FAKULTET HUMANISTIČKIH NAUKA

TEORIJA PREVOĐENJA

1. Teorija prevođenja i druge naučne discipline ...2

2. Tri osnovne definicije prevođenja (lingvistička, filološka, komunikativna) ...2

3. Teorija prevođenja i lingvistika ...3

4. Teorija prevođenja i semantika ...3

5. Teorija prevođenja i stilistika ...3

6. Teorija prevođenja i teorija informacija ...4

7. Komunikacijski model prevođenja ...4

8. Vrste prevođenja ...5

9. Pomagala pri prevođenju ...8

10. Obrazovanje prevodilaca ...9

11. Konsekutivno prevođenje ...9

12. Simultano prevođenje ...9

13. Prevođenje stručnih tekstova ...9

14. Književno prevođenje ...10

15. Strojno prevođenje ...10

16. Jedinica prevođenja ...10

17. Kontrastivna analiza ...11

18. Pojam prijevodne ekvivalencija, dinamička/funkcionalna ekvivalentnost i formalna korespondencija .11

19. Prijevodne transformacije ...12

20. Fonološki nivo prijevodne analize ...13

21. Grafološki nivo prijevodne analize ...14

22. Prevođenje elemenata kulture ...15

23. Prevođenje frazema i poslovica ...16

24. Prijevod u nastavi stranih jezika ...18

25. Vrste lažnih parova ...18

26. Književni prijevod i vrijeme ...19

27. Teorijski modeli prevođenja ...20

1

1.TEORIJA PREVOĐENJA I DRUGE NAUČNE DISCIPLINE (Skripta)

Kao posebna nauka teorija prevođenja se počinje konstituirati od početka 20. stoljeća, a možemo reći da se intenzivno razvija tek poslije drugog svjetskog rata. Dakle, teorija prevođenja je u tom smislu relativno mlada nauka. Poput svake novine, teorija prevođenja se tokom svog nastajanja suočavala sa razumljivim nepovjerenjem. Nedoumice je najčešće izazivalo to što je niz bitnih činitelja prevođenja već uključeno u područje istraživanja nekih od postojećih klasičnih naučnih disciplina. Jezik je recimo predmet istraživanja u lingvistici, filozofiji, psihologiji, teoriji književnosti itd.Opća lingvistika proučava različite jezike, da bi došla do nekih generalnih zaključaka o fonetskoj, morfološkoj, leksičkoj i sintaksičkoj strukturi jezika kao pojave. Može se reći da je teorija prevođenja u suštini na granici više klasičnih, fundamentalnih naučnih područja, što znači da je interdisciplinarna nauka. Mnogi teoretičari danas smatraju da je prevođenje, u suštini, jedan oblik upotrebe jezika, a teorija prevođenja ima za predmet upravo proučavanje te vrste primjene jezika. x x x x x x x x x x

2. TRI OSNOVNE DEFINICIJE PREVOĐENJA (LINGVISTIČKA, FILOLOŠKA, KOMUNIKATIVNA) (Ivir, str. 34)

Definicija prevođenja ima više zato što se pristupi prevođenju razlikuju, pa se onda razlikuju i definicije samoga predmeta. Zajednički dio svih definicija je onaj koji kaže da postoji nešto u jednom jeziku (oko toga što je to nešto mišljenja se već razilaze), da zatim postoji nešto u nekom drugom jeziku, te da se između onoga što postoji u jednom i u drugom jeziku može staviti znak jednakovrijednosti. Prevođenje je proces kojim od onoga što postoji u jednom jeziku dolazimo do onoga što postoji u drugom, uz zadržavanje znaka jednakovrijednosti. Definicije prevođenja razlikuju se uglavnom u pogledu onoga što njihovi autori smatraju da se prevodi.

Lingvistička definicija prevođenja: U knjizi „A Linguistic Theory of Translation“ J.C. Catford prevođenje definira kao zamjenjivanje tekstualnog materijala u jednom jeziku (izvornom jeziku) jednakovrijednim tekstualnim materijalom u nekom drugom jeziku (jeziku-cilju). Značenjska jednakovrijednost (ekvivalencija) uspostavlja se između lingvističkih izražajnih sredstava dvaju jezika, pa se ovakav pristup prevođenju može okarakterizirati kao lingivstički pristup. Zakonitosti odnosa između izvornika i prijevoda traže se na leksičkoj i gramatičkoj razini, te posebno na razini stila. Uspostavljanje odnosa jednakovrijednosti među izražajnim sredstvima dvaju jezika leži u temelju svih lingvističkih pristupa prevođenju, bez obzira na detalje njihovih međusobnih razlika.

Filološka definicija prevođenja: I filološki pristup jeziku polazi od jednakovrijednosti dvaju tekstova u dva razna jezika, ali pri tome ne usmjerava pažnju na lingvistički definirana izražajna sredstva nego na književno definirana sredstva za stvaranje određenog umjetničkog doživljaja. Ovaj se pristup bavi pitanjima koja se javljaju u prevođenju lijepe književnosti, pa prevođenje definira kao postupak zamjenjivanja jednoga književnog teksta drugim uz očuvanje umjetničke vrijednosti koju je imao prvobitni tekst. U pitanju su književni tekstovi gdje se vodi računa o ritmu, rimi, asonanciji, aliteraciji, metaforama, igrama riječi itd. Prevodioci se ovdje fokusiraju na ekvivalencije među stilskim karakteristikama, retoričkim sredstvima...

Komunikacijska definicija prevođenja: Ljudi ne govore i ne pišu zato da bi proizvodili tekstove, pa niti ne prevode zato da bi neki tekst koji su imali na jednom jeziku dobili na drugom. Ako je jedna od glavnih svrha čovjekove upotrebe jezika komunikacija, onda se i prevodilac mora najprije upitati što je to odašiljalac izvorne poruke želio svojim primaocima priopćiti i zatim tu obavijest pokušati ponovno izraziti jezikom svojih primalaca, koji izvornu poruku nisu mogli razumijeti.

2

E.A. Nida (Najda) definira prevođenje kao nalaženje najbližeg prirodnog ekvivalenta u jeziku-cilju za obavijest izraženu u izvornom jeziku. Ova definicija je komunikacijska, jer polazi od obavijesti koja se izražava u izvornom jeziku-cilju, izraz te obavijesti u izvornom jeziku je prirodan, pa takav mora biti i u jeziku-cilju, što znači da mora biti onakav kakav bi bio da se ta obavijest izvorno izražava u tom jeziku; treće, prevođenjem se dobiva najbliži ekvivalent, a to znači ne apsolutno nego relativno jednakovrijedna poruka. Komunikacijski pristup prevođenju omogućilo je da se ta vrsta čovjekove djelatnosti ne promatra samo kao lingvistička operacija, već kao društveni čin.

3.TEORIJA PREVOĐENJA I LINGVISTIKA (Skripta)

Psihološki tokovi lingvistike 19. vijeka udubljujući se u probleme funkcioniranja jezika i čovjekovog govornog mehanizma sa stanovišta odnosa između jezičkog iskaza i čovjekovog unutrašnjeg svijeta, faktički su utirali puteve i za dalji razvoj teorijske misli o prevođenju. Lingvistika 20. vijeka u čijoj je osnovi pristup jeziku kao sistemu koji je prije svega društvena pojava, jer služi za međuljudsko sporazumijevanje, dala je osnov i za brži razvoj teorije prevođenja. Međutim, temelj prevođenja savremenoj nauci su dala šira filozofska istraživanja iz kojih su nicale opće teorije značenja. Posebno značajno je bilo zasnivanje moderne nauke o znacima semiotike ili semiologije i formuliranje suvremene dijalektičke teorije značenja.Jezik je predmet interesa u lingvistici. On se proučava i u nekim granicama filozofije. Brzo razumijevanje i pamćenje kao pojave i kao procesi spadaju u domen psihologije, a proučava ih i logika.Teorija prevođenja bi se mogla tretirati kao jedna posebna naučna disciplina, ali ipak u osnovi lingvistična naučna disciplina. Najveći broj knjiga o prevođenju je upravo nastao u okviru lingvističke koncepcije prevođenja.Nivoi: fonetika, morfologija, sintaksa, leksikologija, semantika

4. TEORIJA PREVOĐENJA I SEMANTIKA (Skripta)

Semantika – opća teorija znakovaZnačenje je glavni predmet proučavanja semantike, a prijenos značenja iz jednog jezika u drugi, iz jedne kulture u drugu je problem prevođenja. Tako je očita veza između ove dvije discipline. Značenje može biti denotativno, konotativno, asocijativno, ekspresivno. Leksičke jedinice mogu dolaziti u različite značenjske odnose, koji su također u fokusu interesa prevođenja i nauke o prevođenju. Tako npr. sinonimija (istoznačnost), polisemija (višeznačnost), paronimija (pojava slična homonimiji)...

5.TEORIJA PREVOĐENJA I STILISTIKA (Skripta)

Prevođenje tekstova podrazumijeva primjenu ne samo kontrastivne lingvističke analize, nego i stilistike i određenih metoda nauke o književnosti. Stilistika je nauka o stilu. Stil je način pisanja i izražavanja nekog pisca, a time i prevodiočevog načina pisanja i izražavanja. Stilista je onaj koji poznaje umjetnost književnog stila, koji piše dobrim stilom, prevodilac koji se trudi da neki tekst prevede odgovarajućim stilom u jeziku-cilju.I kod teorije prevođenja i kod stilistike imamo isti problem kao i u o stalim naukama: kako prenijeti stil pisanja iz jednog jezika u drugi. Funkcionalni stilovi su tzv. jezični registri. To je vid govorne realizacije jezika i daljom njenom upotrebom (Funkcionalnim raslojavanjem jezika nastaju tzv. funkcionalni stilovi.)

3

Obično se uzima da ima pet funkcionalnih stilova književno-umjetnički stil je najspecifičniji za prevođenje, javlja se u romanima, basnama, bajkama itd.,

subjektivan je, korištenje stilskih figura... publicistički stil je novinarski stil koji se koristi u medijima, u novinarskim tekstovima, člancima itd.,

blizak je književno-umjetničkom stilu (individualan) i naučnom (način izlaganja) naučni stil koristi se za naučne svrhe, objektivan je i cilj je istraživanje, takvim stilom su pisani školski

udžbenici, priručnici, enciklopedije ... administrativni stil je poslovni stil, koristi se u državnoj administraciji, takvim stilom su pisani zakoni,

zapisnici, izvještaji... razgovorni stil je stil svakodnevnog govora, karakterističan za usmenu komunikaciju

6. TEORIJA PREVOĐENJA I TEORIJA INFORMACIJA (Skripta)

To je nauka koja proučava informacije, kad navodimo, priopćavamo neke informacije. Pogotovo kad navodimo neknjiževne tekstove. To više nije isključivo jezik, sve se promatra kao poruka.

7. KOMUNIKACIJSKI MODEL PREVOĐENJA (Ivir, str. 38)

Mjesto prevođenja u ljudskoj komunikacijiUspješna komunikacija među ljudima pretpostavlja da je zadovoljeno nekoliko uvjeta: da postoji odašiljalac i primalac obavijesti, da se oni nalaze u usmenom ili pismenom dodiru preko određenoga komunikacijskog kanala, te da obojica vladaju zajedničkim kodom (jezikom) koji odašiljaocu omogućuje da svoju obavijest kodira i kao poruku prenese primaocu, a primaocu omogućuje da poruku prihvari i dekodira.Kad spominjemo zajednički kod kao preduvjet uspješne komunikacije, onda moramo biti svjesni činjenice da je potpuna podudarnost kodova odašiljaoca i primaoca ideal koji se u praksi ne ostvaruje zbog idiolekatskih i dijalekatskih razlika. Kad razina ostvarene neposredne komunikacije postane preniska da bi se postigao cilj koji se prenošenjem obavijesti želi postići, javlja se potreba za prevođenjem – dakle za posrednom komunikacijom. Odašiljalac polazi od određene obavijesti koju želi priopćiti primaocu.

Postoje tri komponente u komunikaciji1. Lingvistička komponenta u komunikacij (odnos između obavijesti i jezičnoga koda)2. Psiholingvistička komponenta u komunikaciji odnos između obavijesti i odašiljaočeva jezika)3. Sociolingvistička komponenta u komunikaciji (odnos između odašiljaoca i primaoca obavijesti)

1.Lingvistička komponenta u komunikaciji: Kad odašiljalac ima obavijest koju želi priopćiti, kad ima primaoca kome je želi prenijeti, i kad zna da je može priopćiti samo tako da je prethodno kodira jezikom koji dijeli s primaocem, on prelazi na kodiranje obavijesti. Pri tome se služi sredstvima što mu ih njegov jezik stavlja na raspolaganje, i to onim dijelom kojim on vlada. To je prvi trenutak u kome obavijest doživljava modifikacije. Jedna činjenica izvanjezične stvarnosti može se izraziti na više raznih načina – u okviru jednoga jezika ili u više raznih jezika. Ta izvanjezična činjenica je ono što u prijevodu ostaje stalno, a mijenja se samo njen izraz.

4

2.Psiholingvistička komponenta u komunikaciji: Nijedan govornik nekoga jezika ne vlada cjelinom jezičnoga koda nego samo njegovim jednim – većim ili manjim – dijelom. Mogli bismo reći da svaki govornik ima svoj jezik, koji je istovremeno jednak jezicima svih ostalih govornika toga jezika i različit od njih. Govornik se za kodiranje svoje obavijesti služi odabranim jezikom onako kako ga on zna. Ovo je drugi moment u kome dolazi do modifikacije obavijesti. Prvu modifikaciju ona je doživjela pod uticajem jezika u kome se kodira, a drugu doživljava pod uticajem odašiljaočeve upotrebe toga jezika. Dok je ono prvo bila u užem smislu lingvistička komponenta u kodiranju obavijesti, ovo drugo je psiholingvistička komponenta jer se bavi onim što se događa u trenutku kad čovjek upotrebljava jezik.

3.Sociolingvistička komponenta u komunikaciji: Do treće modifikacije obavijesti dolazi zbog činjenice da se poruka (kodirana obavijest) upućuje određenom primaocu ili primaocima. Odašiljalac uvijek ima pred očima određenog primaoca kome upućuje poruku, bez obzira na to da li je taj primalac fizički prisutan u određenoj komunikacijskoj situaciji ili je odsutan. Čak i kad nije fizički prisutan samom činu kodiranja obavijesti, a pogotovo onda kad to jest primalac utječe na odašiljaočev izraz obavijesti. Ako je primalac prisutan, on će istovremenom povratnom informacijom obavještavati odašiljaoca o tome da li se komunikacija uspješno odvija, da li prima obavijest. Njegova obavještenja odašiljaocu mogu biti upućena pogledom razumijevanja ili nerazumijevanja, klimanjem glave, grimasom lica, ili direktnim protupitanjem. Kad se uvjeri da se komunijkacija ne odvija na zadovoljavajući način, odašiljalac mijenja izraz i modificira samu obavijest da bi je učinio prihvatljivom primaocu i time osigurao komunikaciju. Kad primalac nije fizički prisutan, on je ipak duhovno prisutan i odašiljalac računa s njim, oblikujući svoju obavijest onako kako misli da će je primalac moći primiti. Ovo povratno djelovanje primaoca na odašiljaoca, sudjelovanje primaoca u odašiljaočevu kodiranju obavijesti, pa čak i utjecaj primaoca na sadržaj obavijesti koja će se odaslati, predstavlja sociolingvističku komponentu u komunikaciji.

8. VRSTE PREVOĐENJA (Ivir, str. 25)

Prevođenje

Ljudsko Strojno

Pismeno Usmeno Pismeno

Književno Neknjiževno Neknjiževno Neknjiževno

Simultano Konsekutivno

Usmeno prevođenje javlja se prije pismenoga. To su dva oblika prevođenja s dugom tradicijom. Treći oblik prevođenja je strojno prevođenje. Oblici prevođenja prema naravi prevodioca uključuju ljudsko i strojno prevođenje, a prema načinu (odnosno mediju) prevođenja dijele se na pismeno i usmeno prevođenje. Vrste prevođenja su književno i neknjiževno prevođenje.

5

Književno prevođenje: kad se govori o prevođenju često se pravi razlika između književnog i neknjiževnog prevođenja. Smatra se da je književno prevođenje jedan oblik umjetnosti, a neknjiževno prevođenje neka vrsta zanatske vještine. Odavde neki izvlače i daljnji zaključak da je književno prevođenje viši, a neknjiževno prevođenje niži oblik prevođenja. Namjena književnih tekstova je djelovanje na čovjekov umjetnički senzibilitet i postizanje određenih estetskih efekata, dok je namjenja neknjiževnih tekstova priopćavanje činjeničnih informacija. Za književne prijevode se dozvoljava onoliko slobode koliko je potrebno da bi se u prijevodu postigao isti umjetnički doživljaj kao i u izvornom tekstu, dok se za neknjiževne tekstove zahtijeva veći stupanj vjernosti, pa čak i doslovnosti. U jednom i u drugom slučaju radi se o tome da se obavijest izražena u izvornom tekstu sredstvima jednoga jezika izrazi u prijevodu sredstvima drugoga jezika. Što se tiče stila kojim je poruka izražena, on je i u književnom i u neknjiževnom tekstu sastavni dio poruke i mora se prevesti stilom koji mu odgovara u drugom jeziku. Književni stil samo je jedan od stilova u svakom pojedinom jeziku, a uz njega postoji cijeli niz drugih stilova npr. medicinski, pravni, poslovni, sportski i sl., koje prevodilac mora poznavati i u prijevodu adekvatno upotrebljavati. Uz pogrešan stil nema vjernoga prijevoda, ne samo u književnosti nego ni izvan nje.

Neknjiževno prevođenje može biti u usmenom prevođenju simultano i konsekutivno

Simultano prevođenje: Simultani prijevod je istovremen, ili skoro istovremen, govornik govori kao da prevodioca i nema, a prevodilac govori svoj prijevod istovremeno s njim, zaostajući u fazi za 4 do 5 sekundi. Namijenjen je masovnoj komunikaciji. Ovakva vrsta prijevoda zahtijeva određenu tehničku opremu, mikrofon za govornika za prenošenje njegova govora u prevodilačku kabinu; zatim samu prevodilačku kabinu u kojoj je prevodilac zvučno izoliran da se njegov glas ne miješa s glasom govornika u dvorani; zatim prevodilački mikrofon preko kojega se prijevod prenosi do radio pojačala i odatle emitira; te konačno individualne tranzistorske prijemnike preko kojih slušaoci dobivaju prijevod. Simultano prevođenje novijeg je datuma i omogućeno je razvojem elektronske tehnike.Prevodilac čuje govornikovu intonaciju i boju glasa i vidi njegov izraz lica i geste, pa može mnogo toga o obavijesti zaključiti čak i prije nego što ona do njega stigne.Sposobnost da se misli zajedno s govornikom upravo je ono što omogućuje simultano prevođenje. Druga neophodna sposobnost je da se proces dekodiranja i kodiranja poruke obavlja potpuno automatski, bez razmišljanja i svjesne kontrole. Treća sposobnost je sposobnost da se istovremeno sluša i govori. To je vještina koju treba vježbanjem razviti.Simultano prevođenje zahtijeva određenu opremu zato se i koristi samo u određenim prilikama, na većim skupovima, obično s više jezika. Simultano prevođenje je timski posao, u svakoj prevodilačkoj kabini za svaki jezik obično se nalaze dva prevodioca.(Sibinović)Osnovne teškoće proističu iz toga što prevodilac istovremeno sluša i govori, dakle obavlja paralelno više radnji i on to mora učiniti u najkraćem mogućem vremenskom roku, prateći tempo govornika koji izlaže na maternjem jeziku. Skraćivanje jezičkog obima izvorne poruke bez narušavanja iste zove se jezična kompresija (redundantnost jezika-odbacivanje nepotrebnog, npr.sinonima). Prevodilačka praksa je nametnula još dvije posebne varijante (podvrste) simultanog prevođenja. Prva od njih je → prevođenje s lista, primjenjuje se onda kada prevodilac dobija unaprijed pripremljen tekst koji treba da prevodi. U principu taj napisani tekst prevodiocu olakšava rad. Druga posebna varijanta koja se zbog otežanih uslova rada često kombinira sa konsekutivnim je → šišotaž, prevođenje šaptanjem primaocu na uho. Prevodiocima treba blagovremeno dostaviti materijal za skup za koji su angažirani, naročito u slučajevima

6

razmatranja usko stručnih tema, a najkasnije 15 dana prije početka skupa. Prevodiocu će biti izvanredno koristan radi upoznavanja sa osnovnom tematikom.

Konsekutivno prevođenje vjerovatno je najraniji tip prevođenja uopće, jer ne zahtijeva nikakva pomagala osim čovjekova govornog aparata. Odvija se na najjednostavniji mogući način: govornik nešto kaže i načini stanku u govoru da bi prevodilac (tumač) to mogao prevesti (protumačiti) prisutnim sugovornicima koji ne razumiju govornikov jezik. Najpovoljnije je da govorni blok bude toliko dugačak da obuhvati jednu zaokruženu obavijesnu cjelinu. To će u većini praktičnih prijevodnih situacija značiti blok u trajanju od dvije ili tri do deset minuta.Dok govornik govori, prevodilac sluša i eventualno pravi bilješke, a čim govornik napravi stanku, prevodilac počinje govoriti svoj prijevod. Dok sluša govornika, prevodilac ne smije početi razmišljati o tome kako će neku riječ ili konstrukciju prevesti, jer bi u tom času prestao slušati i izgubio bi dio govornikova izlaganja. Prema tome, za samo prevođenje konsekutivnom prevodiocu ne stoji na raspolaganju ništa više vremena nego simultanom prevodiocu, a uz to on još ima dodatni napor pamćenja koji se u simultanom prijevodu ne postavlja. Da bi sebi taj napor olakšao, konsekutivni prevodilac može praviti bilješke. Bitno je da bilješke budu takve da se jednim pogledom, kao na slici, može obuhvatiti sadržaj tako zabilježene poruke. Već samo bilježenje mora u tu svrhu predstavljati logičku analizu poruke, a bilješka mora sadržavati osnovne riječi i njihove logičke odnose. Kad zabilježenu poruku bude trebao prevesti, prevodilac će jednim pogledom obuhvatiti njen sadržaj i automatski ga izraziti na jeziku-cilju.Znači, za konsekutivno prevođenje nije potrebna nikakva tehnička oprema. Može se prevoditi na svakom mjestu i svakoj prilici. Konsekutivno prevođenje nije timski nego individualni posao. Konsekutivnih prevodilaca treba znatno više jer su mnogo upotrebljiviji nego simultani prevodioci. Ne koriste se za velike organizirane skupove, nego za razgovore i pregovore. Potrebno je široko opće obrazovanje i barem općenito poznavanje raznih područja ljudskog djelovanja.(Sibinović) Konsekutivno prevođenje smatra se jednim od najtežih oblika usmenog prevođenja. Karakteriše se deficitom vremena u procesu rada, zato prevodioci radi olakšanja memoriranja prave bilješke. Poznat je sistem konsekutivnog prevodilačkog bilježenja, taj sistem predviđa → princip vertikalizma, → princip skraćenog zapisivanja slovima, → princip zapisivanja simbolima.Princip vertikalizma predviđa vertikalno zapisivanje sintaksičkih odnosa izvorne poruke, čuva se hijerarhija glavnih dijelova rečenice. Na prvo mjesto se obavezno izvlači subjekat, na drugom mjestu, jedan redak niže, zapisuje se predikat. Ostali dijelovi rečenice se zapisuju s desna neposredno uz riječ na koju se odnose, to ne važi za atribut koji se u zapisu uključuje u subjekat. Zapisivanje pomoću simbola: prevodilački simboli se mogu klasificirati prema

→ načinu na koji nešto obilježavaju slovni asocijativni izvedeni

→ namjeni, funkciji koju kao znakovi imaju predikativni vremenski modalni

Svaki jezik ima vlastite zakone intonacije. Razumijevanje rečenice se smanjuje u vezi sa promjenama u naglašavanju u intonaciji, tako se prilikom neutralnog čitanja bez naglašavanja rezultati smanjuju za 35%-55%,

7

a prilikom nepravilnog naglašavanja čak za 72%-87%. To dolazi otuda što naglašavanje olakšava izdvajanje smisaonih segmenata i pomaže nam da ih zapamtimo.

9. POMAGALA PRI PREVOĐENJU (Ivir, str. 72)

Prevodilac treba dvije vrsta znanja da bi mogao prevoditi → znanje jezika i → znanje izvanjezičkih sadržaja. Za svaku od te dvije vrste znanja na raspolaganje mu stoje određena pomagala.Jezična pomagala su najčešće dvojezični rječnici. Oni prevodiocu omogućuju da uspostavi direktnu vezu između jezika s kojega prevodi i onoga na koji prevodi. Takvih rječnika ima mnogo od onih liliputanskih koji dimenzijama ne prelaze veličinu kutije šibica, preko nešto većih džepnih rječnika, školskih rječnika, pa do onih velikih koji u naslovu nose odrednicu „enciklopedijski“. Prevodilac bi svakako morao imati jedan od većih dvojezičnih rječnika, jer će on za svaku riječ jednoga jezika dati više mogućih ekvivalenata u drugom jeziku i pokazati kako se oni po značenju razlikuju i kako se upotrebljavaju u različitim kontekstima. Za ozbiljniji prevodilački rad prevodilac se mora služiti i jednojezičnim rječnicima: rječnikom jezika s kojega prevodi, da bi dobro shvatio puni smisao onoga što prevodi, i rječnikom jezika na koji prevodi, da bi provjerio nijanse značenja, sintaktičke strukture i stilske karakteristike riječi koje želi u prijevodu upotrijebiti. I jednojezični i dvojezični rječnici o kojima smo do sada govorili predstavljaju priručnike općega, stručno nespecijalističkog jezika. Stručni rječnici, za razliku od općih, najčešće za jednu riječ jednoga jezika daju samo jedan prijevodni ekvivalent na nekom drugom jeziku. Slični stručni rječnici su glosari – oni pokrivaju još uža specijalistička područja. U glosarima je više preciznih naziva svake pojedine struke. Ostala jezična pomagala su riječnici sinonima. To su jednojezični rječnici sastavljeni tako da za pojedinu riječ daju više srodnih riječi istoga jezika. Posebna vrsta jednojezičnih priručnika su tezauri, oni na prvi pogled izgledaju kao rječnici sinonima, ali se od njih razlikuju time što riječi ne grupiraju po srodnosti značenja nego po pojmovima. Zato se tezauri mogu definirati kao pojmovni rječnik u kome se za određeni pojam daju sve riječi koje su s njim u bilo kakvoj vezi. Prevodiocu će u nekim slučajevima korisno poslužiti jednojezični ili dvojezični rječnici u slikama. Neke je pojmove lakše prikazati crtežom nego objasniti verbalnom definicijom. Postoje još jezični savjetnici ili rječnici jezične upotrebe. Oni sadrže informacije o pravilnoj upotrebi leksičkih i gramatičkih sredstava određenoga jezika.Stručni priručnici: To su u prvom redu leksikoni i enciklopedije, zatim stručni priručnici, udžbenici, te izvorni i prevedeni tekstovi. Bez dobroga razumijevanja materije nema ni dobrog prevođenja.I Rječnici II Tehnologija III Ljudijednojezičnidvojezičnirječnici sinonimarječnici antonimaasocijativni rječnicikolokativni (kombinatorni)rječnici struke (strojarstva, tehnički, medicinski, građevina...) → Tezaurir. glosarienciklopedisjki rječnicirječnici stranih riječislikovni (ilustrativni)frazeološki, ortografski

internet, računala, softveri za prevođenje

stručnjaci

8

10. OBRAZOVANJE PREVODILACA (Ivir, str. 76)

Organizacije udruženoga rada zapošljavaju prevodioce na različitim radnim mjestima, no sva ta radna mjesta imaju i jednu zajedničku crtu, a to je da zahtijevaju poznavanje barem jednoga stranog jezika.Visoka fakultetska sprema potrebna je za prevodioca zato jer taj posao zahtijeva stupanj znanja i vještine koji se u srednjoj školi ne može postići; nadalje, on zahtjeva širinu (interdisciplinarnu povezanost s mnogim predmetima) i dubinu (stupanj stručnosti) kakvu može dati samo visokoškolski studij. Dobrim prevodiocem postaje se dugotrajnim i mukotrpnim radom, učenjem i praksom. Većina sadašnjih prevodilaca diplomirani su studenti filozofskih i filoloških, rjeđe nekih drugih, fakulteta. U svom prevođenju prevodilac često saznaje stvari koje mogu predstavljati privatnu, poslovnu ili čak državnu tajnu, te je dužan čuvati profesionalnu tajnu, veže ga ista obaveza kao i odvjetnika i liječnika.Nacionalna prevodilačka društva iz raznih zemalja udružena su u „Federation Internationale des Traducteurs“ (F.I.T.) i „Association Internationale des Interpretes de Conference“ (A.I.I.C.)

11. KONSEKUTIVNO PREVOĐENJEPitanje br. 8

12. SIMULTANO PREVOĐENJEPitanje br. 8

13. PREVOĐENJE STRUČNIH TEKSTOVA (Sibinović, str. 63)

Prevodioci stručnih i naučnih tekstova obavljaju težak i odgovoran posao. Težina ovog posla proističe, prije svega iz činjenice da podrazumijeva prevodiočevu intelektualnu sposobnost i dovoljnu obrazovanost da ulazi u stručne detalje najraznovrsnijih grana čovjekove stručne i naučne djelatnosti.Težina ovog posla je i u tome što se često pismeno prevode tekstovi sa informacijama o novim naučnim i stručnim saznanjima za koje obično na jeziku prijevoda nije dovoljno razrađena terminologija. Tada su prevodioci dužni da sami, ili u saradnji sa odgovarajućim stručnjacima, posebno rješavaju terminološke probleme.Specifičnost pismenog, stručnog prevođenja je i u tome što, osim moralne, nosi veliku materijalnu odgovornost za kvalitet rada (jer o točnosti prijevoda zavisi, recimo, dogovor o robnoj razmjeni ...).Teško je, pa čak i nemoguće naći čovjeka koji će se sa podjednakim uspjehom baviti prevođenjem svih stručnih i naučnih tekstova. Široko razvijena prevodilačka praksa zato je nametnula potrebu da se prevodioci usmjeravaju na prevođenje tekstova samo iz pojedinih stručnih i naučnih područja recimo, iz medicine, iz kemije, iz građevinarstva i sl. To predstavlja početak podjele stručnih prevodilaca po užim specijalnostima.

Lingvist Fjodorov razlikuje dvije grupe stručnih tekstova (koje sadrže više podgrupa stručnih tekstova) Novinarsko-informativni, dokumentarno-poslovni, odnosno dokumentarno-tehnički i stručno naučni

tekstovi Tekstovi koji se odnose na društveno politički život, novinarsko-publicistički u užem smislu riječi

Razlika u prevođenju stručnih i književnih tekstova: Prevodiočev zadatak stručnih tekstova se svodi na to da jezikom prijevoda isto tako jasno, precizno i logično opiše pojavu koja je predmet originalnog teksta. Od književnog prevodioca se traži da prevodeći na drugi jezik, misaoni sadržaj originala prenosi u neodvojivom spletu sa slikovnim i emocionalnim sadržajem toga originala.

9

14. KNJIŽEVNO PREVOĐENJE Pitanje br. 8

15. STROJNO PREVOĐENJE (Ivir, str. 25)

Strojno prevođenje pojavilo se tek s generacijom usavršenih elektronskih strojeva krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Strojno prevođenje počiva na pretpostavci da se kompjutor može programirati za dekodiranje poruka u jednom jeziku i njihovo ponovno kodiranje u nekom drugom jeziku. Istraživački napor bio je najjače usmjeren na prevođenju ruskoga i engleskog jezika. Međutim, pokazalo se da živi prevodilac uspješno obavlja mnoge operacije za koje je kompjutor teško programirati. Najveće teškoće u strojnom prevođenju proizašle su iz višestrukih značenja riječi (polisemija) i iz razlika u poretku riječi među pojedinim jezicima.No pored toga postojao je i sasvim praktični problem: prevodilački stroj trebao je s jedne strane biti znatno brži (a to znači produktivniji) od čovjeka, a s druge strane trebao je biti i ekonomičniji. Ali da bi se neki tekst priredio za strojno prevođenje, potrebno je mnogo radne snage i vremena, što istovremeno znači pad ekonomičnosti. Praktični rezultat cijeloga napora je taj da danas postoji nekoliko centara u kojima se kompjutorski prevode tekstovi s pojedinih znanstvenih i tehničkih područja npr., sažeci ruskih kemijskih članaka na engleski da bi se dobili grubi prijevodi. U najnovije vrijeme pažnja se usmjerava na kombinirano ljudsko-strojno prevođenje (computer-aided translation), pri čemu stroj služi kao rječnička memorija i sredstvo za elektronsku obradu teksta (word processing).Polisemija je ključni problem strojnog prevođenja. Strojno prevođenje obuhvaća samo pisane i to neknjiževne tekstove.

16. JEDINICA PREVOĐENJA/PRIJEVODNA JEDINICA (Ivir, str. 54)

Kad bismo nekoga upitali što je to što se zapravo prevodi, tj., koje su prijevodne jedinice, mogli bismo očekivati različite odgovore. Za neke ljude nema nikakve sumnje da se prevode riječi. Oni koji prevođenje promatraju s malo više lingvističke profinjenosti upozoravaju da riječi nisu najmanji nositelji značenja i da prevodilac polazi od najmanjih značenjskih jedinica, a to su morfemi. Drugi pak, s više prevodilačkog iskustva, naglašavaju da najmanja prijevodna jedinica ne može biti morfem ili riječ, jer oni svoje pravo značenje dobivaju u sklopu s drugim morfemima i riječima, te je stoga prirodna prijevodna jedinica skupina riječi koja istovremeno predstavlja i određenu sintaktičku strukturu u rečenici. Kad je sintaktička struktura već uključena u rečenicu, onda je razumljivo da se može tvrditi (kao što mnogi tvrde) da je rečenica prava prijevodna jedinica i da prevoditi znači zamjenjivati rečenice jednoga jezika rečenicama drugoga jezika. No kako rečenice dobivaju svoje puno značenje tek na temelju svoje funkcije u širem tekstu, on je proglašen za prijevodnu jedinicu, a prevođenje definirano kao zamjenjivanje tekstova. Budući da je tekst prevelik kao radna jedinica za prevodioca, govori se radije o tekstualnom materijalu i njegovoj jednakovrijednosti u dva različita jezika.Sve ove jedinice, od morfema do teksta, lingvističke su jedinice. Jedan jezik sadrži mnogo lingvističkih elemenata koje drugi jezik nije u stanju izraziti npr. naša rečenica „Stigle su na vrijeme“ pokazuje da se radi o ženama ili stvarima ženskoga roda, dok engleski prijevod„They arrived on time“ ili njemački „Sie kamen rechtzeitig“ to ne može izraziti.

10

17. KONTRASTIVNA ANALIZA (Ivir, str. 81)

U procesu prevođenja dva su jezika uzajamno suprotstavljena (to jest, postavljena jedan prema drugome). U analizi prijevoda promatraju se kategorije jednoga jezika u odnosu prema odgovarajućim kategorijama drugog jezika. Proučavanje jednoga jezika kroz prizmu nekoga drugoga jezika najsažetija je definicija kontrastivne analize. Kontrastivna analiza orijentirana je u dva glavna pravca - pedagoškom i tipološkom.

Pedagoški pravac konfrontira parove, kategorija u dva jezika koja analizira i bilježi njihove sličnosti i razlike; tamo gdje utvrdi razlike među kategorijama određenoga para, pedagoški usmjerena kontrastivna analiza predviđa teškoće u učenju

Tipološki pravac kontrastivne analize zanima se za modele lingvističkoga opisa koji će moći poslužiti za oba analizirana jezika i tako potvrditi njihovu tipološku srodnost, odnosno različitost u onim dijelovima u kojima se ta dva jezična sustava ne poklapaju.

Da bi se bilo koja dva elementa (osobe, stvari, pojave) mogla uspoređivati, u svrhu utvrđivanja sličnosti i razlika među njima, potrebno je nešto treće (treći element uspoređivanja, tertium comparationis) prema čemu će se oni uspoređivati. U kontrastivnoj analizi treći element uspoređivanja je formalno ili semantičko svojstvo koje pripada jednom i drugom kontrastiranom elementu. Bez njega se dva elementa iz dva različita jezika ne bi ni postavljala u kontrastivni odnos. npr. „radikalan“ i „eventual“ nemaju nikakvog trećeg elementa koji bi te dvije riječi držao na okupu kao kontrastivni par, međutim „eventualan“ i „eventual“ (konačno) čine kontrastivni par i mogu se korisno uspoređivati, jer ih vezuje zajednički oblik, dok im je značenje sasvim različito; i obratno naša riječ „konačan“ i engleska „eventual“ drže se zajedno svojim semantičkim sadržajem, premda su im oblici različiti. Isto vrijedi i za gramatičke primjere.

18. POJAM PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE, DINAMIČKA/FUNKCIONALNA EKVIVALENTNOST I FORMALNA KORESPONDENCIJA (Ivir, str. 85)

Prevođenje znači zamjenjivanje nečega nečim drugim što je jednakovrijedno (ekvivalentno) onome prvome (ono što zamjenjuje mora biti ekvivalent onoga što se zamjenjuje). Ekvivalencija je ključni pojam u prevođenju. Prijevodnu ekvivalenciju ne valja shvatiti ni kao odnos među jedinicama dvaju jezičnih sustava ili njihovim dijelovima, niti kao jednostavnu pretvorbu izvornoga teksta u prevedeni tekst prema nekim jednosmjernim pravilima. U oba ova posljednja slučaja radi se o formalnoj korespondenciji, a ne o prijevodnoj ekvivalenciji. Razlika između formalne korespondencije i prijevodne ekvivalencije je: prva (f.k.) se uspostavlja na razini jezičnih sustava, a druga (p.e.) na razini komunikacijskih situacija. Formalnu korespondenciju možemo definirati kao odnos između neke jedinice jednoga jezika i njoj odgovarajuće jedinice drugoga jezika. Formalni korespondenti se ne mogu izjednačiti s prijevodnim ekvivalentima. U nekim slučajevima, naime, prijevodni ekvivalent nije formalni korespondent nego neki drugi oblik koji osigurava jednakovrijednost.U rečenici „You’ve endangered his life.“ nalazimo dativ lične zamjenice on (mu), za koji u engleskom postoji formalni korespondent „him“, ali je on kao prijevodni ekvivalent ovdje neupotrebljiv i mora se zamijeniti posvojnim pridjevom. Rečenica „You’ve endangered him the life“ bila bi neprihvatljiva kao rečenica engleskog jezika.Druga vrsta formalne korespondencije ostvaruje se (ne među metajezično jednako definiranim jedinicama dvaju jezičnih sustava, već) među jedinicama koje vezuje isti semantički sadržaj. Odnos među jedinicama dvaju

11

jezika nije jedan-prema-jedan kao u prvom tipu korespondencije, nego jedan-prema-više: svakoj jedinici jednoga jezika odgovara više formalnih korespondenata u drugom jeziku. Tako npr., engleskom posvojnom pridjevu odgovaraju u našem jeziku barem četiri formalna korespondenta: posvojni pridjev, povratno-posvojni pridjev, osobna zamjenica i nulti korespondent kako se vidi iz slijedećih primjeraI took his advice. Primio sam njegov savjet.He took his books and left. Uzeo je svoje knjige i otišao.You’ve endangered his life. Ugrozili ste mu život.He shrugged his shoulders. Slegnuo je ramenima.Ovaj drugi tip formalne korespondencije, za razliku od prvoga, proizlazi iz prijevodne ekvivalencije: Svaki je formalni korespondent nužno i potencijalni prijevodni ekvivalent. Ali obratno pravilo ne vrijedi, svaki prijevodni ekvivalent nije nužno i formalni korespondent. Prijevodna ekvivalencija ostvaruje se na razini obavijesti u komunikacijskom činu, a formalna korespondencija na razini jezičnih jedinica u tekstu. Dakle, prevođenje (tj., ostvarenje prijevodne ekvivalencije) nije jednosmjerni proces pretvaranja jedinica jednoga jezika u formalno korespondentne jedinice drugoga jezika. Test formalne korespondencije je povratni prijevod: formalni korespondenti su one jedinice prevedenoga teksta koje se mogu natrag prevesti u one jedinice koje su postojale u izvornom tekstu. Taj povratni prijevod – budući da služi za provjeravanje korespondencije – mora biti doslovan a ne slobodan, što znači da mora poštovati semantički sadržaj jezičnih jedinica.Npr. „They lived on the same block“, prevodilac bi preveo „živjeli su u istoj ulici“ i time je u komunikacijskom smislu ostvario obavijesnu jednakovrijednost (prenio onaj smisao susjedske povezanosti i zajedničkog življenja) kakvu u toj situaciji ne bi ostvario prijevodom „živjeli su u istom bloku“. Povratni prijevod te rečenice bio bi „They lived on the same street“, što znači da „ulica“ ima svoj formalni korespondent u imenici „street“ i da se ne može dovesti u korespondentnu vezu s imenicom „block“, ali se imenica „ulica“ može u određenim komunikacijskim situacijama pojaviti kao prijevodni ekvivalent imenice „block“.Formalni korespondenti služe prevodiocu kao uporišne točke u dekodiranju izvorne poruke i ponovnom kodiranju obavijesti u jeziku-cilju. On spaja formalne elemente kao nosioce značenja u jednom i drugom jeziku i oni mu služe kao osnovica za uspostavljanje prijevodne ekvivalencije.Formalna korespondencija kao veza između izvornog i prevedenog teksta osigurava da prijevod neće biti parafraza, nego prirodan i komunikacijski jednakovrijedan izraz obavijesti sadržane u izvornoj poruci. Negdje između ropski doslovnog (zato neprirodnog i komunikacijski neadekvatnog) prijevoda i slobodne (zato prijevodno nevjerne) parafraze nalazi se područje dinamičke prijevodne ekvivalencije, koja se postiže pronalaženjem najbližeg prirodnog ekvivalenta u jeziku-cilju za obavijest sadržanu u izvornoj poruci. Ekvivalencija je dinamička, jer nije unaprijed zadana nego se ostvaruje samo u komunikacijskom činu; ekvivalent pak mora biti prirodan da bi uopće bio ekvivalent.Razlika između prve vrste formalne korespondencije i druge sastoji se u tome što prvi tip pretpostavlja identičnost funkcije formalno korespondentnih kategorija u dva jezična sustava, a drugi pretpostavlja njihovu identičnost funkcije kao nosilaca jednakog značenja u dva teksta.

19.PRIJEVODNE TRANSFORMACIJE (Sibinović, str. 107)

Preinačavanja/prebacivanja su poznata pod imenom „prevodilačke transformacije“ a najčešće su izraz nastojanja da se za ono što se sa jednog jezika na drugi ne može prevesti direktno osigura izvjesna nadoknada (kompenzacija) posredno.Imamo slijedeće oblike prevodilačkih transformacija:1.preraspodjela, 2.zamjena, 3.dodavanje, 4.izostavljanje

12

Sve ove transformacije pretežno su rezultat jezičko-gramatičke realnosti na relaciji dvaju jezika, uvjetovane su pravilima rekcije, kongruencije, pravilima o redoslijedu dijelova rečenice i sl.

Pod preraspodjelom se podrazumijeva promjena reda riječi, redoslijeda dijelova rečenice, redoslijeda samih rečenica u okviru složene rečenice. Prevodi se na naš jezik, za njega prirodnim suprotnim redoslijedom npr. „Das Buch der Schwester“ → „Sestrina knjiga“,„there is a cat on the roof“ → „na krovu se nalazi mačka, „fox hunting“ → „lov na lisicu“

Zamjena obuhvaća zamjenu riječi, zamjenu vrsta riječi, zamjenu morfoloških i sintaksičkih oblika npr. „mijesiti kolač“ glagol „mijesiti“ će se na njemačkom jeziku zamijeniti glagolom „backen“ koji ustvari znači „peći“ pa će ova sintagma u prijevodu glasiti „Kuchen backen“

Dodavanje kao prevodilačka transformacija motivirano je uvijek potrebom da se neki elemenat sadržaja originala izrazi nekim jezičkim sredstvom koje u jeziku originala ne postoji u tom obliku npr. dodavanje člana uz imenicu kada se s našeg jezika prevodi na francuski, njemački, engleski ili neki drugi jezik, gdje je upotreba člana obavezna, dodavanje zamjenica (osobne ili posvojne) kada se s našeg jezika prevodi na engleski, njemački npr. „Oprala je kosu“ „Sie hat ihre Haare gewaschen“, „She has washed her hair“

Izostavljanje se svodi na ispuštanje riječi ili izraza koji nisu neophodni za pravilno razumijevanje poruke iz originala. Ovo se može primijeniti samo u slučajevima kad te riječi nisu od bitnog značenja sa stanovišta izvorne poruke. Primjeri koje smo naveli za dodavanje vrijede i za izostavljanje – ako se prevodi u obratnom smjeru.

20. FONOLOŠKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE (Ivir, str. 93)

Fonologija proučava ustrojstvo i funkcioniranje glasovnog sustava jezika. Kontrastiraju se glasovi koji su slični po mjestu ili po načinu artikulacije, da bi se vidjelo kojemu glasu jednoga jezika odgovara koji glas drugoga jezika i kakva je njihova međusobna zamjenjivost.Do zamjenjivanja glasova jednoga jezika glasovima drugoga jezika dolazi u prevođenju onda kad se preuzimaju gotove riječi prvoga jezika u drugi. O fonološkom prevođenju govorimo onda kad se glasovni izraz prenosi u drugi jezik zajedno sa semantičkim sadržajem, ali se nužno modificira u skladu sa zahtjevima i mogućnostima fonološkog sustava toga drugog jezika npr. engleski „computer“ i hrvatski ili srpski „kompjutor“. Modifikacija je neophodna kad jezik-cilj ne raspolaže glasovima koji bi odgovarali glasovima izvornoga jezika. Fonološko prevođenje u takvim je prilikama uvijek neminovno onda kad se prevodi usmeno, a pri pismenom prevođenju problem fonološkog zamjenjivanja javlja se u dva slučaja → pri prevođenju među jezicima s različitim pismima i → pri prevođenju među jezicima s različitim pravopisnim načelima (ako npr. jedan ima etimološki (izvorno, onako kako se u stranom jeziku pišu) a drugi fonetski (onako kako se izgovaraju) način pisanja).Fonološki kriteriji za pisanje preuzetih riječi: Tako dugo dok se radi o jezicima s istim pismom (recimo, latiničnim) i istim pravopisnim načelom (recimo, etimološkim), fonologija ne sudjeluje u pismenom prevođenju. Vlastita imena i preuzete riječi jednostavno se pri prevođenju prepisuju u izvornom obliku. Takav je slučaj kad se npr. prevodi s talijanskog na engleski i obratno, i uopće među svim zapadnoeuropskim jezicima. Međutim, situacija je drugačija kad se prevodi s jezika koji ima jednu vrstu pisma (npr. latinicu) na jezik koji se služi drugom vrstom pisma (npr. ćirilicom). Kako tada odnos između glasova i pisanih znakova nije u oba jezika isti, jezik-cilj obično nastoji svojim pisanim znakovima predstaviti približan izgovor preuzetih riječi ili vlastitih imena izvornoga jezika; isto vrijedi i onda kad se oba jezika služe istim pismom, ali jezik-cilj nema nekih znakova koji dolaze u izvornom jeziku.

13

Kontrastivni fonološki odnosi postaju važni za pismeno prevođenje i onda kad dva jezika, premda se služe istim pismom, slijede različita pravopisna načela (npr. jedan načelo etimološkog, a drugi fonetskog pisanja riječi).Budući da se srpska varijanta služi ćirilicom i slijedi fonetsko načelo u pisanju stranih riječi i imena, a hrvatska se služi latinicom i slijedi ponešto modificirano etimološko načelo. U hrvatskom vlastita imena iz europskih jezika zadržavaju u pismu svoj izvorni oblik, a ostale riječi preuzete iz tih jezika pišu se (i izgovaraju) tako da se približno oponaša njihov izgovor u izvornom jeziku ili pak njihov način pisanja u tom jeziku. U srpskom se pak i vlastita imena i ostale riječi preuzimaju iz stranih jezika u obliku, koji, koliko je to moguće održava njihov izvorni izgovor. Tako se u hrvatskom piše Goethe, Köln, Newton, New York, a u srpskom Gete, Keln, Njutn, Njujork. Riječi koje nisu vlastita imena pišu se nakon integracije u naš jezik prema izgovoru (intervju, rezime, slajd, viski, deterdžent)

21. GRAFOLOŠKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE (Ivir, str. 97)

Na grafološkoj razini prijevodne analize proučavaju se razlike u načinima pisanja slova, a na ortografskoj razini razlike u pravopisnoj praksi, između izvornoga jezika i jezika-cilja. Tako npr. Englezi imaju prepoznatljivo drugačiji rukopis od naših naroda ili Nijemaca, pa čak i Amerikanaca. No, razlike u rukopisu nemaju prijevodne važnosti tako dugo dok se pojedino slovo jednako interpretira bez obzira na način pisanja. (Jasno je da i u takvom slučaju rukopis sam po sebi ima obavijesnu vrijednost.) Nesporazum je opasniji kad se neko slovo ili znak jednoga jezika shvati kao neko drugo slovo, nego kad se jednostavno ne može dobro pročitati. Kontrastivne značajne razlike u pisanju slova i znakova: loše napisano da „n“ izgledao kao „u“Pravopisne kontrastivne razlike: Prema pravopisu hrvatskoga ili srpskoga jezika decimalne se brojke pišu sa zarezom (pa zato i govorimo o decimalnom zarezu), a tisuće s točkom. Ali prema engleskoj pravopisnoj praksi, decimale se pišu s točkom (pa se i govori o decimalnoj točki, decimal point), a tisuće i sve brojčane jedinice višega reda pišu se sa zarezom, tako se npr. 2,6 na engleskom piše 2.6 a 2.600 → 2,600. U vezi s decimalnim brojevima potrebno je naglasiti da se po našem načinu pisanja nula piše kao cijeli broj, dok se po engleskom načinu ona najčešće ispušta i piše se samo decimalna točka i decimale iza nje, tako se 0,5 na engleskom piše kao .5.Kod engleza se naslov članaka daje u navodnim znacima, a naziv časopisa u kurzivu.U pogledu pisanja imena i prezimena naša se pravopisna norma slaže s engleskom – to jest pravilo je da se piše najprije ime a zatim prezime; ako je radi abecednog reda u nekom popisu, indeks i sl. potrebno staviti prezime na prvo mjesto, onda iza njega dolazi zarez, pa tek onda ime. Nesporazumi koji proistječu iz načina pisanja mogući su i u datumima, redoslijed pisanja datuma kod nas je ustaljen i ide od dana, preko mjeseca do godine „12.07.1978“. Englezi prvo pišu mjesec, zatim dan, pa godinu „July 12, 1978“.U njemačkom nakon uvodne fraze pisma slijedi uskličnik „Sehr geehrte Herren!“, u engleskom ide zarez ili u američkoj varijanti dvotačka, a nikako uskličnik npr. „Dear Sirs,“ ili samo „Gentlemen:“U hrvatskom ili srpskom praksa opet varira između zareza i uskličnika. Navodni znaci se pišu kod nas na početku citata dolje, a na završetku gore. U engleskom se i na početku i na kraju pisu gore.Transliteracija je zamjenjivanje grafemskih jedinica (slova) jednoga pisma grafemskim jedinicama drugoga pisma, i to tako da one stoje u stalnom odnosu jedan-prema-jedan. Proces zamjenjivanja ne odvija se preko grafičkog nego preko zvukovnog sadržaja tih jedinica. To znači da se, na primjer, P na ćirilici ne zamjenjuje latiničkim P, nego latiničkim R , H na ćirilici ne zamjenjuje se latiničkim H nego latiničkim N, itd. Zamjenjivanje ide tako da se grafemske jedinice (slova) izvornoga jezika najprije pretvore u fonološke jedinice toga jezika;

14

zatim se te fonološke jedinice „prevedu“ u odgovarajuće fonološke jedinice u jeziku-cilju; na kraju se te fonološke jedinice jezika-cilja pretvaraju u grafemske jedinice koje im odgovaraju u jeziku-cilju.Nešto je složeniji zadatak transliteracija na latiničko pismo u jezicima koji ne koriste dijakritičke znake. U takvim slučajevima uzimaju se kombinacije grafemskih jedinica koje osiguravaju istu fonološku vrijednost kao što je bila fonološka vrijednost ćirilske grafološke jedinice. Na primjer, ćirilično dstavlja glas [š] u našem jeziku; u engleskom sustavu glasova odgovara mu vrlo sličan glas[ʃ]; taj je glas u engleskim riječima najčešće predstavljen kombinacijom slova „sh“, pa se ta kombinacija onda koristi i za transliteriranje ćirilskog ш.

22. PREVOĐENJE ELEMENATA KULTURE (Ivir, str. 61)

Svijet u kome ljudi žive nije samo svijet sirove prirode, nego je to i svijet što ga je čovjek preobrazio svojim radom – i u izvjesnom smislu čak stvorio svojim radom. To je svijet ljudskim radom i umom stvorene kulture i civilizacije i svijet međuljudskih i društvenih odnosa što ih je čovjek razvio da bi mogao živjeti s drugim ljudima. Taj se dio svijeta razlikuje od jedne ljudske zajednice do druge i s tom činjenicom moramo u prevođenju računati. U najširem smislu znači da je svako prevođenje zapravo prevođenje kultura. Po mišljenju J.B. Casagrande (Kazagrande) kulture i civilizacije su ono što se prevodi, a činjenica da je prevoditi uopće moguće dokazuje samo to da postoje univerzalne osnovice ljudske kulture, zajednički aspekti ljudskoga življenja, jednake psihofizičke karakteristike svih ljudi, te u osnovi univerzalni karakter jezika i komunikacijskog procesa.Teškoće (pri prijevodu) nastaju onda kad prijevodom treba prenijeti elemente koji se u te dvije kulture ne poklapaju. To obično znači da se iz jedne kulture prenose elementi karakteristični za tu (izvornu) kulturu koje druga kultura (kultura-cilj) ne poznaje - a budući da ih ne poznaje nema ni razvijenih jezičnih sredstava za njihovo izražavanje. Prevodilac se u takvoj prilici nalazi pred teškim zadatkom. U izvršenju toga zadatka on ne može potpuno uspjeti: bez obzira na sav njegov trud, obavijest neće biti u potpunosti prenesena.Ni među govornicima istoga jezika i pripadnicima šire shvaćene iste kulture ne prenose se svi kulturni elementi jednako uspješno. Geografske društvene razlike u kulturnim sadržajima otežavaju komunikaciju, samo što nam ta činjenica ostaje prikrivena znanjem jezika. Ljudi su skloni misliti da poznaju neku stvar zato što poznaju njen naziv.Prevodilčki postupci za prenošenje elemenata kulture koji se ne poklapaju. Takvi se elementi susreću u obavijestima koje se odnose na svakodnevni život, prehranu, odjeću, sport, povijest, vjeru itd.

Jedan od mogućih postupaka, koji se nekako čini i najprirodnijim, mogli bismo nazvati prijevodom definicijom ili definicijskim prijevodom. To ne znači ništa drugo nego da prevodilac, kad se nađe pred elementom izvore kulture kakvog u kulturi-cilju nema, primaocima prijevoda ponudi najprikladniju definiciju te pojave, npr., za pojam „apsolvent“, koji postoji kod nas ali ne u većini drugih zemalja, prevodilac na engleski jezika mogao bi dati definiciju „a senior undergraduate who has completed his course of study but has not taken his final examinations“. Ta definicija vrlo je informativna, lako ju je upotrijebiti ako se taj pojam javlja samo jedanput u nekome tekstu ali bi bilo teško tu definiciju ponavljati svaki put kad se riječ „apsolvent“ pojavi u nekom tekstu u kome je dosta česta ili pak u raznim kombinacijama.

U takvom se slučaju ovaj prvi postupak kombinira s jednim drugim, a to je uvođenje strane riječi kao posuđenice za strani pojam. Tako se npr. riječ „apsolvent“ može uvesti u engleski tekst, tiskana kurzivom da se vidi da to nije riječ engleskog jezika, s time da se samo pri njenoj prvoj pojavi doda definicija u tekstu, u zagradama, ili u bilješci pri dnu stranice.

Nešto različit od jezičnog posuđivanja je postupak stvaranja prevedenica tj.,doslovno prevođenje naziva za strane kulturne elemente. To je prevodiocima posebno privlačan postupak onda kad se

15

određeni kulturni element u izvornom jeziku izražava tako da je sam naziv semantički proziran, da on nešto znači, npr. „kućna radinost“ → „domestic activities“ (private accommodation). Konačno, doslovno prevođenje elemenata kulture može potpuno iskriviti sadržaj pojma koji se prevodi. To se događa prevodiocima koji američku „high school“ prevode kao „visoka škola“, premda se radi o srednjoj školi; i obratno, kad se naša „visoka škola“ prevede kao „high school“ sadržaj je materijalno iskrivljen (radi se, naime, o tome da je naša„visoka škola“ → „higher school“ ili „college“ a„viša škola“ →“ two-year post-secondary school“ ili „community college“).

Slijedeći postupak koji prevodiocu stoji na raspolaganju u prevođenju stranih kulturnih elemenata je njihovo zamjenjivanje približno odgovarajućim elementima kulture u koju se prevodi. Taj je postupak za primaoca svakako najkomotniji, jer mu ne stvara nikakav napor interpretacije i usvajanja nepoznatoga. No prevodilački je to vrlo osjetljiv postupak, jer positovjećuje pojmove koji nisu identični.Prevodilac koji se muči kako da prevede američko jelo hamburger (kosani odrezak od goveđeg mesa koji se poslužuje u obliku sendviča između dvije polovice okruglog peciva) moglo bi se učiniti da je najbolji prijevod „kosani odrezak“ ili „pljeskavica“. Uostalom, prijevod bi mogao biti i „topli sendvič s kosanim mesom“, samo treba znati ocijeniti komunikacijsku vrijednost toga elementa u određenoj obavijesti. Ako se radi o opisu situacije u kojoj je netko išao na brzinu nešto pojesti i naručio hamburger, onda je dovoljno reći da je naručio topli sendvič, ako se pri tome kaže da je meso bilo prepečeno, onda se hamburger može proglasiti za kosani odrezak ili pljeskavicu.

Postoji još jedan postupak pri prevođenju stranih kulturnih elemenata. To je stvaranje novih vlastitih naziva u jeziku-cilju za novo preuzete pojmove. Ovaj je postupak dosta čest za pojmove koji izvana uđu u neku kulturu i u njoj neko vrijeme žive pod raznim nazivima dok se u jeziku spontano ne razvije i ustali jedan naziv koji ne mora imati ništa zajedničkog s nazivom u kulturi iz koje je taj pojam preuzet . Jedan primjer takvoga postupka je uvođenje naziva „kemijska olovka“ u hrvatski ili srpski jezik za ono što se na engleskom zove „ball-point pen). Kao što je u takvom postupku uobičajeno, pri stvaranju toga naziva hrvatski ili srpski jezik iskoristio je druge karakteristike toga predmeta nego engleski.

Prevođenje implicitnih elemenata kulture:Elementi kulture i civilizacije mogu u određenoj obavijesti biti zastupljeni eksplicitno ili implicitno. U dasadašnjim smo primjerima vidjeli kojim se postupcima prevodilac služi da bi svojim primaocima prenio razne tipove eksplicitno/jasno navedenih elemenata izvorne kulture. Međutim, ponekad su ti elementi u obavijesti prisutni, a da nisu eksplicitno navedeni nego samo implicitno/ukazujući sadržani. Izvorni odašiljalac imao je pred očima kao primaoce ljude s određenim znanjem i iskustvom o izvanjezičnoj stvarnosti na koju se obavijest odnosi. Zbog toga je mogao pretpostaviti da neke dijelove obavijesti primaoci već posjeduju. Prevodilac pak, prevodeći njegovu obavijest, ima pred očima primaoce koji to znanje i iskustvo ne moraju – ili čak ne mogu – posjedovati i zbog toga im ono što je bilo prešutno sadržano u izvornoj poruci mora eksplicitno navesti da bi im tako omogućio ispravno primanje obavijesti.

16

23. PREVOĐENJE FRAZEMA I POSLOVICA (Ivir, str. 129)

Budući da se radi o stalnim izričajima koji se upotrebljavaju u onom obliku u kome u jeziku postoje i u većini slučajeva ne mogu se ni malo modificirati, a pogotovo ne slobodno sastavljati (kao što se rečenice slobodno sastavljaju prema određenim pravilima), jasno je da njihovo prevođenje riječ po riječ uopće ne dolazi u obzir. To se može pokazati unutar jednoga jezika, gdje svako mijenjanje stalnog izraza ili zamjenjivanje jedne riječi njenim sinonimom razara poslovicu ili izričaj, čini ih smiješnim ili besmislenim, ili ih pretvara u slobodnu rečenicu koja se interpretira ne kao poslovica nego kao izjavna rečenica: u tom grmu leži zec - u tom grmu leži kunićne može biti vuk sit i koza cijela -ne može biti vuk sit i janje cijeloSvaka promjena uzrokovana oblikom poslovice u prvom jeziku će razoriti njenu poslovičnost u drugom jeziku. Zato se čak ni poslovice koje su po značenju jednake i po izrazu vrlo slične u dva jezika ne mogu prevoditi tako da se zamjenjuju dijelovi jezičnog materijala od kojega su sastavljene, nego samo tako da se zamjenjuju u cjelini – poslovica za poslovicu: „bolje ikad nego nikad“ glasi na engleskom „better late than never“, a ne „better ever than never“. Nije pravilo da poslovici jednoga jezika odgovara poslovica istog značenja i sasvim sličnog izraza u drugom jeziku.→ prvi slučaj kad se u oba jezika izražava jednako značenje, jezični izraz je sličan. Prevodilac mora paziti da u prijevodu postigne tačno onaj izraz koji jezik-cilj traži. U tome mu mogu pomoći – ako nema dvojezičnih rječnika poslovica i stalnih izričaja – jednojezični rječnici i zbirke poslovica.„nije zlato sve što sja“ – „es ist nicht alles Gold, was glänzt“„jabuka ne pada daleko od stabla“ – „der Apfel fällt nicht weit vom Stamm“→ drugi slučaj kad se u oba jezika izražava jednako značenje, ali jezični izraz poslovice je sasvim drugačiji„mnogo babica kilavo dijete“ – „zu viele Köche verderben den Brei“, tako njemački prijevod govori o previše kuhara koji kvare čorbu.→ u trećoj su skupini poslovice koje se ne mogu sparivati ni po značenju ni po izrazu, znači u jednom se jeziku poslovično izražavaju značenja, koja u drugom jeziku nisu poslovično izražena npr. „trla baba lan da joj prođe dan“ nema pravog ekvivalenta na engleskom jeziku. Postupak u prevođenju takvih poslovica i izreka isti je kao i u prevođenju specifičnih elemenata kulture i civilizacije, jer se i radi o jednom elementu duhovne kulture.

Jedna je mogućnost da poslovicu ili izreku iz izvornog jezika doslovno prevede u jezik-cilj. Jasno je da pri prvoj pojavi u jeziku-cilju ta poslovica neće djelovati kao poslovica, ali se može dogoditi da ona višestrukim ponavljanjem „uđe“ u jezik-cilj i tamo stekne status poslovice ili izreke. To se upravo i dogodilo s brojnim narodnim poslovicama raznih naroda, citatima iz Biblije, iz djela grčkih i rimskih klasičnih pisaca, iz basna i bajki itd. Te poslovice i ti citati doslovnim su prevođenjem ušli u fond poslovica i izreka u raznim jezicima, tako da za njih postoje gotovi prijevodni ekvivalenti, najčešće s jednakim jezičnim materijalom, npr. „vuk u ovčjoj koži“ → „a wolf in sheep’s clothing“, „Wolf im Schafspelz“

Druga mogućnost sastoji se u tome da se umjesto prijevoda poslovice da njena neutralna, neposlovična parafraza. Time se prenosi onaj dio obavijesti koji se tiče njenog objektivnog sadržaja, ali ne onaj koji se odnosi na njenu „poslovičnost“, npr. „trla baba lan da joj prođe dan“ može se prevesti kao „engage in useless work just to spend the time". Primalac prijevoda zna što je izvorni odašiljalac htio reći, ali ne zna kakva je ukupna komunikacijska vrijednost onoga što je rečeno, jer nema pojma da je izvorni odašiljalac upotrijebio poslovicu.

17

Slijedeća je mogućnost za prevođenje „neprevodivih“ poslovica i izreka njihovo zamjenjivanje poslovicama i izrekama koje izriču približno (ali ne jednako) značenje. Primalac tada zna da se radi o poslovici, a i značenje koje je preneseno slično je onome što ga je izrazio izvorni govornik, tako da je ukupna obavijest prilično dobro očuvana. Naša poslovica „što je babi milo to joj se i snilo“ nema pravoga ekvivalenta ne engleskom koji bi izrazio da se nekome najviše vrti po glavi ono što najviše voli, ali je engleska poslovica „the wish is father to the tought“ („želja je otac misli“) značenjski dovoljno blizu da može poslužiti kao ekvivalent.

24. PRIJEVOD U NASTAVI STRANIH JEZIKA (Skripta)

Tokom razdoblja od kraja 18. do polovine 20. stoljeća u srednjim školama je pri učenju stranih jezika preovladavala metoda prevođenja, odnosno učenje kroz ovladavanje gramatikom i prevođenjem. Dakle, metoda koja je prvobitno primjenjivana prilikom učenja grčkog i latinskog jezika. Veza prevođenja može donekle razotkriti tajnu zašto prevođenje među naučnim disciplinama zauzima drugorazrednu poziciju. Prevođenje sa stranog jezika se uvijek smatralo sredstvom učenja jezika. Zanimanje za prevođenje kao nauku, u razvijenim zemljama započelo je 60-ih godina 20. stoljeća, posebno u sklopu rada prevodilačkih radionica, koje su polaznika nastave iz stranog jezika neposredno s tekstom povezivale da može odmah prihvatiti poruku pročitanog materijala na stranom jeziku i pretočiti ga u oblik prihvatljiv maternjem jeziku. U tome se podesnijom pokazala metoda memoriranja. Prevođenje se na nekim univerzitetima izučava posebno, zato što se od njega očekuje pomoć u učenju stranih jezika.

25. VRSTE LAŽNIH PAROVA (Ivir, str. 107)

Lažni parovi su parovi jezičkih (ne samo leksičkih) jedinica u dva razna jezika koje imaju nešto zajedničkog, ali nisu u svemu jednake. Na temelju onoga što im je zajedničko prevodilac ih smatra pravim, međusobno poptuno zamjenjivim parovima. Da bi izbjegao lažno sparivanje, prevodilac mora znati da sličnost oblika nije nužno i sličnost semantičkog sadržaja „eventually“ i „eventualno“ znače sasvim različite stvari.Lažni parovi – InternacionalizmiLažni parovi među jezicima mogu se pojaviti u prevođenju uvijek onda kad među jezičnim jedinicama postoji djelomična sličnost, koju prevodilac spremno poopćuje/sjedinjuje u potpunu jednakost. To se može dogoditi na svim razinama – fonološkoj, grafološko-ortografskoj, leksičkoj i gramatičkoj. Najpoznatija je pojava na leksičkoj razini i to među leksičkim jedinicama dvaju jezika koje su po obliku sasvim različite.Proučavanje i opisivanje takvih lažnih parova i sastavljanje njihovih rječnika korisno je i potrebno, jer se time učenicima stranog jezika i prevodiocima najprije skreće pažnja da se u izboru značenja ne daju zavesti vanjskim oblikom riječi.Imamo tri vrste lažnih parova: → L1 = L2

→ L1 ≠ L2→ L1 L2

1. Uprvoj skupini nalaze se parovi riječi koje i u jednom i u drugom jeziku imaju isto značenje. Značenja leksičke jedinice prvoga jezika i leksičke jedinice drugoga jezika se poklapaju, tako da među njima nema razlika, to onda uopće nisu lažni parovi već pravi parovi i u njihovom uzajamnom prevođenju nema teškoća. Takvih nema mnogo npr. fiziologija-physiology, teorija-theory (znanstveno-tehnički nazivi)

18

2. Druga je mogućnost da su značenja leksičkih jedinica prvoga i drugoga jezika sasvim različita, tako da nema poklapanja. To su parovi koji su po obliku slični, a po značenju tako različiti da se nigdje ne preklapaju npr. njemački aktuell (suvremen, aktualan) - engleski actual (stvaran)realan(realistic) – real (stvaran)reprezentacija (national-team) – representation (predstavljanje)

3. Treća mogućnost je najopasnija tj., mogućnost da dvije oblikom slične leksičke jedinice imaju dio značenja zajednički a dio različit, i to tako da leksička jedinica prvoga jezika ima šire značenje a jedinica drugoga jezika uže, ili obratno. Lažni parovi s djelomičnim preklapanjem značenja rijetko se spominju kao lažni parovi. U ovoj skupini moguća su dva slučaja →L1 >L2 kad riječ prvoga jezika obuhvaća ŠIRE značenjsko područje nego riječ drugoga jezika

profesor – professor (sveučilišni), teacher (srednjoškolski)himna – hymn („svečana pjesma“), anthem („državna himna“)karta – card (članska), ticket (ulaznica), map (zemljopisna)

→ L1 <L2 kad riječ prvoga jezika obuhvaća UŽE značenjsko područje nego riječ drugoga jezikaministar (član vlade zadužen za određ. državne poslove) – minister i svećenik

oficir – officer pored zajedničkog značenja znači još i policajac, funkcionar i referent katolički ima kod nas samo crkveno značenje – catholic ima i dodatna značenja širok, liberalan catholic tastes – širok ukus, a ne ≠ katolički ukus

Postoje još izmišljeni parovi: prevodioci su ponekad spremni stvoriti leksički par u stranom jeziku po uzoru na riječ svojega maternjeg jezika, u punom uvjerenju da ta riječ doista postoji u tom stranom jeziku. To u nekim slučajevima znači stvaranje cijele riječi, a u drugima samo pogrešno spajanje pojedinih dijelova riječi – obično sufiksa i prefiksa s osnovom npr.ekipa – team, group (ne equipe) dijafilm – film-strip (ne dia-film) anorganski – inorganic (ne anorganic) dezinformacija – misinformation (ne disinformation)

Postoje još lažni parovi bez sličnosti po obliku

26. KNJIŽEVNI PRIJEVOD I VRIJEME (Sibinović, str. 131)

Književni prijevod je, kao i ostali oblici umjetničkog izražavanja višestruko povezan sa vremenom u kojem nastaje.Utjecaj vremena, odnosno sredine u kojoj se prijevod pojavljuje ogleda se i u izboru djela za prevođenje. Na izbor djela koja se prevode naročito utječe stupanj otvorenosti društva za koje se prevodi, dugoročna i trenutna idejna i politička orijentacija toga društva, kao i dominantni estetski pogledi u sredini za koju se prevodi.U realizaciji prijevoda, na konačan oblik prijevoda utječe i niz objektivnih činilaca. Te činioce možemo podijeliti na dvije osnovne grupe → na grupu vanknjiževnih (vanumjetničkih) faktora i drugu → književnih (umjetničkih) faktora. Vanknjiževni su idejni, religiozni i politički, a književni odnos jezičkih sistema jezika originala i jezika prijevoda.Vrijeme u kojem nastaje prijevod ostavlja uočljiv pečat na jezičko-stilskom planu djela. To postaje naročito upadljivo u prijevodima djela pisanih arhaičnim jezikom koji nije izraz ni individualnog stila pisca niti stilska specifičnost samoga djela, nego je jedino rezultat datosti normativnog stila epohe u kojoj je nastalo. U arhaiziranju teksta uvijek se polazi od fonda, odnosno od sistema suvremenih pjesničkih izražajnih sredstava.

19

27. TEORIJSKI MODELI PREVOĐENJA (Sibinović, str. 113)

Teorija prevođenja traga za teorijskim modelima kojima će pomoći da se objašnjava i načelno predviđa proces prevođenja. U suvremenoj teorijskoj literaturi spominje se više modela kojima se pokušavaju riješiti ovi važni zadaci. Nijedan od tih teorijskih modela nije bez izvjesnih nedostataka. Modeli su korisni za prevođenje iz slijedećih razloga:

jer evidentiraju, sistematiziraju veliki broj važnih prevodilačkih problema jer već pružaju relativno cjelovit teorijsku osnovu za traženje i objašnjavanje konkretnih rješenja u

razuđenoj prevodilačkoj praksi jer upravo ispoljavanjem pojedinih svojih slabosti podstiču teorijsku misao na dalji razvoj jer i takvi kakvi su predstavljaju solidan, razuđenu i dovoljno sistematičnu osnovu za dalji razvoj teorije

prevođenjaPostoje četiri modela: denotativni (situacioni), transformacijski, semantički i model nivoa ekvivalentnosti plana sadržaja

1. Denotativni model zasnovan je na činjenici da su život i prirodni uvjeti na zemlji, (za nosioce različitih prirodnih jezika koji se sporazumijevaju putem prevođenja) u svim svojim bitnim vidovima podudarni. Zbog toga su u svakoj razvijenoj jezičkoj sredini već stvoreni određeni jezički znaci (kodovi) za njihovo označavanje. Put u prevođenju ide od jezičnih znakova jezika originala ka predmetima (stvarima i bićima) ili situacijama koje se njima označavaju, odnosno opisuju (dakle ka životnoj stvarnosti), da bi se potom ti predmeti i situacije (ta životna stvarnost) označili, odnosno opisali onim jezičnim znacima koji se za to upotrebljavaju u jeziku prijevoda. Zastupnici ovog modela polaze od pretpostavke da visoki stupanj globalne podudarnosti života i prirodne sredine stanovnika zemlje (zemaljske kugle) daje dovoljno široku osnovu za jezičko objašnjavanje. U teoriji prevođenja su izdvojena tri posebna slučaja kada se prevodilačka rješenja ne mogu uspješno tražiti bez vraćanja životnoj stvarnosti. To su slijedeći slučajevi:→ kada jezik prijevoda nema jezičnog znaka za opisivanje određenog predmeta odnosno situacije→ kada situacija diktira izbor varijante prijevoda, bez obzira na to kojim jezičkim znakom (sredstvom) je ona opisana u originalu→ kada se tek vraćanjem životnoj stvarnosti može utvrditi da prevođenje uobičajenim, odgovarajućim jezičkim znakom u konkretnom slučaju nije umjesno, već je za prijevod neophodno tražiti drugu varijantu.

2. Transformacijski model predviđa da se izvorni tekst tokom prevođenja svodi na elementarne tzv. dubinske odnose pojmova, kako bi se došlo do teksta prijevoda. Zasnovan je na pravcu u lingvistici poznatom kao „transformacijsko-generativna gramatika“. Transformacijski model osigurava teorijsku osnovu da se prevode i oni jezičko-sintaksički elementi, koji se u dva jezika ne podudaraju.

3. Semantički model nastao je u pokušajima da se prevaziđe ograničenost transformacijskog modela. U semantičkom modelu je pažnja prenesena sa elementarnih (dubinskih) odnosa na elementarno (dubinsko) značenje. Ovaj model predviđa da se tekst originala prvo raščlani na najmanje značenjske jedinice koje će postati „jedinice prevođenja“. Jedinice prevođenja se u tekstu koji se prevodi, prema semantičkom modelu prevođenja, razlažu na „elementarna značenja“. Ovaj model može obrazložiti, teorijski osmisliti i predvidjeti prevodilačka rješenja kao što je recimo prijevod engleskog „to take a walk“ našim „prošetati“ a ne „uzeti šetnju“.

20

4. Svi ovi modeli su defektni zbog toga što nisu u stanju da utvrde kriterije stilske ekvivalentnosti. Zbog toga postoji model nivoa ekvivalentnosti sadržaja. Da bi se osigurala cjelovitost prema ovom modelu, tekst originala i prijevoda se dijeli na pet različitih aspekata plana sadržaja koji se nazivaju nivoima.

Nivo cilja komunikacije, Nivo opisa situacije, Nivo priopćenja, Nivo iskaza, Nivo jezičkih znakova

Potpuna ekvivalentnost se ne može uvijek ostvariti na svih pet nivoa. Minimalni uvjet za valjanost prijevoda je ekvivalentnost na nivou cilja komunikacije.

OVO NISU PITANJA KOD PROF.ŠPAGO, ALI ZA SVAKI SLUČAJ :)Što je prevođenjePrevođenje je jedan oblik ljudske djelatnosti. Sam čin prevođenja sastoji se u pretvaranju poruke (misli, osjećaja, želje, naredbe...) prethodno izražene jednim jezikom u jednakovrijednu poruku izraženu nekim drugim jezikom.Proces prevođenja → ono što se prevodi jest poruka

→ da bi se neka poruka prevela, ona mora najprije biti izražena jednim jezikom, a zatim nekim drugim jezikom→ u oba jezična izraza ona mora ostati ista, što znači da primaoci prevedene poruke moraju primiti onaj isti sadržaj koji su primili i primaoci izvorne poruke

Prevođenje kao oblik komunikacijeLjudi međusobno komuniciraju na razne načine i raznim sredstvima. Jedno od najvažnijih sredstava komunikacije je jezik. Neka druga sredstva komunikacije mogu biti – pogled, dodir, glazba, ples, cvijeće, način odijevanja i sl., ali ova sredstva komunikacije mogu biti upotrijebljena samo onda ako druga strana razumije i na isti način interpretira izraz kojim se prenosi obavijest.Prevođenje je oblik komunikacije. Prevodi se zato da bi se prenosile obavijesti sadržane u porukama, potreba za prevođenjem javlja se onda kad, zbog nepostojanja zajedničkog znakovnog sustava, odašiljalac ne može svoju poruku uputiti direktno primaocu.

Obavijest i porukaObavijest je sav onaj izvanjezični sadržaj (misli, osjećaji, želje, naredbe itd.) koji se činom komunikacije prenosi od odašiljaoca do primaoca.Jezični izraz obavijesti postiže se njenim kodiranjem (ili šifriranjem) u okviru određenoga jezičnog sustava znakova, odnosno jezičnoga koda. Tako kodirana poruka stiže određenim komunikacijskim kanalom do primaoca i on je – ako vlada odašiljaočevim jezičnim kodom – dekodira da bi primio izvanjezični sadržaj koji mu je upućen. Kodiranje i dekodiranje poruke, to jest njeno izražavanje i razumijevanje, jezične su operacije.

21

Komunikacijski kanalKodirana poruka prenosi se ododašiljaoca do primaoca komunikacijskim kanalom. Kanal može biti prostoran (za prijenos govora), vremenski (za prijenos zapisa) i kombiniran (magnetofonska ili filmska reprodukcija)Buka u kanalu – sve one pojave koje ometaju slobodan protok obavijesti npr. stvarna buka, krčanje u telefonskoj slušalici, nečitak rukopis...

Odašiljalac i primalac porukeSudionici u procesu komunikacije su odašiljalac i primalac poruke. Odašiljalac kodira obavijest i odašilje poruku, a primalac je prima, dekodira i prihvaća obavijest.U komunikacijskom procesu koji zahtijeva prevođenje, prevodilac se javlja u dvostrukoj ulozi: on je istovremeno primalac i odašiljalac poruke. Kao primalac on prima poruku od izvornog odašiljaoca, a zatim je, kao odašiljalac, šalje krajnjem primaocu.

Prijenos poruke bez pomoći prevodioca K

--------------------------------------------------------J 1 J 2

Odašiljalac i primalac vladaju istim jezičnim kodom (J1) i među njima je uspostavljena dvosmjerna komunikacijska veza za prijenos poruka kanalom K

Prijenos poruke uz pomoć prevodioca K1 K2

------------------ ------------------ J 1 J 2 J 2 J 2 Odašiljalac vlada jezičnim kodom J1 , a primalac P jezičnim kodom J2. Komunikacijska je veza među njima zbog toga prekinuta i uspostavlja se tek preko prevodioca T, koji kao primalac koristi svoje znanje jezičnoga koda J1 da bi kanalon K1 primio izvornu poruku, a kao odašiljalac koristi svoje znanje koda J2 da bi primljenu poruku kanalom K2 prenio primaocu.

Najstariji sačuvani književni prijevod je Homerova Odiseja prevedena s grčkog na latinski jezik oko 250. godine pr.n.e.

Vrste prevođenja (Sibinović)Kada je čovjek neposredni realizator prevođenja razlikujemo dvije osnovne vrste prevođenja→ pismeno i → usmeno prevođenjeU okviru usmenog prevođenja razlikuju se prema načinu prevođenja dvije osnovne vrste prevođenja→ konsekutivno i → simultano prevođenjePrilikom konsekutivnog prevođenja prevodi se odmah pošto prevodilac odsluša određene kraće ili duže odsječke izvornog teksta, a dok se prijevod izgovara pravi se pauza u priopćavanju teksta na jezik originala.Pri simultanom prevođenju se istovremeno sluša izvorni tekst i izgovara prijevod, pri čemu se propćavanje teksta na jeziku originala tokom izlaganja ne prekida radi prevođenja.

22

O P

O T P

Pismeno prevođenjePismeno prevođenje za mnoge ljude je pojam prevođenja. Karakteristike pismenog prevođenja:→ prevodilac polazi od zabilježene izvorne poruke, koju čita da bi je dekodirao i primio obavijest koju ona nosi. Pri tome se može služiti svim pomagalima (enciklopedije, rječnici, konsultacije sa stručnjacima...) koja mu stoje na raspolaganju da bi obavijest što potpunije i točnije primio.→ izvornu poruku može pročitati više puta, može razmišljati o njenom smislu, može provjeravati značenje pojedinih dijelova poruke.→ nakon što je dekodirao poruku i primio obavijest, prevodilac prelazi na njeno prevođenje, tj. ponovno kodiranje u jeziku-cilju, može se služiti rječnicima, gramatikama i sl., može tražiti savjet stručnjaka za jezik ili za određenu struku.→ napokon, a to je vrlo važno, on se na prevedeni tekst može vraćati, može ga mijenjati da se poruka bolje izražava(Sibinović) Prevodilac u principu ima dovoljno vremena za tumačenje originala i za traženje odgovarajućih prevodilačkih rješenja. Značajna pogodnost pismenog prevođenja je u tome što se prevodilac tekstu svoga prijevoda može vraćati više puta. Zato se pismeni prijevod često do završetka, a ponekad i kasnije, više puta popravlja i mijenja.

Usmeno prevođenjeUsmeno prevođenje je starije od pismenog, jednako kao što je govor stariji od pisma.→ prevodilac nema pred sobom pisani tekst izvorne poruke pa prema tome brzo prihvaća obavijest bez mogućnosti vraćanja i naknadnog provjeravanja.→ vremenski je ograničen, vremenski razmak između dekodiranja izvorne poruke i njenog ponovnog kodiranja u jeziku-cilju obično je tako kratak da ni pri kodiranju nema vremena za duže razmišljanje ili konzultiranje rječnika i priručnika ili stručnjaka; i konačno, kad prevodilac jednom izgovori svoj usmeni prijevod, on se više njemu ne može vraćati da bi ga izmijenio, dotjerao ili popravio.→ umjesto pisanoga teksta izvorne poruke, usmeni tumač/prevodilac/interpret ima pred sobom govorni niz što ga u tom času proizvodi odašiljalac izvorne poruke. Taj govorni niz on sluša i dekodira da bi primio obavijest, koju zatim odmah kodira i kao govorni niz drugoga jezika predaje dalje krajnjim primaocima.→ postoje i kombinacije postupaka koji uključuju i pisani tekst, jedna je mogućnost da prevodilac izvornu poruku ne sluša kao govor nego je čita kao tekst i prima vista usmeno prevodi, druga je mogućnost da prevodilac usmeno prevodi govor, a da se njegov prijevod steno(daktilo)grafski bilježi ili magnetofonski snimi i kasnije koristi kao prevedeni tekst.(Sibinović) Usmeno se prevode, po pravilu poruke (tekstovi) koji se primaju usmeno. Poruka u pismenom tekstu je uvijek razvijenija, uvijek potpunije i jasnije izražena nego u usmenom obliku.Intonacija je važna, ona npr. obavještava o završenosti ili nezavršenosti iskaza.

23