Josip Knežević

TEORIJA INFORMACIJSKE ZNANOSTI

Skripta

2010. / 2011.

Zagreb, 2011.1. PREDMET INFORMACIJSKE ZNANOSTI „Informacijska znanost označava znanstvenu disciplinu o informacijama u najširem smislu – za koju je primjena kompjutora samo jedna od metoda i tehnika obrade informacija. Informacijska znanost je još uvijek mlada znanstvena disciplina, a to znači da su razlike u interpretaciji i definiranju njezina predmeta, područja i ciljeva velike. Zato postoje i razlike u tumačenju njezinih povijesnih i teorijskih izvora. Ipak, najčešće se upućuje na:* informacijsku tehnologiju* dokumentaciju i pretraživanje informacija te* niz suvremenih „komunikacijskih“ znanostikao ključne praktične i teorijske izvore informacijske znanosti.

Dokumentacija i pretraživanje informacija, a potom i pohranjivanje i pretraživanje informacija također su utjecali na definiranje predmeta i područja informacijske znanosti ili su se čak „transformirali u informacijsku znanost“.Informacijska znanost razvija svoju metodologiju koristeći se spoznajama raznih disciplina. Koristi se metodama semiotike, pa se sintaksa, semantika i pragmatika koriste u planiranju sustava za pronalaženje informacija i u stvaranju jezika za pretraživanje informacija. Teorija informacija za informacijsku znanost nije važna samo kao metoda za kodiranje i dekodiranje informacija već je dugo imala i mnogo važniju metodologijsku ulogu jer je bila paradigma za tumačenje komunikacijskih procesa; metodama matematičke logike informacijska se znanost koristi u strukturiranju jezika za pretraživanje informacija i za formalizaciju logičkih procesa za pretraživanje. Povijest knjige i znanost o znanosti važne su za informacijsku znanost jer pridonose razumijevanju komunikacijskih oblika (knjige, periodike) tijekom povijesti, odnosno razumijevanju uvjetovanosti svakog komunikacijskog oblika povijesnim prilikama. Zajedno s tehničkim znanostima informacijska znanost sudjeluje u koncipiranju mnogih sredstava i pomagala za realizaciju informacijskih sustava.

Dosadašnje rasprave o definiciji informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o njezinu predmetu, ali prevladava shvaćanje da ona proučava komunikacijske procese; rasprave nisu pojasnile ni što je to informacija, ali je prihvaćena tvrdnja da je obavijest

osnovni fenomen proučavanja informacijske znanosti; nije usvojena jedinstvena teorija za proučavanje informacija u komunikacijskim procesima, ali je usvojena relevantnost (svrhovitost) kao ključni pojam za interpretaciju tih procesa.

Nakon pojave informacijske znanosti, relevantnost je postala i ostala ključni pojam za prosudbu informacijske djelotvornosti (prakse) i najvažniji teorijski pojam za procjenu razmjene informacija i razumijevanje komunikacijskog procesa.* Naime, predmet i područje informacijske znanosti određeni su problemima razmjene znanja općenito, odnosno razmjenom (za)pisanog znanja posebno.* Stoga se informacijska znanost na teorijskoj razini bavi proučavanjem ponašanja i učinaka obavijesti kao fenomena, a komunikacije kao procesa; na praktičnoj razini relevantne se obavijesti uvijek dobivaju uspostavljanjem određenih selektivnih mehanizama u komunikacijskom procesu.“1„Predmet informacijske znanosti: objektivno znanje Kad je 1960-ih postignut konsenzus o opravdanosti zasnivanja informacijske znanosti, nije postojala suglasnost o njezinu predmetu. Predmet je informacijske znanosti bio neodređeno definiran kao informacija koja pripada interdisciplinarnim, multidisciplinarnim ili transdisciplinarnim istraživanjima. Tek postupno poima se objektivno znanje kao novi i zasebni predmet informacijske znanosti, dostupan javnosti radi kritičke provjere i postizanja suglasnosti. Na takvo poimanje utjecao je niz čimbenika. Prva zadaća informacijske znanosti jest briga o znanstvenim informacijama. Informacija postaje socijalna činjenica pa i znanost prestaje biti „skup teorija“ i definira se kao javno znanje, tj. publicirano znanje koje je dostupno javnosti radi kritičke provjere i postizanja konsenzusa. Znanje više nije „subjektivna spoznaja“ nego egzistira kao svijet objektivnog znanja koji je autonoman, objektivan i neovisan o „subjektu spoznaje“. Eksponencijalni rast autonomnog i objektivnoga svijeta znanja pretpostavlja razvoj informacijske infrastrukture kojoj je zadaća kontrola, organizacija i konsolidacija informacija na nacionalnim i međunarodnim razinama.“2

2. RELEVANTNOST „Postoji mnoštvo različitih teorijskih interpretacija relevantnosti koje polaze od zajedničke premise: relevantnost je mjera djelotvornosti između izvora i odredišta u komunikacijskom prosesu; budući da je mjera odnos, relevantnost je također odnos.

S.C. Bradford je istraživao odnos relevantnih članaka o određenoj temi prema vrsti i broju časopisa u kojima se ti članci pojavljuju. Empirijska istraživanja potvrdila su zakon o distribuciji članaka koji je Bradford definirao (1948) na sljedeći način: „…ako su znanstveni časopisi svrstani u niz prema opadajućoj produktivnosti članaka o određenom predmetu, oni se mogu podijeliti na nukleus periodike prvenstveno posvećen tom predmetu i na nekoliko grupa ili zona što sadržavaju isti broj članaka kao i nukleus, a pritom će broj časopisa u nukleusu i u zonama biti u omjeru I : n : n2 : n3 …“.BRADFORDOV ZAKONzona broj naslova časopisa broj članaka 1 9 429 2 59 499 3 258 404 Taj zakon bio je, i još je, podloga mnogim teorijskim radovima i empirijskim istraživanjima, ali i osnova za različite interpretacije. On upozorava na činjenicu da npr. 20% naslova časopisa objavljuje oko 80% relevantnih članaka o određenom predmetu. Ali, isto tako, od ukupnog broja članaka o nekom predmetu jednu trećinu možemo naći u časopisima specijaliziranim za tu struku, drugu trećinu možemo naći u srodnim časopisima, a za treću trećinu članaka ne možemo predvidjeti gdje će se pojaviti.

A. Lotka istraživao je produktivnost autora u određenom znanstvenom području. Utvrdio je da se, kada se zna broj autora koji su napisali samo jedan članak, može predvidjeti i broj autora koji su napisali dva, tri, četiri itd. članaka. Broj ljudi koji stvaraju n članaka aproksimativan je odnosu I/n2. Npr., ako se želi odrediti broj autora koji su napisali dva članka (n2 = 22 = 4), onda se broj autora koji su napisali samo jedan članak (I) dijeli s četiri(n2).LOTKIN ZAKON O PRODUKTIVNOSTI AUTORAAutori Članci 100 125 211 36 44 5

Takva distribucija produktivnosti autora gotovo se redovito javlja u prirodnim znanostima (ili preciznije hard-sciences), ali nije jednaka za sve znanosti. Istraživanja o produktivnosti autora, npr. u informacijskoj znanosti, pokazuju da bi faktor produktivnosti trebao biti I/n3.5 prije nego I/n2.

G.K. Zipf je istraživao distribuciju riječi u tekstu i ustanovio sličnu pojavu kakva je uočena u prije spomenutim zakonima: mali broj riječi pojavljuje se vrlo često. Ako se riječi poredaju po frekvenciji pojavljivanja, onda je umnožak pojavljivanja s frekvencijom konstantan: fr = c.ZIPFOVA DISTRIBUCIJARiječ redoslijed frekvencija red. x frekv.the 1 245 245 of 2 136 274 terms 3 98 294 to 4 81 324 a 5 65 325 and 6 61 366 in 7 55 385 were 8 52 416 Grafički se distribucija riječi prema Zipfovu zakonu može prikazati kao hiperbolička krivulja. Zipfov model distribucije riječi u osnovi je jednak modelu Bradfordova zakona, samo je primijenjen u drugom području. Zipfov zakon našao je primjenu u planiranju jezika za indeksiranje i u planiranju administrativnih poslova biblioteka.“3

3. RAZVOJ INFORMACIJSKOG FENOMENA „Do odgovora na pitanje o izvoru i porijeklu informacija mogli bismo posredno doći kada bismo znali nešto više o povijesti i razvoju obavijesti, odnosno kada bismo znali odgovore na pitanja: Da li se i kako razvija informacijska pojava u komunikacijskom procesu? Postoji li unutarnji razvoj obavijesti u informacijskom sustavu? Na ova pitanja u teoriji informacijske znanosti preteže uglavnom jedan odgovor koji se svodi na to da teoretici informacijske znanosti samoj informaciji ne pristupaju kao povijesnoj pojavi, pa se implicite pretpostavlja da informacije uopće nemaju svoju vlastitu povijest, da se one ne razvijaju, nego naprosto usvajaju u informacijskom procesu – i to tako da korisnik dolazi do informacije kroz izravnu komunikaciju ili pak pretraživanjem podataka u informacijskom sustavu; tako se teorijski problem razvoja informacija sveo na problem usvajanja nepoznatih spoznaja i na problem dostupnosti podataka i publikacija. To je najrasprostranjenije shvaćanje na kojem se zasnivaju i grade teorije o pretraživanju informacija i organizaciji informacijskih sustava.

Teorijska i praktična neodrživost teze da informacije nemaju povijest očita je za svaku ozbiljniju znanstvenu kritiku. Ali činjenica da je, unatoč tome što i većina autora zagovara ideju da su informacije presudne za razvoj, ne postoji i teorija o razvoju same obavijesti. U najboljem slučaju pretpostavlja se da je informacija znanje nastalo na jednom mjestu, a za nepoznatog dislociranog korisnika, pa je zadaća informacijskog procesa da bude posrednikom između izvora i mogućeg odredišta; ova teza omogućava prikaz razvoja informacijskih sistema i komunikacijskih mreža, ali samo na razini opisa pojedinih sistema, a ne i na teorijskoj razini – kao tumačenje razvoja jedne društvene činjenice poput obavijesti. Teorije o informaciji kao (ne)dostupnom znanju zasnivaju se na dvije grupe argumenata kojima se informacija ipak dovodi u vezu s rastom i razvojem. Prema prvoj grupi argumenata informacijska djelatnost nastaje i razvija se kao posljedica eksponencijalnog rasta znanja i (znanstvenih) publikacija; između informacija i znanja postoji i ne postoji razlika, odnosno „znanje je struktura pojmova povezanih njihovim relacijama, a informacija je mali dio takve strukture“ (pa se struktura znanja mijenja u novu modificiranu strukturu kad joj se pridoda neka informacija). Prema drugoj grupi argumenata razvoj informacija se poistovjećuje s razvojem komunikacijskog medija. Tako i V. M. Rozin tvrdi da razvoj informacija možemo podijeliti u tri etape i da treba razlikovati tri tipa informacija: usmenu, knjižnu i strojnu, tj.: „U ezoteričnim kulturama vladala je usmena tradicija i predaja znanja. (…) S razvojem pismene tradicije i pismene predaje znanja … formira se novi tip informacije – 'knjižni'. (…) Treća etapa počinje s razvojem kompjutorske tehnike, automatizacije intelektualnih procedura, razvojem novih sredstava veza i obrade informacija“ (V.M.Rozin, 1986, str. 89). Ono što, čini se, nije sporno u teorijama informacijske znanosti jest to da se pojava i razvoj informacijske djelatnosti povezuje s: a) razmjenom znanja, b) komunikacijskim medijima te c) metodama i tehnikama „procesiranja“ znanja (tj. obradom podataka). Ono što jest sporno u tim teorijama njihova je parcijalnost i nekonzistentnost – unatoč fragmentarnoj istinitosti njihovih teza; odnosno, izostalo je nepostojanje tumačenja povijesnog razvoja informacijskih funkcija i informacijskog fenomena jer nisu istražene relacije između znanja, komunikacijskih medija i informacijskih procedura.“4

4. STRUKTURA I GENEZA INFORMACIJSKIH SUSTAVA Kompjutor je magična formula druge polovice dvadesetog stoljeća. Stroj fascinantnih mogućnosti primjene i nevjerojatne brzine obrade podataka postao je materijalizirani Deus ex machina, ili čarobna Aladinova lampa, koje se svi nastoje domoći kako bi otklonili svoje nedaće i ostvarili svoja nadanja. Neosporno je da su svi, ili barem većina, tehničkih podataka i pokazatelja o kompjutorima točni i da čovječanstvo s pravom od njih očekuje pomoć u ostvarivanju svojih potreba i želja. Zato je ta vjera u moć kompjutora danas tako jaka i očita. Ali, isto tako i nedovoljno obrazložena - pa se, s jedne strane, pretače u strah pred budućom dominacijom kompjutora nad čovjekom, odnosno, s druge strane, pothranjuje lakovjernost da će kompjutor riješiti ili rješavati sve ili gotovo sve probleme društva. No, ne smijemo brkati s našim željama i potrebama činjenicu da je kompjutor velika prekretnica u znanstvenotehnološkoj revoluciji, da ima veliki raspon primjene u tehnološkim i poslovnim procesima, da se njegove tehničke značajke još uvijek usavršavaju. Ukoliko nam se to dogodi, onda govorimo jezikom naših maštanja, i to na taj način da iskazujemo nerazumijevanje svega onoga što konstituira realne društvene odnose. Zahvaljujući svojim tehničkim i tehnološkim značajkama, svakodnevno sve većoj i raznovrsnijoj primjeni te izravnim posljedicama i utjecaju što ga vrši na organizaciju rada i način života, sustav društvenih vrijednosti itd., primjena kompjutora zahtijeva da se u prvom redu vodi računa o izboru ciljeva, a tek zatim o tome kako će se ostvariti željeni cilj. Postavljajući u prvi plan izbor ciljeva temeljno pitanje kompjutorizacije postaje svrsishodnost:

mora se prvo odgovoriti na pitanje zašto se nešto radi, i opravdati to zašto, jer se pretpostavlja i jamči da nije problem kako. Zato, upravo kompjutori, tehnika, kojoj više nije nemoguće riješiti neki problem, postaju sredstvo koje prisiljava ljude da se sve više bave svrhovitošću, opravdanošću, vrijednostima i vrednotama konkretnih pothvata. Tako ljudski i filozofijski aspekti društvene djelatnosti, posredstvom suvremene tehnologije, postaju svakodnevni praktični problemi, realnost društvene prakse i praksa društvene realnosti - što tone mudrih knjiga i mnoštvo metafizičkih sustava i spoznaja nisu tako djelotvorno uspjeli postaviti u prvi plan. Ali, pitanje je da li su "tehničari" svjesni toga koliko su sami doprinjeli da odlučujuću riječ o zadaćama i ciljevima "njihovih" strojeva preuzmu stručnjaci društvenih i humanističkih znanosti. No, kako su i ovi drugi samo stručnjaci i specijalisti, to svi zajedno obećavaju više no što mogu ostvariti. Većina se tih obećanja ostvaruje samo u projektima, drugi dio obećanja prolongira se u ili za budućnost, a tek manji dio dostupan je korisnicima i postaje sastavni dio društvene prakse i konkretnih društvenih odnosa. Taj ostvareni dio obećanja nekako se prebrzo zaboravlja budući da je pod patinom svakodnevnice izgubio one čari što ih nude neostvarena obećanja, ambicije i želje. Tako, na primjer, prognoze da će 80-tih godina kompjutor dominirati u bibliotekama ili barem u većini velikih biblioteka, pod konac 60-tih godina prouzročile su nestrpljenje i stvarale čudnu napetost u bibliotekama. Sada smo na pragu 80-tih godina i tek na početku razgovora i zamisli o kompjutorizaciji biblioteka u Hrvatskoj i Jugoslaviji, pa je pitanje što je s prognozom: da li je ona istinita ili lažna, pogreška ili zabluda? Kao i obično, realnost - u ovom slučaju kompjutorizacija biblioteka -poprimila je druge forme i funkcije no što se to očekivalo pod konac 60-tih godina te se mjeri drugim očima i vrijednostima. Mogli bismo reći - prognoza je djelomično istinita: danas vjerojatno ni u nas nema nijedne biblioteke koja ne raspolaže publikacijama koje su kompjutorski obrađene, ili čiji sadržaj u cijelosti ili djelomično nije rezultat kompjutorske obrade; biblioteke posluju s izdavačima i knjižarima koji im dostavljaju barem račune što ih kompjutori pripremaju; to su i PTT, komunalne usluge itd; kompjutorizirana su gotovo sva financijska potraživanja prema bibliotekama, arhivima, muzejima, dokumentacijskim centrima. To je realnost kompjutorizacije što su je i biblioteke i arhivi i muzeji već doživjeli: to, dakle, nije zabluda prognoze - ali ni cijelo obećanje. Ali, s druge strane, to je mnogo manje od uspostavljanja bibliotečnih informacijskih sustava, kompjutorizirane komunikacijske mreže, obrade nekonvencionalnih podataka i velikih baza podataka s velikim brojem terminalskih (online) priključaka itd. Sve ovo drugo je informacijsko/dokumentacijskoj djelatnosti tek u rudimentima. Da li će se i taj dio prognoze ostvariti, u kojem obujmu i do kojih granica, to ovisi o nizu činjenica. Nas u prvom redu zanima koji su to činitelji, njihovo značenje i uloga, kako bismo izgradili metodologiju i prilagodili način razmišljanja novoj tehnologiji, odnosno novu tehnologiju našim potrebama. 4.1. Informacijski sistem Danas je uvriježeno mišljenje da je kompjutor tehnička i tehnološka osnovica informacijskih sistema. Štoviše, svaka se kompjutorska obrada podataka (često se nekritički koristi izraz obrada informacija) nakon određenog vremena proglašava informacijskim sustavom. Što je informacijski sustav, to ostaje nejasno i maglovito, pogotovo ako nije vezano za kompjutorsku opremu i organizaciju automatske obrade podataka. Opće definicije nisu u stanju prikriti neodređenost kriterija i zbrkanost misli u takvim koncepcijama. Zato pođimo redom: ponajprije pojasnimo što je to informacijski sistem i struktura informacijskog sustava, potom u kakvom su odnosu informacijski sustavi i arhivi, biblioteke, muzeji i specijalizirani INDOK centri, kako bismo tek nakon tih određenja mogli zaključiti o

mjestu, ulozi, mogućnostima i granicama kompjutora u pojedinim informacijsko/dokumentacijskim službama i u informacijskim sustavima. Informacijski je sistem organizirana cjelina informacijskih djelatnosti i odnosa (informacijsko - dokumentacijsko - komunikacijskih) organizacija, službi i institucija i informacijske kulture. Informacijski sustav nije nešto različito od postojećih ili drugih društvenih organizacija, službi, djelatnosti, odnosa i normi, već je informacijski sustav teorijska redukcija kompleksne društvene stvarnosti (bilo globalnog društva ili pak pojedine društvene djelatnosti) kako bi se iz posebnog (informacijskog) aspekta promatralo i proučavalo globalno društvo ili neki od njegovih segmenata, odnosno djelatnosti. S druge strane, ono što razlikuje informacijski sustav od ostalih sistema i djelatnosti jest osebujnost informacijske djelatnosti, specifičnost njezinih normi, funkcija i odnosa. (Pod informacijskom djelatnošću zato ćemo u ovom tekstu podrazumijevati arhivsku, muzejsku, bibliotečnu i dokumentacijsku djelatnost misleći na sveukupnost tih djelatnosti bez namjere da ulazimo u raspravu o njihovu međusobnom odnosu). Informacijski je sistem mreža informacijskih djelatnosti, službi i odnosa; kao takva, ta mreža je inkorporirana u sva društvena područja i djelatnosti, tvoreći društvenu infrastrukturu. Kao nešto različito od drugih društvenih djelatnosti, podsustava ili sustava, informacijski je sustav to tek po svojim funkcijama, organizaciji i korisnicima. Kako je informacijska djelatnost sastavni dio cjelokupne praktične društvene djelatnosti, dio društvene prakse, za informacijsku znanost je osobito važno proučavati utjecaj društvene strukture na informacijski sistem. (Termin "utjecaj društvene strukture" puno je sadržajniji i bogatiji od uobičajenog izraza "potrebe korisnika" s čitavim nizom komponenata što ih ovaj drugi izraz ne pretpostavlja. Ovdje više naglašavamo društvenu stranu informacijskog sustava i informacijske djelatnosti, zbog toga što je ona i u teoriji i u praksi najčešće - zanemarena.) Potrebno je uočiti činjenicu da je informacijski sustav prostor, okvir, u kojem se odigrava susret informacijskih djelatnosti i procesa, ne samo kao mirni slijed odnosa već i kao sukob interesa u globalnom društvu ili u nekim njegovim dijelovima. Informacijski sustav kao pozornica, praktičnih društvenih odnosa mjesto je na kojem i posredstvom kojeg se zbiva i odigrava artikulacija različitih društvenih subjekata, kao i sukobi tih interesa. Zato zakonomjernosti i pravilnosti informacijske znanosti i informacijskih sustava treba tumačiti društvenim odrednicama utjecajem društvene strukture na informacijske sustave. 4.2. Struktura informacijskog sustava Toliko o informacijskom sustavu. No potrebno je nešto reći i o informacijskoj strukturi, tj. o tome što je to struktura informacijskog sustava. Dok pod pojmom informacijskog sustava podrazumijevamo područje informacijske djelatnosti koje tvori organiziranu cjelinu, sustav, pod pojmom strukture informacijskog sustava podrazumijevamo unutrašnji raspored elemenata, njihov sastav, poredak i odnose u informacijskom sustavu. Struktura informacijskog sustava nastaje, dakle, povezivanjem informacijskih institucija, organizacija i službi u konkretne informacijske i društvene odnose sa specifičnim ulogama i zadaćama u svakom konkretnom informacijskom sustavu. Postavlja se pitanje koji su konstituenti, činitelji informacijskog sustava, odnosno strukture informacijskog sustava? Premda je dosta nezahvalno klasificirati te činitelje, mogli bismo predložiti podjelu po kojoj informacijski sustav (IS) tvore (ne inzistirajući na doslovnim razgraničenjima): Informacijski subjekti, informacijska kultura, oprema - tehnička i tehnološka osnovica IS, te sredina IS. a) Pod informacijskim subjektima u ovom slučaju možemo podrazumijevati: prvo, razne oblike i vrste informacijsko-dokumentacijskih organizacija i službi. To su razne vrste biblioteka, dokumentacijskih centara, arhiva, muzeja, INDOK službi, referalnih centara, računskih centara (ERC-a) itd., koji se bave praktičnom informacijskom, dokumentacijskom i komunikacijskom djelatnošću; druga vrsta subjekta jesu informatička društva i udruženja na

regionalnoj, republičkoj, medurepubličkoj, saveznoj, medunarodnoj razini, kao što su npr.: društva bibliotekara, dokumentarista, arhivista, muzealaca, informatičara, korisnika i imalaca AOP opreme; treću vrstu subjekta, čiji je utjecaj posredan, ali ipak konstituirajući po IS, čine znanstvene jedinice i instituti koji se bave proučavanjem informacijske djelatnosti i projektiranjem IS, te škole i fakulteti koji obrazuju kadrove za tu djelatnost; ovdje bismo mogli upozoriti na još jedan činitelj koji ponekad može djelovati kao važan subjekt čak i mimo svih organizacijskih formi: to su istaknuti pojedinci koji svojim osobnim zamislima i djelatnošću utječu na oblikovanje IS ili pak usmjeravaju njegovu djelatnost. b) Mnogo je teže precizirati što je to informacijska kultura. Informacijsku kulturu tvori sklop društvenih vrijednosti te stajališta i orijentacija korisnika IS, odnosno ponašanje korisnika, kao i pravila ponašanja samog informacijskog sustava. Ovdje se u prvom redu misli na trajne oblike i obrasce ponašanja korisnika, ponašanja koje je određeno vrednotama, svjetonazorom, statusom i pravilima korisnika. Vrstu i strukturu obavijesti, te način njezina korištenja u velikoj mjeri odreduje kultura korisnika (a ne samo njihovo obrazovanje). Zacijelo je informacijska kultura dio opće kulture, ali njezin specifičan dio. To je pogotovo očito kod različitih grupa korisnika čije su potrebe za informacijama specifične i raznolike pa je i način njihova ponašanja drugačiji. Informacijskom kulturom korisnika u nas se subjekti sadašnjih i budućih IS rijetko ili točnije uopće ne bave. A trebalo bi jer "ljudi se orijentiraju pomoću svjetonazora, rukovode vrednotama, a djeluju ili ponašaju se prema pravilima, poopćenim i prihvaćenim uzorcima" (E. Kale, str. 93). To vrijedi za ponašanje ljudi općenito, ali isto tako i za njihovo ponašanje u artikulaciji i rješavanju informacijskih potreba. Informacijska kultura ne određuje samo korisnika nego određuje i cjelokupni informacijski sustav i njegovu strukturu. Jer ovisno o svjetonazoru informacijskih subjekata bit će određeno mjesto i uloga IS u društvu, odnosno u nekom njegovu segmentu; ovisno o izboru vrednota bit će definirani ciljevi IS, što će on raditi i čemu će težiti; a pisana i nepisana pravila odredit će kako će se u IS to raditi. Bez tih elemenata, tj. njihovih jasnijih određenja, svaki je IS osuđen da bude mrtva društvena institucija ne samo u praksi nego mrtvorođenče već i u projektu. c) Oprema je materijalna baza svakog IS. Opremu možemo podijeliti u dvije kategorije, zapravo možemo joj pridati dva značenja. Sire značenje opreme podrazumijeva sva tehnička pomagala i sredstva što se koriste u informacijsko/dokumentacijskim procesima. U užem značenju pod opremom možemo podrazumijevati medij, dominantni medij u komunikacijskom procesu; to je ono sredstvo posredstvom kojeg ili kroz koje proizlazi interakcija izmedu informatičkih subjekata i korisnika: posredstvom kojeg se prenosi poruka. U tom smislu medij je središnji element komunikacijskog procesa. Kada je riječ i o širem i o užem značenju opreme, moramo razlikovati dva aspekta, dva pristupa opremi: materijalni i procesni. Materijalni aspekt obuhvaća fizička pomagala i tehnička sredstva, a procesni metode, tehnike i načine korištenja i rukovanja opremom te metode, tehnike i sustave za obradu raznih medija (kao nosilaca poruka). O tehničkom i tehnološkom aspektu IS danas se najčešće govori, ali potrebno je naglasiti da ga mi ovdje poimamo u najširem smislu: od opreme za uredenje prostora i smještaj fondova, do klasičnih i suvremenih tehnika i tehnologija za obradu dokumenata i podataka, te opreme za sve vrste komunikacijskih procesa. A to znači da kompjutorska oprema nije isključivo i jedino sredstvo IS - kako danas nekritički pristup zagovara. Kompjutorska oprema i odgovarajuća komunikacijska mreža imaju neobično važnu ulogu i zato se o njima ponajviše raspravlja. (Njihove se velike mogućnosti moraju usuglasiti sa svjetonazorom i vrednotama društvenih subjekata u određenom području i djelatnosti; u protivnom, koncipiraju se IS prema tehničkim i tehnološkim značajkama opreme, a ne prema spoznajama, ciljevima, potrebama i mogućnostima društva.)

d) Informacijski subjekti, informacijska kultura te oprema konstituenti su IS u okviru same informacijske djelatnosti. Ali svaki je IS u velikoj mjeri uvjetovan i nizom drugih faktora koji se ne mogu ubrojati u elemente njegove strukture. Ti izvanjski činitelji oblikuju IS jer su nužno orijentirani na njega kao sredina što ga okružuje. Te podsustave, područja i segmente jednog društva što okružuju IS možemo nazvati sredinom IS. Najvažniji su podsustavi društvene strukture relevantni za svaki informacijski sustav: politički, ekonomski, komunikacijski i kulturni sistem jedne zajednice. Dakle, svaki informacijski sustav mora biti sukladan općim ciljevima društvenog razvoja i interesima vladajuće klase, njegova cijena koštanja mora biti sukladna njegovoj efikasnosti i ekonomskim mogućnostima društva, tehnika i tehnologija moraju se bazirati na mogućnostima i planovima razvoja cjelokupne društvene komunikacijske infrastrukture; organizacija, ponašanje, korištenje IS mora biti sukladno postojećoj informacijskoj kulturi korisnika te svjetonazoru i vrednotama društva, odnosno onog podsustava za koji se IS uspostavlja. Osim ovim općim uvjetima svaki IS mora udovoljiti cijelom nizu posebnih zahtjeva sredine u kojoj djeluje. Ta sredina uvijek ima specifične zahtjeve ovisno o tome da li se radi o IS za: obrazovanje, znanost, kulturu, poljoprivredu, bankarstvo, cestogradnju, elektrotehniku, socijalno osiguranje itd.4.3. Strukturiranje IS: nekoliko primjera Kada se pokuša odrediti koji činitelj informacijskog sustava ima dominantnu ulogu u strukturi IS, onda ta razdioba elemenata informacijske infrastrukture ne može reći ništa o važnosti pojedinog elementa za IS. Narednih nekoliko, manjeviše slučajno odabranih, primjera mislimo da će pokazati kako svaki od ranije nabrojanih elemenata u jednakoj mjeri uvjetuje i odreduje cijeli sustav, ali isto tako i da su uvjetovani i unaprijed limitirani sustavom i njegovom društvenom sredinom. Zato je teško precizirati gdje počinje utjecaj i dominacija jednog segmenta i kada se taj utjecaj pretočio u obličje drugog. Sve su te podjele i razgraničenja ponajprije metodologijske naravi, što znači da se jedna praktična (informacijska) djelatnost nastoji analitičkom redukcijom svesti na svoje elemente - što je moguće samo u teoriji. U praksi informacijske djelatnosti nije uvijek moguće slijediti te razdiobe. Jer, dok jedan segment informacijskog sustava promatramo u njegovu kretanju, djelovanju, praksi, dotle je on čvrsto vezan s ostalima. Potrebno ga je izolirati, umrtviti, kako bi bio pogodan za anatomske studije. No, tada se postavlja pitanje vrijednosti takve analize koja je umrtvila, paralizirala predmet svog izučavanja, sa željom da analizira njegove djelatne, praktične funkcije. Zato se narednih nekoliko primjera kreće tek u naznakama, jer nas sada u prvom redu zanimaju metodologijska, a ne sadržajna odredenja informacijskog sustava. Uzmimo za primjer navod iz novina: "Britanci će ako je vjerovati Hanleyevom futurološkom centru, biti na pragu 21. stoljeća u potpunoj zavisnosti od kompjutora." U analizi je objašnjeno kako će kroz manje od četvrt stoljeća sve svakodnevne životne aktivnosti u Velikoj Britaniji biti praćene elektronskim računarima. Grijanje, opskrba električnom energijom, čistoća zraka .... nadzirat će veliki elektronski strojevi ... Domaćice ce pomoću domaćih računara računati troškovnike (to doduše rade već poodavno), programirati jelovnike i liste nabavki. Dakako, mnogo toga bit će zavisno od elektronskih mozgova. No, Centar također ističe da bi mogući kvar na nekom kompjutoru lišio čitavu manju ili veću zajednicu osnovnih životnih potreba, pa čak ugrozio život ljudi ("Vjesnik", 3. svibnja 1978). Drugi je primjer iz Borbe (Prilog: Jugoslavenske općine jučer, danas, sutra, god IV, br.32, maj 1978, str.31): "Prva pošta u Zagrebu otvorena je u julu 1529. godine uspostavljanjem prve redovite poštanske linije izmedu Beča, prijestolnice tadašnjeg austrougarskog carstva i Zagreba, glavnog grada Banovine Hrvatske". U prvi se mah može činiti da te dvije vijesti nemaju ničeg zajedničkog. I nemaju što se tiče sadržaja. Ali ono što povezuje očigledno neznanje novinara pri sastavljanju druge vijesti (niti

je postojala Austro-Ugarska, a još manje Banovina Hrvatska 1529, a ni pošta, kao služba i organizacija, prije nekoliko stoljeća nije značila ono što danas znači kako bi se moglo pomisliti) s ignoriranjem budućih promjena oblika društvenog života i poretka od strane sastavljača prve vijesti, onda je upravo način razmišljanja, struktura vijesti ono što ih povezuje i izjednačava. Prvoj vijesti Britanci bi se početkom 21. stoljeća jednako čudili kao što bi se čudili i Zagrepčani ovoj drugoj da su je mogli kojim slučajem pročitati 1529. godine. Naime, obje vijesti pripadaju znanstvenoj fantastici, i to pričama o vremeplovu: u prvoj 20. stoljeće projektira se u 21, a u drugoj 19. i 20. stoljeće u 16. U toliko i jedna i druga vijest imaju istu težinu: premda je jedna okrenuta prošlosti a druga budućnosti. Obje se nisu makle od nepoznavanja sadašnjosti i prošlosti, te nepoimanja prošlosti i budućnosti. Obje vijesti svele su svoju poruku na izvještaj o tehničkom aspektu: "poštanska linija" od Beča do Zagreba, te "kontrola životnih aktivnosti" u Velikoj Britaniji od strane kompjutora. Društveni subjekti, distribucija moći, organizacija društvenih odnosna, struktura društvenog poretka, sve je to eliminirano iz tih poruka. Ukoliko s lakoćom kombiniramo feudalne, kapitalističke, socijalističke odnose s bilo kojom tehnologijom, onda je sve moguće - na papiru.4.3.1 Informacijska djelatnost i sredina Određena tehnologija uvijek je u korelaciji s postojećim društvenim odnosima. Ta se povezanost očituje kroz institucije te kroz organizacijske oblike u službi društvenih institucija. Navedimo nekoliko primjera iz prošlosti arhiva, biblioteka i čitaonica bez namjere da budemo sustavni i iscrpni. Želimo samo ukazati na uvjetovanost organizacijskih oblika i djelatnosti informacijsko/dokumentacijskih službi vladajućim društvenim odnosima. Uzmimo kao prvi primjer historijat nastanka i korištenja arhivske grade: "Ovaj razvoj .... možemo najpreglednije pratiti na primjeru tretmana arhivske grade u evropskim srednjovjekovnim gradovima. To naročito vrijedi u periodu od XII. st. nadalje. Tada se odvija onaj dobro poznati i izvanredni razmah trgovine čiji su centri u gradovima, dolazili do vrlo osjetnog jačanja njihove ekonomske osnove, nastaju u tim gradovima sve dinamičniji i složeniji ekonomsko-društveni i pravno-politički odnosi, a sve se to snažno odrazilo na svestranom razvoju komunalnog sistema u tim gradovima...... Ustrojstvo komune, pravilno funkcioniranje njenih organa i ustanova, odnosi medu autonomnim komunama od kojih su mnoge sukcesivno postale i samostalne države, odnosi izmedu raznih društveno-političkih snaga i faktora unutar pojedinih komuna, pa odnosi izmedu vladajućih slojeva i gradske uprave prema pripadnicima općine, kao i međusobni odnosi izmedu samih pripadnika komune, sve je to u ovoj epohi procvata srednjovjekovnih gradova dobilo novi sadržaj, nove dimenzije i oblike. Novo bogatstvo pravnih interesa i odnosa trebalo je ne samo regulirati, nego i što efikasnije čuvati, garantirati i u svako doba što bolje zaštićivati. Dakle, uspješan praktični razvoj ovih komunalnih organizama, u novim uslovima ekonomskog i političkog prosperiteta XII do XVI .st. nije moguć bez svoje, bolje i usavršenije organizacije pismenog fiksiranja sve većeg broja pravno relevantnih činjenica u komunalnom životu. To je značilo sistematsku i stalnu brigu oko uredenja gradskih kancelarija i notarija, stvaranje sve veće količine sve raznovrsnije pismene dokumentacije. Istovremeno to je dakako značilo i potrebu sve veće brige oko čuvanja te dokumentacije, i to kako one tekuće, tako i one starije tj. arhivske grade... Same komune, sa svojim organima i ustanovama, kojih radom nastaje u ovo vrijeme najveći dio pisane dokumentacije, pregnule su uskoro da nizom mjera osiguraju čuvanje te dokumentacije" (B. Stulli, 1967, str. 138-139). Briga za prikupljanje i čuvanje općinskih spisa, službene arhivske grade, društvena je potreba ekonomskih, pravnih i političkih odnosa u srednjovjekovnim gradovima. Potreba za korištenjem te grade, ponajprije u službene svrhe (evidencija prihoda i poreza, sudskih odluka, pravnih akata, itd.) potreba je "sredine" za dokumentacijom i argumentacijom o

svojem identitetu, samosvojnosti i samostalnosti te potreba na pravo za svoj komunalni i politički razvoj. Srednjovjekovni su gradovi stvarali svoju vlastitu dokumentaciju, prikupljali svoju arhivsku gradu, koja se po obujmu i vrsti, i po motivima i interesima za prikupljanje i korištenje razlikuje od one grade nastale za privatne potrebe. "Činjenica je, naime, da je dio arhivske građe nastao prvenstveno iz službenih potreba, pa je kasnije i trajno čuvan u prvom redu za korištenje u službene svrhe. Tek se u našem, najnovijem, historijskom razdoblju u potpunijoj mjeri spajaju oba vida korištenja" (B. Stulli, 1967, str. 170). Treći vid korištenja arhivske grade u srednjem vijeku jest korištenje grade kao historijskog izvora. Na narednom, samo jednom primjeru, možemo vidjeti kako su potrebe i moć vladajućih društvenih odnosa odredivali i sam način i metodu prikupljanja, i uvjete i svrhe korištenja arhivske grade. (Vladajuće društvene snage odredivale su ono što bismo mi danas nazvali "metodama, tehnikama i ciljevima" rada.) Španjolski kralj Filip II ".. je u kraljevskom arhivu sabirao dokumentaciju da potkrijepi teritorijalna i ostala prava svoje krune, pa tu gradu ni njegovi ministri nisu mogli koristiti bez posebne kraljeve dozvole, no naglašavao je istovremeno, kako se dokumentacija sabire i zato, kako bi osobe zadužene da pišu "historije i kronike" dobile točnija saznanja o dogadajima.... Slične su intencije poticale i brojne druge evropske dinastije i knezove, odnosno bogatije i moćnije obitelji i pojedince" (B. Stulli, 1967, str. 221). U navedenim primjerima očita je, društvenim potrebama i interesima vladajućih slojeva i klasa, uvjetovanost "metoda" i "tehnika" rada, i oblika i obujma prikupljanja, te načina čuvanja arhivske i dokumentacijske grade. S obzirom na postojeću vremensku distancu, danas bi bilo relativno lako analizirati uvjetovanost "informacijske djelatnosti" društvenom "sredinom". Naša namjera nije da se upuštamo u tu analizu, već da ukažemo na ovu vezu i odnose te na potrebu i važnost njezine analize u svim vremenskim epohama; odnosno, da ukažemo na činjenicu da je informacijska djelatnost uvjetovana vladajućim društvenim odnosima, pa se zato razlikuje ne samo tijekom povijesnih epoha već i unutar jednog vremena od jednog do drugog društva, odnosno zajednice. Ukažimo na još nekoliko konkretnih primjera, ali sad iz prošlosti biblioteka i čitaonica. Dominantnu ulogu u društvenom životu 19. st. u tadašnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji imale su narodne čitaonice (ilirske čitaonice, hrvatske čitaonice) a ne knjižnice. Prema tada postojećim zakonskim propisima narodne su čitaonice za vlast i javnost formalno istupile kao filantropska i apolitična društva, s prosvjetiteljskim i kulturnim težnjama i ciljevima. Obično su posjedovale po nekoliko desetaka časopisa i novina, a u početku rijetko i knjige. U odboru svake čitaonice bili su okupljeni najugledniji ljudi mjesta u kojem se nalazila čitaonica. Osim pravih članova čitaonice su imale i počasne i podupirajuće članove. Takav sastav odbora i članova narodnih čitaonica od početka njihova osnivanja do pred konac 19. stoljeća, sastav od uglednih i obrazovanih ljudi (u zemlji u kojoj je 1869. bilo tek 21,78% pismenih) omogućilo je da one postanu ustanove u kojima su se širile ideje, raspravljalo o trgovačkim i poljodjelskim pitanjima itd. Primjera radi, ističemo praktičnu svrhu čitaonice u Dobroti prilikom njezina otvaranja (1862): "promicanje trgovine i pomorstva, ali jednako tako i gajenje narodnih jezika te razvijanje narodnog duha" (prema J. Grabovac - str. 194). Stvarna društvena i politička uloga narodnih čitaonica bila je ta "da su narodne slavljanske čitaonice bile organizacije političkog značenja, odnosno stjecište sveukupne djelatnosti narodnjačkog pokreta", jer "sveukupno djelovanje narodnih čitaonica dokazuje da su ta društva od samog osnivanja preuzela na sebe ulogu političkih klubova 'narodne stranke', te je konsekventno slijede do konačnog trijumfa narodne misli." (J. Grabovac - str. 192 i 193). Čitaonica kao oblik organizacije društvene aktivnosti imala je u 19. st. mnogo važniju, značajniju ulogu no što je ima danas. Ili, u svakom slučaju vrlo, različitu. "Osnivanjem

čitaonica i radom u njima hrvatski je narod... dobio svoju društvenu organizaciju, ili da se točnije izrazimo: on je dobio središta za organizaciju društveno-političkog rada" (J. Ravlić - str. 18). Rad narodnih čitaonica u 19. st. bio je u središtu društveno-političkih zbivanja, u borbi protiv austrijske i ugarske dominacije. Kao mjesta u kojima su se širile ideje narodnog preporoda i odvijao politički život koji je budio svijest gradanskog društva, narodne su čitaonice dale doprinos stvaranju hrvatske nacije, u onim okvirima u kojima su se te nacije u Evropi formirale nakon francuske revolucije. Međutim, pod konac 19. i početkom 20. stoljeća, kada su se počele sve izrazitije diferencirati suprotnosti gradanskog društva (na nacionalnom planu kao sukob klasnih interesa), tada počinje naglo padati društveno-politički utjecaj čitaonica, premda rad na osnivanju čitaonica postaje sve intenzivniji a karakter čitaonica sve raznovrsniji. Uz čitaonice općeg tipa osnivaju se čitaonice kulturnih, stranačkih, klasnih, vjerskih, organizacija, ustanova i pokreta (Enciklopedija - str. 606). Nas na ovom mjestu ne interesira povijest i geneza razvoja narodnih čitaonica, već njihova organizacija i društvena uloga. Njihova organizacija rada, metodologija obrade, veličina fondova, broj ljudi (korisnika) itd. bili su prema današnjim mjerilima vrlo skromni, a ipak su čitaonice bile onda (ono što bismo danas zvali informacijskim sustavom ili službama) začudujuće efikasne i utjecajne. Nas interesira upravo taj fenomen. Objasniti tu pojavu možemo jedino time što je rad tih narodnih, ilirskih, hrvatskih čitaonica bio povezan s globalnim društvenim interesima. Štoviše, ti interesi, s obzirom na konkretne političke prilike, mogli su se svesti na zajednički nazivnik i na političkoj, privrednoj, kulturnoj razini. Imali su zajedničku svrhu: konstituiranje hrvatske nacije i odredenje njezina kulturnog, društvenog i političkog identiteta. Utoliko, narodne su čitaonice svojom organizacijom i djelatnošću dijelile, stvarale i ostvarivale onaj pogled na svijet, one vrednote i pravila ponašanja koje je pokrenuo ilirski preporod. Zato je predmet i sadržaj njihove djelatnosti bio pravo na hrvatski jezik, političke slobode, ekonomski prosperitet, itd. (Borba za ta prava mogla je ujediniti sve slojeve, jer nije bila suprotna njihovim interesima. Podsjetimo se samo da je latinski bio službeni jezik do 1848, da su te godine službeno ukinuti feudalni odnosi, a proglašeno pravo jednakosti i političkih sloboda.) Te su se čitaonice borile za ta prava i bile su inicijatorom cijelog niza kulturnih i političkih aktivnosti: inicijatori ili osnivači kulturnih društava (npr. Maticu ilirsku, tj. Maticu hrvatsku, osnovala je Ilirska čitaonica u Zagrebu 1842), izdavanja knjiga i časopisa, političkih akcija i manifestacija, itd. Sadržaj rada tih čitaonica nije bio obrada novina, knjiga, časopisa, itd., u zemlji u kojoj nije bilo novina i časopisa na hrvatskom jeziku (tek su se u 19. st. počeli javljati), već je primarni sadržaj rada bila borba za hrvatske novine, časopise, te jezik, pismenost, škole, društva, itd., dakle ono što će pospješivati politički, kulturni i privredni razvoj. Stvaranje tih pretpostavki i šansi te borba za njihovo pravo na društvenost činilo je djelatnost tih narodnih čitaonica izrazito političkom djelatnošću povezanom i ovisnom o spoznajama i vrednotama gradanskog društva u nastajanju. Ujedno, taj politički značaj njihove djelatnosti povezivao je rad narodnih čitaonica s opčim društvenim ciljevima i interesima. Ista ta očigledna uvjetovanost i motiviranost političkim i društvenim ciljevima vidi se i u radu "Bibliografia Hrvatska" (tiskanom u Zagrebu 1860) Ivana Kukuljevića Sakcinskog. "Kako naslov ove knjige svjedoči, naumi naše društvo izdati potpunu bibliografiju jugoslavensku, tj. osim hrvatske, još srpsku, slovensku i bugarsku, te upravo zato bismo prisiljeni, ovoj prvoj knjizi podati naslov "Bibliografia hrvatska", kojim imenom služila se veća strana stranih i novih pisacah ovdje popisanieh knjigah..." (I. Kukuljević Sakcinski - predgovor, bez paginacije). Bibliografija se razvila u samostalnu djelatnost, postala je predmetom bibliotekarskog rada i sredstvom stručne i znanstvene djelatnosti. Na taj su način začeci hrvatske bibliografije, poput ostalih nacionalnih bibliografija, materijalna posljedica društvenih ideja i vrijednosti svoga

vremena. Same "ideje nemaju materijalnu prirodu, ali jesu stvarne, jer izazivaju materijalne posljedice, što znači da su baš one, kad se isključe druge vrste uzroka, izazivači društvenih promjena. Moguće je dakle, otkrivati i opisivati materijalne posljedice izazvane idejnim i ideološkim razlozima točno onako kao što utvrdujemo posljedice nekih materijalnih uzroka" (D. Šušnjić - str. 635). U tom kontekstu ukazali smo na to da je ogranizacija narodnih čitaonica, njihova struktura i funkcija "materijalna posljedica" sklopa društvenih ideja i vrednota jednog vremena te društva koje se za njih borilo. Nastanak i prve opće hrvatske retrospektivne bibliografije posljedica je istih uzroka. Poslužimo li se terminologijom koju smo koristili pri analizi strukture informacijskog sustava, možemo uočiti i na ovim dosada opisanim primjerima da su nastanak, oblik organizacija rada informacijskih subjekata posljedica utjecaja i djelovanja ideja, vrednota, pravila ponašanja društvene sredine. Kako su svjetonazor, vrednote, pravila ponašanja elementi opće kulture, to sukladno našoj terminologiji i analizi strukture informacijskog sistema možemo reći da su elementi opće kulture i informacijska sredina (politički, privredni, kulturni podsistemi), imali odlučujuću riječ pri nastanku i oblikovanju opisanih "informacijskih subjekata". (Taj smo izraz stavili u navodnike jer se zapravo ne radi o pravnim subjektima informacijskog sistema, već o njihovom nastanku i genezi). 4.3.2 Informacijski subjekti i informacijska kultura Tek kad se informacijska djelatnost počne razlikovati od privredne, kulturne, političke djelatnosti, tek tada počinje slabiti neposredan utjecaj sredine i opće kulture. Tada se počinju diferencirati informacijski subjekti od subjekata sredine (od političkih, ekonomskih, kulturnih subjekata). Na primjer: "Svakomu je poznato, da se ucebni zavodi u obce razdjeljuju u dva glavna razreda, u zavode, u kojieh se pripravlja polje i sije sjeme obrazovanosti i nauke, kao: pucke škole, realke, gimnasia, visoke škole, škole pojedinih strukah, kao trgovacke, vojnicke, umjetne, itd. Drugi pak razred ucevnieh zavodah je onaj, koji brani da njiva jednom uzorana i obradena radi zapuštanja ne postane opet ledinom, dapace da se u svakom obziru razploduje posijano sjeme, da popunjava, umnožava i usavršava nauku u zavodih prvoga razreda uciepljenju; amo spadaju biblioteke universalne i strukovne, musea, zbirke numismaticne, starinarske, ethnograficne, prirodnicke, umjetne, obrtne, itd." (V. Bogišić - str.4). Takve spoznaje stvaraju informacijsku kulturu i distanciraju je kao dio i podsustav opće kulture. Naime, tada opći ciljevi i zadaci ostaju zajednički i informacijskim i ostalim društvenim subjektima, ali svaki ih mora rješavati svojim načinom i svojim metodama. Navedimo primjere iz dva "različita" područja; prvi je iz bibliotečne djelatnosti, a drugi iz područja zaštite spomenika kulture i kulturnih dobara. U prvom primjeru možemo razabrati da razvoj informacijskih organizacija i službi (u ovom slučaju biblioteka) mora biti ne samo praćen već se mora i temeljiti na svijesti o ulozi i zadaci tih službi u društvu. Informacijske organizacije i službe ne mogu se razvijati ukoliko ne postoje (formalno ili neformalno) prihvaćene društvene vrijednosti koje tumače i opravdavaju njihovo postojanje. Na temelju tih vrijednosti i društvenih potreba dolazi do diferencijacije informacijskih subjekata od ostalih društvenih subjekata. Isto tako i svijest o toj razlici omogućava razlikovanje informacijske kulture kao specifičnog podsustava opće kulture. U 19. st. za razvoj bibliotekarstva u Hrvatskoj bila je odlučujuća jedna prosvjetiteljska koncepcija koja je naglašavala upravo tu obrazovnu i prosvjetiteljsku ulogu biblioteka; koncepcija koja se zalagala za obrazovanje naroda kao uvjeta općega društvenog razvoja: "...mislim, da se ni nam neće zamjeriti ako rečemo: da obrazovanosti jednoga naroda jedno od najvjernijieh mjerilah jest, bogatstvo duševnieh proizvodah u knjigah; to jest, broj, veličina i uredba njegovieh javnieh bibliotekah. Tu je istinu lako potvrditi dokazim iz najsjajnije i najslavnije dobe u historiji najrazličitijeh narodah." (V. Bogišić - str. 8). Zato opće pobude, spoznaje i svrhe informacijske djelatnosti poprimaju postojanost čijoj općosti teško da

možemo što dodati i nakon 112 godina: "Biblioteka je osnovana i ustanovljena da bi je narod upotrebljavao i bez toga ona ne bi imala više vriednosti nego ima blago koga nekakav bogati tvrdica u zemlju zakopa i koje nikomu nikakve koristi ne prinosi...." (V. Bogišić - str. 27; svi kurzivi su u originalu). (I danas se moramo suglasiti s tim tvrdnjama, ali u drugom "kontekstu"; naime, možemo se i moramo zapitati kojim korisnicima, kakvim potrebama i kojim vrijednostima danas biblioteke služe, da ne bismo ostali pri koncepciji da je obrazovanje i prosvjetiteljstvo još uvijek jedina ili primarna funkcija biblioteka. Opća određenja osnovnih zadaća knjižnica, ili bilo kojih drugih informacijskih subjekata, često nisu sporna upravo zbog toga što su najčešće samo opća i formalna; s druge pak strane, ekonomskim, političkim itd. analizama o zadaćama i učincima informacijskih subjekata nedostaje sinteza, tj. njihovo vrednovanje u kontekstu cjelokupnog društvenog razvoja. Do takve analize možemo doći proučavanjem informatičke kulture.) U drugom primjeru možemo pratiti na medunarodnom i nacionalnom planu promjenu odnosa prema zaštiti spomenika kulture u slučaju oružanog sukoba. U tom slučaju možemo razabrati utjecaj "informacijske" i "opće" kulture na zaštitu informacijske djelatnosti, odnosno značenje informacijskih službi za društveni i kulturni razvoj. "Sve do u 19. stoljeće znatan dio spomenika kulture tretirale su ratujuće i okupacione sile uglavnom kao uobičajen predmet pljačke, a isto tako i kao jedan od neprijepornih objekata katnog plijena. Epoha prosvjetiteljstva istakla je u 18. st. takoder i ideju protiv takvog postupka s kulturnim dobrima, o pravu svakog naroda na njegovu spomeničku baštinu, o potrebi poštivanja kulturnih dobara, o cjelini takvih dobara svih naroda kao njihovom zajedničkom dobru, kojim nijedna država nije ovlaštena da zavlada niti da njime samovoljno postupa. Medutim, tek je u 19. st. došlo do konkretnijeg pravnog reguliranja zaštite spomeničkog blaga na širem planu, najprije u nacionalnim zakonodavstvima niza država, pa zatim, u drugoj polovici 19. st. i do prijedloga i zatim do prvih ostvarenja medunarodnopravne zaštite bar dijela spomenika kulture u ratu" (B. Stulli, 1974/75, str. 316). Značenje kulturnih dobara za društveni, kulturni, privredni i politički razvoj kako pojedinih zemalja, tako i cijelog čovječanstva možemo razabrati i u obrazloženju motiva i razloga koji su doveli do prihvaćanja Haške konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba (1954): - "da štete nanesene kulturnim dobrima, ma kome narodu ona pripadala, predstavljaju štetu kulturnoj baštini cijelog čovječanstva, budući da svaki narod daje svoj doprinos svjetskoj kulturi" - "da je čuvanje kulturne baštine od velike važnosti za sve narode svijeta i da je važno osigurati ovoj baštini medunarodnu zaštitu" - "da bi zaštita ovih dobara mogla biti efikasna samo ako je organizirana još za vrijeme mira i to kako nacionalnim, tako i medunarodnim mjerama". "Dakle, polazeći od koncepcije svjetske kulturne baštine, kojoj svaki narod doprinosi, naglašena je opća odgovornost za zaštitu te baštine, a iz koje kulturne odgovornosti proizlazi obaveza država, da već u mirnodopsko vrijeme provode zaštitne mjere, pa da se tako ostvari neophodno organsko jedinstvo nacionalnih sistema zaštite s medunarodnim sistemom, uspostavljenim ovom Konvencijom iz 1954. god." (B. Stulli, isto, str. 363). Dakle, iz "kulturne odgovornosti" proizlazi niz obaveza država i medunarodne zajednice prema kulturnim dobrima. Ali danas to ima još jednu dimenziju - odgovornost kulture za društveni razvoj. To obavezuje informacijske subjekte da informacije o kulturnim dobrima i kulturnoj politici budu sredstvo općega društvenog razvoja; to obavezuje informacijske subjekte da rade na prikupljanju, pohranjivanju, selekciji i diseminiranju kulturnih informacija ne samo za potrebe kulturnog i obrazovnog već i privrednog, ekonomskog, političkog razvoja. Na taj način informacijski subjekti konstituiraju se kao specifične i samostalne organizacije i

službe, ali ne samo u funkciji kulture kao društvenog podsistema nego i svih drugih podsistema, odnosno društva u cjelini; tako i informacijska kultura nije potkultura neke specifične društvene djelatnosti, već postaje dio opće društvene kulture. 4.3.3 Informacijski subjekti i oprema Sredstva, bez obzira na to radi li se o tehnici i pomagalima ili metodama i klasifikacijskim sustavima za obradu dokumenata, samo su orude, sredstvo za obradu, čuvanje, pretraživanje i korištenje dokumenata. Ta sredstva oblikuju se spoznajama, vrednotama i pravilima informacijske kulture. Informacijska kultura onaj je kriterij što neposredno, jasno i precizno - jasno u onoj mjeri u kojoj je i sama dorečena - odreduje izbor sredstava, njihovu namjenu, način rada i korištenja kako bi se zadovoljili neki opći društveni ciljevi i interesi."...i najbogatije opskrbljena knjižnica ostaje zakopano blago, ako se ne uredi i ne upravlja tako, da bude svakome izobraženom državljaninu... pristupna..." riječi su I. Mažuranića prilikom potpisivanja pravila za uredenje Sveučilišne biblioteke 1876. godine, (prema J. Badalić - str. 206). Ono dakle, što je kriterij za upravljanje knjižnicom i za izradu pravila nazivamo informacijskom kulturom. Sama, pak, pravila i sustav za obradu možemo ubrojiti u opremu ili sredstva. Sredstva ili oprema te način njezine upotrebe ne nastaju ni iz čega, već na osnovi potreba i zahtjeva sredine a prema mjeri i spoznajama informacijske kulture. Navedimo uz tu tezu primjere o nastanku samo nekih pravila i odredbi o arhivskoj gradi iz vremena kada se arhivska djelatnost tek počela razvijati. "Godine 1203. konstatirano je prije svega da je ranije vladala prilična nebriga za općinske spise. Naredeno je da se oni sakupe sa raznih strana gdje su bili pohranjeni tj. kod različitih općinskih organa, a i kod pojedinih bivših općinskih funkcionera i drugih građana. Zatim je naređeno da se sva ta dokumentacija, koja je pronadena i sakupljena, imade prepisati i upisati u jednu knjigu. Time se prije svega htjelo postići lakše, bolje i sigurnije korištenje grade u službene svrhe, a svakako da se time nastojalo i spriječiti gubitak tekstova važnih za dokazivanje općinskih prava. Za same originale naredeno je da se imadu zajedno pohraniti na odgovarajućem sigurnom mjestu. Time su i sami originali zaštićeni, pa osigurano da će se i oni moći koristiti u službene svrhe, kad god bude potrebno da se, bilo gdje, podnesu na uvid i sami originali. Ovo je zapravo u pravom smislu riječi jedna klasična odredba, koje se sadržaj varira u tolikim sačuvanim izvorima od XIII st. nadalje, po svim evropskim zemljama, kod svih tvoraca i imalaca arhivske grade, a posebno kod onih gdje je u pitanju korištenje takve grade u službene svrhe." (B. Stulli, 1967, str. 139-140). Daljom brigom o arhivskoj gradi donose se propisi koji će uskoro i dovesti do stvaranja "općinskih arhiva...": "...pa je god. 1262. donesena odredba, po kojoj svi općinski funkcioneri moraju, po isteku mandata svoje funkcije, predati 'sve spise i knjige i dokumente' u općinsku kancelariju. Njihovi nasljednici na odnosnoj općinskoj funkciji, mogu uzeti iz općinske kancelarije one spise i knjige, koje su im potrebne u vršenju njihove funkcije. Ova je odredba osobito važna i karakteristična, jer pokazuje ne samo brigu za što bolje osiguranje mogućnosti korištenja grade u tekuće svrhe, nego i po tome, što se iz ove odredbe naziru već prva nastojanja kako da se starija grada, koja nije više toliko potrebna u tekućem poslovanju, a potječe od raznih općinskih organa, u izvjesnoj mjeri koncentrira. Odredba je u stvari značila početak stvaranja 'općinskog arhiva', koji se nešto kasnije, tj. god. 1293., i spominje u sačuvanim izvorima kao 'archivum communis'" (B. Stulli, 1967, str. 140). Svako informacijsko rješenje operativne naravi uvjetovano je prilikama i potrebama sredine te stupnjem razvoja informacijskih subjekata i razinom informacijske kulture. Tako na primjer: Sveučilišna knjižnica imala je "do g. 1860. sastavljen mjesni katalog, do 1862. abecedni katalog, i to, kako Smodek kaže, ne samo knjiga nego i svih rukopisa i zemljopisnih karata, dapače i duplikata, a do 1866. dovršenje i stručni katalog sastavljen

prema rasporedu kataloga Kraljevske knjižnice u Muenchenu. Smodekov stručni katalog imao je ove skupine: /. Encyclopaedia, II.Philologica, III. Aesthetica, IV. Anthropologia, V. Philosophia, VI. Methematica, VII. Physica, VIII. Medicina, IX. Historia, X. Politica, XI. Ius, XII. Theologia. Prema tome, Smodek je imao ove kataloge: abecedni katalog na listićima (Catalogus schedalis) i kataloge u obliku knjige: mjesni katalog (Inventarium), abecedni katalog (Repetorium alphabeticum), stručni katalog (Cathalogus scientificus)" (M. Rojnić - str. 31). Sveučilišna je knjižnica "prema stanju od 30. rujna 1860... imala 15.709 svezaka i osim toga 1.927 dvostrukih svezaka, 43 zemljopisne karte i 158 rukopisa" (isto. str. 31). Taj 1866. dovršeni stručni katalog, što je dijelio knjižni fond u 12 skupina, postao je već u to vrijeme nedostatan. Za one prilike u to vrijeme dolazi do naglog razvoja znanosti i znanstvenih institucija: te iste 1866. god. osniva se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu osnovano je 1874 (1875. imalo je 270 studenata, a 1905. već 1.147 studenata). Prvi hrvatski znanstveni časopis Arhiv za povestnicu jugoslavensku Ivana Kukuljevića pojavio se 1851., a 1881. u Hrvatskoj i Slavoniji (bez Rijeke i Dalmacije) izlazilo je 18 stručnih listova (od 29), odnosno 1896. godine 40 stručnih listova od 81 što su tiskani u Hrvatskoj i Slavoniji (prema Kr. ugarskom središnjem statističkom godišnjaku - str. 429). (U ovom slučaju statistika nije razlikovala stručne i znanstvene časopise. Inače se smatra da je prvi stručni časopis na hrvatskom bio Gospodarski list /1842/, glasilo Hrvatskog gospodarskog društva.) Tijekom 19. st. osnovano je u Hrvatskoj niz strukovnih društava koja su, pogotovo pod konac stoljeća, okupljala velik broj članova. Podsjetimo se još jednog primjera: god. 1876, dakle godinu dana nakon što je u Sveučilišnoj knjižnici dovršen i ažuriran stručni katalog sa 12 struka, tiskana je u Zagrebu knjižnica "Jugoslavenska knjižnica Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u Zagrebu". U toj knjižnici prikazana je struktura i sadržaj knjižnice I. Kukuljevića. Knjižnica je bila podijeljena u tri dijela: I. rukopisi, II. listine i povelje, III. tiskane knjige, a sadržavala je gotovo 12.000 tiskanih knjiga podijeljenih u 47 grupa (prema T. Jakić - str. 158). "Ona nije bila velika i znamenita samo po broju svojih svezaka, nego još više po svom unutarnjem sastavu, koji je bio svjesno, stručno i sistematski popunjavan sa težištem na historiji i književnosti prvenstveno slavenskoj, a zatim i općoj." (T. Jakić - str.169). Za ono vrijeme, kada je Zagreb (1869) imao tek 20.000 stanovnika, takva je bogata i kvalitetna knjižnica bila rijetkost i izuzetna pojava. Ali, mnogo je važnije to da "sastav Kukuljevićeve biblioteke jasno nam pokazuje, da je njen vlasnik osim ljubavi i razumijevanja za knjige imao i veliko stručno znanje. Nije dosta naime samo htjeti i imati materijalne mogućnosti, nego je potrebno itekako široko, upravo enciklopedijsko znanje, ako se želi stvoriti jedna takva biblioteka kao što je bila Kukuljevićeva." (T. Jakić - str. 159). Da nisu dostatne samo materijalne mogućnosti već i informacijska kultura, te adekvatna oprema, dokazuje i neposredna sudbina te knjižnice: Kukuljevićevu je knjižnicu kupila i preuzela 1868. Jugoslavenska akademija. A ni deset godina kasnije, 1877, za tu knjižnicu - premda je većinu fondova tvorila upravo Kukuljevićeva biblioteka - govori J. Badalić: "Bila je Knjižnica u stvari - časna gomila knjiga, ali gomila, a ne knjižnica" (J. Badalić - str. 206). 4.3.4 Oprema i informacijska kultura O međusobnom utjecaju i uvjetovanju elemenata strukture informacijskih sustava govori zapravo cijela povijest i geneza nastanka informacijske infrastrukture; cijela je povijest zapravo priča o spletu tih utjecaja, oprečnih interesa, sukoba različitih ideja, pluraliteta vrednota, o sudbini tehničke opreme i praktičkih rješenja. Ponekad su npr. tehnička i prostorna rješenja dočekivana s velikim olakšanjem: "Poteškoće s prostorom uklonjene su tek u početku 1857. kada je knjižnica preselila u nove prostorije. Knjige su bile smještene u velikoj prostoriji koja se nazivala 'knjižnicom'; tu je bilo 36 visokih polica za knjige s dubokim pretincima tako da su se knjige mogle rasporediti u dva reda. Postojala je i sobica u kojoj su barem neko vrijeme bili odlagani duplikati. Za čitaoce je uredena čitaonica s dva

duga stola i 36 mjesta. Knjižničar je imao vlastitu sobu" (M. Rojnić - str. 31). Spoznaja da je Sveučilišna knjižnica u jednom periodu riješila pitanje prostora morala je zvučati ohrabrujuće i umirujuće; takva pak vijest, odnosno opis opreme, danas pomalo zamara. Ali to nije bio uvijek slučaj s uvodenjem nove opreme i metoda rada. Na primjer, vijest o reorganizaciji pošte i uvodenju poštanskih maraka uzbudila je i duhove u Zagrebu - jer su se zagovarale novine suprotne postojećem sustavu društvenih odnosa i vrijednosti. Navodimo taj primjer s poštom jer je pošta bila nekada, jednako kao što je to i danas, važan činitelj komunikacijskog sustava. Jedna od velikih zapreka reorganizaciji pošta u Engleskoj, kao i uzrok otpora deset godina nakon toga u Zagrebu, bila je novina da se poštarina plaća unaprijed, a ne prilikom primitka pošiljke kao što je bilo dotada. Danas nam se taj razlog može činiti nevažnim, sporednim, problemom čija je narav prije tehnička ili organizacijska, a ipak to rješenje plaćanja poštarine unaprijed (što je bilo i razlogom uvodenja poštanskih maraka) zadiralo je "u osjetljivo pitanje tradicije, po kojoj se plaćanje poštarine unaprijed smatralo nepristojnošću i uvrijedom prema primaocu pošiljke, a koja se sastoji u tome što se primaocu na neki način stavlja na znanje da pošiljalac smatra kako on ne može platiti poštarinu" (V. Sokol - str. 104). Čuvanje tradicije obrazlagale su proaustrijske novine u Hrvatskoj pravnom nemogućnošću da pošta nekoga prisiljava da čini ono što ne želi (tj. da plaća poštarinu unaprijed), pozivalo se na očitu nepravdu da se zbog nefrankiranja pisama ubire globa od primaoca te da je novi sistem plaćanja poštanskih usluga (tj. uvodenje poštanskih maraka) nepovoljniji od staroga (prema istom izvorniku). Nasuprot takvoj obrani starog sustava ideja i vrijednosti Bogoslav je Šulek pišući o najavljenim reformama u Slavenskom jugu, 29.IX 1848, kritizirao bivši Metternichov policijski režim u kojem se "pošta nije smatrala sredstvom za umnožavanje uzajamnog općenja, već kao izvor dohodakov", jer se nije težilo da se "ljudi upoznaju, nego da platjaju". Smatrajući poštu "sredstvom za umnožavanje uzajamnog općenja" sa zadaćom da se "ljudi upoznaju", a ne da plaćaju, B. Šulek pripisivao je pošti izrazito važnu ulogu u političkom, ekonomskom i kulturnom životu naroda. Odnosno, u nerazvijenosti pošte on vidi uzrok i zaostalosti društvenog života u Hrvatskoj. Zato Šulek najavljenoj reformi pošte pridaje izrazito političko značenje. Kao urednik novina on je bio svjestan da o organizaciji pošte i visini poštarine ovisi i distribucija novina. A novine su u to vrijeme bile glavno sredstvo političke borbe. No Šulek je, poput drugih preporoditelja, bio svjestan i kulturne dimenzije tih promjena. Tako se od samog početka u Slavenskom jugu i Jugoslavenskim novinama propagira i stvara domaća poštanska terminologija: "To je nastojanje u izravnoj vezi s borbom hrvatskih preporoditelja i narodnjaka protiv germanizacije i mađarizacije u radu državne administracije, u kojoj su upravo pošta i željeznica imale vrlo krupnu protunarodnu ulogu" (V. Sokol - str. 114). Stvaranje hrvatske poštanske terminologije imalo je veliko kulturno, a ujedno i političko značenje. Toj svijesti o političkom i kulturnom značenju terminologije i doprinosu njezinu stvaranju, onom što bismo danas nazvali informacijskom kulturom, svemu tome pridavalo se veliko značenje. Danas, kada je riječ o terminologiji za kompjutorsku opremu i poslovanje, kada je riječ o terminima iz područja hardwarea i softwarea, i suvremenih komunikacijskih sredstava i sistema, danas se prema tome odnosimo mnogo nemarnije. Doprinos vlastitoj informacijskoj kulturi zanemaruje se, a nekritički se koristi strana terminologija. 4.4. Tri pristupa informacijskom sustavu Naveli smo tek nekoliko primjera u vezi s elementima strukture informacijskih sustava, s njihovom međusobnom povezanosti, uvjetovanosti i ovisnosti. Već i tih nekoliko primjera iz prošlosti i povijesti informacijske infrastrukture ukazuje na to da je teško napraviti prioritetnu listu elemenata strukture IS. Pa ipak, to se pitanje nužno nameće pri metodologiji koncipiranja, projektiranja i razvijanja informacijskih sustava. Za one koji se neposredno time

bave važno je znati da li je težište pri stvaranju i razvijanju IS na: a) novoj vrsti organizacije (postojećih i budućih) informatičkih subjekata, b) na institucionalizaciji, tj. preciziranju prava i dužnosti, odnosno pravila ponašanja za informacijske subjekte - pa se tako težište stavlja na pravnu regulativu, ili pak c) na sustavu vrijednosti po kojima će se konstituirati i ponašati određeni IS. Neosporno je da su sva tri pristupa međusobno povezana i da se ovisno o tome kako je riješen jedan pristup limitira drugo i treće odredenje. Upravo zbog toga postavljamo pitanje: što znači ako se težište u metodologiji stvaranja IS stavlja na jedan od tih pristupa? Pitanje organizacije zapravo je pitanje stvaranja mehanizma koji će osigurati ostvarenje interesa subjekta što sudjeluju u informacijskom procesu. Zato je pitanje organizacije IS uvijek vezano za istraživanje i preciziranje interesa sudionika IS, interesa koji su obično na globalnom planu zajednički, ali praksa pokazuje da su neposredni, operativni ciljevi što se temelje na partikularnim interesima češće suprotni no što se poklapaju. Zbog toga interesi, kao osnovi činitelj organizacije IS, ne mogu osigurati stabilnost i stalnost toga sustava - budući da su neposredni interesi i informacijskih subjekata i korisnika IS uvjetovani prilikama. A to znači da se organizacijski problemi IS moraju rješavati od (ne)prilike do prilike, ovisno o mjeni interesa - a to znači stalno. Jednako je teško institucionalizirati odnose u IS, odrediti pravila ponašanja raspodjelom prava i dužnosti kako bi proklamirane norme postale realni društveni odnosi. Obično se status svakog sudionika IS već zasniva na odredenim, specifičnim (u ovom slučaju to znači partikularnim) institucionaliziranim odnosima. Ta svoja specifična prava i dužnosti sudionici IS morali bi korigirati prema pravilima zajedničkog ponašanja; zato se postavlja pitanje: tko je, ili što je, autoritet koji može osigurati da proklamirana institucionalizacija IS postane praksa realnih društvenih odnosa? Ne radi se samo o želji za idealnom raspodjelom prava i dužnosti, o želji iskazanoj pravnim propisima. Utoliko se pokazuje da je sustav vrijednosti i ideja na kojima počiva neki IS ipak ono što daje stabilnost i trajnost jednom sustavu; i to u znatno većoj mjeri no što može osigurati organizacija, institucionalizacija ili pak tehnička osnovica IS. Jednako kao i društveni sustav vrijednosti i u ovom slučaju vrijednosti se mijenjaju mnogo sporije. Područje vrijednosti IS najmanje je istraženo, pa i sama uporaba ovog termina može podrazumijevati različita značenja i obaveze. Ipak, sustav vrijednosti pretpostavlja promišljeni dogovor različitih subjekata u izboru inačica pri oblikovanju zajedničkog IS, sa zajedničkom odgovornošću za njegovu sadašnjost i budućnost. Sustav vrijednosti prestaje biti apstrakcija, on postaje praktični kriterij i za organizaciju i za institucionalizaciju IS. Taj praktični kriterij jest ono što osigurava kontinuitet i stabilnost razvoja bez obzira na mijene kroz koje, ovisno o prilikama, prolazi IS. 4.5. Informacijski sistem i informacijsko/dokumentacijske organizacije i službe Dosada smo pokušali odrediti IS i elemente njegove strukture. Rekli smo da su arhivi, muzeji, biblioteke, referalni centri, računski centri itd. različite vrste informacijsko/dokumentacijskih organizacija i službi, odnosno jedna vrsta informacijskih subjekata što tvore IS. No, postavlja se pitanje: u kojem i kakvom su odnosu informacijsko/dokumentacijske organizacije i službe i informacijski sistemi? Da li se pojedine službe mogu poistovjetiti sa IS ili su pak samo njegov dio? Ako su npr. biblioteke, arhivi, muzeji dijelovi IS, da li su oni segment IS s cjelokupnom svojom djelatnošću ili pak samo dijelom svoje aktivnosti? Na ta pitanja možemo odgovoriti ako ih prethodno razmotrimo na konkretnom primjeru. Danas i mi sve više govorimo o bibliotečnim informacijskim sistemima; ali kako definiramo osnovne zadaće knjižnica? Većina definicija uključuje četiri glavne aktivnosti biblioteke (prema R. C. Bengeu -str. 223): a) prikupljanje dokumenata (publikacija)

b) čuvanje tih dokumenata c) organizacija prikupljenih dokumenata u zbirke d) širenje dokumenata i informacija koje biblioteka posjeduje; ta aktivnost može uključivati i interpretaciju. To su četiri glavne aktivnosti svake knjižnice. Sveukupnost tih aktivnosti čini biblioteku. Ali biblioteka kao služba ne ulazi u informacijski sustav s cjelokupnom svojom djelatnošću. Za informacijski sistem važna je ponajprije informacijska djelatnost biblioteka (širenje dokumenata i informacija, te eventualno interpretacija podataka), dok su dokumentacijska i komunikacijska djelatnost (prve tri aktivnosti prema gornjoj podjeli) pretpostavke, uvjeti, koji omogućavaju da se zbivaju informacijski procesi. Dakle, informacijska aktivnost biblioteke čini biblioteku segmentom informacijskog sistema, čini je informacijskim subjektom. Da bi kao organizirana služba mogla obavljati takvu informacijsku djelatnost, svaka knjižnica mora imati razvijene i dokumentacijske i komunikacijske postupke. Sudjelujući tek dijelom svoje aktivnosti u IS, svaka knjižnica osim toga ima niz specifičnih zadaća što je odreduje kao samostalnu službu (mislimo u prvom redu na prikupljanje i čuvanje raznih vrsta dokumenata te na organizaciju dokumenata u različite zbirke). S druge strane, informacijski sustav nije prosti zbir informacijskih službi, povezanih u jednu cjelinu kojoj bismo mogli odrediti čvrstu organizacijsku formu. Informacijski je sistem djelomično i to, ali i mnogo više od toga. IS je, kao što smo već rekli ranije, sklop informacijsko/dokumentacijsko/komunikacijskih službi, ali i oblik društvenih odnosa. Informacijski sistem je svojstvo, kvaliteta sveukupnih kapaciteta i mogućnosti službi koje tvore IS. On je svojstvo informacijske djelatnosti, svojstvo međusobno povezanih službi, a ne organizacija mimo tih službi. Radi se o novoj kvaliteti informacija i o novoj vrsti usluga. Dok pojedine službe izvještavaju samo o fondovima svojih službi, dotle IS pruža obavijesti relevantne za cijelo područje ili određenu djelatnost (budući da obuhvaća i povezuje sve službe relevantne za neko područje ili neku djelatnost). 4.6. Informacijsko/dokumentacijske službe i kompjutori Sa stajališta korisnika, informacijski sistem osigurava novu vrstu informacija, novu ne toliko po sadržaju obavijesti, već po obuhvatu njezinih izvora, garantirajući relevantnost izvora, tj. opseg i doseg pružene obavijesti. Relevantnost informacije u ovom smislu ovisi o koheziji IS, tj. stupnju institucionalizacije i organizacije rada informacijsko/dokumentacijskih službi. Zacijelo da pri tome standardizacija i unifikacija metoda što se koriste u dokumentacijskim postupcima ima veliku ulogu. Ali, to ni u kojem slučaju ne znači da ujednačenost metoda i sredstava tvori IS, npr. da jedino automatska obrada podataka omogućava uspješan informacijski sistem. Kompjutor je tek jedno od sredstava, sredstvo koje je po svojim pokazateljima najprivlačnije, ali nije jedina moguća tehnika za obavljanje informacijske aktivnosti. Ovisno o prilikama i mogućnostima sredine, treba izabrati najpovoljnije metode i tehnike za informacijske i komunikacijske procese, sukladno kriterijima o kojima je bilo riječi. Dosadašnja nam iskustva govore da se u IS uvijek susrećemo s kombinacijom različitih metoda i tehnika, pri čemu jedna ili više metoda mogu dominirati u komunikacijskom procesu. One službe ili onaj IS, što su se oslonili samo na jednu vrstu tehnike ili jednu metodu, obično su nakon nekog vremena bili prisiljeni iz temelja mijenjati svoje zamisli i organizaciju rada. Ovdje ne bismo govorili o mogućnostima, području i načinu primjene kompjutora u knjižnicama, arhivima i muzejima, već samo o značenju te primjene s obzirom na njihove odnose prema informacijskim sistemima. Primjena kompjutora npr. u knjižnicama omogućava racionalnije, efikasnije i preciznije obavljanje informacijsko/dokumentacijskih poslova. Ali primjena kompjutora u knjižnicama, na osnovi onoga što je do sada već rečeno, ne čini knjižnicu informacijskim sustavom, već modernom knjižnicom što obavlja svoje tradicionalne

poslove na racionalan, efikasan i precizan način. Takva je knjižnica izmijenila svoju organizaciju rada i način korištenja dokumenata, dakle izmijenila je svoju fizionomiju, ali bi ipak bilo previše reći da je postala IS, budući da nije izmijenila i svoje osnovne ciljeve i zadaće. Informacijski sustav nastaje povezivanjem raznih službi u jednu cjelinu. Veze što umrežuju različite službe nisu samo telefonske, teleprinterske, tj. telekomunikacijske linije već su to u prvom redu različiti oblici društvenih odnosa i društvenih normi čiji je cilj ostvarivanje nove kvalitete u informacijskoj djelatnosti. Kompjutor može biti jedna od tehnika što omogućava da se ostvare informacijski (društveni) odnosi izmedu pojedinih službi. Utoliko je on tehnička i tehnološka osnovica novih kvalitetnijih informacijskih procesa. Umrežavanje službi u IS osigurava pouzdaniju i društveno relevantnu obavijest. Informacijski sistemi teže osigurati relevantne informacije za društvo, dok je težište pojedinih službi nužno na relevantnosti informacije s obzirom na njezin sadržaj, tj. na relevantnim stručnim obavijestima. Izvjesnost i pouzdanost informacija za društvo osnova je što omogućava bržu institucionalizaciju IS; korisnici, naime, zahtijevaju garanciju za relevantnost obavijesti koje primaju, a tu relevantnost traže ponajprije u provjerenosti, svrhovitosti i smislenosti obavijesti, a ne u njezinoj istinitosti. Takvu vrst informacije može im osigurati samo institucionalizacija IS i povezanost IS s općim društvenim ciljevima. Obavijest mora biti društveno relevantna, a da bi bila takva, ona mora biti institucionalizirana. Institucionalizacija IS prava je mjera kompjutorizacije informacijskih službi. Granice kompjutorizacije određene su društvenim odnosima što se preklapaju i sukobljavaju u području informacijske djelatnosti, a doseg kompjutorizacije pojedinih službi limitiranje društvenim normama. Društvene norme odgovor su na pitanje do koje mjere je zajednica spremna prihvatiti kompjutorizaciju - do koje je granice spremna plaćati i koristiti usluge ovako ili onako koncipiranog informacijskog sistema. Ujedno, društvene su norme indirektan odgovor i dogovor o potrebama neke zajednice za društveno relevantnim informacijama.5

5. PRETRAŽIVANJE OBAVIJESTI: OBAVIJESTI, POGREŠNE OBAVIJESTI I PROTUOBAVIJESTISažetakSudionici u interakciji (pogotovo u umreženim interaktivnim (WWW) medijima) nastoje mijenjati namjere, ciljeve, odluke i akcije – ne samo svoje, nego i drugih aktera s kojima komuniciraju. Zato dolazi do narušavanja integriteta obavijesti; preinake se obavijesti očituju kao tehnička, semantička i socijalna pogreška, odnosno dovode do pojave obavijesti, pogrešnih obavijesti i protuobavijesti - koje postaju legitiman predmet bavljena informacijske znanosti. Predloženi su kriteriji za razlikovanje obavijesti, pogrešnih obavijesti i protuobavijesti sa stajališta njihove vrijednosti za pojedine sudionike u interakciji. Zato se redefinira pojam relevantnosti i analizira učinkovitost obavijesti sa stajališta sudionika u komunikacijskom procesu. Uporabljivost obavijesti mjera je učinkovitosti informacijskog procesa koju procjenjuje korisnik. Relevantnost je uvriježeni naziv za mjerenje uporabljivosti obavijesti od strane korisnika. Korisnost obavijesti mjera je učinkovitosti pošiljatelja na procese odlučivanja i djelovanja korisnika obavijesti. Korisnost je mjera stvarnog učinka autora (izvora) obavijesti na odabir ciljeva, odluke i djelovanje korisnika obavijesti. 5.1. UvodRafael Capurro uvaženi je teoretik informacijske znanosti. Njegovi su radovi presudni za razumijevanje epistemologije informacijske znanosti (1978, 1985, 1992, 2000). Svoju analizu “Osnove informacijske znanosti” završava sljedećom tvrdnjom: “Informacijska znanost je hermeneutička znanost zato što nema jasne granice između obavijesti i pogrešnih obavijesti. Informacijska znanost je znanost o obavijestima i pogrešnim obavijestima” (Capurro, 2000).

To je jedan od zaključaka njegove analize koja počiva na stavovima da je obavijest u svojoj biti povezana sa strukturom spoznaje ljudskih bića. Hermeneutika pak zagovara holistički pristup odnosima između čovjeka i svijeta. Taj je pristup i socijalni i pragmatični, a ljudi nisu izolirane monade i zato ne postoje prvo privatne ili subjektivne sfere, razdvojene od objektivnih. “Obavijest je, u egzistencijalno-hermeneutičkom smislu, sredstvo za sudjelovanje u zajedničkom svijetu” (2000). Obavijest prema Capurru nije krajnji proizvod postupka prezentacije, ili nešto što se prenosi od jednog uma k drugom, ili nešto što je odvojeno od začahurene subjektivnosti. Obavijest je “egzistencijalna dimenzija našeg bitka-u-svijetu-s-drugima” (2000).Ne želimo ući u epistemološku raspravu o prirodi obavijesti. Capurrova teza da je informacijska znanost znanost o obavijestima i pogrešnim obavijestima samo je povod. Želimo propitati tezu da se informacijska znanost bavi obavijestima i pogrešnim obavijestima. Da li pogrešne obavijesti, nazoviobavijesti, protuobavijesti postoje kao realan predmet bavljenja informacijsko-dokumentacijske prakse? Da li se u informacijskim sustavima i bazama podataka bavimo pogrešnim obavijestima i protuobavijestima? Kako se teorijski mogu razlikovati obavijesti i pogrešne obavijesti, informacije od dezinformacija? Ako je relevantnost mjera djelotvornosti u komunikacijskom procesu, kako se mjeri (ne)djelotvornost obavijesti, protuobavijesti, pogrešnih obavijesti u komunikacijskom procesu? 5.2. O terminologijiVeć je Capurro u svom članku upozorio da u engleskom postoji mnoštvo značenja riječi obavijest (information), ali gotovo da i nema upute na negativne oblike obavijesti, tj. na značenje misinformation. Schrader navodi negativne oblike misinformation i njezine izvedenice: “laži, promičba, pogrešan prikaz, trač, obmana, tlapnja, varka, pogreška, tajenje, iskrivljen prikaz, aluzije, prijevare”. U hrvatskom jeziku teško da postoji negativni oblik za obavijest. Postoje tuđice i kovanice: dezinformacija, poluinformacija, ali ne postoji uvriježeni izraz za misinformation. Misinformation prevodi se kao pogrešna obavijest (Ž. Bujas, 1999).Engleski izraz misinformation koristi se u značenju krive obavijesti, odnosno obavijesti koja vodi u zabludu (NOED). Misinformation, tj. pogrešna obavijest vodi u zabludu, ali nije nužno nastala s namjerom da prevari i obmane korisnika. Iako, u nekim stručnim rječnicima, npr. u FBI terminologiji, misinformation je obavijest “pripremljena od neke izvještajne službe s ciljem da zavede, obmane, poremeti ili potkopa povjerenje kod pojedinaca, organizacija ili vlada” (B. W. Watson, 1990).Dezinformacija, za razliku od pogrešne obavijesti, je “namjerno kriva informacija sa svrhom da onaj koji je daje napakosti onome o kojem je daje; zavođenje u bludnju, obmana” (B. Klaić, 1978). U engleskom jeziku dezinformacija (disinformation) ima podrijetlo od ruske riječi dezinformatsiya, a koristi se u značenju namjerno patvorene obavijesti, posebno plasirane od jedne vlade prema drugoj ili prema javnosti (NOED). U izvještajnoj djelatnosti dezinformacija se definira na sličan način: “termin se koristi u tajnim i prikrivenim izvještajnim operacijama da opiše krivotvoreni, lažni dokaz koji se koristi za diskreditiranje protivnika” (B. W. Watson 1990).U potrazi za hrvatskim nazivljem predložit ćemo sljedeće izraze: pogrešna obavijest za misinformation, te protuobavijest za disinformation. Pogrešna obavijest je nazoviobavijest, koja ne mora nužno nastati s namjerom da zavede korisnika. Mogli bismo koristiti kao sinonime i pseudoobavijest ili kvaziobavijest. Prefiks pseudo (grč. pseudos – laž) u složenicama označuje lažni.., nadri.., nazovi.., lažnost, sumnjivost, nešto tobožnje. Predmetak kvazi ispred riječi označava “kao da”, “tobožnji”, “navodni” (B. Klaić, 1978). Zato izraz pogrešna obavijest možemo rabiti u značenju netočna, pogrešna, iskrivljena, nazovi - obavijest.

Protuobavijest je namjerno odaslana pogrešna obavijest s namjerom da obmane korisnika. Protivniku se namjerno žele dostaviti netočni, lažni podaci, protivni pravim obavijestima. Sinonimi za protuobavijest su dezinformacija, kontrainformacija, kontraobavijest, antiinformacija.Promičba, odnosno propaganda nije protuobavijest, a ne može se svrstati ni u kategoriju pogrešnih obavijesti, iako neki autori promičbu ubrajaju u negativne oblike obavijesti. No odnose i razlike između pogrešnih obavijesti, promičbe i protuobavijesti treba tražiti na teorijskoj, a ne na lingvističkoj razini.Polazimo od hipoteze da su pogrešne obavijesti, protuobavijesti i propaganda rezultat slučajnih ili namjernih manipulacija obavijestima u komunikacijskom procesu. U komunikacijskom procesu razmjenjuju se obavijesti između izvorišta i odredišta. Narušavanjem integriteta podataka u komunikaciji nastaju pogrešne obavijesti. Protuobavijesti nastaju manipulacijom nad izvorom podataka, dakle kao rezultat manipulacije s autentičnosti autorstva podataka. Promičba pak nastoji manipulirati stavovima korisnika, dakle, nastoji utjecati na interese korisnika. 5.3. Kriteriji za razlikovanje obavijesti, pogrešnih obavijesti i protuobavijesti Obavijesti, pogrešne obavijesti i protuobavijesti donedavno nisu bili predmet teorijskih istraživanja informacijske znanosti. Ali danas nezaobilazni internet i web stranice nude ne samo pouzdane i ažurne obavijesti već i netočne, neažurirane obavijesti, te obavijesti koje sadrže obmane i prijevare. Zato postaje imperativ uspostaviti kriterije za razlikovanje obavijesti, pogrešnih obavijesti i protuobavijesti, pogotovo na internetu.D. Tarcza i A. Buker (2001) nude sljedeće kriterije za razlikovanje web stranica koje nude obavijesti, pogrešne obavijesti i protuobavijesti:· obavijesne web stranice prikazuju činjenične obavijesti. One dokazuju autorstvo, ukazuju na izvor i vlasnika obavijesti i pravovaljane su obavijesti; te su obavijesti točne, bez pogrešaka, nisu subjektivne, potpune su i ažurne.· pogrešne obavijesti unose zbrku i nered, jer su: neistinite, u suprotnosti s prethodnim obavijestima, ili su preinačene u komunikacijskom procesu. Pogrešne obavijesti sadrže pogreške, zastarjele i subjektivne obavijesti; one nisu nužno namjerni pokušaj da uvjere u netočnosti jer iskazuju poglede koji mogu biti krajnje subjektivni.· protuobavijesti namjerno žele zavesti, prevariti i obmanuti. Nije jasno tko je stvarni autor web stranice a ne nudi se ni adresa za kontakt; u pravilu nema stvarne upute na izvor obavijesti, datuma kada je napisana odnosno ažurirana, ili pak opis autora obavijesti.D. Tarcza i A. Buker (2001) također nude sljedećih pet kriterija za vrednovanje obavijesti na web stranicama: 1. autorstvo, 2. točnost, 3. objektivnost, 4. valjanost, i 5. izvještavanje. 1. Autorstvoobavijest* Poznati su autori i sponzori; štoviše postoje i adrese za kontakt, pa čak i upozorenje na zaštitu autorskih prava.pogrešna obavijest* Nejasno je tko je sponzor web stranice; nije sigurno kome pripada i tko je autor.protuobavijest* Nije poznato tko je stvarni autor web stranice; ne postoji adresa za kontakt.

 2. točnostobavijest* Obavijesti sadrže činjenične podatke; podaci su prikazani na način da se mogu provjeriti.pogrešna obavijest* Obavijesti ne sadrže konkretne dokaze o podacima koji se prikazuju; podaci se ne mogu provjeriti.protuobavijest* Obavijesti ne sadrže stvarne, potvrđene činjenice; obavijesti sadrže patvorene i netočne podatke. 

 3. objektivnostobavijest* Obavijest je potpuna, jasna, pravovremena, točna i nepristrana.pogrešna obavijest* Obavijest nije objektivna; sadrži osobno gledište autora i zato

je pristrana.protuobavijest* Obavijest nije činjenična; nastoji zavesti korisnika glede sadržaja obavijesti. 

 4. Valjanostobavijest* Podaci o izvoru obavijesti, mjestu i vremenu nastanka, odnosno ažuriranja su potpuni.pogrešna obavijest* Podaci o izvoru obavijesti, mjestu ili vremenu nastanka su nepotpuni ili zastarjeli.protuobavijest* Podaci o izvoru obavijesti, mjestu ili vremenu nastanka ne postoje ili nisu ažurirani.

 5. Izvještavanjeobavijest* Komunikacija je u funkciji; postoje adrese za kontakt i upute na druge spojnice.pogrešna obavijest* Komunikacija je u funkciji; upute na druge spojnice postoje ali sve nisu u funkciji.protuobavijest* Nastavak komunikacije nije očit, i nejasna je interakcija sa web stranicom u budućnosti.D. Tarcza i A. Buker u svom radu (2001) ne nude teorijsko obrazloženje svoje raščlambe. Zato je njihovo razvrstavnje prema gornjih pet kriterija prvenstveno pragmatično i deskriptivno.5.4. O integritetu obavijestiTeorijsko tumačenje integriteta obavijesti moralo bi započeti raščlambom procesa razmjene obavijesti od pošiljatelja do korisnika. Klasična bibliotečna, dokumentacijska i obavijesna teorija polaze od postavki da obavijesti (podatke, dokumente) treba prikupiti na izvoru te prenijeti, obraditi, pohraniti, i distribuirati korisnicima. Međutim, još puno prije utemeljenja informacijske znanosti bilo je poznato da cjelovitost obavijesti određuju simbolička, semantička i pragmatička dimenzija. Ta podjela ima svoju primjenu i u matematičkoj teoriji obavijesti C. Shannona i W. Weavera (1949) koji su naglasili da se ne bave ni semantičkom ni pragmatičkom dimenzijom obavijesti već samo prijenosom signala od izvora do odredišta. Takvim stavom cjelovitost obavijesti u kompjutorskoj znanosti i informatici reducirana je samo na jednu, tehničku, dimenziju: prijenos signala, odnosno obradu podataka bez ulaženja u njihova semantička i pragmatička značenja. U teoriji postoji niz pokušaja definiranja cjelovitosti obavijesti. Fuchs i Hofkirchner nastoje definirati “ujedinjenu teoriju obavijesti”. Njihova je polazna teza da u procesu konstituiranja individualne obavijesti treba razlučiti podatke, znanje i mudrost. To jest, podaci se oblikuju na temelju prijama signala. Podaci su polazište za oblikovanje znanja, koje je pak nužno da bi se došlo do vrednovanja i odlučivanja, odnosno do mudrosti. Prema “ujedinjenoj teoriji obavijesti” spoznaja je uvijek povezana sa vanjskim svijetom: subjekt se uvijek određuje prema događajima i stanju u svom okruženju. Individualna obavijest cjelovita je obavijest koja ima tri razine: podatke, znanje i mudrost. * na prvoj razini signali se percipiraju iz okruženja. Percepcija je čin koji obuhvaća prijam (recepcion) i poimanje (conception) signala; nova cjelina naziva se podatak.* na drugoj razini podaci se tumače, tj. pridaju im se značenja i oblikuje znanje. Interpretacija je proces međuigre projekcije (projection) i introjekcije (introjection). U projekciji postojeće se znanje primjenjuje na podatke, odnosno sustav se projektira na realnost. U introjekciji novi se podaci tumače u odnosu na postojeću strukturu znanja, i tako nastaje nova struktura znanja; odnosno sustav introjektira realnost u svoju strukturu. Projekcija i introjekcija beskonačni su motor kretanja spoznaje. Može se reći da okruženje nikada u potpunosti ne određuje spoznaju, ali ni znanje se ne formira potpuno autonomno, niti potpuno neovisno od okruženja. Znanje je rezultat interpretacije podataka, a taj proces uključuje iskustvo i činjenice.* na trećoj razini subjekt stavlja znanje u kontekst svojih ciljeva, odnosno vrednuje ga na temelju individualnih obavijesti koje sadrže vrijednosti, norme, pravila, mnijenja, ideje ili vjerovanja. Ovaj proces započinje u situaciji kada subjekt mora djelovati s ciljem da riješi neki problem. U tim situacijama znanje se vrednuje i pridaje mu se smisao. Proces vrednovanja obuhvaća opis (description) i propis (prescription). Opis je proces primjene postojećih pravila vrednovanja u rješavanju problema i pri tome se ne mijenjaju individualne

vrijednosti i norme. Propis je proces u kojem dolazi, na temelju novih iskustava, do pojave novih individualnih vrijednosti, normi, pravila, mnijenja ili vjerovanja.Prema Fuchsovu i Hofkirchnerovu tumačenju individualne obavijesti, možemo zaključiti: a) podatak je rezultat prijama i percepcije signala koji ulazi u sustav; b) znanje je rezultat interpretacije odnosa između znaka i objekta spoznaje, i c) smisao i vrijednost individualne obavijesti određen je odnosom između akcije (odluke) te problema s kojim je spoznajni subjekt suočen.Međutim, Fuchs i Hofkirchner s pravom upozoravaju i na postojanje socijalne obavijesti koje nastaju socijalnim djelovanjem. Socijalni odnosi uspostavljaju se već kod uzajamnog djelovanja dva individualna čimbenika. Socijalna ko-operacija smatra se da postoji uspostavom socijalnih odnosa i socijalnom interakcijom pojedinaca ako im to donosi određenu korist. Norme, vrijednosti, pravila i zakoni koji se uspostavljaju tijekom socijalnih odnosa smatraju se društvenim obavijestima, zato što pojedinci moraju dijeliti zajednički svjetonazor radi interpretacije i konstrukcije stvarnosti – što osigurava podlogu za njihovo socijalno djelovanje i interakcije.Za tumačenje integriteta obavijesti važna je i sljedeća tvrdnja Fuchsa i Hofkirchnera: “Socijalna akcija nužni je uvjet za uspostavu socijalnog odnosa, ali ne i dovoljan uvjet jer socijalno djelovanje ne zahtijeva odnos između činitelja: jedan činitelj može se odnositi na djelovanje drugog, bez da se drugi odnosi na djelovanje onog prvog” (isto, str. 6.).Sada se ponovo možemo vratiti našem problemu: teorijskom tumačenju razlike između obavijesti, pogrešne obavijesti i protuobavijesti. Integritet obavijesti, prema “ujedinjenoj teoriji obavijesti”, osiguravaju jedinstvo podataka, značenja i smisla obavijesti. Dakle, potpuna, cjelovita obavijest jest ona koja točno prima i percipira signale, valjano interpretira podatke te svrhovito primjenjuje znanje u cilju rješavanja problema. Narušavanje integriteta obavijesti može se dogoditi na tri razine: * a) razini integriteta podataka,* b) razini integriteta značenja,* c) razini integriteta smisla, tj. odlučivanja.U prvom slučaju dolazi do pogreške u prijenosu i/ili prijamu signala.U drugom slučaju prilikom interpretacije dolazi do pogreške da znak krivo upućuje na objekt spoznaje, ili do upućivanja znaka na krivi objekt spoznaje.U trećem slučaju dolazi do uspostave pogrešnog odnosa između obavijesti i akcije; bilo da se na temelju pogrešnih obavijesti donose pogrešne procjene problema i/ili pogrešne odluke.Očito je da druga razina pogreške pretpostavlja prvu, a treća pretpostavlja drugu i prvu! Naime, pogrešni podaci podloga su pogrešnim interpretacijama, a pogrešne interpretacije vode ka krivim procjenama i odlukama. Integritet obavijesti koji se tumači na ovaj način, tj. konzistentnošću i potpunošću obavijesti na njezinom putu od oblikovanja podataka, do značenja i odluke – promatra obavijest prvenstveno sa stajališta spoznajne funkcije. “Ujedinjena teorija obavijesti” obavijest tumači kao rezultat spoznajnih postupaka: percepcije, interpretacije i vrednovanja.Zato se narušavanje integriteta obavijesti može očitavati kao:* a) tehnička pogreška – tj. pogreška u prijenosu ili pogreška u percepciji podataka; tehnička pogreška ima za posljedicu pogrešne podatke, odnosno pogrešnu obavijest.* b) semantička pogreška – tj. pogreška u pridavanju značenja, pogreška interpretacije. Pogrešna značenja oblikuju pogrešne obavijesti, ali i nesporazume u socijalnim odnosima. Zato semantičke pogreške mogu biti osnovom i protuobavijestima.* c) socijalna pogreška – tj. pogreška u vrednovanju i uporabi obavijesti. Pogrešni podaci, pogrešne interpretacije imaju za posljedicu pogrešne procjene problema, pogrešno

određivanje cilja, i/ili pogrešne odluke i akcije. Polučiti pogreške u socijalnom djelovanju i odlučivanju osnovna je zadaća i namjera protuobavijesti. Koliko god ova raščlamba integriteta obavijesti sa stajališta spoznajne funkcije može pomoći razumijevanju prirode obavijesti, pogrešne obavijesti i protuobavijesti, ovaj pristup ne daje nam potpuni odgovor na to kako i zašto je moguće strukturiranje pogrešnih obavijesti i protuobavijesti.Podsjetimo se ponovo osnovnih razlika između pogrešne obavijesti i protuobavijesti (tabela 1.), prema prikazu Tarcze i Bukera (2001). Ishodište nastanka protuobavijesti, ili manipulacije s obavijesti, nije u spoznajnom procesu, već u manipulaciji s:* a) izvorom obavijesti: nepoznat je izvor obavijesti,* b) autorom obavijesti: nepoznat je pravi autor obavijesti,* c) pošiljateljem obavijesti: komunikacija s pošiljateljem nije moguća. pogrešna obavijestprotu-obavijestautorstvo* nejasan sponzor* nije jasno tko je stvarni autortočnost* nema konkretnih dokaza /ili činjenica* obavijest nije potvrđena činjenicamaobjektivnost* osobno gledište* zatajeni pravi izvorivaljanost* zastarjela* nedostaju podaci o vremenu nastanka ili ažuriranjaizvještavanje* komunikacija djelomice u funkciji* interakcija nije mogućaDakle, nastanak pogrešne obavijesti i protuobavijesti ne treba tražiti prvenstveno u spoznajnom procesu, već u komunikacijskom procesu. Zato se vraćamo na naše teze da je obavijest simbolički proizvod koji određuju spoznajna, komunikacijska, informacijska funkcija i funkcija pamćenja (M. Tuđman, 1990, 1991).Obavijest se kao simbolički proizvod razvija kao cjelina, ali pojedine funkcije što konstituiraju obavijest neraskidivo su uzajamno povezane. Međufunkcionalne veze i odnosi nisu konstantni, nevažni i zanemarivi sa stajališta organizacije znanja već upravo mijenjanje međufunkcionalnih veza, a to znači mijenjanje funkcionalne organizacije znanja – osnovna je značajka i sadržaj procesa informatizacije (M. Tuđman, 1990b, str. 120).5. Komunikacijski obrasci i vrste obavijestiDo pojave kompjutora znanje je bilo zapisano samo u analognoj formi, a publikacija je bila osnovni medij razmjene znanja. Publikacija prenosi znanje u analognoj formi, formi stalnog nepromjenjivog zapisa. Znanje je omeđeno publikacijom, publikacija je fiksni prostor unutar kojeg se prikazuje znanje.Knjiga, tj. publikacija, od pojave Guttenberga bila je sinonim za znanje. Zašto? Zato što je cijeli spoznajni proces: od percepcije, prezentacije i vrednovanja znanja prikazan, sadržan i završen u publikaciji. Autor je bio odgovoran za pronalaženje izvora podataka, izvođenje dokaza, stvaranje zaključaka. Publikacija je samo multiplikacija izvornog zapisa. Ona doduše ima dodatne mehanizme (izdavača, urednika, recenzente, itd.), koji korisniku nude garancije o pouzdanosti i provjerljivosti znanja, ali komunikacijska funkcija ne utječe na samu strukturu znanja. Zadaća je komunikacijske funkcije multiplikacija zapisanog znanja, kako bi ono bilo distribuirano što većem broju korisnika. Prikupljanje, obrada, čuvanje i korištenje publikacija zadaća je dokumentacijske funkcije. To znači da je životni ciklus znanja (sadržanog u publikacijama) određen stvaranjem, prikupljanjem, obradom, čuvanjem i korištenjem publikacija. Publikacije se organiziraju u fondove bibliotečne ili dokumentacijske građe, a zadaća je informacijske funkcije osigurati pristup fondovima, odnosno pojedinim jedinicama bibliotečne/dokumentacijske građe. Međutim, vrednovanje ili procjena obavijesti isključivo je na korisniku, njegovim potrebama i razboritosti. Korisnik sam prosuđuje vrijednost obavijesti, a cijeli informacijsko-dokumentacijski sustav samo mu osigurava selekciju i pristup do publikacija. Zato se životni vijek publikacija određuje njihovom uporabnom vrijednosti, tj. brojem posudbi publikacije u jedinici vremena, a ne njezinom spoznajnom vrijednošću. Publikacija je pasivni medij. Sa pojavom digitalnih medija započela je radikalna promjena organizacije znanja. To su već najavili u svojoj “Matematičkoj teoriji obavijesti” Shannon i

Weaver (1949). Oni su izričito naglasili da se bave samo prijenosom signala, a ne i semantičkom i pragmatičkom dimenzijom obavijesti. Digitalni zapis omogućava da se podatak odvoji od medija, da se podatak s jednog medija prenese na drugi medij, odnosno, digitalni mediji omogućavaju interaktivni pristup svojem sadržaju. Posljedica takve interaktivne komunikacije jest razdvajanje podatka i njegova primarna značenja. Primarni integritet obavijesti jest razbijen, zahvaljujući novim mogućnostima interaktivne komunikacije. Autor obavijesti nema više isključivo pravo i nadzor nad cijelim procesom oblikovanja obavijesti, tj. na njezino prezentiranje, tumačenje i vrednovanje. Tumačenje i vrednovanje sada postaje moguće i korisniku. Zato obavijest poprima novu vrijednost: ona postaje relevantna. Podatak poprima novu vrijednost za korisnika jer ga se stavlja u novi kontekst i pridaje mu se novo značenje. Relevantnost se upravo tako i definira: “mjera djelotvornosti u komunikacijskom procesu”; ili preciznije, relevantnost je mjera komunikacijske funkcije kao što je istinitost mjera spoznajne. Zahvaljujući digitalnim medijima i (tele)komunikacijskim tehnologijama zapis se pretvorio u pokretni tekst. Obavijest u digitalnoj formi može se kumulirati, selekcionirati, obraditi, preraditi, primijeniti i koristiti za nove potrebe. Tekst postaje pokretan medij, i nositelj različitih značenja. Za autora obavijesti on ima jednu, primarno spoznajnu poruku, a za korisnika poprima novu komunikacijsku vrijednost – obavijest postaje relevantna za neke buduće uporabe. I autor i korisnik obavijesti u interakciji su s obavijestima, preciznije s korpusom tekstova. To znači da su oba, i jedan i drugi, osuđeni da interpretiraju i vrednuju signale koje razmjenjuju. Prvi artikulirajući poruku (spoznajnu vrijednost obavijesti), a drugi dešifrirajući njezino značenje (komunikacijsku vrijednost). To znači da obavijest organiziranu u korpuse tekstova: baze podataka, informacijske sustave, banke podataka, ekspertne sustave, i tome slično, bitno određuju digitalni mediji i interaktivni pristup.Već smo upozorili na sljedeću podjelu medija (Floridi, 1996): a) jednosmjerni pasivni mediji, ili W – mediji, b) dvosmjerni interaktivni mediji ili WW – mediji. Ovoj bismo podjeli mogli dodati još jednu grupu: c) WWW – umreženi interaktivni mediji.Internet je danas primjer WWW – umreženog interaktivnog medija. To je po mnogo čemu višesmjerni korpus umreženog znanja. Životni ciklus obavijesti na internetu određen je sljedećim fazama: stvaranje, pohranjivanje, pretraživanje, ažuriranje. Time je prezentacija, organizacija, distribucija i korištenje ovog tipa obavijesti (znanja) sasvim drukčija nego kod pasivnih medija (W – medija) ili interaktivnih medija (WW – medija). Već smo upozorili da je kod pasivnih medija autor taj koji je odgovoran za prezentaciju, interpretaciju i vrednovanje obavijesti. Kod WW interaktivnih medija autor je još uvijek odgovoran za prezentaciju, ali u interpretaciji i vrednovanju sudjeluju već i posrednici i korisnici. Kod WW – medija, informacijski sustavi odnosno INDOK sustavi, posrednici su između autora (emitera) obavijesti i korisnika. To jesu dvosmjerni interaktivni sustavi, ali na način da su autori obavijesti i korisnici u interakciji sa sustavom, no međusobno nisu u neposrednoj komunikaciji s povratnom vezom. Zato, koliko god WW mediji bili online organizirani, uvijek postoji manji ili veći odmak između primarnog komunikacijskog sustava i informacijskog sustava kao posrednika do primarnih obavijesti. Zahvaljujući toj razlici autor obavijesti je prepoznatljiv kao pošiljatelj i postoji njegova odgovornost za prezentaciju obavijesti.Kod WWW medija autori nisu izgubili svoj identitet, ali karakter autorstva i izvora obavijesti se izmijenio. Autorsku odrednicu objektivno određuju osim autora i korporativnog autora i sponzor web stranice, a posredno i davatelj internet usluga (provider). Izvor obavijesti nije više samo osoba, institucija ili dokument već je to i internet, davatelj usluga, web stranica.

Kod WWW medija niz novih posrednika sudjeluje u stvaranju obavijesti. Time se proširio broj sudionika koji određuju autorstvo i izvor obavijesti. Njihova stalna nazočnost u komunikaciji i interakcija sa korisnicima promijenili su i samu narav komunikacije. Novi izvor obavijesti jest taj koji je aktivno nazočan na internetu jer sam generira i ažurira svoje obavijesti. Sponzori i autori web stranice zainteresirani su za prezentaciju obavijesti i u ime autora obavijesti i u ime izvora obavijesti. Korpus znanja u WWW sustavima otvoren je i po broju sudionika u njegovu oblikovanju kao i po opsegu i kvaliteti prezentiranog sadržaja. Korpus znanja na WWW mediju stalno se zanavlja a kako ga primarno “pošiljatelji”, a ne samo korisnici ili posrednici, održavaju i ažuriraju, to oni dijelovi koji se ne održavaju i ažuriraju sami zastarijevaju i odumiru. WWW su umreženi mediji kojima se zna početak i pravila ponašanja. Ali danas su to otvoreni sustavi u pravom smislu te riječi. Veličinu i rast tog sustava danas nitko ne kontrolira (glede opsega obavijesti, broja korisnika, davatelja usluga, itd.); drugo, internet je interaktivni medij s odnosima između autora, davatelja usluga, korisnika koji su izmjenjivi i višesmjerni. Svaki korisnik može postati davatelj usluga, svaki autor može postati korisnik; a u njihovoj interakciji nije im potreban posrednik. To je moguće zato što je informacijska funkcija (funkcija organizacije i selekcije obavijesti) organski povezana s komunikacijskom funkcijom – funkcijom diseminacije i distribucije znanja. Pokretni tekst pretvorio se u hipertekst i/ili multimedijski tekst organiziran tako da ga se može pretraživati i koristiti prema svim kriterijima - već od onog momenta kada je stavljen u opticaj. Ta je značajka uvezala i izjednačila autora i korisnika, i učinila ih dionicima u komunikaciji u kojoj svaki nastoji ostvariti svoj komunikacijski interes i zadovoljiti svoju komunikacijsku potrebu. U svakoj komunikaciji autor obavijesti aktivni je sudionik u komunikacijskom procesu, a s emitiranjem obavijesti želi osigurati i komunikacijsku “korist” za sebe. Naime, komunikacija nije sama sebi svrhom i kako korisnik traži relevantne obavijesti da bi zadovoljio svoje korisničke potrebe i zahtjeve, tako i pošiljatelji obavijesti žele zadovoljiti svoje društvene i komunikacijske potrebe šaljući “relevantne” obavijesti s kojima to mogu postići. Međutim, koliko god postojalo različitih tipova relevantnosti, relevantnost sa stajališta pošiljatelja nije istraživana upravo zato što je pošiljatelj u W i WW medijima bio pasivni sudionik informacijskog procesa. Odnosno informacijski sustavi koji se bave W i WW medijima samo su posrednici, ili ispomoć primarnim komunikacijskim sustavima. Kod WWW medija, u kojima se komunikacijski i informacijski procesi preklapaju, ta se granica počela gubiti, a u nekim područjima ona se i dokida. Zato treba proučiti djelotvornost (učinkovitost) komunikacijskog sustava ne samo sa stajališta relevantnosti za korisnika već i sa stajališta korisnosti za pošiljatelja.5.6. Relevantnost u www komunikacijamaS pojavom i razvojem sustava za pretraživanje obavijesti (od 1950-tih), glavna zadaća tih sustava postalo je pretraživanje i osiguravanje relevantnih informacija. Od tada je relevantnost ključni pojam informacijske znanosti, koji se koristi u prosudbi informacijske djelatnosti te najvažniji teorijski pojam za procjenu razmjene obavijesti i razumijevanje informacijskih procesa.Kao kod svih temeljnih pojmova u znanosti, ne postoji konsenzus oko jedne definicije pojma relevantnosti. No relevantnost se uvijek tumači kao mjera djelotvornosti informacijskog procesa s ciljem zadovoljavanja informacijskih potreba i zahtjeva korisnika. Kako pojedini autori smatraju da različiti čimbenici, što određuju proces razmjene obavijesti, imaju presudni utjecaj na učinkovitost informacijskog procesa, to postoje i različita tumačenja relevantnosti. Relevantnost se tumači sa stajališta: informacijskog sustava, odredišta, predmetne literature, predmetnog znanja, pertinencije te logičkog i pragmatičkog stajališta (Saračević, 1975).  Relevantnost se u teoriji informacijske znanosti ne tumači i sa stajališta pošiljatelja obavijesti. Tome su dva bitna razloga. Na prvi smo već upozorili: u informacijskim sustavima

koji se bave obradom W i WW medija pošiljatelj (autor obavijesti) nije aktivni sudionik u razmjeni informacija. Informacijski sustavi tek su posrednici između korisnika i pošiljatelja obavijesti jer ti sustavi ne osiguravaju neposrednu komunikaciju između pošiljatelja i korisnika obavijesti.Drugi je razlog zašto se nisu istraživali interesi pošiljatelja u razmjeni informacija taj, što se informacijska znanost u svojim počecima bavila prvenstveno obradom znanstvenih informacija. Štoviše, informacijska se znanost definira kao 'znanstvena disciplina koja istražuje strukturu i svojstva … znanstvenih informacija' (A. J. Mihajlov, R. S. Giljarevski, 1977). Iako se u američkoj literaturi ne definira kao disciplina o znanstvenim informacijama, informacijska znanost od samih se početaka bavila prvenstveno znanstvenim i stručnim obavijestima, i bila je usmjerena prije svega na znanstvene komunikacije. Znanstvene i stručne obavijesti po svojoj prirodi moraju biti istinite, ili težiti spoznaji istine. I zato nije bilo potrebe dovoditi u pitanje komunikacijske interese pošiljatelja obavijesti jer se smatra da oni, osim znanstvenih i stručnih interesa i razloga, nemaju drugih komunikacijskih namjera.Područje informacijske djelatnosti već se odavno proširilo na sve vrste obavijesti, a ne samo znanstvene i stručne. Razvojem informacijskih tehnologija (WWW medija) informacijski i komunikacijski sustavi uvezali su pošiljatelje i korisnike obavijesti, tako da i jedni i drugi u razmjeni informacija nastoje ostvariti svoje interese. Informacijski procesi i sustavi postali su dio realnih društvanih odnosa i sredstva društvene akcije. Zato su danas, u većoj mjeri nego ranije, informacijski procesi opterećeni ogromnim količinama ne samo obavijesti već i pogrešnih obavijesti i protuobavijesti. Pogrešne obavijesti i protuobavijesti nisu više samo pogreške sustava ili pojedinaca, već rezultat institucionalnih nastojanja i napora. Kako to nije predmet ove rasprave, tek nekoliko naznaka. Danas su marketing i propaganda sastavni dio mnogih djelatnosti. A za propagandu neki autori smatraju da je “sestra blizanka dezinformacije”, jer je poput dezinformacije i to “rat riječima”; doduše, dok protuinformacija ne poznaje konkurenciju, propaganda živi od nje.U doba hladnoga rata stvorene su institucije (radio postaje, izdavačke kuće, itd.), na obje strane “željezne zavjese”, koje su bile zadužene za plasiranje poluinformacija i protuinformacija. I danas pojedine vlade, manje ili više otvoreno formiraju agencije preko kojih žele “utjecati na javno mnijenje i svjetske političare”. Oružane snage i obavještajne službe velikog broja država imaju pravilnike i programe dezinformiranja, jer svi izbjegavaju sukobe visokog intenziteta – pa sukobe niskog intenziteta vode u medijima.Ne samo političke, vojne i poslovne obavijesti, već i podaci o ekologiji, klimi postaju predmetom pogrešnih obavijesti i protuobavijesti. Zbog svih ovih trendova neki autori već najavljuju da je “informacijsko doba” zamijenilo “dezinformacijsko doba”. Znakovito je da D. J. Rothkopf (1999) svoj članak započinje riječima: “Ne vjerujte nikome”.5.7. Relevantnost sa stajališta pošiljateljaZacijelo postoje i teorijski i pragmatički razlozi da se ponovo istraži vrijednost obavijesti koje se razmjenjuju u informacijsko-komunikacijskim sustavima, i da se (ponovo) razmotri učinkovitost obavijesti ne samo sa stajališta korisnika već i sa stajališta pošiljatelja (autora). Polazimo od teze A. Kovacza (1997) da se učinkovitost obavijesti može prosuđivati sa dva različita stajališta: uporabljivosti i korisnosti. Iako smo ove kriterije koristili na drugom mjestu (M. Tuđman, 2001) za analizu obavijesti i izvjesnica, sada ćemo tu raščlambu primijeniti za novo tumačenje pojma relevantnosti.Bez obzira o kakvim je obavijestima riječ (obavijestima, pogrešnim obavijestima, protuobavijestima, izvjesnicama, itd), može se procjenjivati učinkovitost obavijesti sa stajališta svih sudionika u komunikacijskom procesu. Uporabljivost obavijesti mjera je komunikacijske učinkovitosti informacijskih procesa. U obavijesnom procesu obavijesti su od izvora - tj. posredstvom službi koje su ih prikupile,

obradile, raščlanile, diseminirale - došle do korisnika. Uporabljivost je obavijesti mjera učinkovitosti informacijske djelatnosti koju procjenjuje korisnik. Uporabljivost obavijesti stvar je unutarnje (intrinzičke) i subjektivne procjene korisnika obavijesti.Uporabljivost opisuje stupanj zadovoljavanja potrebe korisnika za obavijestima u trenutku kada su obavijesti nastale ili su dostavljene korisniku. U informacijskoj znanosti relevantnost je uvriježeni naziv za mjerenje uporabljivosti obavijesti od strane korisnika. Uporabljivost obavijesti mjeri se pomoću relevantnosti. Vrijednosti su relevantne obavijesti: pravodobnost, pouzdanost podataka, točnost podataka, potankost i prikladnost raščlambe, način prikaza obavijesti. Ili, rečeno drugom terminologijom, vrijednost se relevantnih obavijesti prosuđuje kriterijima: autorstva, točnosti, objektivnosti, valjanosti i ažurnosti.Relevantne obavijesti su one koje su za korisnika uporabljive. Ali uporabljivost je zapravo mjera potencijala. Uporabljivost obavijesti upućuje korisnika na moguće opcije koje se otvaraju temeljem novih raspoloživih podataka. Unatoč saznanjima koja pružaju, unatoč svojoj uporabljivosti, obavijesti ne moraju biti iskorištene iz mnogo razloga. Korisnost obavijesti mjera je stvarne učinkovitosti obavijesnih procesa. Korisnost obavijesti može se procjenjivati na temelju objektivnih kriterija, ali tek post-facto, tek nakon što su stvarno bile (is)korištene od strane korisnika. A. Kovacz (1997) zagovara pet kriterija za mjerenje korisnosti obavijesti. Prema A. Kovaczu obavijesti su korisne ako: * 1. navode korisnika obavijesti da promijeni prethodno odabranu odluku ili cilj akcije;* 2. omogućavaju drugačiju (bolju) opciju za provedbu već odabrane odluke ili cilja akcije;* 3. igraju ključnu ulogu u odlučivanju (na temelju tih obavijesti zasniva se provedba akcije ili donosi odluka za njezino provođenje);* 4. prisiljavaju protivnika da promijeni ili modificira provedbu njegove politike ili akcije;* 5. unapređuju učinke politike koju vodi korisnik ili umanjuju štetne učinke djelovanja protivnika, odnosno drugih socijalnih aktera.Prigovor koji se može staviti tj. da se argumenti i kriteriji, što ih navodimo prema A. Kovaczu, odnose samo na jedan poseban vid obavijesti i da se ne mogu primjenjivati za procjenu korisnosti svih informacijskih procesa – treba uvažiti. Međutim, za našu analizu nije presudno da li su gornji argumenti po svojoj važnosti univerzalni ili partikularni (tj. da li se odnose na sve ili samo na neke informacijske sustave i procese), već je presudno uočiti dvije stvari. Prvo, da je korisnost obavijesti prava mjera za prosudu uporabne vrijednosti (određenih) obavijesti; i drugo, korisnost obavijesti određuju ne samo odluke korisnika nego i namjere i interesi korisnika, ali u jednakoj mjeri i namjere i interesi pošiljatelja obavijesti. Dakle, i korisnik i pošiljatelj nastoje promijeniti namjere i odluke “one druge strane”. Zašto? Zato što su oni u interakciji (pogotovo u WWW medijima) te u komunikaciji stalno mijenjaju socijalne uloge korisnik – pošiljatelj obavijesti. Navedeni kriteriji za tumačenje korisnosti obavijesti polaze od teorijske postavke da je proces odlučivanja crna kutija, s obavijestima kao ulazom (inputom) a djelovanjem (akcijama) kao izlazom (outputom). Prema tom modelu jedna je obavijesti učinkovita (ili korisna) ako njezin ulaz mijenja izlaz tj. utječe na promjenu ili provedbu akcije.Iako je vrlo upitna mogućnost mjerenja obavijesti sa stajališta učinkovitosti, ipak je cijela postavka da se obavijest treba mjeriti i sa stajališta relevantnosti i sa stajališta korisnosti i te kako važna. Ako relevantnost i dalje ostane ključni pojam informacijske znanosti kao mjera djelotvornosti komunikacijskog procesa sa stajališta korisnika, onda je korisnost neke obavijesti mjera učinkovitosti informacijskog procesa sa stajališta pošiljatelja. Kriterij korisnosti obavijesti mjera je učinkovitosti pošiljatelja na procese odlučivanja i djelovanja korisnika obavijesti. Prema kriteriju korisnosti mjeri se stvarni učinak autora (izvora) obavijesti na odabir ciljeva i odluke djelovanja korisnika obavijesti.

(Jasno je da će se kod objektivnih i točnih obavijesti vrijednost relevanosti i korisnosti obavijesti preklapati, i da oni mogu biti sinonimi. Međutim, korisnost pogrešnih obavijesti i protuobavijesti za pošiljatelja obrnuto je proporcionalna relevantnosti obavijesti za korisnika.) 5.8. Umjesto zaključkaNa početku ove rasprave željeli smo propitati teze da li se informacijska znanost bavi obavijestima i pogrešnim obavijestima. Da li pogrešne obavijesti, nazoviobavijesti, protuobavijesti postoje kao realan predmet bavljenja informacijsko-dokumentacijske prakse? Da li se u informacijskim sustavima i bazama podataka bavimo pogrešnim obavijestima i protuobavijestima? Kako se teorijski mogu razlikovati obavijesti i pogrešne obavijesti, informacije od dezinformacija? Ako je relevantnost mjera djelotvornosti u komunikacijskom procesu kako se mjeri (ne)djelotvornost obavijesti, protuobavijesti, pogrešnih obavijesti u komunikacijskom procesu? Informacijska znanost ne može više ostati slijepa na činjenicu da je razmjena obavijesti društveni odnos i forma društvenog djelovanja čiji sudionici često imaju oprečne interese. Sudionici u interakciji nastoje mijenjati namjere, ciljeve, odluke i akcije – ne samo svoje, nego i drugih aktera s kojima mogu, ali ne moraju biti u neposrednoj svezi. Zato informacijska znanost mora početi istraživati relevantnost obavijesti ne samo sa stajališta korisnika nego i sa stajališta pošiljatelja obavijesti, odnosno svih sudionika u interakciji. Raspoložive informacijske tehnologije određuju vrstu interakcije između sudionika u procesu stvaranja, razmjene i korištenja znanja. Komunikacijski obrasci utječu na strukturu i organizaciju znanja. Funkcija pamćenja, odnosno pohranjivanja znanja određuje način prezentacije i vrstu medija. Zato je spoznajna funkcija nužan ali ne i dostatan uvjet za razumijevanje strukture i organizacije znanja. Ovisno o primjeni novih tehnologija i razvoju informacijske, komunikacijske i dokumetacijske funkcije opisali smo tri različite vrste komunikacijskih obrazaca, odnosno tri dominantna medija. Pasivni mediji (W), interaktivni mediji (WW) i umreženi mediji (WWW) nude tri različite vrste obavijesti, tri različita komunikacijka obrasca, tri različita načina interakcije između sudionika u razmjeni znanja i tri različite vrste interpretacije obavijesti.WWW mediji omogućili su interakciju između autora i korisnika obavijesti (a u toj interakciji posreduje niz novih sudionika nepoznatih u prethodnim medijima) koji izmjenjuju svoje uloge (autor – korisnik), imaju različite, a često i oprečne interese koje nastoje ostvariti.Zato je potrebno prihvatiti činjenicu da u informacijskim i komunikacijskim sustavima kolaju obavijesti, pogrešne obavijesti i protuobavijesti i da su sve te vrste obavijesti predmetom bavljenja informacijske znanosti. Zadaća je izgraditi kriterije i standarde za prepoznavanje i vrednovanje pogrešnih obavijesti i protuobavijesti, kako bi se zaštitili i korisnici i informacijski sustavi. Informacijska znanost mora početi izgrađivati mehanizme zaštite informacijskih i komunikacijskih procesa od zagađivanja patvorenim i pogrešnim obavijestima.Da bi mogla ostvariti te zadaće, informacijska znanost mora redefinirati neke od temeljnih pojmova. Već smo upozorili da je struktura i organizacija znanja uvjetovana dominantnim medijima. To znači da životni ciklus znanja i životni vijek znanja ne određuju iste funkcije u različitim medijima. Temeljni pojmovi poput obavijesti, autora, pošiljatelja, izvora obavijesti, odredišta, relevantnosti, i sl. postaju neprecizni, nejasni, neodređeni i nedorečeni kada se počinju primjenjivati u analizi novih (WWW) medija i novih komunikacijskih obrazaca. U ovom smo radu analizirali obavijest, pogrešnu obavijesti i protuobavijest ne samo sa stajališta spoznajne, već i informacijske i komunikacijske funkcije. Možemo potvrditi Capurrovu tezu da su obavijest, pogrešna obavijest i protuobavijest legitiman i nezaobilazan predmet bavljenja informacijske znanosti, pogotovo sada kada sve tri vrste dominiraju u WWW medijima.

Zato smo započeli istraživanje učinkovitosti obavijesti sa stajališta svih sudionika u komunikacijskom procesu. Učinkovitost se može prosuđivati sa dva različita stajališta: uporabljivosti i korisnosti. Uporabljivost obavijesti mjera je učinkovitosti informacijskog procesa koju procjenjuje korisnik. Relevantnost je uvriježeni naziv za mjerenje uporabljivosti obavijesti od strane korisnika. Naša je teza da je kriterij korisnosti obavijesti mjera učinkovitosti pošiljatelja na procese odlučivanja i djelovanja korisnika obavijesti. Korisnost je mjera stvarnog učinka autora (izvora) obavijesti na odabir ciljeva, odluke i djelovanje korisnika obavijesti. Korisnost je mjera, a nije ni mjerilo ni mjerna jedinica; mjera je tek odnos kojeg treba izmjeriti nekim mjerilom i mjernim jedinicama. Zato naša raščlamba ne nudi konačna rješenja. Ova raščlamba ukazuje na činjenicu da je relevantnost, do sada temeljni pojam informacijske znanosti, tek mjera uporabljivosti obavijesti. Obavijest se može mjeriti i sa stajališta korisnosti (pošiljatelja i korisnika) obavijesti. Ako je tome tako, onda se otvaraju nova područja istraživanja i razvoja temeljnih pojmova informacijske znanosti.66. BIBLIOMETRIJA I BIBLIOMETRIJSKI ZAKONIBIBLIOMETRIJA je metoda kojom se kvantitativno proučavaju skupovi bibliografskih zapisa ljudskog stvaralaštva (izvorno tiskanog na papiru, a odnedavna i računalno zapisanog - http://sherlock.berkeley.edu/asis96/asis96.html ), tj. najvećeg dijela ("trajno") zabilježenog znanja - prema filozofu Popperu "Svijeta 3" - sveukupnog proizvoda ljudskog uma što fizički opstaje samostalno. Pritom se istražuju razni odnosi elemenata bibliografskih zapisa kao odraza sadržaja, ali ne i sam sadržaj dane literature. Osim uže, autohtone primjene u informacijskim znanostima i knjižničarsvu, bibliometrija se primjenjuje u širokom spektru dijelova "Svijeta 3".Izraz/nazivak b. relativno je nov i još nije usvojen s jednoznačnim značenjem, ali svakako treba značiti "primjenu matematičkih i statističkih metoda na knjige i sve ostale medije pisane komunikacije", te zamijeniti raniji neprikladni naziv "statistička bibliografija". Procjenska je pak bibliometrija "kvantiativno mjerenje svojstava literature da bi se mogla procijeniti znanstvena aktivnost u nekom području", pri čemu se dakle težište definicije pomiče od općenite metode ka primjeni u epistemologiji, pa povijesti, sociologiji i u politici znanosti. Sedamdesetih godina 20. st. povećalo se zanimanje za b. zbog novih spoznaja o potrebi razmjene znanja i racionalizacije dokumentacijskih službi. B. je uvedena kao predmet na mnogim studijima knjižničarstva i/ili infomracijskih znanosti u svijetu, a ima i časopisa i znanstvenih društava s riječju "bibliometrija" u naslovu. Izvori za bibliometrijsku analizu su zabilježena znanja, ali u prikupljenom, i donekle sistematiziranom obliku kao što su bibliografije, katalozi, indeksi, podaci sekundarnih informacijskih službi, odnosno razne računalne baze podataka. Bibliometrija se bitno razvila primjenom računala, koliko zbog stvaranja računalnih baza podataka, toliko i zbog korištenja računala za izdvajanje potrebnih podataka, njihovo sređivanje na nove načine, te u statističkoj obradi. Kao predmeti analize spominju se: određivanje veličina (znanstvenih) literatura, porast i dinamika rasta dane literature i njeno zastarijevanje, struktura znanstvene literature i znanja općenito, pojava koncentracije s rasapom podataka, sadržajna povezanost segmenata, produktivnost autora (individualno i u skupinama), efekti suradnje i korištenja (znanstvene) literature, jednom riječju analiza procesa stvaranja znanja. Bibliometrijski su već rano bile uočene pravilnosti u raspodjeli različitih vrsta podataka, koje se prema autorima što su ih prvi opisali nazivaju zakonima s njihovim imenima. Tako, Lotkin zakon formulira raspodjelu autora koji objavljuju u nekoj disciplini u odnosu na njihovu produktivnost; Bradfordov zakon raspršenja odnosi se na raspodjelu učestalosti publikacija (obično časopisa) u nekom tematskom području, ili članaka u određenom skupu časopisa;

Zipfov zakon izveden je iz raspodjele riječi u određenom skupu dokumenata, na temelju učestalosti pojavljivanja. Zajednička je karakteristika svih bibliometrijskih raspodjela neravnomjernost (asimetričnost) s izraženom tendencijom da se podaci, neovisno o tipu, s jedne strane koncentriraju u malom broju analiziranih jedinica (npr. mali broj autora proizvodi veliki broj radova, literatura iz jednog područja koncentrirna je u malom broju časopisa itd.), a, s druge strane, raspršuju se tako da ima uvijek velik broj jedinica s minimalnim doprinosom. Unutar dane raspodjele jezgra (koncentrat) odražava identitet; rasap individualizira. U jezgri je redundancija (suvišnost, ponavljanje), a u rasapu različitost (osobenost). Opažanje ove pojave dovelo je do pokušaja formuliranja jedinstvenog teorijskog okvira za scienciometriju. Taj je pojam star koliko i b., a uveden je (kao naukometrija) s tumačenjem da se "odnosi na one kvantitativne metode koje se bave analizom znanosti kada se znanost promatra kao informacijski proces", odnosno to bi bio "pristup reproducibilnom mjerenju znanosti kojim se u njoj otkrivaju objektivne kvalitativne sređenosti". Po svojim utemeljenjima scienciometrija je samostalna znanstvena disciplina, ali su izvori i metoda istraživnja u bibliometriji i scienciometriji vrlo slični, katkada identični. Bibliometrija je za publilkacije što i demografija za ljude; bibliografije, koje joj pružaju temeljne podake ("sirovinu") usporedive su s popisima stanovništva. Kao što se ne zahtijeva da demografi poznaju osobno ljude što ih proučavaju u skupinama, tako se ni u b. ne zahtijeva da se pročitaju radovi koje se kategorizira i broji. U b. se neminovno ide na razinu apstrakcije, udaljavanjem od tekstova samih, njihovim sažetim prikazom u bibliografijama do pobrojavnja tih prikaza (paslika), te konačno do mapa ili statističkih tablica, ili matematičkih modela koji sažimaju brojanja.77. SVIJET ZNANJA I SUDBINA KNJIGE „Sredinom 1990-ih svjetska je politika i službeno prihvatila novu panaceju: nove informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) vode u „novu civilizaciju“, u „informacijsku revoluciju“, odnosno u „društvo znanja“. Prema toj viziji svijet je suočen s povijesnim dis-kontinuitetom kao posljedicom tehnološkog razvitka. Nastat će nove socijalne vrijednosti i razvit će se novi socijalni odnosi. Takvu je viziju najavio 1994. potpredsjednik SAD-a Al Gore zagovarajući projekt globalne informacijske infrastrukture (GII): „Globalna informacijska infrastruktura … opasat će Zemljinu kuglu s informacijskim veleprometnicama /super-highways/ po kojima će svi ljudi putovati. Ove prometnice – ili preciznije, mreže distribuirane inteligencije – omogućit će nam da dijelimo informacije, da se spojimo i komuniciramo kao globalna zajednica“. Nakon takve najave potpredsjednika SAD-a slijedila su strateška opredjeljenja i najrazvijenijih zemalja, ali i kontinentalnih asocijacija. Grupa najrazvijenijih zemalja, G-7, odlučila se u Bruxellesu 1995. za politiku implementacije globalne informacijske infrastrukture, s porukom: očekuje se da će globalno informacijsko društvo obogatiti ljude širom svijeta jer će pružiti šansu zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama da 'preskoče tehnološke etape'. Tijekom 1995. i 1996. održan je niz nacionalnih i regionalnih konferencija (Kanada, Japan, Singapur, Europska unija, Afrika, Kina) s osnovnom porukom: „bez primjerenih nacionalnih informacijskih i komunikacijskih politika, strategija i razvojnih planova, zemlje neće biti u stanju u potpunosti sudjelovati u globalnom informacijskom društvu“. Globalna informacijska infrastruktura pretpostavka je održivog razvoja, ali i pokretačka sila novoga svjetskoga poretka. Takvu tezu zastupaju mnogi autori. Ambicija je nove utopije stvoriti globalno informacijsko društvo koje će riješiti većinu problema s kojima su suočena suvremena društva: probleme okoliša, edukacije, zdravstvenog osiguranja, globalnoga tržišta, a osim toga stvorit će i novu eru demo-kracije. Sve će se to dogoditi u globalnom informacijskom prostoru. A da bi se projekt globalnog informacijskog društva mogao

ostvariti, jedno od najvažnijih novih ljudskih prava postalo je pravo na informaciju, preciznije pravo na slobodan pristup informacijama. Zagarantiranim pristupom informacijama u globalnom informacijskom društvu želi se sugerirati da će globalni informacijski prostor biti transparentan, uredan, racionalan i stabilan. Osim toga, globalni informacijski prostor je nove, digitalne kulture i civilizacije, u kojem jest ili će uskoro sve znanje biti dostupno svima u digitalnoj formi. Knjiga i svijet knjige pripadaju prošlosti, civilizaciji koja je zastarjela i koja ne može preživjeti sraz s novim ICT. Tako govore proroci globalnog informacijskoga društva. Za razliku od proroka vojni su stratezi pragmatični. Za vojne stratege globalni informacijski prostor samo je vojni termin za cyberspace. A cyberspace, odnosno informacijski prostor nova je bojišnica za informacijsko ratovanje kojemu je cilj osigurati informacijsku superiornost, odnosno dominaciju vlastitih informacija na protivničkoj strani da bi se utjecalo na protivnika da promijeni svoja stajališta i počne nositi odluke na svoju štetu, a u „našu“ korist. Dakle, sredinom 1990-ih, istodobno s najavom projekta o GII, razvijaju se teorije o informacijskom ratu u informacijskom prostoru. Globalni informacijski prostor postao je bojišnicom. Utopija se počela brže ostvarivati sa svoje tamne negoli sa svijetle strane. Upravo ta zbiljska strana globalnog informacijskoga prostora pokazuje da i nema takva povijesnog diskontinuiteta između digitalnoga svijeta znanja i knjižnoga svijeta znanja; preciznije, nema diskontinuiteta u čovjekovu odnosu prema znanju bez obzira u kojoj je formi to znanje organizirano i dostupno. Knjiga je stoljećima bila „izvor znanja i razumijevanja“, odnosno „cjelokupna suma iskustva, znanja, razumijevanja i umijeća što se mogu koristiti u rješavanju problema i izvršavanju zadaća“. Ako je cyberspace metafora za globalno informacijsko društvo, onda je tradicionalna knjiga metafora za društvo pisanog znanja. A sudbina knjige nije jednoznačna:Knjiga „ … je voljena, tražena, ljubomorno čuvana; ona je ponos bibliomanima, radost bibliofilima, najverniji je čovjekov prijatelj, utjeha usamljenicima, izvor znanja i užitka. Ona je prijeko potreban instrument znanstvenog rada i uvjet ljudskog napretka. Za nju se kaže da je memorija čovječanstva kao i memorrija pojedinih naroda.“Ali isto tako život je knjige pun neugodnosti i neizvjesnosti:„Od rođenja do smrti, pa i prije rođenja i nakon fizičke smrti, knjigu mrze, proganjaju, zabranjuju, spaljuju, sude, strijeljaju, sijeku na komadiće i melju u tvornicama papira. Za mnoge ideologije, religije, režime, države i privatne interese knjiga je opasnija od puščane cijevi, od kuge i rata, od potresa i požara.“ Kakva je sudbina knjige, takva je i sudbina znanja u društvu. Zato možemo parafrazirati A. Stipčevića: znanje je hvaljeno, voljeno, traženo, ljubomorno čuvano, ali isto tako znanje se mrzi, ono je proganjano, zabranjivano, njemu se sudi jer je opasnije od puščane cijevi, od kuge i rata, od potresa i požara Knjige koje imaju dominantnu ulogu u jednom društvu tvore javni i privilegirani korpus znanja, za razliku od sudbine nepoželjnoga znanja u istom društvu. Svijet znanja nije jedinstven, ni zajednički svim pripadnicima jednoga društva ili nacije, a kamoli pak čpvječanstva. Svijet je knjige, kao i cijeli svijet znanja, prepun zabrana i nepremostivih ograda. Nerijetko, knjige koje su u jednom društvu slavljene, u drugom se proganjaju i čitaju tajno. Zato da bismo mogli razumjeti i prosuditi sudbinu globalnog informacijskoga društva, treba istražiti sudbinu knjige: istražiti paradigme koje određuju odnos društva prema „svijetu znanja“. Takvo istraživanje neće biti teško započeti. Sva je relevantna građa o nastanku, ulozi i sudbini knjige prikupljena i obrađena u mnogobrojnim radovima povjesničara knjige profesora Aleksandra Stipčevića. Na nama je da to neiscrpno vrelo znanja o znanju

iskoristimo u pragmatične svrhe: opisati obrasce o tome kakav je bio dosadašnji odnos društva prema znanju. Odgovor se već nalazi u tekstovima A. stipčevića. Samo treba proći njegovim tekstovima, suvremenom informatičkom terminologijom rečeno: rudarenjem, pretraživanjem, mapiranjem podataka i pronaći relevantne dokaze za naš problem. Ako prepoznamo važeće obrasce organizacije znanja, možemo utvrditi pravilnosti i na temelju toga pretpostaviti i budućnost knjige u digitalnom svijetu te budućnost znanja u globalnom indormacijskom društvu.“88. JAVNO I TAJNO ZNANJE „Budući da nas ne interesira povijest različitih tipova znanja, nego osnovne vrste s kojima smo danas suočeni te obrasci kako ta znanja funkcioniraju u suvremenim društvima, prikazat ćemo osnovna obilježja dvije grupe znanja. Prvu grupu čine 'otvorena' znanja, znanja s otvorenim pristupom, ili načelno bez restrikcije u pristupu: javno znanje i društveno znanje Javno znanje uvelike, barem po svojem opsegu i načinu distribucije, određuje dominirajuće znanje u javnom informacijskom prostoru. U suvremenim društvima javnim informacijskim prostorom gospodare javni masovni mediji. Primarna je funkcija medija prezentacija, kontrola i nadzor javnoga znanja, tj. vrijednosti, ideja i interesa što ih društvu nameću domaće (a često i strane) vladajuće strukture. Društveno znanje obuhvaća tradiciju, povijesnu i kulturnu baštinu nekog naroda, ali i civilizacijske tekovine koje društvo skuplja, čuva i razmjenjuje s drugim kulturama i društvima. Drugu grupu znanja čine dvije vrste kontroliranih znanja. Prvi tip kontroliranoga znanja čine štićena znanja: privatna znanja (koja nastaju zaštitom privatnosti), klasificirana znanja (razne vrste tajni), službena znanja, prikrivena znanja itd. Drugi tip kontroliranog znanja čine cenzurirana znanja, odnosno druga zabranjena znanja (zabrana istraživanja, zabranjeni autori, zabranjene organizacije itd.). Ta izlučena četiri tipa znanja egzistiraju ne samo simultano nego i u stalnim međusobnim tenzijama i sukobu jer se temelje na različitim vrijednostima ili teže različitim ciljevima. Iako koriste iste, a katkad i različite komunikacijske sustave, pripadaju različitim zajednicama korisnika. Zato je razmjena i selekcija poruka uvjetovana asimetričnim motivacijama i zato se predodžbene sheme korisnika tih tipova znanja međusobno razlikuju i kada polaze od istih informacija ili dolaze do istih informacija Interesiraju nas prvenstveno međuodnosi između naznačenih tipova znanja da bismo mogli istražiti zašto je svaki informacijski prostor – svako 'društvo znanja' – podložno turbulencijama, a često i nenadanim erupcijama.“98.1. Javno znanje „Sociologija znanja sklona je tome da transfer znanja tumači društvenim institucijama i formama organizacije društvenih odnosa. Ako bismo prihvatili takav pristup, onda bismo socijalnu dimenziju transfera znanja mogli opisati institucionalizacijom informacijske infrastrukture. Međutim, nas ne zanimaju znanost ili obrazovanje kao institucije, pa ni samo socijalne odrednice razmjene znanja, već prvenstveno egzistencija znanja kao društvene činjenice. Skloni smo prihvatiti onu tezu po kojoj znanje, da bi postojalo kao društvena činjenica, mora egzistirati kao javno znanje. Tu su tezu razvili povjesničari znanosti i sažeto je iskazali u stavu: znanost je javno znanje. A to znači da za razumijevanje prirode znanosti treba pojmiti i odnose među znanstvenicima, te načine njihove organizacije, kao i načine na koji razmjenjuju informacije. Znanost nije samo publicirano znanje. Znanost je korporativna djelatnost „Cilj znanosti nije samo da poluči informaciju niti da iznese sve nekontradiktorne pojmove; njezin je cilj konsenzus razboritog mišljenja o najširem mogućem području…Svatko može promatrati ili

postaviti hipotezu, i, ako ima financijskih sredstava, to tiskati i poslati drugim osobama na čitanje. Znanstveno je znanje više od toga. Njegove činjenice i teorije moraju nadživjeti period kritičkog preispitivanja i testiranja od strane drugih kompetentnih i nezainteresiranih osoba i morale bi biti tako uvjerljive da se mogu smatrati univerzalno prihvatljivim,“ Eksponencijalna produkcija i prezentacija znanja s jedne strane, a s druge spoznaja da se to znanje valorizira kroz komunikacijski proces i usvaja konsenzusom od strane znanstvene i društvene zajednice rezultira novim odnosno prema znanju i njegovim konstituiranjem kao javnog znanja. Znanost i javno znanje nisu jedno te isto; znanost jest javno znanje, ali postoji mnogo načina da neko znanje postane javno znanje, a ne samo objavljivanjem znanstvenih knjiga i članaka. Međutim, da bi neko znanje postalo dio javnog znanja, mora se prikazati kao pisano mišljenje: mišljenje strukturirano, organizirano i prikazano kao tekst. Pritom pismo nije samo tehnika prikazivanja mišljenja, puka zabilježba onoga što je rečeno. Pismo je povezano s unutrašnjim razvojem mišljenja, s „prostornim raspoređivanjem“ mišljenja i u krajnjoj knzekvenci sa samim sadržajem spoznaje. Javno znanje tvori korpus pisanih (objavljenih) tekstova koji su stalno podvrgnuti novim vrednovanjima i kritičkim ispitivanjima: „Javno znanje je, dakle, ona slika svijeta koja je u datom času najbolja što je možemo oblikovati, a na osnovi naših najboljih postupaka za kritičko prosuđivanje i vrednovanje objavljenih zapisa“. To ne znači da hrpe ili zbirke pisanih tekstova tvore javno znanje. Javno se znanje formira i organizira iz raspoloživih i dostupnih fondova; zato treba kontinuirano prikazivati i vrednovati produkciju znanstvenih i drugih pisanih tekstova i uklapati je u korpus javnog znanja. Zadatak tvorbe i organizacije javnog znanja „… nije, ili nije prvenstveno, da poveća naše znanje… to nije originalni istraživački zadatak, već samo istraživački zadatak ili, kako ćemo ga nazvati, dokumentarno istraživanje. Prvi je dio tog zadatka pronalaženje i skupljanje relevantne literature… Slijedeći zadatak je analiza i vrednovanje pronađenih jedinica literature“.8.2. Postavljanje javnog znanja Održavanje korpusa javnog znanja pretpostavlja njegovo trajno i kontinuirano vrednovanje, a za taj posao nužne su institucije i organizacije specijalizirane za poslove evaluacije i predočivanje javnog znanja. Danas postoji velika podjela rada na području produkcije, prezentacije i distribucije znanja; između stvaraoca i korisnika znanja djeluje niz posrednika i „Tek kada se neka sveobuhvatna mreža službi bude zajednički bavila sistematskim održavanjem jednog pouzdanog predočivanja javnog znanja, u potpunosti će se ozbiljiti korpus znanja; doatada če /korpus znanja/ uglavnom ostati ideal, tek nepotpuno oslikan raspoloživim aparatom referentne literature“. Mrežu posrednika danas tvori velik broj knjižnica, arhiva, muzeja, dokumentacijskih centara, banki i baza podataka, informacijskih agencija, bibliografskih zavoda, referalnih centara, informacijskih centara, specijaliziranih centara za analizu i evaluaciju podataka, leksikografskih zavoda, statističkih zavoda, terminoloških i faktografskih baza podataka itd. Svi oni rade na konsolidaciji informacija, tj. na nekim od poslova prikupljanja, raščlambe, vrednovanja, raspoloživih podataka i tekstova te njihovih pretvorbi i ponovnog predočivanja u obliku novih informacija. Konsolidacijom informacija iz/unutar korpusa javnog znanja bavi se informacijska infrastruktura; funkcija je informacijske infrastrukture (uz)postav-ljanje javnog znanja. Ta se funkcija može sagledati sa stajališta organizacije javnog znanja: „Javno znanje naša je zaliha sređenog znanja; no mi znamo da dobar dio znanja nije javno znanje (nije postalo javnim) a vjerujemo da se dobar dio nije ni mogao artikulirati. U pregledu javnog znanja ne nedostaje samo ono što ljudi ne žele kazati, već i ono što ne mogu iskazati ili pak ono što niti ne znaju da znaju.

Ali ta ista funkcija ima i svoju socijalnu dimenziju: „Organizacija javnog znanja samo je dio zadatka da se inteligencija dovede u vezu s našim životnim ponašanjem; drugi je dio tog zadatka društveno organiziranje ljudi koji znaju više nego što mogu ili žele reći. Organizacija je znanja više od organizacije dokumenata i više od organizacije vrednovanih i sintetiziranih sadržaja dokumenata; ona je također i organizacija znalaca“. Informacijska infrastruktura doista ima te operativne funkcije. Ali za razumijevanje socijalnog postav(ljanj)a znanja potrebno je razumjeti na čemu je utemeljeno to što nazivamo infrastrukturom? Sintagmom „informacijska infrastruktura“ htjelo bi se naglasiti upravo to da je neka „mreža“ institucija, ustanova i organizacija pretpostavka i podloga razmjene znanja, odnosno konsolidacije javnoga znanja. Radi se zapravo o obrnutom odnosu. Nije informacijska infrastruktura podloga za razmjenu znanja, već je znanje podloga toj infrastrukturi: znanje ima infrastrukturu koja odgovara određenom načinu proizvodnje i predočivanja znanja. Prema tome, i razvoj informacijske infrastrukture uvjetovan je onim temeljnim odnosima koje smo opisali kao instrumentalizaciju simboličke djelatnosti (tj. kao procese instrumentalizacije spoznajne, komunikacijske i informacijske infrastrukture). Stupanj instrumentalizacije simboličke djelatnosti determiniran je temeljnim načinom društvene proizvodnje. U mjeri u kojoj se taj temeljni način društvene proizvodnje otkriva i razvija kao simbolička proizvodnja – u kontekstu konkretnih povijesnih okolnosti i dominantnih društvenih skupina i društvenih odnosa – taj se koncept prepoznaje kao put u informacijsko društvo, odnosno kao program informatizacije suvremenog društva. Program informatizacije suvremenog društva nije dakle stvar izbora, jer je determiniran načinom društvene proizvodnje. U tom kontekstu potrebno je radi razumijevanja naše teme upozoriti na slijedeće. Za pojedinca rezultat je takvog razvoja instrumentalizacije simboličke djelatnosti gubitak neposrednog iskustva, pa je čovjek sve više suočen s podacima kao primarnom formom iskustva. Zato možemo reći da je osnovni formativni obrazac znanja suvremenog društva informacija. Informacija kao osnovni model znanja pretpostavlja postojanje adekvatne informacijske infrastrukture pomoću koje neki podatak ulazi u informacijski proces, ili informacijski sistem; tek tada započinje razvoj podataka jer se otvara mogućnost njegova povezivanja s drugim podacima i strukturiranja u nove (više ili niže) razrede analize. Sa stajališta društvenog razvoja, odnosno temeljnog načina društvene proizvodnje, znanje se javlja kao razvojni resurs. To znači da se i produkcija znanja tretira kao i svaka druga produkcija: kao planska veličina i u kategorijama plana (cilj – neposredni zadaci – izvršioci – sredstva – mjesto – potrebno vrijeme – itd.). U takvom načinu „proizvodnje“ znanja znanje mora imati i svoj pogon čiji socijalni postav prepoznajemo kao informacijsku infrastrukturu. Zato za dominantni način produkcije i prezentacije znanja informacijska infrastruktura nije nešto fakultativno, neki posrednik koji se može, a ne mora izabrati bilo u znanstvenoj, obrazovnoj ili korisničkoj djelatnosti. Informacijska je infrastruktura „proizvođač“ suvremene (znanstvene) produkcije znanja i ona determinira temeljne modele predočivanja znanja. Bez nje danas nije moguća ni relevantna znanstvena produkcija, a ni prezentacija postignutih spoznaja.“109. KORPORATIVNO ZNANJE: SLUČAJ JAPANA „Prema zapadnim kriterijima Japan je nedvojbeno na putu da razvojem novih tehnologija (kompjutorskih i telekomunikacijskih tehnologija te biotehnologije) postane „informacijsko društvo“. Međutim, prikazivati i analizirati japanski put u informacijsko društvo u kategorijama informacijske politike, raščlambom informacijske infrastrukture, faktografskom analizom produkcije znanja i korištenja baza podataka itd. – nije najbolji put za razumijevanje socijalnih i kulturnih dimenzija procesa informatizacije.

To je potrebno naglasiti prvenstveno zbog toga što taj kategorijalni aparat već implicira kulturne sastavnice i odrednice zapadnog mišljenja o informacijskom društvu. Ako pak želimo prepoznati osobitost japanskog pristupa, onda prethodno treba upozoriti na kojim se postavkama utemeljuje zapadno promišljanje razvoja što vodi u informacijsko društvo. Zapadno mišljenje polazi od teze da je znanost generativni princip tehnološkog razvoja. Na socijalnom planu to se očituje kroz eksponencijalni rast znanstvenih zajednica, znanstvenih publikacija i znanstvene produckije; znanost se definira kao javno znanje, tj. publicirano znanje koje je dostupno javnosti radi kritičke provjere i postizanja konsenzusa. Znanost egzistira kao svijet objektivnog znanja koji je autonoman, objektivan i neovisan o „subjektu spoznaje“. Eksponencijalni rast autonomnog i objektivnog svijeta znanja uzrokuje razvoj informacijske infrastrukture sa zadaćom kontrole, organizacije i konsolidacije informacija na nacionalnim i međunarodnim razinama; to ima za posljedicu dalju podjelu rada i diferencijaciju uloga između primarnih stvaralaca i korisnika informacija. Broj posrednika u razmjeni znanja stalno raste, pa je i informacijski proces postao primarnom društvenom zadaćom i primarni proces organizacije i konsolidacije znanja. Iako japanski odnos spram znanosti i organizaciji znanja poprima slične organizacijske i pojavne oblike kao i u zapadnim zemljama, ipak je taj odnos uspostavljen na drugim kulturnim zasadama. Znanost se u Japanu ne formira kao javno znanje, već kao korporativno znanje; znanje pripada primarno korporaciji: ono se formira, organizira i koristi prvenstveno unutar korporacije kao interno znanje. Po načinu svog nastanka te egzistenciji znanstveno znanje nije individualno, ali ni javno vlasništvo: ono „pripada“ korporaciji. Pripada je gruba riječ jer „pripadanje je za Japance istovjetnost“, a to znači da je znanje in-korporirano barem trojako: u organizaciju, tehnologiju i proizvod. Organizacija, tehnologija i proizvod su i mjesto nastanka, i predmet znanja, ali i način predočivanja znanja. Drugim riječima, znanje nije apstraktna kategorija, predmet spoznaje ne egzistira neovisno ni o subjektu spoznaje ni o objektu spoznaje; ono egzistira kao konkretno znanje koje se formira unutar organizacije putem komunikacije i participacije. Zato se teško može prepoznati i točno mjesto nastanka znanja, ali i subjekt spoznaje konkretnog znanja; jednako tako ni organizacijski, komunikacijski i informacijski procesi nisu razdvojeni, već su komplementarni. Štoviše, informacijski proces nije primaran za organizaciju i strukturiranje znanja; informacijski proces se nije izolirao kao zaseban procees na kojem se formiraju nove društvene uloge, organizacije i službe. Krajnja konzekvenca prethodne teze jest da kulturni kapital Japana formira informacijsko društvo koje se ne temelji na informacijama. Metodologijski stav da je moguće informacijsko društvo bez informacija ima svog opravdanja jer polazi od uvjerenja da su informacije forma znanja koja ne postoji i nije određena za sva vremena. Informacije su povijesne kategorije, jednako kao što je i forma znanstvenog znanja povijesna kategorija, pa je potrebno na slučaju Japana propitati koje kulturne odrednice utječu na strukturu, organizaciju i funkciju znanja.“1110. INFORMACIJSKO RATOVANJE „Od 1995. dominira teorija o sukobu niskoga intenziteta. Razvija se nova doktrina informacijskog ratovanja. Informacijske su operacije primarne, a primjena vojne sile postaje sekundarna – katkad samo kao potpora informacijskom ratu. Mijenja se filozofija izvođenja informacijskih operacija: one postaju javne i ostvaruju se putem medija, nevladinih organizacija, agencija za odnose s javnošću itd. Cilj je takva promjena organizacije javnoga znanja da se osigura informacijska superiornost da bi se utjecalo na protivnika da promijeni svoja stajališta i počne donositi odluke koje su u „našem“ interesu. „ … u svojoj biti, radi se o idejama i epistemologiji – velike riječi koje znače da je informacijsko ratovanje usmjereno na to kako ljudi misle, ili još preciznije, kako ljudi donose odluke“.

Nema bitne razlike između specijalnih operacija i informacijskog ratovanja u pogledu metoda i tehnika djelovanja. Razlike su u strategijama i ciljevima. Cilj je informacijskog ratovanja globalni: utjecati na promjenu sadržaja i organizacije korpusa javnoga znanja protivnika. Cilj je specijalnih operacija partikularni: plasirati dezinformaciju da bi se trenutačno zavarao protivnik. Razlika je i u strategiji nastupa. Specijalne operacije provode se kao tajne ili prikrivene operacije. Informacijski rat sve češće djeluje kroz javnu diplomaciju. Što je javna diplomacija? „Napori vlade jedne države da utječe na javno mišljenje i mišljenje elita u drugoj državi s ciljem da se u svoju korist promijeni vanjska politika ciljne države“. Primjera radi. Bitni su elementi javne diplomacije SAD-a: rad predsjednika i visokih dužnosnika s medijima i s javnošću; informacijska i kulturna djelatnost agencija SAD-a u inozemstvu; međunarodna razmjena osoba; emitiranje radio i TV programa SAD-a; vladino financiranje djelovanja nevladinih organizacija (NGO-a; istraživanje javnoga mnijenja u inozemstvu.“121 Tuđman, M.; Boras, D.; Dovedan, Z. Uvod u informacijsku znanost. Zagreb : Školska knjiga, 1993. Str. 9-14.2 Tuđman, M. Informacijsko ratište i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 2008. Str. 29.3 Tuđman, M.; Boras, D.; Dovedan, Z. Uvod u informacijsku znanost. Zagreb : Školska knjiga, 1993. Str. 15-17.4 Tuđman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 89-90.5 Tuđman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 25-46.6 Cijelo 5. poglavlje preuzeto je sa sljedećeg linka: http://infoz.ffzg.hr/dku/TIZ2/tudman/16clanak13.html7 Cijelo 6. Poglavlje preuzeto je sa sljedećeg linka: http://www.hidd.hr/articles/bibliometrija.php8 Tuđman, M. Informacijsko ratište i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 2008. Str. 45-48.9 Tuđman, M. Informacijsko ratište i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 2008. Str. 51-52.10 Tuđman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 108-111.11 Tuđman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 118-119.12 Tuđman, M. Informacijsko ratište i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 2008. Str. 136-137.

Josip Knežević Skripta Teorija informacijske znanosti

25