TROŠKOVI, KORISTI I UTJECAJI INTEGRIRANJA HRVATSKE U ...oliver.efri.hr/zavrsni/948.B.pdf · U ovome dijelu također je provedena analiza koristi i troškova od pristupanja Hrvatske

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

JURICA JOVIĆ

TROŠKOVI, KORISTI I UTJECAJI INTEGRIRANJA HRVATSKE U EUROPSKU UNIJU

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

TROŠKOVI, KORISTI I UTJECAJI INTEGRIRANJA HRVATSKE U EUROPSKU UNIJU

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Student: Jurica Jovic

JMBAG: 0081129279

Smjer: GEU

Rijeka, lipanj 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................... 1

2. KLJUČNA OBILJEŽJA EUROPSKE UNIJE ......................................................... 4

2.1. Nastanak i razvoj Europske unije ...................................................................... 4

2.2. Institucije Europske unije ................................................................................ 13

2.2.1. Europski parlament ................................................................................... 15

2.2.2. Europska komisija .................................................................................... 16

2.2.3. Europsko vijeće ........................................................................................ 18

2.2.4. Vijeće Europske unije ............................................................................... 19

2.3. Donošenje odluka i proračuna Europske unije ................................................ 21

2.4. Temeljne slobode Europske unije .................................................................... 23

3. TROŠKOVI I KORISTI OD INTEGRACIJE HRVATSKE U EUROPSKU

UNIJU ............................................................................................................................. 27

3.1. Proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji ................................................... 28

3.2. Obveze i troškovi integracije Hrvatske u Europsku uniju ............................... 31

3.3. Koristi integriranja Hrvatske u Europsku uniju ............................................... 37

4. UTJECAJ INTEGRACIJE U EUROPSKU UNIJU NA HRVATSKU ................. 42

5. ZAKLJUČAK ......................................................................................................... 47

LITERATURA ............................................................................................................... 49

POPIS GRAFIKONA ..................................................................................................... 51

POPIS SLIKA ................................................................................................................ 51

1

1. UVOD

Proces pristupanja Hrvatske u Europsku uniju zaokupljivao je hrvatsku javnost i

politiku godinama, sve do konačnoga pristupanja u zajednicu naroda na tlu Europe.

Stjecanje statusa zemlje članice ono je čemu je težila Hrvatska, ali i njezino

stanovništvo. Unatoč tome što se Europska unija to jest ulazak u Europsku uniju

promatrao „prozorom u svijet“ ili „putem u bolje sutra“, sve je veća skupina

europesimista koji u činu integracije vide niz negativnih efekata. Neosporna je činjenica

da sam status zemlje članice Hrvatskoj otvara nove i bolje mogućnosti, ali iz tog statusa

proizlazi veliki broj problema s kojima se zemlja nosi te zahtjeva koji se pred nju

stavljaju. Teško je odvagnuti i procijeniti prevladavaju li troškovi ili koristi u ovome

procesu pristupanja. U te svrhe potrebno je ocijeniti utjecaje koje je integriranje u

zajednicu europskih zemalja imalo na Hrvatsku i njezino stanovništvo. Tek na temelju

tih elemanata moguće je procijeniti da li su teze o budućnosti Hrvatske nakon

integriranja u Europsku uniju istinite ili ne.

Problem istraživanja u ovome diplomskome radu odnosi se na podvojenost mišljenja o

učincima integriranja Hrvatske u Europsku uniju. Od začetaka ideje o integriranosti

Hrvatske u Europsku uniju, stvaraju se dva pravca, jedni koji podržavaju taj čin i drugi

koji ga osporavaju smatrajući ga gubitkom suverenosti i samostalnosti. Ipak, veliki broj

zemalja, koje su svoju monetarnu suverenost (samim time i polovicu ekonomske

suvremenosti) prenijeli na nadnacionalne razine, od integracije je profitirao kroz

povećanje blagostanja stanovništva i poboljšanje performansi u gospodarstvu. S druge

strane, manje razvijenim zemljama, kao što je Hrvatska teško je konkurirati na

unutarnjem tržištu, zbog čega se izjednačavanjem njihove pozicije i resursa sa ostalim

europskim, smanjuje njihova konkurentnost na tržištu. Zanimljivo je stoga procijeniti

prednosti i nedostatke od procesa pristupanja, kao i analizirati dosadašnje učinke koji su

uslijedili nakon pristupanja u članstvo u toku protekle dvije godine.

2

Predmet istraživanja diplomskoga rada je istražiti i definirati ključne značajke Europske

unije kao zajednice naroda, kako bi se shvatile mogućnosti koje integracija pruža

odnosno zahtjevi koji se integracija iziskuje od zemlje članice. Predmet istraživanja je

sustavno analizirati sam tok procesa pristupanja te identificirati troškove i koristi koji od

integracije proizlaze, i zaključno sustavno analizirati i ocijeniti utjecaje integracije na

hrvatsko gospodarstvo i stanovništvo u posljednjih godinu dana. Objekti istraživanja

jesu Europska unija i Hrvatska.

Na temelju tako definiranoga problema i predmeta istraživanja moguće je postaviti

sljedeću pretpostavku odnosno hipotezu rada: Na temelju konzistentnih spoznaja o

troškovima i koristima integriranja zemalja članica u Europsku uniju, uz sustavnu

analizu utjecaja integracije u Europsku uniju na hrvatsko gospodarstvo moguće je

zaključiti kako je integracija Hrvatske u Europsku uniju imala pozitivne implikacije na

hrvatsko gospodarstvo i stanovništvo.

Svrha istraživanja provedenoga u radu je pobliže se upoznati sa osobitostima integracije

Hrvatske u Europsku uniju te sa efektima koje je integracija izazvala. Ciljevi

istraživanja jesu definirati osnovne elemente i institucije Europske unije, zahtjeve koje

Europska unija stavlja pred svoje članice te mogućnosti koje im pruža. Cilj istraživanja

je sustavno i sistematski prikazati tijek pristupa Hrvatske u Europsku uniju te analitički

istražiti i prikazati efekte integracije u Europsku uniju. Krajnji cilj istraživanja je

utvrditi opravdanost stajališta europesimista ukoliko postoji, odnosno potkrijepiti i

dokazati tvrdnje o dobronamjernosti integracije Hrvatske u Europsku uniju. Kako bi se

ispunili ti ciljevi potrebno je kroz rad dati odgovore na sljedeća pitanja:

ü Što je Europska unija?

ü Koje su ključne institucije Europske unije?

ü Što su i što donose slobode Europske unije?

ü Zašto je Hrvatska desetljećima težila pristupanju Europskoj uniji?

3

ü Koji su troškovi integracije u Europsku uniju, odnosno što sve hrvatsko

građanstvo i gospodarstvo mora snositi zbog punopravnoga članstva u

Europskoj uniji?

ü Koje su prednosti, a koji nedostaci integracije Hrvatske u Europsku uniju?

ü Kakav je dosadašnji zabilježeni učinak nakon pristupanja Hrvatske u članstvo

Europske unije?

Kako bi se ispunila svrha istraživanja i dokazala postavljena hipoteza, korištena je

domaća i strana literatura ovoga tematskoga područja, a prikupljeni materijali su

korišteni primjenom sljedećih metoda znanstveno-istraživačkoga rada: metoda analize i

sinteze, metoda indukcije i dedukcije, metoda komparacije, metoda klasifikacije,

metoda kompilacije, metoda deskripcije, statistička metoda.

Diplomski rad je sastavljen od pet sadržajno povezanih cijelina. Prvi dio rada je uvodni

u kojemu je prikazana problematika istraživanja te svrha i ciljevi istraživanja, odnosno

postavljena je hipoteza rada i istraživačka pitanja. Drugi dio rada teorijske je prirode a

odnosi se na prikazivanje obilježja Europske unije. U ovome je dijelu prikazan razvoj

Europske unije, njezina temeljna funkcionalnost, institucije koje su osnovane sa ciljem

vođenja zajednice, ciljevi djelovanja Europske unije te monetarna unija kao najviša

instanca integracije. Treći dio rada je zajedno sa četvrtim dijelom rada središnji i u

njemu je analizirana problematika rada. U trećem dijelu rada analiziran je tijek procesa

pregovora Hrvatske sa Europskom unijom odnosno tijek pristupanja u punopravno

članstvo. U ovome dijelu također je provedena analiza koristi i troškova od pristupanja

Hrvatske u Europsku uniju. Četvrti dio rada odnosi se na analizu dosadašnjih utjecaja

koje je integracija u Europsku uniju imala na hrvatsko gospodarstvo. Posljednji dio rada

je zaključak u kojemu je prikazana sinteza ključnih zaključaka do kojih se u radu došlo

te je dokazana postavljena hipoteza.

4

2. KLJUČNA OBILJEŽJA EUROPSKE UNIJE

Europska unija je zajednica naroda na tlu europskoga kontinenta. U svojih pedesetak

godina postojanja Europska unija postala je drugo najmoćnije gospodarstvo svijeta, na

što je od početaka osnivanja ciljano. Potaknuti posljedicama dvaju svjetskih ratova koji

su opustošili tlo Europe, a sa ciljem izbjegavanja istih u budućnosti, nekolicina vodećih

europskih zemalja promaknula je ideju „ujedinjavanja u različitosti“ od čega je i nastala

parola Europske unije: „In varietate concordia“ (Ujedinjeni u različitosti).

(http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf) Europsku

uniju danas čini 28 zemalja članica od sjevera do jugoistoka Europe, koje se

ujedinjavanjem uključuju u jedinstveno europsko tržište, promičući i osiguravajući

slobode Europske unije, a ipak zadržavajući ono što svaka zemlja posjeduje, svoj

suverenitet, svoju baštinu i kulturu, nacionalni identitet jedne zemlje. Ujedinjene pod

krunom Europske unije, sve su članice znatno konkurentnije i bilježe znatno bolje

performanse u gospodarskom i društvenom životu. Razlog je to stalne želje zemalja

nečlanica za integracijom u Europsku uniju. Shvaćanje utjecaja integracije na pojedinu

zemlju članicu iziskuje razumijevanje ustrojstva Europske unije, njezinu funkciju,

djelovanje te slobode koje promovira kao i očekivanja koja zajednica naroda očekuje od

svake zemlje članice. U ovome dijelu rada pojasnit će se osnovne značajke Europske

unije, njezinih institucija, područje njezina djelovanja te druge važnije značajke vezane

za europske integracije.

2.1. Nastanak i razvoj Europske unije

Strašne posljedice koje je ostavio drugi svjetski rat te želja za konačnim

uspostavljanjem prijateljskih odnosa dvaju susjednih europskih zemalja, Francuske i

Njemačke, inicirale su ideju o osnivanju Europske zajednice. Ipak ideja o postojanju

zajedničke nadnacionalne formacije na tlu europskoga kontinenta nije novije naravi.

Brojni su vizionari i filozofi promovirali potrebu organizacije formacije ovakvoga tipa.

U 19.stoljeću poznati mislilac Hugo izjavio je : „Doći će dan kada će se svi narodi ovog

5

kontinenta, a da pri tom ne izgube svoja razlikovna obilježja ni slavnu osobnost,

ujediniti u viši oblik zajedništva i stvoriti europsko bratstvo. Doći će dan kada će tržišta

otvorena za ideje predstavljati jedinu bojišnicu. Doći će dan kada će glasovi s biračkih

mjesta zamijeniti metke i bombe.”

(http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf) Prvotne

vizije Europske unije moguće je utemeljiti na ovakvim projekcijama. Dakle sa idejom

da se izmire Francuska i Njemačka, francuski strateg predložio je učinkovito rješenje da

se spriječe sukobi između Francuske i Njemačke putem uspostave kontrole nad

Ruhrskom oblasti, koja je središte njemačke teške industrije i vojne industrije. S tim

ciljem osnovana je prva formacija koja je prethodila stvaranju Europske unije, u

budućnosti jedan od temeljnih stupova Europske unije, Europska zajednica za ugljen i

čelik. (http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/o-europskoj-uniji/iz-povijesti/)

Osnivanje ove zajednice predstavljalo je početni korak stvaranju Europe, koja se „neće

stvoriti odjednom niti prema jedinstvenom planu, nego će se izgraditi konkretnim

postignućima koja će najprije stvoriti istinsku solidarnost“.

(http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.1.html

) Osnivački sporazum, Pariški ugovor, potpisalo je šest zemalja sa tla Europe, odnosno

uz Njemačku i Francusku i susjedne Italija, Belgija, Luxemburg i Nizozemska. Ovom

zajednicom se pod zajedničku upravu stavila francuska i njemačka proizvodnja ugljena i

čelika, ali je i stvoreno zajedničko tržište za ugljen i čelik kako bi se izbjegli budući

ratni sukobi. (http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/o-europskoj-uniji/iz-

povijesti/) Važnost ugljena i čelika u to vrijeme impliciran je sa rastućim značajem

ugljenokopa i metalurgije u globalnoj industriji, a zemlje koje su iste posjedovale imale

su moć. Ujedinjenje industrija ovih dvaju zemalja donosilo je ekonomski interes te

zajedničko korištenje francuskih i njemačkih komplementarnih resursa, a ujedno je

označavao kraj sukobljavanja i nadmetanja dvaju zemalja.


) Ideju o osnivanju ove prve zajednice dali su Schuman i Monnet, te je stoga uvrštena u

osnivačke akte kao Schumanova deklaracija. Da je ova novoformirana zajednica temelj

nove organizacije na tlu Europe navedno je u Schumanovoj deklaraciji gdje stoji:

6

„Udruživanjem bazične proizvodnje i uspostavom nove Visoke vlasti čije će odluke

obvezivati Francusku, Njemačku i druge države članice, ovaj će prijedlog dovesti do

ostvarenja prvog konkretnog temelja europske federacije nužne za očuvanje mira.“

(http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf)

Objavljujući navedeno, Schumanova deklaracija postala je jedan od temeljnih akata koji

je uvršten u osnivačke akte Europske unije.

Ova zajednica predstavlja početak europskih integracija. Na nju se nadovezuje

osnivanje Europske ekonomske zajednice i Euroatom-a. Ugovori za ove dvije

integracije potpisani su na konferenciji u Messini 1955.godine. Ugovorom o EEZ

predviđa se ukidanje carina među državama članicama, uvođenje zajedničke vanjske

carinske tarife, uspostava zajedničke poljoprivredne i prometne politike, stvaranej

Europskoga socijalnoga fonda, osnivanje Europske investicijske banke, razvijanje

bilskih veza među državama članicama.


). Temeljna je svrha dakle Europske ekonomske zajednice širenje područja obuhvata i

područja djelovanja prvotne zajednice za ugljen i čelik. Zahvaljujući stvaranju

jedinstvenih načela i pravnoga djelovanja kroz formiranje zajedničkih nadnacionalnih

politika (zajedničke poljoprivrede politike, prometne politike i trgovinske politike)

postavljaju se kriteriji za stvaranje zajedničkoga tržišta. Njegova je temljena svrha da

omogući slobodno kretanje robe i mobilnost faktora proizvodnje (slobodno kretanje

radnika i poduzeća, slobodno pružanje usluga i slobodno kretanje kapitala).


) U Ugovoru o osnivanju Europske ekonomske zajednice stoji: „Zajednica će imati kao

zadatak, uspostavom zajedničkog tržišta i postupnim ujednačavanjem ekonomskih

politika država članica, promovirati u cijeloj zajednici harmonični razvoj ekonomskih

aktivnosti, stalni i uravnoteženi napredak, porast stabilnosti, ubrzani rast životnog

standarda i užu suradnju između države koje joj pripadaju.”

7

Drugo osnovana institucija, Euroatom, odnosila se na stvaranje zajedničke nuklerne

industrije, odnosno cilj joj je bio zajednički razvoj istraživanja nuklearne energije i

njezine upotrebe u civilne svrhe, to jest prema brzom uspostavljanju i rastu nuklearne

industrije. Područje sklopljenog ugovora duboko se dotiče pitanja nacionalne obrane i

sigurnosti, zbog čega je uslijed osjetljivosti sektora nuklearne energije u samom

početku ambicije ugovora glede zajedničkog upravljanja bilo potrebno smanjiti.


) Promicanje integracija zemalja na tlu Europe provodi se već u počecima sa ciljem

stvaranja zajedničkoga gospodarstva, pri čemu se kritična pažnja pridaje najvažnijim

sektorima, koje se pod zajedništvo uokviruje zajedničkim politikama. Iz ovih početnih

zajednica odnosno na njihovim temeljima razvija se današnja Europska unija. Ipak

današnjoj formaciji prethodilo je puno toga, među čime i spajanje prvotnih zajednica:

Zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Euroatoma u jedinstvenu

Europsku zajednicu, a to se dogodilo 1965. godine. Stupanjem ovoga sporazuma o

pridruživanju na snagu dolazi do prekida primjene carina što vodi prema stvaranju nove

razine integracije: jedinstvenoga tržišta. Prije nego se nastavi sa poimanjem i razvojem

Jedinstvenoga tržišta, samo će se ukratko osvrnuti na specifičnosti ekonomske

integracije, odnsono njezine faze. Faze ekonomske integracije jesu: zona slobodne

trgovine, carinska unija, zajedničko tržište, ekonomska unija, monetarna unija,

ekonomska i monetarna unija te potpuna ekonomska unija, kao posljednji stadij

integracije.(http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pd)

Jačanje nastale europske integracije na tlu Europe unaprijeđeno je donošenjem

Jedinstvenoga europska akta 1986.godine, odnosno njegove primjene od 1987.godine.

Ovim aktom provedene su određene izmjene Rimskoga ugovora o osnivanju zajednice

odnosno određeno je širenje ovlasti Unije, stvaranje velikoga unutarnjega tržišta,

uspostavu novih ovlasti na području monetarne politike, socijalne politike, ekonomske i

socijalne kohenzije, istražvanja i razvoja, okoliša te suradnje na području vanjske

politike, poboljšane su mogućnosti donošenja odluka koje ima Vijeće ministara Unije,

kao jedna od najvažnijih institucija na tlu Zajednice te je povećana uloga i ovlasti

Europskoga parlamenta kao druge važne institucije.


)

8

Uspjeh koji su pokazale ove nove zajednice bio je respektabilan i upravo je on

potaknuto nove članice da odluče o pristupanju u tadašnju Europsku ekonomsku

zajednicu, čime bi kroz ukidanje carina, pristupile na jedinstveno unutarnje tržište i

osigurale slobodan protok ljudi. Upravo je ta sloboda bila ključna za težnju za

integracijom. Ljudi iz manje razvijenih zemalja željeli su se domoći blagostanja i života

u razvijenim zemljama, a ovo bi im iste te slobode pružile. Već desetak godina nakon

osnivanja ovih zajednica pridružuju im se nove članice: Danska, Irska i Ujedinjeno

Kraljevstvo (pristupaju 1973.godine), Grčka (pristupa 1981.godine), Španjolska i

Portugal (pristupaju 1986.godine), europski neutralci Austrija, Finska i Švedska

(pristupaju 1995.godine), Češka Republika, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija,

Latvija, Litva, Slovenija, Cipar i Malta (pristupaju u najvećem proširenju, 2004.godine).

(Rudolf, Vrdoljak, 2005., str.175) Ove posljednje takozvane novije zemlje članice, koje

su u zajednicu pristupile od 1995.godine do 2004.godine, pa sve i do danas pristupile su

u Europsku uniju, koja je rođena Ugovorom u Maastrichtu, 1992.godine. Ugovor iz

Maastrichta izmijenio je prethodne europske ugovore i stvorio Europsku uniju koja se

temelji na tri stupa: Europskim zajednicama, zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici

i suradnji u području pravosuđa i unutarnjih poslova.


)

Navedeni osnivački ugovor predstavlja novu fazu u jačanju povezanosti europskih

naroda te je njime uspostavljena današnja Europska unija. Prema Ugovoru o Ustavu

Europe stoji sljedeće: (Rudolf, Vrdoljak, 2005., str. 173) “Europska unija je utemeljena

na vrijednostima poštivanja ljudskoga dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti,

vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, uključujući pravo pojedinaca da pripadaju

manjinama. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama, u društvu u kojemu

prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i

ravnopravnost žena i muškaraca.”

9

Ugovorom iz Maastrichta dane su nadležnosti Uniji kroz tri stupa odnosno tri velike

skupine. Prvi su činile postojeće zajednice u kojima su zemlje članice dio svojih

nadležnosti ustupile na vršenje institucijama Zajednice. Iz ovoga stupa proizlazi

nadležnost Unije u osiguravanju dobroga funkcioniranja uspostavljenoga zajedničkoga

tržišta uz provođenje i promicanje postavljenih ciljeva: održivoga razvoja i

gospodarstva, visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite te jednakosti među

spolovima. Drugi stup je zajednička i vanjska sigurnosna politika. U ovome stupu

zadaća Unije je definiranje i provođenje vanjske i sigurnosne politike prema

modelusuradnje sa ciljem očuvanja zajedničkih vrijednosti, temeljnih interesa,

neovisnosti i cjelovitosti Unije. Treći stup je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih

poslova. U ovome stupu zadaća Unije je ostvarenje zajedničkoga djelovanja na području

pravosuđa i unutarnjih poslova, sa ciljem pružanja visokog stupnja sigurnosti u

području slobode, sigurnosti i pravde. Struktura stupova Unije prikazana je u nastavku:

Slika 1. Stupovi Europske unije

Izvor: http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf

Nakon uspostavljanja današnje zajednice veliki je broj Ugovora, koji se ubrajaju u

Osnivačke ugovore a kojima se dodatno doriču elementi kojih se nisu dotaknuli ili su se

nedovoljno dotaknuli postojeći sporazumi. Ugovorom iz Amsterdama uvedene su

10

određene izmjene kako bi se omogućilo učinkovitije i demokratičnije funkcioniranje

Unije. Ovaj je Ugovor potpisan 1997.godine i njime je proširena nadležnost Unije,

ojačan je Europski parlament, pojačana je suradnja te su uklonjene nevažeće odnosno

zastarjele odredbe. S obzirom da je Europska unija sada već u fazi širenja Ugovor se

dotaknuo i niza institucionalnih reformi s obzirom na perspektivu proširenja

(ograničenja broja zastupnika u Paramentu, pitanja vezana uz sastav Europske komisije,

pitanja vezana za odlučivanje, ...)

Jedan od osnivačkih ugovora je i Ugovor iz Nice. (Omjec, 2008., str. 124) Ovaj Ugovor

je na snazi od 2003.godine. Njime su obuhvaćene izmjene Ugovora o Europskoj uniji i

Ugovora o Europskoj zajednici. Sadrži sedam aneksa ugovora a oni se odnose na:

Protokl o proširenju EU, Deklaracija o proširenju EU, Deklaracija o kvalificiranoj

većini i blokirajućoj manjini, Deklaracija o mjestu održavanja Europskog vijeća,

Deklaracija o budućnosti Unije, Protokl o statutu Europskoga suda, izmjene Protokola o

privilegijima i imunitetima, Nacrt Protokola o financijskim posljedicama isteka

Ugovora o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik te uspostavi i provođenju

istraživačkoga fonda u tom području. Kao najvažniji elementi ovoga Ugovora jesu one

odredbe koje determiniraju sastav institucija, načine odlučivanja u Vijeću, uspostavu

tijela za borbu protiv kriminala, razvoj intenzivnije suradnje među državama članicama

(njih minimalno osam) uz otklanjanje svih prepreka slobodnoj trgovini i konkurenciji.


)

Daljnji razvoj Unije i jačanje suradnje određeno je Ugovorom iz Lisabona, koji se

također ubraja u temeljne osnivačke ugovore Unije. Ovaj je Ugovor rezultat

negativnoga ishoda dvaju referenduma o Ustavnom ugovoru. Potpisan je 2007.godine i

ratificiran od svih država članica. Njime je Ugovor o osnivanju Europske zajednice

preimenova u Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Zajednicu je u potpunosti

zamijenila Unija ali predstavlja njezina pravnog sljedbenika i ni u kojem pogledu ne

dolazi do promjene nadležnosti Unije u odnosu na prijašnju Zajednicu. Ugovorom je

11

definirana trostruka nadležnost Unije: isključivu nadležnost prema kojoj samo Unija

može donositi pravne akte koje će države članice provoditi, podijeljena nadležnost

prema kojoj države članice mogu donositi pravno obvezujuće akte iako to Unija nije

učinila te pomoćnu nadležnost prema kojoj Unnija usvaja mjere za podupiranje ili

dopunjavanje politika država članica. Unija je ovim Ugovorom dobila potpunu pravnu

osobnost i može djelovati kao zajednica naroda. Omogućen je i izlazak članica iz Unije.

Ugovorom je određena nova institucionalna struktura, kojom se napušta dotadašnja

struktura hrama i uvode se novi različiti stupnjevi ograničenja ovlasti Europske unije.

(http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU1.1.5.html)

Na ovaj način olakšano je donošenje odluka u Uniji te se stvorila povećana ravnoteža

među institucijama Europske unije. Posebice je značajno da je ugovorom definirano i

jačanje demokracije te bolja zaštita temeljnih prava građana. U Ugovoru su navedena tri

temeljna načela: demokratska jednakost, predstavnička demokracija i participativna

demokracija.

(http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU1.1.5.html)

Europska ekonomska integracija ostvaruje se kako je prethodno navedeno nekolicinom

stadija. Najveći stupanj je ekonomska unija. Zemlje članice Unije svojim stupanjem u

članstvo postaju dio zajedničkoga tržišta i ekonomske unije. Korak dalje je monetarna

unija. Ulazak u monetarnu uniju označava prestanak monetarne suverenosti,

preuzimanje nadležnosti i zakonodavstva dorečenoga od strane Unije u pogledu

monetarnih pitanja. Taj stadij označen je u europskim integracijama ulaskom u

europsku monetarnu uniju pri čemu se zemlja osim odricanja svoje monetarne politike

odriče i vlasttite valute i prihvaća zajedničku valutu, euro. Da bi zemlja prihvatila euro i

ušla u monetarnu uniju Europske unije mora zadovoljiti nekoliko kriterija

konvergencije. Njima se osigurava stabilnost zemlje u monetarnoj uniji. Na primjerima

Grčke i ostalih perifernih zemalja članica Unije, koje u samim počecima nisu

zadovoljavale kriterije konvergencije ali su unatoč tome ušle u Eurozonu, moguće je

uočiti važnost tih kriteriji. Kriteriji konvergencije ili takozvani Maastrichtski kriteriji su

sljedeći: (http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf)

12

ü Stabilnost cijena (Price stability): stopa inflacije ne smije biti viša od 1,5 posto

od prosječne stope inflacije tri zemlje članice s najnižom inflacijom u prethodnoj

godini

ü Proračunski manjak (Budget deficit): U pravilu mora biti manji od 3% bruto

domaćeg proizvoda (BDP).

ü Dug (Debt): Javni dug ne smije premašiti 60% BDP-a, ali zemlji s većim javnim

dugom bit će dopušteno usvojiti euro ako je uočljiv trend dugotrajnog

smanjivanja javnog duga

ü Kamate (Interest rates): dugoročne kamate ne smiju premašiti 2% kamatne stope

tri zemlje članice s najnižom inflacijom u prethodnoj godini.

ü Stabilnost tečaja (exchange rate stability) : Tečaj domaće valute mora ostati

unutar unaprijed ostavljenih margina fluktuacije najmanje dvije godine.

Europska monetrna unija uspostavljane je tek kasnije, odnosno od 2001.godine, kada je

stvorena zajednička valuta. Euro je kao zajednička valuta uveden u 12 država članica

Unije u 2002.godini. Središnja institucija ove monetarne unije je Europska središnja

banka.

Nastanak Europske unije i njezin razvoj moguće je dodatno pojasniti i valovima

proširenja Europske unije. Kako je u počecima današnja Unija bila sastavljena od svega

šest zemalja članica-osnivačica, današnju brojku od 28 članica postiglo se kroz četiri

vala proširenja.

Prvo proširenje Unije dogodilo se 1973.godine kada su se tadašnjoj zajednici pridružile

Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Nakon ovih zemalja Uniji se pridružuje Grčka

1981.godine, a Portugal i Španjolska 1986.godine. Pristupanje Uniji donijelo je

učvršćivanje demokracije u ovim zemljama. Austrija, Finska i Švedska nove su zemlje

13

članice Unije od 1995.godine, sada već članice Europske unije. Najveće proširenje

Europska unija doživjela je 2004.godine, kada joj je pristupilo deset novih zemalja

članica: Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i

Slovenija. Ovome velikom valu širenja prethodio je pad Berlinskog zida i raspad

Sovjetskoga saveza, a s obzirom na specifičnost zemalja pregovori sa svakom od

zemalja vođeni su po specifičnom jedinstvenom pregovaračkom okviru. Daljnje širenje

dogodilo se 2007.godine, kada Uniji pristupaju Bugarska Rumunjska, zemlje kojima je

onemogućeno pristupanje u Uniju 2004.godine. razlog je tomu bila brzina provođenja

reformi u tim zemljama, zbog čega je uspostavljen mehanizam suradnje i provjere za te

zemlje sa potrebama stalnoga izvještavanja o napretku u kritičnim područjima:

(pravosuđe, korupcija, kriminal). Posljednje proširenje Europske unije dogodilo se

2013.godine kada je Hrvatska pristupila u punopravno članstvo. Hrvatska je među

prvim zemljama kojeje obilježio strožiji oblik pretpristupnih pregovora sa Unijom od

2006.godine do dana pristupanja.


) Na pomolu su i daljnja širenja Unije na tri strane: Zapadni balkan, Turska i Island.

Svaka od ovih budućih članica specifična je i pregovori sa istom krojeni su prema

specifičnostima zemlje.

2.2. Institucije Europske unije

Provođenje nadnacionalnih politika i upravljanje Unijom u rukama je nekolicine

institucija Europske unije. U niže analiziranim tijelima Unije izabrani su predstavnici

zemalja članica, i to prema zakonski propisanom broju i omjeru. Svaka zemlja ima

svoje predstavnike, izvjestan broj njih, koji zastupaju njihove interese u institucijama

Unije, shodno tome za što je koja od institucija zadužena.

U jedinstvenome institucionalnom ustroju Unije svaka od nadnacionalnih institucija

zadužena je za određene dijelove nadnacionalne vlasti i zakonodastva. Opće prioritete

Unije određuje Europsko vijeće, na čijim se zasjedanjima sastaju nacionalni čelnici i

14

čelnici Unije. U Europskome parlamentu (vladi) interese građana zastupaju izabrani

zastupnici, koji su ovlašteni za glasovanje prilikom donošenja važnih zakona, mjera,

propisa, ... Interese Unije kao cjeline promiče Europska komisija, čije članove imenuju

nacionalne vlade. Interese vlastitih zemalja vlade brane u Vijeću Europske

unije.(http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/index_hr.htm )

Osim tih vodećih zakonodavnih institucija u Uniji postoje i djeluju i Sud pravde, te

Revizorski sud. Osim navedenih djeluju i međuinstitucionalna tijela koja imaju

specijalizirane uloge, a to je:

ü Europska središnja banka, koja je zadužena za europsku monetarnu politiku,

ü Europska služba za vanjsko djelovanje koja pomaže visokom predstavniku EU

za vanjske poslove.

ü Europski gospodarski i socijalni odbor koji predstavlja civilno društvo,

poslodavce i posloprimce,

ü Odbor regija koji predstavlja lokalna i regionalna tijela,

ü Europska investicijska banka koja financira investicjske projekte EU te pomaže

malim poduzećima

ü Europski ombudsman koji istražuje pritužbe na nepravilnosti u postupanju

institucija i tijela Unije,

ü Europski nadzornik za zaštitu podataka koji štiti privatnost osobnih podataka

građana,

ü Europski ured za odabir osoblja, koji odabire osoblje za institucije i druga tijela

Unije,

ü Brojne druge specijalizirane agencije i decentralizirana tijela.

U nastavku su pojašnjene osnovne značajke važnijih, gore navedenih institucija.

15

2.2.1. Europski parlament

Uz Vijeće Europe Europski parlament je vodeće zakonodavno tijelo. Predstavlja

građane svih zemalja članica Europske unije i izražava njihovu demokratsku volju.

Članove Parlamenta izabiru građani svakih pet godina. Broj zastupnika svak zemlje

razmjeran je broju njezinih stanovnika, ali nijedna zemlja članica ne može imati manje

od 6 niti više od 96 zastupnika, dok ukupan broj zastupnika u parlamentu ne može biti

veći od 751 (od čega je jedan predsjednik Parlamenta). Zastupnici se grupiraju po

političkom opredjeljenju. Djeluje na tri radna mjesta: Bruxelles, Luxemburg i

Strassbourg. U Luxembourgu je sjedište svih administrativnih službi.

Sjednice Parlamenta održavaju se u Strasbourgu, ili u Bruxellesu. Sedamnaest odbora

obavlja pripreme za plenarne sjednice, dok unutar Parlamenta djeluju i brojne političke

skupine (odbori) koje se sastaju u Bruxellesu. (http://europa.eu/about-eu/institutions-

bodies/european-parliament/index_hr.htm)

Dodijeljene su mu tri glavne uloge: (http://europa.eu/about-eu/institutions-

bodies/european-parliament/index_hr.htm)

ü rasprava o europskim propisima i njihovo donošenje, u suradnji s Vijećem

ü praćenje aktivnosti ostalih institucija EU-a, osobito Komisije, da bi se zajamčilo

njihovo djelovanje u skladu s demokratskim načelima

ü rasprava o proračunu EU-a i njegovo donošenje, u suradnji s Vijećem.

Parlament zajedno sa Vijećem dijeli zakonodavnu vlast koja se sastoji u sljedećem:

(Rudolf, Vrdoljak, 2005., str. 178)

ü postupak suradnje pri kojem Parlament daje mišljenje o nacrtu direktiva i uredbi

koje predlaže Komisija,

ü postupak odobravanja, pri kojem Parlament odobrava međunarodne sporazume o

kojima Komisija pregovara, proširenje EU, promjenu izborni pravila, ...

ü suodlučivanje, pri kojem Parlament i Vijeće ravnopravno zajednički donose

odluke o važnim pitanjima.

16

Parlament s Vijećem dijeli suodgovornost prilikom donošenja zakonodavstva.

Suodlučivanje je uobičajeni postupak donošenja zakonodavstva. Ova dva tijela

ravnopravno dijele odgovornost kod donošenja propisa u svim područjima politika koje

traže odlučivanje kvalificiranom većinom (oko 95%). Dogovor između ovih dvaju

institucija može se ostvariti već kod prvoga čitanja. Ukoliko ne dođe do usuglašavanja i

nakon dva čitanja prijedlog zakona se odnosi pred odbor za mirenje. Parlament

sudjeluje u zakonodavnom procesu kroz postupak davanja suglasnosti, odnosno on

mora ratificirati međunarodne sporazume Unije, koje je ispregovarala Komisija.

Parlament također mora ratificirati i svaki ugovor o proširenju Unije.

Parlament dijeli odgovornost s Vijećem prilikom donošenja proračuna Unije, na

prijedlog Komisije. Parlament može odbiti proračun zbog čega ima moć djelovanja na

kreiranje politika Unije. Zadužen je i na demokratski nadzor nad Unijom, i nad

Komisijom. Vezano za Komisiju Parlament je zadužen za ispitivanje predloženih

članova Komisije i njihovo imenovanje, ali jednako tako i raspuštanje Komisije u

slučaju nepovjerenja. (http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/institucije-

europske-unije/)

2.2.2. Europska komisija

Europska Komisija je glavno izvršno tijelo Unije, ima isključivo pravo zakonodavne

inicijative i važne izvršne ovlastti u područjima tržišoga natjecanja i vanjske trgovine,

odnosno zastupa interese Unije kao cijeline. Europska komisija je u potpunosti neovisna

o vladama država članica Unije, što isključuje bilo kakvu mogućnost sugesitija i

smjernica članovima Komsije pojedinih država članica. (Rudolf, Vrdoljak, 2005., str.

181) U ključna zaduženja ubrajaju se sastavljanje prijedloga za nove europske propise

kao i upravljanje svakodnevnom provedbom politike Unije te trošenjem sredstava

Unije. Ključna zaduženja Komisije jesu: (http://europa.eu/about-eu/institutions-

bodies/european-commission/index_hr.htm)

ü predlaganjem novih propisa Parlamentu i Vijeću

ü upravljanjem proračunom EU-a i dodjelom sredstava

17

ü provedbom zakonodavstva EU-a (u suradnji sa Sudom EU-a)

ü zastupanjem EU-a u međunarodnim odnosima, primjerice u pregovorima o

sporazumima između EU-a i drugih zemalja

Komisija se naziva čuvarom ugovora Unije te braniteljem općih interesa Unije. Kao

“čuvarica Ugovora“ mora osigurati da se uredbe i direktive koje je usvojilo Vijeće i

Parlament provode u državama članicama. Ako koja to ne čini Komisija protiv nje može

pokrenuti postupak pred Sudom pravde kako bi ju obvezala da uskladi nacionalne

propise sa zakonom EU-a. (http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-

unija/institucije-europske-unije/) U svojem djelovanju dužna je poštovati načela

supsidijarnosti i proporcionalnosti, odnosno ima mogućnost predlaganja samo onih

zakona koji su učinkovitiji ako se donesu na razini Unije, a ne na razinama pojedinih

država članica, ili na nižim zakonodavnim razinama. Odlučivanje u Komisiji obavlja se

običnom većinom odnosno potrebno je više od polovice glasova za da bi se neka odluka

izglasala. U slučaju podjednakoga glasovanja, odlučuje glas Predsjednika Komisije.

(Rudolf, Vrdoljak, 2005., str. 181) Ipak postoji nekoliko iznimaka.

Komisija ima Glavno tajništvo koje se sastoji od 33 glavne uprave i 11 posebnih službi,

uključujući i Europski ured za borbu protiv prijevara, Pravnu službu, Povijesni arhiv i

Ured za publikacije.


) Sjedište Komisje je u Bruxellesu. U svojem radu koriste 3 radna jezika: francuski,

njemački i engleski. Čini ju 28 povjerenika, svaki iz jedne zemlje članice, kojima je

dodijeljen mandat na pet godina. Svaki od povjerenika zadužen je za jedno područje

politike, a ta zaduženja dodijeljuje predsjednik Komisije. Odabir i imenovanje članova

Komisije i predsjednika u rukama je Parlamenta. (Rudolf, Vrdoljak, 2005., str. 181)

18

2.2.3. Europsko vijeće

Treća institucija Europske unije je Europsko Vijeće. Potrebno je razlikovati Europsko

Vijeće od Vijeća Europe i vijeća Europske unije. Iako je ustaljeno mišljenje kako je to

sinonim, ipak se radi o dva potpuno neovisna tijela/institucije Europske unije. Glavna

zadaća Europskog vijeća je okupljanje vodstva država ili vlada svih zemalja članica

Unije. Vijeće je prvi puta održano 1974.godine i otada se održava regularno na

dvodnevnom forumu sadržanom od javnoga iznošenja općih zaključaka i odluka.

Godišnje se održavaju oko četiri sastanka na kojima predsjeda stalni predsjednik. Uloga

Vijeća je dvostruka: određivanje općega smjera političkoga djelovanja te prioriteta

Unije te bavljenje složenim i delikatnim pitanjima koje je nemoguće rješiti na nižim

razinama međudržavne suradnje. Ključno je istaknuti da Vijeće kao institucija nema

nikakve ovlasti u donošenju zakonodavnih propisa na razini Unije.

(http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/european-council/index_hr.htm) Tek je

Lisabonskim ugovorom Vijeću dodijeljen status institucije Unije.

Europsko Vijeće odluke donosi konsenzusom, osim ako osnivačkim ugovorom nije

drugačije određeno. U određenim situacijama odluke se donose jednoglasno ili

kvalificiranom većinom. (http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/european-

council/index_hr.htm) Na sastancima Vijeća usklađuju se opća stajališta država članica

te se određuju glavne političke smjernice i ciljevi budućega razvoja. Europsko Vijeće je

u biti forum koji obuhvaća predstavljanje inicijativa političkih smjerova, određivanje

smjera i intenziteta integracija te promjene i dopune osnivačkih ugovora. Sve promjene

u strukturi Unije ostvaruju se kroz višemjesečne pregovore odnosno međuvladine

konferencije. Temeljna je svrha i zadaća Europskoga vijeća uz održavanje i očuvanje

europskoga prava i provođenja ugovora o Europskoj uniji donošenje političkih prioriteta

za sve zemlje članice Europske unije.

19

2.2.4. Vijeće Europske unije

Od Europskoga vijeća potrebno je razlikovati Vijeće Europske unije ili Vijeće EU. Ovu

instituciju potrebno je razlikovati i od Vijeća Europe koje nije institucija Europske

unije.

Vijeće Europske unije je glavno tijelo Unije za donošenje odluka (ranije poznato kao

Vijeće ministara). (Rudolf, Vrdoljak, 2005. Str. 173) Vijeće Europske unije čine

nacionalni ministri država članica koji su zaduženi za donošenje zakonodavstva i

usklađivanje politika. Članovi vijeća nisu stalni, odnosno na svaku sjednicu pojedinu

državu članicu predstavljaju ministri područja o kojem se na sjednici raspravlja. Jedini

stalni član svih sjednica koje se tiču vanjskih poslova je visoki predstavnik za vanjsku i

sigurnosnu politiku. Ostalim sjednicama predsjeda odgovarajući ministar države koja

trenutno predsjeda Europskom unijom. Svaka država članica naizmjenice predsjeda

Vijećem tijekom šest mjeseci. Pripreme za sastanke Vijeća obavlja Odbor stalnih

predstavnika (Coreper), koji čine veleposlanici država članica EU, te službenici iz

nacionalnih ministarstava. Administrativni rad Vijeća obavlja Glavno tajništvo sa

sjedištem u Bruxellesu. (Rudolf, Vrdoljak, 2005., str. 173)

Sve rasprave i glasovanja su javni,a za donošenje odluka potrebna je kvalificirana

većina, a to može biti 55% zemalja (odnosno minimalno 15 zemalja) ili koja predstavlja

minimalno 65% ukupnoga stanovništva Unije. Kako bi se sprječilo donošenje odluke

potrebno je minimalno 35% ukupnoga stanovništva unije odnosno najmanje četiri

zemlje. (http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/council-eu/index_hr.htm)

Temeljne zadaće Vijeća Europske unije jesu: (http://europa.eu/about-eu/institutions-

bodies/council-eu/index_hr.htm)

20

ü Donositi zakonodavstvo EU-a, odnosno zajedno sa Parlamentom ova institucija

ima posljednju riječ prilikom donošenja novih zakona na razini EU na prijedlog

Komisije.

ü Usklađuje šire gospodarske politike država članica, sa ciljem stvaranja opće

gospodarske politike za cijelu Europu. Ovim putem želi se stvoriti nova

potražnja na tržištu rada, unaprijediti sustav obrazovanja, zdravstva i socijalne

skrbi. Potrebno je shvatiti kako ovo ne podrazumijeva stvaranje zajedničke

politike iz tih područja na razini EU, nego isključivo usklađivanje pojedinačnih

politika zemalja članica.

ü Potpisuje sporazume između EU-a i drugih zemalja, to jest predstavlja EU u

potpisivanju sporazuma iz podrčja okoliša, trgovine, razvoja, tekstilne industrije,

ribarstva, znanosti, tehnologije i prometa.

ü Odobrava godišnji proračun EU-a o kojem zajednički odlučuje Vijeće i

Parlament

ü Razvija vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a odnosno predstavlja ključnu točku za

suradnju zemalja članica u području razvoja zajedničke vanjske i sigurnosne

politike. Iako svaka od njih ima vlastiti sustav vanjske i sigurnosne politike u

slučaju potrebe reagiranja na ratne sukobe države članice sudjeluju u stvaranju

potrebnih trupa.

ü Usklađuje suradnju između sudova i policija država članica, odnosno aktivira se

u području pravosuđa. Ministri pravosuđa u okviru Vijeća osiguravaju da

pravosuđe iz jedne zemlje bude priznato i u drugoj zemlji. Područje djelovanja

vijeća odnosi se i na nadzor vanjskih granica te borbu protiv terorizma,

kriminala, ...

Svako od navedenih tijela/institucija Europske unije na svoj je način značajno i

doprinosi radu i funkcioniranju Unije. Zajedničkim djelovanjem i usklađenim

djelovanjem svih institucija omogućava se funkcioniranje unije prema utvrđenim

načelima i u smjeru ostvarivanja postavljenih ciljeva.

21

2.3. Donošenje odluka i proračuna Europske unije

S obzirom da je Europska unija zajednica naroda koja ima vlastitu pravnu osobnost, ima

mogućnost i pravo samostalno odlučivati o nekim područjima, koja su prenesena sa

nacionalnih razina na nadnacionalne razine. U onim područjima u kojima je Europska

unija ovlaštena za donošenje odluka ona tu svoju ovlast ostvaruje putem svojih

institucija, odnosno gore analiziranih institucija: Europskog parlamenta, Vijeća i

Europske unije. U pogledu vanjske i sigurnosne politike za odlučivanje je nadležno i

odgovorno Europsko vijeće, dok je u području monetarne politike za donošenje odluka

zadužena Europska središnja banka.

Načela odlučivanja odnosno sam proces odlučivanja načini njegova provođenja i

institucije zadužene za njegovo provođenje definirani su osnivačim ugovorima koji su

analizirani prethodno u tekstu. Prema dosada izloženoj teoriji vezano za ustroj Europske

unije moguće je utvrditi sljedeće: Komisija donosi prijedloge Zakona, Parlament

izglasava a Vijeće potvrđuje. U Europskoj uniji institucije sa ciljem ostvarivanja

nadležnosti, koja je negdje potpuna negdje djelomična, donose uredbe, direktive,

prepruke i mišljenja. Uredbe, direktive i odluke jesu razine odlučivanja koje pravno

obvezuju članice, ali ne jednako. Uredbe su potpuno obvezujuće i izravno

primjenjujuće. Direktive definiraju ciljane odnosno željene rezultate, ne određujući

pritom metode provođenja. Odluke su obvezujuće samo za one zemlje članice na koje se

odnose.

Zakonodavnostvo EU donosi se na dva načina: (Hrvatski sabor, 2015.)

ü Redovni postupak : postupak suodlučivanja

o On se primjenjuje u 75-80% zakonskih akata, a suodlučujuće strane su

Vijeće i Parlament. Inicijativu ima Europska Komisija koja donosi

prijedloge koje zatim potvrđuje Parlament i Vijeće.

22

ü Posebni zakonodavni postupak je postupak u kojem Vijeće EU ima ovlaštenja

donositi odluke na temelju jednoglasnosti, uz ograničenu ulogu Europskoga

parlamenta. Dvije su skupine ovih postupaka: oni u kojima se traži suglasnost i

oni u kojima se traži savjetodavno mišljenje.

o Konzultacija se primjenjuje na oko 20 područja, a ovim postupkom

Vijeće se konzultira s Parlamentom i Gospodarskim i socijalnim

odborom regija. Parlament prijedlog Komisije može odobriti, odbaciti ili

zatražiti izmjene.

o Postupak suglasnosti se primjenjuje rijetko i to u slučajevima velike

važnosti, a podrazumijeva da Vijeće mora dobiti pristanak Europskog

parlamenta prije nego li se donesu neke važne odluke. Postoji i obrnuti

postupak suglasnosti u kojem Parlament mora dobiti pristanak Vijeća.

Redovni zakonodavni postupci definirani su Ugovorom o funkcioniranju Europske unije

i podrazumijevaju glasovanje kvalificiranom većinom. Postupak redovnoga

zakonodavnoga postupka je sljedeći: prijedlog Komisije, prvo čitanje u Parlamentu,

Prvo čitanje u Vijeću, ako ga je Parlament usvojio. Ako i Vijeće usvoji zakon je

donesen i spreman za provedbu. Ako se pak dogodi da Vijeće ne prihvati, akt se

ponodno vraća u Parlament na drugo čitanje. Potom ponovno nakon izvjesnoga

vremena dolazi do drugog čitanja u Vijeću. Ako se akt ni tad ne usvoji dolazi do

sazivanja odbora za mirenje. Pred Odbor se stavlja određeni rok u kojem je potrebno

ocijeniti i složiti se oko teksta da bi bio usvojen, i tada ga se šalje na odobrenje Vijeću i

Parlamentu. Trećim čitanjem zaključuje se postupak.

U pogledu određenih pitanja prije donošenja odluke potrebno je razmotriti mišljenje

Parlamenta, Socijalnoga i gospodarskoga odbora te Odbora regija, ako je to potrebno.

Osim savjetovanja u odlučivanju primjenjivo je i pravilu suglasnosti. Ova je klauzula

posebno bitna u slučaju donošenja proračuna.

23

U određenim područjima, poput zajedničke vanjske i sigurnosne politike te nekoliko

područja donošenje odluka ne obavlja se prethodno pojašnjenim nadnacionalnim

odlučivanjem nego međuvladinom suradnjom i postupcima odlučivanja. Međuvladina

suradnja u odlučivanju javlja se u sljedećim slučajevima: postupci izmjene ugovora na

prijedlog država članica, Parlamenta ili Komisije, aktivacija klauzula pasarela, postupak

pristupanja, postupak nametanja sankcija državi članici zbog kršenja načela unije,

postupak pojačane suradnje, postupak suodlučivanja o vanjskim poslovima, pitanja i

problemi upravljanja financijskom krizom.

(http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU1.4.2.htm)

Što je složenija struktura Europske unije, odnosno veći broj članica, kao i u slučaju

stalnoga povećanja složenosti okruženja Unije čimbenici su koji mogu djelovati na

izmjene postupaka donošenja odluka napose onih zakonodavnih. Pri tome se ne misli na

promjene institucija zaduženih za odlučivanje nego promjene načina odlučivanja.

Primjerice, buduće zemlje članice, današnje zemlje kandidatkinje rizične su zemlje, te

su tim rizikom obilježeni i pregovori za članstvo. Iz tog razloga za očekivati je da će se

paziti na njihovu poziciju prilikom odlučivanja o važnim pitanjima za cijelu Uniju.

2.4. Temeljne slobode Europske unije

Europska unija je prepoznatljiva po osiguravanju i promociji četiriju temeljnih sloboda.

Naime, europska integracija na tlu Europe bila bi neostvariva bez postojanja

unutarnjega tržišta. Unutranjim tržištem omogućava se ravnopravno konkuriranje

gospodarskih subjekata iz cijele unije čime se jača konkurentnost na sada jedinstvenom

tržištu za sve zemlje članice Europske unije. To primarno znači brisanje granica u

trgovini i razmjeni te kretanju. Unutarnje tržište je područje napretka i slobode koje za

500 milijuna Europljana omogućava pristup robi, uslugama, zaposlenju, poslovnim

mogućnostima i kulturnim bogatstvima 28 država članica. Dok izgradnja unutarnjeg

tržišta zahtijeva stalne napore, daljnje produbljivanje jedinstvenog tržišta moglo bi

potrošačima i poduzećima u EU-u donijeti veliku dobit i porast BDP-a 28 država

članica za 235 milijardi godišnje ako se uklone preostale prepreke.

24


) Ideja o unutarnjem tržištu stara je koliko i ideja o stvaranju europske integracije.

Njezin je razvoj i implementacija stoga pratio razvojni tok europske integracije. Svaki

veči stupanj integracije, svako uklanjanje barijera, brisanje carinskih granica te

usklađivanje trgovinskih i inih politika vodilo je ka stvaranju unutarnjega tržišta koje je

stvoreno kada i Europska unija, Ugovorom iz Maastrichta. Njegova konačna uspostava

nije završena do danas, s obzirom da se već uvođenjem eura uspostavlja monetarna

unija kao idući korak u napretku i razvoju unutarnjega tržišta. Njegov je razvoj

osmišljen kao kontinuirani proces ukidanja barijera i usklađivanja nacionalnih

zakonodavstava sa pravom Europske unije.

(http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=14613)

Unutarnje tržište Europske unije počiva na tržišnoj slobodi kao temelju gospodarskoga

ustroja i razvoja, a kao temeljni motiv njegova osnivanja smatra se slobodna trgovina,

kretanje ljudi, dobara i kapitala te sloboda pružanja usluga unutar područja država

članica Europske unije. (http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=14613) U

skladu sa time razlikuju se četiri temeljne slobode: sloboda kretanja ljudi, sloboda

kretanja kapitala, sloboda kretanja dobara te sloboda pružanja usluga.

Sloboda kretanja radnik osigurana je člankom 45. Ugovora o funkcioniranju Europske

unije. Zahvaljujući primjeni ove slobode prema statističkim pokazateljima Europske

unije gotovo 3% ukupnoga građanstva Unije živjelo je izvan svoje matične zemlje.


) Ova sloboda podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva

među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem primicima od rada i ostalim

uvjetima rada i zapošljavanja.


) Temeljem toga omogućeno im je: (Cerovac, Faulend, Mintas Hodak, 2010., str. 212)

ü Pravo na prihvaćanje ponude za zaposlenje,

25

ü Pravo na slobodno kretanje u tu svrhu,

ü Pravo na boravak u državi u kojoj rade,

ü Pravo na ostanak u toj državi i po prestanku zaposlenja.

Ova sloboda uključuje pravo radnika na kretanje i boravak, pravo članova obitelji na

ulazak i boravak, pravo na rad u drugoj državi članici i pravo na to da se prema njima

odnosi jednako kao i prema državljanima te države. U nekim državama primjenjuju se

ograničenja za građane koji dolaze iz država koje su nedavno postale članice EU-a.

Druga sloboda na kojoj se zasniva Europska unija je sloboda kretanja roba. Sloboda

kretanja roba je jedna od četiri temeljne slobode Europske unije. Njome je zajamčeno

slobodno kretanje roba ukidanjem carina i količinskih ograničenja te zabranom

donošenja mjera s istovrsnim učinkom. Načelo uzajamnog priznavanja, uklanjanje

fizičkih i tehničkih barijera i promicanje normizacije dodani su kako bi se nastavio

postupak ostvarenja unutarnjeg tržišta.


) U počecima je slobodno kretanje robe predstavljalo dio carinske unije između država

članica. Međutim, osim uklanjanja carina i ostalih ograničenja, za slobodu kretanja roba

potrebno je otklanjanje i ostalih prepreka kako bi se stvorilo područje bez unutarnjih

granica kako bi se kretanje robe na tlu Europske unije ostvarilo jednako kao na

nacionalnom tržištu.

Treća sloboda na kojoj se zasniva Europska unija je sloboda pružanja usluga. Ova je

sloboda izrazito značajna zbog relativno velikoga udjela usluga u gospodarstvu.

Osiguravanje slobode pružanja usluga znatno je kompleksnije pitanje nego sloboda

kretanja roba, s obzirom da je znatno teže uskladiti kvalifikacije u slučaju pružanaj

usluga, točnije kvalitetu istih u odnosu na usklađivanje kvalitete i standarda roba. Prema

Ugovoru o funkcioniranju EU uslugom se smatraju sve aktivnosti industrijske prirode,

komercijalne prirode, obrtničke i aktivnosti slobodnih profesija. (Cerovac, Faulend,

Mintas Hodak, 2010., str. 219) U svrhe usklađivanja kvalifikacija za pružanje usluga i

26

slobodu pružanja usluga na razini Europske unije provodi se međusobnoo priznavanje

diploma. Diplome, potvrde i drugi dokazi stručne kvalificiranosti koji se izdaju u

državama članicama moraju biti međusobno priznati kako bi samozaposlene osobe i

stručnjaci mogli privremeno ostvariti poslovni nastan ili ponuditi svoje usluge u drugoj

državi članici. U tom kontekstu, odredbe nacionalnih zakonodavstava kojima se regulira

pristup različitim zanimanjima trebaju se koordinirati i uskladiti.


) Slobodu pružanja usluga propisuje Ugovor o funkcioniranju EU prema kojem

samozaposlene osobe i stručnjaci ili pravne osobe koji zakonito obavljaju djelatnost u

jednoj od država članica mofu trajno i neprekidno obavljati istu tu gospodarsku

djelatnosti i u drugoj državi članici ili privremeno nuditi i pružati svoje usluge u drugim

državama članicama. Ovo prvo navedeno je sloboda poslovnoga nastana odnosno

osnivanja poduzeća u drugoj zemlji članici.

Posljednja, odnosno četvrta sloboda je sloboda kretanja kapitala. Ova je sloboda

najslabije razvijena i najnovija sloboda u Europskoj uniji odnosno pojam kretanja

kapitala je širok te uključuje izravna ulaganja, portfeljna ulaganja, ulaganja u

nekretnine, financijske zajmove i kredite, transakcije vrijednosnim papirima, po tekućim

računima i depozitima. (Cerovac, Faulend, Mintas Hodak, 2010., str. 235) U počecima

je omogućavanje slobodnog kretanja kapitala podrazumijevalo samo ukladanje

ograničenja kretanju kapitala koliko je to bilo potrebno za normalno funkcioniranje

zajedničkoga tržišta. Međutim, osnivanjem europske monetarne unije i prenošenja

nacionalne monetarne politike na nadnacionalne razine postalo je potrebno Ugovorom

odrediti i u praksi primjeniti sva ograničenja kretanju kapitala i plaćanja među državama

članicama te između država članica i trećih zemalja. U pogledu kretanja kapitala između

država članica i trećih zemalja, države članice također imaju: mogućnost primjene

zaštitnih mjera u iznimnim okolnostima, mogućnost primjene ograničenja koja su

postojala prije određenog dana na treće zemlje i određene kategorije kretanja kapitala te

temelj za uvođenje takvih ograničenja, ali samo u veoma posebnim okolnostima.


) Slobodnim kretanjem kapitala omogućava se ulaganje kapitala među zemljama

članicama i trećim zemljama te se na taj način stvara mogućnost gospodarskoga razvoja

Unije.

27

3. TROŠKOVI I KORISTI OD INTEGRACIJE HRVATSKE U

EUROPSKU UNIJU

Hrvatska je 2011.godine zaključila pregovore o pristupanju u članstvo Europske unije te

je potpisan Ugovor o pristupanju u punopravno članstvo. Hrvatska je konačno nakon

dugogodišnjega iščekivanja ulazak u članstvo Europske unije, kao 28. zemlja članica

dočekala 01. srpnja 2013.godine. Ulaskom u članstvo Europske unije Hrvatska je kao i

ostale zemlje članice suočena ravnopravno sa troškovima i koristima koje samo članstvo

u Uniji nosi. Pod troškovima se ponajprije trebaju promatrati financijske i ostale obveze

koje Hrvatska ima prema Uniji, ali i ini troškovi vezani uz promjene u dosadašnjoj

strukturi javne uprave i gospodarstva. Pod koristima se uz financijske pakete treba

razmatrati i niz drugih nefinancijskih prednosti koje proizalze iz članstva a odražavaju

se na gospodarski i društveni život u zemlji. U ovome dijelu rada analiziran je sam tijek

pristupanja Hrvatske u punopravno članstvo te troškovi i koristi koje integracije u EU

donosi. U pogledu troškova i koristi odnosno njihove analize posebice je

implementirana metoda ocjene primjenom cost-benefit analize. Cost-benefit analiza u

pogledu integriranja Hrvatske u EU odnosi se na analizu tri ključna područja, na kojima

će se tijekom integriranja u EU promjene najviše osjetiti promjene: trgovačko,

monetarno i fiskalno. Dugoročno bi integriranje u EU trebalo pridonijeti bržem

gospodarskom rastu Hrvatske i njezinu ukupnom razvoju. S druge strane, budući da

integriranje podrazumijeva i visoke troškove prilagodbi i izgradnje administrativne

infrastrukture, na njih treba računati naročito u početnom, kratkoročnom razdoblju.

(Samardžija, Staničić, Nikić, 2000.)

28

3.1. Proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji

Sam proces pristupanja Europskoj uniji relativno je složen i dugotrajan proces, koji

zahtijeva značajne promjene na strani zemlje kandidatkinje. Početni korak u pristupanju

Europskoj uniji, odnosno proširenju Europske unije je podnošenje zahtjeva za

članstvom. Naime, od samoga početka postojanja europske integracije određena je

zemlje mogla zatražiti članstvo u Uniji, ali se s vremenom i sa boljom organizacijom i

ustavnim uređenjem Unije zakonski odredilo uvjete koje zemlja kandidatkinja mora

ispunjavat kako bi pristupila u članstvo. Temeljem članka 49. Ugovora o funkcioniranju

Europske unije zahtjev za članstvom može podnijeti svaka europska država čije

uređenje počiva na načelima poštivanja ljudskoga dostojanstva, slobode, demokracije,

jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava te prava manjina.

(http://www.mvep.hr/files/file/publikacije/Hrvatska_na_putu_2012.pdf)

Da bi zemlja kandidatkinja mogla stupiti u punopravno članstvo u Europskoj uniji mora

ispunjavati takozvane Kopenhaške kriterije. Ti kriteriji doneseni su u Kopenhagenu

zbog čega i nose ime Kopenhaški kriteriji, a njima je određeno pod kojim uvjetima će

zemlja koja je podnijela zahtjeva za članstvom u EU, biti primljena u punopravno

članstvo. Tri su skupine tih kriterija:

(http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf)

· politički kriteriji: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu

prava, poštivanje ljudskih prava i manjinskih prava te prihvaćanje političkih

ciljeva Unije;

· gospodarski kriteriji: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva te

sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim

zakonitostima unutar Unije;

· pravni kriteriji: sposobnost i obveza usvajanja cjelokupne pravne stečevine EU-a

te prihvaćanje ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije.

29

Ubrzo se pokazalo kako obvezivanje zemlje kandidatkinje na prihvaćanje pravne

stečevine i zakona Europske unije, ne znači ujedno i njihovo provođenje. Iz tog razloga

su u Madridu 1995.godine određeni i četvrti kriterii, a to je administrativni kriterij.

Prema administrativnom kriteriju prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s

ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju. Po time se podrazumijeva

jačanje sposobnosti administracije, izgradnja i omogućavanje funkcioniranja

učinkovitoga sustava državne uprave kako bi se osiguralo učinkovito usvajanje i

provedba pravne stečevine Europske unije.


Sam proces ocjene sposobnosti države podnositeljice zahtjeva za članstvom u EU

počinje netom nakon podnošenja zahtjeva za članstvom,a on se oblikuje poput pisma

kojim predsjednik države ili vlade ističe svrhu i ciljeve integracije zemlje u članstvo

Unije. Taj zahtjev se podnosi Vijeću EU, a ono ga šalje na razmatranje Europskom

Vijeću, nakon čega Komisija daje svoje mišljenje o zahtjevu za članstvo, to jest o

spremnosti države za prihvaćanje obveza i mogućnost ispunjavanja traženih uvjeta.

Ovaj proces izrade i objave mišljenja dugotrajan je i produkt je brojnih analiza, odnosno

rezultata upitnika koji Komisija upućuje zemlji, a koji ponekad ima i do 150 stranica.

Na temelju odgovora zaprimljenih od strane zemlje članice Komisija donosi mišljenje

kojim ocjenjuje stanje i mogućnosti države podnositeljice zahtjeva glede ispunjavanja

uvjeta za članstvo te preporuke u pogledu otvaranja pregovora o primanju u članstvo.


Ukoliko je mišljenje Komisije pozitivno zemlja dobija status kandidata , nakon čega se

otvaraju pristupni pregovori sa Europskom unijom. Hrvatska je ovaj proces prolazila od

2000.godine kada su otvoreni pregovori za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Potpisivanjem ovoga Sporazuma Hrvatska stipa po prvi puta u ugovorne odnose sa

Europskom unijom. Ipak ovo ne označava pregovore za članstvo. Ovaj se Sporazum

odnosi na stabilizaciju tranzicijskih zemalja, a njime Unija daje zemlji potpisnici status

pridruženoga člana i potencijalnoga kandidata za članstvo u Uniji. Cilj mu je uspostava

30

političkoga dijaloga, usklađivanje zakonodavstva, promicanje gospodarskih odnosa,

razvoj zone slobodne trgovine, osiguravanje regionalne suradnje te poticanje suradnje u

nizu drugih područja.


Bio je to prvi korak prema pristupanju Hrvatske u članstvo EU. Zahtjev za članstvo

podnesen je 2003.godine Vijeću, a status kandidatkinje Hrvatska je stekla 2004.godine.

Pretpristupni pregovori otpočeli su 2005.godine. komisija je za Hrvatsku donijela

Pretpristupnu strategiju kojom je određeno sljedeće za Hrvatsku:


· izrada redovnih godišnjih izvještaja o napretku Hrvatske u pretpristupnom

procesu

· otvaranje pretpristupnih financijskih programa Phare, ISPA, SAPARD,

· uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje te Odbora za stabilizaciju i

pridruživanje i njegovih pododbora.

· Donošenje Okvirnoga sporazuma kojim se Hrvatskoj omogućuje sudjelovanje u

programim Zajednice.

Zahvaljujući brzoj dinamici prilagođavanja već je i prije stjecanja statusa kandidatkinje

Hrvatska imala određenu dozu spremnosti na približavanje Uniji. U Hrvatskoj je u svrhe

bržega prilagođavanja i provođenja pregovora donesen Nacionalni program Republike

Hrvatske za pristupanje Europskoj uniji. Razlog je tomu činjenica da je Hrvatska cijelo

desetljeće zaostajala za ostalim tranzicijskim zemaljama u procesu integracije, te je

zbog toga bilo potrebno brže napredovati. Tijekom 2010.godine, u cilju ispunjenja

Kopenhaških kriterija donesen je Program Vlade za preuzimanje i provedbu pravne

stečevine EU, a 2011.godine plan zakonodavnih aktivnosti za završetak pregovora o

punopravnom članstvu Hrvatske u Europskoj uniji.

31

Pretpristupni pregovori su završili 2011.godine, i njima je obuhvaćen središnji dio

cijeloga procesa pristupanja u članstvo. Pregovori su obuhvatili 35 pregovaračkih

poglavlja sa širokim podučjem ticanja. Po završetku pregovora potpisan je Ugovor o

pristupanju zemlje u punopravno članstvo, što ne znači i članstvo u EU, s obzirom da je

Ugovor važeći tek kada ga ratificiraju sve zemlje članice odnosno njihovi parlamenti.

Zavšetkom postupka ratifikacije zemlja postaje punopravna članica Unije. Ugovor o

pristupanju Hrvatske u Europsku uniju sklopljen je 9.prosinca 2011.godine u

Bruxellesu. Nakon odobrenja od strane Parlamenta i Vijeća potrebno je bilo da ugovor

ratificiraju i sve države članice Unije te i sama Hrvatska. Postupak ratifikacije u

Hrvatskoj obavlja se referendumom među građanstvom. Na obavljenom referendumu u

siječnju 2012.godine građani Hrvatske su sa 66,27% podržali članstvo u Europskoj

uniji. Potom je postupak ratifikacije Ugovora morao proći u svim zemljama članicama

te u samom Hrvatskom saboru. Služebeni datum stupanja Ugovora na snagu je

01.srpnja 2013.godine kada je Hrvatska postala članica Europske unije. Već je prilikom

otvaranja pregovora bilo jasno koje obveze i troškovi proizlaze iz članstva u Uniji za

Hrvatsku, ali je i bilo očigledno koje koristi ulaskom u Uniju Hrvatska dobija. U

nastavku rada analizirane su prvo obveze i troškovi koje Hrvatska ima kao članica

Europske unije.

3.2. Obveze i troškovi integracije Hrvatske u Europsku uniju

Članstvo u Europskoj uniji od povijesti se promatra kroz niz beneficija koje se

zemljama članicama pružaju sa pristupanjem u punopravno članstvo. Ipak uz niz

pozitivnih efekata nelogično je očekivati da ne postoji i niz troškova koji primarno

proizlaze iz obveza koje članstvo u Europskoj uniji nameće zemljama članicama.

Sve obveze i koristi proizlaze iz pravne stečevine Europske unije. Naime, da bi zemlja

postala članica Unije potrebno je da zadovolji Kopenhaške kriterije, a prema njima je

obvezana prihvatiti i implementirati pravnu stečevinu Unije. U slučaju Hrvatske to je

podrazumijevalo usklađivanje politike i zakonodavstva na 35 područja koja obuhvaćaju

32

svih 35 poglavlja pravne stečevine Europske unije. To je usklađivanje sa sobom

donijelo niz reformi i promjena koje su izazvale značajne troškove za hrvatsko

gospodarstvo.

Ulaskom u Uniju Hrvatska dobiva velike ovlasti i postaje ravnopravna u odlučivanju o

ključnim europskim pitanjima kao i pitanjima koje se tiču nje same. Ipak sve prednosti

koje dolaze uz članstvo, odnosno bolje organiziranja javna uprava, bolje i usklađenije

zakonodavstvo, neovisno sudstvo i pravvosuđe, manje korupcije, veća sigurnost i niz

drugih pozitivnih promjena, izazivali su značajne troškove. Ti troškovi usklađivanja,

jačanja i izgradnje institucije najvećim su dijelom pokriveni iz pretpristupne pomoći

Unije. (Tišma, Samardžija, Jurlin, 2012.) Ipak oni su stalno prisutni i potrebno ih je

servisirati. Pri tome je potrebno istaknuti i obvezno sudjelovanje Hrvatske u

sufinanciranju europskoga proračuna. Poslovnom sektoru ulazak u EU donosi

mogućnost sudjelovanja na tržištu od 500 milijuna potrošača na kojem su ukinute

barijere slobodnom kretanju roba, usluga, radne snage i kapitala. Na njemu se međutim

svaki poslovni subjekt mora izboriti za svoje mjesto jačanjem konkurentnosti, koja

znatno zaostaje za onom u razvijenim zemljama, dakle podizanjem kvalitete svojih

proizvoda i usluga. To sve izaziva troškove koje hrvatsko gospodarstvo i građani

moraju sufinancirati. (Tišma, Samardžija, Jurlin, 2012.) Međutim, Hrvatska nije jedina

zemlja koja bilježi niz troškova od europske integracije. Od povijesti europskih

integracija i širenja zemlje imaju značajne troškove, neke veće neke manje, ovisno o

specifičnosti i jačini odnosno stabilnosti gospodarstva.

U praksi dosadašnjih europskih integracija, pa tako i u slučaju Hrvatske identificiraju se

sljedeći najznačajniji troškovi od pristupanja u članstvo Europske unije. To su:

transakcijski troškovi, promjene u financijskim i monetarnim politikama kao i velike

investicije u tehnologiju i ostale sektore. (Bitzenis, Andronikidis, 2006.)

33

Prihvaćanje europskih normi i standarda od strane poduzeća i prijetnje tržišnim

udjelima domaćih proizvođača zbog otvaranja tržišta smatraju se najvećim troškovima

zemalja novih članica. (Strapec et al, 1999.) Ostali troškovi odnose se na smanjenu

autonomiju u odlučivanju, odnosno ograničeno odlučivanje zbog potrebe suodlučivanja

ili nadnacionalnoga odlučivanja u određenim područjima, unatoč tome što svaka zemlja

ima vlastite potrebe.

Tranzicijski troškovi su u pravilu veći i skuplji za slabije razvijena gospodarstva. Te

zemlje od otvaranja tržišta mogu zabilježiti niz troškova, koji se javljaju zbog značajno

većega stupnja konkurentnosti razvijenih gospodarstava koja se nalaze na jedinstevnom

zajedničkom tržištu. U smislu postizanja te konkurentnosti neophodno je pribavljanje

novih sredstava, smanjenje cijena i drugo, a sve to vodi prema povećanju tranzicijskih

troškova.

Ključni nedostatci pa tako i troškovi od pristupanja zemlje članice u Europsku uniju

jesu sljedeći: (Bitzenis, Andronikidis, 2006.)

· Troškovi prihvaćanja i uvođenja normi i stanrada u poslovanje,

· Problemi i troškovi migracija (iseljavanje visokoobrazovanog stanovništva u

razvijenije zemlje)

· Troškovi poboljšanja zakonodavstva i usklađivanja sa europskim pravilima

· Troškovi modernizacije industrijskog potencijala

· Troškovi i strah od gubitka ekonomskih prednosti te ispunjavanja kulturnih

standarda, religije i tradicije

· Prijetnje i dodatni troškovi za domaća poduzeća zbog gubitka tržišnog udjela

· Troškovi privlačenja inozemnoga kapitala (potreba investiranja u nove pogone i

slično kako bi se privukla europski investitori), ...

34

Troškovi koji nastaju zbog procesa integriranja u Europsku uniju isključivo su vezani uz

procese prilagođavanja gospodarstva i uprave europskim pravilima i standardima te uz

izgradnju prijeko potrebne infrastrukture zahtijevane od strane EU. Najčešće su ti

troškovi povezani sa početnim periodom ulaska zemlje u EU i najčešće su

kratkoročnoga karaktera. Kratkoročni negativni učinci pristupanja Hrvatske EU-u

očekuju se zbog povećane izloženosti domaćega gospodarstva izazovima slobodnog

tržišnog natjecanja i konkurencije na europskom tržištu. (Tišma, Samardžija, Jurlin,

2012., str.59). To je naravno vrlo važno i zahtjeva dodatna ulaganja kako bi se utjecalo

na smanjenje cijena i povećala kvaliteta roba i usluga. Isto tako bitno je da se određeni

napori ulože i u nova znanja i tehnologije. Analizom svakog pojedinoga područja koje

je kritično značajno za gospodarski razvoj i napredak zemlje kao članice Unije, nameću

se temeljne skupine troškova: troškovi prilagođavanja zakonodavstva onom europskom

(pravnim stečevinama), koji su ujedno i najveći i najvažniji troškovi koji se javljau

prilikom integracije i pretprostupnoga razdoblja, troškovi izgradnje potrebne

infrastruktrure, troškovi restrukturiranja u poduzetničkom sektoru sa ciljem povećanja

konkurentnosti, povećani troškovi javnoga sektora radi potrebe usklađivanja zakona i

provođenja potrebne administraivne infarstrukture,... (Tišma, Samardžija, Jurlin, 2012.)

U troškove integriranja je posebice značajno istaknuti i one proračunske troškove. Tu je

moguće razlikovati dvije vrste troškova, one koji nastaju zbog obveznih davanja

Hrvatske kao članice u proračun Unije te onih koji nastaju zbog ukidanja carina. Neke

od promjena imat će jednokratan učinak vidljiv samo u 2013.godini, dok će neke druge

trajno djelovati na proračun. (Sopek, 2013., str. 14)

U slučaju ukidanja carina odnosno stvaranja carinske unije, Hrvatska gubi značajne

prihode, koji se osim onih izgubljenih u slučaju vanjsko trgovinske razmjene sa

zemljama članicama Unije, odnose i na one koji se ostvaruju snižavanjem ili ukidanjem

carina temeljem ugovora o slobodnoj ili povlaštenoj trgovini koje je sklopila Unija u

ime svih svojih zemalja članica, pa ih Hrvatska kao jedna od njih mora poštivati i u

35

djelo provesti. (Đukec, Kušić, Radić, 2003., str. 674) Osim usklađivanja carinskoga

sustava zemlja mora uskladiti i porezni sustav sa pravnom stečevinom EU. To će

također dovesti do manjih promjena u proračunskim prihodima.

S druge strane, u pogledu priljeva i odljeva iz proračuna, potrebno je istaknuti kako je

Hrvatska primorana kao nova članica odvajati određen izvjestan udio sredstava u

europski proračun. Tri osnovna izvora prihoda europskoga proračuna, jesu:

(http://europa.eu/about-eu/basic-information/money/revenue-income/index_hr.htm)

· 0,73 % bruto nacionalnog dohotka svih država članica,

· Tradicionalna vlastita sredstva,

· Postotni udio usklađenih poreza na dodanu vrijednost (PDV ili VAT).

Udjeli koji u europski proračun dolaze iz bruto nacionalnoga proizvoda zemalja članica

čine dvije trećine ukupnog proračuna EU-a. Računanje doprinosa država članica temelji

se na načelu solidarnosti i platnoj sposobnosti. EU donosi Višegodišnje financijske

okvire u kojima se oblikuju planovi za višegodišnje razdoblje, iskazujući obveze koje

imaju zemlje članice. U nastavku je prikazano kretanje obveza predviđenih u

Višegodišnjem financijskom okviru, za narednih 7 godina.

36

Slika 2. Obveze u Višegodišnjem financijskom okviru 2014-2020. (959.988 milijuna

eura) izraženo u milijunima EUR

Izvor: http://ec.europa.eu/budget/mff/figures/index_en.cfm

U okviru sedmogodišnjega programa, planirat će se proračuni za svaku narednu godinu.

Tijekom 2014.godine najviše će se sredstava usmjeravati u poticanje konkurentnosti i

radnih mjesta, kako bi se potaknula gospodarska aktivnost. Izuzev te obveze odvajanja

dijela bruto domaćega proizvoda, Hrvatska je obvezna iz svojeg proračuna odlijevati

0,3% na osnovicu PDV-a ili na 50% hrvatskoga bruto nacionalnoga dohotka.

Hrvatska je uspješno zatvorila sve pregovore te je uskladila zakonodavstvo s propisima

Europske unije. Međutim gospodarstvo i javni sektor nisu pripremljeni na izazove koje

pred Hrvatsku stavlja članstvo u EU. Konkurentnost najvećeg dijela hrvatskog

gospodarstva je vrlo mala na zajedničkom europskom tržištu (Jurčić, 2011., str.782). Iz

toga razloga će se u dugom roku i dalje javljati niz troškova vezanih sa povećanjem

konkurentnosti gospodarstva, a to su ulaganja u infrastrukturu, u obrazovanje,u

modernizaciju u prilagođavanje europskim politikama, zakonima i standardima, i tako

dalje, a sve sa ciljem jačanja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva na europskoj

sceni.

37

3.3. Koristi integriranja Hrvatske u Europsku uniju

Ključno polazište za analizu koristi koje određena zemlja članica, pa tako i Hrvatska

dobiva ulaskom u članstvo Unije, najjedostavnije je moguće obrazložiti sa

dugogodišnjom težnjom hrvatskoga naroda za ulaskom u tu zajednicu naroda. Gotovo

petnaestogodišnja težnja zemlje da postane jedan dio Europske unije, opravdava niz

beneficija koje donosi ovo članstvo. Tim više sam status zemlje članice čini Hrvatsku

daleko konkurentnijom nego li je bila kao samostalna neovisna Republika Hrvatska

zemlja kandidat za članstvo u Uniji. Potrebno je pritome istaknuti kako Hrvatska

pristupanjem u članstvo Unije nije izgubila svoju samostalnost niti svoj suverenitet.

Ono što se često spominje kao jedna od beneficija koje zemlje članice imaju svakako je

financijska pomoć odnosno dostupna sredstva koje Unija ustupa svojim članicama.

Prethodno je spomenuto kako se nakon pristupanja odnosno sa ulaskom u punopravno

članstvo zemlji članici omogućava korištenje za nju namijenjenih sredstava iz proračuna

Unije te iz strukturnih fondova i kohezijskih fondova. Ti transferi iz navedenih izvora u

zemlju članicu mogu poslužiti kao značajan instrument da se oslabe negativni efekti pri

integraciji određenih regija, ekonomskih grana i socijalnih grupa, koji se javljaju u

procesu prilagodbe, te se mogu iskoritisti i u svrhe modernizacije domaće ekonomije,

kako bi se potaknuo njezin razvoj, ali i djelovalo na privlačenje inozemnih

sredstava/inozemnih ulaganja u zemlju. Sve to može djelovati na ekonomski rast i

oslabiti ograničenje ekonomskoga rasta koje postoji u bilanci plaćanja. (Đukec, Kušić,

Radić, 2003., str. 674) Ipak potrebno je sve te transfere usmjeriti u dobre svrhe kako bi

se djelovalo na povećanje konkurentnosti domaće ekonomije, koje je u slučaju Hrvatske

prijeko potrebno, s obzirom da zemlja jako zaostaje u odnosu na konkurenstske

susjedne zemlje također članice Unije. Izlaskom na zajedničko tržište može se dogoditi

da zbog niske konkurentnosti Hrvatska doživi scenarij Grčke, koji bi zbog manje

konkurentnosti doveo do pada izvoza iz zemlje i samim time pada BDP-a.

38

Svrha postojanja Europske unije vidljiva iz njezinih napora da povećavaju

konkurentnost između zemalja plasmanom većeg broja proizvoda bolje kvalitete ali

nižih cijena, samim time otvara se mogućnost za većim zapošljavanjem radne snage i

ulaganjem u ljudske potencijale bez obzira na razlike u gospodarstvima zemalja članica

i onih koji će to tek postati. Osim brojnih zahtjeva koje je Hrvatska morala ispuniti prije

ulaska u Europsku uniji i onih koji ju sad čekaju nakon pristupanja potrebno je da

konstantno ulaže u konkurentnost svojeg gospodarstva. Povećanje konkurentnosti nužna

je osnova rasta hrvatskog izvoza, ali i mogućnosti ravnopravnog nastupa na otvorenom

tržištu i sposobnosti preživljavanja u uvjetima jakih konkurentskih pritisaka na

domaćem tržištu koji su, zbog procesa multilateralne i regionalne liberalizacije sve

prisutniji (Kresan-Škabić, Banković, 2008., str. 57). Isto kao i kod svakog pristupanja u

Europsku uniju ulazak Hrvatske za gospodarstvo ima veliki značaj. Izvoz hrvatskih

proizvoda i priljev stranog kapitala sve je više omogućen zbog ukidanja carina i

smanjenja carinskih ograničenja.

Gospodarski izazovi koji stoje pred Hrvatskom dugo vremena nisu bili toliko prisutni

kao u godini ulaska u EU. Još od 2009. godine ne bilježe se pozitivne stope

gospodarskog rasta, industrijska proizvodnja je također u padu, a rast stope

nazaposlenosti iz dana u dan predstavljaju sve veći problem za Hrvatsku. Stoga se

ulazak Hrvatske u EU treba vidjeti i kao velika prilika i poticaj gospodarstvu u

nastojanju da se poveća proizvodnja, njezina konkurentnost, zaposlenost radne snage,

izvoz te privuku inozemna izravna ulaganja.

Članstvo u EU Hrvatskoj donijeti će ubrzavanje ekonomskog rasta, jer proširivanje

tržišta, osim prednosti koje proizlaze iz specijalizacije i intenziviranja konkurencije,

može omogućiti i iskorištavanje ekonomija razmjera, i porast domaćih i stranih

investicija (Đukec, Kušić, Radić, 2003., str. 671).

39

Koristi od integracije Hrvatske u Europsku uniju su mnogobrojne. Svaki autor koji se

bavi analizom učinaka integracije Hrvatske u Europsku uniju može sastaviti podužu

listu beneficija od europske integracije. U pravilu se u europskim integracijama za

zemlju članicu bilježe sljedeće skupine beneficija:

(http://econ.economicshelp.org/2007/03/benefits-of-european-union.html)

· Političke i zakonodavne koristi (harmonizacija, zakonodavstvo i ljudska prava,

modernizacija zemalja)

· Ekonomske koristi (rast BDP-a, slobodna trgovina i ukidanje carinskih

ograničenja, zajedničko europsko tržište, smanjena birokracija i dokumentacija u

vanjskotrgovinskoj razmjeni, veći indeks ljudskoga razvoja, ekonomski rast i

razvoj, pristup socijalnim i kohezijskim fondovima, pristup strukturnim

fondovima, povećano inozemno ulaganje u zemlju)

· Sloboda kretanja ljudi i rad (slobodno kretanje radnika i kapitala povećava

fleksibilnost ekonomije, migracije dovode do povećanja produktivnosti,

slobodno kretanje ljudi diljem zemalja Europske unije- povećanje prihoda od

turizma i trgovine, mogućnost školovanja širom Unije, priznavanje kvalifikacija

diljem zemalja članica, zajedničko priznavanje standarda i pravila sigurnosti

omogućilo je smanjenje troškova poduzećima, omogućena socijalna zaštita

radnicima diljem Unije, unaprijeđenje suzbijanja kriminala kroz razne

zajedničke mehanizme, ...)

· Koristi za okoliš (uvođenje zajedničke regulacije kvalitee vode i plaža,

suzbijanje globalnoga zatopljenja, suzbijanje kiselih kiša)

· Koristi za potrošače (antimonopolska regulativa je dovela do ukidanja

monopola, liberalizacije i povećane zaštite potrošača, smanjene su cijene

mobilnih poziva u roamingu, mogućnost kupovine u bilo kojoj zemlji bez

plaćanja poreza ili carina, ..).

Koristi koje Hrvatska ima od pristupanja u punopravno članstvo Unije su mnogobrojne

a javljaju se u svim sferama društvenoga i gospodarskoga života Unije. Ključne

40

prednosti koje hrvatsko građanstvo ostvaruje jesu sama činjenica da postaju građani

Europske unije. Tim putem ostvaruju mogućnost slobodnoga kretanja i rada unutar

cijele Unije, ali kao punopravni europski građani imaju mogućnost ravnopravnoga

sudjelovanja i djelovanja na politiku Unije. Jednako tako status europskog građanina

omogućava slobodno kretanje i zapošljavanje diljem Europske unije. Sloboda kretanja

radnika unutar unije omogućit će smanjenje nezaposlenosti u Hrvatskoj, ali i mogućnost

privlačenja inozemnih kvalificiraih radnika. U pogledu politike i institucija Europske

unije, Hrvatska je pristupanjem u članstvo Europske unije ostvarila mogućnost

sudjelovanja u odlučivanju i radu europskih institucija. Integracija ne unutarnje tržište i

otvaranje granica dovelo je do rata broja proizvoda, veće konkurencije te širenja broja

potrošača, ali i do niza smanjenja troškova isključivo zbog usklađivanja standarda i

normi među zemljama članicama. Temeljem slobode pružanja usluga i poslovnoga

nastana poduzećima će se omogućiti širenje poslovanja radi obavljanja samostalne

djelatnosti na području država članica. Ova sloboda dovest će do veće kvalitete i izvora

usluga zbog liberalaizacije. Sloboda kretanja kapitala također je omogućila niz

prednosti koje ostvaruju domaća poduzeća i institucije ali i građani. Ovom slobodom

omogućena je veći izbor financijskih institucija, mogućnost nesmetanoga korištenja i

obavljanja financijskih usluga u drugim zemljama članicama te povećanje prava

korisnika platnih usluga. (Tišma, Samardžija, Jurlin, 2012.) Ispunjavanjem zahtjeva

koje je Unija nametnula u pogledu institucija i njihova funkcioniranja značajno je

unaprijeđena javna nabava u zemljama članicama Unije. Zahvaljujući tome osigurana je

veća transparentnost i učinkovitost sustava javne nabave, učinkovitije korištenje

proračunskih sredstava te unaprijeđenje javnih usluga, smanjenje korupcije, povećanje

znanja i vještina djelatnika u državnoj i javnoj upravi te veće poslobne mogućnosti

hrvatskih gospodarskih subjekata na tržištu javne nabave u Uniji. (Tišma, Samardžija,

Jurlin, 2012.)

Ukidanje carinskih ograničenja odnosno ulazak Hrvatske u carinsku uniju Europske

unije omogućio je niz ušteda, bolje uvjete za uspostavu poslovnih i vlasničkih

prekograničnih veza, veće mogućnosti izvoza u treće zemlje, kvalitetnije i jeftinije

41

proizvode na hrvatskom tržištu, te status europskih proizvoda koje će svi proizvodi

proizevedni u Hrvatskoj dobiti. (Tišma, Samardžija, Jurlin, 2012.)

Integracijom u Uniju omogućeno je slobodno i ravnopravno tržišno natjecanje kojim je

omogućena veća zaštita poduzetnika od zlouporabe položaja, omogućen je

transparentniji sustav državnih potpora te je smanjen fiskalni teret za porezne obveznike

zbog promjena u sustavu državnih potpora. Usvajanje zajedničkih politika doijelo je niz

beneficija za hrvatsko gospodarstvo, što se očituje kroz sustav harmonizacije politika,

posebice u slučaju oporezivanja, zaštite potrošača, zapošljavanja, poljoprivredne

politike i ribarstva, ... (Tišma, Samardžija, Jurlin, 2012.) Najveće koristi ujedno i

najveće rizike Hrvatska ima od otvaranja granica i ulaska na zajedničko europsko

tržište. Ovim se putem povećava konkurencija ali i stvara mogućnost većega izvoza

zbog povećnoga tržišta na kojem se djeluje. Također, otvaranje granica i sloboda

kretanja kapitala stvaraju mogućnosti većega dotoka inozemnoga kapitala na tlo

Hrvatske. Na taj se način također može dodatno povećati konkurentnost hrvatskoga

gospodarstva.

Europska unija svaki napredak Hrvatske uočava i vrednuje. Sa ciljem što boljega

usklađivanja sa europskom politikom i standardima Hrvatskoj je omogućen veliki iznos

financijskih sredstava koja su namijenjena za financiranje nužnih promjena a sve sa

ciljem jačanja konkurentnosti gospodarstva, koje osim doprinosa samoj Hrvatskoj

doprinosi i zemljama članicama Unije.

42

4. UTJECAJ INTEGRACIJE U EUROPSKU UNIJU NA

HRVATSKU

Kakav je učinak integracija u Europsku uniju imala na Hrvatsku najpraktičnije je

promatrati temeljem kretanja makroekonomskih pokazatelja u posljednjih nekoliko

godina. Pri tome je u analizu potrebno uvrstiti makroekonomske pokazatelje koji su

direktno vezani za promjene koje su se dogodile u hrvatskom gospodarstvu i društvo

neposredno nakon ulaska u Uniju. Promatrani pokazatelji jesu: stope rasta BDP-a, stope

nezaposlenosti, vanjskotrgovinska razmjena, migracije te kretanje inozemnih ulaganja u

Hrvatsku. U nastavku je provedena kratka analiza navedenih pokazatelja.

Grafikon 1. Realne stope rasta BDP-a u Hrvatskoj od 2005.godine do 2014.godine

Izvor: Eurostat

Prema kretanju BDP-a moguće je utvrditi kako je njegovo smanjenje od uključivanja u

Uniju sve manje, odnosno da iako je u fazi opadanja, BDP opada po znatno manjim

stopama. Tijekom 2014.godine prema podacima Eurostata zabilježen je pad od 0,4% u

odnosu na godinu prije, što je za pola postotnoga poena manje nego li je iznosio pad

godinu prije, odnosno od 2012.godine do 2013.godine. To ukazuje na pozitivne

promjene odnosno lagani oporavak gospodarstva koje se sa negativnim stopama rasta

BDP-a suočava od kriznih godina, odnosno od 2008.godine nadalje. Oporavak BDP-a

dijelomice je povezan i sa porastom izvoza iz Hrvatske, što je prikazano sljedećim

grafikonom.

43

Grafikon 2. Udio uvoza i izvoza u BDP-u Hrvatske (2005.godine – 2014.godine),

izraženo u %

Izvor: Eurostat

Grafikon pokazuje kako se u posljednih nekoliko godina povećava udio izvoza u BDP-u

dok se smanjuje u odnosu na njega udio uvoza. To ukazuje na pozitivna kretanja u

gospodarstvu. Rast i jačanje izvoza vodi prema konkurentnosti gospodarstva i jedan je

od temeljnih pokazatelja oporavka gospodarstva. Za rast izvoza u posljednjim godinama

primarno je zaslužno otvaranje granica i uključivanje Hrvatske u Uniju. Na taj je način

osim otvorenoga pristupa na unutarnje tržište Europske unije, Hrvatska dobila i

preferencijalni pristup ostatku svijeta, sada u poziciji zemlje članice Unije, nudeći

proizvode i usluge europskoga podrijetla. Ovom je također doprinjelo i usklađivanje

zakonodavstva po pitanju standardizacije proiizvoda i usluga, zbog čega je većinu

proizvoda, sada usklađenih s normama, znatno lakše izvesti iz Hrvatske u druge zemlje

članice ili u treće zemlje.

Osim pozitivnih učinaka koje je imala sloboda kretanja roba, pozitivne efekte imala je i

sloboda kretanja radnika. Njome je omogućeno smanjenje stope nezaposlenosti. Naime,

veliki broj nezaposlenih radnika u Hrvatskoj rješenje svojega problema pronašao je u

nekoj drugoj zemlji članici. To se odrazilo na emigracije (prikazano na pripadajućem

grafikonu). Izuzev toga smanjenje stope nezaposlenosti produkt je niza mjera koje je

44

potpomogla organizacijski i financijski Unija, a kojima je primarno rješavan najveći

problem odnosne nezaposlenost mladih. Niz mjera i programa doveo je do prekida

stalnoga rasta stope nezaposlenosti u Hrvatskoj što je prikazano sljedećim grafikonom.

Grafikon 3. Stope nezaposlenosti u Hrvatskoj od 2005.godine do 2014.godine (%)

Izvor: Eurostat

Stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u stalnom su porastu sve od 2008.godine, kada je

zbog smanjenja gospodarske aktivnosti došlo do pada zaposlenosti. Ovaj ciklički

problem koji je zahvatio veliki broj gospodarstava rješen je u Hrvatskoj nizom mjera

savjetodavne i financijske pomoći od strane Unije. Na taj je način u posljednjihh godinu

dana, odnosno u samo jednoj godini članstva u Uniju prekinut stalni trend rasta broja

nezaposlenih. Ipak kako je istaknuto, smanjenju broja nezaposlenih uvelike je

doprinjelo otvaranje granica i emigracija mahom nezaposlenoga stanovništva.

45

Grafikon 4. Broj iseljenih iz Hrvatske (2008.godina-2013.godina)

Izvor: Eurostat

Broj iseljenika se u samo jednoj godini, od 2012.godine do 2013.godine povećao za

nešto manje od 3000 osoba. Posebice je val iseljavanja zabilježen nakon otvaranja

granica, odnsono nakon pristupanja Hrvatske u članstvo Unije. Ipak, Hrvatske se

godinama suočava sa stalnim iseljavanjem stanovništva, što se većinom povezuje sa

posljedicama ratnih razaranja i nemira te nepovoljnom gospodarskom situacijom.

Posljednja, a svakako jedna od najbitnijih sloboda koje je Hrvatska ostvarila

pristupanjem u članstvo Unije je sloboda kretanja kapitala. Ovim putem omogućeno je

bezgranično kretanje kapitala iz zemalja članica u Hrvatsku koja je također zemlja

članica. To je potaknulo ulaganja u Hrvatsku koja su prijeko potrebna za ogospodarski

oporavak. U sljedećm grafikonu prikazano je kretanje inozemnih ulaganja u Hrvatsku u

posljednjih 20 godina.

46

Grafikon 5. Inozemna ulaganja u Hrvatsku (od 1995.godine do 2013.godine), u

mil.eura

Izvor: Hrvatska narodna banka

Razina inozemnih ulaganja u Hrvatsku je u razdoblju od ulaska u Uniju do danas

dosegla dosada nezabilježene razine. Ovim putem ostvaren je priljev značajnoga

kapitala namijenjenoga za oporavak industrije i gospodarstva. Pod priljevom kapitala

ponajprije se podrazumijevaju akvizicije i preuzimanja vodećih hrvatskih poduzeća,

koja su postala hrvatska stvarnost. Sve je veći broj domaćih poduzeća u rukama

inozemnih ulagača, posebice u kritičnim i iznimno profitabilnim sektorima:

telekomunikacije, energetika, turizam, ...

Prema prvoj godini provedenoj u Uniji Hrvatska bilježi sve veći broj pozitivnih efekata

koji uspijevaju nadomjestiti negativne učinke, odnosno sve troškove koje je izazvalo

pristupanje Uniji i usklađivanje politika, a koji se manifestiraju kao gubitici od izvoza u

zemlje CEFTE, gubici od poreznih prihoda i carinate gubici od sredstava izdvojenih u

proračune Unije. To je nadomješteno sa povećanim primanjima iz EU fondova. U toku

2014.godine zabilježen je takođeri rast vanjskotrgovinske razmjene što je odraz

privikavanja hrvatskih poduzetnika na uvjete trgovine u Uniji.

(http://www.vecernji.hr/hrvatska/ucinak-hrvatske-u-eu-evo-sto-kaze-grcic-a-sto-

maletic-947758)

47

5. ZAKLJUČAK

Europska unija je jedinstvena zajednica naroda na tlu europskoga kontinenta. Ideja o

njezinu nastanka datira u daleku prošlost, kada je prema većini filozofa takva

jedinstvena integracija na tlu Europe bila nužna. Do formiranja prvoga oblika ove

zajednice dolazi zbog velike štete i problema nastalih ratnim razaranjima na tlu

kontineta. Kako bi se sprječila takva događanja u budućnosti i ujednili susjedni narodi,

ponajprije Francuska i Njemačka, dvije velesile, pokrenula se prva integracija. Na taj je

način nastala Europska zajednica za ugljen i čelik, kojom se nastojalo pod zajedničkom

upravom držati ove dvije ključne industrije. U prvotnu zajednicu bilo je uključeno šest

država članica, koje se danas nazivaju osnivačicama. Razvoj Unije trajao je godinama a

popraćen je nizom ugovora i akata koji su definirali nadležnosti, prava i obveze Unije te

zemalja članica. Današnja Europska unija utemeljna je 1992.godine Ugovorom iz

Maastrichta i osnovana je na temeljima dotada postojećih zajednica zemalja na tlu

Europe. Nakon nekoliko valova proširenja današnja Europska unija broji 28 zemalja

članica. Svrha njezina postojanja je ispunjenje unutarnjega zajedničkoga tržišta, što je

vršni cilj europske integracije. Da bi se isti ostvario potrebno je ostvarenje četiriju

sloboda: slobode kretanja roba, pružanja usluga i poslovnoga nastana, kretanja ljudi (pa

time i radnika) te kretanja kapitala. Provođenje nadležnosti Unije i njezino upravljanje

izvodi se preko četiriju vodećih institucija: Komisije, Parlamenta, Vijeća EU i

Europskoga vijeća. Svakoj je od ovih institucija dodijeljena uloga i zaduženje u

odlučivanju i provođenju zakonodavstva u kojem je Unija nadležna, ali i koordinacija i

usklađivanje politika koje su ostale u rukama zemalja članica.

Hrvatska je članica Unije postala 2013.godine, nakon dugogodišnjih pregovora i

kandidature za članstvo. Pretpristupni pregovori su otvoreni 2006.godine, nakon čega je

Hrvatska prošla, otvorila i zatvorila 35 poglavlja vezanih za pravnu stečevinu Unije.

Ispunjavanjem traženih kriterija Hrvatska je ostvarila uvjete da postane punopravna

članica, 28.po redu u ovoj zajednici naroda. Od ulaska Hrvatske u Uniju se mnogo toga

očekivalo i upravo je to razlog stalnoga poticanja i intenzivnoga rada na procesu

uključivanja u Uniju. Temeljna prednost koju nosi članstvo u Uniji je jačanje

48

konkurentnosti zemlje sada kao članica Unije. Kroz jačanje konkurentnosti te

otvaranjem granica potiče se izvoz iz zemlje čime se djeluje na poboljšanje

gospodarstva i gospodarski oporavak. Temeljne koristi koje zemlja ostvaruje od ulaska

u Uniju povezane su sa četirima slobodama. Izuzev toga zemlja kao članica ima pravo

na financijsku potporu koju pruža Unija svojim zemljama članicama u raznim

područjima zajedničke jurisdikcije. Ipak, postoji i niz nepovoljnih efekata od ulaska u

Uniju koji impliciraju nepovoljne troškove. Troškovi se prilikom procesa integracije

povezuju sa potrebama izgradnje administrativne infrastrukture koju Unija iziksuje od

zemalja članica, ali i sa troškovima nastalim zbog prilagođavanja zakonodavstva i svih

drugih elemenata jednoga gospodarstva onom propisanom od strane Unije. Svi su ti

troškovi nazvani troškovima tranzicije a najčešće su, što je i u slučaju Hrvatske

primjenjeno, pokriveni priljevima iz europskog proračuna. Tim više dok su koritisi u

pravilu dugoročnoga karaktera, troškovi su najčešće kratkoročni, napose oni koji su

izdašniji.

Utjecaj uključivanja Hrvatske u Uniju vidljiv je već nakon jednogodišnjega članstva u

Uniji. Oporavak gospodarstva se nazire i prikazan je oporavkom gospodarskih

pokazatelja: usporavanjem pada BDP-a, stagnacijom nezaposlenosti, povećajem

izvoza, ... Svi učinci direktno su vezani na korištenje prednosti sloboda koje je donijela

Unija, odnosno slobode kretanja ljudi, roba i kapitala. Kumulativni efekt javlja se kroz

jačanje konkurentnosti gospdarstva, koje u konačnici vodi ka privlačenju novih

inozemnih investicija. Ipak, ovaj proces će trajati malo duže, s obzirom da se Hrvatska

suočava sa velikim transakcijskim troškovima izazvanim rješavanjem tranzicije

gospodarstva (koja je zaostala u odnosu na druge tranzicisjke zemlje regije), te sa

prijelazom u članstvo Unije.

49

LITERATURA

Rudolf, D., Vrdoljak, I. 2005. Europska unija i Republika Hrvatska, Adrias, Vol.No. 12

Omjec, J., 2008., Vijeće Europe i Europska unija: institucionalni i pravni okvir, Novi

informator, Zagreb

Cerovac, M., Faulend, M., Mintas Hodak, LJ. 2010., Europska unija, Mate d.o.o.,

Zagreb

Tišma, S., Samardžija, V., Jurlin, K., 2012. Hrvatska i Europska unija: Prednosti i

izazovi članstva, Institut za međunarodne odnose

Samardžija, V., Staničić, M., Nikić, G., 2000. Hrvatska i Europska unija: koristi i

troškovi integriranja, Institut za međunarodne odnose, Zagreb

Strapec, M., et al., 1999., Models used and to be used in Costs and benefit evaluation

ofthe European union's Enlargement, June.

Sopek, P., 2013., Proračunska perspektiva Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju,

Financijska teorija i praksa, 37 (1), 31-71

Đukec, Z., Kušić,S., Radić, D., 2003. Cost benefit analiza integracije Hrvatske u

Europsku uniju, Ekonomski pregled, 54, 7-8, 651-677

Kresan-Škabić, I., Banković, M., 2008., Malo gospodarstvo u Hrvatskoj i ulazak u

Europsku uniju, Ekonomska misao i praksa, 17, 1 57-76.

Hrvatski sabor, 2015. Donošenje odluka u Europskoj uniji, Eduaktivni letak

Bitzenis, A., Andronikidis, A., 2006. Cost and benefits of integration in the European

union and in the Economic monetary union (EMU), online:

http://www.researchgate.net/publication/26451561_COST_AND_BENEFITS_OF_INT

EGRATION_IN_THE_EUROPEAN_UNION_AND_IN_THE_ECONOMIC_MONET

ARY_UNION_(EMU)

Eurostat, online: http://ec.europa.eu/eurostat/data/database

50

Hrvatska narodna banka, online: http://www.hnb.hr/statistika/h-

statistika_inozemnih_izravnih_ul.htm

http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/1.Nastanak_i_razvoj_EU.pdf

http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/o-europskoj-uniji/iz-povijesti/

http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/index_hr.htm

http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/european-parliament/index_hr.htm

http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/institucije-europske-unije/

http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/european-commission/index_hr.htm

http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/european-council/index_hr.htm

http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/council-eu/index_hr.htm

http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=14613

http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.1.html





http://www.mvep.hr/files/file/publikacije/Hrvatska_na_putu_2012.pdf.

http://europa.eu/about-eu/basic-information/money/revenue-income/index_hr.htm

http://ec.europa.eu/budget/mff/figures/index_en.cfm

http://econ.economicshelp.org/2007/03/benefits-of-european-union.html)

http://www.vecernji.hr/hrvatska/ucinak-hrvatske-u-eu-evo-sto-kaze-grcic-a-sto-maletic-

947758

51

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Realne stope rasta BDP-a u Hrvatskoj od 2005.godine do 2014.godine .... 42

Grafikon 2. Udio uvoza i izvoza u BDP-u Hrvatske (2005.godine – 2014.godine),

izraženo u % ................................................................................................................... 43

Grafikon 3. Stope nezaposlenosti u Hrvatskoj od 2005.godine do 2014.godine (%)..... 44

Grafikon 4. Broj iseljenih iz Hrvatske (2008.godina-2013.godina) ............................... 45

Grafikon 5. Inozemna ulaganja u Hrvatsku (od 1995.godine do 2013.godine), u mil.eura

........................................................................................................................................ 46

POPIS SLIKA

Slika 1. Stupovi Europske unije ....................................................................................... 9

Slika 2. Obveze u Višegodišnjem financijskom okviru 2014-2020. (959.988 milijuna

eura) izraženo u milijunima EUR ................................................................................... 36

52

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom TROSKOVI, KORISTI I

UTJECAJI INTEGRIRANJA HRVATSKE U EUROPSKU UNIJU izradio samostalno

pod voditeljstvom dr.sc Dragoljub Stojanov uz pomoc i nadzor dr.sc.Vesna Buterin,

primjenjujući metodologiju znanstvenoistrazivackog rada i koristeći literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tude spoznaje, stavove, zakljucke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu, na uobićajen

sam naćin citirao i povezao referencama s koristenim bib1iografslkim jedinicama. Rad

je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Takoder, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na sluzbenim

stranicama Fakulteta.

POTPIS

Documents

TROŠKOVI, KORISTI I UTJECAJI INTEGRIRANJA HRVATSKE U ...oliver.efri.hr/zavrsni/948.B.pdf · U ovome dijelu također je provedena analiza koristi i troškova od pristupanja Hrvatske