UMJETNOST SREDNJEG VIJEKA

Starohrvatska umjetnost Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su tada bili na razvojnoj razini brončanog i željeznog doba, te nisu znali uživati u blagodatima grada pa su se naseljavali u njihovoj blizini, na obližnjim rijekama (npr. Otok na ušću rijeke Jadro ispred Salone).

Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana). Veće su uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je i crkva sv. Spasa na vrelu Cetine iz 9. st. Crkva ima snažne oble kontrafore (izvanjske stupove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja.

Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika (uzdužne ili centralne), ali najveća i najsloženija crkva kružne osnove iz 9. st. je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je izvorno bila kupola – ovija se prstenasti brod s trima apsidama na istoku, a taj oblik se ponavlja i na katu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Donata može se usporediti samo dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu. Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčastim ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Motivi tih pletera su preuzeti iz antičke umjetnosti (valovi, troprute pletenice, pentagrami, mreže rombova ...), no dok su u antici ti ornamenti služili samo kao okvir, u predromanici oni ispunjavaju cijelu površinu.

Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Evanđelistar iz Splita, 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci starohrvatskog slikarstva.

Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Hrvatski kralj u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici). No ubrzo su glagoljicu zamijenili latinski natpisi na pregradama i nadvratnicima starohrvatskih crkvica što spominju kome je crkva posvećena, te tko i kada ju je dao podići. To je bio jedini način da se "novodošli barbari" uklope u tadašnju, još uvijek romaniziranu Europu.

Iz krunidbene crkve kralja Zvonimira (tzv. Šuplja crkva, Solin) potječe i ploča oltarne pregrade s likom hrvatskog kralja na prijestolju s franačkom krunom na glavi, uz kojeg je dvorjanin, a na tlu podanik što se poklonio kralju. S frontalnim licima sukladan je i linearizam u iscrtavanju nabora tkanina i detalja. Danas je ploča ugrađena u krstionicu splitske katedrale.

Od umjetničkih predmeta svakidašnje uporabe najviše je očuvanih relikvijara - drvenih kutija različitih oblika, obloženih srebrnim limom u kojem su iskucani određeni likovi, simboli, dopunjeni natpisima i ukrasima, u kojima se čuvalo djeliće kostiju, kose ili odjeće svetaca (lat. Reliquia = ostatak). Oni su se štovali i vjerovalo se da imaju nadnaravnu moć iscjeljivanja ili ozdravljenja. Relikvijari su često bili oblikovani poput čuvanog djelića tijela u njima. Takav je i moćnik glave sv. Jakova u Zadru, kojemu je valjkasti dio oblikovan poput niza arkada s po jednim likom sveca u svakoj, a polu-kuglasti poklopac je ukrašen medaljonima sa simbolima evanđelista i Krista na vrhu.

Crkvena arhitektura u kneževini Hrvatskoj, osobito tijekom 9. stoljeća, pokazuje izrazite utjecaje zapada, posebno u gradnjama koje su tijesno povezane s donacijama vladara ili pak njihovih visokih činovnika. Grupirane su većma oko Knina, srednjovjekovne prijestolnice hrvatske kneževine, pokazuju zanimljiva prostorna i konstruktivna rješenja. Posebno se izdvaja grupa sakralnih građevina s naglašenim zapadnim pročeljem (westverk), uz koji je aksijalni zvonik pročelja i donatorska kapela iznad svodnog predvorja. Teška je svodna konstrukcija bila uzrokom ojačavanju uzdužnih zidova polukružnim pilonima u gustom rasporedu. Sagrađene su u kraćem vremenskom razdoblju kroz drugu polovicu 9. stoljeća. Poznate su u trobrodnim i jednobrodnim inačicama, a jedina znatnije uščuvana je

1

ruševina crkve Sv. Spasa kod izvora rijeke Cetine. Iz donatorskog natpisa s uništene oltarne ograde doznaje se da ju je dao sagraditi župan (comes) Gostiha. Križni svodovi predvorja nad kojima je počivala donatorova kapela (Eigenkiche), svjedoče o ranoj njihovoj pojavi u vremenu kada u arhitekturi Dalmacije prevladava valjkasti svod. U trobrodnim varijantama bile su izgrađene katedrala grada Biograda i crkva Sv. Cecilije kod Knina, uz koju jedna kasnija legenda vezuje nasilnu smrt kralja Zvonimira. Križna osnova pilona kojima je bila postignuta njezina trobrodnost najbolje svjedoči o negdašnjem sustavu svodnih konstrukcija te troapsidalne bazilikalne građevine.

Romanika

Rana romanika se javlja u Hrvatskoj početkom 11. st., i to snažnim razvojem samostana i crkvenom reformom (benediktinci). To razdoblje je ostavilo brojne, među njima i jako vrijedne, spomenike koji su neravnomjerno raspoređeni, uglavnom na jadranskom priobalju – Istra, Primorje i Dalmacija – dok su gotovo neznatni ostaci na hrvatskom sjeveru.

Već vrlo rano, u ranoj romanici (11. st.), grade se monumentalni gradovi na obali Jadrana, kuće se grade u kamenu, najčešće su trokatnice bez dimnjaka, u prizemlju konobe ili dućani (npr. u Poreču, Rabu, Zadru, Trogiru i Splitu). Grade se i trobrodne, troapsidalne bazilike, sa stupovima i lukovima arkada, te drvenim stropovima, što ih uza svoje samostane grade benediktinci koji dolaze iz Italije. Sv. Petar u Supetarskoj Dragi na Rabu (11. st.) najbolje je očuvana crkva toga tipa u Hrvatskoj. Na Rabu je i rapska katedrala (12. st.) koja ispred ima zrelo-romanički zvonik, najmonumentalniji u Dalmaciji. On se postupno rastvara sve većima i brojnijim otvorima odozdo prema gore (monofore, bifore, trifore i kvadrifor), što je tipično za romaniku, ali i graditeljski mudro jer je svaki slijedeći kat lakši od prethodnoga..

Zadarska trobrodna katedrala Sv. Stošije (13. st.) odlikuje se izvana nizom slijepih galerija na bočnom i glavnom pročelju, gdje ima i veliku rozetu s radijalnim stupićima i trima portalima, dok se unutra smjenjuju snažniji i tanji nosači što podupiru arkade (snopasti stupovi, stepenaste galerije, plošno oblikovani figurativni reljefi).

U skulpturi se javljaju romanički elementi i to tako što reljefni pleter prerasta u figuraciju i ukrašava se kameni pojas na svodu crkava. Pri kraju romanike u Istri postoje radionice monumentalnih figura, one su geometrične i imaju naturalističke elemente – podsjećaju na gotiku. Najbolji primjeri romaničke skulpture su: - drvene vratnice Splitske katedrale majstora Buvine i Portal Trogirske katedrale majstora Radovana (1240. g.).

Glavni portal trogirske katedrale radio je majstor Radovan i on je najveći i najvažniji likovni spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj. Obuhvaća dvije velike skupine nagih Adama i Eve na postoljima što ih nose lavovi, zatim brojne reljefe s prizorima iz života po mjesecima, te prizore iz lova i Kristova života: od Navještenja do Uskrsnuća na lukovima uokolo lunete u kojoj je Kristovo Rođenje. Način oblikovanja je toliko realističan da izražava novi, gotički humanizam, po čemu je Radovan na tragu postignuća najrazvijenije francuske skulpture (Katedrala u Chartresu). Njegova usmjerenost čovjeku je i primjetna u odabiru teme za lunetu, on prikazuje Rođenje Krista, umjesto Posljednjeg Suda koji je najčešći u romanici.

Romaničko slikarstvo je zidno, na dasci i iluminirani rukopisi. Istra je tipično "granično" područje miješanja utjecaja umjetnosti istočne i zapadne Europe, te su tu najbrojnije i najočuvanije freske. Opće karakteristike fresaka tog doba su: - plošnost, linearnost nabora i crveni krugovi na obrazima. Slikarstvo na dasci su obično Bogorodice s djetetom i oslikana raspela.

----

Romanika (romanički stil) je stil u europskoj umjetnosti koji traje otprilike od 1000. do 1250.

Dok su prethodne umjetnosti (Karolinška i Otonska) bile izrazito dvorske, romanika se raširila cijelom zapadnom Europom bez jedinstvenog centralnog izvora. Područje rasprostiranja ove umjetnosti je od sjeverne Španjolske do Rajnske oblasti i od Škotske do srednje Italije, a najbogatije se razvija u Francuskoj. Izraz “romanički” potječe od izraza “rimski”, jer je način građenja čvrstih masivnih crkava

2

sa bačvastim svodovima vrlo sličan rimskom. Kamen je glavni građevinski materijal, a dimenzije se povećavaju sa usavršavanjem tehnike izgradnje.

Povijesna pozadina U doba Rimskog carstva veliki dio Europe bio je u sastavu jedne države, no raspadom zapadnog Rimskog carstva u 5. st. nastale su brojne državice. Karlo Veliki u 9. st. je ponovno ujedinio gotovo cijelu zapadnu Europu, ali već u 11. st., na području gdje je danas tridesetak država, tada je bilo dvjestotinjak; što vojvodstava, što grofovija, što kneževina, što kraljevina itd. Pa i svaka ta jedinica zatvarala se u svoje granice gdje su se nizali posjedi glavnih nositelja društvenog života: plemstva, svećenstva i građanstva. Ta trodijelna moć očituje se gradnjom pretežno tri vrste objekata: plemićki dvorci (feudalni burgovi), samostani i gradovi. Kršćanstvo je tada bilo svuda prisutno, barbarski narodi su gotovo već svi primili kršćansku vjeru, posebno su jaki crkveni redovi Benediktinci i Cisterati. Nije bilo centralne političke vlasti u Europi, ali je Papa utjelovljavao centralnu duhovnu vlast. Islam po prvi put dolazi u Europu (iz Alžira u Španjolsku). Uopće je u to vrijeme vladalo vjersko oduševljenje koje je doseglo je svoj vrhunac u Križarskim ratovima (na samom kraju 11. st.). Izniče građanska srednja klasa (zanatlije i trgovci) koji se učvršćuju između seljaštva i plemstva kao važan činitelj srednjovjekovnog društva.

U Romanici dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima.

Put Svetog Jakova je područje u kojemu se pojavila i cvala Romanika. Put za Santiago (španjolski: Camino de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova. Zbog toga se naziva još i Putem Svetog Jakova. Tijekom cijelog Srednjeg vijeka, Santiago de Compostela je bilo vrlo popularno hodočasničko odredište, no kasnije je zanimanje oslabilo. U današnje vrijema ponovo mu se vraća popularnost.

UNESCO je proglasio Put za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom. Vijeće Europe mu je dodijelilo titulu Glavne ulice Europe.

Kiparstvo

Posljednji sud u timpanu portala katedrale St.-Lazare u Autunu, Francuska iz 12. st.Na skulpturi romanike, još uvijek vezane za arhitekturu, javlja se ponovo, prvi put nakon kasne antike, jak osjećaj za plastično, a u obradi detalja težnje za shematiziranjem.

Romanička skulptura gotovo je isključivo vezana za arhitekturu (portali, kapiteli, dijelovi ili čitave fasade). Njezina uloga jest ukrasiti ili obogatiti površine građevine, ali u prvome redu reljefnim likovima i prizorima prenijeti likovnim govorom određeni vjerski sadržaj.

U ranom srednjem vijeku kiparstvo je bilo svedeno na sitnu plastiku, ponajviše na reljefe izvedene u bjelokosti ili metalu. Osobito, obradu plitkih reljefa bez izrazitih zaobljenja, pri čemu se detalji oblikuju plitko urezanim crtama; to nazivamo linearno ili grafičko oblikovanje. Po ukočenosti likova (postavljenih frontalno ili u profilu) te zbog plošnosti u oblikovanju i linearnosti detalja, ranoromanička skulptura vrlo je bliska rano-grčkoj (arhajskoj) fazi grčke skulpture.

Zakonitosti romaničke skulpture Obnova velike kamene skulpture u romanici povezana je s potrebom da se vjerničkim masama, koje su se kretale hodočasničkim putovima kroz jugozapadnu Francusku i sjevernu Španjolsku prema Santiago de Compostela, trodimenzionalnim likovima prikažu zasade vjere. Skulpture na fasadama privlačile su pažnju i pojačavale su vjernički žar. Romanički umjetnici bili su strogo uvjetovani trima pravilima:1. zakonu kadra,2. zakonu hijerarhije i3. pravilu horror vacui.

3

Zakon kadra znači da su skulpture podređene diktatu arhitektonskog okvira (timpan, luk, kapitel, stup, nadvratnik itd.), s njim u svezi je zakon hijerarhije (što je lik važniji to je i veći) i horror vacui (strah od praznog prostora). Zakon hijerarhije i funkcije dovodi do naročitih disproporcionalnih odnosa ljudskih likova koji ponovno postaju nosioci plastičnog oblikovanja. Zajedno sa životinjskim likovima, čudovištima (bestijarij) i veoma bogatim ornamentom organskog i geometrijskog karaktera, oni predstavljaju konkretizirane simbole, personifikacije nove osjećajnosti, prije svega straha i veoma intenzivno doživljenog sukoba života i smrti.

Motiv koji najviše odgovara ovakvom prikazivanju je "posljednji sud", zato je vrlo često prisutan na glavnom portalu crkve. Upravo polukružno polje timpana (polukrug nad ulazom) iznad glavnog portala je često okvir za skulpturalni prikaz "posljednjeg suda". (npr. slika gore: St. Lazare, Autun). Prikaz je prilagođen kadru, simetričnost kompozicije određuje lik Krista u mandorli (ovalni okvir oko prikaza Krista u slavi) i sam osnovni kadar timpana. Likovi različitih dimenzija, određenih hijerarhijom, isprepleću se međusobno, izlaze jedan iz drugog, nadovezavši se u neprestanoj metamorfozi - horror vacui. Površina je stilizirana, oblikovana plićim i dubljim urezima.

Kapitel (glava stupa) iz crkve Notre-Dame-en-Vaux u Châlons en Champagne, Francuska, 12. st., prikazuje scenu Isus pere noge svojim učenicima komponiranu unaokolo kapitela dvojnog stupa s karakterističnim oblikovanjem likova prema zakonu kadra gdje su im glave mnogo veće kako bi se uklopile u oblik samog kapitela. Prizor se kontinuirano nastavlja pokoravajući se oblini kapitela kao jedinstvenom kadru. No postoji i određeno kretanje volumena koje je suprotno kadru kapitela, a postiže se uskovitlanoj dubokoj obradi površine.

Reljef Nevjerni Toma, iz samostana Santo Domingo u Silosu (Španjolska, 11. st.) oblikovan je po zakonitostima koje proizlaze iz duha romanike u kojoj ikonografska tema nije samo tema, već element u kojem ljudi žive, koji je sam po sebi razumljiv, jednostavno rješenje. Važno je sve prikazati, a ne prikazati vjerno.

Kult bogorodice dobiva na važnosti tek u 13. st., ali u nekim djelovima Europe (npr. Auvergne, Francuska) rasprostranjen je već u Romanici. Obilježava ga velika produkcija drvenih obojenih skulptura Bogorodice, kao što je ona iz St. Nectaira (12. st.) oblikovana je kao zatvoren statičan volumen. Stav je frontalan, a ruke disproporcionalno uvećane i udaljene od djeteta omeđujući dio prostora. Površina je ritmična, linearno oblikovana paralelnim urezima stilizirane odjeće.

Ikonografska topografija

Ikonografska topografija je značenje mjesta u arhitekturi i načelo rasporeda tema i slika unutar crkvene građevine. Po poimanju srednjovjekovnog čovjeka, crkva je zapravo poput modela ili makete svijeta, sukladno tome je i urešena. Osnovna je podjela (kao i u stvarnosti) da je dole zemlja, a gore nebo. U prostoru crkve gornji dijelovi što "lebde" (nose ih zidovi ili stupovi s lukovima), dakle svodovi, krov, i kupola ako je ima, su zamišljeno nebo, a ono što je ispod što ga nosi (zidovi i stupovi s lukovima arkada) - zemlja.

U srednjem vijeku je za svaki prizor i za svaki lik postojalo točno određeno mjesto sukladno značenju teme. Likovi koji borave na nebu (Bog, anđeli, sveci …) morali su biti prikazivani u gornjim zonama crkve, a ono što je zemaljsko ili se zbiva na zemlji – u donjim. Zato se na freskama i mozaicima redovito na vrhu kupole, kao najvišem vrhu crkve, prikazuje Bog, ili Krist u slavi, a ispod njega Bogorodica s dvama arhanđelima između 12 apostola.

Kupolu čuvaju 4 pandativa na kojima se redovito prikazuju četvorica evanđelista. Ispod kupole, unutar crkvene građevine, smanjuje se udio božanskog a raste udio tjelesnog. Tako se svi prizori Kristovog života na zemlji slikaju u donjim dijelovima crkve. Uz Kristov život na zemlji prikazivani su prizori iz zemaljskog života Bogorodice, legende iz života svetaca, sveti ratnici i mučenici.

Ako crkva nema kupolu, onda je najistaknutije mjesto četvrtkugla nad apsidom, u kojoj je smješten oltar. Osim Krista, ovdje je često prikazivana Bogorodica na prijestolju, majka, voditeljica zemaljske crkve.

4

Prizor Posljednjeg suda uvijek je na zapadnom zidu. On uz vječni život za pravednike, sadrži i prijetnju grešnicima mukama paklenim. Stoga taj prizor, kao suprotnost, mora biti nasuprot oltaru. Kada se okrene od oltara i smjesti se na zapadnoj stijeni crkve, vjernik pri izlazu ugleda prizor Posljednjeg suda. To mu treba ostati posljednji i najsnažniji dojam nakon izlaska. Prizor Suda (s često pomno prikazanim mukama prokletih u paklu) opomena je i prijetnja, što ga čeka ne bude li se pridržavao Božjih zapovjedi.

Prizor Navještenja je redovito prikazan na čeonoj strani apside, u kutovima iznad trijumfalnog luka pred oltarom. Anđeo je uvijek s lijeve strane, a Bogorodica s desne jer prate radnju kao što mi čitamo s lijeva na desno.Slikarstvo

Romaničko slikarstvo (kao i kiparstvo) vezano je uglavnom za arhitekturu (kao freska, oslikani drveni stropovi, vitraj, tapiserija, rjeđe mozaik), za knjigu (iluminacije) ili oltar (oslikane oltarne ploče i sanduci). Za romaničko slikarstvo (kao i u kiparstvu) vrijede određene zajedničke osobine, skoro zakonitosti, to su: plošnost i linearnost, vertikalna perspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema, odnosno ikonografije i skromna ljestvica boja (zemljane boje: ciglasto-crvena, oker-žuta i rđavo-smeđa).

Za romaničko slikarstvo vrijede određene zajedničke osobine, skoro zakonitosti, to su: plošnost i linearnost, vertikalna perspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema, odnosno ikonografije i skromna ljestvica boja (zemljane boje, ciglasto-crvena, oker-žuta i rđavo-smeđa).

Linearnost znači da slikar redovito najprije nacrta prizor, a potom bojom ispunjava pojedine površine ili polja. Dakle, romanički slikar napušta klasični (rimski) iluzionizam, umjesto njega on jasno ocrtane obrise likova ispunjava svijetlim intenzivnim bojama; tako da su obrisi likova jasno određeni jasnoćom crteža.

Kao što je volumen, zaobljenost tijela ili ispupčenost predmeta "spljoštena" u plohu, tako je i prostor zamijenjen jednobojnom plohom. No, ako se neki prizor odigrava u osobitom prostoru koji mora prikazati, on će pojedine "planove" što su po dubini jedan iza drugoga prikazati poput obojenih traka, jedan iznad drugoga (vertikalna perspektiva).

Redukcija kao način prikazivanja bi značio smanjivanje broja likova i pojedinosti na što manji broj.

Romaničko slikarstvo (kao i kiparstvo) vezano je uglavnom za arhitekturu (kao freska, oslikani drveni stropovi, vitraj, tapiserija, rjeđe mozaik), za knjigu (iluminacije) ili oltar (oslikane oltarne ploče i sanduci).

Vitraji nisu posebno reprezentativni, ali zato postoje izvanredna djela u tehnici tapiserije i freske. Npr. Tapiserija kraljice Matilde iz Bayeuxa (Francuska, 1073.-83.) dugačka je 70 m, a uska 50 cm; tkanina je urešena vezom u osam boja koji prikazuje Normansko osvajanje Engleske. Prizori se nižu horizontalno, s lijeva na desno, a praćeni su širokim rubnim trakama s prikladnim prikazom životinja. Jako plošno, dekorativno, bez prostornosti, ali s vremenskom dimenzijom nizanja događaja (možda najraniji strip).

Paklene ralje, oko 1150., iluminacija iz Winchesterskog moltvenika, na pozadini, horizontalno i vertikalno organiziranoj u plohama zemljanog, smeđeg i sivog, nalaze se likovi podređeni kadru. Krivulja broda i dvije figure sa obje strane stvara napetu kompoziciju. Oblici su plošni, linearni, i u igri linija i boja apstraktni.

Iluminacije (oslikavanje) srednjovjekovnih rukopisnih knjiga nastavljana je kroz cijeli srednji vijek. Minijatura Sveti Ivan Apostol iz Molitvenika opata Wedrica, oko 1147 g., ili ilustracija iz rukopisa Carmina Burana (13. st.) pokazuju utjecaj romanike na umjetnost ilustriranja. Kompozicija je potpuno ispunjena, a potezi su zmijoliki i razigrani – direktan utjecaj prikazivanja životinja - bestijarij.

Primijenjene umjetnostiU umjetničkom oblikovanju nakita, liturgijskih i uporabnih predmeta koriste se plemenite kovine, bjelokost, drago kamenje, emajl.

5

Tapiserija iz Bayeuxa

Tapiserija kraljice Matilde ili Tapiserija iz Bayeuxa (Francuska) je najpoznatija romanička tapiserija iz oko 1073.-1083., dugačka je 70 m, a uska 50 cm; priča o Normanskom osvajanju Engleske 1066. godine.

Iako se naziva tapiserijom, ona je zapravo izvezena tkanina napravljena vunenim koncem u boji na izbijeljenom lanenom platnu. Tkanina je ukrašena vezom u osam boja koji prikazuje normansko osvajanje Engleske. Prizori se nižu horizontalno, s lijeva na desno, a praćeni su širokim rubnim trakama (jedna pri vrhu i druga pri dnu) s prikladnim prikazom životinja (ptice, psi, jeleni, pijetlovi i dr.) i simboličnih radnji (lov s psima i sl.); prati ih i latinski tekst kojim se objašnjava radnja i likovi.

Tapiserija sadrži 626 ljudskih figura, 731 životinje, 376 broda i 70 zgrada i drveća. Takav poduhvat vezenja je vjerojatno djelo više majstora-umjetnika, te povjesničara koji je iscrpno opisao sve događaje. Tako su događaji opisani na tapiseriji prije svega povijesni i prikazuju događaje iz normanskog viđenja. Iako latinski natpisi dodatno objašnjavaju slike, većina događaja prikazana je samo vizualno i mnogi detalji su ostali tajnoviti.

Iako nema podataka o imenima umjetnika, najvjerojatnije se radilo o dvorjankama koje su obično radile ovakve vezove. Neki znanstvenici misle kako je rađena za katedralu u Bayeuxu u Normandiji, na sjevernoj obali Francuske. Vjerojatno ju je naručio biskup Odo iz Bayeuxa, polubrat Vilima Osvajača, koji se pojavljuje na jednom prikazu.

Glatka površina lana je u kontrastu s grubim vezom. Za prikaz valova, užadi, pramenove konjske grive i obris svih likova korištena je pojedinačna nit. Svaki lik je obrubljen tamnom niti i plohe između linija su ispunjene jednom bojom (poput dječjih bojanki). Svi prizori su izvezeni vezom u osam boja, likovi su plošni, izvedba kompozicije i detalja slijedi zakone romaničkog oblikovnog reda, s tim da, iako se vremenski slijed primjećuje, nema prostorne dispozicije (perspektive). Tlo je naznačeno vijugavom horizontalnom linijom i osim povremenog preklapanja likova, nema težnje za prikazom trodimenzionalnog prostora. Tapiserija ima jasnu vremensku dimenziju nizanja događaja (poput stripa). Narativno kontinuiranje detalja razgraničuje se tek razlikovanjem kompozicijskog ustroja svakog uprizorenja. Kronološki slijed događaja i pokreti su naglašeni čestim ponavljanjem sličnih oblika. >> Normanska flota na putu za Hastings (detalj). Prikazi Vilimovih vikinških dugih brodova svjedoče o skandinavskom podrijetlu Normana. Brodovi se usmjeravaju strmenim kormilom kojim upravlja jedan čovjek (poput onih na vikinškim brodovima), a pramci su ukrašeni izrezbarenim glavama zmajeva.

Romanička arhitektura

Romanika je stil arhitekture koji dolazi nakon predromanike. Traje od 10. do 13. st.

U Romanici dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima. Brojne su crkve oslikane freskama u žarkim bojama sa svetačkim likovima i legendama. Najpoznatije romaničke crkve podignute su u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj i sjevernoj Italiji, ali se romanička umjetnost proširila i izvan tih zemalja. Regionalizacija je također izražena, svaka regija (pokrajina) ima neke stilske posebnosti.

Dva zakona koja vladaju romaničkom umjetnosti zovemo zakon zbrajanja (adicije) i podređivanja (subordinacije). Zakon zbrajanja znači da se neku veću cjelinu tako slaže (komponira) da uvijek prepoznajemo dijelove od kojih je sastavljena i imamo dojam kako bi ti dijelovi mogli i samostalno postojati. Tako nam se romanička crkva čini sastavljena od samostalnih tornjeva, trokutnih prizmi transepta, poluvaljaka apside s krovom u obliku polu-stošca, zatim valjkasti ophod – deambulatorij s priljubljenim polukružnim apsidicama (apsidiolama). Zakon subordinacije odgovara uređenju feudalnog društva gdje su manji feudalci (vazali) i kmetovi podređeni većima (sizerenima). Tako je u romanici jako izražena hijerarhija i stupnjevita kompozicija koja se sastaje u najvišoj točki.

6

Utvrde i burgovi San Gimignano je tipični romanički grad s jedinstvenom "šumom tornjeva". U srednjem vijeku i renesansi, bio je putna postaja katoličkih hodočasnika na njihovom putu (Via Francigena) prema Rimu i bazilici sv. Petra. Grad se razvijao i zahvaljujući razvijenoj trgovini brojnim poljoprivrednim proizvodima zahvaljujući plodnim okolnim brdima. God. 1199., za vrijeme njegovog najvećeg razvoja, grad se osamostalio od biskupa iz Volterre. Politička podjela (Gvelfi i Gibelini) mučila je upravu ove srednjovjekovne komune, ali je opet uspjela preživjeti zahvaljujući razvitku arhitekture i umjetnosti. Plemićki zamak je najreprezentativnija građevina romanike, on ima masivne čvrste zidove bez ukrasa, malene uske prozore i više katova od kojih su gornji sačuvani za vladara. Građen je prvenstveno kao obrambena utvrda, a ne dvorac za uživanje.

Romanički gradovi posjeduju sve karakteristike utvrda: masivni zidovi, maleni prozori i stiješnjenost prostora, nabijenost zgrada s uskim ili uopće bez ulica. Ti utvrđeni gradovi su obično na brežuljcima, kao npr. "grad tornjeva" San Gimignano u Italiji. Središte grada bio je trg sa stupom srama. Trg je bio slobodnog tlocrta i ovisio je o rasporedu glavnih zgrada koje su ga činile (crkva, vlastelinski dvor, uprava, tržnica itd.).

Samostani i crkve Klaustar (latinski) je element samostanske arhitekture nastao izravno iz rimskoga peristilnog tipa ladanjske vile; pravokutno unutarnje dvorište obično okruženo trijemovima na stupovima, naslonjeno jednom stranom na crkvu, dok ostale zatvaraju samostanske zgrade. U dvorištu se po pravilu nalazi bunar s kamenom krunom, vrt, a često i groblje za svećenike i redovnike. Klaustar je po pravilu dio samostana određen samo za redovnike (kloštar).

Povijest izgradnje klaustara počela je u 6. stoljeću u prvom benidiktinskom samostanu, Monte Cassino, da bi kasnije klaustar postao standardnim dijelom benediktinskih, a kasnije i drugih, samostana u srednjem vijeku, u romaničkom i gotičkom stilu. Najveći klaustar na svijetu (12,000 m2) je u Certosa di Padula u blizini Salerna u južnoj Italiji.

Klaustar samostana Sv. Petra u Moissacu, Francuska, 12. st.Samostan je stambeni i vjerski kompleks svećenika nekog reda koji se obavezno sastoji od crkve i niza objekata stambeno-privrednog značaja oko crkve. Klaustar je dvorište u središtu samostana, četvrtasto u romanici. Poznati samostani su Cluny i Citeaux u Burgundiji.

Ipak, glavni arhitektonski oblik romaničke crkve je Bazilika (nastavak rimske arhitekture u kršćansku crkvu i katedralu). Ona više nema ravan strop, nego svod, a njena se vanjština za razliku od prethodnih crkvenih građevina ukrašava različitom arhitektonskom ornamentikom i skulpturama. Unutrašnjost crkve Saint-Sernin u Toulouseu s bačvastim svodom.Obično je trobrodna (brodovi – longitudinalni prostori u bazilikama između stupova i zidova), ima transept koji u tlocrtu formira latinski križ (križ sa duljim donjim krakom). Mjesto za svećenika ostavljeno je u glavnom brodu između transepta i oltarske apside. Apsida je često samo jedna, a ponekad ih ima i tri od kojih su dvije bočne smještene na začeljima bočnih brodova. Naročito u francuskim crkvama bočni brod obuhvaća nužno i oltarski prostor, te se tako razvija tzv. Deanbolatorij (bočno-kružno kretanje u glavnoj apsidi na koga se dodaju obično 3 manje apside - tzv. nastavak bočnih brodova) na koji se zrakasto raspoređuju manje kapele. Iznad presjeka glavnog broda i transepta, obično je kvadratna kula, a ponekad i kupola. Na zapadnoj fasadi nalazi se po jedna kvadratna kula bočnog ulaza. Križasti svod je svod nastao križanjem dva bačvasta svoda. Kako romanička umjetnost obuhvaća veliko Europsko područje koje je bilo društveno-politički usitnjeno od mnogih država i državica, u gradnji se javljaju regionalizmi, tj. u pojedinačnim područjima su se razvijale neke arhitektonske karakteristike, pa romanika ima više regionalnih varijanti.

Tako npr. za talijansku Toskansku školu je karakteristično odvajanje različitih dijelova (npr. Kosi toranj u Pisi) i izražena plošnost ukrasa na fasadi. Talijanski obrazac je crkva kao objekt za obred, pored nje je kula, tj. zvonik, a ispred velika krstionica. Kosi toranj je zvonik romaničke katedrale u Pisi. Izgradnja tornja započela je 1173. godine, ali su radovi nakon izgradnje trećeg kata obustavljeni zbog

7

poniranja tla pod tornjem. Izgradnja je nastavljena 1275. godine i već ga se tad pokušalo "ispraviti". Do 1301. godine izgrađena su još tri kata, a sedmi je kat završen krajem 14. stoljeća. Toranj je visok 55 m, promjer mu je 16 m, a vrh mu je nagnut 4 m u odnosu na temelje. Naginjao se u prosjeku 1 mm godišnje, te je stoga bio je zatvoren za posjete od 1990-2001 godine zbog građevinskih zahvata kojima se pokušalo zaustaviti naginjanje. Tom prilikom toranj je ispravljen za 45 cm te je ponovno otvoren za javnost.

Lombardijska škola ima karakteristične galerije iznad bočnih brodova, dok Normanska škola (Engleska), pored tih galerija na bočnim brodovima podiže i zid, a na njemu prozore koji omogućavaju bočno osvjetljenje (tzv. bazilikalno osvjetljenje). Francuska karakteristika je produljenje bočnih brodova u vidu hodnika koji okružuju oltar crkve, te zrakasto razvedene apside. Fasada Zadarske katedrale iz 12. st. s dvije romaničke rozete po uzoru na Toskansku školu.Regionalne karakteristike njemačke škole donose miješanje u kojem crkva stoji stiješnjena između različitih vrsta škola: četvrtaste ili osmerokutne kule s vanjske strane. U Rajnskoj školi u Njemačkoj, osim kula na zapadnoj strani pojavljuju se i dvije kule na istočnoj strani pa crkva izgleda potpuno simetrično. Pri obradi fasade teži se uspostaviti harmoničan odnos između horizontalne i vertikalne podjele.

Motiv koji se koristi na fasadi, a pojavljuje se u cijeloj Europi je motiv rozete (plastični kružni ukras iznad portala bazilike), a služi osvjetljavanju glavnog broda.

Karolinška renesansa

Karolinškom renesansom se naziva kulturni uzlet (obrazovanja, pjesništva, pisanja knjiga, graditeljstva) u rano vrijeme dinastije Karolinga, pokrenut na dvoru Karla Velikog.

Korištenje pojma renesanse u ovom kontekstu je sporno jer daje preveliku težinu oživljavanju antike i sekularizaciji načina razmišljanja. Zbog toga se često koriste izrazi kao što su obrazovna reforma Karla Velikog ili karolinška obnova (lat. renovatio) što bolje odgovara stvarnim događanjima u tom vremenu.

U vrijeme vladavine Merovinga došlo je do općeg raspada crkvene organizacije, liturgije, kulture pismenosti i graditeljstva. Postoje izviješća o svećenicima koji nisu dovoljno vladali latinskim da korektno izgovore jednostavne molitve.

Najkasnije 777. godine Karlo Veliki okuplja na svom dvoru učene ljude iz cijele Europe (opat Alkuin, Pavao Đakon, Teodulf iz Orléansa). To je osiguralo, da je dvorska škola još desetljećima ostala centrom latinskih nauka (teologija, pisanje povijesti, pjesništvo) od koje su kretali poticaji u cijelu Franačku.

U napore i postignuća Dvora za sakupljanje, njegu i širenje obrazovanja koji se bez sumnje mogu nazvati programom reformi, pripadaju:

osnivanje dvorske biblioteke koja je obuhvaćala sva dostupna djela sakralne i sekularne naravi, dakle djela crkvenih otaca i antičkih autora;

razvoj novog oblika pisma za pisanje knjiga kao oblik svakodnevnog pisanja, takozvana karolinška minuskula, koji se u izvedenom obliku još i danas koristi;

sakupljanje i kopiranje kako jednostavnim pismom pisanih tekstova npr. klasika na latinskom kao i ilustriranih i bogato opremljenih liturgijskih knjiga, često naslonjenih na kasnoantičku rimsku i bizantsku tradiciju;

kraljevske upute i naredbe (uporedivo sa zakonima u današnjem smislu) kojima se crkvama i samostanima u carstvu nalaže briga i njega litterae;

poticanje građevinarstva, i ovdje posižući za jezikom oblika rimske arhitekture.

Aachenska katedrala je samostalni projekt nastao pod svjesnim utjecajem S. Vitale u Ravenni (iza 526.-547.) koju se u to vrijeme smatralo crkvom kralja Teodorika Velikog i crkve Sergija i Baka u Konstantinopolisu (dovršena 536.). Ogromni značaj koji se u to vrijeme ponovo počeo davati graditeljstvu ogleda se u reprezentativnim građevinama vladara kao i u ideji o stvaranju idealne samostanske arhitekture u 9. stoljeću.

8

Sveukupno, značenje karolinške renesanse za povijest zapadne Europe se jednostavno ne može dovoljno visoko vrednovati. Kako su 6. i 7. stoljeće doista bili "mračna" stoljeća, poticaj Karla Velikog i energija Alkuina odigrali su nemjerljivu ulogu u sakupljanju razasutog naslijeđa antike. Sve što je od antičke literature izgubljeno, izgubilo se prije 9. stoljeća.

No obrazovna reforma koja je bila postavljena čvrsto na temeljima kršćanskog nauka nije pobudila zanimanje za svjetovnu umjetnost antike. Trebalo je proći još 600 godina, do prave renesanse, da se ponovo "otkriju" antičke skulpture.Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu

Dvorska kapela Karla Velikog ili Palatinska kapela, Aachenska kapela, najznačajnija je monumentalna građevina Karolinške renesanse. Nastala je u razdoblju od 786. do 805. godine u današnjem gradu Aachenu u sjeverozapadnoj Njemačkoj. Kapela je bila duhovno središte dvora Karla Velikog, a tijekom idućih 600 godina krunidbena dvorana njemačkih vladara.

Danas je kapela Karla Velikog dio Aachenske katedrale koja je od 1978. godine na UNESCO-vom popisu spomenika Svjetske baštine. Kapela je razlog što Francuzi nazivaju Aachen Aix-la-Chapelle.

Dvor Karla Velikog bio je skupina rezidencijalnih, političkih i vjerskih zgrada, koje su bile središte vlasti karolinškog carstva. To je bio za to doba jedinstven graditeljski projekt, koji je odražavao težnje Karlove obnove - karolinške renesanse. Glavni projektant bio je Odo iz Metza, vjerojatno najraniji poznati arhitekt sjeverne Europe. Zgrade su većinom podignute tijekom 790.-ih godina, a rad se nastavio i nakon smrti Karla Velikog 814. godine. O značaju carskog kompleksa govori činjenica da se Aachen nazivao drugim Rimom. Danas je najveći dio carskog kompleksa uništen, no sačuvana je dvorska kapela koja je uklopljena u današnju Aachensku katedralu.

Nastanak kapele Aachenska kapela inspirirana je ranokršćanskim centralnim građevinama, direktni uzor je crkva San Vitale u Raveni koju je car Justinijan sagradio u prvoj polovici 6. stoljeća. Karlo Veliki posjetio je Rim i Ravenu i bio je oduševljen arhitekturom Italije. Prijestolnica u Aachenu trebala je biti impresivan izraz uzvišenosti i moći carstva, stoga je San Vitale postala uzorom carske tradicije koju je Karlo nastojao obnoviti.

Konstrukcija Aachenske kapele odražava veći utjecaj rimske gradnje negoli bizantinske, geometrijska jednostavnost i jasnoća prostornih jedinica razlikuje je od manje određenog prostora ravenske crkve. Gradnja kapele bilo je teže izvediva na sjevernom tlu, gdje je bilo malo stručnih zidara i kamenorezaca. Pri izgradnji su korištene spolije, kameni materijali nekršćanskih građevina, poput kasnoantičkih stupova. Prijevoz ravenskih i rimskih stupova u Aachen također simbolizira Karlovo obnavljanje prijašnjeg carstva; brončane rešetke korištene na galeriji kapele također su dopremljene iz Italije.

UnutrašnjostAachenska kapela je centralna kupolna građevina oblika mnogostrane prizme. Oko oktogonalne jezgre su ophod (deambulatorij) i gornja galerija, dok je vanjski omotač šesnaestostraničnog oblika. Osnovni osmerokut je promjera 14 metara, dok je kupola visine preko 30 metara. Vertikalan središnji prostor razdvojen je od ophoda zidom s arkadama, koji je ujedno nosač krova nad središnjim dijelom. Masivne, niže arkade prizemlja su istaknutim vijencem razdvojene od visokih arkada galerije. Dva reda stupova gornjih arkada ritmički se otvaraju prema osvijetljenom središnjem prostoru i tako spajaju prsten galerije sa centralnim dijelom. Konstrukcija i način povezivanja elemenata gornjih arkada, sa stupovima i antičkim spolijama, motiv je koji nije postojao ranije.

Rimski uzori ogledaju se u masivnosti križnih i bačvastih svodova, u konstrukciji snažnih stubova, koji su oštro rezanih ploha i s uskim kapitelima, kao i u visokom i relativno uskom tamburu središnjeg prostora. Kupola kapele izgrađena je od betona koji je gušći, deblji i teži od onoga na Ravenskoj crkvi.

Kapela je zidana od glatko klesanih kamenih blokova s ornamentalno obrađenim površinama.

9

Unutrašnjost Aachenske kapele, pogled prema svetištu. Vide se arkade u prizemlju i visoke arkade galerije.Karakter unutrašnjosti odaje spoj snažne duhovnosti, vidljiv u monumentaloj jednostavnosti središnjeg prostora, i carsku raskoš naglašenu tehnički i umjetnički savršenim radovima u broncama i zlatu, korištenjem ukrasnog raznobojnog mramora itd.

Vanjski izgled Karlova kapela danas je jezgra Aachenske katedrale i djeluje relativno mala u usporedbi s kasnijim dogradnjama, no u doba nastanka bila je najveća kupolna crkva sjeverno od Alpa. Glavnim ulazom dominira vestverk (westwerk), zapadno zdanje sastavljeno od ulaznog predvorja i gornje gradnje s prostorijama na katovima i s tornjevima. To je visoka, kompaktna arhitektonska jedinica postavljena u pravilnoj osi nasuprot pravokutne apside.

Dodavanje vestverka crkvama jedan je od franačkih doprinosa tradiciji zapadne arhitekture.

vestverk - sakralnagrađevina s naglašenim zapadnim pročeljem Ranokršćanske crkve ili nisu imale tornjeve ili su imale samostojeće zvonike, no tijekom karolinškog razdoblja tornjevi su postali sastavni dio crkve. Tako je aachenski vestverk, za razliku od zapadnog zdanja crkve San Vitale, čvrsto pripojen uz kapelu. Vestverk ahenske kapele jedan je od najranijih zabilježenih i postao je osobitost karolinške arhitekture pa tako i kasnije njemačke romanike. Vestverk će se na srednjovjekovnim crkvama razviti u još složenije i više zapadno zdanje s kulama.

Ulazna vrata Karlove kapele, tzv. vučja vrata imaju dva masivna brončana krila, od kojih je svako krilo lijevano u jednom komadu. Vrata obnavljaju uzore carskog Rima svojim profiliranim okvirima s ornamentima, izrađena su u kasnije pronađenoj ljevaonici.

Vanjski izgled Karlove kapele uvelike je izmjenjen uslijed nadogradnji tijekom kasnijih stoljeća, pa je i vestverk danas nejasan. Originalni izgled kapele može se vidjeti na reljefu Karlsschreina iz Aachenske riznice koji prikazuje Karla Velikog dok posvećuje crkvu Bogorodici.

Prijestolje Karla Velikog [uredi]Prijestolje načinjeno od mramornih ploča postavljeno je na zapadnoj galeriji kapele, nasuprot svetištu s oltarom.

Biskup Einhard, Karlov biograf, zapisao je da je kralj bio stalni vjernik u kapeli. Prema njegovim rječima, Karlo bi dolazio u kapelu na bogoslužje i ujutro i navečer, pa čak i noću, sve dok ga je zdravlje služilo. Einhardt je također znapisao o Karlu:»..trudio se unaprijediti crkveno čitanje i pjevanje jer je oboma bio vičan, iako nije nikad čitao ni pjevao, osim samo tiho i s drugima.» (P.Grierson).

Prijestolje Karla Velikog je tijekom narednih stoljeća (936. do 1531. ) služilo za krunjenje njemačkih vladara. U kapeli se također nalaze posmrtni ostaci Karla Velikog, koji je ovdje sahranjen 814. godine.

Otonska renesansa

Otonska renesansa je razdoblje preporoda za vrijeme vladavine prva tri cara Otonske dinastije. Sva trojica nosili su ime Oton: Oton I. (936.–973.), Oton II. (973.–983.), i Oton III. (983.–1002.), a razdoblje procvata uvelike je ovisilo o njihovom pokroviteljstvu.

Otonska renesansa započela je nakon Otonovog vjenčanja s Adelaidom (951.) kad su ujedinjena kraljevstva Italije i Njemačke čime je došlo do približavanja Zapada i Bizanta, što je nadalje povelo ka kršćanskom (političkom) jedinstvu predstavljenim njegovom carskom krunidbom 962.godine.

Ovo se razdoblje ponekad proširuje i na vladavinu Henrika II. a rijeđe i na Salijsku dinastiju. Općenito se termin ograničava na imperijalnu dvorsku umjetnost provođenu na latinštini u Njemačkoj.

Otonska renesansa naročito je prepoznatljiva u umjetnosti i arhitekturi, ojačana obnovljenim kontaktima s Konstantinopolom, što se ogleda u oživljavanju katedralnih škola (radionica). To je vidljivo primjerice u radu Bruna iz Kölna, u proizvodnji iluminiranih rukopisa iz nekoliko elitnih pisarnica poput Quedlinburga, utemeljenoga od Otona 936. godine, kao i u političkoj ideologiji.

10

Carski dvor je postao centar religioznog i duhovnog života kojega su predvodile žene-uzori iz kraljevske obitelji poput Matilde od Ringelheima, literarne majke Otona I., njegove sestre Gerberge od Saksonije, njegove supruge Adelaide, ili carice Theophano.

Nakon carske krunidbe Otona I. godine 962., pojavila se obnovljena odanost ideji Carstva u Otonovom najbližem krugu kao i u reformiranoj Crkvi, što je stvorilo razdoblje velikoga kulturnog i umjetničkog zanosa. Otonska je umjetnost prvenstveno bila dvorska umjetnost, stvorena da bi potvrdila direktnu svetu i carsku liniju kao izvor legitimne moći proizašle od Konstantina i Justinijana. U takvoj atmosferi, remek-djela su spajala tradiciju na kojoj se temeljila nova umjetnost: slike kasne antike, karolinško razdoblje, i umjetnost Bizanta. Na ovaj način, termin se koristio kao analogija karolinškoj renesansi koja je popratila krunidbu Karla Velikog godine 800.-te.

Mala grupa otonskih samostana primala je direktno sponzorstvo cara i biskupa, što je omogućilo stvaranje veličanstvenih srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa - ujedno najcjenjenije umjetničke forme toga doba.

U samostanu Corvey nastali su neki od najranijih rukopisa, za kojima su uslijedili radovi pisarnice u Hildesheimu nakon 1000. godine.

Najpoznatija otonska pisarnica je ona otočkoga samostana Reichenaua na jezeru Constance, čije su minijature najizrazitije oblikovale sliku otonske umjetnosti. Jedan od najznačajnijih radova iz Reichenaua jest Codex Egberti koji sadrži narativne minijature s prikazom Kristovog života, što je ujedno najraniji takav ciklus, a koji u sebi spaja utjecaje karolinške umjetnosti kao i tragove otočkih i bizantskih utjecaja. Drugi poznati rukopisi su Reichenauski Evangelistar, Liuther Codex, Pericopes Henrika II., Bamberška Apokalipsa i Hitda Codex.

Izraz vremena očituje se u stvaralaštvu redovnice Hroswithe iz Gandersheima, čije su drame i stihovi bazirani na radovima antičkih pisaca.

Arhitektura ovog razdoblja također je bila inovativna te prethodi kasnijoj romaničkoj arhitekturi. U politici su se razvijale teorije kršćanskoga jedinstva i carstva, kao i oživljavanje klasičnih ideja o carskoj moći na zapadu. Supruga Otona II. bila je Grkinja Theophano, uslijed čega je bizantska ikonografija postala prisutna u zapadnoj umjetnosti.

Globus s križem (globus cruciger) postao je simbol kraljevske moći, a sveti rimski carevi prikazivani su kao okrunjeni od Krista u bizantskom stilu. Na pokušaj povratka slavi carskoga Rima ukazuje činjenica da je Oton III. svoju prijestolnicu smjestio u Rim te uključio grčko-rimsku modu u dvorskim ceremonijama.

Gotika

S gotikom, javlja se i kultura gradskih komuna (Dubrovački statut), propovjednih redova i vlastele. 14. st. je vrijeme viteške kulture u Hrvatskoj koje je obilježeno dominacijom plemstva, ali i zlatno doba srednjovjekovnih dalmatinskih gradova koji su trgovali s hrvatskom vlastelom u zaleđu.

U 14. st. prostorna organizacija i oblik daljnjeg razvoja gradova u Dalmaciji su naglašeni. Urbanizacija se očituje u planskom dograđivanju i proširenju Raba i Trogira, regulaciji Dubrovnika i integraciji Splita. To je doba gradskih popločavanja ulica kamenom, kanalizacija i organiziranja gradske čistoće, npr. Dubrovnik. Najveći pothvat toga doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovačke Republike – Stona i Malog Stona, te kilometar dugačkoga zida među njima s kulom vrh brijega (14. st.). Tako je cijeli poluotok Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće vrijednosti u dubini zaljeva – Stonske solane. Gotičku fortifikaciju od romaničke razlikuju visoke kule u obliku kvadratne prizme, za razliku od romaničkih i renesansnih okruglih. Najbolje sačuvani takvi primjeri nalaze se u Istri: Hum, Bale, Motovun, ali i na sjeveru - Medvedgrad iznad Zagreba (1260.) ili na jugu - Sokolac u Lici (14. st.).

11

Zagrebačku romaničku katedralu uništili su Tatari svojom provalom 1240. g., ali odmah nakon njihovog odlaska i dobivanja titule "slobodnog grada" kralja Bele IV. biskup Timotej gradi novu katedralu. Trobrodna građevina s poligonalnim apsidama i križno-rebrastim svodom, imala je romaničke okrugle tornjeve. Brodovi se grade u 14. st., a svod dovršava u 15. st. Dolaskom Turaka u 16. st. dobiva opasanost renesansnim kulama i zidinama. Samo jedan toranj je dovršen u 17. st., u 18. st. barokni krov je postao urbana okosnica čitavog grada. Obnovom u 19. st. u neo-gotičkom stilu izgubila je negdašnji sklad. Samostan i crkva sv. Franje u Puli]] (1285.) je najreprezentativniji primjer rane gotike uz obalu. Građena je od 13. do 15. st.; jednobrodna je, drvenog stropa, križno-rebrastog svoda, kvadratne apside, glatkih zidova i visokih prozora. U 14. st. gradi se i katedrala Sv. Duje sa zvonikom u Splitu i klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku.

Skulptura je bila razvijena, ali imamo malo ostataka zbog prodora Turaka. Ranu gotiku obilježava i već spomenuti Radovanov portal u Trogiru.

Zadar je u to vrijeme uživao prosperitet neovisan o Veneciji u 14. st. Najljepši primjeri gotičkog humanizma u Zadru su reljefi od pozlaćenog srebrnog lima, npr. na Škrinji Sv. Šimuna (1380. majstor iz Milana). Uz prizore čuda iz života sveca (nalaz tijela u klaustru samostana, spašavanje broda u oluji …), ima i povijesnih, kao što je ulazak ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika u Zadar ili zakletva njegove žene, Jelene Kotromanić nad svečevom rakom. Ovi reljefi su najvrjedniji primjeri gotičkog narativnog, pripovjednog stila koji sadrži brojne podatke o tadašnjem životu.

U slikarstvu na dasci djeluju dvije struje: linearna i monumentalna voluminoznost, i drugo – bogata polikromija i elegancija. Tom razdoblju pripisujemo i slike donesene iz Italije u Istru u 13. st. Mnoge slike na dasci napravio je Paolo Veneziano, najveći slikar Jadranskog bazena iz 14. st. Djela su mu spoj bizantinske ikonografije i gotičke idealizacije. Radio je poliptihe na Krku, na Rabu, u Zadru, Trogiru, te remekdjelo – Dubrovačko raspeće, to je djelo ponos Dubrovnika jer pokazuje golemu ekonomsku moć grada neovisnog od Mletaka. U Zagrebu iz tog doba imamo vrijedne ilumirane rukopise francuskog i bosanskog podrijetla. Najkarakterističniji za našu kulturu viteške Europe je misal Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, bosanskog vojvode i hercega splitskog. To djelo uz Hvalov zbornik je Splitske izrade – raskošni rukopisi s brojnim minijaturama.

Slikarstvo gotike nema mnogo spomenika, najvažnije i najbolje očuvana djela su u Istri, npr. fresko-ciklus Vincenta iz Kastva u Crkvi Sv. Marije "na Škriljinah" blizu Berama (1474.). Likovi su voluminozni, trodimenzionalni u iluziji prostora, a pored brojnih prizora iz Kristova života, na zapadnom zidu je Povorka mrtvaca, a na sjevernom Povorka konjanika i Poklonstvo Kraljeva. Slika "Povorka mrtvaca" (Ples smrti) je humanistički, kasnogotički prikaz teme koja će kasnije biti jako popularna u renesansi.

>> Stilsko obilježje mekog klesanja ima i portal Sv. Marka, župne crkve u blizini Gradeca. Kaptol i Gradec bili su dva gradića podno Medvednice i ujedinili su se u Zagreb u 19. st. Crkva Sv. Marka nastala je u 14. i 15. st. u kasnogotičkom stilu. Portreti Sv. Marka, Krista, Bogorodice i 12 apostola iz ranog 15. st. jesu blago zaobljenih glava i obraza s blagim nabiranjem tkanine na odjeći. Na likovima i okviru se mogu vidjeti tragovi boja, jer je izvorno cijeli portal bio živo obojen. To je najmaterijalnije djelo gotičke skulpture u sjevernoj Hrvatskoj.

Gotika je umjetničko razdoblje koje je trajalo oko tri stotine godina, odnosi se na doba kasnog srednjeg vijeka tijekom 13. i 14.stoljeća. Javlja se u Francuskoj još sredinom 12.stoljeća gdje se reflektira prvenstveno u sakralnoj arhitekturi.

Opće karakteristike umjetnosti gotike

Giotto je bio prvi veliki individualni gotički majstor, ujedno uzor slikarima nadolazeće renesanse.Isprva stil francuskih katedrala, gotika se do kraja 14.stoljeća razvila u mnogo svjetovniji umjetnički smjer poznat pod nazivom međunarodni stil ili internacionalna gotika. Ovaj se stil nastavio do kasnog 15.stoljeća kad ga je zamijenila renesansa.

Vremensko trajanje gotike razlikuje se u u određenim područjima, primjerice dok se u Italiji već od 14.stoljeća javljaju ideje humanizma i individualizma svojstvenih ranoj renesansi počevši od Petrarke , u Engleskoj gotika traje i do 17.stoljeća. U Španjolskoj se gotika isprepliće s maurskom umjetnošću.

12

Osim u arhitekturi, gotička umjetnost najprisutnija je u skulpturi , vitrajima, freskama , štafelajnom slikarstvu i u iluminiranim rukopisima.

Gotičku umjetnost karakterizira velika narativnost, kroz sve vidove umjetnosti "priča se priča", bilo da se radi o vjerskim motivima ili o svjetovnijoj tematici. Religijski prizori često su uključivali i prizore iz prirode, poput alegorija, prikaza mjeseci, zodijakalnih znakova, sezonskih poljoprivrednih radova i sličnoga.

Svjetovna umjetnost jačala je pod utjecajem razvoja gradova, trgovine i ekonomije, što je omogućilo bogatijem sloju da naručuje izradu zavjetnih skulptura ili iluminiranih rukopisa. Razvoj književnosti također je utjecao na nove svjetovne motive u likovnoj umjetnosti. Novoosnovani cehovi okupljali su i evidentirali umjetnike koji su bili smatrani vještim obrtnicima, zahvaljujući čemu danas znamo imena brojnih gotičkih majstora.

Arhitektura

Prvim građevinama gotike smatraju se pariška crkva Saint Denis, koju je oko 1140. godine dao izgraditi opat Suger , a zatim katedrala u Chartresu. Zapadni portal Chatresa uokviren je skulpturama burgundskih majstora, koje su ujedno označile razdoblje zrele ili klasične gotike- u harmoničnom spajanju arhitekture i skulpture.

Ca'd'Oro, Venecija, cvjetna gotika iz prve pol. 14.st, stil koji se zadržao do 16.stoljeća. Ranija romanička crkvena arhitektura bila je obilježena širokim plohama, zbijenošću i masivnošću. Nasuprot tome, gotička arhitektura teži visini, prozračnim formama i "nedokučivom prostoru". Arhitektonski elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i snažnih kontrafora, naglašavaju visinu građevina. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju visoku prozori, koji ispunjavaju prostor crkve svjetlošću.

Graditelji gotičkih katedrala također koriste bogatstvo obojene svjetlosti putem vitraja, čime crkveni prostor gubi težinu i postaje transcendentalan.

Rana gotika obuhvaća razdoblje 12. i početka 13.stoljeća a obilježena je jasnoćom, čistoćom i disciplinom arhitektonskih okvira, koji se još oslanjaju na romaničku tradiciju. U zreloj gotici dolazi do postupne dominacije skulpture u odnosu prema arhitekturi.

Kasna gotika od 14.stoljeća nadalje, donosi gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije. Obilježena je pretrpanošću ukrasima, pojavljuju se ukrasi u obliku plamena ("plamena gotika"), cvjetova ("cvjetna gotika") i sl.

Venecija 15.stoljeća primjer je talijanske cvjetne gotike, bazirane na romaničkoj arhitekturi koja je "razbijena" mnoštvom ukrasa, detalja, kao i zvjezdastim i mrežastim svodovima.

Gotika je najreprezentativnija u arhitekturi gdje se karakteristike ovog stila najviše poznaju.

Nove konstrukcije Gradski obrtnici unose u arhitekturu više svjetlosti, uglavnom jer su ovladali boljom tehnikom smjele uporabe pogodnih konstrukcijskih elemenata među kojima su najvažniji: šiljasti (prelomljeni) luk, rebrasti svod (nastao od križastog + rebra) koji se završava na snopastim stupovima, kontrafor (potporni vanjski luk), transept je pomaknut na sredinu građevine i ne strši izvan građevine, rozeta se pojavljuje više jer je osvjetljenje važno za gotiku.

Presjek konstrukcije klasične gotičke katedrale.Prelomljeni luk je nastao iz polukružnog luka kada je zamijećeno da se uporabom ovog luka može postići veća vertikala luka. Umjesto bačvastog svoda sačinjenog od polukružnih lukova počinju se križati prelomljeni lukovi koji su, za razliku od polukružnih, mogli imati zajednički završetak u tjemenu (ključ). U križnom svodu svi pritisci se koncentriraju u unaprijed određenoj točci, stoga svodnu konstrukciju ne nose plohe zida nego stupovi i lukovi. To je

13

pridonijelo izjednačavanju dijelova, pa sva tri broda crkve postaju jednako široki i visoki, te crkveni prostor za vjernike nalikuje bilo kojoj gotičkoj dvorani – u vijećnici ili dvorcu … Stoga ih se i naziva dvoranskim crkvama.

Tlocrt katedrale u Amiensu pokazuje načelo jedinstva svih dijelova građevine.Nasuprot romaničkom rastavljanju i ograđivanju pojedinačnoga, relativno samostalnog, u gotici je izrazita težnja k povezivanju, spajanju i stapanju koje nazivamo načelom jedinstva. To se najbolje vidi u presjeku građevine gdje vidimo uklanjanje vodoravnih pojaseva koji su bili svojstveni romanici pa arkade i prozori skoro bez prekida vode od tla do vrha svodova, kao jedinstvene okamenjene silnice energije. Tako vanjske zidove čine nizovi povezanih stupova među kojima su otvoreni veliki prozori. Da bi se svi pritisci neutralizirali počinju se koristiti potporni "lebdeći" lukovi koji prenose sve potiske u zemlju - kontrafori. Na kraju, kad se pogleda gotička katedrala, ona je toliko ujedinila svoje arhitektonske i dekorativne elemente da se ne mogu sagledati pojedinačno nego samo kao cjelina.

Kombinacija rebrastog svoda, prelomljenog luka i potpornog luka s kontraforima razbila je sklop dotadašnje teške romaničke arhitekture i označila prelazak u lakšu i skeletnu konstrukciju gotike. Sve te elemente po prvi puta u povijesti primijenio je prvi poznati magister operarius (graditelj katedrala) opat Suger na crkvi St. Denis u Ile de France. Gotika je rođena onim časom kad je Romanika dosegla svoj perfekcionizam!

Građenje gotičke katedrale zahtijevalo je suradnju više majstora koji dobro poznaju zanat. A kako je jedan krivo klesani kamen mogao uzrokovati rušenje cijelog kompleksa, majstori su se udruživali u udruženja u kojima su čuvali matematička i graditeljska znanja i imali su tajne znakove prepoznavanja. Budući da su bili veoma cijenjeni i neovisni o feudalnim moćnicima, te slobodno putovali od grada do grada nazvali su ih "slobodni zidari" (tzv. masoni).

Podjela Notre-Dame u Parizu s vidljivim kontraforima u prvom planu, 1160.-1250.Arhitektura u razdoblju gotike mijenjala se tijekom triju faza:

rane gotike (svršetak 12. i početak 13. st. u Francuskoj (Notre-Dame u Parizu i Katedrala u Chartresu), Ranu gotiku obilježuje jednostavnost i čistoća oblika, što se oslanja na romaničku tradiciju. Klasične katedrale su trobrodne građevine naglašenih vertikala i strmih svodova, krov transepta ima istu visinu kao i glavni brod, na zapadnoj strani imaju jednu ili dvije kule, fasade su podijeljene u nekoliko horizontalnih zona, a kontrafori dijele cijelu crkvu vertikalno.

klasične gotike (vrhunac oko 1220. (Katedrala u Reimsu i Katedrala u Amiensu) i traje gotovo cijelo stoljeće). U klasičnoj gotici upravo ta vertikalna podjela prevladava. Portali imaju prelomljeni luk (arhivolt) u timpanonu (oblina portala + luneta). Prozori imaju prelomljeni luk, a vremenom lukovi postaju višebrojni. Rozeta na zapadu, iznad ulaza, te na fasadi transepta, ponekad je ubačena u portal ili stavljena iznad prozora. Cijeli bočni potisak svodova zadržavaju masovni potporni luci, pa je glavna težina usredotočena na njih i vidljiva samo izvana. Stoga je unutarnjost takvih prostora skeletna i prozračna.

kasne gotike (14. i prva desetljeća 15. st. širom Europe). U kasnoj gotici se osjeća gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije, tj. u pretrpanosti ukrasom. Kasna gotika je raširena diljem Europe i Talijani je nazivaju cvjetna gotika (gotico fiorito) zbog brojnih cvjetnih ukrasa, dok je Francuzi nazivaju plamenom (flamboyant) jer izražava nemir oblika i treperenje svojstveno plamenu i vatri. Njemačka gotika je dosljedna francuskoj dekorativnoj gotici (Npr. najimitativnija je katedrala u Ulmu), ali je ponekad i reinterpretira u originalnu arhitekturu (npr. Sv. Ana u Annabergu).

Kao i u Romanici javljaju se regionalizmi u gradnji. Tako Talijani ne prihvaćaju tako lako strani stil i grade jednu jedinu gotičku katedralu dosljednu svim načelima dekorativnog stila, a to je katedrala u Milanu. Gradi se gotovo 500 godina i biva dovršena tek polovinom 19. st. Gotika u Veneciji je pravi primjer cvjetne gotike. Razlozi forsiranom perforiranju pročelja su u muljevitom tlu koje je moglo podnijeti samo skeletnu građu sa željeznim sponama. (Duždeva palača, Ca d'Oro – Zlatna kuća itd.). Mlečani koriste dekoracije bizantsko-saracenskih elemenata, maursko šiljastih i djetelinastih lukova itd.

14

U Engleskoj u 12. st. razvija se oštra gotika (lancet style) – strogog tlocrta oštrih kutova (Katedrala u Salisburyju, Westminsterska opatija). U 14. st. razvija se tzv. dekorativni stil (Decorated Style) koji je sličan plamtećoj gotici u Francuskoj (Lincoln, Exeter). U 15 st. dolazi do izrazito engleskog stila – okomiti stil (Perpendicular Style) gdje rebra snopastih supova neprekinuto rastu u mrežu križnog svoda (tzv. lepezasti kapiteli) (Cambridge, Gloucester i dr.). Kad se doda potkovasti luk nastaje tzv. Tudor Style.

Westminsterska opatija Sveučilišna crkva Svetog Petra u Westminsteru, poznatija kao Westminsterska opatija je crkva, koja se smatra katedralom, a izgrađena u pretežno gotičkom stilu, i nalazi se u londonskom središnjem distriktu Westminster, zapadno od Westminsterske Palače. To je tradicionalno mjesto krunidbe i pokopa vladara Ujedinjenog kraljevstva.

Prema legendi, godine 616. je na tom mjestu, tada poznatom kao Otok Thorney, podignuta crkva posvećena ukazanju Svetog Petra od strane ribara na rijeci Temzi zbog čega je stoljećima postojala tradicija donošenja lososa kao poklona u crkvu. Iako priča o crkvi nije dokazana, činjenica je da je kralj Edgar potpomagao komunu benediktinskih redovnika koja je na tome mjestu postojala oko 970. godine. Crkvu je gradio kralj Edvard III. Ispovjednik između 1045.-1050. Crkva je posvećena 28. prosinca 1065. neposredno prije Edvardovog pogreba i krunidbe kralja Harolda II.. Prva slika Opatije sa pripadajućom palačom, koja je ikada napravljena nalazi se na tapiseriji iz Bayeuxa.

Opat i redovnici Westminsterske opatije, koja se nalazila neposredno uz Westminstersku kraljevsku palaču, su nakon normanskih osvajanja Engleske postali snažna sila. Često su obvljali razne poslove za kralja i dvor pa su slijedom toga postali vrlo utjecajni.

Kralj Henrik III. naredio je 1245. preuređenje crkve u gotičkom stilu u čast i kao svetište pokojnog kralja Edvarda III. Ispovjednika i kao svoju vlastitu grobnicu. Rad na preuređenju trajao je od 1245. pa sve do 1517. i glavnina je dovršena za vlasti kralja Rikarda II. Henrik VII. dodao je kapelu posvećenu Djevici Mariji (poznatu kao Kapela Henrika VII.)

Iako je opatija, kao i mnogi drugi samostani, odlukom kralja Henrika VIII. bila zatvorena, Henrik VIII. ju je, zbog njene važnosti i povijesti, izuzeo i stavio pod svoju direktnu kontrolu. Kraljica Elizabeta I. ju je također držala pod vlastitom kontrolom i nazvala ju sadašnjim imenom Sveučilišnom Crkvom Svetog Petra. Tijekom četrdesetih godina 17. stoljeća crkva je doživjela velika oštećenja koja su počinili puritanci, no zaštićena je ponovno za vrijeme Olivera Cromwella koji je tamo pokopan 1658., da bi 1661. bio iskopan i obješen na obližnja vješala.

Dva zapadna tornja opatije izgrađena su između 1722. i 1745. Nacrt za njih napravio je Nicholas Hawksmoor. Izgrađeni su od portlandskog kamena u gotičkom stilu. Slijedeće preuređenje odvijalo se u 19. stoljeću pod vodstvom Sir Georgea Gilberta Scotta.

Do 19. stoljeća Westminsterska opatija je bila treće najbolje učilište u Engleskoj, uz Oxford i Cambridge. Baš tu je prevedena trećina Starog zavjeta i druga polovica Biblije kralja Jamesa. Također, u opatiji je sastavljena Novoengleska Biblija u 20. stoljeću.

Krunidbe Kraljevska stolica kralja Edvarda I.Od krunidbe kralja Harolda II. i Vilima Osvajača 1066. svi engleski kraljevi (osim Jane Grey, Edvarda V. i Edvarda VII.), okrunjeni su u opatiji. Canterburyjski nadbiskup bio je uvijek bio važna karika u krunidbi. Kraljevska stolica kralja Edvarda I., koja se i sada nalazi u opatiji, je stolica na kojoj bivaju okrunjeni svi vladari.

Pokopi i komemoracije

15

Kralj Henrik III. obnovio je opatiju kao svetište posvećeno kralju Edvardu III. i u nju je položio njegove ostatke i predmete. Sam Henrik III. pokopan je nedaleko od Edvarda III. gdje leže i ostali kraljevi sa njihovim obiteljima. Iako je najviše engleskih vladara pokopano u opatiji, neki i nisu. Na primjer, kralj Henrik VIII. i Karlo I. pokopani su u Kapeli svetog Georgea u Dvorcu Windsor kao i svi ostali vladari nakon Đure II.

Originalni grob Edvarda III. otkriven je 2005. ispod mozaika koji je izrađen 1268. ispred Glavnog oltara. Mnoge druge grobnice iz 13. i 14. stoljeća pronađene su korištenjem specijalne tehnike.

Plemstvo je pokapano u sporednim kapelama, a redovnici i druge osobe povezane sa opatijom u prostorijama samostana i na drugim mjestima u okviru opatije. Jedan od njih je i čuveni engleski pjesnik Geoffrey Chaucer koji je za života bio u opatiji uposlen kao rukovoditelj kraljevskih radova. Ostali pjesnici pokopani su oko Chaucera pa je taj dio danas poznat kao Pjesnički kutak. Opatijini glazbenici kao Henry Purcell također su pokopani u opatiji. Velika je čast biti pokopan ili imati komemoraciju u opatiji.

Kiparstvo gotike je još uvijek pretežito vezano za arhitekturu, ali postoje brojne razlike od romaničkog kiparstva. Prije svega volumeni skulptura su sve manje plošni, a sve više se kipovi zaobljuju dok se naposljetku ne osamostale od zida (što nije postojalo od razdoblja antike) pa stoje na isturenim konzolama, ili su postavljeni među stupovima pa se doimlje kao da su u nišama. Kako se crkve povećavaju, tako raste i broj skulptura oko portala, čak što više prekrivaju cijelo glavno, pa i bočna pročelja i portale, i apsidijalne dijelove crkve.

Motivi i temeTi brojni kipovi, kadšto u nepreglednim količinama, nisu rađeni zbog ukrasa ili kao izraz izobilja, nego služe prikazu svekolikog znanja i vjerovanja toga doba. Naglašeni humanizam gotike izražen je i time što se velik dio sadržaja u likovima i prizorima odnosio na čovjeka, a ne na svece i božanske likove. Ti humani prikazi javljaju se u tri tematska kruga:

1. Zbiljski, svakidašnji život čovjeka koji se prikazivao u prizorima četiriju godišnjih doba i 12 mjeseci; 2. Moralni život koji je uprizoren borbom vrlina (lijepih mladih djevojaka) koje se bore protiv mana (ružne nakaze); 3. Misaoni život kroz personifikaciju tzv. sedam slobodnih umjetnosti (gramatike, retorike, dijalektike, te geometrije, aritmetike i astronomije i glazbe). U vjerskim prikazima romanički motiv Kristove slave zamijenjen je motivom Krista mučenika. Npr. majstor iz Naumburga oko sredine 13. st. s dubokim suosjećanjem prikazuje Kristovu muku na Raspelu u korskoj pregradi katedrale u Naumburgu (oko 1250.-1260.).

Gotičko kiparstvo pod kraj 13. st. uvodi novu vrstu religioznih kipova namijenjenih za privatne potrebe vjernika. Najčešća tema je Pietà (oplakivanje Krista) koja prikazuje Krista u krilu Bogorodice. Najčešće su takvi kipovi rađeni u bojenom drvetu i skromnih su dimenzija.

Ranogotička skulptura Mučenici s portala katedrale u Chartresu iz 13. st.U ranoj gotici likovi su veoma izduženi, ali se još uklapaju u širinu stupovlja. Vremenom će ukočeno držanje i strogo frontalni stav likova, postupno smijeniti kipovi s nagibom tijela na jednu, a glave na drugu stranu, pa će se izvijati u krivulji, poput slova S. Takav način oblikovanja skulptura naziva se gotičkom S–linijom (kontrapost). To se ponajbolje vidi u skulpturama katedrale u Chartresu koje su rađene u ranoj i kasnoj Gotici. Razlike su očite ako se pogledaju likovi sa kraljevskog portala (sredina 12. st.). Primjeri iz rane Gotike su statični, ukočeni, izduženi da se slažu s arhitekturom i jako frontalni. Nakon požara u kojem je izgorio dio katedrale, dodane su skulpture zapadnog pročelja - te skulpture se odmiču od podloge i glava im više nije u glavnoj osi tijela. Nastala je skulptura kasne Gotike.

Vrhunac gotičke skulpture nalazi se u portalu katedrale u Reimsu; u dvije kompozicije Blagovijesti (Navještenja) i Vizitacije gdje su dva ženska lika okrenuta jedan prema drugom naglašenog volumena, draperije i tijela koje obrazuje S liniju. Umjesto dramatikom naturalizma raspela iz Naumburga ovdje se susrećemo s lirikom idealizma.

16

Dakle, kiparstvo gotike mijenjalo se od statičnosti i realizma figura sa zapadnog pročelja katedrale u Chartres-u, preko elegantnog stila započetog u Reims-u, sve do kasnijih rješenja koja, zbog naglašene igre svjetlosti, dobivaju slikarske značajke.

U kasnogotičkoj umjetnosti pojavljuju se dvije usporedne struje koje su u nakanama i načinu oblikovanja potpuno suprotne. Jedna je gotički naturalizam, a druga gotički idealizam. Naturalizam je nastao kao rezultat promatranja ljudi, prirode i predmeta, kad je slikar počeo ocrtavati svaku pojedinost na predmetu ili na licu. Zbog doslovna i pomna precrtavanja na temelju promatranja prirode (lat. natura), takav je stil nazvan naturalizmom. Tim su se načinom redovito prikazivali različiti prizori muka (martirija) Kristovih i brojnih kršćanskih mučenika, opisujući iscrpno svaku pojedinost koja bi mogla pobuditi sućut gledatelja prema žrtvama ili pravedan gnjev prema mučiteljima. Idealizam, naprotiv, nastoji naći što ljepši oblik glave, smireniji izraz lica i postići što ugodniji dojam blagosti i vedrine. U Renesansnoj umjetnosti, koja slijedi nakon gotike, umjetnici su uspjeli povezati i spojiti gotički naturalizam i idealizam u renesansni realizam.

U Italiji postoji neposrednija i dugotrajnija povezanost s antikom. Talijansko gotičko kiparstvo nema monumentalne plastike kakvu smo sretali na francuskim portalima, ali se ističe oblikovanjem propovjedaonica, nadgrobnih spomenika, škrinja i korskih pregrada. To potvrđuje Nicola Pisano svojim reljefima na mramornoj propovjedaonici krstionice u Pizi (1259.-1260.) Njegov sin Giovani Pissano nastavio je njegov rad na propovjedaonici katedrale (1302.-1310.). Ovi reljefi imaju više antičkih nego gotičkih elemenata. Likovi nisu više tako zbijeni, a prostor dobiva na važnosti.

Prvo poznato ime gotičke skulpture na sjeveru je Nizozemac Claus Sluter (1340.-1405.) koji je radio kipove za Kartuzijanski samostan u Dijonu. To su realistični trodimenzionalni kipovi toliko voluminozni da izlaze iz arhitektonskog okvira; organizirani u grupu, ali uređeni tako da se međusobno vežu i upućuju jedan na drugi.

Najvažnija klasična gotička umjetnost prisutna je na skulpturama koje ukrašavaju zidove katedrala poput Portala kraljeva (Katedrala u Chartresu). Skulptura koja je u doba romanike i rane gotike bila potpuno u funkciji arhitekture, tijekom gotike se polako oslobađa iz arhitektonskog okvira i dobiva sve veći značaj.

Crkvena skulptura najčešće prikazuje tri glavna motiva: svakidašnji život (godišnja doba, mjeseci važni za poljoprivredu); moralni život (borba kreposti i mana), i misaoni (slobodni život, preuzet iz antike). Skulpture svetaca, kraljeva, alegorijskih i drugih likova na portalima katedrala daju najbolji primjer umjetničkog razvoja koji je prethodio potpunom oslobađanju skulpture u renesansi.

Kiparski motivi gotike su prvenstveno ograničeni na crkvenu skulpturu s religijskim i moralizatorskim prizorima. No ovo doba donosi i pojavu prvih individualnih portreta i autoportreta, najčešće crkvenih građevinara i kipara te pokrovitelja umjetnosti. Ljudske figure se prikazuju sa sve većim realizmom, a prigušen utjecaj klasične antičke umjetnosti vidljiv je u ekspresivnosti izraza, naglašavanju emotivnog stanja i u pažljivom oblikovanju draperija prikazanih likova.

Spomenici europske gotičke arhitekture i skulpture Saint Denis, Pariz, 12. stoljeće Notre-Dame, Pariz, 12. stoljeće

Notre Dame de Paris ili samo Notre-Dame je najpoznatija ranogotička katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji sagrađena na otoku Île de la Cité na rijeci Seini u Parizu.Gradnja katedrale Notre-Dame de Parizu započinje 1163. godine za vrijeme biskupa Mauricea de Sullyja, a dovršena je tek 1345. godine kao prvo remek-djelo gotičke umjetnosti. Postavlja se pitanje zašto je prva gotička katedrala sagrađena u Saint-Denisu, a ne direktno u glavnom gradu Parizu. Pri tome treba znati da se Pariz tek u drugoj polovici 12. stoljeća nametnuo kao glavni grad, dok je u prvoj polovici Saint-Denis bio značajniji. Tek kad se utjecaj vlasti dinastije Capet znatno proširio, koncentrirala se moć u Parizu.

ArhitekturaZapadni ulaz u Notre-DameIstiče se simetričnošću i uravnoteženošću arhitektonskih elemenata. Njezina prostranost, savršena uravnoteženost pročelja, elegancija njenih kontrafora, savršenstvo vitraža, potpuno opravdavaju njezin status "najpopularnije" crkve u Francuskoj . Katedrala je

17

petobrodna, duga je 130 m široka 48, a visoka 36 m. Osnova je zbijena. Dvostruki deambulatorij hora nadovezuje se neposredno na bočne brodove, a kratki transept jedva prelazi širinu fasade i daje crkvi oblik latinskog križa. Sistem potpornih stubova i lukova koji okružuju cijelu građevinu nose glavni dio težine konstrukcije. Potporni lukovi i stubovi raspoređeni su u više redove u vidu kaskada. Zapadno pročelje katedrale primjer je neponovljive elegancije gotike. Pročelje uokviruju dva zarubljena tornja. Strelasti završeci uobičajeni u gotici, nisu nikad bili izvedeni, tako da su kule prekrivene terasastim krovovima. Potporni stupci pojačavaju uglove kula i dijele pročelje na tri glavna dijela. Riješenje je trospratno. Na zapadnom pročelju skulptura je teško oštećena za vrijeme francuske revolucije. Gotički je vertikalizam unutrašnjeg prostora kao i veliki prozori u prozorskom zidu, kao i lakoća i vitkost oblika.

Katedrala u Chartresu, 12. -13. stoljeće Katedrala u Chatresu je remek-djelo gotičke umjetnosti s kojom počinje razvoj francuske klasične gotike. Na njoj se nalaze najbolje sačuvani ranogotički dijelovi u kombinaciji s kasno-gotičkim, kao i prigodne skulpture i najslavniji vitraji na svijetu. Katedrala je 1979. godine upisana na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi.

Oko 1134. biskup Chartresa započeo je pregradnju stare građevine u novom stilu. Za grad kao Chartres koji je u 13. stoljeću imao oko 10,000 stanovnika, gradnja katedrale bio je poduhvat koji je financijski iscrpio grad. Gradnja se nastavila s povremenim prekidima gradnje od 1145. do 1220. godine, ali najveći radovi su bili nakon požara 1194. kada su morali obnoviti glavni brod i kor.

Biskup i poglavnik (upravitelj) katedrale bili su zaduženi za zapošljavanje radne snage, ali su njihova sredstva dolazila iz cijelog srednjovjekovnog Francuskog društva. Crkva je obično skrbila za svoje posjede, a u Chartresu su se svećenici odrekli svojih trogodišnjih stipendija (plaća) kako bi se moglo započeti s obnovom. Također, Blanche, majka kralja Luja IX., platila je novce za cijelu sjevernu fasadu, sa skulpturama i prozorima. Vojvoda Bretanje donirao je novce za južni transept, a druge bogate obitelji u okolici platile su prozore, a njihove donacije su zabilježene na vitrajima u obliku njihovih obiteljskih grbova. Cehovi raznih obrtnika i trgovaca također su donirali prozore koji prikazuju njihove profesije. Hodočasnici i manje bogati puk donirali su u skladu sa svojim mogućnostima, što je nekad bilo dovoljno za poneku relikviju i mise zahvale. Ali su većinom ta sredstva išla u skupne troškove koji nisu imali točnu mjesto. Koliko je sudjelovanje u gradnji katedrale bilo znak pripadnosti pridonosi i priča da su građani Chartresa upregnuli sami sebe u kola i i iz kamenoloma vukli goleme blokove vapnenca za svoju novu katedralu.

Sjeverni i južni transept su posljednji završeni 1260. godine. Drvena krovna konstrukcija transepta i glavnog broda uništena je u požaru 1836. godine, nakon čega je zamijenjena sadašnjim metalnim okvirom i pokrivena bakrom.

Osobitosti Poslije požara arhitekt da bi brže završio građevinu upotrebljavaju se temelji prethodne romaničke katedrale i zadržava pročelje iz sredine 12. st. kojem dodaje novi brod. Visina glavnog broda je 37 metara, a bočnih brodova 14. Katedrala je izgrađena na uzvišenju kako bi se naglasila njezina visina i kako bi se vidjela iz velike daljine.

Katedrala ima tri fasade zapadnu, sjevernu i južnu a svaka od fasada ima dvije kule. Zapadno pročelje je jedino sačuvano nakon požara tako da se na njemu može primijetiti sukob romaničke tradicije i novih gotičkih graditeljskih zamisli. Dvije nejednake kule uokviruju pročelje. Južna kula (visoka 106 metara) pokrivena je 1160. i predstavlja najraniju pravu gotički vrh u Europi, a oblikom prijelaz iz kasne Romanike u ranu Gotiku. Sjeverna (visoka 115 metara) je započeta 1507. godine u stilu kasne Gotike; ona je viša, vitkija i ukrašenija od južne. Njena visina odražava napredak u tehnologiji gradnje.

Tri portala zapadnog pročelja govore da se radi o trobrodnoj bazilici. Oni se sastoje od istih romaničkih elemenata poput samostanske crkve u Conquesu; iznad svakog portala nalazi se visoki vitraj u luku. Iznad njih se nalazi golema rozeta s vitrajima, a iznad nje galerija s nišama u kojima su figure starozavjetnih kraljeva. Na kraju, iznad galerije se nalazi trokutasti zabat s nišom u kojoj je skulptura Djevice Marije s malim Isusom. Ponavljanje trostrukih elemenata (portala, lukova, horizontalna podjela katova, i trokutasti zabat) je numerička asocijacija na Sveto Trojstvo.

18

Isto tako, na rozeti se nalaze kršćanski simboli organizirani u geometrijske oblike. Tri grupe od po dvanaest elemenata okružuju manji središnji krug. Krug simbolizira Kraljevstvo Nebesko ili samog Boga, a broj 12 na 12 apostola.

Iznad ulaza na južnom transeptu nalazi se pet visokih vitraja i još veća rozeta od one na zapadnom pročelju. Vanjski potisak golemog svoda neutraliziran je potpornim sustavom kontrafora pomalo arhaičkog oblika.

Skulpture Na fasadi katedrale u Chartresu nalazi se toliko kiparskih detalja da bi mogli ispuniti cijelu knjigu, ali najkarakterističniji su na zapadnoj i južnoj strani katedrale. "Kraljevski portal" (Zapadni portal) tipološki predstavlja kršćansku povijest. Desni, južni portal, sadrži scene Kristovog rođenja i mladosti oko vrata, a u timpanu se nalazi skulptura okrunjene Djevice s Kristom, okruženi sa Sedam srednjovjekovnih umjetničkih vještina (gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, astronomija i glazba). One predstavljaju važnost obrazovanja i katedrale kao mjesta učenja. Na sjevernom portalu nalaze se scene Uzašašća i astronomski simboli sezonskih radova vezanih za 12 kalendarskih mjeseci.

Središnji portal sadrži starozavjetne kraljeve i kraljice na dovratnicima i apokaliptičnu viziju sv. Ivana u timpanu iznad vrata. Ovi dovratnici su najstariji primjeri rano-gotičke skulpture (1140.-1150.); svaka figura je visoka i vitka, odražavajući oblik stupova iza njih. Između njih su cvjetni uzorci koji ih uokviruju. Kao i u ranokršćanstvu i bizantskim mozaicima, oni su frontalni, ruke su im priljubljene uz tijelo, a aureole su tanjuraste iza glava. Stopala im vise prema dole stvarajući dojam da figure lebde, a ne stoje. Draperija na odjeći odražava umjetnikovo zanimanje za uzorke i dekoraciju svojim stiliziranim uvijanjem i paralelnim linijama, poput onih na stiliziranoj kosi i bradama.

Posljednji sud u timpanu prikazuje Krista u slavi koji se nalazi u mandorli okružen s četiri apokaliptična simbola evanđelista. Krist gleda frontalno kao da opominje promatrača katedrale na njegovu sudbinu kada nastupi posljednji čas. Ispod timpana, na arhitravu, 12 apostola su poredani u četiri grupe po trojica. Svaka grupa je odvojena stupom koji nosi polukružne arkade koje svojim oblikom podsjećaju na aureole. Na svakom kraju grede stoji po jedan prorok koji drži svitak. Od tri arhivolte, dva vanjska sadrže 24 starca apokalipse, a unutarnji 12 anđela (središnja dva drže krunu iznad glave Krista).

Usporedba skulptura sa zapadnog portala s onima s južnog transepta otkriva razlike između rane i kasne Gotike. Sveci koji tvore lijevi dovratnik portala južnog transepta stoje manje ukočeni, a njihove noge počivaju prirodno na oblikovanim bazama. Figure su šire i doimlju se realističnijim. Različitih su visina, izraza lica i nisu više strogo frontalni – njihove glave su blago pokrenute, a poze pokreti i odore variraju. Na figuri sv. Teodora, na primjer, desni kuk je blago uvijen u skladu s njegovim oslanjanjem na desnu nogu. Dijagonala njegova pojasa prati težinu korica od mača, ali i pojačava taj opušteni pokret. Općenito, ovaj pojačani osjećaj za dubinu još je istaknut dubljim klesanjem, ne samo lica nego i dijelova arhitekture oko figura.

InterijerUnutrašnjost po prvi put pokazuje novine: napuštaju se empore, a raščlanjivanje zidova svodi se ponovo na tri savršeno uravnotežena kata. Ona je najstariji primjer visoko-gotičke umjetnosti koja je težila velikim visinama svodova. Visina je ostvarena novom konstrukcijom nadsvođivanja križno-rebrastim lukovima koji stoje na snopastim stubovima. Kako je konstrukcija olakšana stubovima ostale su velike površine slobodnog zida koji su mogli biti zamijenjeni prozorima. Iznad prizemnih arkada proteže se horizontalna galerija s lučnim otvorima, nad kojima se diže, što je također novina, zona visokih prozora, koji ispunjavaju svu širinu raspoloživog zidnog polja. Iznad su produženi okruglim prozorom sve do svoda. Svjetlo koje prolazi kroz ove vitraje boje cijelu unutrašnjost veličanstvenim bojama.

Vitraji na 176 prozora, te rozetama iznad svake bifore, pokrivaju 2,420 m², ukrašeni Biblijskom tematikom, danas su najslavniji vitraji na svijetu. U središtu rozete sjevernog transepta (promjera 12,8 metara) nalazi se slika Djevice Marije s malim Isusom, okruženi s 12 manjih krugova koji sadrže 4 golubice i 8 anđela. Dvanaest starozavjetnih kraljeva, u kvadratima, predstavljaju Kristove pretke. Dvanaest četverolisnih oblika ispunjeni su zlatnim ljiljanima na plavoj pozadini – simbolima francuskih kraljeva. Vanjski polukrugovi sadrže 12 starozavjetnih proroka koji su pandan novozavjetnim apostolima. Od četiri duga vitraja ispod rozete, središnji predstavlja sv. Anu s mladom Djevicom, na

19

lijevima su svećenik Melhizedek i kralj David, a desno kralj Solomon i svećenik Aaron. Svaki lik s ovih vitraja povezan je vertikalno s prikazima na rozeti.

Katedrala u Reimsu, 13.stoljeće Katedrala Notre-Dame u Reimsu je dostojanstvena i skladna krunidbena katedrala francuskih kraljeva koja se izdiže iznad današnjeg Reimsa; UNESCOv spomenik kulture od 1991.

Katedrala se počela graditi 1211. godine, pa iako nije bila dovršena prije 1481., stilski je izvanredno jedinstvena. Crkva ima križni tlocrt i da bi se osigurao prostor za krunidbene svečanosti koje su se na tom mjestu održavale od 496. godine, prošireni su glavni brod, pobočni brodovi i istočni dio da obuhvate transepte. Osjeća se tendencija kratkoće, širine, simetrije i kompaktnosti. Transepti se neznatno ističu, a glavni brod ima dvostruke pobočne brodove. Deambulatorij (pobočni brod koji okružuje oltar) i kapele se radijalno šire tvoreći na istočnom dijelu tipičnu francusku zaobljenu apsidu.

Svečana, suzdržano ukrašena unutrašnjost sugerira bezgraničnu visinu i prostran glavni brod. Red snopastih (svežnjastih) stubova poredanih duž glavnog broda dugog 140 metara privlači pogled na križne svodove visoke 38 metara. Reimski graditelji upotrijebili su klasični raspored arkada, triforija i visoko postavljenih prozora, ali umjesto jednostavnih prozora sa šiljastim lukovima kao u katedrali u Chartresu primijenili su dvostruke šiljaste lukove i na razini pobočnih brodova i visoko na razini glavnog broda.

Rozeta s vitrajima iznad vrata zapadnog pročelja zamjenjuju tradicionalni zabat "razgrađujući" zid obojenim svjetlom. Vještina ugradnje vitraja u tanke kamene okvire (mullions) doživjela je savršenstvo upravo u Reimsu.

Katedrala u Reimsu glasovita je po svom složenom sustavu elegantnih potpornja koji podupiru i rese kipovima ukrašeni eksterijer. Na zapadne tornjeve visoke 82 metra nikada nisu dodane krovne kape. Čvrsta konstrukcija ove katedrale svjedoči o vještini visokogotičkih majstora zidara (masona); za Prvog svjetskog rata izdržala je bombardiranje od oko 3,000 granata.

Na zapadnim portalima katedrale nalazi se gotovo 500 isklesanih likova od kojih su neki veći od prirodne veličine. Najprije su klesani u tradicionalnom strogom stilu izduženih figura (danas vidljiv na skulpturama desnog portala), a kasnije (osobito u rekonstrukciji nakon požara u 14. stoljeću) u stilu tzv. reimske skulpture s klasičnim pozama i životnijim pokretima (danas vidljiv na skulpturama lijevog portala).

Katedrala u Salisburyju, 13. stoljeće Katedrala u Salisburyju je bila čest motiv na slikama Johna Constablea, ovdje iz 1825.Katedrala u Salisburyju je katedrala ranoengleskog gotičkog stila u Wiltshireu u Engleskoj, izgrađena od 1220.-1258.Izvorna katedrala stajala je na brežuljku normanskog utvrđenog grada Salisburyja (iz saksonskog: Searisbyrig, u značenju "Cezarov burg", tj. grad). Godine 1217. biskup Richard Poore molio je papu da premjesti crkvu, tvrdeći da je vjetar tako bučan da vjernici ne mogu da čuju ni sebe ni misu. No, vjerojatno iza njegova zahtjeva stoji želja za osamostaljenjem od moćnih normanskih gospodara. U to vrijeme je završena šestogodišnja zabrana gradnje crkava koju je papa Inocent III. (pontifikant od 1198.-1216.) donio za vrijeme vladavine kralja Ivana (1199.-1216.). Papa je ukinuo zabranu jer je kralj obećao suverenitet crkvi.

Biskup je ustanovio i temelje današnjeg Salisburyja dok se gradila katedrala. Uz kamen sa stare katedrale koristio se i tamni Purbec, fosilizirani kamen, iz južne Engleske i kamen iz kamenoloma u Caenu, Francuska.

Katedrala je vandalizirana i uništena u protestantskoj reformaciji u Engleskoj za vrijeme vladavine kralja Henrika VIII. (1509.-1547.).

U 18. stoljeću, engleski arhitekt James Wyatt, prozvan "Uništavač", predložio je temeljitu rekonstrukciju za koje su vitraji i skulpture potpuno uklonjene ili pomiješane. Slične kampanje "preuređenja" srednjovjekovnih crkava bile su uobičajene u to vrijeme. Želje tih restauratora su bile komplicirane i daleko od onoga što mi danas smatramo povijesnom autentičnošću.

20

Suzdržano ukrašena, katedrala je piramidalne kompozicije, a geometrijski oblici njenih masa kulminiraju u glasovitoj krovnoj kapi. Toranj je visok 123 metra i bio je najviši kameni toranj u srednjem vijeku. Kamene stijene koje ga nose tako su tanke da je s konstruktivnog stajališta upravo nevjerojatno da ovaj divni toranj još stoji.

Tlocrt je dug i uzak s istaknutim dvostrukim transeptima i četverokutnom apsidom umjesto kružne; manje kompaktan nego tlocrti francuskih crkava.

Glavni brod s jednostavnim četverodijelnim svodom visok je samo 26 metara. Njegova vodoravna linija naglašena je galerijom iznad pobočnih brodova. Zapadno pročelje je zasigurno građeno pod utjecajem razvučenog pročelja katedrale u Wellsu. Osmerokutna kaptolska zgrada s lijepim svodom počela se graditi 1263. godine. Geometrijski oblici mrežišta tipični su za prvu fazu engleske rane gotike, tzv.

Decorated Style. Klaustar, dovršen 1284. godine, bogato je perforiran u stilu "Decorated Style" i to je najveći i najbolje sačuvan klaustar u Engleskoj.

Ograđeni prostor iz 18. stoljeća na sjeverozapadu jedna je od njenih najljepših osobina.

Katedralu je u njenom pastoralnom okviru svojim slikama ovjekovječio romantičarski slikar John Constable.

Nicola Pisano, Krstionica u Pisi, 13.stoljeće Nicola Pisano, znan i kao Niccolò Pisano i Nicola de Apulia ili Nicola Pisanus (Apulija, oko 1225. – Toskana, oko 1283.), bio je talijanski kipar i arhitekt. Glavni je predstavnik talijanskog kiparstva na prijelazu romanike u gotiku i s razlogom se smatra obnoviteljem kiparstva u Europi.

Detalj propovjedaonice krstionice u Pisi s Rođenjem Krista i Poklonstvom pastira.Djelovao je u Pisi, Sieni i Perugi. Inspiriran antikom i francuskom gotikom, oblikovao je monumentalnu plastiku. Njegova najbolja djela su poligonalna mramorna propovjedaonica u baptisteriju u Pisi, te propovjedaonica u katedrali u Sieni.

Nicola Pisano je bio jedan od umjetnika na dvoru Svetog Rimskog Carstva u Capui, sjeverno od Napulja. Tu je car Fridrik II., car Svetog Rimskog Carstva, u prvoj polovici 13. stoljeća povezao umjetnike iz Njemačke, Francuske i Italije u želji da oživi antičku klasičnu umjetnost za svoje političke ciljeve – u želji da poveže djela svoje vladavine s djelima carskog Rima.

U Pisi je također Nicola bio u direktnom dodiru s rimskim skulpturama te ne iznenađuje njihov utjecaj na reljefe krstionice u Pisi. Na mramornoj propovjedaonici Nicola je prikazao Gospu u pozi zemaljske božice iz antike, a draperije na njenoj odjeći, koje prate linije tijela, su najbolja poveznica s rimskom umjetnošću.

Sta Croce, Firenza, 13.stoljeće Majstor iz Naumburga, katedrala u Naumburgu, 13. stoljeće Katedrala u Bambergu, 13. stoljeće Ca d'Oro, Venecija, 15.stoljeće Lorenzo Ghiberti, reljefi na vratima Krstionice, Firenza, 1401.-02. Filippo Brunelleschi, kupola katedrale u Firenci, 15. stoljeće

Bazilika Svetog Franje Asiškog

Papinska bazilika Svetog Franje Asiškog (talijanski: Basilica Papale di San Francesco d'Assisi, latinski: Basilica Sancti Francisci Assisiensis) je izvorna crkva katoličkog reda male braće, opće poznatog kao Franjevački red, u Assisiju (Italija), rodnom mjestu sv. Franje. Također, kao grobno mjesto Franje Asiškog, bazilika je jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta u Italiji. Bazilika, započeta 1228. godine, je izgrađena u strani brda i sastoji se od dvije crkve, poznate kao Gornja crkva i Donja crkva, i kripte gdje se nalaze ostaci sveca. Sa pripojenim samostanom, crkva je prepoznatljiva znamenitost na panorami Assisija, a od 2000. godine upisana je na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi.

21

Unutrašnjost Gornje crkve je važan primjer rano-gotičkog talijanskog slikarstva 13. stoljeća (tzv. Treccentto). I Gornja i Donja crkva su ukrašene freskama brojnih srednjovjekovnih slikara, rimske i toskanske škole (Cimabue, Giotto, Simone Martini, Pietro Lorenzetti i vjerojatno Pietro Cavallini). Raznolikost i kvaliteta slika čini baziliku jedinstvenom i nezaobilaznom u prikazivanjuovog razdoblja talijanske umjetnosti.

Franjevački samostan Sacro Convento kao i Gornja i donja crkva (talijanski: Basilica inferiore e superiore) Franje Asiškog su započete odmah nakon njegove kanonizacije 1228. godine, kao počast lokalnome svecu. Simone di Pucciarello je darovao zemlju za njezinu izgradnju, brdo zapadno od Assisija, poznato kao "Pakleno brdo" (talijanski: Collo d'Inferno) gdje su prije toga pogubljivali osuđene kriminalce. Danas se zove "Rajsko brdo". Maesta sa portretom sv. Franje, (Cimabue)Zabilježeno je kako je kamen temeljac položio sam papa Grgur IX. 17. srpnja 1228. godine, iako je gradnja zasigurno već bila otpočela. Dizajn crkve i nadgledanje izgradnje povjeren je bratu Eliju Bombardoneu, jednom od prvih sljedbenika sv. Franje i bivšeg provincijskog upravitelja Sirije. Donja bazilika je završena 1230. godine, da bi 25. svibnja 1230. godine, u nju bilo donešeno tijelo sv. Franje, koje nije trunulo, u samotnoj procesiji iz privremene grobnice u crkvi sv. Jurja (danas Bazilika sv. Klare u Assisiju). Pogreb je bio potajan jer su se bojali da će njegovo tijelo ukrasti i prodati u dijelovima (što je bio dotadašnji običaj sa ostacima svetaca). Gradnja Gornje bazilike je započela 1239., a a završena je 1253. godine. Obje crkve je posvetio papa Inocent IV. 1253. godine.

Papa Nikola IV., bivši glavni upravitelj franjevačkog reda male braće, dodijelio je crkvi status papinske bazilike 1288. godine. Piazza del Loge, trg koji vodi crkvi, je okružen kolonadom 1474. godine i od tada je ugostio mnoge hodočasnike na njihovom putu crkvi. Za vladavine pape Pija IX. izgrađena je kripta kako bi hodočasnici mogli posjetiti grobno mjesto sv. Franje, te su 1818. godine njegovi ostaci tijela ponovno iskopani ispod poda Donje bazilike i smješteni u kriptu.

Dana 27. listopada 1986. i u siječnju 2002.godine, papa Ivan Pavao II. je u Assisiju skupio više od 120 predstavnika različitih vjera i kršćanskih crkvi na Svjetskom danu molitve za mir.

Dana 26. rujna 1997. godine, Assisi je pogodio katostrofalan zemljotres u kojemu su mngi izgubili živote, a bazilika je strašno oštećena (dio svoda s freskama Cimabuea se srušio) i zatborena je na dvije godine zbog restauracije.

ArhitekturaFra Elia Bombadone je dizajnirao baziliku na dvije razine, obje kao zasebne crkve, Gornja ("Basilica superiore") i Donja bazilika ("Basilica inferiore"). Arhitektonski, obje bazilike izgledaju kao jedna građevina, izvana povezana kasnijim monumentalnim visokim arkadama sa samostanom sv. Franje. Donja bazilika je zapravo velika ukopana kripta[2] koja podupire Gornju baziliku, a od 19. stoljeća je i postala pravom kriptom. Arhitektura je spoj romaničkog i gotičkog stila arhitekture, i postavila je mnoge kasnije osobitosti talijanske gotičke arhitekture. Po izvornomplanu, obje su jednobrodne crkve s transeptima čiji su kraci dugi točno polovicu brodai apsidama (donja bazilika ima polukružnu, a gornja poligonalnu). Pored crkve je slobodni romanički toranj (kampanil) iz 1239. godine.

Donja bazilika je isključivo romaničkog stila s polukružnim lukovima bačvastog svoda iznad brodova i transepta. No, od 1350.do 1400. godine, prostor bazilike je proširen na bokovima broda i transepta brojinim kapelama. Ulaz u glavni brod je kroz gotičke vratnice izgrađene od 1280. i 1300. godine uokvirenim jednostavnim renesansnim trijemom iz 1487. godine (Francesco da Pietrasanta). U rozeti timpana gotičkih vratnica balazi se vitraj koji se naziva "očima njaljepše crkve na svijetu"<refGualtiero Belluci, Assisi - srce svijeta, Edizione Porziuncola, 2001., str. 82.</ref>

Papinski oltar u Donjoj crkvi Papinski oltar u apsidi je isklesan iz jednog komada crnog kamena iz Comoa 1230. godine. Oko oltara je niz gotičkih lukova koje drže stupovi različitih stilova.

22

Gornja crkva ima pročelje od bijele opeke i podijeljena je na dva jednaka horizontalna dijela koja odgovaraju visini Donje crkve. Na sredini se nalaze velike gotičke vratnice podijeljene stupom i rozetom u timpanu iznad dva oštra luka. Iznad vrata, u drugoj razini, je velika romanička rozeta okružena isklesanim simbolima četiri evanđelista koji s rpzetom čine kvadratni oblik. Iznad je kružni prozor (ocolus), a na lijevoj fasadi se nalazi barokna benediktinska loža (loggia) iz 1754. godine, koja je vidljiva iz dvorišta i gornje i donje bazilike.

Poput Donje crkve i Gornja ima jednostavan plan, ali umjesto polukružnih lukova bačvastog svoda, ona ima oštre lukove križno-rebrastog svoda koij se uzdižu na dvostruku visinu. Svaki luk se diže iz snopastih stupova koji su izvana poduprti polustupovima (kontraforima) polukružnog presjeka.

Visoki gotički prozori s geometrijskim dezenom se nalaze na obje strane broda i u poligonalnoj apsidi iza oltara. Prozori s lijeva su iz francuske radionice (1270.), dok su oni zdesna iz radionice Majstora od sv. Franje (Maestro di San Francesco), a oni iza apside djelo nepoznatog njemačkog majstora. Ovi vitraji su najbolji primjeri talijanskog staklarstva 13. stoljeća.

Talijanska odlika crkvene arhitekture je bila da se više koriste freskama, nego vitrajima. Tako su najranije freske nastale još pri gradnji Donje crkve, a u njihovo oslikavanje bili su uključni brojni umjentici od kojih su najpoznatiji Cimabue i Giotto, dok su ostali ostali većinom nepoznati.

Dekoracije - Gornja bazilika Četiri svoda Gronje bazilike oslikani su isključivo zlatnim zvijezdama na modroj pozadini, dok liniju spoja stupova i svoda čini vrpca oslikanu motivima križeva i listova. Na drugom svodu nalaze se kružne freske Krista okrenutog Svetom Franji i Gospa koja gleda Svetog Ivana Krstitelja. Na svodu iznad ulaza nalze se Četiri latinska doktora Crkve: Sveti Grgur koji gleda Svetog Jeronima i Sveti Ambrozije kako gleda Svetog Augustina, autora Majstora Isaaca.

Kor ima 102 drvena stolca ukrašena rezbarijama iz 1501. (Domenico Indovini), između kojih u sredini stoji papinska katedra.

Na zapadnom kraju transepta nalaze se freske atribuirane Cimabueu i njegovoj radionici (najranije iz oko 1280.). Veličanstveno Raspelo s prikazom sv. Franje na koljenima u dnu ističe svečeve stigme poput onih od Kristove muke. Nažalost, zbog vlage, uporabe olovnih oksida i zbog toga što su slikane preko suhe žbuke, boje su brzo izgubile svoj intenzitet i slike su svedene na izgled fotografskih negativa.

Giotto, Izak odbija EsuPrije njega na desnom dijelu transepta su dvojica nepoznatih majstora (iz Engleske ili Rima) koji naslikali anđela, apostole, Izaiju i Davida (1267.-1270.). Na gornjem dijelu s obje strane broda nalaze se 32 prizora iz Starog zavjeta (od Stvaranja svijeta do Josip oprašta braći) i Novog zavjeta (od Navještenja do Žena u grobnici), danas jako oštećeni potresom iz 1997. godine. Njih su najvjerojatnije naslikali Cimabueovi sljedbenici (Giacomo Boni, Jacopo Torriti i Pietro Cavallini). Dvije freske koje prikazuju scene iz Izakova života na trećini broda su prve prave freske (buon fresco), naslikane u svježoj žbuci, a njihov autor se naziva Majstor Izaka (Pietro Cavallini ili mladi Giotto).

Najvažnijim dekoracijama se smatra 28 freski sa prizorima iz života sv. Franje mladog Giotta koje se nalaze duž donjeg dijela broda. U svakoj niši, s obje strane, nalaze se po tri freske, dvije naistočnoj galeriji pored ulaza i dvije na zidu ulaza. Giotto je kao predložak koristio biografiju života sv. Franje, Legenda Maior, koju je napisao Sveti Bonaventura 1266. godine. Slike su toliko životne, kao da je Giotto bio sudionikom opisanih događaja. Prema Vasariju, najvećem biografu talijanskih umjetnika, one su izvedene od 1296. do 1304. godine.

Donja bazilikaDekoracije na lijevim drvenim vratima je izveo Ugolinuccio da Gubbio (oko 1550.), a one na desnim vratima nepoznati umbrijski umjetnik 1573. godine. Na njima su prizori iz života sv. Franje, sv. Klare, sv. Luja i sv. Antuna. Na lijevom zidu trijema nalazi se bista pape Benedikta XIV. koji je bazilici dodijelio status patrijarhalne bazilike ili papinske kapele (Cappella Papale).

23

Simone Martini, Poliptih Luja iz Toulousea (Elizabeta iz Thuringia, Sveta Klara i Luj IX., kralj Francuske).Brod (arhitektura) je oslikan najstarijim freskama nepoznatog majstora, nazvanog Majstorom sv. Franje (Maestro di San Francesco) na kojima je pet prizora iz Kristove muke i pet prizora Života sv. Franje. Na ovaj način, franjevci su željeli istaknuti sv. Franju kao navjestitelja Kristova drugog dolaska. Ove freske, naslikane temperom na suhom zidu, su nastale oko 1260.-1263. godine i smatraju se najboljim primjerom toskanskog slikarstva prije Cimabuea. Većina slika nižih zidova su propaledo neprepoznatljivosti, osim tragova Djevice s Djetetom i anđelima Cimabuea. Ove freske su povezane s modrim svodom ispunjenim zlatnim zvijezdama.

S povećanjem popularnosti crkve, plemićke obitelji su počele da grade svoje kapele u unutarnjim zidovima crkve (od 1270. do 1350.), uništavajući zidne freske. Prva kapela, lijevo, posvećena je Svetom Martinu iz Toursa, a gradio ju je kardinal da Montefiore. Oslikana je između 1317. i 1319. godine s 10 fresaka koje prikazuju život sveca (Simone Martini). Simone Martini je također naslikao i triptih Madona s Djetetom i dva mađarska kraljevska sveca i pet svetaca u kapeli sv. Elizabete (južni transept). Ove slike spadaju u najveća djela Simonea Martinija i najljepše primjere zidnog slikarstva 14. stoljeća.

Kapelu sv. Katarine Aleksandrijske oslikao je 1368.-1369. godine umjetnik zvan ‘Andreas pictor de Bononia’, vjerojatno Andrea de’ Bartoli (1349. - 1369.), a svece je naslikao Pace di Bartolo d'Assisi (1344.-1368.), dok su vitraji djelo Giovannija di Bonina (sredina 14. stoljeća).

U lijevoj kapeli, sv. Sebastijana, nalazi se platno slikara Giorgettija i zidne slike, sv. Kristofora iz 14. st., i prizori iz života sveca (Ottaviano Nelli u 15. stoljeću, 1646. godine - G. Martelli).

Na desnoj strani su u 14. stoljeću podignuti mauzoleji Giovannija de' Cerchija s porfirnom vazom (poklon kraljice Cipra) i mauzolej Ivana od Briennea, kralja Jeruzalema i cara Konstantinopola sa skulpturom Blažene Djevice Marije i okrunjene žene s lavom (Cosmatesco, 1290.).

Posljednja kapela na desnoj strani je posvećena sv. Antunu opatu na čijim zidovima su grobne skulpture vojvoda Spoleta, Blasca Fernandeza i njegovog sina Gracia, iz 1367. godine (nepoznatog lokalnog umjetnika).

Posljednja kapela s lijeva je posvećena sv. Petru od Alcantara. Ostale kapele su:

Sv. Luja Tuluškog i Svetog Stjepana s freskama iz 1575. (Dono Doni) i vitrajima Simonea Martinija.

Svetog Antuna Padovanskog sa 6 fresaka iz 1610. (Cesare Sermei). sv. Marije Magdalene koju je izgradio Teobaldo Pontano, biskup Assisija od 1296. do 1329.

godine. Ona sadrži najbolje freske Giotta i njegove radionice kao što su Život Marije Magdalene (iznad portreta biskupa Teobalda Pontana), i rondoi s bistama Krista, Djevice Marije, Marije Magadalene i Lazara.

Brod završava bogato oslikanom apsidom, ispred koje je transept s bačvastim svodom. Freske Kristova života u desnom kraku transepta su većinom djelo Giottove radionice, osim Rođenja Krista koje je naslikao anonimni Majstor Svetog Nikole. Giottove freske su, još za života umjentika, bile nadaleko poznate po revolucionarnom prikazu stvarnih ljudi i emocija u realističnom pejzažu.

Na zidu transepta Cimabue je naslikao slavnu Maestu ("Okrunjena Gospa sa sv. Franjom" (1280.), podosta statična slika u odnosu na okolne Giottove, ali vjerojatno najrealističniji portret sv. Franje.

Na kraju sjevernog transepta nalazi se kapela sv. Nikole od Barija, koju je naručio kardinal Napoleone Orsini za grobnicu svome bratu, papi Nikoli III. Giovanniju Orsiniju, koji je preminuo 1294. godine. Iznad oltara nalazi se reljef mladića kojega natkrivaju dva anđela, a između nje i vitraja nalazi se triptih Marije Djevice s Djetetom, sv. Franjom i sv. Nikolom iz Giottove radionice (1307.). Na zidovima je još 12 fresaka s prizorima iz života sv. Nikole, a vitraj prikazuje papu Nikolu III. sa sv. Franjom. Nasuprot ovoj kapeli nalazi se simetrična kapela Sveti Ivan Krstiteljsv. Ivana Krstitelja (izrađena kao grobnica kardinala Orsinija u koju nije pokopan) kojoj freske s prizorima Života sv. Ivana Krstitelja (Pietro Lorenzetti) nisu nikada dovršene

24

Lijevi transept je oslikao slikar iz Siene - Pietro Lorenzetti od 1315. do 1330. godine. Freske se smatraju njegovim najboljim radovima, a prikazuju 6 prizora iz Kristove muke od kojih je Skidanje s križa najpotresnije.

Zidove oltarske apside ispunjava "Posljednji sud", autor: Cesare Sermei di Orvieto (1609.-1668.).

KriptaNa polovici broda nalazi se dvostruko stubište koje vodi u kriptu. Dizajnirao ju je 1818. godine Pasquale Belli u neoklasicističkom stilu, ali je Ugo Tarchi izveo u neoromaničkom stilu između 1925. i 1932. godine. Ovaj kameni lijes se nalazi uokviren iznad oltara, a u zidove oko oltara preneseni su posmrtni ostaci njegovih najvjernijih sljedbenika: braća Rufino, Angelo, Masseo i Leone (1934.).

Na ulazu u kriptu nalazi se urna s pepelom Jacope dei Settesoli, rimske plemkinje koja je bila njegova najvjernija prijateljica i donatorka koja je bila i uz njegovu samrtnu postelju u Porziuncoli. Klaustar samostana Samostan sv. Franje Bored bazilike nalazi se samostan Sacro Convento sa svojim markantnim zidovima od 53 romanička luka i kontraforima koji podupiru cijeli kompleks. Iz doline se doima kako je riječ o utvrdi od rozog i bijelog kamena s planine Subasio. U njemu žive monasi još od 1230. godine, mnogo prije no što je dovršen (za pape Siksta IV., 1476.).

Danas se u njemu nalazi i prostrana knjižnica (sa srednjovjekovnim kodeksima i inkunabulama), muzej umjetnina koje su donirali hodočasnici kroz stoljeća i 57 umjetničkih djela iz donirane kolekcije Perkins (većinom firentinska i sijenska škola).

Gotičko slikarstvo

Slikarstvo rane gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.

Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno "novobizantskim" stilom koji je uslijedio nakon križarskog osvajanja Carigrada godine 1204.

Preokret u slikarstvu 14.stoljeća donosi talijanski umjetnik Giotto di Bondone. Njegovi prethodnici bili su Cimabue i Duccio , koji već krajem 13.stoljeća počinju prirodnije prikazivati likove te naglašavaju voluminoznost tijela i prostornost slike. Slikarstvo Giotta označava prekid s dotadašnjom ptičjom i obrnutom perspektivom a također uvodi novu narativnost u vjerske prizore. Giotto zapostavlja ulogu arhitektonskih okvira, dubinu prostora oblikuje položajem i veličinom ljudskih figura, naglašavajući time prostorne planove slike. Giotto je izvršio velik utjecaj na druge umjetnike a njegovi najpoznatiji radovi nalaze se u Firenzi, Padovi i Assisiju.

Slikari srednje i sjeverne Europe preuzeli su od talijanskih umjetnika narativnost, prikaze krajolika i prostornost slike.

Francusko gotičko slikarstvo početka 15.stoljeća obilježili su Flamanci, braća iz Limbourga koji su bogato oslikali molitvenik vojvode od Berryja (Tres riches du Duc de Berry). Pritom su vrlo detaljno prikazali kalendarske mjesece sa svim popratnim ljudskim radovima i promjenama prirode.

Oko 1400.godine u Europi se spajanjem sjevernih i talijanskih tradicija razvio tzv. međunarodni stil, koji je obuhvaćao slikarstvo i kiparstvo. Obilježava ga naturalizam prikaza s naglašavanjem detalja, važnost dubine prostora te meko oblikovanje ljudskih figura i draperija. Najvažniji talijanski slikar međunarodnog stila bio je Gentile da Fabriano, koji je uz naturalizam detalja i elemente fantastičnog, unio i novu upotrebu svjetlosti na slici.

25

Slikarstvo gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.

Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno "novobizantskim" stilom koji je uslijedio nakon križarskog osvajanja Carigrada godine 1204.

Staklene površine gotičkih katedrala nisu bile pogodne za razvoj slikarstva. Dakle, fresko-slikarstva i nema jer nema velike površine zida zbog mnogo prozora. U crkvama širom Europe prestali su se u razdoblju gotike izrađivati veliki narativni ciklusi. No tu su zato vitraji (vitraži) - komadi stakla se spajaju međusobno tankom linijom olova i to po konturama likova; veći dijelovi stakla uglavljeni su u rame od lijevanog željeza. Kompozicije vitraja su dvodimenzionalne, bez perspektive. Boje su prozirne, najčešće crvena, plava, žuta i zelena. To su većinom izabrane scene u kojima se pojavljuju likovi živih ličnosti s kršćanskim ikonografskim likovima. (vitraji Chartresa – Reimsa itd.) Krajem 14. st. napušta se takav monumentalni način komponiranja vitraja, boje postaju raznovrsnije i uvodi se perspektiva.

U Italiji gotička arhitektura nije nikada dostigla vrhunce Francuske i Njemačke, ali je Italija bila pod utjecajem Bizantske umjetnosti, a posebno njihova slika na drvetu. Tako da će se prvo gotičko slikarstvo razviti upravo u Italiji. Imućni pojedinci poručivali su slike na drvenoj podlozi za privatnu upotrebu, ponekad su se radili i poliptisi (povezane slike na više dasaka). Svaki poliptih završavao je prelomljenim lukom, a prizori na drvenoj dasci oivičavali su se stupovima. Pozadina je najčešće zlatna, likovi su idealizirani, božanski, ponekad se u scene uvode elementi pejzaža. Slikari su težili prikazati prostor, ali još nisu svladali perspektivu.

Giotto di Bondone je najvažniji slikar Gotike; on je prvi uskladio prizor slike i povezao ga s prostorom gledaoca (tako što je sliku spustio na očište promatrača). Likovi na njegovim slikama čvrsto stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom trodimenzionalni, a ne plošni. Prvi je u Europskom slikarstvu krenuo u izražavanje osjećaja u stvarnom životu putem svojih likova. Njegovi suvremenici Duccio i Simone Martini postižu podjednako zavidne rezultate.

Giotto di Bondone, znan samo i kao Giotto, (Colle di Vespignano, 1267. – Firenca, 8. siječnja 1337.) bio je slavni talijanski slikar, arhitekt i kipar. Najvažniji i najutjecajniji slikar Gotike. Smatra se jednim od glavnih prethodnika talijanske Renesanse.

Kroz razne izvore se otkrilo da je Giotto odrastao kao sin kovača u okolici Firence. Većina stručnjaka smatra da je Giotto bilo njegovo stvarno ime, no neki vjeruju i da je to samo skraćenica od Ambrogio (Ambrogiotto) ili Angelo (Angeliotto).

Giottov toranj firentinske katedrale, Firenca.O njegovom životu svjedoči 1450. godine napisano djelo „Commentarii“ (priče o umjetnicima) kojeg je napisao Lorenzo Ghiberti, a koji je nakon ponovne objave od Giorgija Vasarija u 16. stoljeću stekao veliku popularnost. Tamo se govori da je Giotto odrastao u siromašnim uvjetima ali da ga je jednog dana otkrio slikar Cimabue dok je crtao na kamenu čuvajuči ovce. Navodno je Giotto kao dječak tako vjerno slikao mrave da se čak i veliki Cimbaue začudio. Vjerojatno je stoga Giotto postao njegov učenik; njegov utjecaj je vidljiv na njegovim prvim radovima.

Prema Vasariju, legenda o životu sv. Franje u gornjoj crkvi sv. Franje u Assisiju (1297.-99.) uzima se kao njegov najraniji rad, premda je pitanje njegovog rada i suradnika na tom ciklusu koš uvijek osporavano. God. 1300. je dobio prve ponude po Firenci, a papa Benedikt XII. ga je pozvao u Rim, gdje je radio 10 godina. Naposlijetku je postao slavni arhitekt i kipar, ali i pjesnik. Preko Firence je otišao u Padovu da oslika glasovitu Arena-kapelu (1304.-06.). Po povratku u Firencu naslikao je glasovitu Madonnu Ognissanti (Uffizi), jedan od rijetkih radova za koje je apsolutno izvjesno da je njegovo djelo. Oko 1313. god. u Rimu radi mozaik Navicella za staru baziliku sv. Petra, te odlazi ponovno u Firencu gdje oslikava kapelu Peruzzi u crkvi S. Croce, te susjednu kapelu Bardi.

Pojava Giotta kao slikara, arhitekta i kipara u talijanskoj i europskoj umjetnosti označuje pojavu novoga likovnog izraza arte moderna. Oslobađa se tradicionalnih shema romaničkog slikarstva i bizantske ikonografije, teži da svijet slikarski prikaže kao neposredno uočenu stvarnost. Pisac Cennino Cennini mu se divio i hvalio njegove tehničke vještine.

26

Njegovo priznanje afirmiralo se i u materijalnom uspjehu; postao je počasni građanin te posjedovao nekretnine u Firenci i Rimu. Oko 1320. se vratio iz Rima natrag u Firencu gdje je imao zaposlenu radionicu. Između 1329.-33. god. bio je u službi kralja Roberta Anžuvinca u Napulju, a 1334. god. postao je glavni majstor gradnje firentinske katedrale Santa Maria del Fiore. Sam nije doživio njen završetak a njegovi nasljednici su malo izmijenili njegove planove gradnje. Giotto je umro 1337. god. dok je radio na Sudnjem danu u katedrali Bargello u Milanu. Pokopan je u crkvi S. Reparata.

Njegovi istomišljenici Duccio i Simone Martini postižu podjednako zavidne rezultate, no tek je Giottovo djelo ostvarilo osnovne preduvjete za razvitak talijanskog ranorenesansnog slikarstva.

Njegovi sljedbenici su Giottino, Taddeo Gaddi, Bartolomeo Daddi, Masaccio i dr. Preko Avignona utjecao je i na razvoj slikarstva u južnoj Francuskoj.

Po jednoj legendi je Giotto jednog dana naslikao muhu na jednom djelu majstora Cimabuea koja je izgledala toliko uvjerljivo da ju je ovaj pokušavao otjerati. Na kraju mu je priznao da ga je nadvisio.

Giotto se spominje i u Boccacciovom Dekameronu, (6. dan, 5. priča); i u Danteovoj u „Božanstvenoj komediji“. Sa obojicom je bio dobar prijatelj.

Pjesnik Francesco Petrarca je od njega dobio kip Djevice Marije, a i Michelangelo se nadahnuo njegovim djelom u crkvi Santa Croce u Firenci.

Giottov opus obrađuje religiozne teme te se smatra osnivačem taijanskog slikarstva, posebno toskanskog slikarstva Freska. Oduševljavao je i po tehnici i po bojama. Najbitniji dijelovi njegovog opusa smatra se visoka prirodnost njegovih figura, kao i širenje perspektive.

Uporabom nove ikonografije i novoga likovnog govora ostvaruje velik ciklus od 28 fresaka iz života sv. Franje u gornjoj crkvi u Assisiju, poslije 1297. g. Tim slikama se Giotto ustoličio kao najvažniji slikar gotike. On je prvi uskladio prizor slike sa stajalištem gledaoca, te je prostor slike povezao s prostorom gledaoca (tako što je sliku spustio na očište promatrača). Likovi na tim slikama čvrsto stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom trodimenzionalni, a ne plošni. Giotto je prvi u europskom slikarstvu krenuo u izražavanje osjećaja u stvarnom životu putem svojih likova.

Nadilazio je ikonografske norme bizantskog slikarstva koje su utjecale na generacije slikara. Uveo je realizam u slikarstvo; dok je konvencionalno slikarstvo do tada imalo dvodimenzionalne figure, Giotto je uveo plastično modelirane figure u jednoj prostoriji sa perspektivom, koje imaju odnos jedna sa drugom. Dajuči im širinu, podario im je prirodni volumen i težinu. To se već naslučuje u križanju bazilike Santa Maria Novella u Firenci, jednom od njegovih ranijih radova. Po Vasariju je njegovo modeliranje Svetog Franje Asiškog nekim kritičarima bilo čak prestvarno te stoga presvjetovno. Giotto je bio prvi veliki individualni gotički majstor, ujedno uzor nadolazećim slikarima renesanse.

Giottovo glavno djelo je veliki ciklus freska u kapeli Cappella degli Scrovegni u Padovi, koji sadrži preko 100 scena iz života Marije i Isusa, te koji je nastao od 1304. do 1306. Jedna slavna scena iz ciklusa je ona u kojoj Sveta tri kralja koja promatraju zvijezdu koja liči na komet. Poznata je i „Ognissanti“ Sveta Marija. Zanimljivo, plavu boju je u tom ciklusu slabo koristio, vjerojatno stoga je teško bilo proizvesti plave pigmente.

Svojim djelima Giotto je dao dojam dodirljivosti i dubinskog prostora. Bio je prvi umjetnik koji je pokušao ostvariti perspektivski krajolik i građevine. Neka djela koja se pripisuju njemu možda su zapravo djela njegovih učenika. Po jednoj legendi je predstavniku pape, koji je htio probu njegova umijeća, jednostavno ručno nacrtao savršen krug („Giottov O“).

Djelomice su očuvane i freske u kapelama firentinske crkve Sta Croce, dok su u Rimu i Napulju potpuno propale. Osim fresaka slikao je u temperi i u ulju na dasci, te oslikavao raspela u kojima je bliži tradicionalnim rješenjima (Madona u slavi).

Nasljeđuje Arnolfa di Cambija na izgradnji firentinske prvostolnice. Ispred katedrale podigao je zvonik od raznobojnog mramora, ukrasio ga reljefima (nešto izmijenjen i dovršen nakon njegove smrti).

27

Duccio Di Buoninsegna, talijanski slikar (vjerojatno Siena, oko 1255. – Siena, prije 3. kolovoza 1319.). Zadnji majstor sienske slikarske škole koja čuva bizantsku tradiciju, a prvi predrenesansni slikar koji se nastoji osloboditi krutih shema bizantskog slikarstva.

U sakralnim kompozicijama slika idealizirane likove oko kojih, još uvijek na zlatnoj pozadini, nastoji stvoriti atmosferu i dublji prostor na prizorima krajolika i vedutama gradova.

Glavna djela su mu: Madonna Rucellai za firentinsku crkvu Sta. Maria Novella i veliki poliptih s brojnim prizorima iz Biblije od kojih je najvažnija središnja kompozicija Majka Božja na prijestolju okružena anđelima i svecima za prvostolnicu u Sieni, tzv. Maestá.

Simone Martini ili Simone di Martino, talijanski slikar (Siena, oko 1248. – Avignon, kolovoz 1344.). Uz Duccia utemeljitelj sienske slikarske škole.

Navještenje, 1330., tempera na drvu, 184 x 210 cm, Avignon.Oslobodivši se bizantske likovne tradicije, slikao je svijetlim rafiniranim bojama kasnogotičkog stila biblijske scene (Maestà) i svjetovne kompozicije (kao Konjanički portret kondotjera Guidoriccia da Fogliana).

U donjoj crkvi sv. Franje u Assisiju izveo je ciklus fresaka Život sv. Martina. Zajedno s Lippom Memmijem naslikao Blagovijest, remek-djelo sienskog trecenta.

Na poziv pape došao u Avignon gdje je prijateljevao s Petrarcom (ilustrirao njegov Virgilijev kodeks). Iz tog su razdoblja sačuvana djela izrazito dramatičnog akcenta kao Pietà i poliptih Stefaneschi.

Utjecao je na razvitak internacionalnog gotičkog stila (poglavito na ranorenesansne francuske i flamanske iluminatore).

Ambrogio Lorenzetti ili Ambruogio Laurati (Siena, oko 1290. – Siena, 1348.) bio je talijanski slikar gotike; mlađi brat Pietra Lorenzettija.

Dvadeset sedam godina nakon trijumfalne procesije Ducciovog oltara Maestà, inovativni sienski slikar Ambrogio Lorenzetti naslikao je svoje glavno djelo “Alegorija dobre i loše vladavine” u sienskoj gradskoj vijećnici (Palazzo Pubblico). Njegova alegorija je profana i pokazuje novi humanistički interes za republikansku vlast i upravu.

Na ”Učinci dobre vladavine“ narativnim načinom prikazao je realističke prizore iz svakodnevnog gradskog i seoskog života. Od lijeva prema desno, žene nose odjeću po najnovijoj modi dok plešu i pjevaju slaveći dobru vladavinu, ljudi na konjima jašu između zgrada čiji otvoreni lukovi pokazuju školu, trgovinu i konobu; na krovovima se vide ljudi koji nose korpe i slažu cigle; dok seljaci ulaze u grad da prodaju svoju robu.

Novina na ovoj slici je čuveni panoramski prikaz Siene iz ptičje perspektive. Na dnu, grupa seljaka obrađuje zemlju, dok kultivirani pejzaž u pozadini odvlači gledateljevo oko u nepreglednu daljinu.

Iznad scene lebde alegorijske figure “Sigurnosti” koja u jednoj ruci drži svitak s natpisom u kojemu podsjeća gledatelja da mir vlada po njenim pravilima; a u drugoj ruci drži vješala s obješenim kriminalcem pokazujući što se dešava kada netko ne bi slijedio pravila.

Pietro Lorenzetti (Siena, oko 1280. – Siena, 1348.) bio je talijanski slikar gotike; stariji brat Ambrogia Lorenzettija.

Pod utjecajem Duccioa i Giotta izveo ciklus fresaka u donjoj crkvi sv. Franje u Assisiju i brojne oltarne slike.

Zajedno sa svojim bratom Ambrogijem Lorenzettijem i sljedbenicima Daddijem i Di Bancom smatra se pretečom renesanse u talijanskom slikarstvu.

28