I V A N K U Š A N

U Z B U N A N A Z E L E N O M V R H U

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK ANA KULUŠIĆ

Ilustrirao

ORDAN PETLEVSKI

IVAN KUŠAN

UZBUNA NA ZELENOM VRHU

Peto izdanje u ovoj biblioteci

I Z D A V A Č K O K N J I Ž A R S K O P O D U Z E Ć E

ili 1 a (I o s tZ A G R E B 1 9 7 9 .

Štamparski zavod »Ognjen Priča«, Zagreb — 1979.

1

OPASNOST NA POMOLU

— Nemoj plakati, Marice, kupit ćemo drugog psa, većeg i ljepšeg nego što je bio Cigo — govorio je Koko češući se lijevom rukom iza desnog uha i ne usuđujući se pogledati ni u sestru, ni u crno pseće tijelo.

— Ne-e-ću drugog, hoću Cigu, mo-og Cigu — kroz nos i kroz suze odvraćala je mala Marica, dok su joj sitna ramena poigravala. — Hoću mog starog, dobrog Cigu ... o-o-o ...

Njeni prstići nestajali su u dugačkoj, mrkoj dlaci na nepomičnu tijelu što je ležalo pred niskom, naherenom kućicom, u prozirnoj sjeni malene breskve. Pokoja suza kanula bi na tu crnu dlaku i na tom bi mjestu ostao mokar pečat. Cigo je bio ljubimac cijele kuće a, naravno, najviše ga je voljela devetogodišnja djevojčica. Njen brat, koji je sada stajao kraj nje, nastojao je prikriti svoju žalost, jer je znao da njemu ne dolikuje plakati zbog uginulog psa. Ta na jesen će poći u drugi razred gimnazije. Međutim, kad se sestra sasvim sagnula i usnama dotakla velikog crnog uha što je ležalo u travi, hitro je šakom obrisao krupnu suzu koja mu je bila zapela o trepavice.

5

— Zašto ... zašto su ga otrovali... je l i . . . braco ... zašto? ... — pitao je drhtavi glas male djevojčice.

— Zato da nam ukradu kokoši, znaš. To su učinili jako, jako zločesti ljudi.

Tog jutra je nastala u kući Milićevih prava pravcata uzbuna. Kada je u osvit ustao otac male Marice spremajući se na posao i izašao u dvorište da se, kao i svakog jutra, opere pod svježim mlazom iz sisaljke, opazio je odjednom da njihove zelene sisaljke s velikom kukastom ručkom više nema. Ostala je samo dugačka cijev vireći iz trave poput uskličnika. Zatim je uočio razvaljena vrata na kokošinjcu: unutra više nije bilo ni jedne jedine kokoši, ni velikog oholog pijevca. Zovnuo je Cigu, a Cigo se nije javio. Nije se više mogao javiti, jer je ležao nepomično pod malenim drvetom. Na gubici se vidjelo malo zelenkaste pjene. Milić je zovnuo ženu i ona je počela plakati. Više neće biti ni jaja, ni nedjeljnog pečenja. A, povrh svega, sisaljka za vodu je vrlo skupa i trebat će mnogo štedjeti da se nabavi nova. Naravno, bilo joj je žao i Cige.

Koko se probudio i ubrzo shvatio da se dogodilo nešto strašno. Njegova majka ne bi inače plakala. Plakala je samo jednom: bilo je to prije dvije godine kada je dobila vijest da je njihov otac ranjen u ratu. Dječak je hitro skočio iz postlje i bosonog istrčao na dvorište.

Otac se upravo spremao da ode i tješio majku:— Neka! Sad se više ništa ne može učiniti. Radit ću

i popodne. Za dva-tri mjeseca imat ćemo sve što i prije. Prilike će se srediti i ovako se nešto više neće dogoditi. Pa rat je svršio tek pred dvadesetak dana. Ali nemoj za

6

boraviti da odeš onamo. Ne radi se samo o nama. Nema smisla da i drugi stradaju.

Žena, kojoj su oči još uvijek bile crvene od plača, reče da će sigurno otići.

— Nema sumnje da je to neka banda. Već se sinoć ovo isto dogodilo kod Lucije. Uh, što nismo bili oprezniji...

Tako je Koko saznao da su ih noćas posjetili lopovi. Naravno, poslije ovako uzbudljivih vijesti nije mogao ponovo u krevet. Bilo mu je vrlo žao što je ovako rano — nije bilo ni šest sati — pa ne može svojim drugovima saopćiti neobične novosti. »Pravi lopovi«, mislio je uzbuđeno »pravi lopovi s noževima, s revolverima, ovdje u našem vrtu, u našem dvorištu. Možda su zavirivali kroz prozor, možda su me promatrali. Da sam se pomaknuo, da sam se samo malo pomaknuo, sigurno bi me proboli.«

Gotovo da je i zaboravio da više nema njihove lijepe sisaljke, da nema pijevca koji mu je nekoć ulijevao strah u kosti svojih kukastim kljunom i velikom lelujavom krestom. Jasno, najteže je bilo preboljeti Ciginu smrt. Pas je bio njegov ponos i osobito ga je veselilo što se njegovi prijatelji ne bi usudili ući u dvorište gdje se Cigo propinjao na lancu i prijeteći režao. Morali bi zvati njega, Koka, koji bi ga smirio pokretom ruke. Čak i Žohar, taj hrabri, veliki Žohar, i on se ne bi usudio ući. A on se bar nije ničega bojao. Ni ćuka, ni groblja, ni starog Isaka koji stanuje na rubu obližnje šume.

A kada je ustala i njegova malena sestra Marica i kada su joj oprezno rekli da više nema Cige, steglo ga je u grlu i dugo je u sebi ponavljao: »Neću, neću, neću plakati, ja sam gimnazijalac.« Tješeći sestricu, rekao je da će nabaviti novoga, ljepšega psa i odjednom je shvatio da

7

je to zaista moguće. Njegov će tata raditi i popodne i već za dva-tri mjeseca imat će velikog, velikog crnog Cigu kojega će smjeti pogladiti samo on, Koko.

— Jest, bit će veći, puno veći, i vrh repa bit će mu sasvim bijel. Hajde, sekice, idemo pokopati starog Cigu. On bi ionako umro od starosti, znaš.

— Ne b i . . . n e b i . , . Cigo je još bio mlad, rodio se kad i ja, a nama je učiteljica pričala kako psi jako dugo žive. Cigo bi živio kao i ja, možda i dulje ... o-o-o ...

— Hodi, Marice, pokopat ćemo ga u vrtu, pod najvećom jabukom, kraj plota.

— Dobro, ja ću ga nos i t i . . .Ali Cigo je bio pretežak. Ipak ga je morao ponijeti

Koko, a djevojčica je kaskala za njim pridržavajući kit- njasti, dugački rep. Majka se pojavi na vratima, okrenu glavu u stranu da ne vidi žalosna prizora i doviknu:

— Hajde, Ratko, požuri, aho hoćeš da idemo zajedno u grad.

Koko nije volio da ga zovu pravim imenom jer mu se nije sviđalo. Ali roditelji nisu htjeli da ga zovu po nadimku što mu ga nadjenuli drugovi, i on se već odavno pomirio s tom nepravdom da drugi čovjeku odabiru ime, koje treba da zauvijek nosi mada mu se ono ne sviđa. Malo bi se namrštio, stisnuo zube i pesnice tako da nitko ne vidi i — otrpio bi. Osim toga, već se dva dana radovao što će ići u grad. Čuo je da u gradu ima mnogo vojske i da je sva odjevena u nove uniforme i nosi sjajno, ulašteno oružje. Žohar je čak tvrdio da je vidio puške koje ispod cijevi imaju bubanj s tisuću metaka i pucaju bez prestanka.

8

— Požurit ćemo — odvrati dohvativši lopatu pod strehom. — Za deset minuta smo gotovi.

Zemlja pod velikom jabukom bijaše tvrda i dječakova bi noga svakog časa skliznula s lopate. Sunce tek što je izronilo nad ružičastim obzorjem a kopač se već dobrano oznojio. Mala Marica je donijela star, izderan stolnjak u koji umota uginulog psa.

— Ja ću lijepo napisati ime i datum na jednu dasku i zabit ćemo je u zemlju iznad Cigine glave, hoćeš li? — pitao je Koko otirući znoj sa čela.

— Hoću, hoću. A zašto ne bismo postavili križ, a?— Ne, ne može križ, on nije kršten — široko se

osmjehnu brat. — Stavit ćemo mu lijepu dasku, a ja ću ..— Kako nije kršten, ta dali smo mu ime, krstili smo

ga. Zar se nije zvao Cigo?— Znam ... Jesmo, ali ipak ... Uostalom, nemoj me

gnjaviti. Stavit ću mu dasku i napisati...— Ne, nećeš ... ja ću napisati ime i dan, i godinu, i

sve. Ja znam pisati i . . . — Marica je oklijevala — ja sam ga više voljela.

— Ali je zato on više volio mene — reče dječak mjereći drškom lopate dubinu iskopane jamice.

— Nije, nije ... mene je više volio ... kad god bih došla iz škole ... i inače ... i uvijek ...

— A ja sam ga hranio ... i meni je dolazio u susret, a tebi ne b i . . .

— Jest, jest, ti si zavidan — djevojčica stisne šake, zamaše glavom i udari nogom o hrpu iskopane zemlje. — Daj mi lopatu, ja hoću da zakopam svog Cigu ... daj ... pusti m i - i . . . mama-a-a, vidi ga-a-a ...

9

— Što je sad? Opet se svađate. Kao da nemam dosta drugih briga, nego da se još natežem s vama. Požuri ako hoćeš da idemo, i nemoj izazivati Maricu.

— Ja ... — zausti Koko, ali se sjeti da bi mogla propasti posjeta gradu i odluči ništa ne odgovoriti. Ljutito ispusti lopatu, i ne pogleda iskopanu raku, ni svoju raz- jađenu sestru, i pomisli: »Nabavit ću jednog velikog, strašno velikog sivog psa. I neće se zvati Cigo, nego Sultan. Da, Sultan. I nitko ga neće smjeti dotaći, slušat će samo mene.« Onda malo zastade, porazmisli i počeše se za lijevim uhom te doda u mislima: »Zvat će se Car, to je ljepše za psa.«

Prije nego što uđe u kuću, Koko spazi svog susjeda Božu kako izviruje preko ograde. Trebalo mu je pošto- -poto odmah priopćiti novosti, jer se neće vidjeti sigurno do podneva. Stoga se hitro obazre prema kući da vidi gdje je majka, zazvižda i potrči prema plotu što je njihovo prostrano dvorište dijelio od Božinog kućerka. Božo ga je spazio i propeo se na prste gledajući mutnim pogledom kroz podebela stakla naočala. Bio je to sitan dječak, godinu dana mlađi od svog susjeda Koka, krupne glave i sasvim uzanih ramena, čupavih obrva i sanjiva, kratkovida pogleda. Svi su se divili njegovoj domišljatosti i pameti, a ipak je svakome bilo drago, što nije nalik na njega. Sada, već po tajanstvenom, prigušenom zvižduku i čudnom ponašanju svog druga, Božo odmah shvati da se dogodilo nešto neobično i ozbiljno. Stoga pokuša što dulje ostati na vršcima prstiju i, tek što zadihani Koko pristiže do ograde, on tiho šapne:

— Što je? Što se dogodilo?

10

— Lopovi! — jedva je uspio izustiti zadihani dječak koji se zaplašeno obzirao kao da ga tko goni.

— Kakvi lopovi? Gdje? — zapanji se Božo a njegove plave oči napokon se pokazaše u mutnim staklima. Toliko ih je raširio u čudu.

— Bili su noćas kod nas. Pokrali kokoši, ubili Cigu, odnij.eli pumpu ...

— Pa kako da nije nitko čuo?Koko se začudi ovom razboritom pitanju. Zaista: kako

da baš nitko nije ništa čuo?— Bili su oprezni. .. Zapravo ... — dječak se još

jednom ogleda i sasvim spusti glas — zapravo, ja sam se probudio, samo to nemoj spominjati, jer bi se otac ljutio da zna. Probudio sam se i vidio jednog od njih, s maramom preko nosa i usta, sasvim pored mog prozora. Nisam se usudio ni maknu t i . . . U ruci mu je nešto blistalo. Nož ili revolver. Da sam imao štogod uza se ...

— Ne, dobro je da nisi ništa učinio — reče Božo i spusti glavu kao da razmišlja. — Što ćete sad?

— Mama i ja idemo u grad. Svratit ćemo i na policiju. Oni će ih sigurno uloviti.

— Morate prijaviti. Radi drugih.— Da, da, treba prijaviti, to isto kaže i tata.— Ispričat ću dečkima, sigurno će se iznenaditi. Mi

slim da su već otišli na kupanje.Koko gotovo požali što se izbrbljao, jer je želio da sam

cijelom društvu ispriča grozne noćašnje događaje. Prisjetio se da je mogao dodati kako je kroz san čuo Cigu gdje prigušeno cvili. Međutim, svaki čas ga je majka mogla iznova zovnuti, pa se odluči da podrobniji opis odloži za poslije, kad sam ode na jezero.

11

— Svakako — kaza on žurno — reci im da ću ja oko podne doći gore i da ću im sve potanko ispričati. Onda ću već znati što će poduzeti policija. Hajde, zdravo, do viđenja.

Dva dječaka pohitaše u suprotnom smjeru. Božo je trčao opreznije i gledao preda se. Koko je trčao što je brže mogao. Iz kuće se razlegao srdit majčin glas:

— Ratko-oo! Ratko-o-o!

II

POVJERLJIVI RAZGOVORI KRAJ VODE

Teško je zamisliti da iza prašnjive, sive ceste, postoji tihi, osvježujući i zeleni svijet šume. Ipak, tek što se prijeđe Jezersku cestu, koja sa zapadne strane obilazi maleno naselje na Zelenom Vrhu, odmah noga stupi na mekani sag livade. U daljini (ne baš daleko), crni se pojas šume, nalik na povisoku ogradu od gizdavih hrastova.

Putnika, koji prvi put kroči ovim krajem, očekuje još jedno divno iznenađenje. Pošto se naužije mučaljivog, umirujućeg daha šume, primijetit će kako se nizovi de- bala prorjeđuju poput dotrajala češlja. Onda će mu se odjednom pred očima zaiskriti modrikasta pruga: jezero. Nije to neko veliko jezero, manje je od onog najvećeg u gradskom parku, po kojem plivaju dugovrati labudovi, ali je ipak prilično široko, a po dužini ga je teško u jedanput preplivati.

Sa svih strana, osim sa sjevera, oivičuje ga mrki pojas šume; baš kao da ga žele progutati velike, zelene čeljusti. Na sjeveru se izdiže brežuljak, go po sredini i pri vrhu, a sa strane obrastao niskim čestikom — nalik na glavu ćelavca. Na njegovu podnožju skutrio se betonski bunker žmirkajući uskim puškarnicama kao da mu smeta jako sunce i odsjaj jezerske vode.

Božo je slutio da su drugovi već stigli i nije se prevario. Na drugoj strani jezera, podno bunkera, vidio je tri dječaka: Žohar, Crni i Tomo. Stajali su jedan do drugoga, a činilo se, da među njima počiva neki predmet koji pozorno promatraju. Božo nije mogao izdaleka ra-

13

zaznati o čemu se radi, te stoga odluči optrčati jezero. Osim toga, htio je što prije saopćiti neobične vijesti. Da je znao plivati, vjerojatno bi zaplivao preko privlačne vode. Ali od njih, on jedini nije znao plivati.

— Gle — reče Tomo gledajući u pravcu šume — dolazi Božo.

— .Toš i trči — primijeti Crni, visoki, suhonjavi dječak na čijem se licu vidjelo da ima petnaest godina, da je stariji od ostalih i da je svjestan toga. — Pazi, molim te! Kako je samo vidio da je tu bicikl!

— Možda je nabavio neke nove, jače naočale — reče Žohar i stade se smijati pokušavajući se osloniti na veliki, plavi bicikl koji je držao objema rukama za upravljač.

Božo dotrča i napokon ugleda bicikl što ga je Žoharov otac jučer bio skinuo s tavana gdje je skriven preležaoVJU X

— Što je? Što si se tako uspuhao? — zapita Tomo.— Hoćeš li pokušati voziti? — upita Žohar spremajući

se da ponovo prasne u smijeh. — Možda će ti ovo ići lakše nego plivanje.

Svi se nasmijaše, čak se i Božine oči izdužiše u kutovima. Usput je promotrio i čudesno vozilo na dva kotača. Bila je to lijepa stvarca, nema sumnje, samo što se on nikada ne bi usudio zajahati na nju i prepustiti se ćudljivoj sili teže.

— Ne, neću se voziti — reče on ozbiljno, kao da su mu zaista ponudili da se vozi — ne radi se o tome.

— A o čemu se onda radi, stari? — reče Crni veselo namigujući drugovima. •

— Radi se o nečem ozbiljnom: o lopovima.

14

Trojica se čudno pogledaše. Ovaj je odgovor bio zanimljiv, ali se iz njega nije baš ništa moglo dokučiti.

— Vidi — izusti Žohar — tko bi rekao? O kakvim ti lopovima buncaš?

— Da ti nisu možda odnijeli zlato? — reče Crni, ali se naglo uozbilji, jer shvati da su odlučili ne rugati se dječakovu siromaštvu. Želeći da ispravi svoju omašku, on prijateljski položi ruku na njegovo rame i reče: — Hajde, molim te, pričaj. Što se dogodilo?

— Preksinoć su okrali Luciju, to znate, nadam se. Ali to nije nikoga uzbudilo. Juče su posjetili Milićeve. Odnijeli su im sve kokoši i pumpu. A otrovali Cigu.

— Što? — viknu odjednom Žohar i položi bicikl lagano na zemlju. — Jutros je uginuo moj King. Mama je gotovo plakala. Da nisu ...

Na trenutak svi ušutaše, a onda se Tomo prene:— Pa tko bi to mogao učiniti? Tko su ti lopovi?Svi ga sažalno pogledaše.— U tome i jest što se ne zna tko je to učinio, tikvane

— otrese se Crni i pljucne kroza zube na žutog leptira koji se odmarao na širokoj vlati trave. — Što mi neprestano govorimo: »Oni, oni«? Možda je to učinio jedan čovjek, sam.

— Ne, bila su bar dvojica — javi se Božo otirući naočale rukavom košulje. — Koko ih je vidio.

— Ma hajde — ciknu opet Žohar. — Vidio ih?— Koga? — čudio se Tomo.— Pa što nije zovnuo? Što ih nije gađao čime? Što

nije zvao u pomoć?— Eh, kad mi ne date da dovršim — važno reče Božo

stavljajući očišćene naočale na prćasti nosić. Osjećao je

15

da je u tim trenucima on najzanimljiviji u cijelom društvu, te je pokušao da se okoristi tom prilikom koja mu se nije baš tako često pružala. — Koko mi je sve ispričao: noću se odjednom probudio, jer je u snu čuo neke neobične zvukove. Bila je vedra, sasvim vedra noć, a zvijezde ...

— Hej, opet si zabrazdio, pjesniče — srdio se Žohar približujući se pripovjedaču kao da prijeti.

— Bez opisa — napomenu suhonjavi dugonja i također se primače za jedan korak.

P t _JJX Z-V/ lom V/tUU CA CC1 OJL lnoolr»/-» i tIa nnitrot /-»X ' -IJLU.OCllOlV^ JLZ, V OJL UU 1

rivši usta — brže.— Dobro, slušajte. Koko se, dakle, probudio i shvatio

da to zapravo Cigo zavija.— Grčevi! — reče značajno Žohar. — Nastavi.— Kad je čuo da to zapravo Cigo zavija, shvatio je da

nešto nije u redu. Zatim je začuo lepet krila i kreštanje onog njihovog velikog pijetla. To je onaj isti pijetao ...

— Brže — izusti Tomo.— Da. I onda je čuo korake i već je htio zaviknuti u

pomoć, jer pored sebe nije imao n ikakva . . . nikakva oružja. Nije imao ništa uza se. Ali, u tom trenutku, upravo u tom trenutku kad je hto zvati, onda se dogodilo ono najstrašnije!

— Što? Što se dogodilo? — upita trojka u isti čas.— Njegov je krevet pored prozora. I, tek što se po

maknuo i otvorio usta, nešto mu je bljesnulo pred očima: bio je to nož. Lopov je stajao pored prozora, preko usta i nosa imao je zelenu maramu, tako da su mu se samo svjetlucale oči. Koko je zažmirio. Malo zatim je čuo kako

16

je netko s kapije tiho zviznuo, i onda je onaj zakrabuljeni čovjek nestao ...

— Lažeš! — reče Crni. — Ti si to izmislio.— Eh, eto sad opet! Izmislio, pa izmislio. Pričat će

vam Koko kad se vrati.— A gdje je on? — zapita Tomo. — Pa da, gdje je

Koko?— Otišao je s majkom na policiju da prijave krađu.

Kasnije će doći ovamo, pa ga možete pitati nije li sve ovo istina — ozbiljno, kašljucajući, završi pripovjedač s na- očalima vjerujući i sam da se zaista tako dogodilo.

— Znaš, ja sve vjerujem. Samo jedno je laž: ono o marami — uplete se Žohar sagibajući se i pridižući bicikl. — Poznato je da se u takvim prilikama nose crne marame. To se Koku pričinilo u mraku.

— I od straha — nadoveza dugonja.Tomo još uvijek nije mogao progovoriti. Razjapljenih

usta, nemirnim pogledom motrio je sad jednog sad drugog dječaka. Božo je tužno gledao preda se. Prisjećao se svega onoga što je nestalo. Cige, sisaljke, pijetla, Kinga. Zar se ne bi moglo nešto učiniti? Zar ne bi mogli nešto učiniti? Glavom su mu vrvjele različite misli, i on se sam iznenadio kad je odjednom progovorio:

— Nego — pri tome je nehajno kopkao cipelom po mekanu tlu — nego, zar mi ne bismo mogli tu nešto učiniti?

— Gdje tu? — upitali su istovremeno dvojica dječaka.— Pa ... tu ... s tim lopovima.— Mi? — nasmija se Crni. — Pa to će policija urediti

za dva dana.

2 Uzbuna na Zelenom Vrhu 17

Žohar ne reče ništa, tek mu u očima načas planu iskra. Vjerojatno je pomislio da bi se tu ipak moglo nešto učiniti, ali se nije htio zaletjeti.

— Uostalom — ponovo preuze glavnu riječ dječačić s naočalima — pričekat ćemo da se vrati Koko.

— Tako je — prihvati Žohar — predlažem da dotle skoknemo u vinograd iza šume. Treba iskoristiti priliku dok se pudar ne vrati.

— Slažem se — reče Crni. — Dosta tog ludog naklapanja o lopovima.

— Idemo — složi se Božo.Samo mali Tomo još nije mogao prozboriti ni riječi

od čuđenja. On šutke krenu za svojim drugovima koji već bjehu zamakli za bunker.

18

NEMOJTE NAS KRIVO SHVATITI

Koko je bio razočaran gradom. Nije se još gotovo ni po čemu primjećivalo da je rat završen i da je nastupio mir. Ulice su još bile zatrpane ciglama, crepovljem, staklom, čahurama i ulupljenim kacigama. Vojnika se nije mnogo viđalo a i oni, koje bi sretao, nisu imali nove uniforme, iako su imali tajanstvene puške što pucaju bez prestanka. Ovdje-ondje zjapili su veliki lijevci u zemlji, izrovani bombama i minama. Kina još nisu bila proradila, a velika većina trgovina nije bila otvorena.

— Mama, zar je već mir? Kada ćemo jesti bijeli kruh: U miru smo jeli i bijeli kruh, zar ne?

— Ah, sinko moj. Strpi se malo. Sve je uništeno, srušeno. Nitko se u zemlji nije mogao brinuti za žetvu.

Majka teško uzdahnu i pogleda u praznu košaricu, koju je bila ponijela sa sobom, nadajući se da će štogod kupiti na velikoj gradskoj tržnici. »Sva je sreća«, pomisli, »što imamo naš mali voćnjak i vrt.«

Žena je žurila dugačkim koracima i njen sin ju je jedva stizao kaskajući i ogledavajući se u hodu. Tramvaji još nisu vozili, jer su žice ležale po ulicama kao pokidane mreže golemih paukova. Ugledali su gradsku mitnicu, oljuštenu i prošaranu mnogobrojnim mecima poput zelenog oraha što ga izbodu prije nego će ga spremiti za zimu. Tik do nje stajala je oveća siva zgrada koja, začudo, nije bila toliko unakažena ratom. Bila je to negdašnja policija na kojoj je sad stajala velika drvena tabla. Crvenim, nespretnim slovima pisalo je: MILICIJA.

19

Kako su u grad pošli dosta rano, majka je odlučila da ovamo svrati istom sada, pri povratku.

— Milicija — pročita Koko naglas. — Mama, što je to milicija?

— Policija — odvrati majka, a po njenom glasu vidjelo se da ne kani dalje objašnjavati neobičnu riječ. Dječak se na trenutak zamisli, još jednom pogleda crvena, naherena slova i potrča za majkom koja se već uspinjala stepeništem.

U prostoriji, u koju uđoše, osjećao se miris duhana i čizama. Dva stasita čovjeka u uniformama hodala su gore- -dolje, dok je treći, debeljuškast i podbuo u licu, sjedio za stolom pomno promatrajući hrpu papira što se izdizala pred njim. Velikom, šarenom maramicom otirao je neprekidno znoj s čela. Kad nemirni koraci one prve dvojice utihnuše, on podiže glavu i spazi ženu s dječakom.

— Što je? — upita oporim glasom, široko razvukavši usta. — Što vam treba, drugarice?

Majka ukratko ispriča što se događa na Zelenom Vrhu, i pripomenu kako se stanovnici tog brežuljka pribojavaju da se krađe ne ponove.

— Gore je svega nekoliko kuća, a prilično su udaljene jedna od druge. Neki muškarci se još nisu vratili iz rata, a i oni, što su kod kuće, rade cio dan, tako da po noći čvrsto spavaju. Mi zaista ne znamo ...

— Da, da — upade debeljko zabrinuto pogledavajući u maramicu natopljenu znojem i misleći kako sad neće imati čime otirati znojno čelo i lice — samo, što bismo mi mogli učiniti?

— Mogli biste ih pokušati uloviti. Lopove, mislim.— A sumnjate li na koga?

20

— Ne, nemamo pojma tko bi to mogao biti. Kad bismo bar slutili, bilo bi lakše ...

— Eh, onda mi ne možemo ništa — reče debeljko i široko se osmjehnu. — Ili, što misliš, Lovro — obrati se jednom od dvojice svojih drugova — kako bi bilo da krenemo u lov na kokošare, a?

Svi se nasmijaše. Žena zbunjeno promotri svu trojicu, te htjede otići bez riječi, kadli je čovjek, koga su nazvali Lovrom, zaustavi ozbiljnim i prijateljskim glasom:

— Nemojte nas krivo shvatiti. Drug se samo malo našalio. Mi danas još nismo u mogućnosti da pomognemo u takvim sitnicama. Ta rat je, tako reći, jučer svršio, i svaki čas se događaju takvi slučajevi gdje mi moramo priskočiti u pomoć. Grad je još pun pljačkaša. Jučer su ubili trojicu mirnih građana pred parkom. Vidite, jasno je da smo ovdje potrebniji. Nemojte zamjeriti, ali vam u.ovaj čas ne možemo pomoći. Nemamo dovoljno ljudi. Za dvije-tri sedmice možda bismo mogli. Ali sada ne možemo.

Majka zahvali i izađe gurajući pred sobom sina.— Znači: ništa — reče Koko gledajući majci u oči.

— Je li, a?— Vidiš da ne mogu. Još se l j ud i ubijaju. Onda zaista

nije- važno ako netko krade kokoši.»A što bi bilo da su mene sinoć ubili?«, mislio je u sebi

dječak. — »Što bi onda rekli? Da li bi onda bilo važno?« Zamišljao je sebe kako nepomično leži u svojoj bijeloj postelji, sav u krvi. Toliko jasno spazi pred očima cio prizor, da se nehotice strese. Valja požuriti da se što prije sastane s drugovima i da im se izjada.

21

— Što ti je? Što se treseš? — začuđeno zapita mati pogladivši ga širokim, žuljevitim dlanom i ranjavim jagodicama po neurednim čupercima.

— Ništa, baš ništa. Požurimo, htio bih se još okupati u jezeru. Prije ručka.

22

ŠAPAT U ŠAŠU

Četvorica dječaka bila su se nasitila grožđa. Jedino je još zobao Žohar ležeći potrbuške i pokušavajući nožnim prstima ubrati koju bobu s čokota. Ostala trojica sjedjela su u sjeni osamljenog bora, na rubu vinograda: Crni i Tomo nadmetali su se tko će dalje pljunuti. Tomo je, naravno, doživljavao poraz za porazom i već se sav bio uprskao slinom, ali nikako nije htio prekinuti borbu. Božo je sjedio zaduben u misli i suhim listom loze brisao naočale. U sebi se veselio što se prekjučer izgubila lopta, pa se više ne igra nogomet. On, naime, zbog svoje nespretnosti nije nikada sudjelovao u igri.

Odjednom se odozdo začu zvižduk. Dugačak, pa odmah zatim kratak. Bio je to Koko, a javljao se njihovim dogovorenim znakom.

Sva četvorica skočiše na noge, ali ne potrčaše. U očima se vidio umor od vrela sunca, a noge su jedva nosile pune želuce. Zato je Koko pristizao trkom, zastao kod bunkera, zaštitio dlanom oči i spazio drugove.

— Hej! — viknu on promuklo i nakašlja se. — Hej!— Hej! — odvrati Božo i pođe ispred ostalih kao iza

slanik.Koko ih dočeka sjedeći na vrhu bunkera i činilo se da

želi održati govor. On bi to uistinuo i učinio da ga Žohar unaprijed ne spriječi:

— Onda?— Je li vam pričao Božo?— Jest, sve znamo. Što je bilo na policiji?

I \

23

— Je li vam rekao kako je bilo noćas? Kako su ...— Znam, znam — nestrpljivo će vlasnik plavog bici

kla — sve smo čuli. Uostalom, ono o zelenoj marami si ti, klipane, potpuno izmislio. Zna se da provalnici nose crne marame, ako već nemaju masku.

Koko u čudu izbeči oči. Zar je on zaista spomenuo i zelenu maramu? Ali kako baš nije bio siguran što je sve nabajao svom kratkovidnom susjedu, odluči da je pametnije prihvatiti Žoharovu ispravku:

— Jest, bit će da je bila crna. U noći se slabo vidi, osim toga, tek sam se probudio. Hajde, idemo do šaša — sjeti se on iznenada — ovdje vraški prži. Htio bih se malo smočiti.

On skoči s bunkera i sjuri niz obronak prema jezeru pretvarajući se da ne primjećuje radoznalost svojih dru-anva- -------------

— Hajde, hajde — ljutito progovori Crni silazeći ipak za njim, kao i ostala dvojica — što se toliko praviš važan? Pričaj, što je bilo na policiji?

— Miliciji, sad se to zove milicija — odgovori Koko i izvali se na utabani krug, usred gusta i visoka šaša.

— To je isto — reče Žohar. — Što su vam rekli?— Rekli su, rekli su da oni zasada ništa ne mogu uči

niti. Da treba još loviti pljačkaše koji po gradu ubijaju nevine ljude. I rekli su, zapravo jedan debeli čovo kao ... — htjede reći kao »Žoharov stari«, ali se predomisli sjetivši se koliko je Žohar veći i jači od njega — kao bure; on je rekao da nemaju sada vremena, da nemaju ljudi ...

— Hm — ozbiljno reče suhonjavi dječak — naravno, rat je tek svršio ...

24

— Rekao je da bismo bar morali znati tko je sumnjiv ...

— Ih, mudraci, onda bi ih ulovio i moj mali brat — opet ljutito odreza Crni. — Možda je tat upravo jedan od tih neprijateljskih vojnika koji se skriva u ovoj šumici.

Svi se nekako zbunjeno zgledaše i pogledaše mrke hrastove oko plavog jezera. Tomo čak prepuza nekoliko koračaja na koljenima kako bi se primakao drugim dječacima.

— Da, to je moguće — žalosno izusti Koko, ozlojeđen što se on nije prvi tome dosjetio. — Idemo malo u vodu, ionako moram uskoro kući.

— Čekaj — reče Žohar ustavši naglo, zatim čučne i nekako tajanstveno stisne krupne, zelene oči. Bilo je očito da kani reći nešto osobito važno i da stoga čeka kako bi učinak njegovih riječi bio što dublji.

— Što? — upita Koko češući se za uhom i nastojeći jednom rukom skinuti preuske hlače.

— Mislim — produži zelenooki dječak zvučnim i svečanim glasom — mislim da bismo mi tu mogli nešto učiniti!

— Mi? — prestraši se Tomo i još se više primakne ostalima, usplahireno gledajući prema šumi kao da očekuje da će se odande pojaviti neprijatelj s kacigom preko očiju i s krvavom bajunetom na vrhu puške.

—- Naravno: mi — spokojno odvrati Božo kao da je njemu upravljeno ovo pitanje. On se, uostalom, smatrao pokretačem te zamisli. — Mi možemo mnogo učiniti, mogli bismo otkriti tko je lopov, a možda bismo ga mogli i uhvatiti.

25

— Ne treba — zagrije se Žohar preuzimajući ulogu vođe — dovoljno je da ga otkrijemo.

— Glupost — javi se Crni i pljucne preko šaša u vodu — glupost. Djetinjarija.

Koko je shvatio da razgovor postaje zanimljiv, a i prijedlog ga je gotovo oduševio. Ta oni su upravo toliko puta težili za jednim smišljenim, smjelim i uzbudljivim pothvatom. Stoga on iznova obuče hlače i značajno reče:

— Osim toga, onaj debeljko je rekao da bismo mogli dobiti nagradu, ako otkrijemo tko je tat.

Crni se trgnu. Nitko nije sumnjao da Koko govori istinu, a najmanje on sam. Led je razbijen. Od tog trenutka počeli su govoriti šapatom, kao pravi zavjerenici. Šuštanje šaša miješalo se sa šušljetanjem njihovih prigušenih glasova. Tek bi se ponekad netko oduševio i ispustio glasniji uzvik, ali bi ga prijekorni pogledi sugovornika ubrzo ušutkali. Božo i Žohar bili su neiscrpni u otkrivanju bezbrojnih mogućnosti, Koko se upletao oduševljenim primjedbama i uzvicima, Crni je davao trezvene, praktične savjete, a mali Tomo sjedio je razrogačenih očiju i nije govorio, tek što bi, od vremena do vremena, pogledao prema neprijaznoj šumi. Bilo je odlučeno da počnu već ove noći. Po danu se, naime, nije moglo mnogo učiniti, jer se lopovi pojavljuju samo noću.

Kad napokon ustadoše, sunce je već bilo dobrano prevalilo sredinu usijanog neba. Hodali su opreznije nego jutros, gotovo na prstima. U sviju bijahu nevjerojatno ozbiljna lica. Starija, reklo bi se.

Ali, desi se još jedna upadica koja se neugodno dojmi zavjerenika. Tek što su ustali i krenuli iz svoga skrovitog zelenog kruga, Tomo tiho ciknu:

— Gle! — i pokaza prema jezeru.Nedaleko od njih, svega četiri koračaj a, sjedila je zgr-

bljena spodoba u crnu izlizanu kaputu. Odostrag se vidjela široka prolisina sred sijede kose i crveno tjeme.

27

Štap udice, što ga je čovjek držao, bio je nepomičan, kao da je utaknut u to staračko, mirno tijelo.

— Isak! — promrsi kroza zube Žohar.— Njuškalo! — šapnu bijesno suhonjavi dječak. —

Htio bih znati kako je dugo ovdje. Možda je sve čuo, iako se pretvara da je prigluh.

Bijaše to onaj stari Isak koji je živio u ruševnoj kolibici, na rubu šume, s južne strane jezera. Djeca su ga izbjegavala i pomalo ga se i pribojavala.

— Hej, dobar dan — zovnu Crni poluglasno — kako ribolov?

Starac polako izvuče udicu iz vode, zaklima glavom, primijetivši da mamca više nema i, upravo kad ga htjedoše još jednom zovnuti, on napola okrenu glavu. Ukaza se njegov nos, kukast poput udice, koju je držao u ruci.

— Zdravo, djeco. Slabo, slabo. Već dva sata sjedim ovdje i ništa da zaluta. Pitanje je da li ima uopće ribe u ovoj bari.

Dječaci se preneraženo zgledaše. Bilo je jasno da ih je čuo. Možda nije sve razabrao, ali je mogao zaključiti o čemu se radi. A bilo je tako važno da nitko ne sazna njihovu tajnu. Osobito ne kojekakvi sumnjivci! Ništa, od sada će biti oprezniji. Mnogo oprezniji.

— Zbogom, striko — reče opet Crni i s ostalima krene prema šumi.

Žohar zajaše bicikl i veselo namigne:— Sutra u devet.— Točno u devet — odvrati Božo u ime sviju.

28

V

BAJKA O CRNOJ KAVI

Žohar je sjedio zavaljen u dubok, mekan naslonjač i pokušavao razmišljati o onome što čita. Bile su to neke stare novine, pune stripova, koje mu je donio sestrin zaručnik i koje je već više puta pregledao, ali mu se nikada nisu činile ovako glupe i nezanimljive. Koliko god se trudio da shvati položaj u kome se nalazi junak na rubu krova, izložen mecima provalnika koji izviruju iza dimnjaka, nikako nije mogao pojmiti da se tako nešto može uistinu dogoditi. Osjećao je. možda prvi put, da život može biti zanimljiviji. Stoga je svaki čas bacao poglede prema velikim otvorenim prozorima. Sunce već bijaše zašlo i rumen se lagano gasila na obzorju. Nailazila je noć.

Cijela obitelj je bila na okupu. Stari Rudolf Leib (Laib), slikar, koji je još bio u prvom svjetskom ratu ranjen u nogu i zbog toga oduvijek hodao sa štapom, sjedio je u naslonjaču nasuprot sinu i čitao novine. Njegova žena Margareta plela je za stolom, dok je njihova kći u jednom kutu pomamno čitala debeo roman.

— Zar zaista nećeš ništa jesti? — upita iznova majka obraćajući se dječaku koji je rastreseno promatrao glavnog junaka stripa gdje visi o luku nebodera.

— Ne, neću. Boli me želudac, rekao sam ti.Stari slikar načas podigne pogled iznad naočala i po

novo se zadubi u čitanje političkih vijesti. Mlada djevojka u kutu uzdahne. Sve se brže noćalo.

29

— Rudi — obrati se žena odjednom mužu — mislim da bi trebalo što prije nabaviti novog psa. I zbog krave, i zbog konja. Imamo i drva, svinje.

— Da-a ... — otegnu Leib ne dižući glave od novina, a onda se naglo trgne: — Slušaj, ne vjeruješ i ti valjda u te priče o lopovima? Je li?

— Svi pričaju. Evo, pokrali su Luciju ...— Koju Luciju?— Bobićevu. Hajde, molim te, kao da ne znaš. Sinoć

su operušali Milićeve.Žohar odiže glavu i konačno posvema napusti junaka

na krovu. Razgovor je postajao zanimljiv.— Ih! — frknu glava obitelji. — Zalutao neki kokošar,

i babe odmah digle galamu: lopovi. Ja imam lagan san, a hvala bogu i onaj revolver što ga nađosmo onda u vrtu. Ako tko samo ponjuši u naše dvorište, mogao bi loše proći. Osim toga, oko dvorišta imamo visok zid.

— Nemoj to samo tako olako shvaćati. Moglo bi nam se osvetiti. Jedino mi imamo konja u ovom kraju.

— Ma hajde, hajde. Razgovarat ćemo još, kasnije. Pusti me bar da pročitam novine.

Žoharu se činilo da ovog puta majka misli mnogo razboritije. Ipak, otac će se opametiti kad uvidi, da se tu možda ne radi samo o kokošima, nego da bi mogla pasti i koja glava. Osim toga, jadnik i ne zna da je on, Žohar, već odavno prodao onaj revolver Tominu bratu Ivi. »Ako bude opasno, morat ću starog ipak upozoriti«, zaključi na kraju i ustade.

— Ideš li spavati, Vinko? — zapita majka odlažući pletivo. — Nemoj opet zaboraviti oprati zube.

30

— Ne, neću zaboraviti. I nemoj me zvati Vinko. Znaš da me svi zovu Žohar ...

Djevojka u kutu se zakikota, a otac se značajno nakašlja.

— Uzet ću ipak malo voća u kuhinji — doda dječak, kao da nije primijetio kako mu se podruguju. »Još će oni zahvaljivati Žoharu, samo kad saznaju . . . « , mislio je.

— U smočnici su ti kruške i šljive. Laku noć, srce.— Laku noć.— ... noć — promrsi stari Leib i udobnije se namjesti

u naslonjaču. Sestra ne reče ništa, samo još jednom duboko uzdahnu jer mladoga grofa u romanu upravo probode izdajnički vitezov mač.

Žohar hitro iziđe iz sobe i krene u kuhinju. Nije ni pomišljao na voće. Htio se dočepati nečega drugoga. U smočnici, koja se nalazila pored kuhinje, bilo je sasvim tamno, žarulja je bila pregorjela, a nova se nije mogla nabaviti. Ipak, uz ono malo svjetla što je vedra noć slala kroz prozorčić, on se donekle snađe i poče pipati oko sebe. Napipavši komad sira, osjeti kako mu se skuplja slina u ustima. Gotovo požali što nije ništa jeo, ali se prisjeti da u ovakvim trenucima ne smije misliti na sitnice. On nastavi pipati po mraku i napokon osjeti pod rukom gladak dodir posude.

Znao je da se od crne kave ne spava i da je nitko neće piti prije spavanja. A njemu je upravo bilo potrebno da ostane budan cijelu noć. Takav je, naime, bio njihov dogovor: bdjeti cijelu noć. Tako im sigurno neće izmaći ako se štogod dogodi u njihovoj kući ili čak u susjedstvu. Žohar bi uvijek vrlo brzo i rano zaspao, zato je odlučio popiti što više crne tekućine; bila je to kava u prahu za

31

koju se pričalo da je jača od prave. Žohar zaviri u posudu — bila je gotovo puna. Nagne i zakašlja se. Bilo je gorko, uopće bez šećera. »Još i bolje, još i bolje«, pomisli bez ikakva razloga i stade pohlepno piti neukusnu tekućinu mršteći se i grcajući kao da se davi.

Kad se uspinjao stepenicama na prvi kat gdje se nalazila njegova soba, osjećao je, kako mu se vrti u glavi i kako ga želudac istinski boli. Čvrsto je stiskao zube i držao se za ogradu. Iz košulje mu je virio velik svijetao predmet. Bio je to najveći kuhinjski nož.

Odluči da u sobi neće paliti svjetla kako ne bi privukao pažnju lopova. Oni će, ukoliko ove noći svrate ovamo, paziti jedino na osvijetljene prostorije: blagovaonicu u prizemlju i spavaću sobu u prvom katu. Kad se ondje ugasi svjetlo, pričekat će lopuže još malo i približiti se kući budno motreći u prozore u kojima je prije gorjelo svjetlo. A neće im pasti na um da na prvom katu, s prozora mračne sobe, kroz zastore budno motre dva zelena oka. Osim toga, za svaku sigurnost, za leđima drži veliki nož. Teško onome tko bude neoprezan i učini što nerazumno te noći!

Žohar sjede na stolicu koja je bila naslonjena na dio zida između dva ogromna prozora. Jedan je bio otvoren, drugi zatvoren, a oba su bila zastrta prozirnim zastorima. Nije se usudio sjesti na postelju, budući da nije vjerovao posvema u čudotvornu moć američke kave u prahu. Gledao je jastuk i zamišljao kako bi ugodno bilo položiti glavu u bijelu mekoću. Glava mu, naime, postajaše sve težom, a u želucu je osjećao kruljenje i podmuklu bol. Gotovo mu postade mučno. Stisnu zube i odluči ne misliti ni na što, osim na svoju dužnost. Pa bilo bi sramota da

32

se štogod dogodi, a on da ne bude budan. Kako bi sutra izišao na oči drugovima? Široko otvori oči i zagleda se u svijetlu traku što ju je zvjezdano nebo slalo u sobu i što je, prosijana kroz guste zastore, počivala na sredini sobe.

Čulo se kako se otac i majka uspinju stepeništem. Nešto su govorili. Vjerojatno su kćeri zabranili da dugo čita. Ona će spavati u blagovaonici, na kauču. Žohar ustade i, ne odmičući zastora, pogleda u vrt. Na krošnjama šljiva nije se više vidio odsjaj iz sobe u prizemlju. Znači da je sestra poslušala i ugasila svjetlo; ili je pročitala roman, ili želi u mraku razmišljati o svome Milanu koji je danas morao ostati u kasarni i koji možda neće doći prije nedjelje.

U susjednoj se sobi — spavaonici — još neko vrijeme čuo prigušen razgovor. Otac je govorio mirnim, jednoličnim glasom, a majka se ponešto žestila. Sigurno su raspravljali o lopovima. Čulo se još nekoliko tihih riječi, i sve utihnu. Kroz pukotinu ispod vrata vidjelo se da su i oni ugasili svjetlo.

Dječak je još neko vrijeme gledao kroz zastore. Strese se od unutarnje jeze, kad velik mačak skoči s drveta na tanki krov kokošinjca; a zatim se okrenu prema sobi. S velike slike, koju je naslikao njegov otac i koja je predstavljala ribe na duguljastu tanjuru, zurile su riblje oči u sobu i činilo se da namiguju. Na drugom zidu mucao je starinski sat s velikom, sjajnom šetalicom:

— A-ha, a-ha, a-ha ...Žohar ga htjede zaustaviti, ali nije znao kako bi to

mogao učiniti da ne probudi roditelje. Činilo mu se da

3 Uzbuna na Zelenom Vrhu 33

ga sad prvi put čuje. Sat, svjestan svoje nenadane važnosti, poče se potmulo smijati:

— Aha-ha-ha-haa, aa-ha-ha-haa ...Kapci su se spuštali na zelene oči, a svijetla mrlja na

podu igrala mu je pred očima. On začepi uši da ne čuje sablasni smijeh starinske ure. U želucu su ga spopadali grčevi, i on htjede staviti prst u usta da povrati, ali se sjeti da bi ga mogli čuti roditelji. Uzalud je kušao da sjedi uspravno na stolici. Glava se sve niže spuštala. Činilo mu se da ovako već sjedi cijelu noć i da će skoro svanuti. Teturajući kao da će svakog trena pasti, priđe krevetu i stavi nož na noćni ormarić. Onda se odjeven sruši na postelju i usni.

Tako je te noći Žohar zaspao svega desetak minuta kasnije nego obično.

34

V ]

SAN I JAVA

Dom obitelji Branje nalazio se na istočnoj strani Zelenog Vrha, na suprotnoj strani jezera i kućica u kojima su stanovali Koko i Božo. Najbliži susjedi bijahu im Leibovi do kojih se dolazilo širokom Zelenvrškom cestom što je vodila u grad. Ali ni kuću svojih prvih susjeda nisu mogli vidjeti, jer je bila opasana gustim redovima borova. I njihova kuća bila je jednokatna, samo što je cijelo prizemlje zapremala prostrana brijačnica, vlasništvo Mirka Branjca, Tominog oca.

Kad se obitelj okupila na večeri, bilo je već prilično kasno. Čekali su oca da se vrati iz grada, jer majka nije htjela da se-večera bez njega. Tomin brat Ivo ljutio se zbog toga i s dva prsta kidao mekotu iz kruha, jedinog jela što je došlo na stol. Oko devet sati napokon dođe i crnokosi brijač, velikih, gustih brkova, i, zadovoljno se smiješeći, potapša starijeg sina po ramenu i namigne majci. Na Tomu se nije baš osvrtao, ali je dječak bio vičan tome, te ga to više nije pogađalo. To je počelo, činilo se Tomi, od onog dana, kad je rekao da ne želi raditi u očevoj brijačnici, već da želi svršiti školu i postati liječnikom. Otac ga je on onda gotovo zamrzio, tukao ga je za svaku sitnicu, a sada je postao ravnodušan prema njemu i gotovo ga uopće nije primjećivao. Tomu je očev prezir ujedao za srce jedino kad bi ga otac pokazao pred njegovim drugovima. Ipak, danas je Mirku Branjcu posao sigurno dobro išao, budući da se neprestano smješkao i govorio:

35

— Eh, prošlo je doba straha i gladovanja. Dugo smo na to čekali — i osmjehivao se.

A jednom prilikom čak se uhvatio za bedro, kiselo raz- vukao usta i dobacio gledajući u oči svom mlađem sinu:

— Bar da je taj deran već doktor. Možda bi me oslobodio ove proklete reume.

— Čekaj još malo — reče majka donoseći na sto lonac koji se pušio kao lokomotiva — strpi se. Ja i ne sumnjam da će naš Tomica postati dobar Hječnik.

— Ne bih se ja liječio kod njega, makar crko — prezirno reče Ivo i dostojanstveno pogladi slabašne brčiće, što su tek nedavno počeli izbijati nad tankom gornjom usnicom.

Večera je bila osobita: hrenovke s rižom, nešto što već duge četiri godine rata nisu mogli ni primirisati. Tomor>n 1 1 tvioIi r7r» Xn rll/-» IrnlrtrA li 0 1 1 +r» +nr»lrA vii m n m 1 4 i T taov/ u pj. vi mali z-auuuiu ivaiv v V/ ja ou iu uamvv

kobasice, a onda se sjetio njihova imena i zadovoljno uzdahnuo. Na njegovu nesreću te noći ga je očekivala uzbudljiva i opasna dužnost, te nije mogao jesti koliko je želio. Kad god bi se sjetio razgovora o pljačkašima s krvavom bajunetom, steglo bi ga nešto u grlu i zalogaj hrenovke teško bi silazio niz jednjak.

— Što ti kažeš na ove priče, Mirko? — upita odjednom Tom ina majka.

— Kakve priče? — začudi se Branje govoreći punim ustima.

— Ono, o nekim lopovima, o krađama. Truju pse ...— A, to ... — mrmljaše brijač nerazgovijetno — pa,

pa to može biti. Da, nama nemaju što ukrasti osim nekoliko kokoši. Ja mislim — tu ponovo napuni usta — ja

36

mislim da je to neki odbjegli neprijateljski vojnik koji se skriva u šumi, ili gdjegod u blizini, a po noći pljačka.

Mali Tomo zagrcnu se i poče kašljati, tako da je morao ustati od stola. Više nikada, više nikada neće sam prolaziti onom strašnom šumom, makar i u po bijela dana. Kad se ponovo vratio stolu, odgurnuo je tanjur prepun riže i rekao da uopće nije gladan. A nakon kraće stanke, tiho zapita:

— A šta će biti ako otruju i našeg Hektora?— Jest — upadne majčin glas — Tomica ima pravo,

otrovali su već nekoliko pasa: i Milićevima, i . . . mislim da je otrovan i Leibov King.

— Ali našeg neće otrovati. Samo neka pokušaju — mimo reče Ivo, upravo kao da on tu može nešto učiniti. — Volio bih da vidim tko bi otrovao našega Hektora.

— No, no — uozbilji se stari Branje — što se toga tiče, ne možemo biti sigurni. Taj nesretni Hektor bi pojeo otravanog štakora, samo da zagrize u meso.

— Vidiš — prihvati žena — trebalo bi nešto učiniti.— Eh, učiniti ne možemo ništa. Valja po noći pripa

ziti. Ja ionako spavam dolje, pored brijačnice. Može se i Ivo dolje preseliti, pa ćemo svakako prije čuti ako se tko približi. Ti i mali se gore ne morate ništa uzbuđivati.

»Mali« se ljutito namršti i zagleda u kulu od riže. Bio je ponosan što nitko ne zna kako će upravo taj »mali« jedini bdjeti, i kako će ih on izbaviti opasnosti, ako dođe do čega.

— Znaš, oni bi mogli biti i oboružani — bojažljivo pripomenu žena — bolje da se pripazite.

— Samo neka se pojave, mi ćemo ih britvama, je li, Ivo? Što, a?

37

— Škarama — nasmije se Ivo i ponovo pogladi malje budućih brkova — samo neka dođu.

Tomo se uistinu ponosio svojom tajnom, ali je isto toliko vruće želio da ukućani što prije doznaju za njegovu veliku smionost. Istina, još nije znao što bi on sve mogao učiniti, ali je bio uvjeren da će učiniti nešto nevjerojatno smiono i pametno. Ipak, neka se to dogodi što prije, jer mu je teško da se ne oda. Bijesno je promatrao brata koji je lijeno gutao raskašenu, hladnu rižu, posluživši se čak ostatkom hrenovke iz njegova tanjura.

Večera se završi i brijač izjavi da bi se moglo poći na spavanje, jer sutra treba poraniti. Posla je bilo sve više i više, jer su ljudi napokon mogli misliti i na kosu i na brade.

Domaćica odluči da sutra ujutro opere suđe od večere, jer je sad umorna. Mirko Branič ie već odavno spavao dolje, u sobici pored svoje brijačnice, govoreći da se boji kako bi netko mogao jednom provaliti i odnijeti mu dragocjeni pribor. Krevet je bio prostran, pa je u njemu zaista mogao spavati i Ivo kojem se očito sviđalo što otac ima toliko povjerenja u njega.

Majka i mali Tomo krenuše u veliku spavaonicu gdje nije bilo električne svjetlosti budući da je izgorjela žarulja, pa su palili petrolejku što je visila iznad kreveta.

— Mama, mogu li sad spavati u Ivinom krevetu? — veselo zapita dječak kad su ušli u sobu. Dosad je, naime, spavao u velikoj očevoj postelji koja je bila usred sobe, tik do majčine. Ivina postelja bila je kraj prozora, nedaleko balkonskih vrata.

— Ah, nemoj me gnjaviti. Onda moram raspremiti još jedan krevet. Vrlo sam umorna.

38

— Mama, ja bih tako volio spavati u Ivinoj postelji — ponovi Tomo kao da je prečuo majčin odgovor. Bio je siguran, kao i obično, da mu ona neće odbiti želju.

Majka više ništa ne odgovori, već ode prema prozoru i raspremi i tu postelju. Tomo se, u znak zahvalnosti, svuče mnogo brže nego obično i, pokrivši se do brade, veselo propiskuta:

— Laku noć, majčice.— ... noć, Tomica. Spavaj — sneno odvrati umorna

žena i također legne puhnuvši prije toga u svjetiljku koja zatitra i ugasi se.

Bijaše potpuno tiho. Kad se obikao na tminu, dječak je vidio kako se u majčinoj postelji ravnomjerno i lagano odiže pokrivač. Čulo se i odmjereno disanje. Ipak, da bi se sasvim uvjerio, on tiho, tiho zovnu:

— Mama!Ništa se ne pomaknu. Nema sumnje, čvrsto je zaspala.

Jadnica, koliko se danas sigurno namučila. Njena je sreća, ipak, što ima sina, koji bdi nad njom i čuva je.

Tomo sjede u postelji, nalakti se o koljena, prihvati dlanovima glavu i zagleda se u zvjezdanu noć. Što rade ostali drugovi? Jesu li ostali vjerni zajedničkom naumu? Da li svi bde? Da li se možda kod njih već štogod događa? Ne, sigurno se još ništa ne događa. Ovako nešto ne počinje nikad prije ponoći. Zapravo, kako pišu knjige, najčešće počinje baš o ponoći. Bar da u blizini postoji neka crkva ili da se čuju otkucaji sata iz sela Račići.

Ubrzo dječak primijeti da mu kapci teško trepću. Glava mu pokuša skliznuti s dlanova, ali je on odlučno vrati na staro mjesto i protrlja oči. Nipošto ne smije zakazati! Izvana nije dopirao nikakav šum i to ga je još više uspa

39

vljivalo. Gledajući prema prozoru, vidio je bezbrojne hrpe zvijezda koje su se iskrile poput površine jezera u kojem se toliko puta kupao. Onda iznenada nestane zvijezda i pred njim se, zaista, ukaza plavo jezero. Trčao je prema njemu, jer mu je bilo vruće pa je htio što prije bućnuti u svježu vodu. Odjednom, na samom rubu jezera, zastade jer je čuo nečije teške korake. Hitro se obazre i spazi nekog orijaša u zelenoj uniformi: imao je guste, guste obrve i strašan, prijeteći pogled što je sijevao iznad crne marame. U ruci mu se blistala dugačka puška s bajunetom. Tomo ciknu i poleti u vodu, a za sobom začu brze i potmule koračaje. Trčao je kroz vodu što ga noge nose, a vječito je ostajao na jednom te istom mjestu, u plićaku. Koraci se primicahu sve bliže i bliže. Tada, iznenada, začu se lajanje Hektora i Tomo se iznova obazre. Vidio je svog psa kako mu velikim skokovima dolazi u pomoć. Sva mu se dlaka naježila na leđima. Ali zlikovac strašna pogleda pođe bajunetom prema odvažnom vučjaku. Dječak, užasnut, okrene glavu. Začuo je kako Hektor žalosno cvili.

Kad se probudio, još je uvijek čuo žalosni cvilež koji je postajao sve tiši i kraći. Je li to zaista Hektor? Izbečenih očiju i otvorenih usta, mali je dječak zurio u mrak. Kako bi bilo da zove? A što ako se nije ništa dogodilo? Svi će mu se samo smijati, a otac će ga još i izmlatiti. Osim toga, mogao bi time odati i njihovu tajnu. Međutim, nasrtljivi san nije mu dopustio da predugo razmišlja. Idućeg trenutka je već, savijen poput srpa, tonuo u miran san.

Ipak, mali se Tomo nije prevario. Bilo je to posljednji put što je čuo svog dragog Hektora.

40

V I I

CRNE SPODOBE NA DJELU

— Dobro — odvrati mala Marica i ustade iz postelje — samo mi moraš obećati da ćeš što prije nabaviti novog, velikog Cigu.

— Hoću, naravno — žustro i uvjerljivo je govorio Koko ustajući iz kreveta i dotičući se bosim stopalima hladnog poda — prvom prilikom.

— Časna riječ?— Časna.Marica je pristala da se preseli u bratovu postelju, a

on u njenu. Zapravo, oduvijek je priželjkivala da spava pored otvorenog prozora, tako da je bratov prijedlog obradova. Bojeći se da se on ne predomisli, nije htjela odmah pokazati oduševljenje. A zašto je Koko to učinio? Zar se možda bojao da se ne obistini ono o čemu je pričao drugovima: čovjek s crnom maramom i s hladnim nožem u ruci? Nije sam sebi htio priznati da se boji. »Lukav- ština«, mislio je, »od jučer znaju da spavam ondje, ako danas dođu, zbunit će se. Malu curicu ipak neće probosti, jer je ona bezopasna. Osim toga, odavle ću ih bolje moći motriti nego iz neposredne blizine.«

— Noć, braco — zijevnu djevojčica duboko udišući svježi noćni zrak.

— Laku noć, Marice.Koko je ležao stisnutih očiju i čudio se kako mu se ne

spava. To ga je osobito veselilo, jer je znao da tako neće zaostati za svojim drugovima. On nije znao da u to vrijeme svi već spavaju: Božo je zaspao, unatoč ogorčenom

41

opiranju, tek što se dotakao jastuka, Žohar je usnuo mučen grčevima od gorke kave, mali Tomo bježao je u snu pred zlikovcem s puškom, a Crni je zaspao i ne pokušavajući bdjeti, jer je sumnjao da bi k njemu mogli zalu- tati lopovi, a osim toga, činilo mu se sve ovo prilično jalovo i djetinjasto. Koko nije, naravno, znao da je jedino on još budan.

Nije osjećao nikakva straha (ili je bar želio u to vjerovati), a ipak se prevrtao u krevetu obuzet nekom nelagodom. Gotovo je požalio što je zamijenio svoju postelju sa sestrinom, budući da je u njegovu kutu bilo sasvim mračno. Napokon se pokrio preko glave očekujući da će ga spasiti san. Ali, na žalost,’ bio je budan kao da je bijeli dan. Odgurnuo je pokrivač s glave i gotovo vrisnuo od strave. Usamljen oblak je bio zastro mjesec, tako da je na trenutak u sobici potamnjelo. Baš kao da je tko zastao ili prošao pored prozora. Sitne kapi znoja pojaviše se na dječakovu čelu. »Ah«, mislio je, »kako bi se Žohar smijao da vidi kakva sam kukavica. Pa i Božo, i on se ne bi ovako uplašio. On bi odmah znao da je to oblak.«

Dječak otvori oči i zaključi da nema nikakva smisla pokušavati zaspati. Mala Marica puhala je kroz nos i spavala, podavivši ruku pod glavu. Koko se poče ljutito obrtati u krevetu. Čas je stavljao obje ruke pod jastuk, čas samo jednu, čas je podvijao noge, čas se okretao prema zidu. »Koliko još ima do jutra?« pitao se. »Sigurno je već pet sati.« Naravno, nije još bila ni ponoć.

Odjednom se trgne. Ne, nije bilo nikakve sumnje. Da li od straha, da li od prevrtanja, tek je odjednom osjetio neodoljivu nuždu. Njihov klimavi, daščani nužnik nalazio

42

se izvan kuće, na drugoj strani dvorišta. Nedaleko Cigine kućice. »Nedaleko od onog mjesta gdje su još sinoć bili lopovi«, pomisli Koko. Zatim se prisjeti da je baš to dobro, što su sinoć ovdje bili lopovi. Sigurno je da neće doći opet ove noći. Uostalom, i otac je rekao za večerom da se sada ne moraju više plašiti krađe, jer im više nemaju što ukrasti. Zaista, sigurno noćas neće više doći. Koko se gotovo obradova tome što mora izići u dvorište. Ionako ne može spavati, a vani mora biti lijepo.

Oprezno zbaci pokrivač, uspravi se i ustade. Odluči ne izlaziti kroz vrata jer bi tako probudio roditelje, već kroz prozor. Kuća im je bila prizemnica. Pažljivo stade na rub Maričine postelje, pokaja se još jednom što nije ostao u svom starom krevetu, prekorači usnulu djevojčicu i vinu se na prozor.

Noć bijaše sasvim vedra. Tek bi gdjegdje nebom plivao pramen oblačića. Od jučerašnje, poslijepodnevne kiše bilo je svježe, gotovo studeno. Osim toga, dječak se u nečemu prevario: nije bilo nimalo lijepo. Dapače, bilo je jezivo. Svaki šum lista, svaka sjenka, privlačili su njegovu pažnju, i on je, iako bos, ipak hodao još i na prstima. »Ovdje, na ovom mjestu«, nije mogao ne misliti na to, »ovdje je jučer bio onaj naoružani zlikovac.«

Ipak, sve je sretno prošlo. Valjalo se još samo vratiti istim putem. Kušajući bez buke zatvoriti za sobom škri- pava vrata, Koko odluči da će pretrčati razmak do kuće. Tada, iznenada, razlegnu se čudan, treptav zvuk. U nedalekoj šumi ćukao je ćuk. Ta sitnica vjerojatno ne bi imala nikakvih posljedica da je dječak odmah poznao zov ove stravične noćne ptice. Ali isprva nije mogao razabrati o čemu se radi, te načas zastade kako bi bolje

43

osluhnuo. Sjeti se koliko je puta čitao u romanima s Divljeg zapada kako se noću Indijanci dozivaju različitim životinjskim glasovima. Stoga je pomislio: nije li i ovo neki dogovoreni znak? To nije bio nikakav znak, i već u slijedećem trenutku shvati da to uistinu čuče ćuk. Međutim, zastajući i osluškujući, bio je odigao glavu i ogledao se oko sebe.

Neko je vrijeme stajao kao ukopan i osjećao kako mu koljena i noge otkazuju poslušnost. Ono što je vidio toliko ga je zapanjilo da je pomislio da sniva. Međutim, nije bilo nikakve sumnje da se uistinu sve ovo događa na javi. Ćuk se iznova javio treperavim zovom.

Kuća Tončićevih, tog dobrodušnog, osamljenog staračkog para, koji nemaju ni djece ni rodbine u ovom kraju, nalazi se nešto južnije od kuće Kokovih roditelja. Trebalo se spustiti malom stazi mm niz blagi obronak, prijeći prašnu Jezersku cestu i čovjek bi se odmah obreo pred ruševnim, naherenim plotom njihovog jadnog doma. Kad je dječak bio podigao glavu, spazio je blijedo svjetlo kako puzi po tratini pred njihovom kućom, zastaje na trenutak na stazici i klizi dalje oko kuće. Prvo je vidio svjetlo, a zatim je tek spazio povisoku, nešto pogrbljenu spodobu koja je očito nosila u ruci džepnu svjetiljku. Tada se iznenada pored nje nađe još neka druga prilika koja je uza se imala nešto bijelo. Bila je sitnija i niža. Zatim se obje nagnuše, i svjetlo se ugasi.

Koko je samo trenutak stajao razjapljenih usta i obamrlih udova češući se iza lijevog uha. Poslije se čudio i divio samome sebi kako je bio tako odlučan i smion. Hitro je sletio niz dvorište, preskočio plot i zaobilaznim putem udario prema kući Tončićevih. Odlučio je prići sa

44

zapadne strane znajući da se ondje nalazi visok kukuruz i mnogo grmlja. U trku se čudio što nije čuo lavež, ali se ubrzo prisjetio da je i Bundi bio prošle noći otrovan. Došavši do kukuruza, načas je oklijevao a onda se sjetio kako će sutra ujutro slavodobitno ispričati drugovima noćašnje nevjerojatne doživljaje. Ta pomisao nadjača strah, i on zađe među visoko raslinje što ga je pipalo i škakljalo brkatim klipovima.

Ubrzo se probio kroz kukuruz i strugnuo nalijevo u grmlje odakle je mogao izbliza promatrati kuću. U tren oka sve je shvatio. Vrata tavana do kojih se dolazilo strmim, drvenim stepeništem iz dvorišta, bijahu širom razjapljena i na njima je visio razvaljen lokot još se uvijek lagano zibajući. Lopovima, naravno, nije bilo više ni traga. Koko je ipak bio ispunjen ponosom: našao se na mjestu opačine svega nekoliko trenutaka iza lopova. Uspravno i lagano vraćao se natrag kući; na cesti se ipak sagne, pretrči je i, u velikom luku, vrati u svoje dvorište. Ponovo se glasao neumorni ćuk.

Odozdo, prije nego će ući kroz prozor, još jednom se obazre i pogleda prema okradenoj kući. Prođoše ga srsi. Nedaleko grma u kojem se maločas skrivao, stajala je ona viša spodoba. Koko osjeti kako ga izdaju noge i kako mu nestaje sline u ustima. Hitro poput mačka nađe se na prozoru, zatvori ga iza sebe, preskoči sestrinu postelju, legne i pokrije se preko glave. Još dugo, dugo u noć tresao se da su škripjele opruge u krevetu. A bilo je ljeto i sigurno nije drhtao od studeni.

45

V I I I

JUTARNJE SLUTNJE

Kad se Božo probudio, odmah je shvatio da nije probdio ni jednog jedinog trenutka. Pred očima mu je bilo maglovito i ružičasto, tc on nesigurnim pokretima uze pipati po stolici kraj postelje. Napokon nađe naočale, otare ih o rub pokrivača i natakne na nos. Nejasni oblici sobe pretvoriše se u zidove, prozore i predmete. Bilo jerorm m+vrvi uxxv j u v x u s

Božina majka, krojačica, koja je inače radila preko dana u gradu, već je odavno bila na nogama spremajući i krpajući. Dječak se zastidje svoje lijenosti te hitro skoči iz kreveta, premda je žalio za ugodnom toplinom.

— . . . trn — nosnann izusti nnilazeći mairi knia in------ x x~----------------- ------------------ / X------------------------------------ J----- --------- J— J-marljivim, nevjerojatno brzim prstima krpala veliku rupu na peti njegove čarape.

— Dobro jutro, sine — odvrati žena, nagnuvši se i dotaknuvši se ispucanim, suhim usnama njegova tjemena. — Jesi li dobro spavao?

— Jesam, majko — odvrati Božo odlazeći na dvorište da se umije u velikom čabru svježe, ledene vode. Odložio je naočale, prije nego će uzeti sapun, i sva je priroda oko njega iznova poprimila maglovite obrise. Majka je nešto govorila iz kuće, a on nije mogao jasno razabrati, jer su mu uši bile pune vode i sapunice. Tek što ih očisti, glasno zovnu:

— Što kažeš, mama?

46

— Okrali su noćas i Tončićeve. Odnijeli su im sve rublje s tavana ...

Božo, koji je sapirao sapunicu s vrata i držao glavu u čabru, udari zatiljkom o drveni rub. »Divota, a ja sam spavao, divota«, pomisli.

— Jadna starica oprala je jučer sve svoje rublje, ali ga nije mogla prostrijeti, jer je popodne okrenula kiša. I sad više nema ni jednog jedinog komada.

— Tko ti je rekao? — pitao je dječak žurno se otirući, premda se još nije čestito ni umio.

— Mljekar koji svraća k njima prije nego se uputi ovamo. Kaže da starica sjedi i plače, plače kao ljuta godina, a stari ne može ustati iz postelje, trese se i stenje. Toliko mi ih je žao ...

— Morali smo to spriječiti — odjednom prozbori dječak pošto je ponovo progledao kroz naočale, stegnu pesnicu i nogom udari o zemlju.

— Tko: mi? — začudi se majka i blago se osmjehne kad se njen sin pojavi na vratima. — Mi?

— Ah ... ti to ne razumiješ. Uostalom, svejedno — bespomoćno odmahne on glavom i ustumara se po sobi kao da nešto traži. Naravno, nije tražio ništa. Bio je samo uzbuđen i ljut. Nije nimalo sumnjao u to da Koko sve zna. Ipak, u njegovu mozgu rađao se novi naum. Možda i nije bio sasvim nov, možda ga je zaokupio već od jučer.

— Valjalo bi pripaziti i na ovih nekoliko naših bijednih kokica. Po noći ću ih utjerati u kuhinju. A ... — majka malo pošuti pa onda nastavi nježno ... — mislim

47

da bi bilo dobro pripaziti i po danu ... Ti bi mogao malo više biti kod kuće.

— Da, svakako . .. Samo što danas ne mogu, bar prijepodne. Već smo se prije dogovorili...

— Naravno, naravno, samo ti hajde. Popij prvo kavu. Na štednjaku ti je.

Božo na brzinu ispi prevruću kavu i oprži jezik, poljubi majku koja mu dade ključ od kuće i, napokon, velikim koracima iziđe. Hodao je visoko uzdignute glave. »Još malo«, mislio je, »još samo malo, majčice, pa ću te izbaviti bar ovih briga.«

Već htjede zazviždati da dozove susjeda Koka, kadli ga spazi gdje ide pravo prema njihovu plotu noseći u ruci prazno vedro. Otkako su im ukrali sisaljku, Milićevi su crpli vodu iz njihova malenog bunara.

— Božo! — nekako čudno viknu Koko i potrči do ograde, prođe kroz vratašca i zastade pored bunara.

— Znaš li što se dogodilo? — reče domaćin umjesto pozdrava.

— Što?— Pokrali su noćas i Tončićeve.Koko se zvonko nasmije i pusti čekrk na bunaru da

se okreće lagano ga pridržavajući rukom.— Da ne znam? — reče kroz smijeh. — Ta ja sam sve

vidio.Božo nije mogao doći do riječi. To je i mislio. Koko

je sve vidio! Sramota, sramota. Ipak, neće ni on priznati da je odmah zaspao. Nije htio lagati, ali sada mora.

48

— Što si vidio? — zapita, što je mogao nehajnijim glasom praveći nevjerojatno kiselo lice što je njegova druga, očito, još više razveselilo.

— Eh, nije to tako lako ispričati, nije — Koko se odjednom naglo uozbilji — samo što m e . . . — i učini pokret rukom kao da mu režu grkljan. — Samo što me nisu ulovili.

— Tko? Koliko ih je?— Jučer su bila dvojica. Jedan viši, malo zgrbljen,

drugi malen ...— Malo zgrbljen, kažeš? — živnu Božo. — Naravno.— Što, naravno?— Ništa. Tek onako. Jesi li ih poznao?— Nisam, ne budi smiješan. Da sam ih poznao, sve bi

bilo gotovo. Imaju maske — završi povišenim glasom.— Znaš, kad sam se približio i kad sam htio ...

— Znaš što — prekinu ga odjednom dječak s naoča- lima — pričat ćeš mi poslije. Otiđi na jezero i sve saopći drugovima, pa ćemo vidjeti što se može učiniti. Svakako moramo postupati odlučnije.

Koko je bio malo uvrijeđen što susjed neće da sluša o njegovim noćašnjim pustolovinama, ali ipak pristade, radujući se kako će zapanjiti ostale.

— Dobro — reče izvlačeći kabao iz bunara i prelijevajući vodu u svoje vedro. — A ti?

— Ja ću doći malo kasnije — značajno reče Božo namještajući naočale i ne gledajući u sugovornika, već u bistru vodu u vedru. — Moram još nešto obaviti. Požurit ću se.

4 Uzbuna na Zelenom Vrhu 49

Odmah se rastadoše. Koko je, savijajući se pod teretom u desnoj ruci, razmišljao oborene glave. Onda odiže pogled i spazi kratkovidnog susjeda gdje hitro kroči cestom i skreće prema šumi. »Čudno«, pomisli, »čudno«, slegnu ramenima i krenu prema kući.

Božo je vrlo dobro znao kamo se uputio. Pošto je došao do velike okuke na Jezerskoj cesti što ovdje zavija prema glavnom putu što vodi u grad, on siđe s prašine u svježu pokošenu travu i krenu prema najjužnijem rubu šume.

»Ako je istina ono što slutim, onda će sve biti vrlo jednostavno, vrlo jednostavno«, ponavljao je u sebi nastojeći da bosom nogom staje na najviše vlati trave što bi mu se ispriječile na putu.

Išao je tik pored šume, dok nije ugledao njen svršetak, a onda je skrenuo ulijevo, na usku, utabanu slazicu. Freu njim je izniknuo gajić koji se nije uopće doticao stare hrastove šume. Iza mladog, vitkog drveća, bagrema i grabova, izdizao se tanak, crn dim, nalik na uspravan kažiprst, koji nekome prijeti.

Ubrzo ugleda trošnu kolibicu. Zgrbljen starac cijepao je drva na veliku panju i poslije svakog udarca duboko predisao kušajući da se ispravi. Bio je to dom staroga Isaka. Ali, Božu kao da nije zanimao starac. Njegov nemirni pogled tražio je nešto drugo. Primače se sasvim blizu kolibi oko koje ne bijaše ni ograde, ni dvorišta.

— Dobro jutro, striko — pozdravi on napadno glasno.Starac se strese i usplahireno pogleda oko sebe, dok

mu mutni pogled ne pronađe dječaka koji ga je pozdra

50

vio. Tada se spojene obrve lagano razdvojiše i on blago reče:

— Zdravo, sinko! Koje te dobro nosi ovamo?— Niste li vidjeli gdjegod ovdje Koka, Koka Miliće-

vog? — pitao je Božo, a pogled mu je bludio po kosim zidovima kolibe, po drvljaniku kraj kojeg je meketala koza.

— Ne, nisam ga vidio. Možda je prošao ovuda dok sam još spavao.

— Sigurno. A morao bih ga naći. Traži ga majka.Odjednom iza kuće proviri crna pasja njuška. Bio je

to stari, gotovo slijepi Bobi, pas i jedini pratilac starog Isaka. Dječak se trgnu kad ga spazi, a pas mu se lagano približi, onjuši ga i veselo zamaha repom. Isak je bio prestao cijepati, izvukao brus iz džepa, dohvatio veliki nož s.panja i počeo ga brusiti. Rezak zvuk privuče dje- čakovu pažnju. Kad je naglo pogledao starca, učinilo mu se da je na njegovu licu zasjalo nešto zlobno, nešto isto tako hladno i oporo kao nož što mu se blistao u ruci. Božo hitro obori oči, pogladi psa i reče:

— Ništa, možda je već otišao kući. Valjda je već nakupio triješća i vratio se. Ako ga slučajno vidite, recite mu, molim vas, da odmah ode kući.

— Hoću, sinko!— Do viđenja, striko!— Do viđenja, sinko!Božo se okrenu i poče trčati. Kad dođe do šume, za-

stade, udari pesnicom o dlan druge ruke i poluglasno izusti: »Tako je, tako je. To smo mogli odmah znati.«

51

A Isak je također načas prestao brusiti, zavrtio glavom i položio hrapavu šaku na glavu Bobija što mu je sjeo na nogu. Činilo se da i starac nešto sluti i promišlja.

I X

ISTINITE LAŽI

— Čim sam ih spazio, znao sam da su to oni — govorio je Koko klečeći i ogledavajući se, kao da se boji da ga ne bi čuo tko drugi osim trojice dječaka koji su ležali uokolo.

— I onda? — pitao je Žohar, zelen u licu i hvatao se za trbuh jer mu u želucu još uvijek nije bilo sve u redu. — A?

— Onda sam obišao u velikom luku cestu, spustio se do kukuruza i počeo se zgrbljen šuljati — tu pripovjedač, oponašajući puzanje, padne na ruke tako naglo da se Tomo trgne unazad i jedva dođe do daha. Prestao je čak misliti na jadnog Hektora kojeg su jutros našli opružena pred ulazom u vrt. Crni, koji je zamišljeno promatrao neki dugoljasti oblik nalik na podmornicu, prezirno pogleda skupinu pored sebe i pijunu što je dalje mogao. To uznemiri stršljena što se njihao na žutom cvijetu i on počne brencati lutajući zrakom.

— Kad sam načas izvirio iz kukuruza, nisam vidio ništa, jer nikoga nije bilo pred kućom. Onda sam odlučio da se prikradem kroz grmlje koje je nešto bliže kući. Prošao sam kroz grmlje i izvirio. U tom trenutku — tu dječak zastade i značajnim pogledom promotri slušače — u tom trenutku preda mnom je bljesnuo nož.

— Joj! — ciknu Tomo i pocrvenje zastidjevši se svoje strašljivosti.

— Što? — ne povjerova Žohar.

53

— Laže! — odreza Crni kušajući puhanjem otjerati stršljena koji je, čini se, nastojao da mu sleti na nos.

— Lažem? Onda lažem. A zar nisu pokrali Tončiće- vima rublje s tavana, a?

— Jesu. Ali si to čuo jutros. A noćas si spavao. Kao i ja, i kao svi ostali — odvraćao je dugonja odmahujući rukom i uspravljajući se, jer je stršljen postajao sve nasrtljivi j i ... — Znao sam da nema nikakve koristi od tog pokušaja.

— Ja nisam spavao — reče Žohar i poče zijevati kako bi to zaista i dokazao.

— Ni ja! — veselo reče Tomo i pljesnu rukama.— Ne, nisi. Zato su ti i otrovali psa pred nosom, bijed-

niče — ražesti se Crni i udari stršljena rukom, tako da napokon odleti nešto podalje i sjede na čašku drugog cvijeta.

— A l i . . . nije se ništa čulo ... ja ...— Pričaj samo dalje-e-e — otegnu Žohar na silu zije

vajući — znaš ti Crnog, on je uvijek nepovjerljiv.— Kad sam vidio nož — jedva dočeka uvrijeđeni pri

povjedač — odmah sam šmugnuo natrag. Ali, nisam bio dovoljno pažljiv. Bit će da su me čuli. Više ih nisam vidio, ali sam čuo jednoga kako tiho kaže: »Jesi li čuo?« Drugi je odgovorio: »Nisam, što« »Ovdje je nešto u grmu.« »Sigurno je mačka, osvijetlimo.« Ja sam puzao natraške, što sam brže i tiše mogao. Grmlje je bilo gusto, i nisu me mogli osvijetliti. Inače ...

— A je li da su imali crne marame? — upade Žohar.— Marame? — začudi se Koko. — Imali su maske.

Prave pravcate crne maske, s uskim prorezima za oči. Kao u filmu što smo ga zadnji put gledali, sjećaš li se?

54

— Mislio sam — zadovoljno reče zelenooki dječak.— A poznao ih, naravno, nisi? — zapita i Crni lama-

tajući nogama po zraku kao da vozi bicikl.— Ne, nisam ih poznao; jedan je viši, drugi manji.— Kad su dva čovjeka zajedno, obično je jedan viši,

a drugi niži. Zbilja si. ..Suhonjavi dječak htjede još nešto reći, ali iznenada

vrisne i skoči tako naglo da i ostala trojica poustajaše i u čudu ga pogledaše.

— Do đavola, ubo me, prokleti gad — vikao je Crni na sav glas skačući na jednoj nozi i hvatajući se objema šakama za taban druge noge. Hramljući ode do jezera i zagnjuri u nj ranjeno stopalo mrmljajući sebi nešto u bradu.

Dječaci su zbunjeno promatrali jedan drugoga ne znajući što da učine. Poznavajući ćud svog druga, najpametnije da se na njega ne obaziru. Prvi se, začudo, snađe mali Tomo:

— Što ćemo sad?— S njim? — upita Koko prigušenim glasom pokazu

jući palcem preko ramena u pravcu Crnoga koji je nepomično sjedio na obali.

— Ne s njim, s lopovima — bojažljivo prozbori Tomo osobito pažljivo izgovarajući posljednju riječ.

— Eh, treba nešto učiniti. Nešto odlučnije, nešto ozbiljnije. Prvo i prvo, moramo se oboružati, zatim moramo postaviti zasjedu — poče Žohar i, ne znajući što bi došlo »zatim«, ušuti i pogladi se po trbuhu, odakle su opet izvirali neobični zvukovi.

55

— Nego — reče odjednom Koko i počeše se iza lijevog uha — sve mi se čini da onaj ćoravi Božo nešto zna, samo još neće da kaže. Jutros se tako čudno ponašao, kao da je očekivao da će se sve dogoditi baš tako kao što se noćas i dogodilo.

— A što bi on mogao znati? — raširiše se dva zelena Žoharova oka.

— Eno ga, ide Božo — Tomo veselo pljesnu rukama.— Sad ćemo čuti — zaključi Koko, počeše se iza uha i

mahnu rukom došljaku koji ih, s te daljine, sigurno još nije mogao ni vidjeti.

56

X

PET VLATI TRAVE

Dječak s naočalima pristizao je velikim koracima i nije trčao samo zato što se bojao da bi tako umanjio utisak koji će, nema sumnje, izazvati njegov prijedlog. Isprva je spazio svijetlu mrlju kako poigrava nad zelenom travom, a onda je razabrao da je to ruka koja mu domahuje. Tada još ponešto uspori hod i poče, tobože nehajno, promatrati bistro jezero i goleme hrasove. Prvo naiđe na Crnoga koji je još uvijek držao nogu u vodi, a lice mu je odavalo neopisivu srdžbu i zlovolju.

— Hej! — veselo ga pozdravi Božo, ali, kako ne dobi odgovora, ušuti i krenu dalje, prema skupini dječaka koji su ga nestrpljivo očekivali.

— Zdravo, stari! — pozdravi ga dobroćudno Žohar odmičući bicikl što je ležao u travi, kako bi pridošlica mogao što bliže sjesti. — Što si pronjušio?

— Ja? — nehajno zapita Božo gledajući gdje će sjesti i, pouzdavajući se više u ruke nego u oči, opipa tlo. — Mislim da vam je Koko ispričao što se dogodilo, je li?

— Jest — hitro odvrati Žohar. — Ne radi se o tome. On kaže da ti znadeš nešto više.

— Što misliš da bih ja mogao znati? — obrati se on Koku osjećajući kako njegov položaj postaje sve važniji i zanimljiviji. — Hm?

— Ništa — zbunio se Koko. — Učinilo mi se ... jutros ... bio si nekako premalo iznenađen.

57

— Možda nešto i znam — tajanstveno nastavi dječak i oči iza debelih stakala sasvim se suziše — možda nešto slutim, bar ...

U blizini nešto bučnu i zaklokota. Crni je bio izvadio nogu iz vode i pažljivo promatrao stopalo potpuno se iskrivivši kako bi ubodeno mjesto što više približio radoznalim očima. Osmijeh na njegovu izduljenom, mršavom licu rječito je govorio da ozljeda nije opasna. Oslanjajući se još uvijek više na zdravu nogu, on se primakne ostaloj četvorici koji su sažalno promatrali njegov srni-T P Č n i \\nr\J--------—

— Osa? — upita Božo, kao da je zaboravio na pitanje što su mu ga bih postavili.

— - Stršljen — mirno odvrati Crni i sjede.— Hajde, pričaj već jednom, što se praviš toliko va

žan! — žestio se Žohar.— Pričaj — plaho nadoveza Temo.Božo još jednom pažljivo promotri sve prisutne, zausti,

opet zatvori usta i napokon otpoče ovim značajnim pitanjem:

— Jeste li vi već posumnjali na bilo koga? Mislim: na nekoga od poznatih, na nekoga iz naše okolice?

Svi se začuđeno gledaše i zanijekaše laganim pokretima glave. Jedino visoki dječak ponovo promotri natečeni taban.

— Ti si rekao da je jedan od one dvojice visok i po- grbljen, je li? — obrati se Koku, koji se obradova što on može ovdje pomoći svojim noćašnjim iskustvom.

— Jest, jedan je viši i malo pogrbljen.— I postariji je ...— Mislim da je postariji.

58

— I malo hramlje?— Ćini mi se da hramlje.— A glas mu je hrapav i promukao.— Jest, baš mu je nekako promukao — obradova se

opet Koko što njegov susjed zna da mu je on čak i glas čuo.

— Starački?— Vjerojatno starački.Ispitivač ušuti i ponovo pažljivo promotri drugove što

su sjedili oko njega. U njihovim očima bilo je zaista nešto nalik divljenju, a to dječak prćasta nosa i kratkovidnih, mutnih očiju još nikada nije doživio. Gotovo se nadimao od ponosa kada je iznova zapitao;

— Još ne slutite tko bi to mogao biti?Nitko još nije ništa slutio. Samo što je nepovjerljivi

dječak kojemu je bridjelo jedno stopalo, također okrenuo glavu i pomno slušao neobičan razgovor.

— Je li tvoj Hektor još živ? — obrati se Božo iznenada malom Tomi koji se gotovo sruši od zaprepaštenja.

— Ne ... nije ... — jedva promuca — ... otrovali su ga noćas.

— Aha! — ponovo značajno reče mladi istražitelj. — I Hektora su otrovali! Koliko znam, otrovali su Cigu, Hektora, Žoharova Kinga, zatim su otrovali Lucijina psa, otrovali su Bundija i Lolu Radićevih. Crni, vi nemate psa, zar ne?

— Nemamo.— Znači da su otrovali sve pse. — Sve — osim jednoga.— Kojega? — upitaše svi u isti mah.— Staroga Bobija — tiho reče Božo.

59

— Dobri, dragi Bobi! — pljesne Tomo rukama i gotovo zaplaka od sreće, što je bar Bobi na životu.

— Pa on je ionako slijep! — prezirno reče Žohar. — Uostalom, kakve to veze ima s lopovima?

— Zar nije čudno — upita opet dječak s naočalima gladeći se po koljenima — zar nije čudno što je ostao na životu svega jedan jedini pas? Istina, on je slijep, ali je ljući od bilo kojeg drugoga. Slijep je, ali zato ima i te kakav njuh.

— Kako znaš da i on nije crknuo noćas? — zapita odjednom Crni kojega je ovo sve više zanimalo.

— Bio sam maločas ondje.— I ti misliš da je onaj čovjek lopov, odnosno da plja

čka zajedno s nekim drugim? — iznenada upita dugački dječak i pokaza prstom preko jezera. Na drugoj obali, hrama inči i noviiainći c r»nH bremenom codina. koračao je stari Isak noseći dvije udice i vodeći Bobija na uzici.

Nitko nije mogao prozboriti ni riječi. Čak je i Božo bio zapanjen svojim otkrićem i pronicljivošću svoga druga. Ipak, on prvi progovori:

— Nije nimalo čudno što netko neće da otruje svog psa. Zar nije tako?

Kako su ga svi samo šutke promatrali, on nastavi izlagati kao da se opravdava pred nekim:

— Nije li zgrbljen, ne hramlje li, nije li mu glas hrapav? Osim toga, pitam vas ja, od čega taj čovjek živi?

— On pili drva — oprezno izusti Tomo.— Pili drva, pili drva! Što znači, ako pili drva? Što

zaradi na tome, pitam te ja? Zar se može od toga živjeti, što dva-tri puta mjesečno pili drva?

60

Svi su šutjeli oborivši oči. Gotovo bijahu pomalo razočarani što je lopov tako brzo i jednostavno otkriven. I što ga nisu oni otkrili, nego taj zvekan s naočalima!

— Kad je posljednji put bio kod nas — odvaži se Koko zboreći kao da čita iz knjige — i kad je pilio drva, rekao je da imamo lijepu pumpu. A to nije bilo tako davno.

— Jučer je pilio drva kod Tončićevih — udari se Žohar po čelu — znao je da su prali rublje i da ga nisu osušili, jer je počela kiša. Vjerojatno je doznao da će ga sušiti preko noći na tavanu.

— Čujte, dečki — iznenada progovori Crni stojeći iznad njih poput stupa — mislim da taj klipan — tu pokaza na Božu — ima đavolski pravo. Uostalom, on i jest pametniji nego svi vi šupljoglavci skupa. Sve mi se čini da je ono prijeko čovjek kojega tražimo.

Iznova svi pogledaše na zgrbljenu priliku u crnu kaputu što je već mirno sjedila na rubu jezera promatrajući plovak u plavoj vodi.

— Samo — nastavi visoki dječak — samo to treba i dokazati. Osim toga, valja uloviti i onog drugog, ako on postoji i nije samo izmišljotina ovog čupavka. Možda je taj glavni, a starac mu je samo pomoćnik, oruđe.

— Da, tako i ja mislim — reče Božo i ustade kako bi pokazao da i on tu nešto odlučuje i da je po važnosti najbliži najvišem i najstarijem između njih.

— Zasjedu! — izvali Žohar sjetivši se svog nauma.— Kakva zasjeda! — otrese Crni i pijunu čak u vodu,

premda se tek napola okrenuo prema jezeru. — Dosta je da ga uhodimo, da pripazimo na njega noću i da, možda, otkrijemo onoga drugoga, ukoliko postoji. A to može učiniti jedan jedini čovjek. Dapače, bit će bolje da to

61

učini samo jedan od nas. Bit če lakše jer je jednoga teže primijetiti.

— Tako je! — veselo klikne zelenooki Žohar i široko se osmjehnu.

— Tako je — prihvati kao jeka mali Tomo.— Tko će ići? Kada? — zapita Božo.— Onaj tko bude išao, treba da ide noćas. A tko će

ići, hm, valjalo bi izvlačiti ždrijeb. To je jedino pošteno.Bio je dan i nikome se nije činilo da bi bilo osobito

strašno uhoditi onog starca što sad tako mimo peca ribu na drugoj obali. Ali noć je nešto drugo. Od sinoć su to znali i Koko, i Tomo, a i Žohar. Osim toga, ovo će biti svakako opasnije. T^ Božo je vidio pred očima veliki nož koji je Isak baš pred njim brusio, a Koko je vidio onaj drugi nož koji uopće nije postojao, ali kojega se on zato niie ništa manie boiao. Svi nristadnše na ždriip.b

•J O J ' J L " ----------- -- -------------- ------------------- J ~ ~ ~

Crni pootkida pet vlati trave. Onaj tko izvuče najkraću, obavit će noćas opasni zadatak. Svi posjedaše u krug, a dugonja u sredinu. Iz njegove šake virilo je pet zelenih krajičaka koji su zasada bili sasvim poravnati. Prvi je vukao Božo. Po abecedi.

— Gotovo! — reče Crni pošto spazi da je dječak s na- očalima izvukao, travku dugačku svega dva-tri centimetra. Rastvori šaku i pokaza ostale vlati: sve ostale bile su znatno duže.

62

X I

STARAC I PAS

Šivaći stroj je jednolično i dosadno drndao. Po zvuku se činilo da već za slijedeći okret neće imati snage. Toliko se upinjao i mučio škripeći i cvileći. Kata Tucić, marljiva švelja kojoj jagodice prsta bijahu već izranjene od čestih uboda iglom a leđa povijena od vječita rada za tim šivaćim strojem, bila je tog dana osobito umorna. Cio dan je provela na poslu i, sad, pred noć, morala je raditi za neke znanice i za samu sebe. Svaki čas bi se trgla nastojeći da ne zadrijema. Jednom joj se to i bilo dogodilo, i oštra igla stroja zabola joj se u palac ljevice.

Njen jedanaestogodišnji sinčić uzbuđeno je koračao gore-dolje po sobi. Čas bi odlazio do vrata što vode u dvorište, čas bi zastao pored prozora, ogledavao ga, penjao se na nj, skakao u dvorište i vraćao se kroz vrata. »Dobro je«, mislio je »mogu čak i u cipelama iskočiti pa da se ne čuje. Bos ću onda sigurno moći.«

Kad drugi put skoči kroz prozor, majka ga začuđeno poče promatrati. Napokon se osmjehnu i upita:

— Što ti je? Zar gledaš kako bi lopovi mogli da skoče unutra? To se ipak neće usuditi. Osim toga znaju da mi nemamo ništa.

— Kako ti to misliš znaju? Otkud?— Ah, nisu to neki tatovi izdaleka. To je netko tko

dobro pozna naše prilike. Netko tko je vidio da su Ton- čićevi spremili rublje na tavan. Nama bi jedino mogli odnijeti šivaći stroj. Ali, on je ipak malo pretežak.

63

Božo se zamisli, okrenu prema otvorenim vratima, zagleda u noć i osmjehnu. Radovalo ga je što majka misli slično kao i on, kao i njegovi drugovi. Naravno, ona i ne sluti tko bi to mogao biti. I ostali stanovnici Zelenog Vrha ništa ne slute. Oni, koji još nisu okradeni, leći će noćas ponovo sa strepnjom u srcu. Još noćas. Sutra ujutro sve ćc već biti jasno.

— U kuhinji ti je kiselo mlijeko. A ima još palačinki od ručka. Uzmi ako hoćeš. Ja sam se najela još u radionici.

Nije mu bilo do večere, premda su palačinke s pekmezom bile njegovo omiljelo jelo, a rijetko su se pojavljivale na njihovu skromnom stolu. Ipak, kako ne bi još više zapanjio majku čudnim ponašanjem i tako izazvao u njoj sumnju, on žurno odbrza u kuhinju, pronađe palačinke i poče ih trpati u usta. Prsti mu se sasvim umrljaše crvenim pekmezom od šljiva i on ih u slast poliza. Ta palačinke su ipak odlične. Dohvati šalicu kiselog mli- jeja i, ne mogavši više izdržati, ponovo se vrati u sobu i zastade pred prozorom.

Noć se već sasvim spustila i nazubljeni rub šume jedva se razlikovao od mrkog neba, budući da je tanki mjesec bio skriven za oblakom. Mlijeko nije još bilo posve kiselo i nikako nije prijalo poslije slatkih palačinki.

— Mama — reče odjednom dječak s naočalima ne okrećući se i odlažući šalicu na prozorsku dasku — otkud je došao onaj stari Židov? Od čega je on prije živio?

— Pilar? — upita majka ne dižući pogleda s pregače koja se, kao nešto živo, obrtala u njenim rukama i izlazila ispod brze igle. Nije se začudila pitanju.

64

— Da, pilar.— Tko bi to znao? Svašta se o njemu priča. On je već

odavno ovdje. Kažu da je nekoć bio krojač ili brijač, tako nešto. Ja sam ga već jednom pitala, ali on nije htio odgovoriti. Neki tvrde da uopće nije Židov, jer onda ne bi za rata mogao ostati ovdje. Znaš da su Židove progonili i slali u logore.

— Pa što je onda?— Isto što i ti i ja, i ostali naši susjedi. Kažu da su ga

zbog njegovog kukastog nosa prozvali Isakom. Tako se malo-pomalo počelo vjerovati da je Židov. Uostalom — tu švelja ipak diže glavu i pogleda sina koji je nepomično stajao do prozora — što si se njega sada sjetio? A?

— Ah, sasvim slučajno. Danas, kad smo bili na jezeru, promatrali smo ga kako strpljivo peca. Čudan čovo. Ne znam samo od čega živi.

— Pa ljudi ga pomažu. Osim toga, on se prehranjuje ribom iz jezera. Ima i kozu. Čini se da mu mnogo ne treba. Neko vrijeme — Kata se osmjehnu — neko vrijeme se pričalo da ima i nešto ušteđevine, da mu je brat u Americi bogataš. Ali ja nisam nikad vjerovala u to.

Dječak ne odgovori ništa. Mjesec je bio isplovio iz oblaka i sada se nečujno smijao svojim velikim, zlatnim ustima. Bilo je svježe, čisto i tiho, kao iza kiše.

Ubrzo švelja duboko udahnu, podboči se rukama na stroj i zadrijema. Zatim se strese, ustade i reče:

— Sinko, hajdemo spavati. Kasno je! Jedva se držim na nogama.

— Idemo, mama.Majka se obradova što sin tako voljko pristade da

legne u postelju. Uvijek se, naime, žestoko protivio, tvr-

5 Uzbuna na Zelenom Vrhu 65

đeći da on nije više balavac od pet godina i da neće na spavanje s kokošima. Bila je previše satrvena i premorena, da bi pomislila da Božo za to ima svoj osobiti, tajni razlog.

Zamalo obadvoje legoše i pokriše se, a dječak ne skide naočala, već se okrenu na trbuh i podboči o laktove kako ga san ne bi možda prevario. Vidio je i čuo da majka već spava. Osmjehnu se kad je spazio da je privukla šivaći stroj sasvim do postelje, nadohvat ruke. Ipak se i ona bojala lopova. »Još noćas, još samo noćas«, pomisli Božo.

Nije prošlo mnogo vremena i on zaključi da je kucnuo čas da krene. Ako se majka slučajno probudi, znao je što će reći. Kazat će da je izašao da utjera kokoši u kuhinju, kao što je i ona kanila učiniti, samo je od prevelikog umora smetnula s uma. Još jednom baci pogled na majčin krevet. Čvrsto je spavala.

Božo spuzne s postelje, oprezno se dotače bosim nogama prohladna poda, odjenu kratke hlače i košulju. U džepu je pod rukom osjećao kutiju šibica. Tada se sjeti da će se bijela košulja primijetiti u noći prije nego preplanulo tijelo, te je svuče i odloži na krevet. Bacivši još jedan pogled unatrag, na prs