VALPOVO - Povijest Valpova, župe i Valpovštine

VALPOVOPovijest

Valpova,župeiValpovštine

DraganMilošević

Dragan Milošević: Valpovo

1

SADRŽAJ

SadržajDragan Milošević ....................................................................................................... 0

SADRŽAJ .................................................................................................................. 1

I. OSNOVNI PODACI O REPUBLICI HRVATSKOJ ................................................ 3

P R A P O V I J E S T ................................................................................................ 5

II. STANJE ISTRAŽIVANJA ...................................................................................... 8

III. PRAPOVIJEST VALPOVŠTINE ........................................................................... 9

Metalno doba (brončano doba) ................................................................................. 10

IV. RIMSKO DOBA ................................................................................................... 14

V. SREDNJI VIJEK .................................................................................................... 16

Kršćanstvo u Posavskoj Hrvatskoj prije 11. stoljeća ............................................... 30

Valpovačka župa ....................................................................................................... 31

Slavonija u Pečuškoj biskupiji.................................................................................. 47

Valpovština u tursko doba ........................................................................................ 49

Slavonija pod upravom Bečke komore (Komorsko razdoblje) ................................ 55

Gradnja cesta ............................................................................................................ 58

Razvoj obrta .............................................................................................................. 58

Napomena I. .............................................................................................................. 61

Napomena II. ............................................................................................................ 61

MATIJA PETAR KATANČIĆ - (nepoznata veličina) ............................................ 80

KAPELA UZVIŠENJA SVETOG KRIŽA NA GROBLJU U VALPOVU .............. 99

KRIŽNI PUT – POSTAJE NA GROBLJU U VALPOVU ...................................... 102

Kapela svetog Roka u Valpovu ................................................................................. 104

GROBLJA VALPOVA (1744.-2004.) ...................................................................... 133

ODREĐIVANJE NOVOG – DANAŠNJEG GROBLJA U VALPOVU,

NAZVANOG USKRNUĆE ...................................................................................... 143

PRIVREDNI I KULTURNO-PROSVJETNI ŽIVOT U VALPOVU ...................... 144

ŠKOLSTVO .............................................................................................................. 146


2

Sokolsko društvo .................................................................................................... 147

Nogometni klub Jovalija ......................................................................................... 147


3

I.OSNOVNIPODACIOREPUBLICIHRVATSKOJ

Republika je Hrvatska smještena je na jugoistoku Europe. Po svom zemljopisnom položaju i kulturi pripada srednjoeuropskom i mediteranskom okruženju. Zauzima 56.538 km2. Po službenom popisu iz 2001. godine ima ukupno 4.437.460 stanovnika. Većinu od 89,65 % čine Hrvati ( 89,65 %), a 10,35 % stanovništva čine druge nacionalnosti: Srbi, Mađari, Talijani, Bošnjaci, Česi, Slovaci, Nijemci, Romi i drugi.

Na sjeveru se proteže od rijeke Drave i Dunava preko brda na jug do Jadranskog mora. Obala mora je jedna od najrazvedenijih i najljepših na svijetu, s brojnim otocima, poluotocima i zaljevima te blagom mediteranskom klimom. Područje Sjeverne Hrvatske pretežito je nizinsko i vrlo prikladno za poljoprivredu. Turizam je razvijen u Dalmaciji, na Jadranskom moru, a na sjeveru i u planinskim područjima Hrvatske se razvija kontinentalni turizam, osobito lov i ribolov.

U industriji glavno mjesto imaju prehrambena, drvoprerađivačka, metalna, brodograđevna, kemijska, kožna industrija. Razvojem ugostiteljstva postupno su se raširile površine vinograda na kojima se uzgajaju čuvena vina. U jadranskom području su vinorodna područja u Dalmaciji i Dalmatinskoj Zagori te Istri. U Slavoniji vinorodni krajevi sa svojim poznatim vinima su: Ilok, Erdut, Feričanci, Baranja, Kutjevo i Orahovica. Razvojem poljoprivrednog gospodarstva uspostavljeni su i odlični uvjeti za razvoj pčelarstva.

Najstariji stanovnici na području Hrvatske bila su panonska plemena. Od 3. do 1. st. pr.Kr. dolaze na ove prostore Rimljani te osnivaju dvije rimske provincije Dalmaciju i Panoniju ( Ilirik ). Od 1. do 5. st. poslije Krista područja su razvijena s dobrim prometnicama i gospodarstvom. Podjelom Rimskog Carstva 395. godine, hrvatska područja pripadaju Zapadnom Rimskom Carstvu.

Kršćanstvo je došlo u hrvatsko područje već krajem l. stoljeća poslije Krista, a od 3. stoljeća već su postojale biskupije, crkve i samostani, čiji se tragovi i danas vide. Hrvati su primili kršćanstvo i kulturu sa zapada i tako se kulturološki i civilizacijski vezali za zapadni svijet. Stvorili su državu u 9. stoljeću (Priznao ju je papa Ivan VIII. 879. godine), a 925. godine Hrvatska je postala kraljevina. Imala je značajan utjecaj sve do 12. st. kada ulazi u personalnu uniju s Ugarskom. Kroz cijeli srednji vijek Hrvatska je samostalna država, kada je postigla visok stupanj u kulturi, znanosti, gospodarstvu i drugim područjima. Nakon poraza hrvatsko-ugarske vojske 1526. godine na Mohačkom polju, više od polovice Hrvata došlo je pod tursku vlast. Porazom turske vojske pod Bečom 1683. godine počinje oslobađanje hrvatskih područja. Tijekom 18. i 19. stoljeća dolazi do brzog razvoja gospodarstva, prosvjete i kulture tako da je Hrvatska opet postala sastavni dio Europe. Nakon ukidanja feudalnog poretka u Hrvatskoj 1848. godine, hrvatski je teritorij rascjepkan na Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu granicu, Istru, Rijeku, Međimurje i Baranju. Do povezivanja hrvatskih krajeva dolazi u drugoj polovici 19. stoljeća preko borbe za političku samobitnost koju vodi ban Josip Jelačić. Pojavom političkih stranaka (Starčević) sazrijeva ideja o samostalnosti bez vezivanja za Beč, Peštu ili Beograd. Ipak je 1868. godine sklopljena nagodba s Mađarima. Tako su uža Hrvatska i S1avonija potpale pod Ugarsku, a ostale pokrajine pod Beč. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, Hrvatska ulazi u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. u Kraljevinu Jugoslaviju. Od tog trenutka Hrvatska je vezana za balkanski utjecaj i želju Srbije za dominacijom.


4

Godine 1945. Hrvatska kao republika ulazi u sastav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a pod vlašću jednopartijskog totalitarnog komunističkog režima. Zbog represalija nad Hrvatima i velikosrpske ideje stradao je velik broj Hrvata, dok ih se preko milijun raselilo širom svijeta. Raspadom komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatska je 1990. godine prihvatila demokratsko uređenje sa željom da se osamostali i obnovi državu. Uz brojne 1judske žrtve i materijalna razaranja, hrvatski se narod obranio od agresije i osnovao svoju samostalnu i suverenu državu, koja je međunarodno priznata početkom 1992. godine. Danas se Hrvatska obnavlja i razvija demokratsko uređenje i gospodarstvo. te kroči stazama napretka.


5

PRAPOVIJEST

Uvod

Ostaci materijalne kulture iz prapovijesti datiraju između 14. do 8. st. pr.Kr. Tim su ostacima uređeni mnogi fundusi muzeja u našoj zemlji. Nažalost, mnogi nisu obrađeni sve do početka 20 stoljeća. Opsežan materijal brončanih ostava potječe iz najstarije faze kulture zapadnog međuriječja Drave, Dunava i Save, zato se trebalo poduzeti niz terenskih istraživanja i studijskih putovanja. Neki od neobjavljenih materijalnih prethistorijskih zbirki su stavljeni na raspolaganje za obradu, kao npr. zbirka iz Đakova, Osijeka, Slavonskog Broda i Vinkovaca. Proučavanje je započelo tek početkom 20. stoljeća, ali je njezina važnost za rješavanje arheoloških i povijesnih pitanja na prijelomu između brončanog i željeznog doba, od završetka 14. do druge polovice 8. st. pr.Kr. Raspolažemo nesistematski iskopanom nekropolom iz Batine koja pripada srednjem Podunavlju mlađeg razdoblja, nešto keramike i nalaze brončanih srpova iz starijeg doba iste kulture u Belom Manastiru.


6


7


8

II.STANJEISTRAŽIVANJA

Trajanje kulture nalaza iz brončanog doba pod oznakom Br. D do završetka Ha B postoji prostor Sjeverne Hrvatske niz još do sada ne riješenih problema. Naselja kulture polja sa nalazima u Sjevernoj Hrvatskoj nisu uopće istraživana. Također u Valpovštini postoje lokaliteti koji su nesistematski iskapani čiji su ostaci dospjeli i u Zavičajni muzej Valpovštine, naravno kao izlošci za gledanje. Poznati su lokaliteti: Samatovci, Lepodrevci, Željkovac kod Ladimirevaca i dr. Na čitavom području Hrvatske možemo brojiti 62 ostava podijeljena u tri skupine i to: - Slavonsko-baranjsko-srijemska od 31 lokaliteta - Podravsko-Međimursko-Zagorska 15 lokaliteta - Balkanska južno od Save od 16 lokaliteta Od registrirane 62 ostave u Hrvatskoj, 41 leži u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a 18 je smješteno po muzejima u Splitu, Šibeniku, Somboru, Osijeku, Slavonskom Brodu, Varaždinskim toplicama, Bjelovaru i Beču. Ljevaonicu na našem području pokazuju topološku srodnost i vremensku povezanost velikih ostava kao npr. Brodskog Varoša i Bizovca. U svojoj pojavi i vremenu ubrajaju se u glavne europske ljevaonice što je zabilježeno na karti europskih nalazišta. Od 62 ostave koliko ih je registrirano, ovdje 27 ima sirove bronce, što upućuje na relativno visoki kulturni i ekonomski nivo i zavidna metalurška dostignuća, te živu proizvodnju i trgovinu stanovništva tog kraja, tj. nagli uspon i cvat kulture polja sa lokalitetima u međuriječju Drave, Dunava, Save, pogotovo njezinom starijem razdoblju.


9

III.PRAPOVIJESTVALPOVŠTINE

Područje je Valpovštine u arheološkom pogledu nedovoljno istraženo, tako da ne znamo mnogo o životu 1judi u našem kraju prije postanka Valpova i okolnih mjesta. Prostor ili površina koju nazivamo Valpovština bio je nastanjen između 3000. i 2000. godine pr.Kr., jer iskopavanja i nađeni predmeti ( Samatovci, Bizovac, Brođanci, Valpovo i dr. ) svjedoče o neolitskoj kulturi. To je bilo u mlađe kameno doba, kada su ljudi izrađivali predmete dnevne upotrebe i oružja iz klesanog i glačanog kamena. (noževi, šiljci, strugala, svrdla, vrhovi strijela itd.). Naselja se nalaze po dolinama ili manjim brežuljcima u blizini rijeka. Nositelji su te grupe stanovali u zemunicama ili četverouglastim nadzemnim kućama koje su imale po više soba. Bavili su se motičarskom zemljoradnjom i stočarstvom, pored lova i ribolova, čime su se 1judi bavili i mnogo ranije. Svoje mrtve pokapaju u zgrčenom položaju, ali postoji i sahranjivanje u ispruženom stavu.

Lončarstvo toga vremena posebno sa odlikuje s obzirom na oblike i tehniku izrade. Najstarije do sada poznato arheološko nalazište na Valpovštini iz mlađeg kamenog doba (neolita) su Samatovci – prethistorijsko naselje. Nositelji te kulture pripadaju Sopotsko-Lenđelskoj kulturi, a svoja naselja (zemunice) gradili su po dolinama ili u blizini rijeka. Oruđe i oružje su pravili od otesanog glačanog kamena. Uz stočarstvo, bavili su se motičarskom zemljoradnjom. Posebna pažnja u to doba posvećuje se lončarstvu (utezi, kolutići, obojeni predmeti i posuđe). Istoj kulturi pripadaju predmeti pronađeni u Brođancima (Vinogradi) – neolit. Predmeti koji su pronađeni na tom nalazištu su: polirane jezičaste i kalupaste sjekire, kremeni nožići i jezgre, koštani alati…


10

Metalnodoba(brončanodoba)


11

Nositelji kulture brončanog doba bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom, a oruđe i

oružje, kao i nakit su izrađivali iz bronce. Napose je karakteristična keramika sa svojom ornamentikom. Ovaj je period trajao između 1800. i 1000. godine pr.Kr. Izrada predmeta iz bronce zahtjeva više znanja i iskustva u radu, a time se sve više širi zanatstvo, koje usporedo prati i razvitak trgovine. Proizvodi keramike nisu više toliko kvalitetni, jer isti gube značaj u odnosu na ranije.

Mrtvi se sahranjuju u ispruženom stavu, ali su pronađene i urne s pepelom, što znači da se mrtvi i spaljuju.

Tragovi brončanog doba nađeni su u Bizovcu. Predmeti dnevne upotrebe i oružje izvedeni su iz bronce, legure bakra i kositra. Brončano nalazište Bizovac (Lepodrevci) sadrži mnoštvo pronađenih predmeta koji su pripadali ljevaču bronce, jer uz lomljene predmete je i amorfno grumenje bronce. Iz tog nalazišta čuva se mnogo srpova, sjekira sa zaliscima i ulomci posuda žara. U brončano doba 1judi žive u plemenima i savezu plemena na čelu s vojnim starješinom, jer se vode ratne operacije. Iz kasnog brončanog doba (oko 1200. do 900. godine pr.Kr.) otkrivena su nalazišta i kod Satnice i Travnjaka blizu Selaca prilikom reguliranja Karašice. Radi se o uništenim grobovima s ostavama ulomaka dviju zdjela, bodeža, igala u obliku čavala, šupljih sjekira, sjekira sa zaliscima i srpova. Sve to ukazuje na visok stupanj razvijenosti zemljoradnje, stočarstva i ribolova, a posebno obrade i prerade metala, pa su predmeti od bronce postali vrlo traženi u razmjeni i trgovini, bilo da je roba uvezena ili se izvozila.

Početci uporabe željeza vezani su za Ilire i Kelte. Na području Valpovštine nije do sada otkriveno nalazište iz željeznog doba (halštatskog), dok su iz mlađeg željeznog doba (latenskog) pronađena dva željezna mača bez korica na području Starog Valpova. Postoji uvjerenje da su vjerojatno Sigini u 6. st. pr.Kr. bili poznavatelji uporabe željeza. Živjeli su na prostoru istočne Hrvatske i Srijema. U početku je željezna roba bila rijetka i vrlo skupa, ali je dolaskom Kelta došlo do njene veće uporabe. ILIRI – Robovlasnička epoha uslovljavala je suhozemne migracije. Tako su plemena Ilira koji su podrijetlom iz južnog Urala migracijom došla u naše krajeve i odande se širili sve do sjeverne Italije pod imenom Veneta. Autohtono je stanovništvo našeg kraja, prema Strabonu (grčki pisac čija djela je preveo Katančić), bilo panonsko pleme Andizeta u donjem toku Drave, Jasa pleme oko srednjeg toka Drave, pleme Amantima u Srijemu, Azali na desnoj obali Dunava, Breuka istočno od Jasa i Osa na lijevoj obali Dunava. Još su bila poznata plemena: Sandizeti, Andizeti i Skordici.


12

karta Ilirika 1590. godine

Panonci su se borili protiv Rimljana krajem 1. st. prije i poslije Krista, a rimljani su ih definitivno pokorili 9. godine u poznatom Batonovom ustanku. Iza toga su podvrgnuti romanizaciji te se njihov identitet gubi. KELTI – Na našim prostorima bili su izmiješani s Ilirima i Panoncima. Kelti su izuzetno ratoboran narod. Najljepše primjere rukotvorina nalazimo na štitovima, kacigama i ratnoj opremi. Kao mnogobošci su vjerovali da bogovima trebaju prinositi 1judske žrtve. U njihovoj upravi odlučujuću riječ su imali svećenici - druidi. Kao pjesnici i pjevači bili su vrlo nadareni, a njihovi radovi u bronci bili su među najljepšima u Europi. Bili su izvrsni graditelji tvrđave, stoga su ih Rimljani teško pokorili. Živjeli su u malim seoskim zajednicama. Vješto su gradili mostove, putove i brodove sa željeznim sidrima i lancima, dok su jedra gradili od kože. Imali su novac poput bakrenog diska ili željeznog prstena. Oružje se sastojalo od dugih mačeva, koplja i strijela. Gaj Julije Cezar je u ratovima koristio njihove slabe strane i kroz deset godina ih je pretvorio u rimsku civilizaciju.


13


14

IV.RIMSKODOBA Polovicom 2. stoljeća, Klaudije Ptolomej, suvremenik rimskog cara Antonija Pija (138.- 161.) opisuje u Geografiji svijeta Donju Panoniju i u njoj rimska naselja Iuballon (Iovaallio - Valpovo) i Mursella - Petrijevci. Tu možemo spomenuti da je u 1. st. pr.Kr. sve do 9. st. poslije Krista rimska nazočnost na našim prostorima bila je od interesa carstva, budući da su prethodno spominjana plemena stalno svojim ratovanjem pružala otpor Rimskom Carstvu. Tako su se u tom vremenu vjerom i običajima stopili s rimskim načinom života. Rimska je država usporedo vojnom djelovanju gradila žile kucavice - ceste. Od našeg područja na sjever gradila se cesta prema Sopianamu (Pečuh) i Aquinicumu (Budimpešta). Na istočnom području Andizeta uz staro panonsko-keltsko naselje tj. prostoru donjogradskog Osijeka car Hadrijan je u prvoj polovici 2. st. osnovao koloniju Mursu (riječ keltskog podrijetla), veliki antički grad s važnošću središta rimske provincije Donja Panonija. Dakle, strateški su se na ključnim mjestima gradile utvrde (oppidum) kako bi se zaštitilo Carstvo od upada drugih osvajača. Uz cestu su podizani vojni logori Murrsella kod Petrijevaca, uslužna Berebis (kod Podgajaca) ili vojnička Iovallio (kod Valpova ucrtani na Tabuli Putingeriani). Usporedo s romanizacijomm grade se u rimskim naseljima raskošne palače, vile, hramovi, trgovi, vodovodi i kupališta - terme. To dakako utječe na domaće stanovništvo koje prihvaća nove vrijednosti i standarde, a pokazali su svoju vrijednost kao vojnici, trgovci, umjetnici, ali i kao visoki državni službenici. Činjenica je da je panonska provincija dala i najviše careva, pa i nekoliko najznačajnijih ( Aurelijan, Prah, Dioklecijan, Konstantin). Treće stoljeće se drži da je povijest osvajanja vlasti panonskih careva za koje se tvrdi da im je zavičaj Valpovo (Decije, Valentinijan). Stanovništvo je svoje mnogoboštvo poistovjetilo s rimskim i grčkim. Bilo je štovanje boga Šimuna (Silvan ), bogova rijeka, te boga vina Libera. Napomenuli smo da je kršćanstvo već u 3. st. imalo svoje biskupije u Mursi kojoj je metropolija u Srijemu ( Sremska Mitrovica). U zadnjim godinama Rimskog Carstva Panonija postaje poprište krvavih sudbonosnih događaja značajnih za Carstvo. Progoni naroda i kršćana su tamne strane života ovoga naroda. Tada dolazi do vremena srijemskih mučenika. Svoja svjedočanstva su za Krista na ovim prostorima neizbježna i posebno za vodstvo rimske crkve. Ovdje se rađaju najbrutalniji rimski vojskovođe koji od sebe prave bogove i svoju moć utažuju u nevinoj krvi naroda (Magnecije). Bitka kod Murse 351. godine jedan je od najznačajnijih događaja toga doba. Poslije podjele Rimskog Carstva 395. godine, Krašička Podravina, kao i cijela provincija Panonija Secunda (Istočna Slavonija i zapadni Srijem) nominalno su pod Zapadnim Carstvom. Tada dolazi 441.godina i pojava Atile s Hunima. Sjedište njihovog saveza je plodna Panonija. Podjarmljeni Istočni Goti i drugi predvođeni Gepidima godinu dana poslije Atiline smrti u "bitci naroda" na rijeci Nedan - Slavonija, protjeruju Hune i zauzimaju teritorij. U takvim prilikama i nemirima s barbarima kao i svrgnuće posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula 476. godine, događa se propast toga Carstva, odnosno završetak antičkog povijesnog razdoblja. Križanje raznih prometnica na našem području uslovilo je i sukobe vojska i razaranje utvrda koje su postojale, među kojima je bila i strateška točka, grad Mursa. Uz Mursu su vezani značajni događaji bogate rimske povijesti. Pod zidinama Murse 351. godine dogodila se čuvena bitka između rimskog cara Konstancija i protucara Magnencija. U 4. i 5. stoljeću


15

Mursu su opustošili Goti, a 441. godine zauzeli i porušili Huni. Mursa se posljednji puta spominje 581. godine.


16

V.SREDNJIVIJEK

Hrvati su već u VI. stoljeću s Južnim Slavenima počeli prodirati na Balkanski poluotok, gdje su ih 568. godine pokorili Avari. Oko 614. pala je Salona u ruke Avara i Hrvata koji se smjestiše po Dalmaciji. Franačka je vojska pokorile Slovence (820.), a 821. godine provaljuje franačka vojska u Posavsku Hrvatsku. Na ovim prostorima u 7. stoljeću spominje se za cara Konstantina VII. u Posavskoj Hrvatskoj (kasnije zvana S1avonija) knez Vojnomir. Drugi narodni vladar, Ljudevit Posavski 819. godine diže bunu protiv franačke vojske, a u Dalmaciji se sukobljava s knezom Bornom. U neprestanim sukobima sa stranim vojskama, pojavljuje se u Hrvatskoj doba narodnih knezova ili vladara. Dakle od 838. godine spominje se knez Posavske Hrvatske Ratimir, a iza njega 872. Mutimir. Međutim, od 872. - 910., prostor Posavske i Dalmatinske Hrvatske biva ugrožavan mnogim stranim osvajačima kada ovaj prostor brane domaći knezovi kao što su: Braslav, Višeslav, Godeslav, Borna (810. – 821.), Vladislav (821.-835.), Mislav (835.-845.) Trpimir (845.-854.), Domagoj (864.-876.), Iljko (876.-878.), Zdeslav (878.-879.), Branimir (879.-892.), Mutimir (892.-910.) Kneza Mutimira 910. godine naslijedio je prvi hrvatski kralj Tomislav. Poznato je da je kralj Tomislav imao snažnu vojsku te je ujedinio Južnu i Sjevernu Hrvatsku istjeravši Mađare preko Drave na sjeveru. Papino priznanje i Splitski sabor 925. godine su definitivno priznali hrvatsku državu, ali uvođenjem latinskog umjesto slavenskog jezika kao službenog u crkvi.. Stvaranjem hrvatske države i ujedinjenjem južnih i sjevernih krajeva početkom 10. stoljeća, područje istočne Hrvatske nalazilo se u sastavu hrvatske države pod narodnim vladarima sve do 1102. godine, a od tada u zajednici s Ugarskom pod hrvatsko-ugarskim kraljevima.


17

//// Karta Regnum Sclavoniae iz 1745.g. ////

Srednjovjekovna Slavonija prostirala se od rijeke Drave na sjeveru do Gvozda na

jugu (Velika Kapela), Sutle na zapadu i Dunava na istoku. Za vrijeme hercega Kolomana, 1240. godine prvi puta se javlja za Slavoniju pojam Kraljevine - "Regnum Sclavoniae". Kralj je Bela IV. i administrativno odvojio Slavoniju od Hrvatske oko 1260. godine. Od tog vremena postoje dva bana: primorski i slavonski. Tako je i osnovan prvi Slavonski sabor koji se sastao 1273. godine, kada su postojale i sljedeće županije: Zagrebačka, Varaždinska,


18

Križevačka, Virovitička, Požeška, Vukovarska, Srijemska i manji dio je ulazio u sastav Baranjske županije. Slavonija je nosila naziv Kraljevina S1avonija, ali je njezin status bio banovina. Kralj Vladislav II. je 1496. godine potvrdio Kraljevini Slavoniji grb s kunom na crvenoj podlozi, smještenoj između dvije rijeke (Drave i Save) i šestokrakom zvijezdom ( Mars - simbol hrabrosti). U ovom vremenu za spominjanje mjesta ondašnjeg Valpova doznali smo za jednu ispravu iz 1251. godine koja se sastoji u sljedećem: «Došavši pred nas podanik Fonsch iz tvrđave Wlko (misli se Valpovo) u prisustvu Nikole, Nikolinog brata Henricha i Nikolinih sinova s jedne strane, te grofa Tome i Petra, nekoć braće prepošta File s druge strane s izjavom, da su u susjedstva kupili zemlju pokojnog Aleksija Holmoša u župi Wlko (Valpovo) za 30 maraka i da ju treba podijeliti na tri dijela i to: jedan dio samom Fonchu, drugi Nikoli s bratom, a treći grofu Tomi i njegovu bratu Petru. Nikola je svoju trećinu prodao sestriću Abrahamu, njegovoj sestri i grofu Tomi s bratom za 10 maraka. I tako je od te zemlje jedan dio pripao Abrahamu, a drugi je ostao grofu Tomi i Petru što treba biti potvrđeno i označeno. Na zahtjev samog Fonscha dali smo ovo pismo potvrditi našim visećim pečatom spomenutom Abrahamu, braći grofu Tomi i Petru, koje sadržava trajni spomen o izvršenoj nagodbi.» «Godine milosti 1251., mjeseca svibnja. U nazočnosti Jurka kontra, Teodora kustosa, Vjenceslava dekana i mnogih ostalih ovdje nazočnih. Dano po rukama magistra Petra, pečujskog lektora. Ovaj originalni spis čuva se u kraljevskom ugarskom državnom arhivu u Budimpešti: M.O.D.L.33708; Stara signatura N.R.A. fasc. 1501 No 18 - Na listini visi bijela svilena vrpca bez pečata. Na hrbatu bilješka: Super Halmos. Kukuljević Reg No 603.» Citatom jadnog povijesnog izvora želimo reći da je posjed, koji je predmet prodaje, naznaka da je i Valpovo bilo uključeno u tadašnje tokove drižavnih struktura i pripadnost teritorijalnom dijelu iste države. Postoje utvrde (oppidum) te da je važno i radi nadolazećih povijesnih događaja, koji će neprestano imati utjecaj na stanovništvo, migracije i dakako obrambeni način vođenja rata protiv neprijatelja u 15. i 16. stoljeću. U traganju za povijesnim izvorima da bi rasvijetlili postojanje gradova i mjesta u Slavoniji od prvobitnog značenja moramo znati kada je Valpovo zaživjelo sa svojim civilizacijskim pokazateljima. Vidjeli smo da je ono nastalo kao vojna utvrda koju su osnovali Rimljani. Napredak u trgovini oformio je mjesta u trgovišta što se nazire da je već Valpovo pripadalo ovoj vrsti naselja. Katolička je crkva u prva kršćanska vremena svojim utjecajem vršila progresiju i razvoj religijske kulture i tako širila novu organizaciju života ljudi i uprave u svim mjestima. Osnivale su se biskupije za pojedine pokrajine i geografske pripadnosti po mogućim uvjetima. Tim načinom je i Valpovo pripalo u Pečujskoj biskupiji. Potkraj srednjega vijeka Pečujska je biskupija imala četiri arhiđakonata: Požeški, Osuvački, Vukovarski i Morovički. Prema popisu župa Osuvački arhiđakonat je imao 1332. godine oko 50 župa. Obuhvaćao je najistočniji dio slavonske Podravine, od Viljeva do Aljmaša, zatim do Ivankova i Cerne, a između Đakova i Vinkovaca. Njemu su pripadale župe: Viljevo pa do njega Osuvak ( danas ne postoji), Donji Miholjac, Valpovo, Osijek, Aljmaš, Laslovo, Martinci, Radikovci, Hrapkovo, Križevci, Ivankovo, Jarmina, Cerna i dr. Iz navedenog se zaključuje da je Valpovo osnovalo svoju župu 1332. godine. Osim toga sigurni izvor za postojanje Valpova ljudi i vjerskog života je papin 5. protokol gdje se kaže da je župnik Pavao uplatio 30 banskih denara. Sjedište župnika Pavla bilo u ''Starom Valpovu" (Eghhaza Walpo). Slične ili istovjetne izvore nalazimo i kod drugih mjesta u Sla-voniji. Dakle papin poslanik ( nuncij) obilazio je ubirući davanje općoj crkvi te pregledavao


19

ustrojstvo biskupija i župa. Iz svega ovdje navedenog vidi se da su slavonske župe ležale u srednjem vijeku blizu jedna drugoj. Bilo ih je oko 430. Proizlazi iz istog da je narod bio dosta gusto naseljen te da je lako mogao vršiti svoje vjerske dužnosti. Velikaši i niži plemići zacijelo su vršili prema crkvi svoje patronske dužnosti: brinuli su se za gradnju crkvenih građevina i njihovo uzdržavanje. Uz brojne crkve imala je srednjo-vjekovna Slavonija i velik broj samostana sa raznim redovnicima. Najstariji su samostani benediktinaca. Od drugih su poznati; kao viteški redovi templari i ivanovci; zatim cisterciti, augustinci, premonstrati, franjevci, dominikanci, pavlini i dr. Uz samostan se redovito nalazila škola u kojoj je duhovna i svjetovna mladež učila čitati i pisati. Bilo je i župnika koji su držali takvu školu. Redovništvo je u Slavoniji utvrđivalo vjeru u hrvatskom narodu, a ujedno je bilo i promicatelj kulture i običaja i najvažnije pismenosti. (Dr. J. Buturac-Kat.c. u S1.za tur. vladanja)

Crtež Valpo - 17, 18. st.

i crtana karta Slavonija od 13.-15.st. (sa biskupijama) Valpovo se prvi puta spominje u dokumentima kao posjed Ivana Suljagića ( Suljagi ) - Walpo 1397. godine, a 1404. oduzme kralj Sigismund grad Valpovo nevjernom plemiću Dragoviću (Dragfi ) i podijeli ga Ivanu Moroviću banu Mačve.

Grb Morovića


20

Staro je Valpovo postojalo na staroj lokaciji oko 700 godina. Međutim, dolaskom mačvanskog bana Ivana Morovića na naše prostore za stanovništvo se mijenja način života.


21

Česte poplave Drave i Karašice uslovile su sve popratne pojave kao posljedice izljeva voda koje su prouzročile pojavu raznih bolesti i nedaća za bilo kakvu značajnu proizvodnju ili domaću radinost. Na pretežito ilovastom tlu uzgajale su se žitarice i krmno bilje. Kasnije je ponegdje bilo vinograda, a uzgoj je voća i povrća bio veoma dobro zastupljen. Crni i bijeli dud također je bio više zastupljen i uzgajan pored putova radi dudovog svilca, koji je u to vrijeme veoma tražen. Pored kajsije, bresaka, kestenja, oraha i višanja bilo je i trešanja vodenjača i izvorskih šljiva, od kojih se i danas peče poznata mirisna šljivovica. Osim toga u sjećanju su ostale jabučica i turšija kao izvrsno vino koje je bilo nadaleko poznato i veoma cijenjeno. Uzgoj goveda, svinja, konja, ovaca i peradi svojim kvalitetnim izborom privlačili su pažnju pogotovo na sajmovima. Svojim izvrsnim žitom i šiškama poznate su orijaške guste hrastove šume. U lovištima su se svake godine izvodile hajke na vukove i lisice, jelene, zečeve, divlje mačke, tvorove, lasice, trčke i fazane te jarebice u šljuke bio je događaj koji se rado prepričavao i pamtio. U ribnjacima, Karašici, Vučici i Dravi bilo je šarana, somova, smuđeva, štuka, grgeča, linjaka, deverika, karasa, bandara, crvenperki, princulja, mličeva, čikova, kesega i drugih riba. Održavanje prometa bilo je u kasnu jesen i proljeće veoma otežano. Ceste su bile u veoma lošem stanju zbog pomanjkanja kamena. Zbog čestih kiša putovi su bili teško prohodni pa se moralo po dva para konja prezati u kola da bi se što dovelo iz polja. Kada je knez Ivan Morović podigao spomenutu tvrđavu 1410. godine počeli su se žitelji iz Starog Valpova naseljavati oko nje pa je tako nastalo novo Valpovo, kao naseobina s gradom u sredini. Tako je tvrđava pružala zaštitu stanovništvu od neprijatelja, a sigurnost gospodaru utvrde. Poznato naselje Zelenovac koje je bilo po broju stanovnika dosta brojnije, nastankom tvrđave ono gubi značaj i ljudi se stoga radi razmjene dobara (sajmova) približavaju tvrđavi Walpopa, od 1438. godine tvrđava postaje Valpovo. Sve nam ovo ukazuje na razvoj robno-novčane privrede koja je zahvatila i ovo naselje. Činjenica je, da su feudalci gledali svoj gospodarski razvoj te su im rasle potrebe, zbog toga oni oslobađaju neke kmetove novčanih podavanja s time, da proizvode robu široke potrošnje za njihove potrebe i za tržište. Izrađivale su se bačve, korita, zdjele, sita, poljoprivredni alati, naravno i živežne namirnice. Napuštanjem starog Valpova ostali su tragovi nekadašnjih kuća, staro groblje i križ, naziv Starovalpovački put, koji vodi žitelje novog Valpova na njihove njive. Povijesni izvori spominju i druga mjesta u okolici Valpova kao: 1392. KIRESTELKE (Križevo Polje) – blizu Brođanaca 1392., 1406., 1506., 1507.,godine MARYANH – jugozapadno od Valpova 1397. SERMALCH – pripada gradu Valpovu 1392.-1406. ZULCHYN – pripada gradu Koški 1396. -KIRALFALUA (Kraljevci) – okolica Valpova 1392.-1405. -LADMERFALUA (Ladimirevci) – pripada gradu Koški 1397., 1413., 1470., 1471., 1481. MONOZLOU (Moslavina) – dijelovi pripadaju Valpovu - ležalo na Dravi. 1397. CALBORCH - kao posjed pripada Valpovu 1397. SCHYGETH (Siget kod Šaga) – pripadalo Valpovu 1397. POSSEIO HODYAS (Hotošinci) – pripadalo Valpovu 1397. VERUSGYURGFALUA – pripadalo Valpovu 1428. ZAGAYCH ( Zagajci) – kao posjed Zagajci


22

1467.-1472. ZATHNICZA (Satnica ) – pripadala kaštelu Selce Ivan Morović sagradivši utvrdu na rijeci Karašici podigao je značaj na ovim prostorima te je s vremenom i naselje dobilo naziv castrum ili oppidum Walpo. Posjed Morovića je u to vrijeme po površini bio najveći feudalni posjed u Hrvatskoj, a s vremenom se razvio i u najbogatije područje što je jasno bilo privlačno nadolazećem moćnom osvajaču Turcima. Prve provale Turaka na ove prostore počele su 1501. godine. Turci sa Sulejmanom Veličanstvenim osvajaju Osijek 1526. godine kada je bila i pobijeđena ugarska vojska na Mohačkom polju što je strateški gubitak za Slavoniju. Turski Ulama paša i požeški Murat-beg 1543. godine započinju opsadu Valpova. Iz topova su na tvrđavu izbacili 3173 topovska zrna. Za to vrijeme na oštećene zidine jurišao je Ahmed paša Rumelijski. Grad je branio legendarni Mihajlo Arki, zapovjednik u tvrđavi koju je prije dobro pripremio s hranom i ljudstvom, te je dugo odolijevao turskoj opsadi. Nakon dvomjesečne opsade uz pomoć Sulejmana II. Valpovo je osvojeno 22. lipnja 1543. godine. Na području Valpovštine Turci su uspostavili svoju vlast i upravu u trajanju od 144 godine, 3 mjeseca i 8 dana do 30. rujna 1687. godine.

Karta turske Slavonije 1543. godine


23

Karta turske Slavonije 1572. godine


24

Karta turske Slavonije 1606. Godine


25


26


27


28


29


30

KršćanstvouPosavskojHrvatskojprije11.stoljeća

Kao što smo prije rekli, Hrvati su se naselili u Posavskoj Hrvatskoj već u 7. stoljeću. Ono se već tada postepeno širi iz primorskih romanskih gradova prema unutrašnjosti. Vjerojatno je da su revni franački kršćanski misionari propovijedali kršćansku vjeru. Poslije njih dolaze akvilejski svećenici u sjeverne hrvatske krajeve kao gospodari sjeveroistočnih hrvatskih krajeva te ometaju rad franačkih misionara i širenje kršćanstva. U vremenu od 1024.-1030. godine hrvatski kraljevski dvor uz pristanak splitskog nadbiskupa Pavla (episcopus Chroatensis), dobiva svog posebnog dvorskog biskupa. On se zove hrvatski biskup i vrši biskupsku vlast nad župama od Knina do Drave, dakle i u Posavskoj Hrvatskoj. Kad je nestalo kraljevske dinastije prestala je služba hrvatskog biskupa. Dok je Almoš vladao u sjevernoj Hrvatskoj, kralj Ladislav izvršio je ovdje veoma znamenito i važno djelo: oko 1094. godine osnovao je u Zagrebu biskupiju. Uz vjerski razlog vjerojatno je postojao i drugi, politički, da se što jače utvrdi utjecaj vladajuće kuće Arpadović u Hrvatskoj. Novoosnovana Zagrebačka biskupija podvrgnuta je Kaločkoj (Budimpeštanskoj) metropoliji u Ugarskoj (nije sigurno mišljenje da je najprije podvrgnuta Ostrogonskoj, a tek 1181. Kaločkoj metropoliji). Opseg Zagrebačke biskupije tijekom stoljeća više se puta mijenjao. U početku su se podudarale granicama vojvodstva ili dukata Slavonije gdje je vladao sinovac Ladislava Almoš. U 14. stoljeću sjeverna je granica išla rijekom Dravom, a u našem kraju do Slatinskog Drenovca na Dravi.


31

Za sve vrijeme feudalizma biskup je kao i drugi zemaljski gospodari dobivao od kmetova tlaku ili besplatnu rabotu za obrađivanje alodijalnog zemljišta, gradnju cesta, a i razna podavanja u prirodninama od urbarskoga zemljišta koje je kmetovima dano na uživanje. Od primljenih prihoda biskup je uzdržavao sjemenišnu školu, siromašne župnike, bolesne svećenike, staračke domove, sirotišta, vojnički banderij, gradio crkve kao patron ili kolator, uzdržavao tvrđave za obranu domovine, plaćao razne službenike. Kod utjerivanja daća od kmetova biskupski su službenici koji put činili nepravde kmetovima koji su se zbog toga bunili. Vođene su mnoge parnice pred kraljevskim sudom gdje su biskupi nastupali čas kao tužitelji, a čas kao optuženi .

Valpovačkažupa

Krajem 11. stoljeća pedeset župa, među kojima je i valpovačka, bile su u sastavu Osuvačkog arhiđakonata (mjesto Osyagh se nalazilo između Sv. Đurađa i Donjeg Miholjca). Za postojanje župe Valpovo iz 1332. godine svjedoči Peti papin protokol gdje se kaže da je «župnik Pavao platio iznos od 30 banskih denara» traženu dadžbinu. Sjedište župnika Pavla bilo je u «Starom Valpovu» (Eghhaza Walpo). Kada su Turci osvojili Valpovo (1543.) ostale su sačuvane drvena crkva u Čakancima i zidane crkve u Marjančacima i Gregorjancima. Katolički puk odlazi u susjedna mjesta. Da nisu iščezli kršćanski tragovi, zasluge imaju svećenici franjevci koji dolaze među vjernike iz našičkog samostana. Franjevci su tajno obavljali službu božju po kućama. Njihov položaj bio je reguliran vojničkom Ahdanom iz 1463. godine, koja se dopunjavala fermanima, pa su slobodnije živjeli kao siromasi od milostinje. U Valpovo su franjevci povremeno dolazili iz franjevač-kog samostana Našice, gdje ih je 1591. bilo nekoliko. Iz vizitacija župe doznajemo o teškim prilikama za katoličke obitelji kojih je bilo svega desetak. Krivovjerci (luterani) su preuzeli katoličke crkve koje su bile dosta oštećene ratnim osvajanjem. Zaslugom i snalaženjem Bartula Kašića ( papinog izaslanika 1612.-1618.) kadija je presudom vratio crkve katolicima. Valpovačka je župa obnovljena 1688. godine i novosagrađena je drvena župna crkva (iza sadašnje) posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Župom upravljaju franjevci sve do 1781. godine kada je preuzima svjetovni dijecezanski kler. Zadnji župnik franjevac bio je fra Ivan Pavlović, a prvi svjetovni župnik Ingac Piškur. Za života imenovan je i postavljen kao vicearhiđakon u Valpovu. Sahranjen je 12. travnja 1803. godine u 52. godini života. U današnjoj crkvi ispod lijevog stupa trijumfalnog luka svetišta su mu zahvalni župljani ugradili spomen-ploču. Iz podataka koje je vodila franjevačka provincija Bosna Srebrena iz 1733. godine doznaje se da je između 38 župa koje je ona vodila, u sastavu valpovačke župe pripadale sljedeće fili-jale: Šljivoševci, Marijanci i Marjančaci. U to je vrijeme u valpovačkom župnom uredu boravilo tri oca franjevca i jedan u dvorskoj kapeli baruna Petra Hilepranda von Prandau. Iz kanonske vizitacije zagrebačkog kanonika Josipa Dumbovića u lipnju 1730. godine doznaje se: - da je crkva bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju u kojoj su smještena tri oltara: prvi je (glavni) posvećen B. D. Mariji sa slikom naslikanom na daski (prije današnje) drugi na drugoj strani sv. Antunu Padovanskom također naslikanom na daski i treći na lijevoj strani sv. Ivana Krstitelja naslikan na daski. Završava sa župnikom o. Stjepanom, franjevac star 53


32

godine, svećenik 28 godina, zavjetovan 33 godine, a djeluje ovdje već 3 godine. Pripada samostanu u Našicama, gdje vrši službu gvardijana. Razdioba župa između franjevaca i svjetovnog klera je učinjena za vladanja carice Marije Terezije. Godine 1754. oduzete su franjevcima sve župe osim samostanskih, poput župa u Cerniku, Našicama i Virovitici. No dio tih župa dodijeljen je kasnije od Zagrebačke biskupije današnjoj Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj biskupiji i to 1780. godine. Iz kanonske vizitacije 1782. godine doznajemo crkvi: Župna crkva u Valpovu podignuta je 1735. godine darežljivošću zemaljskog gospodara Petra baruna Prandau, od čvrstih materijala, te visoka 42,34 m i lijepo se ističe. Posvećena je u čast B. D. Marije i blagoslovljena. Opremljena je s 4 ukrašena oltara. Slijedi detaljan opis inventara crkve, zvona i drugo.


33


34

Vizitacija (biskupski pohod župi) izvršena je za Pečujskog biskupa Josipa Kyralija, koji opisuje: Župna crkva u Valpovu podignuta je 1735.godine od čvrstih materijala, ali odmah zatim potresom srušena, bila je 1778. godine obnovljena; u dobrom je stanju, osim tornja, čija bačvasta kupola strši u ruševinama. Posvećena je. Darova nema nikakvih. Ima 5 oltara ... Slijedi opis unutrašnjeg inventara. U vizitaciji iz 1830.g. detaljnije se opisuje gradnja crkve: da je podignuta na mjestu ispred malene crkve sv. Ivana Krstitelja 1727. godine - početak gradnje. Svetište je prema istoku, nadsvođena je i popločana kelheimskim kamenom, a u lađi pečenom ciglom. Prozora ima 14 u dva reda. Dimenzije crkve su: dužina 35,15 m, širina 14,98 m, visina 15,41 m. Visina tornja s križem 42,34 m. Debljina zidova 91-104 cm. Krov je pokriven jelovom šindrom i prekriven crijepom. Toranj je obnovljen i ukrašen satom. Zvona su izlivena u Pečuhu, veliko 1795. (600 kg) i manje 1767. (300 kg), koje je blagoslovio u pečuški preuzvišeni ordinarij Đuro Klima; izgrađena je sakristija s lijeve strane. Dolaskom grofova Prandau 1721. godine, zabilješke povijesnih događanja govore o intenzivnom životu župe tj. katoličkih vjernika. O građevinskim oblicima crkve kao građevine dat je detaljan opis crkve na stranicama Interneta, kao i župnicima te vikarima po godinama iz čega je vidljivo da je prema ustrojstvu biskupije valpovačka župa bila najveća u biskupiji Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj. Tim razlogom je u novijoj povijesti doživjela podjelu i reorganizaciju prema okolnim crkvama. - zgradu župnog dvora podigli su franjevci 1737. godine kada je znalo biti i do 8 kapelana - franjevaca. Ista je restaurirana 1932. godine i dodana terasa, otvoren hodnik pretvoren je u dvije prostorije, a dodane su kuhinja i smočnica. Fasada je popravljena 1981. godine. Novi krov i unutrašnjost su završeni 2004. godine za župnika Josipa Matanovića. - Vremenom su se uz objekt crkve gradili gospodarski objekti. Štala, štagalj i stan za kočijaša, koji su 1962. godine preuređeni u vjeronaučne prostorije. - Za župnikovanja dr. Đuke Marića je 1954. godine došlo 5 časnih sestara franjevačkog reda «kćeri milosrđa» iz rezidencije Blato na Korčuli, nakanom boljeg organiziranja župe i duhovnosti. Troškove uzdržavanja snosi župa na temelju sklapanih ugovora. - Prva sjednica crkvenog odbora rimokatoličke župe Valpovo održan je 26. studenog 1933. godine - Izgradnjom samostana časnih sestara 16. studenog 1998. godine, upravljanje je župom uz odgovornost župnika preuzelo po novom ustrojstvu biskupije Župno Ekonomsko vijeće i Župno Pastoralno vijeće 22. travnja 2001. godine. Osnivanjem ovih vijeća uvodi se oblik odgovornosti i uključivanje laika u život župne zajednice prema odredbi II. Vatikanskog svetog koncila te Sinode Đakovačko-Srijemske biskupije. - Osnivanjem župnih vijeća provedenim tajnim glasovanjem, osnovane su grupe ili odbori 22. travnja 2001. godine za župnikovanja preč. g. Josipa Matanovića: - Evangelizacijska grupa - Liturgijska grupa - Odbor za Caritas - Odbor za gradnju i popravke


35


36


37

U novi oblik župne zajednice povremeno se uključuju u edukacijskom smislu - predavanjima i razgovorima i biskupskim pohodima sam biskup msgr. Marin Srakić, pomoćni biskup i drugi svećenici stolnog kaptola biskupije . - Održavanje raznih crkvenih i prigodnih svečanosti blagdana, mladih misa te putovanja u obliku vjerskog turizma učestala su u valpovačkoj župnoj zajednici - župna je crkva osnovala crkveni zbor sv. Cecilije još 1932. godine, ali je on ubrzo prestao s organiziranim radom zbog nedostatka stručnog vodstva. Sada djeluje više zborova: - zbor starijih osnovan 1956. godine za župnika Dr. Đuke Marića - zbor mladih osnovan 200l. godine kojeg vodi prof. Želimir Sušić - dječji zbor osnovan 2001. godine kojeg vode časne sestre Katehetski centar župne zajednice Valpovo izgrađen je na mjestu gospodarskih zgrada i stana časnih sestara te starih vjeronaučnih prostora 2000., 2001. i 2002. godine, a završen je za župnikovanja preč. Josipa Matanovića. U Katehetskom centru su prostorije (8 prostorija) za obavljanje duhovnih i drugih vjerskih potreba kao što su: - molitvena dvorana i služenje sv. Mise - pomoćna kapela - dvije vjeronaučne učionice - pjevaonica - župni arhiv i knjižnica - pomoćne prostorije i sanitarni čvor - garaža i čajna kuhinja Djelatnosti vjerskog organiziranja su: - biblijska skupina - vjeronauk za školsku mladež, bračne pouke - predavanja duhovnih obnova

- prvopričesničke i krizmene priprave - susreti svećenika sa staleškim potrebama

- crkveni Caritas - zborna pjevanja - sastanci potrebitih osoba - drugi oblici koje povremeno donosi pastoralni rad svećenika

Od drugih crkava i konfesija u Valpovštini zapaženo djelovanje imaju sljedeće: Pentakostalna crkva (bogomolja je u Novom Belišću), Evangelička crkva u Belišću. Povremeno se sa propagandnim materijalom i masovnim sastancima zamjećuje djelovanje Sluga Jehovinih. Pravoslavnih vjernika ima vrlo malo (2%), koji nemaju službu Božju, a crkva je u Osječkoj ulici u Valpovu. Od svih spomenutih nijedna vjeroispovijest ne pokazuje sklonost k ekumenizmu ili suradnji na službenom planu.


38


39


40


41


42


43


44


45


46


47

SlavonijauPečuškojbiskupiji


48

Pečuška se biskupija i njezina istočna granica u Slavoniji spominje prvi put 1009. godine u ispravi kralja Stjepana I., dakle ubrzo nakon osnutka te biskupije. Istočna granica išla je kod sela i potoka Koroga ili Koruške od Dunava prema Savi. Zapadna granica nije bila daleko odavde jer je tamo bio samo maleni dio Slavonije naseljen Mađarima i pripadao je Mađarskoj. Požega i njena šira okolica ostala je i dalje u Kraljevini Hrvatskoj i Splitskoj nadbiskupiji. Međutim osnivanjem Zagrebačke biskupije (1094.) na području istočne Slavonije osnovana su četiri arhiđakonata: 1. Požeški arhiđakonat od Okučana i Psunja preko Požege i Našica do Mikanovaca 2. Osuvački arhiđakonat od Donjeg Miholjca Podravinom do Cerne 3. Vukovarski arhiđakonat uz Dunav od Korođa i Borova do Mohova i Tovarnika 4. Morovički arhiđakonat uz Dunav od Voćina (Šarengrada), Bapske i Morovića do potoka Koruške i Martinaca. Prema popisu župa koji je sastavljen prigodom popisa papine desetine 1332. , 1333. , i 1335. godine, te prema drugim podacima (šematizmi katoličke crkve) o župama ovog našeg kraja, imao je požeški arhiđakonat oko 75 župa, osuvački oko 50 (u ovaj je pripadalo Valpovo), vukovarski oko 75, morovički 40, ukupno 240 župa. Točnog se broja ne zna, jer su popisivači tuđinci iskrivili nazive mnogih sela i župa i jer su zbog 150-godišnjeg turskog vladanja i doseljenja novog stanovništva zaboravljena mnoga stara mjesna imena i nastala nova. Čini se da je s vremenom ipak popustilo vjersko oduševljenje i revnost. Samostani su postali sve prazniji, a plemstvo je živjelo u neslozi i mržnji i to upravo u času kad je turska pogibao stajala pred vratima.


49

Karta Slavonskih biskupija!!! Povijest Katoličke crkve među Hrvatima - strana 288.

Valpovštinauturskodoba

Valpovo je bilo u tursko doba trgovište (oppidum). Uz Karašicu se nalazila turska tvrđava, koja je od prilike bila 60 koraka duga, a 40 koraka široka. Imala je oblik trokuta, a zidovi su bili od cigle. U tvrđavu se ulazilo s istočne strane, a sa zapada je bila kula.

CARAZZIZA – opisana tvrđava


50

Tlocrt obrambenih kula pred dvorcem

U istom kutu ispod kule stajala je zidana crkva koja je 1698. godine srušena. Na dvorištu je bio bunar koji je iste godine zasut. Unutar zidova uz južnu stranu nije bilo nikakvih stanova, ali uz zid se s istočne i sjeverne strane nalazilo nekoliko otvorenih prostorija ispod svodova. Okolo tvrđave bila je udolina napunjena vodom iz Karašice, a bila je 30 do 40 koraka široka preko koje je bio dug most koji je vodio prema ulazu u tvrđavu. Prema popisu iz 1702. godine doznajemo da je kula bila pokrivena daščicama. Ispod kule se nalazio veliki podzemni zatvor nazvan tamnica. U zidovima okolo tvrđave nalazilo se 10 velikih svodova, a pod zemljom pivnice, ali posve napunjene zemljom i opekom. /24a R. Horvat: Valp. ut. d/ Valpovo nije bilo uključeno ni u Požeški ni u Cernički sanđak. Imalo je izniman položaj i pripadalo je Pečuškom paši. U Valpovu je bio dizdar ili kapetan sa 40 momaka, a stanovalo je i 25 spahija u svojim kućama. Ostalih Turaka je bilo oko 200 i oni su se bavili trgovinom i ratarstvom. Hrvata je bilo svega 10 kuća, dok se ostalo stanovništvo raselilo ili poginulo tijekom zauzimanja tvrđave. Feudalni sustav ostao je isti kao i prije dolaska Turaka. Spahije su morale ići u vojsku, a narod je morao raditi za gospodara, davati desetinu i plaćati harač po 9 forinti na godinu. U Valpovu je boravio kadija – sudac. Sudio je samo raji jer su janjičari i spahije bili izuzeti od njegovog suda. Stanovao je i jemin (državni prihodarnik). Ovaj je ubirao desetinu od svega izuzevši koze, ovce i povrće. Desetinu su plaćali i katolici i muslimani, a izuzeti su bili samo spahije. Desetina se ubirala samo za sultana, pa Valpovčani nisu plaćali nikakvog drugog poreza. Plaćali su dadžbinu za uzdržavanje jemina i sultanovog poreznika koji je ubirao harač. Jeminu je svaka kuća morala davati 50 denara i to 25 o Đurđevu (23.04.), a 25 denara o Božiću (25.12.). Poreznik je od cijelog trgovišta dobio paušal od 12 forinti na


51

godinu. Građani Valpova su bili oslobođeni od rabote. U tome je razlika bila između kmetova u selištima Valpovštine. U tursko doba Valpovo nije imalo ni maltarine ni carine. Budući da Valpovčani nisu imali dosta obradive zemlje obrađivali su iz okolnih sela: Merčinci, Čakanci, Metlinci i Zagajci gdje je bilo malo stanovništva.


52


53


54


55

Turski janjičar i drugi vođe – janjičar, spahija, turska vojska u pokretu

Prema naredbi cara Leopolda organizirana je velika vojska za konačno oslobođenje Slavonije i drugih zemalja pod zapovjedništvom generala Dynevalda, Karla Lotarinškog, hrvatskog bana Nikole Erdödyja i drugih sa 10000 vojnika. Turci su gubili sve utvrde redom te je došlo do odlučne bitke kod Haršanja gdje su slomljene sve nade Turcima. Zbunjeni Turci su što bijegom što g1asinama o mnogim gubitcima predavali sve utvrde. Kada je Muharem-aga u Valpovu saznao za pad Osijeka, predao je Valpovo 30. rujna 1687. godine.

SlavonijapodupravomBečkekomore(Komorskorazdoblje)

Nakon izgona Turaka, Slavonija je bila podijeljena na županije. Valpovo je pripadalo

Virovitičkoj županiji, a od dvorske komore valpovački je posjed bio procijenjen na 36480 forinti. Komorsko razdoblje na valpovačkom posjedu je također kao i drugim dijelovima Slavonije donijelo veće nevolje narodu nego za vrijeme Turaka. Bečka politika od prethodnog razdoblja se još više pogoršala i bila je eksploatatorska kojoj je bio na čelu grof Karlo Caraffa di Stigliano. Ruševine je trebalo obnoviti iza odlaska Turaka no sluha od vojnih zapovjednika nije bilo. Do novih pustošenja u Valpovštini došlo je kada je Franjo Rakocy digao bunu 1703. godine u Ugarskoj protiv cara Leopolda I. Hrvati nisu pristupili Rakociju jer su ustanak vodili luterani i kalvini i nisu podupirali protestantizam. Kada je Rakocyjeva vojska prešla iz Mađarske i stigla u Valpovštinu, kod Valpova su opljačkali sela popalili i poubijali mnogo ljudi, a neki su se pred njima sklonili u Krndiju, odakle su se raselili po Slavoniji. Međutim, hrvatski ban Ivan Palfi pomognut od grofa Petra Keglevića je s vojskom 1704. godine otjerao Mađare preko Drave. Budući da su stari hrvatski rodovi koji su gospodarili prije Turaka u borbama izginuli ili pomrli, car Karlo VI. većinu je posjeda tada prodao ili darovao tuđincima. Pod carskom komorom preostali su samo kotarevi valpovački i virovitički te tridesetnica u Osijeku. Valpovo je procijenila komora te je car Karlo VI. 31. prosinca 1721. godine darovao PETRU ANTUNU HILLEPRANDU VON PRANDAU, savjetniku bečke dvorske komore i potpredsjedniku iste, za velike zasluge i predujam od 100000 forinti i to zauvijek muškom koljenu, a ženskom pod zapis od 36480 forinti. Dana 18. ožujka 1726. godine darovao je car to imanje i ženskom koljenu Prandaua. O tome je carica Marija Terezija izdala 13. prosinca 1749. godine svoju diplomu. U povelji cara Kar1a ne spominju se sva mjesta, ali je uz posjed Valpova pripadalo još 45 mjesta. Obitelj Prandau potječe iz Tirola, a staro joj je građansko ime Hilleprand. Potomci te obitelji su stekli ugled služeći carstvu u vojsci i diplomaciji. Zbog toga je car Rudolf II. dao 17. prosinca 1579. godine ovoj obitelji vitešku čast i pridjevak Prandau, jer je neprijateljska vojska provalila u Tirol i spalila obiteljsko imanje od šuma (Brand-Au – gorući gaj). Zato ova obitelj u grbu ima dva goruća stabla. Na dužnosti komorskog vijećnika stekao je Petar Antun ugled te mu je vladar 3. siječnja 1704. godine podijelio barunstvo, koje je platio na ime pristojbe za barunsku čast 2949 forinti i 39 krajcara i to: za barunstvo s naslovom "blagorodni" 2000 forinti, a za "jura regalia" 936 forinti.


56

Novi je posjednik vrlo rijetko dolazio u Valpovo te je postavio upravitelja Stjepana Šarkea koji je tjerao kmetove da popravljaju porušeni grad. Čitav trošak obnove grada stajao je 3285 forinti.


57


58

Gradnjacesta

U Slavoniji su Rimljani izgradili prve ceste uz rijeku Dravu, Savu i Dunav. Tako su

se u Osijeku presijecali prometni putovi iz Podravine i Podunavlja uslijed čega je rimskoj Mursi procvala trgovina. Poslije izgona Turaka vidjela se u Slavoniji golema pustoš. Svuda su bile močvare i šume, a promet nikakav. Car Karlo VI. se brinuo da se države pod njegovom vlašću što bolje urede administrativno, razvije što bolja privreda kao i prometnice. Provedbom prava vlasništva, vlastelin je barun Petar Prandau odmah nastojao, kako bi imanje davalo što unosnije poslove, otklanjati negativne uzroke nerentabilnosti. Jedan od tih uzroka je bilo nepostojanje putova koji su povezivali posjed sa svijetom. Postojećim upraviteljskim metodama pa i prisilom počeli su se izgrađivati prometni pravci. To su bili seoski putovi prokrčenih šuma, ali su predstavljali navike putovanja da bi s vremenom dobivali na kvaliteti. Gradnja je putova započela 1727. godine, i na gradnji je bilo zaposleno oko 25.000 ljudi, i zbog toga je iskrčeno 250 jutara šume. Izgrađeni su ovi putovi: - Koška - Bizovac - Kravice – Petrijevci - Valpovo – Donji Miholjac

- Osijek - Našice Početkom 19. stoljeća prva je šljunčana cesta bila od Osijeka preko Kravica, Bizovca, Koške i Našica do Požege. Kamenom je bila utvrđena cesta Osijek - Našice tek 1804. godine.

Razvojobrta

Da bi se razvio obrt u Valpovu pozvao je barun Petar Prandau 1745. godine obrtnike iz Kömptena u Njemačkoj. U toj bavarskoj pokrajini bile su razvijene obrtničke predionice i tkaonice pamuka, tvornica papira, šibica, strojeva i drvene građe. Pozivu se odazvalo 48 osoba. Putovalo se o trošku valpovačkog vlastelina 13 dana. Što teškim putovima i iscrpljenošću stigao je mali broj, a i groznica koja je vladala u Valpovštini smanjila je broj doseljenika. Podaci govore da je tijekom 180 godina ovaj broj Nijemaca obrtnika povećan na 400. Kroz ovaj period su osnivane obrtničke radionice, trgovine i gostionice. Dokaze o postojanju obrtnika Nijemaca u Valpovu je žig sačuvan u Muzeju Valpovštine i križ obrtnika Nijemaca postavljen na uglu Florijanove ulice na kojem piše: Zum dank und andenken o mein Gott und Grlöber (erlöser) 1856., u čijem podnožju na mramornoj ploči piše: Iz zahvalnosti obnovljen 1936.


59


60


61

NapomenaI.

O valpovačkom vlastelinstvu detaljno s povijesnim pregledom i kompletnom ekonomskom analizom te tabelarnim prikazom od nastanka do 1945. godine napisao je Dr. Igor Karaman u svojoj doktorskoj disertaciji. Knjiga je izdanje JAZU Zagreb 1962. godine, a predgovor od 12 stranica je napisao urednik akademije Mijo Mirković.

NapomenaII.

U našem vremenu o Valpovačkom vlastelinstvu, njegovim gospodarima građa do sada poznata opisana je valpovačkoj monografiji pod naslovom Sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo 2004. godine od akademika dr. Ive Mažurana, promovirana u Valpovu 6. svibnja 2004. godine. Građa na koju ukazujemo je na stranicama 80.-99. Iznijeta je sažeto popraćena fotografijama u boji. Na stranici 118. gdje je također citiran izvor Karaman pod bilješkom 2 i 3 došlo je do pogrješnog opisa slike u boji (oblik osmerokuta nalazila se u Zavičajnom muzeju Valpovštine) piše da je portret grofa Rudolfa Normann-Ehrenfelsa ulje na platnu naslikao u Valpovu 1907. Joseph Steiner iz Beča (Muzej Slavonije, Osijek) umjesto ispravno: Portret grofa Konstantina Normann-Ehrenfelsa… Praćenjem povijesnih događaja na našem području Valpovštine radi preglednosti pored citiranog, dati legandu Valpovačkog vlastelinstva u obliku kronologije i to samo važnijih događaja:

Valpovačko vlastelinstvo


62

Legenda:

- Koncem 1704. godine ostala je Valpovština sa šest osiromašenih sela. Hrvatski ban Ivan Palfi je suzbio Mađare preko Drave.

- Tradicionalno stanovništvo Slavonije a s njime i Valpovštine, izginulo je i pomrlo te je

zemlju car Karlo VI. prodavao i darovao stranim veleposjednicima.

- Pod carskom komorom su samo ostali valpovački i virovitički posjedi.

- Valpovački posjed je carska komora procjenila na 36.480 forinti.

- Dne 31.12.1721. godine car Karlo VI. daruje savjetniku i predsjedniku Bečke dvorske komore Petru Antunu hileprandu barunu Prandau za velike zasluge i predujmljenu svotu od 100.000 guldena posjed Valpovštinu. ( Na osnovu jer je posudio carskoj komori novac za vojsku koja je otjerala Osmansku vojsku iz Europe.).

- Posjedu ( od Pedeset kilometara ) Valpovština osim Valpova pripadalo je još 45 mjesta,

podijeljena na 220 sesija ( a ova na manje jedinice - selišta ).

- Godine 1723. iskustvo pravljenja piva prenio je Petar Prandau u Valpovo. Već 1724. u valpovačkoj pivari proizvedeno je 15.083 vedra piva. Pivara se nalazila na starom trgu Prandau, danas Centar kulture.

- Godine 1727. po nalogu baruna Prandau počinje gradnja cesta: Koška – Bizovac, Kravice

(Višnjevac) – Petrijevci – Valpovo, Valpovo - Donji Miholjac – Moslavina do Čađavice. Tim razlogom iskrčeno je dvijestopedeset jutara šume, a radilo je 25.000 ljudi.

- Godine 1782. seljaci tuže vlastelina komori zbog tlake i surovog kažnjavanja ( kuluka i

bičevanja ). Svaki je morao davati dadžbinu, a pored i besplatan rad. Dužnosti su bile određene prema nekretninama. Smatralo se da vlastelinsku zemlju moraju seljaci obrađivati.

- Novom izmjerom na valpovačkom posjedu 1786. godine postojalo je pet distrikata:

valpovački, šljivoševački, petrijevaški, martinački i miholjački.

- Za razvoj obrta Petar Prandau 1745. godine poziva iz Njemačke 48 osoba koje u narednih 180 godina razvijaju razne vrste obrta ( …postolari, kolari, kovači, pekari, bravari, … koji osnivaju svoje udruge nazvane cehovi; Njemci su imali svoj ceh u Valpovu ,koji su bili porijeklom iz Kemptena u Bavarskoj ).

- Gospodar vlastelinstva ne poravi na posjedu nego imenuje upravitelje od 1721. – 1763.

godine: Szarka, Anneis i Feudhofer.

- Posjed 1746. godine ima šesttisuća četiristodevedeset jedno jutro oranice; Tridesetosam jutara voćnjaka i livada za 3.515 kosaca. Vinograda je bilo za 3 kopača; Stoke je bilo: 1425 volova, 963 konja, 1425 krava, 66 ždrebadi, 1326 junica, 3934 ovce i koze te 257 košnica.

- Za 1746. godinu bio je propisan porez od 6.378 forinti i 29 denara.


63

- Arendatorska uprava na dominiju traje od 27.svibnja 1763. do 1790. godine. Arendator je Ivan Adamović čepinski, koji je posjed unaprijedio i vodio ga uredno predavajući završne račune.

- Petar Antun von Prandau dolazio je u Valpovo više puta u Valpovo posebno zaprežnim

kolima, osobito kada se gradila dvorska kapela i dovozio nutarnju opremu te oltarnu sliku Presvetog Trojstva slikara Rotmajera. Prvi gospodar Petar umro je u 91. godini života 28.svibnja 1767. godine.

- Nasljedio ga je sin Jozef Ignac barun Prandau ( l748. – 13.X.1816. ), kojeg je imao s

drugom ženom. Vlastelinstvo u Valpovu primio je oporučno 7.prosinca 1765. godine.

- Raskošnim životom u Beču druga imanja i kaptol su se „topili“. – Pritisnut dugovima vraća se u Valpovo. Treći puta se ženi sa groficom Marijom r. Pejačević 1791. godine.

- Vlastelinstvo je bilo podijeljeno na : valpovački, bizovački i miholjački distrikt.

- U dvorcu su bila zaposlena tri službenika i dvadeset pandura s korporalom na čelu kao

barunovi tjelohranitelji.

- Godine 1802. izbio je požar u dvorcu na Novogodišnju noć i izgorio za tri dana. U tom požaru izgorila je glasovita Korvinova knjižnica.

- Intenzivna izgradnja gospodarskih zgrada počinje 1803. godine, obnavljanje dvorca,

izgradnja staja i skladišta te stanova za špane ( upravitelje feudalnog posjeda ) i druge službenike.

- O 1803. godine do 1812. godine seljaci su morali dati 601.000 „rabotnih dana“ i nešto

manje vučnih.

- Valpovo je 1809. godine proglašeno trgovištem.

- Barun Josip Ignac Prandau umro je 13.listopada 1816. godine. Pokopan je u župnoj crkvi a potom prenesen u kriptu kapele sv. Roka u Valpovu. Nasljedili su ga sinovi Gustav na valpovačkom i Karlo na miholjačkom posjedu.

- Cehovsko udruženje osnovano je u Valpovu 1820. godine.

- Veliki mlin u Valpovu izgrađen je na rijeci Karašici 1825. godine na vodeni pogon sa 8

pogonskih točkova i jednom pilom.

- Poslije 1848. godine Karlo Prandau se stalno nastanio u Beču, a Gustav je preuzeo upravu nad njegovim ( miholjačkim ) vlastelinstvom, a poslije bratove smrti posjed je opet postao jedinstven. Karlo je bio glazbenik i skladatelj, osnivač zborova u crkvama u Valpovu.

- Prikupio je veliku knjižnicu – fond svih vrsta skladbi ondašnjeg svijeta, a mali dio je

sačuvan u Rutenturnu. Izmislio je glazbalo fisharmoniku ( harmonij ). Povjerio je izradu majstoru u Osijeku čiji prototip se čuva u muzeju Slavonije.

- Valpovački posjed je imao 14.536 kat. jutara; valpovački 5 distrikata sa 10 majura;

miholjački 5 distrikata sa 11 majura.


64

- Valpovački posjed sa distriktima i majurima:

- Distrikt Valpovo, majur Kraljevci; distrikt Gorica, majur Gorica, Kitišanci i Suvar.

- Distrikt Krtinjača, majur Krtinjača, Prisunčani i Vučkovac.

- Distrikt Selci, majur Selci i Cerovac.

- Distrikt Jedinac, majur Jedinac.

- Na valpovačkom posjedu 1848. godine je bilo preko 24.681 kat. jutara šuma čija prosječna starost je bila oko 160 godina.

- Na valpovačkom posjedu su muškarci zaradili dnevno od 60 – 120; žene 40 – 60 , a djeca 30

– 40 krajcara. Daleko bolje su prolazili stalno zaposleni službenici vlastelinstva. Pandur je godišnje imao 40 forinti

- Za svoje potrebe vlastelin je trošio godišnje 300.000 forinti ili 1,5 milion za 5 godina.

- Talentirane učenike vlastelin je pomagao da završe škole preko „ Katančićeva fonda“ za koji

je položio 10 000 forinti. ( Matija Petar Katančić franjevac, najučeniji čovjek 19. stoljeća, rodom valpovčanin, za života slao je novac redovito za školovanje nadarene djece „bez protekcije“).

Praćenjem povijesnih događanja na našem području radi preglednosti praktično je pored citiranog dati legendu Valpovačkog vlastelinstva: - koncem 1704. godine ostala je Valpovština sa 6 osiromašenih sela. Hrvatski ban Ivan Palfi je suzbio Mađare preko Drave. - tradicionalno stanovništvo Slavonije, a s njime i Valpovštine, izginulo je i pomrlo te je zemlju car Karlo VI. prodavao i darovao stranim veleposjednicima. - pod carskom komorom su samo ostali valpovački i virovitički posjedi - valpovački posjed je carska komora procijenila na 36480 forinti - dana 31. prosinca 1721. godine car Karlo VI. daruje savjetniku i predsjedniku Bečke dvorske komore Petru Antunu Hilleprandu barunu Prandau za velike zasluge i predujmljenu svotu od 100.000 guldena posjed Valpovštinu. - posjedu (od 50 km) Valpovština osim Valpova pripadalo je još 45 mjesta podijeljena na 220 sesija (selišta). - 1723. godine iskustvo pravljenja piva prenio je Petar Prandau u Valpovo. Godine 1724. proizveden je u pivari 15 083 vedra piva (Pivara se nalazila na starom trgu Prandau – staro kino, a poslije Centar kulture M. P. Katančić ). - 1727. godine po nalogu baruna Prandau počinje gradnja cesta: Koška-Bizovac, Kravice-Petrijevci-Valpovo, Valpovo-Donji Miholja-Moslavina do Čađavice. (Iskrčeno je 250 jutara šume, a radilo je 25000 ljudi.) - 1782. godine seljaci tuže vlastelina komori zbog tlake i surovog kažnjavanja. Svaki je morao davati trećinu a pored i besplatan rad. Dužnosti su bile određene prema nekretninama. Smatralo se da vlastelinsku zemlju moraju seljaci obrađivati. - novom izmjenom na valpovačkom posjedu 1786. godine postojalo je pet distrikata: valpovački, šljivoševački, petrijevački, martinački i miholjački.


65

- za razvoj obrta Petar Prandau 1745. godine poziva iz Njemačke 48 osoba koje u narednih 180 godina razvijaju razne vrste obrta. (Stanovnici su porijeklom iz Kemptena u Bavarskoj) Gospodar vlastelinstva ne boravi na posjedu nego imenuje upravitelje od 1721.-1763. godine: Szarka, Anneis i Freudhofer. - posjed 1746. godine ima: 649 jutro oranice, 38 jutara voćnjaka i livada za 3.515 kosaca. Vinograda je bilo za 3 kopača; Stoke je bilo: 1425 volova, 963 konja, 1425 krava, 66 ždrebadi, 1.326 junica, 3.934 ovce i koze te 257 košnica. Za 1746. godinu bio je propisan porez od 6.378 forinti i 29 denara - Arendatorska uprava na dominiju traje od 27. svibnja 1763. do 1790. godine. Arendator je Ivan Kapistran Adamović Čepinski, koji je posjed unaprijedio i vodio ga uredno predavajući završne račune. - Petar Antun von Prandau umro je u 91. godini života 28. svibnja 1767. godine - naslijedio ga je sin Jozef Ignac barun Prandau (1748.-13.X.816.), kojeg je imao s drugom ženom. Vlastelinstvo u Valpovu primio je oporučno 7. prosinca 1765. godine. - raskošnim životom u Beču druga imanja i kaptol su se topili... Pritisnut dugovima vraća se u Valpovo. Treći puta se ženi sa groficom Marijom r. Pejačević 1791. godine - vlastelinstvo je bilo podijeljeno na valpovački. bizovački i miholjački distrikt. - u dvorcu su bila zaposlena 3 službenika i 20 dvorskih pandura s korporalom na čelu kao barunovi tjelohranitelji - 1802. godine izbio je požar u dvorcu na novogodišnju noć i izgorio za tri dana - 1803. godine počinje intenzivna izgradnja gospodarskih zgrada, obnavljanje dvorca, izgradnja staja i skladišta, stanova za špane i druge službenike. - Od 1803. do 1812. godine seljaci su morali dati 601.000 rabotnih dana i nešto manje vučnih. - 1809. godine Valpovo je proglašeno trgovištem - 1816. umro je barun Josip Ignac Prandau, a naslijedili su ga sinovi Gustav na valpovačkom i Karlo na miholjačkom posjedu - 1820. u Valpovu je osnovano Cehovsko udruženje - 1825. godine u Valpovu je izgrađen na rijeci Karašici veliki mlin na vodeni pogon sa 8 pogonskih kotača i jednom pilom - poslije 1848. godine Karlo Prandau se stalno nastanio u Beču, a Gustav je preuzeo upravu nad njegovim (miholjačkim) vlastelinstvom, a poslije bratove smrti posjed je postao opet jedinstven - Valpovački posjed je imao 14.536 kat. jutara; 5 distrikata kata sa 10 majura, miholjački 5 distrikata sa 11 majura Valpovački posjed sa distriktima i majurima:

DISTRIKT MAJUR l. Valpovo Kraljevci 2. Gorica Gorica, Kitišanci, Suvar 3. Krtinjača Krtinjača, Prisunčani, Vučkovac 4. Selci Selci, Cerovac 5. Jedinac Jedinac

- na valpovačkom posjedu 1848. godine je bilo preko 24.681 kat. jutra šuma čija prosječna starost je bila oko 160 godina.


66

- na valpovačkom posjedu su muškarci zaraditi dnevno od 60-120, žene 40-60, a djeca 30-40 krajcara. Daleko bolje su prolazili stalno zaposleni službenici vlastelinstva (pandur 40 forinti godišnje) - za svoje potrebe vlastelin je trošio godišnje 300.000 forinti ili 1,5 milijuna forinti za 5 godina - talentirane učenike je pomagao da završe škole preko Katančićeva fonda za koji je položio 10.000 forinti ( M. P. Katančić je za života slao novac redovito za školovanje nadarene djece bez protekcije)


67


68


69


70


71


72


73


74


75


76


77


78


79


80

MATIJAPETARKATANČIĆ‐(nepoznataveličina)

„… MENE JE RODILO POŠTOVANO VALPOVO 1750. STAR I PRIJATAN GRAD NAŠE PANONIJE. ŽELIM DA SLAVAN OSTANE KROZ TISUĆE GODINA.“


81


82

Slavonija, iako odsječena od zapadno-europske kulture za turske vladavine u drugoj polovici 18. stoljeću zahvaćena je glavnim centrima širenja obrazovnih institucija – školama, filozofskim i teološkim fakultetima, tiskarama i knjižnicama, te jakom prosvjetnom djelatnošću. Počinje se proučavati narodna prošlost, znanost, gospodarstvo i ostale grane. U znaku erudicije toga vremena pisci se bave istraživanjem rimskih starina na našem području. S tim je u vezi bilo uobičajeno pučko etimologiziranje kao i izvođenje podrijetla i srodstva različitih jezika među Ilirima suprotstavljajući se tako velikim germanskim ili mađarskim pretenzijama. Univerzalni jezik i medij za informacije bio je latinski jezik, ali su se intelektualci obraćali običnom svijetu na narodnome, ali još nejedinstvenom jeziku.

Poslije ukidanja Bečke komore, Valpovština je dospjela u sastav Virovitičke županije. Život ljudi nije se mnogo promijenio. Darovnicom cara Karla VI. od 1721. godine vlasnik valpovačkog veleposjeda barun Petar Antun Hilleprand von Prandau (1676.-1767.) nije dolazio na posjed pa su upravitelji nastojali izvući korist i za sebe. Česte migracije stanovništva opustjela su sela i surovi postupci vlastelinskih službenika dovodili su ljude u težak položaj.

U ovim povijesnim prilikama živjela je obitelj Katančić. Otac fra Matije, Luka čizmar i opančar, rođen je u Šiklošu 1723. godine, a umro je u Valpovu 5. svibnja 1788. godine. Majka Katarina rođena je 1732. godine, a umrla je 18. svibnja 1797. godine. Cijelu obitelj Katančića možemo upoznati iz njihovog rodoslovlja. Matija Katančić rođen je u Valpovu u ulici koja nosi njegovo ime. Kuća nije sačuvana, ali na njenom mjestu je postavljena ploča u spomen rođenja ( 30.V.l991.) sa sljedećim tekstom: OVDJE JE ROĐEN 12. KOLOVOZA 1750. Dr. MATIJA PETAR KATANČIĆ franjevac i učenjak svjetskog glasa umro je u Budimu 23. svibnja 1825. ploču postavlja OGRANAK MATICE HRVATSKE V A L P O V O 30.svibnja 1951.


83


84


85


86


87


88


89


90


91


92


93


94


95

O svojem djetinjstvu ističe fra Matija da ga je pisanju i čitanju naučio njegov prvi učitelj, valpovački župnik franjevac Ivan Pavlović, našički gvardijan. To je bilo 1758., dakle u 8. godini njegova života. Pučka je škola u Valpovu vjerojatno osnovana tek 1785. godine. Prema tome, Matija je bio u prednosti od druge djece. Stekavši prednost u pismenosti Matija je već tijekom školovanja počeo stvarati neke jednostavnije pjesme


96

lirskog sadržaja. Bez obzira na tako visoka priznanja i buran život, stalnim premještanjem u službi te bavljenja znanstvenim radom, Katančić nije zaboravio rodno Valpovo o kojem je mnogo pjevao i napisao više rasprava. Pregled njegovog životnog djela nalazi se u knjižici "Djela Matije Petra Katančića" (1991. godine) Posebna briga bili su mu bolesni roditelji u velikom siromaštvu i na rubu gladi. Tom prilikom se pismeno obratio barunu 18. svibnja 1790. godine. Prilike kakve su tada vladale u dvorcu imale su za posljedicu da, na žalost, barun nije udovoljio molbi Katančića. Potekao je iz obrtničke obitelji na posjedu baruna P. A. Prandaua, pa je kao dječak ponio ljubav prema svojem kraju, svome narodu i franjevačkom redu. Osnovnu školu, gimnaziju, studij filozofije i teologije uspješno je završio u Pečuhu, Budimu, Baji, Segedinu i Osijeku od 1764. do 1778. godine, dakle nakon 14 godina učenja i studiranja. U Osijeku je postao svećenik 1775. godine, a prvu svetu misu služio je u prisustvu roditelja, rodbine i susjeda 14. svibnja 1776. godine u župnoj crkvi Bezgrješnog Začeća B. D. Marije u Valpovu, dok je propovijed održao 13. listopada iste godine. Ovaj događaj bio je proslavljen uz mnogobrojne čestitke mladomisniku i roditeljima. Od 1778. do 1779. godine nalazi se na sveučilištu u Budimu gdje je doktorirao iz književnosti i filozofije. Iza toga postaje profesor na osječkoj gimnaziji sve do dolaska u Zagreb 1778. godine. Službujući u Zagrebu (1778.- 1795.) bavi se znanstveno-istraživačkim radom i publicira svoje dovršene radove. Upotrebljava štokavski govor i slavonsku ikavicu tj. govor koji će kasnije Ljudevit Gaj uzeti za jedinstven jezik svih Hrvata. Stoga Matiju Petra Katančića smatramo pretečom Ilirskog preporoda. Godine 1795. Katančić prelazi na peštansko sveučilište te postaje profesor povijesti i numizmatike te kustos biblioteke. To nije dugo trajalo budući da se bavio ilirskim idejama te je postao nepoćudan vlastima koje su ga stoga 1800. godine udaljile s radnog mjesta u mirovinu zbog navodne bolesti. U franjevačkom se samostanu do 1809. godine morao baviti isključivo znanošću. Za vrijeme tog zatočeništva Katančiću je sveučilišni senat preuzeo rukopise te ih je objavljivao kako i koliko je htio, jer su pazili da u njima nema nečega uperenog protiv države. Moramo za ovaj period njegova života reći da je bio još plodniji. Naime, u tom je samostanskom boravku Katančić završio i najznačajniji rad u životu - prijevod Sv. Pisma na hrvatski štokavski govor. To je u nas Hrvata prvo cjelovito objavljeno Sveto Pismo. Nije izašlo za njegova života nego je tiskano u Budimu 1831. godine. Zasluge za njegovo objavljivanje ima Grgo Čevapović, Matijin suvremenik i sljedbenik u svetom redu. U već spomenutom izdanju djela M. P. Katančića zbog opsežnosti rada napomenuli bismo samo najvažnija područja njegova rada. Većinu je svojih pjesničkih radova objavio u zbirci «Fructes auctumnales» (Jesenski plodovi), a do danas nisu pronađene latinske i hrvatske pjesme. 1. Latinske pjesme se dijele:

a) Ilirske - u alkejskom stihu posvećene ličnostima suvremenog života b) Elegijske i epske - spjevane u elegijskim distisima i heksametrima (latinski metar) c) Epigrami - kratke prigodne jezgrovitog i poučnog sadržaja

2. Hrvatske pjesme: Ispred je stavio kraću raspravu o hrvatskom pjevanju s načelima kako treba graditi stihove. Zatim dolaze pjesme spjevane po naputku:

a) Petonoge i šestonoge - prva dva u elegijskim distisima, a treći u heksametrima b) tamburne inostranske u sapfičkoj strofi


97

c) Popivke narodne - u narodnom duhu d) Proste - građene u narodnom metru Značenje je ove zbirke pjesama u tome što je Katančić prvi pjevao na hrvatskom jeziku,

da je hrvatski jezik podesan za stvaranje stihova ravnopravno klasičnim jezicima. Napisao je prvo djelo s estetskog stajališta koje govori o hrvatskom pjesništvu, gdje govori detaljno kako treba sastavljati hrvatske pjesme, dakle stvorio je hrvatsku metriku.

Katančić je u svojem aktivnom, bogatom i plodnom životu napisao oko 36 znanstvenih djela. Stoga mu nova hrvatska kritika dodjeljuje nadimak najučenijeg čovjeka 19. stoljeća. Ta djela nisu male knjižice nego su obrađena tematska područja iz više znanstvenih grana. Najopsežnije djelo je Stari svijet od dva dijela, od kojih prvi ima 800, a drugi preko 600 stranica. Proučavao je i prevodio stare pisce Grčke i Rima i obrađivao stari svijet. O Katančiću kao pojavi u našem narodu možemo suditi tek proučavajući njegov život i djelo koje je za života stvorio kao učen čovjek. U Katančićevoj franjevačkoj poniznosti nije napisao mnogo, ali se mora zaključiti da je bio jednostavan, odan poslušnosti ljudi i volji Božjoj, koja ga je vodila u životu. Toga je bio svjestan. I kada su ljudi mislili da je Katančić utišan, onda je stvorio najveća djela. Ako se pismenost jednog naroda računa po izdanjima knjiga sv. Pisma onda je Katančić prvi na izdanju te knjige na narodnom jeziku.

Matija je Petar Katančić umro 24. svibnja 1825. godine u Budimu. Sahranjen je u samostanskoj crkvi sv. Stjepana na Margaretinoj cesti. U crkvi je 1859. godine uzidana ploča od crvenog mramora čiji tekst donosimo u prilogu. U Valpovu je M. P. Katančiću podigao bistu u ime naroda barun Gustav Prandau 1873. godine. Na spomeniku piše: Dr. MATIJI PETRU KATANČIĆU NA USPUOMENU PETRU KATANČIĆU SLAVONCU VALPOVČANIINU REDA SV. FRANJE UČENJAKU I PISCU SVOGA VREMENA VELE GLASOVITOM U BUDIMU 1825. PREMINUVŠEM BLAGODARNOŠĆU PREUZVIŠENOGA GOSPODINA GUSTAVA BARUNA HILEBRAND OD PRANDAU VLASTELINA VALPOVA I MIHOLJCA itd. itd. U IME NARODA SLAVO-ILIRSKOG GODINE 1873. POSTAVLJEN BI OVAJ SPOMENIK

Na uspomenu slavnog Matije u rodnom je Valpovu 2. studenog 1905. godine

osnovano Hrvatsko pjevačko društvo Matija Petar Katančić Valpovo koje djeluje do današnjih dana. Prošlo je 175 godina od smrti i 250 godina od rođenja Katančića. Osjećajući zahvalnost na ovaj Spomen dan i godinu pjevačko je društvo 18. studenog 2000. godine posjetilo sa mjesnim župnikom (Josip Matanović) grob i crkvu u Budimu. Svečana sv. misa sa komemoracijom i prisutnim Savezom Hrvata u Budimpešti posvećena je uspomena


98

slavnom Matiji Petru Katančiću Valpovčaninu. Istu su obljetnicu prevodioca sv. Pisma također obilježio zagrebački bogoslovni fakultet postavivši spomen-ploču.

Hrvatsko pjevačko društvo «Matija Petar Katančić» Valpovo je u sastavu ove komemorativne svečanosti održalo prigodni koncert, a u crkvi ispred spomen-ploče zapalilo spomen-svijeću i položilo lovorov vijenac u čast svojega patrona kojeg poštuje već 95 godina svojim radom na promicanju hrvatske glazbe.


99

KAPELAUZVIŠENJASVETOGKRIŽANAGROBLJUUVALPOVU UVOD

Kada se krene iz Valpova na zapad, ...na udaljenosti oko pola sata hoda leži brižljivo uređeno groblje sa svojom u 1880. godini izgrađenom krasnom kapelom. (Domänen Valpovo und Donji Miholjac in Slavonien - E. Gustav Hilleprand von Prandau). Došavši na drugi ulaz uočljiv je pogled u perspektivi, jedini u Valpovštini, sa križnim postajama pogled na gotičku kapelu sa karakterističnim pročeljem i zvonikom. Izduženi toranj četvrtasto-stožastog oblika izranja iz pročelja završavajući proporcionalno jabukom i križem ukupne visine 19,10 m. Dužina kapele prostorno 13,10 m završava stražnjom apsidom u čijoj unutrašnjosti je smješten oltar. Na zidanoj menzi oltara je ugrađena oltarna slika ??????? cm sa pozlaćenim okvirom, rad slikara Carla Jacobeya iz 1877. godine. Slika prikazuje Mojsija, vođu izraelskog naroda i uzvišeni Kristov križ kao spasenje ljudskog roda. Motivi su sa simbolikom slikarsko remek-djelo koje pokazuje duboki smisao majstora za motivaciju sepulkriranog prostora s okolicom. Širina kapele je proporcionalna 6,40 m postavljenim dvjema hrastovim klecalima sa sjedalicama, izrađena brižljivim smislom umjetničkog majstora duboresca. Unutrašnja visina kapele je određena u polukružnom stropu sa lukovima oko 6,25 m. Svod sa stranicama je oslikan ornamentima romanike po uzoru svoga vremena. Površina oslika zidova i stropa je 206 m2. Slikarski je rukopis isti kao u dvorskoj kapeli, koja je obnovljena 1880. godine. (J. Brüsztle, Povijest katoličkih župa) Svjetlost dostatno umjereno prolazi kroz četiri gotička prozora čiji su vitraji izrađeni motivima gorućih svijeća i grčkih križeva izrazitim plavim, žutim i crvenim bojama. Posebnost kapele su ulazna vrata izrađena od masivne zrele hrastovine intarzijama i duborezom svečanog ulaza, dok završetak portala čini simetrični gotički vitraj izrađen u stilu drugih prozora kapele. Pod je kapele popločen mramornim pločama kvadratnog oblika oko 40-tak cm poredanim u obliku romba, sve do stepenice oltara trijumfalnog luka. Ispred kapele je povišeni betonski podij predstavljen križem izrađen u vremenu gradnje (19. st.) od sadrovine, kao i svi križevi u cijelom Valpovu. Udubine vanjskih zidova kapele sa strane ulaznih vrata su ispunjene s desne strane mramornom kamenicom glatkih rebrastih oblika poput školjke, a lijevom stranom spremnikom za užad zvona u tornju kapele. Krov je crkve izveden na dvije vode i apsidom u visini oko 71 m i prekriven biber crijepom. Kapela u prostoru djeluje svečano i stilski vitkim logičkim smislom gradnje te osmišljava prostor sadržajno svojom skupocjenom izvedbom. Križne postaje nanizane u dva reda uozbiljuju prilaz centralnoj kapeli groblja. Gradnju je kapele je financirao barun Gustav Hilleprand von Prandau (1807.-1885.). Prema mišljenju gosp. Kissa (slikara-restauratora) oslik zidova i stropa je prvi i jedini, a vjerojatno je izveden znatno poslije izgradnje. Kapela Uzvišenja Svetog Križa na grublju u Valpovu je od izgradnje do konca dvadesetog stoljeća doživljavala manje popravke i obnove. Godine 1997. je započela najtemeljitija obnova brigom župnika katoličke crkve (preč. gosp. Zdenka Petovarija). Kapela je bila u vrlo lošem stanju (nisu se služile svete mise osim za Dan mrtvih). Akciju je obnove potpomogla gđa. Ana Milošević iz Osijeka. Njen udjel u obnovi iznosio je 86.000,00 kuna, tako da je obnova u roku od dvije godine temeljito izvedena i kapela je stavljena u funkciju koju treba imati.


100


101

Kapela Uzvišenja Svetog Križa u Valpovu prije obnove 1997. godine


102

KRIŽNIPUT–POSTAJENAGROBLJUUVALPOVU

Prema saznanjima suvremenika (Katica Dragalić), Križni je put dala napraviti gđa. Ema Rudl, koja je bila imućna (umrla je 24. studenog 1937.) ona je pokopana neposredno uz 13. postaju. Križni je put građen oko 1935. godine. Radove je izveo Jozef Fink, zidar iz Valpova. Njegovo je ime bilo obilježeno na podnožju trinaeste postaje. Postaje za Križni put rađene su u obliku stupova 80 x 60 cm i visine 260 cm s drvenim križem na sljemenu dvostrešne kape. U nišama stupova reljefne su slike koje su bojane i pečene na visokoj temperaturi. Slike su veličine 60 x 90 cm u poznatoj radionici «Zsolnay» iz Pečuha. Stupovi su izvedeni iz betona, ali je većina od nekvalitetnog betona. Prilikom obnove moglo se uočiti da je beton mjestimično toliko loš da se pod prstima raspada. Razlog tomu je što je kamena mješavina bila muljevita, pa je cement nije mogao povezati. Dvostrešna kapa na stupu i vijenac ispod slike betonirani su kao zasebni elementi i izrađeni su od betona visoke kvalitete. Stjenke stupova žbukane su jakom, ali samo 3-4 mm tankom žbukom. Ova košuljica u dijelu stupa koji nije jako izložen vlazi dobro je štitila betonsko tijelo, dok su u podnožju pod utjecajem vlage i mraza tijelo stupa raspadalo. Stupovi su u trenutku obnove bili u vrlo lošem stanju. Postaje su bile bojane u više slojeva bojama različitog tona i kvalitete, a žbuka je više puta popravljana djelomičnim krpanjem. Danas su podnožja postaja obnovljena (1998. godine) sa suvremenom vodootpornom žbukom, ali obzirom na lošu kvalitetu betonskog tijela stupa, ne može se očekivati dugovječnost ni ove žbuke. Postaje su bojane fasadnom akrilnom bojom u izvornom tonu, koji je utvrđen prigodom skidanja starijih slojeva boje. Također su zamijenjeni dotrajali križevi s nešto jačim hrastovim križevima što bi im trebalo produžiti vijek trajanja. Križevi su izrađeni u radionici Srednje škole Valpovo. Slike su samo oprane, jer su njihove pečene boje vrlo postojane i dugovječne. Radove na obnovi postaja je izvelo poduzeće Pergola d.o.o. Valpovo čiji je vlasnik Zdravko Jelić. Zidarske je radove izveo Slavko Svibanec, a ličilačke Branko Šorša. Stupovi su, kod ulazne kapije ispred križnog puta, obnovljeni na isti način kao stupovi postaja. Vrata je na oba ulaza obnovila radionica Srednje škole Valpovo, a čišćenje i bojanje ograde između ovih kapija izveli su učenici iste škole, uz nadzor Zorka Đerija.


103


104

KapelasvetogRokauValpovu Smještena je uz cestu u ulici Josipa Jurja Strossmayera (broj 51) na sjevernoj strani Valpova. Dok je u Srijemu vladala kuga po zavjetu je dao izgraditi kapelu baron Ignacije Josip Prandau u čast svetog Roka godine 1796. Temeljiu obnovu podzidavši kriptu 1860. godine izvršio je njegov sin Gustav Prandau.

Kapela ima u glavnom pročelju mali zvonik “na preslicu” kao jedinstven primjer graditeljstva u našim krajevima. U pročelju ističe se profilirani polukružni završni ulaz čiji je okvir rađen u mekom kamenu pješčaru. Crkva je rađena u jednoj lađi koja završava zrcalnim stropom čiji je donji rub naglašen profiliranim okvirom izrađenim u žbuci. Lađu crkve od svetišta dijeli polukružno završeni triumfalni luk ukrašen motivom zaglavnog kamena, dok su pobočne stijene ukrašene plitkim pilasterima. Druga temeljita obnova kapele izvedena je u srpnju 1926. godine od strane vlasnika, grofa Rudolfa Normana Ehrenfelškog. Te godine prostor je ograđen novom željeznom providnom ogradom u obliku gorućih svječica sa stupcima, koji završavaju grčkim križem. Cijeli seulkrirani prostor je tada posvećen od strane crkve 13. rujna 1926. godine za župnika doktora Marka Baličevića. Smrću vlasnika grofa Normana starijeg 1942. godine kompleks s objektom nema sistematsku niti povremenu brigu oko održavanja do 1958. godine. Te godine “Društvo prijatelja staruna” iz Valpova kada je osnovano stara se o istom, a kasnije koristi u svrhu izložbenog prostora. Oko 1970. godine otpočela je temeljita zaštita i održavanje prostora od strane korisnika. Ovaj period je bio presudan od strane društva oko zaštite i popravka, čijom brigom spašen je od propasti. Kapela svetog Roka sa kriptom je u osnovi kasno barokna građevina, obnovljena u duhu neoromanike koji je raritet graditeljstva u našem kraju. Do srpnja mjeseca 1991. godine od zadnjeg popravka nije izveden nijedan zahvat u ovom prostoru. Izgradnjom kanalizacije i vodovod u Valpovu je ovaj pšrostor smanjen za oko dva i pol metra od strane ceste u dužini radi snkronizacije prometa na cesti. Izgradnjom zgrade poljoprivrednog kombinata Valpovo zatrpan je kanal sa slivnicima tako da je crkva, a posebno stijene kripte, zbog površinskih voda ugrožena, jer neotjecanjem iste nagrizaju temelje i prijete grobnicama, kojih ukupno uaokolo ima 14 zauzetih i 2 prazne. U prilogu opisa ovog stanja i cijelog kompleksa su (dokumentirane) fotografije, koje su prilog projektnog plana i nacrta obnove s troškovnikom. Arh. Ladislav Pađen Dragan Milošević U Valpovu, 23.07.1991. godine.


105

KAPELA SVETOG ROKA U VALPOVU Na fasadi ili pročelju su ugrađene spomen ploče o gradnji i dogradnji objekta slijedećim redom: Ploča ugrađena s desne strane u mramoru: DOK JE U SRIJEMU VLADALA KUGA DAO JE PO ZAVJETU DAREŽLJIVI BARON PRANDAU IGNACIJE JOSIP PODIĆI U ČAST SVETOG ROKA GODINE 1796. NJEGOV PAK VRIJEDAN SIN SLOBODNI BARON GUSTAV POPRAVIO JE OD TEMELJA PODZIDAVŠI I KRIPTU (GODINE 1860.) Na mramornoj ploči s lijeve strane pročelja piše: OVA KAPELA SVETOG ROKA I GROBNICA BIJAŠE PO RUDOLFU GROFU NORMANNU EHRENFELŠKOM U MJESECU SRPNJU 1926. TEMELJITO POPRAVLJENA I SA NOVOM ŽELJEZNOM OGRADOM PROVIĐENA TE NA 13. RUJNA 1926. PO VELEČASNOM GOSPODINU DR. MARKU BALIČEVIĆU ŽUPNIKU VALPOVAČKOM BLAGOSLOVLJENA. Usredini pročelja iznad ulaznih vrata na kamenoj ploči pisanim slovima - ukrasno – piše: REGNANTE. IN. SIRIMIE. PESTE. HONORIBUS. BEATI. ROCHI. LARGUS. ERRIGI. FECIT. VOLVENS. IGNATIUS. IOSEPHUS. BARO. A. PRANDAU. DIGNUS. VERS. FILIUS. LIBER. BARON. GUSTAVUS. SUBSTRUCTQUE. CRIPTA. A MOENE. RESTAURAVIT.

U KAPELI SVETOG ROKA

MEMORIJALNI CENTAR PODUNAVSKIH ŠVABA U HRVATSKOJ

Sepulkrirani prostor kapele sv. Roka u svom prostoru i oko njega, bio je i prije 1722. godine ( dolazak baruna Prandau ) prvo valpovačko groblje. Dokaz su Matice dvorjanika – t.zv.”Dvorska matica” koje posjeduje valpovačka župa. Na tom prostoru ima pokopanih 569 pokojnika. Kada je Petar Prandau postao prvi vlasnik feuda počeo je pregovarati sa valpovčanima o uređenju predmetnog groblja i parcele za postavljanje prve ograde te je njegovim dijelom troška i stanovnika Valpova groblje ograđeno. Područje groblja je zabilježeno u katastarskim kartama iz 1763. godine, 1857 i 1863.-kat. č. 5421. Kada je vlastelin konačno privolom stanovnika kupio taj prostor počeo je raditi na izgradnji kapele i primio odobrenje za vođenje “Dvorske matice” 1727. godine od Crkve.

Obnova kapele sv. Roka

Kapela sv. Roka od svoje izgradnje 1795. godine doživjela je više obnova a temeljita zadnja je bila 1926. godine kako je u prethodnom tekstu ukratko spomenuto, a novi toranj 1860. ( preslica ) kada je izgrađena i podzidana kripta.


106

Novi elaborat u svrhu obnove i uređenje objekta za službu Božju i Memorijalnog Centra Podunavskih Švaba u Hrvatskoj počeo se provoditi 2003. godine, a izradili su ga po narudžbi udruge Njemaca, Renata Trišler, dipl.oecc i Milko Puncer, d.i.a. je glavni projektant, voditelj i nadzornik radova na obnovi i rekonstrukciji kapele sv. Roka u Valpovu. Podaci o povijesti kapele su izuzetno oskudni. Arhivski dokumenti nisu sačuvani, dok u literaturi izvora se navode opći poznati podaci pogotovo o obnovama ili preuređenju ( Državni arhiv u Osijeku; fond HR – DAOS – 476, Valpovačko vlastelinstvo). U 2003. godini svojim postojanjem i namjenom u prošlosti i budućnosti, temeljem nalaza zaključeno je da je vrijedan primjer grobno – sakralnog graditeljstva s početka 19 stoljeća i opravdano stavljena pod zaštitu spomenika kulture upisnim brojem: UP/ 10 – 34 -03/ 94-01-62, Urbroj 2158-18-01-94-002 od 1. ožujka 1994. i ketegorizirana kao objekt nulte kategorije spomenika kulture. Izvorno i zatečeno stanje kapele objavljeno je detaljnije u “Valpovačkom godišnjaku” br.13.,str. 114 – 124. pod naslovom “Kapela sv. Roka u Valpovu budući Memorijalni Centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj”, od gore navedenih autora. Tijek obnove i rekonstrukcije trajao je pet godina ( 2005. – 2010. ), u kojem je obnovljen unutrašnji prostor sa kriptom, izvanjska fasada sa krovištem i tornjem te okoliš sa ogradom. Općenito treba napomenuti da je kod obnove i rekonstrukcije kapele bilo izvođenje drenaže oko zgrade radi vlage i spriječiti daljnje prodiranje vode u unutrašnjost i temelje kapele. Drenaža je izvedena prema uvjetima struke i izvedbom sustava odvođenja oborinskih voda u kanalizaciju te je tako trajno rješen problem vlage cijele unutrašnjosti objekta a s time i u kripti. Nadalje, načinjen je sustav ventilacije grobnice od kondenzata. Izvedeno je i popločenje oko kapele, položeni rubnjaci. Kompliciran zahvat je izveden na krovištu sa postavljanjem crijepa po pravilima struke. … Ukupna vrijednost zaštite i radova iznosila je ukupno oko milion kuna, koji je osiguran i plaćen sa više donatora; Države Hrvatske – Ministarstva kulture; Republike Austrije – vlade; Republike Njemačke te udruge naručitelja radova i privatnih donatora iz više strana.

MEMORIJALNI CENTAR PODUNAVSKIH ŠVABA U HRVATSKOJ OTVORENJE

Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Osijek, pripremila je osnivanje Memorijalnog centra u kojem je prikazano, osnovne činjenice o naseljavanju Njemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj od kraja 17. stoljeća, a zatim njihov razvoj do 1945. godine te njihov tragičan kraj i praktički nestanak iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata i cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nepravedno, od strane nove jugoslavenske komunistečke vlasti proglašeni kolektivnim krivcima za nacističke zločine. Kao malobrojni potomci te nekada najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj, u Njemačkoj narodonosnoj zajednici smatramo da je posljednji trenutak da se obilježi postojanje te skupine. Uz povijesno značenje, Memorijalni bi centar imao značajnu etičku komponentu kao spomen na genocid koji je nad Podunavskim Švabama izvršen od 1945. do 1948. godine, kada su službeno proglašeni kolektivnim krivcem za nacističke zločine i zatvarani u


107

logore za istrebljenje od kojih je u Valpovu bio najveći i s najvećim brojem žrtava na prostoru Hrvatske. Doseljavanje, život i suživot s pripadnicima drugih i većinskog naroda, kulturno djelovanje i doprinos Njemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu te stradanje nakon Drugog svjetskog tara i praktički nestanak ove manjinske skupine s prostora Hrvatske obrađeni su putem multimedijalnim pristupom. U snimljenom filmu prikazan je scenarij o životu tih naroda u izvorniku i hrvatskom prijevodu. Na zidove unutrašnjosti kapele postavljeni su plakati s ispisanim imenima žrtava valpovačkog radnog logora o kojem postoji evidencija. … Financiranje ovog projekta kroz postavljanje muzeološkog dijela i elaborata financirano je sredstvima Republike Hrvatske i udruge Njemaca iz cijeloga svijeta.

Otvorenje

Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba i grad Valpovo u subotu, l5. svibnja 2010. godine u kapeli sv. Roka u Valpovu, otvorili su Memorijalni Centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, kao trajno sjećanje na stradanje njemačke i austrijske manjine u Hrvatskoj nakon Drugog Svjetskog rata. Ovo mjesto je sjećanje na nekada najveću nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, koja je svojim radom oplemenila Hrvatsku zemlju. Rečeno je u uvodniku govorom voditelja i nastavljeno … Centar će biti mjesto tihe sućuti za tisuće djece, žena i staraca nad kojima je izvršen genocid 1945. – 1948. godine, a svojim kulturnim programom bit će mjesto novog života preostalih podunavskih Švaba i svih njihovih prijatelja i poštovatelja. Stogodišnja valpovačka kapela sv. Roka ( podignuta kao zadužbina baruna Prandau – Normann 1796. i zavjeta valpovčana kada je vladala kuga, na mjestu najstarijeg prvog groblja Valpova ), sada je postala Memorijalni centar prvi takav u jugoistočnoj Europi u spomen žrtava valpovačkog, ali i brojnih drugih logora u Hrvatskoj, gdje su uz muzejski postav o povijesti podunavskih Švaba na pergamentu ispisana službeno evidentiranih 1076 umrlih od posljedica bolesti i gladi, anonimno je vodio zatočeni svećenik Fischer. Prem službenim evidencijama ( prof. Gajgera ) broj umrlih zapravo se kreće oko 1500. Kroz logor je tijekom 1945. – 1946. prošlo oko tri i pol tisuće Njemaca i Austrijanaca, no OZNA je pedesetih godina prošlog stoljeća uništila svu dokumentaciju o logorašima, pa su preostala jedino sjećanja preživjelih. Obnova nekadašnje grofovske kapele i stradanja stanovništva je jedan od glavnih razloga da kapela bude Memorijalni centar i jer je u neposrednoj blizini logora, mjesta u kojem je stradao velik broj nevinih žrtava. Kapela je sepulkrirani prostor obnovljen je uz pomoć grada Valpova, Ministarstva kulture, ali i brojnih drugih donatora i trajala je opravdano, zbog tehničkih poteškoća, navedenih pet godina. Zahvaljujući preživjelim članovima valpovačke grofovske obitelji, župnoj crkvi Valpovo, Nadbiskupiji Đakovačko – osječkoj i Srijemskoj, Gradu Valpovu, Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Savjetu za nacionalne manjine RH, vjećnicima Njemačke manjine u Osijeku i OBŽ Saborskom zastupniku Nazifu Memediju, Ministarstvu unutrašnjih poslova Savezne Republike Njemačke, obnovljena je i zaštićena kapela sv. Roka te uređen i opremljen Memorijalni centar.


108

Veliku zahvalnost u ovom važnom poslu se duguje Vladimiru Gajgeru za Njegov izniman rad na istraživanju povijesti Podunavskih Švaba, kao i obitelji Jovanović koja je svojom inicijativom i nas potakla da ostvarimo ovaj cilj; u svom govoru naglasio je dr Nikola Mak. Još je važno reći da je izgradnja Memorijalnog centra, koja je trajala pet godina pomogla i Njemačka vlada, a čitav projekt vrijedan je preko milion kuna. Svoje izlaganje, su za ovu priliku izrekli svojim govorom i neki od gostiju. Nekada je na ovim prostorima bilo mnogo više stanovnika njemačke nacije, a danas je u Hrvatskoj 3.300 što je ipak jaka manjuinska zajednica koja uživa sva prava dobivena u demokratskoj Hrvatskoj. Prisutnima ( oko 300 uzvanika ) su se obratili i gradonačelnik Valpova, Leon Žulj, dožupan dr Dinko Burić, dr Bernd Fischer kao njemački veleposlanik u RH te austrijski veleposlanik u RH Jan Kickert. Svi su oni istaknuli svoj ponos što prisustvuju otvaranju centra kao i želju da se nikada više ne ponove slične strahote bilo gdje u svijetu.

Komemoracija na groblju

Nakon otvaranja Memorijalnog centra u kapeli sv. Roka, na valpovačkom groblju je održana komemoracija Podunavskim Švabama umrlim u radnom logoru koji su pokopani u Valpovu 1945. – 1946. U okviru obilježavanja Dana progona kao spomen – dana na 11. svibnja 1945. kada je po naredbi komunističkih vlasti oduzeta sva imovina a oni otjerani u logore uništenja, u znak sjećanja na žrtve logora u Valpovu vijence su položila izaslanstva : Savezne Republike Njemačke, Republike Austrije, Hrvatskog sabora, Grada Valpova, te Udruge iz zemlje i inozemstva ( Opširna reportaža objavljena je u tjednom listu “Valpovština – info”, str. 16. i l7. – novinarke Ksenije Lazar ). Prečasni gospodin župnik Josip Matanović je primio pretpoziv 20. veljače 2010. kao prethodna najava obilježavanja Dana progona i otvaranja Memorijalnog centra, za subotu 15. svibnja 2010. u Valpovu u kapeli sv. Roka. Pretpozivu je potpisan od osoba: Izvršna direktorica mr.sc.Renata Trischler, s osobitim poštovanjem član Izvršnog odbora dr Nikola Mak ( pravnik ), predsjednik Zorislav Schonberger. Publikacija je ukusko štampana u jednobojnom smeđem sjenčastom tisku. – Pozivnica – Einladung: Valpovo – Walpach za sam dan otvaranja potpisana je od strane predsjednika Schonbergera i gradonačelnika Valpova Leona Žulja,štampana je u smeđoj boji s prilogom programa otvaranja na pergamentu u dvojezičnoj terminologiji, sa siluetama kapele i grobnih humaka groblja. Naglašene minijature objekata u dvojezičnoj posjeti centa su izvanredno finom tisku upućeni kako župi tako i svim uzvanicima pozvanih na ovu značajnu svečanost u gradu Valpovu.


109


110


111


112


113


114


115


116


117


118


119


120


121


122


123


124


125


126


127


128

PERIVOJUVALPOVU

Vrtovi (perivoji, parkovi) su dokument kulture naroda i vremena u kojem su nastali. Vrtovi su izraz duhovne potrebe čovjeka. Danas je u svijetu registrirano oko 2000 vrtova. U 22 europske zemlje spominje se 1350 vrtova od kojih se 300 smatra prvorazrednim primjercima.

Povijesni izvori o perivoju u Valpovu nas navode na zaključak da je nastao između 1803. i 1815. godine. Od grafičkih izvora - najstariji je plan vlastelinstva sa zvjerinjakom u Valpovu je iz 1786. godine. Iz istog se vidi da on nije postojao ali je ucrtana šuma Zvjerinjak, koja je većim dijelom sačuvana do danas. Putovi i prosjeke kroz šumu sa zvjezdastim raskršćem, tipični su za vrtove Le Notrea, ukazuju na barokni koncept prostora - Glavni put iz Zvjerinjaka vodi prema dvorcu u smjeru sjever-jug i praćen je drvoredom. Godine 1857. perivoj je zauzimao površinu od oko 4,7 ha, a oko starog grada još nije bilo perivoja jer su opkopi djelomično zatrpani tek 1867. godine. Kompozicija perivoja iz 1863. godine pokazuje četiri oblikovane prostorne cjeline:

1. Perivoj oko Starog grada 2. Perivoj od puta ispred dvorca do Jadike 3. Perivoj od Jadike do šume 4. šuma koja se protezala do bare Zvjerinjaka

Ove cjeline su do danas vidljive u perivoju. Prostor je perivoja ispred dvorca imao reprezentativnu ulogu i krasili su ga grmoliki i cvjetni aranžmani u obliku kružnih ili eliptičnih rundela. Drugi je dio perivoja uz Jadiku gusto prošaran krivudavim stazama s brojnim drvećem i ukrasnim rundelama, a spojen je s velikim parkom sa dva mosta preko Jadike (jedan je srušen). Parterne grmolike i cvjetne dekoracije nalazile su se na livadi južno od dvorca oko velike platane nedaleko zapadnog mosta. Treći dio perivoja od Jadike do šuma na jugu daju obilježje prostrane livade sa soliternim drvećem ili grupama drveća. Takav karakter je izuzetno vrijedan s prostranim vedutama tipičnim za pejzažne engleske perivoje 18. stoljeća, što je danas malo sačuvano u svijetu. Park-šuma u okviru zaštićene površine podijeljena je stazama i prosjekama na četiri dijela. Perivoj pored glavnog ulaza ima drugih pet ulaza. Ulazi iz Zvjerinjaka s ceste ja spajala Zvjerinjak i kupalište. Objekti koji su bili potrebni za održavanje perivoja nalazili se uz rub kao i gospodarske zgrade – konjušnice jedinstvenog arhitektonskog izgleda. Veliki vrt i rasadnici na površini od oko 2,4 ha bili su uz rijeku Karašicu, istočno od perivoja. U okviru gospodarskih zgrada su se nalazili staklenici koje je izgradio Jozef Ignac Prandau 1867. godine. Zauzimali su površinu od 244 m2. Služili su za uzgoj ananasa, limuna, različitog tropskog i ukrasnog bilja i ranog povrća. Uz staklenike su bili objekti množilišta i klijališta. Perivoj se potpuno oblikovao šezdesetih godina 19. stoljeća i od tada nije se bitno mijenjao sve do kraja II. svjetskog rata. Perivoj su uzorno održavali češki vrtlari J. Kralik (1905.-1925.) i A. Revald (1925.-1946.). Nakon II. svjetskog rata perivoj je postao društvena svojina.


129

Tada je počeo mijenjati svoje gospodare te je pretrpio dosta izmjena koncepata kojim je narušena prvobitna hortikulturna vrijednost. No, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca perivoj je u svojoj osnovi sačuvan dosta dobro je uzdržavan i dosađivan novim nasadima. Ipak postojale su nedaće za perivoj u smislu gradnje nekih objekata koji ne ni trebali biti u sklopu ovako vrijedne prirodne baštine koja spada u jedinstvene projekte parkovne baštine. Takvi su objekti građeni iza II. svjetskog rata kao što su nogometno igralište i dječji vrtić. Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Republički zavod za zaštitu prirode izgradili su studiju obnove perivoja u Valpovu u travnju 1989. godine. Iz tabelarnih je prikaza vidljivo što je perivoj bio za vrijeme gospodara Prandau-Norman i što se sve dogodilo perivoju od nastanka do konca 20. stoljeća. Tabelarni prikazi pokazuju sve periode, a osobito vrste drveća i grmlja od 1957. do 1988. godine. U navedenom dokumentu (studiji) vrlo su vrijedni nacrti i karte od vremena nastanka, tijekom razvoja do kraja stoljeća. Posebno je vrijedna skica parka u Valpovu iz 1954. godine i dendrološki nacrt koji je izradio šumarski ing. J. Ton. U prilogu studije se nalaze snimci ulaznih vrata parka i Zvjerinjaka (više ne postoje) što može u budućnosti ukazati da je ova tvorevina duhovne potrebe čovjeka ipak vrijedna pažnje te je osmisliti i1i čak usavršiti po uzoru današnjih perivoja sličnih oblika i vrste.


130


131


132


133

GROBLJAVALPOVA(1744.‐2004.) Pokapanje mrtvih žitelja grada Valpova do danas (2004.) možemo pratiti na osnovu pisanih izvora koji su sačuvani u župnom arhivu, a to je u prvom redu Knjiga Matice umrlih (Matricula Defunctorum). Sve su matice pisane do početka 19. stoljeća latinskim jezikom. Prve su evidencije vođene stepenastom metodom i to opisno, dakle bez kolona i zaglavnika, dok je već ubrzo od 1750. godine u nekima ustaljene kolone sa rukopisnim zaglavcima. Budući da je predmet ovoga dokumenta utvrditi mjesta zakapanja mrtvih, na osnovu matica umrlih nam je zanimljivo iznijeti točne navode i vrijeme gdje su i koja groblja postojala za mjesto Valpovo. Prva (I.) matica umrlih (MU) sadrži podatke od 1744. do 1789. godine. prvih je deset listova evidentirano stepenastom metodom između kojih je povlačena crta, a pisano je tintom sa guščjim perom. Izraz evidencije je opisni. Prvi je zavedeni pokojnik dana 2. ožujka 1744. godine PETAR MAGUŠIN star oko 50 godina – ne piše gdje je pokopan. (prva početna knjiga umrlih je vođena oskudnim podacima zbog toga nije upisano mjesto pokapanja – lokus) Međutim, drugi upisan je umro ANDREAS, sin Mihaela Kovača i pokopan je na groblju «STARO VALPOVO» Ovo se prvo groblje spominje u pisanom dokumentu koji se smatra autentičnim izvorom za dokazivanje postojanja koje je početak zapisivanja podataka za Valpovo. Četvrti je upisan umro 8. ožujka 1744. godine Ioannes filius Marky NOVACKI – pokopan in geometri sad S: Xruces. Napomena: u istoj knjizi, a kasnije i u drugim knjigama umrlih su evidentirani na groblju «KRIŽEVCI». Iz katastarskih je karata toga vremena vidljivo da je parcela Križevci na tom mjestu dobila ime po križu koji je bio na groblju (na tom mjestu danas stoji križ od lijevanog željeza i postolje od sadrovine kojoj struktura materijala odgovara ovom vremenu izrade). U ovoj prvoj matici umrlih u većem dijelu listova pod rubrikom locus tj. mjesto pokapanja izričito piše da je pokojnik pokopan na groblju KRIŽEVCI. Iz svega se može ovaj prvi izraz smatrati da je ovaj pokojnik pokopan na groblju KRIŽEVCI koji je ustaljen do kraja pokapanja mrtvih 12. ožujka 1869. godine.

Treći pokopan 4 .v e l j ače 1744 . godine je ANTONY sin Matije ANTUNOVIĆA pokopan u groblju kod S: Rochum per (?) Barnabam - U prijevodu: groblje Sv. Roka = pokraj Barnabe. 1. Iz dosad iznijetih podataka najstarije je groblje STARO VALPOVO u kojem ima mnogo evidentiranih pokojnika i može se reći da je i prije zavedenh tamo pokapano jer je i Staro Va1povo (parcela Otok-Pilatovica) bilo naseljeno mjesto od davnina ili prije prvog spomena na kojem mjestu je potrebno izvršiti arheološka iskapanja. Na mjestu ima ulomaka ! 2. Drugo veliko (ali manjeg opsega) groblje je KRIŽEVCI, a u katastarskim kartama je i označeno topografskim znacima parcela broj 5 617 i z 1893. godine. 3. Na osnovu ovog jednog evidentiranog pokojnika za postojanje trećeg groblja na području Valpova ne može se tvrditi da je postojalo tri groblja 4. u knjigama (matice umrlih) je zapisano mjesto pokopa – Shagensis, i to dosta pokopanih u odnosu na mjesto Šag (Shak- turcizam u značenju crkva). Prema nekim


134

tvrdnjama starih Valpovčana kaže se da je postojalo (također na uzvisini) groblje na katastarskoj čestici KUTICA iza šume i parcele Hrastik. Moguće je u jednom vremenu pokapanje mrtvih bilo iza sela Šaga pa i dijela Valpova koje je u neposrednoj blizini. Iz dosad navedenog da je pokapanje mrtvih u Valpovu bilo u dva groblja (Staro Valpovo i Križevci – kasnije, iz 1893. godine u kartama je ucrtana parcela Staro groblje, parcela 5617 sa topografskim znacima groblja). O tome nam jasno govore podaci iz matice umrlih župnog arhiva, kako slijedi. Podaci iz matice umrlih 1858.-1870., str. 26., redni br. 21 a) Georgius Torijanac iz Valpova, k.br. 166, rkt u 50 godini života umro od groznice 7. veljače 1860. godine, zakopan na groblju «Staro Valpovo» 8 c.m., pokop vodio župnik Franjo Tagliber. b) redni broj 25., str. 26., Franciska Viddassi k.br. 443, pokopana na groblju «Križevci». U navedenoj matici mrtvih tako se izmjenjuju stranice točno kada je tko i gdje pokopan. Radi autentičnosti podataka iznosi se podatak za 1860. godinu jer je u toj godini kronološkim redom zapisano da je na groblju Staro Valpovo pokopano ukupno 56 mrtvih. Na groblju Križevci (još se uvijek tako naziva) je u 1860. godini pokopano 66 osoba. Zadnji pokojnik na groblju Križevci ili Starom groblju umro je 11. ožujka 1869. godine i bila je to MARIJA kći Adama Vuksanića-seljaka, zapisana je na stranici 202. r.br. 56., pokopana 12. ožujka 1869. godine. Pokop je vodio Franjo Tagliber. Zadnji pokopan na groblju Staro Valpovo bio je Matija Kolesarić-seljak, umro 6. svibnja 1868. godine, zaveden u matici umrlih na str. 183., r.br. 75. Bilješka iz matice umrlih 1858.-1870. godine na str. 208., r.br. 131 koju je sastavio župnik Franjo Tagliber glasi: da je godine Gospodnje 1869., dana 29. augusta (VIII.) u četiri sata umro presvijetli barun Gustav Hilleprand a Prandau od srčane kapi i da je položen u obiteljsku grobnicu u kapeli Sv. Roka u Valpovu; pokop je obavio Franjo Tagliber, župnik Valpovački.


135


136


137


138


139


140


141


142


143

ODREĐIVANJENOVOG–DANAŠNJEGGROBLJAUVALPOVU,NAZVANOGUSKRNUĆE

Pokapanje mrtvih na više groblja u jednom manjem mjestu nije bilo dalje održivo rješenje, te se ukrupnjavanjem katastarskih čestica odredila nova lakacija – položaj groblja u današnjoj ulici Matije Gupca broj 126. Kako je to bilo i kada, govore nam zapisi iz matica umrl ih iz knj ige 1858. - 1870. godine kako slijedi: Na stranici 183. latinskim jezikom je napisano rukopisom župnika Franje Taglibera (bio je i prvi ravnatelj škole u Valpovu) sljedeće: Anno Domini 1868. die 13 aprillis ut pose(nečitljivo) secunda die pashalis benedictum eta noviem Cometerium, eundo versus Miholjac cum assift entia DD cooperatorum Caroli Walofoglas, Josephi Kuzmić per Franciscum Tagliber abatem V T diacum et parochum Oppidi Valpovo prosentia numerosi pupuli. Exuvio Aurelii Dehathy seque nati die AV Crÿptatam translata. – nadopisano hrvatski Narod veli nek se Uskrsnuće zove. BILJEŠKA Iz bilješke u knjizi matici umrlih 1858.-1870. iza rednog broja 64 na 182. stranici je jasno da je novo današnje groblje «Uskrsnuće» nazvano od Valpovčana u ulici Matije Gupca 126 je određeno - izgrađeno i blagoslovljeno od nazočnih svećenika na kojem je započelo pokapanje mrtvih. Prvi je pokojnik upisan i zakopan u novo groblje «Uskrsnuće» zapisan pod rednim brojem 66 1868. godine, umro je 16. travnja 1868. godine, a pokopana 17. travnja 1868. i bila je to Eva Vidnnssi Marica Vidaković – pokop obavio svećenik Josip Kuzmić. U istoj knjizi matice umrlih na stranici 204. iza r.br. 88. je napisano rukopisom svećenika Josipa Kuzmića da je 1. svibnja 1869. godine blagoslovljeno novo groblje u BOCANJEVCIMA. Važna napomena: U knjizi o grobljima istočne Hrvatske autora dr. sc. Ivana Balte upisana je pogrješna godina groblja «Uskrsnuće» u Valpovo 1886., umjesto ispravno 1868. godine.


144

PRIVREDNIIKULTURNO‐PROSVJETNIŽIVOTUVALPOVU

Jadna od najstarijih ustanova u Valpovu bilo je cehovsko udruženje zanatlija. Na sjednici Ugarsko-hrvatskog sabora bila su za vrijeme vladanja cara Franje Josipa donesena cehovska pravila kojih su se udruženja morala pridržavati. Cehovska pravila sadržana u 49 č1anova (articula) primio je tadašnji ceh u Valpovu. Prijepis pravila na starohrvatskom s latinskog i njemačkog jezika kaže da su bili sljedeći obrtnici: krojači, čurčije, čizmari, kovači, opančari bravari, urari, lončari, gombari, remenari, postolari, kolari i pečiteri. Svaka tri mjeseca morao se održavati skup ceha čiji je voditelj bio komesar ceha. Svaka tri mjeseca majstor plaća 1 forint, kalfa 15 krajcara u cehovsku ladicu čak i onaj koji ne prisustvuje plaća kaznu od dva forinta. Kada je došlo do ukidanja valpovačkog ceha, obrtnici su uspostavili novu ustanovu «Obrtnički zbor» koji je dobio nova pravila 1890. godine. Hrvatska se čitaonica osnivala kao pokušaj 1874., ali kasniji opis govori o osnutku nove čitaonice 6. listopada 1882. godine. Tada su se čitale novine: Dan, Obzor, Narodna obrana, Narodni list, Agramer Tagblat, Pester Loyd, Fremden Blat, Slavonische Presse. Beletristički : Prosvjeta, Vijenac, Nada, Domaće ognjište, Vasernapi Ujsag, Moderne Kunst. Poučni listovi: Hrvatska pčela, a bilo je i šaljivih listova.


145

Oko 1900. godine i kasnije postoje u Valpovu HPD Katančić, Dobrovoljno vatrogasno društvo i Sokolsko društvo. U zajednici s njima čitaonica je dala uspješne priredbe. Zadatak je bio širiti društvenost, narodnu književnost, širiti prosvjetu i pronicati društveno korisne ciljeve. U tu svrhu priređivale su se razne zabave s predstavama, gostovala su strana kulturno-umjetnička društva, održavala predavanja, a knjižnica se obogaćivala knjigama znanstvenog, poučnog i zabavnog karaktera. Dobrovoljno je vatrogasno društvo osnovano 1887. godine. Prvi su se sastanci održavali u pivari. Prvo je spremište bilo u općinskoj šupi, a prvi je drveni toranj bio podignut na uglu iza Desatyjeve kuće u Naratskoj ulici (današnje podzemne garaže) Do izgradnje je došlo 1893. godine prema nacrtu ing. Viktora Bera. Iste je godine došlo u Valpovu do velikog požara koji je počeo na Peštalićevom salašu izvan mjesta. Tada su izgorjele 42 kuće. U pomoć su došli vatrogasci iz Osijeka, Petrijevaca i Donjeg Miholjca, te 300 radnika ličana iz Belišća pod vodstvom upravitelja pilane Smerta i Lajtnera, ali je požar bio nadmoćniji. Vatrogasnu je zastavu društvo dobilo 1893. godine, a kuma je zastave bila grofica Julijana Normann. Društvo je imalo i svoje kino 1925. godine, a 1932. godine je nabavljena motorna štrcaljka. Novu je zastavu dobilo 1934. godine, a sirena je nabavljena 1943. godine. Vatrogasna je glazba osnovana 15. siječnja 1893. godine i ona se odijelila kao samostalna 1896. godine. Glazbena škola postoji pod pokroviteljstvom grofa Rudolfa Normana Ehrenfelškog kao inicijatora, a pokrovitelj ja bio mali grof Rudolf. Društvo je imalo predsjednika, tajnika, blagajnika i nekoliko odbornika. Glazbala su naručena u Češkoj, a stajala su 1.400 kruna. Glazba je nastupila na značajnom skupu u Zagrebu, ali se već sljedeće godine bi1ježi prestanak rada. Zasluge za osnivanje glazbene škole, uz grofa, imali su i učitelji Leonardo Fihtner i Eduard Sieber.


146

ŠKOLSTVO Prosvjeta ili školstvo za jedan je narod osnovna tekovina kada se pojavljuje u vremenu. Za područje Slavonije početak uredbi za osnivanje škola seže za vladanja carice Marije Terezije. Prija uredbe od 22. srpnja 1766. godine je za takva mjesta naređeno je da se uz crkve moraju izgraditi i otvoriti škole. Mjesni je župnik bio ravnatelj škole. Kotarski nadzornik bio je svećenik koji je morao govoriti njemački. Ovo je značajno za građansku Slavoniju i narodne škole, gdje nije bilo neophodno znanje njemačkog jezika, a1i je v1adala prejasna i apostolska Austrija sa ci1jem germanizacije. Dakle, župnici odnosno svećenici su bili predodređeni za prve ravnatelje mjesnih škola kao institucije početka prosvjete zvanično osnovane od državne vlasti. Međutim, svećenici i drugi školovani 1judi su učili pojedinu djecu, ponajprije onu koja je mogli platiti svoje školovanje, ili djecu koja su bili privržena pismenome čovjeku. Takav je primjer u Valpovu bio i slučaj s Matijom Petrom Katančićem koji sam piše da ima svoju pismenost zahvaliti rodnom Valpovu, jer ga je pismenosti učio župnik. Uvjeti za otvaranje škole u Valpovu prema do sada istraženim dokumentima nisu mogli biti prije 16. lipnja 1784.,. kada je udovica Kata Pihrolovics (Cuvaj, o.c.sv II, str. 25.) darovala zemljište za školu, Taj je sporazum između valpovačke općine i udovice Pihrolovics proveden 1784. godine. Iza toga je uslijedila odluka skupštine županije Virovitičke od 5. rujna 1785. godine kojom se i izabire Anton Tagliber za profesora (učitelja) učenicima narodne škole u Valpovu. Prema istom sporazumu osnivanje škole (kao ustanove) nije pokrenula vlastelinska uprava, nego valpovačka općinu koja prihvaćanjem sporazuma nalazi


147

ostvarivo rješenje i potvrđuje ga svojim službenim pečatom. U takvom je ozračju škola doista osnovana i smještena u maloj kući sagrađenoj od drveta. Prema svemu navedenom škola u pravom smislu riječi u Valpovu je mogla započeti 1786. godine. Sada možemo dalje navesti da je Hrvatski književni zbor pisao da je u Valpovu postojala 1875. godine troraz-redna djevojačka škola sa 150 obveznika. U opetovnicu je išlo 92 učenice. Nastavu je vodila učiteljica Jelisava Mikić od 1871. godine. Plaća joj je bila 300 forinti i 3 hvata drva od općine. Nadalje, postojala je trorazredna dječačka škola sa 185 učenika. U opetovnicu je išlo 87 učenika. Učitelj je bio Ivan Marković. Plaću je imao 420 forinti, 6 hvati drva, s rala zemlje, vrt i 4 voza sijena. Ravnatelj obiju škola bio je Franjo Tagliber, župnik. Tako je u Valpovu bila osnovana prva osnovna škola. O povijesti školstva pisano je u Valpovačkim godišnjacima gdje se nalaze i detaljne informacija gdje su i koje škole otvarane u Valpovu i drugim mjestima Valpovštine.

Sokolskodruštvo

Novo društvo bilo je osnovano 27. travnja 1920. godine i bilo je uklopljeno u Sokolsku

župu Osijek i u Sokolski savez SHS. Kod obnove Sokola istakli su se zauzimanjem i poletom Josip Bauman i Milan Vele. To su bili prvi prednjaci novoga društva. Čim su bile sakupljene sprave i inventar bivšeg Hrvatskog sokola na Toplicama, odmah su tamo počeli vježbati. Hrvatski je sokol u Valpovu osnovan 16. srpnja 1907. godine pod vodstvom Hinka Naglera. No, doživio je neshvaćanje te je djelovao samo do 1909. godine kada slijedi nastavak sokolskog društva od 1920. godine. O postanku i radu sokolstva u Valpovu napisana je posebna knjiga koju je izdao Mato Birovljević.

NogometniklubJovalija

Razvoj i rad nogometnog kluba "Jovalija" nije tekao ravnomjerno pa se njegova

povijest dijeli na nekoliko vremenskih etapa od kojih svaka ima svoju karakterističnu crtu ondašnjeg društvenog života u Valpovu, što se neminovno moralo odraziti i u radu kluba. Nabrojiti ćemo radi orijentacije i naznake etapni razvoj nogometa:

1. period do 1926. godine tj. formalnog osnivanja. Nogomet se u Valpovu igrao pred konac Prvog svjetskog rata

2. od 1926. do osnivanja NK «Zanatlija» 1934. godine 3. od 1934. do okupacije u vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine 4. od 1941. do danas

O nogometnom klubu i njegovom razvoju napisana je posebna knjiga, stoga čitatelje upućujemo na istu. U Valpovu su osim sportskih društava postojali u periodu od 1918. do 1941. godine Ratarska čitaonica, Jugoslavenska čitaonica, Jugoslavenski klub i dr., ali o tim društvima nedostaje dokumentacije za njihov prikaz rada. O razvoju kinematografije postoji iscrpan i opširan prikaz koji počinje 1918. godine pa sve do naših dana. Nadam se da će se možda isplatiti napisati dobra knjižica o filmskoj produkciji u Valpovu. Koncem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća zapaža se osnivanje raznih kulturnih i sportskih društava. Razlog je jasan. Dok nije bilo razvijeno školstvo, nije bilo niti ove kulturne tekovine koja je danas nezaobilazni faktor u Valpovu.


148

Od toga vremena, a slobodno možemo reći da je tako i danas, odlučujući su uzroci bili pomiješani s političkim prilikama. Izuzetak je u društvenom radu glazbena kultura koja se dijeli na instrumentalnu i vokalnu. Ona spada u drevne čovjekove potrebe i navike od samih početaka civilizacije. Stečenom navikom ova vrsta artikulacije utjecala je na formiranje svijesti pojedinca, pojavom društvene svijesti sve do sustava upravljanja i mijenjanja istih. U najopsežnijem dijelu moga prikaza upravo je predmet izlaganja glazbeno i vokalno nasljeđe koje je počelo u našem Valpovu. Početak je društvenog okupljanja bila pjesma koja se počela pjevati po kućama, i postepeno je nekolicina spontano našla za potrebno da se ta stara i nezamjenjiva navika mora ozakoniti kao i druge društvene potrebe. Dakle, početak je bio u obliku kluba 1899. godine. O tome kako je slijedio razvoj vidjet ćemo listajući sljedeće stranice.

Documents

VALPOVO - Povijest Valpova, župe i Valpovštine