Važnost kinezioloških aktivnosti za djecu predškolske dobibib.irb.hr/datoteka/864115.JELENA_BURJA-zavrni_rad-finalna_verzija.… · poligone“ autorice Breslauer i Zegnal za cilj

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

UČITELJSKI FAKULTET

ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ

PREDMET:KINEZIOLOGIJA

JELENA BURJA

ZAVRŠNI RAD

VAŽNOST KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI

ZA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI

Zagreb, prosinac 2016.




ZAGREB

PREDMET:KINEZIOLOGIJA

ZAVRŠNI RAD

PRISTUPNICA: Jelena Burja

TEMA I NASLOV ZAVRŠNOG RADA: Važnost kinezioloških aktivnosti za

djecu predškolske dobi

MENTOR: dr.sc. Vatroslav Horvat, izvanredni profesor

SUMENTOR: Srna Jenko Miholić, mag.cin., viši predavač

Zagreb, prosinac 2016.

Jelena Burja Važnost kinezioloških aktivnosti za djecu predškolske dobi

~ 1 ~

SADRŽAJ:

SAŽETAK ................................................................................................................... 2

ABSTRACT ................................................................................................................ 3

UVOD .......................................................................................................................... 4

DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA ............................................................................ 5

1. KINEZIOLOŠKA AKTIVNOST ...................................................................... 8

1.1. Važnost kineziološke aktivnosti .................................................................... 9

1.2. Tjelesno vježbanje u razdoblju rasta i razvoja ............................................ 11

2. PSIHOMOTORIČKI RAZVOJ ...................................................................... 13

2.1. Razvoj okulomotorike ................................................................................. 14

2.2. Razvoj motorike .......................................................................................... 15

2.3. Motorička gibanja ........................................................................................ 17

2.3.1. Puzanje i provlačenje ........................................................................... 19

2.3.2. Penjanje ................................................................................................ 19

2.3.3. Kotrljanje, bacanje, hvatanje i gađanje ................................................ 20

2.3.4. Hodanje ................................................................................................ 21

2.3.5. Trčanje.................................................................................................. 21

2.3.6. Skakanje ............................................................................................... 22

2.3.7. Potiskivanje i vučenje .......................................................................... 22

2.3.8. Dizanje i nošenje .................................................................................. 22

2.4. Motoričke sposobnosti ................................................................................ 23

2.4.1. Snaga .................................................................................................... 24

2.4.2. Brzina ................................................................................................... 25

2.4.3. Fleksibilnost ili gibljivost ..................................................................... 26

2.4.4. Koordinacija ......................................................................................... 23

2.4.5. Preciznost ............................................................................................. 25

2.4.6. Ravnoteža ............................................................................................. 26

2.4.7. Izdržljivost............................................................................................ 26

2.4.8. Agilnost ................................................................................................ 27

3. DJEČJA IGRA .................................................................................................. 29

3.1. Igra u kineziologiji ...................................................................................... 29

3.2. Igra u pedagogiji .......................................................................................... 32

3.3. Uloga odgojitelja ......................................................................................... 33

ZAKLJUČAK ........................................................................................................... 35

LITERATURA ......................................................................................................... 36

Izjava o samostalnoj izradi rada ............................................................................. 39

IZJAVA ..................................................................................................................... 40


~ 2 ~

SAŽETAK

VAŽNOST KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI ZA DJECU

PREDŠKOLSKE DOBI

Cilj ovog diplomskog rada bio je dati uvid u važnost bavljenja kineziološkom

aktivnošću od najranije životne dobi. Takva aktivnost unaprjeđuje razvoj djeteta,

njegovu sposobnost te motorička znanja.

Fizička aktivnost je ljudska potreba i važno je upozoravati na posljedice

nedovoljnog kretanja koje najčešće dovodi do zdravstvenih problema u budućnosti.

Zato rad opisuje sve blagodati kineziološke aktivnosti, pri čemu je dan uvid u

motorički razvoj djece u različitoj životnoj dobi, a koji je u skladu sa razvojnim

načelima poput cefalokaudalnog i proksimodistalnog načela. Opisan je razvoj

motoričkih gibanja koji se zasniva na puzanju, povlačenju, kotrljanju, bacanju,

gađanju, hodanju, trčanju i dr., a koji je povezan sa određenom životnom dobi djeteta

(mlađa predškolska dob od tri do četiri godine, srednja dobna skupina od četiri do pet

godina i starija dobna skupina od pet do šest godina). Pri tome su navedene te

objašnjene i motoričke sposobnosti koje se tim gibanjima razvijaju, poput snage,

brzine, fleksibilnosti, koordinacije, ravnoteže i izdržljivosti.

Među brojnim tjelesnim aktivnostima izuzetno značenje ima igra koju treba

poticati kako bi dijete razvilo ranije spomenute sposobnosti, a unutar samog rada

dani su i primjeri igre. Kognitivnim i fizičkim sposobnostima igra potiče dijete na

razmišljanje, percepciju, pamćenje, analizu, maštu, te razvija upornost, volju,

odlučnost, strpljenje itd. Također, opisana je uloga odgojitelja u cijelom procesu jer

raznolike situacije omogućuju da igrom korigira negativne osobine djeteta, da ih

usmjerava u pozitivnom smjeru, ali i da utječe na razvoj smjelosti, odlučnosti,

samoinicijative, kooperativnosti i općenito razine samostalnosti. Uloga odgojitelja,

kao i roditelja, je i da pravovremenim učenjem djece fizičkoj aktivnosti, osim

poboljšanja razvoja motoričkih gibanja i sposobnosti djece, pokušava usaditi

odgovornost i navike za zdrav život djece u budućnosti.

KLJUČNE RIJEČI: Kineziološka aktivnost, motoričko gibanje, motorička

sposobnost, igra


~ 3 ~

ABSTRACT

THE IMPORTANCE OF KINESIOLOGICAL ACTIVITIES FOR

PRESCHOOL - AGE CHILDREN

The aim of this diploma thesis is to provide insight into the importance of

kinesiological activities from the earliest age. Such activities improve children’s

development, their abilities and motoric knowledge.

Physical activity is a human need and it is important to be aware of the negative

consequences of insufficient movement, which most often leads to health problems

in the future. That is why this diploma thesis describes all of the benefits of

kinesiological activities, providing insight into the motoric development of children

at different ages, which is in accordance with various developmental principles such

as the Cephalocaudal Principle and the Proximodistal Principle. Description of the

development of the motoric motion has been given; it is based on crawling, pulling,

rolling, throwing, aiming, walking, running, etc. This is directly connected to the age

of the preschool child (the younger age group: three- and four-year-olds, middle age

group: four- and five-year-olds, and older age group: five- and six-year-olds). All

motoric abilities that are developed, such as strength, speed, flexibility, coordination,

balance, and endurance, are listed and explained.

Among numerous physical activities, the most important one is playing, which

should be encouraged in order for the child to develop the aforementioned abilities.

The diploma thesis includes various examples of playing. With its cognitive and

physical abilities, playing encourages children to think, perceive, memorise, analyse,

and imagine; it also develops their persistence, will, determination, patience, etc. The

role the educator plays in this process is described as well - various situations allow

for correcting children’s negative traits through play and for them to be directed in a

positive direction. These situations also influence the development of boldness,

determination, self-initiative, cooperation, and the level of individuality in general.

The role of the educator, as well as the parents, is to try instilling children with

responsibility and habits that would lead to a healthy future life by teaching them

about physical activity on time, as this also leads to improving the development of

motoric movement and children’s abilities.

KEYWORDS: kinesiological activity, motoric movement, motoric ability, playing


~ 4 ~

UVOD

Kineziološka aktivnost je osnovna pokretačka snaga gotovo svih vitalnih

funkcija te potiče fizički rast, razvoj djece kao i razvoj njihovog psihomotoričkog

sustava i opće funkcionalne sposobnosti organizma. Njenim nedostatkom ugrožene

su sve motoričke sposobnosti i opće zdravlje djeteta u kasnijoj životnoj dobi te je

važno, kako kod odraslih tako i kod djece, svakodnevno ostaviti vremena za

bavljenje nekim oblikom takve aktivnosti.

Uz bezbroj ponuđenih aktivnosti, bez obzira na one na kojima roditelji

inzistiraju, djeca danas izabiru onu koja im se čini najzanimljivijom, koja je

najpopularnija među vršnjacima ili su u njoj najuspješniji. Smatramo kako je važno

poslušati dijete, uvažiti i podržati njegove želje jer ono tako dobiva pozitivnu

informaciju o svojim sposobnostima, stvara pozitivnu sliku o sebi i gradi

samopouzdanje te samopoštovanje. Sportske aktivnosti provode stručne osobe koje

vode brigu o pravilnom razvoju znanja, vještina i sposobnosti djece. Kroz takve

sportske aktivnosti djeca uče raditi, cijene fizički i mentalni rad i počinju shvaćati

njihovu povezanost i korisnost, a također stječu radne navike te potrebu za

organizacijom i odgovornosti. Sama motivacija za temu ovog rada proizašla je iz

dvogodišnjeg iskustva u radu s djecom kao odgojitelj. Izostanak kinezioloških

aktivnosti s djecom je nedopustiv. Željela sam proučiti i dati uvid u manjkavost

takvog rada s djecom te naglasiti kako adekvatni prostor i oprema motiviraju

odgojitelje za rad s djecom.

S obzirom na današnji sjedilački način života, pretpostavljam da bi se djeca

trebala više posvećivati kineziološkoj aktivnosti. Razlog tomu je što djeca na taj

način usađuju zdrave navike od malih nogu te razvijaju i usavršavaju svoje

motoričke sposobnosti i motorička gibanja. S obzirom na to da je igra djeci

svojstvena, oni kroz nju na zanimljiv način nesvjesno usađuju raznovrsne vještine

koje će dodatno usavršiti kroz kineziološku aktivnost. Ovim i sličnim temama bavili

su se Prskalo (2004), Kosinac (2011), Milanović (1997) i mnogi drugi. Nastavno,

pokušat ću opisati fizičku aktivnost u različitim segmentima razvoja motoričkih

sposobnosti i gibanja djece te na taj način potvrditi pretpostavku o njenoj važnosti.


~ 5 ~

DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA

Autori Špelić i Božić su se u svome znanstvenom radu iz 2002. godine bavili

istraživanjem važnosti primjene sportskih programa u predškolskim ustanovama za

kasniji razvoj motoričkih sposobnosti u školskom razdoblju. Problem istraživanja je

bio utvrditi razliku razine razvoja motoričkih sposobnosti djece prvog i drugog

razreda osnovne škole koja jesu i koja nisu bila uključena u posebne sportske

programe u predškolskim ustanovama. Za ispitivanje razine motoričkih sposobnosti

koristili su bateriju od 6 testova motoričkih sposobnosti. Njihovi rezultati pokazali su

da postoji značajna razlika između dviju skupina samo kod djevojčica i to na

području fleksibilnosti. U istraživanju oba spola je zapaženo da su djeca koja su

pohađala sportski program u vrtićima kasnije bitno više uključena u izvanškolske

sportske aktivnosti. Također ukazuju i na značajnu ulogu u određivanju djetetova

pozitivnog stava i interesa za bavljenje sportskim aktivnostima u kasnijim razvojnim

razdobljima (Tatković i Muradbegović, 2002).

Novo istraživanje istih autora (Špelić i Božić, 2002) predstavljalo je nastavak

njihovog ranijeg istraživanja. U tom istraživanju željeli su ispitati koliko poticanje

motoričke aktivnosti putem posebnog sportskog programa za predškolske ustanove

može imati pozitivan utjecaj na razvoj djetetove spremnosti za školu i njegov uspjeh

u početnom školovanju. U istraživanje su uključili učenike prvih razreda osnovne

škole od kojih su jedni bili, a drugi nisu bili uključeni u sportski program u

predškolskim ustanovama. Dobiveni rezultati ukazali su da djeca koja su bila

uključena u predškolsku ustanovu u kojoj se provodio posebni sportski program u

odnosu na drugu djecu postigla puno bolje rezultate na svim mjerama testa

spremnosti za školu, i to na području grafomotorike, značajno bolji uspjeh na kraju

prvog razreda i značajno veću uključenost u izvanškolske sportske aktivnosti. U radu

je naglašeno zapažanje kako stručnjaci fizičke kulture sve više zapažaju negativnosti

u razvoju djece kroz postojanje trenda porasta balastne mase, opadanja motoričkih i

funkcionalnih sposobnosti, pojavi spuštenih stopala, iskrivljenja kralježnice i porasta

različitih psihičkih poremećaja. Ti problemi ukazuju na nedovoljnu zastupljenost

motoričke aktivnosti u ranom djetinjstvu koje je gotovo nemoguće nadoknaditi u

kasnijim životnim razdobljima (Tatković i Muradbegović, 2002).


~ 6 ~

Autor Šerbetar je u svome stručnom radu iz 2002. godine istraživao razlike

između djevojčica i dječaka predškolske dobi u varijablama motoričke kreativnosti.

Iako je motorička kreativnost vrlo malo istraživana, poznato je kako su kod male

djece motorika i problemski motorički zadaci u funkciji općeg razvoja. Primijenio je

Torranceov test TCAM (Thinking Creatively in Action and Movement) na uzorku od

27 dječaka i 22 djevojčice u dobi od 5 do 7 godina. Dobivenim rezultatima uočene su

razlike u sve tri varijable testa – fluentnosti, originalnosti i imaginativnosti, gdje se

pokazalo kako su dječaci uspješniji. Uzroke razlika autor pripisuje prvenstveno

ranim okolinskim utjecajima. U radu je naglašeno kako bi motoričke aktivnosti

problemskog tipa trebale biti više zastupljene u radu s predškolcima zbog adaptacije,

povećanja motoričke produktivnosti i efikasnosti u učenju i radu, osamostaljivanja,

mentalnog zdravlja, samoaktualizacije (Tatković i Muradbegović, 2002).

U stručnom radu iz 2011. godine „Usvajanje motoričkih vještina kroz igru i

poligone“ autorice Breslauer i Zegnal za cilj odabiru najpogodnije kineziološke

sadržaje koje će učenici sami implementirati u razne igre i poligone. Kroz

prakticiranje raznih modela i tipova poligona željele su prikazati utjecaj na razvoj

primarnih biotičkih motoričkih znanja i vještina kroz svladavanje otpora, prepreka i

snalaženja u prostoru. Navedeno je kako svaka sprava privlači pažnju svakom

učeniku te je stoga potrebno omogućiti djeci da se kližu, penju, provlače, da se bore s

osobnom ravnotežom i slično. Hodanjem, trčanjem, skakanjem i poskakivanjem

svaki će učenik obogatiti i razviti svoju motoriku, usavršiti osjet ravnoteže, steći

znanja o vremenu i prostoru, a ujedno ojačati i mišićnu skupinu. Zaključile su da

kroz igru radeći na poligonima kod učenika se razvija osjećaj zajedničke

odgovornosti, osjećaj pripadnosti grupi, osjećaj smišljenog vođenja tijeka sata

tjelesne i zdravstvene kulture, što u konačnici utječe na zdravlje i na podizanje

kompetencija učenika (Prskalo i Novak, 2011).

Autori Nedić, Petrić i Fiorentini su u stručnom radu iz 2011. godine naveli za

cilj razvijanje suradničkih sposobnosti za timski rad, razvijanje sposobnosti

donošenja odluka, razvijanje kritičkog odnosa prema vlastitome i tuđem radu,

uviđanje svrhovitosti podjele rada, razvijanje samostalnosti, odgovornosti i

sposobnosti planiranja. Projekt je osmišljen na razini predškolskog sportskog

natjecanja i popratnih radionica vezanih uz sport što potiče motiviranost i stvaralačku

kreativnost svih sudionika. Aktivnosti su međusobno povezali određenim

redoslijedom kako bi ostvarili zadane ciljeve. Zaključili su da timski rad, ugodno


~ 7 ~

ozračje, sigurnost i vjera u osobne mogućnosti utječu na snažno formiranje djetetove

slike o sebi, upravljanju emocijama, osjećaju ponosa na rezultate zajedničkoga i

individualnog rada, a iznad svega pridonose procesu tolerancije, personalizacije i

socijalizacije (Prskalo i Novak, 2011).

Neljak i suradnici 2011. godine u svome istraživanju za cilj postavljaju

dobivanje informacija o tome što učenici misle o postavkama kurikuluma koje

određuju kompetencije u tjelesnom i zdravstvenom odgojno-obrazovnom području,

te koju važnost im pridaju. Rezultate su dobili na uzorku od 237 učenika strukovnog

srednjoškolskog obrazovanja. Potvrdili su kako su učenicima kompetencije tjelesnog

i zdravstvenog odgojno-obrazovnog područja iznimno važne. Kao najvažnija

područja učenici su označili „Motorička dostignuća“ i „Tjelesno vježbanje i

zdravlje“. Pretpostavlja se da je to posljedica trenutačnog stanja u nastavi tjelesne i

zdravstvene kulture u kojoj se najvjerojatnije najveća pažnja posvećuje motoričkim

postignućima, dok su druga područja ipak zapostavljenija, naročito zdravstveni odgoj

(Prskalo i Novak, 2011).

Autori Peršun, Jenko-Miholić i Vrbik su u svome radu koji je objavljen 2011.

godine naveli cilj kojim žele prikupiti i analizirati dosad objavljene radove koji se

bave nekim psihološkim pristupom nastavi tjelesne i zdravstvene kulture i sportskim

aktivnostima u osnovnoj i srednjoj školi u Hrvatskoj. Učenici su pokazali da im je

tjelesna aktivnost veoma važna u životu zbog unapređenja zdravlja i estetskih

razloga. Od roditelja se očekuje da će pozitivno potkrepljivati aktivnost svoje djece u

sportu. Utvrdili su da su kvaliteta i visina unutarnje motiviranosti učenika pozitivno

povezane s njihovim stavovima prema nastavniku, ali i obrnuto. Primjenom znanja

dobivenih različitim anketama vezanim uz ponašanje, stavove, motivaciju,

zadovoljstvo i navike učenika te međusobne odnose učenika, nastavnika i roditelja,

ili njihove odnose prema nastavi tjelesne i zdravstvene kulture te bavljenju sportom

općenito, zaključili su da treba povećati kvalitete nastave tjelesne i zdravstvene

kulture i odgojno-obrazovnog rada.


~ 8 ~

1.KINEZIOLOŠKA AKTIVNOST

Pojam kineziologije dolazi od grčke riječi kinezis (kretanje, pokret) i logos

(nauka, zakon) koji označava znanost o kretanju. Kineziologija je znanost koja

proučava zakonitosti upravljanja procesom vježbanja i posljedice koje ti procesi

ostavljaju na ljudski organizam (Prskalo, 2004).

Kineziologiju zanima svaki usmjereni proces vježbanja kojemu je cilj:

1. unapređenje zdravlja

2. optimalan razvoj i zadržavanje na što višoj razini ljudskih osobina,

sposobnosti, motoričkih znanja

3. sprečavanje preranog pada pojedinih antropoloških karakteristika i

motoričkih znanja

4. maksimalan razvoj osobina, sposobnosti u natjecateljski usmjerenim

kineziološkim aktivnostima.

Četiri su područja kineziologije utemeljena prema ciljevima (Prskalo, 2004):

kineziološka rekreacija - temeljni ciljevi usmjereni su na očuvanje zdravlja

organizma, socijalizaciju, osmišljavanje slobodnog vremena, postizanja

osjećaja zadovoljstva, a bez težnje dostizanja maksimalnih motoričkih

postignuća, s posljedičnom natjecateljskom ili ekonomskom dobiti,

kineziterapija - sustavna terapija tjelesnim vježbanjem (fizioterapija), s ciljem

poboljšanja funkcioniranja dijela ili cjelokupnog organizma,

kineziološka edukacija - sustavno tjelesno vježbanje s ciljem sustavnog

poticanja razvoja temeljnih motoričkih znanja i sposobnosti,

šport - težnja dostizanja maksimalnih motoričkih dostignuća, s potencijalnom

natjecateljskom i/ili ekonomskom dobiti.


~ 9 ~

1.1. Važnost kineziološke aktivnosti

Aktivnost je ljudska potreba i stoga je važno upozoravati na posljedice

nedovoljnog kretanja. Ona je najvažnija u djetinjstvu kad se može utjecati na tjelesni

razvoj i na stvaranje navika zdravog načina življenja. U današnje vrijeme čovjeku

(djeci) nedostaje kretanje koje je osnovna pokretačka snaga gotovo svih vitalnih

funkcija. Ugrožene su i osnovne motoričke sposobnosti: brzina, snaga i izdržljivost.

Korištenjem automobila i drugih prijevoznih sredstava smanjio se osnovni oblik

ljudske aktivnosti, hodanje. Uglavnom prevladavaju pasivni oblici sudjelovanja u

pojedinim aktivnostima kao što su gledanje televizije, posjeti kinu i kazalištu,

posjećivanje športskih priredbi gdje su djeca gledatelji, a ne aktivni sudionici u

različitim tjelesnim aktivnostima.

Neaktivnost uzrokuje značajno smanjenje motoričkih i funkcionalnih

sposobnosti, promjenu morfološkog statusa, a time pridonosi i brojnim oboljenjima i

poremećajima. Redovita tjelesna aktivnost jedan je od ključnih faktora za zdrav

život. Neke od pozitivnih aspekata tjelesne aktivnosti su: unapređenje zdravlja i

kvalitete života, produžuje očekivano trajanje života i smanjuje rizik za kronične

nezarazne bolesti kao što su bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, maligne bolesti

i sl. Dakle takvi aspekti pozitivno utječu na fizičko i mentalno zdravlje te

psihosocijalni razvoj. Nikada nije prerano da se započne s usvajanjem zdravih navika

i edukacijom o važnosti tjelesne aktivnosti. Naime studije su pokazale da većina

djece koja se bave sportom i tjelesno su aktivna u djetinjstvu, zadrže takve navike i u

odrasloj dobi. Djeca koja se od malena bave nekom sportskom aktivnošću, već u

ranoj životnoj dobi razvijaju radne navike i samodisciplinu, stoga sport pozitivno

utječe na razvoj osobnosti te ima pozitivnu ulogu i u emocionalnom razvoju djece

budući da olakšava i proces socijalizacije.

Kineziološka aktivnost potiče fizički rast i razvoj djece, razvoj psihomotoričkog

sustava i opće funkcionalne sposobnosti organizma. Zdravo, okretno, spretno i vješto

dijete može lakše nositi sve teškoće života te može lakše obavljati svoje radne i

društvene zadaće. Ono spoznaje opće fizičko stanje i stvara naviku bavljenja

tjelesnim aktivnostima. U današnje vrijeme veoma je potrebno svakodnevno ostaviti

vremena za bavljenje kineziološkom aktivnošću kako bi se spriječile posljedice

neaktivnosti. Zbog toga se posebno ističe pozitivan odnos prema tjelesnom vježbanju

bez kojega je zdrav način života nezamisliv (Prskalo, 2004).


~ 10 ~

Tjelesna se aktivnost obično definira kao „svako kretanje tijela povezano s

mišićnom kontrakcijom što povećava energetsku potrošnju iznad razine u

mirovanju“. Ova definicija uključuje tjelesnu aktivnost u slobodnom vremenu

(uključujući kineziološke aktivnosti), tjelesnu aktivnost na mjestu rada, u kući i oko

kuće. Tjelesna aktivnost, zdravlje i kvaliteta života usko su međusobno povezani.

Ljudskom tijelu je za optimalno funkcioniranje i izbjegavanje bolesti potrebna

redovita tjelesna aktivnost. Dokazano je da je sedentarni način života faktor rizika za

razvoj mnogih kroničnih bolesti. Aktivan život pruža mnoge društvene i psihološke

koristi jer tjelesno aktivnije populacije su sklonije dulje živjeti nego neaktivne.

Osobe koje su postale aktivne nakon sedentarnog načina života iskazuju bolje i

fizičko i psihičko osjećanje i imaju bolju kvalitetu života.

Epidemiološka istraživanja pokazuju da sve više djece i mladih ima prekomjernu

težinu ili je pretilo. Kod djeteta mogu nastati određene psihičke smetnje zbog

zadirkivanja o njegovom izgledu što utječe na njegovo samopouzdanje i

samopoštovanje, a može dovesti do izolacije i depresije. Također se povećava rizik

od niza ozbiljnih zdravstvenih problema. Smatra se kako većina djece postiže

prekomjernu težinu jer njihov način života uključuje nezdravu prehranu i nedostatak

tjelesne aktivnosti. Tjelesna aktivnost i vježbanje, nažalost, nisu više sastavni dio

dječjeg dana jer neka djeca nikad ne pješače ili voze bicikl do škole ili se bave bilo

kojom vrstom sporta. Nije neobično da djeca provode sate ispred televizora ili

računala. Prema Nacionalnom istraživanju ishrane i tjelesne aktivnosti (2007), tek od

4 do 10 dječaka i od 6 do 10 djevojčica ne provode najmanje jedan sat dnevno

fizičke aktivnosti sukladno preporukama zdravstvenih i stručnih institucija i

organizacija. Ne postoji mnogo dokaza o najboljem liječenju djece s problemom

težine, ali istraživanja pokazuju da se treba usmjeriti na poboljšanje prehrane i

povećanja tjelesne aktivnosti, što je najbolje započeti u predškolsko doba djece

(Prskalo i Sporiš, 2016) .

Veoma je važna povezanost tjelesne aktivnosti i održanja psihičkog i mentalnog

zdravlja. Iako nema puno istraživanja i dokaza, tjelesna aktivnost ima veliku ulogu i

pozitivne učinke na promjene raspoloženja, redukciju depresije, stresa i anksioznosti.

Da bi se dogodile pozitivne promjene bitno je da osobe (djeca) osjećaju uživanje i

zadovoljstvo tijekom provođenja aktivnosti, stoga je važno održavati redovitost

tjelesnog vježbanja kroz što je moguće dulji vremenski period.

Na uzorku predškolske djece proveden je eksperimentalni tretman primjenom

kinezioloških aktivnosti u trajanju od 9 mjeseci dva puta tjedno te je uočeno da se


~ 11 ~

aberantno ponašanje reducira kada se motoričke sposobnosti poboljšavaju pod

utjecajem redovnog vježbanja. Taj nalaz ukazuje na značajnu vrijednost motoričkog

vježbanja i primjene kinezioloških aktivnosti raznih modaliteta i intenziteta u

redukciji aberantnog ponašanja predškolske djece. Češća i intenzivnija kineziološka

aktivnost i vježbanje predstavlja vrlo primjeren način, jeftin i zabavan oblik

prevencije u smanjenju ekstremnog aberantnog ponašanja kod djece što u konačnici

rezultira smanjenjem delikvencije kod mladih (Prskalo i Sporiš, 2016).

Tjelesna aktivnost je jako važna, ali još je važnije da se sve odradi pravilno i uz

stručnu pomoć. Najvažnija je u ranoj fazi razvoja, u djetinjstvu, kad se može utjecati

na tjelesni razvoj, ali i na stvaranje navika zdravog načina življenja. Nedovoljan

razvoj sustava za kretanje, kao posljedica njegove neaktivnosti, može imati za

posljedicu nepravilno držanje. Djeca uključena u različite kineziološke programe, a

iskustvo pokazuje da se rado uključuju pogotovo ako im se osiguraju dobri uvjeti,

imaju značajnu biološku prednost. Unatoč činjenici kako se većina djece ne drži

preporuka o tjelesnoj aktivnosti, djeca su stvorena da budu aktivna i ako je ikako

moguće da se tjelesno angažiraju kroz aktivnu igru.

Utvrđeno je kako kineziološka aktivnost ima pozitivne utjecaje na proces učenja,

ali ne samo motoričkih i teorijskih kinezioloških informacija. Meta analiza s ciljem

utvrđivanja povezanosti tjelesne aktivnosti i spoznaje kod djece pokazuje značajnu

povezanost između tjelesne aktivnosti i kognitivnog funkcioniranja. Kognitivne ili

spoznajne sposobnosti omogućuju primanje, prijenos i preradu informacija, što se

ostvaruje u kontaktu s okolinom. Djelovanjem kinezioloških podražaja mogu biti

unaprijeđene osobine ličnosti jer su značajne za razumijevanje i predviđanje

ponašanja čovjeka u različitim situacijama. „Svim fazama socijalizacije djeteta sport

kao jedan vid kineziološke aktivnosti pridonosi kao jedan od agensa koji taj proces

čine sadržajnijim i dinamičnijim“ ( Prskalo i Sporiš, 2016, str. 191).

1.2. Tjelesno vježbanje u razdoblju rasta i razvoja

Odavno se tjelesna aktivnost navodi kao jedan od egzogenih čimbenika koji

utječu na rast i sazrijevanje. Rast označava povećanje veličine (kvantitativno) nekog

organizma ili njegovih dijelova. Razvoj pak označava sazrijevanje (kvalitativne

promjene) organa ili sustava od ranog djetinjstva pa do početka adolescencije

(Kosinac, 2011). Mišigoj-Duraković i suradnici u 1999. godini navode da se o

utjecaju tjelesne aktivnosti do unazad dva desetljeća smatralo da je za skladan rast i

razvoj djeteta potrebna određena razina tjelesne aktivnosti. No zadnjih desetljeća


~ 12 ~

pronalazi se pregršt objavljenih rezultata istraživanja o pozitivnom i negativnom

utjecaju tjelesne aktivnosti, vježbanja i sportskog treninga na rast i razvoj, funkcijsku

sposobnost, ali i ranu primarnu prevenciju koronarne bolesti srca, arterijske

hipertenzije, inzulin neovisnog dijabetesa i drugih bolesti čija se učestalost u odrasloj

populaciji povezuje i sa stupnjem tjelesne aktivnosti.

U dječjoj dobi veliki dio dnevne tjelesne aktivnosti zbiva se u okviru

organiziranih sportskih programa i igre te može biti izražena satima aktivnosti u

tjednu. Pogrešno je mišljenje da su djeca slaba i da teško podnose tjelesne napore.

Djeca, napose u mlađoj dobi, vrlo se izdašno kreću najčešće u igri. Prema jednoj

longitudinalnoj studiji predškolsko dijete prijeđe tjedno u svojoj aktivnosti do 98 km.

S polaskom u školu ta se vrijednost izrazito smanjuje na 54 km tjedno. Spoznaje o

utjecaju tjelesnog vježbanja i treninga na rast i razvoj temeljene su uglavnom na

rezultatima usporedbi pokazatelja rasta i razvoja između sportski neaktivne djece i

djece uključene u sportski trening, usporedbi aktivne i neaktivne djece, analizom

utjecaja kratkotrajnih specifično definiranih trenažnih programa, te na temelju rjeđih

longitudinalnih studija djece i omladine poznate individualne razine aktivnosti

odnosno uključenosti u sportski trening. Veliki broj studija djece sportaša proveden

je na uzorcima djece uključenih u sportove u kojima treninzi započinju rano u

djetinjstvu kao npr. gimnastika, balet, plivanje (Mišigoj-Duraković i sur., 1999).

Redovito aktivna djeca oba spola koja su uključena u sportski trening uglavnom

se ističu boljom aerobnom izdržljivosti, ali i višom razinom niza funkcijsko-

motoričkih sposobnosti posebice mišićne izdržljivosti i brzine trčanja. Osjetljivost na

trening ovisi o nizu čimbenika kao što su dob, spol, iskustvo i razina uobičajene

dnevne aktivnosti, razina inicijalnih sposobnosti, i genetski specifična varijabilnost

osjetljivosti na trenažni proces (Mišigoj-Duraković i sur., 1999).


~ 13 ~

2. PSIHOMOTORIČKI RAZVOJ

Psihomotorički razvoj djeteta u prve dvije godine života može se uvjetno

podijeliti u dva perioda: 1. motorički razvoj djeteta prije dolaska na svijet (in utero) i

2. od dolaska djeteta na svijet (nakon poroda pa do dvije godine) (Kosinac, 2011).

Danas se razvoj motorike prati pomoću ultrazvuka s ciljem da se na vrijeme

dobiju korisne obavijesti o motoričkom razvoju i eventualnom zaostajanju ili

poremećaju živčano-mišićnog sustava. Razvoj pokreta djece moguće je pratiti od

početka aktivnog podizanja glave u ležećem položaju na prsima, preko puzanja,

uspravljanja i razvoja samostalnog hoda (Slika 1).

Slika 1. Faze uspravljanja djeteta.

Najznačajnije osobine u prvoj godini života su veliki fizički razvoj djeteta i

njegova sve veća svijest o sebi. Psihološki razvoj je usko povezan s fizičkim. Dijete

počinje ovladavati okolinom što dolazi sa sve većom koordinacijom, razvojem

sustava za kretanje i počecima govora. Prvi emocionalni odnosi razvijaju se bliskim

dodirom s majkom. Odsustvo takvog odnosa donosi posljedice u zaostajanju u

razvoju. Jedan od najvažnijih elemenata za formiranje ličnosti u prvoj godini života

je osjećaj sigurnosti. Hod se razvija dugotrajno i postepeno, a počinje nakon što

dijete nauči sigurno stajati i održavati ravnotežu tijela u stojećem položaju bez

pridržavanja za oslonac. Do 21. mjeseca dijete mora ovladati mnogim složenim

aktivnostima motorike i držanja ravnotežnog položaja tijela. Svakako je pogrešno

misliti kako svako zdravo dijete treba prohodati (samostalno hodati) do prvog

rođendana. Autori ustvrđuju da oko 97% djece samostalno hoda tek s 18 mjeseci.

Ponašanje djeteta u prve dvije godine života vezano je ponajviše uz aktivnosti

senzomotorike. Senzomotorika je sposobnost djeteta da prije pojave govora rješava


~ 14 ~

neke probleme pomoću aktivnosti u kojima na poseban način sudjeluju percepcija i

motorika ruku (Kosinac, 2011).

U ranom djetinjstvu (od 18 mjeseci do 5. godine) sve veća kontrola nad tijelom

omogućava veće fizičke sposobnosti. Dijete razvojem govora omogućava proširenje i

shvaćanje društvenih odnosa i sredine. Uglavnom se kontrola primitivnih osjećaja

postiže preko psihičkog poistovjećivanja s roditeljima jer dijete želi sličiti roditeljima

te ih oponaša. Kosinac je pisao kako su dječji pokreti u ranom djetinjstvu

nekoordinirani i da se bitno razlikuju od pokreta odraslih. Pravilna koordinacija

pokreta ruke i noge pri hodanju nađena je samo u 10% trogodišnje djece, u 50%

četverogodišnjaka, a u 80% šestogodišnje djece. Zbog toga su zadaće obrazovanja

dječje motorike vrlo složene, a osnovni cilj je koordinacija svih pokreta i njihovo

usklađivanje s funkcijom komunikacije.

U kasnom djetinjstvu (od 5. do 12. godine) dijete se brzo intelektualno razvija i

postaje aktivan član društva. Velik dio emocionalnog zadovoljstva dijete dobiva od

svojih vršnjaka (prijatelja).

2.1. Razvoj okulomotorike

Okulomotorika je dio senzomotorike koja se u djeteta očituje koordinacijom

gledanja i hvatanja predmeta iz okoline. Sposobnost djeteta da rukuje nekim

predmetom ili materijalom, kao i način na koji dijete rješava te zadaće i probleme da

bi do nečega došlo, ukazuje na povezanost tih pokreta s psihičkim razvojem djeteta

(Kosinac, 2011). U razvoju okulomotorike vrlo važnu ulogu ima razvoj motorike

ruku (slika 2). Sve akcije djeteta u ranoj dobi povezane su s razvojem mozga. Ta

međusobna povezanost omogućila je čovjeku da se izdvoji i bitno razlikuje od ostalih

oblika života na zemlji. Razvoj hvatanja predmeta je popraćen redoslijedom

određenih aktivnosti. U prva dva ili tri mjeseca nakon rođenja dijete pomoću vida

dolazi u dodir s predmetima iz okruženja. Oko petog mjeseca pokušava objema

rukama uhvatiti neki predmet koji se pokreće u njegovoj blizini, no još uvijek nije

sposobno samo uzeti predmet koji očima promatra. Voljno hvatanje kad ruka slijedi

pogled javlja se tek nakon 6. mjeseca. Po mišljenju Neir-a takav način hvatanja ima

veliko značenje u psihološkom razvoju djeteta, jer djetetu omogućuje da na taj način

upozna različita svojstva predmeta oko sebe i tako proširuje spoznaje. Oko devetog

mjeseca dijete je već mnogo preciznije, a potom predmete hvata samo palcem i

kažiprstom. Potkraj prve godine razvija se voljno otpuštanje (bacanje) predmeta koje

je u početku nespretno, ali s vremenom se toliko usavrši da dijete slaže određene


~ 15 ~

predmete jedan na drugi. Motorika ruke dvogodišnjeg djeteta praćena je fenomenom

sinkinezije (istovremenim učešćem i druge ruke) i aksijalne sinkinezije (aktivnost

ruke je praćena pokretima usta i lica) (Kosinac, 2011). Djetetu se razvija i sposobnost

rukovanja olovkom. S petnaest mjeseci dijete šara po papiru, u početku su to točkice,

zatim vodoravne crte, okomite, dijagonalne i luk pa do različitih oblika nesavršene

kružnice.

Usporenja u ovom razvoju mogu ukazati na poremećaje u razvoju motorike

ruku, što je često posljedica usporenja u mentalnom razvoju djeteta. Stoga

promatranje i praćenje razvoja okulomotorike ima veliku važnost u praćenju

psihičkog razvoja i vrlo je pouzdan indikator u prognozi budućega mentalnog razvoja

djeteta.

Slika 2. Manipuliranje predmetom.

2.2. Razvoj motorike

Razvoj je slijed promjena u osobinama, sposobnostima i ponašanju djeteta radi

kojih se ono mijenja. Nije pravocrtan, što znači da napredak u jednom području

donosi zastoj u drugom. Kroz dječji razvoj miješaju se nasljedni (biološki), a i

okolinski (učenje, odgoj) utjecaji te ovise o razvoju neuroloških struktura.


~ 16 ~

Optimalni uvjeti za razvoj u okolini djeteta su:

1) Materijalni okoliš - prostor, predmeti, igračke, glazba i govor odraslog;

2) Socijalna okolina - nazočnost, dostupnost odrasle osobe, tjelesni dodir,

emocionalni odnosi odraslih u okolini djeteta, društvo vršnjaka.

Prema Kosincu iz 2011. godine motorika je učenje o kretanju. Moto dolazi od

talijanske riječi motus što znači gibanje, kretanje, micanje. Ljudsko tijelo građeno je

za aktivnost, i da bi ono ispravno funkcioniralo potrebna mu je aktivnost što

podrazumijeva pojam kretanja. Pokret je psihička akcija koja je posljedica

senzoričkih podražaja, unutrašnje akcije središnjeg živčanog sustava i reakcije

sustava za kretanje. U ljudskom tijelu svi organi na određeni način sudjeluju u

pokretu koji je bitna pretpostavka u održavanju stabilnog i uravnoteženog stanja

organizma i razine zdravlja, te na taj način i jedan od najvažnijih elemenata života.

Razvoj motorike je vidljiv u usavršavanju držanja tijela- posturalne kontrole,

kretanja- lokomocije i baratanja predmetima- manipulacije. Osnovni pokreti temelj

su motoričkih vještina i temelj su za sportske vještine.

Motorički razvoj se događa određenim redoslijedom u skladu s razvojnim

načelima. Dva razvojna načela: cefalokaudalno - kontrola pokreta glave i vrata,

preko voljnih pokreta rukama do voljnih pokreta nogama; a drugo je:

proksimodistalno - razvoj kontrole voljnih pokreta od sredine trupa prema

ekstremitetima; kontroliranje pokreta ruku iz ramena, a kasnije pokreti iz lakta i na

kraju pokreti šaka i prstiju.

Kada je riječ o djeci mlađe uzrasne dobi, posebnu zadaću ima funkcija velikih

poprečno-prugastih mišića koji omogućuju statičke i dinamičke pokrete tijela kao što

su: držanje glave, puzanje, sjedenje, stajanje, hodanje, penjanje i sl. U prve dvije

godine života razvoj motorike velikih mišića usko je povezan s psihičkim razvojem

djeteta. Ovladavanje pokreta omogućuje djetetu da postane samostalno, da relativno

nezavisno zadovoljava svoje potrebe i da slobodno komunicira s okruženjem (slika

3). Najnovija istraživanja ukazuju da upoznavanje prostora putem pokreta i raznih

tjelesnih vježbi predstavlja osnovu intelektualnog razvoja (Kosinac, 2011). Pokret je

povezan s ritmom, pjesmom i glazbom. Njime se javlja i svijest o vremenu jer ima

svoj početak, tijek i završetak. U predškolskom periodu formiraju se i učvršćuju

buduća osobna obilježja motorike. No složenost tog perioda je u tome što je tada

ograničena mogućnost formiranja pravilnih pojmova o kretanju. Vrši se

automatizacija navika kretanja, a to povlači sa sobom i učvršćivanje pogrešaka, što


~ 17 ~

se kasnije teško ispravlja. Dijete se osposobljava da pravilno izvršava osnovne

pokrete, bez veće detaljizacije. Ono ne može voljom zaustaviti kretanje, te upravo

zbog toga promatranje, praćenje i vrednovanje pokreta u djeteta ima svoje specifično

zanimanje, metodološko određenje i fiziološko razgraničenje.

Slika 3. Kretanje u različitom okruženju.

2.3. Motorička gibanja

Usporedo s promjenama u rastu i razvoju djeteta predškolske dobi mijenjaju se i

njegova motorička gibanja, što znači da je istodobno s procjenama rasta i razvoja

odvijaju i procesi u razvoju osnovnih motoričkih gibanja, kao što su hodanje, trčanje,

bacanje, penjanje, puzanje, provlačenje, kotrljanje i drugo. Svladavanje tih gibanja

djetetu omogućuju lakšu komunikaciju s okolinom i vrlo stimulativno utječe na sve

organe i organske sustave, što sve zajedno povoljno utječe na njihov rast i razvoj

(Findak i Delija, 2001).

U početku su gibanja slučajna, a već nakon drugog mjeseca dijete počinje dizati

glavu kada leži na prsima. U trećem mjesecu dijete već okreće glavu prema smjeru

odakle dolazi zvuk. Od četvrtog do petog mjeseca dijete pokušava primiti predmet

koji mu se nudi, a u šestome mjesecu sjedi. Slijedi puzanje, a od desetog mjeseca

dalje pojavljuju se prvi pokušaji hodanja, odnosno prvi koraci.


~ 18 ~

Djetetovo je hodanje u početku nesigurno, kasnije je sve sigurnije, ali još sa

široko raširenim nogama. Kada dijete prohoda, intenzivno ponavlja ta gibanja i

postaje sve sigurnije najprije u hodanju, a zatim u trčanju. Kada dijete hoće uhvatiti

jednom rukom, pruža i drugu ruku, pomaže si i nogama, ljulja se tijelom, i tako u

izvođenju jednog pokreta sudjeluje nekoliko organa. Do četvrte godine dijete bi

trebalo svladati osnovne prirodne oblike kretanja. Od četvrte do pete godine dijete

već dobro trči, bez teškoća stoji na jednoj nozi i slično, a kasnije dobro vlada i

ostalim motoričkim gibanjima iz korpusa prirodnih oblika kretanja.

Kako bi rad s djecom predškolske dobi bio što uspješniji, treba brinuti i o

specifičnostima koje karakteriziraju njihov rast i razvoj. Čovjekovu motoriku obično

dijelimo na filogenetske i ontogenetske oblike kretanja.

Filogenetski oblici kretanja determinirani su prije svega naslijeđem i među njih

ubrajamo hodanje, trčanje, skakanje, puzanje, penjanje itd.

Ontogenetske dinamičke stereotipe uglavnom vežemo za učenje tijekom razvoja

jedinke i medu njih ubrajamo plivanje, skijanje, klizanje, vožnju biciklom itd.

Motorika je ono što vidimo u djetetovu kretnom izražavanju. Kretanje djece

predškolske dobi ima različita obilježja u pojedinim fazama rast i razvoja (Findak i

Delija, 2001).

Što se tiče mlađe dobne skupine (od tri do četiri godine), jedna od osnovnih

karakteristika jest da su djeca te dobi ovladala osnovnim prirodnim oblicima kretanja

hodanjem, trčanjem, puzanjem, skakanjem, penjanjem itd. Pokreti djece te dobi

relativno su spori, dosta površni i skromni u odnosu prema prostornoj orijentaciji, pa

i zahtjevi koji se pred njih postavljaju mogu i moraju biti manji i s obzirom na

izvođenje pokreta, i s obzirom na trajanje zadane aktivnosti, koja ne može trajati

duže od 10 do 15 minuta.

Srednja dobna skupina (od četiri do pet godina) u djeteta se povećava i

sposobnost za kretanje, ono je brže, spretnije i točnije pri izvođenju pokreta, odnosno

kretanja. U to vrijeme djeca već razlikuju i smjer kretanja (naprijed-nazad), u

prostoru se bolje snalaze i s manje napora svladavaju zadaće vezane uz izvođenje

određenih pokreta ili kretanja. To je jedan od razloga što i tjelesna aktivnost s djecom

te dobi može trajati nešto duže i do 20 minuta.

Za djecu starije skupine (od pet do šest godina) karakteristično je da im je

povećana sposobnost kretanja, snažnija su i izdržljivija i spremnija za uključivanje u

različite oblike tjelesnih aktivnosti. To je vrijeme kada su djeca sposobna pokrete

izvoditi točnije, brže, bolja im je prostorna orijentacija, pa su spremna i za izvođenje


~ 19 ~

nešto složenijih pokreta. Djeca su otpornija i na promjene okoline i na promjene

izazvane pod utjecajem tjelesnog vježbanja. Mogu podnositi duža opterećenja, pa

tjelesne aktivnosti mogu trajati i do 30 minuta.

Uz rast i razvoj koji prati dijete predškolske dobi, obilježja su tog razdoblja

značajne promjene i u razvoju gibanja. Razvoj tih gibanja ne odvija se ravnomjerno,

nego postupno i prati ga niz ”popratnih” pojava. Jedna od ”pojava” u radu s djecom

predškolske dobi je igra. Djeca tjelesno vježbanje i ne doživljavaju drugačije nego

kao igru.

2.3.1. Puzanje i provlačenje

Puzanje i provlačenje su vježbe koje utječu na rast i razvoj kralježnice i na

jačanje mišića leđa, ramena i na držanje tijela. Puzanje treba provoditi samo u

primjerenim higijenskim uvjetima.

Djeca mogu puzati na različite načine (ležeći na trbuhu, četveronoške,

oslanjajući se na koljena i ruke, četveronoške, oslanjajući se na stopala), te na

različitim smjerovima. Provlačiti se mogu ispod različitih prirodnih i umjetnih

prepreka ili kroz njih. Takve vježbe preporučljivo je izvoditi u obliku jednostavnih

igara i zadaća s ciljem da djeca očekivane pokrete ili kretanje izvode što slobodnije.

Nakon svake vježbe potrebno je izvoditi vježbe za istezanje (Findak i Delija, 2001).

Primjer 1.

Učenici su u kolonama. Zadatak je puzati do obruča, provući se kroz obruč,

nastaviti puzati po strunjači, uzeti loptu te se s njom provući kroz okvir sanduka.

2.3.2. Penjanje

Čim dijete prohoda pokušava se penjati ili visjeti. Pri penjanju dijete razvija

mišiće ramena, trbušne i prsne mišiće, mišiće nogu i opću snagu,te se penjanje

razlikuje u svakoj dobnoj skupini (Findak-Delija, 2001).

Manja djeca (do tri godine) i djeca mlađe predškolske dobi prilikom penjanja

obično se služe jednom nogom, pokreti ruku i nogu dosta su slabo koordinirani.

Srednja dobna skupina penje se slobodnije i sigurnije, a za vrijeme penjanja služi

se objema nogama, naizmjenično.

Djeca starije dobne skupine pri penjanju služe se pravilno i rukama, a rad ruku i

nogu dosta je koordiniran.


~ 20 ~

Primjer 2.

Učenici se slobodno kreću po dvorani. Na zadani znak popnu se na unaprijed

postavljene prepreke (kozlić, konj, sanduk, klupu, ljestve i sl.). Na ponovni znak

silaze s prepreka i nastave se slobodno kretati.

2.3.3. Kotrljanje, bacanje, hvatanje i gađanje

Pri bacanju u cilj, potrebno je uskladiti rad ruku, trupa i nogu, a istodobno

procijeniti i udaljenosti cilja u koji se gađa. U početku dijete predmet lakše kotrlja

nego što ga baca, jednako tako dijete te dobi lakše kotrlja npr. manju loptu, a hvata

veću loptu, zatim lakše kotrlja loptu do cilja nego baca u cilj, bolje pogađa u veliki

nego u mali cilj itd.

Kotrljanje je prva djelatnost koju dijete provodi u prvom kontaktu s loptom.

Prilikom bacanja pozornost treba obratiti da vježbe i zadaci budu prilagođeni djeci, te

da djeca bacaju predmete različitih oblika, veličine i težine (Pejčić, 2005). Djeca

hvataju loptu s objema rukama, i to tako da ruke pružaju prema lopti, a u trenutku

kada lopta dotakne ruke, pogrče ih i privuku. Hvatanje lopte se uči najprije s mjesta,

a potom iz kretanja. Kada djeca nauče kotrljati, bacati i hvatati, onda se prelazi na

učenje gađanja.

Djeca mlađe dobi ne gađaju u cilj. Srednja dobna skupina počinje s gađanjem u

veću metu. Djeca starije dobne skupine u cilj gađaju najprije s manje, pa postupno s

veće udaljenosti.

Primjer 3.

Učenici su u kolonama. Na određenoj udaljenosti povučemo crtu iza koje

postavimo obruč. Zadatak je da učenik prebaci loptu preko crte i pogodi u obruč.

Primjer 4.

Po širini dvorane postavimo uže na određenu visinu. Učenici su u dvije

nasuprotne vrste i jedna vrsta prebacuje preko užeta različite predmete koje učenici

druge vrste moraju hvatati.

Primjer 5.

Učenik legne na strunjaču (potrbuške ili na leđa) i bočno se kotrlja. Ruke treba

ispružiti.


~ 21 ~

2.3.4. Hodanje

Hodanje je jedno od osnovnih čovjekovih motoričkih gibanja. Hodanje pozitivno

utječe na cjelokupan organizam, a osobito na lokomotornih sustav. Može se

iskoristiti za utjecaj na pravilno držanje tijela. Zato djecu treba upozoriti da pri

hodanju ne spuštaju glavu i da ne vuku noge. Hodanje jednogodišnjeg djeteta

karakterizira dosta dodatnih pokreta. Hod je nesiguran, pa nerijetko završava padom.

Korak je sitan, tempo neujednačen, pokreti ruku i nogu nisu koordinirani, pa se dijete

pri hodu ljulja. Krajem treće godine, pokreti ruku i nogu sve su koordiniraniji, pa

postupno nestaje geganja (Findak i Delija, 2001).

U mlađoj predškolskoj dobi korak postaje duži, pokreti ruku su usklađeniji s

gibanjima nogu, pa je i hodanje izjednačenije. Djeca mlađe dobne skupine mogu bez

odmora hodati od 5 do 15 minuta.

U srednjoj dobnoj skupini treba i dalje brinuti o pravilnom radu nogu i ruku,

odnosno o njihovoj koordinaciji. Djeca te dobi mogu bez odmora hodati do 20

minuta.

U starijoj dobnoj skupini mogu bez odmora hodati do 30 minuta. U provođenju

vježbi hodanja treba početi s jednostavnim zadacima.

Primjer 6.

Na tlu dvorane nacrtamo crtu (ravnu, vijugavu). Učenici hodaju po crti jedan iza

drugoga.

2.3.5. Trčanje

Prema Findaku i Deliji iz 2001. godine, trčanje pripada u osnovna motorička

čovjekova gibanja. Pokreti ruku i nogu za vrijeme trčanja dosta su dobro usklađeni,

koordinacija pokreta ruku i nogu prije se pojavljuje pri trčanju nego pri hodanju.

Mala djeca trče cijelim stopalom, nogama gotovo lupaju, zbog čega njihovo trčanje

nije elastično. Naglašeniji odraz za vrijeme trčanja pojavljuje se tek kod

šestogodišnjaka. Dužina, tempo i brzinu trčanja treba prilagoditi dječjim

mogućnostima. Djeca mlađe dobi mogu bez odmora trčati do 15 sekundi, srednje

dobi do 25 sekundi, a starije dobi do 35 sekundi.

Primjer 7.

Učenici su poredani u dvorani u određenim razmacima (oko 1 m). Na zadani

znak, prvi učenik počinje trčati između ostalih, a kad stigne do posljednjeg, počenje

trčati slijedeći.


~ 22 ~

2.3.6. Skakanje

Djeca predškolske dobi mogu skakati u daljinu, visinu i u dubinu. U radu s

djecom do tri godine potreban je veći oprez jer ne znaju skakati. Izvođenje skokova,

odnosno skakanje, razumijeva zadovoljavanje i drugih zahtjeva, veću koordiniranost

(treba povezati rad ruku, nogu i trupa prilikom skoka) zatim sposobnost mjerenja

udaljenosti okom, potom treba zadržati ravnotežu prilikom doskoka, potrebna je veća

snaga mišića nogu i za odraz i za doskok (Findak i Delija, 2001). Treba početi

skakanjem koje oponaša životinje, dakle s jednostavnim skokovima na mjestu, pa u

kretanju, na obje noge, a zatim na jednoj nozi itd.

Trogodišnje dijete može skakati odrazom s obje noge, može preskakivati

konopac koji leži na tlu, skakati u dubinu s predmeta visokog od 10 do 15cm.

Djeca srednje predškolske dobi počinju skakati s odrazom jedne noge, a u

dubinu mogu skakati s 25 cm visine.

Djeca starije dobne skupine mogu, uz skokove u dubinu s visine 35 cm, izvoditi

i skok uvis, odnosno skok udalj. Djeca te dobi mogu preskakivati i kratku i dugu

vijaču.

Primjer 8.

Na tlo u nizu postavimo palice. Učenici u kolonama sunožnim odrazom

preskaču prepreke.

2.3.7. Potiskivanje i vučenje

Djeca mogu potiskivati i vući predmete različite težine i veličine, mogu izvoditi

te vježbe u paru ili u skupinama. Vježbe i zadaće pri potiskivanju djeca moraju

izvoditi izmjenično s objema rukama kako bi ravnomjerno utjecala na razvoj ruku i

ramenog pojasa.

Primjer 9.

Parovi se nalaze u krugu nacrtanom na podu, a ruke su im na leđima. Potiskuju

se prsima nastojeći jedan drugoga povući iz kruga.

2.3.8. Dizanje i nošenje

Dizanje i nošenje su vrlo korisne ako su težina i oblik predmeta primjereni

njihovoj dobi. Dizanje i nošenje pozitivno utječu na cijeli organizam, dinamičku

snagu mišića ruku i ramenog pojasa, leđnu i trbušnu muskulaturu te na mišiće nogu.


~ 23 ~

Predmete dijete može nositi samo ili u suradnji s drugom djecom. Predmeti koji se

podižu i nose moraju svojom težinom, oblikom i veličinom biti primjereni dobi i

spolu vježbača (Pejčić, 2005). Najbolje je da svako dijete ima svoj predmet. Težina

predmeta koji dijete te dobi može nositi je od 1 do 2 kg na udaljenosti ne većoj od

20m.

Primjer 10.

Punjenu vrećicu pijeska učenici prenose s jedne strane vježbališta na drugu, i to

s obje ruke zabacivši vrećicu na leđa ili noseći je ispred sebe.

2.4. Motoričke sposobnosti

Brojnim istraživanjima utvrdilo se postojanje većeg broja različitih primarnih

motoričkih sposobnosti zvanih: brzina, koordinacija, ravnoteža, eksplozivna,

repetitivna i statička snaga, fleksibilnost i preciznost. Svaka navedena motorička

sposobnost regulirana je odgovarajućim mehanizmima središnjeg živčanog sustava,

koji njome upravljaju, a manje su ili više povezane sa drugim ljudskim

sposobnostima (Prskalo, 2004). Motoričke sposobnosti nisu važne same za sebe, već

i za razvoj ostalih osobina i sposobnosti.

Ako se motoričke sposobnosti ne razviju do razine koju je objektivno moguće

postići s obzirom na genetsku predodređenost, vrlo je vjerojatno da takav pojedinac

neće biti u stanju efikasno i s lakoćom obavljati različite svakodnevne zadaće niti će

takvo stanje potaknuti razvoj ostalih osobina i sposobnosti s kojima su motoričke

sposobnosti povezane.

Od najranijeg djetinjstva treba posvetiti najveću moguću pažnju razvoju svih

navedenih motoričkih sposobnosti, što će pozitivno utjecati na ukupan razvoj i

zdravlje. Navedene motoričke sposobnosti nemaju istovjetne koeficijente urođenosti,

zbog čega su neke tijekom života manje, a druge više pod utjecajem procesa

vježbanja. Promatrajući samo one koje se prate u školstvu znatno su više urođene

brzina, koordinacija i eksplozivna snaga, a repetitivna i statička snaga pa i

fleksibilnost urođene su manje.

Sposobnosti koje su više urođene, treba ranije razvijati, već u najranijem

djetinjstvu, jer njihov razvoj ranije i završava, praktički najkasnije sa završetkom

srednjeg obrazovanja. Sposobnosti koje su manje urođene, također treba razvijati u

djetinjstvu i mladosti, ali je utjecaj na njih u smislu razvoja moguć i kasnije,

praktički tijekom cijelog života.


~ 24 ~

2.4.1. Snaga

Snaga je sposobnost sportaša koja se manifestira u savladavanju različitih

otpora. Ona se razvija i primjenjuje u različitim sportskim aktivnostima, zbog čega

postoje različite vrste akcionog ispoljavanja ove motoričke sposobnosti.

Snaga ovisi o morfološkim strukturama, a to su sustavi odgovorni kako za njezin

razvoj tako i prijenos i kontrolu. Tijekom adolescentskog razvoja snaga se povećava

sukladno fiziološkoj i kronološkoj dobi, a ovisi o sustavu antropometrijskih značajki.

Maksimalna sila mišića ovisi o fiziološkom poprečnom presjeku. Što je on veći, veća

je i snaga. Na snagu utječu gustoća i vrsta mišićnih vlakana. Djelovanje sile na

danom putu je radnja i izražava se julima što je newton na 1 metar (Prskalo, 2004).

Pod sredstvima za razvoj snage koja direktno utječu na uspjeh u pojedinim

sportskim aktivnostima podrazumijevaju se sredstva koja su po strukturi, karakteru i

intenzitetu opterećenja bliska aktivnostima koja se izvode na natjecanju.

Prema Prskalu iz 2004. godine razlikujemo:

1. Eksplozivna snaga je sposobnost koja omogućuje sportašu davanje

maksimalnog ubrzanja vlastitom tijelu, nekom predmetu ili partneru. Ona se

manifestira u aktivnostima tipa bacanja, skokova, udaraca i sprinta;

2. Apsolutna maksimalna snaga je najveća sila koju sportaš može proizvesti u

dinamičkom režimu mišićnog rada, na primjer: dizanje utega velikih težina;

3. Elastična ili pliometrijska snaga omogućuje sportašu efikasno djelovanje u

uvjetima kada, nakon amortizacije, treba izvršiti maksimalni odraz. Primjer

za ovu su dubinski skokovi, kao najbolji način usavršavanja ove motoričke

sposobnosti;

4. Repetitivna snaga predstavlja sposobnost dugotrajnog rada u kojem je

potrebno svladati odgovarajuće vanjsko opterećenje ne veće od 75%

maksimalnog. Kada sportaš višekratno svladava težinu vlastitog tijela radi se

o relativnoj repetitivnoj snazi;

5. Statička snaga je sposobnost koja se očituje u maksimalnoj izometrijskoj

kontrakciji mišića ili u uvjetima produženog statičkoga rada, kada se

naprezanjem zadržava određena pozicija ili stav.

U odnosu na dob, snaga se povećava jednako za djevojčice i dječake do

puberteta. Tada nastaje značajna diferencija u korist muškaraca, koja u prosjeku

ostaje tijekom čitavog života. Najviše vrijednosti snage postižu se u trećem


~ 25 ~

desetljeću života (20 – 30 godina), zatim lagano opadaju i oko 70. godine, u

prosjeku, snaga je jednaka snazi 10/12 godišnjaka. U periodu od 65. do 84. godine,

zabilježen je gubitak od prosječno 1.5% snage po godini. Trenirani imaju stalno višu

snagu, a njeno opadanje je sporije.

Primjer 1. Sunožni bočni preskoci

Rekviziti: uže, štoperica

Zadatak: Ispitanik stane bočno uz vijaču koja je položena na tlo. Na znak mjeritelja

počinje bočno sunožnim preskocima, bez međuposkoka, preskakivati vijaču.

Zadatak se izvodi 20 sekundi.

Ocjenjivanje: Upisuje se broj sunožnih izvedenih preskoka. Kao jedan preskok broji

se jedan preskok preko užeta i preskok natrag (Pejčić, 2005).

2.4.2. Brzina

Brzina je definirana kao sposobnost brzog reagiranja i izvođenja jednog ili više

pokreta te kretanje tijela u prostoru. Ogleda se u svladavanju što dužeg puta u što

kraćem vremenu, odnosno za najkraće vrijeme u danim uvjetima (Prskalo, 2004).

Pod svojstvom brzine najčešće se razlikuju četiri pojma (Milanović, 1997):

1. Brzina živčano-mišićne reakcije najkraće je vrijeme koje protekne od

momenta podražaja do odgovarajućeg motoričkog odgovora na taj podražaj;

2. Brzina pojedinačnoga pokreta može kod jedne osobe biti bitno različita u

odnosu na druge pokrete;

3. Brzina repetitivnih pokreta ovisi o karakteristikama funkcioniranja živčanoga

sustava, posebno malog mozga. Kod repetitivnih pokreta vrlo je značajna i

brzina antagonističkoga pokreta, nije dovoljno vježbati samo jedan smjer

pokreta već oba;

4. Brzina kretanja u kratkom vremenu. Pri brzom kratkotrajnom kretanju

cijeloga tijela u prostoru mora se razlikovati cikličko i acikličko gibanje, jer

su mehanizmi uključeni u provođenje tih gibanja različiti.


~ 26 ~

Osnovne metode za razvoj brzine su (Prskalo, 2004):

1. metoda ponavljanja,

2. intenzivni intervalni rad,

3. trčanje s ubrzanjem,

4. trčanje iz letećeg starta,

5. trčanje niz kosinu,

6. brzo reagiranje na podražaj,

7. štafetni brzinski treninzi,

8. hendikep trčanje.

Brzinu kao motoričku sposobnost definiranu kao sposobnost brzog izvođenja

izmjeničnih pokreta procjenjujemo testom ”taping rukom”. Brzina je sposobnost s

relativno visokim stupnjem urođenosti i na nju se može djelovati samo o određenoj

razvojnoj dobi. Senzitivna razdoblja za brzinu gledajući od 7. godine života su do 16.

godine, a o osobito povoljna razdoblja su u dobi od 10. do 14. godine.

Primjer 2. Taping rukom

Rekviziti: Posebna ploča s dva označena kruga. Promjer krugova je 20 cm, a

razdaljina između središta krugova je 40 cm, vrtićki stol i stolica, štoperica.

Zadatak: Ispitanik sjedne na stolicu, a noge uvuče pod stol. Dešnjaci lijevu ruku

polože u sredinu između krugova, a desnu ruku kojom provode zadatak na desni krug

(ljevaci obrnuto). Na znak <sad> ispitanik počne, što brže može dodirivati

naizmjenično ploče (lijevo – desno). Svaki dodir obje ploče broji se kao jedan (1),

odnosno kao jedan (1) bod broji se svaki drugi dodir na istom krugu.

Ocjenjivanje: Izvedba traje 20 sekundi. Rezultat je broj uspješnih dvostrukih dodira

u roku od 20 sekundi. Mjeritelj ne broji ako nisu dotaknuta oba kruga (Pejčić, 2005).

2.4.3. Fleksibilnost ili gibljivost

Prskalo je 2004. godine definirao fleksibilnost ili gibljivost kao sposobnost

izvođenja pokreta što veće amplitude. Mjerilo gibljivosti je maksimalna amplituda

pokreta u pojedinom zglobnom sustavu. U osnovi ove osobine su elastičnost mišića i

ligamenata te struktura i oblik zglobnih tijela. Razlikuje se više dimenzija u ovom

području (Prskalo, 2004):

aktivna gibljivost je mogućnost dostizanja maksimalne amplitude pokreta

uz djelovanje vlastite sile mišića,

pasivna gibljivost je mogućnost dostizanja maksimalne amplitude pokreta

uz djelovanje vanjske sile,


~ 22 ~

statička gibljivost je mogućnost zadržavanja postignute amplitude pokreta,

dinamička gibljivost je mogućnost dostizanja maksimalne amplitude

pokreta višekratno,

lokalna gibljivost je mogućnost dostizanja maksimalne amplitude pokreta u

pojedinim regijama,

globalna gibljivost je istodobna gibljivost više zglobnih sustava

Povećanjem gibljivosti poboljšava se ukupna motorička efikasnost, na viši se

stupanj podiže stabilnost lokomotornog sustava. Tjelesna aktivnost poboljšava

fleksibilnost zahvaljujući djelovanju na elastična i plastična svojstva vezivnih

elemenata u mišićima, tetivama i ligamentima. Najbolje vježbe za poboljšavanje

fleksibilnosti jesu vježbe istezanja.

Antropološki i kineziološki čimbenici mogu pozitivno ili negativno utjecati na

fleksibilnost. U odnosu na uzrast, ova sposobnost je najbolja u ranom djetinjstvu,

polako otpada do 10. ili 12. godine, poboljšava se do rane zrelosti, ali ne dostiže

razinu kao u djeteta. Iza dvadesetih godina fleksibilnost polako opada. U odnosu na

spol fleksibilnost je izraženija kod žena nego kod muškaraca.

Primjer 3. Pretklon raznožno

Rekviziti: Drveni krojački metar s ucrtanim centimetrima.

Zadatak: Za izvođenje testa potreban je zid. Ispod zida se povuku dvije crte duge 2

m pod kutom od 45°. Vrh kuta dodiruje zid. Ispitanik sunožno sjedne na tlo oslonjen

čvrsto leđima i glavom na zid. Ispružene noge raširi da one leže na označenim crtama

na podu. U tom položaju ispruži ruke i postavi dlan desne ruke na lijevu ruku, tako

da se srednji prsti prekrivaju. Zatim tako postavljene i opružene ruke spušta na tlo

ispred sebe. Mjeritelj postavlja metar s nulom na mjesto gdje učenik dodirne tlo

vrhovima prstiju. Zadatak je izvesti što dublji pretklon, ali tako da vrhovi prstiju

spojenih ruku lagano klize uz metar po podu. Zadatak se ponavlja tri puta bez pauze.

Ocjenjivanje: Rezultat na testu je maksimalna duljina dohvata od početnog dodira

(nule) do krajnjeg dodira, a upisuje se najbolji rezultat od tri mjerenja. Rezultat se

očitava u centimetrima, npr. 45 cm upisuje se /0/4/5/ (Pejčić, 2005).


~ 23 ~

2.4.4. Koordinacija

Koordinacija ili motorička inteligencija je sposobnost upravljanja pokretima

tijela. Očituje se brzom i preciznom izvedbom složenih motoričkih zadataka, tj. u što

većoj mjeri brzom rješavanju motoričkih problema. Za rješavanje zadataka u kojima

se manifestira koordinacija bitna je sinkronizacija viših regulacijskih centara

živčanog sustava s perifernim dijelovima sustava za kretanje (Prskalo, 2004).

Koeficijent urođenosti za koordinaciju iznosi oko 80, tako da sa razvojem ove

sposobnosti treba otpočeti u najranijem djetinjstvu, tj. kada su moguće najoptimalnije

reakcije organizma na primijenjene koordinacione trenažne sadržaje.

Akcijski faktori koordinacije prema Prskalu iz 2004. godine su:

brzinska koordinacija – izvođenje motoričkih zadataka u što kraćem

vremenu,

ritmička koordinacija – zahtjev na ritmu pri izvođenju motoričkih zadataka,

brzina učenja novih motoričkih zadataka,

pravodobnost (timing) – pravo vrijeme izvođenja pravog pokreta –

motoričkog rješenja,

prostorno vremenska orijentacija,

agilnost – brzina promjene smjera kretanja,

ravnoteža – održavanje tijela u ravnotežnom položaju (statička u

stajanju na mjestu; dinamička u kretanju).

Dva su pravca u razvoju koordinacije:

učenje novih raznolikih struktura kretanja,

izvođenje poznatih gibanja u izmijenjenim uvjetima što često zahtijeva

reorganizaciju postojećih motoričkih znanja.

Koordinaciju dominanto određuju strukture i mehanizme u središnjem živčanom

sustavu, koji naredbama i kontrolnom funkcijom sudjeluju u izvođenju

svrsishodnoga pokreta.

Poboljšanje koordinacije vježbanjem postiže se stvaranjem odgovarajućih

nervnih sklopova za specifične uzorke kretanja.


~ 24 ~

Od početka uvježbavanja nekog motoričkog zadatka do postizanja optimalne

koordinacije mogu se razlikovati četiri faze (Milanović, 1997):

1. Slikovita predodžba u mozgu početnika koja nastaje nakon teorijskoga

objašnjenja i praktične demonstracije odgovarajućeg motoričkog zadatka. To

je takozvano mentalno vježbanje. U svijesti se stvara program i u mislima se

pokušavaju slijediti faze izvođenja prikazanog motoričkog zadatka.

2. Druga se faza zove fazom iradijacije, a zahvaća široki prostor živčanih

jezgara s prekomjernim podraživanjem neuromišićnih struktura.

3. U ovoj fazi uvježbavanja koordinacije nastaje postupno isključivanje

suvišnih struktura SŽS–a a time i postupno isključivanje aktivacije

nepotrebnih mišićnih struktura, pa je zovemo fazom konvergencije.

4. Dugotrajnim ispravnim treningom postiže se automatizacija upravljanja

motoričkim zadatkom, faza stabilizacije koordinacije, odnosno, faza

izgrađenog dinamičko–motoričkoga stereotipa.

Prskalo 2004. godine navodi da vježbe za razvoj koordinacije brzo umaraju

živčani sustav pa se u izboru metoda treba opredijeliti za metodu ponavljanja, što

podrazumijeva kontrolirane intervale odmora, odnosno pauze koje mogu osigurati

obnavljanje mentalne energije.

U odnosu na razvojnu dinamiku vježbe koordinacije treba provoditi u ranim,

fazama športske karijere u senzibilnim razdobljima, odnosno, kritičnim fazama kada

se mogu dobiti najbolji odgovori djeteta na koordinacijske vježbe, što osigurava

njezin potpuni razvoj. Koordinacija je u čvrstoj vezi s tehnikom motoričkog gibanja.

Zbog toga treba stvoriti opsežan repertoar različitih struktura kretanja koje mogu

pridonijeti kompletnijem formiranju sposobnosti koordinacije.

Mjera za procjenu koordinacije tijela koja je definirana kao sposobnost

realizacije kompleksnih motoričkih struktura premještanjem cijeloga tijela u prostoru

s preprekama je ”poligon natraške” (MPN).

Primjer 4. Puzanje s loptom

Rekviziti: Lopta promjer 16 cm, štoperica.

Zadatak: Ispitanik leži na tlu ispred startne crte. S jednom rukom drži loptu tako da

ju stisne uz tijelo. Na znak mjeritelja počinje puzati. Za vrijeme puzanja ne smije

ispustiti loptu niti je smije kotrljati po podu. Kada prijeđe ciljnu crtu koja je od starta


~ 25 ~

udaljena 4 m, zadatak je završen. Ako ispitanik za vrijeme izvršavanja zadatka

ispusti loptu zadatak se mora ponoviti.

Ocjenjivanje: Mjeri se vrijeme od znaka <sad> do trenutka kada ispitanik cijelim

tijelom prijeđe preko ciljne crte. Preciznost mjerenja je 1/10 sekundi (Pejčić, 2005).

2.4.5. Preciznost

Preciznost je sposobnost u aktivnosti gađanja i ciljanja koja omogućava gađanje

statičkih ili pokretnih ciljeva koji su na određenoj udaljenosti. Kod gađanja dajemo

impuls predmetu i potom nemamo utjecaj na taj predmet (Prskalo, 2004).

Prskalo 2004. godine navodi da je za preciznu izvedbu pokreta potreban dobar

kinestetički osjećaj cilja, zatim dobra procjena parametara cilja i kinestetička

kontrola gibanja na određenom putu. Ono može biti ograničeno na vrlo kratko

vrijeme, ali i produženo, zbog čega je priprema duža. Izvedba preciznih pokreta

kontrolira se na osnovi vidnih informacija iz objektivne stvarnosti i kinestetičkih

informacija iz memorije i receptora. Tijekom realizacije gibanja moguće su korekcije

na temelju utvrđenih otklona od idealnih trajektorija gibanja. Percepcija prostora i

lokalizacija cilja osnovni su uvjeti za visoku preciznost.

U metodici treninga preciznosti potrebno je ostvariti odgovarajući odnos s

tehnikom i taktikom kineziološke aktivnosti. Najbolje metode su one što dijete

stavljaju u situacijske uvjete koji zahtijevaju precizno djelovanje. U prvoj fazi

primjenjuju se metode treninga preciznosti u jednostavnim, a kasnije u složenim

strukturama situacija. Poželjno je, također, da se trening preciznosti prvo odvija u

standardnim, a kasnije u varijabilnim uvjetima.

Primjer 5. Gađanje lopticom u cilj

Rekviziti: Loptica, cilj/meta.

Zadatak: Ispitanici su u koloni. Zadatak im je gađanje lopticom u cilj, a cilj je krug

postavljen na zidu. Ispitanik gađa s udaljenosti od 1 m (prva obilježena crta), zatim s

udaljenosti od 2 m (druga obilježena crta) i s udaljenosti od 3 m (treća obilježena crta

na tlu).

Ocjenjivanje: Mjeritelj samostalno ustanovljuje koja udaljenost najviše odgovara

ispitanicima (Pejčić, 2005).


~ 26 ~

2.4.6. Ravnoteža

Ravnoteža je sposobnost zadržavanja tijela što duže u ravnotežnom položaju.

Razlikujemo:

statička ravnoteža – zadržavanje tijela u ravnotežnom položaju,

dinamička ravnoteža – zadržavanje ravnotežnog položaja u kretanju.

Koeficijent urođenosti je vrlo velik.

Primjer 6. Stajanje na ležećem kvadru

Rekviziti: Drveni kvadar veličine 10x6x6 cm, štoperica

Zadatak: Ispitanik stoji na jednoj nozi poprečno na kvadru dok drugu nogu ima

pogrčenu u koljenu. U tom položaju treba stajati što duže. Ispitanik uspostavi

ravnotežni položaj tako da se jednom rukom oslanja na mjeritelja.

Ocjenjivanje: Zadatak maksimalno može trajati 10 sekundi, a vrijeme se mjeri od

trenutka kada se ispitanik prestane oslanjati na mjeritelja do trenutka kada dotakne

tlo. Preciznost mjerenja je 1/10 sekunde (Pejčić, 2005).

2.4.7. Izdržljivost

Izdržljivost je sposobnost podnošenja zadanog opterećenja u što dužem

vremenu. Identična je sposobnosti odupiranja umoru, iz čega proizlazi, da je umor

čimbenik koji ograničava izdržljivost. Izdržljivost se dijeli na dva osnovna tipa -

lokalnu i opću. One se bitno razlikuju prema svojim mehanizmima, no između njih

nema oštre granice (Milanović, 1997).

Lokalna izdržljivost

Aerobna lokalna izdržljivost - bolja koordinacija znači manje opterećenje, a

time i veću izdržljivost.

Anaerobna lokalna izdržljivost - veličina izdržljivosti bitno ovisi o

motivaciji koja sudjeluje u supresiji simptoma umora.

Opća izdržljivost

Opća aerobna izdržljivost – je udio aerobnih i anaerobnih energetskih

procesa u nekoj aktivnosti i maksimalno moguće trajanje te aktivnosti,

Opća anaerobna izdržljivost – je maksimalno moguće trajanje anaerobnog

rada određenog intenziteta.


~ 27 ~

Razvoj izdržljivosti sastoji se od istodobnog djelovanja na transportni–srčano–

dišni sustav i lokomotorni–živčano–mišićni sustav pa razlikujemo energetsku i

živčano-mišićnu komponentu izdržljivosti.

Osnovne metode u transformaciji izdržljivosti su ( Prskalo, 2004):

metoda trajnog rada ili kontinuirana metoda

metoda intervalnog rada gdje se rad odvija s prekidima, a utjecaj ovisi

od intenziteta i trajanja rada, dužine i aktivnosti u stanci, broja

ponavljanja, broja serija

situacijska metoda podrazumijeva opterećenje po strukturi, tempu,

opsegu odgovarajuća realnim situacijama.

Primjer 7. Trčanje tri minute

Rekviziti: Štoperica

Zadatak: Start se izvodi iz visokog starta, a važno je da učenik kontinuirano

savladava prostor u 3 minute. Ako dijete dio staze savlada hodanjem, to se ne smatra

prekidom.

Ocjenjivanje: Rezultat se mjeri u prijeđenim metrima posebno za svako dijete. Ako

je dijete savladalo u trajanju 3 minute 1000 metara, u karton se upisuje /1/0/0/0/, a

ako je savladalo 853 metra upisuje se /0/8/5/3/ (Pejčić, 2005).

2.4.8. Agilnost

Agilnost je definirana kao sposobnost brze promjene pravca kretanja,

zadržavajući kontrolu kretanja i ne gubeći brzinu. Ona se dijeli po kriteriju osnovnog

načina kretanja na frontalnu, lateralnu i horizontalno-vertikalnu, dok prema načinu

smjera razlikuje se agilnost s kružnim, kutnim i agilnost s promjenama smjera

okretima. Agilnost kao motorička sposobnost nalazi se na vrhu hipotetske

hijerarhijske strukture uspješnosti u rukometu. U velikoj mjeri povezana je s

koordinacijom pokreta, brzinom i eksplozivnošću. Smatra se kako uvelike

omogućava sprečavanje nastanka sportskih ozljeda jer sportaši s izraženijom

agilnosti lakše kontroliraju svoje tijelo u trenažnim i natjecateljskim situacijama

(Prskalo i Novak, 2011).


~ 28 ~

Primjer 8. Trčanje s promjenom smjera

Rekviziti: Štoperica

Zadatak: Na tlu su nacrtane dvije crte na udaljenosti 3 metra. Na znak mjeritelja

ispitanik treba četiri puta pretrčati od crte do crte, a pri svakoj promjeni pravca mora

barem jednom nogom prijeći označenu crtu na tlu.

Ocjenjivanje: Mjeri se vrijeme od znaka <sad> do trenutka kada ispitanik četvrti puta

prijeđe označenu crtu na tlu. Preciznost mjerenja je 1/10 sekunde (Pejčić, 2005).


~ 29 ~

3. DJEČJA IGRA

Igra je sastavni dio života djeteta i zbog toga joj treba dati istaknuto mjesto, ne

samo u dječjem vrtiću, već i u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture, kao i u

svakodnevnom životu (Pejčić, 2005).

3.1. Igra u kineziologiji

Među brojnim raznovrsnim tjelesnim aktivnostima izuzetno značenje u životu

djeteta ima nesumnjivo igra. Igru možemo definirati kao slobodno izabranu

(usvojenu) psihofizičku djelatnost čiji sadržaji i forme kretanja omogućavaju

samoizražavanje djeteta i pružaju mu zadovoljstvo. Igra pridonosi psihičkom i

somatskom razvoju djeteta, razvoju psihomotoričkih sposobnosti, povećanju

otpornosti organizma i učvršćivanju zdravlja (Kosinac, 2011). Tokom igre dijete se

susreće s raznovrsnim situacijama kao što su pridržavanje pravila, uvažavanje

suigrača i protivnika, odnos i suradnja sa igračima i odgojiteljem. Za djecu mlađe

uzrasne dobi, metodički gledano, najprirodnije je kroz igru usavršavanje i

provjeravanje prethodno usvojenih motoričkih znanja

Znanstvena istraživanja govore da igra, kao metoda rada s najmlađima, ima

mnoge komparativne prednosti pred drugim oblicima i metodama rada. Današnja

saznanja o igri ukazuju na sljedeća pozitivna značenja igre (Kosinac, 2011):

- igra je prirodno samoobrazovanje djeteta,

- igra je učinkovito sredstvo u razvoju psihosomatskih funkcija,

- igra kao aktivnost – dijete se mora igrati – odrasti – raditi,

- slobodna igra, osobna kreacija i stvaralaštvo; naučena igra – igra s

pravilom, igra bez pravila – doživljaj zadovoljstva kretanja i opuštanja,

- igra – najranija senzorno-motorička inteligencija.

Značajka igre je da snažno budi i razvija psihičke i fizičke sposobnosti, a time i

doprinosi oblikovanju i prepoznatljivosti osobina ličnosti.

Dijete se igra sredstvima iz svog okruženja spontano, pa kako se mijenja

okolina, dijete uvijek nalazi nova sredstva, a to dovodi i do promjene karaktera same

igre. U igri se osjeća slobodno – trči, skače, puže, penje se, provlači, valja i raduje se.

Kosinac 2011. godine navodi da zadovoljstvo koje dijete doživljava u igri u velikoj

mjeri korelira s biološkom potrebom za kretanjem i pobudom za istraživanjem i

slobodnim izražavanjem dojmova i doživljaja, ali i s onim unutrašnjim pobudama

koje dijete pokreće i čini ga sretnim. Značenje igre u životu djeteta može se opisati


~ 30 ~

kao slobodno zadovoljavanje potrebe za kretanjem, doživljavanje svijeta

oponašanjem, osposobljavanjem: emancipacija, osamostaljivanje, rad ruku i stopala.

Kognitivnim i fizičkim sposobnostima igra potiče dijete na razmišljanje, percepciju,

pamćenje, analizu, maštu, te razvija upornost, volju, odlučnost, strpljenje itd.

Kosinac je 2011. godine istaknuo kako zdravo dijete u prirodi traži slobodu,

postaje znatiželjno i buntovno i pokušava silom savladati ili ukloniti prepreke koje

ga sputavaju. Igra je slobodna aktivnost i upravo zbog toga je ugodna i zabavna.

Pravila ne sprječavaju kretanje, već samo reguliraju opći tijek igre, a ograničavajuća

je samo u toliko koliko je potrebno da ne dođe do povrede. Utemeljena je na

jednostavnim i složenim pokretima, jer većina igara sadrži raznovrsnost pokreta kao :

hodanje, trčanje, puzanje, provlačenje, penjanje, skakanje, hvatanje, bacanje,

premještanje, slaganje i dr. te se na taj način raznovrsno utječe na dječji organizam.

Pokret u igri zavisi o konkretnoj situaciji, no situacije se neprekidno mijenjaju pa se

mijenjaju i pokreti. Stoga se kod igre utemeljene na pokretu, a bez prethodno

usvojenog ili savladanog pokreta, može javiti nepovoljan utjecaj na izvođenje

djetetove motorike. Zato igra omogućuje djetetu da naučene pokrete raznoliko

primjenjuje u različitim situacijama. Na taj način igra postaje korisna i učinkovita

metoda u oblikovanju pokreta jer povezuje više dijelova tijela.

Pejčić 2005. godine ističe da se igrom utječe na sustav za kretanje, respiratorni,

kardiovaskularni i živčani sustav, te na razvoj motoričkih i funkcionalnih

sposobnosti. Također je igra važna za formiranje i razvijanje pozornosti, pamćenja,

mišljenja i mašte. Može se provoditi u zatvorenom prostoru, ali i na otvorenom kao

što su čist i svjež zrak, u prirodi, na suncu ili snijegu, uz vodu i u vodi.

Igre u zatvorenom –„Biti kod kuće“ i „biti miran“ nije isto. U malo prostora

mogu se igrati igre za koje je neophodno brzo djelovati da se ugodno provede

vrijeme. Skok, pokret ruku i nogu ili riječ u određenom trenutku osnova su

nekih zabavnih i pokretnih igara. Veoma važno je osigurati raznovrsnu i

poticajnu okolinu za dijete, ali veličina prostora ograničava igre koje

zahtijevaju veći prostor. Stoga je važna domišljatost i pažljiva organizacija

kako bi se izbjegli takvi problemi (Kosinac, 2011).

Igre na otvorenom – Dio zemlje može se pretvoriti u ogromnu ploču za

igranje. Želja za igrom, grupa prijatelja te vrlo jednostavni i pristupačni

materijali su dovoljni za kvalitetnu igru. Igre na tlu iziskuju spretnost,

okretnost, točnost, brzinu, zapažanje, pamćenje i sl. Postoji mnogo igara u


~ 31 ~

kojima grupa stane u krug oko jednog igrača. Postoje i one u kojima igrači

stanu u krug kako bi mogli cijelo vrijeme vidjeti suigrače. To su igre u kojima

je nužno igrati u ekipama i složno. Igre lovljenja su uvijek bile najdraže igre

djeci. Odlična izlika za što brže trčanje i izbjegavanje onoga koji lovi. U

ovakvim igrama najvažnije je kretanje. Bacanje lopte, preskakanje suigrača ili

neka utrka služe izbacivanju energije pomoću vježbi koje potpuno

iskorištavaju mogućnosti prostora. Igre u prirodi (izleti, ljetovanja) imaju na

raspolaganju veliki prostor, no zahtijevaju pažljivu pripremu i promišljen

materijal, prostor i vrijeme.

Primjer 1. Glazbene stolice. Igrači poslože stolice u krug tako da su im naslonjači

okrenuti prema unutra i s jednom stolicom manje od broja igrača. Jedan igrač pušta

glazbu, a ostali stoje ispred stolica. Kad zasvira glazba, igrači se vrte oko stolica

slijedeći ritam. U trenutku kad glazba stane, svi nastoje sjesti na jednu od stolica.

Ispada onaj igrač koji ostane bez stolice. Povlače jednu stolicu iz igre i glazba

ponovno zasvira. Igra se ponavlja sve dok u posljednjem krugu ne ostane samo jedna

stolica. Igra je namijenjena za djecu od pet godina pa nadalje. Važnost igre:

akustična percepcija i motorička reakcija, razvijanje ritma, jačanje mišića nogu i

koordinacije (Pejčić, 2005).

Primjer 2. Veliki smrad. Igrači odaberu jednog koji lovi. Ostali moraju pobjeći da ih

ne dotakne. Igrač za kojim trči onaj koji lovi može se spasiti tako da stane na neko

povišeno mjesto. Bilo koje mjesto koje je više od razine zemlje može biti „kuća“.

Dok se igrači nalaze u njoj, ne mogu biti ulovljeni. Ako se svi igrači nalaze u

„kućama“, onaj koji lovi može povikati: „Veliki smrad“. Tada su svi obavezni izaći

iz svojih skrovišta i potražiti drugo. Kad onaj koji lovi dotakne nekog igrača,

mijenjaju uloge i igra se nastavlja. Igra je namijenjena za djecu od pet godina pa

nadalje. Važnost igre: brže trčanje, izbjegavanje i snalaženje u prostoru (Batllori i

sur., 2008).

Primjer 3. Tačke. Igrači se podijele u parove. Označi se crta za start i druga udaljena

otprilike deset metara, ovisno o dobi sudionika. Jedan od igrača stavi obje ruke na

pod, a drugi ga uhvati za noge i tako oblikuju tačke. Na znak tačke moraju što brže

prijeći put od jedne do druge crte. Kad dođu do druge crte, igrači zamijene uloge i

vrate se do početne crte. Pobjednik je par koji prvi stigne natrag (Batllori i sur.,

2008).


~ 32 ~

Primjer 4. Lov u plićaku. Na prostoru za igru obilježe se dva prostora, jedan

nasuprot drugom. To su dijelovi terena koji označavaju duboku vodu, a između njih

je plićak. Djeca-ribe, nalaze se u jednom od ta dva prostora. U plićaku se nalazi ribar

koji čeka da ribe pođu u drugu duboku vodu, pa da ih u plićaku ulovi. Na znak

voditelja ribe prolaze u nasuprotnu duboku vodu. Dok prolaze kroz plićak, ribar

nastoji da ih uhvati. Ribu koju uhvati nosi kući i tamo je ostavlja za jedno

ponavljanje igre (Malešević i Milijević, 1983).

Primjer 5. Mačka i miševi. Po prostoriji se rasporede stolovi koji predstavljaju mišje

rupe. Po prostoru se slobodno kreću miševi hodajući četveronoške. Kada maca

zamjauče, miševi brzo bježe u svoje rupe. Maca obiđe sav prostor i ako nikoga ne

nađe vraća se u svoju kuću i drijema. Ako se neki miš ne uspije zavući u rupu prije

nego što maca stigne, tada je uhvaćen i maca ga vodi u svoju kuću. Prilikom

promjene uloge, uhvaćeni miševi se ponovo uključuju u igru (Malešević i Milijević,

1983).

Igre imaju neprocjenjivu odgojnu vrijednost. Njima se razvija borbenost,

samodisciplina, inicijativnost, prijateljstvo, motoričke sposobnosti, a ispravljaju se

negativne osobine ličnosti. Djeca razvijaju potrebu za suradnjom, pravilan odnos

prema suigračima i protivnicima te poštivanje pravila igre. Također se ostvaruju i

obrazovni zadaci: upoznavanje s pravilima i elementima tehnike i taktike igre,

stjecanje i proširivanje znanja o organizaciji igara itd. (Pejčić, 2005).

3.2. Igra u pedagogiji

S pedagoške strane gledano, igra je aktivnost koja pridonosi zadovoljstvo. Ona

je slobodan čin jer se u igru ulazi dobrovoljno, a ne pod prisilom. Kod igre je važan

sami proces, a ne cilj kojemu bi trebalo težiti. Pridonosi cjelokupnom razvoju djeteta,

jer se kroz igru najbolje uči. Također, igra je opušten proces u kojem dijete oslobađa

svoje potencijale (maštovitost, kreativnost) i eksperimentira, samo kreira pravila. Ne

postoje opasnosti od neuspjeha. Igra predstavlja mogućnost iskazivanja podsvjesnih i

nesvjesnih motiva i želja, emocija u sigurnoj okolini.

Četiri su kategorije igre: funkcionalna, simbolička, igra s pravilima te

konstruktivna igra. Igra koja je usmjerena na pokrete tijela (motoriku) – vježbanje i

jačanje mišića je funkcionalna. Ona se javlja vrlo rano, već u 2.,3. mjesecu dijete

počinje vršiti pokrete tijela. Tada su pokreti snažni, impulzivni, nemaju svrhu no s

vremenom postaju povezani, te pridonose djetetu veliko zadovoljstvo npr. dok leži


~ 33 ~

dohvati si stopalo, igra se šakama, lupka šakom, započinje igru hvatanja-puštanja

predmeta i sl.

Prema Piagetu funkcionalna igra se dijeli na:

a) senzomotorne aktivnosti vlastitim tijelom – očituju se u ponavljanju pokreta,

istraživanju ustima (prstiju, nožnog palca…) i izvode se bez igračaka;

b) igre predmetima i materijalima – eksperimentiranje igračkama i materijalima

(ispitivanje svojstava i mogućnosti), igranje loptom, te su važne osjetilne

stimulacije (toplo, hladno, mekano, šuškavo…);

c) pokretne igre s rekvizitima – javljaju se nakon što dijete prohoda; vježba

rukama i nogama; osvajanjem prostora postiže usvajanje novih znanja, koristi

sve što ga potiče na kretanje (lopta, penjalice, tobogan, klackalice…);osjeća

zadovoljstvo jer igrom potiče osjetila, usavršava pokrete, koordinaciju,

razvija samosvijest i samopouzdanje te ima unutrašnju motivaciju za igrom;

d) igre glasovima, slogovima, riječima – dijete u 4.,5. godini vježba organe

govora eksperimentirajući slogovima, riječima; razvija maštovitost i

kreativnost osmišljavanjem novih riječi; vježba artikulaciju, pamćenje,

percipira zvukove i glasove.

3.3. Uloga odgojitelja

Igru je potrebno dobro organizirati kako bi se u potpunosti ostvario svestran

utjecaj igara. To podrazumijeva pravilan izbor igre, izbor i veličinu terena, izbor

pomagala, rekvizita, broja igrača i njihovu pravilnu podjelu i raspored, objašnjavanje

i demonstraciju. Djecu treba upoznati s ciljevima i pravilima igre, treba voditi računa

o početku, tijeku i završetku igre i što je naročito važno treba paziti na proglašenje

rezultata i pobjednika (Pejčić, 2005). Zato najveću odgovornost snosi odgojitelj.

Njemu raznolike situacije omogućuju da igrom korigira negativne osobine djeteta, da

ih usmjerava u pozitivnom smjeru, ali i da utječe na razvoj smjelosti, odlučnosti,

samoinicijative, kooperativnosti i općenito razine samostalnosti.

Neke od uloga odgojitelja:

Paralelni suigrač – nije u izravnoj igrovnoj interakciji već se

istodobno igra radi pokazivanja mogućnosti uporabe sredstava za igru;

Suigrač – igra se i zamišlja okolnosti ili aktivnosti zajedno s djecom i

neizravno sugerira pravac igranja uz zajedničku provjeru toka igre;


~ 34 ~

Tutor – odgojitelj je dominantan, podučava i izravno usmjerava i

određuje pravac igre;

Predstavnik realnosti – podučava, ali ukazuje na realnije

rekonstruiranje stvarnosti u igri;

Promatrač – promatra djecu sa strane i vrednuje igru.

Postupci odgojitelja koji potiču igru, a očituju se kao vrlo dobra ponašanja:

- elaboriranje igre – kada verbalnim i neverbalnim reakcijama neizravno

sugerira novu igrovnu radnju ili ulogu, proširuje tematski kontekst igre ili

organizira bogatije igrovno ponašanje,

- razrađivanje ideje djeteta – temelji se na autentičnoj ideji djeteta i njegovoj

unutarnjoj motivaciji da ideju inkorporira u igru,

- vrednovanje djetetove aktivnosti – povratnom informacijom o razini djetetove

uspješnosti u koordiniranju vlastitog ponašanja s ponašanjem suigrača,

- poticanje samostalnosti.


~ 35 ~

ZAKLJUČAK

Razvoj psihomotornih sposobnosti zasniva se na pokretima kao što su puzanje,

provlačenje, hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, penjanje i sl., pri čemu je poticajna

okolina veoma važna za njihovo brže stjecanje. Slabo razvijene motorne sposobnosti

povlače za sobom sporost, nespretnost, nesigurnost što može zakočiti radoznalost i

usporiti razvoj djetetove osobnosti. Ako je dijete motorički spretno i okretno ono će

biti aktivnije i snalažljivije.

Najveći dio napretka u razvoju motoričkih sposobnosti rezultat je prakse kroz

svakodnevne aktivnosti, a da bi dijete razvilo motorne sposobnosti važno je voditi

računa o njegovom tjelesnom vježbanju.

Svakodnevnim vježbanjem postižemo skladnost i točnost. Ono ujedno

pospješuje rast i razvoj dječjeg organizma jer je cijeli organizam u pokretu, a dijete

kroz vježbanje uči surađivati s drugom djecom, dobiva različite uloge, dolazi u

poziciju da prima, daje i dijeli. Vježbanje je neophodno za zdravlje, izvor je radosti i

smijeha, te opuštanja. Sportske aktivnosti moraju provoditi stručne osobe koje

osmišljavaju aktivnost i njeno trajanje obzirom na životnu dob djeteta.

Igra ima značajnu važnost u djetinjstvu, te treba biti maksimalno zastupljena u

tjelesnoj aktivnosti djece jer pozitivno utječe na djecu predškolske dobi. Kognitivnim

i fizičkim sposobnostima igra potiče dijete na razmišljanje, pamćenje, maštu, te ono

razvija upornost, volju, odlučnost i strpljenje. Također, njome djeca uče pobjeđivati i

gubiti i boriti se za ono što smatraju da zaslužuju, te na taj način grade svoj stav i

karakter. Time uviđamo kako uloga kineziološke aktivnosti nije samo fizički,

odnosno motorički razvoj djeteta, već i njegov emocionalni, intelektualni i kognitivni

razvoj.

Uloga odgojitelja u cijelom procesu veoma je bitna jer raznolike situacije

omogućuju da igrom korigira negativne osobine djeteta, da ih usmjerava u

pozitivnom smjeru, ali i da utječe na razvoj smjelosti, odlučnosti, samoinicijative,

kooperativnosti i općenito razine samostalnosti. Također, uloga odgojitelja, kao i

roditelja, je i da pravovremenim učenjem djece fizičkoj aktivnosti, osim poboljšanja

razvoja motoričkih gibanja i sposobnosti djece, pokušava usaditi odgovornost i

navike za zdrav život djece u budućnosti.


~ 36 ~

LITERATURA

1. Batllori, J. Fontan, S. Lozano, E. (2008). Velika knjiga igara 2 - 250 najboljih

igara za svaku dob. Zagreb: Profil International d.o.o.

2. Breslauer, N. i Zegnal, M. (2011). Usvajanje motoričkih vještina kroz igru i

poligone. U I. Prskalo, D. Novak (Ur.), Zbornik radova – Tjelesna i

zdravstvena kultura u 21.stoljeću-kompetencije učenika (str. 95-100). Poreč:

Hrvatski kineziološki savez.

3. Findak, V. i Delija, K. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom

odgoju. Priručnik za odgojitelje. Zagreb: EDIP d.o.o.

4. Kosinac, Z. (2011). Morfološko – motorički i funkcionalni razvoj djece

uzrasne dobi od 5. do 11. godine. Split: Savez školskih športskih društava.

5. Malešević, N. i Milijević, S. (1983). Igre za djecu predškolskog uzrasta i

pripremnih odjeljenja osnovne škole. Sarajevo: >Svjetlost< - OOUR Zavod

za udžbenike i nastavna sredstva.

6. Milanović, D. (Ur.) (1997). Priručnik za sportske trenere. Zagreb: Fakultet za

fizičku kulturu.

7. Mišigoj-Duraković, M. (1999). Tjelesno vježbanje i zdravlje. Zagreb: Grafos,

fakultet za fizičku kulturu, Sveučilište u Zagrebu.

8. Nedić, A. Petrić, K. Fiorentini,F. (2011). Sportski odgoj u predškolskim

ustanovama. U I. Prskalo, D. Novak (Ur.), Zbornik radova – Tjelesna i



9. Neljak, B. Markuš, D. Trstenjak, B. Višković, S. (2011). Kompetencije u

tjelesnom i zdravstvenom odgojno-obrazovnom području: učenička procjena

važnosti. U I. Prskalo, D. Novak (Ur.), Zbornik radova – Tjelesna i



10. Pejčić, A. (2005). Kineziološke aktivnosti za djecu predškolske i rane školske

dobi. Rijeka: Visoka učiteljska škola, Sveučilište u Rijeci.

11. Peršun, J. Jenko Miholić, S. Vrbik, I. (2011). Psihološka istraživanja nastave

tjelesne i zdravstvene kulture u Hrvatskoj. U I. Prskalo, D. Novak (Ur.),

Zbornik radova – Tjelesna i zdravstvena kultura u 21.stoljeću-kompetencije

učenika (str. 362-371). Poreč: Hrvatski kineziološki savez.


~ 37 ~

12. Prskalo, I. (2004). Osnove kineziologije. Petrinja: Visoka učiteljska škola,

Glasila d.o.o.

13. Prskalo, I. i Sporiš, G. (2016). Kineziologija. Zagreb: Školska knjiga.

14. Šerbetar, I. (2002). Razlike između djevojčica i dječaka predškolske dobi u

varijablama motoričke kreativnosti. U N. Tatković, A. Muradbegović (Ur.),

Drugi dani Mate Demarina - Kvalitetna edukacija i stvaralaštvo: zbornik

znanstvenih i stručnih radova (str. 139-144). Pula: Visoka učiteljska škola,

Sveučilište u Rijeci.

15. Špelić, A. i Božić, D. (2002). Istraživanje uloge sportskih programa u

predškolskim ustanovama u spremnosti djeteta za školu i uspjehu u početnom

školovanju. U N. Tatković, A. Muradbegović (Ur.), Drugi dani Mate

Demarina - Kvalitetna edukacija i stvaralaštvo: zbornik znanstvenih i

stručnih radova (str. 125-138). Pula: Visoka učiteljska škola, Sveučilište u

Rijeci.

16. Špelić, A. i Božić, D. (2002). Istraživanje važnosti primjene sportskih

programa u predškolskim ustanovama za kasniji razvoj motoričkih

sposobnosti. U N. Tatković, A. Muradbegović (Ur.), Drugi dani Mate

Demarina - Kvalitetna edukacija i stvaralaštvo: zbornik znanstvenih i

stručnih radova (str. 145-154). Pula: Visoka učiteljska škola, Sveučilište u

Rijeci.

POPIS SLIKA:

Slika 1. Faze uspravljanja djeteta.

http://klinfo.rtl.hr/djeca-2/bebe/vaznost-proteina-u-prehrani-beba-male-djece/

(05.09.2016.)

Slika 2. Manipuliranje predmetom.

https://matrixworldhr.com/2012/08/31/prakticne-i-kreativne-ideje-kako-od-

starog-napraviti-novo-dio-11/mala-kuglana/ (05.09.2016.)

Slika 3. Kretanje u različitom okruženju.

http://direndaj.weebly.com/blog/naravne-oblike-gibanja(07.09.2016.)


~ 38 ~

ŽIVOTOPIS

Osobni podatci:

Ime i prezime: Jelena Burja

Datum i mjesto rođenja: 24.05.1992., Karlovac

Adresa: Brezarić 32, 10454 Krašić

E-mail: [email protected]

Mob: 098/9574180

Obrazovanje:

2011. - 2014. Učiteljski fakultet, Sveučilišta u Zagrebu

o Apsolvent sveučilišnog studija Učiteljskog fakulteta na smjeru Rani i

predškolski odgoj i obrazovanje

2007. - 2011. maturirala u Općoj gimnaziji u Jastrebarskom

Jezici:

Engleski jezik: aktivno poznavanje pisma i govora

Njemački jezik: pasivno poznavanje

Radno iskustvo:

2013. - 2016.: odgojiteljica u dječjem vrtiću Didi PO „Sunce“ u Krašiću -

mješovita skupina (1-6),

2014. - 2015.: vođenje predškole

2016. - danas: odgojiteljica u dječjem vrtiću Radost u Jastrebarskom -

Montessori (mješovita) skupina „Elmeri“

Znanja i vještine rada na računalu:

Dobro poznavanje Microsoft Office Word, Excel, PowerPoint

Osnovno znanje o programima grafičkog oblikovanja (Adobe

Illustrator,Photo Shop)

Zanimljivosti:

Organizacije rođendanskih proslava djece

Sposobnosti:

Vrlo dobre organizacijske vještine, sklonost pomaganju i poticanju drugih na

bolje. Izražena otvorenost, komunikativnost i strpljivost. U radu se ističu likovne i

umjetničke sposobnosti, kvalitete i kompetencije u odgoju i obrazovanju.


~ 39 ~

Izjava o samostalnoj izradi rada

Ja, Jelena Burja izjavljujem da sam završni rad na temu „Važnost kinezioloških

aktivnosti za djecu predškolske dobi“ izradila samostalno uz pomoć konzultacija,

savjeta i uporabe navedene literature.

Potpis:

__________________________

Jelena Burja


~ 40 ~




Savska cesta 77

10000 Zagreb

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam suglasan/suglasna da se trajno pohrani i javno objavi

moj rad pod naslovom: VAŽNOST KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI ZA DJECU

PREDŠKOLSKE DOBI, završni rad, u javno dostupnom institucijskom repozitoriju i

javno dostupnom repozitoriju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (u skladu

s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, NN br.

123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14,

60/15).

U Zagrebu , 15.12.2016.

Ime i Prezime: Jelena Burja

OIB:91814657417

Documents

Važnost kinezioloških aktivnosti za djecu predškolske dobibib.irb.hr/datoteka/864115.JELENA_BURJA-zavrni_rad-finalna_verzija.… · poligone“ autorice Breslauer i Zegnal za cilj