Važnost igre

Piše: Maja Novak Pervan, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinja

Igra je ugodna i spontana aktivnost koja nas opušta, veseli, kojoj se potpuno predajemo zaboravljajući na sva ostala zbivanja oko nas. U igri podjednako uživaju djeca i odrasli, jer je igra prirodna potreba čovjeka. Odraslima omogućuje odmak od stvarnosti i svakodnevne rutine, pa je važna za održavanje psihičke ravnoteže. Postoje različite teorije o razlozima zbog kojih se ljudi igraju, ali sve naglašavaju funkciju igre u stvaranju nagona. Igra se smatra važnim čimbenikom u razvoju kultura i civilizacija.

Svakom je djetetu urođena znatiželja i potreba za igrom. Djeca se igraju u bilo koje doba dana, na bilo kojem mjestu. Većina djetinjstva prođe u igri koja nije ograničena na određeno razvojno doba. Osim što djeca uživaju u igri, ta aktivnost ima važnu ulogu u procesu učenja i socijalizacije. Uz pomoć igre djeca upoznaju svijet, skupljaju životna iskustva, usvajaju norme ponašanja, stječu komunikacijske vještine, sposobnost kooperacije. Igra pomaže i u razvoju motoričkih i mentalnih sposobnosti. Potpuna odsutnost igre u djeteta upozorava na neki poremećaj. Ovisno o razvoju pojedinih psihofizičkih funkcija, dječje igre mogu se podijeliti na senzomotorne i eksploracijske igre.

U prve dvije godine života dijete s pomoću pokreta i dodira upoznaje svoje tijelo i svijet oko sebe. Igrajući se dijelovima tijela, razvija svijest o njemu, o vlastitoj seksualnosti. Kretnjama i dodirivanjem doživljava ugodu i radost. Istražujući predmete oko sebe dodirom, promatranjem, stavljanjem u usta, bacanjem, prevrtanjem, dijete stimulira sve osjetilne kanale. Time razvija sposobnost opažanja, što je važan čimbenik u razvoju misaonih procesa. S pomoću aktivnosti u igri dijete razvija i motoričku koordinaciju. U senzomotorne igre ubrajaju se i igre koje izazivaju osjećaj ugode njihanjem, okretanjem na vrtuljku, spuštanjem niz tobogan i sl. Veća djeca takav osjećaj postižu rolanjem, vožnjom biciklom i sl.

Simboličke igre

Oko druge godine pa na dalje dijete počinje uočavati svoju okolinu. Iako svijet oko sebe doživljava previše kompliciranim ili nedostižnim, to ga ne sprečava u stjecanju iskustva. Sposobnost fantaziranja i zamišljanja omogućuju mu da stvari i predmeti poprime neko drugo značenje, pa npr. poredani stolci mogu poslužiti kao vlak, ormar kao dizalo, plišani medo kao dijete, komadići papira kao novac i sl. Na taj se način dijete može satima zabavljati. Upotreba mašte utječe na razvoj apstraktnoga i kreativnog mišljenja, a to je važan preduvjet za razvoj mentalnih sposobnosti. Smatra se da današnje igračke osiromašuju maštu jer su previše konkretne, kao npr. vatrogasni auto, stoga su za razvoj mašte prikladnije apstraktne igračke poput drvenih kocaka i sl.

Igra uloga

U dobi od 4. do 6. godine dijete počinje uvježbavati određene uloge, što mu daje priliku da upozna ljude oko sebe iz drugačije perspektive. I samo postaje medicinska sestra, mama, tata, vozač, policajac, kauboj, teta u vrtiću, učiteljica, pas. Takvom igrom dijete se iskušava u ulozi odrasle osobe, uvježbava različite uloge i stvara odnose među njima. Imitirajući druge, isprobava stvarnost. Igranje uloga pomaže djetetu i u ublaživanju strahova. Uživljavanjem u određene uloge dijete se suočava sa situacijama koje ga plaše, a s pomoću oponašanja pokušava prevladati neugodne osjećaje. Za takve igre nisu potrebne posebne igračke,

dovoljno je da djeca međusobno podijele uloge. Ako se igra samo, dijete stvara imaginarnog dvojnika s kojim se istodobno identificira i odnosi prema njemu kao prema drugom.

Igra s pravilima

Od 4. ili 5. godine pa na dalje dijete može igrati jednostavnije apstraktne igre, npr. Čovječe ne ljuti se. U stanju je prihvatiti jednostavna pravila, što ne znači i da ih mora razumjeti, jer pravila igre nemaju neki poseban razlog osim da ih se pridržava. Takvim igrama dijete razvija pozornost, koncentraciju i pamćenje, te uči usvajati društvena pravila. Posebno je važno da nauči nositi se s gubitkom, jer time jača motivaciju za postizanje ciljeva. Također treba naglašavati važnost sudjelovanja u igri, umjesto isključive usmjerenosti na rezultat. U igri s vršnjacima dijete uči kako se nositi s emocionalnim reakcijama i kako ih bolje kontrolirati, a to je preduvjet uspješne prilagodbe na okolinu i razvoja kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima. Dijete koje nauči poštovati pravila,uspješnije će se nositi s različitim životnim situacijama i promjenama.

Strateške igre

Tu se ubraja npr. šah, neke računalne igre. Igre koje ne uključuju drugoga, mogu razviti osjećaj osamljenosti, one koje sadržavaju nasilje, mogu nanijeti djetetu štetu jer otupljuju emocije.

Svaka se igra sastoji od ponavljanja jednakih aktivnosti, što omogućuje bolju orijentaciju, usvajanje reda i strukture koja je djetetu potrebna da bi se osjećalo sigurnim. Kada se dijete u nekoj opetovanoj igri osjeća dovoljno sigurnim, ima potrebu isprobavati nove stvari i na taj način uči o složenosti svijeta koji ga okružuje. Potreba o isprobavanju novoga mora se pojaviti spontano, nema smisla forsirati dijete. Igra mora stvarati osjećaj veselja i užitka, mora se zasnivati na dobrovoljnosti i unutrašnjoj motivaciji. Stoga igre koje nameću roditelji (npr. pedagoške igre) mogu djetetu pokvariti radost igre. Dobro je djetetu ponuditi igru, motivirati ga ili ohrabriti, ali potom njemu prepustiti izbor.

I za odrasle je važno ponovno naučiti igrati se, odvojiti vrijeme za igru, u njoj uživati, biti spontan, kreativan, maštovit, upustiti se u novo, odreći se uobičajenih uloga. Pogotovo u današnjem društvu koje je usmjereno na postignuće i pasivnu konzumaciju posebno je važno ponovno otkriti čar igre, jer igra povećava kvalitetu života i daje mu neku drugu dimenziju.

Koliko ste puta promatrali svoje dijete u igri?Jeste li tada primijetili da igrajući se izvode složene aktivnosti raznih vrsta?

Bave se mnoštvom raznovrsnih zadataka koji obuhvaćaju složene osobne i intelektualne odnose. Vjerno reproduciraju poznate, svakodnevne scene, grade složene konstrukcije i prihvaćaju norme i zakone koje si sami nameću. Nevjerojatno, zar ne!?

Kroz igru djeca prodru u svijet odraslih, upoznaju ga i uče ga savladati. I premda općenito mislimo da je igra čin čistog užitka koji umiruje djecu  ona u prvom redu ima izuzetno važnu odgojnu vrijednost. U pitanju je vrst treninga, pripreme za život odrasle osobe.

Na dijete, u trenutku kad se treba odlučiti za jednu ili drugu igru, najčešće utječu starosna dob, spol ili djetetove osobne sklonosti. Ipak sve te igre daju djetetu priliku da uči.

Nekim roditeljima nije se teško uključiti u igru svoje djece, i pruža im veliko zadovoljstvo, što djecu obično oduševljava, a istodobno postaju bogatija učeći od starijih. To jača međusobni odnos i unapređuje djetetovu igru. Katkad je to odraslima naporno ili pak nemaju vremena. Za takve situacije potrebno je osigurati djetetu igru s prijateljima ili igračkama primjerenim njihovoj dobi. To je najveći doprinos roditelja.

Kroz igru dijete zadovoljava svoju potrebu da je posebno, uči biti neovisno o okolini, uči biti aktivno. Igra je ta koja dijete već od rođenja potiče na kretanje uz koje je povezan i govor i razni drugi oblici komuniciranja s okolinom. Ustvari, vrlo je teško zamisliti bilo koju vrstu igre koja ne bi vodila do učenja.

A da bi do toga došlo dijete mora imati prostor za igru, vrijeme i igračke.

Neka istraživanja su pokazala da je veliki dio novca bačen, jer su roditelji kupovali igračke kojima se dijete ne može igrati, a pri tom se misli na igračke koje nisu primjerene dobi djeteta, na igračke koje ne zadovoljavaju djetetovo zanimanje i razvojne mogućnosti, na igračke koje se pri prvoj upotrebi pokvare ili raspadnu, kao i na igračke koje dijete dobije samo zato što se sviđaju roditeljima. Zato bi trebalo osluškivati želje i interes djeteta.

Istraživanja su potvrdila da je djeci predškolskog uzrasta od svih igračka najdraža  lopta, svih vrsta i veličina (potreba za kretanjem). Na drugom mjestu bile su igračke «za maženje», plišane igračke (potreba za ugodom i sigurnošću). Treće mjesto zauzeli su rane konstruktivne igračke, od najjednostavnijih umetaljki od složenih lego-sruktura (potreba za istraživanjem i konstruiranjem). Slijede igračke za guranje i vuču (potreba za kretanjem), lutke raznih oblika, veličina i boja i sve što uz njih ide-odjeća, namještaj...(imitativne i simboličke igre, socijalno iskustvo  i komunikacija), boje, olovke, flomasteri, kolaž-papir i druga likovna pomagala izvrsna su za poticanje kreativnosti, za izražavanje emocija i svega što dijete još ne može iskazati riječima, i konačno knjige i slikovnice na koje ne smijemo zaboraviti čak i prije no što je  dijete može držati samostalno. Njihova važnost je u razvoju mašte, govora, komunikacije kao i za poticanje čitanja i pisanja.

I za kraj: roditelji nikada ne mogu pogriješiti, ako se u izboru igre i igračaka ravnaju prema interesu djeteta i ako njegov interes za nešto još blago potiču , jer upravo to daje pravi značaj igri vašeg djeteta. I ne zaboravite da je igrati se s djetetom najbolje na što više različitih načina, ali svakodnevno.

 Kroz igru djeca prodru u svijet odraslih, upoznaju ga i uče ga savladati.

Glavna svrha igre je razvoj djeteta. Pošto se javlja u svim kulturama svijeta jedna je od temeljnih djetetovih potreba.Igra je dobrovoljna i ne mora imati nikakvu svrhu. Baš zbog te slobode nije prisutan rizik od neuspjeha. Pruža veliko zadovoljstvo. Kroz igru roditelji i svi ostali prisutni u djetetovom odgoju mogu dijete poučavati i istraživati u opuštenoj situaciji. Igra je spontana – nikad se ne zna gdje će završiti. Djeca u igri postižu što u realnosti ne mogu postići.

Postoje 4 tipa igara:

1. Funkcionalne igre2. Konstruktivne igre3. Igre s pravilima4. Simboličke igre

1. Funkcionalne igre:Dijete se igra svojim tijelom i njegovim funkcijama sa i bez rekvizita. Jednostavniji oblici funkcionalnih igara, npr. igra prstićima, pojavljuju se već oko 3. mjeseca života.U tu skupinu spadaju različiti načini kretanja (na prstima, na petama, četveronoške, puzeći, skačući...). Najbolje mjesto za to je dječje igralište sa ljuljačkama, toboganima, penjalicama. Igre sa svime što ima boju, zvuk i oblik – igre igračkama i predmetima iz svakodnevnog života. Igre glasovima, slogovima i riječima – kod beba i manje djece: ponavljanje glasova, stvaranje nekog svog jezika. Kod djece koja već govore npr. igre rimom.Kroz funkcionalne igre dijete istražuje sebe i svijet, stiječe kontrolu nad pokretima, razvija koordinaciju, razvija osjetila i motoriku.

2. Konstruktivne igre:Dijete stvara iz različitih materijala. Tu spadaju Lego kocke, igra plastelinom, perlicama, igra kolažom, ljepljenje različitih materijala. Nekad je svrka samo igra, a nekad zbilja stvaraju nešto, najčešće igračku.

3. Igre s pravilima:To su različite didaktičke igre (Čovjeće ne ljuti se, Memori, Twister, Uno). Djeca razvijaju govor (dok se djeca dogovaraju oko pravila), uče pravila i uče se ponašati prema pravilima i uče se zajedništvu.

4. Simbolička igra:Dijete zamišlja uloge, prostor i situaciju i kroz igru se stavlja u njih. Pojavljuje se u 2. godini i mijenja se do 7-8 godina. S 2 godine dijete oponaša što rade odrasli (kuhanje, popravljanje, šminkanje, briga o lutki...). S 4 godine djeca se već dogovaraju tko će koju ulogu uzeti. Sa 7 godina dijete uključuje u igru potpunu situaciju iz stvarnog života (uloge, odnosi, osijećaji).Djeca se igraju uglavnom u skupini, mada mogu i pojedinačno. Razvija se mašta, govor, komunikacija i socijalizacija.

Razvoj djeteta kroz igru

Vesna Turuk, prof.

Katedra za zdravstvenu njegu

Zdravstveno veleučilište u Zagrebu

Igra je integralni dio života i stvaralaštva djeteta, kao i temelj dječjeg razvoja, njegovih

tjelesnih, intelektualnih i socio-ekonomskih sposobnosti. Dijete se razvija u igri i stječe prve

pojmove o sebi i svojoj okolini.

Koliko je igra jednostavna, toliko je i složena aktivnost djece. 0 njoj je napisano mnoštvo

knjiga i priručnika, te će sigurno još mnoštvo toga biti rečeno o prvom i osnovnom „dječjem

poslu" (A. Freud).

Svaki roditelj sigurno želi svom djetetu priuštiti radosno i sretno djetinjstvo, ispunjeno

ljubavlju i pažnjom. U djetinjstvu se igra, rad i učenje isprepliću. I učenje i rad daju efikasne

rezultate ukoliko se provode aktivnostima i elementima igre. Mala su djeca po prirodi

znatiželjna i zainteresirana. Kako bi tu znatiželju zadržali, potrebni su im poticaji i

ohrabrivanje od strane roditelja, mnoštvo različitih igračaka i igara. Na taj način izražavaju

svoje zamisli i stvaraju se zdravi temelji za kasnije neometano i uspješno učenje. Igra je faza u

razvoju predškolskog djeteta, ali i metoda, te prerađena stvarnost usklađena s dječjim

doživljajem, stvaralačka aktivnost, koja je neponovljiva i univerzalna. Ona je za dijete

najvažniji posao. Igrom dijete uči na pokušajima i pogreškama, eksperimentira s različitim

materijalima, izražajnim, istraživačkim i drugim postupcima i sredstvima. Kod djeteta, se

razvija osjećaj sigurnosti, samopoštovanja, samostalnosti, samokontrole, socijalizacije,

kompetencije i humane komunikacije.

Igra

Igra je kontinuirana i kompleksna aktivnost djeteta predškolske dobi. Ona je osnovni oblik

dječjeg življenja. Sretno djetinjstvo ne može se ni zamisliti bez svakodnevne igre i druženje s

vršnjacima. Kroz igru dijete rješava neki zadatak i ono pojam igre ne shvaća u onakvom

značenju kakvo mu daju odrasli. Igru je teško definirati s obzirom na to da je to dinamička

aktivnost u kojoj dominira niz predradnji, a koje su ujedno i uvjet za izvođenje aktivnosti. Igra

kao multifunkcionalna aktivnost stvara napetost, uzbuđenje i ostvaruje se u specifičnim

verbalnim i neverbalnim komunikacijama (signali, dogovori, pravila, poruke i zahtjevi). Igra

je motivirana iznutra, pa je zato uvijek slobodna, otvorena i vrijedna za djecu. Dijete nije

potrebno stimulirati da bi imalo potrebu za igrom.

Značenje igre

Djeca veći dio vremena provode u igri. Međutim, igra je mnogo više nego način provođenja

vremena. Svrha igre je učenje, trošenje viška energije i relaksiranje. Za dijete je ona poticaj i

zrcalo njegova razvoja, mjerilo njegove inteligencije. Igrajući se dijete stječe znanja i uči

ponašanja. Dijete će u igri svemu dati odgovarajući smisao. Riječi i predmeti dobivaju nova

značenja i funkcije. Kroz igqj dijete bolje upoznaje sebe, život okoline, te svojim djelovanjem

uljepšava, dinamizira i humanizira okolinu u kojoj se nalazi. Iako izaziva svojevrstan napor

praćena je zadovoljstvom, veseljem, dinamikom, a stječu se i određena znanja i vještine.

Putem igre dijete poštuje, slijedi ili stvara određena pravila, čini ono što želi, vlada situacijom,

može biti tko god želi, „prerađuje" i lijepe i ružne doživljaje i priprema se za budućnost. S

dobi djece mijenja se spoznajna i društvena složenost igre. Nezadovoljavanje potrebe za

igrom djeluje na psihički, emocionalni i socijalni razvoj djeteta.

Područja razvoja igre

Predškolsko doba je doba snažnog učenja. Da bi dijete razvilo puni potencijal važna je

raznolikost iskustva i kvaliteta okruženja. Osnovna područja koja su obuhvaćena igrom

odnose se na razvoj kognitivnih, motoričkih, socijalnih, govornih funkcija, kao i na razvoj

samopouzdanja.

Kognitivni razvoj uključuje; spoznavanje i učenje na doživljajima djece.

Motorički razvoj uključuje; koordinaciju tjelesnih pokreta, razvoj fine i grube motorike.

Socijalni razvoj uključuje; razvoj odnosa u obitelji - u početku s majkom, a kasnije s oba

roditelja, te s braćom i sestrama, bakama i djedovima.

Govorni razvoj uključuje; priliku da dijete sluša, čita, piše, izloženost jeziku visoke kvalitete,

vokalizaciju.

Razvoj samopouzdanja uključuje;

određeni problem vlastitom aktivnošću i istraživanjem.

Igračke

Djetinjstvo bez igračaka je nezamislivo. U najranijoj dobi ona je djetetu često oslonac, utjeha,

„prijelazni" objekt koji mu je veza s obitelji i koji mu daje osjećaj sigurnosti i samopouzdanja.

Što je igračka jednostavnija, pruža djetetu više mogućnosti za razne vrste igara, razvija maštu

i kreativnost. Pri kupnji igračke treba obratiti pozornost na to u kojem obliku potiče dijete na

aktivnost, pomaže mu u uspostavljanju kontakta s drugom djecom ili odraslim osobama,

potiče li maštu, izaziva li pronalaženje novih rješenja. Od velike je važnosti procijeniti koliko

je igračka sigurna za dijete, tj. da ne šteti zdravlju djeteta (materijal, boja, sitni dijelovi),

ispunjava li osnovne higijenske zahtjeve, izaziva li buku, koliko je trajna. Obavezno treba

obratiti pozornost za koju je dob. Ne treba težiti tomu da se dijete zatrpa različitim igračkama.

Nije bitna količina igračaka, bitno je da je roditelj taj koji prati i uključuje se u dječju igru. Od

iznimnog je značenja pružiti djetetu pravu igračku u pravo vrijeme.

Razvijanje potencijala kod djeteta

Djeca su prirodno kreativna i ona pristupaju stvarima na nov način. Kreativnost nije ono što

djeca rade, ona je način na koji to rade. Najveća je želja većine roditelja pomoći svojem

djetetu da dosegne vrhunac svojih mogućnosti i upotrijebi svoje talente u svakoj aktivnosti.

Roditelji svojem djetetu mogu biti najbolji učitelji. Poznaju ga bolje od bilo koga drugoga,

mogu samo njemu posvetiti pozornost i pohvaliti ga u pravom trenutku, nuditi rješenja i

konstruktivnu kritiku. No, roditelji mogu i previše očekivati, previše navaljivati, biti

prekritični ili strogi, čime mogu naškoditi djetetovu samopouzdanju i kreativnosti.

Važno je poticati djetetovu znatiželju na prihvatljiv način bez pokoravanja, usmjeravati ih

kako da postavljaju pitanja. Dijete koje se potiče na kreativnost, vjerojatno će ostati takvo

čitavog života i prilagoditi se svijetu koji se mijenja.

Kako razmišljaju mala djeca?

Konvergentno je mišljenje logično. Djeca prije nego što počinju logično razmišljati (oko

sedme godine) nisu konvergentni mislioci. Ali nisu ni divergentni. Oni su linearni mislioci, tj.

priklone se rješenju koje im se prvo nametne, a to je obično ono koje se čini točnim. Kada

upitate malo dijete što crta, vjerojatno će vam reći da je to kuća, no sutradan će mu to

izgledati kao automobil, pa će reći da je baš to nacrtalo. Njihova tendencija mijenjanja navodi

nas na pomisao da su mala djeca kreativni mislioci.

Motivacija i igra

Jedan od važnih uvjeta za uključivanje u igru jest pokretanje motivacijskih procesa na osnovu

ciljeva i dinamike njihova ostvarenja.

Sistemskim praćenjem djeteta može se prepoznati motiviranost djeteta i način zadovoljavanja

potreba, kao i individualan pristup. Za motivaciju je bitna intrinzična motivacija u ranom

djetinjstvu, za koju je polazna osnova dječja radoznalost. Uz podršku odraslih dijete će razviti

osobnu kompetenciju koja se odnosi na područje socijalne kompetencije.

Razvoj predškolskog djeteta kroz igru

Predškolska dob djeteta u cijelosti je ispunjena igrom. Ona je prva i najbolja dob za rano

otkrivanje i poticanje dječje spontane igre i stvaralaštva. Odrastanjem ona gubi vodeću ulogu i

postupno u školskoj dobi prevladavaju učenje i rad. Djetetu ne smijemo samo opisivati

predmete i pojave u okolini da bi uočilo njihova svojstva, različitosti i primjenu. Ono ih treba

osjetiti, opipati, isprobati, mirisati, rastaviti i sastaviti, jer samo tako može zadovoljiti svoju

radoznalost. Istovremeno ga takvi doživljaji potiču na razmišljanje i zaključivanje, stoje

temelj intelektualnog razvitka.

Tabelarni prikaz po dobi, klikni na prvitak

Privitak:

tabelarni prikaz po dobi.doc

klikni na sliku mišem

Privitak:

Razvoj djeteta kroz igru str 5.jpg

Montessori sustav

Montessori sustav je svjetski priznata pedagoška koncepcija duge tradicije čija je autorica

Maria Montessori. Ona je razvila vlastitu metodu rada s djecom koja se bazira na vlastitom

originalnom materijalu i koncepciji koja je usklađena s karakteristikama rasta i razvoja djece

u pojedinoj dobi. Metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost i od nje polazi. M.

Montessori ističe da cilj odgoja djece predškolske dobi nije prenošenje određenih znanja,

nego djeci treba omogućiti da se mogu slobodno razvijati prema svojim interesima i

sposobnostima. Posebno se razvijaju dječja samostalnost, samoinicijativnost, neovisnost,

urednost, ljubaznost, komunikacija, aktivnosttočnost, preciznost, odgovornost, mašta i druge

karakteristike koje imaju bitan značaj za razvoj djeteta.

Zaključak

Predškolska dob djeteta u cijelosti je ispunjena igrom i zauzima važno mjesto u njegovu

životu. Prema M. Montessori dijete u toj dobi je „duh koji sve upija". Igra i pozitivan stav

roditelja prema igri djetetu omogućuju mu da se razvija skladno i harmonično u skladu

intelektualnog, socijalnog, tjelesnog i emocionalnog razvitka. Kroz igru dijete izražava sebe i

svoju stvarnost. Igra u odgoju djeteta treba biti najvažniji posao i imati odgovarajuće mjesto.

_________________M. 2005.g. Usporen psihomotorni razvoj, Nerazvijen govor“Sve velike osobe prvo su bila djeca, ali malo njih se toga sjeća” Antoine de Saint-Exupery

Za dječji je razvoj od neprocjenjive važnosti vrijeme koje roditelji provode s njima u igri, jer

se na taj način razvija intima između roditelja i djece. No valja napomenuti da postoji velika

razlika kada se roditelji igraju „iz roditelja“ i kada se igraju „iz djeteta“.

Tzv. igranje iz roditelja uključuje podučavanje, usvajanje vrijednosti i uvjerenja. Roditelj koji

se igra „iz roditelja“ ne zaboravlja na pristojnost, prikladnost i pouku. Igranje „iz djeteta“

uključuje zabavu i uživanje, vrisak radosti iz roditeljskog grla i valjanje po podu. 

Za razvoj djeteta potrebno je i jedno i drugo. Dijete se, radi socijalizacije, mora naučiti što je

„pristojno“ (drugim riječima, kakvo ponašanje društvo odobrava) a što nije, ali osjećaj

prisnosti i intime koji dijete osjeća pri slobodnoj i nesputanoj igri s tatom ili mamom i utjecaj

takve igre na emotivni razvoj djeteta ništa ne može nadomjestiti.

Iskustva naših baka ukazuju na značenje koje je na njih ostavila spontana igra. Igra s

prirodnim materijalima u prirodnom okružju neki su od isječaka iz djetinjstva kojih se rado

prisjećaju. Imaju li danas djeca dovoljno prostora za spontanu igru ili su nastupila neka nova

vremena, u kojima spontanu igru zamjenjuje igra unaprijed definirana pravilima odraslih?

Dječja integracija u socijalni svijet osnovana je na dva dominantna urođena nagona za

uspostavljanje osobnih odnosa kroz različite načine igre. Dijete koje ima uvjete za realizaciju

spontane igre uči kontrolirati svoje ponašanje sukladno kulturalnim navikama socijalne grupe.

Igra je djetetu potrebna za puni razvoj tijela, intelekta i osobnosti baš kao i hrana, dom, svjež

zrak, vježba i odmor. Odabir pogodnih igračaka, okruženja za igru, vremena za igru i

prijatelja za igru za svu je djecu od prvenstvene važnosti. Igra je oblik sjedinjenja fizičkog i

mentalnog učinka, kako bi se u konačnici postiglo emocionalno zadovoljstvo. Četiri su

primarne važnosti u realizaciji igre - igračke, okružje za igru, vrijeme igre i prijatelji u igri.

Igračke moraju biti prilagođene dječjoj dobi i stupnju razvoja. Okružje za igru potrebno je za

slobodne aktivnosti, svako dijete mora posjedovati vlastiti teritorij koje on shvaća kao sigurno

domaće okružje. Vrijeme igre mora biti razumno, mirno i predviđeno. Mora biti adekvatno

ispunjenju zadane aktivnosti, bez prekida koji izazivaju frustracije ili prolongaciju koja vodi

do dosade, usamljenosti ili osjećaja manje vrijednosti. Prijatelji u igri su potrebni u svim

stupnjevima razvoja. Ohrabrenje starijih posebice je potrebno u igri djeteta mlađeg od 2,5

godine, koje još uvijek nije svjesno apstraktnih pojmova kao što su jednaka prava, dijeljenje i

suigra s drugima.

Dijete se počne igrati čim se oslobodi novorođenačkih refleksa. Doživljavanje užitaka ovisi o

kontinuiranom ohrabrenju starijih kao i korištenju prikladnih igračaka i ostale opreme. Igra se

može podijeljeni na aktivnu, istraživačku, oponašajuću, konstruktivno-uvjeravajuću i igru s

pravilima (pobjeda, porazi). Različite vrste igre odražavaju se u naprednijim fazama, kao što

dijete uči kako upotrijebiti svoje prve osjete i motoričke aktivnosti da bi unaprijedilo svoje

kasnije sposobnosti kroz komunikaciju i kreativnosti.

Potrebno je istaknuti važnost osiguravanja igračaka za malu djecu: igračke moraju biti sigurne

za rukovanje, imati mogućnost pranja i da su što je moguće čvršće. Prostor za igru mora biti

domaći, topao i slobodan od rizika. Upotreba vanjskih igrališta i opreme mora biti osigurano i

pogodno za nadzor.

Igra – sastavni dio života svakog djeteta

Pedagoško-psihološki tekstovi

AUTOR MEDINA JUSIĆ SOFIĆ   

 Share

Pogrešno je mišljenje odraslih da djeca treba da se puno igraju samo dok su mala, odnosno do

pred polazak u školu, jer je to važna prekretnica u životu djeteta. Naime, sa polaskom u školu,

započinju prve, prave obaveze, prvo odvajanje od roditelja, novi način i režim života.

Ali i pored toga, dijete ostaje dijete u pravom smislu riječi – sa svojim snovima, maštom,

bezbrižnošću (mada u manjoj mjeri jer školske obaveze mnogima zadaju brigu) i jakom

potrebom za igrom.

U mnogim razvijenijim školskim sistemima, ta potreba se u potpunosti poštuje, pa se prve

dvije-tri godine, u školi djeca uče isključivo kroz igru. Nažalost, kruti komunistički i

socijalistički društveni sistem, nametnuo je strogo poštivanje pravila, uniformnost u radu,

ideju o  jedinstvu u kojoj različite potrebe djece, kreativnost i smisao za stvaralački rad, nisu

mogle doći do izražaja.

Možda se ta gorka iskustva iz škole, utjecala na odrasle koji danas sputavaju svoju djecu, ne

pružajući im dovoljno slobode u njihovom razvoju. S druge strane, imamo i one roditelje koji

baš zbog toga, previše puštaju svoju djecu i time opet, štete njihovom pravilnom odgoju.

Većina roditelja, nažalost ima lošu predstavu o školi i misle da je to ustanova u kojoj je sve

zanovano na strogosti, iscrpnom radu i učenju. Što je još gore, takve stavove prenose  i na

djecu. Istraživanja su pokazala da većina roditelja smatra da djeca mrze školu. Druga

istraživanja su ustanovila upravo suprotno: djeca se ne izjašnjavaju kao da ne vole ići u školu,

naprotiv. Na pitanje: zbog čega volite da idete u školu? skoro sva djeca –ispitanici su

odgovorili da je to zbog igre, druženja i učenja. Dakle, u školi ipak ima igre i treba da je

bude! Ovdje, nikako ne opravdavamo stavove nastavnika koji smatraju da igra u razredu

narušava disiplinu i njihov autoritet, te je zbog toga ne praktikuju u nastavi. Njima treba da

bude jasno da je igra izvrsno odgojno sredstvo i da se kroz igru djeca mnogo tome mogu

lakše i brže da nauče.

ZNAČAJ IGRE ZA DJECU

Igra ima značajnu sociološku, psihološku i pedagošku ulogu u razvoju djece. Sociološka

uloga igre sastoji se u ravijanju društvenosti kod djece u kolektivnim igrama, usvajanju

pravila igre, poštivanju normi ponašanja u igri, uvažavanju drugih suigrača, upoznavanje i dr.

Druženjem sa drugima, dijete komunicira sa njima, upoznaje ih, uči od njih, što će mu kasnije

mnogo pomoći u komunikaciji sa drugom djecom, ali i odraslima. Psihološka uloga igre

sastoji se u tome da kroz igru dijete vježba i izoštrava svoju percepciju (opažanje), razvija

maštu, mišljenje, kreativnost, vježba memoriju, ali i ispoljava svoje emocije. Kroz igru djeca

najviše doživljavaju radost, zadovoljstvo, ushićenje, razdraganost,  ali nerijetko i ljutnju. Igra

pomaže djeci kao emocionalni ventil u pražnjenju kako energije, tako i osjećanja.

Pedagoška uloga igre se ogleda u razvijanju pozitivnih osobina ličnosti kod djece: spretnosti,

izdržljivosti, strpljivosti, snalažljivosti, istrajnosti, zatim, razvijanju takmičarskog duha,

poštovanja drugih, samopoštovanja, te moralnih osobina ličnosti.

Osim toga, djeca kroz igru razvijaju i jačaju tijelo, što doprinosi njihovom boljem

zdravstvenom stanju. To se posebno odnosi na pokretne igre na čistom vazduhu, u prirodi.

Fizičkim aktivnostima se jača dječija muskulatura, pluća se oslobađaju starog vazduha, odvija

se brža cirkulacija krvi, te se prazni višak energije. U protivnom, djeca su u većini slučajeva 

hiperaktivna, nervozna i ispoljavaju bijes. Ovim igrama treba, kao protutežu, pridružiti

stvaralačke igre u kojima će se potaknuti dječija mašta i kreativnost, izgrađivati osjećaj za

lijepo, te razvijati inovativnost. Igre u kojima dijete treba da razmišlja, također imaju

značajnu ulogu u intelektualnom razvoju djeteta.

Manipulativne igre u kojima djece slažu, grade, sklapaju, ne samo da vježbaju finu motoriku,

nego i koordinaciju oka i ruke, reflekse, osjećaj za ravnotežu, za razdaljinu i sl. Mašta i

kreativnost se, kao i u ostalim igrama u potpunosti razvijaju.

Igra kao terapeutsko sredstvo

Većina djece voli da se igra lutkicama ili figuricama omiljenih likova. Igrajući se, oni ili

razgovaraju sami sa sobom (posuđujući glas toj igrački) ili mijenjajući boju glasa glume više

igračaka sa kojima se igraju istovremeno, bilo sami ili u društvu sa drugom djecom ili

odraslima. Djeca se tako kroz igru uživljavaju u situaciju i likove i nesvjesno mogu da kažu

mnogo informacija koje će roditelju ili nekom stručnom licu, pomoći u razumijevanju

unutrašnjih psihičkih stanja kod djece. Psiholozi i pedagozi u školama ponekad koriste igru

kao terapeutsko sredstvo. Daju djetetu nekoliko lutkica i kažu mu koja je od njih dijete,

majka, otac, drug/drugarica i sl. i započinju igru. Ako se lutke rodielja svađaju, to može biti

trag i podatak koji pedagog ili psiholog ne smiju zanemariti. Djeca u igri nesvjesno

ispoljavaju svoje emocije, tako da, posmatrajući dijete dok se igra, mnogo toga možemo da

saznamo o njemu: kako prihvata poraz, koliko je strpljivo, koliko ambiciozno, odustaje li

lahko pred preprekom, razljuti li se kada nije uspješno, da li grubo postupa prema igračkama

ili suigračima i sl. Osim toga, djeca kroz igru oponašaju svoje roditelje, braću i sestre.

Imitiraju njihove pokrete, riječi, govor općenito. Tako možemo saznati i o navikama ljudi koji

ih okružuju, o tome kako se ophode jedni prema drugima itd. Ako djetetu smeta to što je otac

neraspoložen kada dođe s posla i što mu tada sve smeta, ono to u direktnoj komunikaciji

možda neće reći (ili neće smjeti da kaže zbog prijekora ili kazne), ali će to svakako ispoljiti

kroz igru, pa će luticama govoriti kako ne valja galamiti na djecu i sl.

Sve ovo su razlozi za igru i njeno maksimalno upražnjavanje. Naravno, treba voditi računa o

tome da se dijete može igrati u pauzi za učenje ili nakon urađene zadaće i drugih školskih

obaveza. Kompjuterske igre treba maksimalno izbjegavati (kao i playStation) jer one djetetu

ne daju predstavu o vremenu, pa ono može da povede četiri-pet sati igrajući je, a da ne

spominjemo zračenje tih uređaja i ostale štetne efekte koje mogu da imaju po zdravlje djece

(slabljenje vida, poremećaj u držanju tijela, hipnotiziranost video igricom i dr.)

Dakle, kad god ste u prilici poigrajte se sa svojim djetetom, bilo u kući ili, još bolje, u prirodi.

Nemojte mu zabranjivati da se igra sa ostalom djecom van kuće (ako za to nema nekih

opravdanih razloga), niti da svoje drugare pozove u vaš dom. Treba da imate na umu da je

druženje vašeg djeteta sa vršnjacima važnije od lijepo uređenog stana. Ako vas muči to što

ćete poslije morati da pospremate igračke, brišete ostatke boje i sl. onda to prepustite djeci –

neka to sami urade poslije igre.

Nemojte djetetu uskraćivati igru i druženje da biste po svaku cijenu sačuvali mir u kući i sve

svari na svom mjestu. Dijete ima potrebu za prostorom, za slobodom, razdraganošću…

Budite djetetu pozitivan autoritet kako ne bi otišlo u krajnost i ne zaboravite da je i igra

dječiji rad.

Kao i u proteklom periodu ponovo ćemo nastaviti sa kratkim predavanjima kao bi Vam na

neki način pomogao u odgoju vaše djece.

Današnja tema našeg predavanja bit će “Igra u životu djece( naročito video igra )”.

Igra se definiše kao osnovni oblik dječije aktivnosti kojom dijete najprirodnije i najslobodnije

zadovoljava svoje potrebe. U igri dijete uči, dolazi do saznanja o svojim sposobnostima, stiče

nova prijateljstva, uči se da poštuje pravila, da uvažava druge itd. Igra u koliko se koristi u

granicama veoma je korisna za razvoj djeteta. Djeca zavisno od uzrasta koriste različite igre.

Međutim ono na što bih je u ovom predavanju posebno obratio pažnju jeste video igra koja je

prisutna kod naše djece bez obzira na uzrast, od 6 god. pa nadalje.

Šta mislite da li video igre mogu da utiču na pojedine aspekte ličnosti ?

Zamislite o čemu Vaše dijete razmišlja poslije odigrane igrice COUNTER STRIKE u kojoj

ima više ubijanja i krvi nego na bilo kojem filmu, još ukoliko dijete provede po nekoliko sati

dnevno za računarom.

Šta mislite da li akcione igre sputavaju nasilje ili ga podstiču?

Na ova pitanja trebamo zajednički dati odgovor.

Od trenutka kada su se video igrice pojavile,mnogi su digli svoj glas kako bi izrazili bojazan

vezanu za različite štetne aspekte tog tipa aktivnosti. Pitanja koja su se pokrenula odnosila su

se na nasilan sadržaj igara,očiglednu zavisnost koja se stvara igranjem, zaglupljenost do koje

može da dovede taj tip aktivnosti.

Činjenica je da one mogu da odvrate djecu od drugih aktivnosti,mnogo korisnijih za njihov

razvoj ; uspjeh u školi, prijateljstvo, druge igre, pa čak mogu dovesti i do pojave da se dijete

želi identificirati sa pojedinim “ junakom “ tih igara.

Na nasilan sadržaj brojnih video igara često je ukazivalo i ukazuje njihov sadržaj, što nas

opravdano treba da zabrine. Mnoge osobe danas dižu svoj glas protiv ovakvih video igara, pa

šta treba da radimo mi odnosno vi roditelji. Da li smo pružili pravu ljubav našem djetetu ako

mu kupimo računar i kažemo: “ Dobro je moje dijete: Čitav mi je dan u kući.“ Zapitamo li se

da li bi bolje bilo da se naše dijete bavi pametnijim aktivnostima ( igra nogomet, šeta gradom,

druži se sa prijateljima, uči.. .. ). Ne sumljajući uopšte u dobru namjeru svakog roditelja da

pruži svom djetetu najbolje, smatram za potrebu da vas upoznam ukratko kakvi su sadržaji na

većini video igrica.

Većina igara podstiče agrasivnost.U mnoštvu igara radi se o tome da se neprestano puca,da se

ruši sve sto mrda,da se ubija i uklanja, sve to uz preobilje mnoštva vrištecih boja, eksplozija,

klanja....Akcione igre ne sputavaju nasilje kod naše djece, nego ga zaoštravaju. Dobit upravlja

svim akcijama. Igrač sakuplja velike količine novca ( krađa ) da bi kupio oružje kojim može

jos više da uništava.

Npr. u igri DOGS OF WAR,glavni lik širom svijeta goni “ogrezle i gnusne zločince” zbog

njihovih zlocina:ubistva djevojčice,uzimanje talaca,prodaja droge...Naoružan automatskim

oruzjem, granatama ,ručnim bacačima ( čitavim arsenalom oružja ),a želeci da se domogne

vrijedne nagrade, on treba da pobije zločince prije nego što ih policija uhapsi(?!) Igra DOGS

OF WAR slavi ekspeditivnu ličnu pravdu,motivisanu primamljivim dobitkom nagradom.

Njome se negiraju najosnovnija prava. Ubijanjem i nepravdom želimo spriječiti isto.

Zapitamo li se : zar nam nije dosta bila agresija na našu domovinu i proljevanje krvi u njoj.

Zar trebamo našoj djeci da dopustimo drugu vrstu agresije, agresije prema samom sebi pa

onda i prema drugima ljudima.

Ovo su bili primjeri, nažalost loši primjeri video igara. Prije nego što završim ovaj niz loših

primjera navest ću još jedan pa ćemo završiti ovo naše predavanje.

Jedan dvanaestogodišnjak iz jednog mjesta (Jekaterinburga) u zapadnom Sibiru, umro je

nakon što je izgubio svijest posle 12 sati provedenih za kompjuterskom igricom u jednom od

lokalnih klubova, prenijeli su nedavno mediji. Ljekari su uvjereni da je uzrok moždanog udara

koji je doživio dječak upravo pretjerana zaokupljenost virtuelnom borbom protiv čudovišta. S

početkom raspusta dječak Sergej bukvalno se preselio u kompjuterski klub, provodeći u

virtualnom svijetu 8-10 sati dnevno i dolazeći kući samo da prezalogaji i prespava. Roditelji

mu nisu zabranjivali da se igra, smatrajući da poslije završetka školske godine dječak ima

pravo na odmor.

Na kraju.

Dragi roditelji, vi koji volite svoju djecu više od samog sebe; nemojte mi zamjeriti ovaj put

zbog navođenja loših primjera. Namjera mi je bila da pokušamo spriječiti ovu pojavu koja

svakim danom zauzima sve više prostora kod naše djece.

Pružite ljubav vašoj djeci na dugi način. Naučite da se vaša djece koriste računarom, koji nam

je danas neophodan , radi sticanja znanja, a ne zbog gubljenja vremena.

Uključite ih u sporstka udruženja i klubove, vjerske institucije i sl .

I na kraju;

Dopustite vašoj djeci da se igraju na dugi način.

Ne prestajemo se igrati zato što ostarimo; ostarimo zato što se prestanemo igrati.»

George Bernard Show

Polazak u školu znači završetak bezbrižnog djetinjstva i ulazak u svijet obaveza, odgovornosti, rokova. Kako će dijete prihvatiti sve te promjene, snaći se u školi, društvu vršnjaka i učitelja te kako će se odnositi prema radnim zadacima - svakako najviše ovisi o roditeljima.

Isto tako, postoji opasnost da odrasli, ponajviše sami roditelji, zaborave da je dijete još uvijek željno igre i da nije spremno odreći je se. Igra ne smije prestati polaskom u školu, ona se nastavlja i prilagođava.

Nezadovoljavanje potrebe za igrom može biti štetno za njegov psihofizički, emocionalni i socijalni razvoj. Dijete lakše uči putem igre jer je više motivirano za nju, stoga ona i ima puno snažnije odgojne efekte od svih metoda i strategija kojima se koristimo u odgoju, ali i u obrazovanju djece.

Pomoću igre mogu se neprimjetno razvijati pažnja, pamćenje i opažanje, razvija se sposobnost djeteta da sluša i da čuje što govori učiteljica/učitelj, da gleda i vidi što on/ona pokazuje. Ukratko, učenje kroz igru i zabavu najefikasniji je način sticanja znanja.

Djeca mlađe školske dobi uživaju u društvu svojih vršnjaka, no i dalje im je potrebno društvo odraslih. Oni, osim što mogu biti ugodni suigrači u igri, mogu potaknuti novu igru, naučiti djecu pravilima ili im svojim primjerom pokazati kako se ponašati u igri.

U razvoju djetetovih intelektualnih sposobnosti značajnu ulogu imaju iskustva stečena promatranjem i eksperimentiranjem. Dijete je zainteresirano za sticanje novih znanja i vještina. Svakako će poticajno djelovati na razvoj mišljenja razne problemske situacije u kojima se traže različite strategije rješavanja istog problema. U takvim se problemskim situacijama najbolje može vidjeti kako se znanje može iskoristiti u životnim situacijama, što je odlična motivacija za dalje učenje. Kada god je to moguće, djetetu treba prepustiti inicijativu u rješavanju problema, ili mu dati priliku da iznese svoje mišljenje o tome kako bi riješio neku zamišljenu situaciju. Npr.»Što bi učinio/la da se izgubiš u gradu?»; «Što ćeš učiniti ako ti priđe netko nepoznat?» i sl.

Iskustva naših baka ukazuju na značenje koje je na njih ostavila spontana igra. Igra s prirodnim materijalima u prirodnom okružju neki su od isječaka iz djetinjstva kojih se rado prisjećaju. Imaju li danas djeca dovoljno prostora za spontanu igru ili su nastupila neka nova vremena, u kojima spontanu igru zamjenjuje igra unaprijed definirana pravilima odraslih?

Važnost igre

Vrste igre

Mjere opreza

Dječja integracija u socijalni svijet osnovana je na dva dominantna urođena nagona za uspostavljanje osobnih odnosa kroz različite načine igre. Dijete koje ima uvjete za realizaciju spontane igre uči kontrolirati svoje ponašanje sukladno kulturalnim navikama socijalne grupe.

Važnost igreVrijeme igre mora biti razumno, mirno i predviđeno.

Igra je djetetu potrebna za puni razvoj tijela, intelekta i osobnosti baš kao i hrana, dom, svjež zrak, vježba i odmor. Odabir pogodnih igračaka, okruženja za igru, vremena za igru i prijatelja za igru za svu je djecu od prvenstvene važnosti. Igra je oblik sjedinjenja fizičkog i mentalnog učinka, kako bi se u konačnici postiglo emocionalno zadovoljstvo.

Četiri su primarne važnosti u realizaciji igre - igračke, okružje za igru, vrijeme igre i prijatelji u igri.

Igračke moraju biti prilagođene dječjoj dobi i stupnju razvoja. Ne smije ih biti jako malo jer će djetetu nedostajati stimulacija, a ni previše jer će dijete biti zbunjeno i dekoncentrirano. 

Okružje za igru potrebno je za slobodne aktivnosti, svako dijete mora posjedovati vlastiti teritorij koje on shvaća kao sigurno domaće okružje.

Vrijeme igre mora biti razumno, mirno i predviđeno. Mora biti adekvatno ispunjenju zadane aktivnosti, bez prekida koji izazivaju frustracije ili prolongaciju koja vodi do dosade, usamljenosti ili osjećaja manje vrijednosti. 

Prijatelji u igri su potrebni u svim stupnjevima razvoja. Ohrabrenje starijih posebice je potrebno u igri djeteta mlađeg od 2,5 godine, koje još uvijek nije svjesno apstraktnih pojmova kao što su jednaka prava, dijeljenje i suigra s drugima.

Vrste igreRazličite vrste igre odražavaju se u naprednijim fazama, kao što dijete uči kako upotrijebiti svoje prve osjete i motoričke aktivnosti da bi unaprijedilo svoje kasnije sposobnosti kroz komunikaciju i kreativnosti.

Dijete se počne igrati čim se oslobodi novorođenačkih refleksa. Doživljavanje užitaka ovisi o kontinuiranom ohrabrenju starijih kao i korištenju prikladnih igračaka i ostale opreme. Igra se može podijeljeni na aktivnu, istraživačku, oponašajuću, konstruktivno-uvjeravajuću i igru s pravilima (pobjeda, porazi).

Različite vrste igre odražavaju se u naprednijim fazama, kao što dijete uči kako upotrijebiti svoje prve osjete i motoričke aktivnosti da bi unaprijedilo svoje kasnije sposobnosti kroz komunikaciju i kreativnosti.

1. Aktivna igra podrazumijeva "grubu motoriku" - kontrolu glave, tijela, udova u sjedenju, puzanju, stajanju, trčanju, penjanju, skakanju, bacanju, udaranju, hvatanju itd. Usko je povezana s promocijom fizičkog razvoja i potrebe za korištenjem slobodnog prostora za kretanje.

2. Istraživačka i manipulativna igra počinje s 3 mjeseca igrom prstima, kontrolom grube motorike, fine motorike i funkcioniranjem osjeta. Ove komponente važne su ne samo za stečenu koordinaciju ruka-oko nego i za pokušaje lokaliziranja svakodnevnih zvukova, prepoznavanje trajnosti oblika i za učenje shvaćanja implikacije prostora i vremena. 

3. Imitacijska igra počinje vrlo rano u trenutnim epizodama, postaje evidentna između 7-9 mjeseca. Ona podrazumijeva dječju mogućnost kontrole tijela, manipulacije objektima, interpretiranje viših osjetnih iskustava. Imitacijska igra je potrebna da bi dijete ne samo naučilo najbrži i najafektivniji način izvedbe važnih akcija, nego i da bi razumjelo različite uloge odraslih i odgovornost, budući da prvo sazna kako, a onda zašto odrasli izvode aktivnosti koje on imitira.

4. Konstruktivna igra počinje s jednostavnim kockicama u dobi od otprilike 18-20 mjeseci, te traži poznavanje prije spomenutih motoričkih i osjetnih sposobnosti, zajedno s povećanim mogućnostima upotrebe intelektualnih procesa uključenih u prepoznavanje i korištenja prije pohranjenih informacija.

5. Uvjeravajuće igre započinju nekoliko mjeseci prije druge godine i traju nekoliko godina. Ujedinjuju dotadašnja iskustva, posebno imitacijske igre. Učeći iz iskustva dijete povezuje aktivnost koju je usvojilo i kopiralo. Uvjeravajuća igra uključuje mogućnost svake vrste manevarskih materijala, uključujući i razboritu selekciju postojanih komercijalnih igračaka. Uvjeravajuća igra ovisi o djetetovoj sposobnosti primanja te izražavanja ideja u nekom obliku jezičnog koda.

6. Igre s pravilima zahtijevaju veliki stupanj vještine u svim potrebnim oblicima, uključujući i potpuno razumijevanje i prihvaćanje apstrakcija uključenih u dijeljenje ili čekanje reda. Obično počinju u 4. godini života, kada male grupe predškolske djece pod stručnim vodstvom improviziraju pravila za kooperativnu igru. Grupne igre natjecateljskog duha kod starije djece moraju biti izričito prema pravilima.

Mjere opreza

Potrebno je istaknuti važnost osiguravanja igračaka za malu djecu: igračke moraju biti sigurne za rukovanje, imati mogućnost pranja i da su što je moguće čvršće. Prostor za igru mora biti domaći, topao i slobodan od rizika. Upotreba vanjskih igrališta i opreme mora biti osigurano i pogodno za nadzor.