Hrvatsko pleme Kreščić i l i Kriščić. (Njegove povelje i njegove predaje.) -

0 plemenu Kreščić ili Kriščić, o njegovim posjedima i gradovima, pà i o njegovoj sudbini, napisao je Radoslav Lopašić zaseban članak s napisom „Podzvizd i Vranograč" u svojoj knjizi „Bihać i bihaćka krajina" koju je „Hrvatska Matica" još god. 1890. izdala. U toj je knjizi na stranama 249.—262. prikazana ne samo povjesnica gradova Podzvizda Vranograča, nego i historija čitavog plemena Kreščića od prve pojave do rasula njegova. A l i kako je iza toga objelodanjeno više novih izvora, treba još jednom svu gradju ogledati i prema drugom stanovištu objasniti. Sasvim je prirodno, da ćemo se poglavito baviti onim pitanjima, koje treba potanje proučiti i izložiti.

I. Samo ime „Kreščić" (Creschich) spominje se prvi put u popisu župa

zagrebačke biskupije od god. 1334. (Tkalčić I., Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, II. str. 76). Da l i je ovo mjesto dobilo ime od plemena, koje je ondje nastavalo i l i obratno, ne da se ustanoviti ; ali je vjerojatno, da je mjesto prozvano po plemenu, jer je ime „Kreščić" patronimičko. Tada je u Kreščiću stajala crkva sv. Martina, jamačno župna, koja se spominje i u popisu od god. 1501. Mjesto Kreščić sa župnom crkvom sv. Martina mora se tražiti u blizini glasovite cisterčanske opatije u Toplicama ili današnjem Topuskom, jer se namah za njom kaže : „Item ibidem prope ecclesia in grangya abbatis thoplicensis". Župa i crkva sv. Martina spadala je tada na Gorski arcidjakonat (de Gora), kojim je upravljao prepošt zagrebačke crkve, i u kojem su osim crkve u Kreščiću bile još crkve u Zrinju, Gori, Žirovnici Stabandži, Čavi, Cagliću, Bojni i t. d. Po svemu se vidi, da je mjesto Kreščić stajalo blizu Topuskoga, i to s desne strane rijeke Gline izmedju njezinih pritoka Kladušnice i Glinice, te da je pleme Kreščića prebivalo u kraju, gdje su poslije podignuti utvrdjeni gradovi Podzvizd i Vranograč, koji i danas još stoje.

Ime Kreščić kao ime hrvatskog plemena (generationis) spominje se prvi put izrijekom u jednoj ispravi od god. 1380. Kad je naime u listopadu te godine izaslanik zagrebačkoga kaptola po nalogu bana

47

Petra Zudora odredjivao medjaše u mjestu Maloj Bojni (Kisboyna) izmedju sinova kneza Dujma Blagajskoga i opata topličkog Tome, ustanovio je kao prvu granicu neko brdo „Peščena gorica", koje se je uzdizalo „iuxta metas hominum generationis Creschych". Brdo dakle Peščena gorica u Maloj Bojni bila je tromedja izmedju posjedovanja knezova Blagajskih, topličkoga (topuskoga) opata i plemenitih ljudi od plemena Kreščić. Istoga je dana isti izaslanik kaptola takodjer u Maloj Bojni označivao medjaše posjedovanjima knezova Blagajskih i plemića Kreš­čića (nobiles viros homines generationis de Cresych, universorum ho­minum de génère Cresych). Tom su prigodom ustanovljeni medjaši posjedovanja Mala Bojna (Kisboyna) po prilici ovako: „mons Garia-uech, metae hominum generationis de Stebecha (Stabandža), rivulus Dulgaknea, fluvius Prosyna, puteus Breztouech, caput ubi oritur rivulus Dedinsco, rivulus Pisschan", i napokon „via, per quam itur de Cresych ad Boynam". O jednom i drugom odredjivanju medjaša izdao je zagre­bački kaptol 18. listopada zasebne isprave1).

Prva kuća i l i hiža (zadruga) od plemena Kreščić spominje se u drugom deceniju X V . stoljeća. Dne 15. srpnja 1413. piše slavonski ban Pavao Čupor iz Moslavine pismo „nobili viro Thome, filio Farkasii de Chreschich, cumpatri suo karissitno", te mu prijeti, da će ga dati progoniti po podžupanima zagrebačkim i kaštelanima Krupe, ako ne povrati neko sukno, što ga bijahu dva pavlinska lajika u Dubici u samostanu ukrali, a on ga je, zatekavši ih putem, njima oteo. Zanim­ljivo je, da ban zove Tomu Farkašića „svojim predragim kumom". Taj je Farkašić prvi poznati nam član znamenite porodice u plemenu Kreščić, koja je sve do druge polovice X V I . stoljeća mnogo utjecala i u javne poslove hrvatskoga naroda2).

Gotovo u isto vrijeme, kad se javlja prvi nam poznati Farkašić, spominje se još jedna plemenita porodica, koja se doduše nije pribra­jala plemenu Kreščić, al i je znatno utjecala na sudbinu njegovu. Bi l i su to Tumpići, potomci nekoga Tumpe. Kad je naime kralj Sigismund 22. kolovoza 1408. boravio u Gorjanima kod Djakova, izdao je ondje povelju, kojom je nagradjujući zasluge „ Thome, filii Tumpa, nobilis de Kutnjan, aule nostre iuvenis familiaris et fratrum suorum Petri, Räch et Gregorii, dicti Tumpe filiorum" darovao i zapisao „possessionem nostram uterque Sichan vocatam, in Zagvozda penes Dresnicum exi­stentem, que ad Castrum nostrum Pech usque ad desolationem ipsius, nunc autem ad Castrum nostrum Sokol hactenus de iure pertinebantur8). Kao vlastela u Žičanima i l i Žečanima blizu Drežnika postali su Tumpići

x) Thalléczy et Barabâs, Codex comitum de Blagaj, str. 167.—170. 2) Thalloczy et Horvath, Codex comitatuum Dubieza, Orbâsz et Szana, str, 157. 3) Ibidem, str. 319.—320. - c

48

tako ugledni i moćni, da su i oni poput ostale gospode u onim kraje­vima stali snovati, kako da zagospoduju malim plemićima Kreščićima, i l i da se njima bar nametnu za starješine i zaštitnike. Kreščićima naime zaprijetila je u ono doba kao i drugim hrvatskim plemenima, da po­stanu podanici i l i čak kmetovi velike gospode (knezova), koja su držala utvrdjene gradove u njihovoj blizini i l i susjedstvu. No bilo je i takvih slučajeva, da su se pojedine kuće ili zadruge nametnule gospodarima ostalim kućama svoga plemena.

Baš radi opasnosti i od domaćih nasilnika kao i od vanjskih ne­prijatelja (Turaka) podiglo je pleme Kreščić u prvoj polovini X V . sto­ljeća s dozvolom kraljevom na teritoriju svoje općine dva utvrdjena grada, po imenu Podzvizd i Vranograč, da im budu zakloništem u vrijeme bijede i nevolje. U jednoj ispravi od god. 1547. čitamo, kako su tada zastupnici plemena Kreščić sami pred zagrebačkim kaptolom pripovijedali: „quod praenominata communitas nobilium generationis de Kryschych iam olim a tempore domini Vladislai regis Hungariae et Bohemiae, ab anno videlicet Domini 1456., ex speciali annuentia et commissione eiusdem Wladislai regis pro evitandis et avertendis peri-culis tarn saevitiae thurcalis, quam etiam aliorum tyrannorum constru-xerat et aedificaverat sibi intra metas et terminos territorii sui quaedam duo castra lapidea, Wranograch utpota et Pozwyzd vocata, in comitatu Zagrabiensi . . . pro refugio in periculis . . . sub regimine potentioris fratris sui tamquam defensoris . . ."*). M a da se ne može nikojom ispravom dokazati, da je kralj Vladislav (Posmrtni?) god. 1456. Kreš­čićima podijelio pravo, da na svojem teritoriju podignu rečena dva grada za svoju obranu, ipak nema ni najmanje sumnje, da su oba grada tad već postojala, i da su njima upravljali muževi, kojima bi plemićka općina povjerila kao svojim starješinama vmaior et senior, wlgo ztaressyna) obranu njihovu uz stanovite uvjete. Prvi takovi sta­rješine i branitelji (dotično zaštitnici) plemena i njegovih gradova bili su jamačno potomci onoga Tome Farkašića , koji se god. 1413. spo­minje u navedenom već pismu bana Pavla Čupora. Poslije Tome Far­kašića spominje se Juraj Farkašić, po svoj prilici njegov sin. U jednoj ispravi od god. 1459., kojom kralj Matijaš Korvin odredjuje uvod kneza Martina Frankapana u grad Krupu, navodi se uz ine plemiće onih krajeva takodjer „Johannes Vrsulicz de Sokolowicz neve Georgius Farkasygh de Kresyghub). Jamačno je tada taj Juraj Farkašić bio sta­rješina svoga plemena i branitelj njegovih gradova Vranograča i Pod-zvizda.

*) Barabâs S., Zrinyi Miklos levelek es okiratok. II. str. 184—190. Laszowski, Monumenta Habsburgica III. str. 273.—275.

5) Thalloczy et Barabâs, Codex comitum de Frangepanibus, II. str. 34.

49

Medjutim baš taj knez Martin Frankapan, osobiti štićenik kralja Matijaša Korvina, postao je malo zatim opasan za slobodu plemenite općine Kreščića. On je umio u kralja Matijaša steći toliku milost, da mu je poveljom od 5. travnja 1464. uz mnoga druga darovanja potvrdio takodjer „possessiones Kreschych, Pernya et Molwnya", te pozvao kaptol zagrebački, da ga uvede u posjed darovanih imanja i potvrdjenih posjedovanja6). Po tome se čini, da je knez Martin držao tada bar neki dio teritorija općine Kreščića. Zanimljivo je, da su pri uvodu kneza Martina u posjed posjedovanja Kreščić (possessionum Çreschych) i susjednoga grada Kladuše (castri Kladusa) bili uz ine susjede i me-djašnike nazočni takodjer „Johannes Zokolowechky (Zokoloweczky) de Kreschych et Georgius Farkasich (Farkasii) de eadem", a nijesu pro­svjedovali ; pa se stoga mora suditi, da su bili sporazumni s tim činom 7). Možda su se Kreščići sporazumjeli s knezom Martinom tako, da se je zadovoljio, što je on samo po imenu postao gospodar općine a upravu njezinih gradova prepustio članovima plemena Ivanu Sokolovačkomu i Jurju Farkašiću. Dne 2. srpnja 1464. izdao je kralj Matijaš knezu Mar-tinu Frankapanu novu svečanu povelju u obliku privilegija, pa njom potvrdio svoju prvu povelju kao i izvješće zagrebačkoga kaptola od 21. lipnja o uvodu u imanja, kao i „possessionum Kreschych, Pernya et Molwnya" 8 ) . Kad je slijedeće godine 1465. po nalogu kralja Matijaša od 10. kolovoza zagrebački kaptol uvodio kneza Jurja Frankapana u posjed nekih njemu u zalog danih čestica grada Kladuše, bio je tom zgodom (27. kolovoza) kao susjed i medjašnik nazočan ne samo knez Martin Frankapan, nego i gubernator topuske (topličke) opatije Friderik, zatim „Johannes Zokolowecky, Georgius Farkasius de Kreschych et Woyko de Maretych" 9). N i ovaj put nije nitko prosvjedovao.

Još za života Martina Frankapana dospio je grad Podzwizd u Kreščićima u Vlast kneza Ivana (Anža) Frankapana. Taj Anž Frankapan izdao je u Brinju 5. ožujka 1475. povelju, kojom je vjernomu svomu, plemiću Jurju Farkašiću de Kreschich u ime nagrade za vjerne službe njegove, koje je vazda i neprekidno činio, darovao njemu i njegovim potomcima za sva vremena „quoddam Castrum nostrum Pozzwizd vocatum, in districtu Krisichich existentem et habitum, cum omnibus suis pertinentiis . . . " I 0 ) .

God. 1493. spominje se kao sudac plemenske općine Kreščić il i Kriščić neki Mikula Mikulič. On izdaje 23. srpnja iste godine gla­golsko pismo. U njem javlja „sudac Mikula Mikulić v Krišćićih s bra-

6) Ibidem, str. 64.-68. 7) Ibidem, str. 72.-76. s) Ibidem, str. 77.-79. ») Ibidem, str. 89.—90.

10) Thalloczy et Barabâs, Codex com. de Frang. II. str. 125.—126.

4

50

tjom Krišćići", da je Elizabeta, kći bivšega Štefana FarkaŠića, povratila Ivanu Ilijiću plemenštinu (imanje, selo) Dolac, koje bijaše rečeni Ilijić založio pokojnomu ocu njezinu. Elizabeti pridružili su se braća T o m a š i Štefan, unuci pokojnoga Farkaš ića i nećaci Elizabete. Kao svjedoci pri tomu činu imenuju se: domin Matko Hvalinović (valjda domaći župnik), Ivan Sokolovački, Ivan Kuštrović, Štifko Pacjanovci, Benša Milšić, Ivan Šemećević, Matko Travić , Martin Mavrović i Jandrij Lilčić. Sve su to „braća" plemenska 1 1). Medjutim bilo je u plemenu kud i kamo više braće i kuća (zadruga), koje se ovdje ne spominju.

Dvije godine iza toga, naime 1495. prisustvovali su uvodu Petra Keglevića u posjed grada i imanja Bužin brojni susjedi i medjašnici, sve odličniji plemići, a medju njima takodjer „Jankone castellano de Wranograch, Thoma Farkasych de Po(d)zwyzd, Johanne de Zokolowcz, Nicoiao iudice de Menych, Iwano Lwchych de Chiaglycz, Georgio iu­dice de Ztobancza" i drugi. Od tih su kaštelan Janko, Toma Farkašić i Ivan od Sokolovca bili „braća" i zastupnici plemena Kreščić 1 2 ). I opet nekoliko godina zatim, naime god. 1503., kad su po nalogu kralja Viadislava II., izaslanik zagrebačkoga kaptola i kraljev čovjek uvodili kneza Gregorija Frankapana Cetinskoga u posjed Bočkovca i Bistre (in districtu de Gay) plemenitoga Gregorija Japrice od Japre, bili su na­zočni kao susjedi i medjašnici : „ . . . Paulo Lukachych de Kreschych, Iwano Terhowych de Kreschych, Iwrkone Terhowych de eadem, . . . Ivano Suthkowych de Hwzych, Mathkone Suthkowych de eadem, i t. d. 1 3). U to zgodila se je i neka promjena u upravi plemenskih gradova. Od nekoga vremena naime bio je upraviteljem tih gradova neki plemić Petar Kuzolj i l i Kuželj (nobilem Petrum Kozol), kojega se ime i inače spominje u spomenicima onoga doba. Tako se u dvjema listinama od god. 1464. imenuje „Petrus Kozol de Zamachich" i opet „Petrus Kuzol et Thomas Marsich de Lagodusich" kao kraljevski povjerenik pri uvodu u posjed nekih zemalja 1 4). K a d je dakle taj Petar Kuzolj vršio neku vlast u plemenu Kreščić, te držao grad Vranograč, a možda i Podzvizd, dogodi se, da se je više velike gospode pomamilo za tim, da obladaju tima gradovima, a medju njima javio se je i tadanji viceban slavonski Baltasar Alapić, salijetajući kralja Vladislava II., da mu ga dade. A l i protiv toga nastojanja podiglo se je čitavo pleme Kreščić. Dne 2. srpnja 1505. došao je u Zagreb pred kaptol nobilis „Gregorius Herczegowych de Kreschych";, pa je tu „in sua, aliorumque universorum fratrum su-orum eiusdem generationis Kreschych personis" javno i očito (publice

u ) Šurmin G., Hrvatski spomenici, str. 374.—375. 12) Klaić, Codex Keglevich, str. 47. l î) Thalloczy et Barabâs, Codex com. de Frang. II. str. 253. M ) Thalloczy et Barabâs, Codex corn, de Frang. II. str. 72. i 80.

5i

0t manifeste) prosvjedovao i prigovorio tomu, da bi kralj Vladislav grad Vranograč kome darovao, plemić Petar Kuzolj ikomu ga prodao, založio il i drugim načinom njima otudjio, a viceban Alapić ili koji drugi čovjek ma kojega god staleža kupio, u zalog uzeo i na koji drugi način za sebe primio (. . . dominum Wladislavum, . . . regem Hungarie a donatione eollationeque et consensu, item nobilern Petrum Kozol a ven-ditione, impignoratione et quavis alienatione, egregium vero Balthasarem de Alap, regni Sclavonic vicebanum, aliosque universos cuiusvis status et conditionis homines ab impetratione, nec non emptione, pro pignore aut quovismodo ad se receptione . . . castri Wranograch vocati, in comitatu Zagrabiensi existentis habiti . . . prohibuit contradiçendo et contradixit inhibendo 1 6). A l i kao da to nije koristilo, jer je kralj Vladislav još iste godine 1503. izdao darovnice za gradove Podzvizd i Vranograč plemiću hrvatskomu Nikoli Vojkoviću i Magjaru Ivanu Bornemisa. Da­kako da ti nadarenici nijesu rečenih gradova ni zaposjeli,1 6) pa su tako i dalje ostali plemenskoj općini.

Netom spomenuti Gregorije Hercegović, koji je .tako odlučno pro­svjedovao kod zagrebačkoga kaptola u prilog svoje plemenske braće, igra i daljih godina znamenitu ulogu. Kad su god. 1519. uvodili Bar­baru udovu Blagajsku u posjed nekih darovanih joj zemalja (Lesthowa, Rwkowo et Hahowo), bili su pri tom kao susjedi i medjašnici nazočni uz ine takodjer „ Thomas Farkasych de Krystych, Andrea Kazych, Gregorio Pawle (sych) similiter de eadem, Gregorio Herzegowych de Krystych . . ."17).

Boreći se za svoju slobodu i nezavisnost, pleme je Kreščić i l i Kriščić jednako pomagalo i ostale plemićke općine u Hrvatskoj i Slavoniji u borbi protiv premoćnih velikaša i drugih siledžija. Naročito god. 1520. stoji pleme vjerno uz plemićku općinu u Turopolju, koju su gospodari Medvedgrada kod Zagreba na sve moguće načine nastojali da podvrgnu svojoj vlasti, te da njezine članove učine svojim podanicima. Dne 4. listopada iste godine 1520. biJo je pred kaptolom u Zagrebu preslušano vrlo mnogo malih plemića iz svih krajeva Slavonije i Hrvatske, koji su svi redom pod prisegom svjedočili, da Turopoljci nisu nikad bili pod­ložni ni Medvedgradu ni kaštelu Lukavcu u Turopolju. Bilo je preslu­šano u svemu 428 svjedoka, a medju njima 58 članova od plemena „de Kreschych" i l i „de Kryschych". Prvi od njih došao je na red „egre-gius" Thomas Farkasych, kojemu je tada bilo 50 godina, a za njim slijedili su ostali, koji se tituliraju naprosto „nobiles". Budući da se pojedini svjedoci navode imenom i prezimenom, doznajemo, da je tada pleme Kreščić i l i Kriščić brojilo najmanje četrdeset kuća (hiža) ili za-

1 5) Thalloczy et Horvâth, Codex comitatuum Dubicza, Orbasz et Szana, str. 346. 16) Lopašić R., Bihać, str. 255. 1T) Thalloczy et Barabâs, Codex com. de Blagay, str. 450—451. „

52

druga. Evo po alfabetu sve te kuće i l i zadruge : Antholych (Nicolaus), Antonchych (Paulus), Bensych (Andreas, Thomas), Bawsych (Johannes), Berowych (Paulus), Bylych (Johannes 60 godina, Martinus 50 godina), Bosnyachych (Stanizlauus), Chwrylowych (Petrus), Denych (Paulus lite-ratus), Dewssych (Stephanus), Domythrowych (Vrbanus 40 god., A n ­dreas, Jacobus), Farkassych (Thomas 50 god ), Fratrychewych (Michael), Gdlchych (Benedictus), Garwsthowych i l i Garwzowych (Simon 60 god., Matheus), Jursych (Vitus), Kazych (Andreas), Kowachych (Simon), Kwstrowych (Matheus), Krwchych (Simon, Stephanus), Lexych i l i Lw-xych (Petrus 70 god.), Lywbych (Gregorius 50 god.), Mykwlych (Nicolaus 85 god., koji je 1493. bio sudac plemenski), Mwzychych (Mauricius), Nochnyak (Johannes), Opatych (Jacobus), Passurchych (Bartholomaeus), Pawkowych (Thomas), Pawlesych i l i Paulesych (Paulus 65 god., Gre­gorius 40 god., Lucas 60 god.), Pleschych (Andreas), Preznachych i l i Pryznachych (Georgius), Pwsawych de Bwsa (Marcus), Radowanych (Nicolaus), Symyghewych (Johannes 80 god.), Selesnyakowich (Paulus, iudex nobilium comitatus Zagrabiensis), Swthkowacz i l i Suthkowecz (Blasius 70 god., Petrus, Emericus, Michael, Gregorius), Thomychewych (Petrus), Thorhomych i l i Thorhanych i l i Terhowych (Michael, Petrus, Martinus, Matheus), Thrawynych (Andreas), Wgrin (Johannes), Wok-drasych (Fabianus), i napokon Zàbo (Blasius 80 god.)" 1 8).

Već po izbrojenim kućama ili zadrugama može se naslutiti, da je pleme Kreščić bilo oko god. 1520. prilično brojno. Budući da se može računati, da su tada postojale još i one kuće, koje se prije toga i poslije spominju, kao Sokolowechky (Sokolovački), Ilijič, Pacjanovci, Milsić, Travić, Mavrović, Lilčić, Hercegovič, Selyzkowych, Lukachych i drugi, to se može kao sigurno ustvrditi, da je pleme Kreščić u prvoj četvrtini X V I . stoljeća sastojalo od neko 50 kuća i l i zadruga bez kmetova i podvoraca njihovih.

A l i dok su Kreščići stali na braniku plemića Turopoljaca i njihovih sloboština, zaprijetila je njima samima ponovno opasnost, da postanu tudji podanici. Baš nekako god. 1520. morali su opet milom ili silom primiti starješine i zaštitnike, i to bivšega slavonskoga vicebana Bal­tazara Alapića i uza nj braću Bernarda i Ivana Tumpića. Novi sta­rješine pogodili su se tako, da je Alapić preuzeo jednu polovicu, a braća Tumpići drugu polovicu plemićke općine, dok su u gradovima Podzvizdu i Vranogfaču kao i u kaštelu Čavici upravljali kaštelani Alapićevi i braće Tumpića. Medjutim baš radi toga podijeljenoga djelo­kruga (communi et equali iure) planuli su sporovi medju obima stran­kama, koji su se izrodili i u krvave sukobe. Naročito bili su siloviti službenici Baltazara Alapića. Oni su ne samo „eosdem Joannem et

18) Laszowski E. , Codex communitatis Turopolia II. str. 463.—466.

53

Bernardum (Tompyth de eadem Wranogracz) ac castellanos et familiäres silom izagnali iz rečenih gradova, te ih sebi prisvojili, „faciendo ibidem in altero illorum castrorum (Podzwyzd) ex familiaribus eorundem Jo-annis et Bernardi quosdam vulnerari et verberari graviter, quosdam eciam interfici, et uxor em eiusdem Joannis pariter verberari ac con-tumeliis multis affici". Buduć da je tolikim nasiljem pogažen i posve raskinut utanačeni izmedju obiju stranaka ugovor (contractum violando et penitus infringendo), potužili su se „egregii" Ivan i Bernard Tumpić kralju Ljudevitu II., koji je na to proglasio, da je Alapić radi toga na­silja krivac izdaje i vjerolomstva, pa da je prema običaju i starom zakonu Ugarske izgubio svoje pravo na ta posjedovanja, koja su tako pripala kraljevskoj kruni. Kralj s toga kao gospodar polovice tih gradova raspolaže s njima, te ih dariva bivšemu banu jajačkomu Petru Kegleviću, gospodaru Bužina grada, koji je dokazao svoju stalnu vjernost kra­ljevstvu i kralju braneći granice kraljevine Ungarije protiv neprijatelja Turaka, te izloživši svoju osobu često opasnostima i nestalnoj sreći 1 9 ) .

Tako je Petar Keglević Bužinski, slavni branitelj Jajca, oko god. 1523. postao gospodar polovice gradova Vranograča i Podzvizda, kao

i njihovih pripadaka u plemenitoj općini Kreščić (Christhych), za koje se u ispravi o tom darovanju piše, da se nalaze „in regno nostro Croacie". U isto vrijeme i l i nešto poslije il i prije primio je Petar Ke­glević i drugu polovicu rečenih gradova za neko vrijeme u zalog. Dne 1. svibnja 1523. došla su braća Bernard i Ivan Tumpić „de Zychan" pred začesamski kaptol u Zagreb, pa su u svoje ime, svoje braće, ro-djaka i bližika očitovali, kako su oni, našavši se u velikoj potrebi, morali od „brata" svoga, odličnoga (ab egregio) Petra Keglevića Po-ričkoga uzajmiti 1000 forinti čistoga i dobroga zlata, pa mu za ono vrijeme, dok mu rečeni dug povrate, daju u zalog ravnu i jednaku po­lovicu gradova Vranograča, Podzvizda i Čavice zajedno sa svima se­lima, posjedima, kmetskim selištima, pa i prihodima. Namirit će pak taj dug tako, da će polovicu platiti na Martinje ove godine, a ostatak do Martinja slijedeće godine, Ako bi se zgodilo, te bi kroz to vrijeme budi Turčin, budi koji domaći velikaš rečene gradove i posjedovanja opustošio i l i porobio (si . . . času aliquo predicta castra, ville, posses-siones sessionesque iobagionales ac earundem pertinencie per infide-lissimos Thurcos crucis Christi inimicos aut per aliquem huius regni Sclavonic aut Croacie potentem desolari et expoliari utcumque contigerit), mogu Keglević i supruga mu Barbara rečene Tumpiće i njihove po­tomke za dužnu svotu pred kojim god sudcem tužiti i protiv njih po pravu postupati 2 0). Na temelju ove pogodbe zamolio je poslije Petar

i a) Klaić, Acta Keglevichiana, str. 73.-74.

"°) Klaić, Acta Keglevichiana, str. 61.—63.

Keglević kralja Ljudevita II., neka izdade nalog zagrebačkomu kaptolu, da ga zajedno s kraljevim povjerenikom uvede u posjed polovice zalo­ženih mu gradova Vranograča, Podzvizda i Čavice. Tek 29. srpnja 1524. zadovoljio je kralj Keglevićevoj molbi, te je izdao kaptolu zapovijed, da uvod provede, te o tom njega obavijesti 2 1). Medjutim Tumpići nijesu bili mogući, da na odredjeni rok založene gradove iskupe. Budući pak da je malo zatim i sam Keglević zapao u novčane neprilike, te mu je trebalo novaca, izdao mu je Ivan Tumpić 11. siječnja 1525. ovo hr­vatsko pismo :

„Ja Ivan Tunpić dam na znanje vsim i vsakomu, pred kih lice dojde ta moj list otvoren, kako biše nam u našu veliku po-tribu moj prijatelj izabrani . . . Petar Keglević zajel tisuća dukat zlatih na polovicu grada Vranograča, i Podzvizda, i Čavice i vsega iminja i vsih prihodak. I mi mu se bihomo zavezali listom kapi-tulskim, na ke ćemo mu roke dati te njegove pineze ozgora pi­sane. I mi mu je nemogosmo dati cić naših velikih potrib. A njega dostiže velika potriba, tere hotijaše založiti tih više rečenih trih gradov polovicu. Da ja Tunpić Ivan počeh ga prositi, da ga nezalaga toga iminja nego Ivanu Kobasicu, Ivanu Farkašiću. Od Kobasica uze tri sta dukat; a mi učinismo Farkašićem Ivanom, da dâ dvisti dukat na Podzvizd, a ja Ivan Tunpić zavezah se, da ću mu dati Petru Kegleviću petsat dukat zlatih na svetoga Fabijana i Sebastijana dan ; i list kapitulski za vezni naš ta ostav­ljamo u onoj kriposti, kako je pisano u njem, dokle Petru Kegle­viću ne dam petsat dukat zlatih, kako je ozgoru pisano. N a ki dan više vsega toga mu se zavezah virom mojom kršćanskom i poštenjem mojim, da ću to obraviti i učiniti i dati, kako je gori pisano, preza vsakoga uzroka i fortila. Pisan u Vranograča prvu

sridu po vodo an na lit tisuća petsat i dvadeset i pet. Ivan Tunpić pisa svojom ru(kom) " 2 2 ) . Zanimljivo je, da je čitavo pismo pisano ćirilicom, dok se je Ivan Tumpić potpisao glagolskim slovima.

Nema vijesti, što se je poslije zgadjalo, ali je vjerojatno, da su Tumpići svoj dug namirili i opet polovicu založenih gradova zadobili. Oni su pače i drugu polovicu rečenih gradova stekli, te tako postali jedini starješine plemena Kreščić i branitelji njihovih gradova tako od Turaka kao i od susjednih velikaša. Braća Tumpići igraju god. 1526. do 1530. znamenitu ulogu i u javnom životu kraljevstva hrvatskoga, naročito poslije boja na Muhačkom polju. Bernard Tumpić pribivao je 1. siječnja 1527. izbornom saboru u Cetinu; jednako je on poput brata

a l) Ibidem, str. 77.-78. 2 î) Klaić, Acta Keglevichiana, str. 82.-83.

55

svoga Ivana dolazio kao poslanik hrvatskih staleža kralju Ferdinandu I. u Beč. Tako je hrvatski sabor od 20. siječnja 1530. poslao iz Topus-koga „egregium Johannem Thompych de Wranograch" rečenomu kralju; a tako je isto i potonji sabor u Topuskom 9. rujna 1535. u vrlo za­mašnom pitanju izabrao za svoje oratore „egregios ac nobiles Joannem Thompych et Michaelem Budysych" 2 3 ). Uza to sudjelovao je Ivan Tumpić i u drugim javnim poslovima. Tako se u jednom banskom spisu od god. 1542. odredjuje „Johannes aut Andreas (valjda sin Bernardov) Thom­pych de Wranograch" za banskog izaslanika prigodom uvadjanja M i ­hajla Budišića u posjed grada Čaglića 2 4 ) .

Vrijedno je istaknuti, da se je u to vrijeme sastajao i hrvatski sabor ne samo u Cetinu, Topuskom, Perni, SteniČnjaku, Kladuši i T u -rovom polju, nego i u plemićkoj općini Kreščić, dotično u gradu Pod-zvizdu, u kojem Bernard Tumpić 2. srpnja 1533. piše kralju Ferdinandu pismo u prilog senjskomu biskupu Franji Jožeflću. On se u tom pismu tuži na „continuas infirmitates" od kojih pati; ali i za brata Ivana veli, da je „et ipse debilis". Pet godina poslije, 8. svibnja 1538., javlja iz Križevaca viceban Andrija Tharnoczy banu Tomi Nadaždu : „. . . Cro-atae futuro die dominico in Kryschych habebunt congregationem, nescio si propter harach (Turcima) aut propter hoc, quod nuncii ipsorum ad Venetos missi his diebus apud civitatem Fluminis in portu maris sunt aprehensi et adregiam maiestatem missiu2S). Namah zatim 12. svibnja, piše opet iz Križevaca: „Hodie domini Croacie habent congregationem in Kryschych. Habeo ibi hominem specialem, qui omnia intelliget; statim significare curabo" 2 6).

I poslije god. 1542. stajao je Ivan Tumpić od Vranograča kao starješina plemena Kreščić, premda je bio već star i mlohav. Stoga su drugi velikaši nastojali, da se zadobave vrhovne vlasti nad tom pleme­nitom općinom. A l i ona nije htjela za to ni čuti. Dne 5. kolovoza 1545. došao je pred zagrebački kaptol „Stephanus Horvath de Kryschych", te je u ime „communitatis et generationis de eadem" izjavio, kako su Kreščići „superioribus annis et temporibus" izabrali kuću plemića Tum­pića za svoje starješine i branitelje. Posljednji član te kuće je bolestan, star i nema djece, pa se sada neki susjedni velikaši hoće njima da nametnu za starješine. A l i Kreščići ne će, da im se podlože, pa u to ime ulažu prosvjed moleći kaptol, da njihov prosvjed upiše u javne knjige 2 7). Čini se, da je medju tim velikaškim susjedima bio i knez

23) Šišić F. dr., Acta comitialia regni Croatiae etc., I. str. 50, 64, 98, 113, 210 do 211, 225, 311, 317, 335, 336; II. 459, 472; Laszowski E. Acta Habsburgica, I. 274 do 279, 282.

2*) Laszowski, Acta Habsburgica, III. str. 136. 25) Šišić, Acta comitialia, II. 214. 2 8) Ibidem, str. 219. ") Laszowski, Acta Habsburg., III., str. 501,

Nikola Zrinski, gospodar gradova Zrinja i Gvozdànskogà, a od nekog vremena i ban hrvatski (1543—1556).

Medjutim je god. 1546. stari Ivan Tumpić umro 2 8), pa je na to ponovo izneseno pitanje, tko će postati starješinom općine? Tada se plemići Kreščići sporazumješe, pa izabraše i proglasiše Nikolu Zrinskoga za starješinu. Dne 26. siječnja 1547. našl i su se u Zagrebu pred kap­tolom knez i ban Nikola Zrinski s jedne strane, a zastupnici plemena Kreščić s druge strane, da ustanove uvjete, pod koje će Zrinskoga pri­znavati za svoga starješinu i protektora. Kao zastupnici Kreščića spo­minju se plemići: Paulus Lwxych iudex nobilium generationis Kry­schych, Petrus Swthkowacz, Andreas Pryznachych i Georgius Bensych. Oni su potanko pripovijedali, kako je pleme Kreščić po dozvoli kralja Vladislava sagradilo tvrde kamene gradove Vranograč i Podzvizd, i kako su dosad birali starješine, koji su te gradove i čitavo pleme od turske sile i domaćih tirana branili. Budući da su nedavno „egregii olim Bernardus, Johannes et Andreas Thwmpych, postremi dictorum castrorum possessores" i „generationis maiores et seniores (wlgo zta-ressyna) absque heredum solatio decessissent", primaju oni bana Nikolu Zrinskoga i njegove potomke „imprimis ad confraternitatem et com-munitatem ipsorum, deinde in maiores seu seniores, praefectos ac ztha-ressynas". Podjedno se obvezuju, da će Zrinskomu i njegovim potom­cima davati sve daće i prihode, koje imadu plaćati gradovima (Vrano-graču i Podzvizdu) tako plemići kao i njihovi kmetovi; nadalje će plemići sami popravljati rečene gradove i podvrgavati se plemenskomu sudu u tim gradovima; napokon se obvezuju starješini Zrinskomu na vjernost i pokornost ; i ako bi se medju njima tko bunio protiv starje­šine, imade se on iz općine protjerati, imanje mu oduzeti i medju ostalu braću plemensku razdijeliti. Suviše bi utanačeno, da će u gra­dovima uvijek boraviti „unus spanus nobilium de Kryscych", koji će primati od sudbenih globa dvije trećine, dok će treću trećinu dobivati plemenski sudac. Nasuprot obvezao se je knez i ban Zrinski, da će poštivati plemensku slobodu, prava i običaje, da mu ne će nametati nikakvih daća ni globa, već da će ga braniti od svih neprijatelja, na­pasnika i tužitelja. Nadalje je obećao, da ne će ni čitavu općinu ni pojedine posjede njezine (kao ni kmetove) niti prodati niti založiti, a ni pokloniti. Napokon se je zavjerio, da će sve ono popraviti, što su

28) Dne 9. siječnja 1547. došli su pred zagrebački kaptol „Paulus Seleskowych et Georgius Podgorzky de Kryschych in suis nec non tocius generacionis nobilium de prefata Kryschych nominibus" prosvjedujući protiv testamenta „Johannis Tumpych de Zechen (qui hijs proximis diebus absque heredum solacio ex humanis decessisset), u koliko bi ta oporuka gazila njihova prava na gradove Vranograč i Podzvizd, kao i na kašteo Cavica. Laszowski, Acta Habsburgica, III., str. 271—272.

57

prijašnje starješine zla učinili, pogazivši plemenske sloboštine ili zapre-mivši zemlje njegove2 9).

Kreščići su u dobar čas izabrali kneza i bana Nikolu Zrinskoga za svoga starješinu i protektora, jer su se u tom pomamili brojni veli­kaši domaći i austrijski, da se zadobave njihovih gradova i njima nametnu za gospodare. Kralj Ferdinand I. pače je nekoliko mjeseci poslije, naime 6. listopada 1547. izdao u Pragu povelju, kojom je „Castrum Wranogracz ac castella Podzwyzd et Chauycza vocata cum eorum uni-versis pertinentiis in regno Croatiae existentibus . . . ., per mortem et defectum seminis egregii quondam Joannis Thompyth . . . comiti Nicolao a Salmis et Newburg, cubiculariorum regiorum magistro, comiti Poso-niensi, consiliario et generali maiestatis suae capitaneo in Hungaria, ac Joanni Wngenad libero baroni in Sonnek capitaneo Styriae ac comitatus Ciliae vicedomino et consiliario suae maiestatis ipsorumque haeredibus et posteris üniversis dédit, donavit et contulit pro fidelibus eorum ser-vitiis . . , " 3 u ) . Kralj je darovao gradove plemena Kreščić svojim austrijskim velikašima, grofu Nikol i Salmu i Ivanu Ungnadu. A l i ta darovnica nije se mogla ostvariti, jer su Kreščići i knez Zrinski kralja preteku. Sigurno je, da su nadarenici grof Salm i barun Ungnad prosvjedovali protiv po­godbe izmedju bana Zrinskoga i plemena Kreščić ; no na to se je čitava općina podigla, da brani svoja privilegija i svoju stoljetnu plemićku slo­bodu. Oni su pače poslali u Beč pred kralja Ferdinanda tri svoja člana, po imenu Pavla Seliškovića, Ivana Hercegovića i Luku Simićevića (Šemećevića), koji su sa sobom ponijeli plemenske povelje i privilegija, potvrdjena posljednji put god. 1519. od kralja Ljudevita II., pa su tražili, da ih i kralj Ferdinand ponovo potvrdi. Ferdinand im je na to 12. rujna 1548. izdao svečanu povelju, kojom je zaista potvrdio privilegij svoga predšasnika i šurjaka Ljudevita II. i njegovih predaka sve do Bele IV. Arpadovca 3 1).

Original privilegija Ferdinanda I. i l i je izgubljen i l i zametnut; ali se sačuvao izvadak i l i regest iz njega, a zapisan je u knjigu otpravaka kraljevske kancelarije ugarske, u tako zvani „Liber regius" (tomus I. p. 467). Taj dakle izvadak ili regest, koji je načinjen iz nada sve nesum-ljive originalne povelje, glasi doslovce ovako :

„Anno domini millesimo quingentesimo quadragesimo octavo, Viennae duodecima die mensis Septembris datae sunt literae confirmationales regiae maiestatis, manu suae maiestatis subscriptas, sigilloque secreto ipsius impendenti communitas, quibus medi-antibus sua maiestas literas confirmationales serenissimi quondam principis domini Ludo • vici regis Hungariae, praedecessoris et sororii suae maiestatis bonae memoriae, habentes in se confirmative tenores literarum serenissimorum quondam principum Uladislai soceri

2 9) Laszowski, Acta Habsburg. III., 273—275. Barabâs S. Zrinyi Miklös lçvelek n. 184—190.

3 0) Bojničić, Darovnice kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku, str. 74—75. « ) Ibidem, str. 78.

58

et Ludovici regum similiter Hungariae, quibus mediantibus iidem Uladislaus et Ludovicus reges tenorem literarum inclyti quondam Belae similiter regis Hungariae super donatione et metarum reambulatione quarundam speciosarum terrarum regalium, unam scilicet con-tiguam terrae monasterii sanctissimae et intactae dei genitricis Mariae in Thopolczka, aliam in contiguitate terrae generationis Dresnyk vocatas, omnes in comitatu Zagrabiensi sitas et habitas, quas maioribus nobilium generationis Krystyth ob praeclarum facinus militare idem Bela dedisset, dare et eonfirmare dinoscebantur, universis nobilibus gene­rationis Krystyth ipsorumque haeredibus et posteritatibus innovando^ perpetuo valituras gratiose confirmavit et approbavit, salvo iure alieno".

Pleme Kreščić nije se medjutim izborom Nikole Zrinskoga mnogo pomoglo. Ban i gospodar Zrinja i drugih gradova izmedju Une, Kupe i Gline mogao je doduše lakše od ikoga drugoga štititi njih od turske sile ; ali je zato i on nastojao, da im stegne njihovu plemićku slobodu, baš tako, kako je to činio s Turopoljcima, s kojima je godine 1548. došlo do velike parnice, jer im nije htio vratiti njihov kašteo Lukavec. Suviše su se Turopoljci upirali na 58. članak ugarskoga sabora od 22. studenoga 1548., koji glasi: „Nobiles quoque tarn in Hungaria, quam Sclavonia et Croatia, qui per v im et potentiam his temporibus di-sturbiorum in rusticitatem redacti sunt, in suawi libertatem restituanHir sub poena facti maioris potentiae". Baš ta parnica bana i kneza Nikole Zrinskoga s plemićkom općinom Turopolja, koja je više godina trajala, priječila je bana, te nije mogao s Kreščićima onako samovoljno postu­pati, kako je zamislio, već je morao više i l i manje poštivati pogodbu, koju bijaše s njima utanačio.

Tako je Kreščićima ostala bar nekako njihova dosadašnja ple­mićka sloboda. A oni su je i dalje brižno čuvali, pače se borili i za slobodu ostalih susjednih plemićkih općina. Kako su bili osjetljivi za pravo i pravicu, lijepo pokazuje njihov postupak slijedeće godine 1549. Te je naime godine plemić Antun Bakšić došao u žestok sukob s kne • ginjom Dorotejom Blagajskom, udovom kneza Stjepana Blagajskoga, a majkom nedorasloga još kneza Franje. Po odredbi bana Zrinskoga imao je izaslanik zagrebačkoga kaptola zajedno s banskim povjerenikom preslušati brojne svjedoke, koji će kazati, da l i je ono istina, radi čega je udovica Doroteja bivšega administratora imanja svoga pokojnoga muža bijedila. Medju svjedocima bili su pozvani i plemići Kreščići, koje je 11. lipnja Antun Bakšić sakupio „in unum locum, videlicet cimiterium ecclesie beati Martini episcopi et confessons de pretacta Kryschych". T u dakle na groblju oko župne crkve sv. Martina čekali su Kreščići, da budu preslušani. Medjutim došao je k njima čovjek poslan od kne-ginje Doroteje s pismom, u kojem je ona zahtijevala, da svjedoče njoj i sinu u prilog kao susjedi (cum Uteris . . . petens eos tamquam v i -cinos), kojima je mnogo dobra učinio pokojni knez Stjepan. Na to su planuli povrijedjeni Kreščići i stali su vikati, da ne će svjedočiti ni za jednu pruću se stranku, jer „nolumus esse notabiles et exosi neutri

59

parcium litigancium". Svjedočio je tako, ali već prije, njihov plemenski sudac „Paulus Selesnyko(w)ych de Kryschych", koji nije mogao una-pred znati, šta će se dogoditi 3 2).

God. 1550. zamjenjivao je bana i kneza Zrinskoga u gradovima plemićke općine kao porkulab neki Pavao Željković, koji se je (kako kaže jedna glagolska listina) pogadjao s knezom Ivanom Ajtićem „radi pineza, srebra i marhe", koje bijaše ugrabio jedan pobjegli trabant, koji je takodjer ispustio neke sužnje u Vranograču 3 3 ) . U to je vrijeme stala sve jače plemenu Kreščić prijetiti turska sila, naročito od časa, kad je Bosnom kao paša zavladao gordi Malkočbeg Osmanović. Preko dva­deset godina vodi pleme Kreščić borbu za svoju slobodu i za opstanak svoje djedovine. Jedna od prvih provala Malkočbegovih spominje se god. 1553. Još žešće navale zaredaše nakon pada Kostajnice (16. srpnja 1556). A l i gradovi njihovi još se drže, tako da hrvatski sabor može kmetove gradova Vranograča i Podzvizda 7. ožujka 1557. odrediti za utvrdjivanje dalje na istoku stojećih gradova Zrinja i Prekovrškoga (ad municionem castrorum Prekoversky et Zryn deputati sunt coloni ca-strorum Wranogragy et Podzwyzd) 3 4). Medjutim već slijedeće godine 1558. navalio je opet Malkočbeg svom žestinom na ostatke Hrvatske, te je s vojskom svojom od 11.000 momaka prodro do Topuskoga i Steničnjaka, te je 29. i 30. rujna nemilo poharao Zlat, Pernu, Krstinju, obje Kladuše, Vranograč i Bojnu. Dne 5. listopada pisao je Stjepan Kapitanović, službenik kneza Zrinskoga iz Ostrožina opširno hrvatsko pismo, u kojem je uz drugo javljao, kako Malkočbeg „dojde na Vrano­grač i ondi vaše milosti slug onih muži nikoliko posikoše, a nikoliko pohitaše". U pismu piše i ovo: „A gospodine moj, ova vsa zemlja i plemeniti ljudi kriči, da se ote Turkom predati, ako vaša milost k njim ne prigledate, zašto vele, da su oni zgrnuli po Lenkoviću i po banu (Erdedu)3*). Koliko su Kreščići za posljednje provale turske stradali, najbolje pokazuje zaključak hrvatskoga sabora od 21. svibnja 1559.; koji kaže : „item nobiles Kristich se ipsos munient et fortificent"3 6). Hrvatski sabor ne odredjuje njihove podanike za utvrdjivanje drugih gradova, nego prepušta njima, da se sami pobrinu za svoje gradove, koji su za posljednje provale nemilo stradali. Medjutim je Malkočbeg i ove godine nastavio četovanje po Hrvatskoj. U svibnju 1559. javlja Mihajlo Ozdalić u hrvatskom pismu Janušu Alapi(ću), kapitanu od hr-

3 2) Laszowski, Acta Habsburgica, III. str. 336 344., naročito str. 342, O parnici izmedju Bakšića i kneginje Doroteje vidi: Thalloczy et Barabâs, Codex dipl. com. de Blagay, str. 469. i dalje.

8 a) Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, str. 256. 3 4) Šišić, Acta comitialia, III. str. 7. 3 5) Klaić V., Povjest Hrvata, V. str. 220—222. S 6) Šišić, Acta comit., III. str. 59.

60

vatske zemlje : „i bihu naši junaci pošli na put i stase se s tursko četo ka biše uhitila pri Krischicy osmero robja. i oteše junaci robje i izbodoše konje i više Turak" 3 7 ) . Još i slijedeće godine 1560. mjeseca ožujka udarale su turske čete na Vranograč, ali su ih na povratku porazile čete kneza Zrinskoga i vrhovnoga kapitana Ivana Lenkovića.

Knez Nikola Zrinski bijaše se još 1556. odrekao banske časti, te je svu svoju pažnju svratio na nedavno stečeno Medjimurje i na jugo­zapadnu Ugarsku, gdje je one iste godine Hrvat Marko Stančić ju­nački obranio grad Siget od sile turske. Radi toga nije se Zrinski mogao više toliko brinuti za ostatke Hrvatske izmedju Une i Kupe, pa je god. 1559. stao uz ino i o tom snovati, da prepusti starješinstvo u plemenu Kreščić novomu banu Petru Erdedu. A l i tomu opriješe se svom snagom rečeni plemići. Oni poslaše pače u Zagreb dva svoja zastup­nika, po imenu Luku Simićevića i Matiju Bilića, koji su pred kaptolom uložili svečani prosvjed protiv izmjene njihovih gradova Kriščića (Pod­zvizda) i Vranograča za neke gradove bana Petra Erdeda, po svoj prilici u Ugarskoj 3 8 ). Tako je Zrinski i dalje ostao starješina i branitelj plemena. Kad se je god. 1563. popisivalo gradove na hrvatskoj krajini, koji bi se imali budi jače utvrditi budi sasvim porušiti, spominjali su se i gradovi plemena Kreščić. U dotičnom popisu kaže se, da Vrano­grač pripada Zrinskomu, a čuvaju ga 32 krajiška stražara i 100 mo­maka kneza Zrinskoga. Podzvizd pripada plemiću Mikuliću ; imade 8 stražara, a trebalo bi ih povisiti na 24. Čavica napokon pripada Far-kašićima, a ima 10 stražara. Taj grad trebalo bi sasvim porušit i 3 9 ) .

Još od god. 1558. stalo se je pleme Kreščić poput ostalih hrvat­skih plemena medju Unom i Kupom raspadati. Mnogo ih je za turskih provala izginulo od puške i mača, mnogo ih je turska sila odvukla u ropstvo, no najviše ih je ostavljalo svoj opustošeni zavičaj, pa tražilo zaklona u sigurnijim krajevima. Dok se je narod selio iz svoje ple-menšćine, osamljeni su gradovi sve redom padali u ruke Turaka. God. 1576. osvojili su Turci Bužin i Cazin, a godine 1577. Zrinj, Sračice, Bojnu, obje Kladuše i Podzvizd 4 0 ). God. 1578. palo je Gvozdansko i Ostrožac, te bi od osvojenih gradova osnovan posebni bosanski san-džakat sa sjedištem u Ostrošcu.

Plemići i kmetovi, u koliko su one burne dane preživjeli, preselili su se najviše na sjever u zemlju medju Kupom i Savom, gdje su ih primile kao svoju braću plemenske općine u Kupčini, Krašiću i Draga­niću. A bilo je i takovih kuća i zadruga, koje su još dalje pošle, naime

3 7) Starine jugoslavenske akademije XXXV. , str. 302. ! 8) Arhiv zagrebačkoga kaptola. Locus credibilis, Protocollum No 1, str. 5. 3 9) Lopašić R., Spomenici hrvatske krajine, III. str. 429. 4 0) „1577 haben die Türggen aus Bossen das Schloss Posswüszd, beyde Kladusch,

Boyna, Zrachicza mit veräterey eingenommen. Lopašić, Spomen, kraj. hrv., 1. str. 25.

61

u jugozapadnu Ugarsku medju Dunavom, Murom i Dravom, gdje su se nastanile u županiji mošonjskoj, šopronjskoj, gjurskoj i drugima. Potomci njihovi živu još i danas u tako zvanom „Gradištu" (Burgen-land), koje je u najnovije vrijeme pripalo Austriji. To selenje započelo ie jamačno već god. 1560., a završilo se je svakako prije god. 1583.

Rasulom plemena Kreščić nestalo je na jugu Kupe i samoga imena njegova. Gradovi pak njegovi Vranograč, Podzvizd i Ča vica ostali su u turskoj vlasti sve do god. 1878. U jednom njemačkom po­pisu turskih gradova U Bosni, koji medjaše s hrvatskom krajinom, spo­minju se oko god. 1640. i ovi gradovi:

„ Piageyisches Gueth Vranogrätsch, ain Schlössl auf einer Anhöch, doch mit höcherm Gebürg ümbfangen, 5 Stundt von Carlstatt und l / 2

Stundt vom Poswissd". „Plageyisches Gueth Poswisd, ain Schloss jenseith der Glina ain

Viertl Meil , ligt auf einer Anhöch gar aut einer schönen Glegenheit der Paulelder, von Carlstatt 4 Stundt" 4 1).

II. Bjegunci Kreščići, ostavljajući svoju pradjedovsku plemenštinu na

jugu Kupe, nosili su sobom ne samo svoje blago i druge pokretnine, nego i svoje privilegije i ostale isprave, kojima šu mogli dokazati svoje plemstvo, svoja prava i svoja imanja, koja jamačno nijesu smatrali za sva vremena izgubljenima. Kad su plemićke općine u Kupčini, Krašiću i Draganiću primile pojedine kuće i l i porodice njihove u svoje krilo kao ravnopravnu braću svoju, onda su te pojedine porodice one isprave, koje su se ticale njih samih, zadržale za sebe, dok su pisma, koja su vrijedila za čitavu razasutu općinu Kreščića, predali onim općinama, koje su ih primile za svoju braću. Tako su u škrinje privilegija i po­velja, koje su čuvale općine plemenske u Krašiću, Draganiću i Kupčini, ušle takodjer i privilegija i povelje razasute općine Kreščića. Još nije pretraženo, što sve kriju škrinje privilegija u Krašiću, Kupčini (gornjoj) i Draganiću, a tiče se nekadanje plemićke općine u Kreščićima; zato ćemo se baviti samo s onim, Što je već poznato i donekle štampom objelodanjeno.

Najpoznatija, najzamašnija i najzanimivija povelja plemena Kreščić jest ona, koju mu je kralj Rudolf izdao u Beču dne 12. veljače 1583», dakle u vrijeme, kad se je zaVršila razseoba plemena. Ona je najpoz­natija, jer se je osim originala njezina, koji je nekad imao Ivan Kü-kuljević, a.sada se čuva u ugarskom državnom arhivu u Budimpešti (M. O. D. L . 36. 107), nalazi ovjerovljenih i neovjerovljenih prepisa u

4 1 ) Ivić, Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku. (Starine jugoslavenske akademije, XXXV. str. 364.

62

arhivima plemićkih općina u Draganiću, Krašiću i Kupčini, u arhivu grofova Erdeda, pa i u kr. državnom arhivu u Zagrebu. Najzamašnija je po tom, što su u nju doslovce unesena (inserirana) najstarija privi­legija i darovanja kao i sve potvrdnice sve do kralja Rudolfa. A naj-zanimivija je stoga, što se u njoj ogleda ne samo provjerena povjesnica plemena, nego i tradicije njegove koje nijesu utvrdjene. Šteta, što nije nigdje š tampana per extensum čitava povelja Rudolfova, nego samo pojedini odlomci 4 2) ; pa se s toga moramo služiti rukopisima, naročito onima, koji su slučajno zalutali u kr. državni arhiv u Zagrebu 4 3).

Prema tima rukopisima započinje povelja (nakon kraljeve titulature) ovako :

„Memorie commendamus tenore presencium significantes quibus expedit universis, quod fidelis noster nobilis Michael Chyrylowych nostre maiestatis veniens in conspeçtum suo ac universorum nobilium familie ac generacionis Krysthych nominibus et in personis exhibuit nobis et presentavit quasdam literas Serenissimi quondam principis domini Ma­ximiliane Romanorum imperatoris ac Hungarie et Bohemie etc. regis, domini et geni toris nostri observandissimi felicissime reminiscencie privilegiales in pergameno in for-mam libelli privilegialiter confectas, sigilloque secreto impendenti et proprie manus suae maiestatis subscripcione communitas, quibus mediantibus sua maiestas quasdam alias literas Serenissimi quondam principis domini Ferdinandi, similiter Romanorum ac Hun­garie et Bohemie etc. regis, domini avi et predecessoris nostri carissimi sancte memorie, similiter privilegiales, continentes in se confirmative tenores literarum serenissimorum quondam principum Ludo vici et Wladislai regum Hungarie consanguineorum et prede-cessorum nostrorum bone memorie, confirmantes literas serenissimorum quondam prin­cipum alterius Ludovici nec non Bele regum similiter Hungarie, nostrorum predeces-sorum felicis recordacionis, super certis donacionibus et metarum reambulationibus per predictum olim Belam regem maioribus et predecessoribus prefatorum nobilium genera­cionis et familie Krysthych datis emanatas confirmasse dinoscebatur tenorum infrascrip-torum. Supplicatum itaque maiestati nostre pro parte dictorum universorum nobilium quorum supra extitit humiliter, quatenus eäsdem literas dicte maiestatis paterne privi­legiales omniaque et singula in eisdem contenta ratas, gratas et acceptas habentes, literisque nostris privilegialibus de verbo ad verbum inseri et inscribi faciendo appro-bare, ratificare, ac pro prefatis universis nobilibus fratribus videlicet generacionis Kry­sthych ipsorumque heredibus et posteritatibus universis innovantes perpetuo valituras graciose confirmare dignaremur".

Kada je Mihajlo Ćirilović došao u Beč, da u kralja Rudolfa izmoli potvrdu starijih privilegija svoga tada već razasutoga plemena, zatekao

42) Prvi hrvatski povjesničar, koji se je tom poveljom potanje bavio, bio je B. A. Kerchelich. On je u svojem djelu „Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I. na str. 329—334. rečenu povelju štampao, ali ne čitavu, nego samo jedan dio doslovce, a ostalo u kraćim i duljim regestima. Štampao ju je pak po primjerku, koji se je tada čuvao u plemenskoj općini u Draganiću.

*3) Državni arhiv ima dva prepisa: jedan stariji i krnj, a drugi mladji i potpun. Prepisivao ovog potonjeg zamjenjivao je dosljedno plemensko ime „Krysthych" sa „Igerchich", tako isto i ime „Kwpyssa" sa „Igerchich*. Očito je, da je tako činio po želji plemića Igerčića, koji su to jamačno i naručili. Inače se taj prepis posve podudara s ostalima. Imade još jedan prepis XVII. stoljeća u kaptolskom arhivu zagrebačkom kao mjestu vjerodostojnosti (locus credibilis) medju dokumentima sa signaturom K. 344.

63

je u kraljevskoj kancelariji ugarskoj muža, koji je hrvatske prilike nada sve dobro poznavao. Bio je to tadanji vrhovni kancelar ugarski Juraj Draskovic, podjedno nadbiskup kaločki i administrator gjurske biskupije, a prije toga biskup zagrebački i ban hrvatski. Suviše je Draškovid osobito poznavao krajeve izmedju Une i Kupe, jer je ondje provodić svoje mlade dane. Kad je god. 1576. nebrigom Matije Keglevića grao Bužin (Bužim) pao u turske ruke, pa se o tom radilo, da se Keglević za to kazni, upitan bi Draskovic za svoje mnijenje. On je u jednom svojem pismu na kralja 28. lipnja 1576. uz ino i ovo pisao: „In iu-ventute mea tempore Karlowich et Petri Keglevich in ea arce (Bwsyn) versatus sum. et affirmare audeo, quod inter fluvios Vnam et Colapim vix possit inveniri arx, ilia munitior" 4 4). I kao biskup zagrebački i k tomu opat u Topuskom jamačno je dobro poznavao svoje blize su­sjede od plemena Kreščić. Osim toga imao je još god. 1550. ispod Bovića tetu Jelenu, udovu iza Leonarda Krpačića. Sve je to jamačno pridonijelo, da je Mihajlo Ćirilović svoju zadaću srećno izvršio, te tra­ženu potvrdnicu primio. U kraljevoj povelji spominje se izrijekom, da je izdana „per manus . . . reverendissimi Georgij Draskovich . . . aulae nostrae summi cancelarii".

U kraljevsku potvrdnicu od god. 1583. upisane su od riječi do riječi ove starije potvrdnice i darovnice:

1. Potvrdnica kralja Maksimilijana IL, izdana u Beču 16. rujna 1571.; tom je prigodom zastupao pleme Kreščića „Johannes Lywbych canonicus ambarum ecclesiarum Wratislaviensium, ac artium et philo-sophiae magister suo et generationis Krysthych nominibus 8 .

2. Potvrdnica kralja Ferdinanda L, izdana u Beču 12. rujna 1548. Pleme su zastupali „nobiles Paulus Selyzkowych, Joannes Her-czegoych et Lucas Symy chewy ch.

3. Potvrdnica kralja Ljudevita IL, izdana u Budimu 28. siječnja 1519. u vrijeme sudovanja (brevium iudiciorum). Pleme su zastupali Thomas Farkassych i Bernardus Thompych, a donekle i Gregorije Pawlychych.

4. Potvrdnica kralja Vladislava IL, izdana 16. svibnja 1499. Pleme zastupao je „Joannes Kozel de Chawycza".

5. Potvrdnica kralja Ljudevita L, izdana 17. lipnja 1364 Kao zastupnik plemena navodi se „Thomas Farkas".

6. Darovnica kralja Bele IV., izdana mladim junacima Krešu, Kupiši i Raku u ime nagrade za njihova junačka djela u vrijeme ta­tarske provale u Ugarsku i Hrvatsku.

O d ovih šest isprava nije ni jedna sačuvana u izvorniku, nego sve samo kao prepisi i l i upisi (transumpta) u pomenutoj već povelji

4<) Pismo u državnom arhivu u Beču, u zbirci „ Turcica". Priopćio mi dr. A. Ivić.

64

kralja Rudolfa od god. 1583! Prema tomu ostaje široko polje nagadjanjü, da l i su u opće autentične, i l i su posve i l i bar donekle patvorene. Medjutim za potvrdnicu kralja Ferdinanda I. od god. 1548. nema ni najmanje sumnje, da je autentična, jer se je, kako smo već u prvom poglavlju ,na strani 57. spomenuli, do danas sačuvao njezin izvod i l i regest u knjizi kancelarijskih otpravaka, te se taj regest posve podu­dara sa samom ispravom* S toga ne smijemo ni sumnjati o njoj kao n i o potvrdnici kralja Maksimilijana II. od god. 1571. .

Drugo je pitanje, kako da sudimo o ispravama prije god. 1548., naime o onima od god. 1519., 1499.J 1364. i napokon o darovnici kralja Bele IV. od god. 1264? Najveću sumnju pobudjuje baš ta da­rovnica kralja Bele IV. od god. 1264., pa ćemo se stoga najprvo s njom baviti. . -

Prvi je od hrvatskih povjesničara štampao tu listinu, kako smo već spomenuli, zagrebački kanonik Krčelić u svojoj historiji zagrebačke biskupije na strani 329—331., i to po primjerku, koji čuva plemićka općina u Draganiću. Poslije njega objelodanio ju je Ivan Kukuljević dva put, i to u dva različita djela. Prvi put š tampao je listinu god. 1861. u svom velikom zborniku „Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. I. dio, str. 74—77., i to „ex transumptis, in communitatibus nobilium Krešić seu Krašić et Kupšina seu Kupčina, descendentium a supranpminatis Kres • et Kupiša asservatis". Drugi put izdao ju je god. 1863. kao prilog svojoj monografiji „Borba Hrvatah s Mongoli i T a ­tari" n*̂ . str. 107,—111. uz opasku: „Ova listina prepisana je po meni iz vjerodostojnoga prepisa, izdanog po kralju Ludoviku god. 1364. i po kaptolu čazmanskom god. 1548. Prepis taj nalazi se u pismohrani opčine Draganićke, T u ima i vjerodostojnih prepisa iste listine od Vla -dislava II. god. 1499., Ludovika II. g. 1519,, Ferdinanda I. god. 1548., Maksimilijana II. god. 1571. i Rudolfa II. god. 1583." Posljednji izdao je rečenu listinu Tadija Smičiklas god. 1907. u velikom akademičkom zborniku „Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, šv. V . na str. 308—311. po izvornoj potvrdnici kralja Rudolfa od god. 1583. Tekstu isprave pridan je i kratak historijat njezinih izdanja.

Kako dakle originala Beline darovnice (bila autentična i l i falsi-, fikat) nema, ne da se po vanjskim biljezima (papir, tinta, pismo, pečat

i t. d.) apsolutno ništa reći, da l i je autentična i l i patvorina. Dok su ju svi stariji izdavači hrvatski i ugarski (Kaprinai, Fejér) smatrali za autentičnu, Smičiklas (dotično njegov pomagač) zabilježio je na kraju listine „Očevidni falsifikat". Šteta, š to nije bar s nekoliko riječi oprav­dana ova oštra osuda. N a temelju ove opaske i drugih bilježaka u Smičiklasovu zborniku napisao je god. 1916. dr. Šišić u svojoj knjizi „Pregled povijesti hrvatskoga naroda" na strani 99. ovu bilješku: „Bitka na Grobničkom polju, sudjelovanje srijemske braće Kresa, Kupiše i

65

Raka, kao i pomorski boj kod otoka Paga, kasnije su izmišljotine, a nalaze se u nekim očevidno falzificiranim frankapanskim i paškim listi­nama, kako se to vidi iz Smičiklasova komentara ovim listinama u „Cod. dipl. IV. 222. i V . 175, 180, 311. Kod tih je falsifikacija sudje­lovao i poznata varalica Pavao Skalić (iz X V I . vijeka). Suvremeni spljetski arhidjakon Toma (f 1268.), koji opširno govori 0 tatarskoj najezdi, nipošto ne bi prešutio i zatajio tako krupnih dogadjaja, tada svakomu čitatelju poznatih. Prvi govori o bitci na Grobničkom polju tek fra Ivan Tomašić (f poslije 1562.), bez sumnje na osnovi franka-panskih falsifikata".

Ne ulazeći ovdje u pitanje, da l i je bitka i pobjeda Hrvata na Grobničkom polju baš „izmišljotina" i l i ne, treba samo istaknuti, da Pavao Skalić nije mogao sudjelovati kod falsifikacije darovnice junač­kim mladićima Krešu, Kupiši i Raku. Jer Skalić rodio se je god. 1534. U Zagrebu 4 5), a kralj je Ferdinand potvrdio tu darovnicu sa svima po-tvrdnicama god. 1548., pa je s toga apsolutno nemoguće, da bi se Skalić kao četrnaestgodišnji mladić bavio falzifikacij om isprava. K tomu se ne može ni dosjetiti razlogu, zašto bi to učinio. Ako je listina kralja Bele IV. od god. 1263., kojom kralj dariva njegovim predjima Fil ipu i Bartolu za njihove zasluge u ratu s Tatarima grad Skrad u Hrvatskoj, zaista falsifikat,4 6) zar odatle slijedi, da ju je baš on falzificirao ? Zar je on nije mogao naručiti kod onih istih ljudi, koji su krivotvorili po­velje Frankapanima za Senj i Vinodol, i l i opet darovnicu, Krešu, K u ­piši i Raku za njihova posjedovanja? Vrijedno je još spomenuti, što Kukuljević piše, daje Pavao Skalić Belinu povelju od god. 1263. „pred­ložio za potvrdjenje caru Ferdinandu, koji mu ju doista god. 1555. u prepisu potvrdi, budući da je isti Pavao Skalić neko doba njegov pri-dvorni kapelan bio" 4 7 ) . Medjutim treba i to istaknuti, da ove potvrdnice u knjizi Liber regius nema ni čitave ni u regestu, pa je stoga i ona sama sumnjiva.

Prije nego što istražimo, da l i je darovnica kralja Bele IV . za Kresa, Kupišu i Raka autentična i l i falzificirana, trebalo bi ustanoviti, da l i je ona do nas doprla onakova, kakova je bila izvorno sastavljena? Poznato je naime i suviše, da se mnoge posve autentične isprave ne­prestanim prepisivanjem znatno promijene, da se ispuštanjem i ume­tanjem (interpolacijama) tako iznakažuju, da svoj prvotni oblik i sa­držaj bitno promijene. A da se je i kod ove povelje budi hotice budi nehotice slično dogadjalo, svjedoči već spomenuta činjenica, da se u mladjem prepisu, što ga čuva kr. državni arhiv u Zagrebu, imena „Kupiša" i „Kreščić" redovito i dosljedno zamjenjuju imenom „Igerčić"

45) Kukuljević, Pavao Skalić, Zagreb 1875., str. 4. 46) Smičiklas, Codex diplom. regni Croatiae etc. V. str., 277—279. 4 7 ) Kukuljević, Borba Hrvata s Mongoli i Tatari, str. 39., nota 130.

5

66

(Igerchich), jer je jamačno porodici Igerčić bilo stalo, da tako zasvjedoči svoje staro plemićko pravo.

. Da se je na rečenoj povelji pri prepisivanju mnogo mijenjalo, imade i drugih tragova. Već sama titulacija kralja Bele imade jednu interpolaciju. T u se kraljevu naslovu dodaje „Bulgarieque rex"AS). Toga nema ni u jednoj povelji kralja Bele IV., pače ni u falzifikatima-za Frankapane i Skaliće 4 9 ) . Kraljem Bugarske zove se tek njegov sin Stjepan V . , i to počev od 13. lipnja 1270. 5 0). Jednako udara u oči i datiranje povelje. Kukuljević i Smičiklas imadu „Datum . . . Anno incarnacionis dominice millesimo ducentesimo sexagesimo quarto, nouas odobriš, regni autem nostri vigesimo sexto", po čemu bi povelja bila izdana 7. listopada 1264. A l i Krčelić š tampao je drugačije, naime: „Datum . . . Anno Incarnationis Dominicae Millesimo Ducentesimo Sexagesimo. IV. Nonas Octobris, Regni autem Nostri Vigesimo Sexto", te bi po tom povelja bila izdana četiri godine prije, naime 4. listopada 1260., što je jamačno ispravnije, jer se jasno čita „Nonas", a ne „Nonis*, pa je stoga naravnije, da se brojka IV. (quarto) protegne na Nonae, a ne na godine; a i zato, jer 26. godina Belina vladanja (regni) odgo­vara godini 1260. po Kristovu rodjenju, dok se god. 1264. po Is. podu­dara s 29. i 30. godinom kraljeva vladanja 5 1). Stoga je gotovo nedvoj­beno, da je u izvorniku povelje prvotno bila označena god. 1260., i da je tek netočnim prepisivanjem od te godine nastala godina 1264., koja je prešla i u š tampane isprave.

Osim promjena u protokolu povelje uvukle su se u nju znatne varijante i kod samoga teksta. Najprije kod ličnih i mjesnih imena. U Smičiklasovu izdanju čita se „Krez", dok se Kukuljevićevim izdanjima nalazi jedanput „Kres", a drugi put „Krez"; nadalje se u starijem prepisu državnoga arhiva u Zagrebu čita „Kreeztt, a u novijem čak i „Krecz". Očito je prvotno bilo samo „Krezu, od čega je prepisivanjem postalo „Kreez" i napokon „Krecz". A taj prvotni oblik „Krez" jamačno je i najpravilniji, jer se je od njega izvodilo i samo ime plemena Kreščić. Jednako varira pisanje imena Kupiše i Raka. Tako čitamo jednom „Kupissa et Rak", drugi put „Cupissa et Raak'1, a u starijem prepisu „Kwpyssa et Raak*. Napokon je i pisanje mjesnih imena različito. Tako se jedanput či ta: „generationis Dresniku, a drugi put „genera-cionis de Resnyka. Značajno je, da se u svima redakcijama samostan i mjesto Topusko zove imenom „Topolzka" i l i „Thopolzka*. Treba spomenuti, da se u ispravama XIII. i X I V . stoljeća Topusko vazda zove samo „Thoplica". Još god. 1399. piše se Ivan Alben opatom „mona-

4 8) Smičiklas, Codex regni Croatiae etc. V., str. 308. *«) Ibidem, str. 173., 177., 179,, 277. M>) Ibid, str. 546. 6 I) Ibidem, str. 295., 323. i t. d.

67

sterii beate Marie virginis in Thoplicaub2). Gotovo sto godina iza toga spominje se g. 1486. neki Juraj kao opat „de Thopolzka*53) ; a g. 1523. „reverendus Andreas abbas „de Thopoczka* i l i opet „de Topozkaubi). Oblik dakle Topolzka (1486.) jest prelazni oblik od „Thoplica" na „To-pozka", od kojega je postalo današnje ime Topusko.

Baš taj oblik „Topolzka", što ga imadu nesumnjive povelje od god. 1486, pomaže nam, da ustanovimo vrijeme, kad je povelja kralja Bele IV. od god. 1260. mogla dobiti onaku i onu formu, koja je do nas doprla. Povelja za Kresa, Kupišu i Raka imade u opće mnogo sličnosti u tom (sadanjem) obliku s onim falzifikovanim poveljama kralja Bele od god. 1260., kojima je on knezovima Frankapanima za zasluge u bojevima s Tatarima tobože darovao grad Senj, županiju Vinodol i podijelio neke zamašne povlastice 5 5). Medjutim i ti frankapanski falzi-kati, ma da su svi u glavnom gradjeni po jednom kalupu, ipak se u koje čemu medju sobom i razlikuju, premda su sve izradjene nekako u trećoj trećini X V . stoljeća, pošto su Frankapani izgubili grad Senj (1469), otok Krk (1480.) i još neka mjesta u Hrvatskoj 5 6).

Povelja kralja Bele IV. za Kresa, Kupišu i Raka naslanja se u jednu ruku na patvorine Frankapana, dok u drugu ruku ima u njoj i takovih mjesta i stavaka, u kojima se ogledaju prilike XIII. stoljeća. Da navedemo samo neke primjere. Pošto je kralj izbrojio, koja je tri kraljevska posjeda darovao Krešu, Kupiši i Raku, kaže još izrijekom, da ih je u darovane posjede dao i uvesti, i to nipošto po kojemu kap­tolu (zagrebačkom i l i začesamskom), kako je to bio običaj u X I V . i X V . stoljeću i poslije, nego po izravno s dvora poslanom povjereniku, naime po stolnobiogradskom prepoštu Farkašu, koji je podjedno obavljao čast (vice) kancelara na dvoru, te je i samu darovnicu u kraljevo ime sa­stavio. U izvorniku čita se ovo: „terras nostras regales . . . per vene-rabilem virum magistrum Farkasium, ecclesie Albensis prepositum aule nostre cancellarium, . . . a nostra malestate specialiter ad hoc depu-tatum, reambulatas . . . et distinctas . . . ac omnibus commetaneis et convicinis . . . designatas . . .*. Introdukciju Kresa, Kupiše i Raka u darovane zemlje obavio je dakle sam kancelar Farkaš . Da je to bila ustanova običajna baš u XIII. stoljeću, svjedoči A . Timon u svojem djelu o historiji ugarskoga ustava i prava, kad piše : Die Besitzein­weisung (introductio, statutio) nahm der Königsbote anfänglich allein

52) Thalloczy et Barabäs, Cod. dipl. com. de Blagay, str. 195. 5 3) Ibid., str. 406., 409., 412., 415. 6*) Ibid., str. 453., 455., 458., 460. 5 5) Klaić, Darovnica kralja Bele III. (IV.) krčkim knezovima za Senj jest patvo­

rina. Vjesnik kr. zem. arhiva, I. 1899., str. 262—274. M ) Vidi j o š isprave o Senju i Vinodolu u zborniku: Thalloczy et Barabâs, Codex

diplom. com. de Frangepanibus, II. str. 409—417.

68

vor — auch; wurde zu dieser Zeit gewöhnlich ein hoher königlicher Beamte damit betraut — spater zufolge der Bestimmung des Art. X X I : 1231 zusammen mit dem Vertreter (homo capitularis oder con-ventualis) des hierzu vom Könige aufgeforderten beglaubigten Ortes (Kapitels oder Convents 5 7). Na XIII. stoljeće, naročito na vrijeme nepo* sredno poslije tatarske provale, kad je žemlja ostala poharana i pusta, budući da je naroda mnogo izginulo, sjeća opet ustanova, da nadàre-r nici moraju plaćati crkvenu desetinu za sebe i svoje kmetove, kad će darovane zemlje narodom napučiti (dum predictas terras ipsortim gen-tibus apopulaverint). Nadalje i druge dužnosti, koje se odredjuju Krešu, Kupiši i Raku za dobivene zemlje, ne protive se barem ustanovama XIII. stoljeća.' Takova je odredba, da se rečena tri plemića poput ostalih plemića imadu podvrgavati sudu zagrebačke županije, dok se za njihove podanike odredjuje sud u mjestu njihove stolice (in eorum sede), i to na dan u sedmici, koji će oni ustanoviti. Öd unišlih globa primat će polovicu oni sami, a polovicu njihovi sudci. Napokon ako kralj podigne opću vojsku (generalis ac communis regni exercitus), pa ih ban pozove, moraju njih trojica kao i njihovi potomci opremiti po tri konjanika s lukovima i strjelicama, koji će pod kraljevskom zastavom vojevati petnaest dana o njihovom trošku, a dalje o kraljevoj \plaći. ' " Sada da ogledamo, u koliko se Belina povelja za Kresa, Kupišu

i Raka naslanja na falzifikate Frankapana za Senj i Vinodol. Tu treba istaknuti, da.-se pojedine česti povelje za Kresa i drugove podudaraju sa frankapanskom poveljom za Senj, te se vidi , da su na posve isti kalup gradjene ; ali povelja za Kresa nadilazi kud i kamo frankapanske svojim obilatim retorskim nakitom. Osobito se u tom pogledu odlikuju tri česti obiju povelja, naime inscriptio i salutatio, onda arenga i na­pokon narratio.

a) Inscriptio i salutatio u obima poveljama već pokazuju, da je povelja za Kresa i drugove gradjena po kalupu povelje Frankapana za Senj ; sämo s tom razlikom, da je rječiti preradjivač povelje za Kresa proširio formulu, r dodavši kraljima (regibus) još „marchionibusque et potestatibus, jamačno po uzoru koje talijanske povelje.

b) Arenga odaje još bolje svezu izmedju obiju povelja. U povelji za Senj glasi arenga doslovce: „Regie sublimitati convenit omnium nationum et linguarum sibi devote adherentium taliter providere, ut alii supervenientes eorum exempla imitati (invitati) ad fidehtatis opera ardentius et ferventius evocentur". Ovu arengu proširio je retorični pri-redjivač povelje za Kresa i drugove ovako: „Regie excelse sublimitati ex innata sibi liberalitate convenit, omnium nacionum par iter et lingua­rum génies^ sibi. semper devotive adhérentes de eorum multitudine

f'7) Timon, Ungarische Verfassungs- und Rechtsgeschichte, str. 367.

69

gratulari et eosdem taliter providere, ut universi amplius viventes et super venientes, eorum felici exemplo immitando, ad summe fidelitatis opera exercenda, arccius frequenciusque immitentur et eosdem audacius animent ad similia exhibenda; illis quoque . . Istakli smo one riječi, koje se u obima arengama nalaze, da se vidi, kako je preradjivač povelje za Kresa onu arengu za Frankapane proširivao samo da bude pompoznija i sjajnija. A l i ni tim nije bio zadovoljan, nego je svojoj arengi pridao još nekoliko bombastičnih izreka, koje je završio riječima, da se zasluge predaka „ad memoriam posterorum extremitatum perpe-tuam litterarum patrocinio debeant commendari". Zanimljivo je medjutim, da je preradjivač listine za Kresa zaboravio, da su Frankapani u vri­jeme tatarske provale kao knezovi krčki bili podanici mletački, pa je upotrebio arengu iz diplome za njih, koja za Kresa i drugove njegove nema pravoga smisla (omnium nacionum et linguarum gentes), jer su oni bili isključivo podanici ugarsko-hrvatskpga kralja Bele. .

c) Narratio obiju povelja skroz je ista, tako po slijedu misli, kao mjestimice i po riječima. U obima se pripovijeda, kako je radi teških zločina, koji su mah u zemlji preoteli, Bog dopustio, da u zemlju pro­vali bijesni narod Tatara, pa je kralj sa svojim vjernima morao pobjeći u hrvatsko primorje. No i ovamo stigli su za njim Tatari, te su tražili, da ga zarobe, kad se je sklonio u skrovišta primorskih zatona i draga. T u su ga jednom zatekli i stali tamaniti sve njegove čete, koje su ga onamo dopratile. Stanje njegovo bilo je zdvojno, te je poput Rakete (more Rachelis) oplakivao gubitak tolikih junaka, koji su za nj izginuli. I njegovoj glavi zaprijetila je skrajnja opasnost. U taj osudni čas smi­lovao mu se je Bog, otac milosrdja i utjehe. Po povelji za Frankapane „bacio je Bog s neba" braću Fridrika i Bartola s njihovom družinom, a po povelji za Kresa poslani su „quasi de nube Olimphi a Paraclito" Kres, Kupiša i Rak, koji su sa 38 braće i rodjaka svojih pritekli kralju u pomoć, te ga spasli od očite propasti. Sve ovo pripovijeda se u po­velji za Frankapane epskom širinom, dok se u povelji za Kresa pro­metnula ta narratio u čitavu epopeju s dramatskim momentima.

Nije ovdje mjesto, da se još dalje bavimo analizom i kritikom povelje Bele IV. od god. 1264. bolje 1260. Po svemu, što smo dosad izlagali, stoji svakako, da ta povelja u onom obliku, kako je do nas doprla, nije autentična. A l i po tragovima, koji su zaostali u toj pre-radjenoj povelji, moramo suditi, da je prije nje postojala neka auten­tična povelja, kojom je kralj nagradio Kresa i drugove mu za njihove vjerne službe prigodom tatarske provale. T u je originalnu povelju budi s kojih razloga netko na koncu X V . i na početku X V I . stoljeća preradio po kalupu povelja, patvorenih za knezove Frankapane. Prema tomu povelja kralja IV. za Kresa i drugove nije naprosto izmišljena patvo­rina, nego preradjena, i po tom izopačena isprava. Nijemci zovu ova-

70

kove povelje „verunechtete Urkunden". Zgodno piše o tom dr. R. Thom­men : „Der Diplomatiker hat es nicht ausschliesslich nur mit ganz echten und ganz unechten Urkunden zu tun, sondern zwischen der einen und der anderen Klasse liegt eine Stufenfolge von mehr oder weniger ver-unechteten Urkunden, in denen nur Teile der äusseren Form oder des Textes verderbt sind. In solchen Fällen handelt es sich darum, das Mass der Verunechturtg festzustellen, was nur gelingen kann, wenn man der Kriterien der Echtheit im weitesten Umfang mächtig ist" 5 8 ).

Govoreći isti pisac na drugom mjestu o patvorinama, kaže ovo : „Vor allem wird der Anfänger gut daran tun, einer selbst wenig an­sprechenden Überlieferung gegenüber möglichst lange unbefangen zu bleiben und dem pikanten Reiz des kritischen Argwohns nach Kräften zu widerstreben"5 9).

Pošto smo prikazali naše mnijenje o darovnici kralja Bele IV. za Kresa i drugove, obratit nam je pažnju na drugu povelju plemena Kreščić, naime na potvrdnicu te darovnice po kralju Ljudevitu I. V e l i ­komu god. 1364. N i ona nije sačuvana u izvornoj redakciji, a kamo l i u izvorniku, već samo u prepisu u povelji kralja Rudolfa od g. 1583. K tomu nije nigdje čitava ni š tampana, već samo u kraćim ili duljim izvodima. Stoga treba da je najprije čitavu po sačuvanim rukopisima donesemo. Ona glasi od riječi do riječi ovako:

„Ludovicus dei gracia Hungarie, Dalmatie, Croacie, Rame, Servie, Galicie, Lodo-merie, Comanie, Bulgarieque rex, princeps Salernitanus et honoris montis sancti Angeli dominus omnibus Christi fidelibus tarn presentibus quam futuris presencium noticiam habituris salutem in eo, qui in se credentibus dat salutem. Quoniam ea, que ex voto fidelitatis benigno cum favore conceduntur et donantur, ius appétit, ordo postulat, racio exquirit, ut tenorem literarum debeant exordiri, ad memoriam posterum perpetuam su-arum lucidarum literarum patrocinio debeant commendari: proinde ad universorum pre­sencium et futurorum noticiam harum série volumus pervenire, quod fidelis nostar Thomas Farkas de generacione nobilium Krystych (Kreschych) in sua et omnium fratrum et pro-ximorum suorum nominibus et in personis ad nostram regiam accedens presenciam ex-hibuit nobis quoddam Privilegium gloriosi principis quondam domini Bele incliti regis Hungarie, preclare memorie predecessoris nostri, autentico suo dupplici sigillo commu-nitum, super légitima donacione et perennali confirmacione possessionum ipsorum ema-natum et confectum, tenoris infrascripti, nostram exinde humiliter flagitans excellenciam, quatenus ipsum Privilegium acceptare, ratificare, approbare regiaque autoritate nostro regio dignaremur confirmare privilegio. Cuius privilegii tenor talis est. (Sada slijedi darovnica kralja Bele IV. od god. 1264. — dotično 1260. — za Kresa i drugove njegove). Nos itaque humillimis peticionibus annotati Thomae Farkas favorabiliter incli­nât! predictum Privilegium presentibus de verbo ad verbum insertum, in nulla sui parte viciatum, cum toto suo tenore de consensu et beneplacita voluntate excellentisssime prin-cipisse domine Elisabeth, genitricis, ac domini Stephani ducis fratris, nostrorum charissi-morum, nec non de consilio prelatorum et baronum regni nostri approbamus, accep­tants, ratiflcamus et presentis scripti nostri patrocinio privilegialiter innovantes perpetuo valituras confirmamus. In cuius confirmations testimonium firmitatemque perpetuam pre-

B8) Urkundenlehre I. und II. Teil, Leipzig und Berlin 1913, str. 1—2. 5 0) Ibidem, str. 44.

71

sentes concessimus literas nostras privilegiales, dupplicis sigilli nostri novi et authentici munimine roboratas, nichil tarnen et penitus de appensione trium sigillorum, paterni unius videlicet demactati, et alterius in Transalpinis deperditi, tercii quoque nostri in Wzwra casualiter ammissi in hac parte advertentes. Datum per manus reverendissimi domini Nicolai archiepiscopi Strigoniensis summi cancellarii nostri, quintodecimo Calendas Julii anno Domini millesimo trecentesimo, sexagesimo quarto. Regni autem nostri anno vigesimo tercio. Venerabiiibus in Christo patribus dominis Nicolao archiepiscopo Strigo-niensi, et fratre Dionisio archipostulato Colocensi, Dominico Spalatensi archiepiscopo, Nicolao Agriensi, Demetrio Waradiensi, Andrea Transselvaniensi, Nicolao Quinqueeccle-siensi, Gregorio Chanadiensi, Colomano Jaurinensi et Michaele Waciensi episcopis, Jo­anne Wesprimiensi, Nicolao Zagrabiensi, fratre Pelegrino Boznensi, fratre Thoma Sir-miensi, fratre Stephano Nitriensi electis ecclesias dei féliciter gubernantibus ; magnificis viris Nicolao palatino iudice Comanorum, Stephano waywoda Transsilvano comité de Zwnok, Oliverio magistro tavernicorum reginalis maiestatis, comité Thoma iudice curie nostre, Paulo magistro tavernicorum regalium, Dominico bano Machowiensi, Dionisio agazonum nostrorum magistro, Nicolao Kwnth comité Posoniensi, aliisque quam pluribus regni nostri comitatus tenentibus et honores".

Prelazeći na analizu i kritiku ove vrlo zanimljive povelje kralja Ljudevita I. istražiti nam je najprije, da li je ispravan datum, pod kojim je ona izdana. Po onom obliku, kako je povelja do nas doprla, imala bi ona biti izdana 17. lipnja 1364. A l i prema ostalom sadržaju povelje ne može ta godina nikako da stoji, premda se ona podudara sa 23. godinom kraljeva vladanja. Godinu 1364. pobija u prvom redu popis dostojanstvenika duhovnih i svjetovnih (prelata i baruna), koji su na kraju povelje imenovani i koji bi tim imali posvjedočiti ispravnost isprave. Taj popis i l i šematizam dostojanstvenika god. 1364. nikako se ne slaže s popisom njihovim u ostalim kraljevim poveljama te go­dine, već se približuje popisima ranijim od god. 1359.

Kako je naime opće poznato, kralj je Ljudevit I. mirom u Zadru (18. veljače 1358.) znatno proširio svoje vladanje na jugu, jer mu je mletačka republika morala ustupiti svu Dalmaciju i Hrvatsku od polo­vice Kvarnera do Drača. T i m su u njegovo vladanje ušle ne samo dvije nadbiskupije (zadarska i dubrovačka), nego i neke biskupije dalmatinske i hrvatske (ninska, skradinska, kninska, šibenska, trogirska, makarska i hvarska). Tako se je i znatno povećao popis ili šematizam crkvenih dostojanstvenika u kraljevskim poveljama. Ovako znatno povećani šema­tizam u kraljevim poveljama nalazimo već u hrvatskim ispravama od 22. kolovoza i 3. rujna 1358. 6 0). Budući da toga proširenoga popisa u povelji za Kreščiće nema, postaje jasno, da je kralj nije mogao iz­dati prije 18. veljače 1358. T u naime u popisu manjkaju sve izbrojene nadbiskupije i biskupije, pače ni banova hrvatsko-dalmatinskoga i sla­vonskoga nema.

No ima u samoj povelji jedan drugi podatak, po kojem sudimo, da je ona izdana još nekoliko godine prije 1358. U povelji se naime

B0) Smičiklas, Codex diplom. Croatiae et c. XII., 504—505., 511—512.

72

kaže, da je kralj darovnicu Belinu za Kreščiće potvrdio 5 privolom svoje majke Jelisave i brata svoga hercega Stjepana (domini Stephani ducis fratris). Taj mladji brat kraljev Stjepan (rodjen 20. kolovoza 1332.) bio je god. 1349. herceg u Erdelju (Transsilvania), a g. 1350. i 1353. do 1354. u Hrvatskoj te je 8. svibnja 1353. kao „tocius Slavonie, Cro-acie et Dalmacie dux" predsjedao hrvatskomu saboru u Zagrebu. A l i mladi herceg nije bio duga vijeka. Umro je već 9. kolovoza 1354., ne navršiv ni pune dvadeset i dvije godine, te bi po svoj prilici sahranjen u Zagrebu u prvostolnoj crkvi 6 1 ) . A k o je dakle istina, da je kralj Lju­devit rečenu potvrdnicu izdao „s privolom" brata svoga Stjepana, onda se to nije moglo dogoditi poslije 9. kolovoza 1354. Tako bi se i datum potvrdnice pomakao napred za deset godina. I zaista imademo medju hrvatskim ispravama dvije povelje kralja Ljudevita I. od 19. i 29. rujna 1354., u kojima se popisi dostojanstvenika (osobito crkvenih) prilično podudaraju sa šematizmom ove potvrdnice za pleme Kreščić 6 2 ) .

Već je spomenuto, da je još Krčelić u svojoj povijesti zagrebačke biskupije izdao jedan odlomak ove Ljudevitove povelje, naročito nje­zinu drugu polovicu. U tom odlomku čitamo ovaj datum povelje: „Datum per manus reverendissimi domini Nicolai archiepiscopi Strigo-niensis, summi cancellarii nostri X V . Calendas Junii anno Domini millesimo, tercentesimo qmnquagesimo quarto, regni autem nostri anno decimo tertio"68). Budući da se trinaesta godina kraljeva vladanja pot­puno podudara s godinom 1354. od Hristova poroda, ne može se ovdje misliti, da je to kakva pogreška prepisivača i l i čak štampara. Stoga bi morali zaključiti, da Ljudevitova potvrdnica zaista nije izdana 17. lipnja 1364. i 23. godine kraljeva vladanja, nego baš 18. svibnja 1354. i 13. godine njegova vladanja, dakle za punih deset godina ranije. No odakle Krčeliću taj datum, kad je i on rabio prepis povelje kralja Rudolfa od god. 1583., koji se je tada čuvao u škrinji privilegija plemićke općine u Draganiću. Mora da je zaista tako zapisano bilo, jer se ne može predmnijevati, da je Krčelić hotice promijenio ne samo godinu od Hr i ­stova poroda, nego dosljedno i godinu kraljeva vladanja. Ne može se nikako ustvrditi, da je Krčelić navlastice čitav datum falzificirao, jer je znao, da je hrvatski herceg Stjepan umro 9. kolovoza 1354.

No ima jedan drugi momenat u samoj potvrdnici, koji prividno pobija god. 1354., a potvrdjuje god. 1364. U povelji naime kaže se izrijekom, da je kralj potkrijepio ovu svoju potvrdnicu svojim novim i

8 l ) Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301—1382.). Rad jugoslavenske akademije, knjiga 142., str. 133 — 141.

» ) Smičiklas, Cod. dipl. Croat. XII. str. 254—255., 256—257. 63) Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I., str. 331.

Vidi još Fejer, Codex diplom. regni Hungariae, IV. 2., str. 526. i IX. 2., str. 316—318. U Smičiklasovu Codex dipl. Croat, u opće potvrdnice Ljudevitove nema.

73

autentičnim dvogubim pečatom svojim (dupplicis sigilli nostri novi et autentici munimine roboratas). Taj pak novi pečat dao je kralj načiniti tek na koncu 1363. i l i na početku 1364., pa ga je tek od god. 1364. u njegovoj kancelariji stao rabiti vrhovni kancelar i podkancelari. Medjutim i taj dokaz s pečatom samo je prividan, kad se pitanje o kraljevskim pečatima i pečatanju kraljevskih povelja pobliže ogleda i razjasni.

Ugarsko - hrvatski kraljevi rabili su u X I V . stoljeću za svoje po­velje, isprave i poslanice poglavito tri vrsti pečata (dotično pečatnika), naime veliki dvogubi (sigillum maius, dupplex), onda tajni (sigillum se-cretum) i napokon pečat na prstenu (sigillum anulare i l i anuleum). Najzamenitiji je bio veliki dvogubi pečat, kojim su se potkrjepljivale najznamenitije povelje, a naročito privilegije. ; ,

Budući da se je u kraljevskoj kancelariji vrlo mnogo izdavalo povelja, trebalo je koji put i kalupe za pečate promijeniti. A dogadjalo se i to, da su se zavukle zloporabe i l i da su se pojedini pečatnici (kalupi) izgubili, pa ih je trebalo i l i zamijeniti drugima i l i nabaviti posve nove. Tako je već Karlo Robert tijekom svoga dugoga vladanja (1301. do 1342.) morao veliki dvogubi pečat .(dotično kalupe za njega) tri put mijenjati. Prvim pečatom svojim potvrdio je medju inim i privilegij kralja Ladislava IV. Kumanca za grad Bihać, i to 23. studenoga 1322. (présentes fecimus litteras duplicis sigilli nostri caractère insigniri); no budući da su se s tim pečatom dogodile silne nepodopštine (plurime infidelitates perpetrate), dao je dosadanje kalupe njegove razkomadati i kalupe za novi pečat zgotoviti. T i m novim pečatom (nostro novo et autentico sigillo) dao je potkrijepiti ponovno 25. listopada god. 1326., svoju prvašnju povelju za Bihać (literas nostras privilegiales novi et autentici sigilli nostri duplicis munimine roboratas). Medjutim se je i taj novi pečat poslije prigodom vojnog pohoda na Vlašku nekim slu­čajem izgubio (suo sigillo in partibus Transalpinis casualiter deperdito), pa tako je trebalo nabaviti treći peča t 6 4 ) .

I sinu Karlovu, kralju Ljudevitu I. Velikomu dogodila se u polo­vici njegova vladanja (1342—1382.) slična nezgoda. On je naime god. 1363. poduzeo vojnu na Bosnu protiv tamošnjih heretika i l i patarena. Podigao je u to ime dvije vojske : jednu je vodio sam dolinom Vrbasa sve do tvrdoga grada Sokola u župi Pl iv i 6 5 ) , gdje se je sukobio s ba­nom Tvrtkom ; drugu (istočnu) povjerio je ostrogonskomu nadbiskupu Nikoli i palatin u Nikol i Konthu. O toj drugoj vojsci piše ugarski ljeto-

6 t) Thalloczy et Horvâth, Codex comitatuum: Dubicza, Orbâsz et Szana, str. 28 do 29., 30 do 32., 33-34.

66) Dne 10. srpnja,stoji kralj „in Castro prope Zakol", a 43. srpnja (jamačno na povratku) „in campo iuxta fluvium Zana". Smičiklas, Codex dipl. reg. Croatiae, XITI. str. 296. i 297.

74

pisac Ivan Turčansk i : „Item (rex) ad terram Boznae, similiter regiae coronae subiectam, ad conterendam proterviam quorundam rebellantium, magnificum virum Nicolaum Konth, palatinum regni sui, et venerabilem in Christo patrem, dominum Nicolaum archiepiscopum Strigoniensem, cum quibusdam aliis baronibus et militibus regni sui, cum magno exer-citu destinavit. Qui intrantes Castrum Zrenck (Sebernek, Zrebnek) ob-sederunt, sed minime capere potuerunt, ac cum magno damno perso-narum et rerum discesserunt"6 6). Ovu drugu vojsku, koja bijaše prodrla u oblast Usoru, stigla je još i druga nedaća. Nadbiskup ostrogonski Nikola, kako je podjedno bio i vrhovni kancelar kraljevstva, bijaše sa sobom ponio kalupe velikoga državnoga pečata, pa ih je predao nekim svojim službenicima, da ih pomno čuvaju. A l i ti čuvari mjesto da ka­lupe čuvaju, sami ih ukradoše i s njima pobjegoše. Tako ostade država bez velikoga pečata.

Vrativši se iz Bosne bila je Ljudevitu I. prva briga, da dade na­činiti kalupe za svoj novi državni pečat. Već 27. siječnja 1364. izdao je povelju za plemića Mrmonju iz Dubronika u Buškoj županiji, pa je taj svoj privilegij dao potkrijepiti „pendentis et autentici sigilli nostri novi duplicis munimine" 6 7). Jednako je 25. veljače 1364. izdao dvije dalje povelje „pendentis et authentici novi sigilli nostri dupplicis muni­mine roboratas" 6 8). Sve je to kao i dosad obavljao njegov dvorski kancelar i ostrogonski nadbiskup Nikola. Medjutim došao je u kraljevsku kancelariju zagorski vlastelin „Petrus filius Panyk de Gereben", pak je zamolio, da mu se potvrdi neko otvoreno pismo kraljevo, podijeljeno njemu još 6. travnja 1357., a „maiori sigillo nostro in Vzura casualiter deperdito consignatas", pa da mu se ta potvrdnica potkrijepi novim pečatom. N a to bi ono otvoreno pismo doslovce uneseno sa svojim starim datumom (dakako bez staroga pečata) u kraljevu potvrdnicu od 5. ožujka 1364., pa bi ta potvrdnica potkrijepljena „pendentis et auten­tici sigilli nostri dupplicis novi munimine" 6 0). Taj postupak bio je vrlo tegotan, jer je svaki put trebalo čitavu stariju povelju prepisati u po­tvrdnicu od riječi do riječi. Osim toga prijetila je opasnost, da bi ukra­deni stari pečat mogao doći u nepozvane ruke, koje bi ga zlorabile za izdavanje krivotvorina. Stoga bi odredjeno, da se sve kraljevske povelje snabdjevene starim pečatom, kojega su kalupi ukradeni u Usori, moraju donijeti u kraljevsku kancelariju, gdje će se ispitati, da l i su autentične ili ne, pa ako jesu prave, onda se ne će više prepisati u nove potvrd­nice, nego će se na staroj povelji dodati jedan zapis, kojim će se po­tvrditi autentičnost povelje i ona potkrijepiti novim visećim pečatom.

6 6) Klaić, Povijest Bosne, str. 147., nota 2. 6 Ï) Smičiklas, Codex diplom. regni Croatiae, XIII., str. 334. 6») Ibidem, str. 337. i 339. 69) Ibid., str. 342—343.

75

Taj zapis i l i bilješka, koja stoji obično na donjemu kraju povelje s desne (koji put i lijeve) strane, glasila je u prvo vrijeme (posebice god. 1364.) ovako:

„Ad perpetuam rei memoriam. NosLodovicus rex prefatus, universis declaramus, quod ubi in regno nostro Bozne innumerabilis multitudo hereticorum et paterenorum pululasset in errorem fidei ortodoxe, ad extirpandumque de ipso regno nostro eosdem ex una parte nos personaliter instaurato valido exercitu proficiscebamur, ex altera vero parte venerabilem in Christo patrem, dominum Nicolaum, archiepiscopum Strigoniensem, nostrum cancellarium, penes quern utrumque par sigilli nostri autentici habebatur, et virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis, baronibus et regni proceribus in Vzuram destinaremus, quidam familiäres ipsius domini archiepiscopi pro custodia deputati, utrumque par dicti sigilli nostri preconcepta malicia subtraxerunt. Nos itaque precaventes, ne ex huiusmodi sigilli nostri deperdicione regnicolis nostris in eorum iuribus successive periculum possit imminere, sigillum novum in duobus paribus fecimus pro nobis sculpi, quod ad omnia privilégia nostra ac condam domini Karoli regis, patris nostri, sub priori sigillo eiusdem tempore sue coronacionis sculpto et demum per eundem eo, quod sub ipso plurime infidelitates perpetrate extiterunt reperte, permactato, ac sub alio sigillo ipsius in partibus Transalpinis casualiter deperdito confecta, iuxta dicta tria eigilla decrevimus fore apponendum. Ad quecunque vero privilégia paterna, dictis pri-oribus suis sigillis consignata, que per eundem patrem nostrum per sigilla eiusdem po-steriora, vel per nos cum sigillo nostro premisso deperdito confirmata non haberentur, et ad ipsa privilégia ipsum novum sigillum nostrum non appenderetur, vel quecunque patentes littere nostre et paterne non confirmarentur, ea privilégia et littere sicut per sundem patrem nostrum fuerunt revocata et annullata, sic et nos ipsas seu ipsa com-misimus viribus caritura, nullamque roboris obtentura firmitatem. Inter que presens Pri­vilegium nostrum omni suspicione destitutum et omnia in eo superius contenta et ex-pressa (pro prefatis fratribus heremitis) dicti sigilli nostri novi, dupplicis et autentici appensione innovamus et perpetuo confirmants, salvis iuribus alienis. Datum per manus (eiusdem domini Nicolai archiepiscopi, cancellarii nostri, tertio calendas Junii, anno do­mini M° CCC° LX° quarto, regni autem nostri X X 0 tertio".)70)

Ovaj zapis (bilješka) glasio je ovako god. 1364. i 1365.; poslije je u glavnom ostao isti, samo su se promijenila neka mjesta prema promijenjenim prilikama. Tako n. pr. u zapisu od 31. ožujka 1370., koji je pridan privilegiju za grad Bihać od 29. kolovoza 1358., stoji sprijeda pred imenom ostrogonskoga nadbiskupa Nikole riječ „quondam" jer on bijaše tada već mrtav; tako isto zapisan je na kraju zapisa mjesto pokojnoga nadbiskupa i kancelara tadanji vesprimski biskup Ladislav, kancelar kraljičin i vicekancelar kraljevskoga dvora 7 1).

Sačuvao se je lijep broj kraljevskih povelja od god. 1350—1363., kojima su 1364. i daljih godina pridani ovakovi zapisi i l i bilješke o naknadnom ovjerovljenju72). Kad su poslije pojedini kaptoli ovakove

7 0) Ovaj formular za tu bilješku nalazi se pripisan na privilegiju kralja Ljudevita I. s.a pavlinski samostan u Dubici, koji je izdan 21. ožujka 1363. Thalloczy et Horvath, Cod. dipl. comit. Dubicza, Orbâsz et Szana, str. 76—79. i 79—82. Riječi u zagradama tiču se samo samostana u Dubici; u drugim poveljama za druge nadarenike stoji drugačije.

«) Ibidem, str. 57—58. 72) Smičiklas, Codex dipl. reg. Cr. XII., str. 79-80., 126., 144.; XIII. str. 64., 68.,

89., 92., 195., 205., 218., 278., 279., 358—359., 363—364., 409—410. etc.

76

listine transumirali i legalizirali, oni su u svoje tränsumpte prenosili ne samo listine, nego i te zapise. Tako prepisuje zagrebački kaptol jednu povelju kralja Ljudevita 1. od 2. veljače 1355. i kasnije pridani zapis od 28. veljače 1364., gdje no ističe, da prepisuje „litteras privilegiales pendentium duorum sigillorum eiusdem, uno scilicet antiquo in Wzura casualiter deperdito, et altero novo ac moderno consignatas . . . petens nos easdem de verbo ad verbum cum quadam clausula, que in spacio (margine) inferiori eiusdem privilegii sic incipit „in perpetuam rei me-moriam" etc. transcribi et nostro sigillo consignari faceremus73).

Nakon ove digresije o pečatima nameće se samo po sebi pitanje, imade l i kakove sveze izmedju opisanih Ljudevitovih povelja sa za­pisom i novim visećim pečatom s jedne strane i njegove potvrdnice Beline povelje za Kresa i drugove, koju da je izdao god. 1364., dotično još 1354., s druge strane? To je pitanje tim opravdanije, što ni ta po­tvrdnica kao ni Belina darovnica, nije do nas doprla u prvotnom obliku, već je i ona preradjena. Već je sprijeda spomenuto, da se u samoj potvrdnici nalaze neki podatci (kao privola hercega Stjepana i katalog crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika), koji se podudaraju s godinom 1354.; dok opet drugi podatci (potvrdjivanje novim pečatom i datum izdanja povelje) apsolutno svjedoče za godinu 1364. Taj se nesklad i razilaženje može jedino tim protumačiti, da je izvorna potvrdnica bila sastavljena od dva dijela, da je naime sastojala od kraljeve povelje s datumom i imenikom dostojanstvenika od god. 1354. i sa starim pečatom u Usori ukradenim, a osim toga od zapisa ili klausule od god. 1364. zajedno s novim pečatom. Po tom je izvorna potvrdnica kralja Ljudevita za pleme Kreščić izgledala onako, kako se to vidi na njegovoj potvrdnici za plemića Petra od Rakovca, koja je izdana 29. rujna 1354., a poslije bosanske vojne ponovo je potvrdjenä zapisom (clausula) i novim pečatom 27. travnja 1364., dakle deset godina nakon izdanja njezina 7 4).

Nepoznati dakle preradjivač potvrdnice za Kreščiće, živući negdje na koncu X V . stoljeća i l i na početku X V I . nije jamačno shvaćao razlog i važnost zapisa na povelji, pak je od dva akta (povelje i zapisa) ska-lupio jedan akat, ispustivši iz povelje datum i zabacivši od zapisa sav tekst osim zaključka s datumom. Tako je stvorio krpariju, punu ne­sklada i protuslovlja. A da je tako radio, odaje on sam, kad je na onom mjestu, gdje se govori o potkrijepi novim pečatom, dodao ni u jednoj drugoj povelji upotrebljeni dodatak : „nichil tarnen et penitus de appensione trium sigillorum, paterni unius videlicet demactati, et al­ter ius in Transalpinis deperditi, tercii quoque nostri in Wzwra casu­aliter ammissi in hac parte advertentesu. Baš taj dodatak, koji sam

73) Smičiklas, Cod. dipl. reg. Cr. XIV., str. 409. Sravni još str. 476. '*} Smičiklas, Cod. dipl. reg. Croat. XII., str. 256—257; XIII., str. 363.-364.

77

po sebi na ovom mjestu nema nikakvog smisla, dokazuje neizravno, da je više puta spomenuti zapis na izvornoj povelji postojao, a prera­djivač kao da se hoće opravdati, što ga je u svojoj preradbi ispustio.

Prije nego završimo analizu Ljudevitove potvrdnice, svratiti nam je pažnju još na dvije stvari.

U potvrdnici se kaže , da je neki „Thomas Farkas(s) de genera-cione nobilium Krystych (Kreschych) s darovnicom kralja Bele došao na kraljevski dvor moleći, da je kralj Ljudevit I. potvrdi i u svoju po­tvrdnicu doslovce upisati dade. Taj Torna FarkaŠ (Farkašić) jamačno bi imao biti od Znamenite porodice Farkašića, o kojoj smo u prvoj glavi ove studije govorili. A l i prvi po nesumnjivim dokumentima po­znati Toma Farkašić živio je oko god. 1413., pa bi se stoga moglo posumnjati o autenciji same potvrdnice, jer Tomo FarkaŠ od god. 1354—1364. i Tomo Farkašić od god. 1413. jamačno nije jedno te isto lice. Medjutim moglo je biti, da je god. 1354—1364. zaista drugi, stariji Toma Farkaš(ić), kojega inače nema u nesumnjivim dokumen­tima. K tomu je ime Toma bilo Često u porodici i l i zadruzi Farkašić , kao primjerice 1493., 1495., 1520. Tomo Farkašić bio je god. 1520. star 50 godina, pa je po tom bio najmanje unuk onoga Tome Farka­šića od god. 1413., kojemu je opet Toma Farkaš(ić) od god. 1354. do 1364. mogao biti otac i l i djed. Poznato je naime, da se stanovita krsna imena redovito opetuju u pojedinim porodicama.

Vrijedno je još spomenuti, da se potvrdnica kralja Ljudevita I. za Kreščiće posve podudara u svim dijelovima s potvrdnicom, koju je isti kralj 18. svibnja 1364. izdao knezovima Babonić-Blagajima 7 5 ) .

Po tom nastaje pitanje, u kojem odnosu stoje obje povelje jedna prema drugoj ; da l i je naime privilegij za Kreščiće preràdjivan po pri­vilegiju za Babonić-Blagaj e i l i pak obratno? Vjerojatno je, da je bilo prvo, jer se potvrdnica Ljudevitova za Babonić-Blagaja spominje već u jednoj povelji bana Matije Gereba od 26. kolovoza I486., premda samo u izvadku 7 6), dok se privilegij za Kreščiće upisuje tek god. 1499. u potvrdnicu kralja Vladislava II. Suviše u privilegiju za Blagaje nema onoga dodatka o pečatima, po kojemu se privilegij za Kreščiće razli­kuje od svih drugih kraljevskih povelja onoga doba. Stoga nam je suditi, da je preradjivač. potvrdnice za Kreščiće imao za formulai* i l i kalup povelju za Babonić-Blagaje, kao što je preradjivač Beline darov­nice za Kresa i drugove upotrebio darovnicu kralja Bele IV. Franka-panima za grad Senj. Moguće da je obje listine izradjivala, dotično preradjivala jedna te ista osoba. T a pleme Kreščić živilo je u susjed-

") Smičiklas, Cod. dipl. reg. Cr. XIII., str. 371. Vidi još : Thalloczy et Barabâs. Codex dipl. comitum de Biagäy, str. 150—152. gdje je važna i nota na kraju.

7 e) Thalloczy et Barabâs, Cod. dipl. cpmit. de Blagay, str. 416—423., naročito str. 418.

78

stvu s knezovima Babonić-Blagajima, i to redovito u dobrim odnosima, jer se malo ili ništa ne spominje o većim sukobima medju njima. Znademo pače, da u parnici plemića Bakšića protiv Doroteje Blagajske pleme Kreščića nije htjelo svjedočiti ni za jednu stranku. Blagajska povelja prepisana je medjutim i ovjerovljena od zagrebačkoga kaptola tek 11. studenoga 1541., kojom je prigodom kneza Stjepana Blagajskoga zastupao njegov službenik „Gaspar Dobrosewych de Glodina".

Treća povelja plemena Kreščić jest privilegij kralja Vladislava II. Jagelovića od 16. svibnja 1499., kojom potvrdjuje potvrdnicu Ljudevita I. od god. 1354—1364. i darovnicu kralja Bele IV. od god. 1264, do­tično 1260. T a povelja glasi doslovce:

„Wladislaus Dei gracia Hungarie, Bohemie, Dalmatie, Croacie, Sclavonic Rame, Servie, Gallicie, Lodomerie, Comanie Bulgarieque rex, nec non Slesie et Lucemburgensis dux, marchioque Moravie et Lusatie omnibus Christi fidelibus presentibus pariter et fu-turis presencium noticiam habituris salutem in salutis largitore. Ad universorum noticiam harum série volumus pervenire, quod egregius Joannes Kozel de Chawicza nostre ma­iestatis veniens in presenciam in sua ac aliorum universorum nobilium gêneracionis Kristychy, fratru m scilicet suorum nominibus et in personis exhibuit nobis et presentavit quasdam literas serenissimi principis quondam domini Ludovici regis Hungarie etc., pre-decessoris nostri bone memorie, in pergameno, sub duplici novo et autentico sigillo pri-vilegialiter confectas, continentes in se confirmative tenorem literarum olim serenissimi principis domini Bele, similiter Hungarie regis, super certis donacionibus et metarum reambulacionibus per eundem quondam dominum Belam regem eišdem nobilibus gene-racionis Krystychy modo et ordine inferius in: tenore earundem literarum clarius ex-pressis, factis, tenons infrascripti, supplicantes maiestati nostre idem. Joannes Kozel suo, et quorum supra nominibus et in personis, ut easdem literas dicti quondam Ludovici regis et omnia in eis contenta ratas, gratas et accepta habere literisque nostris similiter privilegialibus verbotenus inseri facientes pro prefatis liniversis nobilibus generacionis Krystychy ipsorumque tieredibus et posteritàtibûs universis innovantes perpetuo valituras confirmare dignaremur. Quarum quidem literarum tenor talis eat. (Ovdje slijedi potvrd­nica kralja Ljudevita I. od 17. lipnja 1364.). Nos igitur premissa supplicacione prefati Joannis Kozel, suo et quorum supra nominibus et in personis nostre modo quo supra porrecta maiestati, regia benignitate exaudita et elementer admissa prescriptas literas dicti quondam Ludovici regis, non abrasas, non cancellatas, nec in aliqua sui parte su­spectas, sed omni prorsus vicio et suspicione carentes, presentibus Uteris nostris privi legialibus de verbo ad verbum sine diminucione et augmento aliquali insertas, quoad omnes earum continencias, clausulas et articulos, eatenus quatenus eedem rite et legi­time existunt emanate, viribusque earum Veritas suffragatur, acceptamus, approbamus et ratificamus, ac pro eodem loanne Kozel, nec non prenominatis universis nobilibus generacionis Krysthychy innovantes perpetuo valituras confirmamus presentis scripti nostri patrocinio mediante. Salvis tamen iuribus alienis. In cuius rei memoriam firmi-tatemque perpetuam présentes literas nostras privilegiales pendentis et autentici sigilli nostri duplicis munimine roboratas duximus concedendas. Datum per manus reveren dissimi in Christo patris domini Thome archiepiscopi Strigoniensis, aule nostre summi et secretarii cancelarii dilecti et fidelis nostri sedecimo die ntensis M ait anno domini millesimo quadringentesimo nonagesimo nono, regnorum nostrorum anno Hungarie nono, Bohemie vero vigesimo nono. Venerabiiibus in Christo patribus, dominis eodem Thoma Strigoniensi, Petro Colocensi ecclesiarum archiepiscopis, nec non illustrissimo ac reveren-dissimo domino Hyppolito Estensi de Aragonia, sancte Romane ecclesie diacono cardi-

nali Agriensi, Zagrabiensi sede vacante, Ladislao Gereb Transylvaniensi, Dominico Waradiensi, Sigismundo Qujnqueecclesiensi, Francisco Jaurinensi, Joanne Wesprimiensi, Nicolao de Bathor Wacziensi, Luca Chanadiensi, Antonio Nittriensi, Nicolao electo Sirmi-ensi, Gabriele Boznensi, Briccio Tininiensi, Michaele Segniensi, Modrusiensi sede vacante, ecclesiarum episcopis, ecclesias Dei féliciter gubernantibus ; item spectabili et magnifias Stephano de Zapolia, comité perpetuo Scepusiensi ac regni nostri Hungarie palatino, co­mité Petro Gereb de Wingarth, iudice curie nostre, comité Petro de Bozin et de Sancto Georgio, waywod a nostro Transsylvano et comité Siculorum, Josa de Som comité The-messyensi ac generali capitaneo partium regni nostri inferiorum, Georgio de Kanisa, reg-norum nostrorum Dalmacie, Croacie et Sclavonic, Petro Tarnok de Machkas et Jacobo Gerlyschye Zewriniensis banis, Blasio de Rasca tavernicorum, Nicolao Banffy de Lyndwa janitorum, Emerico de Peren dapiferorum, Joanne de Kanisa pincernarum, Joanne Ernsth de Chaktornya agazonum nostrorum regalium magistris. aliisque cumpluribus regni nostri officia tenentibus et honores".

Da bi se mogla ocijeniti i odrediti autencija ove isprave, vrijedno je, da je bolje ogledamo. Prvo udara u oči u naslovu kraljevu, što se on tu zove „kraljem Slavonije". Toga ni u jednoj povelji nje­govoj ni sina njegova nema. Kralj je Vladislav II. Jagelovac doduše dne 8. prosinca god. 1496. izdao u Budimu svečanu povelju, kojom je kraljevini Slavoniji (regno nostro Sclavonie) odredio novi grb 7 6 a ) ; ali ni na toj povelji nema u naslovu kraljevu imena Slavonije, premda je inače titulus potpun. Kraljevine Slavonije nema ni u titulu sina mu Ljudevita II. Slavoniju je u veliki kraljevski naslov prvi uvrstio kralj Ferdinand I. Habsburgovac. Imademo od njega proglas od 31. srpnja 1529., izdan u Linzu, u kojem je pozvao sve staleže i ljude „per reg-num nostrum Sclavonie", da se okupe oko njega za rat protiv Turaka i domaćih buntovnika (pristaša Ivana Zapolje). U tom pozivu piše se on „Ferdinandus dei gracia Hungarie, Dalmacie, Croacie et Sclavonie, etc. rex, infans Hispaniarum" i t. d. 7 7). Slavonija dakle uvrštena je u kraljevski naslov tek nakon boja na Muhačkom polju.

Jednako udara u oči u ovoj povelji njezino datiranje. Dok su se u starijim poveljama ugarsko - hrvatskih kraljeva nekako do smrti L ju ­devita I. (1382.) označivali dani u mjesecu po rimskom koledaru (Ka-lendae, Nonae, Idus), preotimao je od konca X I V . stoljeća maha sve više crkveni koledar (crkveni i svetački godovi i l i fešta, onda ferije), pa se je taj koledar i održao sve do izumrća Jagelovića god. 1526. Tek za Habsburgovaca stalo se je dane u mjesecu označivati broje­vima. Povelja dakle s datumom „sedecimo die mensis Mai i " čini se po tom ponešto sumnjiva, premda je i povelja istoga kralja od 9. ožujka 1496. za plemiće jednoselce datirana „nona die mensis march", a ori-

7 6 a) Kukuljević, Iura regni Croat. I. str. 234—235. Bojničić dr., Grbovnica kra­ljevine Slavonije, Vjesnik hrv. arheološkoga društva, l., 1895., str. 14—22.

7 7) Šišić, Acta comitialia, I. str. 195. Vidi još drugi proglas njegov od 19. ožujka 1530., str. 229.

80

ginal se njezin čuva u arhivu jugoslavenske akademije (Laszowski, Monumenta historica nob. communitatis Turopolje, II. str. 161.).

Porodica Kozel (Kwzol, Kuzol , Kozol), od koje se u ovoj povelji navodi „egregius Joannes Kozel de Chawycza", spominje se u hrvatskim krajevima već u polovici X V . stoljeća. U jednoj ispravi od god. 1464. čitamo „Petrus Kuzol de Zamachich", a u drugoj od iste godine „Petro Kuzel et Thoma Marsich de Lagodusich" 7 8). Prema tomu sudimo, da je i „Joannes Kozel" postojao, te da je bio u bližoj i l i daljoj svojti s tim Petrom.

Dok se dakle titulus kralja i način datiranja u ovoj povelji ne podudaraju s jednakim dijelovima nesumnjivih povelja kralja Vladislava II.: sav ostali tekst u njoj ne pobudjuje ni najmanje sumnje. U tom pogledu naročito se ističe imenik i l i katalog dostojanstvenika (crkvenih i svjetovnih) na kraju povelje. Taj obilati imenik gotovo se sasvim slaže s katalogom i l i šematizmom na kraju kraljevih dekreta od god. 1498. i 1500. 7 9); a u koliko se ne slaže, to su ove razlike posve oprav­dane. Tako se u dekretu (III.) od 2. lipnja 1498. navodi kao zagrebački biskup Osvald (Tuz), a u dekretu od 8. svibnja 1500. kao zagrebački biskup neki Luka, dok se u povelji našoj čita : „zagrabiensi sede va­cante", što i stoji, jer tada u Zagrebu biskupa nema 8 0). Nadalje se u dekretu od god. 1498 čita „Sirmiensi sede vacante 8, u našoj povelji od god. 1499. „Nicolao electo Sirmiensi", a u dekretu od god. 1500. „Nicolao de Bochka electo Sirmiensi", što se takodjer sve lijepo slaže. Nadalje u dekretu od god. 1498. stoji „Christophoro Modrusiensis (epi-scopi), a u našoj povelji od god. 1499. „Modrusiensi sede vacante", što i opet stoji, jer je modruški biskup Kristofor god. 1499. zaista u Novom umro 8 1) I glede svjetovnih dostojanstvenika vlada potpuni sklad. Dok u dekretu od god. 1498. čitamo „Georgio de Kanisa regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (bano)", nalazimo to isto u našoj povelji, i tek u dekretu od god. 1500. vidimo, da je Jurja Kanižaja u banskoj časti zamijenio herceg opavski Ivaniš Korvin, što znademo i po drugim ispravama i podatcima.

Medjutim ne samo po imeniku dostojanstvenika, nego i po čitavom formularu i stilu povelje posve je jasno, da spada u doba kralja Vladi ­slava II. Ona se i po formulama i po frazeologiji skroz slaže s potvrd-nicom, koju je taj kralj 16. ožujka 1492. izdao za varoš Bihać na U n i 8 2 ) ,

") Thalloczy et Barabâs, Cod. dipl. comitum de Frang. II. 72. i 80. n ) Corpus iuris hungarici, Budapest 1899.. tomus I., str. 638—640. i 668-670. 80) Tkalčić, Monumenta historica civ. Zagrabiae, IL, str. 517—523., gdje je opo­

ruka biskupa Osvalda öd 15. travnja 1499. i potvrda njezina po kralju od 12. svibnja. 81) Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, str. 232. Sahranjen je u stolnoj crkvi sv.

Filipa i Jakova, gdje mu je i grobnica. 82) Thalloczy et Horvath, Codex dipl. comitatuum: Dubicza, Orbasz et Szana

str. 235—237.

81

samo s tom razlikom, da potonja povelja nema na kraju spomenutoga već imenika crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika. Da privilegij za Bihać imade na kraju još imenik dostojanstvenika, moglo bi se ustvr­diti, da je privilegij za pleme Kreščić posve izradjen po kalupu privi­legija za Bihać.

Po svemu sudeći možemo dakle ustvrditi, da ni potvrdnica kralja Vladislava od god. 1499. nije do nas doprla u prvotnom, izvornom obliku, nego da je i ona, naročito što se tiče kraljeva naslova i da­tuma izdanja preradjena, te da je tim iznakažena. Kada, kako i zašto je to učinjeno, pokazat će nam možda tragove analiza i kritika dalnje, četvrte povelje za pleme Kreščić, naime potvrdnica kralja Ljudevita II. od 28. siječnja 1519.

Prije svega medjutim da priopćimo tu povelju onako, kako smo ju našli u spomenutim već i pristupnim nam rukopisima. Ona glasi doslovce :

„Nos Ludovicus Dei gracia rex Hungarie et Bohemie etc. memorie commendamus, quod nobis in presenti termino celebracionis brevium iudiciorum festi Epiphaniarum Domini (13. januaru) proxime preteriti, ad quem videlicet terminum universe cause breves, nec non breves brevium, pariter et transmissionales regnicolarum nostrorum per nos­tram maiestatem generaliter fuerant prorogate, una cum nonnullis dominis prelatis, ba-ronibus, magistrisque prothonotariis ac regni nostri nobilibus, sedis scilicet iudiciarie nostre iuratis coassessoribus in sede nostra iudiciaria hic Bude constitutis atque sedeu-tibus, nobiles Thomas Farhachich, ac Bernardus Thompyth, nobiles olim Bele regis comitatus Zagrabiensis districtus Krychyth in suis ac reliquorum omnium et singulorum nobilium dicti districtus personis, iuxta continenciam literarum nostrarum citatoriarum ipsam citacionem hic Bude coram nostra personali presentia facie ad faciem factam, fore denotandam in figura iudicii eiusdem personalis presentie nostre comparentes, contra nobilem Gregorium Pawlychych proposuerunt eo modo : quomodo quedam litere privi­legiales ac confirmacionales serenissimi principis quondam domini Wladislai regis etc., genitoris nostri charissimi felicis memorie, quasdam literas excellentissimorum principum, quondam dominorum Ludovici et Bele regum Hungarie in se iranssump-tive continentes, iura nobilitaria eorundem nobilium dicti districtus Krichyth in se-denotantes, apud manus dicti Gregorii haberentur, quas dicti Thomas Farkachych et Bernardus Thompyth pro se et reliquis nobilibus dicti districtus Krichych ab eodem Gregorio Pawlychych in specie rehabere vellent, lege regni nostri requirenie. Quo percepto prefatus Gregorius Pawlychych personaliter dictam nostram personalem exsurgens in presenciam respondit ex adverso : quod licet hoc bene verum foret, quod predicte litere confirmacionales ipsius quondam domini Wladislai regis pie memorie, genitoris nostri charissimi, apud ipsum haberentur, non tarnen ipsceasdem in specie restituere vellet, quoniam sibi per nobilem dominam relictam egregii quondam Petri Kwzel de Chawicza sub fideiussorta caucione iterate resiilucionis earundem dale fuissent et assignaie, quas eidem domine rursus reddere teneretur. Sed bene copiam et paria earundem in iranssumpto literarum nostrarum diclis nobilibus prenotaii districtus Krichych dare promptus esset et paratus. Et mox idem Gregorius ibidem his dictis pretactas literas ipsius paterne maiestatis confirmacionales in pargameno pri-vilegialiter confectas duplicique sigillo suo impendenti communitaS dicte personab's pre-sencie nostre produxit in conspectum. Quarum tenor talis est. (Ovdje slijedi potvrdnica kralja Vladislava od 16. svibnja 1499.) Nos itaque tenorem prenarratarum literarum

6

paterne maiestatis confirmacionalium de verbo ad verbum sine diminucione et augmento aliquali transscribi et transummi, presentibusque uteris nostris privilegialibus inseri faci-entes, memoratis nobilibus prescripti districtus Krychych duximus concedendum iurium eorundem ad cautelam communi iustitia requirente. Datum Bude predicto sedecimo die termini prenotati anno Domini millesimo, quingentesimo, decimo nono".

Ova je povelja kralja Ljudevita II. sigurno ispravna i autentična. Nema- ništa na njoj ni u formalnom ni u stvarnom pogledu, što bi ju moglo učiniti sumnjivom. Lica , koja se u njoj spominju, kao Toma Farkašić, Bernardo Tumpić i Gregorije Pavličić (Paulichych, Pavlesych, Pawlesych) dovoljno su poznata, te igraju u plemenu Kreščić znamenitu ulogu i po drugim zajamčenim spomenicima. Napokon i sama povelja nije obična potvrdnica, izradjena na zahtjev stranke u kraljevskoj kan­celariji, nego je neke vrsti sudska odluka, izdana nakon provedene parnice od zbornoga suda u Budimu, koji se bijaše sastao po kraljevoj odredbi na osmicu Bogojavljenja (13. siječnja 1519.), i na kojem se je raspravljalo o tužbi Tome Farkašića i Bernarda Tumpića kao zastup­nika plemena Kreščić protiv Gregorija Pavličića, jednako člana toga plemena.

Već bi u prvom poglavlju ove studije izneseno, kako je pleme Kreščić, da bi se obranilo od nasilja velike gospode, koja su ga na­stojala podjarmiti i kmetovima (sebrima) učiniti, u stanovito vrijeme stalo birati starješine budi izmedju uglednijih i moćnijih porodica svoga bratstva budi izmedju susjednih velikaša. Te su starješine, držeći gra­dove plemena (Vranograč, Podzvizd i Čavicu), uzimali u pohranu i obranu takodjer plemenske povelje (privilegija), kojima je pleme doka­zivalo pravo na svoje sloboštine i posjedovanja. Već bi i to spomenuto, da je oko god. 1505. bio starješinom plemena poznati nam već Petar Kozol (Kwzel de Chawycza), j amačno brat i l i sin Ivana Kwzela de Chawycza. A l i taj Petar Kozol (Kwzel) kao da nije odlučno branio prava svojih štićenika, jer je pleme Kreščić poslalo u Zagreb svoga brata Gregorija Hercegovića, koji je 2. srpnja pred kaptolom uložio prosvjed protiv rečenoga starješine, da bi ga odvratio „a venditione, impignoratione et quavis alienatione . . . castri Wranograc vocati . . . " 8 3 ) .

Još nepovoljnije prilike javile su se u plemenu Kreščić nakon smrti Petra Kozola (Kwzela), kad je njegova udovica zadržala za sebe sve plemenske povelje i isprave, ne htijući ih plemenu povratiti. Ona se je povjerila članu plemena Gregoriju Pavličiću, koji je bio i l i se bar izdavao za njezinog zastupnika. Stoga je došlo do razdora u plemenu, koji se je još jače izoštrio nakon smrti kralja Vladislava II. (1516.), kad je trebalo rečene povelje odnijeti sinu njegovu Ljudevitu II. na potvrdu. Napokon je došlo do tužbe, koju su pred kraljevskim osmičnim

8 8) Thalloczy et Horvâth, Codex diplom. comitatuum Dubicza, Orbâsz et Szana, str. 346.

83

sudom u Budimu podigli najodličniji članovi plemena Tomo Farkašić i Bernard Tumpić protiv rečenoga Gregorija Pavličića. A l i sudovanje se je odlagalo, dok nije napokon 28. siječnja 1519. došlo do konačnoga riješenja.

Kako povelja kaže, rečenoga dana iznijeli su Farkašić i Tumpić u ime čitavoga plemena tužbu, kako je rečeni Pavličić kod sebe'pri-držao privilegij kralja Vladislava II. od god. 1499. u koji su unesene i upisane starije povelje kraljeva Ljudevita I. i Bele IV., pak su zahtijevali, da im on tu ispravu predade. Na to je Pavličić odgovorio, da on, istina, tu povelju kralja Vladislava II. kod sebe imade; ali da je on kao ta­kovu (in specie) njima izručiti ne će, jer ju je on od plemenite go-spodje udovice pokojnoga odličnoga Petra Kwzela de Chawycza dobio „sub fideiussoria caucione", dakle uz jamstvo, da će ju opet rečenoj gospodji povratiti. A l i ipak je spreman i gotov dopustiti, da se od nje učini prepis, koji bi se uvrstio onda u novi privilegij sadanjega vladara. N a to je predao spomenutu povelju, napisanu na pergameni i podkri-jepljenu dvogubim visećim pečatom, da ju kraljevski sud upiše u novi privilegij, što bi i učinjeno. Ne spominje se doduše, da je izvorna po­velja kralja Vladislava II. Gregoriju Pavličiću povraćena, ali je vjero­jatno, da je tako učinjeno.

Potvrdnica kralja Ljudevita II. od god. 1519. važan je dokumenat za povjesnicu plemena Kreščić, kao i za prilike, u kojima je ono tada živjelo. U prvom redu doznajemo iz nje, da je u ono vrijeme postojala i čuvala se medju njima potvrdnica Ljudevitova oca Vladislava II. od god. 1499., da je bila napisana na pergameni, te da je bila snabdje­vena dvogubim visećim pečatom toga kralja, i napokon da je u nju bila unesena (upisana) i darovnica kralja Bele IV. i potvrdnica kralja Ljudevita I., jamačno u onome obliku, kako su do nas doprle. Po tom bi mogli definitivno odrediti, što smo i prije već nagadjali, da su obje preradjene i tako izopačene svakako prije god. 1519. ako ne već prije god. 1499., dakle na koncu XV. stoljeća ili na početku XVI.

A l i ima i drugih stvari, kojima ulazimo u trag prigodom osmičnog kraljevskog suda 28. siječnja 1519. Doznajemo, da je u plemenu bilo rasprava i razmirica radi toga, tko da nakon smrti Petra Kwsela i l i Kuželja bude čuvar plemenskih privilegija i drugih isprava. Nagadjamo još, da ono u to vrijeme nije imalo starih darovnica i potvrdnica Bele IV. i Ljudevita I. u izvornom obliku, jer bi se to makar nuzgre-dice spomenulo, a ne bi se samo pravdalo za jedinu jedincatu potvrd­nicu kralja Vladislava II. Baš ta negativna okolnost, što u parnici za Vlad isla vije vu povelju nema ni riječi o originalnim poveljama predjaš-njih vladara, daje povoda svakojakom nagadjanju. Možda ih pleme u opće nije više imalo, možda ih je njemu ugrabio koji silovit susjedni velikaš i l i su propale za koje turske provale? T a nedavno bijaše Hr-

84

vatsku snašla katastrofa na Krbavskom polju (1493.), a 16. kolovoza 1513. jedva je ban Petar Berislavić odlučnom pobjedom kod Dubice srećno obranio krajeve izmedju Une i Kupe od gotovog rasula! Zar gubitak starih izvornih i posve vjerodostojnih povelja nije mogao dati povoda, da se po neovjerovljenim prepisima njihovim, po kalupu fran-kapanskih i blagajskih isprava kao i po predajama u plemenu sastave nove i kićene darovnice i druge isprave?

Za kraljevske potvrdnice habsburških vladara već smo istakli, da su Ferdinandova od god. 1548., Maksimilijanova od god. 1571. i Ru-dolfova od god. 1583. posve ispravne i autentične. Rudolfova je pače, u koliko znademo, jedina sačuvana u izvorniku. Stoga se ne ćemo više s njima baviti, nego ćemo samo objasniti nešto, što bi se u Maksimi-Iijanovoj moglo činiti čudnovato. U njoj se naime kaže, da je u ime plemena Kreščića došao u kraljevsku kancelariju „fidelis noster hono-rabilis Joannes Lynbich, canonicus ambarum ecclesiarum Wratislavi-en(siiim), ac artium et philosophiae magister", pa da je zamolio po­tvrdu starije povelje kralja Ferdinanda I. Tko je taj Ivan Ljubić? Da je bio od plemena Kreščić, nema sumnje, jer se medju svjedocima, koji su od plemena Kreščić god. 1520. svjedočili u prilog Turopoljcima, nalazi i „Gregorius Lytvbych",. tada star pedeset godina. Bit će to jamačno otac i l i stric ovoga Ivana Ljubica, koji se je popeo do časti kanonika u Vratislavi, i o kojem Lopašić piše, da se je istaknuo i kao latinski spisatelj. On je naime god. 1561—1566. izdao dva spisa, koje je ravnatelj Šime Ljubić u bivšoj carskoj knjižnici u Beču našao 8 4 ) .

Ovoliko o poveljama nekadanjeg znamenitog plemena Kreščić, u koliko se može znati po dosad poznatoj gradji. Kad bi se temeljito pretražile škrinje privilegija plemenskih općina u Draganiću, Krašiću i gornjoj Kupčini, nakupilo bi se j amačno više toga gradiva, pa bi se što šta dalo još popuniti i l i ispraviti. T a i povjesnica plemenite općine u Turopolju ukazuje se u posve drugom svjetlu, odkad je E . Laszowski izdao njezine pismene isprave. Dok se je prije govorilo i dokazivalo, da su plemići Turopoljci porijetlom Magjari i potomci magjarskih na-seljenika, dokazano je sada nakon izdanja njihovih pismenih spome­nika, da su oni tako po porijetlu kao i po potonjim naseljima najčišći Hrvati.

III.

Kad je nepoznati nam pisac preradjivao darovnicu kralja Bele IV. za Kresa, Kupišu i Raka, hrvatski je narod već kroz decenij i više preživljavao svoje herojsko doba, koje je trajalo preko dva stoljeća od boja na Krbavskom polju (1493.) pa do mira u Karlovcima (1699.). To

S4) Lopašić, Bihać, str. 258—259.

/

85

je doba ispunjeno gotovo dnevnim borbama s Turcima, koje su po­dizale junački duh u narodu. A uz junački duh razigrala se je i bujna mašta njegova, pa je pričom i pjesmom slavio junačka djela svojih sinova.

Već sama katastrofa na Krbavskom polju dala je pobude narodnoj priči i pjesmi. Kad čitamo pričanje fratra Tomašića o tom boju, naro­čito o oštrom sukobu izmedju bana Derenčina i kneza Frankapana u predvečerje pred bojem, kao da čujemo guslara pjevati pjesmu o po­sljednjoj večeri cara Lazara u oči boja na Kosovu. A znademo i to, da je brzo iza samoga dogadjaja nikla pjesma o pogibiji Derenčina bana i njegova sina. Podjedno se je narod sve usred borbe s Turcima stao sjećati i drugih teških dana, kad se je morao boriti za svoj op­stanak. Tako je oživila uspomena na križare i njihov prolaz kroz Hr­vatsku na koncu XI . stoljeća, kao i na provalu Tatara u prvoj polovici XIII. stoljeća. Jedno i drugo zabilježio je Tomašić takodjer u svojoj kronici; na prvo opominje njegovo pričanje o smrti Dimitrije Zvoni­mira, a na drugo njegovo kazivanje o porazu Tatara na Jelenskom polju, koje se je po tom porazu prozvalo Grobničkim poljem. A l i ne samo skromni fratar Tomašić, nego i slavni modruški biskup Šimun Kožičić Begna naviještao je na crkvenom saboru (Koncilu) lateranskom u Rimu god. 1516. junačka djela Hrvata u nekadanjoj borbi s Tatarima, dozivajući čitav kršćanski svijet u pomoć Hrvatskoj, da odoli strašnoj najezdi Osmanlija.

U isti mah, kad je priča i pjesma slavila podvige čitavoga na­roda, stala su i pojedina plemena i porodice iznositi predaje o svojim predjima. Knezovi Frankapani i knezovi krbavski Kurjakovići od ple­mena Gusića iznosili su tradicije o svojim djedovima, a za njima nijesu htjeli da zaostanu ni manji plemići. Pa tako je i u plemenu Kreščića ponovo se osvježila tradicija na Kresa, Kupišu i Raka, koje je sma­tralo začetnicima svoga plemena, svojih povlastica i svoga imanja, što ga je tada držalo, i za koje je krv svoju prolijevalo.

U ovoj dakle duševnoj atmosferi, prepunjenoj uzbudjenjem i trza­vicama, živio je preradjivač darovnica i potvrdnica za plemensku općinu Kreščića. Pa tako nije čudo, da je u svoju preradbu uklopio predaje, koje je negdje slušao, i koje su plemenu davale pobude za dalju ustraj­nost u teškoj borbi za opstanak. A kako je preradjivač bio jamačno pop, koji je dobro poznavao sveto pismo, nije čudo, da je pučku tra­diciju začinio slogom i prispodobama svetoga pisma.

Prelazeći dakle na potanku analizu darovnice kralja Bele IV. za Kresa i drugove, konstatovatl nam je najprije, da se u njoj, naročito u onom dijelu, koji zovemo narratio (u kojoj se govori o povodu da­rovnice) ogleda u jednu ruku pučka predaja, a u drugu sveto pismo i njegov slog. Kad bi se iz te naracije ispustilo sve, što opominje na

86

sveto pismo, ostala bi gotovo narodna pjesma u nevezanom slogu. Kako se u narodnoj (naročito junačkoj) pjesmi ističu posebice stajaći brojevi i onda hiperbole, imade toga na pretek i u narraciji ove darov­nice, tako, te bi se moglo ustvrditi, da čitava narracija nije drugo, nego u nevezani slog pretočena narodna pjesma. Da to pobliže ogledamo.

Najprije da spomenemo stajaći broj tri. T r i plemića, po imenu Kres, Kupiša i Rak, glavni su junaci ove narracije, dotično pjesme. Nijesu braća po rodu, kako to noviji povjesničari bez razloga tvrde, jer inače bi im se i otac spomenuo, već su braća po oružju, tri pobra­tima, koji su pohitali (ili koje je sam Bog milosrdja poslao), da spase svoga kralja u najvećoj opasnosti, gdje mu prijeti smrt. Tko da se tu ne sjeti onih triju vojvoda, koji su stigli na Kosovo, da se bore za svoga cara Lazara? Sve nehotice naviru nam nà usta poznati st ihovi:

„Najposlije tri vojvode bojne: Jedno jeste Milošu vojvoda, A drugo je Kosančić Ivane, A treće je Toplica Milane".

Manjka samo Kosovka djevojka, da joj bude jedan vjenčani kum, drugi ručni djever, a treći vjerenik, pa da bude analogija potpuna. A l i zato nalazimo drugu sličnost u narodnoj pjesmi i narraciji. Kad dje­vojka po razbojištu traži poginule vojvode, onda joj se kaže, neka ih podje tražiti onamo, gdje su polomljena koplja ponajgušća, jer je ondje i boj bio najžešći. Junaci opet Kres, Kupiša i Rak ne pogibaju na boj­nom polju; ali zato se oni obaraju na najgušće redove tatarske, te provaljuju kroz najviše brda naslaganih mrtvih junaka, da se prikuče svome kralju, i da ga oslobode, jer se ne može maknuti ni napred ni natrag. Po drugoj narodnoj pjesmi poginuo je turski sultan od bodeža vojvode Miloša Obilića, a po našoj narraciji prostrijelio je Kres tatar­skomu vodji obje oči, te ga je zatim pred kraljem bacio živa u du­binu morske pučine. Značajno je, š to narracija kaže, da se je Kres prikučio tatarskomu vodji potajno (diligenti habito clanculo), dok se za vojvodu Miloša Obilića priča, da se je sultanu približio, tobože, da mu se pokloni.

Nameće se samo sobom pitanje, da l i su tri junaka Kres, Kupiša i Rak zaista ikad u realnosti postojala, i l i su oni plod pučke mašte? Možda je samo jedan u istinu živio, kao primjerice Kres, koji je bio praotac i héros eponymos čitavoga plemena, dok je ostalu dvojicu po­tonja predaja pridala, da se ispuni stajaći broj tri. Za vojvode u pjesmi o Kosovki djevojci znade se za stalno, da je postojao junak Miloš Obilić, kojemu se ime i drugdje napominje, dok Ivanu Kosančiću i Milanu Toplici nema inače traga, pa se stoga i sudi, da su od pučkoga pjevača izhitrena lica, da se potrebito trojstvo u pjesmi popuni 8 5). Možda

86) Maretić, Naša narodna epika, str. 17.

je tako i jedini Kres historička osoba, dva druga njegova da su po­tonja izmišljotina? I u pričanju o seobi Slavena imade isprva samo spomena Čehu; poslije je njemu pridodan Leh, i napokon treći, kojega se ni ime (Meh) nije posve ustalilo, već ima više varijanata (Rus, Mosko 8 6 ) .

Dok se u narraciji po imenu navode tri junaka Kres, Kupiša i Rak, to se u daljem dijelu te darovnice, naime u dispoziciji i opet ogleda taj trijalizam. Kralj naime trima junacima daje za nagradu nji­hovih zasluga u jedan mah tri zasebna posjeda, jedan u susjedstvu opatije u Topuskom, drugi u blizini i l i „in contiguitate generacionis Salach (Sallacz)", i napokon treći „in contiguitate terre generacionis Dresnyk (de Resnyk)". A l i taj stajaći broj tri proveden je i dalje. Za te darovane zemlje i druge povlastice traži kralj, da mu plemići Kres, Kupiša i Rak i njihovi potomci u slučaju rata pomognu „Semper tribus equitibus faretrariis". Taj trializam ogleda se i u samoj historiji ple­mena, jer se na njegovu teritoriju pojavljuju tri utvrdjena mjesta, po imenu gradovi Podzvizd i Vranograč, i onda kašteo Čavica 8 7 ) .

Sve to opravdalo bi nagadjanje, da brojka tri nije naprosto sta­jaći broj, nego da se on podudara i s realnošću, da su naime tri junaka prvotno représentant triju plemena, koja su se u potonje vrijeme sto­pila u jedno pleme. Analogija za to mogla bi se iznijeti u historiji drugih hrvatskih plemena i plemenskih općina. Tako je plemićka općina Poljica izmedju Splita i Omiša sastojala od tri plemena, koja su se zvala : Kremeničani, Limići i Tišemiri. Još u XVIII. stoljeću živila je u Poljicima predaja, da pleme Tišemiri „ishodi od jasne i glasovite kuće velikoga kneza Tissimira Miroslavicha, poglavitoga vitnika kralja bo­sanskoga" 8 8). I pleme Mogorovića u L i c i sastojalo je prvotno od tri plemena, od pravih Mogorovića, Tugomirića i Lagodušića, pa je tek kroz stoljeća prevladalo ime Mogorović kao zajedničko za sva tri ple­mena 8 9).

Imajući dakle na umu, da su i Kreščići mogli postati od tri ple­mena, treba ogledati, imade l i tome traga u poznatim spomenicima? U jednoj ispravi u prilog knezu Martinu Frankapanu od 21. lipnja 1464. nabrajaju se plemena, koja pripadaju gradu i varoši Steničnjaku, a medju njima nalazi se i pleme Kupišinci (nec non generationum Hvv-thyna, Zlath, Othrochyczi, Hwzeyczi, Sthoimerithy, Kwpisynczy, Ko-rannane, Koranycze, Godenycze, Jaworowcz, Sthrelchan, Swarcha et

8 9) Klaić, Slike iz slavenske povjesti, str. 5—17. 87) Braća Čeh, Leh i Meh (Rus) imali su po tradiciji tri grada: Krapinu (Krupu),

Psari i ŠabacI 88) Klaić, Hrvatska plemenu od XII. do XVI. stoljeća, str. 79—81. 8») Ibidem, str. 44-54., 69—71.. 71—72., 74—75.

88

Othok vocatarum 0 0). Postojalo je dakle jedno pleme zvano Kupišinci, koje je moglo izvoditi lozu od junaka Kupiše. Nije doduše stanovalo na teritoriju plemena Kreščić, ali ni suviše udaljeno od njega, pa se je moglo dogadjati, da su pojedine hiže i l i kuće njegove dolazile pre­bivati u oblast plemena Kreščić. Još ranije nalazimo spomena plemenu Rak. God. 1294. dne 1. rujna dolaze pred zagrebački kaptol „Zemk, filio Bose pro se et fratre suo W l k o y nuncupato, item Radoy, filio Wlkovoy pro se et fratre suo Ramona, item Rethk, filio Nenadai, de génère Rach", pa tu prodavaju zastupniku bana Stjepana „quasdam particulas terrarum suarum hereditarias in Drozgomech" 9 1). Po opisu medja prodane zemlje doznajemo, da se je rečena zemlja sterala kod rijeke Maje (per eundem fluvium Maya), koja utječe u rijeku Glinu. Pleme dakle Rak (ako se Rach tako izgovarati smije) stanovalo je ta­kodjer nedaleko od plemena Kreščić 9 2)*

Izneseni podatci jesu medjutim tako osamljeni i nemaju potvrde drugim spomenicima, da se pitanje o trima prvotnim plemenima ko­načno riješiti ne može. Sigurno je samo to, da su još u drugoj polo­vici X V I . stoljeća pojedine porodice plemena Kreščić izvodile svoju lozu od junaka Kresa. Kad je ono god. 1571, poznati nam već kanonik vratislavski Ivan Ljubić boravio u Beču, da u ugarskoj kancelariji izradi potvrdu starijih privilegija svoje braće Kreščića, on je podjedno zatražio, da se njemu zasebice potvrdi staro plemstvo i podijeli plemićki grb. I tako je zaista taj Ivan Ljubić „artium et philosophiae doctor nec non ecclesiarum Olomucensis et Vratislaviensis canonicus" dne 16. rujna 1571. dobio povelju, kojom je po kralju Maksimilijanu II. njemu i braći njegovoj (Gregoriju, Martinu, Ivanu drugomu i Jurju) potvrdjeno staro plemstvo i odredjen grb. U toj se grbovnici kaže izrijekom, da Ljubici potječu od junačine Kresa „nationis Illyricae", koji se je borio protiv Tatara. U grbovnici je takodjer po običaju naslikan grb, na kojemu je podoba Kresa, kako je napeo luk i naperio strjelicu, da je odapne9 3). Nuzgredice budi spomenuto, da potomci ovih plemića Ljubica još i danas živu u staroj Krizevačkoj županiji u sv. Heleni kod Glogovnice na sjeveru Križevaca, zatim u Radešiću i Visokom.

Dok su dakle Ljubici i druge hiže izvodile posve ispravno svoje porijetlo od Kresa, a opet druge od Raka 9 4), o čemu će biti govora još

9 0) Thalloczy et Barabâs, Codex comitum de Frangep IL, str. 74. 9 1) Tkalčić, Mommenta episcopatus Zagreb, I. str. 233—234. 92) U povelji za Tomu Tumpića od god. 1408. spominju se kao braća njegova

(Tumpići): Petrus, Rach et Gregorius, Thalloczy et Horvâth, Codex comitatuum Dubicza, Orbasz et Szana, str. 319—820.

9 B) Izvadak iz grbovnice i kopija grba medju spisima E. pl. Laszowskoga. 9 4) Plemići Križanići, vlastela u Hresnu i susjedi Kreščića, imali su u svom grbu

sliku crvenoga raka, jednako i na nakitu grba. Zar su možda i oni izvodili svoju lozu od Raka?

poslije : dotle su neki genealozi i heraldici, ne poznavajući domaće pre­daje Kreščića, zalutali stranputicom. Zavelo ih je pak krivo pisanje i još više krivo tumačenje imena Kreščić. To se je ime najprije redovito pisalo „Kreschych" i l i „Kryschych" (prema ekavskom ili ikavskom iz­govoru), ali ti oblici izrodili su se krivim čitanjem i pisanjem (zamje­nom c i /) u nove oblike „Krysthylh", „Christych", „Kristichu

y pače u „Chrixich" i „Krixich". Prema posljednjim oblicima stalo se je naga-djati, da je i samo ime postalo od riječi križ i l i krst. Sasvim je logično, da su po tom križ i l i krst uzeli i za lik u samome grbu plemenskom. Takav grb plemena „Krixich" nalazimo i u rukopisnom grbovniku Kor-jenić-Neorića od god. 1595., koji se sada čuva u kr. sveučilišnoj bi­blioteci u Zagrebu 9 5). Dakako da su prema toj slici u grbu stvorili primjerenu legendu, o kojoj predaja samoga plemena ništa ne zna. Tako čitamo u Siebmacherovu Wappenbuch-u, u odjelku „Wappenbuch des Königreichs Dalmatien" na strani 52. posve krive podatke: „Kri­schich oder Krixich (Taf. 34). Altes, aus Bosnien stammendes Geschlecht, welches bald Chrixich, Kriscich oder Krixich genannt wird. Aus dem­selben gingen verschiedene berühmte und tapfere Männer hervor, welche sich namentlich zur Zeit der Kreuzzüge bei der Erstürmung Jerusa­lems (!) hervorgethan haben sollen? Ostoja, König von Bosnien, stammte aus demselben (!) und war ein Sohn des Paul Cristich". Zanimljivo je, da je grb tih Kriščića ili Križića štit, razdijeljen na dvije polovice : u jednom je slika križa s okrajcima od djetelinskih listića, a u drugom slika Uljana. Kao nakit (Kleinod) je dižući se pas (crvene boje) sa (zlatnim) ovratnikom.

Već bi istaknuto, da u narraciji kao u narodnoj pjesmi sve vrvi hiperbolama, kao da junaci Kres i drugovi nijesu obični ljudi, nego divovi. Taj se hiperbolizam očituje u prvom redu brojnim superlativima. Samo da spomenemo „iugum paganissimum", „incommodissimis ver-beribus strictissime afficti", „summo desiderio", „cum triginta octo for-tissimis pugnatoribus", „fulcitis optimo militari apparatu", „tanquam

fidelissimi Christicoli", „gratissimum Votum", „asperrina [agmina", „acutissima sagitta", „asperrime ut imbres pluviarum irruendo", ,,re-verissime tanta . . . fidelissima servitia" i t. d. Pored ovih superlativa ima i drugih oblika i fraza, kojima se sve uveličava, te ogromnim i silnim prikazuje. Tatara je provalila „multitudo inestimabilis", kralj je pobjegao u hrvatsko primorje „cum fidis primatibus" et egregiis no­bilibus". Tatari „sagittas lanceasque suas inebriant sanguine occisorum", kralj i družina njegova „undique ut muro obstructi aut pisces in gu-stro comprehensi", „terribilem nečem in momento expectabant". Naj­veća pak hiperbola je prikazivanje samoga čina, kako su Kres, Kupiša

9B) Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, str. 97., tablica 69.

90

i Rak spasili kralja. Njih trojica zajedno sa 38 braće i rodjaka svojih obaraju se na čitavu tatarsku vojsku, sijeku i ruše ju na sve strane, oslobadjaju kralja iz najvećeg tjesnaca, pače Kres jednomu vodji ta­tarskomu, koji je od svih hrabriji i drzkiji, jednom svojom strjelicom izbija obje oči, a na to ga je na očigled kralja živa bacio u more. A pored sve te borbe i sječe poginulo je od Kresove družine samo dva­deset i pet ljudi, dok je on sam s Kupišom i Rakom „non parva ad capita et humeros eorum letalia tulerunt vulnera". No pobjeda njihova je potpuna: Tatari su posve suzbiti, te natjerani u bijeg „trans litus et ultra usque (ad) fluvium Kerka et adBrescha". Oslobodjeni pak kralj nema druge zadaće, nego da previšnjemu hvali za sve vijeke (in eter-num), te da o tom razmišlja, kako će vjerne svoje Kresa, Kupišu i Raka dostojno nagraditi za njihove zasluge (fidelissima exequia), stečene za njega, za njegovo kraljevstvo i svetu krunu njegovu.

Pita se sada, gdje je ta bitka bila, u kojoj su tri junaka tako sjajnu pobjedu održala? I tu nas junačka pjesma ne ostavlja u neiz­vjesnosti. Tatarske čete, kaže ona, progonile su kralja sve preko gra­nice njegove države (extra monarchiam nostram), sve do obala morskih (usque ad littora pontus), pa su ga zatjerale na neki morski otok tik do otoka Krka (in quandam maritimam insulam Vegle contiguam), koji je tada pripadao Frankapanima kao podanicima mletačke republike. A l i ni tu nijesu Tatari dali kralju mirovati, već su ga i odanle nasto­jali izvući, navaljujući jamačno čamcima i brodicama na kraljevo skro-vište. T u na otoku kao da se je i opisana bitka zgodila, jer se kaže, da su Kres, Kupiša i Rak potjerali Tatare u bijeg „preko obale i dalje sve do rijeke Krke" .

Nije nam ovdje izlagati, kako je bitka tekla i kuda su prema pričanju narracije Tatari uzmicali ; ovdje samo konstatujemo, da taj morski otok tik do Krka ne može drugi biti, nego baš otok Rab. Da je taj otok za tatarske provale znatnu ulogu igrao, svjedoči u prvoj polovici X I V . stoljeća historičar i kanonik Ivan arcidjakon Gorički, jav­ljajući, da je za vrijeme tatarske najezde čitav arhiv zagrebačke crkve bio pohranjen na otoku Rabu. On piše: „ . . . . processu temporum, advenientibus Tataris et totum regnum Hungarie ac eius decorem fle-biliter devastantibus tempore domini Bele regis quarti, . . . privilégia ipsius ecclesie (zagrabiensis), metu ipsorum Tartarorum fuerunt aspor-tata pro conservacione in insulam marinam Arbum vocatam, nec exinde potuerant omnia rehaberi . . , " 9 6 ) .

Ne može se pomišljati, da bi sam otok Rab bio jedinim objektom tatarskih napadaja, nego treba predmnijevati, da je bilo bojeva i okršaja kako na sjeveru oko otoka Krka tako i na jugu oko otoka Paga. Pa

a 6) Tkalčić, Monumenta episcopatus Zagrabiensis, II. str. 1.

i hrvatsko primorje nasuprot tima otocima, počev od Senja na jug do Obrovca i Ražanca nije ostalo poštedjeno od tatarskih navala. Tako je čitavo Podgorje ispod planine Velebita, koja se je u srednjem vijeku „Catena mundi" zvala, zajedno s kanalom i nasuprotnim otocima po­stalo jednim razbojištem, na kojem su se kroz mjesec ožujak 1242. odigravali nebrojeni manji i veći bojevi i okršaji na kopnu i moru. To nije bio veliki rat s velikim bitkama, nego mali i l i guerilski rat. T o Podgôrje sa susjednim otocima bilo je tada ono isto poprište, na ko­jemu su se poslije u X V I . stoljeću kroz godine i godine borili Uskoci na jednoj strani onkraj Velebita s Turcima, a na drugoj strani kod otoka s mornaricom mletačke republike. Pa kako je nekoliko stotina Uskoka moglo u navalnom ratu toliko smetati i Turcima i Mletcima, kako da nijesu hrvatski urodjenici s tolikim bjeguncima iz Ugarske mogli u obranbenom ratu odolijevati mongolskoj sili?

Baš ta analogija s Uskocima (a i sa starim Liburnima) utvrdjuje naše nagadjanje, da je bitka, o kojoj narracija priča, zaista i bila. Odbaciti nam je s te priče ili pjesme sve superlative, hiperbole i drugi retorski nakit, pa će nam ostati gola i suhoparna istina, da su Tatari, progoneći kralja Belu i ostale bjegunce do hrvatskoga primorja ispod Velebita i do susjednih otoka bili suzbijeni, te da je tom prigodom poginuo i, jedan njihov vojvoda. A i to će stajati, da su u tom boju uz mnoge ine junake sudjelovali junaci Kres, Kupiša i Rak sa svojom družinom. . . .

Da je bilo okršaja s Tatarima u hrvatskom Podgorju, svjedoči još i danas pučka priča u onim krajevima. Puk ne pamti ime Tatara, već ih zove pasoglavcima, a njihova vojvodu kraljem Pasoglavom^ O tom kralju Pasoglavu i što je s njim u savezu, piše Kukuljević ovako: 9 7 )

„Nu na drugoj strani stare hrvatske kraljevine, preko Velebita, u sadašnjoj Dalmaciji, okružju zadarskom, oko Staroga grada, Obrovca i Ražanca, pripovijeda narod uzduž Podgorskoga kanala (Canale Mor-lacco), kako je neki divlji narod napao bio i prognao nekoga kralja iz njegova kraljevstva, koji je kralj utekavši sa svojom blagajnom u Dalmaciju, ondje zakopao svoje blago. Onaj divlji narod nazivaju pučke pripovijesti pasoglavcima, te ondješnji narod dodaje, da je uprav u onoj okolici poginuo i kralj tih pasoglavaca, bivši sin neke kraljevne i psa, i da je svaki put, prvo nego je počeo govoriti, tri puta zalajao. Taj kralj Pasoglav, pripovijeda nadalje narod, došao je sa svojim div­ljim narodom, koji je bio neznabožac, na kršćane ; no u onoj je okolici nakon bitke od tri dana pobijedjen, te mu je glava odsječena, a tijelo zakopano u Većkoj kuli , koja.se uz potok Velika Paklenica usred starih

*7) Kukuljević, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, str. 50. U noti 162. citira Kukuljević pisce (Gliubavaz, Fabianich i V. Vežić), koji su tu predaju zabilježili.

podrtina u vis diže. T u leži taj kralj devetdeset i devet sežanja pod zemljom. Onaj, koji ga je ubio, bio je, kaže narod, biskup, i dobi od pape najljepši krst. Pri svojoj smrti naredi taj biskup, da se rečeni krst takodjer zakopa u kulu, da kralj Pasoglav, bojeći se krsta, već nikad ne ustane iz groba". Ovu istu priču upotrebio je V . Vežić za svoju baladu „Kralj Pasoglav", koju je god. 1869. zajedno s historijskim komentarom u „Viencu" (br. 9., str. 177—180.) objelodanio. T i m po­vodom priopćio je malo zatim B. Modrinac u istom tečaju „Vienca" (br. 18., str. 335—336. člančić „ 0 kralju Pasoglavu", dodavši još stihove:

„U Atila kralja Pasja glava, Ljudski trup, Kozje noge".

I po drugim krajevima hrvatske zemlje imade tragova tradiciji o pasoglavcima i njihovu kralju Pasoglavu. Tako piše M . Sabljar u svom djelu „Mjestopisni rječnik kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" na str. 539. : Na Jdblanovom polju izmedju Virja, Gjurgjevca i Še -movca . . . stoje dva okrugla brežuljka, jedan nazvan Careva glavica, o kojih se priča, da su tu zatrpana trupla pobijenih na istom polju pasoglava (Mongola i Tatara) i njihovoga cara, što se slaže s govorom modruškoga biskupa Šimuna Kožičić - Benje, držanim g. 1516." Ako potonja bilješka možda i ne stoji, ipak nema sumnje, da su ne samo Hrvati, nego i drugi narodi Tatare zvali pasoglavcima i l i psima 9 8). Još god. 1352., kad je već davno minula pogibao za Ugarsku i Hrvatsku od Tatara, piše Nicolaus de Zyrma, comes de Zounuk, nekomu Petru, kaštelanu od Šašvara : „Noveritis, quod illustris rex et dominus noster mandat gentes levare contra canes Tataros penes dominum woyvodam ; ergo ad decimum quintum diem . . . " " ) . Zanimljivo je još, što pučka tradicija govori, da je kralj Pasoglav zakopan u Većkoj kuli, u naj-divljem kraju planine Velebita. T a Većka kula nesumnjivo je sredo­vječni „Castrum Vegae", koji je oko god. 1531. pripadao knezu Ivanu Karloviću. A „Castrum Vegae", je opet stajao na mjestu starorimske naseobine Vegia (Vegium). Većkoj kuli na jugu uzdizao se je takodjer na Velebitu „Castrum Racich", koji je god. 1497. pripadao plemenitomu mužu Ivanu Račiću (Ivan Račić, k i ima svoj grad). A l i taj Račić ja­mačno nije izvodio lozu od Raka, jer se zove takodjer i „Radčić", a bio je član ličkoga plemena Mogorovića . 1 0 0 )

Osvrnuti se treba još na jedan podatak u narraciji darovnice za Kresa i drugove. T u se naime č i ta : „tres . . . iuvenes, Kres videlicet, Cupissa nec non Raak vocati, de Sirimio oriundi". T o se opetuje i u

98) Kukuljević, Borba Hrvatah i t. d., str. 50., nota 160. i 161. ") Fejer G., Codex diplom. regni Hungariae, IX/2, str. 206. 1 0 °) Klaić, Gradja za topografiju licko-krbavske županije, Vjesnik hrv. ark. društva,

VI. 1902. str. 6—7.

93

dispoziciji darovnice, gdje stoji ovako : „fidelibus nostris Krez, Cupissa et Raak de predicto Sirimio". Po ovim mjestima općenito se je dosad tumačilo, da su Kres, Kupiša i Rak bili porijeklom (oriundi) iz Srijema, il i da su barem tada došli iz Srijema. Ne bi zaista bilo nevjerojatno, da su i oni poput drugih bjegunaca pribjegli u hrvatsko primorje, oso­bito pošto su Tatari posve razorili i opustošili one krajeve (penitus destructis illis partibus), te razvalili i Banoštor (Ku, Keu, Kew, Bani monasterium), sijelo srijemske biskupije i kaptola. Medjutim ta stvar nije tako jednostavna. Čini se naime, da su tradicije o Krešu, Kupiši i Raku bar u nekoj vezi s tradicijama grofovske kuće Szirmay (de Zirma, de Zyrma) u sjevernoj Ugarskoj.

Još god. 1821. napisao je povjesničar Hormayr kratku crticu o genealogiji grofova Szirmaya 1 0 1 ) . U toj crtici nalazimo i ova mjesta:

„Seit Jahrhunderten bekannt, geehrt, und im Besitz ausgedehnter Ländereyen sind die Grafen und Herren von Szirmay, Ungarns Fabier, zahlreich vertheilt in der Zemp-liner, Ungher, Borsoder und Ugotser Gespannschaft, die unter ihren Ahnen eine ganze Schar als Helden, Staatsdiener und gelehrter Männer aufweisen können . . . Der Nähme Szirmay deutet dahin, dass des Geschlechtes erste Wohnsitze in Sirmien haben gelegen müssen, wie dies auch die Sage bestätiget. Bei welcher Gelegenheit, und von wo sie aber hieher kamen, lässt sich um so schwerer bestimmen, als wir aus einem Diplom Joseph I. (1707) ersehen, dass bei der Theilung Pannoniens einer der magyarischen Krieger an den Ufern des Sajo sich niedergelassen, und seinem Wohnsitz den Nahmen Zirma gegeben habe (vetustam familiae tuae — Stephani Szirmay — stirpem inde ab altero adhuc Hunnorum e Scythia egressu, dum colonias in terra Pannoniae inter se repartiti fuissent, ad fiuvium Sajo prope Miskolcz, qui districtus postea Borsodiensis nomen sortitus est, consedisse, terrae seu sessionis suae loco nomen suum utpote Zirma indidisse . . . ) . . . Bela den IV. begleitete mit so manchem anderen tapfern Mann, dessen Nähme im Sturme der Zeit unterging, in der Vertilgungsschlacht am Sajo (1241) ein tapferer Held, Raak benamset, und aus Sirmien stammend, mit 38 Brüdern und Ver­wandten (wer gedächte hier nicht der 18 und der 22 Trautmannsdorfe im Marchfeld und bei Mühldorf), der bey dem ersten Andrang der Tartaren auf die Person des Kö­nigs sich unter jener geheiligten Schar befand, die sich den Feinden entgegen warf und ihr Leben ritterlich kämpfend für das gesalbte Haupt des Herrschers opferte. Das hie­rüber von Bela IV. selbst ausgestellte Zeugniss (1242) führt Katona tom. V. Seite 1052 ausführlich an".

„Als dann nach Abzug der furchtbaren Verwüster Bela IV. in sein ödes Reich zurückgekehrt, jenen Tapferen, die ihm persönliche Dienste geleistet hatten, verschiedene Belohnungen erth eilte, erhielten auch die Söhne des gefallenen Raak, Otthobor, Jannus und Chaburka, gemeinhin Zirma genannt (wie die Urkunde sich ausdrückt), die von Einwohnern entblösste Besitzung Zantho, am Fluss Sowion (Sajo) gelegen (1245). Und hier auch ist der Ursprung des Krebsen im Familien-Wappen zu suchen (den Raak be­deutet Krebs in der magyarischen Sprache), den die Szirmay zum Andenken ihres hel-denmüthigen Ahns, schon zu Ludwigs I. Zeiten im Schilde führten, und von Sigmund (1417) zu Konstanz bestätiget erhielten."

„Johann, der Sohn Jannus (Johanns), erbaute an dem von Bela IV. geschenkten Orte ein festes Schloss (1260), dem er den Nahmen Zirma beylegte, und von nun an ausschliessend mit seinem ganzen Geschlechte führte . . ."

1 0 1) Taschenbuch für die vaterländische Geschichte, Herausgegeben durch die Frei­herrn von Hormayr und von Mednyansky, Zweiter Jahrgang, 1821, str. 1—13.

94

Ova predaja o porijetlu porodice plemića de Zirma (Szirmay), potonjih baruna i grofova, prihvaćena je poslije u onom obliku, kako ju Hormayr pripovijeda, od svih potonjih genealoga i heraldika kao gotova, nepobitna istina. Na temelju ovih podataka sastavio je i Nagy Ivan u svom omašnom djelu „Magyarorszag csalâdai" (Pest 1863) u X . svesku na str. 738—754. čitavu stariju genealogiju porodice Szirmay, priopćivši podjedno i grb njezin, sastojeći od štita, na kojem je na­slikan rak, kako se uspravio i svojim štipaljkama visoko diže vijenac. Taj isti grb nalazimo i u novom izdanju Siebmachera (J. Siebmacher's Wappenbuch) u onom dijelu, gdje su opisani grbovi Ugarske. T u se još dodaje, da su plemići Szirmaji dekretom kralja Leopolda I. od 20. veljače 1695. postali baruni, a dekretom kralja Josipa I. od 23. travnja 1707. grofovi. Imanje Zirma (Szirma) da im je ponovo darovao kralj Sigismund god. 1417., i to jegarskomu prepoštu Nikoli , kao i njegovoj braći Petru i Pavlu. Prema svim ovim spisateljima bilo bi najstarije rodoslovlje ove porodice ovo:

Raak (t 1241) r li

Otthobor Jannus Chaburka 1245 1245 (Cheburka)

• 1273 r" ' 1245 Ivan

Myko sagradio 1293, 1300 grad Zirma

u Boršodskoj županiji.

Medjutim o tom rodoslovlju ne znaju savremeni dokumenti baš ništa, jer listinama ovjerovljena istorija porodice Zirma započinje mnogo kasnije 1 0 2). Imena Otthobor, Janus i Cheburka spominju se tek u jednoj povelji od god. 1280., gdje se navode i imena nekih sinova njihovih, ali se" ne kaže, čiji su baš sinovi. Prvi po imenu poznati član porodice „de Zirma" jest neki „Martinus de Zirma", koji se god. 1337. spo­minje kao kraljevski povjerenik prigodom nekog uvoda u posjed u županiji Ugočkoj. Najmanje pak imade traga Raku (Raak), tobožnjemu praocu te porodice. Što se pak Hormayr poziva na Katonovu povijest Ugarske, svezak V . strana 1052. (u njega štamparskom pogreškom krivo označena strana brojkom 1032.), to Katona na rečenom mjestu ne spominje ni riječi o boju na rijeci Saju i o smrti plemića Raka u tom boju, nego naprosto po Krčeliću (citirajući i stranu njegovog djela) preštampava darovnicu Bele IV. za Kresa, Kupišu i Raka od g. 1264., dotično 1260. Odakle je dakle Hormayr mogao uzeti podatak, da je Rak slavno poginuo za svoga kralja u boju na Šaju već god. 1241.?

10-') Fejér, Codex diplom. regni Hungariae, V / 8 72, VIII/4 294. IX/ 2 206, X / , 733, X / 4 320, X V 464, X V 625—628, X / 5 621-622, X / B 753—755, X ' 5 830, X / 6 950.

95

Kukuljević još je vjerovao u to kazivanje Hormayrovo, kad je napisao 1 0 3) : „Nekoji sinovi i l i unuci rečenoga Raka, po imenu Otobor, Ivan i Čeburka, presele se kašnje u Ugarsku, dobivši od kralja Bele zapušteno imanje Santo na rijeci Šaju. Od grada Sirma i l i Sriema, koji je Ivan god. 1260. na uspomenu Rakova rodnoga mjesta sagradio, primi njihovo pleme u Ugarskoj ime Sirmajah, od kojih potječu da­našnji knezovi Sirmaji, noseći u svom grbu sliku raka, na uspomenu pradjeda svoga".

Medjutim čitava ta legenda i l i bolje mistifikacija postaje očita i jasna, kad se sjetimo, što i sam Hormayr priznaje, da je svoje po­datke o Raku, njegovoj požrtvovnoj smrti i zaslugama njegove poro­dice za krunu ugarsku povadio jedino iz povelje kralja Josipa I. od 23. travnja 1707., kojom je rečeni kralj tadanjemu barunu Stjepanu Szirmaju i njegovim potomcima podijelio grofovsku čast. U narraciju te povelje iz početka XVIII . stoljeća unesene su od samoga nadarenika kraljevskoj kancelariji ustupljene tradicije i fantazije sa zaslugama te porodice, kako ih je smislio i sastavio neki za to naručeni genealog i l i heraldik. Koliko je tu izmišljotine, svjedoči najbolje onaj mali, po Hormayru priopćeni odlomak iz latinske diplome, u kojem se pripo­vijeda, da su plemići Szirmaji već za dolaska Magjara iz Scithije u Pannoniju (896.) zauzeli one zemlje i kotare, u kojima ih kasnije na­lazimo. A samo ime plemića Raka kao i vijest o njegovu porijetlu iz Srijema uzajmljena je jamačno iz darovnice kralja Bele IV. za Kresa i drugove, koju je nesumnjivo donio u sjevernu Ugarsku koji bjegunac od plemena Kreščić, kad se je to pleme nakon gubitka svoje djedo­vine u drugoj polovici X V I . stoljeća raštrkalo ne samo po Hrvatskoj, nego i po Ugarskoj.

Već bi spomenuto, kako je velik dio razasutoga plemena Kreščić prešao u krajeve medju Kupom i Savom, gdje su mnoge porodice njegove našle novi zavičaj u plemenskim općinama: Krašiću, gornjoj Kupčini i Draganiću. Najlakše je bilo onima, koji su se nastanili u Krašiću (Krajšićima), jer su se imena Kreščić i Krašić smatrala isto­vjetnima; naseljenici u gornjoj Kupčini iznosili su opet, da su potomci Kupišini. Neprilika je bila tek za one, koji su došli u Draganić , jer oni nijesu mogli izravno izvoditi svoju lozu od Raka. No i oni pomogli su si time, da su iznosili, kako su potomci plemića Dragana, koji se spominje god. 1312. i koji da je bio sin Dragošev, a unuk Rakov. Kad se to njima nije pravo vjerovalo, poslali su Draganićanci god. 1583. dva svoja brata, po imenu Pavla Konegovića i Petra Stipanića u Požun k tadanjemu ugarskomu namjesniku i jegarskomu biskupu Stjepanu Radeciju moleći ga, neka o tom dade preslušati one ugarske Hrvate,

1 0 3) Borba Hrvata s Mongoli i Tatari, str. 58.

96

koji se nedavno bijahu naselili u šopronskoj i mošonjskoj županiji. Namjesnik je zaista odredio, da kaptol požunski zajedno s kraljevskim povjerenikom Jurjem Zichyjem taj posao obavi. Oba povjerenika pre­slušavali su na to hrvatske naseljenike u Orosvâru, Mannersdorfu i Kismartonu, te su svi jednodušno posvjedočili, da rečeni Draganićanski plemići zaista vuku lozu od plemena Rakova. 0 tom bi iste god. 1583. sastavljena zasebna isprava, koju i danas čuvaja u škrinji privilegija u Draganiću 1 0 4 ) . Govori se, da u Draganiću imade porodica, koja tvrdi, da izravno potječe od junaka Raka.

Odkad su se razasuti Kreščići naselili u plemenskim općinama Krašiću, gornjoj Kupčini i Draganiću, ove su općine s njihovim privi-legijama nastojale obraniti svoje sloboštine protiv susjednih velikaša, naročito protiv Frankapana i poslije Zrinskih kao gospodara grada Ozlja, koji su ih neprestano smatrali svojim kmetovima. Naročito su se ponosili darovnicom kralja Bele za Kresa i drugove, kao da je ona njihova „magna Charta liber tatu m" 1 0 5 ) . No uza sve to su pojedini čla­novi tih općina tražili, da si zasebice dobave potvrdu svoga plemstva. Tako je kralj Rudolf II. dne 15. svibnja 1579. u Pragu izdao povelju, kojom je potvrdio staro plemstvo „nobilis Joannis Penych de Kraysych" i njegovoj braći, te im podjedno ustanovio grb (sa slikom lava, kako u prednjoj desnoj pandži drži mač) 1 0 6 ) .

Kad je god. 1670. radi zavjere izgubio knez Petar Zrinski sva svoja imanja, pa je kraljevski fiskus sela Krašić i Kupčinu zapisao kao da pripadaju vlastelinstvu grada Ozlja, došao je 18. rujna „Petrus Su-panich de Kreschich" u ime braće svoje „de Kreschich et de superiori Kupchina" pred zagrebački kaptol, pak je prosvjedovao protiv toga, da bi se „pagi Kreschich et Kupchina" privalili gospoštiji grada Ozlja. Namah zatim, naime 7. listopada prosvjedovao je tako isto „Joannes Perstachich" u ime čitave plemenite općine „de Kreschich et de supe­riori Kupchina" pred začesamskim kaptolom 1 0 7). A l i svi ti prosvjedi nijesu koristili. Kad je na to Petar Zrinski god. 1671. izgubio glavu, te su rečene općine obnovile svoj zahtjev, da se na temelju Beline darovnice oslobode zavisnosti od Ozlja, odgovorio im je komorski po­vjerenik Petar Prašinski, da je on sam vidio izvornik Belina privilegija u Draganiću, i da znade, da su oni bili nekad naseljeni oko Topus-koga, ali doselivši se u Krašić i Gornju Kupčinu postali su tim poda­nici grada Ozlja, što će i dalje ostati. Nakon ukinuća kmetstva (1848.) nema više Belina darovnica praktične vrijednosti, već je tek historijski dokumenat iz davno minulih vremena. Vjekoslav Klaić.

i 0 i ) Kukuljević, Borba Hrvata, str. 58., nota 190. Lopašić, Bihać, str. 257—258. 1 M ) Lopašić, Općina Draganićka; Laszowski, Krašić i Gornja Kupčina (Prosvjeta

1899., br. 2). , 0 8 ) Original imade Aleksa pl. Penić u Zagrebu. 1 0 T) Arhiv zagrebačkoga kaptola, locus credibilis. Acta K. 158. i 169.