1. U v o d

Međunarodni ekonomski odnosi su u svom intenzitetu u neprestanom porastu. S jedne strane kao odraz porasta međunarodne trgovinske razmjene a s druge strane kao izraz internacionalizacije proizvodnje. Moderni izraz za oboje je « globalizacija ». Zbog čega je to tako ?! Je li to od prednosti za zemlje koje učestvuju u međunarodnoj razmjeni? Ovakva i slična pitanja tretira teorija vanjskotrgovinskih odnosa. Da li se na taj proces može politički utjecati? Ako može, kakvim političkim odnosno kojim trgovinskim instrumentima i mehanizmima? To pitanje obrađuje politika vanjskotrgovinskih odnosa. Pitanja u koji poredak bi se mogao uvrstiti proces evropske integracije (EU, EFTA) u postupku trenda opće liberalizacije svjetske trgovine tretira analiza vanjskotrgovinske razmjene.

Proučavajući literaturu koja obrađuje pitanje vanjskotrgovinske razmjene dolazimo do zaključka da se u stručnoj i znanstvenoj literaturi pojavljuju i izučavaju dva zasebna segmenta vanjskotrgovinske razmjene: čista teorija vanjske trgovine i monetaristička teorija vanjske trgovine. (Vidi tabelu 1.1). Bit čiste teorije vanjske trgovine jeste u tome da ona na teoretskim osnovama pokušava dati odgovor, koji su razlozi da jedna nacionalna ekonomija obavlja vanjskotrgovinsku razmjenu odnosno učestvuje u procesu razmjene roba na internacionalnoj razini. Takva pitanja tretira «pozitivistička teorija» koja obrađuje tradicionalne modele vanjske trgovine i ispituje njihov empirički sadržaj. Kao npr. Ricardov i Heckscher-Ohlinov model. Novi pogled vanjske trgovine bavi se proučavanjem suvremenih aspekata vanjskotrgovinske razmjene, odnosno pokušava s jedne strane empirički pokazati koje prirode su razlozi da razvijene industrijske zemlje međusobno razmjenjuju u biti slična materijalna dobra a s druge strane vrši analizu utjecaja imperfektne konkurencije na vanjsku trgovinu. Modeli koji imaju za cilj objasniti svrhu vanjskotrgovinske razmjene isključuju međunarodno seljenje faktora proizvodnje. To i jeste razlog da se u čistoj teoriji vanjske trgovine zasebno izučavaju uzroci i posljedice kretanja faktora proizvodnje u međunarodnim ekonomskim odnosima, kao što su migracije i globalizacija. Čista teorija vanjske trgovine napravila je u ovom domenu značajan napredak evoluirajući sa svog statičkog stanovišta i pokušavajući da saznanjima o novoj teoriji ekonomskog rasta analizira razvoj vanjskotrgovinskih odnosa i njihov utjecaj na opći ekonomski rast us vijetu.

Kada se radi o pitanju kako se na vanjskotrgovinska događanja može utjecati instrumentima trgovinske politike onda govorimo o tzv. “normativnoj teoriji”. Predmet njenog izučavanja jeste na prvom mjestu analiza tradicionalnih instrumenata trgovinske politike (kao što su carine, kontingenti, izvozne subvencije itd), a zatim slijede razmatranja Političke ekonomije međunarodnih ekonomskih odnosa i međunarodne trgovinske politike. Posebna pažnja daje se analizi argumenata za “za i “protiv” liberalizma u međunarodnim trgovinskim odnosima i posebno okviru međunarodne trgovinske politike (GATT, WTO, regionalne trgovinske integracije, EG, EFTA, NAFTA), itd.

Jedna od modernih grana vanjske trgovine jeste strategija trgovinskih politika, koja uz pomoć primjenjene teorije pokušava pokazati da li je u slučajevima trgovinskih oligopola kao npr. Boeing versus Airbus za jednu zemlju moguće da instrumentima ciljane politike industrijalizacije ostvari prednosti u vanjskoj trgovini. I na kraju ovog uvodnog dijela treba istaknuti značaj i ekonomske aspekte evropskih integracija (carinska unija, segmet domaćeg tržišta, ekonomska i valutna unija, proširenje Evropske unije na zemlje nekadašnjeg istočnog bloka) i posebno empiričke provjere tih integracija.

Vanjskotrgovinska teorija dijeli se na realnu i monetarnu teoriju vanjske trgovine. Centralna pitanja realne teorije vanjske trgovine su:

zbog čega je potrebna vanjska trgovina; kakva je njena struktura, pravac i koje su njene dimenzije?

šta određuje odnose razmjene (terms of trade) koje su prednosti koje sa sobom donosi vanjska trgovina kako za poduzeća osobno tako i

za grupe poduzeća, za zemlju pojedinačno i za čitavo okruženje koje stavljamo u kontekst međunarodnih trgovinskih odnosa odn. odnosa razmjene ?

Predmet izučavanja realne teorije vanjske trgovine jesu mikroekonomski aspekti u otvorenoj nacionalnoj ekonomiji. Realna teorija se bazira na istraživanjima klasičara (posebno Ricarda i Milla) i neoklasičara (prije svega Hekschera, Ohlina, Samuelsona i Meadea). Kao i kod mikroekonomije tako se i ovdje u centru analize realnih odnosa razmjene nalaze relativne cijene dobara; ovdje apstrahiramo dakle monetarne aspekte.

Instrumentarij realne teorije vanjske trgovine nalazi svoju posebnu primjenu u «Teoriji protekcionizma trgovinske politike», čiji je osnovni cilj kreiranje trgovinskih odnosa u praksi s jedne strane odnosno konzekvence državne intervencije u međunarodnoj robnoj razmjeni s druge strane.Nasuprot realnoj teoriji monetarna teorija vanjske trgovine razmatra makroekonomske aspekte unutar otvorene ekonomije (open economy), dakle bavi se analizom odnosa između vanjske trgovine, društvenog proizvoda, zaposlenosti i odnosa nivoa cijena te posebno pitanjima monetarne i fiskalne politike. Centralni segment monetarne teorije jeste analiza platne bilance, koja retrospektivno izražava tokove dobara i kapitala i održava time međunarodnu uvezanost jedne zemlje u međunarodnoj razmjeni.

Vanjska trgovina se može uzeti u užem ili širem smislu. U užem smislu ona obuhvata samo promet robe između dviju zemalja, odnosno dvaju trgovinsko-političkih područja, dakle izvoz, uvoz i tranzit robe. U širem smislu ona obuhvata ne samo promet robe već cjelokupan promet između zemalja, i to:

promet robe, promet usluga (»nevidljivi izvoz i uvoz«), promet kapitala, promet ljudi (turistički promet), prenos vijesti (poštansko-telegrafsko-telefonski promet, E-mail, Internet.

2

VANJSKOTRGOVINSKO POSLOVANJE

A. UVODNA RAZMATRANJA

1.1 VANJSKOTRGOVINSKI PROMET

Vanjska trgovina kao sistem sveukupnih ekonomskih odnosa sa inozemstvom obuhvaća sve poslovne aktivnosti u održavanju privrednih odnosa s inozemstvom po osnovu prekograničnog prometa roba i usluga i pravnih transfera. Vanjska trgovina se prije svega odnosi na slijedeće aktivnosti :

Vanjskotrgovinske transakcije identificiraju se u različitim pojavnim oblicima.

Osnovni oblici trgovine sa inozemstvom su :- uvoz- izvoz- tranzitna trgovina

Pod uvozom se obično podrazumijevaju nabavke iz inozemstva i to prvenstveno uvoz roba od inozemnih rezidenata. Pod uvozom usluga podrazumijeva se tzv. nevidljivi uvoz (pasiva) pri čemu usluge pružaju inozemni rezidenti.

Izvoz je stavljanje na raspolaganje ekonomskih učinaka i to prvenstveno roba domaćih rezidenata inozemnim rezidentima. Izvoz usluga označava se i kao nevidljivi izvoz (aktiva) pri čemu takve usluge pružaju inozemni rezidenti.

Tranzitna trgovina je takav vid vanjskotrgovinskih aktivnosti koji je u pravilu ograničen na trgovinu robama, prilikom čega izvršilac tranzita tj. trgovac nije rezident niti zemlje uvoznice niti zemlje izvoznice.

Osim tri navedena oblika postoje i posebne forme vanjskotrgovinskih poslova koje se na temelju njihovog pravnog karaktera odnosno obzirom na njihov ekonomski tok ne mogu smjestiti niti u uvozne niti izvozne aktivnosti a niti u tranzitnu trgovinu. U takve forme ubrajaju se dorada ili oplemenjivanje, izrada po kupljenoj licenci, kooperacije, direktne investicije, kompenzacioni poslovi i projektna društva ili organizacije u inozemstvu.

Poslovi koje obavljaju trgovački posrednici često puta nazivani i marketing agenti kao posebna vrsta poslova u vanjskotrgovinskom prometu ne spadaju niti u osnovne niti u specijalne oblike vanjskotrgovinskih poslova budući da ne obavljaju vanjskotrgovinski promet samostalno već uvijek u manje ili više užoj vezi sa vanjskotrgovinskim poduzećem koje se bavi vanjskotrgovinskim prometom.

1.2 FINANCIRANJE PLASMANA ROBA I USLUGA

Financiranje plasmana roba ili usluga jeste obezbjeđenje potrebnog kapitala obzirom na plasman roba ili usluga krajnjem korisniku odnosno kupcu. Pokriće financijskih potreba odnosi se na sve oblike nabavke kapitala i raspolaganja kapitalom a uvjetovano je vanjskotrgovačkim transakcijama. Obzirom na različitost interesa kupca i prodavca po pitanju obezbjeđenja kapitala razlikujemo dvije alternative takvog obezbjeđenja.

3

S jedne strane financiranje plasmana je financiranje potreba za novčanim sredstvima u formi kredita za plasman dakle pokriće potreba za kapitalom koje nastaje davanjem kredita kupcu, dok je s druge strane to financiranje uzimanje robnog kredita kupca kod isporučioca robe odnosno prodavca.

Sa stanovišta prodajnog poduzeća financiranje prodaje je refinanciranje vlastitog kreditiranja tj. kredita koji je on osobno odobrio. Sa stanovišta kupca financiranje prodaje je uzimanje kredita dakle financiranje zaduženja kreditom.

1.3 FINANCIRANJE VANJSKE TRGOVINE

Financiranje vanjskotrgovinske djelatnosti je specijalan oblik obezbjeđenja novčanih odnosno kapitalnih sredstava imajući u vidu različite forme vanjskotrgovinskog prometa.

Financiranje vanjskotrgovinske djelatnosti u užem smislu riječi je pokriće potreba za novčanim sredstvima tokom kopnenog, zračnog ili prekomorskog transporta roba od zemlje izvoznika do zemlje uvoznika uključujući i preuzimanje rizika u odnosu na isporuku i plaćanje.

Financiranje vanjskotrgovinske djelatnosti u širem smislu obuhvata pored odvijanja poslova platnog prometa sa inozemstvom i financiranje proizvodnje odnosno financiranje nabavki roba kod izvoznika zatim uzimanje odnonsno davanje financijskog odnosno robnog kredita na kratki, srednji i dugi rok nakon iuzvršene isporuke putem uvoznika.

Financiranje vanjskotrgovinskih poslova bavi se dakle poslovima pribavljanja novčanih sredstava za određeni vremenski period, koji počinje sa pripremom izvoznog posla u zemlji izvoznici a završava se sa plaćanjem naloga od strane uvoznika i shodno tome uključuje dispozicije za odvijanje platnog prometa odnosno preuzimanje financijskog rizika izvoznog posla.

1.4 MARKETING VANJSKE TRGOVINE

U sistemu tradicionalnih vanjskotrgovinskih poslova sve aktivnosti u inozemstvu iscrpljuju se na oblikovanje i izgrađivanje poslovnih odnosa sa inozemnim partnerima , koji na inozemnom tržištu obavljaju sve za to potrebne aktivnosti. Inozemno tržište se uz pomoć izvoznog odnosno uvoznog marketinga obrađuje sistematski i aktivno, čime se žele stvoriti sve interne pretpostavke kako bi se poslovi u inozemstvu mogli što je moguće optimalnije realizirati, i gdje samo poduzeće uz angažiranje svih marketinških tehnika i instrumenata u vanjskotrgovinskim poslovima prodire do krajnjeg potrošača odnosno kada se radi o poslovima uvoza do samih robnih proizvođača.

Vanjskotrgovinski marketing kao forma poduzetničke politike poduzeća sastoji se u sistematskom i planskom angažiranju i kombinaciji vanjskopolitičkih instrumenata u cilju optimalnog plasmana roba i usluga s jedne strane odnosno optimalnih nabavki i kupovinama s druge strane domaćih rezidenata koja su orijentirana na inozemna tržišta.

2. VAŽNOST VANJSKE TRGOVINE

Koliki je značaj gajenja vanjskotrgovinskih odnosa najbolje vidi se na osnovu podataka ovisnosti jedne nacionalne ekonomije o njenoj vanjskoj trgovini. Uzmimo za primjer dvije najveće ekportne nacije svijeta, Japan i Njemačku. I dok je tako npr. Njemačka još 1965. godine izvozila tek 16 % svog društvenog bruto proizvoda (DBP) već 1970. godine je to poraslo na 18 %, 1975

4

na 21 %, a 1985 na 29 %. U izvoznoj industriji je bilo angažirano preko 10 milona zaposlenih tako da je svako četvrto radno mjesto bilo uposleno u izvozu.

Njemačka je na osnovu strukture svoje platne bilance trajno upućena na viškove u vanjskotrgovinskoj razmjeni jer se kontinuirani manjak u bilanci usluga (posebno turistička putovanja, usluge transporta i uzimanje licenci) kao i manjak u bilanci transfera (posebno obzirom na finaciranje pomoći u razvoju, doprinosi koje se plaćaju u budžet EU i UNO, isplate penzija i renti, pokloni i domaće doznake) ne može drukčije kompenzirati.

Dok je još 80-tih godina najveći dio izvoznig viška (suficita u vt-razmjeni) bio plasiran u izvoz kapitala, od 90-toih godina ti viškovi u trgovinskoj bilanci nisu nviše dovoljni za pokriće manjka u bilanci usluga odnosno bilanci transfera.

Od sredine 90-tih godina najprije se sasvim polako oporavila bilanca usluga koja je prije svega zahvaljujući viškovima u trgovinskoj bilanci uspjela smanjiti deficit platne bilance. Unatoč i dalje veoma pozitivnim okvirnim uvjetima njemačke izvozne privrede Njemačka nije uspjela dostići manjak u bilanci usluga, budući da su visok negativni saldo kod usluga i transfera ponovo doveo do deficita platne bilance od 35.9 Mrd. 1999 odnosno 53.3 Mrd 2000. godine, čime Njemačka ponovo nije uspjela postati kapitalno izvozna zemlja.

Usprkos neočekivano i neuobičajeno visokih domaćih troškova njemački export u zadnjim decenijama prošlog stoljeća bilježi stalni rast. Kao izvozni aduti koji igraju najvažniju ulogu u osvajanju inozemnih tržišta navode se :

- odličan kvalitet roba ili usluga- iskustvo u razvijanju vanjskotrgovinskih poslova- precizne isporuke i tačnost - obim ponude servisnih usluga- tehnološki napredak- povoljni uvjeti plaćanja

Svi navedeni faktori karakteriziraju načelo „Made in Germany“.

Exportni šlager su njemačke mašine, motorna vozila, kemijski proizvodi i elektronička oprema. Svaka četvrta mašina koja se proda u svijetu potiče iz Njemačke, međutim japanski udio u svjetskoj trgovini sve je bliže i bliže njemačkoj exportnoj industriji.

Unutar njemačkog izvoza proizvodi industrije investicionih dobara kreću se na preko 50 % ukupnog izvoza, dok područje gotovih roba zauzima sa preko 70 % dominantnu poziciju.

3. SVJETSKA TRGOVINA I TRGOVINSKA POLITIKA

3.1 Volumen i cilj svjetske trgovine

Svjetska trgovina i trgovinska razmjena zadnjih godina neprestano je u porastu. Od početka 90-tih godina rast trgovinske razmjene u međunarodnim okvirima znantno se ubrzao. Tako je 1994. svjetska trgovina imala rast od 4 bilijuna US$, 1997 je iznosila već 5.7 bilijuna US$ a 2000 6.2 bilijuna US$. Najveći udio u svjetskoj trgovinskoj razmjeni ostvarile su USA , a slijedlie su ih Nemačka i Japan. Usprkos ogromnog udjela u svjetskoj trgovinskoj razmjeni svejtska trgovina za USA ne igra neku značajniju ulogu kakav je slučaj sa Njemačkom ili Švajcarskom. Tako je udio

5

izvoza u društvenom bruto proizvodu 2000. godine za USA iznosio samo 10 %, za Japan 11 % dok je udio Njemačke u DBP čak 25 % a kod Južne Koreje npr. sjajnih 36 %.U svjetskoj trgovinskoj razmjeni pokazuju se izvjesna neuravnoteženost. Tako deficit vanjskotrgovinske razmjene USA već duže vremena pokazuje znatan rast. Naspram izvozu od 702 mrd US$ u 1999. stoji uvoz od 1.059 mrd US$, dok je npr. Njemačka ostvarila znatan izvozni suficit. Zbog toga su međutim USA zemlja sa najvećim uvozom kapitala na svijetu (npr. inozemne direktne investicije). Čitava EU nasuprot tome ima dosta izjednačenu vanjskotrgovinsku bilancu, nasuprot izvozu od 2.166 Mrd. US$ stoji uvoz u vrijednosti od 2.188 US$.

Na temelju ovih pokazatelja vidljiva je s jedne strane isprepletenost i međuzavisnost pojedinih zemalja na svjetskoj trgovinskoj sceni dok se s druge strane jasno može uvidjeti da pad izvozne i uvozne djelatnosti za pojedine nacionalne ekonomije može imati katastrofalne posljedice.

Kao opće priznati cilj svjetske trgovine za najveći broj zemalja je težnja za internacionalizacijom slobodne trgovine bez utjecaja države na međusobne ekonomske odnose bilo prema određenim zemljama bilo sveukupno prema svim zemljama. Kao prednosti slobodne trgovine mogu se navesti slijedeće :

- međunarodna podjela rada- koncentracija na vlastite snage - pribavljivost svih ekonomskih prednosti- globalna konkurencija- niske cijene- mirna koegzistencija

3.2 Instrumenti trgovinske politike

Na temelju trenutne strukture svjetske trgovine i obzirom na ekonomsku situaciju najvećeg broja zemalja u razvoju potpuno slobodna svjetska trgovina dovela bi najvjerojatnije do totalne inferiornosti (podređenosti) mnogih zemalja, tako da bi za mnoge zemlje protekcionističke zaštitne mjere bile neophodan instrument zaštite dijela ili kompletne ekonomije kada su u pitanju inozemni ponuđači, s ciljem da se podigne proizvodna i uslužna struktura domaćih proizvođača i održe postojeća radna mjesta te smanji visoka nezaposlenost.

Protekcionizam se ne susreće samo kod manje razvijenih zemalja već manje ili više intenzivno i kod svih drugih zemalja posebno razvijenih. Utoliko je i cilj trgovinske politike usmjeren s jedne strane na podizanje nacionalnih barijera kako bi se zaštitila domaća privreda, dok s druge strane postoje pokušaji da se trgovinskom politikom pokušava bilateralnim ili multilateralnim sporazumima ali i mjerama subvencioniranja izvoza poboljšati vlastitu poziciju u svjetskoj trgovinskoj razmjeni. Tako se mogu razlikovati nacionalni, bilateralni i multilateralni odnosno međunarodni instrumenti trgovinske politike, koji u sebi odražavaju sasvim suprotne akcije.

Sveobuhvatni i opsežni sporazumi bilateralne i multilateralne vrste čine danas temelj vanjske trgovine, kojima se s jedne strane omogućuje uredno trgovanje, ali koji opet s druge strane mogu dovesti do značajnih ograničenja trgovine i stvaranja ekonomskih blokova.

Najvažniji međunarodni Sporazum o trgovini nakon 2. svjetskog rata je zasigurno Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT=General Agreement on Tarifs and Trade), čija je glavna briga bila uklanjanje trgovinskih ograničenja, posebice ukidanje uvoznih kvota i smanjenje carinskih tarifa.

6

Značajan napredak postignut je već u 1979 u tzv. Tokijskoj rundi pregovora. Novim sporazumima tzv. Urugvajske runde pregovora koji su započeli 1987. godine i završeni u proljeće 1994 trenutno 140 članica zemalja stvorile su bitne temelje za buduće unapređenje svjetske trgovine.

Ove uglavnom uključuje prijelaz GATTa u WTO (World Trade Organisation) Svjetsku trgovinsku organizaciju osnovanu 1994. godine u Maroku kao stalne institucije sa sjedištem u Ženevi. WTO bi time pored Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda trebala postati treći stup globalne ekonomije te daljnjim otvaranjem tržišta omogućiti znatan rast volumena svjetske trgovine. WTO ovim također dobija veće ovlasti za nadziranje trgovinske politike zemalja članica i za rješavanje trgovinskih sporova u slijedećim područjima:

GATT : usklađivanje pravila slobodne trgovine robama

GATS (General Agreement on Trade in Services ): usklađenost s propisima koji uređuju slobodno kretanje usluga

TRIPS (Agreement von Trade Related Aspects of Intelectual Property Rights) = usklađivanje s pravilima zaštite intelektualnog vlasništva

TRIMS (Agreement von Trade Related Investment Measures) = Usklađenost sa pravilima za trgovinu vezane uz direktne investicije

Određeni stupanj liberalizacije dogodio se za članice WTO u 1997. godini i u području telekomunikacija i informacijske tehnologije a za sektor financijskih usluga nalazi se još od 1998. godine u postupku ratifikacije sporazum koji bi posebno bankama i osiguravajućim društvima trebao omogućiti da svoje usluge svojim klijentima nude i u inozemstvu.

Osim toga postoje u većini zemalja različiti bilateralni i multilateralni ugovori o trgovini i trgovinski sporazumi.

U pravilu sa dugoročnim trgovinskim sporazumima uređuju se osnovni trgovinski odnosi osobito što se tiče međusobnog odobravanja carisnkih, komercijalnih i pravnih povoljnosti koristi između stranaka. To je često povezano sa klauzulom najvećeg povlašćenja u kojoj stoji da se trgovinski partneri obavezuju da će i trećoj strani dati iste prednosti u pogledu određene robe koje primjenjuju u međusobnoj trgovini. Čak i Ugovor o GATTU zahtijeva da se bilateralnim sporazumima treba primjeniti po smislu jednak tretman svih trgovačkih partnera drugih zemalja članica.

Komercijalne ugovore da bi postali valjani je neophodno zbog prirode njihovih osnovnih sporazuma ratificirati od strane Parlamenta.

Trgovinski sporazumi su nasuprot tome kratkoročne prirode i zaključuju se ili prije Ugovora o trgovini ili služe praktičnom ispunjenju trgovinskog sporazuma. Trgovinski sporazumi sadrže npr. aranžmane o vremenski i kvantitativno ograničenoj razmjeni određene robe između zemalja partnera, zatim aranžmane o uvoznim formalnostima (npr. potrebne dokumente), kao i aranžmane o stranim ulaganjima te aranžmane o prometu novca i kapitala.

Osim ovih ugovora postoje i globalni sporazumi i ugovori koji se odnose na određene ekonomske i pravne oblasti, kao što je tehnička i ekonomska suradnja za razvoj projekata, subvencioniranje

7

stranih ulaganja i reguliranje tržišta za određene sirovine i prirodne proizvode (Sporazum o kakao, Sporazum o kalaju, i mnogi drugi).

U načelu se može reći da bilateralni sporazumi više uzrokuju suženje, diverzije i dovode do zamki u međunarodnoj trgovini, dok međunarodni ugovori međutim više subvencioniraju ekonomske integracije.

U okviru EU u tom pogledu već su se pohvalili velikim uspjehom, pogotovo jer su zemlje EU zaključile s nekoliko zemalja (većinom bivših kolonijalnih teritorija) opsežne tarifne i trgovinske sporazume. Ključni je cilj Zajednice nastaviti i provoditi zajedničku trgovinu s trećim zemljama. Pravna osnova je član 113. Ugovora o evropskoj zajednici koji Zajednici daje nadležnosti za sprovođenje zajedničke trgovinske politike.

Aktivnosti EU trgovinske politike ogledaju se sa stanovišta Njemačke osobito u njemačkom Zakonu o vanjskoj trgovini i zajedničkom carinskom sistemu.

INSTRUMENTI PLAĆANJA U VANJSKOJ TRGOVINI

1. Međunarodni dokumenatrni akreditiv2. Bankovna doznaka3. Dokumentarna naplata ili robni inkaso4. Trgovačko kreditno pismo5. Čekovi6. Mjenice

1. Međunarodni dokumenatrni akreditiv

Međunarodni dokumentarni akreditiv je instrument plaćanja kojim se neka banka na zahtjev i po nalogu svog komitenta (nalogodavca) obavezuje da će :- isplatiti korisniku akreditiva određeni novčani iznos- ovlastiti neku drugu banku da to obavi pod uvjetom da korisnik ili treća osoba banci

preda ugovorene dokumente i udovolji svim ostalim uvjetima iz akreditiva

A) Učesnici u plaćanju sa akreditivom1. nalogodavac2. akreditivna banka3. korisnik4. imenovane banke5. isplatna banka6. potvrđujuća (konfirmirajuća) banka7. negocirajuća banka8. pravna regulativa

B) Akreditivni dokumenti- robni dokumenti- dokumenti o otpremi robe- dokumenti o osiguranju- ostali dokumenti iz akreditiva

Načela pri kontroli dokumenata:

8

- načelo harmonije (faktura i akreditiv)- načelo proturječnosti (svaka banka je u obavezi izvršiti međusobno upoređivanje

prezentiranih dokumenata)- načelo nesuglasnosti (prihvatljivi, neprihvatljivi, granični slučajevi)- rok za podnošenje dokumenata (21 dan) od datuma transportnog dokumenta- rok valjanosti akreditiva (od datuma otvaranja akreditiva ako nije drukčije navedeno)- mjesto plaćanja odnosno prezentacije dokumenata

C) Vrste akreditiva1. Prema načinu i roku isplate akreditiva:- akreditiv po viđenju- akreditiv sa odgođenim plaćanjem- akceptni akreditiv- otkupni akreditivi2. Obzirom na odnos akreditivnd banke i korisnika akreditiva- opozivi i neopozivi akreditiv- potvrđeni (konfirmirajući) i nepotvrđeni akreditiv- prenosivi akreditiv- revolving akreditiv

D) Tehnika plaćanja akerditivomČlan kupoprodajnog ugovora - akreditivna klauzulaFaza otvaranja akreditivaFaza korištenja akreditiva

Šema otvaranja akreditiva:1. Nalogodavac daje svojoj banci (akreditivnoj banci) nalog za otvaranje akreditiva2. Akreditivna banka prosljeđuje akreditiv konfirmirajućoj banci3. Potvrđujuća (konfirmirajuća) banka obavještava korisnika o otvaranju akreditiva

Šema korištenja akreditiva:1. Korisnik dostavlja konfirmirajućoj banci akreditivne dokumente2. Potvrđujuća banka isplaćuje iznos akreditiva3. U isto vrijeme potvrđujuća banka dostavlja akreditivne dokumente akreditivnoj banci4. Akreditivna banka šalje dokumente na osnovu kojih nalogodavac preuzima robu

Praktičan primjer plaćanja akreditivom:Pretpostavimo da je poduzeće Sarajevo d.d dogovorilo sa austrijskom firmom Wien GmbH izvoz od 1000 komada robe X na tržište Austrije po cijeni od 100 Euro po komadu CIF Wien Inc. 2000. Plaćanje će se izvršiti neopozivim međunarodnim dokumenatrnim akreditivom. Banka izvoznika je Privredna banka DD Sarajevo a banka inozemnog kupca Bank Austria Wien AG iz Beča. Rok za otvaranje akreditiva je 1.6.2009, rok isporuke robe je 15.06.2009, a rok valjanosti akreditiva je 20.07.2009. kod prodavca. U tom slučaju bi akreditivna klauzula odnosno Član kupoprodajnog ugovora glasila ovako:- Roba X će biti plaćena potvrđenim neopozivim dokumenatrnim akreditivom. Kupac

firma GmbH obavezuje se da će najkasnije do 01.06.2009. otvoriti akreditiv na 100.000 Euro kod Bank Austria AG Wien a u korist firme Sarajevo d.d. Rok valjanosti akreditiva je 20.07.2009. a napaltiv je kod Privredne banke DD Sarajevo po prezentaciji slijedećih dokumenata:

- potpisana originalna trgovačka faktura

9

- pun set čistih teretnica, po nalogu kupca s klauzulom utovareno na brod i vozarina plaćena unaprijed

- prenosiva polica osiguranja po CIF uvjetima- certifikat o kontroli kvalitete- kupija telefaxa s podacima o količini i vrijednosti otpremljene robe, datumu utovara I

imenu i zastavi broad

2. Bankovna doznakaBankovna doznaka je nalog komitenta kod svoje banke da na teret njegovih sredstava isplati određenu svotu deviza inozemnoj pravnoj ili fizičkoj osobi koja je naznačena u nalogu za plaćanje.Bankovna doznaka se najčešće koristi kod plaćanja:- robe manje vrijednosti unaprijed- plaćanja privrednih usluga- avansa- otplatu kerditinih anuiteta- za druga nerobna plaćanja

3. Dokumentarna naplata ili robni inkasoPrimjenjuje se u slučaju postojanja međusobnog povjerenja među poslovnim partnerimaRobni / nerobni inkasoUručenje dokumenata nakon:- isplate kupoprodajnog iznosa- akceptiranja mjenice- prilaganja bankovne garancije

Učesnici u postupku dokumenmtarne naplate:- nalogodavac (prodavac)- dostavna banka (banka prodavca kojoj je povjerena naplata)- naplatna banka (inkaso banka, banka kupca)- prezentirajuća banka- trasat (kupac)

Šema robnog inkasaa) nalogodavac ispostavlja inkaso nalog sa dokumentima banci remitentab) banka remitent prosljeđuje inkaso nalog sa dokumentima inkaso bancic) inkaso banka iste dostavlja korisnikud) korisnik inkaso banci uplaćuje inkaso iznos ili mjenicu

4. Trgovačko kreditno pismoTrgovačko kreditno pismo je instrument dokumentarnih plaćanja kojim banka izdavatelj ovlašćuje imenovanog korisnika da na nju može vući mjenice do iznosa navedenog u pismu te se obavezuje da će mjenice, uz propisane dokumente, otkupiti od svakog navedenog imatelja.Razlike u odnosu na akreditiv:- uvijek je u opticaju mjenica- otkup od svakog svjesnog imatelja

5. ČekoviČek je vrijednosni papir kojim izdavatelj (trasant) nalaže trasatu (najčešće banci) da iznos naveden na čeku isplati korisniku čeka (remitentu) ili osobi na koju on prenese ček

10

Karakteristike čeka:- pisana isprava- mora sadržati sve bitne elemente propsiane zakonom- formlani papir- prezentacioni vrijednosni papir- fiksna obaveza (samo iznos iz čeka)- čekovna obaveza je apstraktna (dužnici odgovaraju na osnovu svog potpisa)- samostalnost obaveze- potpuni i nepotpuni indosman

Vrste čekova:- bankovni ček- dokumenatrni ček- osobni čekovi (akcept)- putni čekovi- Euro ček (čekovna karta)

6. MjeniceMjenica je vrijednosni papir koji je izdan u zakonski propisanom obliku i kojim se izdavalac obavezuje da će osobi navedenoj u mjenici ili osobi na koju ona prenese mjenicu isplatiti na mjenici navedeni iznos na dan koji je također naveden na mjenici.

Vrste:- trasirana (tuđa) mjenica- vlastita (sola)

POSLOVNE ISPRAVE U MEĐUNARODNOJ TRGOVINI ROBOM

A. ROBNE ISPRAVE- faktura- skladišnica- potvrde o robi

B. PRIJEVOZNE ISPRAVE- pomorske teretnice- teretni listovi- međunarodne špediterske potvrde- isprave o osiguranju robe- carinski dokumenti- karnert TIR- karnet ATA

C. FAKTURETrgovačka faktura je:- poziv na plaćanje- dokaz o obavljenoj transakciji- prati robu (popratni dokument), dokazuje vlasništvo robe, prilaže se u postupku

carinjenja, služi kao osnovica za sva knjiženja

Proforma faktura ili predračun:- prethodi eventualnom poslu

11

- sadrži sve elemente kao i trgovačka faktura i - dodatno služi kao ponuda- služi za izradu predkalkulacije

Predfaktura- za robu podlužnu gubicima- na temelju nje se obavljaisporuka- konačna faktura na osnovu certifikata o količini i kvalitetu prispjele robe- nije osnova za plaćanje

Konzularna faktura:- potvrđuje konzularni predstavnik zemlje uvoznice- zbog stvarne tržišne cijene- za zemlje s kojima se rijetko posluje i čije su cijene nepoznanica

Carinska faktura:- služi kao isprava za utvrđivanje carinske vrijednosti uvozne robe- potvrda da je roba porijeklom iz zemlje izvoza- detaljan opis robe

Specifikacija robe koristi se :- kada se pošiljka sastoji od velikog broja različitih artikala- kao prilog drugim dokumentima u koje je nepraktično unositi ratličite artikle

Lista pakiranja:- popis robe po koletima koja čine jednu pošiljku Skladišnica

o Izdaje ju javno skladište deponentu robe o Daje pravo raspolaganja robom o Vrijednosni papir ili ne? o Formalna isprava s bitnim sastojcima: naziv javnog skladišta, tekući broj

skladišne knjige, ime i sjedište deponenta, naziv, količina i vrijednost uskladištene robe, datum i potpis ovlaštene osobe

Špediterska skladišna potvrda o Špediter potvrđuje da je navedenu robu smjestio u svoje skladište o Neprenosiva ako nije navedeno drukčije

Potvrde o robi

Potvrde o porijeklu robe o EUR 1 o Povlastice

Potvrda o izravnoj pošiljci o Sprječavanje reeksporta

Potvrda o krajnjem korisniku o Za robu visoke tehnologije da ne bi bila reeksportirana na neželjena treća tržišta

12

Potvrda o kvaliteti robe Certifikat o težini robe Tvornički atest

Certifikati o zdravstvenom stanju robe

Sanitarna potvrda

Veterinarska potvrda

Fitopatološka potvrda

Prijevozne isprave

Pomorske teretnice o Izdaje brodar da je preuzeo robu na prijevoz u prividno dobrom stanju o Predaje je prvom zakonskom imatelju original teretnice o Nije ugovor o prijevozu već se potvrđuje postojanje ugovora o prijevozu

Linijska pomorska teretnica o Plovidbeni red, poznate sve luke o Unaprijed objavljeni uvjeti prijevoza

Čarter teretnica o Brodovi slobodne plovidbe o Nema općih uvjeta o Kad brodar dobije teret, onda s krcateljem sklapa ugovor o prijevozu

Čista i nečista teretnica o Primjedbe na robu ili ambalažu o Banke ne smiju primiti nečistu teretnicu o Robni vrijednosni papir

Teretnica “na ime ” Neprenosiva teretnica Teretnica “po naredbi ” Teretnica “na donositelja ” Teretnica s klauzulom “ukrcano na brod” Teretnica s klauzulom “primljeno na ukrcaj”

Teretni listovi

Međunarodni željeznički tovarni list (CIM) o Isprava “na ime ” o Nije vrijednosni papir

Međunarodni teretni list u cestovnom prometu (CMR)

13

Zračni tovarni list

Teretni list za međunarodni riječni prijevoz

Međunarodne špediterske potvrde

Špediterska potvrda o primitku o za klauzule gdje prodavlac nije dužan ukrcati robu na prijevozno sredstvo

Špediterska prijevozna potvrda o obaveza otpreme robe i predaje robe korisniku

Špediterska teretnica za mješoviti prijevoz o Prenosiva o Vrijednosni papir

Isprave o osiguranju robe

Polica osiguranja

Generalna polica o Za sličnu ili istu robu u kraćim vremenskim razmacima

Pojedinačna polica

Carinski dokumenti

Jedinstvena carinska deklaracija o 2000. o za sve vrste carinskih postupaka o jednaka za sve članice WTO-a

Deklaracija o carinskoj vrijednosti robe o za izračunavanje carinske osnovice

Karnet TIR o za ubrzavanje i pojednostavljivanje carinskih formalnosti

Karnet ATA o zamjenjuje više različitih carinskih isprava i ubrzava carinske postupke s robom

koja se privremeno izvozi odnosno uvozi

14

2. Svjetsko tržište

Razvoj robne proizvodnje nužno nameće potrebu širenja tržišta na kome će robni proizvođači moći da pretvore proizvedenu robu u novac i na taj način omogućiti dalji tok robne proizvodnje. Nacionalno (unutrašnje, domaće) tržište postaje preusko za plasman proizvedene robe i proizvođač je prinuđen da za dio proizvodnje potraži mogućnost plasmana van granica svoje zemlje. Ova nužnost je je utoliko veća ukoliko je razvoj proizvodnje brži i domaće tržište uže.Pored toga, još jedan važan momenat igra presudnu ulogu kod opredjeljivanja proizvođača da sa svojom robom izlazi na svjetsko tržište. Naime,proizvođačima su u proizvodnom procesu potrebne sirovine, pomoćni i pogonski materijal, oprema i rezervni dijelovi čega nema uvijek na unutrašnjem tržištu, jer proizvođačeva zemlja nije u stanju da nacionalnom proizvodnjom pokrije sve ove potrebe ili je to u stanju samo uz više troškove. Zbog toga je potrebno da se prodajom robe na svjetskom tržištu ostvare strana sredstva plaćanja pomoću kojih će se kupiti sredstva za proizvodnju da bi se omogućio nesmetani proces proste i proširene reprodukcije. Tako se izlazak na svjetsko tržište posmatrano i sa ove strane, ukazuje nužnim.Dok je unutrašnje tržište teritorijalno ograničeno granicama zemlje i predstavlja cjelokupnu ponudu svih proizvođača i tražnju svih potrošača u toj istoj zem]ji, svjetsko tržište je teritorijalno neograničeno (iako više nije jedinstveno) i predstav]ja cjelokupnu ponudu svih proizvođačkih zemalja u svijetu kao i cjelokupnu tražnju svih potrošačkih zemalja. Odatle proizilazi međusobna ekonomska povezanost i zavisnost jednih i drugih zemalja, usljed čega svjetsko tržište postaje podjednako nužnim i za jedne i za druge. Pri tome treba imati u vidu činjenicu da je podjela na proizvođačke i potrošačke zemlje data samo šematski i da u stvari proizvođačka zemlja takođe troši jedan dio svoje proizvodnje a viškove plasira u inostranstvu. Na tome počiva i uzajamna povezanost i zavisnost unutrašnjeg tržišta svake pojedine zemlje i svjetskog tržišta. Ukoliko je prvo veće i razvijenije, utoliko je i njegov uticaj na drugo snažniji. Ukoliko je promet proizvoda na unutrašnjem tržištu veći utoliko je i uticaj na formiranje svjetskih cijena izrazitiji. Najbolji primjer za to pružaju SAD, čije je unutrašnje tržište za cijeli niz proizvoda, kao što su obojeni metali, mast, pšenica, šećer, pamuk, kukuruz itd. u tolikoj mjeri razvijeno da postaje mjerodavnim za formiranje svjetskih cijena. Tako se, na primjer, američka cijena bakra, olova i danas smatra svjetskom cijenom tih proizvoda.Za razliku od unutrašnjeg tržišta koje je zbog nacionalno-političke i ekonomske homogenosti odnosne oblasti jedinstveno, svjetsko tržište je danas zbog političke i ekonomske podvojenosti u svijetu izgubilo ono jedinstvo koje je do svetske ekonomske krize (1929-33) bilo održavano pomoću multilateralne međunarodne trgovine. Sistemi deviznih i trgovinskih ograničenja koja su se u svjetskoj trgovini poslije krize počeli široko primjenjivati oslabili su jedinstvo svjetske privrede i svjetskog tržišta, stvarajući više ili manje zatvorena privredna područja sa strogo kontroliranom međusobnom robnom razmjenom.Jedinstvo svjetskog tržišta, onakvo kakvo je postojalo do velike ekonomske krize, proizilazilo je iz tada važećeg zlatnog standarda, slobodnog formiranja valutnih kurseva pod dejstjvom zakona ponude i tražnje, iz slobodne konvertibil-nosti valuta i slobodnog kretanja robe, usluga i kapitala,pa i cijena, nadnica i zlata. Ovo je omogućavalo i formiranje jedinstvenih cijena na svjeetskom tržištu (svjetske cijene) od kojih su se unutrašnje cijene u pojedinim zemljama malo i1i nikako razlikovale(eventualno samo za iznos potrošnih poreza!). Svega toga danas više nema. Zlatni standard je napušten, devizni kursevi su ug1avnom manipilrani, valute osim nekoliko izuzetaka nisu potpuno konvertibilne(one su to uglavnom samo prema deviznim inostrancima), a kretanje roba, usluga, kapitala i zlata, podvrgnuto je čitavom arsenalu deviznih i trgovinskih ograničenja. Pod dejstvom suvremenih deviznih i trgovinskih ograničenja danasnja međunarodna trgovina liči na trku sa preponama, a tzv. svjetsko tržište na mozaik sastavljen od niza nedovoljno povezanih nacionalno-ekonomskih tržišta. Pod tim uglom posmatran i pojam tzv. svjetskih cijena je kvalitativno izmjenjen. Tako je danas pravilnije govoriti o vanjskim tržištima i vanjskim

15

cijenama – npr. austrijsko,francusko, američko tržište(odnosno cijene) - a od važnosti tog vanjskog tržišta zavisi u kojoj mjeri je ono presudno za "svjetsko" trzišt odnosno za formiranje "svjetskih" cijena.Proces društvene reprodukcije u suvremenom društvu obuhvata cjelokupno “svjetsko” tržište tj.nije prostorno ograničen nacionalno-političkim grupacijama jedne zemlje. On se često započinje u jednoj zemlji, da bi se nastavio u drugoj, završio u trećoj, a njegov proizvod potrošio u četvrtoj zemlji. Tako na primjer, jedna zemlja proizvodi gvozdenu rudu, ali usljed pomanjkanja uglja nije u stanju da je preradi u sirovo gvožđe, nego je izvozi u drugu zemlju koja raspolaže željezarama i čeličanama, ova opet proizvedeni čelik izvozi u treću zemlju koja ga dalje prerađuje, recimo, u kuglične ležaje i izvozi u četvrtu gdje se taj proizvod konačno konzumira. U našem primjeru rad je u društvenim razmjerama podijeljen između tri države. S obzirom da je rad podijeljen među državama dakle među narodima, to se ova društvena podjela rada naziva međunarodnom podjelom rada.Podjela rada među državama nije izvršena napamet, nego vodeći kod toga računa o uvjetima i mogućnostima svake pojedine zemlje. Međunarodna trgovina je tu odigrala presudnu ulogu. S obzirom da je najjači položaj na tržištu imala ona zemlja koja je u stanju da odnosni proizvod proizvodi pod najpovoljnijim uvjetima, dakle uz najniže proizvodne troškove, to se svaka zemlja nastojala specijalizirati u proizvodnji onih dobara za koja raspolaže najpovo1jnijim proizvodnim uvjetima. S druge strane međunarodna podjela rada je, stvarajući sve veću specijalizaciju u proizvodnji sa svoje strane dalje uticala na razvoj međunarodne trgovine. Zemlje su usljed rastuće specijalizacije bile sve više upućene jedna na drugu i usljed toga prirodno morale sve dublje razvijati međusobne trgovinske odnose. Doduse ima država koje bi zahvaljujući posebnim uvjetima vlastitom proizvodnjom možda i mogle postići zadovoljenje svih svojih potreba, ali ipak takvih zemalja koje bi potpuno sprovodile autarkičnu politiku u praksi nema, jer se to ne isplati. Naime, ne isplati se sve proizvoditi u zemlji jer se mnogo toga može jeftinije kupiti u inostranstvu, tj. u zemlji koja to proizvodi uz niže proizvodne troškove. Tako na primjer, zemlja koja raspopolaže siromašnom rudom gvožđa i ako može otpočeti proizvodnju sirovog gvožđa na bazi takve gvozdene rude po pravilu neće to ipak uraditi jer će joj se više isplatiti da uveze gvožđe nego da ga sama proizvodi.Prema tome, međunarodna podjela rada predstavlja takav proces društvene reprodukcije koji prelazi političke granice jedne zemlje. Taj se proces odvija u nizu operacija koje se vremenski nadovezuju jedna na drugu, na primjer, u jednoj zemlji rudari kopaju gvozdenu rudu, u drugoj radnici tu istu rudu tope u sirovo gvožđe i čelik a u trećoj prerađuju celik u alat. Ove operacije se, kako vidimo, vremenski nadovezuju jedna na drugu, ali obzirom na neprekidan tok tog procesa, sve ove operacije se dešavaju u isto vrijeme. Na primjer, u isto vrijeme dok rudari u prvoj zemlji vade gvozdenu rudu, u drugoj zemlji radnici ranije iskopanu rudu iz prve zemlje tope u sirovo gvožđe itd. Tako se društvena podjela rada ukazuje kao simultano-sukcesivni proces društvene reprodukcije, koji daje izvanredan podstrek razvoju proizvodnje i trgovine među zemljama.

3. Otvorena odnosno zatvorena ekonomija -autarkični sistem privrednih odnosa

Postulati autarkije (apsolutni sistem zatvorene ekonomije) :

(U uvjetima hladnog rata)

1. težnja za autarkičnošću tj. težnaj da se sve potrebe stanovništva zadovolje organizacijom vlastite proizvodnje odnosno težnja za izolacijom nacionalne privrede i domaćeg tržišta od svjetske privrede i utjecaja inozemnih kretanja u privredi

16

2. zapadnoevropske industrijske zemlje shvaćale su autarkiju kao lijek protiv privrednih depresija

3. autarkiji je imanentan protekcionizam svih vrsta i obilka: visoke carine kontingentiranje uvoza devizna ograničenja kontrola izvoza zabrane uvoza itd

s ciljem da se zaustavljanjem stranog uvoza stimulira domaća proizvodnja i dovede do pune zaposlenosti sposobno radne populacije

4. agrarni protekcionizam

4. B i l a t e r a l i z a m

Definicija:

Metoda trgovine i plaćanja pri kojoj su platna sredstva, u pogledu njihove upotrebe, vezana za onu zemlju u kojoj su i ostvarena

Princip bilateralizma je :

- vezivanje za pojavu blokiranih salda u trgovini

što znači: eventualno pozitivni saldo (suficit) u vanjskotrgovinskoj razmjeni ne može se upotrijebiti za likvidaciju negativnog salda (deficita) u trgovini s nekom trećom zemljom

Uzroci pojave bilateralizma: slom zlatnog standarda suspendiranje konvertibilnosti valuta u zlato i na njoj zasnovane multilateralne trgovine i plaćanja

5. Multiplikator vanjske trgovine

Pokazatelj koji govori koliko će se puta povećati jedna dodatna jedinica nacionalnog dohotka izazvana jednom dodatnom jedinicom autonomnog izvoza.

Jedna dodatna jedinica autonomnog izvoza povećat će za isto toliko (tj. za jednu dodatnu jedinicu) i nacionalni dohodak.

Ovaj ekonomski proces neće se zaustaviti na navedenom primarnom efektu već će nastupiti čitav niz daljnjih efekata :

a. jedna dodatna jedinica dohotka biće jednim dijelom utrošena na domaćem tržištu za nabavku domaćih dobara, što će značiti povećanje dohotka onih industrija koje su ta dobra proizvele

17

b. nastaje novo povećanje dohotka koje će opet jednim dijelom biti utrošeno na domaćem tržištu za kupovinu domaćih dobara, itd.

c. proces će se zaustaviti na tački koja zavisi od granične sklonosti uvozu (pod pretpostavkom da se cijeli dohodak troši ili na domaća dobra ili na uvoz)

d. granična sklonost uvozu pokazuje koliko koliko se od jedne dodatne jedinice dohotka potroši na uvoz. Ako granična sklonost iznosi jednu trećinu, znači da će jedna trećina dodatne jedinice dohotka biti utrošena na uvoz, a dvije će trećine biti potrošene u zemlji (pod pretpostavkom da se korisnici dohotka uzdrže od štednje).

Proces multipliciranja dohotka (u navedenom slučaju) zaustavit će se kada se prvobitna dodatna jedinica dohotka, izazvana dodatnom jedinicom izvoza, utrostruči.

Multiplikator vanjske trgovine ovdje iznosi tri; to znači da će se zbog jedne dodatne jedinice autonomnog izvoza domaći dohodak povećati za tri takve jedinice. Multiplikator je, dakle, recipročna vrijednost granične sklonosti uvozu.

6. C a r i n e

Vrsta posrednog poreza koji se naplaćuje kad roba prelazi carinsku liniju.

Svrha carina je :a. provedba određene politike za zaštitu domaće proizvodnje (zaštitne carine)b. sprečavanje uvoza uopće (prohibitivne carine)c. povećanje fiskalnih prihoda (fiskalne carine) - ovo pod c) tek u trećem planud. ranije su se primjenjivale carine i pri izvozu roba (izvozne carine) e. danas uglavnom primjenjuju se carine pri uvozu roba (uvozne carine)f. ova evolucija je u skladu sa razvojem carina kao instrumenta zaštitne politike

Ako kao kriterij za odmjeravanje carine uzmemo osnovicu carinske stope, carine dijelimo na:a. specifične carine - osnovica za odmjeravanje carinske stope je ovdje količina robe

b. carine ad valorem - osnovica za odmjeravanje carinske stope je vrijednost robe (carine ad valorem imale su široku primjenu do druge polovine XIX stoljeća kao uniformne ili specijalizirane carine ad valorem; zatim u posljednje vrijeme zahvaljujući aktivnosti međunarodnih ekonomskih organizacija)

c. kombinirane carine - elementi specifičnih carina i carina ad valorem; posebne vrste kombiniranih carina su alternativne carine, kod kojih se primjenjuje ona vrsta carina koja daje veće fiskalne efekte

d. mješovite carine, kod kojih se primjenjuje i jedan i drugi tip carinae. periodične carine kod kojih se jedna vrsta carina primjenjuje u jednom a druga vrsta

carina u drugom periodu, već prema tome koji je model za državne prihode podesnijif. Carine se utvrđuju autonomno, aktom državne vlasti ili sporazumom između dvije ili više

država (radi se o autonomnim carinama koje se mogu mijenjati na isti način na koji su i postale i ugovornim ili konvencionalnim carinama koje ostaju vezane za čitavo vrijeme postojanja ugovora)

g. GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) posebno ističe one vrste carina koje se utvrđuju u toku multilateralnih carinskih konferencija tzv. konsolidirane carine

18

h. Carine se primjenjuju sistemom nediskriminatornosti to jest na svaki uvoz (nema diskriminacije). Nediskriminatorna primjena carina vezana je uz klauzulu najvećeg povlaštenja u bilaterlanim trgovinskim sporazumima ili za članice GATT-a

i. Klauzula najvećeg povlaštenja jeste sastavni dio međunarodnih ugovora (koje kao članice GATT-a surađuju i trguju na principu bilateralizma) kojom se jedna ugovorna strana obavezuje da prema drugoj strani ugovora neće postupati lošije nego što bi postupila prema najpovoljnijoj trećoj zemlji (tzv. negativna klauzula najvećeg povlaštenja) ili da će joj pružiti sve povlastice koje priznaje ili koje će priznati ma kojoj drugoj zemlji (pozitivna klauzula najvećeg povlaštenja)

j. Carine su preferncijalne ako se na robu jedne provenijencije plaća manja carina nego na robu iste vrste i kvalitete porijeklom iz drugih država. Sistem preferencijalnih carina prakticira se u odnosima između zemalja koje su ekonomski i politički usko vezane (najpoznatiji je preferencijalni sistem primjenjuje se između Velike Britanije i članica Commonwealtha)

k. Carine su diferencijalne, ako se plaća veća carina nego na robu iste vrste i kvalitete porijeklom iz drugih država

Diferencijalne carine zovu se još i retorzivne carine a javljaju se kao negativna reakcija na određenu trgovinsko-političku ili političku akciju druge države zbog čega su više od autonomnih odn. konvencionalnih carina

Efekti carina :

a. carina djeluje kao instrument trgovinske politike neposredno na cijene a putem njih i na druge privredne pojave i procese. U kojoj mjeri će carina djelovati na cijene u zemlji uvoznici zavisi od ponude i tražnje. Kod visoko elastičnog uvoza (prema cijenama) carina ne djeluje na ove cijene (carina je dakle neefektivna); teret carina se u tom slučaju prebacuje na zemlju uvoznicu, osim ako je ponuda zemlje izvoznice visoko elastična prema cijenama pa dolazi do zastoja u trgovinskim odnosima (terms of trade). Terms of trade zemlje uvoznice se u slučaju neelastične ponude zemlje izvoznice poboljšava za cijelu visinu carine. Kod manje elastičnog uvoza (efeketivna carina) terms of trade zemlje uvoznice poboljšava se u manjoj mjeri a kod visoko elastičnog uvoza ostaje nepromijenjen

b. neefektivna carina ne izaziva direktne efekte u zemlji uvoznici; indirektni efekti mogli bi se osjetiti kao smanjenje kupovne moći stanovništva

c. efektivna carina u zemlji uvoznici izaziva u većoj ili manjoj mjeri smanjenje uvoza (restriktivni efekt carina), smanjenje potrošnje i povećanje proizvodnje (zaštitni efekt carine), ako ta proizvodnja postoji i ako je elastična prema cijenama. Djelovanje carina je dakle kombinirano i jedan efekt carine ne može se promatrati bez drugog.

d. Promjene u carinskim stopama dovode do preraspodjele nacionalnog bruto-proizvoda nacionalnog dohotka. Uvođenje carina stimulira prelijevanje proizvodnih faktora u zaštićeni privredni sektor iz drugih privrednih grana. Obratan slučaj je pri ukidanju ili smanjenju carina

e. Uvođenje carina ili njihovo povećanje izaziva apsorbiranje dijela platno sposobne tražnje putem naplate carina u korist centralnih državnih fondova. Konačan efekt na visinu i strukturu tražnje ovisan je o pravcima i dinamici trošenja akumuliranih centralnih fondova. U slučaju ukidanja carina slučaj je obratan.

19

f. Uvođenje visokih zaštitnih carina u pojedinim proizvodnim granama može izazvati povećanje uvoza uslijed potrebe za proširenim snabdijevanjem te grane proizvodnje. Zaštitne carine na gotove industrijske proizvode izazivaju po pravilu povećani uvoz reprodukcionog materijala

g. Široka primjena visokih zaštitinih carina može imati indirektnih negativnih posljedica i na izvoz.

1. Npr. poskupljenje uvoznih sirovina zbog propisivanja visokih carina na njihov uvoz može znantno povećati troškove u onim industrijskim granama koje se pretežno koriste uvoznim sirovinama.

2. Poskupljenje proizvodnje ovih grana može izazvati lančanu reakciju u obliku općeg povišenja cijena u zemlji pa i cijena proizvoda izvoznih industrija

3. Obratno, sniženje carina može služiti kao stimulans izvoza. Sniženje carina na pojedinim sektorima može, međutim, pojačavati restriktivne efekte u nekim zaštićenim granama.

Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Osnovana je 15.5.1994 u Marakeschu (Marokko) prilikom potpisivanja osmog (8.) Sporazuma o GATTU kojeg je potpisalo 124 zemlje širom svijeta. Na snagu je ovaj Sporazum stupio 1.1.1995. godine, nakon što je bio zakonodavno ratificiran od strane zemalja ugovornica. Sporazum ima za cilj (dalju) liberalizaciju svjetske trgovine i odmah nakon što je usvojen pružio je ogromnu nadu i očekivanja za osvajanjem novih tržišta zemalja čija je ekonomija orijentirana na izvoz uz istovremeno velike šanse za suzbijanjem inflacije kao najvećeg zla u ekonomskim tokovima.

Povijest GATTA kao prethodnika Svjetske trgovinske organizacije (WTO) seže nazad u 1947. godinu kada su 23 zemlje potpisnice počele primjenjivati jedan od dijelova tzv. Havanske Povelje, jednog od nacrta Ugovora o UN za osnivanje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (Charta for an International Trade Organization) nazvan General Aggreement on Tarfifs and Trade. Od samog početka GAT je bio zamišljen samo kao provizorij koji bi u dogledno vrijeme trebao da preraste u čvrstu međunarodnu instituciju. Juristički posmatrano GAT nije nikada dosegnuo status neovisne, samostalno agirajuće međunarodne vladine organizacije, iako ga je odmah po njegovu osnivanju direktno emancipirala i Organizacija Ujedinjenih Naroda (UNO). BiH je od 1998. godine punopravni Član WTO.

Ciljevi GATTA opisani su pobliže u osnivačkim dokumentima i novim međunarodnim ekonomskim poretkom u okviru vanjskotrgovinskih odnosa nakon teškoća izazvanih poslije II. Svetskog rata. Tražio se u suštini jedan srednji put između neograničavajuće slobodne trgovine i zaštite međunarodnih ekonomskih interesa usljed rastućeg protekcionizma. GATT je dakle trebalo da doprinese povećanju blagostanja svake nacije kroz sistem razvoja trgovine u fer konkurenciji.

Na ukupno osam međunarodnih pregovaračkih rundi na ministarskoj razini (1947. Ženevska runda, 1949 pregovori u Annecy, 1950/51 Torquay, 1955/56 ponovo u Ženevi, 1961/62 Dilonska runda, 1964-67 Kennedijeva runda, 197-1979 Tokijska runda i 1983-1993 Urugvajska runda) zemlje članice GATTA kontrolirale su realne efekte svojih odluka i zaključaka i u isto vrijeme donosile dodatne mjere koje su smatrale za potrebnim u funkcioniranju samog mehanizma

20

GATTA. U prvom redu je bilo predviđeno da se ministarske konferencije trebaju sastajati svake druge godine. Praksa je međutim pokazala da je na svakoj pregovaračkoj rundi bilo potrebno prodiskutirati uvijek iste teme i to u detalje, ne samo usljed bezbrojnih kršenja dogovorenih ciljeva, i da su diskusije bivale sve ogorčenije i zamršenije, što se nije svodilo samo na rastući konflikt Sjevera i Juga, već i na rivalstvo između industrijskih zemalja samih, koji su se bili zaoštrili iza pozadine konjunkturnih problema još od 70-tih godina prošlog stoljeća. Sa osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) otpalo je i održavanje specijalnih GATTOVIH pregovaračkih rundi.

Sporazumom o osnivanju WTO dopunjena su i detaljirana temeljna načela GATTA. WTO od samog početka svog postojanja ima za cilj stimulaciju vanjskotrgovinskog prometa što bi trebalo ostavriti :

- kroz smanjenje odnosno sniženje carina i ukidanje netarifarnih trgovinskih ograničenja- ukidanjem već postojećih trgovinskih odnosno potpunom zabranom za uvođenje novih

uvoznih ograničenja- ukidanjem ograničenja u trgovini tekstilnim i agrarnim proizvodima- liberalizacijom prometa usluga- zabranom diskriminacije pojedinih zemalja- zaštitom duhovne svojine i- zabranom dempinških mjera i mjera odmazde

Instrumenti za ostvarenje ovih ciljeva kerirani su kroz veliki broj pojedinačnih Sporazuma prilikom utvrđivanja porijekla i odmjeravanjem carinske vrijednsoti, o antidempinškim mjerama, ukidanjem subvencija i tehničkih trgovinskih prepreka, obavezom vezanja za carine, slobodnim transferom roba i prevoznih sredstava (osim avionskog prometa) itd.

Najvažniji efekti koje je GATT postigao jesu:- klauzula najpovlašćenije nacije, po osnovu koje trgovinske olakšice koje neka

članica GATTA odobrava nekom od trgovinskih partnera (npr. preferencijalne carine) automatski važe i za sve druge članice GATTA odnosno kojom se jedna ugovorna strana obavezuje da prema drugoj strani ugovora neće postupati lošije nego što bi postupila prema najpovoljnijoj trećoj zemlji (tzv. negativna klauzula najvećeg povlaštenj) i

- adekvatan tretman domaćih proizvođača, kojim se sprečava nanošenje štete inozemnim učesnicima na tržištu (i odnosu na domaće) ili da će joj pružiti sve povlastice koje priznaje ili koje će prizanti ma kojoj drugoj zemlji (pozitivna klauzula najvećeg povlaštenja)

Obzirom na ogroman broj zemalja članica već samim postojanjem navedenih klauzula nije moguće predvidjeti napredak u smjeru općeg sniženja carina na svjetskoj razini odnosno odstranjenje netarifarnih trgovinskih barijera - unatoč stvarnim izuzecima i specijalnim reguliranjem kroz slobodne tzrgovinske zone, carinske unije i izbor zemalja u razvoju, kao npr. za tzv. AKP-zemlje, sa kojima je EZ/EU još 1975. godine sklopila Sporazum o kooperaciji, zatim više puta proširivani i produživani Ugovor iz Lomea, a sve u cilju da se olakša što je moguće povoljniji pristup ovih zemalja zajedničkom tržištu EU.

Za primjenu GATTOVIH pregovaračkih rundi zemalja ugovornica je karaktersitična činjenica da je bila nužna transparentnost koja je obavezivala zemlje članice na neodložno i opće pristupačno objavljivanje ograničenja i zabrana u vezi sa uvozom i izvozom, koje prema GATTU nisu uopće bile dopuštene, kako bi se sa njima mogle upoznati dotične vlade i privredna poduzeća. Prema

21

tome ovakvo neodložno i opće pristupačno objavljivanje takvih mjera očito nije važilo kao samo po sebi razumljivo.

Svjetska trgovinska organizacija koja je nakon svog 50-to godišnjeg zaleta konačno zaživjela 1994. godine manifestira se kroz svojih šest (6) organa. Struktura tih organa sliči onima koji postoje kod UNO i OECD:

- najviša instanca jeste Ministarska konferencija koja se sastaje svake druge godine.

Za tekuće poslove nadležan je Zajednički Savjet kao i Specijalni Savjeti za 3 multilaterna Sporazuma, kojima se moraju pridružiti sve Članice WTO :

- GATT (General Agreement on Tarifs and Trade), kojim se regulira vangranični promet roba, uključujući Sporazum o subvencijama, mjere zaštite protiv dempinga i specijalan tretman agrarne privrede

- GATS (General Agreement on Trade and Service), koji regulira vangraničnu trgovinu sa uslugama i

- TRIPS (Agremeent on Trade-Related Asepcts of Intelectual Property Rights), koji regulira vanjskotrgovinske aspekte intelektualnih usluga

Pored ovih multilateralnih postoje i plurilateralni Sporazumi, kojima međutim nisu pristupile sve članice WTO. Ovi Sporazumi se odnose na trgovinu sa civilnim zrakoplovima, na javni sistem nabave, zatim na međunarodni Sporazum o mliječnim proizvodima i međunarodni Sporazum o goveđem mesu.

Na ukupno tri odbora raspravljaju se pitanja trgovine, razvoja, pitanja platne bilance te pitanja budžetiranja.

Mirovno vijeće sa sjedištem u Ženevi/Švajcarska ima za zadatak rješavanje trgovinskih sporova zemalja članica WTO.

Generalni sekretar sa sjedišem u Ženevi rukovodi administrativnim poslovima Svjetske trgovinske organizacije i zastupa njene Članice prema vani.

Ostale multilateralne organizacije

Pored do sada predstavljenih organizacija postoji niz drugih instanci koje nemaju status populacije i narodnog prava ali koje u međunarodnom trgovinskom prometu djeluju kao faktor uređenja odnosa i zastupaju zajedničke interese svojih članica prema trećim zemljama, naime: slobodne trgovinske zone, ekonomske i valutne kooperacije kao i COCOM.

Međunarodna trgovinska politika

1. Politika na savršenom tržištuCarineUvozne kvoteIzvozni podsticaji i porezi

2. Politika u uvjetima jednostrane monopolske moćiDomaća monopolska moćMonopol-carine

22

Monopol-kvoteKarteliDumpingInozemna monopolska moćCarine i uvozne subvencije

3. Strateška trgovinska politikaStrateška izvozna politikaSkretanje profitaCjenovna konkurencijaOgraničenja politike skretanja profitaDvostrana promocijaStrateška uvozna politikaCarineKvantitativna ograničenjaUvozna zaštita kao izvozna promocija

4. Vanjskotrgovinska politika manje razvijenih zemaljaArgumenti za pojačanu zaštituArgumenti za slobodnu trgovinuUvozna supstitucija ili izvozna promocijaIzbor instrumenata zaštiteMjerenje intenziteta zaštite

U odsustvu inozemne konkurencije domaći monopolist dimenzionira svoju ponudu tako da mu se izjednačavaju marginalni prihodi i marginalni troškovi. Tada je postignut njegov profitni maksimum.

Izlaganje domaćeg poduzeća slobodnoj inozemnoj konkurenciji ostavlja domaćeg monopolistu bez monopolske moći. Cijena na domaćem tržištu se formira na razini graničnih troškova. Jedan dio tražnje gdje je cijena iznad marginalnih troškova domaćeg monopoliste zadovaljava se iz domaće ponude, dok se drugi dio tražnje popunjava iz uvoza.

Uvođenje carine uvećava marginalne troškove inozemne ponude, tako da cijena na domaćem tržištu raste i uvoz opada. Što se više carina povećava tako se smanjuje uvoz i povećava domaća ponuda. Carina pri kojoj je uvoz jednak nuli, a cjelokupna tražnja se zadovalajava i pokriva iz domaćih izvora naziva se prohibitivnom carinom.

Povišenje carine iznad njenog prohibitivnog nivoa smanjuje domaću ponudu i jača monopolsku moć domaćeg monopoliste. Međutim, ona nije maksimalna sve dok je prisutna inozemna konkuerncija, bilo stvarna ili potencijalna.

Uvođenje uvoznih kvota relaksira domaćeg monopolistu jer je njemu poznato koliki dio tražnje maksimalno može da se zadovolji iz inozemnih izvora. Zato je krajnji rezultat viša cijena i manji uvoz nego u slučaju kada se primjenjuje ekvivalentna carina. Opći zaključak je da se u ovom slučaju kvote lošije rješenje od carina.

Sve učesnice u kartelu dimenzioniraju svoju proizvodnju stalno poredeći ostvarene profite u kooperativnoj i nekooperativnoj strategiji. Uvođenjem kvota monopolska moć i izazov za razbijanjem kartela rastu. Kao odgovor na to kartel povećava ponudu i cijene padaju, što je na prvi pogled paradoksalno.

23

Domaći monopolist može prodavati i nuditi na inozemnom tržištu po cijeni koja je niža od cijene na domaćem tržištu ili koja, čak ne pokriva ni njegove troškove. To će za monopolistu biti profitabilno ako je elastičnost tražnje na inozemnom tržištu viša nego na domaćem tržištu ili ako mu država odobrava izvozne subvencije. Uvjet za uspostavljanje dumpinga je da se vodi politika cjenovne diskriminacije i segmentacije tržišta.

U slučaju inozemne monopolske moći uvođenje carina povećava marginalne troškove inozemnog monopoliste, što povećava cijene na domaćem tržištu i utječe na smanjenje uvoza. Naplatom carina država ostvaruje koristi, dok zbog više cijene i manjeg uvoza potrošači trpe štete. Ukoliko je funkcija tražnje uobičajena (linearna ili blaže parabolična) prihodi od carina nadmašuju gubitke u potrošačkom višku, tako da su u tom slučaju carine korektan instrument trgovinske politike.

Ako je funkcija tražnje izrazito konveksna u odnosu na koordinatni početak, carine nisu dobro rješenje. Njihovom primjenom gubici u potrošačkom višku nadmašili bi koristi države od njihove naplate, tako da bi neto efekt bio negativan. U tom slučaju korektan instrument trgovinske politike su uvozne subvencije.

DOKUMENTARNA DEVIZNA KONTROLA - devizna kontrola koja se vrši pregledom dokumenata iz oblasti deviznog poslovanja radnih organizacija i banaka.

Plaćanje i naplaćivanje u poslovanju s inostranstvom, devizno-valutni poslovi u zemlji, kreditni poslovi s inostranstvom, iznošenje iz zemlje i unošenje u zemlju KM, deviza, vrijednosnih papira, zlata i drugih plemenitih metala, kao i drugi poslovi sa inostranstvom podliježu deviznoj kontroli.

Dokumentarnu deviznu kontrolu vrši Nacionalna banka BIH. Ona se sastoji u kontroli naplate izvezene robe i usluga, uvoza plaćene robe i usluga, mjenjačkih poslova, proizvodnje i prometa zlata i drugih plemenitih metala sa inostranstvom, kao i svih deviznih poslova koje obavljaju ovlaštene banke.

Narodna banka Jugoslavije može ovlastiti pojedine poslovne banke da one vrše određene poslove kontrole na način i pod uslovima koje ona odredi.

ELASTIČNOST IZVOZA 1 UVOZA - osjetljivost izvoza i uvoza prema djelovanju, odnosno promjenama različitih faktora, među kojima se centralno mjesto daje faktoru cijena i dohotka. Izvoz i uvoz se javlja kao reakcija na neuravnoteženost ponude i tražnje robe pri čemu značajnu ulogu igraju cijene.

Elastičnost domaće ponude izvoza prema cijenama izraženim u domaćoj valuti pokazuje za koliko će porasti izvoz s porastom ovih cijena. Ukoliko on raste u istoj mjeri koliko i cijena, onda se kaže da je izvoz elastičan. Međutim, ako izvoz raste brže (I), odnosno sporije (II) od porasta cijena, tada je izvoz visoko elastican (I), odnosno neelastičan (II). Na sličan način se posmatraju elastičnost strane tražnje izvoza, elastičnost domaće tražnje uvoza i elastičnost strane ponude uvoza prema promenama cijena.

Robna struktura izvoza i uvoza ima izuzetan značaj pri izučavanju e. i. i u., s obzirom da ponuda i tražnja raznih roba (esencijalni i luksuzni artikli) pokazuju različitu osjetljivost prema promjenama cijena.

Pored zavisnosti od cijena, izvoz i uvoz su takođe u uskoj korelacionoj vezi sa dohotkom. E. i. i u. prema dohotku pokazuje koliko će porasti ili opasti izvoz i uvoz s porastom ili padom nacionalnog dohotka. Ukoliko elastičnost pokazuje da uvoz i izvoz rastu brže od nacionalnog dohotka onda u tom slučaju vanjska trgovina postaje propulzivni sektor nacionalne ekonomije. Eiastičnost izvoza prema dohotku zavisna je od visine dohotka po stanovniku i stepena privredne specijalizacije.

24

KOMPENZACIONI POSLOVI - pod ovim pojmom se imaju u vidu prvenstveno tzv. »robne kompenzacije«. Riječ je o neposrednoj razmjeni jedne za drugu vrstu robe. Potreba za obavljanjem robnih kompenzacija javlja se skoro isključivo u zemljama sa deviznim ograničenjima. Ako, npr. domaći proizvođač ne raspolaže - ili ne može da nabavi - potrebnim devizama za plaćanje uvoza reprodukcionog materijala koji mu je potreban, onda se pokušava da nađe izlaz u zaključivanju robne kompenzacije. Domaći uvoznik nudi tada inostranom prodavcu reprodukcionog materijala neku drugu vrstu domaćih proizvoda u zamjenu za željeni uvoz reprodukcionog materijala. Iako robne kompenzacije ne predstavljaju nikakav progres u međunarodnoj robnoj razmjeni, već predstavljaju u stvari vraćanje na naturalnu razmjenu, ipak se u određenim sitnacijama ne mogu potpuno da odbace. Za obavljanje robnih kompenzacija su redovno potrebna prethodna odobrenja nadležnih organa u obje zemlje, a naročito u zemlji sa deviznim ograničenjima. Po sebi se razumije da se takva odobrenja izdaju samo onda ako se u zamjenu nude domaći proizvodi koji se inače teško mogu da prodaju u vidu samostalnog izvoznog posla. Iako je u pitanju neposredna razmjena (trampa) jedne za drugu vrstu robe, redovno se otvaraju neopozivi do-kumentarni akreditivi u oba smjera. Realizovanje ovih akreditiva je vezano (vinkulirano) za izvršenje isporuka suprotnog smjera. Pošto je u okviru kupovina i prodaja robe važna, pored ostalog, pozicija na tržištu koju ima kupac i prodavac, to će ovaj momenat da bude odlučan i u tome pogledu koja će strana morati prva da izvrši isporuku robe, tj. - drugim riječima - koja strana mora da finansira takav posao. Ugovorna strana sa slabijom pozicijom je redovno ona strana koja mora prva da izvrši isporuku robe u okviru robnog k. p. Pošto redovno mora da protekne izvjesno vrijeme od dana isporuke robe i stvorenog potraživanja u partnerskoj zemlji i dana izvršenja kontraisporuke, stvorena potraživanja izvozom treba da se nalaze u inostranstvu na računu ili domaćeg izvoznika ili domaćeg uvoznika (ukoliko nisu ista domaća preduzeća). Ovako stečena potraživanja u inostranstvu su vezana (ili - »vinkulirana«) za izvršenje isporuke robe suprotnog smjera. Ukoliko inostrani partner ne bi izvršio isporuku sa svoje strane, ipak bi stvoreno potraživanje izvozom ostalo u posjedu domaćeg preduzeća. Inače, ako bi se stvoreno potraživanje izvozom nalazilo u inostranstvu na računu inostianog partnera - a ovaj u međuvremenu padne pod stečaj - onda domaće preduzeće ne samo što ne bi došlo do željene robe već bi izgubilo i potraživanje od izvršenog izvoza.

Pod kompenziranjem se podrazumijeva i međusobno obračunavanje (»prebijanje«) pojedinačnih potraživanja sa obavezama iste vrijednosti prilikom bilansiranja. U tome pogledu zakoni u pojedinim zemljama predviđaju nekoliko mogućnosti: 1) obavezno kompenziranje; 2) mogućno ili nepravo kompenziranje, 3) nedozvoljeno kompenziranje.

KONTINGENT - određena količina ili vrijednost pojedine robe koja se smije izvoziti ili uvoziti za unaprijed utvrđeni vremenski period. Uvođenjem kontingenta ili kvota reguliše se stanje u platnom bilansu i obezbjeđuje snabdjevanje domaće privrede esencijalnim proizvodinia. Količinsko ograničavanje izvoza i uvoza kao mjera vanjskotrgovinske politike je praktikovana i od ranije, ali kontingenti ipak doživljavaju svoj procvat tek od svjetske ekonomske krize 1929-1933. g., koja ih je inaugurisala kao opći i redovan instrument. Njihovo neposredno dejstvo sastoji se u korigovanju domaće ponude i tražnje, što se sa svoje strane reperkutuje na nivo unutrašnjih cijena.Prema kriterijumu propisivanja i utvrđivanja, kontingenti se dijele na ugovorne

(konvencionalne) i autonomne. Ugovorni k. se utvrđuju prilikom sklapanja bilateralnih trgovinskih sporazuma, pri čemu ugovorne stope određuju kontingentne liste robe koje će se međusobno razmjenjivati, čime se istovremeno isključuje mogućnost nastajanja neravnoteže u međusobnom robnom prometu i plaćanju. Svaka ugovorna strana nastoji da, s obzirom na strukturu i asortiman robe, obezbjedi sto veći uvoz one robe koja joj je najpotrebnija, na račun neesencijalnih artikala, odnosno izvoz one robe kod koje raspolaže izvoznim viškovima i koji joj obezbjeđuju određeni rentabilitet. Autonomni k. predstavljaju od strane države određene količine

25

robe koje se mogu izvesti ili uvesti u određenom vremenskom periodu iz svih zemalja preko kojih je svaki dalji izvoz ili uvoz zabranjen.KONZULARNA FAKTURA - Prilikom naplate uvozne carine po sistemu »ad valorem« (od vrijednosti), visina carine na uvoz je izražena u procentima od fakturne vrijednosti uvezene robe. Ako bi uvoznik prilikom nvoznog carinjenja podnio fakturu na manju vrijednost od stvarne vrijednosti uvezene robe, onda bi manja vrijednost služila kao osnovica za izračunavanje iznosa koji bi se imao da plati na ime uvozne carine. Sloga redovno u ovim slučajevima carinski organi zemlje uvoznice zahtjevaju od domaćeg uvoznika da prilikom uvoznog carinjenja podnese tzv. kkonzularnu fakturu. U pitanju su prodavčeve komercijalne fakture koje se izdaju na posebnim obrascima konzulata kupčeve zemlje koji se nalazi u prodavčevoj zemlji, a koje konzulat ovjerava. Uz ove fakture može da bude priključena i kopija prodavčeve redovne komerijalne fakture. Smisao ovjere od strane konzulata kupčeve zemlje sastoji se u tome da je iskazana vrijednost prodate robe realna. Prema tome, ove fakture se nazivaju konzularne fakture stoga što ih ovjeravaju konzulati kupčeve zemlje koji se nalaze u prodavčevoj zemlji. Na taj način se sprečava mogućnost zloupotreba u pogledu plaćanja manje uvozne carine.

KREDITIRANJE VANJSKE TRGOVINE - Kratkoročno kreditiranje vanjske trgovine. I pored sve povoljnije pozicije koju na tržišu zauzima inostrani kupac, ipak je dalje zadržalo izvestan značaj i plaćanje u gotovu. Među raznim mogućnostima ovakvog načina plaćanja u praksi se javljaju sljedeći:1) stvarni »Clean Payment«; 2) dokumentarni inkaso; 3) robni dokumentarni akreditiv itd. Prema tome, kada je riječ o kratkoročnom vanjskotrgovinskom finansiranju, onda su principijelno mogućni sljedeći načini: 1) plaćanje unaprijed kupljene robe;2) plaćanje u momentu preuzimanja robe; 3) plaćanje u momentu izvršene otpreme robe, i 4) plaćanja po isteku kraćeg vremenskog perioda od dana izvršene otpreme robe. Tokom vremena je izgrađen cijeli niz bankarsko-tehničkih instrumenata koji se koriste u međunarodnom platnom prometu u vezi sa međunarodnom robnom razmjenom. S obzirom da pojedini načini plaćanja znače istovremeno i finansiranje vanjskotrgovinskih poslova bilo od strane uvoznika, bilo od strane izvoznika, za izbor načina plaćanja je od prvenstvenog značaja pozicija koju uživaju kupac i prodavac na tržištu.Srednjoročno kreditiranje vanjske trgovine - U praksi i literaturi bilo je dugo vremena uobičajeno da se pod kratkoročnim kreditima smatraju krediti sa rokovima otplate do jedne godine dana, srednjoročnim od jedne do četiri godine (u Švajcarskoj praksi čak samo do dvije godine), a preko toga dugoročnim. Međutim, prema današnjim shvatanjima se u srednjoročne kredite ubrajaju i krediti s rokovima otplate i do 10 godina. Razlog za ovo »razvodnjavanje« leži jednim dijelom u međunarodnoj konkurenciji, a drugim dijelom u postojanju platnosposobnih i platnonesposobnih kupaca robe iz pojedinih zemalja. Nekada je važio princip da dužina otplate kredita ne smije da pređe životni period upotrebljivosti nabavljene opreme. Rokovi otplate kredita- naročito u zemljama u razvoju - postali su na mnogim tržištima veoma važan argument za prodaju.Finansijski krediti - U ovu grupu se ubrajaju krediti koje inostranom kupcu odobrava neko mjesto u prodavčevoj zemlji (poslovna banka, emisiona banka, specijalizovana preduzeća za finansiranje ili država) - većinom na traženje prodavca robe - kako bi mogao blagovremeno da izvrši plaćanje kupljene robe ili korištenih usluga. Ako su u pitanju tzv. vezani finansijski krediti (»tied loans«), onda korisnik takvog kredita može da koristi novčana sredstva samo za kupovinu i plaćanje onih vrsta robe koje su predviđene ugovorom. Drugim riječima, tada finansijer može da. odlučuje koje projekte želi da potpomogne. Nije rijedak slučaj da se takvi sporazumi zasnivaju na tzv. ugovorima o okvirnim kreditima. U ovom slučaju su u pitanju posebni oblici izvoznih kredita. Okvirni ili transferni kreditl se zasnivaju na prethodno zaključenim državmm ugovorima. Ovim ugovorima se redovno predviđa: 1) maksimalan iznos (plafon) kredita za plaćanje izvršenih kupovina u zemlji koja je odobrila kredit; 2) jedinstveni uslovi otplate za sve pojedinačne

26

isporuke u okviru takvog kredita; 3) po pravilu se predviđa plaćanje avansa od 10% prilikom zaključenja pojedinih ugovora koji se mora da uplati izvan kreditnog sporazuma; 4) ostatak od 90% se plaća isporučiocima po izvršenom utovaru i otpremi prodane robe na teret transfemog kredita, s tim što dužnička zemlja ima da izvrši otplatu u roku od 10 godina (švajcarska praksa), dok se sa otplatama počinje i poslije nekoliko godina. Dalju varijantu transfernog kredita predstavljaju tzv. mješoviti krediti. Mnogim kupcima iz zemalja u razvoju, međutim, nisu bili dovoljni rokovi otplate od 10 godina, kao što im nije bila podnošljiva ni redovna komercijalna kamatna stopa, iako je predstavljala krajnju granicu za mogućnost finansiranja samo od strane poslovnih banaka. Rješenje je nađeno u tome što su uključeni i zvanični državni organi zemlje isporučioca da učestvuju jednim dijelom u takvom finansiranju (recimo sa 50%). Tako se javila nova varijanta tzv. kvalifikovanih transfernih kredita. Kamatna stopa za državnu tranšu je znatno niža od kamatne stope za tranšu poslovnih banaka, tako da inostrani korisnik zajma snosi u prosjeku nižu kamatnu stopu od redovne komercijalne stope. Isto tako i otplata državne tranše počinje tek po izvršenoj otplati tranše sa kojom su vršile finansiranje poslovne banke. Najzad, posebnu vrstu izvoznih kredita predstavlja tzv. paralelno fmansiranje. U pitanju je zajedničko finansiranje velikih projekata koje vrši jednim dijelom Svjetska banka ili finansijski instituti u službi pomoći za razvoj, a drugim dijelom zemlja isporučioca. U ugovorima o zajmu često se predviđa i tzv. komercijalna klauzula, kao neka vrsta klauzule najvećeg povlaštenja. Korisnici zajma se tada obavezuju da će blagonaklono da uzimaju u obzir ponude iz zemlje davaoca zajma, ukoliko su ponude konkurentne.

Međutim, ako korisnik kredita nije vezan u pogledu načina upotrebe novčanih sredstava iz odobrenog kredita, tj. ako je potpuno slobodan u pogledu izbora vrste robe koju želi da nabavi (pa čak i zemlje u kojoj će nabavku da izvrši), onda se govori o nevezanom finansijskom kreditu.

Dngoročno kreditiranje vanjske trgovine - Dok je nekada važilo pravilo »Trade follows the flag«, danas bi se prije moglo da govori o pravilu: »trgovina slijedi kapital« ili »roba slijedi kredit«. Pri tome igra povećanu ulogu, ako ne čak i presudnu, vremensko trajanje ponuđenog vanjskotrgovinskog finansiranja.

Kupovina i prodaja investicione opreme i kompletnih proizvodnih postrojenja se odavno ne vrši u gotovu, već na kredit. Kada je riječ o kreditima u ovim slučajevima, redovno su u pitanju krediti sa veoma dugim rokovima otplate.

U oblasti dugoročnog finansiranja značajnu ulogu igraju i obligacioni zajmovi. Ovakav način finansiranja dolazi u obzir naročito onda ako su u pitanju veliki projekti, a korisnici takvih zajmova (emitenti obveznica) dobro poznata preduzeća široj javnosti. Preduslov za plasiranje takvih zajmova je postojanje organizovanog tržišta kapitala. S obzirom da pojedini emitenti ne raspolažu odgovarajućom organizacijom za plasiranje obveznica, u praksi se redovno javljaju poslovne banke kao posrednici. Nije rijedak slučaj udruživanja većeg broja poslovnih banaka u obliku tzv. emisionog sindikata. Uloga poslovnih banaka pri tome može da bude trojaka: 1) direktno plasiranje obveznica; 2) komisiono plasiranje obveznica, i 3) čvrsto preuzimanje od strane ernisionog sindikata.

Posebnu varijantu predstavljaju tzv. zamjenjivi zajmovi (»Wandelanleihen«), što znači pravo vlasnika takvih obveznica da u momentu amortizovanja može da bira između isplate u gotovu ili ustupanja u zamjenu akcija emitentovog preduzeća.

MEĐUNARODNA VANJSKOTRGOVINSKA PLAĆANJA - Za razumijevanje suštine vanjskotrgovinskog fmansiranja nužno je davanje odgovora na sljedeća principijelna pitanja: 1) koji način su na raspolaganju privredniku za finansiranje kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih vanjskotrgovinskih transakcija; 2) u kojoj mjeri se mogu partneri u vanjskotrgovinskim transakcijama da obezbjede od eventualnih rizika, i 3) kakvu ulogu igraju pri tome devizni problemi.Finansiranje vanjskotrgovinskih poslova može da vrši: 1) proizvođač ili prodavac sa bankarskim aparatom u svojoj zemlji; 2) kupac robe sa bankarskim aparatom u svojoj zemlji. U novije

27

vrijeme je sve veća tendencija da finansiranje vrši izvoznik. Po pravilu, kupovine se vrše u onoj zemlji u kojoj se nabavka može da izvrši istovremeno i najjeftinije i sa najdužim rokovima otplate. Kupčeva deviza je postala: »Pay as you earn« (Plati koliko zarađuješ). Ako poslovne banke iz bilo kojih razloga nisu voljne ili nisu u mogućnosti da finansiraju pojedine vanjskotrgovinske poslove, ni banke u uvozničkoj zemlji, ni banke u izvoznikovoj zemlji, onda u nekim zemljama postoje posebno organizovana preduzeća (društva) za finansiranje »(Banker's Banker«).Prema klasičnoj klasifikaciji se vanjskotrgovinsko finansiranje raščlanjava na: finansiranje sopstvenim sredstvima, i finansiranje tuđim sredstvima.Na izbor načina vanjskotrgovinskog finansiranja utječu sljedeći faktori: 1) pozicija koju na tržištu ima kupac i prodavac; 2) odnos povjerenja koji vlada između poslovnih kontrahenata, i 3) zvanični propisi koji postoje u objema zemljama.U klasičnom bankarstvu nadležnost za finansiranje vanjskotrgovinskih poslova zavisi od dužine rokova otplate: 1) za finansiranje sa rokovima otplate od 6-12 mjeseci, finansiranja vrše poslovne banke; 2) za finansiranja sa rokovima otplate od 1 do 5 godina, pored poslovnih banaka, su nadležna specijalizovana preduzeća za finansiranje, i 3) finansiranja sa rokovima otplata preko 5 godina vrše se obično preko tržišta kapitala.»CIean Payment« i avansi. U slučajevima specijalne proizvodnje po porudžbini (koja nije serijska), avansi igraju veoma značajnu ulogu. Ukoliko nalogodavac (poručilac) ne bi odgovorio svojim obavezama, takvi proizvodi se teško mogu da prodaju drugim kupcima. Stoga proizvođači redovno zahtjevaju od kupaca uplatu izvjesnog avansa prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora. Međutim, zbog sve veće nestašice raspoloživih sredstava plaćanja, ovi avansi su sve niži, iako normalno variraju između 10% i 40%. Tako su u pojedinim industrijskim granama već postali uobičajeni rokovi otplate duga od 10 godina sa ugovorenim avansima od svega 10%. Bankarska garancija koju dobija kupac robe služi mu kao obezbjeđenje za uplaćeni avans.Dokumentarni inkaso - U praksi se javljaju slu čajevi prodaje robe na »otvoren račun«. To znači otpremu robe bez prethodne naplate unaprijed, kao i bez bilo kakvog prethodnog obezbjeđenja da će kupac robe da izvrši plaćanje fakturnog iznosa. Na taj način prodavac (izvoznik) snosi u cjelosti rizik od platne sposobnosti i spremnosti kupca da izvrši plaćanje. Neophodni preduslovi za prodaju i otpremu robe na »otvoren račun« su: dobri poslovni odnosi između kupca i prodavca robe, provjereno povjerenje između ugovornih partnera i zadovoljavajuća kupčeva likvidnost. Da kupac pri otpremi robe željeznicom ipak ne bi mogao da preuzme robu prije nego što izvrši plaćanje (što bi bio slučaj ako bi roba bila otpremljena na njegovu adresu), roba se željeznicom ne otprema na kupčevu adresu, već na ime špeditera ili banke u kupčevom mjestu, ali uz njihovu prethodnu saglasnost. Po tako izvršenoj otpremi robe, prodavac (izvoznik) predaje svojoj poslovnoj banci u svojoj zemlji primjerak fakture i duplikat tovarnog lista na naplatu (na inkaso) da ih podnese preko svoga bankarskog korespondenta u kupčevom mjestu kupcu robe na naplatu. Banka ili špediter, na čiju je adresu otpremljena roba željeznicom, mogu da stave kupcu robu na raspolaganje samo onda ako podnese dokaze da je iskupio fakturu i duplikat tovarnog lista.

Ako je pri otpremi robe pomorskim transportom predviđen uslov za preuzimanje robe tzv. »pun sklop« (»full set«) konosmana, onda robu može da preuzme samo onaj koji raspolaže svim originalnim primjercima konosmana u broju u kome je izdat u konkretnom slučaju. Tada otpremnik robe zadržava jedan primjerak pomorskog konosmana i predaje ga svojoj poslovnoj banci za naplatu (na inkaso), zajedno sa jednim primjerkom svoje fakture.

Ukoliko kupac robe ne bi iskupio dokumente koji su predati na naplatu, onda ne može ni da preuzme robu, tako da roba ostaje i dalje u vlasništvu i na raspolaganju prodavca robe. Drugo je pitanje pronalaženja novog kupca ili podnošenja troškova transporta ne samo za otpremu već i za povratak robe u prodavčevu zemlju.Robni dokumentarni akreditiv - U međunarodnom robnom prometu uspostavljaju poslovne odnose kupci i prodavci iz raznih zemalja, i to često veoma udaljenih, tako da se uopšte dobro ne poznaju. Usljed ovog nedovoljnog poznavanja razumljivo je što se javlja i izvjesno nepovjerenje:

28

niti se prodavcu pušta iz ruke roba bez prethodne naplate, a ni kupcu novac bez prethodnog prijema robe. Rješenje za prebrođavanje ovog nepovjerenja nađeno je u bankarskim instrumentima koji su poznati pod imenom »komercijalno kreditno pismo« (»Commercial Letter of Credit«) i »robni dokumentarni akreditiv«. Prvi pomenuti bankarski instrument se javio prvo u Engleskoj, odakle je prenijet i u SAD, dok je drugi instrument u primjeni u zemljama kontinentalne Europe.Akreditovati znači nekoga ovlastiti ili opunomoćiti da kod određenog mjesta može da naplati akreditovani iznos. U okviru oba pomenuta bankarska instrumenta u pitanju je uslovno akreditovanje, što znači da akreditovano lice mora prethodno da ispuni određene uslove da bi moglo da naplati akreditovani iznos. Ispunjavanje ovih uslova se sastoji u podnošenju ugovorenih dokumenata kojim se dokazuje da je izvršena otprema robe na adresu kupca.Robni dokumentarni akreditiv može da bude »opoziv« i »neopoziv«. Pod »opozivom« dokumentarnim akreditivom se podrazumijeva takav akreditiv koji mogu i akreditivna banka i kupac robe da opozovu svakog momenta, pa i bez obaveze da o tome obavjeste korisnika takvog akreditiva (prodavca robe). Mogućnost opozivanja postoji i u slučaju ako je predviđen rok važenja takvog akreditiva, i to ne samo po isteku predviđenog roka važenja već i prije toga. Ukoliko u »opozivom« akreditivu nije uopšte predviđen nikakav rok važenja, takav akreditiv se automatski gasi po isteku roka od šest mjeseci od dana otvaranja, ukoliko u međuvremenu nije ni iskorišten, ni opozvan.

Akreditivni posao je za banke čisto formalni posao, tako da se moraju naročito strogo da pridržavaju akreditivnih uslova. Kupoprodajni ugovor reguliše odnose između kupca i prodavca i nema nikakve veze sa bankama koje učestvuju u akreditivnom poslu.

Neopozivi akreditivi mogu da budu: 1) po viđenju ili gotovinski (isplata po preuzimanju uslovljenih dokumenata); 2) akceptni (umjesto isplate u gotovu, prodavac po predaji uslovljenih dokumenata dobija akcept akreditivne ili posredničke banke); 3) sa odloženim rokom plaćanja od dana predaje uslovljenih dokumenata (»Deferred Payment«) 4) negacijacioni; 5) revolving; 6) sa »crvenom klauzulom«;7) »Authority to purchase« odnosno »Authority to draw«; 8) »Back-to-Back«; 9) prenosivi.

Iako robni dokumentarni akreditiv nije ni u jednoj zemlji zakonom regulisan, ipak su u praksi od velike važnosti »Jedinstvene smjernice i običaje o dokumentarnim akreditivima« Međunarodne trgovinske komore iz Pariza (revidirani tekst od 1962. g.).

Posebni oblici finansiranja su: forfetiranje, kompenzacioni poslovi, barter-poslovi, »svič«-poslovi, trougaoni poslovi, »Leasing« faktorski poslovi (»Factoring«).

Forfetiranje - Forfetiranje znači eskontovanje (diskontovanje) mjenica bez prava regresa u odnosu na podnosioca mjenica u eskont. Ako je, npr., inostrani kupac u mogućnosti da izvrši plaćanje u čvrstoj valuti, ali tek poslije izvjesnog vremena, onda prodavac (izvoznik) - ukoliko želi da dođe odmah do gotovog novca - može takvo svoje potraživanje da forfetira, ukoliko je oformljeno u apstraktnom obliku (npr. u obliku kupčeve mjenične obaveze) sa bankarskom garancijom iz kupčeve zemlje. Redovan je slučaj da se kao uslov za forfetiranje zahtjeva bankarska garancija ili aval iz uvoznikove zemlje.

Procedura u vezi sa forfetiranjem je sljedeća: 1) prodavac robe (izvoznik) redovno dobija kupčevu mjeničnu obavezu sa garancijom jedne banke iz njegove zemlje (stvar je prodavca robe od koje će banke da prihvati takvu garanciju); 2) prilikom ustupanja domaćoj banci mjenice sa akceptom kupca, izvoznik (prodavac robe) navodi u indosamentu dopunu »bez regresa« (svakako uz prethodnu saglasnost banke koja vrši forfetiranje); 3) u praksi se obično u ovim slučajevima javlja solo ili sopstvena mjenica, a ne trasirana menica. Ukoliko je u pitanju trasirana mjenica, domaća banka koja vrši forfetiranje daje podnosiocu trate tzv. »oslobađajuću izjavu« kojom se izričito odriče prava regresa prema izdavaocu trasirane mjenice (prema prodavcu robe ili izvozniku). Međutim, pošto se po zakonu o mjenici trasant ne može da oslobodi takve obaveze, »oslobađajuće izjave« se mogu da primaju samo od prvoklasnih mjesta koja vrše forfetiranje. U

29

bankarskoj praksi se forfetiraju samo mjenice i potraživanja koja glase na čvrste valute, s tim što u takvim mjenicama treba da se predvidi i klauzula »efektivne isplate«.Barter-poslovi - Dok se u okviru robnih kompenzacija vrši neposredna razmjena jedne za drugu vrstu robe, dotle su barter-poslovi u pitanju onda ako se vrši razmjena deviza u vrijednosti isporuka robe u oba smjera.Trougaoni poslovi - U ovom slučaju se izvoznik određene vrste robe ne podmiruje uvozom željene robe iz zemlje uvoznika kome je isporučio svoju robu, već uvozom takve robe iz neke treće zemlje.

Svvitch-poslovi - Kupci robe iz zemalja sa deviz-nim ograničenjima imaju često potrebu da vrše i kupovine robe sa konvertibilnog područja. Pošto obično ne raspolažu slobodnim devizama za direktne kupovine na konvertibilnom području, tada pokušavaju da uključe nekog posrednika iz neke zemlje sa kojom je njihova zemlja u klirinškom odnosu. Takav posrednik kupuje željenu robu na konvertibilnom području i plaća je slobodnim devizama, dok je prodaja krajnjem kupcu uz naplatu u klirinškim devizama. Pri tome je cijena u klirinškim devizama redovno viša od nabavne cijene u slobodnim devizama. Ovaj višak se naziva »ažio«. Da bi ponovo došao do slobodnih deviza, posrednik upotrebljava stvoreno klirinško potraživanje za kupovinu bilo koje vrste robe u toj zemlji koju može da proda na konvertibilnom području za slobodne devize. Pri tome je redovno prodajna cijena u slobodnim devizama niža od nabavne cijene u klirinškim devizama. Ovaj gubitak se naziva »disažio« ili »diskont«, a prvi dio posla »ulaznim«, a drugi dio »izlaznim« poslom.

»Factoring« - U pitanju je djelatnost u okviru koje »faktor« preuzima od drugih preduzeća njihova stečena potraživanja prodajama robe, uz preuzimanje delkredere rizika, a po želji vrši eventualno finansiranje. Ugovorom može da se predvidi da faktor vrši isplatu prodavcu robe (isporučiocu) odmah pri preuzimanju stečenih potraživanja ili o rokovima njihove dospjelosti. U mnogim europskim zemljama tzv. »domesti-factoring« znači samo pružanje usluga oko naplate stečenih potraživanja sa eventualnim finansiranjem, ali veoma rijetko i sa preuzimanjem delkredere rizika. U tome slučaju je riječ o tzv. »account-receivable financingu«, kao u okviru bankarskih cesionih kredita. Ipak se razlika sastoji u tome što »faktor« ide nešto dalje u pogledu pružanja usluga nego što to može da učini banka.

»Factoring« je naročito pogodan za proizvođače srednje veličine, kao i za prodavce potrošnih dobara kod kojih postoji veliki broj faktura na relativno manje iznose, a koje su plative u roku između 0 i 90 dana.

Kao i u okviru cesionog kredita, tako i u okviru »factoringa« prodavač robe treba da obavjesti svoje kupce da isplate faktura o rokovima dospjelosti vrše označenom »faktoru«. Mali broj »faktora« obavljaju ove poslove u obliku tzv. »new stylea« ili »non notification factoringa« (kada se ne zahtjeva od prodavca robe da obavještava o tome svoje kupce).

U nekim zemljama (npr. u Švajcarskoj) postoje posebna preduzeća koja se u oblasti međunarodne trgovine bave i »Import-Factoringom« i »Export-Factoringom«. Po pravilu ova preduzeća iz raznih zemalja međusobno sarađuju. U novije vrijeme se javlja i ideja o tzv. »International Factoringu« iako su se dešavale nezgode ukoliko je preuziman i delkredere rizik. Stoga bi u ovom slučaju morala da budu rješena sljedeća pitanja: 1) vrste valuta u kojima će se vršiti fakturisanje i obračun: 2) snošenje rizika od eventualnih devalvacija i korištenje vanrednih zarada od revalvacija; 3) da li uvozni ili izvozni faktor garantuje i u slučaju otvaranja stečaja nad dužnikovom imovinom u vremenu između isporuke robe i roka dospjelosti naplate potraživanja; 4) snošenje gubitaka na kamatama u slučaju odlaganja rokova sprovođenja transfera; 5) odgovornost u slučaju nastajanja štete na isporučenoj robi (kvar, požar i sl.) itd. Pa ipak se već govori i o tzv. »tele-factoringu« (saradnja pomoću kompjutera između uvoznih i izvoznih faktora - »on-line-real-time«.

»Confirming« - Dok je za izvoznika najpovoljnije plaćanje u gotovu, kupci smatraju da je za njih najpovoljniji način plaćanja ako se kupovina izvrši na kredit. Ako se inostrani kupac (uvoznik) obrati poslovnoj banci u prodavčevoj (izvoznikovoj) zemlji za finansiranje posla, onda

30

on traži od takve banke konfirmiranje (»Confirming«). Ovakav način finansiranja se sastoji u tome što u okviru »Confirminga« materijal (dokumente) za eskontovanje podnosi banci inostrani kupac (uvoznik), a ne domaći prodavac (izvoznik). Umjesto stvarnog »Confirminga« javlja se često u mnogim slučajevima - uprošćenosti radi - kredit koji se odobrava inostranom kupcu. Ovakav način srednjoročnog finansiranja je, po pravilu, prilično skup. Kao osnov služi tada kamatna stopa novčanog tržišta za srednjoročne zajmove koja je obično viša od stope za novčane kredite do 12 mjeseci, a isto tako viša i od uslova na tržištu kapitala za zajmove preko 5 godina. Ukoliko su kamatne stope na novčanom tržištu sirviše visoke, mogućno je da se za srednjoročne kredite primjenjuje prosječna stopa ili se predviđa ponovno utvrđivanje kamatne stope svakih 3 do 6 mjeseci (»floating rate«).

MEĐUNARODNI ROBNI SPORAZUMI - Potreba za regulisanjem tržišta pojedinih sirovina i prehrambenih artikala zaključivanjem međunarodnih ili regionalnih sporazuma pojavila se još početkom ovog stoljeća, a i ranije. U početku su ti sporazumi imali karakter kartelnih sporazuma, zaključenih između proizvođačkih grupa pojedinih zainteresovanih zemalja, ali pošto iza njih nije stajao, ili nije stajao u dovoljnoj mjeri, autoritet državne vlasti, to nije postojala dovoljna mogućnost da se obezbjedi obavezno poštovanje njihovih odredaba o ograničavanju proizvodnje i izvoza u koju svrhu su bili zaključeni.Da bi se uklonili nedostaci koje nužno imaju privatni karteli u tako nepreglednoj oblasti kao što je sirovinska privreda, to se već vrlo rano pojavila potreba da se zaključuju sporazumi između država - međudržavni robni sporazumi - koji su u početku imali iste ciljeve kao sporazumi tipa kartela, i veoma sličan karakter. Prvi sporazum te vrste je Međunarodni sporazum o šećeru ili Briselska konvencija iz 1902. g. Međutim i poslije toga, a naročito u periodu dvadesetih godina ovog stoljeća, još uvijek su zaključivani sporazumi koji su imali poluprivatni i polujavni karakter, ili su bili ograničeni na neke regione, kao npr. Stevensonova šema za kaučuk (za područje Malaje i Cejlona) iz 1921. g., tzv. Bandung pul za kalaj iz 1921. g. i neki drugi. Od međudržavnih spo-+razuma međuratnog perioda treba pomenuti Međunarodni sporazum o pšenici iz 1933. (koji je trajao svega godinu dana) i Međunarodni sporazum o šećeru iz 1937. g.Poslije drugog svjetskog rata pitanje međunarodnih akcija za regulisanje tržišta sirovina bila je predmet raspravljanja na međunarodnim konferencijama za trgovinu i zaposlenosti u Ženevi, 1947, g. i u Havani, 1948. g. Na ovoj posljednjoj je usvojena tzv. Havanska povelja o Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji (MTO). Pošto nije došlo do osnivanja MTO to Havanska povelja ima samo karakter historijskog dokumenta, ali njena VI glava, u kojoj je regulisana materija međudržavnih robnih sporazuma proglašena je od strane Ekonomskog i socijalnog savjeta UN za obaveznu smjernicu za zaključivanje međudržavnih robnih sporazuma. Kako ih definiše Glava VI ciljevi tih sporazuma jesu:

da se preduprijede ili olakšaju ozbiljne privredne teškoće koje mogu nastupiti u slučajevima kad usklađenje proizvodnje sa potrošnjom ne može biti izvršeno normalnim snagama tržišta; da pruže okvirne propise za preduzimanje mjera kojima je zadatak da provedu privredno prilagođavanje čija je svrha povećanje potrošnje, da preduprijede ili svedu na manju mjeru izrazite fluktuacije u cijenama bilo koje sirovine; da obezbjede cijene koje su pravične za potrošače a pružaju razumnu zaradu proizvođačima; da obezbjede održavanje postojećih prirodnih resursa i zaštitu od njihova nepotrebnog iscrpljivanja; da obezbjede pravilnu raspodjelu (racionisatije) sirovina u kojima se osjeća oskudica, i dr.Obezbjeđenje zaštite potrošačkih interesa odredbama o »pravičnim cijenama« predstavlja utoliko novinu Što se tom odredbom derogira praksa privatnih kartela u kojoj je vođeno računa samo o interesima proizvođača. Pošto se sporazumi obično zaključuju u situacijama gdje se pojavljuju »viškovi koji vrše pritisak na tržište« (burdensome surplus), što uostalom po odredbama Glave VI predstavlja i preduslov za zaključenje sporazmna, to je odredba o zaštiti potrošača manje-više platonskog karaktera.

31

Za nadzor nad razvojem proizvodnje i tržišta pojedinih proizvoda postoji niz studijskih grupa (komisija, komiteta, savjetodavnih komiteta, savjeta i sl.), kao što su međunarodne grupe za studije o probleinima kaučuka i vune, Međunarodna komisija za pirinač, Međunarodni konsultativni komitet za pamuk, međunarodni savjeti za šećer i pšenicu. U slučaju zaključenja sporazuma ovi savjeti ili komiteti vrše funkciju upravnog organa međudržavnog robnog sporazuma za artikal na koji se odnose.

U periodu poslije drugog svjetskog rata zaključeni su sljedeći međudržavni robni sporazumi (neki od njih kao Međunarodni sporazum o šećeru predstavljaju samo produženje predratnog sporazuma), Međunarodni sporazum o pšenici, Međunarodni sporazum o šećeru, Međunarodni sporazum o kalaju, Međunarodni sporazum o kakaou, Međunarodni sporazum o kafi, Međunarodni sporazum o maslinovom ulju. Većina ovih sporazuma su tzv. restriktivne šeme, a Međunarodni sporazum o kalaju operiše putem tamponskog stoka. Primjer sporazuma za konzervaciju prirodnih resursa je Medunarodna konvencija za regulisanje lova na kitove.

NEVIDLJIVI IZVOZ I UVOZ - obuhvata izvoz i uvoz usluga, odnosno tzv. nerobni dio u vanjskotrgovinskom prometu. Za mnoge zemlje, uključujući i Jugoslaviju u godinama od 1960. na ovamo, nevidljivi izvoz i uvoz predstavlja veoma značajnu stavku u ekonomskim odnosima sa inostranstvom, prije svega zbog toga što se u međunarodnim plaćanjima ove dvije stavke nalaze u komplementarnom odnosu. Prihodima od jedne grupe mogu da se pokrivaju rashodi druge grupe navedenih transakcija. U nevidljivi izvoz i uvoz spadaju sljedeće kategorije transakcija: saobraćajne usluge; turističke usluge; usluge osiguranja; prihod, odnosno rashod od investicija u inostranstvu; prihod i rashod od predstavništava u inostranstvu, kako privrednih,tako i diplomatsko-konzularnih; prihodi i rashodi po osnovu autorskih prava, korištenja licence, iznajmljivanja filmova, troškovi komuniciranja, oglašavanja i sl.

Postoji još jedna značajna kategorija koja se u nekim zemljama unosi u bilans kao kategorija jednostranog transfera, a u drugim kao dio nevidljivog izvoza (prodaja usluga inostranstvu) - to je rad privremeno zaposlenih lica u inostranstvu. Dok je u slučaju iseljeničkih doznaka nedvosmisleno njihovo evidentiranje u grupu transakcija koje spadaju u jednostrani transfer, budući da je riječ o emigrantima koji su stalno nastanjeni u inostranstvu, doznake od lica privremeno zaposlenih u inostranstvu mogu da se tretiraju kao prihod od izvoza po nerobnoj osnovi, jer je u pitanju prodaja određenih usluga, pošto privremeno zaposleni u inostranstvu nisu integralni dio nacionalne ekonomije u kojoj su privremeno zaposleni, već ekonomije u koju šalju doznake. (U jugoslovenskom bilansu plaćanja ovo je posebna stavka.)

Za pojedine zemlje specifična težina nevidljivog izvoza i uvoza je različita, ali za gotovo svaku zemlju neka kategorija transakcija ove vrste ima veoma značajnu ulogu u opštem bilansiranju ekonomske saradnje sa inostranstvom. Međutim, i u ovom pogledu postoje neke osnovne tendencije. Visoko razvijene zemlje koje su u prošlosti ili danas imale funkciju tzv. zrelog kreditora u međunarodnoj privredi, imaju veoma visoke prihode po nerobnoj osnovi, prije svega preko dividendi kamata od kapitala plasiranih u inostranstvu. Za zemlje dužnike, odliv sredstava po ovoj osnovi predstavlja veliko opterećenje i pritisak na tekuće prihode od izvoza. Istovremeno, neke od zemalja dužnika mogu da imaju prihode od izvoza po nerobnoj osnovi bilo preko prodaje turističkih usluga, bilo preko prodaje usluga radne snage privremeno zaposlenih lica u inostranstvu.Svaka od usluga, odnosno osnova za nevidljivi izvoz ima svoje prednosti i nedostatke. Dok je prihod od transportnih usluga, pomorstva i osiguranja nesumnjivo pozitivna stavka, rashod po ovoj osnovi pored generalne primjedbe da znači odliv deviza, istovremeno ukazuje i na zavisnost te zemlje od strane zastave, što može da ima negativne posljedice u određenim kritičnim trenucima. Istovremeno, zemlje koje ostvaruju prihod od prodaje usluga radne snage, manifestuju svoju slabost da obezbjede zaposlenost u nacionalnoj ekonomiji, sa svim ekonomskim, socijalnim, političkim, kao i posljedicama po porodične odnose koje prate ovakav »prihod od izvoza po nerobnoj osnovi«. Orijentacija na plasman kapitala u inostranstvo može da doprinese

32

povećanju prihoda na bazi izvoza kapitala, ali istovremeno znači da zemlja izvoznica kapitala nema tako privlačne uslove za plasman kao što to nudi inostranstvo. Ipak, prednost od izvoza kapitala nije samo u prihodima od plasmana već i u činjenici da je često to jedina mogućnost da se obezbjedi »ulaz na tržište«, ili obezbjede novi izvori za kupovine sirovina i materijala za potrebe zemlje koja izvozi kapital. Budući da svako investiranje u inostranstvu znači i ulaženje u dodatne rizike, nije slučajno što se prilikom donošenja odluke o plasmanu u inostranstvo obavezno računa i na veće prihode nego da je kapital investiran u nacionalnoj privredi.

Imajući u vidu opći privredni razvoj i porast dohodaka u razvijenim i socijalističkim zemljama, može da se očekuje da će razvijene kapitalističke i socijalističke zemlje imati sve veću zastupljenost i kategorije nevidljivog izvoza i uvoza, i to kako u pogledu priliva, tako i u pogledu odliva sredstava, ispoljavajući na taj način veoma razuđene oblike ekonomske saradnje s inostranstvom. Što se pak nerazvijenih tiče, najveći broj tih zemalja ima u domenu nevidljivih stavki veće rashode nego prihode, tako da ne mogu da računaju da poremećaje u robnom sektoru nadoknade boljim funkcionisanjem tzv. nevidljivog sektora u ekonomskim odnosima s inostranstvom.

ODNOSI RAZMJENE — (engl. Terms of trade) mjera kupovne snage izvoza za jedinicu uvoza. Ako uvozne cijene relativno rastu prema eksportnim cijenama, odnosi razmjene se pogoršavaju; ako izvozne cijene relativno rastu prema uvoznim cijenama, odnosi razmjene se poboljšavaju. Uobičajena mjera odnosa razmjene roba je izračunati indeks koji se dobija deljenjem indeksa izvoznih cijena sa indeksom uvoznih cijena. Porast indeksa u tekućoj godini upoređen sa prethodnom godinom, označava poboljšanje odnosa razmjene, a opadanje indeksa označava pogoršavanje razmjene.

0 odnosima razmjene može se govoiiti ne samo u oblasti vanjske trgovine već i u drugim tržišnim oblastima gdje se izvjesni subjekti pojavljuju i kao kupci i kao prodavci (odnosi razmjene poljoprivrednih proizvođača).

Pojam odnosa razmjene vezuje se za pitanje koristi koje međunarodna trgovina obezbjeđuje zemljama koje se javljaju u razmjeni i koje je Rikardo (D. Ricardo) formulisao u svojoj teoriji uporednih (komparativnih) troškova. Mil (J. S. Mill) je dopunio Rikardovu teoriju, koji je odnose razmjene posmatrao ne samo sa stanovišta proizvodnje i ponude već i sa stanovišta potrošnje i tražnje, konstatujući da se odnosi razmjene utvrđuju u razmaku uporednih troškova prema recipročnoj tražnji, na nivou na kome se uvoz i izvoz izravnavaju. Milova teorija međunarodnih odnosa zasniva se na jednačini razmjene.

Pa. Qa = Pb . Qb

gdje Pa označava cijenu, a Qa količinu proizvoda koje zemlja izvozi, a Pb cijenu, i Qb količinu proizvoda koje ta ista zemlja uvozi.

U svom prvobitnom obliku odnosi razmjene su imali naturalni izraz i pokazivali su količinu uvoznog proizvoda koji se dobija po jedinici izvoznog proizvoda, i preko nje, količinu inosrranog radnog fonda (inostranih faktora proizvodnje) koja se razmjenjuje za dati fond domaćeg rada (za domaće faktore). Sa prelaskom na agregatni izraz modifikuje se uloga odnosa razmjene, jer u obliku odnosa srednjih novčanih cijena izvoza i uvoza odnosi razmjene označavaju kupovnu snagu izvoza u jedinicama uvoza. Pored toga, u odnose razmjene uključeni su problemi ravnoteže trgovinskog bilansa i problem razlike između tržišnih cijena i cijene koštanja. Postoji više koncepata odnosa razmjene.

1. Čisti odnosi razmjene (net barter terms of trade) izražavaju se u vidu odnosa indeksa izvoznih prema indeksu uvoznih cijena i pokazuje relativne promjene koje tokom vremena nastaju u kupovnoj snazi izvoza računatoj prema nekom periodu uzetom za bazu upoređenja. Obično se odnos razmjene računa kao odnos prosječnih cijena izvozne robe prema prosječnim cijenama uvozne robe, dakle kao robni odnos razmjene. Neki, u ove odnose razmjene uključuju i odnos tekućih transakcija (cijene usluga, transporta i sl.).

33

2. Bruto-odnosi razmjene (gross barter terms of trade) polaze od pretpostavke ravnoteže trgovinskog (ili tekućeg platnog) bilansa, odnosno da se čitav uvoz plaća izvozom. Međunarodni ekonomski odnosi obuhvataju i kretanje kapitala. Bruto-odnosi razjmene izražavaju se kvantum-indeksima (indeksi fizičkog obima) izvoza i uvoza.

3. Faktorski odnosi razmjene označavaju odnos izvoznih prema uvoznim cijenama u zavisnosti od nivoa proizvodnih troškova. Faktorski odnosi razmjene mogu biti jednostruki (prema cijenama koštanja domaćih izvoznika) ili dvostruki (prema cijenama košianja domaćih i inostranih izvoznika).

4. Prihodni i rashodni odnosi razmjene predstavljaju u stvari čiste odnose razmjene pomnožene kvantum-indeksom izvoza ili uvoza, a pomoću njih se utvrđuje relativna dobit ili gubitak od vanjske trgovine.

5. Sektorski i regionalni odnosi razmjene. Sektorski odnosi pokazuju da li se kupovna moć datog izvoznog sektora povoljnije razvija od ostalih sektora izvoza, a upoređuje jediničnu vrijednost datog izvoznog sektora prema jediničnoj vrijednosti uvoza tog sektora. Slično je i sa utvrđivanjem sektora uvoza. Kod regionalnih odnosa razmjene upoređuju se jedinične vrijednosti izvoza po zemljama namjene prema jediničnim vrijednostima uvoza iz tih zemalja.

OFF-SHORE - Ovako se nazivaju investicioni fondovi s pravnim sjedištem u zemljama u kojima postoji sloboda ili prednost od oporezivanja (Bahama, Lihtenštajn, Luksemburg, Holandski Antili, Panama), iako mogu da nastanu veliki rizici zbog nepostojećeg ili nedovoljnog zakonodavstva radi zaštite ulagača u takve fondove. Off-shore kupovine (engl. off shore purchases - kupovine izvan obala) su kupovine robe koju se plaćale SAD, dok tako kupljena roba nije doticala američku obalu. Takav slučaj je bio sa kupovinama koje su plaćane sredstvima iz američke pomoći (European Recovery Program), dok su isporuke robe vršene iz drugih zemalja. Specifičnost je u tome što se ekonomska pomoć pružala indirektno, kroz direktau vojnu pomoć. Od 1952. g. SAD su kupovale oružje i vojnu opremu u zemljama zapadne Europe, a zatim to isto oružje i opremu ustupale na korištenje pomenutim zemljama. Na taj način jačan je vojni potencijal Zapadne Europe, a istovremeno obezbjeđen je i priliv dolarskih sredstava potrebnih za poratnu obnovu Zapadne Europe. U vrijeme kada su tzv. off-shore kupovine praktikovane, u Europi je vladala nestašica dolara (jer je većina zemalja praktično bila bez deviznih rezervi), pa je vlada SAD ukinula ograničenje, kojim je korištenje dolarskih sredstava iz pomoći bilo isključivo vezano za kupovine u SAD, kako bi pomogla zapadnoeuropskim zemljama u rješavanju problema vanjske likvidnosti. Ukidanje obavezne kupovine u SAD dovelo je do oštre konkurentske borbe europskih zemalja koje su u međusobnoj trgovini sve više insistirale na plaćanju u dolarima - često za istu robu prihvatajući niže dolarske cijene umjesto viših cena u nekoj drugoj europskoj valuti, čime se instrumenat off-shore fondova izrodio, jer je umjesto stimulisanja međueuropske trgovine delovao upravo suprotno, budući da su sve europske zemlje pokušavale da akumulišu rezerve dolara.

OSIGURANJE IZVOZNIH KREDITA - Iako se najveći dio svjetskog vanjskotrgovinskog prometa obavlja uz plaćanje u gotovu, u šezdesetim godinama ovog vijeka počela se snažno razvijati izvozna ekspanzija uz korištenje tzv. liferantskih kredita (suppliers credits), naročito za finansiranje izvoza kapitalne opreme. Ovaj metod se posebno koristi kao sredstvo za stimulisanje izvoza iz razvijenih kapitalisti6kih zemalja u nerazvijene zemlje. Krediti ove vrste, kao i krediti uopšte uključuju i određene vrste rizika, koji se mogu svrstati u sljedeće osnovne kategorije:

poslovni rizici, rizici. netransferabilnosti, politički rizici (eksproprijacija, pacionalizacija) i rizici rata i unutrašnjih nemira, pučeva, revolucionarnih poremećaja i sl. Dok se poslovni rizici (prve dvije od navedenih kategorija rizika) osiguravaju putem bankarskih garancija, one nisu dovoljne kad je riječ o tzv. nekomercijalnim rizicima.

34

Za osiguranje od nekomercijalnih rizika, veliki broj zemalja ima razrađen poseban sistem osiguranja, prije svega uz učešće državnih ili poludržavnih ustanova. Osiguranje rizika postaje u savremenim uslovima deo izvoza na kredit. Državne ustanove za osiguranje izvoza posluju paralelno sa privatnim osiguravajućim društvima. Velika Britanija je bila prva zemlja koja je uvela ovu vrstu osiguranja. Osiguranje vrši posebno odjeljenje Komiteta za trgovinu (Exchange Credit Guarantee Department pri Board of Trade), ECGD vrši osiguranje svih rizika bilo da je riječ o izvozu robe ili o izvozu kapitala. U SAD osiguranje izvoznih kredita obavlja EXIM banka (Export-Import Bank), u Italiji ovlašteno društvo za poslove osiguranja i reosiguranja INA, u Zapadnoj Njemačkoj Hermes, itd.

U Jugoslaviji je u osiguranje izvoznih kredita za plasman opreme u nerazvijene zemlje u potpunosti obezbjeđivala država i preduzeća izvoznici su dobijala punu vrijednost izvezene robe neposredno po njenom otpremanju. Poslije 1965. g. raslo je učešće preduzeća u kreditiranju izvoza opreme i brodova i 1970. g. dostiglo 40% ukupnog iznosa kredita. Od 1. 1 1968. g. optpočeo je s aktivnošću Fond za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova. Fond je savezna institucija i ima za cilj regionalno i gransko usmjeravanje izvoza opreme i brodova iz Jugoslavije i izvođenje investicionih radova u inostranstvu. Fond je 1968. g. usvojio osnovna dokumenta o poslovanju (odobrena od Saveznog izvršnog vijeća), kao što su: Opći uslovi za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova, Pravila za osiguranja od rizika proizvodnje, Pravila za osiguranje potraživanja od inostranih dužnika.

Do reorganizacije Fonda za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova došlo je 1972. g. kada je umjesto statusa savezne institucije, Fond postao ustanova udružene privrede. Bivša sredstva iz saveznih izvora sada se obezbjeđuju Fondu preko ugovora sa republikama i pokrajinama, zatim od dugoročnih kredita Narodne banke (na 25 godina) i osnivačkim ulozima zainteresovanih preduzeća za izvoz opreme, brodova i izvođenje investicionih radova u inostranstvu.

REEKSPORTNI POSLOVI - U »Međunarodnoj konvenciji o privrednim statistikama« ranijeg Društva naroda iz 1928. g. iznijeta je definicija pojma reeksport. Pod reeksportom u smislu pomenute konvencije podrazumijeva se ponovni izvoz svake uvezene robe koja se ponovo izvozi u neprerađenom obliku. Pri tome nije od značaja da li je uvezena roba uvozno ocarinjena ili nije, tj. da li je ušla u domaće carinsko područje ili je bila smještena na bilo kome vancarinskom području (slobodna smjestišta, slobodne zone itd.). Prema tome, da bi se moglo da govori o reeksportu, potrebno je da inostrana roba bude stvarno uvezena na teritoriju zemlje koja vrši ponovni izvoz (reeksport). Prepakivanje, miješanje i sl. ne smatra se pri tome preradom robe. Ukoliko posrednici iz pojedinih zemalja vrše kupovine robe u jednoj zemlji i ovako kupljenu robu prodaju u drugim zemljama, a da pri tome roba uopšte ne prođe fizički kroz njihovu zemlju, takvi poslovi - u smislu pomenute definicije - ne predstavljaju reeksportovanje. Ovakvi poslovi spadaju u poslove međunarodnog trgovinskog posredovanja, a nazivaju se i »svič« (Switch) poslovima (zaobilaženje plaćanja kupljene robe preko treće zemlje). U Konvenciji o slobodi tranzita, donijetoj 1921. g. na Međunarodnoj konferenciji u Barceloni, iznijeta je definicija pojma tranzit. Prema ovoj definiciji smatra se da se roba kao i brodovi, kola, vagoni i druga prijevozna sredstva, pa i lica i prtljag nalaze u tranzitu, ako prolaze kroz teritoriju određene zemlje i ako taj prolaz predstavlja samo jedan dio cijelog putovanja koje je započeto, a koje treba da se završi izvan granica zemlje preko koje se vrši prijevoz. Na istom mjestu su definisani i pojmovi direktnog i indirektnog tranzita. Pod direktnim tranzitom se podrazumijeva takav provoz kroz zemlju kod kojeg ne nastupa nikakvo zadržavanje robe, izuzev zadržavanja koje je uslovljeno iz čisto saobraćajnih razloga. Međutim, indirektni tranzit je u pitanju onda ako zahtjeva pretovar u zemlji preko koje se roba provozi.

RIZIK U VANJSKOJ TRGOVINI - Javlja se u oblasti vanjskotrgovinskog finansiranja podjednako bez obzira da li je riječ o kratkoročnom, srednjoročnom ili dugoročnom finansiranju.

35

Po sebi se razumije da je procjenjivanje rizika za srednjoročna finansiranja daleko teže nego za kratkoročna.

Rizicima se nazivaju sve mogućnosti nastajanja štete usljed nepredviđenih događaja, s jedne strane, dok se, s druge strane, govori o opasnostima usljed donošenja pogrešnih odluka. Mnogi autori raščlanjuju rizike na komercijalne i političke. Ostavljajući po strani posljedice više sile, komercijalni rizici bi se odnosili na štete koje bi mogle da nastanu usljed toga što kupac robe odbije da preuzme otpremljenu mu robu ili odbije da izvrši plaćanje. Ovi rizici zavise isključivo od boniteta kupca robe. Prodavač robe, odnosno njegova poslovna banka, mogu djelimično da se obezbjede od komercijalnih rizika na razne načine u okviru pojedinih oblika finansiranja. Inostrani ili politički rizici su opasnosti koje mogu da nastanu usljed nepovoljnog razvoja u oblasti trgovinske politike (zabrane uvoza, ratovi, bojkoti, štrajkovi, nemiri, prevrati itd.). Rizici koji se pri tome javljaju mogli bi se, prema tome, da svrstaju u sljedeće kategorije: 1) delkredere rizik; 2) inostrani ili politički rizik; 3) monetarni rizik; 4) transferni rizik, i 5) akumulirani rizik.

Pod delkredere rizikom se podrazumijeva bonitet dužnika, tj. u pitanju je rizik koji se može da procjeni na osnovu komercijalnih kriterijuma. Provjeravanje tzv. »Standinga« inostranog dužnika vrlo često praktično nije moguće, a osim toga su u pitanju i poslovi u prilično zamašnim iznosima. To je razlog što davaoci kredita zahtjevaju tada skoro redovno garancije banaka iz kupčeve zemlje u raznim oblicima, pored neposredne kupčeve obaveze. Inostrani ili politički rizik se odnosi na teškoće oko transfera ili moratorijume, platnu nesposobnost dužnikove zemlje i oduzunanje vlasništva ili preduzimanje niza kakvih drugih mjera koje otežavaju nesmetano upravljanje, rukovanje i korištenje imovine. Ove rizike je veoma teško procijeniti ili se uopšte ne mogu da procjene. Transferni rizik je u pitanju onda ako je inostrani dužnik voljan i u mogućnosti da izvrši otplatu korištenog kredita, ali ga u tome sprečavaju zvanični propisi u njegovoj zemlji. Monetrni rizik se odnosi na eventualne kasnije promjene vrijednosti valute u kojoj je zaključen ugovor. Kasnije promjene vrijednosti ugovorne valute mogu da nastanu usljed sprovođenja devalvacija i revalvacija ili usljed promjene deviznih kurseva. Ukoliko bi ugovorna valuta kasnije revalvirala, davalac zajma bi ostvario vanrednu zaradu. Međutim, rizik od eventualnih devalvacija može dobrim dijelom da se otkloni ako se ugovori o zajmu zaključuju u čvrstim valutama koje se procjenjuju da neće devalvirati ili predviđanjem tzv. deviznih (valutnih) ili zlatnih klauzula. Rješenje se pokušava da nađe i na deviznom terminskom tržištu. Ali, teškoće su u tome sto se terininski poslovi zaključuju samo za nekoliko mjeseci, dok je prolongiranje takvih poslova vezano za nove troškove. Poslije prelaženja na konvertibilnost važnijih valuta krajem 1958. g. i održavanja deviznih kurseva u određenom rasponu oko pariteta pomoću intervencija emisionih banaka na deviznom tržištu, monetarni rizik usljed promjene kursa nije bio veliki.

Srž problema finansiranja izvoza predstavlja, prema tome, pitanje: ko treba da snosi razne rizike - domaći proizvođač (izvoznik) ili njegova poslovna banka, ukoliko finansiranje treba da izvrši prodavac robe. S obzirom da poslovne banke koriste tuđa prikupljena novčana sredstva za odobravanje kredita, njihove granice su suviše uske za preuzimanje rizika. S druge strane, ono što bi za pojedinog izvoznika predstavljalo pojedinačan rizik, to bi za banke imalo za posljedicu kumuliranje bezbroj pojedinačnih rizika jer posluju sa većim brojem domaćih izvoznika. U tu svrhu su u mnogim zemljama zavedene državne tzv. garantije izvoznog rizika (Hemes u SR Njemačkoj, COFACE u Francuskoj, ECGD u Vel. Britaniji, INA u Italiji). Ovim garantijama države preuzimaju obaveze prema svojim proizvođačima i izvoznicima da će im one izvršiti plaćanje, ukoliko to ne bi bio u mogućnosti inostrani dužnik.

ROBNE LISTE - spiskovi robe koja će biti predmet razmjene između zemalja ugovornica. Sastavni su dio trgovinskih sporazuma, sporazuma i protokola o robnoj razmjeni i investicionih sporazuma. Obično su to dvije liste: lista robe koja će se izvoziti i lista robe koja će se uvoziti. U njima mogu biti predviđeni i kontingenti pojedine robe - izraženi u vrijednosti ili u količini. Robne liste su neobavezne, ali države treba da nastoje da se one što potpunije ostvare. Ugovaraju

36

se najčešće za godinu dana, a mogu se i revidirati – zbog izmjenjenih potreba ili radi uravnoteženja međusobne razmjene.

ROBNI KLIRING - međusobna plaćanja samo po robnom osnovu, predviđena platnim sporazumom. Međutim, skoro je redovan slučaj da se istim platnim sporazumom predviđaju i izvjesna nerobna plaćanja pored plaćanja u vezi sa izvozom i uvozom robe. Plaćanja po robnom osnovu mogu da se vrše samo ako se odnose na ugovorene vrste i količine robe. Prilikom regulisanja ekonomskih odnosa na bilateralnom osnovu zaključuje se i trgovinski sporazum, pored platnog sporazuma. U robnim listama uz trgovinski sporazum predviđaju se vrste, količine i približne vrijednosti robe koje dolaze u obzir za izvoz i uvoz u narednom periodu (obično za jednu godinu dana). Obavezne robne liste znače da obje zemlje moraju da uvezu i izvezu sve što je u takvim listama predviđeno. Drugim riječima, ugovorene robne liste obaveznog karaktera predstavljaju neku listu velike međudržavne robne kompenzacije. Samo nekoliko godina po završetku posljednjeg svjetskog rata javljale su se u praksi obavezne robne liste. Fakultativne robne liste znače da je prepušteno preduzećima obiju zemalja da uspostavljaju poslovne kontakte i da tek tada zaključuju konkretne kupoprodajne ugovore, ukoliko su poslovno zainteresovana (ako im odgovara vrsta i kvalitet robe, rokovi isporuke, cijene i uslovi plaćanja). Prema tome, iako se ugovaraju uravnotežene robne liste po ukupnim vrijednostima, ipak ne moraju da budu jednaki volumeni plaćanja u oba smjera pri postojanju fakultativnih robnih lista. A danas se u praksi javljaju isključivo fakultativne robne liste. To je razlog za pojavu aktivnih i pasivnih salda na zbirnim ili klirinškim računima. Predviđene količine pojedinih vrsta robe u robnim listama nazivaju se izvoznim i uvoznim robnim kontingentima. Ukoliko su predviđeni između dve zemlje, onda su u pitanju bilateralni robni kontingenti, a ako se odnose na inostranstvo kao elinu, onda se govori o općim robnim kontingentima.

UVOZ - kupovina robe i usluga u inostranstvu, odnosno plaćanje inostranim proizvođačima robe i usluga za isporučenu robu i obavljanje usluge. Po svojoj prirodi funkcija uvoz ima u osnovi pozitivno dejstvo na nacionalnu ekonomiju, budući da se uvozom ili obezbjeđuje ono što ne može da se proizvede u okviru nacionalne ekonomije, ili se, pak, obezbjeđuje jeftinije nego što bi se ta ista vrsta robe i usluga mogla da proizvede u domaćoj privredi. Na taj način, bilo da je riječ o privredi autarkičnog tipa (»zatvorena« privreda), bilo o tzv. »otvorenoj« privredi, uvoz u osnovi ima pozitivnu funkciju. Ovaj zaključak ne treba miješati sa problemima koji postoje u pojedinim zemljama i sa teškoćama koje pojedine zemlje imaju zbog toga što nisu u stanju da pokriju svoje obaveze prema inostranstvu i što imaju veći uvoz nego izvoz. U tom slučaju riječ je o određenoj politici, ali ne o funkciji uvoza. Zbog toga se može reći da je funkcija u. pozitivna, jer po objema osnovama, navedenim u početku, uvoz poboljšava standard života u zemlji uvoznici.

Čak i kada nije riječ o u. robe koja se zbog klimatskih uslova, ili strukture prirodnih bogatstava ne bi mogla da proizvede u zemlji uvoznici, uvoz djeluje pozitivno jer pomaže održavanju cijena na unutrašnjem tržištu zemlje uvoznice, vrši pritisak na proizvođače identične robe ili eventualnih zamjena, i takođe djeluje poučno na domaću privredu u odnosu na kvalitet proizvoda i upotrebne vrijednosti. U slučajevima kada se ne može doći do licence za proizvodnju određene robe, uvoz je jedini način da se proizvodi iz jedne zemlje pojave na tržistu druge zemlje.Sljedeća značajna funkcija uvoza sastoji se u tome što uvoz pomaže da se obezbjedi i određeni plasman u izvoz, jer doprinosi recipročnosti robne razmjene. Naime, ako zemlja A uvozi robu iz zemlje B, postoje veće mogućnosti za plasman proizvoda iz zemlje A u zemlju B jer će zemlja B na osnovu uvoza raspolagati određenom kupovnom moći u A. U najvećem broju slučajeva lahko ostvarena kupovna snaga koristi se za kupovine robe u zemlji A.U nekim slučajevima pozitivna funkcija uvoza dolazi do izražaja u pogledu štednje deficitnih prirodnih bogatstava, naročito ako ti resursi imaju i određenu strategijsku vrijednost. U tom slučaju bolje je kupovati u inostranstvu određene sirovine i goriva, a sopstvena prirodna bogatstva štediti za slučaj određenih poremećaja na svjetskom tržištu, ili za slučaj rata. Ovdje je

37

naročito riječ o prirodnim bogatstvima koja se ne obnavljaju (nafta je naročito dobar primjer zbog strategijske važnosti).

Istovremeno, u. ima i određene nedostatke, o kojima takođe mora da se vodi računa. Negativne posljedice uvoza, naročito kada pređe određene dimenzije dolaze do izražaja u različitim sektorima privrednog života. Jedna od kritika na račun uvoza upućuje se sa stanovišta nacionalne bezbjednosti. Zemlja koja isuviše zavisi od uvoza, može da ima teškoće u slučaju ratne opasnosti. Drugi nedostatak koji se pripisuje u. odnosi se na ugrožavanje zaposlenosti u zemlji uvoznici. Ovo je naročito značajan argument u visokorazvijenim industrijskim zemljama u godinama recesije i depresije. U nekim slučajevima veliki uvoz destimuliše preduzetničku aktivnost (nezavisno da li je riječ o privatnom preduzetniku ili o preduzetniku u javnom sektoru), u tom smislu što destimuliše angažovanje domaćih ekonomsko-tehničkih kadrova i stručnjaka u cjelini, u organizaciji proizvodnje određene robe i usluga.

Od svih argumenata protiv uvoza, najviše podrške u javnosti dobija argument nacionalne bezbjednosti i argument povećanja zaposlenosti i smanjenja uvoza radi stimulisanja zapošljavanja. Postoji shvatanje da ukoliko uvoz dovede do nezaposlenosti, prednosti koje ima zajednica od jeftinijeg inostranog proizvoda daleko su manje nego svi nedostaci, direktni i prateći, u slučaju pojave nezaposlenosti, makar i manjeg broja lica.Takođe se smatra da visok uvoz znači i dodatni izvor nestabilnosti zemlje uvoznice. Drugim riječima, da preko uvoza robe mogu da se prenose i ciklične fluktuacije iz jedne zemlje u drugu. Ovo je naročito slučaj ako je zemlja A kao uvoznica relativno mala, a zemlja B kao izvoznica ekonomski daleko moćnija.Uvoz po svojoj funkciji pruža mogućnost za racionalno vođenje ekonomske politike i predstavlja značajnu komponentu privrednog razvoja. U kojoj će mjeri funkcije uvoza biti razvijene i da li će one dovesti i do negativnih posljedica, to ne zavisi od uvoza, već od načina vođenja nacionalne ekonomske politike.

VANJSKOTRGOVINSKA PRAKSA - (tehnika vanjske trgovine) - Tehnka vanjske trgovine, odnosno vanjskotrgovinska praksa, predstavlja veoma složen proces niza operacija bez čijeg obavljanja nema normalnog transfera robe i usluga za račun stranaca, odnosno iz jedne zemlje u drugu. Iako je za vanjskotrgovinsku praksu neophodno poznavanje osnovnih načela vanjske trgovine, kao i osnova teorije vanjske trgovine, sljedeći uslov je da se poznaje fimkcionisanje individualnog preduzeća i sistema odnosa između neposrednih uče snika u vanjskotrgovinskim transakcijama, sa posrednicima, koji uključuju niz privatnih, mješovitih i državnih institucija, u zavisnosti od propisa kojima su u pojedinim zemljama regulisani uslovi za obavljanje vanjskotrgovinske djelalnosti.Mehanizam kupoprodaje je veoma kompleksan i u nizu slučajeva razlikuje se od standardmh operacija u unutrašnjem robnom prometu. Ovdje je riječ o kupoprodajnim odnosima u kojima se kao nosioci javljaju domaći i inostrani rezidenti (fizička i pravna lica), ali i banke koje obavljaju međunarodne finansijske transakcije, međunarodni transporteri (špediteri) i brodske, vazduhoplovne, željezničke kompanije, odnosno preduzeća drumskog saobraćaja, zatim osiguravajuća društva, carinski posrednici i carinarnice.Od zaključenja kupoprodajnog ugovora do njegove realizacije veoma je složen postupak u kojem učestvuje nekoliko posrednika. U svakoj fazi tog procesa javlja se kao nosilac jedan od posrednika i svaki od njih može da utječe da se posao obavi do kraja kako je predviđeno, ili pak da dođe do odstupanja u odnosu na očekivanja partnera iz ugovora. Osnovni preduslov za realizaciju ugovora je da obje strane u ugovoru (prodavac i kupac) imaju tačno precizirana prava i obaveze, odnosno očekivanja od određenog posla i da su upoznati do detalja sa svim elementima tehnike vanjskotrgovinskog poslovanja, tako da nema kasnijih reklamacija koje bi se odnosile na uslove transporta, pakovanja, finansijskih transakcija, tumačenja carinskih propisa, propisa o deviznom poslovanju i sl.

38

Jedan od preduslova za poznavanje tehnike vanjskotrgovinskog poslovanja, odnosno za obavljanje vanjskotrgovinska praksa sastoji se u tome da svi učesnici u vanjskotrgovinskoj aktivnosti preduzeća, osim poznavanja sopstvene operacije kojom se bave, znaju cjelokupan proces vanjskotrgovinske tehnike. Osim načelnog poznavanja izvjesnih standarda, neophodno je takođe da se stalno bude u toku propisa koji se u ovoj oblasti mijenjaju više nego u nizu drugih, jer je uloga državne intervencije u svim zemljama posebno naglašena u sektoru ekonomskih odnosa sa inostranstvom. U nekim zemljama, naročito onim koje imaju izrazite teškoće u bilansu plaćanja, postoji stalno miješanje državnih organa u pojedine faze vođenja poslova sa inostranstvom i stalna inflacija propisa i tumačenja propisa. To se posebno odnosi na devizno poslovanje, zatim na tumačenje carinskih propisa, a nešto manje na transport i osiguranje. U tom pogledu od podjednake je važnosti kako poznavanje propisa sopstvenih, tako i državnih organa zemlje partnera.Svaka transakcija u vanjskotrgovinskom poslovanju, po pravilu, se zasniva na zaključenju ugovora koji su praćeni nizom klauzula i standarda koji se ne primjenjuju u unutrašnjem robnom prometu. U tom pogledu su usvojsna u međunarodnim okvirima određena pravila (v. Incoterms) i ona su prisutna gotovo u svakom ugovoru.Jednu od najznačajnijih klauzula predstavlja vrijeme isporuke i niz drugih, odredaba zasnovanih na poštovanju ove klauzule. Vrijeme isporuke je od vitalnog značaja, jer obezbjeđuje bilo pojavu sirovinau predviđeno vrijeme za obezbjeđenje zaliha, bilo pojavu gotove robe u trenutku odgovarajuće očekivane tražnje na tižištu. Tako mora biti nedvosmisleno postavljeno pitanje cijene, kao i kvaliteta i količine. U određenim slučajevima, pribegava se i opisu robe. Elemenat više sile (vis maior, »contigency clause«) takođe treba da se predvidi, zatim arbitraža kao i niz drugih klauzula, u zavisnosti od predmeta poslovanja (promjene u troškovima transporta, pakovanje isporuka u partijama, promjena carinskih propisa, način isporuke, luka istovara, rok za podnošenje zahtjeva za bonifikacije, utvrđivanje načina mjerenja i mjera uopšte itd.).U pogledu transporta i izbora metoda transporta, kao i pravca isporuke, iako dominiraju elementi transportnih troškova, oni se koriguju drugim faktorima kao što je vrijeme isporuke, odnosno trajanje, a naročito zbog mogućnosti zadržavanja broda u luci duže nego što je predviđeno, a isto tako od veza koje luka ima sa zaleđem, naročito ako je glavnina robe namjenjena zaleđu. U pomorskom prijevozu robe u vanjskotrgovinskoj praksi jedan od najznačajnijih dokumenata je tzv. pomorski konosman (Bill of lading) koji predstavlja dokument o prijemu robe od strane kapetana broda, odnosno ovlaštenog lica (brodske kompanije, agenta), i to je istovremeno obaveza za prijevoz i otpremu robe do luke odredišta. Regulisanje uslova otpreme može da bude veoma različito i postoji niz pravila i standarda za unošenje u pomorski konosman.Proces otpreme i prijema robe u izvoznom i uvoznom poslovanju, baš zato što zahtjeva veoma dobro poznavanje vanjskotrgovinske tehnike, onemogućuje velikom broju firmi da samostalno obezbjeđuju sve ove operacije. Tako se javila polreba za tzv. otpremničkim, odnosno špediterskim preduzećima, koja preuzimaju robu i služe kao posrednici između kupca i prodavca, obavljaju sve usluge u vezi sa transportom i carinjenjem robe i naplaćuju te usluge. Špediterska preduzeća mogu da prime na sebe i osiguranje robe i u izvozu i u uvozu.Komercijalna faktura (commercial invoice) - za razliku od konzularne fakture, predstavlja jedan od osnovnih pratećih dokumenata i sadrži sve osnovne relevantne podatke o robi, količini, cijeni. Pri popunjavanju fakture treba nastojati da se skraćenice svedu na minimum, osim onih koje su opšteprihvaćene, kako bi se izbjegla svaka eventualna dvosmislenost koja bi mogla da dovede do nesporazuma između kupca i prodavca.Poslije obavljanja svih potrebnih postupaka oko otpreme robe i podnošenja svih dokumenata (u odgovarajućem broju primjeraka), sljedeću fazu u obavljanju vanjskotrgovinske praktične djelatnosti predstavlja carinjenje robe (v. Carine). Prilikom uvoza roba se nalazi pod carinskom kontrolom, bilo u luci, bilo na željezničkoj stanici, u pošti ili na aerodromu, odnosno carinskom magacinu, ili na carinskom parkingu u slučaju drumskog prijevoza. Poznavanje složene carinske

39

procedure omogućilo je pojavu specijalizovanih institucija za carinske usluge. To su carinski posrednici. Veća preduzeća mogu da imaju sopstvena odjeljenja za obavljanje poslova sa carinarnicom, a nije rijedak slučaj da se i manja i veća preduzeća orjentišu na carinske usluge specijalizovanih firmi. Osim carinske deklaracije, veliki broj zemalja zahtjeva i podnošenje tzv. konzulame fakture (v. Konzularna faktura). U nekim slučajevima, ona se zahtjeva samo ako vrijednost robe podložne carinjenju prelazi određeni iznos. Ukoliko uvoznik ne raspolaže konzularnom fakturom, on mora da podnese pro forma fakturu u koju unosi sve elemente koji su mu poznati o robi koju uvozi, s tim što naknadno, u određenom roku mora da podnese i konzularnu fakturu. Uvoznik smije da iznese robu iz carinskog prostora, odnosno da je oslobodi carinske kontrole i plasira na tržište tek pošto je platio carinu. Ukoliko je roba namijenjena daljoj prodaji, odnosno reeksportu, ona se može iznijeti iz carinskog prostora bez plaćanja carine.

Jedno od najsloženijih pitanja u procesu carinjenja jeste utvrđivanje vrijednosti robe, jer se u najvećem broju slučajeva primjenjuju carine ad valorem. Utvrđivanje vrijednosti razližito se rješava u pojedinim zemljama i tu postoji obilje carinskih propisa koji treba da su poznati učesnicima u vanjskotrgovinskom poslovanju sa određenom zemljom. Primjena različitih kriterijuma kao što su: vrijednost u inostranstvu, fakturna vrijednost, visina troškova proizvodnje, vrijednost na unutrašnjem tržištu, vrijednost po carinskoj tarifi - svaki od ovih kriterijuma može da ima odgovarajuće posljedice po plasman robe na određenom tržištu.

Takođe svojevrsnu oblast djelatnosti predstavlja veoma razgranat sistem osiguranja, naročito pomorskog. Od svog postojanja, odnosno od hanzeatske vanjske trgovine do danas, u ovoj oblasti (najvažnijeg prijevoznika u vanjskoj trgovini, a to je, bez sumnje i bez premca, trgovačka mornarica), razvijena je čitava disciplina pomorskog osiguranja u kojoj su detaljno razrađeni uslovi osiguranja, moguće naknade štete za određene vrste gubitaka, osnovni i posebni rizici, način regulisanja gubitaka i mehanizam službe osiguranja.

Pakovanje robe za izvoz, odnosno za vanjskotrgovinski promet bitno se razlikuje od pakovanja za unutrašnji promet. To zahtjevaju ne samo kupci već i osiguravajuće i prevozničke firme, a vrlo često se to predviđa i carinskim propisima. Veliki broj pisaca, smatra da je, iako na prvi pogled banalno pitanje, način pakovanja jedno od najsnažnijih sredstava u plasmanu robe, kako zbog estetskog izgleda tako i zbog zaštite predmeta prodaje. Smatra se da industrija pakovanja dobrim dijelom zaostaje za uspjesima prerađivačke industrije i da često i najefikasniji proizvođači ne obraćaju dovoljno pažnje pakovanju. Od načina pakovanja, osim toga, zavisi i način postupka rukovanja robom, kao i njena zaštita.

Obračun učesnika u vanjskotrgovinskom poslovanju, bilo da je rijec o izvozu ili uvozu robe, predstavja poseban dio finansijsko-bankarske tehnike i nije ništa manje složen od postupka poslovanja robom u fizičkom smislu.

VANJSKOTRGOVINSKI POSLOVI - mogu se svrstati u sljedeće osnovne kategorije: izvoz; uvoz, uključujući privremeni uvoz radi dorade, prerade, oblikovanja itd.; reeksport; međunarodni transport; medunarodno osiguranje; međunarodna špedicija, fito-sanitarna i kontrola kvaliteta; izvođenje investicionih radova u inostranstvu; koprodukcija; posrednički poslovi (komision, agentura, konsignacija, zastupstvo itd.); djelatnost slobodnih carinskih zona, uključujući zone industrijskog tipa, gdje se obavlja prerada, obrada i dorada robe; organizacija međunarodnih sajmova i tzv. leasing poslovi (međunarodno iznajmljivanje opreme).

Osnovna razlika između vanjskotrgovinskih poslova. i poslova u unutrašnjoj trgovini jeste: a) što se transakcije obavljaju između rezidenata različitih zemalja; b) što plaćanje po osnovu vanjskotrgovinskog posla podliježe drugačijem regulisanju, nego plaćanje u unutrašnjem prometu (osim u slučaju potpune konvertibilnosti, tj. gdje ne postoje devizna ograničenja za tekuće transakcije); c) što vanjskotrgovinski poslovi podliježu i međunarodnom pravu.

VANJSKOTRGOVINSKI SISTEM - opći okviri ustanovljeni privrednim sistemom jedne zemlje, koji su dati kao odrednice i kriterijumi za ponašanje učesnika u međunarodnom robnom

40

prometu. Otuda u svakoj zemlji vanjskotrgovinski sistem predstavlja samo dio opšteg privrednog sistema i u osnovi nosi istu sudbinu i iste osnovne karakteristike. Međutim, to ne znači da je zajedno sa opštom karakteristikom privrednog sistema jedne zemlje, već određen i njen vanjskotrgovinski sistem.Zemlje kapitalističkog privrednog sistema pružaju veoma dobar primjer u osnovi istog sistema privređivanja, ali sa dosta naglašenim šarenilom u pogledu uslova privređivanja onih dijelova privrede tih zemalja koji su upućeni na održavanje tzv. »veze sa ostalim svijetom«. Na koji način će se jedna nacionalna ekonomija povezivati sa ostalim nacionalnim ekonomijama, kao prethodno pitanje osnovne politike, odgovor daje vanjskotrgovinska politika. Međutim, što se tiče praktične realizacije vanjskotrgovinske politike, osnovne determinante su date u funkcionisanju vanjskotrgovinskog sistema.U skladu sa politikom otvaranja nacionalne ekonomije prema inostranstvu ili zaštite nacionalne ekonomije od utjecaja i ekonomskog pritiska iz inostranstva, sve do zatvaranja nacionalne ekonomije politikom autarkije, svaka zemlja vrši i određena prilagođavanja u sopstvenom vanjskotrgovinskom sistemu. Ta prilagođavanja mogu u osnovi da se izvrše na dva osnovna načina: a) defanzivno, odnosno mjerama restrikcija različitog vida, kako bi se u suštini smanjivanjem obima i vidova ekonomske saradnje sa inostranstvom smanjio utjecaj inostranstva na nacionalnu privredu; b) ofanzivno - kada se mjere vanjskotrgovinskog sistema postave tako da u skladu sa općim ekonomskim mogućnostima zemlje, pozitivno djeluju, odnosno stimulišu povećanje izvoza robe i usluga, pomažući neposredne učesnike u tom procesu da što ofanzivnije istupaju na inostranim tržištima.Generalno posmatrano, može se zaključiti da je najveći broj zemalja opredjeljen u pravcu defanzivnog ponašanja u pogledu uključivanja nacionalne u svjetsku privredu. Zbog toga se gotovo svi postojeći vanjskotrgovinski sistemi u pojedinim zemljama u osnovi razlikuju po stepenu restrikcionizma. U tom pogledu čak ni najrazvijenije zemlje ne pružaju naročito dobar primjer, budući da su i same angažovane bilo iz ekonomskih, bilo iz političkih razloga (agrarni protekcionizam zapadnoeuropskih zemalja, npr.), u primjeni restrikcija.

U pogledu funkcionisanja vanjskotrgvinskog sistema, od posebnog je značaja analiza uslova uvoza, jer su u tom domenu najvidljivija osnovna stremljenja nosilaca vlasti i njihovo shvatanje o ekonomskim odnosima sa inostranstvom u datim ekonomskim i političkim prilikama jedne zemlje. Na strani uvoza elementi vanjskotrgovinskog sistema su carine, sistem različitih poreza koji su namjenjeni uglavnom robi koja se uvozi, zatim razne mjere administrativnog protekcionizma (tzv. nevidljive carine), propisi o obaveznom kupovanju domaće robe (tzv. Buy American zakonodavstvo). Drugu vrstu ograničenja predstavlja grupa kvantitativnih restrikcija, bilo da je riječ o općim, tj. globalnim ili alociranim kvotama. Njihova primjena je praćena izdavanjem dozvola za uvoz. Treću grupu ograničenja u kretanju robe predstavljaju razni oblici devizne kontrole. Propisi o obaveznom korištenju sirovina iz domaće proizvodnje (Milling and Mixing propisi), takođe predstavljaju vrstu ograničenja iako se ne odnose na uvoz robe direktno, već na domaće prerađivače. Primjena embarga predstavlja najdrastičniji oblik restrikcije, budući da zabranjuje uvoz kao takav. U posebnu vrstu ograničenja, koja su danas gotovo nerazdvojni pratilac sistema vanjskotrgovinskog poslovanja u svim zemljama spadaju tzv. sanitarni propisi o kvalitetu lijekova, hrane, koji kao uostalom i drugi oblici restrikcija mogu da imaju određeno opravdanje ali se vrlo često koriste i neopravdano. Ukoliko se državi rezervišu određeni prerogativi u bavljenju robnom razmjenom sa inostranstvom - to bi bila takođe jedna vrsta ograničenja. Osim različitih komponenata koje ulaze u vanjskotrgovinski sistem kao rezultat odluka zakonodavne ili izvršne vlasti, postoje elementi vanjskotrgovinskog sistema koji su rezultat dogovora i kartelskih sporazuma, koji takođe imaju određenu specifičnu težinu jer objektivno djeluju ne samo u okviru kartela već i na one firme koje ne učestvuju u kartelu.

Drugu grupu elemenata vanjskotrgovinskog sistema predstavljaju oni koji se odnose prije svega na izvoz robe. Ograničenja u izvozu robe mogu da budu stimulisana različitim ciljevima, kao što su: postizanje prihoda državne blagajne, obezbjeđenje standarda i odgovarajućeg kvaliteta proizvoda namijenjenog inostranom tržištu, obezbjeđenje domaćeg tržista odgovarajućim

41

količinama robe, kako ne bi došlo do oskudice na unutrašnjem tržištu izazvane povećanjem izvoza, zatim da bi se omogućilo centralizovano dirigovanje na sektoru pojedinih proizvoda naročito onih u kojima se oskudijeva, da se spriječi da eventualni neprijatelj dođe do odgovarajuće robe i usluga od strategijskog značaja i da se obezbjedi kontrola nad raspoloživim viškovima preko kontrole izvoza, produkcije i cijena. Najčešće se sreću razni oblici restrikcija u domenu izvoza koji su namijenjeni povećanju prihoda države. Ovo se postiže preko carina na izvoz. Osim carina na izvoz, sanitarnih propisa, postoje i kvantitativne restrikcije, sistem dozvola za izvoz, učešće u međunarodnim robnim sporazumima, primjena mjera devizne kontrole i embarga, kao i uspostavljanje potpunog ili djelimičnog državnog monopola vanjske trgovine. Sporazumi u okviru kartela takođe mogu da se odnose i na izvoz.

Pošto u većini zemalja postoji primjena gotovo svih navedenih oblika intervencije u vanjskoj trgovini, postoje i neki zajednički elementi za grupisanje postojećih sistema vanjske trgovine u nekoliko grupa:

1. socijalističke zemlje centralističkog planiranja imaju kao najvažniju karakteristiku vanjskotrgovačkih sistema državni monopol vanjske trgovine. Država kao isključivi kupac i prodavac (preko ovlaštenog preduzeća), snosi sve posljedice odluka; neposredni učesnici u obavljanju vanjskotrgovinske djelatnosti imaju osnovni zadatak da sprovode volju države izraženu u dokumentima plana narodne privrede. Cjelokupna dobit iz robne razmjene sa inostranstvom ide u državnu blagajnu, i svi rashodi u toj saradnji, pokrivaju se iz državne blagajne. Prednost ovog sistema vanjske trgovine bez sumnje je u mogućnosti koncentracije ponude i koncentracije tražnje, čime se mogu da obezbjede znatne materijalne koristi: popusti u cijenama u slučaju uvoza i postizanje bolje cijene prilikom plasmana izvoza. Ovaj sistem je u skladu sa općim privrednim sistemom kojeg karakteriše centralističko planiranje. Vanjskotrgovinska komponenta u takvim uslovima takođe mora da bude čvrsto planirana. Nedostaci su u vrlo maloj mogućnosti manevra i sporog prilagođavanja promjenama strukture tražnje na svjetskom tržistu, kao i odsustvu zainteresovanosti preduzeća i pojedinaca da postignu određene uštede u vanjskotrgovinskom poslovanju;

2. vanjskotrgovinski sistem razvijenih kapitalističkih zemalja - oblježen je tendencijom ka liberalizaciji uvoza, osim u slučaju poljoprivrednih proizvoda umjerene zone. Od završetka drugog svjetskog rata na ovamo, ove zemlje su u velikom dijelu liberalizovale svoju vanjskotrgovinsku aktivnost. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, međutim, osnažene su tendencije ograničavanja uvoza. Vanjskom imovinom se bave u osnovi privatna preduzeća, državne nabavke se javljaju samo kao izuzetak, a i tada više posredno preko privatnih firmi nego preko dižavnih organa direktno;

3. vanjskotrgovinski sistem nerazvijenih zemalja - obilježen je visokim stepenom protekcionizma, i to ne samo, po pravilu, u uvozu već i u izvozu, naročito kada je riječ o zemljama koje obezbjeđuju preko carine na izvoz veliki dio državnih prihoda. Ove zemlje se nalaze u objektivno veoma teškom položaju i otuda su i promjene u uslovima poslovanja u njima, gotovo svakodnevne, bilo u oblasti robnog ili deviznog režima. Kao neposredni učesnici javljaju se i privatna i mješovita preduzeća, a u nekim slučajevima i državne organizacije. Opšta nestabilnost privrede ovih zemalja održava se i u njihovom vanjskotrgovinskom sistemu.Što se pak Jugoslavije tiče, vanjskotrgovinski sistem je prošao evoluciju cjelokupnog privrednog sistema zemlje u razdoblju od 1945. do 1982. Jugoslavija je u godinama poslije drugog svjetskog rata imala sistem državnog monopola vanjske trgovine sa svim prednostima i nedostacima o kojima je bilo riječi. Deetalizacija privrednog života i uvođenje samoupravljanja na bazi prethodno izvršene decentralizacije planiranja, poče la je da se osjeća u promjenama u vanjskotrgovinskim sistemima u 1954. i narednim godinama. Značajniji zaokret predstavljala je 1961.g. kada se pristupilo uvođenju jedinstvenog deviznog obračunskog kursa i carinske (privremene) tarife. Godine 1965. uveden jejedinstveni devizni kurs na bazi izvršene devalvacije i stupila je na snagu Carinska tarifa, tako da je iste godine završeno pregovaranje sa GATT o stupanju Jugoslavije u puno članstvo GATT, što je realizovano 1966. g.

42

Zbog kretanja u svjetskoj trgovini u sedamdesetim godinama, a naročito poslije izbijanja tzv. »krize petroleja« oktobra 1973. g., kao i tendencije zatvaranja pojedinih tržišta. Otuda je, u 1974. g. započet proces zaključivanja samoupravnih sporazuma između vanjskotrgovinskih i proizvodnih organizacija radi efikasnije zaštite jugoslovenskog tržišta i boljeg i efikasnijeg istupanja jugoslovenskih proizvođača i izvoznika na inostranom tržištu. Ovaj metod se nije pokazao uspješnim, o čemu najbolje svjedoči stanje jugoslovenskog izvoza u ranim osamdesetim godinama.

VANJSKOTRGOVINSKI SPORAZUMI - međudržavni sporazumi koji regulišu pojedine aspekte međudržavne trgovine, za razliku od trgovinskih ugovora, koji obično regulišu cjelokupnu materiju ekonomskih odnosa između dvije države (ili grupe država). Dok trgovinski ugovori, kao šira kategorija, regulišu međudržavne ekonomske odnose koji nisu podložni unaprijed utvrđenim ograničenjima, međudržavni sporazumi regulišu ekonomske odnose između dvije zemlje koji su u osnovi ograničeni. Najčešći oblik vanjskotrgovinskih sporazuma su sporazumi o robnoj razmjeni, koji dominiraju u bilateralnoj trgovini (prije svega u zemljama sa centralnim planiranjem privrede ili u zemljama devizne kontrole). Sporazumi o robnoj razmjeni preciziraju (za određeni vremenski rok) vrstu robe koja će biti predmet razmjene (robne liste), okvirne kontingente za pojedine vrste robe, kao i okvirne cijene. Sporazume o robnoj razmjeni obično prate i platni sporazumi (sporazumi o kliringu), koji regulišu međusobna potraživanja. Relativno su česti i carinski (tarifni) sporazumi, kao i sporazumi o saobraćaju. Sporazumi o saobraćaju obuhvataju sve glavne vidove saobraćaja. U željezničkom saobraćaju, ti sporazumi imaju najčešće za cilj uspostavljanje preferencijalnih tarifa.

POSLOVI REDOVITOG UVOZA

Uvoz se odnosi na kupnju robe i usluga u inozemstvu i plaćanje uvezene ili obavljanje usluge inozemnim proizvođačima. Ono što je bitno za uvoz jeste jeste priprema uvoznog posla,gdje se polazi od slijedeći pitanja: što uvoziti i za koga; pod kojim uvijetima uvoziti (cijena,rokovi isporuke,kvalitet robe i dr.); od koga uvoziti i slični elementi koji mogu utijecati na uvoz.

2.1. Pojam i vrste uvoza

Uvoz znaci kupnju robe i usluga u inozemstvu i plaćanja uvezene robe ili obavljenje usluge inozemnim proizvođačima, odnosno davateljima usluga. Uvozom se osigurava nabava robe ili usluga koje se ne proizvode, odnosno ne mogu se osigurati u okviru nacionalne privrede. Uvoz omogućuje nabavu neke robe ili usluga po jeftinijoj cijeni od one po kojoj bi se takva roba ili usluga mogla nabaviti na domaćem tržištu.

Uvozom se osiguravaju slijedeći gospodrski ciljevi zemlje:- nabava sirovina i reprodukcijskog materijala kojima se omogućuje proizvodnja i normalno

funkcioniranje gospodarskog sustava, odnosno opskrba robama kojih na domaćem tržištu nema ili ih nema u dovoljnim količinama, a nužne su za podmirenje proizvodne potrošnje u zemlji

- nabava robe široke potrošnje koje na domaćem tržištu nema ili je nema u dovoljnoj količini, čime se osigurava bolja opskrbljenost domaćeg tržišta i potpunije podmirenje onih potreba koje su nužne za održavanje i povećanje životnog standarda sveukupnog stanovništva zemlje

- interventnim uvozom određene robe osigurava se potrebna ravnoteža robno novčanih odnosa na domaćem tržištu, čime se neposredno utječe na onemogućavanje monopolističkih pozicija pojedinih proizvođača na domaćem tržištu

- nabavomsuvremene opreme i tehnologije omogućuje se izgradnja, osuvremenjivanje i proširenje kapaciteta za proizvodnju robe i pružanje usluga za koje u zemlji postoje povoljni uvjeti i mogućnosti visokoproduktivne i unosne proizvodnje

43

- korištenje povoljnih uvjet n svjetskom tržištu za kupnju određene robe u trenutku kad su na svjetskom tržištu ti uvjeti najpovoljniji, čime se pozitivno utječe na racionalno trošenje raspoloživih deviznih sredstava i potpuniju opskrbu nužnim robama i uslugama iz inozemstva itd.

Uvoz robe može imati različite namjene, o čemu ovisi i plaćanje odgovarajućih uvoznih pristrojbi i poreza na uvoz, odnosno daljnji promet takvom robom. U gospodarskoj praksi uobičajena je podjela uvoza prema namjeni na:

- opremu- reprodukcijski materijal i sirovine- rezervne dijelove za investicijsko održavanje- rezervne dijelove za tekuće održavanje- osobnu potrošnju- potrošni materijal- sirovine, reprodukcijski materijal i rezervne dijelove radi proizvodnje za izvoz koji se plaćaju

sredstvima iz robnih kredita- rezervni dijelovi za tekuće održavanje uvozne opreme- rezervni dijelovi za investicijsko održavanje uvozne opreme

2.2. Tehnika izvršenja uvoznog posla

Tehnika izvršenja svakoga uvoznog posla sastoji se od pripremne faze u kojoj se domaći uvoznik s inozemnim dobavljačem dogovara o svim komercijalno-financijskim i tehničko-tehnološkim uvjetima kupnje i plaćanja, operativnog izvršenja uvoznog posla (preuzimanje ugovorene robe i financijska likvidacija uvoznog posla) i zaključnih radnji koje se sastoje od obračuna sa sudionicima u poslu, evidentirnja i arhiviranja uvozne dokumentacije. Upute iz predhodnog poglavlja, koje se odnose na izvozni posao, vrijede i za uvozni posao, uz neke razlike, jer se pri izvršenju uvoznog posla nalazite u obratnom položaju nego kao izvoznik.

2.2.1. Osnovni elementi pripreme i izvršenja uvoznog posla

U poslovima pripreme uvoznog posla polazi se od slijedećih pitanja:- Što uvoziti i za koga- Od koga uvoziti- Pod kojim uvjetim uvoziti (cijena, rokovi isporuke, kvalitet robe, način plćanja i sl- Kako osigurati financijska sredstva za plaćanjeinozemnog dobavljača- Kako se osigurati od određenih rizika koji prate uvoz robe (npr. Kvaliteta i količina uvezene robe,

pridržavanje dobavljačevih rokova isporuke i ostalih ugovornih obaveza, nekomercijalnih rizici, mogući tečajni rizici zbog devalvacij i dr.)

- Na kojem se režimu uvoza (LB,K,D) nalazi roba koja se uvozi i jeli potrebno za takav uvoz osigurati određene dozvole. Suglasnosti, rješenja za kontingentirani uvoz i sl

- Koji troškovi prate namjeravani uvoz robe- Koliko bi, na temelju predračunske kalkulacije ili grube procjene, stajala roba iz uvoza (važno za

dogovor s domaćim kupcem – korisnikom uvozne robe, odnosno vašim komitentom)?- Kako riješiti pitanje pomanjkanja financijskih sredstva (postoji li mogućnost odgode plaćanja

inozemnom dobavljaču, dobivanja kredita, djelomičnog plaćanja, kompenzacije vrijednosti uvezene robe izvozom domaće robe partneru u inozemstvo i sl.)

U pripremi uvoznog posla uvijek nastojte prikupiti što više ponuda potencijalnih inozemnih dobavljača, i to po mogućnosti iz više zemalja. Tako će te biti sigurniji da između više ponuda možete izabrati najpovoljniju. U pripremi uvoznog posla, a nakon prikupljenih ponuda iz inozemstva, izrađuje se

44

stoga, komparativna pretkalkulacija uvoznog posla, u koju su uključene sve ponude koje se kalkulativnim postupkom svode na zajednički paritet: franko skladište krajnjeg korisnika, odnosno kupca u zemlji.

Svaka ponuda neke robe sadrži komercijalno - financijsko i tehničko - tehnološke uvjete. Imajte na umu da cijena ne mora biti odlučujuća za izbor dobavljača, jer kvaliteta i druga svostva robe mogu znatno odstupati od ponuditelja do ponuditelja. Za vs je najvažnije što vaš komitent – kupac uvozne robe želi i koliko je tu svoju želju spreman platiti. Sudionici u izvršenju nekog uvoznog posla isit su kao i pri izvoznom poslu, isti su i osnosvni podci o uvoznom poslu, s time što uz ostale podatke morate znati kolika je visina crinske stope i ostalih uvoznih pristojbi uz predmetnu uvoznu robu, primjenjuju li se na uvoz te robe određene carinske olakšice i dr.

Posebno vodite računa o tome da prije nego što započnete pripreme za uvoz provjerite postoje li za uvoz predmetne robe određene restrikcije (npr. Zabrana uvoza), obaveza osiguranja određenih dokumenata (npr. Uvjerenje o porijeklu robe, konzularna faktura, sanitarno ili neko drugo uvjerenje), restriktivni režimi uvoza (npr. Uvoz na temelju dozvole „D“, ili na temelju odobrenoga vrijednosnoga ili količinskog kontigenta, suglasnosti i sl.)

2.2.2. Redoslijed izvršenja uvoznog posla

Općenito bi se moglo reći da je izvršenje uvoznoga posla u poslovnom smislu lakše od izvršenja izvoznog posla (jer je uvijek lakše nešto kupiti ako raspolažete novcem, nego nešto prodati u uvjetima oštre međunarodne konkurencije). Međutim, formalne i stvarne prepreke uvozu mogu biti takve da i ovim poslovima treba prići ozbiljno i studiozno, jer o kvalitetnoj pripremi uvoznog posla ovisi cjelokupan poslovni učinak i vaša obaveza da zaštitite interese svoga domaćeg komitenta – kupca, odnosno korisnika robe iz inozemstva (dakako, ako je riječ o komisionom uvoznom poslu u kojem vaše poduzeće uvozi robu u svoje ime, ali po nalogu i za račun vašega domaćega komitenta.

Redoslijed pripreme i operativnog izvršenja nekog uvoznog posla obuhvaća:- istraživanje potreba domaćeg tržišta za uvoznom robom (robom koja se ne proizvodi u našoj

zemlji, robom koja je na našem tržištu deficitarna, ili što nebi trebalo biti pravilo – robom koja je znatno jeftinij ili kvalitetnija od domaće)

- pronalaženje najpovoljnijih inozemnih dobavljača, spremni da isporuče robu koja je predmetom potražnje i zahtjeva na domaćem tržištu

- predhodno pregovaranje s potencijalnim domaćim komitentima o spremnosti vašeg poduzeća da za njih obavi posao uvoza tražene robe

- dogovor s domaćim komitentima (kupcima uvozne robe) o njihovim promptim i tekićim potrebama (po dinamici tijekom godine) za oređenim robama iz inozemstva

- gruba procjena količine i vrijednosti planirne robe iz uvoza- osiguranje financijskih sredstava, odnosno deviznih sredstava ili domaće valute za otkup deviznih

sredstava (ovisno o tome obavljate li poslove uvoza u svoje ime i za rčun svojih domaćih komitenata ili u svoje ime i za svoj račun kad sami financirate uvozne poslove, a robu nakon toga prodajete drugima)

- izrada terminskog plana uvoznog poslovanja vašeg doo- upiti inozemnim dobavljačima- primanje čvrstih ponuda iz inozemstva- informacije špeditera o zavisnim troškovima (kao i pri izvozu)- izrada komparativne pretkalkulacije uvoznog posla i izbor najpovoljnijeg dobavaljača iz

inozemstva- trgovački pregovori s izbranim inozemnim dobavljačem (traženje povoljnih uvjeta prodje)- čvrsta narudžba domaćeg komitenta – kupca uvozne robe uvozniku i osigurnje financijskih

sredstava za plaćanje u inozemstvo- čvrsta narudžba uvoznika inozemnom dobavljaču

45

- sklapanje kupoprodjnog ugovora izeđu uvoznika i inozemnog dobavljača – uvoznika iz neke strane zemlje

- evidentiranje sklopljenog ugovora o uvozu koh Hrvatske narosne banke – službe devizne dokumentarbe kontrole (izvještaj o sklopljenim, odnosno storniranim ugovorima o uvozu roba i usluga)

- dvanje naloga poslovnoj banci (ovlaštenoj za platni promet s inozemstvom) za plaćanje u inozemstvu (npr akreditivom, doznakom i dr) uz traženje jamstva poslone banke inozemnog dobavljača kojim se uvoznik osigurava od rizika neisporuke plaćene robe

- dostav dispozicije špediteru s podacima iz kupoprodjnog ugovora o vanjskotrgovinskom poslu, robi iz uvoza i potvrda špeditera da je dispoziciju primio i da će obaviti sve radnje navedene u dispoziciji

- obavijest o prispjeću robe iz uvoza u zemlju (ovu obavijest šalje prijevoznik špediteru a špediter o tome izvješćuje svoga komitenta – uvoznika)

- dostava robnih i ostalih dokumenata špediteru, potrebnih za uvozno carinjenje robe (fakture inodobavljača, dozvole ili druga rješenja potrebna za uvoz robe, izjava o krajnjoj namjeni robe, dispozicija za carinsku deklarciju robe iz uvoza i dr)

- izrada i prikupljanje preostalih dokumenta potrebnih za uvozno carinjenje (koje izrađuje i prikuplja špediter npr: deklaracija o carinskoj vrijednosti uvezene robe, jedinstvena carinska deklaracija, polica osiguranja, transpotrni dokumenti, razna uvjerenja inspektorata, certifikati i dr)

- kvalitativna i kvantitativna kontrola uvezene robe i eventualno predhodni pregled robe- uvozno carinjenje robe i plaćanje carinskih obaveza predviđenih za određenu uvoznu robu (carina,

PDV, takse i dr)- rčun špeditera za obavljene usluge (s priloženim računima ostalih uslužnih preduzeća i drugih

studionika koje je špediter angažirao za izvršenje uvoznog posla i prema dispoziciji uvoznika)- prikupljanje svih prispjelih faktura i ostale dokumentacije na temelju koje uvoznik izrađuje

definitivnu kalkulaciju uvoznog posla- isplata špeditera i ostalih studionika u poslu, koji se za uvoznika obavili neku uslugu- račun domaćem komitentu – kupcu uvozne robe. U računu mu obračunavate sve troškove koje

dokumentirate priloženim računima (inodobavljača, špeditera, jedinstvena carinska deklaracija i dr) tu izračunavate i svoju proviziju u određenome dogovorenome postupku od vrijednosti uvezene robe na odgovarajućem paritetu. Ukupni iznos računa umanjujete za iznose koje vam jedomaći komitent već doznačio (npr. Kunsku protuvrijednost devizne cijene iz ponude inodobavljača, troškove carine i ostalih uvoznih pristrojbi kao i troškove prijevoza ako ih je platio vaš komitent, svote plaćenih avansa inodobavljaču i sl)

- izvještaj vaše poslovne banke o isplati inozemnom dobavljaču- dopis inozemnom dobavljaču o urednom primitku i preuzimanju robe (telefaksom, teleksom ili

običnim pismom)- dopis – potvrda inozemnog dobavljača da je uredno naplatio ugovoreni iznos- izrada „Kontrolnika o zaključenom poslou uvoza“- analiza rezultata uvoznog posla i vlastite zarade (proviziju uvoznika)- evidentiranje izvršenog uvoznog posla u odgovarajuće poslovne knjige i obaveznu Nadzornu

knjigu o uvozu robe- arhiviranje dokumentacije uvoznog posla

2.2.3. Kalkulacija uvoznog posla

Pri izradi pretkalkulacije i konačne kalkulacije uvoznog posla vodite računa o svim trškovima koji prate njegovo izvršenje. Pri uvozu plaćate porez na dodanu vrijednost (PDV) sukladno Zakonu o PDV-u. Način obračunavanja PDV-a objašnjen vam je u poglavlju ove knjige o vanjskotrgovinskim kalkulacijama.

46

Računovodstvenim praćenjem poslova uvoza osiguravaju se podci o veličini i strukturi cijene uvezene robe, osdnosno proizvod. Pri uvozu robe, reprodukcijskom materijala i opreme u svoje ime i za svoj račun upitno je o svakom sklopljenom ugovoru voditi analitički račun iz kojeg se tijekom vremena mogu crpiti potrebni podci. Tečajne razlike mogu nastati na računu inodobavljača zbog neusklađenosti dtuma inofakture i datuma plaćanja i kad ta obaveza nije plaćena a provodi se bilanciranje (mjesečno, kvartalno, godišnje, odnosno po potrebi). Tečajne razlike na računu (sredstva uplaćena radi kupnje deviza za plaćanje obaveza prema inozemstvu) nstaju zbog razlike između srednjeg tečaja po kojem se evidentira i prodajnog tečaja po kojem se plaća banci, te zbog promjene tečaja između dana uplate protuvrijednosti devizne stope u domaćoj valuti i plaćanja inodobavljaču.

Ukoliko robu uvozite u svoje ime a za tuđi račun, između vašeg preduzeća (kao komisionara) i vašeg komitenta – kupca uvozne robe nstaju dužničko – vjerovnički odnos samo na temelju naknade za usluge koju ste obavili. Kad vaše preduzeće kao komisionar financira uvoz robe svojim sredstvima treba zaračunati i odgovarajuće kamate tijekom angažiranja sredstava. I pri uvoznim poslovima koristite se načinom vođenja i sortiranja poslovne i druge dokumentacije kao što je to navedeno pri izvoznim poslovima. Pri uvozu osobito vodite računa o rizicima izgleda kvaliteta i količine robe koju ste naručili iz inozemstva.

2.2.4. Uvodni dio obrade uvoznog posla

Primjer uvoznog posla obrađen je prema izvršenim poslovima uvoza limuna u KLARIKO VOĆE d.o.o., sektor „Vanjska trgovina“ iz Zagreba. Određeni podaci su doduše izmjenjeni ili popunjeni u skladu s potrebama ove knjige.

Pri samostalnom izvršenju nekog uvoznog posla treba upoznati:- s predmetom uvoza- sa svjetskom i domaćom proizvodnjom i ponudom predmeta uvoza- s kretanjem cijena predmeta uvoza na domaćem i međunarodnom tržištu- s potražnjom predmeta uvoza na domaćem tržištu- sa zakonskim propisima vezanima za uvoz određene robe (režim uvoza, posebna provjra robe pri

uvozu u vlstitu zemlju, posebna dokumentacija koja se zahtjeva pri uvozu određene robe, visine carinske stope, posebne prostrojbe i dr.

- S ostalim elementima bitnima za uspješno izvršenje uvoznog posla

U ovom primjeru uvoznog posla KLARIKO VOĆE d.o.o. iz Zagreba pojavljuje se u ulozi specijaliziranog vanjskotrgovinskog poduzeća za uvoz južnog voća, koje po nalogu i za račun „NA ME“ Robne kuće Zagreb uvozi naručenu količinu limun iz inozemstv.

Osnovni je zadatak uvoznika da na inozemnom tržištu pronađe najpovoljnijeg dobavljača i postigne najpovoljnijeg dobavljača i postigne najpovoljnije uslove za svog komitenta. Zbog toga se u obradi ovog uvoznog posla pojavljuje više inozemnih dobvljača, od kojih uvoznik, nakon izrade usporedbene pretkalkulacije, izabire najpovoljnijeg dobavljača.

Osiguranje deviznih sredstava za plaćanje u inozemstvo i suglasnost mjerodavnih organa za uvoz nisu posebno obrađeni, jer su propisi o reguliranju uvoza podložni promjenama i nisu bitni za shvaćanje tehnike odvijanja uvoznog posla. U predmetnom poslu pošli smo od pretpostavke da je devizna sredstva osigurao i čitav posao financirao uvoznik KLARIKO VOĆE d.o.o. te da je sve troškove uvoza fakturirao domaćem kupcu tek nakon obavljenog uvoza robe i njene isporuke preduzeću „NA MA „ Zagreb.

2.2.5. Prikaz pripreme uvoznog posla

47

Sektor „Komercijalni poslovi“ opskrbljivač je tržišta i maloprodajne mreže limunom, uz ostale trgovačke kuće koje se bave sličnom sličnom trgovinskom djelatnošću i opskrbom tržišta prehrambenih i drugim proizvodima široke proizvodnje.

„XY“ je specijalizirano vanjskotrgovinsko poduzeće za izvoz i uvoz poljoprivrednih i drugih proizvoda, između ostalih i limuna. U pripremnim radnjama uvoznik „XY“ analizira stanje na svjetskom tržištu limuna i traži odgovarajuće ponude od poznatih dobavljača, nastojeći pritom postići što nižu cijenu i najpovoljnije uvjete nabave. U ovom se slučaju obraća dobavljačima.

Dobavljači su, na temelju dobivenog upita, odmah poslali svoje ponude s uvjetima prodaje, a uvoznik XY nakon primljenih ponuda, šalje upit špediteru tražeći informaciju o transportnim i ostalim troškovima koji se moraju pribrojiti ponuđenim cijenama inozemnih dobavljača na odgovarajućim paritetima isporuke.

Kad uvoznik prikupi sve podatke o troškovima uvoza za određenu količinu limuna, izrađuje usporedbenu pretkalkulaciju u kojoj izračunava konačni trošak uvoza za svaku primljenu ponudu, te utvrđuje najpovoljnijeg dobavljača. O tome izvješćuje domaćeg kupca i predlaže mu izbor inozemnog dobavljača.

Domaći kupac šalje čvrstu narudžbu uvozniku na temelju koje uvoznik sklapa kupoprodajni ugovor s inozemsnim dobavljačem, daje dispozicije špediteru za organizaciju prijevoza i osdiguranja robe, daje nalog banci za otvaranje akreditiva u korist inozemsnom dobavljača, obračunava sve troškove u svezi s uvozom robe na temelju prikupljene poslovne dokumentacije i brine se o pravodobnoj i urednoj isporuci robe domaćem kupcu. U ovom primjeru uvoznog posla uvoznik radi u svoje ime, ali po nalogu i za račun svog domaćeg komitenta – kupca uvozne robe, odnosno veletrgovca, koji će, nakon što primi robu u svoje skladište veleprodaje, preuzeti robu dlje distribuirati svojoj i tuđoj maloprodajnoj mreži.

Dakle, uvoznik je nositelj uvoznog posla (onaj koji sklapa vanjskotrgovinski kupoprodajni ugovor) i koji odgovara za uredno izvršenje uvoznog posla, a posluje u svojstvu komisionara, pri čemu za obavljeni posao zaračunava svom komitentu dogovorenu proviziju. Postoji mogućnost da uvoznik ovaj uvozni posao obavi u svoje ime i za svoj rčun, pri čemu sam finacira cjelokupni uvozni posao i preuzima na sebe rizik daljnje preprodaje uvezene robe na domaćem tržištu. U tom slučaju uvoznik bi nakon obavljenog uvoza formirao svoje veleprodajnu cijenu, po kojoj uvezeni limun prodaje domaćim veletrgovcima, pri čemu bi imao zaradu u postignutoj razlici u cijeni, kako je to prikazano u poglavlju o vanjskotrfovinskim kalkulacijama.

2.2.6. Operativno izvršenje uvoznog posla

Sklapanje kupoprodajnog ugovora, dispozicija, špediteru, otvaranje kreditiva, rezervacija brodskog prostora, pomorska teretnica, polica pomorskog osiguranja i druga akreditivna dokumentacija, kvalitativno i kvantitativno preuzimanje robe u odredišnoj luci, certifikat o kakvoći robe, uvozno carinjenje i carinska dokumentacija, poslovno dopisivanje.

1. DOPIS uvoznika dobavljača kojim prihvaća čvrstu ponudu i šalje kupoprodajni ugovor2. KUPOPRODAJNI UGOVOR3. DISPOZICIJA uvoznika međunarodnom špediteru 4. DISPOZICIJ ŠPEDITERU za uvozno carinjenje - ovlštenje5. POTVRDA primitka dispozicije koju špediter šalje uvozniku6. TRANSPORTNE INSTRUKCIJE špeditera inozemnom dobvljaču7. DOPIS špeditera svojoj poslovnici u Rijeci (luka iskrcaja)8. ZAKLJUČNICA za brodski prostor (Cargo Booking Note)9. NALOG uvoznika poslovnoj banci za otvaranje akreditiva10. Neopozivi međunarodni dokumentarni AKREDITIV što ga poslovna banka uvoznika otvara u

korist dobavljača robe iz Egipta11. OBAVIJEST poslovne bamke uvozniku o prispjelim dokumentima dobavljača

48

12. PISMO SPREMSNOSTI koje pomorska agencija šalje ino-dobavljaču radi pripreme robe za ukrcaj na brod

13. PONUDA za osiguranje robe i POLICA OSIGURANJA14. RAČUN inozemnog dobavljača (Invoice)15. BRZOJAV inozemnog dobavljača o otpremi robe iz luke ukrcaju16. pomorska TERETNICA (Bill of Lding)17. SKRAĆENA DEKLARACIJA (u ovom se slučaju koristi kada se roba istovara iz broda i stavlja u

carinsko skladište radi konačnog carinjenja, a predaje je agent vozara tek nakon što su namireni troškovi prijevoza

18. UVJERENJE O PODRIJETLU19. OBAVIJEST O PROIZVODIMA KOJI SE UVOZE (podnosi je uvoznik nadležnom državnom

inspektoru radi dobivanja uvjerenja o kakvoći20. CERTIFIKAT „EUROINSPEKTA“21. UVJERENJE O KAKVOĆI Tržišnog inspektorata R Hrvatske22. OBRAČUN vozarine pomorske agencije „Jadroagent“23. SPECIFIKACIJA PROIZVODNIH TROŠKOVA i osiguranja robe koju špediter prilaže carinskoj

dokumentaciji24. DEKLARACIJA O CARINSKOJ VRIJENOSTI ROBE kojom se nadležnoj carinarnici daju točni

podaci o vrijednosti uvezene robe za utvrđivanje carinske vrijednsti na koju se obračunavaju carinske pristrojbe

25. JEDINSTVENA CARINSKA DEKLARCIJA26. ŽELJEZNIČKI TOVARNI listopad DOSTAVNIC/PRIMKA špeditera koju potpisuje

kupac/primatelj uvezene robe27. DOPIS špeditera uvozniku uz koji prilaže JCD, RAČUN, i ostalu dokumentaciju

PRIMJER KUPOPRODAJNI UGOVORAZaključen 25.05.2001 godine između

XYZ(u daljem tekstu: PRODAVATELJ)

XY(u daljem tekstu: KUPAC)

Čl. 1. Predmet kupoprodajePod uvjetima utvrđenim ovim ugovorom PRODAVATELJ prodaje a KUPAC kupuje: 100 tona LIMUNA

svježeg – berba 200/2001.

Čl. 2. Kvaliteta i druga svojstva predmeta kupoprodajeLimun mora biti 1. kvalitet za izvoz: zdrav i zreo, sočan, s minimalnom koncentracijom soka 25% prirodne žute boje, kojom je prekriveno najmanje 45 površine limuna: bez ikakvih bolesti; sortiran i kalibriran; bez pjega; bez mehaničkih oštećenja; bez stranih primjesa u skladu s važećim Pravilnikom o kvliteti voć – Republike Hrvatske

Čl. 3. Pakiranje i ambalažaRoba mora biti pakirana u standardne nove sanduke za prekomorski prijevoz limuna. Težina sanduka (tara) smije iznositi najviše 10 – 12 % od ukupne težine sanduka s limunima

Čl. 4. Cijena i pritet isporukeCijena robe iz Članka 1. ovog ugovora utvrđena je fiksno i iznosi USD 400 – po jednoj toni bruto za neto, odnosno ukupno USD 40.000.00 (slovima: US dolara četrdesettisuća). Mbalaža i pakiranje uključeni su u cijenu. Cijena se razumijeva na paritetu FOB Alexadria (Inconerms 2000)

49

Čl. 5. PlaćanjePlaćanje ugovorene cijene izvršit će se otvaranjem neopozivog međunarodnog dokumentarnog kreditiva odmah nakon potpisivanja ovog ugovora i dobivanja suglasnosti od mjerodavnih organa u zemlji KUPCA. KUPAC SE OBAVEZUJE u korist PRODAVATELJA otvoriti međunarodni neopozivi dokumentarni akrediti na ukupni iznos od USD 40.000.00 putem Zagrebačke banke i Bank Misr Alexandria kao avizirajuće banke. Akredativ je naplativ uz predočenje slijedećih dokumenata:

- originalna trgovčka faktura PRODAVATELJA u 5 primjeraka- puni sklop pomorskih teretnica 3/3 čistih „po narudžbi“ indosiranih bianco, ukrcano „pod palubu“,

vozarina plativa na odredištu- potvrda o porjeklu vozila- certifikat o izvršenoj provjeri kvalitete i kvantitete ugovorene robe što će ga izdati „Euroinspekt“ –

Zagreb kao potvrdu o izvršenom kvalitativnom i kvantitativnom preuzimanju robe- kopija dokumenta u kojemu PRODAVATELJ izvješčuje KUPCA o točnom datumu opreme robe

(koji mora biti istovjetan s datumom teretnice), u broju koleta, težini i vrijednosti pošiljke i zastavi brod u koji je roba ukrcana. Akrediti će biti otvoren s rokom važenja za opremu do 10.06.2001 godine i rokom važenja za naplatu do 10.08.2001 godine

- kupac se obavezuje da će poslati PRODAVATELJU preko akreditivne banke certifikat „Euroinspekta“ odmah nakon izvršenog preuzimanja robe zajedno s nalogom banci da odobri naplatu na osnovu akreditiva. Ovaj uvjekt mora biti naznačen u akreditivu kao obaveza KUPCA. Bankarski troškovi snose PRODAVATELJ I KUPAC svaki u svojoj zemlji za svoju banku.

Čl. 6. Rok isporukeUkrcaj i oprema robe iz luke Alexndria moraju biti izvršeni najkasnije do 10.06.2001 godine, KUPAC će putem svoga ovkaštenoga špeditera izvjestiti PRODAVATELJA o prispjeću broda u luku ukrcaja i spremsnosti broda za ukrcaj.

Čl. 7. Preuzimanje robeKvalitativno i kvantitativno preuzimanje robe u Rijeci obavit će KUPAC putem ovlaštene organizacije Za kontrolu kvalitete i kvantitete „Euroinspekt“ Zagreb. Eventualna odstupanja od ugovorene količine i kvalitete isporučene robe KUPAC mor reklamirati u roku od 48 sati od trenutka izdavanja certifikata o izvršenom kvalitativnom i kvantitativnom pregledu robe. Dopuštena odstupanja u količini: +/-2%. Certifikat „Euroinspekta“ smatrat će se službenim dokumentom za utvrđivanje stvarne količine i kvalitete i konačni obračun vrijednosti isporučene robe.

Čl. 8. Viša silaAko jedna od ugovorenih strana ne bude u mogućnosti ispuniti ovaj ugovor zbog nastupa slučaja više sile, ima prvo produžiti izvršenje svoje ugovorene obaveze najviše 10 dna. Pod slučajem više sile smatra se: rat, štrajk, elementarna nesreća, potonuće broda ili havarija broda, mjere i zabrane nadležnih državnih organa i pojava biljnih bolesti na ugovorenoj robi prije njezine isporuke. Ako slučaj više sile iz predhodnog stavka ovog članka ugovora potraje i djeluje duže od 10 dana od dana nastanka, ugovorene strane moraju se odmah izjasniti i suglasiti u produženju važnosti ugovora ili o raskidu ugovora. Svaki slučaj više sile pogođena ugovorena strana mora u roku od 48 sati od trenutka nastanka više sile brzojavno jviti drugom ugovorenom partneru, a zatim potvrditi preporučenim pismom.

Čl.9. Rješavanje sporovaSve eventualne nesporazume i sporove koji bi mogli proizaći iz ovog ugovora, ugovorene strane nastojat će u prvom redu riješiti sporazumno. Ako u tome ne uspiju ugovarju nadležnost Vanjskotrgovinske arbitraže pri Hrvatskoj gospodrskoj komori Zagreb, čije su odluke končne, izvršne i obavezne za obje ugovorne strane.

Čl. 10. Zaključne odredbeOvaj ugovor sastavljen je u 6 (šest) primjeraka na engleskom jeziku. Svakoj ugovorenoj strani pripadaju po 3 (tri) primjerka ugovora ovjerenih i potpisanih od ovlaštenih osoba PRODAVATELJA I KUPCA.

Ugovor stupa na snagu datumom potpisivanja ovlaštenih osoba PRODAVATELJA I KUPCA

50

PRODAVATELJ KUPAC

3. POSLOVNO - TEHNIČKA SURADNJA S INOZEMSTVOM

3.1. Pojam i ekonomske značajke tehničke suradnje s inozemstvom

1Poslovno - tehnička suradnja, kao jedan od viših oblika gospodarske suradnje s inozemstvom, u određenom je smislu sofisticiraniji kooperativni odnos između domaćih poduzeća i stranih osoba. Zapravo poslovno - tehnička suradnja s inozemstvom obuhvaća široko područje zajedničkog djelovanja u različitim granama gospodarskih i društvenih djelatnosti i ostvaruje se u različitim oblicima. Iz toga proizlazi da je poslovno - tehnička suradnja oblik gospodarske suradnje između gospodarskih subjekata u domaćem i međunarodnom prometu roba i usluga radi uvođenja svih novosti i znanja u organizaciju i proces proizvodnje i prometa. Ona pridonosi dopunjavanju i međusobnoj uskladbi tehničke, ekonomske i poslovne suradnje usmjerene na ekonomski razvoj zemalja iz kojih partneri sklapaju ugovor o poslovno - tehničkoj suradnji. Često se poslovno - tehnička suradnja vezuje uz neki drugi viši oblik gospodarske suradnje, kao što je dugoročna proizvodna kooperacija, pribavljanje i ustupanje materijalnog prava na tehnologiju, zajednička ulaganja i sl. Ova veza ne mora biti istodobna. Naime, poslovno - tehnička suradnja može prethoditi nekom drugom od nabrojenih poslovnih odnosa, a može se nastaviti nakon prestanka tog odnosa. Za razliku od dugoročne proizvodne kooperacije, koja je uz određenu različitost oblika ipak relativno ograničena, poslovno - tehnička suradnja moguća je u mnogo većem broju modaliteta, dajući partnerima veću slobodu i kreativnost. Pod poslovno - tehničkom suradnjom podrazumijeva se suradnja domaćeg poduzeća i strane osobe koja se sastoji u zajedničkom:

1. istraživanju i ostvarivanju izuma, tehničko - tehnoloških inovacija i tehničkih unapređenja, na temelju zajednički utvrđenog programa.

2. istraživanju, projektiranju izradi dokumentacije i osvajanju proizvodnje određenog proizvoda, na temelju određenoga materijalnog prava na tehnologiju.

3. istraživanju tržišta radi plasmana proizvoda proizvedenih u zajedničkom poslovanju (zajedničko ulaganje, dugoročna proizvodna kooperacija ili poslovno - tehnička suradnja),

4. proizvodnji proizvoda radi zajedničkog plasmana na tržište.5. istupanju na strano tržište u određenim poslovima (npr. u vezi s poslovima inženjeringa), osim

istupanja koja se obavljaju isključivo radi kupnje i prodaje robe i obavljanja usluga, 6. održavanju uređaja i instrumenata i osposobljavanju osoblja za rad s uređajima i instrumentima,7. znanstveno - istraživačkom radu i studijama u vezi s određenim pitanjima važnim za zemlju.

Temeljne ekonomske značajke poslovno - tehničke suradnje s inozemstvom, ponajprije s aspekta razmjene robe i usluga s inozemstvom, određene su sljedećim ciljevima:

povećanje broja tehničkih inovacija, unapređenje tehnologije proizvodnje, školovanje i osposobljavanja osoblja, prodiranje na strana tržišta, povećanje konkurentnosti na tržištu.

Poslovno- tehnička suradnja može obuhvatiti i tzv. '' kooperativni marketing'', koji se sastoji u: istraživanju kooperativne proizvodnje (proizvodnja prema licenci, ugovorna proizvodnja,

franšizing proizvoda ili usluga, montažna proizvodnja i usluge, joint venture i dr.), istraživanju kooperativne razmjene (franšizing distribucije, grupni marketing, zajednička prodaja u

inozemstvu i dr.).

1 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, Bihać, 2009.

51

2Poslovno - tehničkom suradnjom s inozemnim partnerom domaće poduzeće može pribaviti i osvojiti suvremenu tehnologiju stranog partnera, ali ga istodobno vezati na kupnju proizvoda iz tako pribavljene i osvojene tehnologije (klauzula'' povratne kupnje'' ili buy - back klauzula). Isto tako, domaće poduzeće može, na osnovi pribavljene tehnologije, zaključiti ugovor o poslovno - tehničkoj suradnji sa stranim partnerom o obvezi zajedničkog plasmana na trećim tržištima uz unošenje klauzule za zajedničko snošenje rizika za takav plasman. Jedan od oblika ovakve gospodarske suradnje temelji se na ugovoru o subliferenciji, odnosno na obvezi domaćeg poduzeća da stranom partneru isporučuje određene dijelove proizvoda prema određenom programu, ili da se domaće poduzeće uključuje u isporuke opreme stranog partnera ili njegovu izgradnju industrijskih i drugih građevina. Ovaj oblik razlikuje se od kooperacije jednostranošću, a od običnih isporuka (prodaje) dugoročnošću na temelju zajedničkog programa. Polazeći od osnovnih ciljeva poslova dugoročne poslovne - tehničke suradnje, a to je unapređenje tehnologije i znanja te poboljšanja položaja kooperanata na tržištu, važno je utvrditi kako i na koji način te ciljeve postići. Pritom se polazi od analize djelovanja niza čimbenika koji su po svojoj biti različiti i mogu se svrstati u sljedeće tri skupine:

organizacijska - koja obuhvata cjelovit nastup na tržište, izbor sudionika, podjelu uloga i zadataka u proizvodnji i prometu, utvrđivanje mreže poslovnih i robno - tehničkih ispostava u zemlji i inozemstvu i dr.;

materijalna - koja obuhvaća kupoprodaje prema količini, kvaliteti i drugim značajkama, komercijalne uvjete nastupa, izgradnju i zakup objekata za uredno i uspješno poslovanje (poslovni prostor i skladišta), opremu nužnu za rad prema predmetu s kojim se istupa na tržište (strojevi, aparati, vozila i dr.);

financijska - pod kojom se podrazumijeva udruživanje sredstava, kreditiranje, financiranje poslovnih pothvata, zajednička ulaganja i dr.

Čest je slučaj da se poslovno - tehnička suradnja s inozemnim partnerom nadovezuje na ugovor o dugoročnoj proizvodnoj kooperaciji s istim partnerom. Pritom se poslovno - tehnička suradnja razvija u okviru plasmana predmeta proizvodne kooperacije, bilo na domaćim tržištima kooperanata ili u zajedničkom nastupu na tržišta trećih zemalja. Iz ovoga slijedi kako se predmet suradnje, na toj osnovi, proširuje, prema potrebi, i na usluge inženjeringa, konzaltinga, know- how-a u organizaciji i tijekovima radnih procesa na temelju vlastitih iskustava kooperanata, na tehničku pomoć, kreditiranje poslovnih aranžmana, organizaciju prodajne mreže u inozemstvu i dr. Takva raznolikost oblika u kojima se poslovno - tehnička suradnja pojavljuje zahtijeva od domaćih poduzeća da pozorno ispitaju bonitet stranog partnera, njegov poslovni ugled, položaj na tržištu i tehničko - tehnološku razvijenost njegove proizvodnje. Ako je riječ o znanstveno - istraživačkim institutima, važno je upoznati njihove reference i postignute uspjehe u znanstveno- istraživačkom radu.

Dakle, poslovno - tehnička suradnja može biti uspostavljena u područjima:1. znanstveno - istraživačkog rada (plan istraživanja, razvoj i uvođenje pronalazaka, tehničko -

tehnološke inovacije i tehnička unapređenja, izradbe studija i analiza radi određenih tehničko - tehnoloških, ekonomskih i tržišnih istraživanja u okvirima zajedničkog programa i sl.),

2. intelektualnih usluga (projektantska, konzaltinška i inžinjering poduzeća te poduzeća koja se bave tržišnim istraživanjem te unapređenjem organizacije proizvodnje, rada i poslovanja – menadžment i sl.)

3. proizvodnje i plasmana proizvoda ili usluga (pribavljanje materijalnog prava na tehnologiju, subliferantni odnosi, poslovi dorade, obrade i prerade – oplemenjivanja robe, lizing, franšizing itd.).

3.2. Ugovaranje poslovno-tehničke suradnje sa stranim partnerom 3Ugovore o poslovno – tehničkoj suradnji može sklapati veći broj subjekata. Osim proizvodnog, ovaj ugovor može sklopiti i drugo poduzeće, odnosno svaka gospodarska organizacija koja ispunjava uvjete za obavljanje predviđenog oblika poslovno – tehničke suradnje s inozemstvom. Ugovorima o poslovno – tehničkoj suradnji mora se osiguravati suradnja temeljena na suvremenim tehničkim dostignućima te na ekonomičnosti i unapređivanju proizvodnje i obavljanju usluga.

2 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, op.cit.3 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, Bihać, 2009., str. 543.

52

Prije ugovaranja ovakvih oblika gospodarske suradnje sa stranim partnerima domaće poduzeće

mora provesti vrlo opsežne pripreme, uz ocjenu svih mogućih poslovnih rizika i isplativosti namjeravane poslovne konstrukcije. Pritom valja imati na umu da je riječ o složenom problemu glede organizacije rada i uporabe sredstava obiju ugovorenih strana, uz elemente prometa tehnologije i kapitala. Predmet suradnje, kako je već istaknuto, može biti različit (promet robe, proizvodne usluge i radovi, tehnička pomoć, know - how i druga znanja i iskustva u proizvodnji i organizaciji radnih procesa i dr.). Složenost financiranja ovog oblika gospodarske suradnje, pitanje izvora financijskih sredstava i drugi problemi koji prate ugovaranje poslovno - tehničke suradnje, zahtijevaju od oba partnera veliko poslovno iskustvo i znanje u stvaranju konstrukcije posla i njegovoj provedbi. Ugovor o poslovno - tehničkoj suradnji formalno najčešće sadrži sljedeće elemente:

tvrtku, odnosno naziv i sjedište suugovaratelja, predmet ugovora, cijenu, odnosno troškove, te način određivanja cijene, odnosno troškova, početak suradnje, trajanje ugovora.

Ostale elemente ugovora, ovisno o području u kojem će se suradnja odvijati, određuju ugovorne strane, s time da je sadržaj ugovora o poslovno - tehničkoj suradnji sličan sadržaju ugovora o dugoročnoj proizvodnoj kooperaciji sa stranim osobama. Radi lakšeg snalaženja u praksi navedeni su elementi ugovora koji, uglavnom, obuhvaćaju najčešće slučajeve iz naše vanjskotrgovinske prakse i koji se, prema potrebi, mogu prilagoditi svakom konkretnom slučaju ugovaranja poslovno – tehničke suradnje sa stranim partnerima. Ugovor o poslovno – tehničkoj suradnji s inozemnim partnerima može, u praksi, sadržavati slijedeće odredbe:

1. tvrtke, odnosno nazivi, te sjedišta obaju ugovaratelja.2. cilj ugovora (ovdje se obično ističe obostrni interes ugovornih strana da uz najpovoljnije uvjete

plasiraju svoja dostignuća u tehnologiji proizvodnje, tehnici, istraživačko – razvojnom radu, iskustva u projektiranju i izvođenju radova i sl.)

3. predmet ugovora (na primjer: projektiranje objekata, radova, radnih procesa, organizacijskih rješenja: izvođenje radova s isporukom opreme i materijala: obavljanje strčno – tehničkog nadzora nad radovima; obavljanje poslova kolaudacije obavljenih radova; financiranje – kreditirnje preuzetih radova i projekata i sl.),

4. obrada tržišta i promidžba (utvrditi, na primjer, obostranu obavezu da se ustroje posebne službe za obradu tržišta i promidžbene aktivnosti u vezi s predmetnim ugovornim odnosom, te obavezu svakog ugovornog partnera da izvješćuje drugu ugovornu stranu o rezultatima ostvarene poslovne suradnje, podjelu troškova obrade tržišta i promidžbe i sl.),

5. izrada i dostavljanje zajedničke ponude (utvrditi opseg sudjelovanja svake ugovorne strane, izradu zajedničke ponude trećim osobama, utvrditi međusobno razgraničenje obaveza i garancija i dr.),

6. sklapanje ugovora s kupcem – investitorom (ovaj ugovor potpisuju obje ugovorne strane s investitorom ili samo jedna ugovorna strana, ali uz obavezu druge ugovorne strane da izvrši svoj dio obaveza do granice utvrđene u zajedničkoj ponudi),

7. cijena, odnosno troškovi i način određivanja cijene, odnosno troškova,8. početak suradnje između ugovornih strana,9. izvršenje ugovora (osiguranje koordinacije u zajedničkom radu, dinamika i pregled tijeka poslova,

sudjelovanje svake ugovorne strane u isporuci materijala, stavljanje stručnih radnika na raspolaganje na gradilištu, dinamika ulaganja financijskih sredstava, imenovanje rukovoditelja radova na gradilištu, vođenje evidencije o izvršenim radovima, troškovima, ispostavljanje dokumentacije radi naplate od investitora, postupak u slučaju reklamacije od strane investitora i dr.).

10. poslovni rizik (poslovni rizik- gubitak obično pokrivaju obje ugovorne strane razmjerno vrijednosti njihova udjela u određenom poslu).

11. odgovornost prema trećim osobama (svaka od ugovornih strana snosi potpunu odgovornost prema trećim osobama ukoliko je ona nastala kao posljedica neizvršenja ili neodgovarajućeg izvršenja pripadajućeg joj dijela ugovorne obveze prema projektu, odnosno ako se obveze troškovno ne

53

mogu logično razgraničiti na sudionike, onda ugovorne strane solidarno odgovaraju u razmjeru vrijednosti udjela svake od njih u ukupnom poslu),

12. trajanje ugovora (npr. 5 godina, iznimno 3 godine),13. prijevremeni raskid ugovora (slično kao i kod ugovora o dogoročnoj proizvodnoj kooperaciji),14. viša sila,15. rješavanje sporova,16. izmjene i dopune ugovora,17. cesija (prijenos) prava i obveza iz ugovora na druge osobe,18. posebna utanačenja,19. stupanje ugovora na snagu (kao i kod ugovora o dogoročnoj proizvodnoj kooperaciji),20. broj primjeraka ugovora na autentičnom jeziku.

Ostale elemente ugovora, ovisno o oblasti u kojoj će se suradnja odvijati, određuju ugovorne strane.

4. TRANSFER TEHNOLOGIJE (pribavljanje i ustupanje prava industrijskog vlasništva) Pod transferom tehnologije podrazumijeva se prijenos gospodarski primjenjivih tehnoloških rješenja (novi proizvodi, novi proizvodni postupci, tehnička racionalizacija itd.) i tehničkih znanja i iskustava (know – how) s jednoga gospodarskog subjekta – davatelja tehnologije i titulara prava koje se prenosi na drugoga gospodarskog subjekta – stjecatelja tehnologije, uz plaćanje određene naknade. U odnosu na tradicionalne oblike gospodarskih odnosa, tj. razmjene gotovih roba, transfer tehnologije noviji je oblik gospodarskih odnosa, koji omogućuje:

davatelju tehnologije da rezultate svog istraživačkog rada gospodarski eksploatira i putem trećih osoba i na taj način postigne znatne financijske učinke;

stjecatelju tehnologije da bez angažovanja vlastitih financijskih sredstava i istraživačkog potencijala za razvoj novih tehnoloških rješenja, stječe već gotova tehnološka rješenja, čijim usvajanjem razvija, upotpunjuje i/ili napređuje svoj proizvodni program, što dovodi do povećanja poslovnog uspjeha i konkurentnosti na tržištu, ali i do izbjegavanja nekih carinskih ograničenja pri uvozu gotovih proizvoda.

Prijenos tehnologije može se ostvariti širokim pravnim instrumentarijem: ugovorom o licenci, ugovorom o zajedničkom ulaganju, ugovorom o kooperaciji, ugovorom o izvođenju investicijskih radova (osobito prema turn - key sustavu), ugovorom o franšizingu itd.

4.1. UGOVOR O LICENCI4.1.1. Gospodarska važnost ugovora o licenci Ugovor o licenci javlja se u pravnom prometu kao najčešći pravni instrument prijenosa tehnologije, ali i netehničkih rješenja, dakle gospodarski primjenjivih i ekonomski iskoristivih nematerijalnih dobara.Osnovna ekonomska i pravna značajka takvog ugovora ogleda se u činjenici da temeljem ugovora o licenci treće osobe stječu pravnu mogućnost za stvarnim iskorištavanjem tuđeg nematerijalnog dobra – neovisno o tome je li ono zaštićeno ili nezatićeno, čije je korištenje, inače, jedno od osnovnih prava samog titulara prava, te da takvim korištenjem ne dolazi do povrede (a time ni do odgovornosti za povredu) prava titulara. Gospodarska važnost ugovora o licenci ogleda se u mogućnosti:

da se nematerijalna dobra mogu kretati u pravnom prometu u granicama jedne zemlje ili prelazeći te granice,

da titular prava, koje je predmet ugovora o licenci, može crpiti imovinsku korist iz svog prava, osim korištenjem u svom pogonu i iskorištavanjem tih prava tako da trećim osobama, temeljem ugovora o liceneci, dopušta korištenje prava uz plaćanje osgovarajuće licencne naknade, čija bi visina morala predstavljati naknadu za izvršena materijalna ulaganja i intelektualne napore u stvaranju dobara koja su predmetom ugovora o licenci,

da titular prava (kao davatelj licence) prenosi na stjecatelja licence samo jedno od svojih ovlasti, da ovlsti stjecatelja licence za iskorištavanje predmeta ugovora o licenci, i to u granicama i na

način određen ugovorom o licenci, da titular prava ostaje i dalje subjektom zaštite, premda se samim pravom koristi treća osoba

(temeljem ugovora o licenci),

54

da stjecatelj licence može stvarno iskorištavati tuđe nematerijalno dobro u gospodarske svrhe, uz plaćanje licencne naknade, koja je, u načelu, mnogo niža od potrebnih i izvršenih ulaganja financijskih sredstava u razvoj dobara koje je predmet ugovora o licenci,

da stjecatelj licence iskorištavanjem licenciranog dobra razvija ili unapređuje svoje proizvodne potencijale,

da stjecatelj licence na temelju ustupanja dobara može unaprijediti vlastiti istraživački proces, da se osposobljava osoblje za primjenu suvremenih znanstvenotehnoloških dostignuća, čime se

podiže opća razvojna razina zemlje stjecatelja tehnologije.

Ekonomske značajke i specifičnosti licenca proizlaze iz ovlasti što ih stjecatelj licence dobiva temeljem ugovora s davateljem licence. Tako razlikujemo:

proizvodnu licencu, prema kojoj stjecatelj licence stječe pravo iskorištavanja licence za proizvodnju određene robe,

prodajnu licencu, prema kojoj stjecatelj licence dobiva pravo na prodaju proizvoda što ih proizvodi na temelju kupljene licence (proizvodna i prodajna licenca međusobno su povezane),

licencu za iskorištenje, prema kojoj stjecatelj licence dobiva pravo uporabe proizvoda koji je proizveden na temelju licence (npr. određeno postrojenje i sl.),

licencu za izvoz, prema kojoj stjecatelj licence stječe pravo izvoza proizvoda što ga izrađuje na temelju kupljene licence,

licencu za uvoz, koja stjecatelju daje pravo uvoza proizvoda koji se proizvode u inozemstvu na temelju patenta i, eventualno, njihove prodaje u zemlji ili inozemstvu (u trećim zemljama).

3.1.2. Pojam i osnovna obilježja ugovora o licenci 4U većem broju zemalja ugovor o licenci je inominantan ugovor, a naša zemlja pripada uskom krugu zemalja koje su taj ugovor uvrstile u zakonski katalog imenovanih ugovora. U zemljama koje nisu normirale ugovore o licenci, sadržaj i obilježje ugovora o licenci je, stoga, u velikoj mjeri tipizirala poslovna praksa, tako da se takav ugovor može:

uvrstiti u red tipičnih ugovora autonomnog privrednog prava i definirati kao ugovor kojim titular nekog prava, prava industrijskog vlasništva (patenta, modela ili

uzorka, žiga), nekog drugog zatićenog dobra (npr. industrijskog oblikovanja, koje je zaštićeno autorskim pravom) ili nezaštićenog dobra (know – how), kao davatelj licence, prenosi to pravo na drugu osobu – stjecatelja licence. Stjecatelj licence na taj način stječe pravo iskorištavanja predmeta licence uz određenu naknadu.

U zemljama koje su ugovor o licenci regulisale zakonskim odredbama, za određenje pojma ugovora o licenci mjerodavne su odredbe odgovarajućeg propisa. U nas ugovor o licenci definira Zakon o obveznim odnosima kao ugovor kojim se davatelj licence obvezuje stjecatelju licence ustupiti u cjelini ili djelimično pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licence obvezuje se da mu za to plati određenu naknadu.

4.1.2. Modaliteti ugovora o licenci 5Davanje licence znači za njenog davatelja ograničenje njegovih prava. Budući da se ugovorom o licenci i na strani stjecatelja licence javiti određena ograničenja, ugovor o licenci javlja se u nekoliko oblika:

isključivi, neisključivi i mješoviti ugovori o licenci, prostorno ograničeni i prostorno neograničeni ugovori o licenci, vremenski ograničeni i vremenski neograničeni ugovori o licenci, kvantitativno ograničeni i

kvantitativno neograničeni ugovori o licenci.

Isključivi ugovori o licenci (isključiva licenca) jesu ugovori kojima davatelj licence prenosi na stjecatelja licence isključivo pravo iskorištavanja predmeta licence u vremenskim i prostornim granicama važenja prava koje je predmet ugovora. Isključivost se ogleda u pravu stjecatelja licence da svakoj trećoj osobi, uključivo i davatelju licence, zabrani iskorištavanje predmeta licence za vrijeme trajanja ugovora o licenci. Isključivost se ogleda i u obvezi davatelja licence da se suzdrži od radnji kojima bi osobno ili

4 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, Bihać, 2009., str. 546.5 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, op.cit.

55

putem trećih osoba (sklapanjem daljnih ugovora o licenci) iskorištavao predmet ugovora na ugovorenom području, a za vrijeme važenja ugovora. Neisključivi ugovori o licenci (neisključiva licenca) jesu ugovori kojima davatelj licence prenosi na stjecatelja licence neisključivo pravo iskorištavanja predmeta licence. Stjecatelj licence dobiva pravo iskorištavanja predmeta ugovora o licenci, ali davatelj licence zadržava pravo da sam iskorištava predmet licence u cijelosti ili djelomično, odnosno da sklapanjem licencnih ugovora s trećim osobama na njih prenosi (identično) pravo iskorištavanja predmeta licence kao što je to prenio i na prethodnog stjecatelja licence.

Mješoviti ugovori o licenci (mješovita licenca) jesu ugovori kojima davatelj licence prenosi na stjecatelja licence pravo isključivoga korištenja predmeta licence na određenom području, a neisključivo pravo na drugom području.

Prostorno ograničeni ugovori o licenci jesu ugovori kojima se stjecatelju licence ograničava pravo iskorištavanja predmeta ugovora na određenom području (jedne države, regije i sl.). Do prostornog ograničavanja ugovora o licenci najčešće dolazi onda kada davatelj licence i sam iskorištava predmet licence i ne želi da proizvodi stjecatelja licence (proizvedeni prema njegovoj licenci) konkuriraju na određenom tržištu proizvodima davatelja licence.

Vremenski ograničeni ugovori o licenci jesu ugovori koji se sklapaju na odrđeno vrijeme. Ugovori o licenci najčešće se i sklapaju na određeno vrijeme, a trajanje ugovora ovisi o elementima, kao što su: visina licencne naknade, modaliteti ugovora, kvaliteta prava koje se prenosi, trajanje zaštite prava koje se prenosi i sl.

Vremenski neograničeni ugovori o licenci jesu ugovori koji se sklapaju na neodrđeno vrijeme. Ugovori o licenci sklopljeni na neodređeno vrijeme ne traju vječno. Po prirodi stvari, ako je predmet ugovora neko zaštićeno dobro – patent, model, uzorak ili žig, ugovor može trajati toliko dugo koliko traje i zaštita tih dobara, odnosno ugovor može biti sklopljen na vrijeme koje odgovara trajanju zaštite najmlađeg prava. Ranijim prestankom zaštite pojedinih prava ne prestaje ugovor o licenci, već se razmjerno smanjuje licencna naknada.

Kada je predmet ugovora o licenci neko nezaštićeno dobro (know – how ili nepatentirani izum), ugovor o licenci traje tako dugo koliko je to isplativo za stjecatelja licence, pri čemu su važne dvije okolnosti: a) da je predmet ugovora trajan i b) da nije zastario u odnosu na važeće stanje tehnike i tehnologije. Kvantitativno ograničeni ugovori jesu ugovori kod kojih davatelj licence prenosi na stjecatelja licence pravo iskorištavanja predmeta licence uz ograničenje količina predmeta (proizvoda) koji mogu biti proizvedeni na temelju tog ugovora. Kvantitativno neograničeni ugovori jesu ugovori kod kojih stjecateljevo pravo iskorištavanja predmeta licence nije ograničeno količinom predmeta koji mogu biti proizvedeni na temelju tog ugovora.

4.1.3.Predmet ugovora o licenci 6Najveći broj gospodarski primjenjivih nematerijalnih dobara, tehničkih (izum, know – how) ili netehničkih (oblikovanje proizvoda, likovna oprema proizvoda, znak kojim se označava proizvod ili usluga), štite se pravom industrijskog vlasništva. Zaštita pravom industrijskog vlasništva usmjerena je na to da se titularu prava priznaju prohibitorne ovlasti, odnosno isključivo pravo iskorištavanja određene intelektualne tvorevine (materijalnog dobra), što istodobno znači i isključivanje svakog trećeg da se zaštićenim dobrom koristi bez suglasnosti titulara prava. Drugim riječima, titular prava stječe negativne ovlasti temeljem kojih ostvaruje monopolni položaj na tržištu u odnosu na zaštićeno dobro.

Na osnovi toga mogle bi se izvući sljedeće značajke prava industrijskog vlasništva: isključivost, teritorijalnost, formalnost.

6 Ibidem

56

Prema načelu isključivosti, pravo iskorištavanja predmeta zaštite priznaje se samo titularu prava. Prema načelu teritorijalnosti, pravo industrijskog vlasništva imaju isključivi učinak na području pravnog sustava koji ih je priznao i čiju zaštitu uživaju. Prema načelu formalnosti, zaštite nekih od oblika prava industrijskog vlasništva nema tako dugo dok se zaštita ne zatraži za određeno materijalno dobro i ne bude, nakon provedena postupka, priznata aktom organa mjerodavnog za te poslove (Zavod za patente). U skladu s načelom isključivosti, titular prava može ustupiti svoje pravo iskorištavanja zaštićenog dobra trećoj osobi temeljem ugovora o licenci. U skladu s načelom teritorijalnosti, nematerijalna dobra štite se propisima zemlje priznanja prava. U nas je to Zakon o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, koji se kao lex loci protectionis primjenjuje i na ugovore o licenci s inozemnim elementom kad je predmet ugovora nematerijalno dobro zaštićeno odredbama tog zakona. U skladu s načelom formalnosti, a prema Zakonu o zaštiti izuma, prava industrijskog vlasništva kojima se štite određena nematerijalna dobra jesu: patent, model, uzorak i žig. Patentom se štiti izum koji je:

a) novo tehničko rješenje određenog problema,b) rezultat stvaralačkog rada,c) tehnički izvodljiv id) primjenjiv u industrijskoj ili drugoj djelatnosti.

Patent traje dvadeset godina, računajući od dana podnošenja prijave patenta, što utječe i na trajanje samog ugovora o licenci. Naime, trajanje ugovora o licenci ograničeno je trajanjem zaštite, tako da ugovor o licenci koji je sklopljen na dulje vrijeme od vremena zaštite dobra koje je predmet ugovora, prestaje ili bi morao prestati samom činjenicom prestanka patentne zaštite. Modelom se štiti novi oblik određenoga industrijskoga ili zanatskog proizvoda, odnosno njegova dijela.Uzorkom se štiti nova slika ili crtež koji se mogu prenijeti na određeni industrijski ili zanatski proizvod, odnosno njegov dio. Trajanje zaštite modela ili uzorka je deset godina, također, računajući od dana podnošenja prijave, tako da ni ugovor o licenci ne bi mogao biti sklopljen na dulji rok od roka trajanja zaštićenog dobra. Žigom (robnim ili uslužnim) štiti se znak koji je u gospodarskom prometu namijenjen razlikovanju robe, odnosno usluga iste ili slične vrste raznih proizvođača, odnosno davatelja usluga. Žig traje deset godina, računajući od dana podnošenja prijave, ali se njegovo važenje može produžavati neograničen broj puta, tako da žig doista može biti neograničena trajanja. Ukoliko se žig održava u važnosti, a to je pravo (i obveza kod ugovora o licenci) titulara prava, ugovor o licenci žiga može biti sklopljen na neodređeno vrijeme. Da bi se isključili negativni učinci načela teritorijalnosti zaštite prava industrijskog vlasništva, ustanovljena je i međunarodna zaštita Pariškom konvencijom o zaštiti prava industrijskog vlasništva. Dikcijom te Konvencije prava industrijskog vlasništva jesu: patent, korisni model, industrijski uzorci ili modeli, tvornički ili trgovački žig, uslužni žig, trgovačko ime i oznaka ili ime podrijetla. U taj pojam nije uključeno jedno nematerijalno dobro, dobro poznato pod nazivom know - how ili, u slobodnom prijevodu, znanje i iskustvo. Iako danas prevladava mišljenje kako i znanje i iskustvo pripadaju krugu prava industrijskog vlasništva, ne mogu uživati zaštitu koja pripada pravima industrijskog vlasništva, jer nisu obuhvaćeni katalogom prava industrijskog vlasništva Pariške konvencije. Pod znanjem i iskustvom (engl. know - how, hrv. znati kako) poslovna praksa podrazumijeva znanje kako nešto učiniti (engl. knowledge of how to do something). To predstavlja sva znanja i iskustva koja se ne mogu prijaviti radi stjecanja patenta, ali koja su prijeko potrebna da bi se mogao primijeniti neki patentiran ili nepatentiran izum. Primjenjuje se u proizvodnji, tehnologiji, administraciji, financijama, organizaciji, tehnici i dr. Znanje i iskustvo, odnosno know - how, zanimljivi su za stjecatelja licence samo ako su tajni ili donekle tajni, tj. ako su poznati samo vrlo uskom krugu ljudi.

4.1.4. Sadržaj ugovora o licenci 7U pravnim sustavima u kojima ugovor o licenci nije normiran zakonom, sadržaj ugovora potpuno ovisi o volji ugovornih strana, premda je tipiziranost takvih ugovora odredila njihov sadržaj. Pravo Europske unije temelji se na čl. 85. i 86. Rimskih ugovora, kojima se regulira slobodna gospodarska utakmica između autonomnih gospodarskih subjekata i zabranjuje im se sklapanje svih sporazuma ili ugovornih stipulacija

7 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, Bihać, 2009., str. 549. – 550.

57

koje bi imale za cilj sprječavanje, ograničavanje ili remećenje slobodne utakmice. Uredbama Europske komisije ipak se predviđaju neke iznimke u odnosu na generalnu zabranu restriktivnih ugovornih odredaba što se odnosi i na ugovore o licenci. U pravnim sustavima u kojima je ugovor o licenci normiran zakonom, razlikuju se obvezatan od fakultativnog sadržaja ugovora. Obvezatan sadržaj ugovora o licenci određen je odgovarajućim propisima. Obvezatan sadržaj ugovora o licenci (patenta ili know - howa) određen je:

- pozitivnom enumeracijom - naznačuje se što sve ugovor mora sadržavati da bi se zaštitila domaća ugovorna strana i

- negativnom enumeracijom - naznačuje se koje su ugovorne klauzule zabranjene jer, prema mišljenju zakonodavca, ugrožavaju položaj domaće ugovorne strane, ali i javni interes.

- Ugovor o licenci, stoga, mora sadržavati odredbe o:- garanciji kvalitete - kojom davatelj patenta ili znanja i iskustva jamči da će se primjenom patenta

ili znanja i iskustva proizvesti roba ugovorene kvalitete,- unapređenju i poboljšanju - kojom se davatelja licence tereti da za važenja ugovora stavlja

stjecatelju licence na raspolaganje sva poboljšanja na patentu i znanju i iskustvu,- ekološkoj garanciji - kojom davatelj licence patenta i znanja iskustva jamči da primjena

patentiranog izuma ili znanja i iskustva neće štetno utjecata na zdravlje i život ljudi, odnosno na stvari i životnu okolinu,

- garanciji nepovredivosti prava trećih - kojom davatelj licence jamči da se stavljanjem u promet proizvoda proizvedenih prema pribavljenom izumu neće povrijediti prava trećih osoba, odnosno da će nadoknaditi štetu stjecatelju licence ako bi ovaj bio prisiljen prekinuti prodaju i/ili proizvodnju proizvoda zbog postojećih prava trećih osoba.

Restriktivne odredbe koje ugovor o licenci ne smije sadržavati jesu:- klauzula zabrane istraživanja i razvoja - kojom bi stjecatelju licence bilo zabranjeno da

unapređuje, dopunjuje i nadalje razvija pribavljeni patent ili znanje i iskustvo, te da u svoje ime zaštićuje inovacije do kojih dođe vlastitim istraživanjem,

- ''tying klauzula'' - kojom bi se stjecatelj licence ograničio u samostalnom odlučivanju o nabavi ili korištenju sirovina, reprodukcijskog materijala, rezervnih dijelova i opreme, odnosno kako ne bi bio ''vezan'' da navedene artikle nabavlja isključivo od davatelja licence,

- klauzula teritorijalnog ograničenja - kojom bi se stjecatelju licence zabranio ili ograničio izvoz u određene zemlje, osim u one zemlje u kojima davatelj licence sam iskorištava predmet licence ili je dao isključivu licencu nekoj osobi u toj zemlji,

- klauzula restrikcija nakon isteka ugovora - kojom bi se stjecatelju licence zabranilo da se nakon prestanka ugovora koristi izumom, odnosno znanjem i iskustvom ili da i nakon prestanka ugovora plaća naknadu za korištenje predmeta ugovora.

Poštovanje odredaba o obvezatnom sadržaji ugovora o licenci važno je zato što takav ugovor neće biti upisan u registar ugovora što ga vodi mjerodavni organ uprave, jer bi se po ocjeni tog organa takav ugovor mogao postati pravno nevaljanim. Daljnji uvjet pravne valjanosti ugovora o licenci jest pisani oblik takvih ugovora. Uz obvezatne odredbe, ugovor o licenci sadrži i fakultativne odredbe, koja sa stajališta ugovornih strana nisu ništa manje važne. Stoga bi svaki ugovor o licenci morao sadržavati sljedeće odredbe:

1. Naziv i sjedište ugovornih strana2. Svrha (cilj) ugovora3. Definicija i opseg licence:

- isključiva ili neisključiva licenca,- pravo korisnika na davanje podlicence

4. Licencna naknada:- trenutak nastanka licencne naknade,- način obračuna licencne naknade,- rokovi obračuna licencne naknade,- način i rokovi plaćanja.

5. Označavanje licenciranih proizvoda6. Knjigovodstvena evidencija licenciranih proizvoda kod stjecatelja licence7. Osposobljavanje osoblja stjecatelja licence u pogonima davatelja licence8. Upis licence u registar

58

9. Troškovi upisa10. Izručenje pisane dokumentacije11. Izvješćavanje stjecatelja licence o poboljšanjima i izmjenama, te dužnostima njihova ustupanja

bez naknade12. Obveza davatelja licence da na snazi održi zaštitu predmeta licence13. Posljedice poništavanja patenta ili žiga14. Obveze sudionika glede obrane licence prema trećima15. Garancija davatelja licence o potpunoj tehnologiji16. Garancija davatelja licence o nadoknadi štete stjecatelju licence, koja bi mogla nastati primjenom

licencirane tehnologije17. Garancija davatelja licence da primjena licence nije štetna za ljude i čovjekovu okolinu18. Trajanje ugovora19. Izmjene ugovora20. Prijevremeni otkaz ugovora i otkazni rok21. Vraćanje dokumentacije od strane stjecatelja nakon prestanka ugovora o licenci22. Utjecaj prestanka ugovora na proizvodnju i poslove u tijeku23. Ugovaranje mjerodavnog prava i način rješavanja eventualnih sporova24. Ostale uobičajne ugovorne klauzule prema specifičnostima licencnog posla.

4.2. Priprema i ugovaranje poslova transfera tehnologije 8Pripremna faza za sklapanje ugovora o transferu tehnologije sa stajališta domaćih poduzeća mora se promatrati u kontekstu njihova interesa i položaja u odnosu na stranog partnera. Taj interes i položaj mogu biti dvojaki, bilo da domaće poduzeće stječe od stranih prodavatelja pravo industrijskog vlasništva ili nezaštićene intelektualne tvorevine, bilo da ta prava ustupa inozemnim interesentima. Odluka o kupnji licence proizlazi iz ukupne poslovne politike i strategije domaćeg poduzeća, a temelji se na svestranom razmatranju mnogih pitanja vezanih uz taj specifični vanjskotrgovinski posao. Rezultat takvih razmatranja, uz osiguranje očekivanih poslovnih učinaka, jest izbor najpovoljnijeg rješenja što ga nude pojedini ponuditelji. Pri planiranju ustupanja vlastite licence, domaće poduzeće mora voditi računa o tome da će potencijalni inozemni partner također razmatrati ista pitanja i da će njegova odluka o kupnji licence ovisiti o postignutom ugledu davatelja licence na tržištu, o kvaliteti i svim ostalim tehničkim, tehnološkim i ekonomskim prednostima što ih nudi ponuditelj, o prednostima što mu ih kupnja licence od određenog ponuditelja pruža glede postizanja povoljnijeg položaja na tržištu za određen proizvod koji će se proizvoditi po pribavljenoj tehnologiji. Osim toga, inozemni kupac vodit će sigurno računa o usvojenoj tehničko - tehnološkoj koncepciji vlastite proizvodnje. Pripreme za sklapanje licencnih ugovora široko su područje aktivnosti i rada marketinškog tima i davatelja i stjecatelja licence, uz izravno uključivanje stručnjaka ekonomskih, tehničkih i pravnih profila. Ekipa ekonomista ima zadatak analizirati isplativost investicijskog ulaganja na osnovi licencne ponude, perspektivu tehničkog napretka iz područja tehnologije na koju se ponuda odnosi i, osobito, moraju analizirati tržišta za proizvode i usluge koje treba proizvoditi na osnovi dobivene licence. Tehnički stručnjaci dužni su komparativnom analizom, ako je to moguće, utvrditi prednost tehnološkog rješenja što ga nudi davatelj licence u odnosu na druga tehničko - tehnološka rješenja domaćih i/ili inozemnih konkurentskih tvrtki. I konačno, specijalizirani pravnici moraju, uz dobro poznavanje patentnog prava, odnosno prava industrijskog vlasništva, pronaći najbolju formulaciju za interese koje stjecatelj ili davatelj licence žele postići. Budući da je patentna licenca često vezana uz druge kategorije prava industrijskog vlasništva, osobito uz robne i uslužne žigove, pravnici moraju biti odlično upoznati sa svim područjima prava industrijskog vlasništva, uključujući i konkurentsko pravo. Budući da je svaki licencni ugovor istodobno i ugovor iz šireg područja civilnoga i gospodarska prava, nužno je poznavanje tih prava, i iscrpna obrada pitanja jamstva davatelja licence, odredbe o arbitraži, pravnom poretku u skladu s kojim se moraju rješavati mogući sporovi i dr. Plaćanje licencne naknade može biti ugovoreno na različite načine:

1. U fiksnom iznosu, koji se može platiti odjednom ili u ratama. Budući da ovaj način plaćanja nije vezan uz rezultate korištenja prenesenog prava, smatra se da je pogodan za davatelja licence.

8 Kapić, H. Vanjskotrgovinsko poslovanje, Bihać, 2009., str. 550. - 551.

59

2. Preko royalitiesa, kad je iznos naknade vezan uz opseg proizvodnje ili uz prodajnu cijenu proizvoda proizvedenog prema licenci. Smatra se da je ovaj način plaćanja licencne naknade povoljniji za stjecatelja licence, jer je vezan uz njeno korištenje.

3. Na osnovi ostvarene dobiti, kad plaćanje dospijeva tek nakon ostvarenja dobiti na temelju licencirane proizvodnje.

4. Ugovaranjem minimalne ili maksimalne naknade, bez obzira na ostvarenu dobit iz licencirane proizvodnje.

5. Ugovaranjm plaćanja naknade za korišteno materijalno pravo na tehnologiju u okviru prodajne cijene materijala potrebnog za proizvodnju, koji kupac tehnologije kupuje od davetelja tehnologije. U ovom slučaju ugovorom treba precizirati: dinamiku isporuke, količinu isporučenog materijala, asortiman, cijenu materijal, ukupnu vrijednost i rokove isporuke.

Priprema i izvršenje poslova transfera i primjene tehnologije, odnosno industrijskog vlasništva, predstavljaju složene i specifične poslovne aktivnosti i jedne i druge ugovorne strane. Bez šire analize i osiguranja od tržišnih rizika nabave i prodaje, nije se uputno upuštati u takve poslove, posebice ako je riječ o domaćim poduzećima kao kupcima sofisticirane tehnologije. Sama kupnja licenci, bez dugoročnog sagledavanja svih učinaka koji iz toga proizlaze, obično ne daje očekivane rezultate. Stoga je potrebno ponajprije osigurati potrošače, odnosno kupce za proizvod koji će se proizvoditi prema pribavljenoj tehnologiji, odnosno, s aspekta izvozno orijentiranog poduzeća, osigurati uspješniji i konkurentniji izlazak na inozemno tržište.

5. KOMPARATIVNA PREDNOST I PROTEKCIONIZAM9

Specijalizacija, podjela rada i trgovina povećavaju proizvodnsot i mogućnosti potrošnje. Koristi od trgovine nalaze se između država, ali i unutar jedne države.Uključivanje u međunarodnu razmjenu učinkovitije je od isključivog oslanjanja na domaću proizvodnju. Raznolikost je temeljni razlog zbog kojega se države uključuju u međunarodnu trgovinu.Unutar toga općenitog načela vidimo da se trgovina pojavljuje zbog razlika u uvjetima proizvodnje,zbog opadajućih troškova i zbog raznolikosti u ukusima.

5.1. PRIRODA MEĐUNARODNE TRGOVINE

S obzirom na nas svakodnevni zivot, lako je previdjeti vaznost medunarodne trgovine. SAD otprema ogromne koliCine luane, zrakoplova, racunala i strojeva u drugezemlje, a zauzvrat dobiva neizmjerne količine nafte, obuce, automobila, kaye i ostalih dobara i usluga. Dok se Amerikanci hvale svojom domisljatoscu, treba trezveno promisliti koliko je nasih proizvoda -ukljucujući barut, klasicnu glazbu, satove, zeljeznicu, penicilin i radar plod genijalnosti davno zaboravljenih ljudi iz dalekih mjesta. Koje su to gospodarske snage koje leže iza međunarodne trgovine? Jednostavno, trgovina potice specijalizaciju, a specijalizacija povecava proizvodnost. Na dugi rok povecana trgovina i visa proizvodnost podizu zivotne standarde svim gospodarstvima. Postupno su države shvatile da je otvaranje njihovih gospodarstava prema globalnom trgovinskom sustavu najsigumiji put prema prosperitetu.

U ovom poglavlju prosirujemo nasu analizu ispitujući nacela koja upravljaju među trazeći sustav prema kojemu nacije izvoze i uvoze dobra, usluge i kapital. Međunarodna ekonomija ukljucuje mnoga prijeporna pitanja današnjice.Zasto SAD imaju koristi od uvoza gotovo jedne cetvrtine svojih automobila i polovice svoje nafte? Koje su prednosti slobodne trgovine? Kako bi nacela koja upravljaju medunarodnom trgovinom trebala hiti prosirena na prava intelektualnog vlasnistva poput patenata i autorskih prava? Ekonomski su ulozi za pronalazak mudrih odgovora na ta pitanja vrlo visoki.

5.1.1.Međunarodna prema domaćoj trgovini Na najvisoj razini trgovina je trgovina, bez obzira na to da ukljucuje Ii ljude iste narodnosti iii uključuje iz razIičitih zemalja, ali ipak postoje tri vazne razlike izmectu domace i međunarodne trgovine i one imaju vazne prakticne i gospodarske posljedice:

9 Paul A. Sammelson,William D.Northaus, Ekonomija-18.Izdanje, Mate d.o.o Zagreb, 2005.god

60

Prosirene trgovinske mogucnosti. Glavna prednost medunarodne trgovine jest da prosiruje trgovinske horizonte, Kada bi Ijudi bili prisiljeni trositi samo on što proizvedu kod kuce, svijet bi bio siromasniji i na materijalnom i na duhovnom planu. Kanađani ne hi mogli piti vino, Amerikanci ne bi mogli jesti banane, a veći bi dio svijeta bi bio bez jazza i holivudskih filmova.

Suverene države. Trgovina preko granica ukljucuje ljude i poduzeca iz različitih država. Svaka je država suveren entitet koji ureduje tijek ljudi, dobara i financija koje prelaze njihove granice. To je suprotno domacoj trgovini gdje postoji jedna valuta, gdje se tijek novca i trgovine odvija siobodno unutar granica i gdje ljudi mogu sIobodno putovati u potrazi za novim prilikama. U medunarodnoj trgovini su ponekad postavljen političke prepreke trgovini zbog skupina koje se protive vanjskoj trgovini, a i same drzave namecu pristojbe iIi kvote. Ta praksa, nazvana protekcionizam, analizira se na kraju ovog poglavlja. Devizni tečaj. Većina zemalja ima viastite valute. Zelim platiti japanski automobil u dolarima, dok Toyota zeli bili placena u japanskim jenima. Dolari se kupuju i prodaju za jene u skladu s deviznim tečajem, a to je relativna cijena razIičitih valuta (kao npri'. Cjena japanskog jena izrazena u americkim dolarima). Međunarodni financijski sustav mora osiguratiu nesmetani tijek i zamjenu dolara, jena i drugih valuta iIi dolazi do rizika urusavanja trgovine. Financijski vidovi medunarodne trgovine analiziriaju se u poglavljima o makroekonomiji.

5.1.2.Trendovi u međunarodnoj trgovini

Koje su glavne odrednice medunarodne trgovine SAD-a? Većina trgovine je u dobrima, posebno u prerađtivackim, iako trgovina usluga ubrzano raste. Podaci otkrivaju da, unatoc tome sto je SAD ima napredno industrijsko gospodarsto, izvozi iznenađtujuce velike iznose primarne potrosne robe (kao npr. hranu) i uvozi velike količine razvijenih, kapitalno-intenzivnih proizvodnih dobara (kao npr. automobile i racunalne dlijelove). Nadalje, nalazimo i mnogo dvosmjerne, ili unutarindustrijske, trgovine. Unutar određene industrije SAD istovremeno izvoze i uvoze stoga sto visi stupanj proizvodne razlučivosti znači da različite zemlje teže imati uticaja na različitim dijelovima tržista.

5.2. IZVORI MEĐUNARODNE TRGOVINE ROBAMA I USLUGAMA

Koji su gospodarski Čimbenici koji Ide iza obrazaca međunarodne trgovine? Daljee smatrju isplativim sudljelovati u medunarodnoj trgovini iz nekolikorazloga: raznovrsnost uvjeta proizvodnje, razlike u ukusima i opdajucii troskovi proizvodnje veceg opsega.

Raznolikost prirodnih izvora.Do trgovine moze doci zbog razliCitih mogucnosti proizvodnje izmeđtu zemalja. Djelomicno te razlike nastaju zbog postojanja prirorlnih izvora. Neka zelmja moze biti bogata zalihama nafte dok druga moze imati velike povrsine plodne zemlje. Planinska drzava moze proizvoditi velike koliCine elektricne energije koju prodaje svojim susjedima dok drzava s Iukama s velikim gazom moze postati otpremni centar.

Razlike u ukusima.Drugi razlog za trgovinu lezi u preferencijama. Cak i kada bi uvjeti za proizvodnju bili jednaki u svim regijama, drzave bi krenule s trgovinom ako bi njihovi ukusi za robama bili različiti.

6.1. ANALIZA MEDUNARODNE TRGOVINE I CARINA POMOCU PONUDE I POTRAŽNJE 6.1.1. Slobodna trgovina U odnosu na „nimalo trgovine“

Teorija komparativne prednosti moze biti pojasnjena analizom ponude i potraznje za dobrima u vanjskoj trgovini. Razmotrimo tržiste odjece u Americi. Jednostavnosti radi, pretpostavimo daje Amerika samo mali dio trzista te stoga ne moze utjecati na svjetsku cijenu odjece. Slika kolicina odjece u Americi pokazuje krivulje ponude i potraznje za odjecom u Americi. Krivulja potraznje americkih potrosaca nacrtana je kao DD, a domaca krivulja ponude americkih poduzeca kao SS. Pretpostavljamo da je cijena odjece na svjetskom tržistu odredena i da iznosi 4 dolara pojedinici. lako se transakcije u medunarodnoj trgovini odvijaju u razlicitim valutama, zasada mozemo pojednostaviti i preinaciti stranu krivlulju ponude u dolarsku krivuljju ponude koristeći se postojeim tečajem.

61

6.1.2.Troskovi prijevoza.

Sto je s troskovima prijevoza? Trosak prijevoza glomaznih i pokvarljvih dobara ima iste učinke kao i carina te smanjuje opseg korisne regionaine specijalizacije. Na primer. ako se za 2 dolara po jedinici prevozi odjeca iz Europe u Ameriku, ravnotža ponude i potrade izgledaia bi upravo kao i na slici kolicina odjece s cijenom koja je u Americi 2 dolara visa nego u Europi. No postoji jedna bitna razlika u troskovima zastite i prijevoza: troskove prijevoza uvodi prirocla -udaUenost, planine i rijeke -dok restriktivne carine u potpunosti predstavljaju odgovornost jedne zemlje. Uistinu,jedanje ekonomist carine nazvao "negativnim zeljeznicama". Zvođenja carina ima isti ekonomski učnak kao i ubacivanje pijeska u strojeve brodova koji prevoze robu na nase obale Iz drugih zemalja.

62

6.1.3. Ekonomski troškovi carina

Sto se dogada kada Amerika uvodi carinu na uvoz odjece, poput carine od 2 dolara prikazane na slici kolicina odjece Postoje tri učinka: (1) domaći proizvođači, koji sada posluju ispod cjenovnog kisobrana osiguranog pomocu carina, mogu prosiriti proizvodnju; (2) potrosači su suoceni s visim cijenama i stoga smanjuju svoju potrosnju; (3) vlada dolazi do prihoda od carina. Carine dovode do ekonomske neučinkovitosti. Kada se uvode carine, ekonomski gubici potrosaca nadilaze prihod koji ostvaruje vlada uvecan za izvanredne dobiti koje zaraduju proizvodaći.

6.1.4.Trošak zaštite tekstilne industrije

Priblizimo malo ovu analizu istrazujuci ucinke određeni i carina kao npr. One na odjecu danas se carine na uvezeni tekstil naplacuju među najviošima koji naplacuju SAD.Kako te carine utječu na potrosače i proizvođače. Zapocnimo! Carine dovode do rasta cijene domace odjece. Zbog više cijene mnoge tvornice, koje bi u suprotnom bankrotirale zbog opadajuce komparativne prednosti u tekstilu, ostaju otvorene. One su tek jedva isplative, no ipak nekako uspijevaju ostvariti prodaju dostatnu da nastave s domacom proizvodnjom. Domaća zaposlenost u tekstilnoj industriji premasuje situaciju slobodne trgovine, iako -zbog pritiska strane konkurencije -nadnice tekstilnih radnika ostaju medu najnizima u preradivackoj industriji. S ekonomskog stajalista država rasipa resurse u tekstilnoj industriji. Ti radnici, materijal i kapital bili bi puno produktivniji u drugim sektorima -mozda u proizvodnji zrakoplova, iii financijskim uslugama, iii internetskom poslovanju. Proizvodni potencijal države nizi je jer i dalje drži proizvodne cimbenike u industrijama u kojima je izgubila komparativnu prednost. Potrosaei, naravna, placaju za tu zastitu tekstilne industrije

6.2. EKONOMIJA PROTEKCIONIZMA

Nakon istrazivanja učinka carine na cijene i kolieine, okrecemo se analizi argumenata za i protiv protekcionizma. Argumenti za uvođenje carina iIi kvota radi zastite od uvezene konkurencije poprimaju mnoge različite oblike. Ovcdje su glavne kategoriju neekonomski argurnenti koji navode da je poželjnoo zrtvovati ekonornsko blagostanje kako bi sepoduprli drugi ciljevi neke zemlje; (2) argumentl utemeljeni na pogresnom svacanju ekonomske logike i analize koje se oslanjaju na trzisnu snagu ili makroekonomsku nesavrsenost.

6.2.1. Neekonomski ciljevi Ako ste ikada kao član debatnog tima dobili zadatak braniti siobodnu trgovinu, pojačat cete svoju argumentaciju na samom pocetku razrnisljajući 0 tome je Ii žvot vise od ekonomske dobrobiti. Država sigurno ne bi trebala zrtvovati svoju slobodu, kulturu i Ijudska prava za nekoliko dolara dodatnog dohotka. Arnerička industrija poluvodiča daje nam prikladan prirrtier. U 1980-im godinarna Ured za obranu je tvrdio da ce bez neovisne industrije poIuvodiča vojska ce postati pretjerano ovisna ojapanskim i drugim dobavljačima čipova koji se sIuzi u visokorazvijenome tehnoloskom naoružanju. To je dovelo do sporazuma o zastiti industrije. Ekonomisti su bili skeptični glede vrljednostl ovakva pristupa. Taj argument nije dovodio u pitanje cilj nacionaine sigurnosti. Naprotiv, usredotoclo se na učinkovitost sredstava potrebnih za dostizanje zeljenog rezultata. Smatralo se da je zaštita skuplja od politike koja cilja na domaću proizvodnju ka, primjerice, za program za kupnju minimalnog broja visokokvalitetnih čipova. Nacionalna sigurnost nije jedini neekonomski cilj kod trgovinske politike.Države mozda imaju želju očuvati njihovu kulturnu tradiciju ili ekoloske uvete. Francuska se nedavno svađala da njezini stanovnici moraju bitii zasticeni od "neciviliziranih" američkih filmova, Strah je da bi francuska filmska idustnja mogla biti ugusena novim valom visokobudžetnih hoIivudskih trilera ispunjenih specijalnim efektima. Posljedica je toga da je Francuska održala stroge kvote o broju americkih filmova i televizijskih emisija koje se mogu uvesti. U drugom je primjeru.svicarska vlada odlcuila zabraniti prolaz kamionima kroz Svicarsku kako bi očuvala mir i čist zrak svojih planinskih dolina.

63

6.2.2.Konkurencija jeftinog inozemnog rada

Od svih argumenata za protekcionizam najcesći je onaj da slobodna trgovina izlaze americke radnike konkurenciji jeftinih inozemnih racinika. Jedini način da se ocuvaju visoke americke nadnice, prema tom argumentu, jest da se zastite domaći radnici tako da se zadrže vani ili da se odrede visoke carine na dobra proizvedena u zemljama s niskim nadnicama. Krajnja verzija te tvrdnje jest da će u uvjetima slobodne trgovine americke naclnice konvergirati prema niskim inozemnim nadnicama. Ova tačka je bila "naglašavana" od strane predsjednickog kandidata Rossa Perota prilikom debate o NAFT-i (Sjeverno americki sporazum o slobodnoj trgovini), koji je rekao: U teoriji je (NAFTA) predima, ali II praksi ce biti losa za našu državu. Ta ce stvar isisati sve dobro iz SAD-a u vremenu kafa nam je potrebno cia nova radna mjesta nastaju, a ne da se ukidaju. Mekslcke ce se naclnice povecati do 7,5 dolara po satu, a nase ce pasti na 7,5 dolara po satu.

Ovaj argument zvuči uvjerljivo, ali je u potpunosti pogrešan jer zanemaruje nacela komparativne preclnosti. Razlog zbog kojega americki radnici imaju veće nadnice jeste taj da su prosjecno produktivniji. Ako je americka nadnica 5 puta visa nego u meksiku, to je zato jer je granicni proizvod americkog radnika prosjecno 5 puta visi od onoga meksickog radnika. Trgovina tece u skladu sa komparativnom prednosti, a ne prema visini nadnice iIi apsolutnoj prednosti. Ako tvornice na odredenoj lokaciji budu neocekivano zatvorene jer se proizvodnja seli u prekomorsku zemlju, lokalno tržiste radno snage moglo bi biti preplavljeno osobama koje traze posao. Stariji radnici sa zastarjelim radnim vjestinama mogli bi imati problema u nalazenju posla i pretrpjet ce pad realnog dohotka. Poteskoće otpustenih radnika bit ce. Jos vece ako je cijelo gospodarstvou u krizi ili ako lokalna tržista radne snage imaju visoku nezaposlenost. Na dugi ce rok tržiste radne snage premjestiti radnike iz opadajućih u rastuce industrije, ali ta bi preobrazba mogla biti skupa za mnoge ljude

6.2.3. Argument uvjeta trgovine ili argument optimalne carine. Jedan od argumenata za uvođenje carina sastoji se u tome da se njima mjenjaju uvjeti razmijene u

korist zemlje koja uvodi carinu prema stranim zemljama. Sintagma uvjeti razmjene ili uvjeti trgovine odnosi se na odnos izvoznih prtem uvoznim cjenama.Kada velika drzava nametne carine na svoj uvoz smanjenna potraznja za dobrom na svjetskom tržištu smanjit ce ravnotežnu cijenu i na taj način smanjiti trošak dobra za tu zemlju prije carine. Takva promjena mjenja uvjete trgovine dotične zemlje i povecava domaći realni dohodak. Skup carina koje maksimaliziraju domaći realni dohodak naziva se optimalna carina.

Argument uyjeta trgovine star je 150 godina i potječe dl zagovornika slobodne trgovine Jolma Stuarta Milla. To je jedini argument za carine koji važi u uvjetima pune zaposlenosti i savršene konkurencije. Pretpostavimo da Amerika uvede "optimalnu" carinu na uvoznu naftu.Carina će povećati cijenu domace nafte smanjiti svjetsku potražnju za njom. Svjetska cijena nafte sukladno tome bit ce snizena na način da dio carine ustvari snosi proizvodac nafte. Nismo Ii, prema tome, nasli teoretski siguran argument za carine?Odgovor bi bio pozitivan kada bismo mogli zaboraviti da je to zapravo politika osiromašenja vlastitog susjeda" i kada bisrno mogli zanemariti reakcije drugih zemalja. No, druge ce zemlje vjerojatno reagirati. Nakon svega, ako bi SAD uvele optimalnu carinu od 30% na svoj uvoz zasto ne bi EU, Japan i Brazil uveli carine od 30% iii 40% na njihov uvoz? Nakon sto je svaka zemlja izracunala i uvela svoju vlastitu optimalnu carinu, opca razina carina mogla bi se spiralno povecavati u carisnkoj utrci. Konacno, takva situacija sigurno ne bi predstavljala osnazenje svjetskog iii pojedinačnog blagostanja. Kada sve zemlje uvedu optimalne carine, vjerojatno je da ce se ekonomsko blagostanje smanjiti zbog toga sto prepreke slobodnoj trgovini postaju velike. Sve ce zemlje vjerojatno imati koristi ako ukinu trgovinske prepreke.

6.2.4.Druge prepreke trgovini

Trebali bismo spomenuti i tzv. necarinske prepreke (iii NTBs). One se sastoje od neformalnih ristrikcija iii regulacija koje državama otežavaju prodaju svojih proizvoda na stranim tržistima. Tako su se americka poduzeca zalila da ih je japansko zakonodavstvo isključilo iz telekomunikacija, duhanske i građevinske industrije. Koliko su vazne necarinske prepreke u odnosu na carine? Ekonomske studije ukazuju da su necarinske prepreke zapravo bile vaznije od carina tijekom 1960-ih zbog kvota na uvoz

64

nafte; nedavno su učinkovito udvostrueile zastitu navedenu u carinskim propisima. U određenom su smislu necarinske prepreke bile nadomjestak za uobicajenije carine s obzirom na to da su potonje bile smanjene.

6.3. MULTILATERALNI TRGOVINSKI PREGOVORI

Uz dano ratno stanje između ekonomskih koristi slobodne trgovine i politicke primamljivosti protekcionizma, koja je snaga prevladala? Povijest je americkih carina, prikazana na slici „SAD država sa visokim carinama“ bila promjenjiva. Veći dio americke povijesti obilježile su visoke carine. Vrhunac je dosegnut nakon ozloglasene Smoot -Hawleyjeve carine iz 1930.g., kojoj se protivio doslovno svaki americki ekonomist, ali je ipak prosla u Kongresu.

Trgovinske prepreke podignute tijekom Velike krize pripomogle su povecanju cijena i zaostrile ekonomske probleme. Tijekom trgovinskih ratova 1930-ih godina države su pokusale povecati zaposlenost i proizvodnju podizući trgovinske prepreke na racun svojih susjeda. Ubrzo su naučile da su na kraju igre s carinama iz odmazde svi na gubitku

6.3.1.Multilateralni sporazumi. Jedan od najuspješnijih multilateralnih sporazuma bio je opci sporazum carinama i trgovini (GATT) na temelju kojega je kasnije, na početku 1995., nastala Svjetska trgovinska organizacija (VITO) Njihove izjave govore o podizanju zivotnog standarda "značajnim smanjenjem carina i drugih trgovinskih prepreka i uklanjanjem diskriminirajućih postupaka u medunarodnoj trgovini". Od 2003. WTO je imao 146 drzava clanica, koje su ostvarile 90 % međunarodne trgovine. Medu načela na kojima počiva WTO ubrajaju se i ova: (1) Zemlje bi trebale raditi na snižavanju trgovinskih prepreka. (2) Sve trgovinske prepreke trebale bi biti primjenjive na nediskriminacijskoj osnovi (odnosno sve bi države trebale uzivati status "najpovlastenije". (3) Kada zemlja poveca svoje carine iznad prethodno dogovorenih razina, mora kompenzirati svojim trgovinskim partnerima za izazvanu ekonomsku stetu. (4) Trgovinski bi se sukobi trebali rjesavati konzultacijama i arbitrazom. Multilateralni trgovinski pregovori uspjesno su snizili trgovinske prepreke u pola stoljeća nakon svjetskog rata. Posljedni uspjesni pregovori, tzv.

Urugvajska runda, uključivali su 123 države i bili zavrseni 1994. godine 2001. države su pokrenule novi krug pregovora u Dohi, glavnome gradu Katara. Izmedu ostalog su na dnevnom redu su poljoprivreda, prava na intelektualno vlasnistvo i okolis. Novi su pregovori bili podjednako sporni za

65

zemlie u razvoju, koje vjeruju da bogate zemlje previse stite poljoprivredu, i za one koji se protive globalizaciji i navode da rastuca trgovina steti okolisu, a slabo pomaze siromašnim zemljama. Suočeni s jačanjem prosvjedima u Seattleu i Cancunu pregovarači u Dohi nisu napravili nikakav napredak.

6.3.2. Regionalni pristupiNekoliko godina unatrag vlade su poduzeIe određeni broj koraka sa ciljem promidzbe slobodne trgovine lii radi prosirenja regionalnih trzista. Među najznačajnijima bili su sljedeći koraci. Najsporniji zahtjev za snizavanje trgovinskih prepreka bila je NAFTA (Sjevernoamericki sporazumo slobodnoj trgovini), o kojem se žustro raspravljalo i koji je prosao u Kongresu s tankom većinom 1993. Meksiko je drugi najveći americki trgovinski partner i većina trgovine između SAD-a i Meksika odnosi se na prerađivacka dobra. Ne samo da NAFTA dopusta da dobra prelaze granicu bez carina, nego i liberalizira zakonodavstvo o americkom i kanadskom ulaganju u Meksiko.

Zagovornici toga plana uvjeravaju nas da ce načiniti učinkovitiji model specijalizacije i omogučitii americkim poduzećima da se učinkovitije natječu protiv poduzeća u drugim zemljama; protivnici, osobito radnički sindikati, uvjeravali su nas da će povećati ponuda proizvoda proizvedenih pomocu slabo obucenih radnika i da ce se stoga smanjiti nadnice radnika u pogodenim industrijama. Ekonomisti upozoravaju da regionalni trgovinski sporazumi poput, NAFTA-e mogu biti neučinkoviti ako isključe potencijalne trgovinske zemlje. To se odnosi na stagnaciju u karipskim zemljama, koje su bile isključene iz uvjeta slobodne trgovine u NAFT A-i, kao opomena koliko je opasan regionalni pristup.

7.MJERE TRGOVINSKE POLITIKE DJELOVANJEM NA KOLIČINU7.1. Zabrane uvoza i izvoza (embargo)

Zabrane uvoza po svom ekonomskom učinku izjednačuju se sa prohibitivnim carinama. Naime, ako je uvozna carina tako visoka da onemogućuje uvoz strane robe, ona se, iako ne formalno, nego stvarno, svodi na zabranu uvoza. Ipak, takvi slučajevi su rijetki. Nas ovdje ne zanimaju zabrane uvoza uvedene zbog javnog morala, državne sigurnosti, narodnog zdravlja itd., nego samo zabrane uvoza, koje se zavode iz trgovinsko-političkih razloga.U ovom smislu one predstavljaju prastaro sredstvo vanjsko-trgovinske politike, koje je bilo često u primjeni, osobito u Zapadnoj Evropi u prvoj polovini XIX stoljeća i ranije.

Postupno se ovo sredstvo sve više napuštalo, da bi ponovo stupilo u akciju u razdobljima vojno-političkih i privrednih poremećaja. Tako za vrijeme prvog svjetskog rata i u inflacionom periodu, koji je nastao poslije toga, zabrane uvoza postaju stalan instrument vanjskotrgovinske politike, da bi poslije toga, u periodu relativne stabilizacije kapitalizma gotovo iščezle. Godine 1927. Društvo naroda je u svom okrilju povelo akciju za zaključenje jedne medjunarodne konvencije koja bi ubuduće onemogućila primjenu zabrane uvoza i izvoza. Medjutim, sudbina ove konvencije slična je sudbini havanske povelje iz naših dana, jer ni jedna ni druga nisu doživjele da budu ratificirane.

Počevši od izbijanja svjetske ekonomske krize (1929.-1933.) i dalje sve do naših dana zabrane uvoza postaju opet omiljeno sredstvo ekonomske politike, bilo zbog posve protekcionističkih razloga, bilo pak-što je još češći slučaj-zbog uravnotežavanja platne bilance. Tako se zabranjuje uvoz robe koja se u dovoljnim količinama proizvodi u zemlji, a isto tako uvoz neesencijalnih i luksuznih proizvoda. Sračunata na kratak rok, ovakva zabrana uvoza može zemlji donijeti stanovite koristi, no ako se primjenjuje duže nego što to iziskuje «stanje nužde», postaje ekonomski štetna zbog istih razloga, koji su spomenuti kod zaštitnih i prohibitivnih carina.

Zabrane izvoza ne igraju danas u trgovinskoj politici onu ulogu( izuzimajući možda današnji embargo strategijskog materijala iz zemalja Atlanskog u zemlje Varšavskog pakta) koje su prije igrale, kada su imale svrhu da domaćoj manufakturnoj proizvodnji i mladoj kapitalističkoj industriji osiguraju dovoljne količine sirovina i drugih proizvodnih sredstava iz domaćih izvora. Tako je još u XVI stoljeću u Engleskoj zabranjen izvoz živih ovaca, a u XVII stoljeću i izvoz vune da bi se osigurale sirovine za domaću proizvodnju tkanina, odnosno da bi se stimulirao izvoz finalnih proizvoda. U novije vrijeme, medjutim, zabrane izvoza dolaze do primjene samo u izuzetnim slučajevima, kada zbog elementarnih nepogoda dodje u pitanje ishrana ljudi i stoke, odnosno opskrba najosnovnijim sirovinama, kao i u obliku regresivne mjere(slučaj sa Kubom, Južnom Afrikom, Iranom).

No zabrana izvoza zlata i drugih plemenitih metala i danas još uvijek igra važnu ulogu u medjunarodnim ekonomskim odnosima zbog sličnih razloga kao i do sada. Kao što je još u XVII stoljeću

66

merkantilistička francuska iz valutno-političkih razloga zabranila izvoz zlata, tako i danas mnoge zemlje u svijetu primjenjuju ovu zabranu da bi spriječile odljev zlata u inozemstvo.

Zabrane izvoza imaju sličan ekonomski učinak kao i izvozna carina, koja je uvedena radi zaštite tj. Osiguravanja potreba domaćeg tržišta. S obzirom na domašaj, njihove primjene u savremenoj ekonomskoj politici odnose se se prema zabranama uvoza otprilike onako kao izvozne carine prema uvoznim carinama.

Rezimirajući ova izlaganja o zabranama izvoza i uvoza, može se zaključiti da su zabrane uvoza danas još uvijek ozbiljno ograničenje svjetske trgovine, dok su zabrane izvoza uglavnom rezultat kraćega prolaznog «stanja nužde» i igraju podredjenu ulogu u suvremenoj trgovinskoj politici. Na kraju treba napomenuti da zabrane uvoza i izvoza o kojima je bilo govora nemaju ničega zajedničkog s tzv. indirektnim općim zabranama uvoza i izvoza u zemljama sa sistemom uvoznih i izvoznih dozvola, gdje se uvoz, odnosno izvoz bez dozvole smatra zabranjenim.

7.2 Kontingenti (kvote)U sistemu bilateralne trgovine koji se razvio poslije velike ekonomske krize tridesetih godina, a

svoj «procvat» doživio poslije drugog svjetskog rata, osnovni problem predstavlja uravnoteženje uzajamne robne razmjene izmedju dvije zemlje s obzirom da se deficit u trgovinskoj bilanci s jednom zemljom ne može likvidirati suficitom u trgovini s drugom.

Sredstvo za uravnoteženje jesu kontingenti (iako se oni javljaju i izvan čistog bilateralizma). Bilateralni trgovinski sporazumi odvijaju se na osnovi kontingentnih lista izvoza i uvoza koje sačinjavaju sastavni dio bilateralnih trgovinskih sporazuma i ugovaraju se obično za period od godinu dana, a po vrijednosti su uravnotežene. Ukoliko jedna ugovorna strana treba tijekom ugovornog perioda obaviti neka druga plaćanja drugoj ugovornoj strani, koja nemaju svoj izvor u robnoj razmjeni (na primjer, otplata duga) onda će njezina izvozna kontingentna lista biti, po pravilu, za toliko veća, kako bi se izvozom mogla stvoriti sredstva potrebna za takvo plaćanje.

Kontingenti čine u neposrednoj poslijeratnoj trgovinskoj politici glavni predmet u trgovinskim pregovorima izmedju dvije zemlje. Dok je u periodu prije i poslije prvog svjetskog rata pitanje carina stajalo u centru pregovora tijekom kojih je svaka ugovorena strana nastojala da postigne što veće carinske ustupke, poslije tridesetih godina borba se vodi ponajviše za kontingente. Svaka ugovorna strana nastoji dobiti što veće kontingente za uvoz esencijalnih proizvoda iz druge zemlje ugovornice, a što manje manje kontingente za uvoz neesencijalnih artikala. Borba se vodi za što povoljniju strukturu kontingentnih lista i svaka ugovorna strana oprezno taktizira, vodeći strogo računa o tome što daje drugoj ugovornoj strani, a što u zamjenu za to od nje dobija. Pri tome nije rijedak slučaj da se kontingenti odredjenih artikala izvoza vezuju za odgovarajuće kontingente artikala uvoza jednakog stupnja esencijalnosti. Danas kontingenti služe uglavnom ciljevima zaštite ili reduciranja ponude( «dobrovoljna» ograničenja).

Kontingenti koji se utvrdjuju trgovinskim sporazumima nazivaju se ugovornim kontingentima. Oni su obično fakultativni, što znači da se ostavlja na volju izvoznicima i uvoznicima svake ugovorne strane hoće li ih iskoristiti ili ne. Država kao ugovorna strana na zahtjev domaćih izvoznika i uvoznika daje izvozne i uvozne dozvole (ukoliko su one inače propisane) do konačnog iscrpljenja ugovornih kontigenata (vodeći, naravno, računa o mogućnosti plaćanja.

S obzirom na redoslijed po kojemu će izvoznici i uvoznici koristiti ugovorne kontigente vrijede autonomni propisi svake strane ugovornice. Obično se kontigenti raspodijele na izvozna i uvozna preduzeća prema njihovom udjelu u izvozu, odnosno uvozu nekog artikla u jednom odredjenom predhodnom vremenskom periodu. Kod nekih drugih zemalja ovaj se redoslijed utvrdjuje po osnovi prvenstvenog reda robe preko granice itd.

Za razliku od ugovornih kontingenata autonomni kontingenti predstavljaju od strane države jednostavno odredjene količine neke robe koje se mogu izvoziti, odnosno uvoziti u jednom stanovitom vremenskom periodu. Dok ugovorni kontingenti vrijede samo u robnoj razmjeni izmedju dvije zemlje ugovornice, autonomni kontingenti vrijede u cjelokupnoj vanjskoj trgovini zemlje koja je autonomne kontingente uvela, što znači da se kontingentirani proizvodi mogu izvoziti, odnosno uvoziti samo do visine kontingenta i da je izvoz, odnosno uvoz iznad kontingenta zabranjen bez obzira na zemlju izvoza, odnosno uvoza. Za raspodjelu autonomnih kontigenata na izvoznike, odnosno uvoznike vrijedi uglavnom isto što je rečeno za raspodjelu ugovornih kontigenata.

Autonomnim kontigentima vrlo je sličan kvotni sistem izdavanja izvoznih i uvoznih dozvola. Prema ovom sistemu, izvoznik, odnosno uvoznik dobija izvozne i uvozne dozvole samo do odredjene individualne kvote koja se utvrdjuje godišnje, polugodišnje ili slično i podliježe vremenskoj reviziji. Visina kvote obično se odredjuje u odnosu na izvoz ili uvoz u predhodnom periodu.

67

Jedan od osnovnih problema sistema kvota svakako je već spomenuto alociranje kvota. Prije svega, treba riješiti pitanje perioda kvotiranja. Dužina ovog perioda je različita od zemlje do zemlje, a zavisi u prvom redu od perioda artikla: najduži period obično je godina dana, a najkraći mjesec dana. Ako je kvota odredjena za godinu dana, ona se obično u operativne svrhe razbija na podkvote i pri razbijanju kvote na uže namjene( na primjer, kvota za televizore razbija se na podkvotu za televizore sa ekranom 43cm i podkvotu za televizore sa ekranom 53cm). Kvote se izražavaju ili u jednom apsolutnom iznosu, bilo količinski i vrijednosno, ili pak procentualno u odnosu na uvoz u jednom predhodnom periodu (na primjer, 80% od uvoza u predhodnoj godini). Alociranje kvota postavlja se kao dvojak problem: prvo, kvote treba raspodijeliti na poduzeća i drugo, kvote treba raspodijeliti na zemlje. Drugim riječima, kvota treba da bude pretvorena u individualnu kvotu, i to individualnu po zemljama i individualnu po preduzećima. U tu svrhu kvote se najprije alociraju po zemljama, a zatim tako odredjene kvote dalje alociraju po pojedinim preduzećima.

Alociranje kvota po pojedinim zemljama treba da vodi računa prije svega o zaključenim trgovinskim sporazumima. Konvencionalni kontingenti tako se uključuju u autonomne kontingente, ako je pripadni proizvod pod režimom kvota, što naravno ne znači da se oni jednostavno zbrajaju. Ovo je nemoguće već zbog toga što su u nekim trgovinskim sporazumima kontingenti samo indikativni, pa čak samo grubo orijentacijski , ili uopće i nema nikakvih kontigenata nego se samo daje najgrublja orijentacija s obzirom na artikle koji će biti( ponajprije) predmet uzajamne razmjene. Medjutim, ima i takvih sporazuma koji polaze od koncepcije obaveznih kontigenata, kao što je to slučaj sa zemljama istočne Evrope. No i u tim slučajevima se o obligatornosti kontigenata može diskutirati, barem što se tiče drugoga trgovinskog partnera čiji privredni sistem ne može podnijeti u svom „tkivu“ tu obligatornost, jer se preduzeće ne može prisiliti da proda ili kupi robu u zemlji druge strane ugovornice. To je moguće samo u sistemu državnog monopola u vanjskoj trgovini ili barem parcijalne državne trgovine.

No u svakom slučaju polazeći od bilateralnih trgovinskih sporazuma kao „good will agreements"10

koji ne zasnivaju obavezu uvoza(ni izvoza) ni s jedne ni s druge strane, ipak kvote po zemljama treba, po pravilu, da predstavljaju proporcionalni dio opće kvote, s tim što se ova proporcija utvrdjuje u obliku odredjenog procenta uvoza(ili izvoza) u jednoj godini uzetoj kao osnovica. To je obično godina u kojoj se volumen razmjene može smatrati normalnim. U odabiranju bazne godine može se vrlo lako kriti diskriminacija po zemljama, ako se ova godina uzima arbitrarno.

Stoga je sistem globalne kvote koji polazi od toga da uvoznici (i izvoznici) koriste mogućnost uvoza(odnosno izvoza) birajući sami tržište do iscrpljenja kvote i koji, prema tome ne predvidja dalje alociranje po zemljama, svakako, sa stajališta mogućnosti diskriminacije najsavršeniji, iako se i ovdje mogu faktički pojedine zemlje(osobito one susjedne) eo ipso staviti u povoljniji položaj. Medjutim, globalne kvote su neprihvatljive za zemlje koje u isto vrijeme prakticiraju bilateralni i multilateralni oblik trgovine i plaćanja. U takvim slučajevima nužno je pribjeći barem dvostrukim globalnim kvotama za zemlje s bilateralnim sporazumima i globalnim kvotama za zemlje s multilateralnim oblikom trgovine i plaćanja. Čak one prve treba dalje razbijati na kvote po pojedinim zemljama bilateralnih sporazuma. Ovdje ćemo se, dakle, opet susresti s onim istim problemima o kojima je bilo govora pri izlaganju kvota po zemljama.

Poseban je problem uključuje li klauzula najpovlaštenije nacije u sebi i pravo zemlje koja tu klauzulu uživa da joj se prizna barem ista kvota kao i trećoj zemlji koja se u tom pogledu najpovlaštenije tretira. U teoriji i praksi ovo je pitanje sporno. Dosljedna provedba ovog principa mogla bi dovesti do apsurda.

Alociranje kvota po preduzećima izvodi se radi toga da kvota postane operativna, tj. Ovo alociranje predstavlja dalje administriranje kvota. Iako je moguće da kvota i ne bude alocirana po preduzećima i da se administrira po načelu vremenskog prioriteta, tj. Prior tempore potiur iure, tako da se svaki uvoz(izvoz) evidentira i kontrolira pomoću carinarnica i po iscrpljenju kvote „spusti rampa“ (talijanski sistem „ a dogana controllata“), ipak se najčešće pribjegava alociranju po preduzećima. Pri tome se obično uzima kao kriterij za ovo alociranje udio uvoznika u uvozu (analogno i pri izvozu) u jednom odredjenom, a obično predhodnom godišnjem periodu. To je na primjer, slučaj u Austriji, Cejlonu, Finskoj, Indiji itd.11

10 International Trade 1957/58. (GATT 1959), str. 26311 Eleventh Annual Report on Exhanges restrictiens(Medjunarodni monetarni fond, 1960)

68

Metoda administriranja kvota najčešće polazi od uvozne dozvole kao instrumenta za alociranje kvote na poduzeća, s tim što se poduzeću unutar njegove individualne kvote izdaju uvozne dozvole do iscrpljenja kvote. To je tzv. Kvotni sistem izdavanja uvoznih( i izvoznih) dozvola. Medjutim, to ne mora biti slučaj. Poduzeću se može odobriti individualna kvota, a kontroliranje njezina korištenja može biti preneseno na carinske organe, koji će obustaviti dalji uvoz(ili izvoz) kada preduzeće kvotu iscrpi. Doduše, ovo predstavlja odredjene komplikacije u praksi s obzirom na mogućnost da poduzeće koristi kvotu uvozom(ili izvozom) preko raznih carinarnica. Medjutim, ovaj se problem postavlja i kod globalnih kvota koje se dalje razbijaju po zemljama i poduzećima, kao i kod kvota po zemljama koje se takodjer dalje ne razbijaju po poduzećima, nego se koriste do „spuštanja rampe“, tj. Do njihova iscrpljenja. Ovoj teškoći se katkada doskače time što se odrede carinski putovi kojima pripadna roba može prelaziti carinsku granicu, što je moguće s obzirom na vrstu robe i tradicionalna tržišta za odnosnu vrstu robe.

Moguće je, naravno, da se uvozne(ili izvozne) dozvole izdaju i bez predhodno utvrdjene individualne kvote poduzeća. Ovakve dozvole izdaju se na individualnoj osnovi cijeneći svaki pojedinačni slučaj. Općenito je pitanje „spuštanja“ kvote na poduzeća tako složen problem( kao i odobravanje uvoza-izvoza poduzeću uopće) da je položaj poduzeća u tome često vrlo nesiguran, pogotovo kada se radi o arbitrarnoj metodi. Stoga je razumljivo kada se u teroriji i praksi nastoje pronaći objektivizirani kriteriji za ovu raspodjelu na poduzeća i to po mogućnosti takvi kriteriji da oni ekonomski djeluju. Takav jedan kriterij je prodaja prava na sudjelovanje u kvoti ili prodaja uvozne dozvole najboljem nudiocu. U ovome dolazi do izražaja tržišni element ponude ipotražnje, što je nesumnjivo pozitivno: poduzeće koje je u stanju ekonomičnije uvesti i upotrijebiti stranu robu bit će u mogućnosti i da više plati za sudjelovanje u kvoti, odnosno za uvoznu dozvolu. Profesor Haberler12 koji zagovara ovakav sistem podjele kvote na uvoznike, polazi od ekonomske selekcije poduzeća koja omogućuje ekonomski najracionalniji sistem raspodjele. Medjutim, treba voditi računa o tome da nije dovoljno primijeniti samo ovaj princip bez obzira na tehniku primjene, jer nije svejedno hoće li kvota biti izložena prodaji u cjelini ili razbijena na pojedine dijelove(„lotove“). Razbijanje na dijelove omogućit će i manjim preduzećima, koja, iako ekonomična, nisu u stanju da realizuju cijelu kvotu, da dodju do jednog dijela kvote, a to je pravilno funkcioniranje ove metode ekonomske selekcije poduzeća od velike važnosti.

Posebnu vrstu kvota čine carinske kvote (carinski kontingenti). One se sastoje u tome da se do odredjenog iznosa roba carini po nižoj stopi (ili čak oslobadja od carine), a iznad tog iznosa po normalnoj. I ovdje kvote mogu biti autonomne ili konvencionalne.U jugoslovenskom vanjskotrgovinskom i deviznom sistemu vrijedi načelo da se kontingenti(uvozni kontingenti) raspodjeljuju na korisnike na osnovi njihova dogovora. Ovo odgovara jugoslovenskom samoupravnom sistemu i nailazi na interes u svijetu. Ako dogovor ne uspije, savezni organ uprave ovlašten za vanjsku trgovinu pridržava sebi pravo da odredi način podjele kontigenta. Prema tome, to može biti primjenom metode prior tempore potior iure, ili primjenom dozvola ili na bilo koji drugi način. Svakako da dogovorna podjela, ako uspije(a iskustvo pokazuje da ona gotovo uvijek uspijeva), predstavlja najbolju metodu raspodjele kontigenta, iako i tu može biti elemenata, koji nemaju mnogo veze s ekonomikom, ali u svakom slučaju i uz ovaj nedostatak bolje je i ovako nego administrativno dijeliti kjontigent, jer je administrativna podjela najgora, a osobito u uslovima decentralizacije u privredi.

Može se primijetiti da je sistem kvota u poslijeratnom periodu u svijetu postao vrlo rasprostranjena metoda ograničenja u vanjskoj trgovini. U njegovoj primjeni dominiraju uglavnom dva osnovna cilja, prvo, ekonomiziranje ograničenim deviznim sredstvima radi zaštite platne bilance i njihova upotreba prema prioritetu, koji se zasniva na stupnju esencijalnosti potreba, i drugo, zaštita domaće proizvodnje pomoću principa da se administriranje kvota obavlja prema mogućnosti pokrivanja potreba iz domaćih izvora.13

U administriranju kvota, kao i dozvola u poslijeratnom periodu, česta je diskriminacijska praksa. Kvote po zemljama najčešće se ne objavljuju, a uvozne dozvole se izdaju prema raspoloživosti deviznih sredstava u pojedinim zemljama, što je uostalom razumljivo kad su u pitanju klirinzi. Medjutim, dogadja se da se i medju zemljama s kojima se trgovina i plaćanje odvija u konvertibilnim devizana pravi razlika. U vezi s ovim Medjunarodni monetarni fond je 1959. godine donio odluku14 na osnovi koje se ne dozvoljava primjena diskriminacuijskih restrikcija izmedju zemalja vanjsko-konvertibilnih valuta. Prema tome, kada je u pitanju uvoz iz područja vanjsko-konvertibilnih valuta diskriminacijska praksa prilikom administriranja kvota i dozvola smatra se nedozvoljenom. U istoj odluci Medjunarodni monetarni fond smatra

12 Towle, op.cit., str. 62413 Towle, op.cit., str. 62714 Eleventh Annual Report on Exhange Restrictions(M.M. Fond 1960) str. 3

69

dozvoljenom diskriminacijsku praksu u odnosu na druge zemlje/doduše u odluci se zauzima stajalište da je diskriminacijska praksa u odnosu na zemlje bilateralnih sporazuma takodjer u principu nedozvoljena, ali dopušta da se stanovito vrijeme ona može i dalje zadržati).

Treba napomenuti da je u okviru poslijeratnog regionalnog organizma OEEC-a (sada OECD-a) poduzet dalekosežan program postupnog eliminiranja kvota i uopće kvantitativnih uvoznih restrikcija. Na osnovi Kodeksa liberalizacije15 zemlje članice ove organizacije obavezale su se da će postupno eliminirati kvantitativna uvozna ograničenja u medjusobnoj trgovini u mjeri u kojoj im to bude dozvoljavala njihova ekonomska i finansijska situacija. Medjutim, ova liberalizacija poštovala je u punoj mjeri obaveze koje za zemlje članice proizilaze iz bilateralnih sporazuma. Definirajući liberalizaciju, Kodeks je izjednačuje s ukidanjem kvantitativnih uvoznih ograničenja(osobito dozvola) ili barem automatskim i neposrednim izdavanjem dozvola uz automatskop dobivanje devziza za plaćanje uvoza.

Kao što se vidi, kontigenti(kvote) čine posebno vrstu kvantitativnih ograničenja u medjunarodnoj trgovini s neposrednim učinkom na njezin volumen. Pod režimom kontigenata i kvota robna razmjena izmedju zemalja ne odvija se slobodno na osnovi ponude i potražnje njihovih proizvoda, nego je sputana u granice kontigenata(kvota) koje umjetno održavaju njihovu razmjenu na jednoj nižoj razini.Ugovorni kontigenti u bilateralnoj trgovini izmedju zemalja predstavljaju rasprostranjeno ograničenje, koje nužno proizilazi iz samog pojma bilateralizma. Autonomni kontigenti već su rjedji, a s obzirom na njihove primjene češći su kod uvoza nego kod izvota, što je razumljivo s obzirom na opću tendenciju sprečavanja uvoza i dorsiranja izvoza.

7.3 Uvozne i izvozne dozvole Uvozne i izvozne dozvole najrasprostranjenija su vrsta kvantitativnih ograničenja u medjunarodnoj trgovini. S izuzetkom malog broja zemalja, one se primjenjuju gotovo svugdje u svijetu u većoj ili manjoj mjeri. U nekim zemljama pod režim uvoznih i izvoznih dozvola potpada sav uvoz, odnosno izvoz. Najčešći je slučaj da se njima obuhvaća samo jedan dio uvoza (uvoz nebitnih, odnosno luksuznih artikala) i izvoza ( izvoz deficitarnih, bitnih, osobito strategijskih proizvoda).

Pod uvoznim i izvoznim dozvolama razumijemo odobrenja, izdana od strane ovlaštenog organa, kojima se dozvoljava jedan konkretan uvoz, odnosno izvoz robe.Ako se radi o robi, koja podliježe izvoznoj, odnosno uvoznoj dozvoli, carinski organi neće je propustiti preko carinske granice, ako izvoznik, odnosno uvoznik ili njihov opunomoćenik (špediter) ne priloži dozvolu.Ovo praktično znači da je svaki izvoz, odnosno uvoz takve robe bez dozvole zabranjen.Kao sredstvo za direktno ograničavanje medjunarodne trgovine, izvozne i uvozne dozvole predstavljaju ozbiljnu opasnost za razvoj robne razmjene medju narodima. Osim toga, one u sebi kriju mogućnost diskriminacije pojedinih zemalja, služeći kao sredstvo da se administrativno uvoz i izvoz usmjeravaju.

Uvoznu dozvolu u nekim zemljama prati dozvola za plaćanje, kojom ovlašteni organ dozvoljava plaćanje konkretnog uvoza robe. Na ovaj način uvoz se još više otežava, a uvozna dozvola praktički postaje neupotrebljiva ako se ne dobije i dozvola za plaćanje. Medjutim, u većini zemalja uvoznicima se, ako su već dobili uvoznu dozvolu, automatski dozvoljava i plaćanje tog uvoza i stavljaju na raspoloženje devize po službenom tečaju bez posebne dozvole za plaćanje.

Sistem uvoznih dozvola predstavlja omiljeno sredstvo za zaštitu platne bilance, a obustavljanje izdavanja dozvola za uvoz iz zemalja ili regiona s kojima je platna bilanca pasivna postaje gotovo svakidašnja pojava. Ovo nužno proizilazi iz sistema bilateralne trgovine s njezinom potrebom uravnotežavanja uvoza i izvoza, a samo multilateralni sistem plaćanja stvara uvjete za njenu likvidaciju. Medjutim, odnos snaga jednog i drugog sistema trgovine i plaćanja, u stvari je, uglavnom odnos izmedju razvijenih i relativno manje razvijenih zemalja. Zato su u okviru OECD-a i mogli da se postignu važni rezultati u smjeru liberalizacije uvoza, tj. Njegova postupnog oslobodjenja od uvoznih ograničenja, i to u visokom procentu ukupnog uvoza, upravo zahvaljujući uglavnom visokoj razini privrednog razvoja zemalja članica otprilike slične privredne strukture.

Na stranu to što multilaterizam OECD-a, zbog svog regionalnog karaktera, strukturnih neuravnoteženosti u platnim bilancama pojedinih članova i nedovoljnih rezerva, nije uspio ujednačiti tempo liberalizacije koji znatno varira od jedne do druge zemlje članice.

7.4 Efekti direktnih mjera kontrole

15 Code de la liberalisation(OEEC, travanj 1956) art. 1 i aneks. 1

70

U stanovitom smislu direktne mjere kontrole imaju isti efekt kao i takse (carine), samo što kod mjera koje djeluju posredstvom cijene razlika izmedju cijene ponude i cijene potražnje pripada državi. Država u isto vrijeme restringira i zaradjuje, ograničava uvoz i povećava državne prihode. Toga nema kod direktnih mjera kontrole.16 Ovdje država restrikcijom ne ostvaruje istodobno i prihode.

U smjeru kontrakcije, odnosno ekspanzije uvoza-izvoza djeluju i direktne mjere kontrole potrošnje i proizvodnje, slično kao i mjere koje na potrošnju i proizvodnju djeluju posredstvom cijene. Shema je ova:

Kontrakcija uvoza Ekspanzija uvoza Kontrakcija izvoza Ekspanzija izvoza

Uvozne restrikcije Restrikcije proiz. Izvozne restrikcije Restrikcije potr.Restrikcije potrošnje Restrikcije proizvodnje

Mjere direktne kontrole djeluju i na domaće cijene ograničavanjem uvoza i izvoza. Izvozne restrikcije djelovat će na pad cijena na domaćem tržištu, budući da će se ponuda proizvoda na domaćem tržištu povećati. Uvozne restrikcije će, obratno, djelovati na porast cijena na domaćem tržištu, budući da će se ponuda smanjiti. Naravno, domaća proizvodnja može kompenzirati smanjenje ponude stranih proizvoda povećanom proizvodnjom supstituta, odnosno općenito povećanjem proizvodnje.

Mjere direktne kontrole elastričnije su utoliko što se brže prilagodjavaju konkretnoj situaciji, jer je modus operandi administrativnog karaktera. Administrativni organ alocira kvote, izdaje dozvole ili odbija njihovo izdavanje na osnovi svoje diskrecijske ocjene. Fantazija administracije u ovom području može poprimiti velike razmjere i tu, svakako, leži opasnost ovih mjera. Osim toga, ovu situaciji zaoštrava još i široka mogućnost raznih diskriminacija pomoću ovakvih mjera. Nasuprot tome, mjere koje djeluju preko cijene( na primjer, carine) podvrgnute su obično zakonodavnoj proceduri, ne samo kod njihova donošenja nego i kod njihova mijenjanja, a to im daje veću konzistentnost, što opet može biti i njihova prednost i njihov nedostatak.

Grafički prikazano, efekt direktnih mjera kontrole izgleda ovako:

Pod utjecajem kvantitativnih ograničenja uvoz se smanjio sa AB na A1B1. Potrošnja se smanjila sa AC na A1C1. Domaća proizvodnja se povećala sa BC na B1C1. dakle, u našem primjeru domaća

16 Meade, op.cit., str. 274

71

proizvodnja nije svojim porastom uspjela da zadovolji prijašnju potrošnju. Prema tome, smanjila se ponuda i zbog toga porasla cijena. Porast cijena optišao je u korist uvoznika kao neslužbena zarada(Windfall profit») ili kao «zarada na uvoznom ograničenju» («quota profit»). No, zarada može pripasti i inozemnim izvoznicima ako su oni organizirani, a domaći uvoznici nisu. U tom slučaju inozemni izvoznici, koristeći porast cijena na tržištu zemlje uvoznice, kao rezultat smanjene ponude, jer domaća proizvodnja nije uspjela nadoknaditi izostali dio uvoza, mogu povećati svoje prodajne cijene i na taj način postati korisnici porasta cijena na domaćem tržištu zemlje uvoznice. Oni u tom slučaju oduzimaju uvoznicima cijelu ili jedan dio nezaslužene zarade. Hoće li i koliko od toga zavisiti, dakle, zavisi od tržišta i institucionalnih uvjeta organiziranosti.

Tu je bitna razlika u odnosu na carine kao mjere kontrole pomoću utjecanja na cijene. Carina će isto tako dovesti do prikazanih efekata, samo što će raspodjela nacionalnog dohotka diferirati u ova dva slučaja. «Nezaslužena zarada» će pripasti društvenoj zajednici, a ne uvoznicima. To je Haberlera navelo na ideju da se uvozne dozvole ili kvote prodaju onim uvoznicima koji ponude najbolju cijenu. Ako je ta cijena jednaka «nezasluženoj zaradi», efekt kvantitativnog ograničenja i carine postaje jednak.17 Negdje se i danas uvozne dozvole prodaju, ali medju samim uvoznicima.

Kao što je već prije pokazano, nedostatak mjera direktne kontrole (kvantitativnih mjera općenito, ma u kakvoj se formi ona primjenjivala, dakle u formi trgovinskih ograničenja ili deviznih ograničenja) jest u tome što razlika izmedju cijene po kojoj se roba uvozi i cijene po kojoj se ona prodaje na domaćem tržištu može da ide u korist drugih subjekata van države. Naime, direktna ograničenja smanjuju ponudu inozemne robe na domaćem tržištu. Sve će kategorije domaćih potrošača pristati-poslije uvodjenja ovakvih ograničenja-da ponude cijenu koja premašuje onu koju su one bile voljne platiti prije uvodjenja ograničenja. U čiju korist ide ova razlika?

Kod mjera ograničenja posredstvom cijena takodjer dolazi do poskupljenja uvoznih proizvoda, ali razlika ovdje ide u korist zajednice. To je, na primjer, slučaj s carinama, uvoznim taksama uopće, diferencijalnim (mnogostrukim) tečajevima itd. Kod kvantitativnih ograničenja, doduše, ne mora doći do poskupljenja uvoznih proizvoda afektiranih ograničenjima. To će se dogoditi ako postoji ili se uvede kontrola cijena takvih proizvoda. Medjutim, to nije i jedini slučaj. Potrebno je uzeti u obzir i organizaciju uvoza. Ako se radi o uvozu reprodukcijskog materijala koji obavljaju sama proizvodna preduzeća ili za njihov račun trgovinska preduzeća, a to podrazumijeva da se devizna sredstva za takav uvoz alociraju po proizvodnim preduzećima, neće ni u takvu slučaju doći do poskupljenja uvoznoga reprodukcijskog materijala, afektiranog kvantitativnim ograničenjima. Sličan je slučaj i s opremom, ako opremu uvoze investitori, odnosno za njihov račun uvozna trgovinska preduzeća. Medjutim, ono što je i pri takvoj organizaciji uvoza moguće, to je poskupljenje finalnih proizvoda, koji su izradjeni od uvezenih sredstava za proizvodnju afektiranih kvantitativnim uvoznim ograničenjima. No, ovo poskupljenje rezultira iz činjenice što je proizvodnja, koja se oslanja na uvoz sredstava za proizvodnju afektiranih ograničenjima, samim tim ograničena pa, prema tome, i ponuda tih finalnih proizvoda. U takvu slučaju-naravno ako finalni proizvodi nisu podvrgnuti kontroli cijena-razlika izmedju cijene koju su potrošači finalnih proizvoda voljni platiti i one cijene koju su oni bili voljni platiti prije uvodjenja ograničenja ide u korist proizvodnih preduzeća ili trgovinske mreže, preko koje se finalni proizvodi u zemlji prodaju.

Isti je slučaj s potrošnim dobrima. Razlika u cijeni ići će u korist uvoznika ili trgovinske mreže koja vrši prodaju uvezenih potrošnih dobara afektiranih kvantitativnim uvoznim ograničenjima. Razumije se, ovo samo ukoliko ne postoji odgovarajuća kontrola cijena. No, pitanje kontrole cijena vrlo je teška i složena stvar. Kontrola cijena deficitarnih proizvoda može dovesti dotle da treba vršiti distribuciju, ako se hoće osigurati pravedna raspodjela medju potrošačima. Ako se to ne uradi, deficitarni proizvodi će brzo nestati s tržišta, netkjo će ih kupiti u velikim, netko u malim ili nikakvim količinama, ili će dospjeti na crno tržište po povišenim cijenama, koje izmiču kontroli. Stvar se, dakle, svodi na poznatu dilemu: ili pustiti da se cijena diferenciranom proizvodu slobodno formira na tržištu na osnovu igre ponude i potražnje, ili-ako se cijena želi čvrsto držati-prijeći na njegovu distribuciju. Zemlja koja se odluču za kontrolu cijena, obično ne poduzima paralelno i akciju distributera, koja je krajnje nepopularna «ratna» mjera.

Ako se podsjetimo da je kod mjera ograničenja pomoću cijena poznata cijena, a nepoznata količina, koja će se uvesti i da je ta količina prepuštena tržištu, onda je kod direktnih mjera kontrole poznata količina, a nepoznata cijena i ta cijena je ono što se prepušta tržištu. Što je manj opasno prepustiti tržištu: fiksiranje količine ili fiksiranje cijene? Odgovor na to pitanje može se naći samo u straukturi konkretne ekonomije. Ako je platežno sposobna potražnja u zemlji visoka, bit će korisnije prepustiti tržištu

17 Gottfriend Haberler, The Rheory of International Trade, New York, 1937, str. 171. i sl.

72

odredjivanje cijene nego količine, jer ako mi se prepusti odredjivanje količine, ta će količina možda biti prevelika za bilancu plaćanja, ako je ona ionako izložena pritisku. Ako je domaća potražnja neelastična, ograničenja cijenom neće imati efekta i zato će biti preporučljivo ograničavanje direktnim putem, dakle fiksiranjem količina koje će se moći uvesti. No, naravno, treba uzeti u obzir i zaštitu domaće proizvodnje koja će možda iziskivati usporedno ograničavanje i cijenom, na primjer, diferencijalnim tečajem, carinama ili uvoznim taksama uopće. Tako će se često javiti potreba za kombiniranjem jednog i drugog tipa ograničenja.

Ako se tržištu prepusti fiksiranje cijena, a količinu koja se može uvesti, fiksira država(kvantitativna ograničenja) restriktivni sistem se pokazuje preglednijim s gledišta stupnja njegove restriktivnosti. No, ovo može značiti-kao što je pokazano- da razlika u cijeni ide u korist poduzeća (izvanredna tržišna dobit, «nezaslužena zarada», «Windfall profit»). Ova razlika može biti jednim dijelom absorbirana fiskalnim sistemom i tako fjelimično dospjeti u državno blagajnu. A, može se dogoditi, kao što je već i prije spomenuto, da ona ide u korist inozemnih prodavalava. Kako se to dogadja, izložit ćemo neposredno u nastavku.

Inozemni prodavaoci mogu iskoristiti situaciju deficitarnosti, koja je stvorena na tržištu zemlje uvoznice poslije uvodjenja kvantitativnih ograničenja i pro tanto i makar djelimično povisiti cijenu ponude. Ovo se često dogadjalo u prošlosti18 , a dogadja se i danas. Pogotovo je to moguće u slučaju ako su inozemni izvoznici organizirani, a domaći uvoznici nisu, naime, ako postoji koncentracija ponude kojoj ne odgovara i adekvatna koncentracija potražnje u zemlji uvoznici. Ako su inozemni izvoznici udruženi u izvozne asocijacije koje imaju dobar pregled na tržištima prodaje i u stanju su da formalnim(karteli) ili neformalnim dogovorima utvrdjuju cijene, dok su domaći uvoznici neudruženi ili medju njima ne postoji dovoljna koordinacija, ovo će se sigurno dogoditi. Opasnost je pooštrena kada se alociranjem deviza za restringirani uvoz ne postiže takva dinamika koja je koliko-toliko u skladu s domaćim oscilacijama potražnje( sezonskog i drugog karaktera), pa inozemni prodavaoci steknu dojam da su uvoznici u stisci i da moraju hitno izvršiti nabavku. Psihoza se pojačava objavljivanjem raspisa kontigenata zbog čega se u nekim zemljama to objavljivanje izbjegava. Ako je potražnja u zemlji uvoznici i uz to još i neelastična, uvjeti za dizanje cijena od strane inozemnih prodavalaca dobiće upravo svoju idealnu priliku. Naravno, treba praviti razliku izmedju kategorija uvoznih proizvoda. Ako se radi o takvim proizvodima koji ne kotiraju na svjetskim produktivnim berzama ili čija je cijena na ovaj ili onaj način podvrgnuta više ili manje javnom formiranju(licitacije i sl.), ta opasnost neće postojati.

Ako do ovoga dodje, tj. Ako inozemni prodavaoci uspiju da razliku u cijeni skrenu u svoju korist, promašen je osnovni cilj uvoznoga kvantitativnog ograničenja. Za manju količinu inozemne robe platit će se veća cijena, odnosno inozemni će prodavalac za manju količinu robe dobiti veći iznos deviza. Narvno i ovdje treba voditi računa o organizaciji administriranja restrikcija. Ako je u pitanju devizna kvota, neće doći do većeg odljeva deviza iz zemlje nego što je to predvidjeno, ali će ući manje inozemne robe i efekt je u krajnjoj liniji isti. S platnobilančnog stajališta neće biti novog pritiska, ali će manja količina na somaćem tržištu ne samo pritiskati na cijene nego će u krajnjoj liniji pritiskati i na domaće devizne organe da odobre nova sredstva za uvoz pa time pritiskati i na platnu bilancu.

Ako je kvota odredjena količinski(robni kontigent), platnobilančna situacija može se pogoršati zbog toga što će realizacija uvozne kvote iziskivati više deviza nego što je prvobitno bilo predvidjeno, ukoliko se, naravno domaća devizna kontrola nije pobrinula da devize za realizaciju uvozne kvote prodaje na temelju nekih aprosimaktivnih cijena iz prijašnjeg perioda. No, u svakom slučaju u tu često devizni organ kapitulira pred argumentacijom uvoznika, tj. Da po prijašnjim cijenama ne mogu realizirati kontigent, da će zbog toga proizvodnja ostati bez potrebnih količina, odnosno domaće tržište bez odgovarajuće opskrbe koja je bila predvidjena u odredjenim okvirima itd.

Razlika u cijeni može pripasti inozemnim prodavaocima, kao što je već rečeno, utoliko lakše ukoliko su oni više u stanju stvoriti monopolističku situaciju i na taj način lakše iskoristiti deficitarno stanje na domaćem tržištu zemlje uvoznice. Razumije se da razlika može u krajnjoj liniji otići jednim dijelom u korist države prodavaoca, ako ona fiskalnim mjerama zahvati dio razlike. Apstrahirajući to, razlika će ići u korist inozemnih trgovačkih kuća ili inozemnih proizvodnih tvrtaka već prema organizaciji tržišta.

Ako su kvantitativna ograničenja administrirana alociranjem deviznih kvota ili uvoznim kontigentima po zemljama, što je redovno slučaj kod razmjene koja se temelji na bilateralnim sporazumima, inozemni prodavaoci dolaze u situaciju koja im i s te strane olakšava iskorištavanje deficitarnog stanja na tržištu zemlje uvoznice. Ovo se dogadja pogotovo onda kada se alokacije po

18 J.E. meade, Planing and the Price Mechanism, The liberal-socialist Solution, London, 1953, str. 86.

73

zemljama objavljuju, pa čak i kada se ne objavljuju, jer inozemni prodavaoci u zemljama bilateralnih sporazuma znaju koliko iznosi bilateralna kvota, koja je predvidjena u kontingentim listama kao sastavnom dijelu bilateralnog sporazuma. Doduše, bilateralne kvote, po pravilu su indikativne, , a ne obligatorne, ali one pružaju odredjenu makar i približnu orijentaciju prodavaocima. Situacija se može sa stajališta zemlje uvoznice popraviti pomoću globalne kvote, koja uvoznicima ostavlja slobodu da unutar kvote biraju tržište kupnje, ali zemlja koja u svojoj razmjeni s jednim dijelom svijeta prakticira multilateralizam, a sa drugim bilateralizam mora nužno alocirati kvote po bilateralnim sporazumima, jer će u protivnom njezini uvoznici izraziti tendenciju da kupuju na tržištima konvertibilnih deviza na kojima se roba, po pravilu, kupuje po nižim cijenama. Globalna kvota će se u ovakvu slučaju moći praktički odredjivati samo za kupnju na tržištima konvertibilnih deviza uzetim u cjelini. Ostat će, dakle, spomenuta opasnost u povećoj mjeri u odnosu na zemlje bilateralnih sporazuma, pogotovo ako zemlja uvoznica pokazuje tendenciju –što je u praksi redovit slučaj- da ponajprije iskoristi mogućnost nabavke u zemljama bilateralnih sporazuma, osobito ako stanje kliringa s ovim zemljama pokazuje suficite.

Na taj način devizna kontrola( i općenito uvozni restrikcionizam) za koju se obično smatra da popravlja odnose razmjene, za razliku od depresijacije valute koja ih obično pogoršava, postaje takodjer potencijalni izvor pogoršanja odnosa razmjene.Medjutim, opisani negativni efekti uvoznih ograničenja kvantitativnog karaktera mogu se izbjeći odgovarajućom organizacijom restriktivnog sistema. Već je spomenuta mogućnost koju ističe Haberler19 da se uvozne dozvole ili uvozne kvote dodjeljuju uvozniku koji ponudi najpovoljnije uvjete. To je moguće na dva načina. Dozvole i kvote mogu se prodavati najpovoljnijem nudiocu na aukcijskoj osnovi i na taj se način od domaćeg uvoznika oduzima «nezaslužena zarada»(«windfall profit») koja dolazi od prodaje uvoznih proizvoda na domaćem tržištu po višim cijenama koje se formiraju kao rezultat ograničenja uvoza.

Drugi način se satoji u tome da se organizira licitacija u cilju odabiranja najpovoljnijeg uvoznika na taj način što će uvozni posao biti povjeren onom uvozniku, koji na licitaciji ponudi najbolje uvjete kupnje(najnižu cijenu), odnosno koji se obaveže da će za jednu odredjenu kvotu deviza nabaviti najveću količinu odredjene robe ili da će za stanovit iznos deviza proizvesti najveću količinu proizvoda, čime će se još potaći jače korištenje domaćih izvora nabavke reprudukcijskog materijala. Ove mogućnosti navodi i Meade.20 U takvu slučaju razlika će u cijeni biti privedena zajednici, a ona će eventualno jedan njezin dio moći upotrijebiti za povećanje dohotka potrošača koji su prisiljeni plaćati uvozne proizvode, afektirane ograničenjima, po višim cijenama ( na primjer, smanjenjem poreza i sl). No, zajednica može uvjetovati dodjeljivanje deviza uvozniku i time da on ne prodaje odnosne proizvode iznad odredjenih cijena, što se opet svodi na kontrolu cijena.

Meade nije toliki optimista kao heberler u pitanju praktičnog korištenja ovih mogućnosti. On ističe praktične teškoće koje mogu stajati na putu jednom pokušaju da se ovaj sistem generalizira. No, mi mislimo da je generaliziranje ne samo nemoguće, nego i nekorisno. U nekim slučajevima aukcija bi( licitacija) išla na uštrb kvalitete proizvoda ili bogatstva asortimana, a ponuda povoljnijih uvjeta(uglavnom nižih cijena nabavke) moglo bi na taj način postati sasvim prividno. Meade pokazuje da se ovdje radi u stvari o ubiranju jedne vrste uvozne dadžbine. Ako uvozna dozvola ili kvota glasi na količinu inozemne robe, ta dadžbina poprima karakter specifične uvozne carine, a ako dozvola ili kvota glasi na odredjenu vrijednost inozemne robe, ona poprima vrijednost ad valorem carine. Zavisi, dakle, od administriranja uvoznih ograničenja hoće li dadžbina poprimiti karakter jedne ili druge vrste carine. Meade hoće očito time da pokaže da se ovdje radi o običnoj dadžbini koja se od uvoznika naplaćuje i kao da se pita čemu ovo raditi zaobilazno. Medjutim, ipak nije sasvim tako. Ako bi se(umjesto navedenog) povećala carina, ona bi opterećivala uvozni proizvod tako da bi inozemni prodavalac, uz postojanje kvantitativnog ograničenja osim carina, mogao ipak ostvariti svoje ciljeve s obzirom na prisvajanje razlike. Ovako, domaći bi uvoznik vršio na inozemnog prodavaoca svakako veći pritisak radi izbjegavanja eventualnog gubitka.

Ostale nedostatke ovakva sistema moguće je eliminirati aukcioniranjem ili licitiranjem lotova, čime bi se omogućilo većem broju uvoznika da sudjeluju u uvozu. Meade ističe da bi licitiranje odvojeno po zemljama, dovelo kupnje do toga da cijeli sistem dobije izgled posebnih carinskih tarifa za pojedine zemlje,21 s obzirom na mogućnost da se aukcijska cijena različito formira po zemljama. U tom slučaju bi moglo doći do diskriminacijskog tretmana, kao kad bi se devize izlagale aukcijskoj prodaji po vrstama deviza. Uistinu je to slučaj kod aukcija deviza u nekim zemljama, a i kod aukcija odobrenja, koja ovlašćuju

19 Haberler, op.cit., str. 271. i sl.20 Meade, op. Cit., str. 87.21 Ibidem, str. 88.

74

na kupnju deviza (na primjer, u brazilijanskom sistemu aukcije deviznih certifikata). To je bio slučaj i u sistemu aukcije deviza na bivšim jugoslovenskim deviznim obračunskim mjestima, na kojima su se zbog toga formirali nepravilno ukršteni tečajevi(«Disorderly cross rates»), po efektu slični diferencijalnim carinskim tarifama. Nedostatak se izbjegava obavljanjem aukcioniranja ili licitiranja na globalnoj osnovi ostavljajući uvozniku slobodu da bira tržište, ali to zbog ograničenosti deviznih fondova katkada čini teškoće.

Diskriminacijski efekt kvantitativnih uvoznih ograničenja nesumnjivo je jedan od važnih efekata ovakvih ograničenja, ali u njemu ne treba uvijek gledati nedostatak takvih ograničenja sa stajališta medjunarodne trgovine. Ako zemlja A ima deficit sa zemljom B, a suficit sa zemljom C(umjesto zemlje možemo predpostaviti i područja, recimo područje konvertibilnih deviza i područje bilateralnih sporazuma), zašto bi ona primjenjivala uvozna ograničenja na nediskriminatorskoj osnovi, tj. Bez obzira radi li se o uvozu iz zemlje B ili C. Tražiti od nje da restriktivni sistem postavi na nediskriminacijsku osnovu bilo bi za svjetsku trgovinu mnogo štetnije,22 jer bi uvoz bio ograničen i kada dolazi iz zemlje C s kojom bilanca pokazuje suficit(naravno predpostavimo da se suficit u bilanci sa zemljom C ne može upotrijebiti za likvidaciju deficita u bilanci sa zemljom B). S ovim je u vezi i «klauzula rijetke valute» («scare currency clause») u Medjunarodnom monetarnom fondu, koja ovlašćuje zemlju članicu da poduzme diskriminacijska ograničenja prema uvozu, što se plaća u valuti koju je fond oglasio rijetkom.

Prema ovoj koncepciji koja je ostavila dubokog traga i u Medjunarodnom momenetarnom fondu, moglo bi se zaključiti da su sa stajališta medjunarodne trgovine kao cjeline korisna diskriminacijska ograničenja uperena protiv zemalja s kojima je bilanca plaćanja pasivna, razumije se, dotle dok je pasivna. Profesor Regnar Frisch23 daje interesantan podatak da je pomoću primjene matematske metode matrica moguće utvrditi takav sistem diskriminacjskih uvoznih ograničenja, koji će dovesti do ravnoteže u bilancama plaćanja svake zemlje s deficitarnom bilancom uz najmanju štetu po medjunarodnu trgovinu uzetu u cjelini, dakle, uz najmanje smanjenje svjetske trgovine.

Diskriminacijska primjena uvoznih ograničenja opravdana je i u GATT-u odredjenim uvjetima, uglavnom kada je opravdana i u Fondu.Na kraju treba istaći Meadeov tzv. «second best» argument u korist kvantitativnih uvoznih ograničenja. On se svodi na to da su takva ograničenja onaj najbolji drugi izlaz koji se može izabrati, ako se izvoz ne može do te mjere ekspandirati da on bude u stanju pokriti uvoz svih onih proizvoda koji se u inozemstvu proizvode relativno jeftinije.24 Ipak, ovdje nije uzet u obzir moment zaštite koji je važan za razvoj domaće proizvodnje što otpočinje u zemlji. Preporuka može eventualno odgovarati Velikoj Britaniji, ali ne svim zemljama. Meade je na Britaniju i mislio kada je to kazao.

Preko direktnih mjera kontrole treba tražiti u činjenici to što one pružaju veću sigurnost u pogledu učinka na volumen uvoza, što predstavljaju jedinu efikasnu zaštitu u slučaju neelastičnosti inozemne ponude i što nisu, u tolikoj mjeri kao carine, podvrgnute medjunarodnom pregovaranju.25 To su ujedno njihove prednosti s nacionalnog stajališta, ali i nedostaci s medjunarodnog stajališta. Namjesto impersonalnih snaga koje dolaze do izražaja u indirektnim mjerama kontrole dolazi ovdje do izražaja administrativna akcija, a otuda i veća mogućnost dikriminacije svih vrsta. Stoga je prirodno da akcija na medjunarodnom planu u smjeru liberalizacije medjunarodne trgovine upravo ovdje nalazi svoje težište, posebno kad je u pitanju otvaranje tržošta za proizvode iz zemalja u razvoju.

8. MJERE TRGOVINSKE POLITIKE POMOĆU DJELOVANJA NA CIJENEMjere trgovinske kontrole koje funkcioniraju utjecanjem na cijene su karakteristične po tome što

se na osnovi primjene ovih mjera nikad ne zna koliko će se uvesti, odnosno izvesti ali se zna kako će se formirati cijena na domaćem tržištu. Država ovdje ne fiksira količinu koja će se moći uvesti ili izvesti već fiksira ad valorem stopu razlike između cijene koju plaća kupac i cijene koju prima prodavalac, prepuštajući tržištu da odredi količinu koja će se kupiti, odnosno prodati. Dakle, cijena je konstanta, a količina varijabla. S druge strane, mjere trgovinske kontrole koje funkcioniraju utjecanjem na količinu fiksiraju iznos koji se može kupiti, odnosno prodati, prepuštajući tržištu da odredi ad valorem stopu razlike između cijene koju je kupac voljan platiti i cijene koju je prodavalac voljan primiti za tu količinu. Ovdje se ne zna na kojoj će se razini formirati cijena jer je ponuda, odnosno potražnja administrativno ograničena

22 Ibidem, str. 90.23 Regnar Frisch, On the Need for Forecasting Balance a Multilateral Balance of Payments, «The American Economic Rewiev», septembar 1947.24 Meade, op. Cit., str. 247.25 Kindleberger, op. Cit., str., 247.

75

tako da će se tek na tržištu uspostaviti ravnoteža na jednoj razini cijene koju nazivamo cijenom ravnoteže. Količina je ovdje konstanta, a cijena varijabla.

Oba tipa kontrole odnose se jedan prema drugom alternativno. Konkretna trgovinska politika može, u težnji za postizanjem istog cilja, uzeti kao osnovicu jednu ili drugu vrstu kontrole. Ipak, model kontrole pomoću djelovanja na cijene sadrži u sebi stanovitu dozu rizika. Ako potražnja poraste, porast će kupljena, odnosno prodana količina kao rezultat porasta potražnje, tj. porast potražnje dovest će do porasta cijena jer su potrošači voljni dodatne količine robe platiti po višoj cijeni i porasla količina bit će realizirana po višoj cijeni. U uvjetima primjene ovog tipa kontrole cijena je konstantna samo uz neizmijenjene odnose ponude i potražnje. Količina je uvijek varijabla. Ako potražnja poraste, i cijena i količina će se promijeniti. Ad valorem stopa razlike između cijene koju plaća kupac i cijene koju prima prodavalac ostaje ista, ali se ad valorem razlika (u apsolutnom iznosu) povećava. Ona se vraća na prvobitnu razinu tek onda kada opet potražnja pada. Kod modela kontrole utjecanja na količinu ne može doći do promjene količine, ali će kod porasta potražnje doći do nove tržišne ravnoteže na višoj razini cijena. Prema tome, model kontrole pomoću djelovanja na cijene može dovesti do promjene i u količinama i u cijenama.

Primjer 1: Zemlja A uvede carinu na proizvod x iz zemlje B u visini od 20% uzdržavajući se od primjene kontrole pomoću djelovanja na količinu. Cijena proizvoda x na tržištu zemlje A porast će za iznos carine, dakle za 20%. Ako odnos ponude i potražnje ostane neizmijenjen, ad valorem stopa razlike između cijene koju prima prodavalac i cijene koju plaća kupac ostat će neizmijenjena. Ako se ponuda i potražnja povećaju u istoj relaciji, porast će količina, a ad valorem stopa razlike ostat će neizmijenjena kao i ad valorem razlika (u apsolutnom iznosu). Ovo iz razloga što je cijena ostala neizmijenjena, jer su se ponuda i potražnja povećale u istoj relaciji. Ako poraste potražnja, porast će količine, a ad valorem stopa razlike ostat će neizmijenjena, dok će ad valorem razlika (u apsolutnom iznosu) porasti, jer se ad valorem stopa primjenjuje sada na poraslu cijenu zbog porasta potražnje. Porast potražnje dovest će, dakle, i do porasta količine i do porasta ad valorem razlike (u apsolutnom iznosu), jer se stopa od 20% primjenjuje sada na povećanu osnovicu.

Primjer 2: Zemlja A uvede kvotu za proizvod x iz zemlje B, uzdržavajući se od primjene carine. Ako poraste potražnja, ona neće dovesti do povećanja količine nego samo do promjene cijene. Cijena ravnoteže formirat će se na višoj razini. Ad valorem stopa razlike između cijene koju plaća kupac i cijene koju prima prodavalac mijenjat će se u skladu s tržišnom situacijom, a isto tako i ad valorem razlika (u apsolutnom iznosu), ali se količina neće nikada promijeniti.

Koji će tip kontrole izabrati konkretna trgovinska politika, to će zavisiti od povjerenja u tržišne snage. Ako je to povjerenje slabo, prevladat će drugti tip. Praktički, oba se tipa najčešće kombiniraju.26

Mjere trgovinske kontrole pomoću djelovanja na cijene mogu se ovako klasificirati:- uvozna taksa, uzeta u najširem smislu, obuhvaćajući i carinu- izvozna taksa, uzeta u najširem smislu, obuhvaćajući i carinu- izvozna premija- uvozna premija.

Međutim, isti efekt imaju i:- potrošna taksa (restringira uvoz)- proizvodna taksa (restringira izvoz)- potrošna premija (ankuražira uvoz)- proizvodna premija (ankuražira izvoz).

Ove različite forme odnose se prema kontrakciji i ekspanziji izvoza-uvoza na slijedeći način:

Kontrakcija uvoza Ekspanzija uvoza Kontrakcija izvoza Ekspanzija izvoza

Uvozna taksa Uvozna premija Izvozna taksa Izvozna premijaPotrošna taksa Proizvodna taksa Proizvodna taksa Potrošna taksaProizvodna premija Potrošna premija Potrošna premija Proizvodna premija

26 Dr. Žarko Mrkušić: Politička ekonomija međunarodnih odnosa, Školska knjiga, Zagreb, 1982., str. 157.

76

Efekt na izvoz, a isto tako i efekt na uvoz postići će se pomoću djelovanja na cijenu ne samo na području vanjske trgovine nego i na području proizvodnje i potrošnje. Ako se reducira proizvodnja pomoću takse, to će restringirati izvoz i, obratno, stimulirati uvoz. Ako se ankuražira proizvodnja pomoću premije, to će stimulirati i izvoz, odnosno, dekuražirati uvoz. Isto tako, ako se stimulira potrošnja pomoću premije, to će potaknuti i uvoz i destimulirati izvoz. Ako se reducira potrošnja, to će potaknuti izvoz, a destimulirati uvoz. U svakom slučaju efekti se postižu djelovanjem na cijene.27

8.1. CarineCarine su najstariji oblik ograničenja svjetske trgovine. U svom ekonomsko-povijesnom razvitku

one su prešle iz jedne mjere, koja je prvobitno imala ponajviše fiskalni karakter i služila povećanju državnih prihoda, u zaštitnu mjeru koja je trebala da zaštiti domaću industriju od konkurencije izvana “pripremajući” je da se jednog dana i bez carinske zaštite, sniženjem svojih proizvodnih troškova, može boriti na tržištu s inozemnom industrijom. Povijest je pokazala da se zaštitna carina, koja je bila predviđena kao privremena „odgojna“ mjera, pretvorila u mnogim slučajevima, u trajnu mjeru, iz mjere za zaštitu mlade nacionalne industrije u sredstvo za zaštitu kapitalističkih monopola. Dakle, iz čisto obrambenih mjera, mjere za obranu domaće industrije od strane konkurencije, ona je danas prešla u napadačko oružje kapitalističkih monopola za osvajanje pozicija na svjetskom tržištu.

Carine mogu biti: izvozne,uvozne i tranzitne. Izvozne carine imaju sporednu ulogu u usporedbi s uvoznim carinama. Osim fiskalnog karaktera imaju za cilj da osiguraju domaćoj industriji i unutrašnjem tržištu općenito dovoljne količine proizvoda, osobito sirovina iz domaćih izvora opskrbljivanja. Današnji carinski sistemi uglavnom su vezani za pojam uvoznih carina. Tranzitnih carina više nema.

Carine otežavaju uvoz i smanjuju njegov volumen, utoliko više ukoliko je njihova visina veća. Ako ona dostigne onu granicu kod koje svaki dalji uvoz sasvim prestaje, carine se pretvaraju u prohibitivne i po svom ekonomskom djelovanju izjednačuju se sa zabranom uvoza. Ovo je osobito izraženo kod zemalja s bitno poremećenom bilancom plaćanja, gdje prohibitivne carine, uglavnom na uvoz luksuzne robe, postavljaju sebi za cilj postizanje uravnoteženosti platne bilance. Međutim, pomoću carina koje katkada prelaze u prohibitivne koči se i smanjuje uvoz da bi se time uz pomoć raznih drugih instrumenata, u prvom redu kvantitativnih ograničenja, smanjio i naposljetku uklonio deficit u platnoj bilanci. S druge strane takva ekonomska politika dovodi neizbježno i do smanjenja izvoza.

Teoretičari sistema zaštitnih carina predvidjeli su kao umjerenu visinu carina 40-60% u početku razvoja domaće industrije, a kasnije 20-30%. Međutim, najrazvijenije kapitalističke zemlje, koje su odavno prevalile početnu fazu razvoja svoje nacionalne industrije, primjenjuju još uvijek carine koje osjetno premašuju spomenute prosjeke. Tako na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama ima još uvijek veliki broj dobara koja su pri uvozu podvrgnuta carinskom opterećenju i preko 50% od njihove vrijednosti.

Carine su ili autonomne ili konvencionalne. Autonomne carine se primjenjuju na uvoz iz takvih zemalja s kojima ne postoje trgovinski ugovori s tarifskim dijelom, dok se konvencionalne primjenjuju na uvoz iz zemalja s kojima su zaključeni trgovinski ugovori s tarifskim dodatkom. Visina carina može biti ustanovljena po količini ili po vrijednosti. U prvom slučaju se govori o specifičnim carinama, a u drugom o carinama od vrijednosti (ad valorem). Carine od vrijednosti zadaju teškoće pri određivanju vrijednosti koja treba da služi kao osnovica za carinjenje i na koju se ima primjeniti određeni procent carina. To je obično fakturna vrijednost pa otuda i mogućnost zloupotreba pri carinjenju.

Po pravilu, carinu plaća kupac-uvoznik. Ali u savremenoj međunarodnoj trgovini nerijedak je slučaj da carinu stvarno snosi prodavalac-izvoznik. Carinska zaštita poskupljuje uvezenu robu za iznos carine. Time se smanjuje potražnja uvozne robe, pa prema tome i prodavaočeve šanse za plasman njegove robe su slabe. Da bi zadržao tržište i povećao prodaju, on je prisiljen da na sebe preuzme sav iznos carine ili jedan njezin dio na taj način što će spustiti cijenu bilo za puni iznos carine ili za jedan njezin dio. Time će cijena uvezene robe ostati ista kao što bi bila da nema carine, ako i poraste, taj će porast biti manji nego što iznosi carina. Ukoliko je prodavalac više upućen na carinski zaštićeno tržište, utoliko će veći dio carine morati preuzeti na sebe. Međutim, ako je zaštitna carina tako visoka da djeluje prohibitivno jednako kao i zabrana uvoza, tako da je prodavaocu onemogućeno da se pojavi na tržištu, u tom slučaju nije moguće prevaljivanje carine na prodavaoca i carinski teret pada na domaćeg potrošača zemlje koja je carinu zavela.

Ako je klauzula najvećeg povlaštenja unesena u trgovinski ugovor država se obavezuje na postupak koji nije ništa gori od onog koji se primjenjuje prema najpovlaštenijoj trećoj zemlji. U odnosu na

27 Ibidem, str. 157.

77

carine ova klauzula znači da se roba iz dotične ugovorene zemlje neće podvrgavati višim carinama, nego što su one koje se primjenjuju za istu robu iz najpovlaštenije treće zemlje. Prema tome, ovom klauzulom država se obavezuje da će svom trgovinskom partneru pružiti sve one carinske koncesije koje bude dala bilo kojoj trećoj zemlji. Klauzula najvećeg povlaštenja može da bude: ograničena i neograničena, uvjetna i bezuvjetna. Neograničena je ako se primjenjuje na sve povlastice u trgovini, plovidbi itd., a ograničena ako se primjenjuje samo na specificirane povlastice, kao npr. carinske povlastice. Bezuvjetna klauzula najvećeg povlaštenja osigurava automatski zemlji, s kojom je ugovorena, svaku povlasticu danu trećoj zemlji, bez obzira je li ta povlastica trećoj zemlji dana „besplatno“ ili je treća zemlja tu povlasticu „kupila“. Uvjetna klauzula najvećeg povlaštenja ne odnosi se na ovu drugu vrstu povlastica, tako da se za njihovo dobijanje mora dati odgovarajuća protu povlastica. Ipak, postoje izuzeci. Povlastice dane u malom pograničnom prometu između dvije zemlje, zatim povlastice koje proizlaze iz carinske unije između dvije ili više zemalja i posebne povlastice regionalnog karaktera koje su jedna drugoj dale zemlje povezane posebnim geografskim, političkim, povijesnim ili privrednim vezama, ne primjenjuju se automatski i na ostale zemlje s kojima je ugovorena klauzula najvećeg povlaštenja. Ovdje se ubrajaju i preferencijalne carine.

Tipovi carine su različiti prema kriteriju koji se kod toga primijeni, pa tako razlikujemo: 1) izvozne, uvozne i tranzitne carine prema vrsti vanjskotrgovinskog prometa na koji se

primjenjuju;2) zaštitne i fiskalne (financijske) carine prema njihovoj osnovnoj ekonomskoj funkciji;3) prohibitivne carine (ako je njihova visina tolika da djeluje jednako kao direktna zabrana);4) autonomne i ugovorne (konvencionalne) carine prema karakteru trgovinskih odnosa s

inozemstvom;5) maksimalne i minimalne carine;6) s carinsko-tehničkog stajališta, ad valorem i specifične kao i kombinirane carine;7) jedinstvene i diferencijalne carine, već prema tome predviđa li se jedinstveno ili različito

postupanje s robom koja dolazi iz različitih zemalja ili raznim trgovačkim posredničkim putovima ili različitim prometnim sredstvima.28 Jedan oblik diferencijalnih carina jesu preferencijalne carine; borbene (retorzivne) carine, koje se primjenjuju prema nekoj zemlji u izuzetnim prilikama, da se prisili na popuštanje, predstavljaju također poseban oblik diferencijalnih carina;

8) carine za izjednačenje, antidempinške i kompenzatorske carine. Danas se carine za izjednačenje koje je u ekonomsku teoriju uveo još Ricardo pojavljuju u obliku antidempinških i kompenzatornih carina; prve imaju za cilj da neutraliziraju demping, a druge da neutraliziraju izvozne subvencije ili premije.

Zaštitne carine imaju kao primarni cilj zaštitu domaće proizvodnje, dok fiskalne teže prije svega povećanju državnih prihoda. Je li jedna carina zaštitna ili fiskalna, odlučuje da li se neka roba proizvodi u zemlji i ima li domaćih supstituta kojima se nezadovoljena uvozna potražnja može okrenuti. Može se jedna roba i ne proizvoditi u zemlji, ali ako njezina proizvodnja otpočne poslije uvođenja carine, ona je i u tom slučaju zaštitna. Međutim, i fiskalne carine imaju za rezultat zaštitu domaće proizvodnje. Ako jedna zemlja koja ne proizvodi vino uvede uvoznu carinu za vino, ta je carina fiskalnog karaktera, ali će ona imati za efekt i zaštitu domaće proizvodnje, na primjer piva, jer će zbog poskupljenja vina doći do stanovite preorijentacije potrošača na pivo. Vice versa, zaštitne carine imaju kao sekundarni efekt povećanje državnih prihoda.Karakteristično je za fiskalne carine da su one obično niže i obuhvaćaju manji broj proizvoda masovne potrošnje.

Carinske tarife s dominirajućim zaštitnim karakterom pokazuju tendenciju stalnog širenja tarifnih brojeva pa čak i povećanja tarifnih stavova. Primjer za ovo je carinska tarifa SAD. U prvoj tarifi iz 1789. godine carinske stope kretale su se od 7,5 do 15% ad valorem, a prosječna carinska stopa iznosila je oko 8,5%. U novoj Hawley-Smootovoj tarifi iz 1930. godine carinske stope od 50% i više predstavljaju čestu pojavu, a mnogi proizvodi su tarifirani čak i do 85-90%.29

Od posebne je ekonomske važnosti i tehnička podjela carina na carine ad valorem i specifične. U odnosu na kretanje cijena proizvodima koji su podvrgnuti carini, carina ad valorem opterećuje relativno jednako, a apsolutno različito, dok specifična carina opterećuje relativno različito, a apsolutno jednako.

28 Ibidem, str. 160. 29 ? Ibidem, str. 161.

78

Postoje i kombinacije carina ad valorem i specifičnih. Njihov je cilj da se, zapravo, kombiniraju prednosti jednog i drugog sistema.

Odluka o kombinaciji carina ad valorem sa specifičnim carinama pokazuje se kao pogodna mjera carinske politike u određenim privrednim situacijama. Kombinacija se obično izvodi na taj način što se odmjerava carina ad valorem s tim da apsolutan iznos carine po jedinici mjere ne bude niži od određenog iznosa. Ovakve kombinacije carina ad valorem i specifičnih carina poznate su u američkoj literaturi pod nazivom „compound“-carine. Kombiniranje može biti i takvo da se ustanovi specifična carina no s tim da ukupan apsolutni iznos carine ne bude veći ili manji od određenog procenta. Kombiniranje može biti i takvo da se ustanovi carina ad valorem s tim da apsolutan iznos carine ne bude veći od određenoga fiksnog iznosa. Sve zavisi kakav se cilj želi time postići.

Specifične carine imaju osnovnu prednost što isključuju zloupotrebe vrijednosti s obzirom da nije potrebno utvrđivati vrijednost robe. Potrebno je samo ustanoviti količinu, odnosno težinu, a to je moguće točnije utvrditi nego vrijednost. Međutim, specifične carine imaju također svojih nedostataka. Prvo, one neravnomjerno opterećuju robu na taj način što je relativno opterećenje manje ako cijene rastu, i obratno. Zato pri porastu cijena njihova protekcionistička funkcija može lako doći u pitanje, a kada cijene padaju, one postaju u većoj mjeri protekcionističke. Drugo, specifične carine neravnomjerno opterećuju robu i zbog toga što je njihovo relativno opterećenje veće kod lošijih i jeftinijih vrsta robe, i obratno. Konačno, one zahtijevaju minuciozno utvrđivanje ne samo kakvoće nego i količine i time čine zamršenijom organizaciju carinske službe.

Kod nekih proizvoda specifične carine potpuno otkazuju, kao što je to slučaj s antikvitetima i umjetničkim predmetima. Kombiniranje s carinama ad valorem stoga je neizbježno.Specifične se carine primjenjuju, i to kako u Evropi (kontinentalnoj), tako i u Južnoj Americi. Ad valorem carine su ipak dominirajuće, osobito u anglosaksonskom dijelu svijeta (Britanski Komonvelt, SAD), ali i inače u svijetu. Kombinirana upotreba jednih i drugih kao ekonomski najsvrsishodnija u novije vrijeme je sve više počela uzimati maha.

Nedostatak carina ad valorem u vezi s teškoćom utvrđivanja prave vrijednosti robe može se ukloniti odgovarajućim određivanjem osnovice za primjenu carina ad valorem („valuation“). Postoje tri načina određivanja ove osnovice:

a) osnovica za primjenu carina ad valorem jest vrijednost na mjestu izvoza-fob vrijednosti;b) osnovica za primjenu carina ad valorem jest vrijednost na mjestu uvoza (cif uvozna cijena);

ovo je najčešća osnovica za primjenu carina ad valorem; apsolutni iznos carine dobiven prema ovoj osnovici veći je jer ona uključuje transportne troškove i troškove osiguranja kojih nema u izvoznoj vrijednosti;

c) osnovica za primjenu carine ad valorem jest arbitrarna vrijednost službeno određena od državnog organa; a ne stvarna vrijednost isporuke; i to posebno u svrhu carinjenja; državni organ ustanovljuje listu vrijednosti za svaki pojedini uvozni proizvod; prema shvaćanju profesora Towlea30, u slučaju da se ova službena vrijednost može mijenjati; ako je podnesen dokaz da je nepravilna, carina, zapravo, ostaje carina ad valorem, ali ako vrijednost ne može biti osporena i ako se stope rijetko mijenjaju, carina postaje, zapravo, specifična.

Briselska konvencija o carinskoj vrijednosti („Briselska valuacija“) iz 1950. godine definira carinsku vrijednost kao „normalnu cijenu, tj. onu cijenu koju roba može postići na otvorenom tržištu u prodaji između kupca i prodavaoca koji su među sobom nezavisni, u vrijeme kada nastane obaveza za plaćanje“.31

Carinska tarifa je sistematski izložen pregled proizvoda s carinskim stopama. Stope mogu biti sadržane u jednoj ili više kolona. Jednokolonska carinska tarifa obuhvaća samo jednu kolonu carinskih stopa koje su isključivo autonomnog karaktera. Dvokolonska carinska tarifa može poprimiti dva oblika. Prije svega, ona može u obje kolone biti autonomna, tako da prva kolona sadrži maksimalnu carinsku stopu, a druga minimalnu carinsku stopu. Ili, prva kolona može sadržavati autonomnu generalnu carinsku stopu, a druga kolona konvencionalnu carinsku stopu koja je ugovorena s pojedinim zemljama i na taj način vezana ili konsolidirana. Prednost maksimalno-minimalne forme jest u tome što ona ostavlja zemlji više slobode u vođenju protekcionističke politike, budući da su obje kolone rezultat jednostrane odluke države.

30 Ibidem, str. 163. 31 Ibidem, str. 163.

79

Trokolonska carinska tarifa („triple-line tariff“) proizašla je iz želje da se suptilnije vrši diskriminacija među zemljama. Ona u trećoj koloni sadrži povlastice ili od maksimalne, odnosno generalne ili od minimalne, odnosno konvencionalne carinske stope.

Nomenklatura carinske tarife predstavlja važnu komponentu relevantnu za ocjenu domašaja carinske zaštite, odnosno carinskog opterećenja uopće.Carinska tarifa jest pregled roba s njihovim nazivom i stopama, klasificiran po jednom određenom sistemu koji može biti vrlo različit. Poznati su ovi najvažniji sistemi carinske klasifikacije:

-prema abecednom redu proizvoda-prema visini carina-prema podrijetlu proizvoda od iste fizičke materije-prema namjeni-prema stupnju obrade.Karakteristično je za moderne carinske tarife da su vrlo glomazne i stoga teško pregledne.tako, na

primjer, američka carinska tarifa iz 1930. godine sadrži preko 7000 tarifnih brojeva. Tendencija je u svijetu u daljnjem povećanju tarifnih brojeva. Razumljivo je stoga koliko je pri tome važna carinska nomenklatura. Iz ovih razloga je u okrilju Društva naroda na svjetskoj ekonomskoj konferenciji 1927. godine podnesen memorandum o jedinstvenoj carinskoj nomenklaturi i carinskoj klasifikaciji. Međutim, tek poslije drugog svjetskog rata uspjelo je da jedna takva klasifikacija stekne u znatnijoj mjeri pravo građanstva. Radi se, naime, o briselskoj nomenklaturi, koja je danas postala dominirajući sistem carinske klasifikacije, osobito zahvaljujući naporima u okviru GATT-a. Zajedno s briselskom valuacijom briselska carinska nomenklatura predstavlja danas jedan od važnih sastavnih dijelova međunarodne carinske suradnje. Ono što je pri tome najvažnije, jest mogućnost lake usporedbe carinskog opterećenja među zemljama koje primjenjuju isti sistem klasifikacije, zatim sigurnost za interesente da će njihova roba biti svrstana u određeni tarifni broj, kao i veliki napredak u nastojanju da se objasne tarifni brojevi na jedinstven način. Osim toga je i diskriminacija time svedena na minimum.

Utvrđivanje visine carinskog opterećenja jedne carinske tarife važno je radi usporedbe između dvije zemlje ili dvije tarife iste zemlje u raznim vremenskim periodima. Obično se za utvrđivanje visine carinskog opterećenja uzima slijedeća formula:

Međutim, ova metoda ne zadovoljava u potpunosti i mora se kombinirati s drugim metodama, osobito u uvjetima suvremenih carinskih tarifa s više kolona.32

Koliko ova metoda može biti pogrešna, objasnit će slijedeći primjer. Ako neka zemlja uvede tako visoke carine za neke proizvode da one djeluju prohibitivno, neće biti uvoza. Pretpostavimo da ta zemlja prakticira samo takve zaštitne carine. Efekt će biti da ona uopće neće ubrati ništa na ime carine. Uvozit će se samo oni proizvodi koji su slobodni od carine. Prema spomenutoj formuli, prosječna visina carinskog opterećenja bit će jednaka nuli, a carinsko opterećenje zaista je toliko visoko da uvoza uopće nema. Ako se uzmu samo proizvodi koji su opterećeni carinom i njihov uvoz posluži kao civizor u spomenutoj formuli, situacija je već realnija. Ipak se tarifa s carinom od 100% na jedan proizvod, a bez carine na ostale čini prema ovoj metodi višom od tarife koja za sve proizvode predviđa carinu od 90%. Još će se dobiti realnija situacija ako se konfrontira masa uvozne potrošnje s masom ukupne potrošnje u zemlji. Ovo zbog toga što je prosječna stopa carinskog opterećenja sasvim relativna stvar.

8.2. Efekti carinaAko zemlja uvede carinu na uvoz nekog proizvoda, taj proizvod će u zemlji uvoznici biti skuplji

za iznos carine i transportnih troškova, u usporedbi s tržišnom cijenom u zemlji izvoznici. Ovo će imati svog utjecaja na količinu uvoza, cijena na domaćem tržištu i na domaću proizvodnju. Osim toga, uvozne carine proizvest će još čitav niz efekata: protekcionistički efekt, efekt smanjenja potrošnje, efekt povećanja državnih prihoda, redistributivni efekt, efekt na odnose razmjene, efekt na zaposlenost, platnobilančni efekt i efekt na realokaciju proizvodnih resursa.

32 Ibidem, str. 165.

80

8.3. Efekt u odnosu na uvozUvozna carina djeluje na smanjenje uvoza na indirektan način: poskupljenjem uvozne robe.

Poskupljenje inozemne robe smanjuje sklonost uvozu, a povećava sklonost potrošnji domaćih dobara. Uvoz će prestati na onoj točki na kojoj se carina izjednačuje s razlikom domaćih i stranih proizvodnih troškova. U protivnom carina će samo smanjiti sklonost uvozu. Do koje će mjere carina utjecati na smanjenje uvoza, zavisi od elastičnosti domaće potražnje prema cijenama uvozne robe na domaćem tržištu i od stupnja do kojega će porast cijena izazvati porast domaće proizvodnje takve robe, odnosno njezinih supstituta. Ako je elastičnost domaće potražnje prema cijenama uvozne robe visoka (e>1), carina će izazvati smanjenje uvoza u većem iznosu nego što iznosi porast cijena, pretpostavljajući da domaća proizvodnja može osigurati domaće potrebe. Ako se radi o čistoj fiskalnoj carini, ona će utjecati na smanjenje uvoza isključivo u zavisnosti od elastičnosti domaće potražnje prema cijenama uvozne robe.

8.4. Efekt u odnosu na cijeneObično se uzima da uvozna carina izaziva porast cijena upravo za iznos carine. Ipak to nije sasvim

točno. Postoje četiri grupe slučajeva:- uvozna carina nema utjecaja na cijene na domaćem tržištu- uvozna carina utječe na cijene točno za iznos carine- uvozna carina utječe na cijene za manji iznos od iznosa carine- uvozna carina utječe na cijene za veći iznos od iznosa carine.

Uvozna carina nema utjecaja na porast cijena onoj robi koja se ujedno i izvozi. Drugi slučaj kada uvozna carina ne utječe na cijene, na domaćem tržištu nastaje kada inozemni izvoznik u cijelosti preuzme na sebe carinski teret posredstvom odgovarajućeg sniženja cijene. Treći slučaj gdje uvozna carina ostavlja cijene na domaćem tržištu neizmijenjenim može se pojaviti kada se inozemni izvoznik guši u zalihama tako da nađe svrsishodnim rasprodati zalihe po cijenama sniženim za iznos carine.

Uvozna carina povećava cijenu točno za iznos carine pod ovim uvjetima: da se radi o robi koja se u zemlji proizvodi uz stalne proizvodne troškove po jedinici proizvoda, i da se uvoz nastavlja, dakle da je carina manja od razlike između domaćih i stranih troškova proizvodnje. Ako carina točno izjednačuje razliku između inozemnih i domaćih proizvodnih troškova tada će se cijena formirati prema domaćim proizvodnim troškovima i uvoz prestaje. Ako je carina manja nego što iznosi razlika između inozemnih i domaćih proizvodnih troškova, uvoz će se nastaviti. Cijena na domaćem tržištu u odsutnosti carine i u uvjetima postojanja veće razlike između domaćih i inozemnih proizvodnih troškova nego što iznose transportni troškovi formira se prema inozemnim proizvodnim troškovima + transportni troškovi.

Uvozna carina povećava cijenu na domaćem tržištu manje nego što iznosi carina onda kad je carina veća od razlike između domaćih i inozemnih proizvodnih troškova, jer se tada cijene formiraju prema domaćim proizvodnim troškovima budući da je svaki uvoz isključen. Uvozna carina povećava cijenu na domaćem tržištu više nego što iznosi carina kada proizvod nije uvezen od strane krajnjeg potrošača, nego preko jednog ili više posrednika. Tako, na primjer, kada jedna tvornica uveze neki materijal preko posrednika, posrednik će zaračunati svoju posredničku proviziju na temelju cijene uvećane za iznos carine. Ako posrednika ima više, svaki će uraditi isto. Ova pojava poznata je pod imenom carinska piramida, a javlja se uopćenito kod taksâ.

8.5. Efekt u odnosu na domaću proizvodnju Pod pretpostavkom da je domaća potražnja elastična na porast cijena koji je izazvan carinom, ona

će se smanjiti za veći procent nego što iznosi procent porasta cijena. Ako je inozemna potražnja za domaćom robom elastična prema cijenama, smanjit će se i izvoz za veći procent nego što iznosi procent porasta cijena. To će djelovati na smanjenje domaće proizvodnje. Ako je razlika između domaćih i inozemnih proizvodnih troškova veća od transportnih troškova, domaća potražnja bit će zadovoljavana inozemnom ponudom. Ako se uvede carina u visini ove razlike, uvoza će nestati, i cijena će se formirati na osnovi domaćih proizvodnih troškova. Transportni troškovi i carina zajedno neutraliziraju razliku između domaćih i inozemnih proizvodnih troškova, tj. carina je: c = d – t, pri čemu je c carina, d razlika između domćih i inozemnih proizvodnih troškova i t troškovi transporta strane robe do domaćeg tržišta uvozničke zemlje. Domaća proizvodnja je sklona povisiti cijenu-ako joj to uvjeti tržišta dozvoljavaju-za barem jedan dio neosnovane zaštite, a zaštita je neosnovana za onaj dio carine koji prelazi razliku između domaćih i inozemnih proizvodnih troškova poslije uračunavanja transportnih troškova.

81

8.6. Protekcionistički efekt Protekcionistički efekt uvoznih carina dolazi do izražaja povećanjem domaće proizvodnje. On je

pozitivno koreliran s elastičnošću ponude. Ukoliko je ova elastičnost veća, utoliko će i protekcionistički efekt uvozne carine biti veći. Ako je inozemna ponuda izvoza potpuno neelastična, zemlja uvoznica neće pomoću carinskog sistema moći da postigne protekcionistički efekt. Ako je pak inozemna ponuda toliko elastična da omogućuje da domaća proizvodnja uvozničke zemlje u potpunosti zadovolji domaće potrebe, protekcionistički efekt pretvara se u prohibitivni i uvoz sasvim prestaje. Mikroekonomski promatrano, protekcionistički efekt je, po pravilu, povoljan. Međutim, na duži rok ovaj efekt može djelovati nepovoljno uspavljivanjem domaće industrije na zatečenoj razini produktivnosti. Najpovoljnija situacija za domaću proizvodnju postojat će u slučaju degresije troškova.

8.7. Efekt u odnosu na potrošnjuEfekt u odnosu na potrošnju dolazi do izražaja u smanjenju potrošnje na tržištu zemlje koja je

uvela ili povećala uvoznu carinu. Efekt na potrošnju zavisit će od reagiranja potrošača. Ako je domaća potražnja elastična, efekt na potrošnju bit će značajan, i obrnuto. Dakle, efekt uvoznih carina u odnosu na potrošnju pozitivno je koreliran sa elastičnošću domaće potražnje prema cijenama: ako je ona visoka, i efekt na potrošnju bit će snažan. U razmatranju efekta uvoznih carina na potrošnju u zemlji uvoznici, treba imati na umu elastičnost ponude. Ako je elastičnost inozemne ponude slaba tako da inozemni dobavljači unatoč carini nastavljaju s nesmanjenom ponudom, efekt smanjenja potrošnje bit će slab ili će sasvim izostati. Efekt smanjenja potrošnje u uvozničkoj zemlji predstavlja deflacijski efekt, pod pretpostavkom da domaća potražnja nije u cijelosti zadovoljena preorijentacijom na domaće proizvode.

8.8. Efekt povećanja državnih prihoda (fiskalni efekt) Carine, i uopće uvozne i izvozne takse, povećavaju državne prihode. Država može dodatne

prihode upotrijebiti za:- povećanje budžetskog viška- porast vlastite potrošnje dobara i usluga- smanjenje drugih obilka taksacije svojih građana- premiranje izvoza.

Porast domaće potrošnje može biti izražen u obliku porasta državnih izdataka na robu i usluge, kao i u obliku porasta privatne kupnje. To će država uraditi stimulirajući potražnju mjerama monetarne i fiskalne politike. Na taj način država nije zapravo dodatne prihode jednostavno strpala u svoju blagajnu (dodala budžetskom višku), nego je primijenila drugi, odnosno treći oblik upotrebe dodatnih prihoda. Ako se država koristi dodatnim prihodima od uvozne carine na povećanje vlastite potrošnje dobara i usluga izostat će opasnost odljeva kapitala zbog smanjenja eskontne stope. Ako se država koristi dodatnim prihodima od uvozne carine za smanjenje ostalih vrsta taksacije, na primjer, na dohodak, subjekti podložni ovim oblicima taksacije moći će povećati svoje nabavke robe i usluga za iznos detaksacije i efekt će biti isti kao u slučaju kada se država koristi dodatnim prihodima za povećanje svoje potrošnje, samo što će privatne kupnje doći na mjesto javnih. Ako država upotrijebi prihode od carina za premiranje izvoza, izostat će inflacijski efekt koji inače imaju izvozne premije.

8.9. Redistributivni efekt Redistributivni efekt uvoznih carina dolazi do izražaja smanjenjem dohodaka potrošača u korist

dohodaka proizvođača koji su zaštićeni carinom. Uvozne carine na poljoprivredne proizvode u industrijskim zemljama pokazuju redistributivni efekt u korist poljoprivrednih proizvođača, a na teret radničke klase u tim zemljama. Trgovina djeluje da oskudan proizvodni faktor postane manje oskudan, a da obilan proizvodni faktor postane manje obilan. Uvozna carina djeluje u suprotnom smjeru: ona čini da oskudan faktor postane još oskudniji, a obilan faktor još obilniji, samim tim što koči trgovinu. Redistributivni efekt carina zapravo je efekt preraspodjela dohotka između jednog i drugog proizvodnog faktora. Redistributivni efekt može znatno oslabiti platno-bilančni efekt uvoznih carina ako se preraspodjela dohotka vrši na teret eksportnih industrija, jer dovodi do realokacije proizvodnih resursa iz eksportnih grana u druge grane proizvodnje.

8.10. Efekt na odnose razmjene

82

Uvozna carina, po pravilu poboljšava odnose razmjene za uvozničku zemlju. Efekt uvozne carine na odnose razmjene zavisi od koeficijenta elastičnosti domaće potražnje za uvoznim proizvodima i od koeficijenta elastičnosti strane ponude. Efekt uvozne carine na poboljšanje odnosa razmjene pretpostavlja da se uvoz nastavi i poslije uvođenja, odnosno povećanja uvozne carine. On je suprotan protekcionističkom efektu, efektu na potrošnju i redistributivnom efektu. Poništava sva tri navedena efekta uvoznih carina.

U teoriji carina postavilo se pitanje koja je ta optimalna carinska stopa koja će izazvati maksimalno poboljšanje odnosa razmjene za uvozničku zemlju koja uvodi uvoznu carinu ili je povećava. Optimalna stopa treba da leži na onoj najvišoj točki na kojoj još neće nastupiti smanjenje uvoza, na kojoj izvoznička zemlja neće još svojom ponudom reagirati na postavljenu joj barijeru. Ova optimalna stopa zavisi od elastičnosti inozemne ponude prema cijenama, kao što je već prije pokazano. Ako se izrazi algebarski, optimalna stopa je:

pri čemu je e koeficijent elastičnosti inozemne ponude prema cijenama. Ako je ovaj koeficijent jednak 2, onda će optimalna carinska stopa biti 100%. U slučaju da je ovaj koeficijent jednak 3, optimalna carinska stopa bit će 50%; ako je koeficijent elastičnosti jednak 5, optimalna carinska stopa bit će 25% itd.33

8.11. Efekt na zaposlenostEfekt uvoznih carina na domaću zaposlenost zapravo je efekt uvoznih carina na nacionalni

dohodak. Potrošnja će se u zemlji smanjiti u odnosu na uvozne proizvode, a potrošači će se okrenuti prema domaćim proizvodima i povećati svoje kupnje domaćih proizvoda. Dohoci će se u odnosnim industrijama povećati a time i nacionalni dohodak u cjelini. Ukupno povećanje nacionalnog dohotka bit će jednako multipliciranom smanjenju uvoza. Nastupit će, dakle, učinak vanjskotrgovinskog multiplikatora. Efekt na zaposlenost pretpostavlja da u zemlji uvoznici ne postoji stanje pune zaposlenosti, tj. da postoje rezerve u kapacitetima. Efekt uvoznih carina na povećanje zaposlenosti, po pravilu, kratkog je vijeka.

8.12. Platnobilančni efektNastupanje platnobilančnog efekta uvjetovano je elastičnošću domaće potražnje za uvoznom

robom i elastičnošću inozemne ponude. Ako je domaća potražnja za uvoznom robom neelastična, uvoz se neće smanjiti pa neće nastupiti ni platnobilančni efekt. Ako je inozemna ponuda neelastična, uvoz će se nastaviti po sniženim cijenama preuzimanjem carinskog tereta od strane dobavljača u inozemstvu. U tom će se slučaju platnobilančna situacija poboljšati samo kao rezultat poboljšanja odnosa razmjene. Platnobilančni efekt bit će utoliko snažniji ukoliko se više smanji uvoz. Najsnažniji će, dakle, biti ako uvoz pod učinkom uvozne carine sasvim prestane, dakle ako se radi o prohibitivnoj carini.

8.13. Efekt na realokaciju proizvodnih resursaOvaj efekt može biti tolikog intenziteta da premaši sve pozitivne efekte carina. Test za ovaj efekt

jest stanje proizvodnih troškova u zaštićenoj industriji nakon što je ona dostigla optimum ekonomičnosti ljestvice, tj. takva razina proizvodnje koja omogućuje najniže troškove po jedinici proizvoda. Realociranje proizvodnih resursa u smjeru zaštićenih industrija dolazi u kapitalističkom svijetu često u sukob s tendencijama izvozničkih zemalja da na teritoriju zemlje uvoznice, koja je uvela ili povećala uvoznu carinu, podižu tzv. carinske tvornice („tariff factories“) kako bi na taj način izbjegli carinsko opterećenje uvozničke zemlje. Poznati su npr. takvi slučajevi američkih carinskih tvornica motornih vozila u Kanadi koje svoju egzistenciju zahvaljuju upravo kanadskom carinskom sistemu, ili švedske tvornice kugličnih ležajeva u mnogim zemljama svijeta itd.

8.14. Efekti izvoznih carinaIzvozne carine imaju za cilj ili zaštitu domaćeg tržišta radi njegove opskrbe deficitarnim

proizvodima, osobito sirovinama i hranom, ili pak povećanje fiskalnih prihoda. U nerazvijenim zemljama izvozne carine imaju najvećim dijelom fisklani karakter. Ubiranje izvoznih carina pruža prednosti u usporedbi s drugim vrstama taksacije, jer ne traži velik administrativni aparat koncentrirajući ubiranje izvozne carine u jednoj ili manjem broju luka. Izvozne carine takva karaktera vezane su uglavnom za

33 ? Ibidem, str. 175.

83

zemlje Afrike, Srednje i Južne Amerike, Bliskog i Srednjeg istoka kao i Dalekog istoka. One pogađaju ili sav izvoz ili samo važnije izvozne proizvode.

Izvozne carine zaštitnog karaktera proizvode zaštitne efekte dvojake važnosti. Prije svega, domaća proizvodnja se osigurava dovoljnim količinama sirovina, a zatim inozemna industrija dolazi u situaciju da domaće sirovine plaća skuplje što djeluje u smjeru povećanja konkurentne sposobnosti domaćih finalnih proizvoda. Zaštita se postiže i time što se uvođenjem carine na sirovinu stimulira njezin uvoz u obliku polufinalnog ili finalnog proizvoda. Izvozna carina smanjuje cijenu, koju prima domaći izvoznik, za iznos carine.

Ako je elastičnost inozemne potražnje slaba, a zemlja pokazuje visok udio u svjetskom izvozu odnosnog proizvoda, cijena na domaćem tržištu past će manje nego što iznosi carina ili neće uopće pasti, ako je inozemstvo voljno, odnosno prisiljeno apsorbirati svu prijašnju količinu po cijeni koja u sebi sadrži jedan dio ili cijelu carinu. Ako je elastičnost domaće ponude slaba, porast cijena na vanjskom tržištu kao rezultat izvozne carine bit će manji, i obratno. Ako je elastičnost inozemne potražnje visoka, izvozna carina će pasti u cijelosti na domaće proizvođače.

Izvozne carine bile su prvi put primjenjene u Velikoj Britaniji 1275. godine na vunu i kožu. Međutim, sredinom XIX stoljeća klima slobodne trgovine učinila je da one nestanu. Po izbijanju prvog svjetskog rata ponovo se uvode u nekim zemljama. Poslije završetka prvog svjetskog rata, a osobito poslije svjetske ekonomske krize ponovo raste popularnost izvoznih carina. Francuska tako uvodi carinu na izvoz maslaca, sira itd., Finska na drvenu građu, papir i pulpu, a Jugoslavija na neetivirane suhe šljive, kosti, krpe, rogove, neobrađeno drvo i dr., da bi 1930. godine izvozne carine ograničila na opijum.

8.15. Argumenti protekcionizmaOsnovna filozofija zaštite potječe još iz merkantilističkog perioda i temelji se na gledanju na izvoz

kao na dobro, a na uvoz kao na loše. Osnovni je argument te filozofije stimuliranje razvoja novih domaćih industrija. Ovaj argument nesumnjivo stoji kad su u pitanju nerazvijene zemlje. Stoga je u cijelosti opravdan samo argument „mlade industrije“. Argument potječe od Fridricha Lista i Aleksandra Hamiltona iz XIX stoljeća, odnosno još kraja XVIII stoljeća. Svodi se na to da mladoj industriji treba pružiti („odgojnu“) zaštitu u početnim fazama dok ne stane na vlastite noge i ne uzmogne se konkurentski suprotstaviti razvijenim industrijama u inozemstvu. Ovaj argument može se nazvati i argumentom „mlade privrede“.34

Argument zaposlenosti svodi se na tvrdnju da carina može pomoći u borbi za smanjenje nezaposlenosti. Nesumnjivo, carina može na kratki rok pomoći u rješavanju ovog problema povećanjem zaposlenosti kod kuće, kao tipičan model politike „osiromašenja susjeda“, tj. prebacivanjem tereta nezaposlenosti na inozemstvo. Međutim, puna zaposlenost kod kuće može se postići i bez opterećivanja inozemstva adekvatnom ekonomskom, a posebno monetarnom i fiskalnom politikom.

Argument „čuvanja novca kod kuće“ pripisuje se Abrahamu Lincolnu. Svodi se na merkantilističku koncepciju „povoljne“ trgovinske bilance i ne može se usvojiti u suvremenim uvjetima. Ovaj argument se temelji na nerazumijevanju međunarodne trgovine. Osnovna je pogreška u shvaćanju da uvoz rezultira u gubitku novca. Uvoz jedne zemlje plaća se njezinim izvozom, a novac stupa u akciju samo za izjednačenje povremenih poremećaja u bilancama plaćanja.

Argument viših nadnica također nije prihvatljiv. Zaštita može utjecati na porast nominalnih nadnica, ali realne nadnice će opasti zbog porasta cijena do koga dolazi zbog zaštite. U vezi s ovim argumentom jest i argument životnog standarda.Argument „naučne“ tarife sastoji se u tome da carina izjednačuje razliku između domaćih i inozemnih proizvodnih troškova. Svodi se na to da izjednačenje ove razlike stavlja domaću i inozemnu proizvodnju u položaj konkurencije na ravnoj nozi. Carina ne bi trebalo da bude viša od ove razlike, jer bi u protivnom domaći proizvođači bili jednostavno pozvani da povise cijenu za ovaj iznos za koji carina prelazi razliku između domaćih i inozemnih troškova.

Argument unapređenja odnosa razmjene („terms of trade“) svodi se na to da smanjenje uvoza nalazi svog odraza u poboljšanju platne bilance pa, prema tome, i u priljevu zlata u zemlju. Priljev zlata u zemlju utjecat će na porast cijena, troškova i novčanih dohodaka u zemlji koja je uvela carinu, dok će cijene, troškovi i novčani dohoci u zemlji izvoznici padati. U zemlji koja je uvela carinu cijene će porasti zbog carine, dok će u zemlji izvoznici cijene opasti zbog smanjene inozemne potražnje. Tu je osnova za

34 Ibidem, str. 181.

84

poboljšanje odnosa razmjene, ali zato izvoz može opasti i redovno opada, i to može biti veći gubitak nego što je dobitak od poboljšanja odnosa razmjene.

Argument povećanja stope akumulacije sastoji se u tome što će porast domaće proizvodnje dovesti do porasta dohotka pa, prema tome, i do porasta akumulacije, s obzirom da će jedan dio poraslog dohotka, svakako biti ušteđen.Argument retorzije i cjenkanja ističe korisnost carine kojom se odgovara na carinu koju je uvela neka druga zemlja. Argument cjenkanja svodi se na manevarsku tarifu koja treba da pruža dovoljno prostora za manevriranje kako bi se stvarne koncesije dobile za formalne protukoncesije.

Argument odbrane od konkurencije jeftinijeg inozemnog rada tipičan je američki argument. On se svodi na to da Amerikanci mogu zadržati sadašnji visoki životni standard samo ako se carinom zaštite od jeftinog rada u neameričkom svijetu.Ostali argumenti su političkog, odnosno vojnog karaktera. Oni se svode na to da ekonomsko blagostanje nije jedini cilj države. Treba uzeti u obzir i političke konsideracije koje će možda dovesti do zaključka da treba forsirati neku proizvodnju kod kuće zbog toga što će eventualni budući rat otežati opskrbu iz inozemstva. U takvim slučajevima preporučljiva je primjena subvencije domaćoj proizvodnji. Inače argument nacionalne obrane potječe još od Adama Smitha, lidera slobodne trgovine, koji je priznao da je „obrana važnija od bogatstva“. Međutim, protekcionizam je često nusproizvod rata.

8.16. Indirektni protekcionizamPojam administrativnog ili indirektnog protekcionizma nije precizan. Iako ga je teško definirati,

moglo bi se ipak reći da se ovdje radi o takvim mjerama trgovinske politike koje na indirektan način pružaju zaštitu domaćoj proizvodnji. U mjere indirektnog protekcionizma ubrajamo:

- administrativne uvozne takse- porez na promet, takse na luksuz i sl.- preferencijalne željezničke i druge prijevozne tarife za domaću robu- obavezno miješanje strane s domaćom robom- obavezno korištenje domaćeg materijala u zavisnosti od uvoza- obaveznu kupnju domaće robe u odnosu na uvoz- državnu trgovinu - restriktivnu poslovnu praksu- šikanozni carinski postupak- arbitrarno utvrđivanje carinske osnovice- kompliciranu veterinarsku i fitopatološku kontrolu- kompliciranu sanitarnu kontrolu životnih namirnica- zahtijev marke podrijetla, oznake podrijetla, potvrde o podrijetlu robe, potvrde o krajnjem

korištenju robe, konzularne fakture i drugih dokumenata radi odugovlačenja uvozne procedure- arbitrarnu i diskriminatorsku carinsku klasifikaciju- utjecaj na nacionalna osjećanja stanovništva počevši od propagande korištenja domaće robe

do potpunog bojkota strane robe- egalizacijske fondove, egalizacijske poreze- avansni depozit kod uvoza.

8.17. Administrativne uvozne takseKarakteristika je uvoznih taksa da su one proizvod relativno novijeg vremena kada se carinska

opterećenja postupno snizuju. Daljnja karakteristika uvoznih taksa jest u tome što se one ne zavode u cilju povećanja državnih prihoda nego u cilju povećanja zaštite domaće proizvodnje i ograničavanja uvoza. Uvozne takse danas primjenjuje veliki broj razvijenih i relativno manje razvijenih zemalja. Poseban tip uvoznih taksa jest onaj koji se uvodi radi zaštite platne bilance ili u vezi s mjerama liberalizacije. Uvoznih taksa ima više vrsta. Razlikuju se uvozne takse fiskalnog tipa, protekcionističkog tipa i uvozne takse radi zaštite platne bilance. Postoji i druga podjela uvoznih taksa: uvozne takse i takse za preradu uvozne robe („processing excisive taxes“). Posebnu varijantu predstavljaju takse na određenu vrijednost (TVA). Karakteristično je za uvozne takse da se one plaćaju istodobno kad i carina, i to po istom postupku. Uvozne takse imaju stanovitih prednosti pred carinama. Carine su podvrgnute pregovorima o njihovu ublažavanju, dok su uvozne takse mnogo konzistentnije.Uvozne takse nadomještaju uvođenje novih carina ili reviziju carinske tarife. Proceduralni problem donošenja takse također je, po pravilu, jednostavniji. Uvozne takse mogu u praksi poprimiti razne forme, a da pri tom ipak sadrže karakter uvoznih taksa. Tako se one katkada pojavljuju kao statističke takse. Statistička taksa obuhvaća obično sav uvoz linearno. Ovoj taksi slična je

85

taksa na carinski pečat koja se naplaćuje kod carinskog žigosanja carinskih deklaracija. I ona je obično linearna.

8.18. Diskriminacijski sistem unutrašnje taksacijePorez na promet i takse na luksuz, kao i slični oblici taksacije, jesu mjere indirektnog

protekcionizma ako je naziv robe u odnosnim tarifama tako postavljen da faktički opterećuju samo uvoznu robu ili barem u većoj mjeri uvoznu nego domaću. Tako, na primjer, ako jedna zemlja zavede taksu na luksuz na televizore s ekranom preko 53 cm, takva mjera predstavlja indirektni protekcionizam, ukoliko domaća industrija televizora proizvodi samo televizore s ekranom do 53 cm. Elemente ovakve mjere nalazimo i u jugoslavenskoj tarifi poreza na promet, i to kod putničkih automobila.

8.19. Preferencijalne prijevozne tarife Ako je prijevozna tarifa u željezničkom, pomorskom, riječnom ili cestovnom prometu postavljena

tako da se domaća roba u izvozu i inače prevozi po nižim prijevoznim stavovima nego strana, u takvu slučaju također se radi o mjeri indirektnog protekcionizma. Ovo se tehnički postiže na taj način što se za određene relacije u zemlji odredi niža tarifa od normalne, i to s točnom naznakom utovarne i istovarne stanice. Ovo je osobito važno kod masovnih proizvoda s relativno visokim udjelom transporta u cijeni, kao na primjer kod koncentrata, stočne hrane, žitarica, uglja, drva itd. Na ovaj način je, na primjer, nekadašnja carska Rusija uspješno parirala njemačkim protekcionističkim žitnim carinama.35

8.20. Obavezno miješanje strane s domaćom robomObaveza miješanja određenog minimuma domaće s uglavnom istovrsnom uvoznom robom čini

danas jednu od čestih mjera indirektnog protekcionizma. Ova je mjera osobito u upotrebi u mlinarstvu koje se nacionalnim zakonodavstvom obavezuje na miješanje domaće sa stranom pšenicom. Slično je miješanje u zemljama uvoznicama benzina s domaćim alkoholom u određenoj proporciji. Ovdje se, dakle, radi o miješanju dvaju raznovrsnih proizvoda sa svrhom da se zaštiti domaća proizvodnja alkohola i smanji uvoz benzina. Ovo je osobito aktualno danas zbog visoke cijene nafte.

8.21. Obavezno korištenje domaćeg materijalaRadi se ovdje o mjeri koja predstavlja zabranu upotrebe određene strane robe ako sličan ili usko

vezan domaći proizvod nije korišten sa stranim proizvodom u procesu proizvodnje u nekoj propisanoj relaciji. S obzirom na teškoće koje mogu nastati u proizvodnji zbog primjene ove mjere, danas se češće primjenjuje druga slična mjera, poznata pod imenom obavezne kupnje domaće robe.

8.22. Vezivanje za kupnju domaće robePod obaveznom kupnjom domaće robe razumije se obaveza uvoznika da kupi domaću robu u

određenoj relaciji, ako želi da uveze stranu robu, ili slične obaveze da izveze neku robe ako hoće da uveze drugu. Poseban oblik obaveze kupnje domaće robe predstavlja danas procedura kod javnih nabavaka. One su negdje tako postavljene da su strani proizvodi skoro potpuno isključeni u konkurenciji s domaćim proizvodima. Razumljivo je, s druge strane, da javna tijela daju prednost u svojim nabavkama domaćim isporučiocima. Međutim, kada ovo davanje prednosti ide dotle da se prednost daje domaćim proizvodima i onda kada su oni osjetno skuplji od inozemnih, onda to može činiti važnu smetnju razvoju međunarodne trgovine. Na dražbama pri javnim nabavkama često se daju tako kratki rokovi za podnošenje ponuda da ih praktično mogu ispuniti samo domaća poduzeća, ili se razni drugi uvjeti dražba podešavaju tako da daju očitu prednost domaćim tvrtkama pri zaključenju javnih kontrakata. Davanja prednosti na javnim dražbama koje raspisuju javna tijela domaćim liferantima, iako su za određeni procent skuplji od stranih, doživjelo je svoj vrhunac u američkom zakonu „Buy American“ iz 1933. godine koji je i danas s određenim izmjenama na snazi. Prema ovom zakonu domaći liferanti imaju prednost iako su za 25% skuplji od stranih. Uvjeti za primjenu zakona su ovi: da se roba kupuje za upotrebu u SAD, da je roba ili materijal od koje je ona izrađena raspoloživa u SAD u dovoljnim i razumnim trgovačkim količinama i zadovoljavajućoj kvaliteti, da korištenje povlastice za domaće proizvode ne šteti javnom interesu, da cijena domaćeg proizvoda ne bude više od 25% veća od strane.36 Politički i moralni pritisak da se kupuje domaća roba može poprimiti takve razmjere da dolazi do neslužbenog bojkota strane robe.

35 Ibidem, str. 187.36 Ibidem, str. 189.

86

8.23. Šikanozni postupak pri carinjenju i dokumentarna procedura Šikanozni postupak pri carinjenju robe, traženja potvrda o podrijetlu robe, oznake podrijetla na

svakom komadu pošiljke, trgovačke marke, fitopatološki propisi pri uvozu biljnih proizvoda, konzularne fakture itd. mogu u tolikoj mjeri komplicirati uvoz, da počinju djelovati slično zabranama. Ovome treba dodati i naplatu posebnih konzularnih taksa koje se naplaćuju prilikom ovjere konzularnih faktura, tj. posebnih faktura koje na propisanom obrascu, odnosno s propisanim podacima, zahtijeva zemlja uvoznica na svom jeziku. Konzularna taksa obično glasi na valutu zemlje uvoznice, a plaća je izvoznik. Potvrdama o podrijetlu robe zemlje, koje takav dokument traže pri uvozu, nastoje sebi osigurati prednost koju predstavlja opskrba u izvornoj zemlji koja proizvodi tu robu. Potvrdu o krajnjoj potrošnji („certifikat krajnje upotrebe“ – „end-use-certificate“) traže neke zemlje izvoznice za određene svoje proizvode za koje ne žele da budu reeksportirani od strane uvozničke zemlje.

8.24. Avansni depoziti pri uvozu O avansnim depozitima pri uvozu riječ je kada je uvoznik na osnovu domaćeg zakonodavstva

obavezan da položi depozit prilikom dobijanja uvozne dozvole. Ovaj se depozit vraća po isteku određenog vremenskog perioda. Avansni polog djeluje kao dodatno opterećenje uvoza, utoliko više ukoliko je njegov procent veći i ukoliko je rok vraćanja pologa duži. Avansni polog obično se utvrđuje u određenom procentu od vrijednosti uvozne dozvole računajući po tečaju po kome se nabavljaju devize za plaćnje tog uvoza. Avansni polozi traže se, po pravilu, za onaj uvoz koji se nalazi pod režimom dozvola. Nije rijedak slučaj da se avansni polog razlikuje po stupnju esencijalnosti proizvoda. Tako na primjer, Ekvador primjenjuje avansni polog od 25% pri uvozu esencijalnih i poluesencijalnih proizvoda, a 50% pri uvozu ostalih proizvoda. Avansne depozite koji prelaze 100% vrijednosti uvoza primjenjuju Čile, Kolumbija, Grčka, Paragvaj i Urugvaj.37

8.25. Pomoć izvozuIzvozne premije spadaju među najstarija sredstva pomoći izvozu i trgovinske politike uopće.

Javljaju se u dva oblika: kao otvorene i kao prikrivene izvozne premije. Otvorene (direktne) izvozne premije utvrđuju se obično u određenom procentu na fakturnu vrijednost izvezene robe, a visina ovog procenta zavisi od unutrašnjih cijena, od njihova dispariteta prema inozemnim cijenama kao i od visine inozemne carinske zaštite i stupnja pomoći koji se želi dati izvozu. Prema GATT-u, zemlje u razvoju mogu se koristiti premijama pri izvozu svih, a razvijene zemlje samo kod izvoza primarnih proizvoda. Prikrivene (indirektne) izvozne premije nemaju oblik premija, ali posrednim načinom djeluju jednako kao premije. Ovdje se ubrajaju povlaštene prijevozne tarife za prijevoz izvozne robe, povratak naplaćenog poreza pri izvozu robe, povratak naplaćene carine („draw-back“) ako se roba, koja je jednom uvezena, opet izvozi, kreditne olakšice, državne garancije za izvozne kredite itd. Posebnu grupu prikrivenih izvoznih premija čine subvencije (supsidije), koje država daje domaćem brodarstvu i koje se konačno svode na premije za izvoz transportnih usluga.

Poslije drugog svjetskog rata rado se prakticira jedna osobita vrsta prikrivenih izvoznih premija, tzv. retencijska kvota („retention quota“). Ona se sastoji u tome da se jedan dio deviznih sredstava ostvarenih izvozom izuzima od opće obaveze ustupanja deviza državi i prepušta izvoznicima na slobodno raspolaganje. Retencijska kvota, u zemljama gdje se ona primjenjuje, jača konkurentske pozicije izvoznika u odnosu na njihove konkurente u zemljama koje taj sistem ne primjenjuju.U prikrivene izvozne premije spadaju i tzv. uvozni certifikati (devizni certifikati, klirinške uputnice i sl.). Izvoznik kada izveze robu, dobija osim njezine protuvrijednosti u nacionalnoj valuti po određenom tečaju, još i uvozni certifikat na osnovi kojeg može po istom tečaju nabaviti devizu potrebnu za uvoz(„uvozno pravo“, „import right“). Uvozni certifikat obično se daje izvozniku u stanovitom procentu od ostvarenih deviza obračunatih po određenom tečaju, po kome se vrši obračunavanje i kod uvoza kada se on plaća certifikatom.

Plaćanje izvozne premije izvoznicima djeluje inflacijski. Izvoznici dobijaju izvoznu premiju kao dodatak na onaj iznos koji im plaćaju inozemni uvoznici. Ako je izvozna premija uniformna, onda ona djeluje kao depresijacija domaće valute.Kod izvoznih premija najčešće se primjenjuju aranžmani prema kojima se financiranje izvoznih premija vrši prihodima od uvoznih carina, tzv. aranžmani „prikupljaj premiju“ („Levy-Subsidy“ – Arrangements) kao kombinirani aranžmani za razliku od proste premije.38

37 Ibidem, str. 191.38 Ibidem, str. 193.

87

Izvozna premija djeluje na porast cijena na domaćem tržištu utoliko što dovodi do porasta izvoza, pa stoga do porasta potražnje domaće robe. S druge strane, ona omogućuje jeftiniju prodaju u inozemstvu i stoga može utjecati na pogoršanje odnosa razmjene. S tim u vezi je tvrdnja da premija ide u džep inozemaca. Inozemstvo se od izvozne premije brani kompenzacijskom carinom.

9. STUPANJ KONCENTRACIJE PONUDE ILI POTRAZNJE NA TRZISTU

Zemlja koja uziva monopolisticki ili monopsonisticki polozaj na svjetskom trzistu tezi da taj polozaj sto vise iskoristi. No, rijetki su slucajevi potpune monopolisticke , odnosno monopsonisticke situacije gdje za jednu vrstu robe postoji na odredenom trzistu samo jedan prodavalac ili jedan kupac. Situacija na trzistu cesce je u znaku oligopola ili oligopsona kada malen broj prodavalaca ili kupaca dominira trzistem na promjer oligopol cetiriju drzava na svjetskom trzistu psenice. Ovdje je monopolisticki, odnosno monopsonisticki polozaj na trzistu uzet u makroekonomskom smislu. Mikroekonomisti moze se govoriti o monoplistickom ili monopsonistickom polozaju pojedinog poduzeca, npr. U izvozu ili uvozu jedne zemlje nastupa jedan izvoznik ili uvoznik za pojedine proizvode ili za pojedina trzista. Opasnost je ovdje u tome sto je supanj rizika kod velike koncetracije trgovina znatno visi. Koncentracija u ovom smislu svodi se u biti na drzavnu trgovinu, ako nije monopol-monopson virtuelan.

Drzava koja na sjvetskom trzistu zuzima monopolisticki ili nonopsonisticki polozaj izvlaci iz medjunarodne trgovine ekstradobit u obliku nonopolistickog ili monopsonisticki polozaj izvlaci iz medjunarodne trgovine ekstradobit u obliku monoolistickog ili monopsonisitikog profita. Ovaj profit predstavlja razliku izmedju cijene koja bi za odnosnu robu bila placena, kad ne bi bilo monopolisticke, odnosno monopsonisticke situacije i cijene koja je stvarno placena. Kolika ce biti ta razlika, zavisit ce uglavnom od elasticnosti izvoza odnosno uvoza.

11.1. Elastičnost izvoza i uvoza

a) Elasticnost domace ponude izvoza prema cijenama izrazenim u domacoj valusti pokazuje koliko ce porasti izvoz kada porastu ove cijene. Ako je koeficijent elasticnosti veci od 1, to znaci da ce ponuda rasti jace od porasta cijena. Izvoz je u tom slucaju elastican. Ako je koeficijent elasticnosti manji od 1, ponuda ce rasti slabije od porasta cijena. Izvoz pokazuje u tom slucaju slabu elasticnost. On je neelastican.39

Elasticnost ponude izvoza je dakle pozitivno korelirana, sa porastom cijena u domackoj valuti tj. Izvoz raste sa porastom cijena, samo sto je taj porast u prvom slucaju jaci a u drugom slucaju slabiliji od porasta cijena. Polozaj zemlje u medjunarodnoj trgovini po pravilu ce biti utoliko povoljniji sto je koeficijent elasticnosti ponuzde izvoza veci.

b) Elasticnosti strane potraznje izvoza prema cijenama izrazenim u stranoj valuti pokazuje koliko ce porasti izvoz kad se smanje ove cijene. Ovdje, dakle, elasticnost negativno korelirana s kretanjem cijena , tj. Izvoza raste s padom cijena, i obratno. Ako je koeficijent elasticnosti veci od 1, to znaci da izvoz raste breze od pada cijene, a ako je koeficijent manji od 1, to znaci da izvoz rasta slabije od pada cijena. Polozaj zemlje izvoznice u medjunarodnoj trgovini bit ce po pravilu utoliko povoljniji ukoliko je koeficijent elasticnosti veci, ali samo kada se radi o trendu pada cijena . Ako se radi o trendu porastua cijena polozaj zemlje bit ce, po pravilu, utoliko povoljniji ukoliko je elasticnost manja.

c) Elasticnost domace potraznje uvoza prema cijenama izrazenim u domacoj valusti pokazuju koliko ce opasti potraznja stran robe kada se povecaju ove cijene. Prema tome i ova elasticnost negativno je korelirana s cijenama, tj uvoz opada s porastom cijena, i vice versa. Ako je koeficijent elasticnosti veci od 1 to znaci da ce pad uvoza biti veci od porasta cijena, a ako je koeficijent manji od 1, to znaciti da uvo pada slabije od porasta cijena. Polozaj zemlje uvoznice u medjunarodnoj trgovini bit ce po pravilu utoliko povoljniji ukoliko je koeeficijent ove elasticnosti

39 Politicka ekonomija medjunarodnih odnosa

88

veci( kod trenda porasta ciejna). No, u svakom od ovih slucajeva treba uzeti u obzir i odnose razmjene.

Elasticnost izvoza i uvoza prema cijenama izracunava se po ovoj formuli:c= q2-q1 /p2-p1*p1/q1= q/p*p/qpri cemu je brojnik q2-q1 oznacava promjene kolicine, drugi brojnik p1 staru cijenu prvi nazivnik p2-p1 promjenu cijena, a drugi nazivnik q1 staru kolicinu . Ako uzemmo na primjer da je pri cijeni od 3000 dinara domaca potraznja uvoza neke robe iznosila 3 tone a da pri cijeniod 4000 dinarqa potrazna opala na 1,5 tona koeficijent elasticnosti bit ce u tom slucaju

1,5-3/4000-3000*3000/3=-1,5/1000*3000/3=-4,5/3=-1,5

d) Elasticnost izvoza i uvoza prema dohotku pokazuje koliko ce porasti ili opasti izvoz i uvoz pri porastu ili padu nacionalnog dohotka . Koeficijent elasticnosti ovdje je pozitivan , jer se s porastom dohotka povecava izvoz i uvoz robe, i obratno. Ako je koeficijent elasticnosti veci od 1, to znaci da izvoz , odnosno uvoz raste brze od nacionalnog dohotka. U tom slucaju vanja je trgovina vodeci propulzivni sekotor privrede. U prvoj fazi privrednog razvoja, po pravilu, izvoz i uvoz rastu breze od porasta nacionalnog dohotka; vanjska trgovna tada je kao cijelina vodeci sektor privrede. No, kada dohodak po glavi stanovnika per capita dostigne jednu oddredjenu kriticinu tocku koja se od zemlje do zemlje krece razlicito, od te tocke pocinje, po pravilu, drugacije kretanje porasta vanjske trgovine pocnje zaostajati za porastoom nacionalnog dohotkka. Vanja trgovina postaje zostajuci sktor privrede.40

Granicna skolonost izvozu i uvoz dodatna kolicina izvoza i uvoza izazvaba dodatnom kolicinom dohotka veca je od prosjecne skolonosti izvozu i uvozu u prvoj fazi privrednog razvoja. Ako je elasticnost izvoza prema dohotku veca nego elasticnost uvoza prema dohotku. Polozaj zemlje u medjunarodnoj trgovini bit ce po pravilu povoljniji.Platna bilansa ce se popraviti. Dakle, situacija ce biti utoliko povoljnija ukoliko koeficijent elasticnosti izvoza prema dohotku bude vise iznad 1, a koeficijent elasticnosti uvoza prema dohotku vise ispod 1. Izvoz raste u tom slucaju brze od nacionalnog dohotka i brze od uvoza. Kao sto se vidi porast je vanjske trgovine funkcije privrednog rasta ali i obrano. Elasticnost izvoz i uvoza prema dohotku zavisi od stupnja privrednog rasta i od visine dohotka per capita: kad ona prekoraci odredjeni sutpanj privrednog razvoja, pocinje opadati. Koeficijent elasticnosti izvoza prema dohotku izracunava se prama ovoj formuli

c=x2-x1/y2-y1*y1/x1=x/y *y/x

pri cemu prvi brojnik x2-x1 oznacava promjenu izvoza, drugi brojnik y1 stari dohotka, prvi nazivnik y2-y1 promjenu dohotka, a drugi nazivnik x1 stari pocetni izvoz. Ako uzmemo na primjer da je prvi dohotku od 2000 mlrd dinara izvoz iznosio 150 mlrd. Dinara, a pri poraslom dohotku od 25000 mlrd.dinara da iznosi 200 mlrd. dinara, koeficijent elasticnosti izvoza bit ce:

200-150/2500-2000*2000/150=50/500*2000/150=2000/1500=1.3,

Analogno tome, koeficijent elasticnosti uvoza izracunava se prma ovoj formuli:

e=M2-M1/Y2-Y1*Y1/M1=M/Y*Y/M

pri cemu prvi brojnik oznacava promjenu uvoza drugi brojnik stari pocetni dohodak, pri nazivnik promjenu dohotka, a drugi nazinik stari pocetni uvoz.

11.2. Veličina zemlje

Velika drzava pokazuje, po pravilu vecu elasticnost uvoza prema cijenama nego mala drzava , jer moze lakse supstituirati uvozne porizvode svojim vlastitim proizvodima zbog vecih domacih izvora na

40 Dr Rudolf Bicanic, Valutni tecajevi kao instrumeniti ekonomskoh razvoja, Ljubljana, 1961, str 149-170

89

svom vecem teritoriju. Isto tako, ona moze lakse povecati izvoz zbog istih razloga koji su prije spomenut. Masom svojih proizvoda ona moze jace utjecati na cijene u medjunarodnoj trgovini i bolje iskoristiti kretanje cijena u svjetskoj trgovini.Nasuprot tome, mala drzava cesto je prisiljena da izvozi i uvozi ne obaziruci se u tolikoj mjeri supstituira uvoza vlastitom proizvodnjom kao velika niti da u tolikoj mjeei poveca svoj izvoz elasticnim kretanjem proizvodnje. Manevarske mogucnosti male zemlje u tome su pogledu prilicno ogranicene, i velika ce drzava stoga u trgovini s malom drzavom moci iskoristiti svoje spomenute prednosti.Kao prednosti velike zemlje obicno se navode ove:a) velika zemlja moze zahvaljujuci svojoj ekonomskoj i politicikoj snazi postici, efekte dominacije na vanjskim trzistima u odnosu na male zemlje.b) Velika je zemlja u stanju da zbog velicine unutrasnjeg trzista na njemu prodaje majveci dio svoje proizvodnje i da, zahvaljujuci toj okolnosti, manje zavisi od fluktuacija ekonomskog ciklusa u inozemstvu.c) Velika zemlja moze se koristiti punim efektom degresije troskova koji dolazi od masovne proizvodnje, i moze razvijati serijsku proizvodnju uz puno koristenje prednosti tehnicke kooperacije u zemlji.41

Medjutim, i mala zemlja ima stanovitih prednosti. Ona moze lakse nego velika popraviti svoj konkurentski polozaj na vanjskim trzistima depresijacijom svoje valute, bez vece vjerojatnoce da ce je u tome slijediti druge zemlje i tako neutralizirati prednosti koje je depresijacijom stekla. Isto tako, mala ce zemlja teze izazvati retorzivni postupak drugih zemalja u vezi s primjenom uvoznih restrikcija nego velika zemalja.S druge strane, mala zemlja je zbog ogranicenog unutrasnjeg trzista osjetljivija na ogranicenja u medjunarnodnoj trgovini nego velika zemlja. Ogranicenja na koja nailazi njezin uizvoz ometaju razvoj proizvodnje, a usko domace trziste nije u stanju nadoknaditi izostanak olasmana na vanjskim trzistima.

Velika zemlja moze koristiti u punoj mjeri prednosti i u punoj mjeri prednosti << ekonomicnosti ljestvice>> tj. Prednosti vecih preduzeca na ljestvici. Ova ekonomicnost ljestivce sastoji se u unutrasnjoj ekonomicnosti, koja dolazi od porasta velicine poduzeca. Proces udruzivanja poduzeca, pocevsi od najlabilnijih oblika zajednickog izvrsenja jednog posla pa do najcvrscih oblika udruzivanja, moze donijeti slicne prednosti kao veliko poduzece. Na taj nacin ovo udruzivanje, moze maloj zemlji nadoknaditi prednosti velikih preduzeca. Smanjenje troskova, bolju unutrasnju podjelu rada specijalizaciju u serijama i koristenje modernije tehnologije lakse je postici u velikom poduzecu ili udruzivanjem preduzeca. U suvremenom svijetu trziste je u zneku imperfektne konkurecije. Zato je sumnjivo moze li slobodna trgovina uciniti dostupnim prednosti velike zemlje i malim zemljama ili cuiniti to ne uvelicavajuci prednosti velike zemlje. Male privrede iziskuju planiranje42 u vecoj mjeri nego velike, jer moraju planom korigirati trzisne utjecaje koji bi mogli nepovoljno utjecati na njihov razvoj. Otuda, po pravilu i veca potreba za kontrolnim mjerama u takvim zemljama. Masovna proizvodnja trazi na duzi rok siroko, homogeno i stabilno trziste. Vanjsko trziste ne posjeduje u suvremenim uvjetima sva ova svojstva. Zato se na primjer u Engleskoj toj tradicionalnoj zemlji izrazito eksportne industrije, ne smatra razboritim oslanjanje na izvoz vise od 20-25% cjelokupne prozivodnje poduzeca. Medjunarodna trgovina, cak i kad bi bila slobodna ne predstavlja faktor koji moze masnovnoj proizvodnji osigurati na duzi rok homogeno i stabilno trziste. Ekonomska se integracija zato obicno smatra rjesenjem za male zemlje koje pruza sigirniju osnovu za razvoj masovne proizvodnje oslonjene u vecoj mjeri na izvoz. To je ono sto joj moze nadoknaditi uskocu domaceg trzista. Medjutim, ekonomska integracija na primjer, cariska unija, ima dva efekta na medjunarodnu trgovinu: jedna u smjeru njezina privlacenja, a drugi u smjeru njezina odbijanja<< trade-creating<< i trade- diverting< prvladava nad efektom <trade-creating< kod poljoprivrednih proizvoda. Ako mala zemlja s ravijenom masovnom proizvodnjom nekog proizvoda udje u ekonomsku integraciju s drugom zemljom i na taj nacin dobije dovljno siroko, homogeno i stabilno trziste za optmalnu razinu proizvodnje i troskova, i druga zemlja s kojom se integrirala sada pocne kupovati od nje taj proizvod kao od zemlje koja ga efikasnije proizvodi nego t reba od koje ga je prije kupovala, onda efekt trade-creating prevladava nad efektom rade-diverting i integracija je korisna43. U vezi sa ovim treba promatrati i cinjenicu da se mala zemlja cesto javlja na vanjskim trzistima s neznatnim kolicinama robe i bez potrebnog kontinuiteta. Ovaj kapilarni i meteorski pristup na vanjska 41 E.A. Robinson, Economic Consequences of the Size of Nation (Marcjevo poglavlje- How far Doreign Trande and customs Agreements confer Upon Small Nations the Advantages of Large Nations-) London, 1960, str 269.42 T.Scitovsky, Internatinal trade and Economic Integration as a Means of Overcoming the Disadvantages of a Small nAtion) poglavlje 18. u citiranoj knjizi Robinsona) London,1960 str 283,43 R.Triffin, The Size of the nation and its Velnerabilitiy to Economic NAtionalis( poglavlje 16. u cit. knjizi Robinsona-upucivanje na Vinera; The Customs Union Issue.)

90

trzista obicno pokazuje nedostatke ali i kapilarni prodor moze u odredjenim uvijetima dati i neke prednosti sa stajalista cijene i zavisnosti domace ekonomije od kretanja na vanjskom trzistu. Veca drzava u odnosu na manju drzavu ima uz isti prosjecni volumen vanjske trgovine po glavi stanovnika-ceteris paribu-nerazmjerno vecu korist od medjunarodne trgovine nego manja drzava 44. Volumen vanjske trgovine po glavi stanovnika prestavlja pokazatelj koji nas uvodi u jedan nov faktor koji je vazan za polozaj zemlje u medjunarodnoj trgovini. To je sutapn zavisnosti zemlje od vanjske trgovine odnosno od zancenja koje ima vanjska trgovina u privredi jedne zemlje.

11.3. Zavisnot nacionalne ekonomije od vanjske trgovine

Znacenje koje ima vanjska trgovina u privredi jedne zemlje mjeri se po relativnom udjelu vanjske trgovine u njezinu nacionalnom dohotku. To otkriva ujedno i stupanj zavisnosti jedne zemlje od vanjske tgovine. Kao pokazatelj znacenja vanjske trgovine odnosno zavisnosti jedne zemlje od vanjske trgovine obicno sluzi odnos vrijednosti uvoza prema vrijednosti nacionalnog dohotka, dakle

M/Ypri cemu M oznacava uvoz, a Y nacionalni dohodak . To je dakle, koeficijent vaznosti vanjske trgovine, odnosno koeficijent zavisnosti od vanjske trgovine. Tocnije: to je koeficijent zavisnosti jedne zemlje od uvoza ili uvozni koeficijent. Odnos se moze uzeti i kao odnos izvoza perma nacionalnom dohotku,

X/YPri cemu X oznacava izvoz, a Y nacionalni dohodak. To je dakle, koeficijent zavisnosti jedne zemlje od izvoda ili izvozni koeficijent . Konacno, kao pokazatelj moze posluziti i odnos ukupnje vanjske trgovine zemlje(dakle izvoza i uvoza) prema nacionalnom dohotktu (vanjskotrgovinski koeficijent) dakle,M+X/Y Ako se kao pokazatelj uzme odnos izmedju uvoza i nacionalnog dohotka, taj se pokazatelj svodi zapravo na skolnost uvoza. Obicno se uzima prosjecan koeficijent za perido od oko 10 godina ( prosjecna sklonost uvozu). Prema tome ,vaznost vanjske trgovine za jednu zemlju vidi se iz njezine prosjecne sklonosti uvozu. Ona je u periodu od 1924, do 1938 godine kod nekih zemalja bila ovakva45.

Danska 41,8% Australija 15,5%Belgija 36.1% Jugoslavija 10.6%Velika Britanija 23,1% Kina 5,6%Francuska 22,0% SAD 5,0%Cile 22,0% SSSR 2,6%

Kindleberger je u svojoj studiji Foregin Trade and the National Economy izracunao koeficijente zavisnosti od vanjkse trgovine stvaljajuci u odnos prosjek vidiljivog izvoza i uvoza s nacinalnim dohotkom. Na temleju podataka uglavnom za 1958. god on je dosao do ovakve slike.

Irak 47 SR Njemacka 19Nizozemska 45 Portugal 19Irska 44 Italija 18Island 41 Tajland 18Kuba 37 Australija 17,5Belgija 36 Kina 17Venezuela 35 Kolumbija 17Sri Lanka 34 Ekvador 17Norveska 33 Egipat 17Danska 32 Izrael 17Gana 29 Paragvaj 17Peru 29 Grcka 16Kostarika 28 Cile 14Novi Zeland 27 Francuska 12,5Austrija 26 Argentina 12

44 Bicanic , op.cit, str.8845 Chang up.cit, str.88

91

Finska 25 Meksiko 11,5Svicarska 25 Filipini 11Honduras 23 Brazilija 9Burma 22 Juzna Koreja 9Gvantamala 22 Pakistan 8Kanda 21 Indija 7,5Svedska 21 SAD 4Panama 20 SSSR procjena 2,5Vekika Britanija 20

Vec je prije spomenuto da je elasticnos uvoza i izvoza prema dohotku veca u prvoj fazi privrednog razvoja. Kad se prijedje odredjena granica preg privrednog razvoja, a to je kod svake zemlje razlicito, elasticnost uzvoza i izvoza prema dohotku pocinje opadati

U apsolutnom smislu vrijednost vanjske trgovine i dalje raste, ali opada njezin relativan udio u nacionalnom dohotku . Porast je nacionalnog dohotka brzi nego porast vanjske trgovine. Prema tome zavisnost zemlje od vanjske trgovine veca je u prvoj fazi privrednog razvoja. Kao sto se vidi vaznost vanjske trgovine u vezi je s elasticnoscu uvoza i izvoza prema dohotku. Tamo gdje je koeficijent elasticnosti uvoza i izvoza prema dohotku visok, i vaznosti vanjske trgovine, odnosno zavisnosti od vanjske trgovine je visoka. S privrednim razvojem vanjskotrgovinski koeficijent raste, ali smo do odredjene tocke( prag privrednog razvoja), a onda pocinje opadati. To se vidi i na primjeru SAD i Velika Britanija.46

SAD VELIKA BRITANIJA

GODINA Uvoz ( u procentima od nacionalnog dohotka

Uvoz(u procentima od nacionalnog dohotka)

1820.1880.1900.1950.1953.

10,2%

9%4,3%

12%33%

26%

Iz ovog se vidi da je kriticna tocka kod Velike Britanije nastupila oko 1880. godine, a kod SAD negdje prije 1900. Vaznost vanjske tgovine u privredama tih zemalja pocela je poslije toga relatino opadati. Pri ocjeni znacenja vanjske trgovine za jednu zemlju nije dovoljno uzeti u obzir ovu staticku metodu. Treba je nadopuniti dinamickom metode koja je svodi na sipitivanje gracnicne sklonosti uvozu koja pokazuje koliko ce od dodatne jedinice dohotka otici na dodati uzvoz. U vezi s tim vidjet ce se koliko je vanjskotrgovinski multiplikator zemlje koji pokazuje koliko novih jedinica dohotka stvara dodatna jedinica autonomnog izvoza. U preridou od 1924. do 1938 godine granicna skolonosti uvozu. Bili su za pojedine zemlje ovakvi47

Zemlja Granicna

sklonost uvozuVanjsko-trgovinski multiplikator

Zemlja Granicna skolonost uvoza

Vansko trgovinski mulplikator

SAD 0,07 14,3 Svedska 0,34 2,9Velika Britanija 0,17 5,9 Australija 0,35 2,8Njemacka 0,24 4,2 Juzna Afrika 0,43 2,3Kanada 0,30 3,3 Cehoslovacka 0,40 2,5Francuska 0,31 3,2 Rumunjska 0,48 2,0Novi Zeland 0,46 2,1 Madjarska 0,52 1,9Svicarska 0,29 3,4 Bugarska 0,53 1,8

46 Biscanic. Op.cit. str.116-11747 Chang , op cit. str.42

92

Iz tablice se vidi da SAD imaju vrlo malu granicnu sklonost uvozu zbog cekga je muliplikator u ive zemlje visok. S druge strane, relativan udio vanjske trgovine u nacionalnom dohotku ove zemlje je malen, a i koeficijent elasticnosti uvoza prema dohotku prilicno nizak (vidi naprijed). Iz tabalice se ujedno vidi kako granicna sklonost uvozu kod manje razvijenih zemalja veca. Vec je istaknuto da je u prvoj fazi privrednoh razvoja relativan udio vanjske trgovine u nacionalnom dohotku veci, dakle prosjecna sklonost uvozu i izvozu veca. Sada se ovome moze dodati jos jedno pravilo u prvoj fazi privrednog razvoja granicna je sklonost uvozu i izvozu veca od prosjecne sklonosti uzvozu i izvozu.48 Uvoz i izvoz rastu brze od porasta nacionalnog dohotka. Zavisnost jedne zemlje od vanjske trgovine treba cijeniti s jos jednog aspekta: s aspekta robne i geografkse struktrue njezine vanjske trgovine. Ako je ta struktura uska. Tj. Ako je ogranicena na vrlo malem broj proizvoda i zemalja zavisnost ce biti po pravilu veca. No, pri tome treba promatrati odnos udjela proizvoda u nacionalnom izvozu i svjetskom izvozu. Ako je udio proizvoda u nacionalnom izvozu visok, a u svjetskom izvozu relativno malen( npr, izvoz nafte iz Kuvajta predstavlja 100% nacionalnog izvoza ove zemlje, a 17% svjetskog izvoza), polozaj zemlje u medjunarodnoj trgovini po pravilu bit ce nepovoljan. Ona ce potpuno zvisiti od svjetskog trzista i njegovih fluktuacija. Obrnuto, ako je udio proizvoda u nacionalnom izvozu relativno nizak, a svjetskom izvozu visok, polozaj zemlje u medjunarodnoj trgovini, po pravilu bit ce povljan na rpimjer izvoz pamuka iz SAD predstavlja svega 6% izvoza ove zemlje, ali 42% svjetskog izvoza dok. Nasuprot tome izvoz pamuka iz Egipta predtavlja 87% nacionalnog izvoza ove zemlje, a 17% sjetskog izvoza). Isto tako treba promatrati i odnos udjela strane zemlje u domacem izvou, odnosno uzvozu i udio domace zemlje u uvozu, odnosno izvozu strane zemlje. Tako je, npr,, prije rata (1939, godine) izvozu Jugoslavije u Njemacku iznosio 42% ukupnog jugoslovenskog izvoza. S druge strane, udio Jugoslavije u njemackom uvozu iznosilo je svega 2,3%. Ocito je polzaj Jugoslavije kod taakv odnos nepovoljniji, jer ona vise zavisi od Njemacke nego Njemacka od nje u medjunarodnoj trgovini. Ovi odnosi udjela proizvoda proizvoda u nacionalnom izvozu-uzvozu i svjetskom izvozu-uvoza kao i udjela strane zemlje u domacem izvozu-uvoza strane zemlje nazivaju sa koeficijenti vaznosti izvoza i uvoza. Uzmimo vec navedeni preimjer s pamukom:

Zemlja % svjetskog izvoza % nacionalnog izvoza

Koeficijent vaznosti

SADEGIGPAT

4217

687

0,145,12

Kao sto ste vidjeli, koeficijent robne vaznosti izvoza dobija se ako se procentualni udio u nacionalnom izvozu podjeli s procentualnim udjelom u svjetskom izvozu. Koeficijent vaznosti izvoza je kod SAD nizak, a kod Egipta visok, sto znaci da Egipat vise zavisi od svjetskog trzista pamuka nego unutrasnjeg, dok je situacija kod SAD u tom pogledu upravo suprotna. Pamuk je za egipastski izvoz vise od pet puta vazniji nego za svjetski uvoz pamuka. Uzimamo sdaa vec spomenuti primjer odnosa Njemacke i Jugoslavije u uzajamnoj trgovini iz 1939. godine:

Udio Njemacke u jugolovenskom izvozuu %

Udio Jugoslavije u njemackom uvozu %

Koeficijent vaznosti

42 2,3 18,2

Koeficijent geografske vaznosti izvoza dobija se ovdje dijeljenjem procentualnog udjela strane zemlje u domacem izvozu s procentualnim udjelom domace zemlje u uvozu strane zemlje. On pokazuje koliko je puta strana zemlja za domaci izvoz vaznija nego domaca zemlja za uvoz strane zemlje.49 Isto tako se izracunava i koeficijent vaznosit uvoza in pokazuje koliko je puta strana zemlja za domaci uvoz vaznija nego domaca zemlja za izvoz strane zemlje. Odnos uobaju koeficijenta oktriva njihovu vaznost za platnu bilancu zemlje.

Koeficijent vaznosti izvoza i uvoza upozorava, u stvari, ma vec prije istaknuti problem: razliciti polozaj velike i male drzave u medjunarodnoj trgovini. Problem je neobino vazan i za uravnotezavanje platne bilance.Zemlja sa visokim koeficijentima vaznosti izvoza-uvoza nailzait ce, po pravilu, na vece

48 Biscanic. Op.cit, str.145.49 Biscanic.op.cit, str68-77

93

teskoce u rjesavanju problema ravnoteze platne bilance nego zemlja s niskim koeficijentima vaznosti izvoza-uvoza, jer vise zavisi od utjecaja izvana.

11.4. Odnos razmjene

Prema opcoj definiciji, kretanje odnosa razmjene dobija se usporedbom odnosa izvoznik i uvoznih cijena u kasnijem preiodu s odnosom izvoznih i uvoznih cijena u baznom periodu, dakle

1px1/1pm1:1px0/1pm0

Ovakav odnos razmjene naziva se cistim odnosom ramjene. Od ovog odnosa razmjene treba razlikovati bruto-odnos razmjene koji se dobija stavljanjem u medjusobni odnos kolicine izvoza i uvoza koja je razijenjen jedna za drugu, dakle kretanje odnosa razmjene dobija se ovdje usporedbom odnosa kolicine izvoza i uvza koje su medjusobno razmijenjene( koliko je izvoza kolicinski bilo porebno da se pokrije ista vrijednost uvoza dvama preiodima koji se usporedjuju. Formula je dakle

Qx1/Qm1:Qx0/Qm0

Ako se ustanovi da je manja kolicina izvoza dana za istu kolicinu uvoza ili da je veca kolicina uvoza dobivena za istu kolicinu izvoza ili pak oboje, tj. Da je manja kolicina izvoza , kretanje odnosa razmjene je povoljno, i obratno.

Do uvodjenja kolicine u analizu odnosa razmjene, koje izvrsio Taussig, doslo je zbog toga sto cisti odnos razmjene izrazava samo relativen promjene izvoznih i uvoznih cijena. Ako pretpostavimo da je u oba promatrana perioda, tj. U baznom i kasnijem periodu cjelokupan uvoz pokriva cjelokupnim izvozom, dakle da je trgovinska bilanca bila u oba promatrana perioda u ravnotezi, onda ce relativne promjene izvoznih i uvoznih cijena odrzavati i promjene u koponoj snazi izvoza. Ako se npr odnos razmjene pobljsao od 100 na 150, to ce znaciti da je u ksanijem periodu bila dovoljna 50% manja kolicina izvoza da pokrije istu kolicinu uvoza ili da je za istu kolicinu izvoza dobivena 50% veca kolicina uvoza, ali su izzvoz i uvoz vrijednosno ostali izbalansirani. Medjutim, moze dogoditi, a najcesce se i dogadja, da bilanca nije u ravnotezi i da se izvozom placa samo jedan dio uvoza ili da se izvozom stvara jedan visak koji se u unozemstvu invesrtira. U takvim slucajevima nije dovoljno pracenje cistog odnosa razmjene nego je potrebno pratiti bruto-odnos razmjene koji ce nam dati odgovor na pitanje je li se promijenila kolicina izvoza koja je morala biti dana za istu kolicinu uvoza, odnosno je li se promijenila kolicina uvoza koja je dobivena za istu kolicinu izvoza.

U usavrsavanju odnosa razmjene Viner je otisao jos dalje i uveo u analizu tkz. Faktorksi odnos razmjene koji se dobija stavljanjem u medjusoban odnos izvoznik i uvoznih cijena s cijenama kostanja izvoznik i uvoznih proizvoda. Viner razlikuje jednostruki faktorski odnos razmjene koji predstavlja odnos izvoznih prema uvoznim cijenama korigiran promjenama u produktivnosti cijeni kostanja u izvoznickoj zemlji, i dvostuki faktorski odnos razmjene koji predstavlja odnos izvoznih prema uvoznim cijenama korigiran promjenama u produktivnosti izvoznicke i uvoznicke zemlje. Formula bi za ovaj dvostruki faktorski odnos razmjene bila ovom

Py/Pm:Cx/Cm

Pri cemu P izrazava cijenu izvozne, odnosno uvozne robe, a c kostanje. Do uvodjenja cijene kostanja u analizu odnosa razmjene doslo je zbog toga sto se odnos

razmjene, racunat na uobicajeni nacin, moze pogorsati kao rezultat razlicitog kretanja produktivnosti u zemlji i inozemstvu. Ako se izvozne cijene jedne zemlje opale kao rezltat poboljsanja produktivnosti u toj zemlji u usporedbi sa stanjem produktivnosti u izozemstvu, onda se ne bi moglo reci da je njezin polozaj na svjetskom trzistu pogorsan.50

Polozaj zemlje u medjunarodnoj ekonomiji poboljsava se s poboljsanjem odnosa cijena i obratno. Ako se odnos cijena poboljsa to z naci da zemlja za istu kolicinu svojih dobara dobija vise stranih dobara. Pormjena odnosa cijena utjece i na platnu bilancu zemlje, ali samo u zavisnoti od elasticnosti izvoza i uvoza prema cijenama. Poboljsanje odnosa cijena odnosno razmhjene djelovat ce po pravilu povoljno na

50 Charles Kindleberger, International Economics, Homewood-illionoiw, 1963, str.170-171.Obradovic op.cit. str 38-40

94

platnu bilancu , ali treba pritom unijeti u analizu i keficijente elasticnosti izvoza i uvoza prema cijenama. Ako se poboljsaju odnosi cijena odnos razmjene to zanaci da su izvozne cijene porasle u odnsu na uvozne cijene.Ako je elasticnost domace ponude izvoza prema izvoznim cijenama visoka, to znaci da izvoz porasti jace od porasta izvoznih cijena i to ce takodjer djleovati povoljno na platnu bilancu. Ali, ako su pale uvozne cijene, a elasticnost je domace potraznje uvoza prema uvoznim cijenama visoka, to znacu da ce uvoz poreasti jace od pada uvoznih cijena i taj porast uvoza moze neutralizirati spomenuti porast izvoza. Sve zavisi od toga je li elasticnost domace potraznje prema izvoznim cijenama veca ili manja od elasticnoti domace potraznje prema izvozima cijenama. Porast izvoznih cijena izazvat ce kod visoke elasticnosti strane potraznje prema izvoznim cijenama jace oapdanje potraznje nego sto iznosi porast cijena i to moze neutralizirati prednost srecenu poboljsanjem odnosa cijena. Prema tome, treba uzeti u obzir sve elasticnosti. Pri pogorsanju odnosa cijena treba uzeti u obzir prije svega elsaticnost domace potraznje prema uvoznim cijenama.Ako su se odnosi cijena pogorsali, to znaci da su uvozne cijene porasle u odnosu na izvozne cijene. To je po pravilu nepovoljno za platnu bilansu zemlje. No porast uvoznih cijena dovodi kod visoke elasticnosti uvoza prema uvoznim cijenama do veceg pada uvoza nego sto iznosi porast cijena, i to djeluje povoljno na bilancu. Ako su pale izvozne cijene , a elasticnost je stran potraznje prema izvoznim cijenama visoka to znaci da se izvoz porasti jace od pada cijena, i to ce takodjer djelovati povoljno na bilancu. No, ako je elasticnost domace ponude izvoza prema izvoznim cijenam visoka, pad izvoznih cijena dovest ce do relativno jaceg pada ponude, i to ce takodjer djelavati nepovoljno na bilancu. Dakle, i pri pogorsanju odnosa cijena( odnosa, razmjene) treba uzeti u obzir sve elasticnosti.

Bilo bi suvise siplificirano, pa cak i pogresno, misliti da poboljsanje odnosa razmjene znaci uvijek i vecu korist od vanjske trgovine, i obratno. Odnosi razmjene mogu se poboljsati, npr. Uvoznim ogrnicenjima, a da se samnji obujam razmjene pa, prema tome, i obujam koristi od vanjske trgovine.. Osim toga treba uzeti u obzir i eventualnu stetu od neekonomske realokacije porizvodnih resursa. S druge strane, odnosi razmjene mogu se pogorsati, na primjer depresijacijom, a da se pri tom poveca korist od vanjske trgovine zbog ovecanja razmjene. Dobitak moze u tom slucaju biti veci od gubitka zbog pogorsanja odnosa razmjene. Prema tome, nije dovoljno promatrati odnose razmjene, nego treba uzeti razmatranje i vlumen trgovine. Na stranu jos i to sto depresijacija popravlja platnu bilansu. Medjutim, ipak stoji cinjenica da depresijacija svojim pogorsanjem odnosa razmjene, po pravilu, samnjuje korist od vanjske trgovine. I da se to moze neutralizirati samo u slucaju visoke elsaticnosti domace ponude i inozemne potraznje prema cijenama

Prikazani efekti na platnu bilancu jesu primarni efekti. Pod djelovanje promjena cijena i njihovi primarnih efekata na platnu bilancu doci ce i do skenuarnoh djelovanja na platnu bilancu posredstvom apresijacije ili depresijacije domaceg novaca.51

11.5. Stepen privrednog razvoja

Vec je prikazano kako se ponasa vanjska trgovina zemlje prema njezinu privrednom razvoju. U prvoj fazi pripvrednog razvoja izvoz i uvoza rastu breze od porasta nacionalnog dohotka. Granicna sklonost izvozu i uvoza veca je od prosjecne sklonosti izvozu i uvozu . Elasticnost izvoza i uvoza prema dohotku visoka je u toj fazi privrednog razvoja. Kada je prva faza privrednog razvoja prebrodjena ,a to se dogadja na odredjenoj razini dohotka per capita razlicito od zemlje do zemlje , onda relativan udio vanjske trgovine u nacionalnom dohotku opada. Elasticnost izvoza i uvoza prema dohotku postupno se smanjuje. Elasticnost izvoza i uvoza, odnosno uvoza prema dohotku jednaka je proizvodu granicne skolonosti izvozu-uvoz. I recipricne vrijednosti prosjecne sklonosti izvozu uvozu po vec navedenoj formulie X/Y*Y/X

No, stupanj privrednog razvoja vazan je za ocjenu polzaja zemlje u medjunarodnoj trgovini i utoliko sto je u razmjeni izmedju zemalja s razlicitim stunjem privrednog razvoja polozaj ravujene temlje povoljniji. Ovo se svodi na neekvivalentost razmjene s obzirom da razvijenija zemlja dobija u razmjeni vise rada za manje rada. Odnosi cijena pokazuju uz to tendeciju pogoranja za zemlju.

POJAM, VRSTE I EFEKTI CARINA

Ne može se sa sigurnošću tvrditi kada je u povijesti čovječanstva započelo ubiranje carine. Pretpostavka je da carina postoji otkad i trgovina. Tako se ubirala u Starom Kraljevstvu Egipta još u vremenu od 2700. do 2200. godine prije Krista, mada ona nije bila nužan dio administracije. Naime kako je

51 Bicanic. Op, cit, str, 86 i sl

95

skoro sva trgovina bila u rukama države, nije bilo potrebe da se organizira sustav radi ubiranja neznatnih prihoda. U doba Hamubarija i Salamona, radi korištenja cesta, mostova, luka i drugih javnih objekata, carine se naplaćivalo od građana kao javni prihod. Carine je ubirala država ali počesto puta i gradovi. U Kini se u vremenu od 11. do 7. stoljeæa prije Krista carina ubirala kao jedan od ukupno devet raznih poreza, pristojba i drugih davanja u državni budžet. Poreze i carine u antičkoj Grčkoj u malim gradovima-državama ubirali su utjerivaèi koje je država unajmljivala. Stopa carine bila je relativno niska, svega 2 % vrijednosti uvoznika i to najčešće stranaca. Sustav je bio blag i od strane uvoznika nije bilo razloga za zlouporabu.

U kasnijem razdoblju, u doba kraljeva, ovom se izvoru prihoda pridavao veći značaj te se i sustav u tom pravcu promijenio, tako da su unajmitelji prava na ubiranje nametanja imali jako velike ovlasti, koristeći fizičku prisilu čak povrjeđujući privatnost domova. Brojni oblici posebnih poreza na trgovinu ubirali su se i tijekom cijele rimske povijesti, a najranije su bile carinske naknade na uvoz i izvoz. Osvajanjem novih kolonija Rimljani nisu mijenjali zatečeni porezni i carinski sustav, tako da su u raznim dijelovima Rimskog carstva carinske stope bile različite.Rimljani su carine rezervirali na državne, provincijske ili gradske. Jedno su vrijeme u rimskim provincijama carinarnici bili privatne osobe-publicani, kojima je Rim unajmio pravo na naplatu carine za robu što je unošena i iznošena iz grada, a kroz povijest se sustav mijenjao i prilagođavao političkim odnosima i stupnju razvoja države. U srednjem su vijeku carine bile sastavni dio financijske politike komuna. Među njima je prednjačila Venecija kao najstarija srednjovjekovna komuna i najjača trgovačka sila na Jadranu a u nekim vremenskim periodima i na cijelom Sredozemlju. Venecija je prva, već u 6. stoljeću uredila i uvela carinski sustav.

Carina predstavlja vid pristojbe koja se naplaæuje prilikom prelaska preko državne granice ili crte. Carinski sistem predstavlja jedinstvo određenih naučno utvrđenih saznanja o osnovnim djelovima i institutima kao što su: carinski prelaz, carinsko područje, carinski pogranični pojas, carinska roba, carinska vrednost itd. i određenog broja instrumenata kojima se konkretno ostvaruju njegovi ciljevi: carina, prelevmani, ramplasman, itd. Carinski sistem je dio pravnog sistema određene zemlje. On nastaje kao carinski suverenitet, odnosno neprikosnoveno suvereno pravo države da autonomnim pravnim odlukama reguliše funkcionisanje ovog podsistema. Carinski sistem je segment pravnog sistema jedne zemlje. On definiše pravila po kojima se moraju vladati pravna i fizička lica koja uspostavljaju ekonomske odnose sa inostranstvom u oblasti carinske zaštite domaće proizvodnje.

Carinski sistem, kao integralni dio privrednog sistema jedne zemlje, mora da bude usaglašen sa pravima, obavezama, i odgovornostima utvrđenim sistemskim rešenjima u drugim podsistemima: spoljno-trgovinskom, deviznom, poreskom, monetarnom, sistemu cjena itd. Definišući pojam carinskog sistema možemo reći da carinski sistem jedne zemlje obuhvata sve propise iz oblasti carinskog nadzora i carinjenja robe koji se primenjuju na njenom carinskom području. 52

Potpuna i adekvatna definicija carinskog sistema podrazumeva kompleksno poznavanje svih relevantnih činilaca koji se tiču zaštitne politike u svjetskom ekonomskom okruženju, instituta carinskog sistema, elemenata carinske politike, instrumenata carinske i vancarinske zaštite, kvantitativnih ograničenja i drugih elemenata koji čine carinski sistem. Carinjenje predstavlja svojevrstan porez na uvezenu robu koji je nametnut od strane države. Postupak carinjenja i sama carina je u potpunoj nadležnosti države, odnosno državen carinske službe. Carinska deklaracija je osnovni dokument kojim se vrši prijava carinjenja neke robe. Carinjenje se vrši na posebnim mjestima tzv. carinarnicama , osim ako zakonom ili pravilnokom nije drugačije regulisano. Svaka roba koja se nađe na graničnom prelazu podložna je carinjenju, a pojedine robe se ne carine, ali je Jedinstvena Carinska Isprava (JCI) obavezna. Carinjenje se vrši po tačno određenim carinskim tarifama i tačno se zna koja roba pripada kojoj tarifi. Carinski sistem naše zemlje, Bosne i Hercegovine regulisan je autonomnim i međunarodnim propisima.

Carine su vrsta posrednog poreza koji se naplaæuje kad roba prelazi carinsku liniju. Osim zabrana izvoza, uvoza i premija, carine su najstariji oblik ogranièena svjetske trgovine. U svom ekonomskom-povjesnom razvitku prešle su one iz jedne mjere, koja je imala ponajviše fiskalni karakter i služila poveæanju državnih prihoda, u zaštitnu mjeru koja je trebala da zaštiti domaæu industriju od konkurencije

52 http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-carine-i-carinski-sistem-bih , (20.11.2010.god., 17.00 h)

96

izvana.

Posebno treba imati u vidu, kao zajednički uslov za ove postupke da se oni mogu voditi samo na osnovu odobrenja carinskog organa , koje mora da sadrži uslove propisane za njegovu primjenu. Važno je napomenuti da novi carinski dozvoljeni postupak može započeti samo ako se okonča prethodno dozvoljeni carinski postupak. Postupak se smatra okončanim kad se odobri novi carinski dozvoljeni postupak za robu koja je bila predmet prethodnog postupka ili koja je dobijena preradom, odnosno oplemenjivanjem, i kada se podnošenjem nove isprave razduži deklaracija, podnijeta za prethodni postupak. Svakom od ovih navedenih pjmova u uvodnom dijelu, u daljem razmatranju i izlaganju će biti data posebna pažnja i objašnjenje, a sve u cilju boljeg shvaćanja carinjenja, carinskog sistema i carinskog postupka.

Primarna uloga carina je zastita domace proizvodnje, a sekundarna uloga fiskalni efekat koji ona ispoljava pri punjenju budzeta odredjene države.53

Svrha carina je:54

Provedba određene politike za zaštitu domaæe proizvodnje (zaštitne carine); Sprečavanje uvoza uopće (prohibitivne carine); Povećanje fiskalni prihoda (fiskalne carine); Ranije su se primjenjivale carine i pri izvozu roba (izvozne carine); Danas se uglavnom primjenjuju carine na uvoz roba (uvozne carine); Carine kao instrument zaštite i mjera trgovinske politike.

15.1. Vrste carinaCarine dijelimo na:

Specifične carine - osnovica za odmjeravanje carinske stope je količina robe. Carine ad valorem - osnovica za odmjeravanje robe je vrijednost robe. Kombinirane carine - elementi specifičnih i ad valorem carina. Posebna vrsta kombiniranih

carina su alternativne carine, kod kojih se primjenjuje ona vrsta carina koja daje veće fiskalne efekte.

Mješvite carine - kod koji se primjenjuje jedan i drugi vid carina. Periodične carine - u različitim periodima primjenjuju se različite carine. Autonomne i konvencionalne carine - državni sporazumi i ugovori sa jenom ili više zemalja. Konsolidirane carine - GATT posebno ističe one vrste carina koje se utvrđuju u toku

multilateralnih carinskih konferencija. Klauzula najvećeg povlaštenja - je sastavni dio međunarodnog ugovora kojom se jedna

ugovorna strana obavezuje da neæe postupati lošije nego što bih postupila prema treæoj zemlji (negativna klauzula najvećeg povlaštenja) ili da æe joj pružiti sve povlastice koje priznaje (pozitivna klauzula najvećeg povlaštenja).

Carine su preferncijalne, ako se na jednu robu plaća manja carina nego na robu iste vrste i kvalitete porjeklom iz drugih država.

Carine su diferencijalne, ako se plaća veća carina nego na robu iste vrste i kvalitete porijeklom iz drugih država.55

15.2. Efekti carina

Carina djeluje kao instrument trgovinske politike neposredno na cijene a putem njih i na druge privredne pojave i procese kod visoko elastiènog uvoza (prema cijenama) carina ne djeluje na ove cijene (neefektivna carina). Uvjeti trgovanja (terms of trade) zemlje uvoznice se u sluèaju neelastiène ponude zemlje izvoznice poboljšava za cijelu visinu carine. Kod manje elastiènog uvoza (efektivna carina) uvjeti trgovanja zemlje uvoznice poboljšava se u manjoj mjeri a kod visoko elastiènog uvoza ostaje nepromjenjen. Neefektivna carina ne izaziva direktne efekte u zemlji uvoznici, indirektni efekti mogu se

53 http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-carine-i-carinski-sistem-bih , (20.11.2010.god., 17.00 h) 54 http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-carine-i-carinski-sistem-bih , (20.11.2010.god., 17.00 h) 55 http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-carine-i-carinski-sistem-bih , (20.11.2010.god., 17.00 h)

97

osjetiti kao smanjenje kupovne moæi stanovništva.

Efektivna carina u zemlji uvoznici izaziva u veæoj ili manjoj mjeri smanjenje uvoza (restriktivni efekt carina), smanjenje potrošnje i poveæanje proizvodnje (zaštitini efekti carine). Uvoðenje carina stimulira prelijevanje proizvodnih faktora u zaštiæeni privredni sektor iz drugi privrednih grana, a obrnut sluèaj je pri ukidanju ili smanjenju carina.

Uvođenje carina ili njihovo poveæanje izaziva apsorbiranje dijela platno sposobne tražnje putem naplate carina u korist državnih fondova. Zaštitne carine na gotove industriske proizvode izazivaju poveæanje uvoza reprodukcionog materijala. Široka primjena visokih zaštitnih carina može imati indirektnih negativnih posljedica i na uvoz:

Poskupljenje uvozni sirovina zbog propisivanja visokih carina na njihov uvoz može znatno poveæati troškove u onim industriskim granama koje se pretežno koriste uvoznim sirovinama.

Poskupljenje ove proizvodnje ovih grana može izazvati lanèanu reakciju u obliku opæeg povišenja cijena u zemlji pa i cijena proizvoda izvoznih industrija.

Obratno, sniženje cijena može služiti kao stimulans izvoza. Sniženje carina na pojedinim sektorima može pojaèavati restriktivne efekte u nekim zastiæenim granama.56

15.3. Osnove carinskog sistema

Carinski sistem je dio određenog sistema, podsistem u okviru šireg sistemskog okruženja. Funkcionisanje podsistema kao samostalnog dijela je povezano ostvarivanjem ciljeva definisanih ukupnim sistemom, u kome se manifestuju zakonitosti razvoja domaćeg tržišta. Polazeći od toga, carinski sistem predstavlja dijalektičko jedinstvo određenih naučno utvrđenih saznanja o osnovnim dijelovima i institutima (npr., carinska roba, carinska vrijednost, carinsko područje, itd.), i određenog broja instrumenata kojima se konkretno ostvaruju njegovi ciljevi (carina, prelevmani, ramplasman i sl.). Carinski sistem, kao podsistem šireg sistema međunarodnih ekonomskih odnosa, svoju funkciju ostvaruje u skladu sa interesima i ciljevima šireg sistema određene zemlje. Sistem međunarodnih ekonomskih odnosa ostvaruje definisane ciljeve uzajamno povezanim i međusobno uslovljenim funkcionisanjem, pored carinskog, još i spoljnotrgovinskog, deviznog i kreditno-monetarnog sistema. Posmatrano kompleksnije, ovi sistemi su integralni dijelovi šireg privrednog sistema, a ovaj kao podsistem ukupnog sistema društveno ekonomskog razvoja jedne zemlje.57

Konačno, carinski sistem predstavlja naučnu disciplinu čiji je zadatak da teorijski otkrije i utvrdi, definiše i razradi institute i instumente carinske zaštite nacionalne privrede u robnoj razmjeni sa inostranstvom, u uslovima djelovanja zakonitosti tržišne privrede. Da bi ostvarilo svoju funkciju, carinski sistem, kao naučna disciplina, koristi saznanja i drugih ekonomskih nauka (npr., teorija međunarodnih ekonomskih odnosa, spoljno-trgovinski sistem, devizni sistem, međunarodne finansije i dr.). Pored toga, carinski sistem koristi i znanja iz drugih oblasti, prije svega iz oblasti pravnih nauka, tehničkih i drugih naučnih disciplina.58

U formalno pravnom smislu, carinski sistem je dio pravnog sistema određene zemlje. On nastaje kao carinski suverenitet, odnosno neprikosnoveno suvereno pravo države da autonomnim pravnim odlukama reguliše funkcionisanje ovoga podsistema. Država to ostvaruje donošenjem zakona, podzakonskih akata i drugih propisa kojima se utvrđuju instituti i instrumenti carinskog sistema. U osnovi carinskog sistema regulisani su interesi suverene države da obezbijedi zaštitu domaće proizvodnje od međunarodne konkurencije kao elementu razvojne politike. Polazeći od ovakvog pristupa, carinski sistem može da se definiše kao jedinstvo carinskog sistema kao naučne discipline i integralni dio privrednog i pravnog sistema određene zemlje kojim se konkretno ostvaruju ciljevi sistema. Carinski sistem i carinska politika kao naučna disciplina obuhvata, prije svega, teorijska pitanja, teorijska analize i spoznaje o carinskoj zaštiti domaćeg ekonomskog prostora, carini kao instrumentu takve zaštite, kao i drugim oblicima

56 http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-carine-i-carinski-sistem-bih , (20.11.2010.god., 17.00 h) 57 Todorović, Tomislav: Carinski sistem Jugoslavije, Beograd, 1971. god,, str.95.-96.58 Ibidem, str.96.-97.

98

zaštite domaće proizvodnje u razvoju.59 Od strane mnogih autora iz oblasti carina često se carinski sistem definiše u njegovom užem značenju, u užem smislu riječi, tj. kao carinski sistem u formalnom smislu koji predstavlja skup propisa iz oblasti carina, carinskog nadzora i carinjenja robe koji se primjenjuje na određenom području.60

15.4. Karakteristike carinskog sistema Carinski sistem svake zemlje ne predstavlja nešto izdvojeno i imaginarno od privrednog sistema te

zemlje. Carinski sistem određene zemlje predstavlja sastavni dio privrednog sistema te zemlje. Ne može se zamisliti razvoj privrednog sistema određene zemlje bez razvoja i carinskog sistema te zemlje.61 Kao integralni dio privrednog sistema uopšte, on definiše pravila po kojima se moraju vladati domaća pravna i fizička lica koja uspostavljaju ekonomske odnose sa inostranstvom u oblasti carinske zaštite domaće proizvodnje. Carinski sistem, kao integralni dio privrednog sistema jedne zemlje, mora da bude usaglašen sa pravima, obavezama i odgovornostima utvrđenim sistemskim rješenjima u drugim podsistemima: spoljnotrgovinskom, deviznom, poreskom, monetarnom, sistemu cijena i dr.62

Carinski sistem je u osnovi ukupna pravna regulativa, koja je uzajamno povezana tako da reguliše sve odnose koji su vezani za izlazak i ulazak lica u državu i iz države, kao i izvoz i uvoz roba. I pored toga što predstavlja zaokruženu cjelinu, carinski sistem je samo podsistem ukupnog fisklanog sistema i zavisi od politike razvoja domaćeg tržišta.63

Carinski sistem se zasniva na carinskom suverenitetu kao neprikosnovenom pravu jedne samostalne, suverene države. Njeno je autonomno pravo da reguliše sistem carinske zaštite domaćeg ekonomskog prostora. Svoj suverenitet država ostvaruje donošenjem određenih zakona i propisa iz oblasti carinskog sistema kao formalno pravne akte koji se moraju sprovoditi po cijeni preduzimanja i represivnih mjera od strane države. Neposredna je povezanost i uzajamna zavisnost podsistema koji regulišu oblast robne razmjene sa inostranstvom, i to: carinski, spoljnotrgovinski i devizni sistem. Oni po svojoj funkciji predstavljaju jednu samostalnu cjelinu koja ostvaruje projektovane efekte u robnoj razmjeni sa inostranstvom. Zato je i normalno da se, pored propisa iz oblasti carinskog sistema, sprovođenje propisa posebno iz oblasti spoljno-trgovinskog sistema, djelimično deviznog sistema nalazi u nadležnosti organa carinske službe. Neki autori, polazeći od dosada navedenog, carinski sistem šire definišu kao izraz materijalnog i formalno pravnog sadržaja prava. U materijalnom smislu, carinski sistem je izraz suverene volje i pravo jedne zemlje da samostalno uređuje svoj sistem carinske zaštite.

U formalnom smislu, politička volja države u oblasti carinske zaštite izražava se oblikovanjem formalno pravnih propisa kojima se regulišu prava, obaveze i odgovornosti domaćih pravnih i fizičkih lica u robnoj razmjeni sa inostranstvom, kako bi se obezbijedila efikasna zaštita domaće proizvodnje i potpuna kontrola ekonomskih tokova sa inostranstvom. Carinski sistem je, inače, nezaobilazan izraz u mnogobrojnim projektima dugoročnog ekonomskog razvoja, zatim studijama, analizama i drugim stručnim publikacijama koje tretiraju područje spoljnotrgovinskog poslovanja određene zemlje. Iako veoma čest izraz u stručnoj komunikaciji, kod izrade dugoročnih programa razvoja privrede, odnosno donošenja tih mjera ili mjera tekuće ekonomske politike, pojam "carinski sistem" još nije objašnjen. Čak i neke definicije koje su date ne izražavaju kompleksnost i pravi sadržaj tog pojma, prije svega zbog vremena kada su neke formulacije date, kao i stepena privrednog razvoja i uključenosti privrede posmatrane države u odnosu na trendove kretanja svjetske ekonomije.

Andrija Ćetković koji pokušava da definiše pojam carinskog sistema polazi od zaključka da "carinski sistem jedne zemlje obuhvata sve propise iz oblasti carinskog nadzora i carinjenja robe koji se

59 Todorović, Tomislav: Carinski sistem Jugoslavije, Beograd, 1971. god,, str.9860 Jelača, N., Celner, O.: Carinski sistem, Beograd, 1971., str.5; Jelača, N., Ivanović, M.: Osnovi carinskog sistema (skripta), Beograd, 1970, str.2.; Četković, A.: Osnovi carinskog sistema SFRJ, Beograd, 1963., str.1.61 Stanković, M.: Carinski sistemi i carinske politike, Beograd, 1976 god., str.23.62 Todorović, T., op.cit., str.97.63 Grupa autora, Todorović, T.: Porezi, carine i druge dažbine, Niš, 1995., str.96.

99

primjenjuju na njenom carinskom području". Po njemu bi carinski sistem predstavljao skup propisa o carinskom nadzoru i carinjenju robe koji se primjenjuje na carinskom području određene države.64 Polazeći od ove definicije carinskog sistema, zemlje koje su regulativu spoljnotrgovinske razmjene uredile sa dva i više propisa, a odnose se na carinski nadzor i carinjenje robe imaju carinski sistem. One, pak, zemlje koje zbog malog ili neznatnog obima robne razmjene sa svijetom, kao i eventualne regulative ovog poslovanja u jednom propisu (uvoz, izvoz i provoz robe) po ovoj definiciji ne bi mogle koristiti termin carinski sistem. Potpuna i adekvatna definicija carinskog sistema podrazumijeva kompleksno poznavanje svih relevantnih činilaca koji se tiču zaštitne politike u svjetskom ekonomskom okruženju, institute carinskog sistema, elemenata carinske politike, instrumenata carinske i vancarinske zaštite, kvantitativnih ograničenja i drugih elemenata koji čine carinski sistem.

Neki autori shvaćajući carinski sistem kao način na koji su regulisani carina, carinska obaveza, carinska roba, carinski nadzor, carinsko područje, carinska tarifa i drugi institute. 65 I carinski instrumenti carinski sistem definišu kao "jedinstvo instituta iz oblasti carinske politike, carinskog nadzora i carinjenja robe, koji se primjenjuju na jednom carinskom području, bez obzira da li su ovi sadržani u propisima donijetim autonomnim putem ili su predviđeni međunarodnim konvencijama i sporazumima koje je odnosna zemlja ratifikovala." Iako je ova definicija carinskog sistema bliža adekvatnoj formulaciji, ipak je i ona izraz vremena, uslova i stepena ekonomskog razvoja tadašnje zajedničke države, kao i nivoa organizovanosti i karakteristike razvoja svjetskog tržišta, kao ekonomskog okruženja.

Polazeći od toga da carinski sistem treba da izrazi dva aspekta pravnog sadržaja, materijalni i formalni, carinski sistem se može definisati kao izraz suvereniteta jedne zemlje, odnosno carinska vlast na njenom carinskom području, ali istovremeno i zbir konkretnih carinsko- pravnih normi (zakona i drugih propisa) kojima se utvrđuju instituti i instrumenti u oblasti carinske zaštite domaćeg tržišta.66 Znatno šira definicija od dosadašnje je da carinski sistem predstavlja carinski suverenitet određene zemlje koji se konkretno izražava kroz niz instituta, instrumenata, mjera, postupaka i mehanizama utvrđenih zakonima i drugim pravnim propisima kojima se ostvaruje strategija i politika pasivne i aktivne zaštite nacionalne ekonomije u robnoj razmjeni sa inostranstvom. Tomislav Todorović je, razmatrajući prethodno navedene definicije i objašnjenja pojma "carinski sistem", izveo vlastitu definiciju carinskog sistema: " Carinski sistem je integralni dio privrednog sistema, koji čini skup instituta, instrumenata i zakonskih mjera u oblasti zaštite (aktivne i pasivne) domaće proizvodnje, kojima se reguliše carinski postupak na jedinstvenom carinskom području, bez obzira da li su uvedeni nacionalnim zakonodavstvom ili međunarodnim konvencijama i sporazumima koje je odnosna zemlja ratifikovala".

15.5. Elementi carinskog sistema

Osnovu ove definicije čine sljedeći elementi:67

a) da je carinski sistem integralni dio privrednog sistema koji u korespodenciji s ostalim dijelovima ovog sistema (bankarski, spoljnotrgovinski, devizni i dr.) u ekonomskoj povezanosti i uzajamnoj zavisnosti ostvaruje, kako dugoročne ciljeve razvoja privrede, tako i mjere tekuće ekonomske politike.

b) Carinski sistem sadrži institute i instrumente na osnovu kojih se ostvaruju ciljevi aktivne i pasivne zaštite domaće proizvodnje, i to:

zaštita strukture nacionalnog dohotka, supstitucija izvoza i uvoza robe i faktora proizvodnje, a kao izvedeni rezultat,

dugoročno povećanje efikasnosti nacionalne ekonomije.c) Instituti carinskog sistema moraju da izražavaju dugoročnu politiku razvoja domaće privrede,

kao i mjere tekuće ekonomske politike u spoljno-trgovinskoj razmjeni.d) Način na koji su regulisani instrumenti carinskog sistema, kao što su carinsko područje,

carinska roba, carinski nadzor, carinjenje robe, carinska tarifa, carina i dr. su u funkciji

64 Ibidem, str.99.65 Jelača, N., Celner, O.: Carinski sistem, priručnik za obrazovanje carinskih radnika, Savezna uprava carina, 1971. god.66 Todorović, T., op.cit., str.100.67

100

strateških ciljeva ekonomskog razvoja zemlje, ie) Instituti, instrumenti i druge mjere carinskog sistema, bez obzira da li su autonomno

regulisani ili ratifikovani međunarodnim konvencijama i sporazumima, moraju biti jedinstveno primjenjivanji na carinskom području jedne zemlje. Utoliko prije što se jedinstvenom primjenom instituta carinskog sistema značajno utiče na uslove privređivanja privrednih subjekata na domaćem ekonomskom prostoru, što doprinosi povećanju produktivnosti rada, ekonomije troškova i rentabilnosti poslovanja domaće privrede.

Data definicija pojma carinski sistem ne može se shvatiti statično, jednom zauvijek datom. Sadržaj i

funkcija tog sistema moraju da prate dinamiku razvoja privrednog sistema, da sa njim budu apsolutno kompatibilni i dovoljno transparentni kako bi ga učinili efikasnijim.68 Pavlinić S. dao je sljedeće objašnjenje pojma 'carinski sistem': "Za pojam carinskog sistema može se reći da je carinski sistem, sistem međusobno povezanih podsistema i elemenata koji pomoću zakonske regulative, materijalno-tehničkih sredstava i ljudskog potencijala omogućavaju međunarodni prevoz roba i putnika, odnosno omogućavaju međunarodnu razmjenu i nesmetan protok roba, ljudi, kapitala i informacija."69

Carinski sistem predstavlja jedinstvo određenih naučno utvrđenih saznanja o osnovnim djelovima i institutima kao što su: carinski prelaz, carinsko područje, carinski pogranični pojas, carinska roba, carinska vrednost itd. i određenog broja instrumenata kojima se konkretno ostvaruju njegovi ciljevi: carina, prelevmani, ramplasman, itd. Carinski sistem je dio pravnog sistema određene zemlje. On nastaje kao carinski suverenitet, odnosno neprikosnoveno suvereno pravo države da autonomnim pravnim odlukama reguliše funkcionisanje ovog podsistema. Carinski sistem je segment pravnog sistema jedne zemlje.

On definiše pravila po kojima se moraju vladati pravna i fizička lica koja uspostavljaju ekonomske odnose sa inostranstvom u oblasti carinske zaštite domaće proizvodnje. Carinski sistem, kao integralni dio privrednog sistema jedne zemlje, mora da bude usaglašen sa pravima, obavezama, i odgovornostima utvrđenim sistemskim rešenjima u drugim podsistemima: spoljno-trgovinskom, deviznom, poreskom, monetarnom, sistemu cjena itd. Carinski sistem se zasniva na carinskom suverenitetu kao neprikosnovenom pravu jedne samostalne, suverene države. Njeno je autonomno pravo da reguliše sistem carinske zaštite domaćeg ekonomskog prostora.

Carinski sistem kao integralni dio privrednog sistema definiše pravila po kojima se moraju vladati domaća pravna i fiziča lica koja uspostavljaju ekonomske odnose sa inostranstvom u oblasti carinske zaštite domaće proizvodnje. Kako su konkretni poslovi izvoza i uvoza roba i usluga dvostrani odnosi između domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica, te se propisi iz oblasti carinskog sistema odnose na postupak i obavezno pravno ponašanje i stranih pravnih i fizičkih lica. Kao što i sam naslov kaže pravni osnovi carinskog sistema Bosne i Hercegovine je po oblicima i sadržaju u potpunosti prilagođen praksi Evropske Unije i poklapa se sa pravilima koje primenjuje Svjetska trgovinska organizacija (WTO).

Pravni osnovi carinskog sistema na sadašnjem nivou privrednog i društvenog razvoja i stepena uključenosti naše privrede u svjetske ekonomske tokove su: Carinski zakon, Zakon o Carinskoj tarifi, Zakon o slobodnim zonama i Ostali propisi. Pojam "sistem" podrazumjeva relativno zaokruženu pravnu cjelinu koja je uzajamno povezana i međusobno zavisna od djelova i elemenata. U okviru određenih objektivnih zakonitosti koje vladaju u društvu, ova celina je rezultat djelovanja zakona o dijalektičkoj povezanosti i uzajamnoj zavisnosti pojava u društvu, zatim zakona o jedinstvu suprotnosti kao i određenih zakonitosti razvoja domaće ekonomije. Iako zaokružena cjelina, carinski sistem je samo relativno samostalan u funkcionisanju. Carinski sistem, kao podsistem šireg sistema međunarodnih ekonomskih odnosa, svoju funkciju ostvaruje u skladu sa interesima i ciljevima šireg sistema određene zemlje.

Sistem međunarodnih ekonomskih odnosa ostvaruje definisane ciljeve uzajamno povezanim i međusobno uslovljenim funkcionisanjem, pored carinskog, još i spoljnotrgovinskog, deviznog i kreditno-

68 Ibidem, str.101.69 Pavlinić, S.: Carinski sustav Republike Hrvatske u funkciji povećanja efikasnosti prijevoza roba i putnika, 2004., str.28.-29.

101

monetarnog sistema. Posmatrano kompleksnije ovi sistemi su integralni djelovi šireg privrednog sistema, a ovaj kao podsistem ukupnog sistema društveno ekonomskog razvoja jedne zemlje. Definišući pojam carinskog sistema možemo reći da carinski sistem jedne zemlje obuhvata sve propise iz oblasti carinskog nadzora i carinjenja robe koji se primenjuju na njenom carinskom području. Potpuna i adekvatna definicija carinskog sistema podrazumeva kompleksno poznavanje svih relevantnih činilaca koji se tiču zaštitne politike u svjetskom ekonomskom okruženju, instituta carinskog sistema, elemenata carinske politike, instrumenata carinske i vancarinske zaštite, kvantitativnih ograničenja i drugih elemenata koji čine carinski sistem.70

15.6. Carinski sistem BiH

Čitav carinski sistem je u nadležnosti države Bosne i Hercegovine i neovisan je od entiteta i kantona. Carinskim sistemom upravlja Upravni odbor, a uz odobrnje Vijeća ministara i Parlamenta. Donošenjem Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine stvorene su predpostavke za funkcionisanje jedinstvenog carinskog područja Bosne i Hercegovine na kojem će se jedinstveno primjenjivati carinski propisi.

Carinske propise donose: Parlament Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Upravni odbor.

U skaldu sa propisima koji se primjenjuju u Europskoj uniji. Pojedine odredbe Zakona mogu se primjenjivati i van carinskog područja Bosne i Hercegovine, u skladu sa propisima kojima se regulira određena oblast ili na osnovu međunarodnih konvencija. Carinski sistem predstavlja skup propisa kojima se reguliraju carinski instituti. Predmet carinskog sistema je oblast društvenih odnosa i djelatnosti u okviru razmjene dobara i usluga s inozemstvom. Njegova je uloga da sferu ekonomskih odnosa uredi tako, što će učesnici u carinskom postupku unaprijed znati svoja prava i obaveze, da pospješuje razvoj domaće privrede, uravnoteženje platnobilansne pozicije itd. Ipak, najznačajnija uloga carinskog sistema je zaštita domaće proizvodnje od iznozemne konkurencije, s tim da ta zaštita bude u funkciji razvoja, produktivnosti i kvaliteta proizvodnje.

Carinski sistem BiH reguliran je autonomnim i međunarodnim propisima. Najvažniji autonomni izvori carinskog sistema su:

Zakon o carinskoj politici BiH, Zakon o carinskoj službi, Zakon o carinskoj tarifi BiH.

Međunarodni izvori carinskog sistema su: bilateralni i multilateralni ugovori, sporazumi, protokoli, konvencije i sl. u literaturi je poznat i pojam "carinsko pravo". Carinsko pravo je dio carinskog sistema kojim se reguliraju prava i obaveze učesnika u carinskom postupku. To su odredbe procesnog prava, odnosno upravnog i prekršajnog postupka.71

15.7. Instrumenti carinskog sistema

Instrumenti carinskog sistema su sastavni dio carinskog zakona72, a koji obuhvataju: Carinski prijelaz, Carinsko područje, Carinski pogranični pojas, Carinsku robu,

70 www.scribd.com , ( 21.11.2010.god., 14:00 h)

71 S.Hasagić,diplomski rad „Uloga špeditera u carinskom posredovanju“ Fakultet za saobraćaj i komunikacije; Sarajevo, 2009. str.4072 Carinski zakon, Sl.novine FbiH br. 02/95, Član 2, Objavljeno 11.02.1995. god. Sarajevo. Str.1

102

Prijavljivanje carinske robe (INCOTERMSI), Obaveze plaćanja carine i drugih uvoznih dadžbina, Carinske polastice, Carinski nadzor, Smještaj carinske robe.

15.8.Carinski prijelaz

Carinski prijelaz je mjesto određeno za uvoz, izvoz i tranzit robe, kao i za prevoz lica preko carinske crte odnosno carinske linije. Odluku o otvaranju carinskog prijelaza donosi vlada. Carinski prijelazi mogu biti:

1. Kopneni,2. Vodeni,3. Zračni.

Kopneni prijelaz čine željeznički i drumski putevi koji su namjenjeni za međunarodni saobraćaj putnika i motornih vozila. U vodene carinske prijelazi spadaju luke na moru i pristaništa na rijekama. Zračni carinski prijelazi su ajredromi određeni za međunarodni vazdušni saobraćaj. Carinski prijelazi se mogu podijeliti na:

1. Međunarodne carinske prijalze – su mjesta koja su zakonom određena za međunarodni promet putnika, robe i prevoz sredstava.

2. Pogranične carinske prijalze – u pravilu se određuje bileteralnim dogovorom između dvije zainteresovane države.73

15.9.Carinsko područje

Carinsko područje je ono područje na kome se primjenjuje autonomni i konvencionalni carinski sistem jedne zemlje. Carinsko područje je ograničeno carinskom linijom. Carinska linija poznata je i pod nazivom carinska granica, crta, međa. A predstavlja granicu između domaćeg i nacionalnog carinskog područja neke druge zemlje. Podudaranje odnosno poklapanje carinskog područja sa državnom teritorijom teritorijom je normalna pojava tj. pravilo. Međutim, od ovoga pravila ima izuzetaka prema kojem carinsko područje može biti šire ili uže od državne granice. Tako je nacionalno carinsko područje šire od nacionalnog državnog područja u slučaju ako jedna država ima slobodnu carinsku zonu u području druge države. Carinsko područje je uže od državne teritorije ako se na državnoj teritoriji nalazi slobodna carinska zona.

15.10. Carinski pogranični pojas

Carinsko područje Federacije obuhvaća teritorij Federacije. Carinsko područje Federacije ograničeno je carinskom crtom koja je istovjetna s granicom Federacije. Carinsko područje Federacije je jedinstveno. Carinski granični pojas na kopnu je dio carinskog područja Federacije koji širinom obuhvaća 5 km od carinske crte u dubinu teritorija Federacije. Odredba stavka 1. ovoga članka primjenjuje se i kad carinska crta prolazi graničnim rijekama. Carinski granični pojas na moru dio je carinskog područja Federacije koji širinom obuhvaća 3km kopna od obale, područje od obale do vanjske granice teritorijalnog mora te područje široko dvije nautičke milje računajući od vanjske granice teritorijalnog mora u smjeru otvorenog mora. Vlada Federacije bliže određuje carinski granični pojas iz članka 3. ovog zakona.

15.11.Carinska roba

Carinskom robom smatraju se sve stvari koje se u carinsko područje Federacije uvoze, unose ili primaju, koje se s tog područja izvoze, iznose ili šalju i koje se preko tog područja prijevoze ili prenose. Carinska roba je sve ono što se prenosi preko carinske linije tj. unosi ili iznosi, uvozi ili izvozi. Carinska roba je pokretna tjelesna stvar. Čovjek kao ličnost ne može biti carinska roba, ali vještački pregledi koji su

73 Prof. Mirela Miljković, Predavanja iz predmeta „CARINSKI POSTUPAK I CARINSKI SISTEM“, Carinska škola, Velika Kladuša, 2006 god.

103

spojeni sa čovjekovim tjelom tako da se od čovjeka mogu odvojiti jesu stvari. Carinskom robom smatraju se i:

1) žive životinje koje se uvoze, unose, izvoze ili provoze;2) električna energija i plinovita ili tekuća tijela koja se elktričnim vodovodima, plinovodima,

naftovodima, vodovodima ili na drugi način uvoze, izvoze ili provoze;3) prijevozna i prijenosna sredstva kojima se roba i putnici prijevoze preko carinske crte ili su

namijenjena prijevozu robe i putnika preko carinske crte;4) brodovi koje poduzeća i druge pravne osobe nabavljaju u inozemstvu, ako se počnu gospodarski

iskorištavati prije prelaska carinske crte5) stvari koje su na carinsko područje Federacije dospjele na drugi način;6) domaća roba koja se prijevozi iz jednog mjesta u Federaciji u drugo mjesto u Federaciji preko

stranog carinskog područja;7) roba koja je posebnim propisima izjednačena s robom koja se uvozi, unosi ili prima ili izvozi,

iznosi ili šalje.74

Carinskom se robom ne smatraju:1) javne isprave,2) pismovne pošiljke koje ne sadržavaju carinsku robu,3) trgovačko dopisivanje, poslovne knjige, te robna, pravna i financijska dokumentacija,4) čekovi, mjenice, dionice i gotovina.75

15.12.Carinske povlastice

Carinske povlastice su vid carinskih zakona, kojim se pravna ili fizička lica oslobađaju plaćanja carina, dadžbina ili dr. obligacija prema državi. Ovlašćuje se Vlada da propiše uvjete za oslobađanje od plaćanja carine pri unosu, uvozu ili primanju osobnih automobila kao pomagala prema stavku 1. ove točke (specijalni osobni automobili). Povlastica iz stavka 2. ove točke može se koristiti najviše jednom u razdoblju od pet godina. Specijalni osobni automobili iz stavka 2. ove točke moraju biti posebno označeni, a u prometnu dozvolu tih automobila unosi se podatak da vozilo služi isključivo za prijevoz invalidne osobe. Ako invalidna osoba, odnosno njezin roditelj ili skrbnik specijalni osobni automobil proda, bez naknade ili na drugi način otuđi ili dade na uporabu drugoj osobi prije isteka roka od pet godina od dana nabave, obračunat će se i naplatiti carina koje je ta osoba bila oslobođena u trenutku nabave automobila i kamata iz članka 248. ovog Zakona.

15.13.Carinski nadzor

Carinski nadzor obuhvaća mjere koje se poduzimaju radi sprečavanja neovlaštenog postupanja s carinskom robom i osiguranja njezine istovjetnosti, dok se ne provede carinski postupak. Carinski nadzor obuhvaća osobito:

1) čuvanje i pregled carinske robe,2) sprovođenje carinske robe,3) stavljanje carinskih obilježja, uzimanje uzoraka, prospekata, crteža, fotografija i slično, radi

podataka kojima se osigurava istovjetnost robe,4) pregled i pretragu prijevoznih i prijenosnih sredstava, vozačkog osoblja odnosno posade,5) pregled putničke prtljage i osobnu pretragu putnika.

Carinskom nadzoru podliježu:1) carinska roba,2) putnici i posada te osoblje prijevoznih i prijenosnih sredstava.

Carinskom nadzoru ne podliježu:1) domaći i strani brodovi koji viju vojnu pomorsku zastavu,

74Prof. Mirela Miljković, op.cit., 2006 god.75 Carinski zakon, Sl.novine FbiH br. 02/95, Član 4, Objavljeno 11.02.1995. god. Sarajevo. Str.1

104

2) brodovi dok plove na dijelovima pograničnih rijeka na kojima se prema međunarodnim ugovorima, ne može obavljati carinski nadzor,

3) brodovi organa unutarnjih poslova,4) domaći i strani vojni zrakoplovi.

Carinski nadzor provode carinarnice prema odredbama ovog zakona i propisima donesenim na temelju ovog zakona. Ovlašćuje se Vlada Federacije da, osim mjera predviđenih ovim zakonom, propiše i posebne mjere carinskog nadzora, te slučajeve u kojima se ne primjenjuju mjere carinskog nadzora.76

15.14.Smještaj carinske robe

Carinska roba može se smjestiti:1) u carinke magazine ili carinska stovarišta,2) u željezničko-carinsko skladište,3) u carinska skladišta, carinska smjestišta, konsignacijska skladišta, specijalizirana skladišta strane

robe i robe domaće proizvodnje, centralna skladišta, carinske zone, u prostorije u kojima se održavaju međunarodni sajmovi i izložbi i u carinske prodavaonice.

Carinarnica može odobriti smještaj carinske robe i druge prostorije i prostore. Ako su za smještaj i

rukovanje nekom robom propisani posebni uvjeti, carinarnica mora odobriti smještaj robe u prostorije iz st. 1. i 2. ovog članka samo ako su za to ispunjeni uvjeti. Troškove izlaska carinskog radnika radi smještaja robe pod carinski nadzor u carinska smjestišta, konsignacijska skladišta i druge prostorije i prostore izvan mjesta u kome je sjedište carinarnice ili njene organizacijske jedinice naplaćuje se od podnositelja zahtjeva za smještaj robe pod carinski nadzor po tarifi koju propisuje direktor Carinske uprave, u suglasnosti s ministrom financija. Carinarnica je odgovorna samo za robu smještenu u carinski magazin i carinsko stovarište, osim u slučajevima prirodnog manjka robe, povrede ili uništenja robe koji su nastali bez njene krivice, za vrijeme istovara ili čuvanja u carinskom magazinu ili carinskom stovarištu, za težinu i sadržinu nepovrijeđenih koleta kao i za težinu robe u rasutom stanju koja pri predaji carinarnici nije mjerena.

15.15.Isprave u carinskom postupku

Pod ispravama u carinskom postupku podrazumjevamo carinske dokumente koje izdaju carinski organi prilikom sprovođenja carinskog postupka po izvršenom carinjenju. U carinske isprave ubrajamo sljedeće carinske dokumente:

1. Jedninstvena carinska isprava (JCI),2. Carinska isprava za pribavljanje robe (CIPR),3. Uvjerenje o poreklu robe (EUR),4. Specifikacija za razduženje privremeno izvezene robe.

JEDINSTVENA CARINSKA ISPRAVA (JCI) – predstavlja document (jedinstven obrazac), na osnovu koga se vrši prijavljivanje robe za carinjenje i sprovođenje carinskog postupka na robi.

CARINSKI ISPRAVA ZA PRIJAVLJIVANJE ROBE (CIPR) - dokument prilagođen nacionalnim potrebama vođenja carinskog postupka. Koristi se isključivo za sprovođenje mera carinskog nadzora nad robom i prevoznim sredstvima u železničkom, vazdušnom i saobraćaju vodenim putevima.

SPECIFIKACIJA ZA RAZDUŽENJE PRIVREMENO UVEZENE/IZVEZENE ROBE - se podnosi samo u slučajevima kada se privemeno uvezena ili izvezena roba vraća u inostranstvo ili iz inostranstva u promenjenom stanju (poslovi oplemenjivanja, ugradnje i opravke).77

UVERENJE (CERTIFIKAT) O POREKLU ROBE - izdaje se na zahtev kupca koji želi da se

76 Ibidem str.100.77 www.google.ba/#hl=bs&biw=1440&bih=617&q=Spoljnotrgovinska+politika+i+spoljnotrgovinska+mreža , (22.11.2010.god., 15:00 h)

105

osigura da je roba nova, proizvedena u pogonima proizvođača od koga i kupuje robu i da nije reeksportovana pa izvezena.78

15.16.Orginalni prikaz (JCI)

Jedinstvena carinska isprava se sastoji iz pet primjeraka (1/6, 2/7, 3/8, 4/5, i 5/4). Graničnoj CI se JCI podnosi u 5 primjeraka (1/6, 2/7, 3/8, 4/5, i 5/4). Ovjerava svih pet JCI, zadržava primjerke 1/6 i 2/7. Primjerke 3/8, 4/5, i 5/4 sa robom upućuje odredišnoj CI ili graničnom prijelazu. Prijemna carinarnica ovjerava dokumente,

zadržava primjerak 4/5, 3/8 i 5/4 vraća vozaru ili licu koje on ovlasti.

Ako CI nije opremljena kompjuterom tada list 4/5 dostavlja carinarnici koja ima kompjuter. Ako se roba smješta u prostor pod carinski nadzor, primatelj popuni “polje 9” na primjerku 3/8 JCI i isti zadržava. Na slici 1 koja slijedi prikazan je ogrinalni prikaz jedinstvene carinske isprave. Radi efikasnijeg i boljeg prikaza odnosno prilikom prezentacije rada mojim kolegama da mogu lakše shvatiti vrijednost i izgled carinskih dokumenata.

Slika 1. Originalni prikaz JCI (Obrazac 4/5)

78 www.google.ba/#hl=bs&biw=1440&bih=617&q=Spoljnotrgovinska+politika+i+spoljnotrgovinska+mreža , (22.11.2010.god., 15:00 h)

106

Izvor: Priručnik za obuku carinskih službenika o JCI u carinskom postupku, Sarajevo, 1998 god.79

79 Ibidem

107

108

80

15.17. Carinski postupak

15.17.1. Redovni carinski postupak

80 Ibidem

109

Redovan carinski postupak se koristi kada se na robi čija se vrsta, količina, vrijednost i kvalitet ne mogu utvrditi u tzv. skraćenom ( posebnom ) postupku. Redovan postupak carinjenja sastoji se iz sljedećih faza:

1. podnošenje carinske prijave i propisanih isprava,2. prijem cariske prijave,3. pregled robe,4. svrstavanje robe po carinskoj tarifi,5. utvrđivanje carinske osnovice,6. obračunavanje i naplata carine.81

15.17.2.Podnošenje carinske prijave i propisanih ispravaPrijave u pisanoj formi sačinjavaju se na obrascu koji je propisan provedbenim propisima zakona o

Carinskoj politici BiH . Prijave moraju sadržavati sve podatke koji su neophodni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji se roba prijavljuje i biti potpisane . Uz prijavu se prilažu svi dokumenti potrebni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena. Podnošenje Jedinstvene carinske isprave ili carinske prijave je obaveza uvoznika ili ovlaštenog lica. Pravilnikom je predviđeno da preduzeće ili drugo pravno liceregistrovano za poslove međunarodne špedicije može organizovati otpremanje i dopremanje robe u međunarodnom saobraćaju u svoje ime, a po nalogu i za račun komitenta, kao i zastupati i obavljati poslove u vezi sa carinjenjem robe. Carinski obvezik ili ovlašteni špediter je odgovoran za pravilnost preduzetih radnji u carinskom postupku, kao i za tačnost podataka koji unijeti u JCI i druge isprave.

Carinsku prijavu može podnijeti svako lice koje može pokazati predmetnu robu ili naložiti da se ona pokaže nadležnom carinskom organu, zajedno sa svom dokumentacijom koju treba priložiti radi primjene propisa o carinskom postupku za koji je roba prijavljena.82 Deklarantu se, na njegov zahtjev, odobrava da izvrši izmjenu jednog ili više podataka u prijavi nakon što je carina prihvati. Izmjena ne smije imati takav učinak koji bi prijavu učinio primjenjivom na drugu robu od one koju je prvobitno obuhvatala. Prijave, koje su u skladu s uslovima i pravilima o carinskom postupanju carinski organi odmah prihvataju, pod uslovom da je roba na koje se odnose pokazana carini.

15.17.3.Prijem carinske prijave

Prva faza u postupku carinjenja robe koju obavljaju carinski organi , a na osnovu podnijete carinske prijave jeste prijem carinske prijave. Ako nije drukčije izričito propisano, datum koji treba da se koristi s ciljem primjene svih propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena je datum prihvatanja carinske prijave od strane carinskih organa. Radi provjere prijava koje su prihvatili, carinski organi mogu:

- pregledati dokumenta koji potkrepljuju prijavu i prateća dokumenta. Carinski organi mogu zahtijevati od deklaranta da predoči i neka druga dokumenta u svrhu provjere tačnosti podataka sadržanih u prijavi.

- pregledati robu i uzeti uzorke na analizu ili detaljno ispitivanje

Po prijemu carinske prijave carinarnica utvrđuje da li je carinska prijava pravilno i uredno popunjena i da li dodatne isprave sadrže potrebne podatke za carinjenje robe. Radi sigurnijeg vođenja postupka carinjenja robe, podnosilac carinske prijave ima pravo da prije podnošenja prijave pod nadzorom carinarnice obavi predhodni pregled robe i utvrdi količinu, vrstu i kvalitet robe, kao i da uzm euzorke robe u potrebnoj količini.

15.17.4.Pregled robe

Pregledom robe treba da se utvrdi faktičko stanje robe prema podacima iz carinske prijave priloženih

81 Prof. Mirela Miljković, op.cit., 2006 god.82 R. Zelenika, „Međunarodna špedicija“, Ekonomski fakultet, Zagreb, 1996.str. 205

110

isprava. Tom prilikom carinarnici utvrđuju da li podaci navedeni u prijavi i drugim priloženim ispravama odgovaraju stvarnom stanju. Pregled robe od strane carinskih organa obavlja se u utvrđenim rokovima i u prisustvu podnosioca prijave. Carinarnica prerduzima sve mjere potrebne za utvrđivanje stvarnog stanja robe, uzima uzorke, mjeri robe idr. Prevoz robe do mjesta pregleda i uzimanja uzoraka te svako rukovanje s robom koje iziskuje takav pregled ili uzimanje uzoraka obavlja deklarant ili se obavlja na njegovu odgovornost. Nastale troškove snosi deklarant. Deklarant ima pravo biti prisutan prilikom pregleda robe i uzimanja uzoraka.

Kada smatraju da je to potrebno, carinski organi zahtijevaju od deklaranta da prisustvuje ili da bude zastupljen prilikom pregleda robe ili uzimanja uzoraka kako bi im pružio pomoć koja je potrebna za olakšavanje takvog pregleda ili uzimanja uzoraka. Pod uslovom da su uzorci uzeti u skladu s važećim propisima, carinski organi nisu dužni platiti bilo kakvu naknadu za njih, ali snose troškove analize ili ispitivanja. Kada se obavlja pregled samo dijela robe obuhvaćene prijavom, rezultati djelimičnog pregleda primjenjuju se na svu robu koja je obuhvaćena tom prijavom.Međutim, deklarant može zahtijevati detaljniji pregled robe ako smatra da rezultati djelimičnog pregleda nisu valjani u pogledu preostale prijavljene robe. Carinski organi preduzimaju neophodne mjere za identifikaciju robe kada je identifikacija potrebna kako bi se osiguralo postupanje u skladu s uslovima kojima se regulira carinski postupak za koji je navedena roba prijavljena.

15.17.5.Svrstavanje robe po carinskoj tarifi

Najčešće organi carinske službe kontrolu svrstavanja robe obavljaju paralelno sa pregledom robe , jer je svrstavanje robe u odrđen tarifni broj, odnosno oznaku, logičan nastavak pregleda robe. Svrstavanje robe po carinskoj tarifi je složen postupak, potrebno je poznavati robu, njene tehničke karakterisitke i namjenu, također i osnovna pravila za primjenjivanje Carinske tarife kao i komentare o svrstavanju robe u Carinskoj tarifi. Cilj svrstavanja i kontrole svrstavanja robe po Carinskoj tarifi jeste da se tačno utvrdi koju stopu carine iz Carinske tarife treba primijeniti. Carinska služba mora pravilno i jednoobrazno da primjenjuje propise iz svoje nadležnosti, što znači da se ista roba koju uvozi više uvoznika za istu namjenu mora svrstati u isti tarifni broj i na nju primijeniti ista stopa carine. 83

Raspon carinskih stopa u Carinskoj tarifi je od 1 do 30%, pa visina carinske stope koja se primjenjuje dosta utiče na materijalne troškove preduzeća, a time i na uslove privređivanja. Carinska služba je od strane nadležnih državnih organa ovlaštena da u postupku carinjenja robe koja se uvozi obračunava i naplaćuje i akcize i PDV (porez na dodanu vrijenost). 84

15.17.6.Utvrđivanje carinske osnoviceCarinska osnovica je vrijednost robe na koju se primjenjuju stope carine iz Carinske tarife i druge uvozne dadžbine. Carinska osnovica se najčešće utvrđuje na osnovu ugovorene, odnosno transakcijske cijene. Ugovorenom cijenom smatra se stvarno plaćanje cijena za robu koja se uvozi. Pored fakturne vrijednosti robe koja se uvozi , carinsku osnovicu čini i niz dodatnih troškova nastalih u vezi sa kupovinom do državne granice: troškovi prevoza, osiguranja, provizije posrednicima u prodaji robe, troškovi pakovanja i korištenja kontejnera, troškovi utovara, pretovar i istovara nastali u inostranstvu i sl. Stavke koje ne opterećuju carinsku osnovicu su: kamate na kredit, sva sniženja cijena ugovorena i ostvarena prije uvoza, troškovi prijevoza, osiguranja nastali u državi u koju se vrši uvoz. Robna dokumentacija na osnovu koje se utvrđuje carinska osnovica su: faktura, specifikacija robe, lista pakovanja robe. Transportna dokumentacija na osnovu koje se utvrđuju transportni troškovi kao dio carinske osnovice su: tovarni list, prevozni list i sl. Carinska osnovica za upotrebljavanu robu utvrđuje se na isti način kao i za novu robu, s tim što se kao vrijednost njena realna vrijednost u trnutku carinjenja. Carinska vrijednost za robu koja je oštećena u toku prevoza ili dok se nalazila pod carinskim nadzorom umanjuje za procenat oštećenja.

15.17.8.Obračunavanje i naplata carineOsnovni princip u našem carinskom sisitemu je „plati pa nosi“. Na osnovu stvarne carinske osnovice

primjenjuje se odgovarajuća stopa carine i drugih uvoznih dadžbina, pri čemu organi carinske službe

83 Prof. Mirela Miljković, op.cit., 2006 god.84 Carinski zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, SLUŽBENI GLASNIK BiH br. 01/97, Član 97-98, Objavljeno 29.10.1997. god. Sarajevo, str. 32

111

obračunavaju i naplačuju i akcizu i porez na robu koja se uvozi. Poresku osnovicu za obračun poreza čine: carinska osnovica, iznos carine, carinske dadžbine i iznos akcize. Carinska osnovica se izražava u konvertibilnim markama. Obračunatu carinu i uvozne dadžbine carinski obveznik je dužan da plati u roku od osam dana od dana prijema Obračuna carinskog duga. Na iznos carine i uvoznih dadžbina koje nisu plaćene u propisanom roku, obračunava se kamata za svaki dan zakašnjenja. Kada prihvatanjem carinske prijave nastane carinski dug, roba obuhvaćena prijavom ne pušta se ako se carinski dug ne izmiri ili ako se ne položi garancija za njegovo plaćanje. Kada, u skladu s propisima kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena, carinski organi zahtijevaju polaganje garancije, pomenuta roba ne stavlja se u taj carinski postupak dok se ne položi takva garancija.

Sve potrebne mjere, uključujući zapljenu i prodaju, preduzimaju se u vezi s robom koja:1. se ne može pustiti zbog toga što:- nije bilo moguće preduzeti ili nastaviti pregled robe u roku koji su predvidjeli carinski

organi iz razloga koji se pripisuju deklarantu;ili- dokumenta koja moraju biti podnesena prije nego što roba može da se stavi u traženi

carinski postupak, nisu podnesena; ili- uplate ili garancije koje je trebalo izvršiti ili osigurati u pogledu uvoznih ili izvoznih

dažbina nisu izvršene ili osigurane u propisanom roku; ili- podliježe zabranama ili ograničenjima;2. nije preuzeta u razumnom vremenskom roku nakon puštanja.85

15.17.9.Pojednostavljeni postupak Da bi se u što većoj mjeri pojednostavile radnje i procedure, a uz osiguravanje pravilnog vođenja

postupka, carinski organi, pod uslovima predviđenim u provedbenim propisima zakona zakona o Carinskoj politici BiH, dopuštaju:

- da carinska prijava ne sadrži određene podatke, te da uz nju ne moraju biti priložena određena dokumenta,

- da se neki trgovački ili administrativni dokument, koji prati zahtjev da se roba stavi u određeni carinski postupak, podnese umjesto carinske prijave,

- da se roba stavi u taj postupak zavođenjem u evidenciju korisnika; u tom slučaju carinski organi mogu odustati od zahtjeva da deklarant pokaže robu carini.

Pojednostavljena prijava, trgovački ili administrativni dokument, odnosno upis u evidenciju moraju sadržavati minimum podataka potrebnih za identifikaciju robe. Kada se roba zavodi u evidenciju, mora se naznačiti datum takvog zavođenja.Osim u slučajevima koji se određuju u skladu s provedbenim propisima zakona, deklarant podnosi dodatnu prijavu koja može biti općeg, periodičnog ili rekapitulativnog karaktera. Za dodatne prijave i pojednostavljene prijave gore navedene ovog smatra se da čine jedinstveni, nedjeljivi instrument koji postaje pravosnažan danom prihvatanja pojednostavljenih prijava, upis u evidenciju ima istu pravnu valjanost kao i prihvatanje prijave o carinjenju. Posebni pojednostavljeni postupci za postupak provoza propisuju se u provedbenim propisima zakona o carinskoj politici određene države.86

15.18.Stavljanje robe u slobodan prometUkoliko su ispunjeni svih uslovi za podgvrgavanje robe određenoj carinskoj proceduri, i pod uslovom

da roba ne podliježe mjerama zabrane ili mjerama ograničenja, s tim da se osigurava garancija za plaćanje carinskog duga, ukoliko prihvatanje carinske prijave dovede do nastanka carinskog duga, carinarnica stavlja robu u slobodan promet odmah nakon izvršenog pregleda robe. Prema tome, stavljanje robe u slobodan promet podrazumjeva primjenu mjera trgovinske politike (propisi vanjskotrgovinskog poslovanja), završetak svih radnji i postupaka propisanih za uvoz robe, obračun i naplatu uvoznih dadžbina. Roba puštena u slobodan promet, slobodno se kreće na cijelom carinskom području BiH bez primjene bilo kakvih daljih mjera carinskog nadzora na bilo koji način. Izuzetno od odredaba Zakona (primjena svih propisa kojima se regulira carinska procedura, se određuje prema datumu prihvatanja carinske prijave), ako

85 Carinski zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, SLUŽBENI GLASNIK BiH br. 01/97, Član 95-96, Objavljeno 29.10.1997. god. Sarajevo, str.3186 www.logistika.ba, (20.11.2010. god., 10:00 h)

112

je carinska stopa smanjena nakon prihvatanja prijave, ali prije samog stavljanja robe u slobodan promet, deklarant može zahtijevati primjenu povoljnije carinske stope. Ova odredba se ne primjenjuje u slučaju, gdje robu nije bilo moguće staviti u slobodan promet iz razloga koji se isključivo pripisuje deklarantu.

Kada je pošiljka sastavljena od različitih roba koje se svrstavaju u različite tarifne stavove Carinske tarife, a gdje bi svrstavanje robe u različite tarifne stavove bilo neproprocionalno vremenu i troškovima u odnosu na iznos uvoznih dadžbina koje se trebaju platiti za ovu robu, na zahtjev deklaranta, cijela pošiljka se može svrstati u tarifni stav robe koja podliježe plaćanju carine po najvišoj carinskoj stopi. Roba stavljena u slobodan promet po sniženoj ili oslobođajućoj (nultoj) carinskoj stopi na račun njene upotrebe u određene svrhe, ostaje pod carinskim nadzorom.

Carinski nadzor nad ovom robom prestaje: prestankom primjene uslova koji su propisani za utvrđivanje tako smanjene ili oslobađajuće carinske stope, ili

- izvozom robe, ili- uništenjem robe, ili- korištenjem robe u drugačije svrhe od onih koje su propisane za primjenu snižene ili

oslobađajuće carinske stope i pod uslovom, da su plaćene sve uvozne dadžbine.

Za robu za koju je carina plaćena prema sniženoj ili oslobađajućoj carinskoj stopi na račun njene upotrebe u određene svrhe, carinarnica može zahtjevati polaganje garancije, kako bi se osiguralo plaćanje uvoznih dažbina u vezi s tom robom. U skladu sa uslovima koje propišu Entiteti, prava i obaveze lica koja su koristila sniženu ili oslobađajuću carinsku stopu na ime njene upotrebe u određene svrhe, mogu se prenijeti na druga lica koji ispunjavaju propisane uslove za primjenu snižene ili oslobođajuće carinske stope na račun njene upotrebe u određene svrhe.

Roba stavljena u slobodan promet gubi status robe porijeklom iz BiH u slučajevima:

1. kada je prijava za stavljanje robe u slobodan promet poništena, ili

2. kada je iznos uvoznih dadžbina vraćen ili se odustalo od njegove naplate: prema proceduri za unutarnju obradu u obliku sistema povrata carine, ili u slučajevima kada je uvezena roba sa nedostacima.

15.18. Slobodne zoneCarinskim zakonom je takođe predviđeno da se osnivanje slobodnih zona, upravljanje u njima i

obavljanje privrednih aktivnosti u slobodnim zonama utvrđuje posebnim zakonom. Carinskim zakonom se samo precizira koje su dozvoljene aktivnosti sa stranom robom koja se smješta u slobodnu zonu. Ove aktivnosti su: stavljanje u slobodan promet robe prethodno smještene u slobodnu zonu, njeno podvrgavanje uobičajnom rukovanju, proizvodnja pod carinskom kontrolom, ustupanje u korist države i uništenje pod carinskom kontrolom. Carinski zakon takođe predviđa da carinski organ može, imajući u vidu konkretne okolnosti vezane za određenu slobodnu zonu, da prilagodi mjere carinske kontrole i carinskog nadzora ovim okolnostima. Posebno označeni i zakonom određeni dijelovi teritorije države, sa odgovarajućom poslovnom infrastrukturom, u kojima se privredna djelatnost obavlja u povoljnijim uslovima označeni su imenom „slobodna zona”. Također postoji definicija da je slobodna carinska zona dio teritorije jedne države koji je izuzet iz njenog carinskog područja. U slobodnoj carinskoj zoni dozvoljeno je vršiti sve materijalne radnje potrebne za transport, oplemenjivanje i čuvanje robe. S tranzitnom robom moguće su samo tranzitne operacije.Pravni promet robom dozvoljen je samo na malo, i to radi podmirenja službi slobodne carinske zone. Carinjenje robe se vrši pri prelasku carinske granice. Suština slobodnog carinskog područja je u tome što se na njemu primjenjuju posebne mjere carinskog nadzora i posebne olakšice u carinskom postupku, koje se redovno sastoje u slobodnom prometu strane robe bez naplate carina i carinskih taksa. 87

Osnovna kakrakteristika slobodnih zona je niz povlastica i privilegija koje se mogu koristiti na

ostalom području države, na kojoj je zona locirana. Često se koristi i slijedeće podjela slobodnih zona:

87 S.Hasagić,diplomski rad „Uloga špeditera u carinskom posredovanju“ Fakultet za saobraćaj i komunikacije; Sarajevo, 2009. str.52. i 53.

113

1) klasične slobodne carinske zone (reeksportne zone) koje služe za olakšanje tranzita robe iz inostranstva namjenjene inostranim tržištima. Uloga i značaj ovih zona optada i one postepeno prerastaju u jedan od slijedećih dva oblika;

2) uvozne slobodne carinske zone postoje uglavnom u visoko razvijenim zemljama. U njima se roba dorađuje ili prerađuje prije upućivanja na domaće tržište zemlje na čijem je području slobodna zona locirana;

3) izvozne slobodne carinske zone su locirane najvećim dijelom u zemljama u razvoju. U njima se vrši proizvodnja gotovih proizvoda ili njihovih dijelova koji su namjenjeni inostranim tržištima, prvenstveno tržištima visoko razvijenih zemalja.88

88 Ibidem

114