Prvi dio

PEDAGOGIJA I NJEZIN PREDMET

PEDAGOGIJA – ZNANOST O ODGOJU

Da bi neka teorija postigla status znanosti mora imati svoj predmet istraživanja, specifičnu metodologiju za proučavanje tog predmeta, određene spoznaje ili rezultate istraživanja koji grade sustav zakonitosti i reguliran odnos prema drugim znanostima. Određivanje predmeta ima važno značenje jer o tom određenju ovise svrha i zadaci znanosti.

Pedagogija kao znanost istražuje odgojni proces , to je predmet kojim se bavi, te ga proučava i unapređuje. Odnosno, predemet proučavanja pedagogijske znanosti je odgoj ili oblikovanje čovjeka kao društvenog bića.

II. TEMELJNE ODREDNICE PEDAGOGIJSKE ZNANOSTI

1. SMISAO I KARAKTER PEDAGOGIJSKE ZNANOSTI

Terimin pedagogija dolazi od grčke riječi paidagogos koja je označavala osobu koja je vodila dijete. U početku su to bili grčki robovi, a kasnije se termin proširuje na učitelje, roditelje, odgajatelje, sve one koji se bave odgojem. Pojavom teorijskih spoznaja termin pedagogija postaje sinonim za određenu vrstu znanosti.

Smisao pedagogijske znanosti je proučavanje i unapređivanje odgojnog procesa kao dijela društvene stvarnosti. Njena temeljna svrha je istraživati, uopćivati i formulirati odgojne zakonitosti. Po svom kareakteru je društvena i humanistička znanost.

Ima deskriptivnu funkciju što znači da nastoji dati odgovor na pitanja što je to odgoj, od kada postoji, o čemu ovisi, kako se ostvaruje, upoznaje i znanstveno spoznaje odgojnu stvarnost.

Normativna funkcija znači da postavlja, formulira, predlaže ili propisuje neke znanstveno – kritički prihvaćene normative. Normativna funkcija pretpostavlja i traži kritiku postojećeg.

Pedagogija je i revolucionarna jer traži promjene, razvitak i stalno usavršavanje pojedinca i ljudske zajednice.

→ Zbog navedenog za pedagogiju možemo reći kako je normativno - deskriptivna znanost. Međutim, kako je njena normativna funkcija sveobuhvatnija i uključuje deskriptivnu možemo je nazvati i normativnom znanošću, budući da stalno teži pronalaženju rješenja koja će omogućiti napredniji odgoj.

→ Najopćenitije određenje: Pedagogija je znanost o odgoju! Može ju se podijeliti na antičku, srednjovjekovnu, p. humanizma i renesanse, p. novog vijeka, p. 19. st. ili europsku, američku, njemačku, francusku.

2. ZADACI PEDAGOGIJSKE ZNANOSTI

- da proučava odgojnu stvarnost, istražuje, pronalazi, otkriva i utvrđuje zakonitosti na području odgoja i obrazovanja, obrađuje ih i svrstava u sustav zakonitosti

- da na temelju najnovijih pedagogijskih spoznaja postavi cilj i zadatke odgojnog rada, da obradi njegov sadržaj, organizaciju, metode, postupke i tako omogući unapređenje odgojne znanosti

- da vrednuje rezultate postignute na području teorije i prakse, što pretpostavlja i deskriptivni i normativni pristup

- da razvija pedagogijsku metodologiju što je pretpostavka za postizanje daljnjih rezultata u istraživanju

- da se koristi rezultatima srodnih znanosti što uvjetuje interdisciplinarnost i reguliranje svog odnosa prema srodnim znanostima

→ Realizacijom svih ovih zadataka pedagogija ostvaruje svoj smisao, vrši zanstvenu i društvenu funkciju

3. ODNOS PEDAGOGIJSKE TEORIJE I PRAKSE

Pedagogijska teorija proizišla je iz prakse, koja je njena temeljna svrha. Prva uočavanja zakonitosti postignuta su na temelju iskustva. Taj proces bio je vrlo dugotrajan, a danas se nastoji ubrzati provođenjem znanstvenih istraživanja kako bi se postiglo što više znanstvenih spoznaja, time razvila teorija i na koncu unaprijedila odgojna djelatnost. Korijeni teorije su u praksi i ona povratno utječe na praksu, uz uvjet da je unapređuje, što znači da je nova praksa razvijenija i na višoj razini. Uzajamno jedinstvo teorije i prakse pretpostavlja i traži uvažavanje rezultata na oba područja i temeljni je preduvjet daljnjeg razvitka. Iz toga proizlazi da pedagoško usavršavanje i obrazovanje postaje sastavni dio stručnog obrazovanja i osposobljavanja odgajatelja.

4. SUSTAV PEDAGOFIJSKE ZAKONITOSTI

Smisao pedagogijske znanosti je u istraživanju i pronalaženju zakonitosti odgojno – obrazovnog rada. Logički sređen pregled tih zakonitosti čini sustav pedagogijske znanosti. Zakonitosti odražavaju odnose u stvarnosti, uzročno – posljedične veze. Kada govorimo o odnosima podrazumijevamo one na razini općeg, posebnog i pojedinačnog. Razlikujemo u znanosti zakone, načela ili principe i pravila.

- Pedagogijski zakon odražava najopćenitije, ali i najbitnije odnose među pedagoškim pojavama te se ti zakoni odnose na čitavo znanstveno područje pedagogije. Predstavljaju područje općeg. Npr. Zakon internacionalnosti odgoja.

- Načela ili principi su osnovni kriteriji teorijskog promatranja ili praktične djelatnosti. To su temeljni zahtjevi kojima se organizira odgojno – obrazovni rad na pojedinim područjima te spadaju u domenu posebnog. Npr. opća načela odgojnog rada.

Pravila su najniži oblik zakonitosti te se odnose na konktene postupke u nastavno – odgojnom radu. Predstavljaju područje pojedinačnog. Npr. didaktička pravila.

→ Poznavanje pedagogijskih zakona, načela i pravila osnovna je pretpostavka za uspješno djelovanje na području pedagogijske teorije i prakse. Najširu primjenu imaju zakoni pa načela pa pravila te su načela podređena zakonima, a pravila načelima. Iz jednog zakona može proizlaziti više načela,a iz jednog načela više pravila.

5. SUSTAV PEDAGOGIJSKE ZNANOSTI

Pedagogija obuhvaća ukupna razmatranja o odgoju kao posebnom društvenom fenomenu. U stvarnosti se odgoj maenifestira u brojnim oblicima i područjima, a svakim područjem bavi se određena pedagogijska disciplina ili grana, a ukupnost tih disciplina tvori sustav pedagogijske znanosti. Proučava odgoj intenzivno, nastojeći proniknuti u dubinu, te ekstenzivno nastojeći zahvatiti što šire područje.

Te discipline su:

Povijest pedagogije koja proučava odgoj u prošlosti, tj. povijesni razvitak odgoja, školstva i pedagogije od početaka do danas ističući pritom pedagogijske ideje i djelovanje istaknutih pedagoga, izlaže pedagogijsku teoriju i praksu vezanu za pojedino povijesno razdoblje. Dijeli se na opću i nacionalnu povijest pedagogije.

Obiteljska pedagogija proučava smisao i zakonitosti obiteljskog odgoja postavljajući ciljeve i zadatke, istražujući načela, metode i postupke odgojnog rada unutar obiteljskog života.

Predškolska pedagogija proučava predškolski odgoj, odgoj i razvitak djeteta predškolske dobi te postavlja ciljeve i zadatke takvog odgoja, razrađuje načela i metode.

Školska pedagogija proučava odgojno – obrazovni rad u školi: ciljeve, zadatke, metode, načela, organizaciju školskog sustava, sadržaj i sredstva odgoja u školi. Dijeli se na osnovnoškolsku i srednjoškolsku pedagogiju.

Didaktika proučava odgojno – obrazovni rad u nastavi, određuje bit, analizira proces, postavlja načela, razrađuje metode, sadržaj, oblike, sredstva nastavnog rada.

Metodika proučava ista pitanja, ali sa stajališta pojedinih predmeta u različitim stupnjevima školovanja. Zato se naziva i specijalnom didaktikom, a didaktika općom metodikom.

Teorija odgoja proučava posebnosti specifično – odgojnog djelovanja i metodike odgojnog rada. Dijeli se na teorije tjelesnog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog.

Visokoškolska pedagogija

Adultna pedagogija ili andragogija proučava odgoj i obrazovanje odraslih.

Industrijska pedagogija proučava odgoj i obrazovanje u proizvodnim uvjetima te njegove posebnosti i zakonitosti.

Domska pedagogija proučava odgoj u domovima, dječjim, đačkim, studentskim, te njihovu organizaciju, metode, načela, sredstva.

Specijalna pedagogija proučava odgoj onih koji imaju određene poteškoće u fizičkom ili psihičkom razvitku, te proučava uvjete, mogućnosti i zakonitosti rada na tom području. Razlikujemo pedagogiju gluhonijemih, slijepih, s intelektualnim poremećajima, s govornim poremećajima i medicinsku pedagogiju.

Pedagogija slobodnog vremena proučava uvjete i mogućnosti odgoja u slobodnom vremenu, objašnjava svrhu, cilj i zadaće odgoja u slobodnom vremenu.

Religijska pedagogija proučava vjerski odgoj, smisao, zadaću, sadržaje u metode tog odgoja.

Vojna pedagogija proučava odgojno – obrazovnu djelatnost u vojsci, smisao, sadržaj, zadaće, metode, organizaciju.

Futurologijska pedagogija istražuje smisao i perspektive odgoja u budućnosti te na temelju poznavanja prošlosti i sadašnjosti određuje smjernice za budućnost.

Pedagogijska metodologija je teorija pedagogijskog istraživanja. Nije grana pedagogije već grana opće metodologije. Ali na temelju istraživanja dolazi do unapređenje pedagogijske znanosti i odgoja pa je treba smatrati dijelom sustava pedagogijske znanosti.

III. ODNOS PEDAGOGIJE PREMA DRUGIM ZNANOSTIMA

1. PEDAGOGIJA I DRUGE ZNANOSTI

Pedagogija je povezana sa svim znanostima koje se bave čovjekom i njegovim psihičkim, fizičkim i socijalnim razvitkom, pri čemu se ostale znanosti javljaju kao pomoćne znanosti pedagogije i obrnuto.

Kao teorija odgoja pedagogija se pojavila u sustavu filozofije s kojom je i danas vezuju pitanja o smislu i svrsi života, čovjekovim težnjama i idealima, znanstvenim pogledima i vrijednostima koje treba ostvariti.

Blisko je vezana i sa psihologijom jer spoznaje ove znanosti pomažu odgajateljima u upoznavanju i radu s učenicima, studentima i sl. na temelju čega se odabiru prikladne odgojne mjere. Obe znanosti posebno su zainteresirane za granična pitanja koja ih vežu.

Odgoj je jedan od oblika organiziranog ljudskog djelovanja te se obavlja u obitelji, školama, drugim odgojnim ustanovama i sastavni je dio međuljudskih odnosa. To uvjetuje povezanost pedagogije i sociologije.

Povezan je i sa poviješću jer je povijesna kategorija koja se razvijala tijekom povijesti te se na temelju prošlosti traže bolja i adekvatnija rješenja za budućnost. Dosta se pažnje poklanja povijesti pedagogije.

Vezana je i sa futurologijom, ali i biologijom i medicinom jer je zdravlje preduvjet za uspješan odgoj. Tu su i grane specijalne pedagogije koje iziskuju povezanost sa medicinom.

Pravno reguliranje organizacije odgoja, odgojnih problema, upravljanje ustanovama i cijelim odgojnim sustavom uvjetuje povezanost pedagogije i pravnih znanosti.

Osim ovih znanosti vezana je i sa ekonomijom, teorijom umjetnosti (pitanja estetike), tehničkim znanostima (primjena tehnologije), kibernetikom.

Bavljenje pedagogijom zahtjeva interdisciplinarni i multidisciplinarni pristup.

1. ZNANOST ILI ZNANOST O ODGOJU?

Odgojna djelatnost složena je društvena pojava kojom se danas bave mnoge društvene, humanističke, ali i prirodne znanosti zbog čega se počelo govoriti o znanostima o odgoju čime se pedagogiji pokušava oduzeti predmet istraživanja, a time i razlog postojanja. Međutim, svaki predmet istraživanja ima svoju matičnu znanost, što je u ovom slučaju pedagogija.

Fenomen odgoja je čin, akt ili proces izgrađivanja čovjeka kao ljudskog bića i to je predmet pedagogijske znanosti. Ostale znanosti imaju svoje točno određene predmete proučavanja, a pedagogija ih zanima kao poligon na kojem analizom određenih situacija mogu doprinijeti potpunijem spoznavanju svoga predmeta., a ne proučavaju odgoj i njegove zakonitosti, što je predmet proučavanja pedagogije. Izvan sustava pedagogijske znanosti ne postoje i ne mogu postojati druge znanosti o odgoju, to je logički proturječno i znanstveno neodrživo.

2. INTERDISCIPLINARNOST I ZNANSTVENA AUTONOMIJA

Interdisciplinarnost i multidisciplinarnost su potreba vremena u kojem živimo, kada se bavimo znanošću i kada se rješavaju zadaci širi od pojedinih znanstvenih područja, što utječe i na nestanak izolacije pojedinih znanosti. Ujedno je prirodna i znanstvena autonomija pojedinih znanosti. Inter i multi disciplinarnost ne smiju biti uperene protiv znanstvene autonomije pojedinih znanosti, nije smisao u brisanju granica među znanostima već u suradnji, otvaranju, povezivanju radi rješavanja složenijih zadataka koje nadilaze oblasti pojedinih znanosti.

Pedagogija tako ima dvostruku funkciju: funkciju autonomne znanosti o odgoju i integrirajuće znanosti u području šire shvaćene odgojne djelatnosti. U odnosu na odgojni čin ili fenomen potpuno je samostalna znanost dok je u odnosu na organizaciju i funkcioniranje odgojno – školskog sustava u ulozi integrativne znanosti koja povezuje rezultate drugih i tako pomaže da se ova djelatnost razvija.

FENOMEN ODGOJA

I. ŠTO JE ODGOJ?

Odgoj je proces formiranja čovjeka, izgrađivanja i oblikovanja ljudskog bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. Ima svoje opće, individualno, univerzalno i povijesno značenje i jednako je vrijedan u društvenom kako u individualnom životu.

Odgoj je svrsishodan proces u kojem dolazi do izražaja jedinstvo odgojnog cilja i zadataka, načela i metoda, što u planski ostvarenom odgojnom djelovanju, uz aktivno i skladno djelovanje brojnih drugih činitelja, teži prema izgradnji potpune ljudske osobnosti.

1. BIT ODGOJA

Odgoj je star koliko i čovjek te je čovjek od svog postanka aktivno djelovao, usavršavao svoj rad, istraživao, stjecao iskustva i prenosio ih na nove naraštaje. Ostvaren je tako kontinuitet generacija. Zato kažemo da je prenošenje prethodnih iskustava čovječanstva na nove naraštaje glavni smisao odgoja. Bez toga razvitak ljudskog društva ne bi bio moguć, individualna bi iskustva nestajala s pojedincem koji ih je stekao i čovjek bi uvijek počinjao iz početka. Odgoj je najuže povezan s razvitkom ljudskog društva te je glavni uvjet za održanje i razvitak ljudske zajednice, a time je može se reći bitna i stalna društvena kategorija. Isto tako odgoj ima temeljnu funkciju u razvitku svakog pojedinca, zato kažemo da je odgoj proces izgrađivanja čovjeka kao ljudskog bića. Naša znanja, umijeća, navike, sklonosti, sposobnosti, emocionalni život, pogledi na svijet, karakter, uvelike ovise o odgoju. Bez njega nema društva, sastavni je dio života te o njemu ovisi naša budućnost.

2. TEMELJNA OBILJEŽJA ODGOJA

Odgoj je svjesna i planski organizirana djelatnost, ima svoj cilj – kojem teži i zadaće – koje ostvaruje, sadržaj, organizacijske oblike, metode i sredstva. Namjerna je djelatnost te su namjernost i svrsishodnost temeljno obilježje odgoja. Odgojna djelatnost je društvena te o odgoju vrijedi razvoj društva, ali i obrnuto.

Čovjek je produkt i jedini nositelj odgojne funkcije. Kako nema ljudskog društva bez odgoja tako nema ni odgoja van ljudskog društva. Odgoj je čovjekova djelatnost, odnosno isključivo društvena kategorija. Također je i povijesna kategorija jer se mijenjao i razvijao kroz povijest te započinje na samom početku razvitka ljudskog društva. Odgoj je spona među generacijama i time generacijska pojava. Preduvjet je i posljedica društvenog života te je najuže povezan s organizacijom i životom društva što nazivamo društvenom uvjetovanošću odgoja.

II. POJMOVNA ODREĐENJA1. INTERNACIONALNI I FUNKCIONALNI ODGOJ

Život se manifestira u brojnim i raznovrsnim oblicima koji utječu na ljude, osobito mlade. Dok su jedne manifestacije planirane, namjerne, svrsishodne, druge nisu, te sa samo ove prve ubrajamo u odgojna nastojanja, jer nije svaki utjecaj odgojni. Kao što je rečeno odgoj je svjesna i svrsishodna djelatnost te su namjera ili intencija bitno svojstvo i temeljno obilježje odgoja. „Nesvjesni odgoj“ nije odgoj. Odgoj je namjerni, planski, organizirani proces sa svrhom da se pojedinci preobraze u potpune osobnosti. Interpretira se kao svjesno i namjerno, planski sustavno i organizirano djelovanje na cjelokupni razvitak čovjeka u suglasju sa nekom svrhom. Njegovo je bitno obilježje svjesnost cilja, točno određena namjera i svrha. Takvu organiziranu, pedagoški osmišljenu i cilju usmjerenu društvenu djelatnost nazivamo intencionalnim odgojem. Svaki je odgoj intencionalan pa možemo reći da je odgoj = intencionalni odgoj.

Pored pozitivnih, odgojnih utjecaja, postoje i nenamjerni, nekontrolirani, negativni. I oni utječu na formiranje mladih ljudi. Unatoč tome pojam odgoja sadrži samo pozitivna nastojanja i istinske ljudske vrijednosti i rezultate. Sve što tome proturječi ne može se smatrati odgojem. Međutim, treba spomenuti da i nenamjerni utjecaji mogu izazvati pozitivne manifestacije. Ali kako se uglavnom radi o negativnom djelovanju, ne možemo ih ubrojiti u odgojna nastojanja. Takve manifestacije i utjecaje nazivamo funkcionalnim odgojem koji predstavlja one činitelje koji bez određene namjere vrše utjecaj na razvitak i oblikovanje čovjeka. Pedagogijska znanost proučava zbog toga i takve manifestacije kako bi ga oplemenila i preobrazila u intencionalne.

2. ODGOJ U ŠIREM I UŽEM ZNAČENJU

Na području intencionalnog odgoja razlikujemo odgoj u užem i širem značenju.

U širem značenju obuhvaća sveukupnost pedagoškog djelovanja na sve djelokruge čovjekova bića. Usmjeren je na izgrađivanje cjelovite čovjekove osobnosti, svih njenih pozitivnih svojstava, oplemenjivanje intelekta, emocija, volje i karaktera. Njegovi dijelovi su: tjelesni, moralni, estetski i radni odgoj. Ovakav odgoj obuhvaća 3 procesa :

- proces usvajanja znanja, umijeća, navika - proces razvijanja tjelesnih i intelektualni sposobnosti - proces izgrađivanja i oblikovanja osobnosti i karaktera, pogleda na svijet, osjećajnog i

voljnog života

Na temelju ovih procesa postavljena su 3 bitna zadatka odgoja : materijalni, funkcionalni i odgojni zadatak, a posebno do izražaja dolaze u nastavnom procesu. Bez skladnog djelovanja i ostvarivanja ovih zadataka nema odgoja. Usporedo sa ovim zadacima ovaj pojam obuhvaća i tri osnovna pedagoška pojma: odgoj, obrazovanje, nastava.

U užem značenju odgoj je usmjeren na izgrađivanje i oblikovanje osobnosti i karaktera. Težište je na emocionalnom i voljnom aspektu čovjekova bića, a rezultati se očituju u pozitivnom odnosu prema ljudima, ljudskim vrijednostima, humanošću, plemenitošću, itd. Odgoj u užem značenju podređen je odgoju u širem.

Također mu je podređen i pojam obrazovanja. Obrazovanje je proces usvajanja znanja, umijeća i navika kojim se također stječu sposobnosti sa samoobrazovanje. Težište je ovdje na stjecanjima znanja i umijeća, navika, osoposobljavanju za radne i šire životne zadaće. Materijalni zadatak je osnovni sadržaj obrazovanja.

Obrazovanje i odgoj u užem značenju bi morali biti najuže povezani. Obrazovanje je racionalna osnova odgoja, a odgoj vrijednosna orijentacija obrazovanja. Čovjek je čovjek po svojim ljudskim osobinama i odgoj se ne smije nikada zanemariti. Npr. pojedinac može jako puno znati i pritom vladati nečovječno ako je zanemarivana odgojna komponenta u njegovom razvoju.

Odgoj i obrazovanje su pedagoške djelatnosti, aktivnosti i procesi te istodobno označavaju rezultate tih procesa. Odgoj je tako djelatnost odgajatelja i odgajanika, ali i rezultat te djelatnosti. Obrazovanje je pedagoški proces, ali i osobina i svojstvo pojedinca. Važna uloga obrazovanja je pripremiti ljude na samoobrazovanje, a odgoja na samoodgoj.

Ova dva procesa najviše se provode u nastavi. Nastava je školski planski organiziran odgojno – obrazovni proces u kojem se primjenom nastavnih planova i programa ostvaruju temeljne odrednice odgoja i obrazovanja. Zajednički je rad učitelja i učenika pri čemu je vodeća uloga učitelja.

Odgoj, obrazovanje i nastava morali bi biti čvrsto povezane komponente pedagoškog procesa, najtipičniji su oblici odgojnog rada i bez njih nema razvoja pojedinca niti društva.

3. ODNOS ODGOJA PREMA NEKIM SRODNIM POJMOVIMA

Njega, skrb, zbrinjavanje, inkulturacija, socijalizacija i personalizacija nisu izvorno pedagoški pojmovi, ali su povezani s odgojnim radom i njegovim nastojanjima, srodni su, zbog čega ih odgajatelji trebaju poznavati i uvažavati u procesu odgojnog rada.

Njega – briga o maloj djeci, bolesnim ili starim osobama. Težište je na biološkom održanju, a ne odgajanju pojedinca. Kod malog djeteta npr. njega omogućuje biološki razvitak koji je preduvjet odgoja. Isto je i sa skrbi od tjelesnih i psihičkih oštećenja.

Zbrinjavanje ima šire značenje i obuhvaća njegu i skrb. Također nije pedagoški pojam, ali je potrebno kako bi se moglo odgajati.

Inkulturacija – proces ulaženja u kulturno područje i prihvaćanja kulturnih postignuća. Odgojem nove naraštaje uvodimo u kulturno područje te oni prihvaćaju stečevine kulturnih postignuća. To je intencionalna manifestacija. Međutim, inkulturacija zahvaća i nenamjerne kulturne utjecaje iz područja funkcionalnog odgoja.

Socijalizacija – svjesno uvođenje pojedinca u društveni život. Obuhvaća ulaženje pojedinca u društveni život pod utjecajem namjernih, nenamjernih, pozitivnih i negativnih utjecaja.

Personalizacija – proces oblikovanja osobnosti, transformiranja individuuma u osobnost. Jedan je od temeljnih zadataka odgoja.

III. MOĆ I GRANICE ODGOJA1. PEDAGOŠKI PESIMIZAM

Radi se o shvaćanju da je čovjek produkt naslijeđa. Takva shvaćanja su vrlo stara i zasnovana na opažanjima da se djeca ponašaju poput roditelja. Temeljna misao je da je čovjekov razvitak unaprijed određen njegovom unutarnjom naravi te da izvanjski faktori ne mogu ništa bitno izmijeniti, a odgojne mogućnosti su vrlo ograničene. Biološki faktori imaju temeljnu ulogu u razvitku čovjeka, što su postavke teorije nativizma. Vodi u biološki i psihološki fatalizam pa se javlja pedologija kao učenje o djetetu koje potiskuje znanost o odgoju, i pedocentrizam čije je središte proučavanja samo dijete, a zanemaruju se organizirani društveni utjecaji koji izgrađuju mladog čovjeka kao ljudsko biće.

2. PEDAGOŠKI OPTIMIZAM

Vjera u gotovo neograničene mogućnosti odgoja. Takva uvjerenja javljaju se još u anitci, a jačaju u doba humanizma i kasnije prosvjetiteljstva kada i sam Komensky tvrdi kako se od svakog odgojenika može izgraditi čovjeka.

Organizacijom društvene sredine i odgojem može se mladog čovjeka oblikovati u određenom pravcu. Smatralo se da su razlike među ljudima rezultat djelovanja njihove društvene sredine i odgoja pa se javlja teorija empirizma (Locke), suprotna nativističkoj. Prema njoj izvanjska sredina temeljni faktor razvitka. Ništa nije prirođeno, sve je stečeno. Odgoj kao dio društvene sredine je svemoćan ili gotovo svemoćan. Naziva se i teorijom milieua (miljea).

3. POKUŠAJ PREVLADAVANJA JEDNOSTRANOSTI

Razvojem psihologije, pedagogije i genetike u 19. st. došlo se do zaključka kako je potrebno uzeti u obzir i vanjske i unutarnje faktore čovjekova razvitka. Na temelju toga Stern postavlja teoriju konvergencije. Ona podrazumijeva potpunije sagledavanje faktora čovjekova razvitka, uzima u obzir unutarnje i vanjske čimbenike u izgrađivanju ljudske osobnosti. Ali prema njoj je uloga odgojenika u procesu odgajanja vrlo pasivna. On je produkt bioloških zadanosti i društvene sredine, ali sam nema nikakvog udjela u vlastitom razvitku.

4. SUVREMENO ZNANSTVENO SHVAĆANJE

Multifaktorska teorija – Odgoj nije ni svemoćan ni nemoćan, ima svoje granice i mogućnosti. Ovisan je o prirodnim zadanostima, društvenim uvjetima i o odnosu odgojenika prema obrazovnim dobrima, vrednotama, odgajateljima, itd. Odgoj tako ima veliku ulogu u izgrađivanju osobnosti čovjeka.

IV. PODJELA ODGOJA1. PODJELA ODGOJA PREMA BITNIM ODREĐENJIMA ČOVJEKA

Tjelesni (predispozicija za zdrav duh je zdravo tijelo), intelektualni (čovjek je intelektualno biće), moralni (čovjek je izgradio etički sustav vrijednosti), estetski (čovjek je biće sa

smislom za harmoniju, lijepo, estetsko biće), radni (čovjek ima aktivan odnos prema svemu što ga okružuje, produktivno je biće) odgoj.

2. PODJELA ODGOJA PREMA DOBI ODGOJENIKA

Predškolski, školski, visokoškolski, odgoj odraslih.

3. PODJELA ODGOJA PREMA MJESTU I SPECIFIČNOSTIMA ODGOJNOG RADA

Obiteljski, domski, specijalni (specijalne škole i zavodi), u proizvodnim uvjetima, vjerski, u slobodnom vremenu.

4. PODJELA ODGOJA S OBZIROM NA VRIJEME

Odgoj u prošlosti, suvremeni, odgoj u budućnosti.

V. ODGOJNI PROCES

Odgoj se ostvaruje u odgovarajućem procesu. Taj proces ima svoje zakonitosti, odnose, sudionike i nositelje pojedinih funkcija. Obilježava ga pedagoški odnos između odgojitelja i odgojenika te se tim odnosom ostvaruje pedagoški čin ili akt koji omogućuje da se pojedinac razvije u osobnost.

1. OSOBNOST I ODGOJ

Ličnost ili osobnost je struktura bioloških, psihičkih i socijalnih svojstava, osobina i ponašanja čime se izražava osobitost pojedinca koja ga tom jedinstvenošću izdvaja, odlikuje i razlikuje od svih drugih članova zajednice. Proučavaju je brojne znanosti. S pedagogijskog gledišta osobnost je bitno obilježje čovjeka kao ljudskog bića, pojedinac treba postati osobnost, to mu nije unaprijed dato, u čemu važnu logu ima odgoj. Osobnost je vrednota, univerzalno dobro i zato odgajanje gubi svoj smisao ako ne teži izgradnji osobnosti odgojenika. Krajnja svrha odgoja je da biološki dani individuum preraste u društveno i pedagoški zadanu osobnost.

2. DVA SUBJEKTA ODGOJNOG RADA

Odgojni odnos pretpostavlja i odgojitelja i odgojenika. Taj odnos mora se temeljiti na obostranom uvažavanju, priznavanju i poštovanju osobnosti i ljudskog dostojanstva. Odgojni proces podrazumijeva stalni odnos ovih dvaju subjekata. Taj odnos ovisan je o ličnostima oba subjekta. Odgojitelj ne smije nametati svoju volju i stavove odgojeniku, treba uvažavati njegove osobitosti i htijenja. Odgoj nije samovolja niti prisiljavanje već usmjeravanje prema pozitivnim težnjama i idealima, on je prenošenje vrednota i održavanje kontinuiteta kulture.

Odgojitelji pri tome potiču, bodre, usmjeravaju, a odgojenici spoznaju, prihvaćaju i djeluju u skladu sa spoznajama i uvjerenjima te su vrlo aktivni sudionici odgojnog procesa.

To djelovanje subjekta na subjekt je povratno. Odgoj je univerzalan, čovječansko služenje čovječanstvu. Odgajanje je osposobljavanje pojedinca za vrijednosno doživljavanje, ne smije ga se ograničiti na puko prezentiranje znanja u obrazovnom smislu već mora biti uključena i odgojna komponenta.

Odgojenik se odgaja, a odgojitelj je stručno lice koje je odgovorno za rezultate odgojnog rada i time je njegova odgovornost veća. Danas se uzima da je odgojiteljeva osobnost ključna u za uspjeh ili neuspjeh u odgojno - obrazovnom radu. U pogledu njegove izobrazbe traži se temeljito pedagogijsko i predmetno stručno obrazovanje i svestrana opća kultura. U pogledu osobnih i moralnih svojstava traži se da odgojitelj bude moralno izgrađena osobnost, da ima pozitivan stav prema radu i voli svoje znanje, da posjeduje određene intelektualne i govorne sposobnosti, bogat emocionalni život i da vlada sobom te je odgovoran za ugodnu i radnu atmosferu.

3. ANALIZA ODGOJNOG PROCESA

Odgojni proces obuhvaća znanje, umijeće, moć, prihvaćanje i htijenje što rezultira adekvatnim djelovanjem. Odgojni proces je mnogo složeniji i potpuniji od obrazovnog. Obrazovanje zahvaća racionalno područje, a odgoj i racionalno, emocionalno, voljno.

- racionalno područje: znanje – shvaćanje- emocionalno područje: uvjerenja, stavovi – prihvaćanje- voljno područje: pozitivna svojstva osobnosti – djelovanje

Ova 3 područja dolaze do izražaja na svim temeljnim odgojnim područjima na području tjelesnog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja, kao i u svim oblicima odgojnog rada neovisno o dobi odgojenika, mjestu i uvjetima odgojnog rada. Tako se shvaćanje, prihvaćanje i djelovanje očituju kao etape odgojnog procesa.

Racionalno područje – predstavlja ljudsku spoznaju. Simbolizira mišljenje i shvaćanje, a rezultat je određena količina znanja. Usvajanje sustava znanja je prvi i jedan od temeljnih zadataka odgajanja i školovanja. U tome je smisao obrazovanja koje je racionalna osnova odgoja. Ono je prva etapa u odgojnom procesu, ali ne garantira humano djelovanje.

Emocionalno područje – predstavljaju ga uvjerenja i stavovi o kojima uvelike ovise ljudski postupci. Međutim, izgrađena uvjerenja i stavovi nisu garancija da će uslijediti odgovarajući činovi.

Voljno područje – predstavljaju ga ponašanje i djelovanje. To je treća etapa odgojnog procesa koja podrazumijeva snažan angažman odgojenika. Tek kada su ove tri etape ispunjene odgojni proces je završen.

CILJ I ZADACI ODGOJA

I. ODGOJNI IDEAL, CILJ I ZADACI ODGOJA

1. CILJ I ZADACI ODGOJA

Odgojni ideal je na razini općeg dok cilj odgoja mora biti konkretniji i određeniji, na razini je društvenih vrijednosti određene zajednice. U našim prilikama izražava pozitivna odgojna nastojanja suvremenog demokratskog društva. Ne smije proturječiti općem odgojnom idealu, ali uzima u obzir realne prilike, potrebe i mogućnosti u osposobljavanju suvremenog čovjeka.

Odgojni zadaci su još konkretniji i praksi dostupniji. Konkretiziraju cilj i raščlanjuju ga na više elemenata koji se posebno ostvaruju, a ostvarivanjem svih zadataka ostvaruje se cilj odgoja.

II. RAZLIČITI PRISTUPI ODREĐIVANJU ODGOJNIH ZADATAKA1. KONKRETIZACIJA KOJA SE ZASNIVA NA POJMU MNOGOSTRANOG

RAZVITKA

Glavna odgojna područja: tjelesni, intelektualni, moralni, estetski i radni odgoj.

Istodobno se manifestiraju kao temeljni zadaci odgoja koji ima za svrhu mnogostrani razvitak osobnosti. Zanemarivanjem bilo kojeg od zadataka uvjetuje se nepotpun razvitak.

2. KONKRETIZACIJA KOJA SE ZASNIVA NA STRUKTURI PSIHIČKOG ŽIVOTA

Podrazumijeva racionalno, emocionalno i voljno – djelatno područje.

3. KONKRETIZACIJA ZASNOVANA NA ŠKOLSKOJ TRADICIJI

Podrazumijeva materijalni zadatak – sustavno usvajanje znanja, ovladavanje navikama potrebnim umijećima i navikama radi uspješne primjene znanja

Funkcionalni zadatak – podrazumijeva razvitak psihofizičkih sposobnosti.

Odgojni zadatak – izgrađivanje pozitivnih ljudskih svojstava.

Odgojitelji su dužni ostvarivati rezultate na sva tri područja.

4. KONKRETIZACIJA ZASNOVANA NA PODRUČJIMA LJUDSKIH DJELATNOSTI

Razlikujemo odgoj za rad, za društveni život i odgoj za slobodno vrijeme.

5. KONKRETIZACIJA ZASNOVANA NA ODGOJNIM VRIJEDNOSTIMA

Tri područja sa stajališta odgojnih vrijednosti su generičko, društveno i personalno.

III. MJESTO CILJA I ZADATKA ODGOJA U ODGOJNOJ DJELATNOSTI1. OPERACIONALIZACIJA ODGOJA…

Ostvarivanje odgojnih zadataka.

2. DIJALEKTIKA ODGOJNOG PROCESA

Dijalektika odgojnog procesa podrazumijeva stalno povezivanje, potpomaganje i nadopunjavanje odgojnih zadataka.

Drugi dio: TEMELJNA ODGOJNA PODRUČJA

1. TJELESNI ODGOJ

Ukupna sposobnost i djelatnost čovjeka ovisi o zdravlju i fizičkoj kondiciji i zbog toga sve mora početi i zasnivati se na odgojnom području koje se brine za zdravlje i pravilan tjelesni razvitak i podizanje opće tjelesne sposobnosti. Tako je tjelesni odgoj pretpostavka za ostala odgojna područja.

Tjelesnim odgojem njeguju se, razvijaju i unapređuju tjelesna konstitucija, psihofizičke sposobnosti i zdravlje, te bez njega ne bi bio moguć proces mnogostranog i harmonijskog razvitka osobnosti (osim navedenog on potpomaže razvitak intelektualnih i radnih sposobnosti, moralnih i estetskih svojstava, izgrađivanje voljnih osobina, crta osobnosti i karaktera) = rezultat je izgrađivanje potpune i cjelovite osobnosti.

POVIJEST TJELESNOG ODGOJA: Potreba za njim javila se već u antičko doba (u Ateni se odgoj dijelio na gimnastički i muzički – prvi je razvijao ljepotu, snagu i gipkosti tijela i ljepotu pokreta, a drug intelektualni i estetski odgoj). Odgojni ideal Grka sastojao se u skladnom razvitku tjelesnih i intelektualnih sposobnosti, moralnih i estetskih svojstava što izražava grčki termin kalokagatija. U srednjem vijeku tjelesni odgoj je bio sastavni dio viteškog odgoja (sedam viteških umijeća), dok u razdoblju humanizma i renesanse tjelesni odgoj ponovno postaje bitna komponenta. Pa tako imamo Juvenalovu tezu da treba njegovati zdrav duh u zdravom tijelu. Rabelais je u Gargantui i Pantagruelu naglasio važnost zdravlja i mnogostranost tjelesnog vježbanja.

I pedagogijski klasici su vrednovali važnost tjelesnog odgoja (Komensky: među prvima uvrstio tjelesno vježbanje u odgojni sustav, Rousseau: tijelo čini osnovu intelektualnih sposobnosti i oruđe je duha, Diesterweg: tjelesnim odgojem se može utjecati na psihu učenika, njegove osjećaje, volju i formiranje karaktera.)

Od početka 19. st. tjelesni odgoj se postupno uvodi u školsku nastavu. A danas se stare krute gimnastičke forme zamjenjuju slobodnijim oblicima tjelesnog odgoja – igre, sportovi. Tjelesni odgoj se iz zatvorenih prostora prenosi na otvorena igrališta.

Dakle, vidimo da je tjelesni odgoj kroz povijest prihvaćen kao bitna komponenta odgoja.

TEORIJA I SVRHA TJELESNOG ODGOJA: teorija t.o. je grana opće teorije odgoja koja obuhvaća pedagogijske spoznaje, činjenice i generalizacije iz područja tjelesnog odgoja. A glavna svrha t.o. se očituje u brizi za pravilan tjelesni rast i razvitak, u očuvanju zdravlja, jačanju organizma, skladnom tjelesnom razvitku, podizanju opće tjelesne i radne sposobnosti i u razvitku određenih psihofizičkih osobina. Da bi se to postiglo mora se što više odvijati u povoljnim higijenskim uvjetima i uz maksimalno korištenje prirodnih činitelja: sunca, zraka,...

ZADACI TJELESNOG ODGOJA: zdravstveni, obrazovni, odgojni i rekreativni

1. zdravstveni: obuhvaća uvažavanje higijenskih uvjeta i načela (čiste prozračne prostorije, otvorena igrališta – sunce, zrak, voda). Sve sprave i uređaji moraju biti adekvatni.

2. obrazovni: ovaj zadatak osigurava stjecanje potrebnih znanja, formiranje praktičnih umijeća i navika, potpomaganje razvoja psihomotoričkih sposobnosti i izgrađivanje određenog pogleda na život i svijet. Usvajaju se znanja iz osnova higijene, anatomije, fiziologije, biologije, zdravog načina života. Razvijaju se brojna umijeća i navike (hodanje, trčanje, atletika, ples, gimnastika,…), ali i psihomotoričke sposobnosti (brzina, kordinacijea, snaga, gipkost, ravnoteža, izdržljivost,…) utječe se i na razvitak zapažanja, percipiranja, mišljena, mašte, pamćenja – povezanosti tj. odgoja s intelektualnim odgojem.

3. odgojni zadatak: utječe na izgrađivanje pozitivnih svojstava osobnosti (obogaćuje emocionalni život, razvija moralne i estetske osobine, stvaranje prijateljstava, zajedništva,…). Stvaraju se estetske vrednote i smisao za lijepo (ples, gimnastika,…), također se formira snažna volja i čvrst karakter, te možemo istaknuti i samodisciplinu i kulturu ponašanja.

4. rekreativni zadatak: t. o. se pojavljuje kao sredstvo aktivnog odmora i zdrave razonode. To su oblici vježbanja koji ne traže veće napore organizma (lagane igre, šetnje, planinarenje, kupanje,…). Njima se bavimo u slobodno vrijeme te i nakon završetka školovanja.

PUTOVI REALIZACIJE TJELESNOG ODGOJA:

Glavni činitelji: obitelj (dijete započinje svoj tjelesni odgoj najprije u obitelji, to su osnovne higijenske navike,pravilna prehrana, spavanje = rezultat ukupna briga za pravilan tjelesni rast i razvitak. Ustanove za predškolski odgoj (u jaslicama i vrtićima težište je na zdravstvenom i tjelesnom odgoju – niz poučnih igri, osnove gimnastičke vježbe u obliku prirodnog kretanja, poštovanje pravila u igri, pristojno ponašanje, vesela atmosfera,…) škole svih vrsta i stupnjeva (t. o. kao nastavni predmet, a u visokoškolskim institucijama kao fakultativan ili obvezan. Također imamo i izvanastavne aktivnosti – proširivanje programa redovne nastave) različiti domovi (dječji, učenički, studentski – kao odgojne institucije važni činitelji t.o.) organizacije koje se bave promicanjem tj. kulture (sportska društva i klubovi,…)

Sadržaj i oblici: društveno organizirana djelatnost u području t. o. počinje već u dječjim vrtićima – igre, gibanja, elementarna gimnastika. zatim se najsustavnije t.o. vrši u školi:

(osnovna škola: najznačajnija je za tjelesni razvitak učenika. Tu se utječe na pravila rast i razvoj, te izgrađivanje pozitivnih crta osobnosti i karaktera. U razrednoj nastavi se tjelesnim vježbanjem utječe na pravilno oblikovanje tijela i njeguju se prirodni oblici kretanja, a u višim razredima se upotrebljavaju vježbe oblikovanja – momčadski sportovi, trčanje, gimnastika,…) mogli bismo gradivo podijeliti u četiri skupine: tjelovježba, športovi, igre i planinarstvo. U srednjim školama se t.o. prilagođava potrebama adolescencije – prevladavaju sportovi, igre, planinarstvo, atletika, nogomet, košarka, rukomet,… kod studenata tj. i zdrav. Kultura nije još posve regulirana ( fakultativno ili obvezno).

Osnovni zahtjevi: stvaranje praktičnih situacija, pravilna pedagoška motivacija, primjerenost dobi i spolu, učestalo aktiviranje (vježbanje redovito ili svakodnevno), amaterska orijentacija (potreba da se svi članovi društva bave djelatnostima tjelesnog odgoja kao jednom od pretpostavki zdravog života. Problem je danas što se golema novčana sredstva ulažu u profesionalne klubove i njihove potrebe, a zanemaruju se društva i organizacije koje njeguju amaterski pristup sportu i tjelesnom vježbanju.

Materijalni i kadrovski uvjeti: za pravilno izvođenje nastave i aktivnosti t.o. potrebni su odgovarajući materijalni uvjeti: igrališta, vježbališta, dvorane, sprave, oprema i instrumenti,… prijeko je potreban i stručno i pedagoški osposobljen kadar.

2. INTELEKTUALNI ODGOJ

Intelekt je bitno obilježje čovjeka, pa je tako intelektualni odgoj jedan od najvažnijih u formiranju čovjeka kao ljudskog bića. Njegova krajnja svrha jest maksimalni razvitak intelektualnih sposobnosti te formiranje čovjeka kao razumnog ljudskog bića.

I. ODREĐENJE INTELEKTUALNOG ODGOJA

Problematika in.o. obrađivala se u sustavu didaktike, što je otežavalo njeno analiziranje kao odgojnog područja. Stoga je bitno razgraničiti in. o. od pojedinih pojmova i odrediti ga kao temeljno odgojno područje.

Obrazovanje: obrazovanje je proces usvajanja znanja, umijeća i navika, te razvijanje psihomotornih sposobnosti i izgrađivanje znanstvenog pogleda na svijet. No, intelektualni odgoj se kvalitativno razlikuje od obrazovanja. Ima mnogo šire značenje od procesa obrazovanja jer osim intelektualne sfere, zahvaća i u emocionalnu i voljno – djelatnu sfera ljudskog bića. Dakle, on obuhvaća proces obrazovanja, ali se ne može svesti samo na njega.

Nastava: nastava je odgojno – obrazovni proces koji se odvija planski i sustavno pod vodstvom učitelja s određenom skupinom učenika ili studenata. In. o. je povezan s nastavom. Ona je važan činitelj in. o. U njoj se usvajaju znanja, formiraju umijeća i navike, razvijaju intelektualne sposobnosti. Ona ima šire značenje od in. o u procesu nastave, ali ni in. o. se ne može ograničiti samo na nastavu jer postoje i drugi činitelji in.o. bilo u školi, bilo izvan nje.

Didaktika: je teorija nastave. Proučava zakonitosti u procesu nastave. Pored nje potrebna je i teorija intelektualnog odgoja u kojoj bi se sustavno obrađivale zakonitosti tog odgojnog područja, bez obziran odnose li se na nastavni ili izvannastavni rad.

Bitne komponente intelektualnog odgoja su: znanje, umijeća, navike, intelektualne sposobnosti, kultura intelektualnog rada, ljubav prema istini i djelovanje u skladu s takvim doživljajem njene vrijednosti.

II. SMISAO, SVRHA I ZADACI IN.O. Smisao in. o. svodi se na razvijanje čovjekovih intelektualnih potencijala, njegove spoznajne moći da bi se ubrzao proces razvitka znanosti i tehnike, da bi se ovladalo zakonitostima prirodnog i društvenog kretanja. Vrhunska intelektualna vrijednost je istina – stoga je istina temeljni cilj odgoja intelekta. A temeljna svrha in. o. je stalno obogaćivanje in. snaga, jačanje in. kapaciteta, razvijanje čovjeka kao razumnog ljudskog bića.

Usvajanje sustava znanja: da bi mogao aktivno sudjelovati u životu i razvijati znanost i kulturu, suvremenom čovjeku su potrebna znanja. Znanje je uopćeno iskustvo ranijih naraštaja, pozitivne stečevine čovječanstva koje su usvojili novi naraštaji. Ono je sustav činjenica i generalizacija koji su ti naraštaji shvatili i trajno usvojili i koriste ih u životu.

Formiranje umijeća i navika: u nastavi i svim drugim oblicima odgojno – obrazovne djelatnosti i int. Formiranja odgojenika moraju se razviti praktična umijeća i navike radi efikasne primjene znanja u životnoj stvarnosti. U tome je važnost vježbanja u in. o.

Razvijanje intelektualnih snaga i sposobnosti: o razvijenosti in. snaga i sposobnosti ovisi mogućnost ostvarivanja svih ostalih zadataka. Zato je razvijanje in. sposobnosti središnji zadatak intelektualnog odgoja. Započeti s time treba rano, još u predškolsko doba i nastaviti tijekom čitavog životnog razdoblja. Sposobnosti ili funkcije se razvijaju funkcionirajući (misaone sposobnosti u procesu mišljenja, stvaralačke u procesu stvaralačkog rada,…) Dakle, treba u potpunosti aktivirati učenika i njegove intelektualne snage i stvaralačko rješavanje problema.

Ovladavanje kulturom intelektualnog rada: kultura rada je osnovi preduvjet uspješnosti i produktivnosti bilo kojeg rada: manulanog ili intelektualnog. Ako želimo da nam rezultati nastavnog rada u školama budu bolji, u učenika i studenata moramo razvijati kulturu intelektualnog rada, moramo ih naučiti da znaju učiti i misliti, pronaći vrela znanja i služiti se njima, da znaju praviti bilješka, pisati izvješća, da znaju uočiti bitno i sažeti tuđu misao, lijepo se usmeno i pismeno izraziti, primijeniti znanje, rješavati probleme – dakle da nauče kako se uči, radi i istražuje.

Oblikovanje pozitivnih osobina osobnosti: in. o. ima svoju spoznajnu, emocionalnu i voljno - djelatnu komponentu. Emocionalna se očituje u ljubavi prema istini – važni osjećaji zadovoljstva, oduševljenja nakon uspješnog rješavanja problema. Voljno – djelatnu obilježava težnja za djelovanjem u suglasju sa spoznajom i doživljajem vrijednosti istine (tu se pojavljuje čitav niz pozitivnih ljudskih osobina).

III. SADRŽAJNA PODRUČJA

Sadržaj in. o. prezentiraju plodovi ljudskog uma, kulturne stečevine, postignuća znanosti i tehnike, cjelokupno iskustvo čovječanstva, znanstvene spoznaje.

Odnos općeg i stručnog obrazovanja: opće obrazovanje namijenjeno je svim članovima određene zajednice. Ono se odnosi na znanja, umijeća i navike koje su potrebne svakom čovjeku za život. Ono zahvaća u sva područja kulture – duhovne i materijalne, te pomaže mnogostrani razvitak ličnosti. Stručno obrazovanje se odnosi na znanja, umijeća i navike potrebne za rad na nekom užem području ljudske djelatnosti – buduća profesija. Svakom je čovjeku potrebno opće i stručno obrazovanje. Opće ga obilježava kao kulturnu osobnost, pomaže mu da se snalazi u životu i koristi stečevinama civilizacije, a stručno ga osposobljava za rad na određenom području, da ovlada svojom profesijom i bude produktivan na tom polju.

Novi sadržaji i vrednote: nastavni sadržaji koji su do jučer bili stručni danas spadaju u opće obrazovanje. To se najbolje vidi u određenim znanjima iz područja tehnike i proizvodnje. Dakle, nastoji se da suvremeno opće obrazovanje obuhvati i elemente tehničkog i proizvodnog obrazovanja, ali i osnovno ekonomskog obrazovanja.

Nesporazumi između humanističkih i tehničkih sadržaja: u novije vrijeme tehničkom obrazovanju suprotstavlja se koncepcija humanističkog obrazovanja. U naše moderno vrijeme i u tehničkom svijetu, prijeko je potrebno da čovjek posjeduje i humanističko obrazovanje i da tehnička kultura bude duboko humanistička. Dakle, humanističkim sadržajima treba dati važno mjesto u općeobrazovnim školama. Da zaključimo, suvremeno opće obrazovanje nije isključivo ni tehničko ni humanističko, nego je i humanističko i tehničko, jer u sebi sadrži elemente i jednog i drugog. Pored njih obuhvaća i elemente iz prirodnih znanosti i matematike, znanosti o ljudskom mišljenju, s područja umjetnosti i tjelesne kulture.

Opća klasifikacija sadržaja: suvremeno obrazovanje obuhvaća dosta široki spektar znanja, umijeća i navika s različitih područja:

- područje društvenih znanosti: humanističko obrazovanje; kultura jezika – materinski, strani i klasični jezici; elementi ekonomskog obrazovanja

- područje prirodnih znanosti i matematike

- područje znanosti o zakonitostima ljudskog mišljenja

- područje umjetnosti

- područje tehnike i proizvodnje

- područje tjelesne kulture

smisao nije u nagomilavanju znanja s tih područja, nego u usvajanju osnovnih vrijednosti, u razvijanju znanstvenog načina mišljenja, ovladavanju kulturom rada i metodologijom in. rada.

IV. PUTOVI REALIZACIJE

Važniji činitelji: njima smatramo institucije koje aktivno pridonose realizaciji intencija in. o. to su prvenstveno odgojne ustanove, ali i neke druge. Obitelj je prvi odgojni faktor. Pomaže djetetu da postane čovjek i razvija njegove sve sposobnosti (prve spoznaje, prvi kontakti,…). Tu se započinje razvitak djeteta kao intelektualnog bića. Dječji vrtić je važan faktor in. razvitka. U njemu rade stručno osposobljene odgojiteljice koje znaju kako treba potaknuti dječju intelektualnu radoznalost i pospješiti njihovo in. sazrijevanje (razgovori, igre, šetnje, pričanje,…). Škola je nastala s ciljem da mladi ljudi u njoj, planski i organizirano, steknu sustavna iskustva čovječanstva. Tijekom školovanja usvajaju se opsežna znanja s različitih područja znanosti, umj, tehnike, proizvodnje, spoznaju se zakonitosti. Tu učenici ovladavaju kulturom intelektualnog rada, aktiviraju se njihove int. sposobnosti, oblikuju se pogledi na svijet,… zato su škole svih stupnjeva i vrsta glavni činitelji in. o. Ustanove za odgoj i obraz. odraslih – potpomažu podizanje int. razine građana i time pospješuju njihov int. razvitak. Važna su i sredstva priopćavanja: dnevni tisak, tv, Internet,… pružaju čovjeku nove informacije, proširuje spoznaje, potiče na razmišljanja i istraživanja. Važne su i kulturne institucije: muzeji, kazališta, umj. galerije, kina,…dakle, društvo bi trebalo nastojati da se njihovi utjecaji međusobno usklađuju i kombiniraju, tako da utjecaj bude što jači.

Temeljni zahtjevi:

Aktivnost je temeljna pretpostavka svakog uspješnog odgajanja pa i int. moramo maksimalno aktivirati odgojenika u odgojnom radu. Interes: je preduvjet aktivnosti. Označava usmjerenost pojedinca. Treba odgojitelj upoznati interese odgojenika. Zahtjev za postupnošću: psihološki je fundiran. Najuspješnije se nešto ostvaruje kada se ide od onoga što je poznato prema nepoznatom, od lakšeg prema težem, od jednostavnog prema složenom, od bližeg prema daljem, od konkretnog prema apstraktnom. Sustavnost: je logički zasnovana. Sve spoznaje i generalizacije moraju biti sređene. Tada se mogu lakše usvojiti i shvatiti.

Zahtjev primjerenosti: primjereni zadaci nisu ni preteški ni prelagani, jer takvi zadaci ne motiviraju na aktivnost. Oni moraju predstavljati teškoću, ali koja se uz određeni napor može svladati. Zahtjev za individualizacijom nastave i drugih oblika intelektualnog odgoja. Svakoga treba opteretiti u skladu s njihovim mogućnostima i snagama. Zahtjev za ekonomičnošću intelek. odgoja. Treba postupati tako da se u što kraćem vremenu, uz što manje napora i utrošenih sredstava, postignu što bolji rezultati.

Različiti pristupi ostvarivanju: još iz doba prosvjetiteljstva imamo pojavu tzv. stare škole koja gotovo svu pozornost obraća usvajanju znanja. Učenici treba usvojiti što više znanja. Kao reakcija na takvo jednostrano razmišljanje reformna pedagogija poč. 20. st. nastupa s pozicije nove škole. Istupa protiv jednostranog intelektualizma stare škole, naglašavajući potrebu sve intenzivnijeg i svestranijeg razvijanja intelek. snaga i sposobnosti.

Među prvim pokušajima reforme nastavnog rada na novim načelima pojavila se projekt metoda u SAD-u. u suradnji s učenicima odabire se neki aktualni životni problem i izrađuje se

plan njegova rješavanja. No ova metoda je zanemarila sistematičnost i popuno narušila predmetni sustav nastave. Taj nedostatak pokušava se ukloniti genetičkim postupkom koji se zasniva na rješavanju problema u nastavi pojedinih predmeta. Učitelj organizira sat tako da učenici intenzivno razmišljaju o problemu i vlastitim mišljenjem dođu do rješenja.

Imamo i pristalice egzemplarne nastave koji preporučuju da se obrade samo neke tipične, reprezentativne cjeline, teme i područja, ali da se obrade potpuno i temeljito, tkao da učenici upoznaju metode učenja i da se osposobe za samobrazovanje i rješavanje zadataka u životu. Slična pitanja pokušava riješiti i algoritmizacija nastave. Dakle, treba vježbati i navikavati učenike da traže različita rješenja sa svrhom da se razviju njihove sposobnosti, kritičko i stvaralačko mišljenje koje će im pomoći da uspješno riješe probleme u novim situacijama.

Postoji i problemska nastava koja zastupa stajalište da se na samom početku nastave treba istaknuti problem i potaknuti učenike na njegovo rješavanje. Tako se bolje razvijaju misaone sposobnosti učenika.

Na kraju moramo konstatirati da iako nisu sva pitanja još riješena u odgojnoj praksi, danas ipak intelektualni odgoj shvaćamo mnogo šire i potpunije nego prije. Shvaćamo ga kao sintezu raznovrsnih obrazovnih i odgojnih zadataka.

3. MORALNI ODGOJ

Mladog čovjeka treba formirati u skladu s društvenim normama i običajima. Tako moralni odgoj postaje jedan od glavnih faktora izgradnje demokratskih društvenih odnosa. Na moralni odgoj utječe mnoštvo činitelja. Odgajatelj mora sprečavati loše i poticati pozitivne moralne kvalitete. Proces moralnog odgoja obuhvaća formiranje moralne svijesti, moralnih stavova i uvjerenja, moralnog ponašanja i djelovanja, tj. cjelovite moralne osobnosti i karaktera.

Moral je skup pojmova o dobru i zlu, to je sustav društvenih norma, običaja, pravila, načela, ideala koji je nastao tijekom povijesnog razvitka čovječanstva, a odnosi se na reguliranje međuljudskih odnosa , individualnih i grupnih.

Etika je teorija morala, znanost o moralu, filozofska disciplina koja proučava moral – filozofija morala. Zadatak etike kao znanosti je da objasni narav i karakter morala, da upozori na njegovo podrijetlo, smisao i značenje za društveni život.

Pod moralnim odgojem podrazumijevamo proces moralnog formiranja, moralnog oblikovanja osobnosti, proces formiranja pojedinca u društvenu ličnost. Formiraju se njegove odlike, moralna svijest, pogledi, stavovi, moralni osjećaji, karakter i volja, te se formira umijeće i navika moralnog ponašanja i djelovanja.

Ostvaruje se u obitelji školi, crkvi, svim odgojnim institucijama i cjelokupnom društvenom životu. Dakle, on je organizirana, svjesna, svrsihodna, intencionalna djelatnost određene društvene zajednice s cilje, da se prihvate i ostvaruju temeljna etička načela i moralne postavke ljudske zajednice.

I. SMISAO I ETAPE PROCESA MORALNOG FORMIRANJA

Smisao je moralnog odgoja u tome da se formiraju moralna shvaćanja, uvjerenja i navike, da čovjek misli, osjeća i postupa u skladu s ljudskim dužnostima. Narod je to prihvatio kad sklad misli, riječ i djela. Moralno odgoj formira svaki individuum da postane punovrijedna i cjelovita osobnost.

No, u procesu moralnog odgoja postojala su i jednostrana shvaćanja: etički ili moralni intelektualizam, iracionaizam i voluntarizam.

Formiranje moralne spoznaje: ona označava moralno obrazovanje, usvajanje moralnih pojmova i kategorija, poznavanje norma i stavova, pravila i načela, formiranje odgovarajućeg pogleda na svijet i upoznavanje sustava moralnih vrijednosti. Moralna spoznaja je prirodna i logička prva etapa oblikovanja moralne osobnosti (ide od prvih predodžbi od dobru i zlu u predškolskom razdoblju, do usvajanja moralnih pojmova i sudova u osnovnoj školi, u višim razredima se mogu shvatiti i moralna načela, te do shvaćanja najviših etičkih kategorija i norma u školama drugog stupnja)

Formiranje moralnih uvjerenja: sama moralna spoznaja nije potpuna garancija za moralno djelovanje, zato je potrebno da se formira unutrašnji aktivan stav odgojenika prema njima, da ih prihvati kao osobne stavove, tako da postanu pokretačka snaga njihova ponašanja i djelovanja.

Formiranje moralnog ponašanja i djelovanja: dakle, sljedeći stupanj je aktivno sudjelovanje u životnim situacijama gdje se prirodno pobuđuje etički stav i moralno djelovanje. Osnovni preduvjet osiguranja moralnog djelovanja je formiranje moralnih navika. Dakle, moramo razvijati u učenika navike kulturnog ponašanja, higijenske i radne navike. A važno je razvijati i pozitivne osobine – volju i karakter.

II. SVRHA I ZADACI MORALNOG ODGOJA

Temeljna svrha moralnog odgoja usmjerena je na formiranje slobodne, humane i moralne osobe, koja će težiti za uspostavljanjem istinskih ljudskih odnosa u kojima će čovjek postati najvrednije ljudsko biće.

Upoznavanje morala i njegove teorije: ono pomaže učenicima da pravilno vrednuju svoje ponašanje, kao i ponašanje drugih ljudi, odnosno da zauzmu kritički stav prema takvom ponašanju i djelovanju.

Usvajanje moralnih stavova, formiranje uvjerenja: učenici ne samo da se upoznaju s moralnim stavovima, već se oni i u njih formiraju, kao i motivi, osjećaji i uvjerenja. Tu je važan i primjer samog učitelja. Sastavni dio ovog zadatka je odgoj moralnih emocija – kao npr. čast, ponos, optimizam, osjećaj dužnosti i odgovornosti, ljubav prema domovini, čovjeku,

Formiranje navika moralnog ponašanja: bez formiranja moralnih navika pojedinac se ne bi snalazio u mnogim životnim prilikama. One su osnova vladanja, kulture, morala.

Odgajanje pozitivnih osobina volje i karaktera: ljude može podijeliti na ljude jake i slabe volje. Čovjek jake volje vlada sobom, upravlja svojim postupcima, kontrolira temperament, uporan je, dosljedan, dobro organiziran,… dok ljude slabe volje su kolebljivi, lijeni, površni, neodgovorni. Stoga u procesu moralnog odgoja treba razvijati pozitivne voljne i karakterne osobine: čestitost, pravičnost, društvenost, ljubav prema domovini, discipliniranost, samokritičnost, vladanje sobom,…

Njegovanje smisla za etičke vrednote: dakle, izgrađen sustav vrijednosti je važan preduvjet za formiranje i njegovanje smisla za etičke vrijednosti.

III. SADRŽAJ MORALNOG ODGOJA

Pod sadržajem moralnog odgoja podrazumijeva se određeni sustav moralnih načela i njima odgovarajućih moralnih norma, kategorija i pravila, koji učenici trebaju usvojiti u procesu moralnog odgoja. U našem društvu sadržaj moralnog odgoja obuhvaća temeljna etička načela, norme, kategorije i pravila. Moralna načela su temelj moralnih odnosa.

Odgoj u duhu humanizma: humanizam znači brigu o čovjeku, prijateljstvo među ljudima, solidarnost, povjerenje i uvažavanje u međuljudskim odnosima, ljubav čovjeka prema čovjeku, borbu za ljudska prava, za ljudsko dostojanstvo. Proces humanizacije – očovječenja čovjeka. Zato svaki napredni odgoj mora biti odgoj u duhu humanizma.

Pripremanje za obiteljski život: seksualni odgoj je jedno od važnih pitanja današnjice, ali ga moramo obrađivati u sastavu šire moralne problematike, kao sastavni dio pripremanja za obiteljski život u sadržaju moralnog odgoja. Mlade ljude treba upoznati s normama obiteljskog, bračnog i spolnog života. (Makarenko: Pitanje seksualnog odgoja je teško samo kada mu pridajemo preveliko značenje i kada ga razdvajamo od svih ostalih odgojnih pitanja)

Pripremanje za društveni život: mladog čovjeka treba pripremiti za kulturan život u ljudskoj zajednici i formirati ga kao društveno biće. Da živi zajedničkim životom među ljudima. demokratski odnosi u školi pružaju pogodne uvjete za odgoj učenika u tom duhu. Formiraju se odgovarajuća svijest i pozitivne moralne kvalitete preko grupnog rada u nastavi, društveno korisnih radova, zajedničke ekskurzije, radne grupe i sekcije,…

Odgoj u duhu domoljublja: dužnost učitelja je da njeguju i razvijaju ljubav prema domovini, njenim ljepotama, kulturi, bogatstvima. U mladih ljudi treba razviti ljubav prema svome narodu, etničkoj zajednici, ali i toleranciju prema pripadnicima drugih naroda koji žive u našoj domovini.

Odgoj u duhu međunarodnog razumijevanja: pored interesa svoje domovine treba uvažiti interese ostalih naroda, što teži za ostvarivanjem maksimalnog povjerenja među ljudima i narodima, za organizacijom života i međunarodnih odnosa na načelima mira i jedinstva. Pozitivan stav prema domovini bi bio domoljublje, a prema drugim narodima međunarodno razumijevanje, dok bi negativan stav prema domovini bio izdaja, a prema drugim narodima šovinizam.

Formiranje pozitivnog odnosa prema radu: treba kod mladih razviti radnu disciplinu, povećanje produktivnosti, marljivost, organiziranost, osjećaj dužnosti i odgovornosti. Da bi se mogao razviti pozitivan odnos prema radu, mlade ljude treba zapošljavati u obitelji, školi, odgojnim institucijama, u društvenom životu i slobodnom vremenu.

Formiranje pozitivnog odnosa prema materijalnim i duhovnim vrednotama: u školama bi se trebao zahtijevati pažljiv odnos prema knjigama, nastavnim pomagalima, namještaju, školskoj zgradi, te stvarima svakog učenika. No, taj odnos ne razvija samo škola, već i obitelj, crkva, i druge institucije. Ta briga mora biti svakodnevna

IV. ELEMENTI METODIKE OSTVARIVANJA

Važni činitelji: obitelj (tu počinje moralno formiranje čovjeka), odgojne institucije (škole, vrtići, domovi,… u njima djeluje stručno osposobljen kadar, a moralno formiranje im je jedan od primarnih zadataka), crkva, sredstva priopćavanja (tv, tisak, Internet,..), izdavačka djelatnost, kulturne institucije, proizvodne organizacije, društva i organizacije, utjecaji slobodnog vremena (oni mogu biti pozitivni ili negativni za formiranje moralnih odlika i navika.) U našem društvu djeluju pozitivni i negativni činitelji. Ti negativni su sve brojniji i štetniji – tzv. „industrija zabave“

Glavni zahtjevi: to su oblici zakonitosti procesa moralnog formiranja Svrsishodnost: moralni odgoj mora biti planiran i organiziran, usmjeren na postizanje cilja Usmjerenost: jasnoća cilja, etička usmjerenost, izbor najadekvatnijh metoda i sredstava Aktivnost: učenika, treba ih pridobiti na suradnju Pozitivna orijentacija: učitelj mora polaziti od pozitivnih kvaliteta učenika, da ih ističe i razvija i tako potiskuje negativne težnje. Da duboko vjeruje u kvalitete svojih učenika Socijalizacija: da odgojenici prihvaćaju svoje društvene obveze, da imaju pozitivan stav prema zajednici, da prihvaćaju njene norme i disciplinu i poštuju njene članove. Jedinstvenosti: jedinstvo moralnih zahtjeva i utjecaja. Zahtjevi koji se postavljaju moraju biti usklađeni. Dosljednost: traži sustavno i dosljedno provođenje određenih postupaka, metoda, načela,… Primjerenost: svaka odgojna mjera, zadatak budu u skladu s dobnim osobinama učenika, njegovim snagama i mogućnostima i stupnjem razvitka.

Metodski postupci: oni su ukupnost postupaka usmjerenih na oblikovanje moralnog profila odojenika.

Metoda poučavanja: djelovanje na svijest učenika u svrhu formiranja etičkih pojmova, sudova i stavova. Uključuje objašnjavanje, etički razgovor, predavanje od pitanjima morala.

Metoda uvjeravanja: djelovanje na svijest i emotivni život odgojenika jasnim interpretacijama moralnih stavova ili postupaka, sa svrhom da se u njemu formiraju moralni stavovi i uvjerenja (filmovi, prilog u tisku, literarni junaci,stvaranje ideala,…

Metoda navikavanja:vježbanje u moralnim postupcima i navikavanje u procesu rada

Metoda sprečavanja: odvikavanje od loših uvjerenja i navika i formiranje pozitivnih

4. ESTETSKI ODGOJ

Uočavanje, doživljavanje, vrednovanje i stvaranje lijepog pretpostavlja odgovarajuće sposobnosti. One nisu biološki dane, već su pedagoški izrađene. Trebaju se razviti u procesu odgoja. Zato je važan estetski odgoj.

Povijesna zasnovanost: estetski odgoj kao odgojno područje pojavio se još u antičko doba i sastavni je dio odgojne djelatnosti sve do danas. Atenski odgoj težio je za harmonijskim razvitkom čovjeka, za skladnim razvitkom duha i tijela. Prožimao ga je razvijen smisao i težnja za ljepotom i dobroto, što se sažimalo u pojmu kaloolagatija. U srednjem vijeku estetski odgoj vezan je uz crkvu (glazba i pjevanje u funkciji bogoslužja) i viteška umijeća. Tijekom humanizma i renesanse u školama se izučava antička kultura i umjetnost. Traže se da življenje budi radost života. U tom razdoblju estetski odgoj zastupaju F.Rabelais, M. Montaigne,…

Teoriju estetskog odgoja obogatili su neohumanisti i predstavnici klasicizma u Njemačkoj krajem 18. st. (Humbolt, Schiller),. Početkom 19. st. veliku važnost estetskog odgoja u oblikovanju čovjeka uočio je njemački pedagog J.F.Herbart. on ga povezuje s moralnim odgojem i potrebom razvijanaj mnogostranih interesa. Industrijska revolucija i mehanizacija života dovela je do osiromašenja smisla za lijepo. Zato se javlja Pokret za umjetnički odgoj koji u početku ima gospodarsko značenje (uljepšavanje ind. produkata), a kasnije postaje pedagoški pokret koji je snažno afirmirao estetski odgoj. Tražilo se da se njeguje estetska kultura u školama i da svaki nastavni predmet bude u funkciji estetskog odgajanja učenika. Kasnije se javlja Novi odgoj reformni pedagoški pokret (Decroyle, Montessori, …). Prema njemu odgoj polazi od aktivnosti, a svrha mu je da razvija stvaralačke sposobnosti. Uvode umj. aktivnosti u školu: crtanje, glazbu, ritam, dramsko izražavanje.

Aktivnosti ovih pokreta prekinuli su prvi i drugi svjetski ratovi. Ali nakon njih ponovno oživljava zanimanje za pitanja estetskog odgoja (FEA – Međunarodno udruženje za umjetnički odgoj, INSEA – međunarodno udruženje za odgoj s pomoću umjetnosti)

Estetski odgoj – potreba, mogućnost i dužnost

Umjetnički odgoj i obrazovanje je stjecanje znanja, umijeća i navika, razvijanje stvaralačkih sposobnosti i njegovanje smisla za vrijednosti u području umjetnosti. To je profesionalno osposobljavanje umjetnika. Estetski odgoj i odgovarajuće obrazovanje nisu profesionalno usmjereni. Oni uvijek imaju općeobrazovni, općekulturni i općeodgojni karakter. Usmjereni su na izgrađivanje smisla za estetske vrijednosti uopće, tj. one koji se nalaze u umj, ali i one izvan nje (priroda, ljudsko društvo, rad, postupci). Estetski odgoj je dakle širi pojam. Takav odgoj bi trebao biti pristupačan svima. To proizlazi iz tri pretpostavke:

Potreba:društvena i individualna potreba za est. o. treba prožimati život čovjeka (Tolstoj: potreba za doživljavanjem i stvaranjem lijepog nalazi se u svakom čovjeku i treba biti zadovoljena)

Mogućnosti: u svakom čovjeku postoje mogućnosti za estetski odgoj i obraz., za razvitak estetskog smisla i sposobnosti

Dužnost: budući da postoje navedeni potreba i mogućnosti razvijanja estetskih sposobnosti, dužnost je škole i društvene zajednice da ostvaruju estetski odgoj i obrazovanje. Dužnost je suvremene škole da u svojih učenika bude zanimanje i smisao za estetske obilježja.

Sastavni dio skladnog razvitak osobnosti: estetski odgoj zahvaća sva područja psihičkog života – racionalno, emocionalno i voljno. Njime se produbljuje spoznavanje stvarnosti, doživljavanje i stvaralačko izražavanje. On je povezan s tjelesnim odgojem – kroz estetska obilježja tjelesnog odgoja – gimnastika, klizanje, plivanje,ples,…

Povezan je i s intelektualnim odgojem – u procesu estetskog odgoja aktiviraju se određene intelektualne funkcije i sposobnosti (predočavanje, stvaranje, kritičko mišljenje, mašta,…)

Povezanost i s moralnim odgojem. Estetski i umjetnički sadržaji pobuđuju moralne osjećaje. Prezentiraju se i prihvaćaju moralni stavovi, kriteriji. Umjetnost djeluje na moral snagom primjera umj. predstavljenim likovima.

Povezanost i s radnim odgojem. Produkti rada, sredstva za rad i radni proces moraju imati estetska obilježja. Radni odgoj može potpomoći stvaralačke aktivnosti u području estetskog odgoja, ali estetski odgoj može pridonijeti da se zadaci radnog odgoja ostvaruju brže, lakše.

II. TEMELJNA SVRHA I ZADACI ESTETSKOG ODGOJA

Važnost estetskog odgoja očituje se u razvijanju i izgrađivanju smisla za estetske vrednote, u poticanju osjećaja za lijepo, u formiranju estetskog ukusa u odgojenika. Na taj način estetski odgoj pridonosi potpunijem razvitku čovjeka. Postoje četiri zadatka es. o.: uočavanje, doživljavanje, ostvarivanje i vrednovanje lijepog.

Razvitak sposobnosti uočavanja lijepog: uočavanje lijepog je pretpostavka i temeljni uvjet svakog estetskog odnosa i ujedno prvi zadatak estetskog odgoja. Mladima treba omogućiti da promatraju ljepote, te da ih analiziraju i upozoravati ih na pojedina estetska svojstva. Ovaj prvi zadatak prezentira racionalnu komponentu koja uključuje osjetno percipiranje, ali i njihovo osmišljavanje, usvajanje određenih znanja i razvitak misaonih sposobnosti.

Formiranje sposobnosti estetskog doživljavanja: uočena estetska svojstva treba unutrašnje doživjeti da izazovu osjećaje divljenja, radosti, vedrine, poleta, oduševljenja. Takva emocionalna stanja oplemenjuju čovjeka, potiču ga na akcije i da sam kreira ljepotu. Dakle, estetsko doživljavanje produbljuje smisao za estetske vrijednosti, utječe na izgradnju estetskih stavova , kriterija pa i na estetsko djelovanje.

Izgrađivanje stvaralačkih estetskih sposobnosti: stvaralačke sposobnosti treba aktivno, sustavno, dugotrajno, uporno razvijati i izgrađivati. Aktivnim angažiranjem odgojenika u

organiziranim likovnim, glazbenim, dramskim, literarnim i ostalim aktivnostima, razvijaju se njihova umijeća i navike estetskog doživljavanja i više stvaralačke sposobnosti estetskog oblikovanja.

Njegovanje sposobnosti estetskog vrednovanja: odgojenici trebaju upoznati pojedine vrste umjetnosti, njihova svojstva i izražajne mogućnosti, moramo ih osposobljavati za interpretiranje estetskih obilježja, za uočavanje vrednota, njihovo kritičko prosuđivanje i izricanje vrijednosnih sudova na temelju estetske analize djela. To je prijeko potrebno za izgrađivanje estetskog ukusa.

III. SADRŽAJNA PODRUČJA I MOGUĆNOSTI OSTVARIVANJA

Ostvarivanje u nastavi: nastava u školi uključuje mnogo nastavnih predmeta koji pružaju široke mogućnosti za estetsko odgajanje učenika (likovni, glazbeni, književnost,…) Svi oni omogućuju da se steknu potrebna znanja, izgrade stavovi i vrijednosni kriteriji, da se formiraju umijeća i navike, i razviju stvaralačke i kritičke sposobnosti. Glavni im je cilj da upoznaju učenike s konkretnim vrstama umjetnosti. Važan je i tjelesni odgoj u pogledu estetske kulture ljudskog tijela (razvijanje smisla za skladnost, koordinaciju, ritam, pokret,…).

Književnost (estetski oblikovan izraz u svakodnevnom životu, umijeće pisanja i izražavanja), predmeti prirodnih znanosti (ljepota prirode i prirodnih pojava), humanistički predmeti (ljepota u međuljudskim odnosima i društvenom životu),radni i tehnički predmeti (estetska obilježja radnog procesa)

Ostvarivanje u izvannastavnim aktivnostima: od izvannastavnih aktivnosti vezanih uz es. o. najvažnija su kulturno – umjetnička društva (likovne, glazbene,literarne, plesne sekcije,…). Prednost je što učenici slobodno biraju umjetničko područje koje ih zanima i svojim sadržajem proširuju mogućnosti estetskog odgoja. Važno je osigurati da se rezultati učeničkih aktivnosti javno predstave jer im to pruža motivaciju za daljnji rad (školske priredbe,…). Također u sklopu izvannastavnih aktivnosti učenici mogu izdavati školske novine, časopis, izrađivati plakate, albume, pisati pjesme, ilustracije (razvijanje i usavršavanje est. ukusa)

Ostvarivanje u širem školskom životu: sredina u kojoj učenik živi treba biti ispunjena ljepotama koje ga nadahnjuju i razvijaju mu ukus.upravo taj „esteticizam“ svakodnevnog života ima presudnu ulogu u formiranju navika kulturnog i estetskog odnosa prema okolini i ljudima koji se u njoj nalaze. Stoga učenici mogu ukrasiti i svoje škole (unutar i van). Takvi radovi potpomažu i osjećaj dužnosti i odgovornosti. Važni su i posjeti i ekskurzije ustanovama u kojima se mogu promatrati umjetnička djela (muzeji, galerije, kazališta,izleti.)

IV. METODIČKE PRETPOSTAVKE REALIZACIJE

Važniji činitelji: obitelj (ovisi o kulturnoj razini i razini estetske kulture roditelja; od rane dobi počinju se formirati navike koje us osnove te kulture; estetski izgled doma, čitanje knjiga i bajki, izleti u prirodu, odlasci s roditeljima u dječja kazališta, muzeje,…)

Dječji vrtić (estetska atmosfera, kreativne aktivnosti – igre, crtanje, građenje, pjevanje,…)

Škola (najvažniji činitelj estetskog odgoja. Tu se obavlja sustavno estetsko izobražavanje i odgajanje)

Domovi (estetski ambijent života u domu, estetske i umjetničke slobodne aktivnosti)

Sredstva priopćavanja (radio, tv, Internet, tisak,…)

Kulturne institucije (galerije, muzeji, kazališta, knjižnice, …)

Glavni zahtjevi: kvalitetnost sadržaja i sredstva u esteskom odgoju, prava umjetnička djela tako da izazivaju snažne dojmove i potiču na aktivnost. Odgojna vrijednost sadržaja i sredstava (djela koja povezuju estetske i moralne vrijednosti), pristupačnost sadržaja i nastave (treba birati estetski i umjetnički vrijedne sadržaje i sredstva, ali samo ona koja su pristupačna odgojenicima), uvažavanje interesa u estetskom odgoju (treba pratiti interese učenika, ali ih i pobuditi ako nisu zainteresirani za određeno umj, područje), zornost u estetskom odgoju (percipiranje, zorno predočavanje je temeljna pretpostavka i početak svakog estetskog čina), aktivnost u estetskom odgoju (bez aktivnosti i misaonog i emocionalnog angažiranja nemoguće je shvaćanje ljepote i umjetnosti), postupnost u estetskom odgoju (od bližeg prema daljem, poznato – nepoznato, konkretno – apstrakno,…), sustavnost u estetskom odgoju (svi sadržaji trebaju biti međusobno povezani i sređeni u odgovarajući logički sustav), mnogostranost u estetskom odgoju (poterbno šire ili uže upoznavanje različitih umjetničkih područja, specifičnosti i obilježja), individualizacija u estetskom odgoju (upoznati individualna svojstva odgojenika i uvrstiti ih u proces njegovog estetskog odgoja)

Metodski postupci:

Promatranje – dovodi učenike u neposredni kontakt s estetskim svojstvima u prirodi, društvenoj sredini ili u pojedinim vrstama umjetnosti. Bez takvog kontakta ne bi bilo moguće uočavanje estetskih vrijednosti.

Slobodno izražavanje – razvijanje sposobnosti odgojenika. Potrebni su poticaji na koje će on reagirati slobodnim izražavanjem, a to vodi do stvaralačkog procesa u kojem se izražavaju njegove stvaralačke mogućnosti i razvijaju stvaralačke sposobnosti.

Estetska analiza: dublje upoznavanje umjetničkog djela i svih njegovih kvaliteta. Konačna svrha joj je razvijanje sposobnosti vrednovanja. Zadire se u dubinu tog djela.

5. RADNI ODGOJ

Čovjek je stvaralačko, radno biće. Uloga rada u čovjekovu životu je toliko važna da se njome objašnjava i postanak čovjeka kao ljudskog bića. Rad je osnova života i bitno određenje čovjeka kao ljudskog bića. Sve što je čovjek ostvario u povijesti je rezultat rada. Rad privikava čovjeka na točnost, savjesnost, pravednost, on oplemenjuje i odgaja.

I. RADNI ODGOJ KAO TEMELJNO ODGOJNO PODRUČJE

Argumenti u prilog postavljene teze: odgojna područja zasnivaju se na bitnim određenjima čovjeka kao ljudskog bića. Tjelesnom odgoju je osnova čovjekov organizam i zdravlje, intelektualnom – intelekt kojim se čovjek uzdigao iznad svih živih bića, moralnom – čovjekova društvenosti moralitete, estetskom – smisao za skladnost i ljepotu, a radnom odgoju – ljudska aktivnost, rad i stvaralaštvo.

Odgoj ima tri osnovne funkcije, njima odgovaraju tri zadatka (materijalni, funkcionalni i odgojni ) , a ima i tri komponente (racionalna, emocionalna, voljno – djelatna)

Kroz proces radnog odgoja odgojenici stječu potrebna znanja, umijeća i navike da bi mogli uspješno djelovati – materijalni zadatak

Razvijaju svoje radne, tjelesne i intelektualne sposobnosti – funkcionalni zadatak

Vezan je za prihvaćanje radnih zadataka i za pozitivan odnos prema radu – odgojni zad.

Procesi rada i radnog odgoja pretpostavljaju najprije određena znanja i mogućnosti shvaćanja – racionalna komponenta

Pretpostavljaju prihvaćanje radnog zadatka, čuvstveni odnos prema radu – emocionalna kom.

Pretpostavljanju određena radna umijeća i navike – voljno – djelatna komponenta

Još nekoliko aspekta radnog odgoja: filozofski (rad omogućuje neprestani napredak i usavršavanje), etički (osjećaj dužnosti i odgovornosti), sociološki (rad povezuje ljude, snaga, timski rad, zajedništvo), psihološki (rad može postati izvor sreće i zadovoljstva, motivira, oduševljava), pedagoški (rad je najmoćnije sredstvo odgajanja.)

Smisao i značenje radnog odgoja: osnovni smisao r.o. je u tome da potpomogne i omogući mnogostraniji razvitak osobnosti, da čovjek ovlada kulturom rada, radno – tehničkom kulturom. Od 20. st imamo pojavu znanstveno – tehničke revolucije. Pod utjecajem znanstvenog i tehničkog napretka usavršena su sredstva za proizvodnju i metode rada, radni zadaci postali su složeniji. Stoga je ranike sve potrebnije svestrano opće i tehničko obrazovanje, kultura rada i tehnička kultura – što se naziva radnim i tehničkim odgojem.

Javljaju se i pojmovi: odgoj (radni odgoj, tehnički odgoj,…), obrazovanje (politehničko obrazovanje, tehničko obrazovanje,…), nastava (radna nastava, proizvodna nastava, …), rad (proizvodni rad, društveno – korisni rad, samoposluživanje, produktivan rad učenika,…)

II. ZADACI RADNOG ODGOJA

Temeljni smisao i svrha radnog odgoja, je da svakom čovjeku omogući da ovlada kulturom rada, radno – tehničkom kulturom, da ga se pripremi i osposobi za ekonomičan, visokoproduktivan, stvaralački rad i da se time potpomogne potpuniji razvitak čovjeka kao ljudskog, praktičnog, produktivnog , stvaralačkog bića.

1. odgojni zadatak: razvijanje pozitivnih stavova i odnosa prema radu do formiranja pozitivnih svojstava osobnosti i karaktera. Razvijanje pozitivnih stavova prema manualnom i intelektualnom radu i radnim ljudima na svim područjima djelatnosti. Obogaćivanje emocionalnog života, te glavni smisao odgojnog zadatka sastoji se u razvijanju radnog morala i formiranju pozitivnih svojstva osobina i karaktera.

2. obrazovni zadatak: ovaj zadatak pretpostavlja usvajanje određenog sustava znanja iz područja tehničkih znanosti. Zatim znanja o znanstvenim osnovama i načelima proizvodnje, o glavnim proizvodnim granama, o modernoj tehnologiji i organizaciji proizvodnje, osnove ekonomskih znanja i tehničko crtanje. Razvija se i umijeća i navike rukovanja osnovnim alatima, strojevima, umijeća pri izradi, čitanju i crtanju tehničkih crteža i ostale tehničke dokumentacije, te kod primjere higijensko – tehničke zaštite, …

3. rekreativni zadatak: veza radnog odgoja sa pedagogijom slobodnog vremena. Praktično – tehničke djelatnosti u slobodnom vremenu, hobiji na radno – tehničkom području (fotoamaterstvo, modelarstvo, elektrotehnika, strojarstvo, kompjutorska tehnika,…). Ovakva rekreativna zanimanja pobuđuju vedro raspoloženje, zadovoljstvo,radost,…

4. radno – profesionalni zadatak: stručno obrazovanje pretpostavlja radni odgoj kao platformu od koje polazi, na kojoj se zasniva i izgrađuje. Stoga prije prijelaza na stručno treba se prvo upoznati ono opće, a to nudi radni odgoj. Može pomoći učenicima, roditeljima i učiteljima da uspješno riješe pitanje profesionalne orijentacije.

III. SADRŽAJNE KOMPONENTE I MOGUĆNOSTI OSTVARIVANJA

Osnovno tehničko obrazovanje: uže tehničko obrazovanje. Riječ je o upoznavanju tehnike, sustava tehničkih znanosti, elementarnih osnova tehničkog područja, opća načela – čini osnovu tehničke kulture suvremenog čovjeka

Poznavanje suvremene proizvodnje: ili osnovno proizvodno obrazovanje – potreba razlikovanja područja tehnike od proizvodnog područja, područja tehničkih znanosti od područja njihove primjene u proizvodnji. Obuhvaća aspekt gospodarskih djelatnosti, organizacijski, ekonomski i društveni aspekt.

Osnove ekonomskih znanja: razvitak proizvodnog sustava i sustava upravljanja pretpostavlja da svaki građanin poznaje osnovna ekonomska pitanja. Osnovno ekonomsko obrazovanje obuhvaća – najvažniji pojmovi iz ekonomije, znanja o ekonomskim odnosima, osnove našeg društveno – ekonomskog sustava, organizacije gospodarstva, ekonomika poduzeća,…)

Tehničko crtanje: pomoću njega se ostvaruje tehnička pismenost učenika. Crtanje i izrada tehničkih crteža, skica, tablica, formula, simbola, proračuna, uputa, tehnika mjerenja, poznavanje i rad s instrumentima za mjerenje, radna disciplina i sposobnost organiziranja radnog mjesta.

Ovladavanje radnim umijećima i navikama: kada se sve prethodno usvoji potrebno je formirati elementarna umijeća i navike, razvijanje sposobnosti i osposobljavanje za praktičan i produktivan rad. Dakle radno – praktični aspekt obrazovanja u sastavu radnog i teh. odgoja.

Ostvarivanje u nastavi:

Nastavni premeti tehničkog karaktera: TEHNIČKA KULTURA – od 5. – 8. razreda. , INFORMATIKA I GOSPODARSTVO. Također svaka nastava predmeta tehničkog karaktera zahtijeva i odgovarajuće radne uvjete – prostor za rad, sredstva rada, oprema, materijal,…

Nastava prirodne grupe predmeta: temeljita znanja iz fizike, matematike, kemije, biologije omogućuju dublje shvaćanje primjene znanstvenih zakona u tehnici i proizvodnji.

Nastava društvene grupe predmeta: društvena strana procesa proizvodnje – nastava društvene grupe predmeta treba uskladiti s ostvarivanjem zadataka radnog i tehničkog odgoja.

Nastave ekskurzije proizvodno – tehničkog karaktera: izlazak i školske zgrade i posjećivanje brojnih zgrada tehničko – proizvodnog karaktera. (poduzeća, centrale, farme, tehnički muzeji.

Ostvarivanje u izvannastavnim aktivnostima:

Klubovi mladih tehničara: učeničke organizacije, aktivnim radom populariziraju tehniku, proširuju tehničku kulturu i unapređuju tehnički odgoj učenika.

Samostalne tehničke grupe ili sekcije: djelatnost gotovo ista kao i kod prvih. Češće u sr.školi

Učeničke udruge: učeničke organizacije u školama koje se bave produktivnim radom.

Neki masovni oblici rada: u organizaciji škole masovna popularna predavanja o tehničkim postignućima, tehničkim novinama, večeri posvećene tehnici i znanosti,…

Ostvarivanje u učeničkom produktivnom radu: Proizvodni rad učenika:proizvodnja materijalnih dobara i postizanje određenih ekonomskih vrijednosti. Stjecanje novih znanja, umijeća i navika., aktiviranje učenika u cjelokupnom odgojno – obrazovnom procesu.

Proizvodna praksa u gospodarskim organizacijama: organizirani oblika produktivnog rada u sastavu proizvodnog procesa gospodarskih organizacija. Učenici upoznaju to kao cjelinu.

Društveno – korisni radovi: razl. oblici praktičnog rada, koji imaju društvenu vrijednost.

IV. VAŽNIJI ČINITELJI I OSNOVNI ZAHTJEVI

Obitelj: ona odgaja načinom i unutrašnjom organizacijom života i rada. Takav odgoj je prirodan i nenametljiv. Rad se doživljava kao sastavni dio života. Od najranije dobi se razvija pozitivan odnos prema radu i ljudskim dužnostima. Ne treba oslobađati djecu radnih obveza jer se onda može dogoditi da se ne stvore radne navike, što je kasnije vrlo teško ispraviti.

Odgojne institucije: različitih vrsta i stupnjeva dužne su ostvarivati i zadatke radnog odgoja. Započinje u vrtiću osnova, a prvi i sustavni radni i tehnički odgoj se javlja u školama i izvanškolskim odgojnim institucijama. U domovima npr. svatko ima svoju ulogu i uči se odgojenike dosjećaju odgovornosti i dužnosti.

Hrvatska zajednica tehničke kulture: ona najraznovrsnijim oblicima rada (tečajevi, predavanja, seminari, ekskurzije,…) upoznaje svoje članove sa suvremenom tehnikom, omogućuje im da ovladaju njome i unapređuju je.

Proizvodne organizacije: surađuju s školama, drugim odgojnim institucijama i hrv. zajed. Tehničke kulture te na taj način promiču tehničku i znanstvenu kulturu.

Osnovni zahtjevi:

Praktična svrsishodnost: upozorava da cjelokupno sadržaj rada na području radnog i tehničkog odgoja, sva znanja, umijeća i navike trebaju biti u funkciji života. Da pomognu pojedincu u životu, da imaju životnu vrijednost.

Tehnička mnogostranost: politehničnost – nalaže da rad na ostvarivanju radnog i tehničkog odgoja bude raznovrstan i mnogostran. Interese i aktivnosti treba usmjeriti na različita područja ljudske djelatnosti, tehnike i proizvodnje.

Zahtjev pristupačnosti: radni zadaci na ovom području moraju biti u skladu s mogućnostima, snagama i sposobnostima i dobi učenika.

Zahtjev racionalnosti: znači da neki posao treba dobro, ekonomično organizirati, štedjeti snagu, materijal i vrijeme, dakle skup mjera usmjerenih na poboljšanje, pojednostavljenje i pojeftinjenje procesa rada ili proizvodnje.

Zahtjev za jedinstvom teorije i prakse: ima spoznajno i društveno – ekonomsko značenje. Spoznajno se očituje u osnovnom putu – ovladavanju teorijskim znanjima i njihovoj primjeni u praksi. učenike treba osposobiti da znaju stečeno znanje primijeniti u praksi, u radu ili daljnjem življenju. A društveno – ekonomski aspekt se očituje da suvremeni uvjeti traže jedinstvo teorije i prakse. Suvremena proizvodnja i sva područja čovjekove djelatnosti traže ljude mnogostranog obrazovanja i sposobnosti, širokog teorijskog i praktičnog obrazovanja u isto vrijeme.

Treći dio

PODRUČJA REALIZACIJE

Prvo poglavlje

OBITELJSKI ODGOJ

Obitelj je najsnažniji činitelj oblikovanja osobnosti, te najjače djeluje u predškolsko i mlađe školsko doba te je u prvom razdoblju djetetova života obitelj najpogodnija za razvitak i odgoj djeteta.

Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od tjelesnog, intelektualnog i moralnog života. Kada se govori o odgojnom djelovanju i izgradnji osobnosti smatra se da važniji utjecaj ima obitelj nego škola.

1. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI

Odgoj počinje u obitelji. U njoj se rađa novi čovjek i u njoj započinje proces njegova razvitka i oblikovanja. Odgojna funkcija obitelji spada među njene najstarije i najvažnije funkcije. U obitelji se javljaju neke okolnosti iz kojih proizlaze posebne mogućnosti odgojnog djelovanja u uvjetima obiteljskog života. Za to su potrebni određeni uvjeti. Prvi takav uvjet su skladni obiteljski odnosi koji osiguravaju stabilnost obitelji, ugodnu i privlačnu atmosferu za sve članove.

Razlikujemo:

Potpunu obitelj koju čine oba roditelja, djeca, moguće i bake, djedovi, ujaci, tete koji žive u zajedničkom obiteljskom domu. Oba roditelja potrebna su za pravilan psihički, intelektualni i moralni razvitak svake djevojčice i dječaka jer ih oponašaju i identificiraju se s njima.

Nepotpuna obitelj je ona u kojoj nedostaje jedan od roditelja, što znači da nedostaje jedan odgojitelj sa svojim specifičnim mogućnostima odgojnog djelovanja. Treba razlikovati objektivne i subjektivne razloge koji uvjetuju pojavu nepotpune obitelji. Objektivni su smrt roditelja, što čini manje odgojnih teškoća. Subjektivni je odlazak jednog roditelja zbog razvoda ili nekog drugog razloga. Nepotpuna obitelj je svaka u kojoj nedostaje briga za djecu i ne vlada normalna i zdrava obiteljska atmosfera.

Zapuštene obitelji su one u kojima su djeca zanemaren, prepuštena sama sebi, ulici, asocijalnim grupama. Posljedice su asocijalno i delikventno ponašanje djece.

Drugi uvjet je adekvatan položaj djeteta u obitelji što znači da se dijete u obiteljskom domu osjeća sigurno i zadovoljno. Dijete u obitelji prihvaća socijalna i moralna pravila i prije nego što ih je sposobno shvatiti. Obitelj je prva mala društvena zajednica u kojoj se vrši proces socijalizacije i očovječenja čovjeka, uska je povezanost između obiteljskog i šireg društvenog života.

Treći uvjet je psihička, socijalna i moralna zrelost roditelja, pedagoški osjećaj i određena razina pedagoške kulture. Roditelj je po svojoj roditeljskoj funkciji odgojitelj, a uspješno

mogu odgajati samo zrele i stabilne osobe koje poznaju svrhu odgoja i temeljne pretpostavke pravilnog odgoja.

Četvrti uvjet uspješnog odgoja su sređene ekonomske prilike koje omogućuju djeci potrebne uvjete za život i optimalan razvitak tjelesnih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih sposobnosti.

2. SVRHA, ZADACI I SADRŽAJ OBITELJSKOG ODGOJA

Temeljna uloga obitelji sastoji se u prenošenju stečenih iskustava na mlade ljude. Temeljna svrha obiteljskog odgoja je razvitak i izgrađivanje sposobnog, čestitog, marljivog i uljuđenog čovjeka da se njime mogu ponositi roditelji i rođaci, prijatelji i sredina iz koje je potekao. Obitelj postavlja osnove tjelesnog, moralnog, intelektualnog, estetskog i radnog odgoja.

U području tjelesnog odgoja obitelj osigurava potrebne uvjete za život i razvoj djeteta, od prehrane, odmora, sna, aktivnosti, higijenskih uvjeta… Normalan rast i razvoj preduvjet su odgoja zdravih građana.

Intelektualni zadatak očituje se u razvijanju raznih interesa, radoznalosti, sposobnosti memoriranja, shvaćanja, rasuđivanja, zamjećivanja, formiranju prikladnih navika, umijeća…

Moralni zadatak sadrži dobre primjere razumijevanja, pažnje, nesebičnosti, pomaganja, ljubavi, istine…

Estetski zadatak pretpostavlja sposobnosti uočavanja, doživljavanja, stvaranja, vrednovanja lijepog. Da bi se one razvile dijete treba biti okruženo lijepim i upućivano na ljepotu u prirodi, okolišu, upućivano na umjetnička ostvarenja.

Radni zadatak traži uključivanje djece u obiteljske poslove. Treba im davati manje zadatke u skladu sa njihovim mogućnostima, tako se razvijaju radišnost, točnost, odgovornost, pozitivan odnos prema radu.

Sadržaj obiteljskog odgoja podrazumijeva usmeno komuniciranje, ali i druge izvore znanja poput knjiga, filmova, programa kulturnih institucija. Obrazovni zadaci podređeni su pri tome odgoju.

Obiteljski odgoj mora biti vrlo dobro osmišljen, organiziran, sustavno i dosljedno proveden.

Aktualno je i pitanje odgajanja mladih za humane odnose i odgovorno roditeljstvo čime bi se trebali postići smisao za ljubav, međusobno razumijevanje i humanizaciju odnosa, vladanje sobom i odgovorno ponašanje, pripremanje za brak i obiteljski život, želju za potomstvom, odgovorno roditeljstvo, pravilan odgoj djece te se žele izbjeći neželjene pojave kao neadekvatno i neželjeno ponašanje prema osobama drugog spola, sukobi, psihičke poteškoće, oboljenja, neželjena začeća, prekidi trudnoće, prostitucija, homoseksualnost, narkomanija, labilnost…

3. RODITELJI KAO ODGOJITELJI

Roditelji su po svojoj prirodnoj i društvenoj funkciji odgojitelji. U ranom djetinjstvu majka je najvažniji odgojitelj te o njezinoj brizi, njezi, ljubavi, ovisi formiranje osobnosti, tjelesno i duševno zdravlje djeteta. Ukoliko majka ne obavlja dobro svoj posao javljaju se kod djece psihički poremećaji. Krajem ranog djetinjstva sve važniju ulogu dobiva otac kao odgojitelj. Otac i majka se međusobno dopunjuju i dijete se osjeća sigurno, radosno i sretno.

Odgovorno i savjesno odgajanje djece podrazumijeva da su i odgojitelji dobro odgojeni i da su zrele i dobro formirane osobnosti. Važna komponenta dobrog odgojitelja i odgojnog rada je autoritet, o kojem ovise uspjeh i snaga odgojnog djelovanja. Pogreška koju neki roditelji rade je oslobađanje djece od teškoća preuzimanjem dužnosti i obaveza koje bi trebala obavljati djeca, na sebe. Druga krajnost je pretjerana strogost što znači zahtjevnost, grubost, često kažnjavanje. Javljaju se i pedocentristička shvaćanja o apsolutnoj djetetovoj slobodi, tj. Dijete postaje centar obitelji, svi mu se podređuju, ono upravlja i naređuje, udovoljava se svim njegovim željama. U novije vrijeme javlja se i tzv. Životni materijalizam, kada materijalne vrijednosti potiskuju etičke, kulturne, estetske… Slabi odgovornost za odgoj djece u obitelji. Roditelji novcem žele nadoknaditi nedostatak brige o djetetu. Još jedna pogreška je što neki roditelji odgajaju svoju djecu onako kako su njih odgajali njihovi roditelji bez ikakve kritičke provjere i primjene postignuća pedagogijskih znanosti.

4. PEDAGOŠKA KULTURA RODITELJA

Pod pedagoškom kulturom podrazumijeva se određen fond znanja i sposobnosti kojima se osigurava svrsishodno, organizirano i dosljedno odgojno djelovanje. Da bi se moglo na taj način odgajati potrebno je poznavati ciljeve i zadatke odgoja, osnove dječje i razvojne psihologije, teoriju i praksu odgoja, osnove pedagogije i obiteljsku pedagogiju i ovladavanje umijećem odgoja.

Načini i sredstva obiteljskog odgoja i pedagogije:

- Poštovanje osobnosti djeteta – prvi zahtjev obiteljskog odgoja. Dijete je osobnost u razvitku te sve mora biti usmjereno na to da se izgradi potpuna osobnost. Da bi se postigla konačna svrha dijete se mora tretirati kao osobnost. Dužni smo dijete uvažavati, odnositi se prema njemu taktično, razgovarati, slušati, ali i zadavati mu prikladne dužnosti u skladu sa mogućnostima.

- Načelo pozitivne orijentacije – zahtjev da se roditelj u odgojnom radu oslanja na pozitivna svojstva pojedinog djeteta te ga podržavati i bodriti.

- Načelo međusobnog povjerenja nalaže da među roditeljima i djecom mora vladati puno povjerenje.

- Načelo jedinstvenosti podrazumijeva skladno odgojno djelovanje oba roditelja. Ukoliko nema sklada odgojni rezultati će vrlo često biti slabi ili negativni.

- Načelo dosljednosti traži od svakog odgajatelja da ostane dosljedan sam sebi. Odstupanja nisu poželjna.

- Način individualnog prilaženja – svako dijete je posebno i u skladu s tim posebnostima trebaju se provoditi odgojne mjere.

Odgojna sredstva:

- Pozitivan primjer roditelja u međusobnom odnosu, u odnosu na djecu i druge članove obitelji. Snažno je i djelotvorno odgojno sredstvo i njegova snaga je u konkretnosti, zornosti, uvjerljivosti.

- Navikavanje na istinu, rad, red, odgovornost, kulturno ponašanje.- Zapošljavanje i osamostaljivanje - zapošljavanje igrom, sportom, čitanjem,

kulturnom razonodom. Djeca su tako zaposlena vrijednim zanimanjima koja razvijaju njihove sposobnosti, aktivno su uključena u život i osamostaljuju se.

- Dnevni red – točno određeno vrijeme za rad, odmor, učenje, igru, kućanske poslove.- Razgovaranje, savjetovanje, organiziranje proslava, stvaranje ideala, razvijanje

smisla za etičke i druge vrijednosti- Priznanje, pohvala, nagrada, obećanje, natjecanje- Nadzor, skretanja, upozorenja, zahtjev, zabrana, prijetnja, kazna – kada želimo

djecu odvratiti od loših postupaka i utjecaja. Ovdje blaža i preventivna sredstva imaju prednost pred represivnima.

- Suradnja s drugim činiteljima i institucijama – škole, domovi, Crkva, vrtić, kulturne institucije

5. OBITELJSKA PEDAGOGIJA

Obiteljska pedagogija je pedagogijska disciplina koja proučava obiteljski odgoj . Predmet njenog istraživanja i unapređenja je odgoj u obitelji od rođenja djeteta i tijekom cijelog razdoblja dok obitelj ima utjecaj na mladog čovjeka. Ova grana osmišljava i osvjetljava odgojni proces u specifičnim uvjetima obiteljskog života. Glavna svrha je izučavanje zakonitosti i unapređivanje obiteljskog odgoja.

Zadaci obiteljske pedagogije:

- Da proučava obiteljski odgoj i njegove specifičnosti, uočava i formulira zakonitosti i obogaćuje pedagogijske spoznaje

- Da na temelju postignutih spoznaja razrađuje teorijske osnove- Da znanstveno – kritički vrednuje postignuća obiteljskog odgoja i obiteljske

pedagogije

Komensky je postavio temelje predškolskog i obiteljskog odgoja te obiteljske pedagogije.

Drugo poglavlje

PREDŠKOLSKI ODGOJ

Osnove zdrave tjelesne konstitucije, temelji intelektualnog, emocionalnog, voljnog života, prve spoznaje, osobine, zanimanja, oblikuju se već u predškolsko doba. O odgojnim uvjetima u kojima se dijete nalazi u tom razdoblju ovisi njegov kasniji razvitak, a propuste iz tog razdoblja nemoguće je nadoknaditi.

Smisao predškolskog odgoja je da se djeci osiguraju povoljni uvjeti za pravilan razvoj. Predškolski odgoj ostvaruje se u obitelji i društvenim ustanovama. Suvremena znanost tvrdi kako je zdrava obiteljska sredina najvažniji odgojni činitelj u tom razdoblju.

Predškolsko doba: mlađe od 3 do 4 g., srednje od 4 do 5 g., starije od 5 do polaska u školu.

1. ODGOJ U RANOM DJETINJSTVU

Rano djetinjstvo je razdoblje u životu čovjeka u kojem se postavljaju temelji cjelokupnom daljnjem tjelesnom i psihičkom razvitku. Najvažniji zadatak odgoja u ovom dobu je briga za pravilan razvitak djetetova organizma i jačanje njegova zdravlja. Posebno značenje imaju pravilna i redovna prehrana, higijenski uvjeti života, pravilan raspored života, razgovor s djetetom, pjevanje, igra, poticanje na promatranje.

Odgoj se također ostvaruje i u dječjim jaslicama i domovima. Jaslice su javne ili privatne ustanove za njegu zaštitu i odgoj od prve do treće godine života. Brinu se razvoj i razvitak djeteta usporedo s roditeljima.

Dječji domovi su socijalno – odgojne ustanove za njegu, zaštitu i odgoj djece u ranom djetinjstvu, ali i za djecu predškolske i školske dobi. Za razliku od jaslica domovi preuzimaju u potpunosti brigu o djeci koja nemaju roditeljsku brigu. U domovima je više zastupljena socijalna skrb i medicinsko – higijenska njega, a budući da djeca tu borave cijeli dan, raspored je složeniji i potpuniji.

2. ODGOJ U PREDŠKOLSKO DOBA

Posebno važno mjesto pripada odgoju u predškolsko doba jer je to razdoblje intenzivnog buđenja i razvijanja mentalnih snaga i sposobnosti te se tada postavljaju temelji kojima je determiniran cjelokupan proces daljnjeg razvitka i oblikovanja čovjeka.

Ovo doba obuhvaća razdoblje života od treće godine do polaska u školu.

Svrha predškolskog odgoja je ostvarivanje konačnog cilja odgoja, odnosno potpun razvitak čovjeka.

Područja:

- Tjelesni odgoj – pravilna prehrana, higijena, dnevni red, tjelovježba, igra, boravak na suncu i zraku

- Intelektualni odgoj – omogućuje da dijete upoznaje svijet oko sebe, da stekne prva iskustva i spoznaje, razvija svoje sposobnosti. Treba ga poticati na promatranje, upozoravati na ono što je važno, razgovarati, ogovarati na pitanja, igrati se , čitati mu.

- Moralni odgoj – poticati dijete na razlikovanje dobra od zla, pošteno od nepoštenog, pravdu od nepravde, red od nereda, istinu od laži…, poticati pozitivan odnos prema sebi, ljudima, prirodi…

- Estetski odgoj – potiče i razvija dječje zanimanje za skladno i lijepo, sposobnost uočavanja lijepog u prirodi, okolini, čak i u umjetničkim tvorevinama. Prezentirati im

prikladne primjere iz glazbe, literature, likovne umjetnosti, poticati ih da crtaju, pjevaju, plešu, pričaju…

- Radni odgoj – iako dijete tada još ne može shvatiti ulogu rada u životu, ono rado oponaša pa ga treba poticati da sudjeluje u pospremanju, kućanskim poslovima

Predškolski odgoj ostvaruje se i u vrtićima i dječjim domovima. Vrtić je temeljni tip ustanove za djecu predškolske dobi. Pruža djeci svestran odgoj te ih priprema za školu i život. Djeca borave u vrtićima dok su im roditelji zauzeti. Postoje 3 odgojne grupe: mlađa grupa (4. g.), srednja (5) i starija (6). Djeca se razvrstavaju po kronološkoj dobi, ali pravi je kriterij tjelesna i psihička razvijenost. U vrtićima radi stručno – pedagoško osoblje.

3. SADRŽAJ I ORGANIZACIJA RADA U DJEČJEM VRTIĆU

Sadržaj odgojnog rada proizlazi iz dječje okoline. Otuda dolaze poticaji za promatranje, uočavanje, upoznavanje, razvijanje tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Glavno vrelo spoznaje je priroda. To se dopunjuje razgovorom, čitanjem, promatranjem slika. Smjernice ili programi odgojnog rada u vrtićima uključuju tjelesni i zdravstveni odgoj, upoznavanje okoline, razvijanje govorne sposobnosti, matematičkih predodžbi, moralnih osobina, estetskih svojstava, formiranje radnih navika. Ovi sadržaji razvrstani su u nekoliko područja:

- Dijete i njegova okolina – upoznavanje prirode i društvene sredine- Govor, izražavanje i stvaranje- Zdravstvena i tjelesna kultura

Postoje i dva organizacijska oblika odgojnog rada koja povezuju ova područja, a to su slobodne dječje igre (stvaralačke i igre s pravilima) i usmjerene aktivnost koje organizira ih odgojitelj prema programu traju između 10 i 40 min dnevno. Odgojni rad u vrtiću odvija se i prema nekim zakonitostima, odnosno zahtjevima: zahtjev zanimljivosti, aktivnosti, zornosti, primjerenosti, individualizacije, socijalizacije.

4. PROBLEM HOSPITALIZMA

Malom je djetetu u prvim godinama života potrebna nježnost, emocionalna vezanost uz bliske osobe, osjećaj sigurnosti i mnogo individualnih kontakata što se u vrtiću zbog broja djece ne može ostvariti koliko je potrebno. Prijelaz iz roditeljskog doma u jaslice često izaziva šokove u male djece, često se javlja potištenost, usporen razvitak govora i opći dječji razvoj. U tom razdoblju najbolji odgojitelji su majka i otac, odnosno baka i djed, ako roditelje treba zamijeniti. Još delikatnije pitanje je smještaj djece u dječje domove gdje su sasvim hospitalizirana bez roditelja i gdje nemaju uvjete za tjelesni, psihički, socijalni i emocionalni razvoj. Međutim, domovi su potrebni u određenim situacijama, bilo da se tu smještaju djeca koja su bez roditelja ili ona koja ih imaju, ali čiji se roditelji za njih ne žele ili ne mogu brinuti.

Između dva svj. rata osnovano je u svijetu više dječjih domova za predškolsku djecu koje su vodili dječji liječnici, a radilo se o eksperimentalnim ustanovama. S higijenskog i medicinskog stajališta bili su uzorno uređeni dok su rezultati u pogledu tjelesnog i mentalnog razvoja djece bili katastrofalni. Velika je bila smrtnost male djece te je kod njih uočena

anakliktička depresija, odnosno duševna depresija, zbog koje je psihički razvitak djeteta bio gotovo zaustavljen. Uzrok je objašnjen pomanjkanjem materinske njege i ljubavi, o kojoj ovisi svaki napredak i razvitak. Tako se pokazalo da hospitalizam štetno djeluje i na zdravlje školskog djeteta dok dok u pubertetu mladi ljudi lakše podnose odvojenost od roditelja. Institucije tako ne bi smjele biti zamjena za obiteljski odgoj već dopuna i pomoć, kada govorimo npr. O dječjem vrtiću, dok je dom društvena nužnost, ali ne i zadovoljavajuće pedagoško rješenje.

5. PREDŠKOLSKA PEDAGOGIJA

Predškolski odgoj proučava predškolska pedagogija kao pedagogijska disciplina. Predmet njenog proučavanja, istraživanja i unapređivanja je odgoj i razvitak djece od rođenja do polaska u školu, neovisno da li se odvija u obitelji ili društvenim odgojnim institucijama za predškolsku djecu. Treba je razlikovati od predškolske pedagogije kao nastavnog predmeta u studiju za odgojitelje, gdje se ona ograničava na predšk. odgoj u organizacijama za odgoj, njegu i zaštitu djece predškolske dobi.

Predškolsko razdoblje izuzetno je važno, gotovo presudno, za cjelokupni daljnji razvoj svakog čovjeka. Svrha predškolske pedagogije je da proučava i istražuje područja predškolskog odgoja radi spoznavanja okolnosti za njegovo unapređenje.

Tri su glavna zadatka predškolske pedagogije:

- Da proučava predškolski odgoj, otkriva zakonitosti i obogaćuje pedagogijske spoznaje o tom području

- Da na temelju tih spoznaja razrađuje i postavlja teorijske odrednice uspješnog predškolskog odgoja: cilj, zadatke, pravila, organizaciju…

- Da znanstveno – kritički vrednuje rezultate i postignuća predškolske pedagogije i odgoja

Razlikujemo dvije grane predškolske pedagogije:

- Pedagogiju ranog djetinjstva- Pedagogiju predškolske dobi

Njenim osnivačem smatra se Komensky. Predškolskim odgojem bavili su se i Rousseau, Pestalozzi, Fröbel, Owen. Klasikom predškolske pedagogije i odgoja smatra se M. Montessori te su važne i sestre Agazzi.

Treće poglavlje

ŠKOLSKI I VISOKOŠKOLSKI ODGOJ

Škola je najpoznatija, najmasovnija, najvažnija, najstarija i najrazvijenija odgojna institucija, nastala iz objektivnih društvenih potreba. Mijenjala se i usavršavala tijekom svoje duge povijesti u skladu sa društvenim promjenama. U njenom cilju, zadacima,

sadržaju i organizaciji ogledaju se društvene potrebe. Danas je odgojno – obrazovni rad u školama organiziran, planski i metodičan, a vode ga stručno osposobljeni odgojitelji. S društvenog stajališta škola je razvijen i snažan činitelj obrazovnog i odgojnog djelovanja. Polaskom djece u školu glavana aktivnost više nije igra već učenje i rad te je važan zadatak škole razvijanje pozitivnih stavova prema učenju, radu obavezama.

S obzirom na dob razlikujemo školsko doba, 6 – 18 g., sa 3 međufaze: mlađe (6 - 11), srednje (11 - 15), starije (15 - 18) te visokoškolsko doba koje obuhvaća kronološko doba od 18 do 22 g. :D

1. ORGANIZACIJA ŠKOLSKOG SUSTAVA…

Prema školskoj reformi iz 50 – ih godina školski sustav sastoji se od tri stupnja. Na prvom stupnju nalazi se osnovna škola, škole drugog stupnja obuhvaćale su gimnaziju, stručne i umjetničke škole, a na trećem su više, visoke, fakulteti i umjetničke akademije.

2. UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA NASTAVNO – ODGOJNOG RADA U ŠKOLI

Škola je nastala s ciljem da mladi u njoj, organizirano i planski, usvajaju sistematizirana iskustva čovječanstva. Tome neposredno služi nastava u školi. Ona je jedinstveni i najsustavniji odgojno – obrazovni proces koji se odvija planski i sustavno pod vodstvom učitelja s jednom relativno stalnom skupinom učenika i u suglasju s odgojni ciljem. Nastavni plan propisuje koji će se predmeti izučavati u konkretnoj školi, kojim redom i koliko sati tjedno. Svaki predmet ima svoj nastavni plan.

Nastava ima 3 zadatka: materijalni (obuhvaća teorijsko i praktično, opće i stručno obrazovanje), Funkcionalni (proces razvijanja psihofizičkih sposobnosti) i odgojni (razvijanje i izgrađivanje osobnosti učenika).

Pored nastave postoje i drugi odgojni oblici rada. Najrazvijeniji oblik u školi su izvannastavne aktivnosti.

U školama, posebno osnovnim, postoji opća kulturna djelatnost koja povezuje učitelje i učenike na ostvarivanje različitih programa općekulturnog i društvenog karaktera sa svrhom da škola djeluje kao kulturna institucija. Učenici na taj način uče, stječu umijeća, navike, znanja.

Najvažniji činitelj o kojem ovise rezultati odgojno – obrazovnog rada je učitelj, odnosno odgojitelj.

3. ŠKOLA KAO IMANENTNO ODGOJNA INSTITUCIJA

Da je škola imanentno odgojna institucija o tome govore njeni zadaci, materijalni, funkcionalni, odgojni koji bi se trebali ostvarivati podjednako i skladno. Odgojni zadaci osnova su socijalizacije pojedinca u društvu. Učenici se u školi razvijaju tjelesno, intelektualno, usvajaju moralne norme, estetske kriterije i kulturu rada. Zbog toga su škole prije svega radionice čovječnosti (Komensky). U njima se pripremaju i oblikuju ljudi, a tek

zatim stručnjaci za pojedina zanimanja (Rousseau). Njihov prvenstveni zadatak je odgoj čovjeka. Uz gomilanje znanja i razvijanje sposobnosti tek ostvarivanjem odgojnih zadataka izobrazba dobiva puni smisao i društveno pozitivno značenje. Nikada ne smije biti samo učilište jer je u svojoj biti odgojna ustanova. Međutim, u novije vrijeme se primjećuje zanemarivanje odgojne funkcije, težište je na ostvarenju obrazovnih zadataka, što može rezultirati niskom kulturom ponašanja, narušavanjem međuljudskih odnosa, antisocijalnim manifestacijama učenika. Škola bi se trebala ponovno reafirmirati kao odgojna institucija te bi se trebali podjednako uvažavati obrazovni i odgojni zadaci. U skladu s tim učitelj mora biti i odgojitelj, a ne samo predavač. Posebno značenje ima sat razredne nastave u osnovnim školama.

Da bi se zadaci odgojnog rada ostvarivali sustavno i planski, mora postojati program odgojnog rada u kojem će takav rad s učenicima zauzimati važno mjesto i koji se razlikuje od nastavnih programa. Ostvaruje se u nastavi, izvannastavnim aktivnostima i općoj kulturnoj djelatnosti škole. Program treba izražavati posebnost svake škole i prednost dati u tom razdoblju najaktualnijim sadržajima.

Važnu ulogu ima i javno mišljenje razredne i školske zajednice i autoritet tog mišljenja. To pozitivno djeluje na učenike i osposobljava ih da zauzimaju stavove prema dobrim i lošim postupcima članova zajednice.

Važnu ulogu ima i tradicija škole. Opća odgojna atmosfera škole, njen izgled, duh, red, disciplina, shvaćanje dužnosti i obveza u njoj imaju velik utjecaj na rezultate odgojnog rada i moralno oblikovanje učenika.

4. LIK UČITELJ, NASTAVNIKA – ODGOJITELJA

Učitelj nije samo predavač svog predmeta već i odgojitelj. Nositelj je cjelokupnog odgojno – obrazovnog rada u školi i o njemu ovise rezultati toga rada. Njegova odgojna funkcija traži posebnu izobrazbu, ali i posebne ljudske i moralne kvalitete. O osobnosti učitelja kao ključnoj govorili su i Diesterweg, Komensky, Locke, Binet…

Pet je osnovnih pretpostavki i obilježja koje bi neizostavno trebao imati svaki učitelj, odnosno odgojitelj:

1) Mora biti moralna, cjelovita i stabilna osoba, snažne volje i čvrstog karaktera2) Mora biti obrazovan i kulturan čovjek širokih pogleda, svestranog općeg

obrazovanja i opće kulture3) Mora biti stručnjak za područje kojim se bavi, potrebna mu je solidna priprema u

vrijeme studija i stalno usavršavanje u struci4) Mora posjedovati pedagošku kulturu, teorijsko i praktično pedagoško obrazovanje,

razvijen smisao i sposobnosti za odgojni rad5) Mora imati pozitivan odnos, određene interese, optimizam, ljubav, oduševljenje, tj.

Mora voljeti svoje znanje i odgojni rad

Učitelj takvih vrlina posjeduje ugled i autoritet koji se zasnivaju na pozitivnim ljudskim osobinama i pozitivnom odnosu prema učenicima i obrnuto.

U odnosu na nastavnika kao odgojitelja danas postoje dva važna društvena zadatka. Prvi se odnosi na izbor kandidata, jer to ne može biti svatko. Izbor se vrši s obzirom na znanje, sposobnosti, moralne i ljudske kvalitete. Drugi se odnosi na poboljšanje nastavnikova statusa, materijalnog i društvenog.

5. ŠKOLSKA I VISOKOŠKOLSKA PEDAGOGIJA, DIDAKTIKA I METODIKA

Školska pedagogija proučava školski odgoj. U svom pravom značenju to je znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava odgoj u školama kao odgojnim institucijama, jedna je od glavnih grana pedagogijske znanosti. Predmet njenog istraživanja i unapređivanja je odgoj ili odgojno – obrazovni proces u školama svih vrsta i stupnjeva. Obuhvaća cijeli odgojno – obrazovni rad škole, nastavni i izvannastavni, njegovu namjenu, zakonitosti, sadržaj, organizaciju, obile i metode rada. Smisao je proučiti cjelokupnu organizaciju školstva, cilj i zadatke školskog odgoja, organizaciju odgojnog rada u školama, oblike i faktore odgojnog rada, načela i metode školskog odgoja. Svrha proučavanja odgoja u školi je otkrivanje zakonitosti odgojno – obrazovnog rada, obogaćivanje pedagogijskih spoznaja i njihova upotreba radi unapređenja. Odnosno, 3 su komponente svrhe školske pedagogije: spoznaja zakonitosti, unapređivanje prakse i vrednovanje postignutih rezultata.

Temeljni zadaci su:

- Da se proučava odgojno – obrazovni proces, otkrivaju nove zakonitosti, obogaćuju pedagogijske spoznaje i razvija pedagogijska teorija

- da se primjenom spoznaja i teorijskih postignuća postavlja smjernice i normative za unapređivanje odgojno – obrazovnog rada

- Da znanstveno – kritički valorizira ukupna postignuća

Grane školske pedagogije su osnovnoškolska, srednjoškolska i visokoškolska pedagogija. Međutim, napretkom i razvojem visokoškolske pedagogije, koju ipak od prve dvije razlikuje specifična problematika, ona se izdvojila kao samostalna disciplina.

Temelje školske pedagogije postavio je Komensky svojim glavnim i za pedagogiju temeljnim djelom Didactica magna iz XVII. St. Tu razrađuje organizaciju školskog sustava, trajanje školovanja, razredno – predmetni sustav nastave, organizaciju nastave i školske godine, nastavnog sata, itd.

Visokoškolska pedagogija je znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava zakonitosti odgojno – obrazovnog rada u uvjetima visokog školstva. Mora obuhvatiti cjelokupni o – o rad, njegove ciljeve, metode, organizaciju…

Njena namjena je da proučava organizaciju visokog školstva i o – o rada u njemu. Javljaju se ponovno 3 zadatka:

- Spoznavanje zakonitosti i razvitak visokoškolske pedagogije- Unapređivanje o – o rada - Vrednovanje postignuća na praktičnoj i teorijskoj razini

Važan zadatak je osposobljavanje i usavršavanje visokoškolskih nastavnika za uspješno ostvarivanje obrazovnih i odgojnih zadataka. Da bi uspješno ostvarivao brojne i složene zadatke sveučilišni nastavnik mora biti izvrstan stručnjak, znanstvenik, ali i dobar odgojitelj. Treba poznavati pedagogijske zakonitosti, visokoškolsku pedagogiju, teoriju odgoja, psihologiju, didaktiku, posjedovati pedagošku kulturu i odgovarajuće sposobnosti.

U okviru školske i visokoškolske pedagogije javile su se još dvije grane koje se relativno brzo samostalno razvijaju kao posebne znanstvene discipline. To su didaktika i metodika.

Didaktika je znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava zakonitosti nastavnog procesa radi njegova unapređenja. Ona je teorija nastave. Pronalazi nove zakonitosti i spoznaje i na temelju njih unapređuje o – o rad i vrednuje postignuća didaktičke teorije i prakse. Osnivači su Ratke i Komensky. Prvi piše Didaktiku 1632., a drugi Veliku didaktiku 1638. G. Od tada se ona razvija i unapređuje. Dijeli se na osnovnoškolskoj, srednjoškolskoj i visokoškolskoj didaktici. Neki govore i o andragoškoj.

Metodika je znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava zakonitosti nastave pojedinog nastavnog predmeta radi unapređivanja toga predmeta. Teorija je nastave određenog nastavnog predmeta te je bolje o njoj govoriti u pluralu. Treba razlikovati metodike elementarne, srednjoškolske i visokoškolske nastave.

Metodike proučavaju sva didaktička pitanja nastave, ali iz perspektive pojedinog predmeta. Zato svaku metodiku možemo nazvati i specijalnom didaktikom, kao što didaktiku možemo zvati općom metodikom. Bavi se pitanjima pregleda razvitka toga predmeta, važnošću i zadacima nastave dotičnog predmeta, povezivanjem tog sa drugim predmetima, dopunskom, dodatnom, izvannastavnim aktivnostima.

Četvrto poglavlje

ODGOJ I OBRAZOVANJE ODRASLIH

Odgoj je kontinuirani proces koji traje od čovjekova rođenja do smrti. Nešto je više naglašen u djetinjstvu i mladenaštvu, ali time nije završen, čovjek uči dok je živ. Zbog toga govorimo o odgoju i obrazovanju odraslih. Ta dva procesa jasno se razlikuju, ali su također i tijesno povezani i jedan uvjetuje drugoga, pa tako odrasle obrazujući i odgajamo. S obzirom na dob, proces odgoja i obrazovanja odraslih vezan je s razdobljem zrelosti ili odraslosti. Obilježava ga određena psihička, kronološka, socijalna, emocionalna i profesionalna zrelost, kao i određena ekonomska samostalnost. U odnosu na kronološku dob završen je proces biološkog rasta. Iako je on završen, pojedinca ne moramo smatrati odraslim ako nije psihološki, emocionalno, profesionalno zreo te se nije osamostalio i profesionalno osposobio.

1. POTREBA ODGOJA I OBRAZOVANJA ODRASLIH

O. – O. rad s odraslima javlja se još u antici te se razvijao usporedo s razvojem rada s mladima, iako u novije vrijeme tek doživljava afirmaciju. Živimo u razdoblju znanstveno –

tehničke revolucije što utječe na cilj, zadatke i karakter suvremenog obrazovanja, posebno odgoja i obrazovanja odraslih. Pojedinac mora upoznati nova znanstvena i tehnička postignuća, prilagođavati se novim tehnološkim uvjetima i učiti cijeli život. Nove tehnologije i procesi traže nova i dopunska osposobljavanja, prekvalifikaciju, nova znanja i umijeća. Tako odgoj, obrazovanje i osposobljavanje postaju trajni procesi. Ne mogu završiti završetkom redovnog školovanja već se nastavljaju cijeli život. Učenje mora biti kontinuiran i stalan proces tijekom razdoblja aktivnog profesionalnog djelovanja. To postaje potreba i uvjet uspješnog nacionalnog gospodarstva.

Sve te pojave uvjetovale su individualnu i društvenu potrebu odgoj i obrazovanja odraslih. Proces demokratizacije postao je svjetski proces, a gospodarski, društveni razvitak traže demokratizaciju obrazovanja. U skladu s tim javlja se masovnost obrazovanja koje postaje dostupnije sve širem krugu građana. Još jedan važan element koji je uvjetovao razvoj o. – o. odraslih, posebno u nedovoljno razvijenim zemljama, je želja tih zemalja da se razviju , ali im nedostaje potreban kadar pa dolazi do kvalificiranja, usavršavanja, doškolovanja.

Tako se sustav o . i o. odraslih pojavljuje kao individualna i društvena potreba, a zasniva se na utilitarnim i humanim svrhama te može imati kompenzacijsko razvojno značenje. S obzirom na to značenje možemo reći da ima dvojaku ulogu:

1. Ukloniti nedostatke prošlosti i udovoljiti trenutnim društvenim potrebama – opismenjavanje, podizanje razine obrazovanja svih, razvijanje pozitivnog odnosa prema radu

2. Omogućiti trajni odgoj, obrazovanje, usavršavanje svih građana sukladno s razvojem znanosti, tehnologije, društva

3. SPECIFIČNOSTI, SMISAO, ZADACI

Iako se odgoj i obrazovanje teže provode u starijoj dobi, zrelo doba ima svoje adute kao što su životno iskustvo, predznanje, razvijene sposobnosti, motiviranost za učenje ... Intelektualne sposobnosti s vremenom imaju silaznu putanju, ali poznavanjem tehnika učenja to se može nadoknaditi i mogu se postići dobri rezultati. Odgoj i obrazovanje odraslih je specifično, ali realno moguće i djelotvorno područje rada. Time se obuhvaća o. – o. rad s građanima koji su već stupili u radni odnos, ali iz određenih razloga nastavljaju učenje, osposobljavanje, usavršavanje da bi na višu razinu podigli opće ili stručno obrazovanje. Takav odgojni rad proizlazi iz koncepcije trajnom procesu odgoja i obrazovanja. Odrasle osobe koje su se već osposobile za neko zanimanje i stupile u radni odnos ponovno nastavljaju učenje i usavršavanje. To se naziva povratno obrazovanje u sustavu o. i o.

Smisao o. i o. odraslih je da svakom građaninu omogući učenje, formiranje umijeća, navika, razvitak sposobnosti, kriterija, stavova. Sustav o. i o. odraslih trebao bi zadovoljavati osobne interese pojedinca, obitelji, radne organizacije u kojoj je zaposlen te šire društvene zajednice.

Možemo izdvojiti 6 zadataka odgoja i obrazovanja odraslih:

1. Pružiti i upotpuniti potrebno opće obrazovanje svih građana kojima ono nedostaje2. Omogućiti građanima u radnom odnosu da upotpune i nadoknade propušteno3. Pružanje svim aktivnim građanima mogućnost usavršavanja, kvalificiranja,

upoznavanja sa novim znanstvenim i tehničkim postignućima4. Svim građanima omogućiti da prošire svoje obrazovanje, razviju sposobnosti, steknu

odgovarajuću kulturu5. Potpomoći i omogućiti odgoj i obrazovanje za osobne i obiteljske potrebe6. Osposobljavanje odraslih za kulturno korištenje slobodnog vremena

4. ORGANIZACIJA I OBLICI

Tri su glavna područja odgoja i obrazovanja odraslih:

1. Opismenjavanje i osnovno obrazovanje odraslih – namijenjeno onima koji iz bilo kojih razloga nisu ovladali osnovnim odgojem i obrazovanjem

2. Obrazovanje i odgoj za rad – vezano je za zanimanje i profesionalnu djelatnost. Zbog stalnog razvoja znanosti i tehnologije profesionalno osposobljavanje postaje stalna potreba.

3. Obrazovanje i odgoj za aktivnosti u slobodnom vremenu – obuhvaća djelatnosti na razvijanju kulturnih samoaktivnosti, interesa za knjigu, sport, općenito njegovanje kulture slobodnog vremena

Odgoj i obrazovanje može se ostvarivati u različitim školama, na fakultetima, slobodnijim i neformalnijim oblicima učenja, usporedno s obavljanjem profesionalne djelatnosti, odnosno odlaskom na seminare, tečajeve, savjetovanja, predavanja…

Razlikujemo i direktni nastavu najčešće primjenjivanu u školama, a pored direktne tu su i konzultativno – instruktivna nastava, dopisno – konzultativna nastava i multimedijska nastava na daljinu.

Odgojno – obrazovni rad s odraslima mora biti dobro organiziran i ostvaren pa razlikujemo 6 postupaka koji se primjenjuju u takvom radu s odraslima:

1. Ispitivanje obrazovnih potreba i motiva2. Planiranje obrazovnog rada3. Programiranje obrazovnih sadržaja4. Pripremanje i organiziranje odgojno – obrazovnog procesa5. Izvođenje o. – o. procesa6. Vrednovanje rezultata o. – o. procesa

4. VAŽNIJE INSTITUCIJE

Posebne škole za odrasle – javljaju se kao samostalne institucije ili u sklopu drugih institucija, npr. sveučilišta. Razlikujemo škole za osnovno obrazovanje odraslih koje su

namijenjene onima koji nisu uspjeli završiti osnovnu školu, a traje dvije do tri godine. Rade po posebni programima i organizirane su kao večernje škole. Tu su i posebne škole koje mogu biti na razini srednjih i viših škola i spadaju u sustav stručnog obrazovanja. Tu se radnici kvalificiraju, doškoluju, usavršavaju.

Redovne škole, školski centri i fakulteti – odrasli se mogu školovati i u redovitom sustavu stručnog obrazovanja. Tu razlikujemo Odjeljenja za odrasle pri redovitim školama koje su namijenjene najčešće osobama koje su u radnom odnosu, a ne posjeduju odgovarajuću školsku spremu za taj posao. Obično su organizirane kao večernje škole. Tu su izvanredni studiji na fakultetima, višim i visokim školama po statusu izjednačeni s redovitim studijima, a namijenjeni su onima u radnom odnosu. Postdiplomski studiji su namijenjeni kadru s uspješno završenim drugim stupnjem visokoškolskog obrazovanja.

Otvorena učilišta – vrlo stare institucije namijenjene o. i o. odraslih. Prvo takvo otvoreno je u Hrvatskoj u Zagrebu 1907. g. Organiziraju se seminari, tečajevi, predavanja, izložbe, filmske i kazališne priredbe, itd.

Kulturne i prosvjetne institucije – pridonose dopunskoj naobrazbi odraslih. Razlikujemo kulturno – edukativne institucije poput galerija, kazališta, čitaonica, klubova, domova kulture, itd. Zatim sredstva javnog priopćavanja pri čemu mislimo na radio, tv i tisak. Tu su i stručna društva i organizacije kao udruženja pedagoga, psihologa, filozofa, sociologa, povjesničara, matematičara. Organiziraju se kongresi, simpoziji, predavanja, itd. I kao posljednji organizacije materijalne proizvodnje koje po svom karakteru nisu odgojno – obrazovne organizacije, ali su zainteresirane za kadar i njegovu stručnost, kvalificiranost, odnos prema radu.

5. ADULTNA PEDAGOGIJA

Posebna pedagogijska disciplina koja proučava odgoj i obrazovanje odraslih. Još se naziva i andragogija. Adultna pedagogija je znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava specifične potrebe, mogućnosti, organizacijske oblike i zakonitosti odgoja odraslih radi unapređivanja tog područja. Predmet njenoga istraživanja je proces odgojno – obrazovnog rada s odraslim osobama. Svrha istraživanja je spoznavanje zakonitosti i unapređivanje i vrednovanje toga rada. Tri su temeljna zadataka:

1. Proučavanje oblika i mogućnosti o. – o. rada sa odraslima2. Da uz pomoć teorijskih postignuća osmisli i pronađe nove oblike rada s odraslima i

unaprijedi postojeće3. Da znanstveno – kritički vrednuje rezultate postignute u radu s odraslima i omogući

njihovo unapređivanje

Peto poglavlje

ODGOJ U DOMOVIMA

Pod odgojem u domovima shvaćamo odgojni rad koji se ostvaruje u društvenim ustanovama za smještaj i odgajanje djece i mladeži. Ovakve su se ustanove javile vrlo rano, još u antičko doba, a danas postoje u cijelome svijetu. Najdužu tradiciju imaju u Engleskoj. Kako roditelji nisu imali dovoljno vremena ili se nisu osjećali dovoljno stručnima za odgoj djece, javljaju se škole – internati, koje u nas nemaju veću tradiciju, ali postoje domovi za smještaj, zbrinjavanje i preodgajanje djece i mladeži.

1. DOM KAO ODGOJNA INSTITUCIJA

Domovi kao društvene ustanove za odgoj mladih su vrlo specifične institucije u kojima se mladež odgaja, obrazuje, tu živi. Zato su domovi odgojne institucije, ali imaju i socijalno značenje. Ovisno o vrsti neki su više odgojne, neki socijalne, neki socijalno – odgojne ili obrnuto. Domovi su zajednice odgojenika i odgojitelja i važni čimbenici odgoja, samoodgoja i preodgoja. Odgojnu djelatnost provode odgojitelji, a pomažu im i stručnjaci poput pedagoga, socijalnih djelatnika, psihologa, liječnika, iako je broj tih stručnjaka u domovima jako malen.

Temeljna funkcija domova je odgojna, tu žive mladi ljudi koje treba poticati, podržavati i omogućiti im svestran razvitak sposobnosti. Čitav život i rad odgojenika i sve aktivnosti moraju biti podređene ostvarenju odgojnih zadataka, od osobne higijene, pospremanja, radnih obveza, ponašanja, sudjelovanja u aktivnostima, itd. U domu mora postojati povoljna psihološka klima, odnosi uzajamnog poštivanja, povjerenja, uvažavanja, suradnje.

U domove se smještaju djeca i mladež bez roditelja ili bez adekvatne roditeljske skrbi, kao i učenici i studenti koji nastavljaju školovanje van mjesta prebivališta.

Razlikujemo 3 kategorije domova:

1. Studentski i učenički domovi2. Domovi za djecu koja su privremeno ili trajno lišena roditeljske skrbi. U tom

slučaju domovi osiguravaju potpunu brigu o djeci od smještaja, prehrane, odijevanja, socijalne i pravne, medicinske skrbi, i odgajanje Tu spadaju i dječji domovi. Takvi domovi su u resoru socijalne skrbi.

3. Domovi u koje se smještaju mladi ljudi koji imaju smetnje u somatopsihičkosocijalnom razvitku te im je potreban poseban tretman. Radi se o slijepima, gluhima, teže mentalno retardiranoj ili invalidnoj djeci, odnosno onoj s poremećajem u ponašanju. U njima se uvjeti za primjenu specijalnih pedagoških mjera kako bi se psihički, fizički ili moralni nedostaci uklonili, ublažili, nadomjestili, da bi se osigurala habitacija, rehabilitacija, socijalizacija i resocijalizacija. Razlikujemo posebne domove, odgojne i za preodgajanje.

Svrha odgoja u domovima je da se djeci i mladima nadoknadi nedostatak obiteljskog doma, da im se pruže uvjeti za psihički, fizički i moralni razvitak. Međutim, javljaju se i negativna obilježja kao što su institucijska izoliranost, zanemarivanje individualnih

svojstava, pojava grubosti, posebno muških odgojenika. Opći zadaci odgoja u domovima su tjelesni odgoj i briga o zdravlju, intelektualni razvitak, moralni razvitak, radni odgoj, razvijanje smisla za lijepo.

2. VRSTE DOMOVA

Prema namjeni ih dijelimo na učeničke i studentske, dječje domove te donekle i odgojne, zatim posebne domove i domove za preodgajanje.

Prema dobi ih dijelimo na dječje, učeničke i studentske.

Prema spolu na muške, ženske i mješovite.

Prema kapacitetu na velike s više stotina odgojenika, srednje s 100 do 200 odgojenika i male do 100 odgojenika.

Prema trajanju boravka na one za kraći boravak gdje su odgojenici smješteni zbog zdravstvenih problema, korištenja slobodnog vremena ili rekreacije. Drugi su domovi za trajni boravak gdje se boravi duže, poput dječjih ili učeničkih.

Prema stupnju otvorenosti razlikujemo otvorene koji omogućuju svakodnevne kontakte odgojenika s okolinom, ne postoje pravna ograničenja u pogledu trajanja smještaja i kretanja odgojenika. Zatim poluotvoreni domovi koji omogućuju kontakte odgojenika s okolinom radi ospobljavanja ili kulturnih djelatnosti, ali su u nekim oblicima života i rada zatvoreni prema okolini, npr. posebni ili oni za preodgajanje. Zatvoreni domovi su oni u kojima postoje pravna ograničenja u odnosu na smještaj i kontakte odgojenika prema životu izvan doma, sve se odvija u domu. To su neki domovi za preodgajanje, ali i oni danas teže otvaranju.

Postoji nekoliko karakterističnih tipova domova:

Dječji domovi.

Danas postoje i SOS – dječja sela koja su model za moderno zbrinjavanje siročadi i napuštene djece, osniva ih i o njima se brine najveća privatna dobrotvorna, međunarodna, organizacija SOS – Kinderdorf International. Smještena su obično u blizini gradova, sastoje se od 10 – 20 obiteljskih kuća i potrebnih objekata. U svakoj kući nalazi se SOS – majka i 6 do 7 djece različitog spola i dobi. Tu djeca imaju vrtić, lokalnu školu, upućuju se na daljnje školovanje. Selo vodi pedagoški direktor sa ekipom pedagoga te zajedno pomažu majkama u postizanju dobrih rezultata u odgoju djece koja su im povjerena.

Učenički domovi su odgojne ustanove koje zamjenjuju roditeljski dom učenicima koji pohađaju školu van mjesta prebivališta. Tu djeca imaju smještaj, hranu, uvjete za učenje, društveni život i događanje.

Odgojni domovi su ustanove u koje se odlukom suda i rješenjem organa socijalne skrbi upućuju maloljetnici u dobi od 10 do 18 godina. U takvim domovima postoji osnovna škola i osposobljavanje za zanimanje, ili je odgojenici pohađaju van doma. U domu rade pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, liječnici… Odgojitelji su povezani s obiteljima i skrbnicima

odgojenika te je iznimno važan individualni pristup prema svakom od njih jer je svaki maloljetnik poseban slučaj. Ako je uprava zadovoljna napretkom odgojenika može ga pustiti prije roka.

Domovi za preodgajanje mladeži su oni u kojima se nalaze oni koji su razvili neke oblike antisocijalnog ili kriminalnog ponašanja. Osniva ih Ministarstvo pravosuđa radi ostvarivanja odgojno – popravnih mjera s maloljetnicima koji su tu upućeni sudskom odlukom na 1 do 5 godina. Temeljna funkcija je preodgajanje i socijalna rehabilitacija. Glavna sredstva su rad, zajednički život, dnevni red, opće i stručno obrazovanje. Stručnu ekipu čine odgojitelji, učitelji teorijskih i praktičnih predmeta, liječnici, socijalni radnici. Psiholog, pedagog. Svaki odgojitelj radi sa skupinama, ali i individualno što je veoma bitno.

Posebni domovi (zavodi) su posebne vrste odgojnih ustanova u koje se smještaju djeca i mladež s teškoćama u razvitku radi specijalnog odgajanja, školovanja ili aziliranja. Domovi su povezani za specijalnim školama i centrima za odgoj i izobrazbu. Ako su u domovima djeca koja uopće nisu sposobna za odgoj i obrazovanje, pruža im se samo smještaj, prehrana, zdravstvena skrb i njega, te se nalaze van gradskih naselja.

3. SADRŽAJ I PODRUČJA ODGOJNOG RADA

Svaki dom ima svoj godišnji program rada. Obuhvaća odgojno – obrazovni rad i druge poslove. Programske osnove cjelokupni sadržaj rada razvrstavaju u7 cjelina:

1) Zdravstveno – higijensko, rekreacijsko i ekološko odgojno područje2) Intelektualno odgojno područje – podrazumijeva učenje kao svakodnevnu djelatnost

koja se organizira sa ciljem da učenici postignu što bolje rezultate u školi. Redovito učenje je svakodnevna obveza svih učenika i traje 2 – 3 sata. Dom mora učenicim osigurati prikladne uvjete za učenje, a posebno se organizira rad s učenicima s poteškoćama u razvoju i nadarenima.

3) Moralno i društveno4) Radno – javljaju se tri skupine: rad u odgojnoj skupini, u učeničkom domu i van

njega.5) Slobodne aktivnosti i slobodno vrijeme učenika6) Kulturno – zabavni život učenika7) Povezanost doma i socijalne sredine – program suradnje s roditeljima, školom,

vjerskim institucijama, poduzećima u kojima odgojenici rade, i sl.

Odgojna skupina je glavni organizacijski oblik života i rada odgojenika u domu u kojoj se obnašaju sve odgojne aktivnosti. Mala je životna i odgojna zajednica koju čine odgojenici i odgojitelj, u funkciji savjetnika, pa i roditelja. Skupine bi trebale imati 15 – 25 odgojenika. Rad u skupini može biti posredan – kada odgojenici sami rješavaju zadatke ili neposredan – kada se odgojitelj angažira u organizaciji i izvođenju.

Rad se može odvijati frontalno, u manjim skupinama ili individualno. A ako odgojenici imaju roditelje važna je suradnja s obiteljskim domom i roditeljima, ali teškoće nastaju kada obitelj loše utječe na odgojenike ili ih zanemaruje, ali ni tada ne treba prekinuti odnose s

obitelji već je potreban socijalni i pedagoški rad s roditeljima. Surađuje se i sa školama, društvenom sredinom, organiziraju domijade, i sl.

4. NAČELA I ODGOJNI POSTUPCI

Odgojno – obrazovni rad u domovima ostvaruju odgojitelji. Potrebna su im sva pozitivna svojstva kao i učiteljima o kojima je riječi bilo u prošlom poglavlju. Međutim, njihova je uloga još delikatnija jer su oni i u funkciji roditelja i model su za identifikaciju.

Odgojni rad je cjelovit i očituje se na svim temeljnim područjima, tjelesnom, intelektualnom, moralnom, estetskom, području radnog odgoja.

Postoji nekoliko načela koja se vežu za područje domskog odgoja:

- Načelo aktivnosti – svrha je potpuni razvitak svakog odgojenika, a glavna pretpostavka je njegova aktivnost i angažiranost u rješavanju raznih zadataka, tako da maksimalno razvijaju svoje sposobnosti. Odgojenici trebaju biti uključeni u sva područja domskog života i rada čime se razvija osjećaj dužnosti, odgovornosti, razvija kultura rada i upravljanja.

- Načelo socijalizacije – pripadanje nekoj zajednici ne znači samo po sebi socijalizaciju. Načelo socijalizacije nalaže da se odgojne skupine i cijela zajednica odgojenika u domu organiziraju kao odgojne zajednice u kojima će odgojenici stjecali emocionalna i socijalna iskustva i tako se odgajati za društveni život.

- Načelo individualizacije – zajednički život većeg broja djece i mladih ljudi sadrži trajnu opasnost potčinjavanja pojedinaca i njihova izjednačavanja što otežava izgradnju slobodnih potpunih osobnosti. A smisao odgoja je da pojedinac razvije svoje individualne mogućnosti. To pretpostavlja da pored grupnog rada mora postojati i individualni.

- Načelo posrednog (neizravnog) pristupanja odgojeniku proizlazi iz pedagogijske spoznaje da je i odgojenik subjekt odgoja pa je prijeko potrebno uvažavati njegove želje i inicijative. Zbog toga ne smije biti sputavan u pozitivnim nastojanjima od strane odgojitelja. Zato se umijeće odgoja sastoji u tome i da se učeniku prepusti inicijativa, tako se razvijaju samostalnost i odgovornost.

- Načelo minimalne segregacije – izdvojenost iz prirodne sredine u dom ograničava, izolira pa i „obilježava“ mlade koji bi željeli biti poput ostalih. Zbog toga dom mora biti otvoren prema sredini u kojoj se nalazi, ne smije se izolirati, a njegovi gojenci (evo jeee, juhu ) ne smiju biti zatvorena i obilježena skupina.

- Načelo jedinstva odgojnih utjecaja – odgoj je uspješan kad se odgojni utjecaji međusobno slažu i podupiru. Odnos među svim djelatnicima doma i odgojenicima treba biti prikladan. Također dom treba surađivati sa obiteljskim domom, školom…

Metode i postupci odgojnog djelovanja:

- Razgovor (metoda)

Postupci:

- Poučavanje- Uvjeravanje- Navikavanje (higijenske navike, navike učenja, kulturnog ponašanja)- Sprečavanje (odgojitelj sprječava loše utjecaje, odvikavanje od loših navika, )

5. DOMSKA PEDAGOGIJA

Domska pedagogija proučava odgoj u domovima. Znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava i unapređuje odgojni rad u domovima kao društvenim ustanovama za zbrinjavanje i odgoj djece i mladih. Domovi zamjenjuju obiteljske domove pa u njima mora postojati ozračje koje pruža toplinu, razumijevanje i sigurnost. Budući da je takvu atmosferu u domu teško postići često se javljaju određene posljedice kao usporen psihički razvitak, emocionalna hladnoća, asocijanost, otežana stabilizacija odnosa. Posljedice se nastoje ukloniti primjenom dva postupka:

- Oponašanjem života i odgojnih nastojanja u obitelji. To se primjenjuje kod starijih odgojenika koji imaju roditelje i s kojima veza nije prekinuta.

- Nadoknađivanjem obitelji. Ovaj model primjenjuje se u odgoju male djece lišene roditeljske skrbi.

Predmet proučavanja i unapređivanja je odgoj u svim vrstama domova te se istražuje problematika odgojnog rada, organizacija života, uvjeti, metode, i sl.

Svrha je proučavanje i istraživanje odgojnog procesa u domovima kako bi došlo do unapređivanja.

Zadaci su:

- Proučavati odgojni rad u specifičnim uvjetima života u domovima, otkriti zakonitosti, obogatiti pedagogijske spoznaje

- Na temelju spoznaja razraditi cilj, zadatke, organizacijske oblike, načela, metode odgoja u domovima

- Znanstveno – kritički vrednovati napredak i postignuća u odgojnom radu u pedagogiji

Šesto poglavlje

ODGOJ U SLOBODNOM VREMENU

Odgojni proces prati čovjeka od rođenja do smrti. Svaka aktivnost pojedinca, cijela okolina u kojoj živi i radi, slobodno vrijeme koje provodi, također utječu na oblikovanje čovjeka. U slobodnom vremenu djeluju također brojni utjecaji. Uspjeh odgojnog procesa znače samo pozitivni utjecaji dok negativne treba uklanjati, a njih je mnogo u slobodnom vremenu. Zbog toga slobodno vrijeme sve više postaje predmet proučavanja. Treba otkriti i upoznati izvore negativnih utjecaja da bi ih se moglo otkloniti ili izbjeći negativne posljedice njihova djelovanja i to je jedan od važnih zadataka odgoja u slobodnom vremenu.

1. ŠTO JE SLOBODNO VRIJEME?

Slobodno vrijeme je ono u kojem je pojedinac oslobođen poslova, obveza prema obitelji, školi, poduzeću, zajednici, vrijeme koje može ispuniti prema osobnim željama i interesima radi zadovoljenja vlastitih sklonosti i razvijanja sposobnosti. To je vrijeme aktivnosti koje se odlikuju dobrovoljnošću sudjelovanja, rekreativnošću i interesantnošću. Oblici aktivnosti mogu biti masovni (koncerti, kino, kazalište, izleti, ekskurzije), skupni (rad u znanstvenim, kulturno - umjetničkim, tehničkim sekcijama) i individualni (čitanje, muziciranje, ples, modeliranje, itd.)

Slobodno vrijeme je nova dimenzija suvremene pedagoške stvarnosti i jedna od najvažnijih socijalnih kategorija vremena. Zato naše stoljeće ponekad nazivaju stoljećem slobodnog vremena. (misli na 20. st.)

To je vrijeme u kojem pojedinci žive suglasni sa svojom naravi. Vrijeme odmora, razonode, odvraćanja od problema, važan činitelj oslobođenja suvremenog čovjeka, u kojem je čovjek svoj gospodar. Tri su funkcije slobodnog vremena: odmor, razonoda, razvitak osobnosti. Neki razlikuju „carstvo nužnosti“ koje obilježava rad i „carstvo slobode“ pri čemu se misli na slobodno vrijeme.

2. SLOBODNO VRIJEME I NOVE MOGUĆNOSTI PEDAGOŠKOG DJELOVANJA

Slobodno vrijeme može se koristiti na društveno pozitivan i negativan, te na kulturan i nekulturan način. Sve ljude treba osposobiti da znaju kulturno i pedagoški svrsishodno provoditi slobodno vrijeme. S pedagoškog stajališta ono mora biti osmišljeno, smisleno, oblikovano, organizirano tako da omogućuje pojedincu da se bavi kulturnim i vrijednim djelatnostima te na taj način izgrađuje što potpuniju osobnost. Aktivnosti mogu biti sportske, kulturne, humanitarne, znanstvene, umjetničke, i sl. Najbolje je kad su raznovrsne, kad odmaraju, zabavljaju, oplemenjuju.

3. SADRŽAJ I NAČELA ODGOJNOG RADA

Pravilno pedagoški usmjerene aktivnosti u slobodnom vremenu su često u funkciji čuvanja zdravlja i pravilnog tjelesnog razvitka čemu pridonosi bavljenje tjelesnim aktivnostima i boravak u prirodi. Na intelektualnom području aktivnosti u slobodnom vremenu dio su trajnog procesa odgoja i obrazovanja, a podrazumijevaju odlaske u knjižnice, na seminare, kongrese, muzeje, galerije, klubove. Estetsko područje podrazumijeva odlazak u kazališta, na ples, bavljenje folklorom, glazbom, glumom, pjevanjem, slikanjem, i sl. U slobodnom vremenu moguće su aktivnosti i iz radnog i tehničkog područja, primjerice bavljenje fotografijom, interes za radio, kino, modelarstvo, elektroniku. Tu je i društveno – moralno područje koje podrazumijeva pomoć bolesnima, nemoćnima, djeci, stradalima, i sl.

Razlikujemo i formalno, kurativno i preventivno djelovanje djelatnosti u slobodnom vremenu. Preventivno se očituje u sprečavanju nekulturnih i asocijalnih oblika ponašanja mladih. Odgojno – formativno znači da te djelatnosti pomažu u izgradnji pozitivnih osobina karaktera. Kurativno se manifestira u njihovoj pomoći u procesu preodgajanja.

Kada su pedagoški osmišljene djelatnosti u funkciji sredstva znači da se uz njihovu pomoć ostvaruju raznovrsni odgojni zadaci, razvijaju interesi, sposobnosti, izgrađuju pozitivne osobine i tada govorimo o odgoju u slobodnom vremenu. Kada su te djelatnosti u službi svrhe tada se odgojenici osposobljavaju za kulturno provođenje slobodnog vremena i govorimo o odgoju za slobodno vrijeme.

Razlikujemo i nekoliko načela i zahtjeva provođenja slobodnog vremena:

- načelo slobode u izboru aktivnosti- načelo individualnosti- načelo raznovrsnosti- načelo organiziranosti- načelo amaterizma – aktivnosti u slobodnom vremenu ne smiju biti profesionalne,

komercijalizirane, njihova vrijednost je u njima samima i radošću bavljenja njima- načelo primjerenosti dobi i spolu

4. NOSITELJI ODGOJNIH AKTIVNOSTI1) Obitelj – mora preuzeti brigu za slobodno vrijeme svoje djece jer postoji opasnost da

djeca dođu u dodir sa negativnim utjecajima. Obitelj mora organizirati slobodno vrijeme unutar nje same (društvene igre, pričanje, crtanje, glazba, modeliranje, građenje…) i surađivati s drugim organizatorima slobodnog vremena van obitelji (putovanja, izleti, šetnje, koncerti, kazalište, kino…)

2) Ustanove za predškolski odgoj – usmjerene i slobodne dječje aktivnosti3) Škole – izborni predmeti, izvannastavne aktivnosti4) Društvene organizacije koje okupljaju djecu i mlade – humanitarne udruge,

planinarske, kulturno – umjetnička društva, kino savezi, foto klubovi…5) Ustanove općeg, kulturnog, prosvjetnog, informativnog ili zabavnog karaktera –

tisak, radio, tv, kazališta, domovi kulture…

5. PEDAGOGIJA SLOBODNOG VREMENA

Pedagogija slobodnog vremena bavi se odgojem u slobodnom vremenu. Znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava i pronalazi mogućnosti da se odgojni utjecaji u slobodnom vremenu učine kontroliranima. Predmet njenog izučavanja je odgoj u slobodnom vremenu i za razliku od drugih disciplina proučava slučajne, prigodne, nenamjerne utjecaje na mlade sa svrhom da ih upozna, potisne negativne i pojača pozitivne utjecaje.

Smisao je pronaći načine da se slobodno vrijeme učini djelotvornim činiteljem trajnog učenja, djelovanja, usavršavanja čovjeka.

Svrha je proučavanje odgoja u slobodnom vremenu radi otkrivanja novih zakonitosti i spoznaja i unapređenje odgoja na tom području te vrednovanje praktičnih i teorijskih postignuća.

Zadaci:

- Da proučava mogućnosti odgojnog rada u slobodnom vremenu, otkriva zakonitosti, obogaćuje spoznaje i razvija teoriju odgoja

- Da na temelju spoznaja stvara zakonitosti koje će unaprijediti odgoj u s. v.- Da znanstveno – kritički vrednuje rezultate ostvarene na području odgoja u

slobodnom vremenu

Realno postoje problemi jer nisu osiguran kadar i materijalni uvjeti za korištenje slobodnog vremena. Materijalne uvjete mora osigurati šira zajednica, a kadrovske uža što znači i pedagoško osposobljavanje voditelja i organizatora aktivnosti slobodnog vremena.

Sedmo poglavlje

SPECIJALNI ODGOJ

Svako dijete i čovjek imaju pravo na odgoj i obrazovanje, optimalan razvoj sposobnosti u granicama svojih mogućnosti. To pravo pripada i osobama s tjelesnim i mentalnim oštećenjima. I takve osobe sposobne su za razvitak i obučavanje ali je potrebna primjena specijalnih pedagoških metoda.

1. SPECIJALNI ODGOJ KAO ODGOJNO PODRUČJE

Nakon raznih tjelesnih ili psihičkih oštećenja, određenih stradanja, nastupaju poteškoće u procesu odgoja i obrazovanja, socijalizacije, u obavljanju obiteljskih, profesionalnih, društvenih funkcija. Smisao specijalnog odgoja je da se osobama s takvim teškoćama omogući odgoj i obrazovanje, odnosno optimalan razvoj njihovih mogućnosti. Takav odgoj obavlja se u predškolsko i školsko doba. UI specijalnom odgoju razlikujemo nekoliko razina odgojnih zadataka. Opći odgojni cilj je jedan - nastojanje što potpunijeg razvitka osobnosti, samo što se ovdje to postiže posebnim metodama, institucijama, kadrom. Posebna svrha je da se ukloni ili ublaži hendikep izazvan somatopsihičkim oštećenjima i da se u što većoj mjeri realizira potencijal odgojenika.

Odgoj slijepih, gluhih, mentalno retardiranih, invalidnih, sa težim govornim poremećajima, teško odgojivih, asocijalnih, traži određene postupke poput:

1) Habilitacije i rehabilitacije – specijalnim postupci koji se primjenjuju u radu sa retardiranim odgojenicima sa svrhom da se ublaže ili uklone smetnje njihovom razvitku. Habilitacija znači razvijanje novih sposobnosti kako bi se nadoknadile oštećene ili nepostojeće, dok je rehabilitacija razvijanje sposobnosti koje su prije postojale, ali su priliko stradanja poremećene, oštećene, izgubljene. Primjenjuju se fizioterapeutske, psihoterapeutske i logopedske mjere ovisno o vrsti oštećenja.

2) Preodgajanje – postupak otklanjanja ili ublažavanja čovjekova stradanja. Kada odgoj z6akaže, nastupa preodgoj koji je mnogo teži proces koji teže da se isprave posljedice lošeg ili zanemarenog odgajanja.

Prijeko je potrebno rano uočiti poteškoće kako bi se primjenile odgovarajuće mjere uz vodstvo odgovarajućih stručnjaka.

2. PODRUČJA RAZVOJNE OMETENOSTI1) Mentalna retardacija – obuhvaća intelektualno zaostalu djecu i osobe s IQ – om od 0

do 70. Karakterizira je slabost procesa učenja, spoznavanja, teškoće u percipiranju, predočavanju, mišljenju, slabosti volje, tjelesne deformacije, i sl. Mentalna nerazvijenost može biti primarna koja je nasljedna i obilježava je oštećenje centralnog živčanog sustava. Naziva se i oligofrenija ili amencija. Sekundarna je uzrokovana psihičkim oboljenjima, traumama kod poroda, embripoatijom, dječjim zaraznim bolestima, meningitisom, i sl. Naziva se i oligofrenija, ako je poremećaj nastao za trudnoće, porođaja ili neposredno iza, te demencija ako nastaje kasnije. Postoji nekoliko stupnjeva retardiranosti: granični stupanj (IQ 70 - 80), laki (debil, 50 - 70), umjereni (imbecil, 30 - 50), teži i teški (idiot, 0 - 30). Granični stupanj teže uči, ali može se školovati. Specijalni odgoj primjenjuje se na lako i umjereno retardirane. Prvi se mogu školovati u specijalnim školama dok drugi ne, nauče govoriti i obavljati neke jednostavne zadatke. Teže i teške nije moguće odgajati pa se smještaju u domove.

2) Oštećenja vida – slijepo dijete ne razlikuje svjetlo od mraka, a slabovidno ima nepotpun, nejasan vizualni doživljaj što koči njegov razvitak. Zadatak specijalnog odgoja je pronaći način koji će njima omogućiti intelektualni razvitak, snalaženje u prostoru i profesionalno ih osposobiti. Specifičnost slijepih je što moraju učiti Brailleovo pismo, slabovidni ne. U odgoju se koriste magnetofoni, diktafoni

3) Oštećenja sluha – gluho dijete izgubilo je sluh za više od 80 decibela, a ako je gluhoća nastupila prije pojave govora, posljedica će biti nijemost, a dijete gluhonijemo. Tako da razlikujemo dva oštećenja: primarno – gluhoća, sekundarno – nijemost. Nagluho dijete je izgubilo sluh u tolikoj mjeri da je komunikacija s njim otežana, a razvoj govora oštećen. Rano oštećenje sluha ima štetne posljedice za razvoj govora, inteligencije, školski uspjeh, socijalizaciju. Nagluha djeca uče govor pomoću sluha. Sanacijski rad za cilj ima ovladavanje artikuliranim ljudskim govorom. Primjenjuje se proces demutizacije: fonteska artikulacija (učenje izgovaranja glasova), katenizacije (spajanje glasova u skupine) i semantizacije (shvaćanje smisla). S nagluhom djecom primjenjuju se vježbe pravilnog govora, izražavanja…

4) Govorna oštećenja – ovoj kategoriji pripadaju djeca u koje je otežan proces sporazumijevanja zbog oštećenja govornog aparata. Tu se ubrajaju i djeca s poremećajem pismenog govora. Razlikujemo 2 oblika poremećaja: Funkcionalni – mucanje, tepanje, mutizam, govorni blok, agramatizam… i organski, koji su teži, i u koje spadaju afazije, unjkanje, neki oblici tepanja, aleksija, disgrafija, i sl. U radu s ovakvom djecom rade logopedi bilo individualno ili skupno, ali proces je veoma težak.

5) Tjelesna invalidnost – odgojenici s takvim oštećenjima i deformacijama ili motornim poremećajima koji im omogućuju osposobljavanje, odgajanje i obrazovanje u normalnim uvjetima. Postoje dvije skupine. Prvu obilježavaju tjelesni nedostatci i deformacije (nedostatk udova, iskrivljenja kralježnice, patuljasti rast), a drugu

poremećaji neuro – muskulaturnog aparata, odnosno pokretljivosti. Ovakve smetnje redovito prate i psihičke, kao sekundarne. Specijalni odgoj primjenjuje ortopedske, fizioterapeutske mjere za rehabilitaciju tjelesnih nedostataka i specijalne pedagoške za rekonstruiranje osobnosti invalidnog djeteta.

6) Poremećaji u ponašanju – u ovu skupinu spadaju emocionalno oštećene, socijalno neprilagođene i delikventne osobe. Odgoj i obrazovanje ovakvih osoba traži i primjenu psihoterapeutskih mjera. Odgojni rad pritom obuhvaća učenje, rad, rekreaciju, socijalne aktivnosti. Često dolaze iz razoreni obitelji. Odgajanje se zapravo svodi na preodgajanje što je složeno i teško. S njima se ponekad može raditi u školama, ponekad u specijalnim školama, pa čak i zavodima. Još je teži rad s psihopatskom djecom koja se ne mogu prilagoditi socijalnoj sredini, neuravnoteženi su, svadljivi i razdražljivi, rastrojeni, dok su intelektualne sposobnosti neoštećene. Takva se stanja nazivaju sociopatijom. Odgajanje ovakve djece složen je i težak proces koji se ostvaruje pomoću specijalnih pedagoških i psihoteraputskih mjera. Njihova svrha je razaranje pogrešno formiranih psihičkih stavova i stvaranje novih.

7) Kombinirane smetnje i nedostaci

3. INTEGRACIJA HENDIKEPRIRANIH UČENIKA U REDOVITE ŠKOLE

Smisao integracije je da se izbjegne segeregacija hendikepiranih osoba, njihovo društveno izoliranje i tretiranje kao manje vrijednih članova zajednice. Danas se javljaju zato suvremena nastojanja da se djecu s hendikepom integrira u redovite škole. Međutim, integracija ima svoje granice i opravdana je ako se u školama mogu osigurati specifičnosti specijalnog odgoja, što znači da se može provesti samo u nekim kategorijama i pod određenim uvjetima. Razumna integracija dolazi u obzir samo kod učenika za lakšim i blažim oštećenjima i teškoćama. Također broj učenika u razredu koji pohađaju hendikepirani učenici ne smije biti više od 20, kao niti više od dva takva učenika. Dva su pravila uspješne integracije: da se u specijalne ustanove i zavode ne uključuju djeca koja se mogu uspješno integrirati u redovite škole i druga da integraciju mora pratiti osiguranje određenih uvjeta.

4. USTANOVE ZA SPECIJALNI ODGOJ- Škole – internati – organizirane za jednu kategoriju djece gdje ona žive, odgajaju se,

provode slobodno vrijeme sve do kraja školovanja. Nazivaju ih i zavodima za rehabilitaciju. Pozitivna strana ovakvog oblika ustanove je dobra opremljenost i stručan kadar, a loša izoliranost.

- Specijalne osnovne škole – učenici u njima borave samo u vrijeme školskog rada, prednosti i mane su iste kao kod internata

- Specijalna odjeljenja – organiziraju se za hendikepiranu djecu i radi se po specijalnim programima, ali su izvannastavne aktivnosti zajedničke s ostalom djecom. Dobre strane su što dijete ima adekvatnu nastavu i kontakt sa svim vršnjacima, prigovara se da su samo fizički uključeni u „normalnu“ sredinu

- Pomoćna odjeljenja i kooperativni programi – uključeni su u redovite razrede, u pomoćnim odjeljenjima vrši specijalan odgoj i izobrazba vezani za njihov hendikep.

Učenici su integrirani među vršnjake i u svijetu je ovaj model prilično prihvaćen. Uspjeh ovisi kako su ovakvi učenici prihvaćeni od drugih.

- Institucije za profesionalno osposobljavanje osoba sa smetnjama u razvoju- Specijalne predškolske ustanove- Specijalne socijalne ustanove – zapravo azili u kojima umjereno i teže mentalno

retardirana djeca ostaju do kraja života

5. SPECIJALNA PEDAGOGIJA

Specijalna pedagogija bavi se specijalnim odgojem. Znanstveno – pedagogijska disciplina koja proučava probleme i specifičnosti u procesu odgajanja razvojno ometenih osoba, osobito mladeži i djece. Oslanja se i na druge discipline poput psihijatrije, psihopatologije, neurologije, i sl.

Predmet proučavanja je odgoj retardiranih ili razvojno ometenih osoba, odnosno problemi odgoja, obrazovanja, profesionalnog osposobljavanja. U razvoju ovakvih odgojenika koriste se habilitacija i rehabilitacija.

Smisao je utvrđivati i otkrivati zakonitosti i spoznaje u području specijalnog odgoja te ga unapređivati, kao i proces habilitacije i rehabilitacije.

Zadaci:

- Da proučava najraznovrsnije pojave u području specijalnog odgoja, da ih analizira, pronalazi zakonitosti, obogaćuje spoznaje

- Da na temelju otkrivenih spoznaja razvija teorijsku osnovu i unapređuje praksu- Da znanstveno – kritički prati, provjerava i vrednuje dobivene rezultate

Počeci specijalne pedagogije sežu još u 17. st., kada je Bonet objavio prvu metodiku rada s gluhonijemim djetetom.

Grane specijalne pedagogije:

- Oligofrenopedagogija – proučava odgoj, obrazovanje, osposobljavanje djece s poremećajima u intelektualnom razvoju koja su u specijalnim uvjetima sposobna za učenje

- Tiflopedagogija – proučava odgoj, obrazovanje i osposobljavanje slijepih i slabovidnih

- Surdopedagogija proučava o., o., o., gluhih i nagluhih- Logopedska pedagogija – osobe s govornim nedostacima i njihovo uklanjanje- Medicinska pedagogija – kronično bolesni, tjelesno invalidni, svih hospitalizirani

odgojenici- Sociopatska pedagogija – proučava odgajanje i preodgajanje, obučavanje,

profesionalno obučavanje odgojno zapuštene, psihopatske, neuropatske djece i maloljetnih prijestupnika