56

http://www.vjeraidjela.com/osvrt-na-prijedlog-pravoslavnoga-vjeronauka/ (13.11.2016.)

Osvrt na prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka

0. Pravoslavni vjernici stoljećima su vrijedan dio hrvatskoga društva i hrvatske kulture. Baština kršćanskoga Istoka obilje je duhovnosti, nadahnuća, uzora svetosti, dostizanja savršenstva, primjera krjeposti, istinske i aktualne duhovnosti. Osvrt je napisan u želji da ona bude što dostupnija i bolje prenesena mladim naraštajima. Prosudbom želim dati prinos javnoj raspravi, uvjeren da se preko nemalobrojnih bezakonja ne bi smjelo prijeći šutke i da uputnik Pravoslavnoga vjeronauka treba točno, potpuno i pravovjerno odražavati što Crkva moli, vjeruje i predlaže vjernima radi vječnoga spasenja.

fotografija

Abrahamovo gostoprimstvo trojici anđela (starozavjetno Trojstvo). Iz Zbirke ikona Kulturno-povijesnoga muzeja Dubrovačkih muzeja. Snimio Božidar Gjukić.

I. Nedoumice

1. Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. godine svodi pravoslavnu vjeru na privatnost i ograničava je na sakristiju (diakonikon), namjesto da njome prožima čitavu učiteljevu i učenikovu osobnost. To čini suprotno proklamiranom pravoslavnom poimanju osobe. Propušta predočavati vjeru kao glas nade. Izbjegava njezine nositelje izgrađivati da se razložno, strpljivo i uporno zauzimaju za neštićene i obespravljene. Ne vodi računa o nametanju novoga svjetskoga poretka bez Boga, kojemu bi se moglo uspješno suprotstaviti odgajajući istinske vjernike. Stoga je to „politički korektan dokument“. Bogatstvo i dubina istočnoga kršćanstva tim su Prijedlogom spriječeni da budu riznica osobne i zajedničke mudrosti; razvodnjeni da ne postoje u javnom životu, osim kao prigodan ukras (folklor, fikus); umrtvljeni da se problem istine ne postavlja, a kamoli da se ona traži i nalazi, prigušeni da se o pravednosti samo „razgovara“ (str. 58), a ne da se snažno trudi oko nje i mira s Bogom, s drugim ljudima i među narodima.

2. Zašto pisci Prijedloga jednostavno ne žele da Pravoslavni vjeronauk bude kršćanski odgoj učenika, odgoj u pravoslavnoj vjeri i da škola bude odgojna ustanova? Ako ipak žele, zašto to nigdje nisu naveli? Ovako se mora zaključiti da im je koncepcija vjeronauka: 1. načelna etika, ali ne i moralka,[footnoteRef:1] i 2. liturgija, i to izvaninstitucijska (zbog poimanja vjeroučitelja kao liturga, v. niže 2.2.). [1: Etika je filozofska disciplina, a moralka (ćudoredno bogoslovlje) teološka disciplina. Obje, svaka sa svoga stajališta, pokazuju kakve prosudbe treba donositi o određenim značajkama i postupcima i uređuju ukupnost načela, pravila i propisa kojima se ravnaju članovi nekoga društva ili zajednice s obzirom na dobro i zlo, to jest proučavaju ćudoređe (slovenski nravnost, slovački mravnost', ruski нравственность [nravstvennost'], poljski moralność, njemački Sittlichkeit, latinski mores, od mos običaj, engleski morals, morality, francuski i talijanski morale, kastilski moral), njegovo podrijetlo, smisao i svrhu. Razlika je što o ćudoređu etika (od grčkoga ἠθικός [ēthikós]: koji se odnosi na običaj, navadu, ćud, ćudoređe; latinski ethica, poljski etyka, slovački etika, engleski ethics, njemački Ethik, francuski éthique, talijanski etica, kastilski ética) uči samo na temelju načela zdravoga razuma, a moralka se poziva na: naravni zakon, Sveto Pismo (Deset zapovijedi, Isusove Dvije zapovijedi ljubavi) i precizne upute koje su dio kršćanske predaje te obrazlaže ćudoredni zakon.]

2.1. Sastavljači Prijedloga potpuno zanemaruju odgoj. Tu riječ uostalom nikako ne spominju, osim dva puta u svezi „odgoj i obrazovanje“. Time se pridružuju prevladavajućoj težnji izgona odgoja i glavnoj struji Cjelovite uputnične reforme. Jednako čine i time što, istiskujući odgoj i naobrazbu, čak 123 puta navode svezu „učenje i poučavanje“. A odgoj je općeljudska potreba; svečovječanstva ustanova; upućivanje, usmjeravanje, vođenje, izvlačenje najboljega, rađanje krjeposti, upravljanje, izgradnja, mudrost, vrjednota; da bez odgoja nema kršćanske uljudbe (civilizacije) ni u tragovima, ni pravoslavne kulture, ni davanja smisla vlastitomu životu.

2.2. Među 26.745 riječi, od koliko se sastoji Prijedlog, ni jedna nije „gojenik“, „odgajanik“, „odgojitelj“, ili „odgajatelj“. Odgajalaštvo se ne spominje nigdje, pa ni u poglavlju Uloga učitelja (str. 118). Prema Prijedlogu Pravoslavnoga vjeronauka učitelj nije odgojitelj. Naprotiv, dodijeljen mu je posve novi naziv: „potrebno je naglasiti da je (vjero)učitelj kao liturg ključna figura i da o odnosu koji ostvari s učenicima ovisi njihovo učenje i razvoj te sȃm odgojno-obrazovni proces“ (str. 118). Liturg – od grčkoga λειτουργός [leitūrgós],[footnoteRef:2] javni službenik, sraslica od λήϊτος [lḗitos], koji pripada puku, i ἔργον [érgon], djelo – odgovorna je osoba koja vodi bogoslužje. No, vjeronauk je nastava, poučavanje, može se smatrati bogoštovnim djelom,[footnoteRef:3] ali ne i bogoslužjem. Budući da svi pravoslavni vjeroučitelji u Hrvatskoj nisu rukopoloženi crkveni službenici, mogu li oni voditi liturgiju? Jesu li liturzi? Katekizam Katoličke Crkve uči: „U liturgijskom je slavlju sva zajednica ‘liturg’, svatko prema svojoj ulozi. Krsno svećeništvo [sacerdotium baptismale] pripada cijelomu Tijelu Kristovu. No neki su vjernici zaređeni [„rukopoloženi“], po svetootajstvu reda da predstavljaju Krista kao Glavu Tijela“ (1188). Ako to vrijedi i u pravoslavlju, onda i svaki vjeroučenik može biti liturg, pa vjeroučitelj nije ključni lik. No, liturg postoji samo u liturgijskom slavlju, a ne i izvan njega, a vjeronauk – iako ovdje nije zamišljen kao upoznavanje vjere i njezino odjekivanje (što znači katehizacija, održavanje vjeronauka), nego kao poučavanje i učenje o bogoslužju – ipak nije liturgija. [2: Riječ λειτουργός [leitūrgós] pojavljuje se pet puta u novozavjetnim poslanicama, a Duda-Fućak prevode je kao „službenici“ (Rimljanima 13, 6) i „sluge“ (Hebrejima 1, 7) u množini, odnosno kao „bogoslužnik“ (Rimljanima 15, 16 i Hebrejima 8, 2) i „da mi poslužuje“ (Filipljanima 2, 25) u jednini. Ljudevit Rupčić ima „poslužitelj“ (Rimljanima 15, 16), „pomoćnik“ (Filipljanima 2, 25) i „sluga“ (Hebrejima 8, 2).] [3: Bogoštovlje (latinski cultus divinus, engleski divine worship, njemački Gottesdienst, francuski culte divin, talijanski, kastilski i portugalski culto divino) obuhvaća posvetiteljsku službu Crkve:bogoslužje (liturgiju): svetootajstava (sakramenata), blagoslovina (sakramentala), časoslova, crkvenoga sprovoda,štovanje svetaca, svetih likova i svetih moći,zavjete i prisege,sveta mjesta (crkve, crkvice, kapelice, svetišta, oltare, groblja),sveta vremena (blagdane i dane pokore, post i nemrs),molitve, pobožne vježbe i pučku pobožnost.]

2.3. Uputničari Pravoslavnoga vjeronauka navode pridjev „odgojni“ samo u tri rečenice čiji je subjekt učenik. Prva: „[Učenik] prepoznaje odgojni smisao starozavjetne biblijske povijesti i Deset Božjih zapovijedi“ (str. 18 i 52). Druga: „uočava odgojni smisao Božjih zapov[i]jedi“ (str. 52). I treća: „povezuje liturgijsko, kozmičko, odgojno, mistično i moralno značenje ikone“ (str. 104). Dakle, kao učinak vjeronauka uopće se ne postavlja da bi učenik „prihvatio“ ili „usvojio“ Deset zapovijedi, ni bilo koju od njih, ni da bi obrazlagao odgojni učinak starozavjetne povijesti, ili Isusova učenja, niti da bi svoju savjest izgrađivao i usklađivao s Deset zapovijedi, s Dvije zapovijedi ljubavi ili Zlatnim pravilom.

2.4. Pridjev „odgojni“ spominje se u još ukupno četiri rečenice. Prva od njih je: „Zapovijedi imaju prije svega odgojni smisao“ (str. 52). „Smisao“ znači ukupnost, značenje, sklonost (ali ne i sadržaj). Ta rečenica uključno, a sve ostale uputničnoga Prijedloga izričitom šutnjom zapravo potvrđuju da u novom Pravoslavnom vjeronauku ne bi postojao odgojni sadržaj.

2.5. Programeri uvodno ističu kako je „svrha poučavanja Pravoslavnoga vjeronauka pružiti cjelovit pogled na svijet i život“ (str. 4), ali na kraju Prijedloga napućuju da se učenicima dijele petice bez obzira na usađene vrjednote, zalaganje, ponašanje i znanje: „Zbog odgojne zadaće predmeta preporučuje se pronalaziti u učeničkom radu i ponašanju elemente za pozitivne ocjene.“ (str. 120). Zar se popustljivošću odgaja i pruža „cjelovit pogled na svijet i život“? Nigdje se u Prijedlogu ne opisuju u čem se sastoji „odgojna zadaća predmeta“.

2.6. Na popustljivost i nedosljednost upućuje i sljedeće spominjanje pridjeva „odgojni“: „iskustva učenja potrebno je prilagoditi učeničkoj dobi i psihološkoj osjetljivosti učenika […] primjenom različitih odgojnih i pedagoško-didaktičkih metoda“ (str. 118). Nigdje se ne navodi kojim različnim odgojnim metodama valja ugađati iskustvima učenja.

2.7. Koliko se Prijedlog udaljio od svrhe, metoda i sadržaja katehizacije ilustrira sljedeća pojava pridjeva „odgojni“ u kojoj se on pridijeva imenici „funkcija“:

„S obzirom na odgojnu funkciju i glavni cilj Pravoslavnoga vjeronauka viđen u zajedništvu, iskustva učenja i rad u zajednici najviše pridonose razvoju kompetencija izražavanja, vođenja dijaloga, prihvaćanja različitosti, povezivanja u vjersku i društvenu zajednicu“ (str. 118).

Sastavljači nigdje ne navode u čem se sastoji odgojna funkcija Pravoslavnoga vjeronauka, a iz onoga što navode očito je da im cilj nije odgoj u vjeri, pa ni o vjeri, ili za vjeru. Stoga predloženi Uputnik Pravoslavnoga vjeronauka ne bi bio sredstvo religioznoga, vjerskoga, kršćanskoga ili pravoslavnoga odgoja. Nakana te isprave jednostavno nije da se mlade vjernike odgaja u vjeri, nego da ih se obrazuje o bogoslužju.

2.8. No, vjeronaučna osnova, „osmišljena kao liturgijska katehizacija“ (str. 4), to jest liturgijska katehizacija koja je „temelj za poučavanje“ (str. 117) kao takva nije zacrtana sveobuhvatno, jer se ni jedna tematska jedinica ne posvećuje ni krštenju i miropomazanju, ni kajanju i ispovijedanju grijeha, ni zarukama i vjenčanju, pravima i obvezama supružnika i roditelja, ni bdjenju, opijelu, panihidi, podušju, zadušnici i parastosu. Na taj način bogoslužje se ne predaje kao tvorbeni i izgrađujući čimbenik vjernikova života.

3. Jesu li cjelivanje ikone, paljenje svijeća ili prinošenje tamjana prebanalni u zamisli „liturgijske katehizacije“, pa zato uopće nisu spomenuti?

4. Kakvu budućnost pravoslavaca u Hrvatskoj podupire isprava u kojoj se uopće ne spominju riječi „nada“ ili „ufanje“, ni njihove izvedenice?

5. Može li se predloženim uputnikom odgajati bogobojaznost, odgovornost, vjera u onostranost i konačnu pravdu, ako se nigdje ne spominju pravedni sud Božji i raj i pakao?

6. Čija je zasluga što se u Prijedlogu uopće ne navodi kakvo je zapravo učenje pravoslavne vjere o rastavi („razvodu“) braka, sprječavanju začeća (kontracepciji), ubijanju začeta, a nerođena ljudskoga bića (pobačaju, abortu), umjetnoj oplodnji, najmu maternice (unajmljivanju utrobe, surogatnom nošenju trudnoće, „zamjenskom majčinstvu“), protunaravnomu bludu (homoseksualnosti, sodomstvu), sklapanju istospolnih životnih zajednica (registriranom partnerstvu), samobludu (samozadovoljavanju, masturbaciji, onaniji), usmrćivanju na zahtjev (eutanaziji), kloniranju, spaljivanju pokojnika (kremiranju)? Ili što nigdje nema naravne definicije bračnoga para (muž i žena) ili obitelji (otac, majka i djeca)?

7. Može li se odgojiti čestite i pobožne ljude, a da im se niti ne spomenu i ne objasni što su vrjednote kao akribija, besplatnost, beženstvo (celibat) radi Kraljevstva nebeskoga, crkvenost, čednost, čestitost, čistoća, ćudoredni zakon, djevičanstvo, dobar glas, dobročinstvo, dobrostivost, dobrovoljnost, dobrotvornost, domoljublje, dragovoljnost, dugotrpnost, epikeja, epitimija, ikonodulija, jakost, jednoženstvo, karitativnost, krotkost, kumstvo, majčinstvo, milosrdnost, milostinja, nemrs, nepodmitljivost, neporočnost, nepotkupljivost, nepristranost, nerazorivost, nezabludivost, opomena, osjećaj vjere, otčinstvo, prirodno planiranje obitelji, nadnica, pouzdanost, požrtvovnost, pravičnost, pravo na život, pravovjernost, pravoslavnost, prisega, privola, radišnost, razboritost, rodoljublje, savjesnost, sažaljenje, solidarnost, stidljivost, sućut, trudnoća, ukor, umjerenost, uslužnost, uzdržljivost, veledušnost, velikodušnost, vlasništvo, zadovoljština, zakletva, zasluga, zavjet ili ženidbeni vez? Kako bi Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve[footnoteRef:4] mogao predložiti da uputnikom Pravoslavnoga vjeronauka postane isprava u kojoj nema svih tih riječi? [4: Pisanje Crkva/crkva, objava/Objava, pismo/Pismo, predaja/Predaja, zavjet/Zavjet, pričest/Pričest, hostija/Hostija, sakrament/Sakrament, prije nego pravopisno, jest poglavito teologijsko pitanje. Kad ga teološka struka rastumači, onda će ga jezikoslovci preuzeti, prihvatiti i propisati kao rješenje znanosti iz kojega taj pojam potječe i koji ga definira.Preričući sadržaj vjere na pravni jezik, kanon 113. paragraf 1. Zakonika kanonskoga prava određuje: „Katolička Crkva i Apostolska Stolica imaju svojstvo moralne osobe po samoj božanskoj uredbi“ („Catholica Ecclesia et Apostolica Sedes, moralis personae rationem habent ex ipsa ordinatione divina“; „Католическая Церковь и Апостольский Престол имеют значение морального лица в силу самого Божественного установления“; „The Catholic Church and the Apostolic See have the character of a moral person by divine ordinance itself“; „La Iglesia Católica y la Sede Apostólica son personas morales por la misma ordenación divina“). U udžbeniku kanonistike o tom se kaže: „Pravna osoba je biće, tvorevina, skupnost fizičkih osoba i/ili stvari kojima pravni poredak, po analogiji na fizičke osobe, priznaje pravnu sposobnost biti nositeljem određenih prava i obveza. Moralna osoba je ono što je već postojalo prije bilo kojega ljudskoga priznanja. Postoji doktrinalna različitost između moralnih i pravnih osoba. Naime, moralne osobe su ‘po samoj božanskoj uredbi’ (kanon 113. § 1.) i Crkva ima ‘vlast upravljanja po božanskom ustanovljenju’ (kanon 129. § 1.). […] Katolička Crkva i Apostolska Stolica prethodne su stvarnosti bilo kojemu pravnomu poretku s kojim se određuje život Crkve i s kojim se određuju pravne osobe. Katolička Crkva i Apostolska Stolica postoje po odredbi samoga Utemeljitelja – Isusa Krista, one nisu osnovane od ljudske vlasti niti trebaju priznanje od bilo kojega ljudskoga auktoriteta. Drugim riječima, Katolička Crkva i Apostolska Stolica moralne su osobe ‘po samoj božanskoj uredbi’, neovisne o bilo čijem priznanju na zemlji, pa radilo se i o bilo kojem državnom pravnom poretku i međunarodnom pravu“ (Jure Brkan, Opće odredbe Zakonika kanonskoga prava, Makarska, 1997., str. 196. 198–199). Takvo podrijetlo Crkve nalazi odjeka i u Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkoga interesa u čijem se članku 2. stavku 1. ističe: „Ugovorne strane suglasne su da je Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02).“Još je u prvoj polovini XX. stoljeća u hrvatskom standardnom jeziku utvrđena razdvojba pisanja imenice Crkva/crkva velikim, odnosno malim slovom, kao opće pravilo: „crkva zgrada; Crkva vjerska ustanova“ (Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb: Ured za hrvatski jezik, 1944., str. 175). Dakle, crkva (građevina) dobila je ime po Crkvi (grčki: „zajednici pozvanih“) koja se u njoj okuplja. Ako se u pravopisu jasno razlikuje da je Tesla znanstvenik, a tesla po njemu nazvana mjerna jedinica (kao i: Kelvin i kelvin), zašto se u javnom životu nailazi na takav otpor prema pisanju Crkve velikim početnim slovom? Tim više što je to ustaljeno i u drugim europskim jezicima?Takvo je pisanje ustaljeno među pozornim novinarima i teolozima, primjerice don Živko Kustić, Crkve kršćanskoga Istoka, bilten Ika (Zagreb), br. 23/95, od 7. lipnja 1995., str. 19–20: Albanska Crkva, Armenska Apostolska Crkva, Etiopska Pravoslavna Crkva, Grčka Crkva, Istočne Crkve, Koptska Pravoslavna Crkva, Poljska Pravoslavna Crkva, Rumunjska Pravoslavna Crkva, Ruska Pravoslavna Crkva, Sirska Pravoslavna Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva (pojam „pravoslavni“ tu označava i stare istočne, prijekalcedonske Crkve, i one koje priznaju sedam sveopćih sabora, zaključno s Drugim nicejskim iz 787. godine).To pravilo razlikovanja pisanjem početnoga slova ističe i Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. kad kaže da učenik „razlikuje značenje pojmova Crkva (zajednica) i [crkvu] (mjesto okupljanja)“ (str. 32); „navodi kako su prvi kršćani imali Crkvu iako nisu imali [crkve]“ (str. 83) i „razlikuje Crkvu kao euharistijsku zajednicu od [crkve] kao mjesta u kojem se obavlja bogoslužje“ (str. 83). Doduše, taj Prijedlog očituje i nedosljednosti navodeći: „obilježja obiteljske krsne slave kao domaće crkve“ (str. 32), namjesto „Crkve“;„Crkva […] pod […] episkopom […] pretpostavlja zajednicu sa svim drugim crkvama“ (str. 109), namjesto „Crkvama“; „zaključuje […] da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“ (str. 109), namjesto Crkva;„Pomjesna crkva – lokalna (autokefalna – samostalna) crkva“ (str. 122), namjesto dva puta Crkva.U razdoblju komunističke vladavine to se razlikovanje Crkva/crkva nastojalo zatrti te su svi pravopisi nalagali da se ta riječ piše isključivo malim slovom. Tako do dan-danas određuje većina pravopisa dostupnih na tržištu. Međutim, Crkva nije zajednica, udruga i organizacija kakve su skupnosti u građanskom društvu kojima pojedina država određuje hoće li ih, kad i kako priznati i kako će je pisati, nego ustanova božanskoga podrijetla. Zato se naziv Crkve ne može tretirati u rangu ostalih pravnih osoba, pa ni vjerskih zajednica koje mogu nastati udruživanjem više pojedinaca. Takvo je shvaćanje teologije i same Crkve, jednako i Katoličke, i svake Pravoslavne, koje hrvatski jezikoslovci nisu uvijek razumjeli ni svi poštovali.Dakle, pisana velikim slovom Crkva je vlastito ime (onim) zajednice krštenika, a malim slovom u jezikoslovlju: zajednička, opća imenica (apelativ), u stvarnosti: vrsta građevine, bogomolja, zgrada namijenjena štovanju Boga. Stoga:Katolička Crkva je zajednica krštenika koji papu priznaju Kristovim namjesnikom na zemlji;katolička Crkva je odlika Crkve iz Vjerovanja, da je rasprostranjena po svem svijetu i da prihvaća ljude svih rasa i jezika, Katolička crkva je konkretna građevina koju samo tako zovu (primjerice, ne znajući komu je posvećena),katolička crkva je opći naziv za bogoslužni prostor katoličke vjeroispovijesti.Slično tomu:Pravoslavna Crkva je zajednica samoupravnih Crkava koje ujedinjuje zajednička vjera i duhovnost; jedinstveno kanonsko zajedništvo krajevnih Crkava (autocefalnih i autonomnih) koje ispovijedaju pravoslavlje,pravoslavna Crkva je odlika Crkve da pravilno slavi Presveto Trojstvo, utjelovljuje i naviješta pravu vjeru u Isusa Krista, Pravoslavna crkva je konkretna građevina koju samo tako zovu (primjerice, crkva svetoga Blagovještenja u Dubrovniku),pravoslavna crkva je opći naziv za bogoslužni prostor pravoslavne vjeroispovijesti.Tako, ako Crkva ima pandan u pravopisu, ima ga u pravilu o pisanju imena kontinenata, država i naselja (gdje se svi dijelovi sveze pišu velikim početnim slovom: Južna Amerika, Sjedinjene Meksičke Države, Baranjsko Petrovo Selo, Donje Mrzlo Polje, Dugo Selo Lasinjsko, Donji Oštri Vrh Ozaljski, Gornji Goli Vrh Lipnički. Ako se svaka riječ imena kontinenata, država i naselja piše velikim početnim slovom radi razlikovanja od istoimenih nenapučenih područja, to treba činiti i s imenima Crkava. Kao što se svaka riječ imena kontinenta, države i naselja piše velikim početnim slovom, jer to ime više ne znači ono što je značilo cijelo višečlano ime. Tako je Babin Potok ime sela, a Babin potok ime potoka; Banja Luka je ime grada, a Banja luka ime luke; Ivanić-Grad i Drežnik-Grad imena su naselja, a Sokol-grad i Garić-grad imena utvrda (ako bi se pisali bez spojnice, kao dvije riječi, obje bi trebalo sklanjati po padežima); Stari Grad je ime naselja na Hvaru, a Stari grad je dio Paga, Rijeke itd.; Gornje Selo naselje je na Šolti i pokraj Opatije, a Gornje selo je dio nekoga sela na višoj nadmorskoj visini od drugih njegovih dijelova; Selo je naselje kraj Čabra, a selo je svako naselje u kojem se stanovnici pretežno bave obradom zemlje; Grad je Dubrovnik unutar zidina, a grad je naselje u kojem je većina stanovništva ne radi u poljodjelstvu; Plitvička Jezera su općina, a Plitvička jezera su prirodna rijetkost i nacionalni park. I po toj logici jedno je katolička crkva, drugo Katolička crkva, treće Katolička Crkva, a četvrto katolička Crkva. U svakom od primjera crkva je zgrada, a Crkva zajednica onih koji su primili krštenje. Takvo pisanje otklanja dvojbu misli li se na zgradu ili na ustanovu. Dakle, sve dijelove imena pojedine Crkve treba pisati velikim početnim slovom: Katolička Crkva, Armenska Apostolska Crkva, Rumunjska Pravoslavna Crkva, Koptska Ortodoksna Crkva, Pravoslavna Crkva u Americi,U pravopisanju je davno određeno: „Ako je imenica vlastito ime, onda se i pridjev i imenica pišu velikim početnim slovom“ (Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 41928., paragraf 177, str. 46). Pismo, Zavjet i Objava u kršćanskoj su uporabi vlastita imena i neovisno o pridjevima ispred njih, bili stajaći (Novi, Stari, Sveti) ili ne bili, uvijek ih valja pisati velikim slovom kad se misli na Bibliju, njezinu temeljnu podjelu na dva dijela ili na ono što je Bog objavio radi spasenja ljudskoga roda.Uostalom, u pravopisu postoji pravilo o pisanju velikim početnim slovom iz poštovanja. S kojim se pravom može govoriti i pisati: Sveti Otče i Vaša Svetosti, zemnomu, grješnomu, nekanoniziranu čovjeku, a božansku objavu (Sveto Pismo, Novi Zavjet) i od Boga utemeljenu ustanovu (Crkva) pisati malim slovom? Gdje je tu logika?Takvim pisanjem (svi dijelovi imena Crkve velikim početnim slovom) u hrvatskom se jeziku poštuje ne samo Katolička Crkva, nego i druge Crkve. Time bi hrvatski jezik poštovao i činjenicu da Srpska Pravoslavna Crkva na svojim službenim mrežnim stranicama sve tri riječi svojega imena piše velikim početnim slovom. Kao i od nje odijeljene Makedonska Pravoslavna Crkva i Crnogorska Pravoslavna Crkva. Na žalost, takvo pravopisno rješenje izostalo je u Prijedlogu nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeti Pravoslavnoga vjeronauka.Naposljetku, ne može se ignorirati pravila iz drugih jezika i ne uspoređivati domaća rješenja sa stranima: u svezi Katolička Crkva malim početnim slovom ne piše se ni jedna riječ na latinskom, engleskom, portugalskom, bjeloruskom, novogrčkom, nizozemskom, ni na rumunjskom, nego uvijek sve velikim. A sama riječ Crkva piše se uvijek velikim i na: francuskom, i na talijanskom, i na kastilskom, i na slovenskom, i na poljskom. Nasuprot tomu, pisanje samo prve riječi velikim slovom u nazivu Crkve sada je pravilo u ruskom jeziku (koji je 72 godine bio pod strahovladom progona vjere i sustavnoga ponižavanja Crkve), pa ta norma, koju ne slijedi ni Srpska Pravoslavna Crkva, nikako ne može biti mjerodavna za hrvatski jezik.]

8. Može li se uopće kršćanski odgajati, a da se mladim ljudima ne protumači što su: bludnost, dženderizam, hedonizam, homoseksualizam, ikonoklazam, izvanbračna zajednica, konzumerstvo, laicizam, laksizam, manje zlo, materijalizam, nepotizam, onanizam, pedofilija, poslijemodernizam, preljub, prigodna (situacijska) etika, proporcionalizam, relativizam, rodoskrvnuće, samoblud, samozadovoljavanje, scijentizam, sekularizam, simonija, sodomstvo, suložništvo, svetogrđe, višebračnost (poligamija), višemuštvo (poliandrija), višeženstvo (poliginija)? I zašto su sve to opačine.

9. Čiji je utjecaj što se namjesto tradicijskih izraza za Noinu građevinu,[footnoteRef:5] na stranicama 27, 51 i 97 Prijedloga spominje engleštica arka i samovoljno ju se naziva brodom, kraj bogatih bogoslovnih baština crkvenoslavenskoga, srpskoslavenskoga, ruskoslavenskoga, slavenosrpskoga, dositejevskoga, grčkoga, ruskoga, srpskoga i hrvatskoga jezika? [5: Drveni plutajući dom koji je Noa sagradio u hrvatskim se prijevodima Svetoga Pisma naziva korablja (Bernardin 1495., Drkoličić 1570., Kašić 1625., Skarić 1858., Vlašić 1921., Grubišić 1968. i 1973.), dok ga Misal kneza Novaka iz 1368., Hrvojev misal 1404., Rešetar 1895. i Šarić 1941. prevode kao kovčeg. Na hebrejskom se zove teba (kutija), grčki κιβωτός [kibōtos] (skrinja), latinski arca, engleski ark, poljski korab, češki koráb, ruski i bugarski kovčeg. Ne zove se brodom ili lađom, jer nije napravljena za jedrenje ili veslanje do dalekih krajeva, nego korablja, kovčeg ili škrinja, jer ima ravno dno i strane koso prema gore, te je napravljena za plutanje na vodama na kratke staze.]

10. Prijedlog nije dostupan na hrvatskom (pa ni na srpskom jeziku), nego na nekom metajeziku! Pri tom je najmanji problem uporaba riječi izravno iz grčkoga – ἦθος – etos (26 puta) u značenju: običaj, ćud, ćudoređe; λαός – laos (str. 43) u značenju: puk, narod, i Λόγος, Logos (str. 7, 93 i 103) u značenju: Riječ, Smisao, Razlog (a u kršćanstvu Vječna Riječ, Bog Sin, Druga Božanska Osoba) – jer se one mogu pronaći u rječniku stranih riječi.

II. Sadržajne zamke

11. Na stranici 52 ističe se razrada: „u vjerovanju judejskoga naroda prepoznaje vjeru u jednoga Boga – [….].“. Rečenica je neprikladna zbog dviju stvari. Prvo, Judejci su pleme izraelskoga naroda, a nisu samostalan narod, iako su jedno vrijeme imali kraljevstvo razdijeljeno od ostatka Izraela. Je li moguće da su sastavljači dobro mislili, ali da je lektorica zamijenila srpsku riječ „jevrejskoga“ (hebrejskoga, židovskoga) /naroda/ riječju „judejskoga“ /naroda/? Drugo, sveti je običaj vjernih Židova da sveto Božje ime, kojim se Onaj Koji Jest objavio Mojsiju, nikad ne izgovaraju ni pišu sa samoglasnicima, nego ga bilježe kao sveti četveroslov (JHVH), a čitaju kao Vječni, Gospodin ili Bog. I kršćani su preuzeli taj običaj, pa se u bogoslužju i navještaju Svetoga Pisma ne izgovara sveti četveroslov nego se zamjenjuje riječju Gospodin. Tako i većina prijevoda Svetoga Pisma. No, sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka i na stranici 98, drugi stupac, još jednom ponavljaju Ime koje vjernik iz dubokoga poštovanja ne izgovara. Budući da je način i sadržaj zajedničke liturgijske molitve za Crkvu doista zakon, čemu u uputnik vjeronauka uvoditi nešto čim se Crkva u bogoslužju ne služi?

12. Na stranicama 13 i 57 ukupno se tri puta ponavlja: „učenik zaključuje da je Crkva Hristova rođena silaskom Svetoga Duha na apostole“. Ta se tvrdnja protivi evanđeoskomu svjedočanstvu sv. Ivana Apostola (Bogoslovca) da je Crkva rođena iz kopljem probodenoga boka Gospodina Isusa Krista, da ju je On osnovao Svojom mukom i smrću. Crkva se na Duhovdan samo očitovala, ali već je postojala; apostoli i Bogorodica u iščekivanju silaska Duha Svetoga nisu praslika Crkve, nego su već postojeća Crkva koja se moli.

13. Iako, dakle, tvrdi da je Crkva rođena na Pedesetnicu, Prijedlog na više mjesta zapravo dovodi u pitanje je li Crkva novozavjetna ustanova, jer kaže: „početak ostvarivanja Crkve u vremenu – povijesti [jest] otkrivenje Boga Abrahamu“ (str. 13 i 91), a na stranicama 51 i 91 spominje se „starozavjetna Crkva“. Kako je moguće spojiti Pavlovu definiciju Crkve kao Kristova tijela s postojanjem „starozavjetne Crkve“, koja prema navedenom ima početke u Božjoj objavi Abrahamu (kojega su pohodila tri anđela, što je genijalno oslikao Andrej Rubljov)?

14. Na stranici 85 razradom se predviđa da učenik „obrazlaže biblijsko i svetootačko poimanje jednakosti i ravnopravnosti spolova“. Naprotiv, Sveto Pismo, Predaja i sveti otci izlažu različitost, a ne jednakost muškoga i ženskoga spola, njegovu nepromjenjivost, nejednakost i komplementarnost, čovjekovu bogolikost i bogupriličnost.

15. Na stranici 97 stoji: „Učenik zaključuje da je umjetnost najprofinjeniji izraz našega postojanja“. Zar u kršćanskom poimanju i vrjednovanju svetost (bogougodnost) nije „najprofinjeniji izraz našega postojanja“?

16. Na stranici 109 piše da učenik „opisuje svaku pomjesnu crkvu kao punu Crkvu, a ne samo dio Crkve“. Kako tu tvrdnju, koja vodi samodostatnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom, koju su nam predali otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „jedna“? Kako je smatrati ortodoksnom ako potpunih („punih“) Crkava ima onoliko koliko ima i Crkava kojima je na čelu episkop? Ne traži li logika izričaj da je svaka mjesna Crkva potpuna u smislu da ima pastira i vjernički puk na određenom prostoru, ali da je kao takva samo dio „jedne“ Crkve?

17. Na stranici 109 napisano je i kako učenik „ističe da Crkva nije univerzalna […] zajednica“. Kako tu tvrdnju, koja vodi partikularnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom iz Apostolskoga vjerovanja, koju su svečano proglasili sveti otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „katolička“ (sveobuhvatna, „posvudna“, „saborna“, sveopća, „vaseljenska“)?

18. Konačno, na stranici 109 stoji i kako učenik „zaključuje […] da nijedan episkop nije iznad drugoga, odnosno da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“. Misli li se na episkopa u svetopisamskom, dogmatskom i liturgijskom smislu? (Tada su i arhiepiskop, i metropolit i patrijarh – episkopi.) Ili u kanonskopravnom i nazivoslovnom smislu? (Tada arhiepiskop, metropolit i patrijarh nisu episkopi, nego su mu hijerarhijski nadređeni.) U svakom slučaju, tu tvrdnju nije lako uskladiti s praksom izbora i razrješenja episkopa u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Kao ni s ustrojstvom Crkve prema kojem je punina svećeništva po rukopolaganju apostolskih nasljednika ista u svim razinama („činovima“) velikosvećeničke službe u Pravoslavnoj Crkvi, a arhiepiskop, metropolit i patrijarh prema časti i vlasti su iznad episkopa.

19. Na stranici 122, u Pojmovniku, definira se da je „pomjesna Crkva“ – „lokalna (autokefalna – samostalna) Crkva“. Ta je definicija zbunjujuća, jer nije jednoznačna. Znači li „pomjesni“ – lokalni ili autocefalni? Lokalna ili mjesna Crkva jest Crkva na čelu s biskupom (episkopom). Tako se barem više puta ističe u samom Prijedlogu: „Učenik razumije da je Crkva narod Božji sabran na jednom mjestu oko […] episkopa u euharistiji“ (str. 7); „Zastupa stajalište da je jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva konkretna liturgijska zajednica vozglavljena [na čelu s] jednim episkopom“ (str. 14-15). Takvo je učenje zajednička baština kršćanske vjere i teologije od svetoga Ignacija Antiohijskoga koji je u Poslanici Smirnjanima (danas İzmir, na obali Egejskoga mora) godine 107. poslije Krista napisao: „ὅπου ἂν φανῇ ὁ ἐπίσκοπος, […] ἐκεῖ ἡ καθολικὴ Ἐκκλησία“ [hópū àn phanē͂ ho epískopos, ekeí he katholikḕ Ekklesía] (VIII, 2), što je postalo krilatica: „Ubi episcopus, ibi Ecclesia“ – „Gdje je biskup, ondje je Crkva“. Autocefalna ili „samostalna“ Crkva, pak, jest ona koja je samosvojna (sui iuris), i u pravilu se sastoji od više mjesnih Crkava. U istočnoeuropskom modelu pravoslavlja to su krajevne, jezične, narodne, zemaljske, državne ili višedržavne, a ne mjesne (lokalne) Crkve. Veliki srpski kanonist Nikodim Milaš (1845.–1915.) u udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Mostar, 21902.) rabi izraze „avtokefalna“, samoupravna ili „oblasna“ Crkva za tu razinu, a „pomjesna“ ili mjesna za lokalnu razinu. Kako je pojam autocefalnosti Crkve uskladiv s vjerskom istinom da je jedina glave Crkve – Isus Krist? Iz novozavjetnih poslanica teško je razumjeti kako ijedna Crkva može biti autocefalna (grčki: „samoglava“), budući da apostol Pavao pridaje naslov glave (he kephalḕ) isključivo Isusu Kristu;[footnoteRef:6] On je vladar, upravitelj, glavni i odgovorni koji vodi kršćansku zajednicu kao njezin vođa i Gospodin, i samo On čvrsto povezuje i oživljava sve udove tijela nad kojima je postavljen kao glava (usp. Kološanima 2, 19).[footnoteRef:7] [6: Kološanima 1, 18: „Αὐτός ἐστιν ἡ κεφαλὴ τοῦ σώματος, τῆς Ἐκκλησίας [Autós estin hē kephalḕ tū͂ sṓmatos, tē͂s Ekklēsías]“ – „On je Glava Tijela, Crkve“; Efežanima 5, 23: „ὁ Χριστὸς [ἐστιν] κεφαλὴ τῆς Ἐκκλησίας, αὐτὸς σωτὴρ τοῦ σώματος [ho Khristòs /estin/ kephalḕ tē͂s Ekklēsías, autòs sōtḕr tū͂ sṓmatos]“ – „Krist [je] Glava Crkve – On [je] Spasitelj Tijela“.] [7: Prema katoličkoj teologiji ni papa nije glava Crkve (jer je to Krist), nego je Rimski prvosvećenik „glava Biskupskoga zbora, Kristov namjesnik i pastir sveopće Crkve na ovoj zemlji“ (kanon 331. Zakonika kanonskoga prava iz 1983. i kanon 43. Zakonika kanona Istočnih Crkava iz 1990.: „Collegii Episcoporum est caput, Vicarius Christi atque universae Ecclesiae his in terris Pastor“). Kada potpisuje najsvečanije spise, primjerice odluke ekumenskoga sabora, zajedno s drugim saborskim otcima, papa se ne potpisuje titulom pape, rimskoga biskupa, Kristova namjesnika, nasljednika apostolskoga prvaka, rimskoga prvosvećenika, vrhovnoga svećenika, apostolika, metropolita Rimske pokrajine, patrijarha Zapada, ni kao sluga slugu Božjih, nego samo: „Ime, nadglednik Katoličke Crkve (Nomen, Catholicae Ecclesiae Episcopus).“]

III. Demografski podatci

20. Od 1996. do 2014. Republika Hrvatska sklopila je ugovore s ukupno dvadeset Crkava, crkvenih zajednica[footnoteRef:8] i drugih vjerskih zajednica prema kojima sve one imaju pravo držati konfesionalni vjeronauk u hrvatskim školama. Jedna od njih je i Srpska Pravoslavna Crkva. Ne zna se koliki broj njezinih pripadnika doista živi u Hrvatskoj, jer u rezultatima popisa nije dana raščlamba pravoslavnoga stanovništva prema pripadnosti pojedinoj autocefalnoj Crkvi. Prema Popisu stanovništva pravoslavaca je u Hrvatskoj 31. ožujka 2011. bilo 190.143.[footnoteRef:9] Time pravoslavci čine 4,44 % hrvatskoga pučanstva, kao i 4,78 % svih jednobožaca (monoteista) i 4,86 % svih kršćana u Hrvatskoj. [8: Katolička vjera nalaže vjerovati da su Crkve koje imaju apostolsko nasljedstvo i valjanu Euharistiju – prave mjesne Crkve i da je u njima prisutna i djeluje Kristova Crkva /Drugi vatikanski sabor, Dekret Unitatis redintegratio (21.11.1964.), br. 14 i 15; Zbor za učenje vjere, Pismo Communionis notio (28.5.1992.), br. 17; Zbor za učenje vjere, Izjava Dominus Iesus (6.8.2000.), br. 17; Zbor za učenje vjere, Odgovori o nekim vidovima učenja o Crkvi (29.6.2007.), br. 4./. Od dvadeset vjerskih zajednica koje su ugovorno uredile odnose s hrvatskom Vladom u tom su smislu Crkve (latinski Ecclesiae, novogrčki Εκκλησίες, slovenski Cerkve, slovački Cirkvi, češki Církve, poljski Kościoły, bugarski Църкви, njemački die Kirchen, engleski the Churches, francuski les Églises, talijanski le Chiese, kastilski las Iglesias, portugalski as Igrejas, rumunjski Bisericile, nizozemski die Kerken, švedski Kyrkor, mađarski Egyházak): Katolička Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva, Bugarska Pravoslavna Crkva, Hrvatska Starokatolička Crkva i Makedonska Pravoslavna Crkva.One pak kršćanske zajednice koje nisu očuvale valjano biskupstvo (episkopat) te izvornu i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva, prema dubokom katoličkom uvjerenju, nisu Crkve u pravom smislu riječi, nego su crkvene zajednice (latinski Communitates ecclesiales, slovenski cerkvene skupnosti, slovački cirkevné spoločenstvá, poljski Wspólnoty kościelne, njemački die kirchlichen Gemeinschaften, engleski ecclesial communities, francuski les Communautés ecclésiales, talijanski le comunità ecclesiali, kastilski las Comunidades eclesiales, portugalski as Comunidades eclesiais, nizozemski kerkelijke gemeenschappen, mađarski egyházi közösségek). Od potpisnica ugovorā o pitanjima od zajedničkoga interesa s hrvatskom Vladom, takve su: Evangelička Crkva, Reformirana Kršćanska Crkva, Evanđeoska Pentekostna Crkva, Crkva Božja, Savez Kristovih Pentekostnih Crkava, Kršćanska Adventistička Crkva, Reformni pokret adventista sedmoga dana, Kristova Crkva, Savez Baptističkih Crkava, Savez Crkava ‘Riječ života’, Crkva Cjelovitoga Evanđelja i Protestantska Reformirana Kršćanska Crkva.Ostale ‘vjerske’, bolje rečeno religijske zajednice (engleski the religious communities, francuski les communautés religieuses, njemački die Religionsgemeinschaften), koje su sklopile ugovor s hrvatskom Vladom, jesu: Islamska zajednica, Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Koordinacija židovskih općina.Hrvatski je zakonodavac člankom 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica odredio: „Crkva ili vjerska zajednica drukčijega naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijesti jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj…“. No, forsiranje pojma „vjerska zajednica“ kao krovnoga nazivnika za Crkve, crkvene zajednice i religijske zajednice ne odgovara biti stvari, budući da Država priznaje i upisuje u svoj očevidnik religijske zajednice, a Crkva postoji i ima pravnu osobnost prije Države. Osim toga, i lisabonski Ugovor o funkcioniranju Europske unije u članku 17. razlikuje Crkve od religijskih udruga ili zajednica (slovenski verska združenja ali skupnosti, slovački náboženské združenia alebo spoločenstvá, češki náboženská sdružení či společenství, poljski stowarzyszenia lub wspólnoty religijne, bugarski религиозните сдружения или общности, novogrčki θρησκευτικές ενώσεις ή κοινότητες, engleski religious associations or communities, francuski les associations ou communautés religieuses, talijanski le associazioni o comunità religiose, kastilski las asociaciones o comunidades religiosas, portugalski associações ou comunidades religiosas, rumunjski asociațiile sau comunitățile religioase, njemački religiöse Vereinigungen oder Gemeinschaften, nizozemski religieuze verenigingen en gemeenschappen, švedski religiösa sammanslutningar och samfund, mađarski vallási szervezetek vagy közösségek). Stoga Lisabonski ugovor Crkve dosljedno naziva Crkvama, a samo ove druge u članku 17. stavku 3. skraćuje u organizacije (engleski i francuski organisations, češki organizacemi, poljski organizacji, bugarski организации, talijanski organizzazioni, kastilski organizaciones, portugalski organizações, novogrčki οργανώσεις…), odnosno zajednice (njemački Gemeinschaften).] [9: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 12 i 114.]

21. Desetljeće prije, na početku drugoga tisućljeća pravoslavaca je u Hrvatskoj bilo 195.969, s time da je u rezultatima popisa bila dana i raščlamba prema pojedinoj autocefalnoj Crkvi, pa su tako zabilježena 40.433 pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve, 211 pripadnika Makedonske,[footnoteRef:10] 63 Ruske, 46 Grčke, 44 Crnogorske, 19 Rumunjske i 8 Bugarske Pravoslavne Crkve. Ostalih 155.145 pravoslavaca (njih čak 79 %) prilikom popisivanja 2001. godine nije preciziralo kojoj od Pravoslavnih Crkava pripadaju. [10: Makedonskoj Pravoslavnoj Crkvi i Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi ostale Pravoslavne Crkve nisu priznale autocefalnost, a nisu primljene ni u Svjetsko vijeće Crkava. Prema pravoslavnom kanonskom pravu njihovo se odvajanje od Srpske Pravoslavne Crkve smatra raskolom (shizmom).]

22. Broj pravoslavaca u Hrvatskoj u trećem je tisućljeću u apsolutnim brojkama u opadanju (tri posto manje 2011. nego 2001.), ali je u udjelu pučanstva zapravo u neznatnom porastu (0,2 ‰) zato što se smanjuje nešto sporije nego drugih promatranih skupina. To na prvi pogled nije logično, jer ne potvrđuje teorije ili posljedice asimilacije ili integracije, ni posljedice agresivnoga sekularizma, nego ukazuje ponajprije na loše demografsko stanje, trend izrazite depopulacije stanovništva, ukupne i prirodne (manje rađanja, više umiranja).

Brojidba duša u Hrvatskoj 2001. i 2011.[footnoteRef:11] [11: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 12. U kršćane su ubrojeni katolici, pravoslavci, protestanti i „ostali kršćani“. Iako državna statistika ubraja mormone i Jehovine svjedoke u „ostale kršćane“, oni ne ispovijedaju Boga Otca, Sina i Duha Svetoga, pa zapravo nisu kršćani. U jednobošce su ubrojeni kršćani, židovi i muslimani. U vjernike su ubrojeni jednobošci i pripadnici „istočnih“ i „ostalih“ religija.]

Hrvatska

31. III. 2001.

31. III. 2011.

Razlika u broju ljudi

Porast/pad u %

Pučanstvo

4,437.460

4,284.889

–152.571

–3,44 %

Vjernici

4,180.678

3,983.518

–197.160

–4,72 %

Jednobošci

4.178.690

3,977.877

–200.813

–4,81 %

Kršćani

4,121.913

3,914.900

–207.013

–5,02 %

Katolici

3.903.551

3,697.143

–206.408

–5,29 %

Pravoslavci

195.969

190.143

–5.826

–2,97 %

Protestanti i ostali kršćani

22.393

27.614

+5.221

+23,32 %

Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri.

Udio vjerničkih skupina u hrvatskom pučanstvu 2001. i 2011.

Hrvatska

31. III. 2001.

31. III. 2011.

Razlika u postotnim bodovima

Vjernici

94,21 %

92,97 %

–1,25 %

Jednobošci

94,17 %

92,84 %

–1,33 %

Kršćani

92,89 %

91,37 %

–1,52 %

Katolici

87,97 %

86,28 %

–1,68 %

Pravoslavci

4,42 %

4,44 %

+0,02 %

Protestanti i ostali kršćani

0,54 %

0,69 %

+0,16 %

23. U Popisu stanovništva 2011. godine 190.143 pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti narodnosno su se izjasnili na 29 načina, između čega kao pripadnici 22 etničke zajednice, i to (prema učestalosti): 1. Srbi 159.530 (83,9 %), 2. Hrvati 16.647 (8,75 %), 3. Makedonci 2.401 (1,26 %), 4. Romi 2.381 (1,25 %), 5. „Pravoslavci“ 2.187 (1,15 %), 6. „Ne izjašnjavaju se“ 2.084 (1,1 %), 7. Crnogorci 1.822 (0,96 %), 8. „Ostali“ 816, 9. Rusi 729, 10. Ukrajinci 341, 11. Bošnjaci 293, 12. Bugari 158, 14. Nepoznato 157, 15. Rumunji 147, 16. „Regionalna pripadnost“ 124, 17. Rusini 89, 18. Mađari 78, 19. Slovenci 37, 20. „Neraspoređeno“ 27, 21. Talijani 26, 22. Nijemci 22, 23. Česi 12, 24. Slovaci 12, 25. Vlasi 11, 26. Poljaci 6, 27. Židovi 3,[footnoteRef:12] 28. Albanci 2 i 29. Austrijanac 1.[footnoteRef:13] [12: U skladu s određenjem da je statistika točan zbroj netočnih podataka, lako je moguće da su se ti Židovi vjeroispovjesno izjasnili ortodoksnim židovima, a da su ih popisivači ubilježili kao pravoslavne (orthodoksne) kršćane.] [13: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 17.]

24. Narodnosno, Srbima su se u Popisu pučanstva godine 2011. izjasnila 186.633 hrvatska stanovnika, a od toga pravoslavcima 159.530 (85,48 %).[footnoteRef:14] (Ako se zna da je pripadnika talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj desetina od toga broja,[footnoteRef:15] a da u Agenciji za odgoj i obrazovanje postoje dvije više savjetnice za talijansku nacionalnu manjinu, onda je nejasno zašto za Pravoslavni vjeronauk ne postoji ni jedan stručni suradnik u toj Agenciji.) [14: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 17 („Stanovništvo prema narodnosti i vjeri“).] [15: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 13.]

25. Od 555 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, pravoslavnih je vjernika (svih Pravoslavnih Crkava, a ne samo Srpske) prema Popisu pučanstva iz 2011. po više od tisuću bilo u 49 gradova i općina, i to:[footnoteRef:16] [16: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 114–132.]

1. Zagreb15.960

2. Vukovar9.504

3. Rijeka8.939

4. Osijek6.877

5. Trpinja5.007

6. Borovo4.568

7. Erdut3.995

8. Dvor3.932

9. Karlovac3.866

10. Knin3.478

11. Sisak3.279

12. Pula3.152

13. Beli Manastir2.768

14. Petrinja2.570

15. Glina2.489

16. Ogulin2.362

17. Bjelovar2.329

18. Markušica2.294

19. Slavonski Brod2.270

20. Kistanje2.165

21. Darda2.130

22. Split2.104

23. Zadar2.093

24. Vojnić2.087

25. Gračac2.075

26. Gvozd1.929

27. Vinkovci1.833

28. Vrbovsko1.794

29. Donji Lapac1.674

30. Benkovac1.582

31. Kutina1.555

32. Dubrovnik1.481

33. Jagodnjak1.448

34. Biskupija1.438

35. Negoslavci1.428

36. Šibenik1.424

37. Obrovac1.352

38. Šodolovci1.345

39. Krnjak1.314

40. Sunja1.306

41. Pakrac1.297

42. Slatina1.248

43. Požega1.215

44. Daruvar1.190

45. Plitvička Jezera1.113

46. Vrhovine1.107

47. Garešnica1.104

48. Ervenik1.065

49. Velika Gorica1.037

Preostali 54.571 pravoslavac, ili dvije sedmine njih u Hrvatskoj godine 2011. živjelo je u gradovima i općinama u kojima ih je manje od tisuću, što otežava redovito dušobrižništvo.

IV. Vjeronauk Srpske Pravoslavne Crkve

26. Vlada Republike Hrvatske i Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj sklopile su 20. prosinca 2002. Ugovor o pitanjima od zajedničkoga interesa (Narodne novine, broj 196/03). Članak 10. stavak 2. toga Ugovora određuje:

„Pravoslavni vjeronauk u javnim osnovnim i srednjim školama izborni je predmet i obvezatan za one učenike koji ga izaberu, te se izvodi pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obvezatnih predmeta.“

Dakle, vjerski odgoj i naobrazba te Crkve naziva se Pravoslavnim vjeronaukom.

27. Godinu dana kasnije u hrvatski pravni poredak uvedena su još dva pravoslavna vjeronauka, ali oni ispred vjeroispovjesnoga pridjeva imaju i prvo određenje svoje Crkve. Tako, prema članku 11. stavku 2. Ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa Vlade Republike Hrvatske s Bugarskom Pravoslavnom Crkvom u Hrvatskoj i Makedonskom Pravoslavnom Crkvom u Hrvatskoj od 29. listopada 2003. (Narodne novine, broj 196/03), učenici u javnim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj mogu izabrati nastavni predmet: Bugarski pravoslavni vjeronauk, odnosno Makedonski pravoslavni vjeronauk.

28. Budući da se sva tri pravoslavna vjeronauka (Srpske, Bugarske i Makedonske Pravoslavne Crkve) ne zovu isto, ova se raščlamba ne odnosi na sve prijedloge pravoslavnih vjeronauka u Hrvatskoj, nego samo na prijedlog novoga programa vjeronauka Srpske Pravoslavne Crkve u hrvatskim školama.

29. Sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka nisu dali nikakvu ocjenu postojećega stanja, pa se ne zna ni koji bi se program ili programi Pravoslavnoga vjeronauka zamijenili novopredloženim.

30. Od povratka vjeronauka u hrvatske škole (1991. godine) nisu postojali javno dostupni podatci o broju učenika koji pohađaju koji konfesionalni vjeronauk. Pretpostavke za njihovo razvrstavanje stvorene su uvođenjem sustava e-Matica u koji se bilježi upis i ispis svakoga učenika. Podatke iz te baze podataka zadnjih sam godina u više navrata bezuspješno tražio od Agencije za odgoj i obrazovanje i od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Konačno, 3. listopada 2016. iz Ministrova kabineta dobio sam tablicu u Excelu u kojoj se, između ostaloga, nalaze sljedeći podatci.

31. Osnovne škole

Školska godina

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

2015./2016.

Ukupno učenika

336.608

331.405

327.410

323.845

Ukupno vjeroučenika

312.730

306.301

300.778

296.458

Katolički vjeronauk

307.339

301.287

295.541

291.464

Pravoslavni vjeronauk

2.713

2.612

2.759

2.623

Islamski vjeronauk

2.341

2.162

2.204

2.019

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika i vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka svake se godine redom smanjuje. Nasuprot tomu, broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nema tako jednoznačnu silaznu putanju.

32. Hrvatski osnovnoškolski učenici srpskoga jezika i pravoslavnoga vjeronauka

Državni zavod za statistiku objavljuje svake godine brojidbu osnovnih škola i u njoj podatak o broju učenika koji polaze nastavu na srpskom jeziku. Usporedba za dostupne godine s brojem učenika pravoslavnoga vjeronauka, pokazuje da je takvih više.

Učenikā pohađa

Školska godina

Srpski jezik (DZS)

Srpski jezik (model A)

Srpski jezik (model B)

Srpski jezik (model C)

Pravoslavni vjeronauk

Prav. vjeronauk više nego Srpski jezik

2004./2005.

2.660

2005./2006.

2.522

2006./2007.

2.397

2.301

461

2007./2008.

2.398

2.350

430

2008./2009.

2.335

2.367

496

2009./2010.

2.209

2.252

502

2010./2011.

2.059

1.992

444

2011./2012.

2.036

2.207

16

521

2012./2013.

2.049

1.922

16

603

2.713

172

2013./2014.

1.997

1.897

17

671

2.612

27

2014./2015.

1.977

1.859

19

706

2.759

175

2015./2016.

2.623

Izvori: DZS – Državni zavod za statistiku (priopćenja Osnovne škole), modeli A, B i C (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina; godišnja Izvješća Vlade RH o provedbi Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina); Pravoslavni vjeronauk (e-Matica, 3. X. 2016.)

33. Srednje škole

Školska godina

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

2015./2016.

Ukupno učenika

182.211

180.778

177.126

169.228

Katolički vjeronauk

145.095

143.516

140.318

133.070

Pravoslavni vjeronauk

824

738

709

701

Islamski vjeronauk

414

428

430

409

Etika

32.381

31.860

31.063

30.359

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika, vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka i učenika Etike svake se godine smanjuje, a broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nerazmjerno je malen i oscilira.

34. Hrvatsko osnovno i srednje školstvo

Školska godina

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

2015./2016.

Sveukupno učenika

518.819

512.183

504.536

493.073

Katolički vjeronauk

452.434

444.803

435.859

424.534

Pravoslavni vjeronauk

3.537

3.350

3.468

3.324

Islamski vjeronauk

2.755

2.590

2.634

2.428

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri učenika. Za polaznike vjeronauka postotak se odnosi na učenike osnovnih i srednjih škola zajedno, a za one koji su izabrali Etiku, udio se odnosi samo na učenike srednjih škola.

Školska godina

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

2015./2016.

Katolički vjeronauk

87,20 %

86,84 %

86,39 %

86,10 %

Pravoslavni vjeronauk

0,68 %

0,65 %

0,69 %

0,67 %

Islamski vjeronauk

0,53 %

0,51 %

0,52 %

0,49 %

Etika (% srednjoškolaca)

17,77 %

17,62 %

17,54 %

17,94 %

Pri tom je udio vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka približan ukupnom postotku katolika u državi, dok je udio vjeroučenika Islamskoga vjeronauka u rujnu 2012. bio 2,8 puta manji, a Pravoslavnoga vjeronauka čak 6,6 puta manji od broja vjernika tih vjeroispovijesti prema Popisu pučanstva 2011. godine. Moguća su tumačenja tih razlika:

a) demografski razlozi – prosječna dob tih skupina koje se jednostavno ne pomlađuju,

b) vjerski nemar – njihove dušobrižnici nisu ih potaknuli da traže, ili im nisu učinili dostupnim nastavu vjeronauka njihove vjeroispovijesti, ili roditelju, odnosno učeniku nije stalo.

35. Manje učenika, manje vjeroučenika, manje etike

Kad se usporede podatci o broju upisanih učenika iz rujna 2012. i iz rujna 2015. dobiju se sljedeći padovi:

Školska godina

U 4 godine manje učenika

U 4 godine manje postotno

Sveukupno učenika

–25.746

–4,96 %

Katolički vjeronauk

–27.900

–6,17 %

Pravoslavni vjeronauk

–213

–6,02 %

Islamski vjeronauk

–327

–11,87 %

Etika

–2.022

–6,24 %

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

36. Pravoslavni vjeronauk u hrvatskim osnovnim školama po županijama

Pravoslavni vjeronauk pohađaju učenici osnovnih škola na području ukupno 16 od 21 jedinice područne samouprave, a broj pravoslavnih vjeroučenika u njima je sljedeći.

Osnovaca-učenika Pravoslavnoga vjeronauka u školskoj godini

R.br.

Županija

Pravoslavaca 2011. [footnoteRef:17] [17: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 114–132. Svi ostali podatci u ovoj tablici dobiveni su iz e-Matice i poslani piscu ovih redaka iz Ministrova kabineta 3. listopada 2016.]

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

2015./2016.

1.

Bjelovarsko-bilogorska

8.070

3

4

3

3

2.

Brodsko-posavska

5.673

13

11

12

14

3.

Dubrovačko-neretvanska

2.509

0

0

0

0

4.

Grad Zagreb

15.960

3

2

2

4

5.

Istarska

7.220

1

0

0

0

6.

Karlovačka

12.528

181

189

198

199

7.

Koprivničko-križevačka

2.484

44

49

47

37

8.

Krapinsko-zagorska

280

0

0

0

0

9.

Ličko-senjska

6.786

76

78

87

42

10.

Međimurska

339

0

0

0

0

11.

Osječko-baranjska

24.974

539

512

509

545

12.

Požeško-slavonska

4.852

0

0

0

18

13.

Primorsko-goranska

16.046

72

4

14

19

14.

Sisačko-moslavačka

21.087

195

166

232

233

15.

Splitsko-dalmatinska

4.638

23

17

19

17

16.

Šibensko-kninska

11.476

173

169

181

172

17.

Varaždinska

742

0

0

0

0

18.

Virovitičko-podravska

5.167

0

0

0

0

19.

Vukovarsko-srijemska

27.870

1.301

1.318

1.355

1.250

20.

Zadarska

8.236

89

92

100

70

21.

Zagrebačka

3.206

0

1

0

0

Ukupno

Hrvatska

190.143

2.713

2.612

2.759

2.623

Izvori: Državni zavod za statistiku (Popis stanovništva 2011.) i e-Matica (3. X. 2016.)

36.1. Nije u potpunosti jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u više županija i zašto je broj vjeroučenika nerazmjeran broju pravoslavnih vjernika na tim područjima, premda, kako ističe demograf Dražen Živić, dio objašnjenja može ležati u vrlo nepovoljnoj (ostarjeloj) biološkoj (dobnoj) strukturi pravoslavnoga stanovništva, u čijoj su piramidi izrazito krnji dječji kontingenti, kao izravna posljedica vrlo niske rodnosti.[footnoteRef:18] Naime, iako nisu objavljeni podatci o stanovništvu prema vjeroispovijesti i starosti, oni se s priličnom vjerojatnošću mogu pretpostaviti iz objavljenih rezultata popisa pučanstva 2011. godine prema narodnosti, starosti i spolu, budući da Srbi čine pet šestina (točnije 83,9 %) svih pravoslavaca u Hrvatskoj. U ukupnom broju hrvatskih žitelja (4,284.889) školska dob (od 5 do 19 godina) imala je udio od 16 % (683.896). No, među Srbima u Hrvatskoj (186.633) školska dob (od 5 do 19 godina: 12.658) činila je samo 6,8 % populacije.[footnoteRef:19] [18: Rodnost ili natalitet (latinski natalitas, slovenski rodovitnost, češki porodnost, slovački pȏrodnosť, ruski рожда́емость [roždáemost'], engleski natality, njemački Geburtlichkeit, francuski natalité, talijanski natalità, kastilski natalidad, portugalski natalidade) učestalost je rađanja u ukupnom pučanstvu, sva rođenja (broj živorođenih i mrtvorođenih) u odnosu na cjelokupno stanovništvo. Stopa rodnosti (poljski współczynnik urodzeń, engleski birth rate, njemački Geburtenhäufigkeit, talijanski tasso di natalità, kastilski tasa bruta de reproducción) odnos je broja rođenja u nekom stanovništvu prema ukupnom broju toga stanovništva; izražava se u potisućinkama (promilima, ‰) kao broj živorođenih na tisuću stanovnika.] [19: Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 18. Excel na mreži.]

36.2. U kontingentu školske djece i mladeži (683.896 u dobi 5 – 19 godina) 12.658 mladih Srba čini samo 1,85 %, što je 58 % manji udio nego na razini svih stanovnika (gdje su Srbi činili 4,36 % hrvatskoga pučanstva).

36.3. Prema istom izvoru, u Hrvatskoj je 31. ožujka 2011. bilo 212.709 djece s navršenom ni jednom do 4 godine, a od toga 4.225 srpske narodnosti. To znači da se u petogodištu prije popisa 2011. u Hrvatskoj se rađalo prosječno 42.542 djece godišnje (stopa rodnosti 9,9 ‰), od toga 845 Srba (stopa rodnosti je 54 % niža od državnoga prosjeka i iznosila je samo 4,5 ‰).

36.4. Jesu li sastavljači Prijedloga svjesni toga ključnoga problema pravoslavne zajednice u Hrvatskoj? Da se biološki ne obnavlja, nego da izumire?

Zašto u Prijedlogu ni jedno jedino postignuće, razrada ni razina usvojenosti nije posvećena pripremi mladih za vrjednote obiteljskoga života, radost sretnoga braka i blagoslov plodnoga roditeljstva?

U poglavlju B („Odgojno-obrazovni ciljevi učenja i poučavanja nastavnoga predmeta“, str. 4–6) ističe se pet ciljeva nastave i učenja Pravoslavnoga vjeronauka, ali među njima se ne spominje odgoj, dozrijevanje, rast ili razvoj odgovornosti za budućnost svoje vjerničke zajednice, naroda i Crkve, pa ni ideal stupanja u brak, ni ideal duhovnoga zvanja. Stoga valja zaključiti da Prijedlog nije u službi opstanka pravoslavne zajednice u Hrvatskoj.

Autori su dobro uvodno naveli da „pravoslavni svjetonazor ne vidi čovjeka kao individuu, nego kao slobodnu [osobu] okrenutu prema Bogu i drugom čovjeku u kontekstu zajedničkoga postojanja“ (str. 6), ali tu misao vodilju nisu proveli u Prijedlogu; on je ostao zarobljen poticanjem egocentričnosti učenika, bez uravnotežena isticanja njihovih obveza koja prate stjecanje prava. Stoga se i na njega mora primijeniti zabrinutost koju su obrazložili James McKernan i Matija Grgat.

36.5. U Hrvatskoj je 2011. godine u kontingentu osnovnoškolske djece (5–14 godina) bilo 439.719 stanovnika, što znači prosječno 43.972 učenika po godištu. Od toga ih je srpske narodnosti bilo 7.999, što znači prosječno 800 po godištu. Pomnoženo s osam, to znači očekivanih 351.775 učenika u osnovnim školama, od čega 6.399 Srba. No, te školske godine nastavu na srpskom jeziku i pismu pratilo je 2.059 učenika osnovnih škola ili samo trećina onih zbog kojih je to omogućeno.

36.6. Godine 2012. Pravoslavni vjeronauk u osnovnim školama u Hrvatskoj odabralo je 2.713 učenika. Na temelju činjenice da je godine 2011. pravoslavaca u Hrvatskoj bilo 1,9 % više nego Srba (190.143 : 186.633), procjenjujem da je pravoslavnih učenika u hrvatskom osnovnoškolskom sustavu bilo 6.520 (6.399 *1,019), pa su, prema mojoj procjeni, godine 2012. Pravoslavnim vjeronaukom bile obuhvaćene samo tri sedmine pravoslavne djece u osnovnim školama, točnije 41,6 % pravoslavnih učenika (2.713 : 6.520). Toliko niska stopa uključenosti nije dobra za budućnost pravoslavne vjeroispovijesti i tako nizak obuhvat pravoslavnih učenika temeljnim odgojnim predmetom nije u interesu hrvatske države.

36.7. Nije jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u više županija i zašto je broj vjeroučenika nerazmjeran broju pravoslavnih vjernika na tim područjima.

37. Vjeroučenici Pravoslavnoga vjeronauka u hrvatskim srednjim školama

R.br.

Područje

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

2015./2016.

1.

Grad Zagreb

83

74

68

64

2.

Karlovačka županija

0

1

1

1

3.

Osječko-baranjska županija

74

76

82

69

4.

Primorsko-goranska županija

20

20

34

36

5.

Vukovarsko-srijemska županija

585

526

479

490

6.

Zadarska županija

4

1

0

0

7.

sve ostale županije

0

0

0

0

8.

Republika Hrvatska

766

698

664

660

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Nije jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u srednjim školama u čak deset županija u kojima se već održava u osnovnim školama.

V. Kršenje zakona

38. Članak 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02 i 73/13) od 24. srpnja 2002. do danas, pod naslovom „Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama“, između ostaloga, određuje:

„(2) Na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 godina te na osnovi zajedničke izjave roditelja, odnosno skrbnika i učenika od 15 godina i starijih, u osnovnim školama i srednjim školama ustrojava se nastava vjeronauka kao izbornoga predmeta sukladno propisanom nastavnom planu i programu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.

(3) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskoga odgoja i nastavu vjeronauka u osnovnim i srednjim školama izvode osobe koje ispunjavaju uvjete utvrđene propisima i ugovorima iz stavka 1. i 2. ovoga članka.

(4) Ministarstvo nadležno za predškolski odgoj, osnovno školstvo i srednje školstvo, na prijedlog vjerske zajednice, daje suglasnost na programe vjerskoga sadržaja koji se ostvaruju u ustanovama predškolskoga odgoja, donosi plan i program nastave vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama, te odobrava udžbenike i didaktička sredstva.

(5) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskoga odgoja i nastava vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama odvojeni su od vjerskoga odgoja i vjeronauka u vjerskim zajednicama. Pod uvjetima iz stavka 1. i 2. ovoga članka djeca, odnosno učenici imaju pravo sudjelovati u predškolskom odgoju, odnosno nastavi vjeronauka bez obzira sudjeluju li u vjerskim aktivnostima koje se provode izvan predškolskoga odgoja, odnosno osnovnoga i srednjoškolskoga obrazovanja.“

Dakle, sukladno zakonu jedini ovlašteni predlagatelj, a time i nositelj izrade nastavnoga plana vjeronauka jest Crkva ili vjerska zajednica drukčijega naziva (a ne Ministarstvo).

Stoga Hrvatski sabor 2014. godine nije mogao donijeti Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije i očekivati da se ona primijeni; Ministarstvo tijekom 2015. godine nije bilo ovlašteno oglasiti javni poziv, izabrati ni imenovati radnu skupinu za izradu bilo kojega prijedloga vjeronauka, pa ni pravoslavnoga, niti je tijekom 2016. Ministarstvo bilo ovlašteno dopustiti da Ured Cjelovite uputnične reforme provodi stručnu raspravu o prijedlozima vjeronauka, niti je Ministarstvo smjelo otvoriti javnu raspravu o nacrtima uputnika vjeronauka, budući da oni nisu sastavljeni sukladno zakonu, ni od ovlaštena predlagatelja.

VI. Kršenje Vladina ugovora sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom

39. Članak 11. stavak 2. toga Ugovora određuje:

„U javnim osnovnim i srednjim školama nastava pravoslavnoga vjeronauka izvodi se u okviru nastavnoga plana i programa s dva (2) školska sata tjedno.“

Cjelovitom uputničnom reformom kani se odustati od nastavnih planova i programa kao vrste odgojno-obrazovnih propisa i namjesto toga uvesti uputnike. Međutim, zamjena (obrogacija) nastavnih planova i programa uputnicima nije moguća jednostranim djelovanjem izvršne vlasti, jer je ona vezana i tom odredbom Ugovora, pa je – prije uvođenja uputnika – potrebno primijeniti članka 25. Ugovora koji određuje:

„Ugovorne strane u međusobnom će dogovoru tražeći pravedno rješenje, rješavati dvojbe ili poteškoće koje bi mogle nastati glede tumačenja ili primjene odredaba ovoga Ugovora.“

40. Članak 11. stavak 3. spomenutoga Ugovora određuje:

„Nastavne planove i programe pravoslavnoga vjeronauka za javne osnovne i srednje škole, te program pravoslavnoga vjerskoga odgoja za javne predškolske ustanove izrađuje i odobrava Sveti arhijerejski sinod, a donosi ih odnosno na njih daje suglasnost ministar prosvjete i športa.“

Sukladno toj odredbi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nije bilo ovlašteno osnovati Stručnu radnu skupinu za izradbu prijedloga predmetnoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka, niti izraditi novi nastavni plan i program Pravoslavnoga vjeronauka za osnovne i srednje škole, niti se o tom prijedlogu može meritorno raspravljati u javnoj raspravi koju nije otvorio i ne provodi jedini ovlašteni nositelj izrade toga propisa – Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve, nego Ministarstvo kao neovlašteni nositelj izradbe toga propisa.

41. Razina povrjede Ugovora ista je kao da je Vlada Republike Hrvatske počela osnivati ili mijenjati eparhije i parohije, ili imenovati, premještati i smjenjivati episkope Srpske Pravoslavne Crkve, jer je tim Ugovorom utvrđeno da je sve to „u isključivoj nadležnosti Svetoga arhijerejskoga sinoda Srpske Pravoslavne Crkve“ (čl. 3. i čl. 4. st. 2.). Kako je onda ikomu moglo pasti na pamet da, suprotno izričitoj odredbi sklopljenoga i vrijedećega ugovora, Ministarstvo u doba Vedrana Mornara sebi prisvoji ono što mu ne pripada – izradbu novoga nastavnoga plana i programa Pravoslavnoga vjeronauka?

42. Svrha zbog koje je izradba nastavnoga plana i programa (uputnika) Pravoslavnoga vjeronauka pridržana najvišemu tijelu izvršne vlasti Srpske Pravoslavne Crkve proizlazi iz načela slobode vjeroispovijesti (koje uključuje slobodno javno očitovanje vjere i njezino vjerodostojno poučavanje) i načela prema kojem su Crkva i Država odvojene, svaka u svojem poretku neovisne i samostalne, ali zato da bi mogle surađivati u skrbi za čovjekov napredak i u promicanju zajedničkoga dobra.

43. Prijedlog novoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka potpisuje 12 članova Stručne radne skupine, ali petero od njih, ili 42 % članova uopće nisu pravoslavci, dapače jedan od njih, Boris Jokić, javno se izjašnjava kao bezbožac (deklarirani ateist), a drugi, Tomislav Reškovac, suautor je zadnjega udžbenika marksizma – ateističke ideologije – na hrvatskom i talijanskom jeziku[footnoteRef:20] i dugogodišnji promicatelj sekularističke politike Georgesa Sorosa. Koja je, dakle, bila njihova zadaća i uloga u pisanju te isprave? Ima li javnost, posebno pravoslavna, pravo to znati i doznati? [20: Maja Uzelac – Srđan Dvornik – Milan Galović – Dubravka Janda – Slavko Juriša – Tomislav Reškovac – Lino Veljak – Antun Vujičić, Marksizam i socijalističko samoupravljanje 1, Zagreb: Školska knjiga, 1986., 246 stranica, naklada 55.000; 2. izdanje, 1987., 328 stranica; 3. izdanje, 1988., 328 stranica, naklada 22.000; dotisak 15.000; 4. izdanje, 1989., 328 stranica, naklada 64.000; izdanje na talijanskom: Maja Uzelac – Srđan Dvornik – Milan Galović – Dubravka Janda – Slavko Juriša – Tomislav Reškovac – Lino Veljak – Antun Vujičić, Marxismo e autogoverno socialista 1, traduttore Lorenzo Vidotto, Fiume: Edit, 1990., 334 stranice.]

44. Članak 12. spomenutoga Ugovora određuje:

„Pravoslavni vjeronauk odnosno vjerski odgoj izvode osobe kojima je episkop izdao ispravu o kanonskom mandatu (u daljnjem tekstu: vjeroučitelji).

Episkop ima pravo svojim dekretom opozvati kanonski mandat za izvođenje pravoslavnoga vjeronauka odnosno vjerskoga odgoja zbog nedostataka s obzirom na ispravnost poučavanja i s obzirom na osobno ćudoređe.“

Ako je osobna pravovjernost, crkvenost i ćudorednost svakoga vjeroučitelja pretpostavka i uvjet da smije poučavati pravoslavni vjeronauk, kako se moglo dogoditi da novi program (uputnik) toga nastavnoga predmeta sastavljaju, njegovu odgojnu i obrazovnu svrhu i učinke određuju i razrađuju ljudi koji nisu pravoslavne vjere i koji nemaju kanonski mandat držati Pravoslavni vjeronauk? Čemu tražiti kanonski mandat za vjeroučitelje, a dopuštati da on ne treba za propisodavce nastavno-učidbenoga slijeda?

VII. Kršenje Strategije obrazovanja

45. Mjera broj 2.4.2. Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14), u sklopu cilja „Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“ i podcilja „Izraditi i uvesti nacionalne kurikule“, određuje: „Ustroj i osposobljavanje radnih skupina za izradu predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere jesu: „[1.] Izrađeni kriteriji i načela formiranja radnih skupina. [2.] Raspisan natječaj za izbor i [3.] odabrani i [4.] imenovani članovi radnih skupina. [5.] Izrađen plan i program osposobljavanja. [6.] Održana osposobljavanja“.

46. Obratiti je pozornost kako tom mjerom iz listopada 2014. nije predviđeno da radne skupine imaju ukrasni pridjev „stručna“ u svojem nazivu. To im je proizvoljno dodano u svibnju 2015.:

· javnim pozivima od 25. svibnja 2015. za prijavu kandidata za članove jedanaest „stručnih“ radnih skupina za izradu prijedloga predmetnih uputnika – među njima i Pravoslavnoga vjeronauka – kao i za prijavu članova za drugih osamnaest „stručnih“ radnih skupina za uputnike nastavnih predmeta;

· objavom, 25. svibnja 2015., Opisa poslova i zadataka članova „stručne“ radne skupine za izradu prijedloga 29 nastavnih predmeta, među njima i Pravoslavnoga vjeronauka:

· objavom, 25. svibnja 2015., Obrasca prijave za člana „stručne“ radne skupine;

· 29. lipnja 2015. osnivanjem Povjerenstva za izbor članova „stručnih“ radnih skupina,

· odlukama od 8. srpnja 2015. o imenovanju devet „stručnih“ radnih skupina, odnosno drugih šesnaest „stručnih“ radnih skupina, itd.

Naime, Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, u cjelini Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje, predviđeno je da postoje:

· „Ekspertna radna“ skupina (mjera 2.1.1.),

· „stručne radne“ skupine za izradbu uputnika razina i vrsta odgoja i obrazovanja (mjera 2.3.1.),

· „radne“ skupine za izradbu predmetnih/modulnih uputnika u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju (mjera 2.4.2.),

· „radne“ skupine za izradbu uputnika za stjecanje kvalifikacija u redovitom strukovnom/umjetničkom obrazovanju (mjera 2.4.2.),

· „jedinice“ za izradu cjelovitoga sustava praćenja, vrjednovanja, ocjenjivanja i izvještavanja kao dijela cjelovite uputnične reforme (mjera 2.5.1.),

· „Stručna“ skupina za projektiranje modela promjene strukture sustava odgoja i obrazovanja (mjera 3.1.),

· „Radna skupine za izradu dugoročne nacionalne strategije trajnoga profesionalnoga razvoja usklađene s nacionalnim standardom učiteljskih kompetencija“ (mjera 4.3.2.),

· „Stručna radna“ skupina sastavljena od vanjskih eksperata (međunarodni sastav) (mjera 8.2.1.) i

· „stručne“ skupine za izradu zadataka i testova (mjere 8.6.3. i 8.6.4.).

Drugim riječima, Strategijom uopće nije bilo predviđeno da se osnuju „stručne radne skupine“ za: tri okvira, sedam uputničnih područja, sedam međupredmetnih tema, 29 nastavnih predmeta i šest nacionalnih manjina. Stoga je razvidno da je ministar Vedran Mornar (od jeseni 2015. tehnički ministar), na prijedlog Borisa Jokića, tijekom 2015. godine osnovao čak pedeset i tri „stručne radne skupine“ – suprotno Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije.[footnoteRef:21] [21: Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, dakle, nije bilo predviđeno da se osnuju i uspostave:1. 9. svibnja 2015. Stručna radna skupina za izradbu prijedloga Okvira vrjednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o učeničkim postignućima (koja na kraju nije napravila prijedlog za koji je osnovana, nego mu je samovoljno promijenila naziv);2. 10. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga Okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrjednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama u razvoju u koju su istoga dana imenovana i tri posebna člana mimo javnoga poziva (Skupina na kraju nije napravila prijedlog za koji je osnovana, nego mu je samovoljno promijenila naziv);3. 10. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga Okvira za poticanje iskustava učenja i vrjednovanje postignuća darovitih učenika (koja na kraju nije napravila prijedlog za koji je osnovana, nego mu je samovoljno promijenila naziv);4. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga tehničkoga i informatičkoga područja uputnika;5. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga tjelesnoga i zdravstvenoga područja uputnika;6. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga matematičkoga područja uputnika;7. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga jezično-komunikacijskoga područja uputnika;8. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga prirodoslovnoga područja uputnika;9. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga umjetničkoga područja uputnika;10. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga društveno-humanističkoga područja uputnika;11. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Učiti kako učiti;12. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Poduzetništvo;13. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Osobni i socijalni razvoj;14. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Zdravlje;15. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Održivi razvoj;16. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije;17. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje;18. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Hrvatskoga jezika;19. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Engleskoga jezika;20. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Njemačkoga jezika;21. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Talijanskoga jezika;22. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Francuskoga jezika;23. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Matematike;24. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Prirode i društva;25. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Prirode;26. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Biologije;27. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Fizike;28. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Kemije;29. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Zemljopisa („Geografije“);30. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Povijesti;31. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tehničke kulture;32. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Informatike;33. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Glazbene kulture i Glazbene umjetnosti;34. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Likovne kulture i Likovne umjetnosti;35. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tjelesne i zdravstvene kulture;36. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Filozofije;37. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Sociologije;38. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Psihologije;39. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Logike;40. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Etike; 41. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Politike i gospodarstva;42. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Grčkoga jezika;43. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Latinskoga jezika; http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=25192 (20.10.2015.)44. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Katoličkoga vjeronauka;45. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka;46. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Islamskoga vjeronauka;47. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga uputnika Češkoga jezika za škole s nastavom na češkom jeziku i pismu;48. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga uputnika Srpskoga jezika za škole s nastavom na srpskom jeziku i pismu;49. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga uputnika Talijanskoga jezika za škole s nastavom na talijanskom jeziku i pismu;50. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za doradu nacrta prijedloga uputnika Njegovanja češkoga jezika i kulture;51. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za doradu nacrta prijedloga uputnika Njegovanja srpskoga jezika i kulture;52. 21. prosinca 2015. Stručna radna skupina za doradu nacrta prijedloga uputnika Njegovanja jezika i kulture romske nacionalne manjine i53. 30. prosinca 2015. Stručna radne skupine za doradu nacrta prijedloga i izradu konačnoga prijedloga 16 predmetnih uputnika.]

47. U Izvješću o provedbi Strategije od 26. travnja 2016. Posebno stručno povjerenstvo na čelu s Nevenom Budakom ističe da je mjera 2.4.2. provedena („status: završeno“), iako se o stanju provedbe navodi samo: „Stručne radne skupine ustrojene i osposobljene za izradu kurikulnih dokumenata“ (str. 35). Time Posebno stručno povjerenstvo izjavljuje da su ispunjeni 4. i 6. pokazatelji te mjere. A što je s ostala četiri pokazatelja provedbe? Mjerila i načela ustroja radne skupine za izradbu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka nisu izrađena. Natječaj za izbor članova te radne skupine nije raspisan. Ne zna se po kojem su mjerilu odabrani članovi. Nije poznato da je, tko je i kad izradio plan i program njihova osposobljavanja. Ni za jedan od šest pokazatelja u Izvješću se ne navodi kad je proveden. Stoga ne stoji zaključak da je ta mjera provedena i završena. Takav način „provedbe“ nespojiv je s načelom vladavine prava.

48. Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije kao sljedeća mjera, broj 2.4.3., predviđena je: „izrada predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju…“.

Pokazatelji provedbe te mjere su: „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni predmetni/modulni kurikuli u osnovnoškolskom… obrazovanju…“.

U Radnim materijalom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 16. rujna 2013. ta je mjera bila obrojčena kao 1.5.4. (str. 30), njezini su pokazatelji provedbe: „[1.] Izrađeni i [2.] pozitivno recenzirani predmetni/modulni kurikuli u osmogodišnjem i devetogodišnjem općem obveznom obrazovanju. [3.] Održana javna rasprava. [4.] Usvojeni predmetni/modulni kurikuli“. Rok za sva četiri slijeda bio je predviđen: „2017.“, dakle do 31. prosinca 2017.

Nakon provedenoga prikupljanja očitovanja zainteresirane javnosti (rezultati javne rasprave do danas nisu objavljeni) Vladinim Prijedlogom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. srpnja 2014. rok je skraćen za po godinu, pa je za provedbu mjere 2.4.2. bio „2015. godina“, a za provedbu mjere 2.4.3. „2016. godina“, tj. do 31. prosinca 2016. Dakle, radna je skupina trebala imati godinu dana na raspolaganju za pisanje svakoga predmetnoga uputnika, pa i onoga Pravoslavnoga vjeronauka.

Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. rok za provedbu mjere 2.4.2. određen je kao: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za natječaj, izbor i osposobljavanje članova radne skupine. No, i rok za provedu mjere 2.4.3. određen je isto tako: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika svih predmeta, pa tako i onoga Pravoslavnoga vjeronauka. Kako je moguće da Vlada nije ostavila ni predvidjela ni jedan jedini dan vremena za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika Pravoslavnoga vjeronauka? Taj Akcijski plan, koji je vremenik, i stoga sastavni dio Strategije, nije objavljen u Narodnim novinama. Ponavljam prijedlog Ministarstvu i Vladi, javno upućen 25. lipnja 2016. (točka 20.), da ga se bez odgode stavi izvan snage i donese novi, s razmjernim i mjerljivim rokovima.

49. Javni poziv za prijavu kandidata za 11 stručnih radnih skupina, između ostalih i za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka ministar Vedran Mornar objavio je 25. svibnja 2015., a bio je otvoren dva tjedna, do 8. lipnja 2015.

No, Strategijom je bilo predviđeno da se raspiše natječaj, a ne javni poziv. Razlika nije samo u nazivlju, nego i u svrsi i u postupku: natječaj je „radi izbora“, a javni poziv radi „prikupljanja prijava“; natječaj je formalniji postupak, dvosmjeran i daje pravo na žalbu; javni poziv je neformalan, jednosmjeran i ne omogućava pravni lijek. Natječaj ne pogoduje samovolji u izboru, nego pridržavanju unaprijed zadanih mjerila, a javni poziv ostavlja prostor diskrecijskoj ocjeni.

Ni Strategijom ni Akcijskim planom nije bilo predviđeno da prijedloge uputnika sastavlja „stručna radna skupina“, nego samo „radna skupina“.

VIII. Kršenje rokova

50. Točkom II. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. određeno je: „Stručna radna skupina može se sastojati od maksimalno 7 članova čiji je rad ograničen na rok od 1. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine“, a točkom IV. podtočkom 6.: „Kandidati za članove Stručne radne skupine moraju ispunjavati sljedeće uvjete: … poštivanje zadanih vremenskih rokova“ te točkom VII. stavkom 1.: „Od kandidata se očekuje profesionalno izvršavanje obveza.“

50.1. U Opisu poslova i zadataka članova Stručne radne skupine za izradbu prijedloga kurikula predmeta Pravoslavni vjeronauk (Zagreb, svibanj 2015., str. 4, točka 3.) ističe se: „Rok za prvu inačicu prijedloga Kurikula predmeta Pravoslavni vjeronauk je 15. studenoga 2015. Rok za završetak konačnoga teksta prijedloga Kurikula predmeta Pravoslavni vjeronauk je 15. prosinca 2015.“ Javnost nije obaviještena da je ijedan rok poštovan.

50.2. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. određeno je da je „Treće tromjesečje 2015.“, tj. 30. rujna 2015. krajnji rok do kad predmetni uputnici u osnovnoškolskom obrazovanju, pa i onaj Pravoslavnoga vjeronauka, trebaju biti „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni“. Ni jedna dionica nije napravljena u tom roku.

50.3. U trećem izdanju Metodološkoga priručnika za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2., Zagreb, siječanj 2016., str. 15) Ekspertna radna skupina je odredila: „Rok za prvu inačicu prijedloga predmetnoga kurikula je 15. studenoga 2015. Rok za prijedlog predmetnoga kurikula koji će se uputiti u stručnu raspravu je 10. siječnja 2016.“ Nema naznaka da oba roka nisu probijena, odnosno da su ipak poštovana.

50.4. Strateškim planom Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta za razdoblje 2016.–2018. (datiran s travnjem 2015., PDF napravljen 20.8.2015.) ministar Vedran Mornar predvidio je da se predmetni uputnici za „osmogodišnje/devetogodišnje opće obvezno obrazovanje“ izrade u trećem tromjesečju 2015., dakle do 30. rujna 2015. te rasprave i donesu „do kraja 2015.“ (str. 19), tj. do 31. prosinca 2015. (Važno je napomenuti kako se na stranici 20 ističe se da je to u Državnom proračunu aktivnost „A577004 – Izrada nastavnoga uputnika“, što znači da riječ uputnik nije iščezla iz službene uporabe!).

50.5. Nacionalni program reformi 2015., koji je Vlada RH donijela 23. travnja 2015. (točka 25.a) uopće ne predviđa da se donose predmetni uputnici za osmogodišnju osnovnu školu, nego da je „Nacionalni cilj u području ranoga napuštanja školovanja“ provesti cjelovitu kurikulnu reformu, a u sklopu nje donijeti „Nacionalni kurikul za devetogodišnje opće obvezno obrazovanje i predmetne /modulne kurikule: Faza I. Izrada – rujan 2015.; Faza II. Javna rasprava i donošenje – rujan 2016.“ (str. 124).

50.6. Dakle, koliko planova – toliko različitih rokova. Prevrtljivih. Nedosljednih. Neprovedenih. Ministarstvo obrazovanja tek je 29. veljače 2016. objavilo prvi Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Pravoslavnoga vjeronauka.

51. Stručna rasprava o uputniku Pravoslavnoga vjeronauka trajala je od 14. ožujka do 1. svibnja 2016. Dana 19. lipnja 2016. objavljeno je: „U stručnoj raspravi