Biblioteka THECA CROATICAUređuju BOŽE ČOVIĆIVANA SORGlavni urednik BOŽE ČOVIĆAA/Zlatko KrilićKRIKAGfMZagreb 2001SadržajCIP - katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, ZagrebUDK 821.163.42-93-31KRILIĆ, ZlatkoKrik / Zlatko Krilić. - Zagreb : AGM, 2001. - 156 str. ; 19 cm. - (Biblioteka Theca Croatica)ISBN 953-174-127-1 410411103Krik ..................................................................9Gusti lug ...........................................................13Korak mu se ......................................................19Trgne ga...........................................................22Ježevi su jestivi.................................................25Pred zoru .........................................................30Zauvijek bi ........................................................34Oko ponoći.......................................................36Njegova zvijezda.................................................41Zora ..................................................................43Anton se vratio ..................................................47Morao je maknuti ..............................................61Ovdje ću............................................................65Mnogo kasnije...................................................71Tama ..................................................i..............75Čudo .................................................................81Beskrajno dugo .................................................84Koji putovi u dom svjetla vode...Tračak nade.......................................................91Danje razvidio ..................................................98Na izlasku .........................................................103Izbjegavajući utabane staze ...............................104Smrad...............................................................109Udisaoje ...........................................................111Na stablu ..........................................................120Na stolu ...........................................................123Sve vrijeme vani je............................................127Ti nisi Bog ........................................................131Toplo je bilo.....................................................139Anton je zastao .................................................142Eno ga! .............................................................148O autoru..........................................................154

Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat ga hoće iz kruga zemaljskog. U rodu mu nema roda ni poroda, nit preživjela na njegovu ognjištu,

Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja*Biblija, Mudrosne knjige, Job 18l.Krik..Krik kojeg je začuo iz daljine natjera dječaka da potrči još brže. Skrenuo je s puteljka i sada mahnito jurio niz padinu. Granje mu je šibalo lice, a noge su mu se zaplitale o korijenje i suharke. Padao je i dizao se, pa bježao dalje kroz gustu šumu, pravu mrčavu čije visoke krošnje ne bi probila ni sunčeva svjetlost, a kamoli ova škrta mjesečina.Navikao je Anton na tminu i nije mu smetalo što uvelo lišće na vrhovima stabala ne dopušta svjetlosti da razvidi šumu. Tama je mogla skrivati opasnost, ali je skrivala i njega. Smetalo mu je jedino to što otpalo lišće preglasno šušti pod njegovim nogama i tako mu odaje kretanje. Često bi se i pokliznuo na lišću i tada bi u padu lomio suharke koji su glasno pucali, pa su progonitelji nadaleko mogli čuti gdje je.Jurio je do iznemoglosti, a iznemogao je vrlo brzo.Bez obzira na strah koji mu se uvukao u krv, a krv ga raznosila u svaki kutak njegova tijela i bez obzira na pogibelj u koju se dovodi ako zastane, morao je stati da dođe do daha. Zato se naglo zaustavi i istog trena čučne.Dlanove je držao na zemlji, spreman da se na najmanji znak opasnosti odgurne, skoči i pobjegne. Kratkim, isprekidanim pokretima glave uvučene među zgurena ramena promatrao je mjesto na kome se zatekao tražeći bilo kakav zaklon.Trenutak, dva je bio u čučnju, a onda se uspravi i zađe za veliki hrast. Tu se leđima nasloni na stabloZlatko Krilići osjeti ugodnu bol napokon ispravljene kralježnice. Ruke su mu klonule i mlohavo visjele. U čitavom tijelu osjećao je malaksalost, jedino su mu šake gorjele i u njima je ćutio snagu. Noge su mu klecale i vukle ga da sjedne, ali za to nije imao vremena. Znao je, osjećao je da su progonitelji tu negdje iza njega i da ga možda već sustižu.Dječak naćuli uši u iščekivanju glasova ili šumova, ponovnog krika, no čuo je samo svoje preglasno, isprekidano dahtanje. Otvorio je suha usta ne bi li tako utišao šum disanja, a kada ni to nije pomoglo, nekoliko je puta duboko udahnuo, pa suspregao dah.Tišina ga malo umiri i uvjeri da ga nitko za sada ne sustiže.Okrenuo se i provirio iza hrasta. Široko deblo je obgrlio objema rukama, a lice naslonio na hrapavu i od vlažnog noćnog zraka hladnu koru. Godila mu je i smirivala ga ta hladnoća. Tišina šume i zagrljaj velikog stabla ulijevali su mu nekakav privid sigurnosti, pa odluči malo odmoriti noge.I dalje grleći stablo i motreći put kojim je došao, klizne niz deblo i klekne na meko lišće.U tom trenutku, dok je skutren, klečeći virio ponad podnožja golemog hrasta u neprobojnu tamu šume doraslih stabala, osjetio se toliko malenim i beznačajnim da mu je bilo neshvatljivo zašto ga žele uhvatiti, zašto mu žele nauditi. Žele li uopće?Tada se sjeti krika kojeg je čuo. Nije više dvojio žele li. Znao je da žele. Ne samo da mu žele nauditi, nego ih njegova patnja, strah i bol, njegove muke iz nepojmljivih razloga ispunjavaju zadovoljstvom.10Sam krik ostao mu je nejasan. Nije bio siguran, u jurnjavi ga nije dobro čuo, je li bio ljudski ili pak glasanje neke životinje. Možda je to bilo tek bezopasno glasanje ćuka kada kreće u lov i tim krikom paralizira žrtvu, mladog zeca ili puha. Možda je to bio krik neke zvijeri, a možda ipak radosni poklik progonitelja ili vrisak čovjeka kojeg su zločinci uhvatili.Ne samo to, dječak nije znao, iako to nije želio priznati, je li maloprije čuo ikakav krik. Možda ga tada nije ni bilo u tišini iza bjegunca, već se oteo i probio iz tišine u njemu samome. Izdvojio se iz nečega stoje potisnuo u sebe i ne želi se toga sjetiti, oteo se i ponovno odjeknuo u njegovim ušima. U cijelom biću.

Antonovim tijelom i njegovim umom gospodario je strah. Strah mu je bio jedina obrana i jedini spasilac, on mu je omogućavao da prepozna opasnost i on bi ga vodio u bijegu od opasnosti. Samo u trenucima ovakvih kratkih odmora, kada bi varljivi privid sigurnosti otupio oštricu straha, navirale su neugodne slutnje i pitanja na koja nije znao odgovor.Nije znao postoji li i kolika je njegova krivnja za sve to što mu se događa.Nije znao ni koliko dugo već ovako živi, koliko dugo bježi, ali činilo mu se daje oduvijek tako. U njegovim mislima, u njegovim željama postoji samo bježanje. Jedino mu je htijenje da ga ne uhvate.Nije više bio siguran je li ikad živio nekakvim drugačijim životom, životom u kojem strah nije bio jedino duševno stanje, životom koji je završio možda prije nekoliko tjedana ili dana, ili tek prije nekoliko11Zlatko Krilićminuta, ali to je za njega bilo vrlo davno. Toliko davno da se ne sjeća. Ako, pak, neki drugačiji život postoji negdje drugdje, onda je to vrlo daleko od njega. Toliko daleko da tamo neće nikada stići.Nije znao kamo bježi, ni ima li snage dalje bježati, ali strah od onoga što bi se dogodilo da ga uhvate i pritajena, maglovita nada da možda ipak postoji nekakvo spasenje, tjerali su ga dalje.Da bi odagnao takve misli dječak odluči nastaviti put.Dah mu se već potpuno umirio.Odgurnuo se od stabla i ustao. Otresao je slijepljeno lišće s koljena, još jednom se uvjerio da ga nitko ne sustiže, pa krenuo niz strminu.122. Gusti lug...Gusti lug naskoro se prorijedi, a stoljetna stabla zamijeni sitnogorica. Ovdje se kroz granje i zaostalo lišće vidjelo nebo, pa je mjesečina razvidjela šumu, učinila je prozirnom, a to dječaka nimalo nije radovalo."Ako vidim ja - mislio je - onda vidi i onaj tko vreba na mene."Zastao je i osluškivao.Ništa nije čuo.Među drvećem i žbunjem lebdjela je gotovo potpuna tišina, uljepšana tek, da ne bude zastrašujuća, s jedva čujnim šumorom šume.Da je Anton sada u mrklom mraku tišina bi ga umirila i mogao bi krenuti dalje. Ovako, stajao je nepomično i napeto zurio u sjene, čekajući hoće li se što pomaknuti. Udaljena stabla koja je tek nazirao doimala su mu se kao zasjede.Motrio je rubove vidjela, a strah je sve više jačao."Je li ona sjena stablo - obuze ga strepnja - ili je to jedan od njih? Stoji i gleda me. Smije se bez glasa. Ceri se i čeka da priđem."Nije micao pogled s udaljene sjenke. Gledao ju je napeto čekajući da se progonitelj prvi pomakne. Bio je spreman da na najmanji mig jurne u stranu.Onaj u zasjedi nije se pomaknuo.Nije se micao ni Anton."Možda me nije uočio - niknula je nada u dječa-13AGfMZlatko Krilićkovim grudima. - Možda nije siguran jesam li samo stablo, kao što ni ja nisam siguran za njega?"

I dalje nepomičan, ne pomaknuvši glavu, Anton skrene pogled i potraži ima li još koga u blizini. Vrat mu se ukočio sprečavajući glavu da krene u smjeru pogleda, a oči su ga boljele od pokušaja da zaviri u sam kut vidnog polja, dalje nego što se oko moglo pokrenuti u stranu.Nitko se nije micao, ništa se nije pomaknulo, ali to ga nije umirilo. Strah koji gaje obuzeo počeo je prerastati u paniku, jer je svaki zasjenak mogao biti zasjeda. U svakom je mogao čučati progonitelj."Noću su oči varljive - umirivao je sam sebe -valja se pouzdati u uši."Tišina mu je govorila kako nema nikoga, zato se Anton natjera da zažmiri i sluša. Polako je sklopio oči puštajući sluh da reže i pretražuje prostor oko njega. Na trenutak ga ipak savlada panika i on naglo otvori oči da vidi nije li onaj iz udaljenog zasjen-ka nečujno jurnuo prema njemu. Kada vidje da sve i dalje miruje, on zažmiri i prepusti se osluškivanju.Tišina, samo šum suhog lišća na drveću kojeg je uzbibao vjetar.- Hej! - ohrabri se Anton i zovne prema zasjen-ku.Ništa se nije dogodilo. Nitko mu nije odgovorio,niti se pomaknuo.Anton krene dalje, ali ne u pravcu kojim je prije išao, jer taj bi ga odveo do onog zastrašujućeg za-sjenka. Skrenuo je lijevo i nakon nekoliko koraka se osvrnuo, pa ubrzao korak.14KRIKStrmina, poslije kratke zaravni, posta još strmija, gotovo vododerina, a stabla zamijeni šipražje i guštik.Oblak je sakrio mjesec, pa šuma naglo omrkne.Dječak se više nije mogao probijati tim putem, pa okrene na drugu stranu. I ovdje je bila velika strmina. Tlo mu se klizalo pod nogama i napredovao je vrlo sporo, bočno zabijajući brid potplata cipele u lišće i rahlu zemlju. Pipajući u mraku hvatao se za šiblje kako se ne bi otklizao.Pod nogama je osjećao daje vododerina sve strmija.Kada je mjesec opet provirio i škrto posvijetlio, Anton stane kao ukopan. Na njegovu žalost, nije bio ukopan i desna mu je noga lagano proklizivala, a ispod njega, tik ispod njegove desne noge otvarala se duboka provalija. Grčevito se držao za šiblje.Oprezno, da ne naruši ravnotežu, uspravio se, a težinu prebacio na lijevu nogu. Ona je, za sada, bila čvrsto oslonjena. Pustio je šibe i potražio pouzdaniji oslonac.Blizu njega bio je veliki grm divljih kupina, a uzbrdo ponad grma rasla su ravna stabla mladih jasenova, ali ona su bila isuviše daleko da bi ih mogao dosegnuti.Prije nego što mu i lijeva noga proklize, dohvatio je nekoliko debljih povijuša divlje kupine i skupio ih u šaku. Nije ih stisnuo jer gaje trnje i pri laganom dodiru bolo i deralo mu kožu na dlanovima.Pogledom je potražio neki drugi put do sigurnosti j asenovih kolaca, ali nij e ga bilo.15Zlatko KrilićOvako uspravljen, vidio je i dno provalije. To stoje mislio daje provalija, sada je vidio, bila je usjeka u brdu. Desetak metara gotovo okomito ispod njega bjelasao se šumski put.Iako je Anton dobro znao da su šumski putovi za njega opasniji od provalija, na trenutak je razmišljao da se pokuša probiti uzbrdo ili da nekako siđe do puta i dalje, oprezno, krene njime. Već je, ne mičući se, pogledom tražio pogodno mjesto za spuštanje, kada ih je čuo. Tu su, dolaze!

Steglo mu se srce. Zgrčile su mu se šake. Trnje mu se žarilo duboko u jagodice prstiju i dlan, ali sada nije na to obraćao pozornost. Mnogo bolnije nego što mu je trnje deralo kožu šaka, uši mu je deralo glasanje onih što prilaze. Dolaze putem.Još nisu izbili na dio ceste kojeg je vidio. Još ga nisu vidjeli.Tada, u zao čas, valjda se prenaglo trznuo ili okrenuo, lišće pod lijevom nogom počne kliziti. Nije imao izbora, prije nego što će se strovaliti ravno pred zločince koje dolaze, potrbuške se bacio u bodljikavo grmlje. Tamo se uhvatio za stabljike uz zemlju, gdje su najčvršće. U padu je tek uspio sklopiti oči, da mu kapci spase zjenice. Trnje mu se zabolo u lice i kroz odjeću u tijelo. Nije se micao, nit je glasapuštao.Slušao je kako se približavaju.1 sklopljenih očiju, znao je da su sada već izbili na onaj dio puta kojeg je prije vidio. Znao je i to da oni odatle mogu vidjeti žbunje u kojem leži, ali nadao se16da njega ipak ne vide. Čuti ga nisu mogli, jer nikakvog glasa od sebe nije ispuštao. Jedva da i diše."Mogli bi me samo nanjušiti - pomisli dječak -oni ili njihovi psi, ako su ih poveli."Nije čuo lavež ni rezanje, iako su njihovi glasovi njemu zvučali neljudski, nalikovali rezanju čak i kad su se smijali.I sada ih je čuo kako, povremeno, smijući se, reže.Anton zaključi da neljudi nekoga vode među sobom. Čuo je da tog čovjeka, ili više njih, požuruju prijetnjama i psovkama. Do njegovih ušiju dolazili su i povremeni tupi udarci, koje bi popratio jauk ili jecanje žrtve, kao i neljudsko smijanje.Po jaucima i plaču razabrao je da vode više od jedne žrtve. Najmanje dvoje. Jednog muškarca ijednu ženu. Njezin glas je zvučao starački, a ni muškarac nij e imao mladenački glas.Ležeći u žbunju stisnutih vjeđa, dječak je neljude mogao jasno zamisliti.Kao da ih vidi.Za njega šuto bili vukodlaci krvožednih očiju i pokvarenih zuba, potpuno obrasli dlakom. Možda svi nisu svi bili tome nalik, ali onaj koji mu se najviše usjekao u pamćenje bio je upravo takav. No, svi su bili neljudi. Utjelovljenje zla.Nisu ga primijetili.Prošli su.I kad se glasanje zločinaca izgubilo u daljini niz šumsku cestu, dječak je i dalje nepomično ležao. Ostao je u tom položaju sve dok nije osjetio daje potpuno minula opasnost, a daje opasnost prošla17Zlatko KrilićAfifMznao je po tome stoje opet bio svjestan boli. Sve više gaje peklo izgrebano lice i ranjave ruke.Htio je što prije napustiti ovo mjesto.Kroz oštro trnje otpuzao je do jasenova, ondje se pridigao, pa četveronoške počeo grabiti uzbrdo.3. Korak mu se...Korak mu se počeo usporavati tek kada je dovoljno odmakao od šumskog puta.Nije usporio toliko zbog umora, koliko zbog nesigurnosti. Nije više znao na koju bi stranu valjalo poći.Iza njega je bio put kojim su progonitelji upravo prošli, pa mogu opet naići. Nastavi li pravo, Činilo mu se, vraća se na mjesto s kojeg je pobjegao. Nije više znao koliko je puta skrenuo, ne srlja li pravo u pogibelj.

Anton nije raspoznavao zvijezde, a da i jest, ništa se ne bi promijenilo. Ni one mu sada nisu mogle pomoći. Da ih raspoznaje, samo bi saznao gdje je sjever, a gdje jug, gdje su istok i zapad, ali to mu nije od pomoći, jer on ne zna s koje strane svijeta mu prijeti opasnost.Stao je i da mu suze nisu odavno presahle, sigurno bi počeo plakati.U tom je trenutku čuo nešto kao suze koje tiho padaju, kaplju.Silno se obradovao.Krenuo je prema tom zvuku. Šuljao se oprezno kao u strahu da će ga uplašiti i zvuk će pobjeći. Nestati. Nije se toga bojao, već razočaranja, možebitne spoznaje da milozvuk nije ono stoje očekivao.Nije se prevario.Pipao je pred sobom prikradajući se četveronoške i napipao mokro lišće. Tražio je mjesto gdje je lišće1819AfrfMZlatko Krilićnajvlažnije i tamo ga razgrnuo, zabio glavu u njega, pa halapljivo pio.- Potok! - reče glasno, iako to u čemu je držao glavu i gutao vodu, dok mu se lišće lijepilo za lice, nije bio potok, već jedva primjetni šumski curak.Mokro lišće na razgrebanom licu djelovalo je poput obloga. Obloga od ljekovitih trava. Zario je i ruke da mu ugodna vlažnost umanji bol.Pio je srčući i nije mu smetalo što mu je i poneki list ušao u usta.Kada se napokon nagasio, bilo mu je lakše podnositi i umor i glad i hladnoću, pa i strah.Sprao je sasušenu krv s prstiju, a onda i s lica.Tek kada je bio potpuno spreman za nastavak puta, vratila se nedoumica na koju stranu krenuti dalje. Kako nedoumicu nije znao otkloniti, ona je prerasla u strah.Krene li lijevo ili desno, naprijed ili nazad, ne srlja li ravno u ruke zlu?Nije mogao naći nijedan valjani razlog zbog kojeg bi smisleno odabrao put, pa je prepustio svom strahu neka sam izabere. Put po kosini desno doimao se najmanje zastrašujuće. Krenuo je tuda.Bez cilja išao je dalje, jer je znao da ne smije ostati na mjestu koje mu ne pruža dovoljno siguran zaklon i barem nešto hrane.Već nakon nekoliko minuta hoda po kosini posumnjao je u valjanost odabranog puta. Mislio je da bi bilo sigurnije krenuti uzbrdo.Ta pomisao se ubrzo pretvori u odluku i on okrene lijevo, uzbrdo.20KRIKNedugo potom nesigurnost se ponovi i on opet promijeni smjer.Tumarao je tako po šumi često mijenjajući smjerove kretanja sve dok napokon nije shvatio da tako dalje ne može. Odlučio je stoga prvo se dobro odmoriti, a potom će vidjeti kako će i kamo dalje.Dugo je tražio mjesto pogodno za odmaranje. Odabrao je veliko srušeno stablo. Bilo je oboreno zajedno s korijenjem, vjerojatno u nekoj oluji. Nije ležalo na zemlji svom svojom dužinom. Uz kvrgu iščupanog korijenja bilo je dovoljno prostora da se smjesti između debla i tla. Nagrnuo je lišća i nagurao ga pod stablo, pa se zavukao u njega. Pokrio se lišćem tako da mu je virila samo glava.Bilo mu je ugodno napokon ležati i to još na mekanom, a nije mu bilo ni isuviše hladno.Zaspao je.214. Trgne ga...

Trgne ga sušanj.Nije se ni pomaknuo, ali u trenu su sva njegova osjetila bila napeta u iščekivanju.Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati gdje je i kako je ovamo dospio. Oko njega je bila noć, ali nije znao da li još uvijek ili ponovno. Nije, naime, znao je li spavao svega nekoliko sekundi ili je prespavao cijeli dan i probudio se u drugoj noći. Sudeći po tome koliko mu je bilo hladno i koliko gaje boljela svaka kost i svaki mišić, bio je potpuno ukočen, možda je dugo spavao. Moguće je i da nije.Sušanj se ponovio i to, činilo se Antonu, vrlo blizu. Postalo mu je nevažno koliko je dugo spavao. Jedino mu je važno saznati što to šuška i kako se spasiti. Otpala je svaka nada da mu se sušanj samo pričinio. Tim više što je učestao i pretvorio se u pravilan ritam koraka. Koraci su se sporo približavali.Što god bilo, nije ih bilo više, samo jedno. To je dječak jasno razabrao po ritmu koraka.Oboreno stablo se pokazalo dobro odabranim zaklonom."Možda me neće primijetiti - mislio je šćućureni dječak - a ako me ipak primijeti, mogu iskočiti na jednu ili drugu stranu i pobjeći. Progonitelju će trebati trenutak ili dva da se provuče ispod debla ili da ga preskoči. Za to vrijeme ja ću mu već biti izvan domašaja pandži. Neće me sustići."22KRIKSpoznaja daje taj što prilazi sam, navela je Antona na pomisao, a potom i na uvjerenje kako se možda, čak vjerojatno, ne radi o zlikovcu. Oni nisu toliko odvažni kada su sami i ne bi se sami usudili zaci noću ovako duboko u šumu."Ako nije jedan od njih - radosna misao prostruji njegovim tijelom - onda je netko od jadnika kao što sam ja. Preplašeno tumara šumom i traži nekakav spas. Možda ima i hrane. Možda on nije morao tako naglo pobjeći kao ja i imao je vremena ponijeti najnužnije. Dat će mi malo, a ako i ne, nije važno. Bit će nam lakše zajedno nastaviti put. On možda zna kamo valja poći, a ako i ne zna, barem ću vidjeti ljudsko lice i moći ću s nekim razmijeniti koju riječ da ne podivlj am kao zvij er.''Šuškanje lišća pod nečijim korakom još uvijek se približavalo."Ne smijem ga prestrašiti - mislio je Anton. -Ako ga iznenadim, naglo mu se ukazem, pobjeći će prije nego što mu uspijem objasniti kako mu od mene ne prijeti opasnost. Potrčim li tada za njim, bježat će još brže. Može u mraku zapeti za nešto i povrijediti se. Ne smijem naglo izaći pred njega ili, možda, nju."Koraci su se čuli tik iza korijenja pod kojima se dječak skrivao. On je već razradio čitav plan kako će se obratiti pridošlici."Pustit ću ga, tko god bio, neka prođe nekoliko koraka, a onda ću ga zazvati. Ne isuviše glasno. Tek toliko da me razgovijetno čuje. Pri tome se neću micati da ga ne preplašim. Izaći ću tek kada se ovaj uvjeri daje sve u redu."Dječak je bio radosno uzbuđen.23AGfMZlatko KrilićUnaprijed je vidio situaciju i vodio razgovor koji će se uskoro odigrati:- Prijatelju - reći će Anton.Pridošlica će se hitro odmaknuti nekoliko koraka, a onda će se okrenuti.- Tko je to? - pitat će uplašeno.- Ja sam - Anton još neće izlaziti iz zaklona -bježim pred zlom kao i ti.- Gdje si? - reći će ovaj i dalje spreman da utekne na prvi znak opasnosti.- Evo tu, ispod ovog oborenog stabla.- Iziđi da te vidim - reći će pridošlica i Anton će polako odmaknuti lišće i izići pred njega."

Dječak je jedva čekao da otpočne taj dijalog.Koraci su zastali, a nakon kraćeg mirovanja, jednolično se šuškanje nastavilo približavati. Anton je očekivao da svakog trenutka ugleda noge sa svoje desne strane. Virio je na tu stranu, ali noge se nisu pojavljivale iako mu se već činilo kako se šuškanje, koraci udaljavaju i da su ga prošli.Nečujno i polako je podigao glavu i pogledao malo niže, prema mjestu odakle su dolazili šumovi koraka.Tamo je ugledao svog "prijatelja".Razočaranje je bilo golemo.Zvukove koraka koji su u dječaku probudili toliku nadu, proizvodio je jež. Obični jež u noćnoj šetnji ili potrazi za hranom.Anton se polako izvukao iz lišća i ustao. Rukama je trljao tijelo ne bi li se malo zagrijao. Pritom se osvrtao odabirući put kojim će krenuti dalje.Jež se u strahu sklupčao.245. Ježevi su jestivi..."Ježevi su jestivi" - padne dječaku na pamet kada je već podosta odmakao od sklupčanog ježa i debla pod kojim je spavao.Pritisla gaje glad, pregladnio je, i mislio je samo na hranu. Nije se pritom pokušao prisjetiti kakve li je obroke imao u svom bivšem životu, životu prije bježanja. Nije ga privlačilo bilo kakvo zavirivanje u prošlost, zanimala gaje samo sadašnjost. Kako da se sada nahrani. Gledao je oko sebe kao izgladnjeli vuk, očekujući od svoje gladi da će ona prepoznati neko jestivo lišće ili korijenje, neke trave koje se mogu žvakati, bobice. Bilo što.Možda je u njegovoj blizini i bilo nečeg čime se može zavarati glad, ako već ne i utažiti je, ali on to nije poznavao.Kada je pomislio kako bi bilo dobro uhvatiti neku srnu, kojih ima po ovim šumama, sjetio se ježa. Odnekud mu je čak bilo poznato, kao da mu je netko davno pričao, da su ježevi jestivi. Čak vrlo ukusni, ako se nema što bolje.Dječak je potrčao natrag do oborenog stabla."Možda jež nije isuviše odmakao" - nadao se.U blizini mjesta na kojem je ostavio ježa, Anton zastane i počne se prikradati. Htio gaje iznenaditi, jer ako se sklupča prije nego što ga dječak opazi, teško će ga naći. Na bodljama je imao nekoliko na-bodenih listova pa gaje, sklupčanog u lišću, goto-25Zlatko Krilićvo nemoguće opaziti. U mraku se ne razlikuje od ot-palog lišća.Polako je prilazio.Jež se odao šuškanjem.Dječak gaje ugledao i pobjednički jurnuo do njega.Jež se sklupčao.Anton uzme tu loptu lišća i bodlji i odnese na oboreno stablo. Bio je radostan što će napokon utišati glad.Probleme koji su se pojavili dječak nije očekivao. Sve do ovog trenutka nije razmišljao kako će se ježom nahraniti. Kao daje očekivao kako će glad minuti već samom činjenicom daje našao i uhvatio jestivog ježa. Sada kada gaje našao i uhvatio, kad je ovaj sklupčan ležao pred njim, nije znao što dalje. Zapravo, znao je, ali gaje nešto sprečavalo da to i učini.Morao gaje ubiti, rasparati i oguliti, pa u njemu naći ono što j e j estivo.Dječak je gledao ježa i prepoznavao njegov strah. Nemoćno iščekivanje što li će jači odlučiti. Okusio je to i sam. Bolje to mnogo jača od gladi.

Nije ga mogao ubiti, ali već u sljedećem trenutku Anton se počeo ljutiti na sebe, čak prezirati samog sebe, jer nije sposoban za opstanak."Nije trenutak za milosrđe" - znao je."Niti za djetinjarije" - uvjeravao je sam sebe."Želim li živjeti - mislio je gledajući svoju bespomoćnu žrtvu - moram jesti. I jež je sigurno noćas nešto jeo. Lovio je kukce ili nešto drugo i jeo. Razlika u snazi između njega i tih kukaca ista je kao26KRIKrazlika između mene i njega. Kao što je razlika između mene i njega ista kao razlika između mojih progonitelja i mene."Ljutit što uopće dvoji, potražio je dovoljno čvrst kolac kojim će ubiti ježa.Brzo gaje našao i vratio se do debla na kojem je ležao, još uvijek sklupčani, jež.Zamahnuo je iz sve snage i ostao u tom položaju.Nije mogao.Ne zbog ježa, već zbog grčevite želje da sačuva život, nagona zbog kojeg već beskrajno dugo bježi, život mu je bio nešto sveto. Nedodirljivo. Nešto što se ne smije oduzimati. Kako njegov život, tako i bilo čiji. Pa i ježev.Dvojio je.Dio njega, onaj kojem je želio vjerovati, jer se taj dio borio za njegov opstanak, tjerao ga je da ubije ježa kako bi sam preživio. Drugi dio njega, onaj slabi, dječački, onaj dio koji se bojao da bi isto tako s njim postupili kada bi ga uhvatili, nije mu dao.Znao je, ne bude li jeo onemoćat će i progonitelji će ga lakše uhvatiti.Svejedno nije mogao.Spustio je kolac spreman da ostavi ježa i krene dalje. Možda nađe neku drugu hranu.Njegova unutrašnja borba i nećkanje trajali su isu-više dugo.Toliko dugo daje mirovanje uvjerilo ježa kako je opasnost prošla. Promeškoljio se i provirio. Njegova simpatična njuskica migoljila je kao da opipava zrak. Crni kružići očiju su virkali.27Zlatko KrilićBio je toliko dražestan daje raznježio dječaka, probudio je u njemu zamrlo dijete. Osmjehnuo se, a jako se već dugo nije imao prilike osmjehnuti. Dječak je čak poželio da ga poškaklja, poigra se s njim.Tada je u njemu buknuo bijes.Naglo i snažno zamahnuo j e kolcem i tresnuo j eža po glavi. Jež je pao s debla, a dječak ga je i dalje bijesno udarao. Bio je već mrtav, a dječak gaje udarao i dalje nošen željom da zaruče i ubije to dijete u sebi. Dijete koje ga vuče u pogibelj. Dijete za koje nema nikakvih nada, koje nema nikakve šanse opstati u šumi u kojoj se nalazio. U svijetu u kojem se nalazio.Zatukao gaje.I nije mu bilo žao.Anton zamahne i snažno udari štapom po oborenom stablu. Htio gaje slomiti, ali štap nije puknuo. Opet je udario, ali ni ovaj put se nije slomio. Njegove šake, ranjave od trnja divlje kupine, bridjele su od udaraca. Udarci su odjekivali šumom i mogli su privući progonitelje, zato dječak odustane od pokušaja da na taj način slomi štap. Umjesto toga, uklije-štio je kolac između debla i nekakvog kamenja, pa svom težinom nalegao na njega.Štap je puknuo uz glasni tresak.Dječak je opipao nepravilni brid na prijelomu i bio je zadovoljan. Najednom kraju brid je bio tanak i oštar, a dovoljno tvrd. Anton je upravo to i želio napraviti. Poslužit će mu umjesto noža.

Podigao je ježa i poleđuške ga položio na deblo, tako da mu je meki dio trbuha bez bodlji bio prema gore.28KRIKOštrim bridom prelomljenog štapa rasparao mu je trbuh, a onda zavukao prste pod toplu kožu i zđe-rao je zajedno s bodljama. Zavitlao je praznu kožu i bacio je daleko. Odstranio je tada iznutrice i očistio ga onako kako je nekad vidio da se radi sa zaklanim životinjama.Prsti i cijele šake bili su mu krvavi.Nije imao šibice niti bilo što drugo čime bi mogao zapaliti vatru. I da ih je imao vatru ne bi palio, jer se ona noću nadaleko vidi i mogla bi privući one od kojih bježi.Nije, dakle, mogao ispeći meso, pa ga je morao jesti sirovo.Jeo je.Meso je bilo žilavo i bljutavo. Imalo je odbojan vonj, ali je dječak, iako s gađenjem, žvakao i gutao. To je bio jedini način da preživi, znao je.Kasnij e je krv s ruku otro lišćem.296. Pred zoru...Pred zoru je zašao u maglu.Bilo mu je hladno. Podigao je ovratnik i uvukao vrat među zgurena ramena. Sav se stisnuo i smanjio ne bi li ga bolje ugrijala njegova kratka plava jakna. Ruke je prekrižio na prsima, a šake zavukao pod pazuha. Pritisnut umorom, vukao se sporo i nečujno, kao magla koja gaje okruživala.Tek kada se razdanilo, bilo mu je malo toplije.Toplije mu je bilo i zbog ufanja da će danju lakše otkriti gdje se nalazi, s koje strane vreba opasnost i kamo valja ići dalje. Odavno je, naime, shvatio da se izgubio.Naći će valjda, gajio je nadu, i nešto hrane ili vode kako bi mogao isprati grozan okus u ustima.Magla se počela iskradati iz šume. Postajala je sve rjeđa. Spuštala se nekamo u dolinu, a u šumi je ostala tek sumaglica.Anton je sada hodao opreznije. Danju je veća opasnost da ga iznenade i uhvate.Sunce je već visoko odskočilo, a on još uvijek nije naišao na neki orijentir. Nešto što bi ga upozorilo ne hrli li pravo u ruke neprijatelju ili se može nadati sko-rom spokojnom snu.Nabasao je tek na neku blatnjavu skoro sasušenu lokvu oko koje su se vidjeli tragovi životinja. Otisci dječakovih stopala izmiješali su se s tim tragovima kada je prišao lokvi.30KRIKVode je bilo malo u toj kaljuži, zato Anton prstima izdube u mulju udubljenje i pričeka da se u njemu nakupi mutne vode. Pričeka zatim da se tekućina barem malo razbistri, a kada vidje daje čekanje uzaludno jer se voda ne bistri, nagne se i srkne nekoliko puta ne bi li odagnao žeđ, zadah iz usta i onaj odvratni okus ježeva sirova mesa. Okus mutne tekućine bio je isto toliko odvratan, ali dječak se prisili da srkne još nekoliko puta, a zatim opere osušenu ježevu krv i blato s ruku. Čak se i umio u toj žitkoj tekućini.Sumaglica se već potpuno razišla kada je gacao po blatu udaljujući se od lokve. Obrisao je cipele o sasušeni žbun trave. Zemlja je ovdje bila razrovana, vjerojatno je tu vepar oštrio kljove.Oko podneva Anton je naišao na puteljak, utabanu šumsku stazu. Smještaje potrčao što su ga noge nosile. Pobjegao je od puteljka, jer bi njime mogli naići zločinci.Trčao je sve dok mu nije ponestalo snage.Noge su mu počele klecati, pa je odlučio potražiti zaklon za odmor. Uzbrdo iznad njega nazirale su se stijene. Uputio se prema njima.

Stijene su bile visoke. Doimale su se kao nepravilna stuba od pet ili šest metara koja presijeca šumu. I iznad njih i ispod njih, na strmoj kosini raslo je drveće.Dječak je vjerovao da među stijenj em mora postojati nekakva rupa u koju bi se mogao zavući i spavati.Bio je u pravu. Nije dugo tražio kada je naišao na pukotinu u stijeni u kojoj je neka životinja iskopala31AGfMZlatko Krilićza njegovo tijelo dovoljno veliku rupu. Zavirio je u nju. Bila je prazna i gotovo vodoravna. Uska i niska, ali moći će se zavući. Duboka je nešto manje od njegove visine, ispruži li se u njoj malo će mu viriti glava, no ako se skutri stat će cijeli.U blizini nije bilo nikakve staze ili bilo kakvog znaka da ovuda netko prolazi.Anton nakupi suhog lišća i nabaca ga u rupu. Načinio je i dvije velike hrpe lišća sa svake strane otvora, a onda dovukao i neku suhu granu pred ulaz.Natraške, nogama naprijed, uvukao se u rupu i okrenuo se potrbuške. Meškoljio se sve dok nije namjestio lišće oko sebe, a onda je povukao onu granu na otvor rupe. Do svoje glave. Lišće s hrpa pokraj ulaza nabacao je tada na granu i svoju glavu.Bio je vrlo zadovoljan.Osjećao se sigurnim.Napravio je čak i rupicu među nabacanim lišćem na grani, tako daje mogao vidjeti dio šume ispod stijena, a njega nitko nije mogao vidjeti. Osjećao je da ga ovdje nitko ne može naći. Ovdje je siguran kao da ne postoji, kao da se nikad nije ni rodio. Samo bi ga zao usud mogao istjerati iz ovog utočišta.Ovo savršeno sklonište imalo je samo jednu manu. Ako netko ipak otkrije njegovo postojanje, on ne može pobjeći, potpuno je bespomoćan.To ga u ovom trenutku nije zabrinjavalo.Uživao je u svom nepostojanju i uvjerenju da ga ovdje nitko ne može otkriti.Toplina i mekoća utočišta, kao i čvrstina velike stijene koja gaje majčinski primila, skrivala ga u njedrima, pružali su mu osjećaj potpune sigurnosti.32KRIKNapokon zaštićen i opušten još se jednom promeškoljio, pa se okrenuo na bok. Skupio je koljena i stisnuo se u ugodnu položaju, ruke je sklopio i stavio ih pod glavu.San mu je spustio kapke.Ubrzo potom, na licu mu se pojavio osmijeh.Doimao se kao još nerođeno dijete u trbuhu kamene majke.337. Zauvijek bi...Zauvijek bi dječak ostao ovdje i drijemao, ali žeđ gaje probudila.Okrenuo se potrbuške, laktove ispružio naprijed, a šake prekrižio ispod brade. Glavu je naslonio na rame, pa sklopio oči.Htio je spavati dalje, ali nije mogao. Žeđ je bilajača.Otvorio je oči i pogledao kroz rupicu među lišćem. Vani se sunce već smirivalo na zapadu i naskoro će zaci. Dugo je spavao, ali želio je još spavati iako je bio odmoran i spreman za nastavak puta. Mrska mu je bila i pomisao na izlazak iz utočišta. Htio je ostati u njemu barem još ovu noć.Svakako bi i ostao da ga žeđ nije tjerala van.Odluči stoga požuriti kako bi još za vidjela uspio pronaći nekakvu vodu i vratiti se ovamo.

Nije se usudio ostaviti neke znakove i putokaze pomoću kojih bi se mogao vratiti u svoje skrovište, jer bilo kakve oznake bi mogle dovesti i nekog drugog. Radije je riskirao da možda izgubi svoje utočište nego da ga u njemu zateknu njegovi progonitelji.Izišao je i krenuo nizbrdo gdje mu se činilo vjerojatnijim pronaći vodu. Putem je zastajkivao i osvrtao se kako ne bi izgubio put za povratak u utočište. Brzao bi potom kroz šumu osluškujući i motreći zemlju. Tražio je neki znak vlage.34KRIKNišta nije nalazio.Smrkavalo se, bio je sve dalje od svoje jazbine, a nije naišao ni na vodu ni na kakav orijentir. Nadolaskom tame shvatio je da se, vjerojatno, više ne bi znao vratiti u svoje sigurno sklonište. U zadnjem pokušaju da nađe put za povratak, pa makar od žeđi izgarao svu noć, podigao je pogled i potražio stije-nje.Umjesto stijenja u tom je trenutku ugledao nešto crno stoje visjelo na grani. Nešto stoje u njemu budilo crne slutnje, a slutnje su se ubrzo i obistinile.Prišao je i prepoznao ono stoje visjelo. Bila je to ježeva oderana koža. Dječak je stajao vrlo blizu stabla gdje je bio i prošle noći.Sve vrijeme se, dakle, vrtio u krugu.Ježeva koža djelovala mu je stravično. Osjećao se ukletim. Pomislio je da mu se netko ili nešto osvećuje zbog nekakvog njemu nepoznatog grijeha i bio je spreman priznati svoju krivnju za sva zla svijeta. Vratio mu se i onaj odvratni okus u ustima.Bezglavo je pojurio nizbrdo.Sjetio se da bi tim putem mogao naići na šumsku cestu, ali svejedno je nastavio ne mijenjajući pravac. Znao je da nema drugog izbora, ako ne želi do besvijesti kružiti oko oderane ježeve kože. A to nije želio.35KRIK8. Oko ponoći...Oko ponoći Antonu se ukazalo svjetlo u daljini.Trenutak prije sve mu je bilo mračno. Ne samo mrklina oko njega, već mnogo više mrak u njemu. U njegovoj glavi, u njegovim mislima stvorio se toliki mrak da mu se činilo kako je noć oko njega tek polumrak koji izbija iz njegove unutrašnje tame. Izvire iz njega i sve više se širi i mrači, kao da će naskoro biti gust kao crno tijesto.Bijes i mržnja nadjačali su u njemu i strah i žeđ i glad i umor. Ufanje je potpuno iščeznulo.Bio je bijesan na sebe jer se ćutio toliko jadnim i nemoćnim. Kukavnim. Nesposobnim odagnati od sebe čak i misli na beznačajnog ježa, a kamoli pogibelj.Mrzio je neljude jer ga progone i žele mu zlo, a mrzio je i ljude jer mu ne pomažu da se spasi od progonitelja.U bijesu i mržnji prestao je paziti kojim putem ide, stvara li buku, vreba li tko na njega. Srljao je vođen tom lažnom snagom.Tek svjetlo koje je ugledao kao daleku točkicu među stablima, vrati ga u normalno stanje. Opet je silno poželio vidjeti ljudsko lice, a vratio se i spasonosni strah koji je tjerao na oprez.S vj etlo j e vabilo dj ečaka.Nije mogao razabrati što bi to moglo biti. Na trenutak je pomislio daje tek krijesnica koja nepomično lebdi nedaleko od njega. U drugom je trenutku vje-36rovao da vidi osvijetljen prozor daleko preko nekoliko obraslih brežuljaka. Potom je, pak, u toj točkici prepoznavao jako udaljeni kriješ uz koji se netko grije na proplanku.Anton krene prema svjetlu.

Ta iskra ufanja koja gaje strašila i privlačila bila je željeni orijentir. Nije skidao pogled s nje, osim kada bi zastao da promotri zemlju pod nogama.Hodao je kao da mu je krijesnica titrala pred očima i vodila ga.Spuštao se niz brijeg, jer je to bio izravni put do svjetla. Kada bi mu na trenutak grmlje ili gusto drveće sakrilo vodilju, zabrzao bi i potražio je pogledom čim bi zaobišao prepreku.Naskoro se ispriječila velika prepreka, cijelo brdo. Njegov odabrani put se toliko spuštao da su vrhovi drveća na susjednom brdu, koje se uzdizalo između njega i izvora svjetla, počeli skrivati daleku točkicu. Što se on više spuštao, susjedno brdo kao daje raslo. Vrh goleme jelke na brdu već je dodirivao dječakovu vodilju. Spusti li se još nekoliko koraka više je neće ni vidjeti, ugledat će je tek kada se popne do te jelke na susjednom brdu. Do tada je morao prijeći još daleki put. Trebao se spustiti do podnožja brda na kojem je stajao, prijeći široku zaravan i uspeti se na brdo koje se ispriječilo.Odabrao je jelku na vrhu da mu bude smjerokaz dok ponovno ne ugleda svjetlost. Gotovo strahujući da se ta iskra ne izgubi prije nego što se popne na brdo, potrčao je dalje. Nije to bio običan trk, već bočno skakutanje, jer je jedino tako mogao žuriti, a da se ne odskliže.37Zlatko KrilićZaravan se pokazala većom nego stoje očekivao. Bila je to široka livada zarasla visokom travom. Korov kroz koji se Anton probijao dosezao mu je do pasa, a mjestimice i do očiju.Noć je bila vedra, bogata mjesečinom, a to je moglo biti opasno. S ruba šume, a šuma je opkoljavala zaravan, lako se moglo uočiti dječakovo kretanje. Zato on stane, čučne u travu i promotri okoliš. Sve je bilo mirno i nije slutio bilo čiju prisutnost. Pogled mu se zaustavi na vrhovima drveća ponad brda na koje se kanio popeti. Dječak je začuđeno gledao. Svjetleća točkica je stajala tamo. Iznad drveća. Iznad visoke jelke, bjelasala se njegova krijesnica, njegova vodilja koju je sakrilo brdo. Odavde se nikako ne bi mogla vidjeti, osim ako se nije pomaknula i došla do jelke. Doimala se kao svjetlucavi ukras na božičnom drvcu. Zvijezda repatica na vrhu ukrasne jelkice."Božić je davno prošao, možda će opet doći -pomisli Anton - ali danas nije. Ovo nije ukrasno stabalce u domu, već visoka jelka u šumi. Iznad nje nije zvijezda repatica, ali jest zvijezda."- Zvijezda... - prozbori dječak glasno u bespuću korovom zarasle livade nasred šume. Zvuk njegova glasa u noćnoj tišini iznenadi i njega samoga.Anton tada podigne pogled i na blještavom nebeskom tanjuru iznad sebe ugleda mnoštvo zvijezda uokvirenih šumskim vrhuncima.Iz čučećeg položaja samo se spusti na leđa i ostane ležati u visokoj travi zagledan u zvijezde. Nije se divio njihovoj ljepoti, već grčevito razmišljao kamo dalje. Nije bio zadivljen, nego razočaran.38KRIKACMfMSneveselio se jer je povjerovao daje ono stoje prije ugledao u daljini, prema čemu je krenuo i što je u njemu budilo nadu, bila tek nedostupna zvijezda.Ostao je bez vodilje. S prezirom je odbacio zvijezdu kao vodilju. Opet mu je bilo svejedno na koju stranu krenuti. Izgubio je cilj i onaj srceugodan osjećaj smislenosti puta kojim kroči. Osjećaj koji mu je još maloprije davao snage.Budući da su mu sada ponovno svi putovi bili podjednako besmisleni, na kraju dugog razmišljanja odlučio je nastaviti ovim kojim je krenuo. Bio je to tek jedan od mogućih putova, ni bolji ni lošiji od drugih. Odluči ne samo nastaviti njime, nego ne skretati s njega bez dovoljno valjana razloga, kako ne bi opet tumarao u krugu.Krenuo je dalje. Preko zaravni, pa uzbrdo prema visokoj jelki.Ne više onako žurno kao prije, ali ipak je išao.

Prvi valjani razlog za napuštanje odabranog puta dobio je vrlo brzo. Na kraju livade, uz sam rub šume, krivudala je cesta. Možda ona ista po kojoj su zlotvori prošle noći vodili svoje žrtve dok je dječak ležao u trnju kupina.Čim je ugledao cestu Anton se strmoglavio u travu.Nekoliko trenutaka je dvojio, a onda se, začudo, nije odlučio za povratak, već za nastavak puta. Odlučio je tako iako je bio svjestan mogućnosti da su neljudi ostavili nekog od svojih u zasjedi. Uz ceste im je najlakše vrebati bjegunce.39Zlatko KrilićSamo vrhovi visoke trave koji su se tresli i ugibali, otkrivali su njegovo napredovanje dok je puzio dalje.Dovukao se tik do ceste i odatle promatrao. Kako nikoga nije ni vidio ni čuo, polako se pridigao, a onda jurnuo i u nekoliko skokova pretrčao cestu, pa potrčao prema šumi. U trku nije gledao pred sebe nego na cestu, zato ugazi u plitki kanal i padne. Istog je trenutka skočio i jurnuo među drveće. Tu se skutrio i osluškivao.Ohrabren tišinom, nastavi grabiti uzbrdo. Penjao se prema vrhu brda koje mu je prije zaklanjalo pogled na svjetleću točku, brdo na čijem je vrhu rasla visoka jelka.40ACMfM9. Njegova zvijezda...Njegova zvijezda gaje čekala.Popevši se do j elke, ponovno j e ugledao ono svj e-tlo u daljini. Obraduje ga spoznaja da njegova vodilja ipak nije jedna od nedostupnih zvijezda na nebu. Bilo je to neko svjetlo u daljini, a ako je i bila zvijezda, onda je to samo njegova zvijezda. Odvojila se od drugih zvijezda i sišla na zemlju, postala mu dostupna.Put je ponovno postao smislen i Antonu se vratila snaga.Iako mnogo bliže nego prije, svjetlo je i sada bilo vrlo daleko. Brzao je prema njemu ne zbog želje da što prije tamo stigne, već zbog neke ugodne sile, neke nade koja ga je prema svjetlu vukla. Nije mogao znati, čak niti pretpostaviti, što ga očekuje kada napokon stigne. Dobro ili zlo. Mogućnosti su bile podjednake. Čak je zlo bilo vjerojatnije.Ipak se zadovoljno probijao prema svjetlu. Sada je barem osjećao da prema nečemu napreduje. Nije besciljno tumarao i vrtio se u ukletom krugu.Naskoro se ipak počela javljati zebnja. Svjetlo se čudno ponašalo. Nije, naime, bivalo to jače što mu je više prilazio. Čak štoviše, dječaku se činilo daje svjetlo sve slabije. Polako tihne i gasi se. Antona je strašila pomisao da će sasvim nestati prije nego što stigne do njega i nikada neće saznati što li je to svijetlilo, što li gaje vodilo.41AGfMZlatko KrilićAGfMU takvom raspoloženju žurio se prema cilju kada mu se dogodilo nešto divno. Divno tim više stoje u čitavoj njegovoj utrobi već dugo divljala žeđ.Nabasao je na potok.Ovaj put to nije bio slabi curak, već pravi potok. Obilje bistre, pitke tekućine koja je žuborila. No ipak nije dugo uživao u toj sretnoj pojavi. Kleknuo je uz vodu i pio srčući i lapćući kao pas. Ugasio je žeđ, a onda povrh toga još pio koliko je stalo u njega, jer nije mogao znati kada će opet imati ovakvu priliku, pa žurno nastavio put.Htio je dostići svjetlo prije nego što nestane.i42

10. Zora...Zora ga iznenadi.Nije ni slutio da joj je već vrijeme i da hoda cijelu noć. Možda nije na to obraćao pozornost zato što je već prišao vrlo blizu izvoru svjetla. Svom cilju. Svjetlo se do sada jedva naziralo, a kada su prve zrake sunca zabijelile nebo, više se uopće nije vidjelo.Anton je nastavio istim putem.Još sunce nije provirilo iza brda, a on je stigao.Zastao je na samom rubu šume i napokon otkrio što mu j e to svij etlilo i vodilo ga.Ispred njega pružala se široka oranica. Mjestimice je bila poorana, a mjestimice se pružalo kukuruzno strnište s redovima stogova kukuružnjaka. Na kraju oranice, niskom je ogradom od rijetko pletenog pruća bio ograđen voćnjak i vrt. Iza njih vidjelo se seoce od svega nekoliko kuća zbijenih uz cestu. Zapravo, nije to više bilo seoce, nego njegovi ostaci. Nisu to više bile kuće nego zgarišta kuća. Na mjestima se još uvijek dimilo.Svjetlo u daljini, dječakova vodilja, bio je požar koji je progutao te domove.Od pogleda na to mjesto Antona je podilazila jeza, tim više stoje vrlo jasno mogao zamisliti što li se noćas ovdje događalo.Užas.Dječaka su stravile slike koje su mu se pojavljivale pred očima. Strašio gaje pogled na razorene43Zlatko Krilićposjede. Zazirao je i od pomisli da krene tamo, pa ipak je oprezno krenuo prema zgarištima.Glad je nadjačala strah.Znao je Anton da su zločinci sigurno uništili sve što nisu mogli ponijeti. No, u njemu je tinjala nada da im je nešto možda promaklo. Nešto im je možda ispalo.Četveronoške se, kao živinče, prikradao brazdom oranice, a kada je došao do polovice, dalje nastavi puzeći.Dopuzao je do niske ograde od rijetkog prepletenog šiblja i kolaca koja je obrubljivala vrt i voćnjak. Provukao se kroz ogradu i uz nju se nastavio šuljati prema najbližoj ruševini. Zastane šćućuren uz ogradu ne bi li odagnao slutnju da ga netko promatra, vreba na njega i da bi promotrio ruševinu.Slutnju nije uspio odagnati, samo ju je malo ublažio, ali je s ovog mjesta dobro mogao vidjeti ostatke osakaćene građevine. Kuća nije stradala od požara, tek je mjestimice bilo nagoretina, ali je više od polovice kuće nestalo. Kao daje neka golema sila, strašna eksplozija odrezala tu polovicu i raza-sula je uokolo u komadićima. Dio kuće koji je još stajao bio je ispucan i naheren.Zora je rumenila nebo, a dječak se prikradao preko razbacanih dijelova kuće, komada zidova na kojima se još uvijek držala bijela žbuka sjedne strane, a s druge nekakva tapeta s cvjetnim uzorkom. Istrgnuta i ispucana ulazna vrata stajala su desetak metara od kuće zabodena u zemlju i naslonjena na mladu voćku.44KRIKAnton se skutrio iza vrata.Nedaleko od njega, ispod komada odvaljenog zida, virile su zadnje noge krepane mačke. Zid je valjda pao na nju dok je bježala.U razdrljenim njedrima kuće vidio se štednjak daleko odbačen od svog mjesta i prevrnuti kuhinjski stol. Dječakovu pozornost privukla je oveća metalna posuda garavog dna i plavih šara na svjetlom, otučenom emajlu. Posuda je ležala izvrnuta pokraj peći, a iz nje su izvirivali krumpiri.

Očito je život ovdje naglo prekinut i selo je napušteno u velikoj žurbi. Anton nije mogao odgonetnuti je li se to dogodilo prije nego što su neljudi banuli u selo ili su oni odveli mještane.Dječak zaobiđe vrata i pritrči zidu kuće koji je još stajao na svom mjestu, pa se leđima priljubi uz njega. Uza zid klizne do razvaline i zakorači u kuhinju, pa se sakrije iza štednjaka.Krumpiri su bili napola sirovi.Drhtavim je rukama Anton gulio koru i cijele ih trpao u usta. Tek kada se malo zasitio, počeo je jesti samo skuhani dio, a sirove je sredine bacao.Po veličini, a i po stanju garave posude za kuhanje, pa i po količini krumpira kojeg je bilo mnogo, znao je Anton da to jelo nije bilo namijenjeno stanovnicima ovog doma, već najvjerojatnije njihovim svinjama. To mu nije nimalo smetalo, niti kvarilo užitak hranjenja.Ono što je preostalo kada se nasitio, vratio je u posudu. Našao je čak i poklopac, pa pokrio posudu i sve ponio van.45Zlatko KrilićVeć je krenuo prema šumi, noseći posudu s krumpirom kao tat koji je ukrao hranu i bježi, kad se dosjeti da se neljudi možda neće više vraćati u ovo selo. Poharali su ga do kraja i nije bilo razloga da se vrate.Ovdje će neko vrijeme biti manje-više siguran.Ovdje ima vode, a naći će možda i još hrane.AGfM I11. Anton se vratio...Anton se vratio do zidina kuće, pa uza zid kliz-nuo do ugla odakle je mogao vidjeti gotovo cijelo selo.S druge strane neasfaltirane, prašnjave ceste bila je ruševina koju je, kao i ovu uz koju je stajao, raz-nijela eksplozija. Razlika je bila jedino u tome stoje ona preko ceste bila do temelja izgorena. Još uvijek se mjestimice dimilo. Uz nju je stišala još jedna, isto takva. Malo dalje od njih dvije su kuće bile zapaljene, u njima očito nije bilo eksplozija, pa su još stajale nagorene, ali gotovo cijele.Dječak krene prema bližoj. Bila je to nevelika i vrlo stara kuća. Kamenom podzidana do visine odrasla čovjeka, a iznad toga je bilo drvo ožbukano blatom. U kamenom podrumu je nekada vjerojatno bila štala, a gore su živjeli ljudi.Krov na kući bio je gotovo čitav, samo je najednom mjestu propao unutra i tu su se vidjele nagorene grede. I zidovi su bili čitavi. Jedino se po crnim tragovima iznad porazbijanih prozora vidjelo daje u njoj bio požar.Odmah iza kuće nekada je bio sjenik. On je do temelja izgorio. Iz njega se još uvijek najviše dimilo. Krov sjenika je pao i ostali su stršiti samo pougljenjeni noseći stupovi.Između sjenika i kuće bio je ciglom obzidani bunar.4647Zlatko KrilićSve je mirovalo. Na zgarištu nije bilo nikoga ili ga se barem nije vidjelo.Dječak se oprezno dovukao do niske ograde, prekoračio je na mjestu gdje je bila polegnuta kao da je netko pao na nju, zaobišao bunar i prišao kući.Tek je tada primijetio da cijelo vrijeme nosi onu posudu s polukuhanim krumpirom. Ostavio ju je na uglu i krenuo iza kuće, gdje se nalazio ulaz na kat. Do tamo su vodile uske drvene stube koje su završavale na nevelikom trijemu natkritom izuzetno niskim krovom. Ovdje se svaki odrastao čovjek morao prigibati da bi ušao u kuću. Sve je to bilo staro i trošno, sirotinjski. Taje kuća bila jadna i prije nego što su je poharali, ipak, bila je nečiji dom. Tim je više sada djelovala stravično.

Na samom trijemu i na stubama dječak primijeti tanki trag kukuruza. Netko je iz kuće odvukao ili odnio probušenu vreću.Ulazna vrata bila su izbijena iz okvira tako daje dio zaključane brave još uvijek visio na okviru.Antonu nije bilo teško zamisliti bradatog nečov-jeka kako nogom izbija vrata iza kojih su skutreni preplašeni domaćini. Bila je to njemu poznata i bolna slika.Dječak je zakoračio u kuću i prvo, prije nego što je krenuo u razgledanje i potragu za hranom, pokušao je namjestiti vrata na svoje mjesto kako bi se barem malo zaštitio od neželjenih pogleda ili nenadanih pridošlica. Cijelo je vrijeme boravka u selu imao neki jezovit osjećaj da ga netko gleda. Možda iz šume, kao što je i on sam u zoru gledao, a možda je netko i u selu. Netko ili nešto čiju prisutnost osjeća.48KRIKAGfM"Samo mi se pričinja - mislio je dječak — da je netko tu, već bi se pojavio".Namučio se Anton prije nego što je namjestio vrata u šarke. Ni tada se nisu mogla do kraja zatvoriti, ali su se zato, uz škripu, sama pritvarala jer je razvaljeni okvir visio na tu stranu.Prostorija u kojoj se nalazio bila je kuhinja, a očito je služila i kao dnevni boravak. Bila je uska i dugačka. Na podu su ležali razbacani tanjuri, zdjele i pribor za jelo. Nasuprot vrata bio je prozor s pogledom na cestu ispod kojeg je ležala prevrnuta klupa. Iza vrata metalni umivaonik s kojeg je mjestimice otpala boja i malo, napuknuto zrcalo iznad njega. Uz stari štednjak na drva bio je novi, drečavom ružičastom bojom obojen sanduk za drva. Na starinskom kredencu vratašca su bila otvorena i sve su ladice bile izvučene, a njihov sadržaj razbacan po podu. Netko je nešto tražio u njima.Sve to i nije bilo isuviše uništeno niti oštećeno požarom. Tek izgorene zavjese, prozori razbijenih stakala i komadi otpale žbuke s dasaka na stropu, a u daskama su se vidjele rupe.Između štednjaka i umivaonika nalazila su se vrata pokrajnje prostorije. Prilaz tim vratima priječio je prevrnuti teški, starinski kuhinjski stol.Anton je krenuo preko razbacanih vilica, žlica i noževa, razbijenih i nerazbijenih tanjura, naočala, lijekova i jednog naprslog toplomjera, gumbi, sličica svetaca, fotografija rodbine i svega ostalog stoje nekad bilo u ladicama. Povukao je stol u stranu i podigao ga na noge. Na sredini stola, u debeloj hras-tovini prošaranoj rupicama brša, rukom je bilo ure-49AGfMZlatko Krilićzano raspelo i srce ponad njega, a ispod je pisalo INRL U ta je mjesta utisnuto neko crvenkasto, tamno drvo istog oblika.Netko je nekad, a možda i još sinoć silno volio ovaj dom. Dječak gaje gotovo mogao vidjeti kako u zimskim večerima, sjedeći na klupi uz prozor, uz petrolejku nožem rezbari ono što osjeća. Bilo je tada toplo, gorjelo je u štednjaku i nešto se kuhalo na njemu. Možda su se i djeca igrala oko stola.Anton se provukao pokraj stola i otvorio vrata.Iza vrata bila je izba, dugačka kao i kuhinja, ali mnogo uža. Police uza zid bile su prazne, tek nekoliko praznih staklenki i boca. Iz otvorene škrinje na suprotnom kraju izbe virile su nekakve krpe, tih je krpa bilo i razbacanih po podu. Vonjalo je po pljesnivom, ustajalom zraku. Dječak je već htio izići kada mu pogled zapne za nekakav stari crni kaput na podu.Tik pokraj izlizanog ovratnika kaputa virila je razbijena staklenka s celofanskim poklopcem stegnutim gumicom.Anton se bacio na taj kaput i odmaknuo ga. Nečiste prste, kažiprst i srednjak zabio je u gustu masu razli venu po podu, pa lizne prste.

-Džem!Krhotine stakla žurno je odstranio iz džema i s dva prsta, kao žlicom, počeo ga pohlepno gutati.Nezamislivog li užitka!Kolike li sreće!Zabijajući prste u slatki dar s neba, jagodicom kažiprsta zaderao je po krhotini stakla i duboko se50gradska _JkngžnteiiKRIKposjekao. Krv mu se pomiješala s džemom, ali jeo je i dalje. Jedino je džem postao slankast.Uživao je do mučnine. Polusirovi krumpir i džem s dodatkom krvi, oboje u pretjeranim količinama za izgladnjelu probavu, izazvali su mu mučninu.Spopala gaje slabost i drhtavica. Grčevi su mu rezali utrobu, a krupne kaplje znoja rosile čelo.Stisnuo se u kut uz škrinju s odjećom i drhtao.Ruke je prekrižio u struku i njima pritiskao trbuh.Tiho je stenjao. Činilo mu se da time umanjuje bol.Ustajali vonj starih krpa samo je pojačavao mučninu, pa on odluči izaći na svježi zrak.Poguren, jer nije se mogao ispraviti od bolova, dotetura na trijem ispred ulaznih vrata.Istog je trena nestalo mučnine i boli.Nije se to dogodilo zbog blagotvornog šumskog zraka, već zbog straha koji je buknuo i potisnuo bol kao manje važnu.Razgovijetno je čuo neko kuckanje u polusruše-noj gospodarskoj zgradi.Čučnuo je iza ograde trijema i tražio izlaz kamo da pobjegne kada za to dođe vrijeme. Promotrio je i rubove šume. Tamo nije bilo nikoga ili se nije vidio.Napetost nije dugo trajala. Mučnina se vratila onog trena kada je otkrio što stvara te zvukove.Prepala gaje kokoš.Vjerojatno je i ona pobjegla iz sela dok su svi bježali. Prestrašili su je vriska, eksplozije i požari, a kada je selo utihnulo vratila se i sada je zobala neko51Zlatko Krilićzrnje razasuto na limenoj ploči. Ta limena ploča odjekivala je od udaraca njenog kljuna.Dječak je sjeo na pod trijema i duboko udisao ne bi li umirio mučninu.Dugo je tako sjedio.Napokon, bol malo utihne, a on se vrati u kuću. S poda je uzeo žlicu i obrisao je o rub svoje košulje, a onda potražio odgovarajuću posudu u koju će pokupiti preostali džem s poda. Ponijet će ga kada l<xene dalje. Metalni lončić za vodu je odgovarao njegovu naumu. Podigao gaje s poda, a onda i njega obrisao rubom košulje. Ušao je zatim u izbu i skupljao džem.Ustajali zrak i onaj teški vonj starih krpa priprijetio je povratkom mučnine. Zato dječak požuri s poslom.Kada je pokupio sve, lončić je zatvorio celofanom koji je prije zatvarao razbijenu staklenku. Stegnuo gaje gumicom s grlića te iste staklenke.Vratio se u kuhinju, a lončić je odložio kod ulaznih vrata kako bi mu bio pri ruci ako bude morao naglo otići. Zatim je potražio neku krpu koja bi mu poslužila kao zavežljaj. U njega je kanio pokupiti stvari koje bi mu mogle biti od koristi na putu.Na podu je našao stolnjak. Raširio gaje i otresao prašinu s njega. Grubo bijelo platno ukrašavale su rukom vezene trobojne šare.Stolnjak je stavio na stol, a za zavežljaj potražio neku drugu krpu.

Nije to učinio zbog toga što je mjesto takvom stolnjaku jedino na stolu. Ni zbog toga stoje bio isu-više lijep da bi ga vucarao po šumama kao zavežljaj52KRIKAGfMs ukradenim stvarima. Ostavio gaje zato što bi ga snježnobijela boja odavala. U šumi bi se vidjela nadaleko.Otišao je do klupe i tamo skinuo sa zida čavlima pričvršćenu ukrasnu krpu. Ona se neće toliko vidjeti u šumi. Na njoj je i bila šuma, slika je prikazivala jelena uz potok na proplanku, a u pozadini su tri košute izlazile iz šume.Anton je skinuo krpu i okrenuo se.Nešto gaje steglo u grudima pri pogledu na stol. Ovako, gledano s drugog kraja prostorije, stol s bijelim stolnjakom među razbacanim stvarima i otpalom žbukom, doima se nestvarno. On nije pripadao ovom vremenu, niti ovom mjestu. Gotovo je mirisao na kolače i pečenja o svetkovinama. U mukloj tišini stol je napadno tražio glasove ljudi u ugodnom razgovoru, čak smjeh.Dječak otjera takve misli od sebe, a s njima nestane i onaj stisak u grudima.Na sliku jelena položio je nož kojeg je našao na podu, svijeću, poluistrošenu kutiju šibica, lončić s džemom, žlicu i komad konopa. Sve je to stavio kod ulaznih vrata, pa krenuo u sobu koju još nije pregledao.Bila je to spavaća soba. Za razliku od kuhinje i izbe s druge strane, ova je u požaru stradala mnogo više. Očito je netko pobacao stvari iz oba starinska ormara na sredinu sobe, tamo ih polio nečim zapaljivim i potpalio. To je Anton zaključio po nedo-gorenim dijelovima odjeće koji su činili krug oko velike rupe gdje je pod progorio. Vatra je bila zahvatila i bračni krevet, izgorjelo je sve stoje bilo na53AGfMZlatko Krilićnjemu. Drvena konstrukcija kreveta izgorjela je tek mjestimice, no na cijelom je izgorjela boja. Iz hrpe krpa još uvijek se pomalo dimilo. Gazeći po krpama dječak je ugasio preostale žeravice. Na podu je bila napola izgorena slika Majke Božje, ostaci nekad velike slike koja je sigurno visjela iznad kreveta. Tamo gdje je razbijeno staklo pritiskivalo sliku uz pod ostala je prepoznatljiva. Vidjelo se njezino krilo i ruka kojom je obgrlila dječje noge u krilu, ali oba su lica izgorjela.Prekapajući po neizgorenim dijelovima odjeće Anton je došao do zaključka da su ovdje živjeli neki stari ljudi. Odjeća je ukazivala na to, kao uostalom i cijela kuća.Tražio je nešto što bi mu moglo poslužiti. Nešto čime bi se mogao ogrnuti kada mu noću bude hladno. Našao je jedino staru deku maslinaste boje. Izgorena je bila samo trećina deke. Spasio ju je prevrnuti ormar koji je ležao na njoj.Anton je zavirio u progoretinu na podu.Uski snop svjetla ulazio je u nju kroz četvrtasti otvor u zidu. Dolje je isto tako mnogo toga izgorjelo. Vjerojatno od žari koja je propala iz ove sobe.Dječak se odlučio spustiti unutra u nadi da će dolje možda naći nešto korisno, ali prvo je otišao ostaviti deku uz zavežljaj kod ulaznih vrata.Upravo kada je odlagao deku, trgne ga huka iz dvorišta.Tresak!Prepao se i čučnuo u hipu. Uspio je raspoznati zvuk koji je čuo. Bio je to zvuk metalnog poklopca i on se sjetio svoje posude s krumpirom i kokoške.54KRIK

Virnuo je kroz odškrinuta vrata i ugledao kokoš kako, prestrašeno kao i on, gleda u smjeru gdje je ostavio krumpir.Nije kokoš prevrnula poklopac!Netko drugi.Neljudi su nečujno opet došli u selo! Jedan od njih se prikradao i nije vidio lonac na zemlji. Zapeo je nogom i odao se.Kamo bježati?Anton je grčevito tražio spas. Pomisli da bi mogao iskočiti kroz prozor, ali od toga odustane jer bi skočio pravo među njih. Pomisli i da bi mogao odmah, dok ga ne očekuju, izjuriti iz kuće i pobjeći u šumu."Možda me neće sustići mislio je kao ni prošli put".Zaključi da bi to bilo najbolje, odustane i od tog plana jer se plašio daje onaj koji je oborio poklopac sad možda već ispod trijema."Oni ne znaju, nadam se da ne znaju, da sam ovdje. Ako znaju gotov sam i ovako i onako, nema mi spasa - Anton je pokušavao doći do daha - ako, pak, ne znaju mogu se pritajiti, sakriti. Možda me nećenaći".Čuo je čudne zvukove koji su dopirali izvana. Nešto kao da jedan od tih neljudi mljacka i pri tome se zadovoljno glasa. Čuo je i neko struganje. Možda nešto ili nekoga vuku. Trenutak kasnije učinilo mu se daje to zvuk onog lonca ili poklopca. Mogao je zamisliti jednog od njih kako nogom stoji na poklopcu i vuče ga po zemlji, dok zvjera okolo tražeći tko je tu mogao ostaviti lonac.55ACrfMZlatko KrilićPonovno se začuo zvuk lonca, zvučao je kao da se otkotrljao, a potom je Anton jasno čuo korake koji se približavaju. Kroz rijetku ogradu trijema čak je i vidio izduženu sjenu koja se polako primiče.Nije mogao čekati da ga ugleda cijelog. Tiho se povlačio unatrag. Pazio je na svaki korak kako ne bi proizveo kakav zvuk. Pazio je da ne stane na tanjur ili vilicu koja bi zazveckala.Uspio se bešumno uvući u izbu. Na sreću, kada je izlazio iz nje, zaboravio je zatvoriti vrata. Sada ih nije smio zatvarati. Bojao se da škripe.Koraci su se čuli sa stuba pred trijemom. Taj netko vani nije se više ni trudio da bude tih. Znači da nije sam. Više ih je, pa se osjeća hrabrim. Ipak, zastajkivao je.Čulo se i neko glasno krckanje.Dječakov korak bio je nečujan jer je hodao po razbacanim krpama. Kliznuo je tako do one škrinje i polako, da utiša škripu šarki dokraja je otvorio i zakoračio unutra, pa isto tako polako spustio poklopac. Zbog krpa koje su virile poklopac se nije mogao zatvoriti dokraja. Sanduk je ostao odškrinut.Anton je virkao iz škrinje jednim okom jer mu je glava bila tako nagnuta.Sada je mnogo slabije čuo, ali ipak je načuo da ono krckanje ne prestaje. Povremeno je bilo popraćeno dubokim, neljudskim glasanjem.Bespomoćan u tijesnom, smrdljivom sanduku na kraju uske izbe, dječak je čekao svjestan da ovdje nema mogućnosti za spasonosni bijeg ako ga otkriju.Daje barem uzeo onaj nož kojeg je izdvojio u na-mjeri da ga ponese, pomisli, mogao bi se barem56KRIKpokušati braniti. Mogao se barem suprotstaviti pogibelji, ne predati se smrti bez borbe. Ovako, mislio je dječak, nož će ga samo odati. Ukazati na nečiju prisutnost. Ako taj koji je

upravo stajao na trijemu, zakorači u kuću vidjet će izdvojene stvari u zavežljaju i bit će mu jasno daje netko u kući. Počne li ga tražiti, naći će ga sigurno.Dječak je čekao.Ulazna vrata tiho su zaškripala. Onaj sa trijema polako ih je otvarao. Gleda unutra. Ulazi.U mračnoj izbi nije se moglo vidjeti Antonovo desno oko kojim je škiljio ispod poklopca škrinje, a da se i moglo, na njemu se ne bi našao ni najmanji znak života. Raširenih zjenica, bez treptanja, prestravljeno je zurilo prema vratima. Dječak se ukočio u škrinji. Do bola je stegnuo zube i šake. Nije disap, nikakvog zvuka nije ispuštao, nije više ništa ni mislio, čak više ništa nije ni osjećao, nestao je i strah. Ostalo je samo tupo iščekivanje. Tijelo mu je bilo napeto do krajnjih granica, ali u glavi i u srcu potpuno je obamro. Gotovo da više nije ni postojao, ali na njegovu žalost, postojao je. Postojao je u sanduku s odbačenim krpama i čekao, tupo čekao da sazna kakav mu je kraj sudbina namijenila.Iz kuhinje se čulo zveckanje pribora za jelo i drugih stvari razbacanih po podu. Onaj tamo više se nije šuljao. Slobodno je gazio po svemu, bez straha zbog buke koju stvara. Čak je i naguravao te predmete. Njegovo neljudsko glasanje sada je bilo mnogo prodornije. Kao da stenje ili tako nešto, ako je i bilo stenjanje ono nije bilo izazvano bolom već je zvučalo samozadovoljno, samouvjereno i snažno.57Zla tko KrilićČak u škrinji dječak je čuo uljezovo disanje. Gotovo mu osjećao dah.Sjena klizne preko otvorenih vrata izbe.Dolazi!Iz obamrlosti, tupog iščekivanja, dječaka probudi strah koji se vratio u svoj svojoj silini pri pomisli da će sada ugledati lice nečovjeka.Javila se i slabašna, zadnja nada da će se progonitelj samo naviriti u izbu i otići ako ništa zanimljivo i nikoga živog ne ugleda.Stakleno oko je zurilo iz sanduka. Anton nije htio zažmiriti, iako gaje užasavala pomisao na neljudsko lice koje će se sada pojaviti na vratima. Odlučio ga je gledati, jer to mu je trenutno bila jedina mogućnost borbe. Gledati ga u zle oči bez treptanja.Mnogo niže nego što je dječak očekivao, gotovo uz pod, kroz vrata je provirila velika, gologlava, neljudska glava izdužene njuške.Anton klone i zažmiri. Cijelo tijelo mu se počelo tresti. Iz škrinje se čulo tiho jecanje.Tresao se od olakšanja, a jecao je od sreće.To lice koje je ugledao na vratima bilo je manje strašno od onog što je očekivao. Očekivao je nečovjeka, a ušla je životinja. Zbunjena i uplašena pitoma životinja. Svinja.Izgladnjela svinja, koju je trag kukuruza uveo u kuću i u prostoriju odakle je iznesena poderana vreća, nepovjerljivo je gledala u sanduk koji jeca. Životinja nakrene glavu i ispitivački zarokće prema škrinji. Kada ne dobije nikakav odgovor, zarokće prijeteći.58KRIKAGfM"Ona je, dakle - mislio je Anton još uvijek šćučuren u sanduku, dok mu se život polako vraćao u tijelo - prevrnula moju posudu s krumpirom."Odgurnuo je poklopac i ispravio leđa, ostao je tako u klečećem položaju i gledao svinjsku njušku.Svinja zarokće i ustukne.- Neka - reče joj Anton glasno - i tako je krumpir bio namijenjen tebi, a ne meni. Prije nego stoje u selo ušla nesreća, krumpir je bio pristavljen za tebe. Kako si se spasila? Pobjegla si od eksplozija?Dječak se uspravi i zakorači iz škrinje.

Svinja zaskviči i prestrašeno počne bježati. Na nesreću, ulazna su se vrata već prije pritvorila za njom i sada nije mogla pobjeći iz kuće. Počela je skakati po kuhinji tražeći izlaz i pri tome je lomila sve pred sobom. Stvarala je strahovitu buku, a buka je mogla privući dječakove progonitelje.- Neću ti ništa - govorio joj je - smiri se. Nije mu vjerovala.- Molim te prestani - šaptao je - neću ti ništa. Anton je otvorio vrata i podbočio ih stolcem kakose ne bi opet zatvorila. Zatim se povukao nazad u izbu da joj oslobodi prolaz.Svinja je zastala, nepovjerljivo zvjerala i roktala na mjestu. Dugo je tako stajala, a onda se odvažila i oprezno zastajkujući krenula prema vratima. Kada im se približila dovoljno daje dječak više ne može zaskočiti, jurnula je na trijem. S trijema je šmugnu-la niza stube tako brzo da joj se zadnji kraj zanosio pri skretanju, a papcima je zagrebala u mjestu na klizavu podu trijema.59Zlatko KrilićDječak je provirio za njom.Stajala je podalje od kuće i gledala ga. Opet je u strahu prijeteći roktala.Anton pozorno promotri rubove šume. Netko je mogao vidjeti kako je svinja preplašeno izjurila iz kuće. Po tome bi shvatio daje netko u njoj.Ni dugim promatranjem nije uspio zamijetiti opasnost.60AlifM12. Morao j e maknuti...Morao je maknuti stvari pripremljene za daljnji put od ulaznih vrata kako se ne bi dogodilo da netko, tko bi mogao banuti, po njima primijeti njegovu prisutnost. U trenutku kada je podizao zavežljaj i kretao prema spavaćoj sobi, pogled mu zapne za zrcalo iznad umivaonika.Koliko dugo već nije vidio ljudsko lice?Ni svoje.Odložio je zavežljaj i prišao zrcalu. Bilo bi bolje da nije. Prestrašio gaje lik kojeg je ugledao. Lice u zrcalu bilo je razgrebano, očiju upalih u duplje ponad tamnih podočnjaka, slijepljene kose i prljavo, ali nije Antona ništa od toga prepalo. Prepao gaje pogled. Lice u zrcalu gledalo gaje hladno, mrtvo i mračno. Sličan je pogled jednom već vidio. Onaj dlakavi zlotvor, urezan u njegovu sjećanju, imao je takav pogled.Zar je i sam postao jedan od njih?Njima nalik?Anton zgrabi zrcalo i razbije ga o pod da se više ne gleda, a onda mu padne na pamet pomisao kako možda i oni razbijaju zrcala da se ne gledaju. Zrcala ih plaše kao i njega, jer u njima ne vide nikoga.Nogom gnjevno zdrobi krhotine zrcala, pa se sa-gne, uzme zavežljaj i zaputi se u spavaću sobu.Spustit će se u podrum, odlučio je, možda nađe neku korisnu stvar ili dobro skrovište.61ACrfMZlatko KrilićPrije spuštanja provirio je kroz prozor prema cesti. Svinja je upravo ulazila u susjedno dvorište. Sve drugo je mirovalo. Ispred kuće, točno ispod njega, vidio je složene poljoprivredne strojeve. Bila su tu dva pluga, nekoliko kosilica, sijačica i još štošta drugo. Nije se u tom trenutku zapitao zašto su vlasnici ove kuće imali dva pluga i toliko drugih stvari. Nije se zapitao ni otkud im sve to, a znao je da su tu živjeli siromašni starci. Nije u tom

trenutku pomislio da bi mu zbog tih strojeva mogla prijetiti pogibelj, a da je malo razmislio smjesta bi pobjegao odavde.Primijetio je da su strojevi priječili prilaz do vrata podruma i to ga je obradovalo. Tim putem, dakle, nitko ne može banuti unutra.U podrum se spustio kroz izgorenu rupu u podu spavaće sobe. Prvo je bacio dolje svoj zavežljaj, a onda sjeo na rub rupe, noge spustio unutra, okrenuo se i, držeći se za daske poda, spustio do otvora u zidu. Stao je na njega, a odatle skočio dolje.Prostor je bio podijeljen u dva dijela. Jedan se pružao ispod spavaće sobe, a drugi ispod kuhinje i ostave. Među njima bio je kameni zid s otvorom bez vrata. Prva prostorija nekad je bila štala. Vidjelo se to po pregradi od kolaca koja je presijecala prostor i po niskim hranilicama iza ograde. Nije se osjećao nikakav miris životinja, pa dječak zaključi daje štala već duže vrijeme prazna. Prednjim dijelom dominirala je drobilica za jabuke. Starinska drobilica s velikim kamenim kotačem nataknutim na dugačak kolac. Kolac je prolazio kroz ogradu tora i tamo je bio pričvršćen za niski stup zaboden u zemljani pod.62KRIKKamenje počivao na savijenom koritu izdubenom u deblu drveta. Nekad se u to korito stavljalo jabuke, a potom se preko njih valjao kotač. Zdrobljene jabuke cijedile su se za sok, vino od jabuka ili se od toga pekla rakija.U ovom se koritu više neće drobiti jabuke. Preko pola korita je izgorjelo, kao i cijela preša koja je stajala uza zid. Od nje je ostala tek hrpa pepela i nagorenih stupaca, a iz dimom zacrnjenog kamenog zida stršile su obujmice kojima je bila pričvršćena. Žar koji je propao kroz pod spavaće sobe, pao je upravo ovamo. Sva sreća što u bivšoj štali nije bilo mnogo sijena, tek malo a i to u suprotnom kutu prostorije tako da se nije zapalilo. Vatra se ugasila sama od sebe jer ovdje se nije imala po čemu širiti, a i zemljani pod bio je vrlo vlažan.Pod niskim stropom dječak je ugledao ljestve provučene između poprečnih greda i dasaka. Izvukao ih je i pripremio za slučaj bude li se naglo morao popeti u gornji dio kuće.U susjednoj prostoriji Anton je našao motike, drvene grablje i drvene vile, kosu, kantu za zalijevanje s ružom, sjekiru, dugački i široki list pile s rukohvatima na krajevima i slične alatke. Ništa mu od toga nije moglo poslužiti. Jedino što bi mu moglo biti od koristi bile su jutene vreće koje su smotane ležale na nekakvom dugačkom stolu ispod prozora. Uzeo je vreće i tada vidio da to na čemu su ležale i nije bio stol, već grubo izrađena stolarska radna klupa. Po alatima i priboru na klupi i u ladicama ispod nje, vid-jelo se da je u ovoj kući netko izrađivao i popravljao alatke. Nekoliko završenih drvenih grablji bilo63Zlatko Krilićje naslonjeno na zid uz klupu, a na klupi je bilo dijelova spremnih za sastavljanje. Grablje su bile lagane i čvrste, pokazivale su majstorstvo onog tko ih je napravio. Neljudi ih nisu uzeli iako su sigurno i ovdje zavirili.6413. Ovdje ću...- Ovdje ću zanoćiti - odlučio je Anton.Mjesto je ulijevalo sigurnost. Nitko ne može ući u podrum kroz vrata zbog onih naslaganih strojeva pred njima, a dječak će ih još, za svaki slučaj, podbočiti iznutra. Prozori su isuviše uski da bi se odrasla osoba lako mogla uvući, a on može bez problema kliznuti kroz njih ako se pokaže potreba. Ne bude li mogao tuda bježati, pobjeći će ljestvama kroz rupu na gornji kat i odavde iza kuće u šumu. Krene li, pak, netko prema njemu tim putem, morao bi proći kuhinjom iznad njega i on bi ga sigurno čuo, imao bi dovoljno vremena za bijeg prije nego što se pridošli-ca spusti dolje.

Anton je odlučio da će tu pod klupom urediti postelju. Još za dana će skupiti dovoljno hrane i vode, a sutra će zorom krenuti dalje. Do tada će se dobro odmoriti i naspavati.Odmah je počeo s pripremama.Raščistio je dovoljno veliki prostor pod klupom. Bilo je tu svakakvih odbačenih stvari. Stvari koje je vlasnik skupljao možda u namjeri da ih jednom popravi i u nadi da će mu još koji put poslužiti, a možda ih je gomilao i u nemogućnosti da se od njih rastane.Kada je prostor bio zadovoljavajuće raščišćen, dječak je otišao po sijeno u kutu susjedne prostorije. Zagrabio je pregršt objema rukama. Sijeno je toliko glasno zašuškalo da ga Anton smjesta ispusti iz ruku. Istog je trena odustao od spavanja na sijenu jer65ACUfMZlatko Krilićbi mu, u slučaju opasnosti, svojim šuškanjem odavalo svaki pokret.Umjesto sijena načinit će postelju od krpa. Krpe su tihe.Naslonio je ljestve na rupu i popeo se.Prebirao je neizgorene dijelove odjeće i posteljine i bacao ih dolje. Krpe iz škrinje u ostavi neće uzimati jer isuviše vonjaju po plijesni.Kada je nabacao dovoljno tkanina, sišao je i napravio ležaj od njih. Prekrio ih je praznim vrećama. Od jedne vreće, u koju je ugurao krpe, napravio je uzglavlje. Na isti je način od druge dvije vreće napravio pokrivače. Natrpao je u njih nagorene ostatke zimskih kaputa, crnih haljina, svečanih tamnih hlača koje su se oblačile samo u dane svetkovina, ručnih radova i drugih krhotina života stanovnika ove kuće.Postelja je bila spremna. Odmah do uzglavlja stavio je svoj zavežljaj. Uzeo je tada vreću i zaputio se u potragu za hranom.Popeo se u kuhinju i provirio kroz vrata.Vani je bilo mirno.Kokoš se gnijezdila na zgarištu sjenika, a svinja se nije vidjela.Dječak pomisli kako bi bilo dobro uhvatiti kokoš. Imao bi hrane za nekoliko dana. Jedini je problem uhvatiti je. Nije ju mogao loviti po dvorištu. Vidjelo bi se iz šume, a i kokodakanjem bi mogla privući nečiju pozornost.Valjalo ju je pustiti da se ugnijezdi, a u sumrak, kada bude zaspala, skočiti na nju.Tako će uraditi, odlučio je.66KRIKPrije toga treba potražiti neku drugu hranu za slučaj da kokoš pobjegne ili da on mora pobjeći odavde prije sumraka.Izlazak iz sigurnosti polutame kuće na vidjelo izazivalo je u Antonu strah i onu neugodnu slutnju da ga netko odnekud promatra.Iskrao se na trijem, pa brzo šmugnuo niza stube i šćućurio se ispod trijema. Odavde je ugledao i svinju. Bila je u vrtu i jela. Već je pojela sve preostale glavice kupusa i sada je rovala i jela peteljke. Te peteljke su ukusne, njih je i dječak mogao jesti, zato on izabere najsigurniji put do vrta i krene u borbu sa svinjom za preostale peteljke.Ili se svinja već dovoljno zasitila ili joj je Anton djelovao isuviše zastrašujuće, tek, ona je otišla čim je on prišao vrtu. Zastala je podalje od njega i nepovjerljivo ga gledala. Kasnije, kada joj je prestao biti zanimljiv počela je rovati tamo gdje se zatekla. Povremeno ga je i dalje oprezno pogledavala.Dječak je brzo trgao peteljke kupusa i trpao ih u vreću. Nije ih mnogo ostalo poslije svinjine gozbe. Brzo ih je pokupio, a onda pogledao što li to ona sada ruje. Nešto je opet jela. Krenuo je prema njoj, ali ona ovaj put nije lako popustila. Nije mu samo tako htjela prepustiti svoje

nalazište. Nakostriješila se i prijeteći roktala, a pobjegla je tek kada je on počeo bacati busenje zemlje na nju.Mrkva!Svinja je jela mrkvu. Preostalo je svega nekoliko komada, jer ju je netko već prije povadio, a i svinja je uživala u tom blagu prije dječaka.61Zlatko KrilićS mrkvama i peteljkama kupusa u vreći Anton je kliznuo natrag pod trijem, pa u kuću. Bit će to, uz džem kojeg je već imao, dovoljno hrane za put.Sada je trebalo nabaviti vode.To neće biti problem. Bunar je blizu kuće, a ako bude polako odmotavao lanac, kotač na kojem je lanac namotan neće isuviše škripiti.U kuhinji je dječak pronašao bocu koja je djelovala dovoljno čisto. Među razbacanim stvarima na podu našao je i čep. Bocu i čep ostavio je pokraj vrata jer se dosjetio da bi pretakanje vode u bocu isuviše dugo trajalo, isuviše dugo bi bio izložen mogućem pogledu. Zato uzme kantu koja je, vjerojatno, i prije služila za donošenje vode s bunara.U kući će, na sigurnom, kasnije pretočiti vodu u bocu.Kanta za vodu imala je metalnu ručku koja je škripala pri svakom pokretu. Taje buka smetala dječaku, pa je uhvatio kantu za rub i tako je ponio van.Nečujno i brzo došao je do ruba kuće, tik do bunara. Kokošje bila tu blizu i učinilo mu se da je možda dobar trenutak daje zaskoči. Ostavio je kantu i polako krenuo prema njoj spreman za skok. Bila je okrenuta na drugu stranu i zaokupljena gniježđe-njem. Nogama je produbljivala gnijezdo, onda krilima razbacivala prašinu i sjedala pa se namještala, potom bi opet kopala, pa razmahivala krilima i sjedala. To se uporno ponavljalo. Trenutak prije nego stoje Anton skočio i poklopio je u gnijezdu, ona se digla, zaklepetala krilima i pobjegla. Pri bijegu je glasno kokodakala.68KRIKACMfMAnton se hitro vratio do kuće, tu je pričekao da se kokoš smiri i zašuti, a onda uzeo kantu i prikrao se bunaru. Otkvačio je kratki lanac s kukom kojim je kotač bio zakočen i polako spuštao posudu na dugom, namotanom lancu prema vodi. Glasno je škripalo, ali on nije imao izbora, nije mogao utišati škripu. Htio je to obaviti brzo i vratiti se u sigurnost kuće.U trenutku kada je trebala zaroniti u vodu, posuda udari o nešto. Dječak ju je malo podigao i opet spustio, no opet je o nešto udarila. On tada zakoči kotač i naviri se u bunar.Dolje u vodi nešto je plutalo.Nekakvo truplo!Leš.Leš psa ili nečega drugog. Nečega većeg od psa. Možda čovjeka. Anton se nije dugo navirivao da bi vidio stoje to, niti tko je to.Prestravljen, ošamućen, dječak je nesvjesno koračao unatrag sve dok leđima nije udario o zid kuće.Dugo je tu stajao i piljio u bunar. Gledao je rub cigli kojima je bunar obzidan u strahu da će se na njemu pojaviti ruka, da će leš izaći i ščepati ga. Nije se usudio okrenuti leđa bunaru i otići.Nepomično je stajao.Njegovu pozornost odjednom privuče nekakav pokret. Upravo u smjeru u kojem je gledao nešto se pomaknulo. Daleko iza ruba bunara, tamo u susjednom dvorištu uz kućna vrata zabodena u vrtu, nešto se micalo. Anton podigne pogled, a užas eksplodira do nepodnošljivih granica. Tamo uz vrata,69

Zlatko Krilićsvinja je upravo razvlačila i žderala onu krepanu mačku.Mučnina razdere dječakovu utrobu.Kleknuo je na koljena i povraćao.Trenutak kasnije skoči na noge u paničnoj želji da pobjegne, nestane odavde, probudi se iz ovog kaosa stvarnosti stravičnije od najgore noćne more.Kamo pobjeći?!Potrčao je prema cesti, ali ga strah zaustavi. Okrene prema šumi, ali stane kod zgarišta sjenika iza kojeg se pružala čistina. Zakorači prema bunaru i odmah stane. Jurne prema susjednoj kući, ali ugleda svinju.Kamo?Kamo pobjeći?Nikamo.Uleti pod trijem i ondje se zavuče duboko pod stubište. Unezvijereno je zirkao na sve strane, ali bunar nije ispuštao iz vida, pokušavajući se umiriti. U isto vrijeme, bez obzira na to koliko ga pogled na bunar stravio, znao je da njemu ne prijeti opasnost od onoga stoje u bunaru, što god to bilo, već od onih koji su to bacili u bunar. Znao je i to da bi paničnim bijegom mogao doći u situaciju da i sam skonča u bunaru.Kada se donekle umirio, ne okrećući leđa bunaru, oprezno se vratio u kuću.7014. Mnogo kasnije...Mnogo kasnije, kada je sunce već nagoviještalo skori smiraj dana, skupio je Anton dovoljno snage i ponovno izašao po vodu. Ovog puta vodila gaje žeđ. Sve do sada, pomisao na vodu drobila mu je utrobu i tjerala ga na povraćanje, ali žeđ je na kraju ipak pobijedila.Izašao je iz kuće, ali nije krenuo prema bunaru. Nije niti tražio neki drugi bunar u selu, jer se bojao da bi i u njega morao zaviriti.Vodu je našao u velikoj, hrđom izjedenoj metalnoj bačvi. Stajala je uz samo zgarište sjenika. Na uglu. U njoj se nekada skupljala kišnica iz oluka sjenika. Na površini vode bila je naslaga gari i pepela, dječak ju je rukom skupljao i bacao iz bačve. Činio je to polako da ne zamuti vodu, a kada je dovoljno očistio, zaroni kantu ispod površine kako bi što čistija voda ušla u nju. Kantu je izvukao naglim trzajem pri kojem se prljavština na površini razmakla. Odlio je potom dio vode iz kante i žurno se vratio u kuću.Prvo je ugasio žeđ i natočio vodu u bocu, ostatak vode je istočio u umivaonik.Osjećao se nešto bolje kada se umio i oprao ruke.Vodu iz umivaonika iznio je na trijem i izlio u dvorište. S trijema je opet vidio kokoš, no odustao je od namjere daje uhvati. Imao je dva razloga za odustajanje. Prvi je bio taj što bi u tom slučaju u polumraku koji se spuštao, morao proći pokraj bunara.

71AiifMZlatko KriličDrugi, čak jači, razlog je bilo gađenje pri pomisli što lije kljucala, što li je jela među ruševinama.Vratio se u kuću. Ranom će zorom, odlučio je, pobjeći iz ovog ukletog mjesta, ali prije toga mora se odmoriti. Ide na počinak. Ako bude počinka u ovom sablasnom selu gdje još uvijek nisu pokopane žrtve stravičnih zločina.Silazeći u rupu Anton na podu ugleda izgorenu knjigu. Bolje reći ostatke knjige. Prije je bila zatrpana krpama, ali sada se vidjela jer je on nagorene krpe uzeo za postelju.

Zaželio se nečije riječi, poželio bajku koja bi ga makar na trenutak izbavila odavde. U isto gaje vrijeme čudilo postojanje knjige u ovako siromašnoj kući za koju je već prije ustanovio daje pripadala vrlo starim ljudima.Bila je to jako debela knjiga.Posegnuo je za njom, ali se raspala kada ju je dodirnuo. Anton uzme ostatke koji su se još držali zajedno, ali trgne ruku jer gaje knjiga opekla. Još uvijek je u toj knjizi tinjala vatra.Uhvatio ju je s druge strane i podigao ono što se još držalo na okupu. U ruci mu je ostao samo lijevi gornji kut pougljenjenih korica i nekoliko prvih listova. Sve je drugo izgorjelo. Potražio je prvi list gdje bi se moglo nešto pročitati, ali ovdje je bilo isuviše mračno. Vratio se zato u kuhinju i položio crne ostatke knjige, taj lijevi gornji kut, na stol s bijelim stol-njakom. Primaknuo je stolac, pa sjeo.Na prvoj je stranici pisalo:72Prvi izvještaj o stvaranju1U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama,3 I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. *1 vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame, " ..■" :~i_it *~" .r™i z .z :Anton je okrenuo list pazeći da se ne izmrvi. Čitao je naglas:15. Tama...vrtu?« ^ žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3 Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!« 4 Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! s Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju i zlo.« """_■ - i_~^ .z_ '- ~i»~-._Bilo je već previše mračno da bi Anton mogao čitati dalje, zato je uzeo ostatke knjige i, zajedno s bocom vode, ponio ih prema rupi.Tama se prostirala nad beznadnim selom.Dječak je to vidio kada je virnuo kroz prozor prije spuštanja u svoje, još tamnije, pribježište.Nije bilo zvijezda. Nebo se naoblačilo, a i magla se opet spuštala. Kosturi ubijenih kuća sablasno su plutali u magli.Dječakova leđa podišli su srsi. Jeza.Jeza eksplodira, pretvori se u stravu, kada Anton kroz mrklinu i maglu primijeti da netko dolazi. Zalazi u selo.Tih što prilaze bilo je mnogo.Više od deset utvara naziralo se na cesti. Da su barem bile utvare, ali nisu. Ovaj put nije bilo nikakve nade da se radi o zabuni, bili su to Antonovi progonitelji.Jasno je čuo njihove neljudske, grlate glasove. Glasali su se u ritmu neke svoje pjesme. Pratilo ih je jednolično i bučno štektanje stroja. Traktor je išao za njima.Iako premro od straha, nije pustio panici da ga svlada. U neopreznoj žurbi mogao bi učiniti pogrešku koja bi ga stajala života. Oprezno se spusti u rupu. Ljestve povuče dolje i njima podupre podrumska vrata. U mraku nije vidio je li ih oslonio o nešto dovoljno čvrsto. Prišao je tada vratima, napipao bravu, pa povukao zasun i zabravio je.Pažljivo tapkajući u mraku, ruku ispruženih ispred sebe, s bocom u jednoj i ostacima knjige u dru-75AGfMZlatko KrilićKRIKAGfM

goj, išao je prema svom ležaju. Strepio je da pritom ne nagazi na nešto ili sruši nešto što bi ga odalo.Uspio je bez buke i padova doći do ležaja.Uvukao se među krpe i prekrio se ispunjenim vrećama.Neljudi su uskoro bili pred kućom.Dječak je osluškivao njihov razgovor. Određivali su stražare koji će ih čuvati u zasjedama na prilazima selu.Anton je sad bar znao da tim putovima ne smije bježati, ako bude morao napustiti svoje sklonište. Ali znao je i to da neljudi ne kane tako brzo otići odavde.Nastavak njihova razgovora nije mogao čuti jer je prišao traktor i bukom prekrio glasove. Tek kad je traktor ugasio motor dječak je mogao osluškivati ulazi li tko u kuću ili ne. Za sada nitko nije ulazio. Bili su zaokupljeni nekim poslom vani. Čuo je kako spuštaju stranicu traktorske prikolice, a zatim su vukli neki teret i utovarivali ga u prikolicu.Poljoprivredni strojevi, sjetio se. Njih su utovarivali. Ovdje pred kućom, s druge strane zida iza kojeg je ležao, bili su prikupljeni strojevi oteti iz svih kuća u selu. Nisu ih mogli ponijeti u prvom pljačkaškom pohodu, pa su se vratili po njih."Mogao sam to znati! - bijesan na sebe mislio je Anton. - Mogao sam očekivati njihov povratak u selo da sam razmislio zbog čega su strojevi ovdje bili poslagani. Sada je kasno."Skutren pod vrećama dječak je mrzio sam sebe."Možda će otići kada uzmu strojeve" - hrabrio se i tješio.Nisu otišli. Utovarivši sve neki su sjeli pred kuću, a neki se razišli selom. Trenutak kasnije začuo je jednog od njih kako se penje na trijem i ulazi u kuhinju. Hodao je odgurujući stvari po podu. Koraci su mu bili teški i spori. Pod je zajedno s dječakom stenjao pod njegovim stopalima. Čuo gaje zatim kako ulazi u spavaću sobu. Sigurno se naviruje kroz rupu u podu. Onaj gore prišao je potom prozoru i rekao nešto svojima pred kućom. Dječak nije uspio razabrati što im je rekao, ali oni vani su se na njegove riječi počeli glasno smijati. Pozivali su ga da siđe i nudili ga rakijom.Prihvatio je poziv, pa su se u podrumu sada čuli njegovi koraci kako se vraćaju u kuhinju, izlaze na trijem, a potom su utihnuli na zemlji. Pridružio se skupini ispred kuće i tražio obećanu rakiju. Dali su mu bocu iz koje su svi pili, a on se naslonio na zid tik do prozora bez stakala ispod kojeg se, s druge strane zida, skutrio dječak.Anton je slušao klokotanje u boci i grgljanje iz grla niz koje se slijevala rakija, a nakon toga čuo je zadovoljan uzdah i smijeh pod prozorom.Onog trena kada je škljocnula brava, netko je primio za kvaku podrumskih vrata, u Antonovoj utrobi uključile su se sve sirene za uzbunu.Onaj pred vratima protresao je kvaku. Brava je za sada čvrsto štitila dječaka. Vrata su klepetala pod snažnim treskanjem, ali se nisu otvarala.- Ovo je zaključano - hrapavim glasom reče ovaj koji je kanio ući u podrum.- Otključaj bombom — odgovori mu netko.7677Zlatko Krilić- Pa i hoću - odvrati ovaj. - Pomaknite se odavde.- Nemoj zezati - reče jedan od njih - nema tamo ničega.- Vrata su zaključana iznutra - bio je uporan -netko je unutra.- Nema tu nikog živog.- Svejedno, zanima me stoje unutra. Pomaknite se da raznesem vrata.- Razvali ih nogom, nemoj da se sad moram usta-jati. Baš sam se dobro namjestio.Anton je drhteći slušao njihov razgovor, a onda začuje silni tresak o vrata. Kako vrata nisu popustila pri prvom tresku treskanje učesta i to sve žešće i žešće, činilo se dječaku.

Dječak u mraku nije mogao napipati svoj zavežljaj iako je želio iz njega izvaditi nož. Trebalo mu je nešto za obranu. Bez obzira na to koliko je bio besmislen njegov eventualni pokušaj borbe, želio je držati nešto čvrsto u rukama. Ako ni zbog čega drugog, ono da mu umanji drhtanje. Na hrpi odbačenih stvari pod klupom napipao je neki metalni predmet. Ne gledajući stoje to stisnuo gaje u šaci. Predmet je bio hladan. Njime će opaliti krvožednu neman ako odmakne vreću pod kojom je dječaka.- "Možda ga iznenadim - mislio je - i uspijem mimo njega izjuriti iz kuće."Nije baš bilo mnogo nade za to, znao je Anton, a znao je i da će udarac samo razbjesniti zlikovca. Unatoč tome nije odustajao od planiranog udarca.- "Barem će osjetiti moju mržnju."78KRIKOnaj vani ponovno tresne o vrata. Ovaj put još jače nego prije. Čulo se krckanje dasaka, ali brava nije popustila.Dječak se sjeti daje tu, nekoliko metara od njega, među alatom vidio i sjekiru.- "Da sam je barem uzeo! - naslađivao se pomi-šlju na moguću osvetu. - Kada bi digao ovu vreću, sjekiru bih mu zabio posred glave. Jedan manje. Kasnije neka sa mnom bude što ionako ima biti. Barem bih se osvetio."Strah i mržnja su podgrijavali takve želje. S nasladom je Anton zamišljao kako bi bradatom nečovjeku sjekirom raskolio glavu. Razum, pak, i nada da možda onaj neće uspjeti razvaliti vrata ili da će se nešto drugo dogoditi što će ga spasiti, nisu mu dali da se pomakne. Sjekira je daleko. Trebalo bi mu dosta vremena daje napipa u mraku. Vjerojatno bi i nešto oborio u tami i tako se odao. Neprijatelj tada ne bi nesmotreno srljao glavom naprijed.Anton se nije micao.Nijenidisao.Pri svakom udarcu u vrata njegovo srce bi zamrlo. Zastalo bi stisnuto i čekalo. Tek kada bi se uvjerio da stara vrata nisu propustila krvožednog nečovjeka u kuću, opet bi plašljivo zakucalo.Naposljetku brava uz tresak popusti, ali sada prislonjene ljestve nisu dale da se vrata otvore.Onaj vani nije odustajao. Psovao je i sve dalje navaljivao. Njegova družba, taj čopor vukodlaka, grohotom mu se smijala. Možda bi on već i odustao, ali sada nije mogao zbog njihova podsmjehivanja. Ražestio se i navaljivao na vrata.79Zla tko KrilićNapokon ih razvali.Divlje i razdraženo psujući zakoračio je u podrum.- Onda? - vikali su mu izvana. - Ima koga?- Daj ga malo i nama - smijali su se. Dječak je stezao metal u šaci.Iz susjedne prostorije čulo se kako onaj obilazi sve uglove i skrovita mjesta. Nogom je udarao u stvari i tako ih razbacivao. Čulo se šuškanje sijena. Nagazio je na njega u nadi da se netko zavukao poda nj. Pri tome nije prestajao divljački psovati.Psovke i rezanje bivali su sve bliže prostoriji gdje je skriven ležao dječak.Po psovkama je razabrao da nečovjek hrapavog glasa više nije bijesan na vrata i kuću, već razočaran što nije nikoga uhvatio. Nije zadovoljio svoju želju za krvlju i strahom u očima žrtve. K tome je još ispao i smiješan.Željan tuđeg očaja, zastao je na vratima i zurio u tamu. Nogom je udario u alatke i one popadaše preko vreća pod kojima je drhtao dječak.Anton je bio spreman na neizbježno.Tada se dogodilo čudo.16. Čudo...

Čudo koje gaje spasilo nije bio nagli dolazak moćnih i pravednih oslobodilaca. Niti gaje anđeo s neba primio u svoje okrilje i učinio nevidljivim.Spasila ga j e svinj a.Ona ista s kojom se otimao za hranu.Odnekud se pojavila na cesti i vani je nastao pravi lom. Povici, smijeh, psovke i njeno roktanje odvratili su pozornost nemani koja je već bila Antonu za vratom.-Držje!- Evo je - čulo se s ulice.Zabavljali su se loveći svinju.Ovaj koji je stajao iznad dječaka, privučen događajima na ulici iziđe iz prostorije, pa iz kuće. I sam se počeo smijati. Pridružio im se u lovu."Spasila me - Anton odahne - njoj se vani događa ono što bi se za koji trenutak događalo meni da se nije pojavila."Supijana horda lovila je svinju po cesti. Jadnica je roktanjem zvala u pomoć, molila milost. Nije bilo nikoga tko bi joj pomogao. Oko nje nitko nije znao za milost.Roktanje bi povremeno zamijenilo prodorno skvičanje popraćeno neljudskim smijehom. Bilo bi to u situacijama kada bi koji od progonitelja skočio da je uhvati, a ona mu pobjegla. Dugo je Anton slušao izmjenjivanje roktanja, skvike i smijeha. Kao daje8081Zlatko Krilićneljudi i nisu željeli uhvatiti, nego su se naslađivali lovom.Odjednom sve utihne. Njih se nije čulo, tek bi ona pokatkad zaroktala.Znao je što se sada vani događa. Odlučili su je uhvatiti. Opkolili su je i polako joj prilazili. Ona prestravljeno gleda kamo bi pobjegla.Daje bio u pravu dječaku potvrdi njezino naglo i bolno skvičanje. Skočili su, dakle, na nju i uhvatili je. Otimala se i zapomagala tako glasno da su odjekivala brda.- Da je vežem - pitao je netko od njih - ili ko-ljem?-Kolji.Zaskvičala je još prodornije nego prije. Potom se začuje stenjanje i hroptanje. Grgljanje. Kao da se davi. Potom tajac.- Zaslužili smo večeru - veselio se onaj s hrapavim glasom.-Bolje daje odnesemo, čime ćemo je ovdje opaliti?- Ma kakvo te opaljivanje spopalo, izvadi drob, a dlake će izgorjeti.Dogovorili su se da je odmah ovdje pojedu. Jedni su joj počeli vaditi drob, a drugi su otišli u kuću po drva. Skupljali su nagorene grede i razbijali namještaj.Dječak je čuo korake u kuhinji.- Poslužit će vrata, da ne tražim puno - rekao je jedan i skinuo razvaljena podrumska vrata. Zašao je zatim u podrum i uzeo sijena za potpalu. Iznio je to van, pa se opet vratio i ovaj put prišao dječaku i stao82KRIKiznad njega. Razmicao je alatke s vreća ispod kojih je ležao Anton.- Evo sjekira - reče glasno, uzme sjekiru i iziđe van.Drugi, čije je korake dječak čuo u kuhinji, nešto je nosio van.- Večerat ćemo ko ljudi - rekao je kada je došao pred kuću i spustio ono stoje nosio."Stol - pomisli dječak - rezbareni stol s bijelim stolnjakom. Ja sam im ga prostro."Osjećao je gnjev, čak i krivnju, što im je na neki način i sam pomogao da oskrnave jednu od svetinja ovog nekadašnjeg doma. Takve misli brzo mu razbije zvuk koji je začuo, a od tog zvuka podilazila gaje jeza. Netko je oštrio noževe stružući jedan o drugi.

Vani su potpalili vatru.Crvenkasta je svjetlost prolazila kroz neostakljeni prozor iznad dječakova uzglavlja. Odbljesci pla-menih jezika plesali su po gredama na stropu.Udarcima bata zabijali su nekakav kolac u zemlju. Sigurno ražanj.Vatra je bila sve veća. Sve više su odbljesci osvjetljavali prostoriju. Kada bi sada netko ušao u podrum mnogo lakše bi spazio dječaka. Nijemi ples sjena na stropu bio je za njega ples smrti.Vani su neljudi pili rakiju, a od nje su postajali još krvožedniji.83\<;f\i17. Beskrajno dugoBeskrajno dugo Anton je nepomično ležao.Opijeni rakijom, tu odmah iza zida, neljudi su urlali svoje koljačke pjesme.Vatra je bila tiša. Više nije bilo odsjaja plamena na stropu, tek ravnomjerno, mirno rumenilo žari. Povremeno bi preko njega, dječaku ponad glave, kli-znula sjenka pokoje nemani.Do njegovih nosnica dolazio je miris pečenog mesa koje je u njemu stvaralo gađenje.Bio je svjestan da će još dugo, dugo ukočeno ležati. Nije bilo nikakve nade da će zlotvori otići prije zore. Ipak, bilo mu je sada mnogo lakše jer nitko od njih nije iskazivao namjeru da pretražuje selo. Bili su zauzeti pjevanjem i pijančevanjem.Tek sada, kad je bio nešto opušteniji, Anton primijeti da još uvijek steže onaj metalni predmet u ruci. Više nije bio hladan, ugrijao se i navlažio od njegovih znojnih dlanova. Pipanjem je pokušao odgonetnuti što to drži, ali nije uspio. Bilo je to nešto oblo i izduženo. S jedne je strane imalo mali držak, a s druge ispupčeni vrh s rupom. Bilo je šuplje. Neki čudni lončić, što li?"Baš sam silno oružje našao" - pomisli s prezirom.Ohrabri se i pomakne ruku u kojoj je držao predmet, primakne ga očima da vidi što je.Njegovo oružje, jedina obrana od zla, vidje tada, bila je jadna, stara lojanica. Odbačena svjetiljka.84KRIK"Puno bih se time pomogao! - podsmjehnu se sebi i lampi. - Mogla me je spasiti jedino daje čarobna svjetiljka u kojoj je zarobljen div. Moćni div koji čuči u njoj i čeka daje protrljam i pozovem ga. Tada bi izašao, pohvatao ove vani i na moju ih zapovijed rastrgao.""Dobro bi bilo sada imati diva iz bajke" - pomisli kasnije, a na tu pomisao u njemu bukne divlji bijes. Onaj isti koji je ubio ježa. Bijes koji je nadvladao sva njegova osjetila, zagospodario tijelom. Mrzio je sam sebe, ovo ništavno skutreno biće, jadnika koji nema snage nositi se sa stvarnošću. Daje ima, zar bi u ovakvoj pogibelji pomišljao na glupe dječje bajke. Ne bi! I mišlju i tijelom borio bi se za život.U tom bljesku bijesa nije bio svjestan što čini. S gađenjem je odbacio djetinju bajku od sebe.Bacio je lampu.Ona udari o nogu stolarske klupe, odbije se i padne. Glasno se čuo zvuk udarca i kotrljanja. Toliko glasno da su ga mogli čuti i vani.Anton pretrnu. Napeo se i osluškivao.Vani su pjevali i dalje."Možda zbog pjevanja nisu čuli" - pomisli, ali tada jasno razabere da jedan od njih ustaje od stola.- Kamo ideš? - rekoše mu. - Sjedi.- Sad ću ja -pijano je ovaj odgovorio - samo da nešto obavim.Došao je do vrata podruma i zakoračio unutra."Čuo je! - zadrhti dječak. - Ovaj put sam gotov. Sam sam kriv."

Anton je grčevito pipao tražeći neko oružje. Napipao je nešto, dok su mu se koraci približavali, i stisnuo to u ruci.85Zlatko KrilićKoraci zastanu. U dugom iščekivanju dječak nije znao stoji li ovaj iznad njega ili je još uvijek u susjednoj prostoriji. Drhtao je u iščekivanju.Tada začuje šum tekućine. Tik do njega, s druge strane tankoga pregradnog zida, progonitelj je mokrio."Nije me čuo - s olakšanjem shvati dječak - ne traži mene."Kada je onaj izišao iz podruma i vratio se u društvo, Anton je ponovno smio normalno disati, ali nije mogao. Od naglog olakšanja prsa su mu se grčila i presijecala dah.Mnogo mu je vremena trebalo da se smiri.Vani su već skinuli pečenje s ražnja i glasno ga proždirali, kada se napokon umirio. S druge strane zida pjesmu zamijeni glasno mljackanje i razgovor punim ustima.Ovaj put Anton je pipanjem mogao prepoznati koje je oružje sada dohvatio.U ruci je opet držao onu staru lampu.Odbacio bije ponovno kada bi bio siguran da će pasti bez buke. U strahu da se sve ne ponovi sada ju je stiskao još čvršće. Bilo gaje čak strah da mu ne bi slučajno ispala i proizvela neki opasan zvuk.Iznad njega su se micale sjene. Škiljio je ispod vreće u njih i slušao razgovore. Pričali su o stravičnim događajima, o svojim podvizima u zlu i opačini, a to im je bilo smiješno.Dječak nije mogao ne zamišljati situacije o kojima je slušao. Jeza gaje prožimala od tih slika. Gotovo da ih je vidio u plesu sjenki na stropu.86KRIK\<;fuPokušao je odvratiti misli. Zamišljati nešto lijepo. Nije uspio. Ničega se lijepog nije mogao dosjetiti.Bio je iscrpljen i pospan. Spavalo mu se, ali strah je otjerao san, držao je otvorenim njegove obnevi-djele oči. Nije imao predodžbu koliko je to trajalo.Čitavu vječnost kasnije vani se počelo nešto događati.Čulo se komešanje, potom je zaštektao traktor.Odlaze li?87

Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine,1. Tračak nade...Tračak nade ogrije dječaka.Odlaze li?Odlaze.Odlaze!Još je nekoliko sjenki kliznulo na stropu ponad dječaka. Svjetlost žari koja ih je sada obasjavala bila je već vrlo slaba. Sjenke su se jedva vidjele.Traktor se udaljio, a i glasovi su se čuli sa sve veće udaljenosti.Naskoro ih istisne tišina.Otišli su.Tišina ponekad straši više od prijetećeg rezanja, ali ova tišina koja je sada ispunjavala Antonove uši, bila je topla i prijateljska. Bila je pjesma. Divna pjesma. Uspavanka. I ležaj mu je postao topao i mek.Promeškoljio se i namjestio u tijelu ugodan položaj. Mišići su mu se napokon opustili.

Svjetlo na stropu, po kojem su do maločas plesale zloslutne sjenke, sada je bilo njegov prijatelj koji se nadvio nad njega i čuva ga.Ležeći na nagorenim krpama u vlažnom podrumu poharane kuće, pokriven starim vrećama u ave-tinjskom selu nasred šume kojom vršljaju zločinci, dječak je bio sretan stoje opet sačuvao život. U ovim je trenucima olakšanja tonuo u maglovita sjećanja na dom.I ne hoteći milovao je svjetiljku u ruci. Nije se ražestio na sebe niti kada je postao svjestan daje91Zlatko Krilićmiluje sanjareći o životu i likovima iz bajki. Dopustio je sebi raskoš dječačkog snatrenja.Dok je tonuo u san ponovno je postao zaneseni dječak što je i bio prije nego što su mu strah i mržnja postali jedina popudbina. Sanjario je o čarobnom svijetu gdje dobro pobjeđuje nad zlim. O svijetu nestvarnih bajki u kojem u sretnim završecima dobri bivaju nagrađeni, a zli kažnjeni. O svijetu beskrajno dalekom od ovog u kojem pokušava preživjeti.Svom silinom svog nejakog tijela želio se sakriti u takav svijet.Sveudilj trljajući lampu primijeti da se na njenom vrhu pojavio plamičak. Jedva primjetni maleni plamen. Dječak prinese lampu očima susprežući disanje da ga dahom ne bi ugasio."Ovo je čarobna svjetiljka" pomisli pa ponovno protrlja lampu ne bi li se plamen povećao.Plamen se poveća. Veselo je podrhtavao i svijetlio potpuno bijelim svjetlom, za razliku od žižka u običnoj petrolejci koji bi svijetlio crvenkastim. Dječak se na trenutak uplaši da bi netko mogao vidjeti svjetlo u podrumu, ali umiri se kada primijeti da plamen ne obasjava predmete oko njega. Obasjavao je samo njega, a i njega tek blagim vidjelom.Antonu se čak pričini da u drhtavom plamičku vidi lice. Ljudsko lice koje ga gleda i smiješi mu se. Prinese zato lampu očima i pogleda plamičak izbliza.Da, bilo je to dopadljivo ljudsko lice koje mu se smiješi. Anton ga dotakne kažiprstom i, začudo, plamen ga ne opeče.- Ne boj se - reče plameno lice.92KRIK- Ne bojim se - glasno odgovori dječak - sanjao sam ja i nevjerojatnije stvari.Njegov je glas otjerao tišinu iz podruma. Začuv-ši samog sebe kako govori u podrumu poharane kuće, dječak se trgne.- Sanjam - reče -je 1' tako?- Svejedno - reče lice, ali njegov se glas nije čuo, no ipak gaje dječak razumio - sanjao ili ne, ujutro ćeš znati da si sve samo sanjao.- Sigurno sanjam. Ne postoje bića iz svjetiljke.- Postoje. Ja postojim. -Ti si div?- Moglo bi se reći da sam div. Imam mnogo imena, najčešće me zovu Svjetlost - rekao je Svjetlost i naklonio se.- Živiš u svjetiljci?- Ne. Ja živim svugdje. Svuda sam oko tebe, pa čak i u tebi. Samo - nastavi lice ozbiljnijim glasom — u tebi sam u zadnje vrijeme mali, jako mali. Skoro sam se ugasio. Zato sam silno sretan što si me pozvao. Možda te uspijemo spasiti.-Tko "vi"?- Ne vi, nego mi. Ti i ja.- Ti i ja? - Anton se gorko nasmije. - Ja ti nisam neka sila, a i ti si slabašan.- Hoćeš li da budem golem i snažan?- Htio bih, takav bi mi netko trebao.- Ništa lakše - reče lik u plamenu i počne se povećavati i povećavati. Vrlo brzo postao je toliko golem daje ispunjavao cijelu prostoriju. Od stropa do poda i od jednog do drugog zida.

93AGfMZlatko Krilić- Mogu biti još veći ako hoćeš - snažne je ruke prekrižio na prsima i gledao dječaka.- Pomoći ćeš mi da se spasim? - šćućuren na vrećama u uglu podruma dječak gaje gledao zadivljen i ispunjen nadom.- Zato sam i došao.- Onda me odmah odnesi na neko drugo mjesto daleko odavde - uzbuđeno je govorio dječak. -Negdje gdje ne postoje zlotvori i gdje mi ne prijeti opasnost.-Ne mogu to.- Molim te.-Ne mogu - reče Svjetlost i smanji se na dječa-kovu veličinu. - Kada bih i mogao, to te ne bi spasilo. Ti bi ponio sa sobom svu mržnju, sav mrak koji se nakupio u tebi.- Ali ovdje me mogu uhvatiti.- Znam.- Znaš li što bi se dogodilo da me uhvate?- Znam, ali ni to nije najgore što ti se može dogoditi.- Nije?! Ti ne znaš što oni čine.- Znam.- Ništa se užasnije ne može čovjeku dogoditi.- Može, vjeruj mi. Postati njihovom žrtvom manje je strašno nego postati njima nalik.- Meni se to ne može dogoditi - reče Anton duboko vjerujući svojim riječima.- Može.- Ne može. Ja ih mrzim.- Baš zato ti prijeti opasnost da postaneš jedan od njih. I njih vodi mrak mržnje.94KRIK- Ja da budem kao oni? Njihov? Nikada.- Na žalost, mogao bi postati. Takva ti opasnost prijeti. Pomoći ću ti da je izbjegneš.- Odnijet ćeš me? - dječak sjedne na vreće spreman da se prepusti letu s divom iz svjetiljke.- To ne mogu, rekao sam ti.- Kako ćeš mi onda pomoći? Pobit ćeš ih!? Ras-trgat! - u dječaku bukne žeđ za osvetom. Želio je vidjeti neprijatelje u paničnom strahu. Gledati njihova lica dok se muče. Želio im je činiti sve ono što su oni činili ljudima tako da i oni okuse užas.- Pobit ćeš ih - dječak je nastavio govoriti s nasladom - i još im probiti srca kolcima da se vampiri nikada više ne vrate?- Vidim da si bliže najstrašnijoj pogibelji nego što to možeš povjerovati.- Dolaze u selo? - dječak se prestraši. - Tu su? -Ne, ali ti već govoriš i misliš kao jedan od njih. Anton postade svjestan goleme krvožedne mržnjekoja mu je ispunjala prsa. Postane svjestan i naslade koju osjeća dok zamišlja krvavu i užasnu osvetu.- Samo tako se može preživjeti u ovoj šumi -reče opravdavajući se. -Oni su prvi počeli. Ja se samo želim osvetiti. Želim da nestanu zauvijek.- Pusti ljudima da se bore protiv neljudi - reče mu svjetlost - a ti se prvo potrudi da postaneš čovjek. Samo se ljudi mogu boriti protiv neljudi. Samo oni koji pripadaju svjetlu mogu pobijediti one koji pripadaju tami.- Kako ćeš mi pomoći? - upita Anton da promijeni neugodni razgovor. -Nećeš me odnijeti odavde. Nećeš ih pobiti. Kako ćeš mi pomoći?95Zlatko Krilić

- Tako da povremeno budem s tobom. Svaki put kada me pozoveš doći ću.- Gdje si bio do sada?- Cijelo vrijeme sam s tobom, ali nisam ti mogao prići. Nisi me htio pozvati. Nisi priznavao da postojim.- Pa i sada mislim da ne postojiš. -Zašto?- Zato što ne postojiš. Ne mogu postojati takvi kao ti - dječak raširi ruke čudeći se uopće takvom pitanju.- Vjeruješ li da postoje neljudi?- Znam da postoje.- Vjeruješ li da su stvarna sva zla i zločini, užasi koje si vidio i proživio?- Vjerujem. I te kako vjerujem.- Vidiš kako je to čudno. Vjeruješ u postojanje zla i opačine, a ne možeš povjerovati meni. Zar je njihovo postojanje normalnije nego moje? Nije. Mi smo dvije strane istoga. Svjetlo i tama.Dječak gaje gledao šuteći.- Tko si ti? - reče nakon dulje šutnje, a u njegovom se glasu nazirala zbunjenost i strah.- Imaš li neko lakše pitanje? - nasmije se svjetleće lice pokušavajući na taj način umanjiti dječakov strah.- Tko si ti? - Anton ostavi svjetiljku i odmakne se od nje. - Što hoćeš od mene?- Ja sam Svjetlost, rekao sam ti već. Želim ti pomoći.- Ne trebam nikakvu pomoć.96KRIK\<;fuGledali su se. Između njih se ispriječio zid nepovjerenja. Dječak na trenutak pomisli na koju bi stranu bilo najbolje pobjeći.- Ne moraš bježati - reče mu Svjetlost - ne boj se.Dječaka još više prepadne što taj pred njim zna i njegove misli. Strah, njegov jedini i spasonosni nagon za preživljavanje, opet je buknuo i prijetio da preraste u paniku. Paniku koja bi ga izvela iz kuće u bezglavom bijegu.- Ako hoćeš da nestanem, ja ću odmah nestati -umirivao gaje svjetleći lik.- Hoću - izusti dječak, a istog trena Svjetlost nestade. Nije se uvukao u lampu kao duh iz bajke, već je nestao kao što nestaje svjetlost u sobi kada se ugasi žarulja.Dječak je ukočeno gledao u lampu. Čekao je da ovaj opet iskoči iz nje, ovoga puta s nekim strašnim likom i napadne ga."Možda se izvukao iz lampe" - pomisli Anton i osvrne se da vidi ne stoji li ovaj iza njega. Možda je sa strane. Možda je među vrećama.Dječak se panično osvrtao i zavirivao u mračne kutove. Tada ponovno pogleda lampu i krajnje oprezno joj priđe. Gurne je nogom, ali ništa se ne dogodi. Gurne je još jednom. Kada se ni ovog puta ništa nije dogodilo, dječak se prigne i polako uzme svjetiljku u ruku, a onda naglo zamahne i baci je kroz uski prozor van iz kuće.Svjetiljka vani udari u nešto i odbije se, pa se otkotrlja daleko, možda sve do ceste.972. Danje razvidio...Danje razvidio proplanak i poharano seoce na njemu, kada se dječak napokon probudio. Nekoliko se puta trzao i budio tijekom noći, a čvrsto je zaspao tek kada su prve zrake zabijelile vrhove šume i provirile u podrum kroz neostakljeni prozor.Sada kada se napokon probudio i uspravio na svom ležaju od vreća i nagorene odjeće, sunce je bacalo uski snop svjetla kroz ogoljele grane stabla pred kućom, pa kroz prozor pravo na njegovo lice. Za-škiljio je, pokrio oči rukom, a onda ponovno legao.

Bilo mu je meko i ugodno, osjećao se dovoljno zaštićeno, pa je poželio da što duže uživa u svom skrovištu.Odlučio je prvo nešto pojesti. Trebat će mu snage za nastavak puta.Odmotao je zavežljaj kraj uzglavlja i izvadio nož, a zatim iz vreće izvadio nekoliko mrkvi. Čistio ih je jednu za drugom i grickao.Od njegova micanja digla se sitna prašina i sada je lebdjela obasjana sunčevim snopom. Posljednji listovi na stablu pred kućom bacali su na zemljani pod takve sjene da se doimalo kao slika, kolaž svjetla i sjena. Nepravilni oblici sjena su, ako bi netko dugo i netremice gledao u njih, mogli djelovati kao niz prepoznatljivih oblika i likova. Tu igru je Anton nekada često igrao u dokonim danima. Zagledao bi se u oblake sve dok u njima ne bi prepoznao nekakav lik.98KRIK\i,f\\Dječak se zagledao u sjene na podu i nije mogao a da se ne sjeti svog noćašnjeg sna. Iako se prezrivo osmjehnuo pri pomisli na diva iz svjetiljke, ipak je pogledom potražio staru lojanicu.Nigdje je nije vidio.Pomisli tada da mu je u snu ispala iz ruku i da je negdje ispod vreća. Tražio ju je pipanjem među vrećama, ali nije je našao.Ubrzo odustane od potrage i zagleda se u sjene na podu koje su se lagano micale jer je vjetrić uz-gibao lišće. Pri tome su mu se razne misli rojile glavom. Razmišljao je o noćašnjem snu, ali istodobno je odlučivao hoće li nastaviti bježanje ili ostati ovdje. Mislio je na leš u bunaru iza kuće i na sinoćnji dolazak neljudi. Toliko je dugo zamišljeno gledao u pod da mu se između sjena opet pričinilo lice iz sna."Moraš dalje, ne smiješ ovdje ostati" kao daje govorilo lice u sporom micanju sjena.Nije to bio glasan govor, čak niti šapat, jer ijedno i drugo bi prestrašilo dječaka. Te riječi bile su misli koje su se poklapale s prividom govora lica među sjenama. Zbog toga Anton nije obraćao posebnu pozornost na njih, niti su ga strašile."Da - zaključi dječak -moram dalje, ali kamo? Kojim putem?""Najbolje bi bilo da pođeš putem sunca - kao da je govorilo lice - prema zapadu"."Ako ću pratiti sunce - pomisli dječak - kako ću putovati noću?""Izbjegavaj tamu" - kao da mu odgovori lice."Uvijek sam ih susretao noću ili u sumrak - zaključi dječak-možda je bolje da nastavim danju. Da-99

Zlatko KrilićKRIKnju se oni nekamo zavlače. Čuče u mračnim zasjedama. Što ako nabasam na njih?""Ja ću biti s tobom", kao daje reklo lice.Dječak ustane, prebaci peteljke kupusa iz vreće u svoj zavežljaj s naslikanim jelenom, i krene u susjednu prostoriju.Ljestve, kojima je sinoć podbočio vrata, bile su slomljene. Zbog toga odluči da se ne penje kroz rupu u spavaću sobu.Zastao je na izlazu iz podruma, da promotri selo i da mu se oči priviknu na svjetlost.Selo je avetinjski mirovalo. Micalo se samo suho lišće na granama i bijeli stolnjak koji je visio sa stola pred kućom, te roj velikih muha koje su letale oko stola.Pogled na stol izazove u dječaku mučninu.

Na umrljanom stolnjaku među neoglodanim kostima bila je glava svinje koja mu je.spasila život. Mjestimice je bila pojedena, ali oči su još uvijek slijepo zurile. Po njima su šetale muhe. I na zemlji oko stola bilo je kostiju i praznih boca.Na kostima se držalo još dovoljno mesa da bi dječak danima mogao preživjeti od njega, ali on bi prije skapao od gladi nego dotaknuo to meso.Malo dalje, u blizini zgarišta gdje je bio ražanj, u kanalu je ležao svinjski drob, a cesta je bila krvava.Bila je to toliko užasna slika da Anton nije imao snage zakoračiti iz kuće. Stajao bi ovdje dovijeka shrvan mučninom, da ne odluči pomoću slomljenih ljestava otići na drugi izlaz.Na katu je skoro sve bilo kao i jučer. Nije se vidjelo mnogo tragova noćašnjih posjetilaca. Jedino sunedostajala ulazna vrata i neki dijelovi namještaja. Nije više bilo ni škrinje u izbi u kojoj se jučer skrivao.Prolazeći kuhinjom dječak se naviri kroz prozor jer se odavde vidjela cesta sve do šume. Nije primijetio nikakvu opasnost. Pogled mu se zaustavio na predmetu koji je ležao na cesti vrlo blizu lokve krvi. Lampa. Lampa koju je jutros tražio i koju je u snu bacio kroz prozor bila je stvarno izbačena do ceste. Sada nije imao vremena, a nije ni želio razmišljati o tome je li sve sanjao ili se uistinu zbilo.Krenuo je dalje.Anton se oprezno iskrao s trijema i prišuljao zgarištu sjenika. Odatle je mogao dobro vidjeti šumu iza kuće prije nego što krene prema njoj, a dalje će šumom na zapad.U dvorištu nije bilo kokoši. Potražio ju je pogledom. Nije ju tražio u namjeri daje uhvati. Želio ju je samo vidjeti. Pozdraviti se s njom na rastanku kao sa starom prijateljicom s kojom je dijelio iskustvo ove užasne noći.Nije našao kokoš, ali je, blizu bunara ugledao njezinu otrgnutu glavu u nevelikoj lokvi krvi.Krenuo je prema šumi.Na zgarištu sjenika, pored kojeg je puzao, na mjestu gdje se kokoš gnijezdila, nabasao je na jaje. Bijelo, svježe jaje u gnijezdu od pepela.Anton se silno obradovao. Ne toliko svježoj hrani, već jajetu koje je doživljavao kao pozdrav, kao želje za sretan put i preživljavanje, kao da su mu ga tu ostavile kokoš i svinja zajedno.Razmišljao je da ga pojede odmah ili kasnije, kada glad ojača. Sada nije mogao jesti, još uvijek mu je utrobom vladala mučnina. Ponese li jaje, razbit će ga.100101Zlatko KrilićAfifMDječak se vrati u kuću i pronađe metalni lončić. Otrgnuo je i neku krpu kojom će umotati jaje i staviti ga u lončić, pa ponijeti. Odlučio da ga neće pojesti, ako baš ne bude skapavao od gladi i da će, ako se spasi, pustiti da se iz jajeta izleže novi život. Jer, mislio je, to je jaje jedino iz ovog sela što još ima nade stvoriti novi život.3. Na izlasku...Na izlasku iz sela, već na kraju voćnjaka, Anton se zaustavi. Do rubova šume koja mu je pružala zaklon dijelilo ga je još malo. Trebao je preći još samo jednu livadu i iza njega bi zauvijek ostalo avetinjsko selo. Ipak, on nije zabrzao tim putem, već je sjeo pod stablo i zagledao se nazad u selo.Skupljao je hrabrost za povratak.Nije se lako moglo odlučiti da opet prođe pokraj ubijenih kuća, pokraj bunara u kojem je nešto plutalo. Grozio se pomisli da priđe ostacima sinoćnje vam-pirske gozbe i lokvi krvi na cesti, krvi koja je umalo bila njegova. Gadila mu se mogućnost da neka od onih muha sleti na njegovo lice.

Srsi su ga podilazili pri pomisli na sve to, pa ipak se uputio natrag.Ostavio je zavežljaj pod voćkom i krenuo u selo.Oprezno se šuljao putovima koje je već dobro poznavao. Izbjegavao je mjesta koja su u njemu izazivala najveća gnušanja, ali cestu i lokvu krvi nije mogao izbjeći. Prije nego stoje istrčao na cestu stisnuo se uz zidine kuće i promotrio pristup selu. Nekoliko puta je duboko udahnuo, a onda jurnuo na cestu. U trku je dohvatio odbačenu lampu s prašnjave ceste, pa zabrzao iz sela.Vratio se do zavežljaja pod voćkom i stavio lampu u njega. Tek sada je bio spreman zauvijek napustiti ovo selo.102103AGlfM4. Izbjegavajući utabane stazeIzbjegavajući utabane staze i šumske puteljke, Anton je sporo napredovao. Tim više stoje odabirao nepristupačne i negostoljubive dijelove šume, jer je tu bila manja opasnost od zasjeda i prepada. Usporavao gaje i zavežljaj na ramenu. Svakim je korakom bivao sve teži.Dječak je zastajkivao odabirući put kojim će dalje, naprežući oči ne bi li na vrijeme uočio neku pogibelj koja možda čuči pred njim. Vreba na njega. U sluh se nije mogao pouzdati jer je vjetar ojačao i sada povremeno toliko šumio i hučio među šibljem ogoljelih krošnji da je to bio jedini zvuk kojeg je čuo. Imalo je to i svoju dobru stranu. Barem onaj ili oni koji vrebaju u zasjedi ne mogu jasno čuti lišće što šušti pod dječakovim koracima kada zađe pod bukve i hrastove.S vremenom, zavežljaj na njegovim nejakim i umornim leđima postade pretežak. Dječak odluči sjesti i izbaciti suvišne stvari iz njega. Zakopat će ih, odluči kako ne bi bile putokaz onome tko ga možda slijedi.Mjesto na kojem se zatekao nije pružalo dovoljno siguran zaklon u kojem bi to obavio. Bio je u šumi crnogorice. Dorasla stabla jela i smreka nisu propuštala dovoljno sunca kroz svoje krošnje pa ispod njih nije bilo nikakvog niskog raslinja. Ničega što bi mu pružalo zaštitu od neželjenih pogleda.104KRIKNiže, niz padinu, vidio je veliki grm.Zaputio se prema njemu.Sa suprotne strane grma probijalo se kroz gusto šiblje više svjetla. Dječak zaključi daje s druge strane neka čistina, možda čak i puteljak. Naprezao se ne bi li kroz sunce koje mu je tuklo u oči vidio što je tamo, ali nije uspio. U tom nastojanju išao je kroz visoku travu oštricu vrlo polako i gotovo nečujno. Toliko neprimjetno da ga nije osjetila ni zmija koja je sklupčana ležala na sasušenoj travi upijajući zadnju toplinu kasne jeseni. Ni Anton nije vidio zmiju.Već je skoro stao na nju, kad ona sušne i nestade u travi. Dječak je razabrao sušanj, ali nije znao što gaje izazvalo. Pomisli daje možda neka životinjica, pa nekoliko puta udari nogom o tlo ne bi lije otjerao.Sjeo je uz grm, pogledao oko sebe i razvezao zavežljaj da probere stvari koje će odbaciti. Nož. On mu svakako treba, njega ne može odbaciti. Svijeća i nekoliko šibica u kutiji bi mogli zatrebati. Konop i žlica također. Nagorena deka će dobro doći noću. Lončić u kojem je bilo jaje ne želi ostaviti niti jaje pojesti. Lončić s džemom bi mogao malo olakšati, odluči.Uzeo je žlicu i skinuo poklopac s lončića.Polako je jeo uživajući u tom predivnom okusu. Okusu koji gaje vraćao za stol u vrijeme nedjeljnog ručka ili neke svetkovine.

Ispraznio je pola nevelikog lončića. Morao je nešto ostaviti za kasnije. Ipak nije odolio da ne uzme još jednu žlicu. Pa još jednu. I još samo jednu. Nešto zbog gladi, a više zbog želje da još jednom osjeti105Zlatko Krilićokus sretne prošlosti, pojeo je gotovo sve iz lončića. U njemu je ostalo toliko malo džema daje bilo besmisleno tako malo nositi dalje. Zato pojede sve.Oblizao je žlicu i spremio je, a zatim kažiprstom pokupio i preostale tragove džema iz lončića. Strugao je prstom po emajlu i lizao ga čak i onda kada nije ničega u njemu bilo. Radio je to polako i pri tome žmirio.Lončić je sada mogao odbaciti.Malo je toga preostalo u zavežljaju čime bi mogao rasteretiti ruke i leđa. Preostale su peteljke kupusa, ostaci izgorene knjige i lampa. Peteljke ne smije odbaciti jer mu je to sva hrana. Ostaci knjige, tih dva-tri lista su lagani. Njihovim odbacivanjem ne bi nimalo olakšao zavežljaj. Lampa je metalna i ničem mu neće poslužiti, znao je to, ali o njezinu odbacivanju nije želio ni misliti.Dječak odluči olakšati zavežljaj tako da očisti peteljke kupusa. Bile su predugačke, na njima je bilo i zemlje. Očistit će ih i izrezati samo jestivi dio. Tako će biti lakše i zauzimat će manje mjesta.Uzeo je nož i počeo čistiti.Poslije džema kojeg je pojeo, peteljke mu nisu bile privlačne, ali dobro je znao da bi mu uskoro mogle biti i te kako potrebne. Jako je dobro pamtio kako glad zna razdirati utrobu. Pamtit će to cijeloga života.Dugo je sjedio u travi uz ljeskov grm, čistio peteljke i slagao ih u zavežanj. Radio je to tiho i gotovo nepomično. Zbog tog mirovanja i zmija je izišla iz grmlja i opet se sklupčala. Bila je udaljena svega nekoliko metara od dječaka.106KRIK\(,f\\Anton se tržne kada je ugleda."Riđovka - prepoznao je njezine šare - otrovnica".Uvijek se silno bojao zmija. Znalo se dogoditi da poneka dođe nadomak njegova sela ili čak zađe u selo, Anton bi tada panično bježao i dozivao odrasle daje ubiju.Sada, kad gaje prošao prvi nalet straha, izazvan iznenađenjem, začudo, nije se uopće prestrašio."Uostalom - pomisli - njoj je tu i mjesto, a meni nije."Nije imao ni želje daje ubije. Tim više što zmija nije pokazivala nikakvo zanimanje za njega. Nije ga ni primijetila.Anton spremi nož i zadnju peteljku u zavežanj, zaveže ga i polako, polako se uspravi.Gledao je u zmiju i tiho krenuo dalje od nje. Svojim putem.Suha trava zašuška pod njegovom nogom. Zmija podigne glavu. Zirkala je oko sebe palucajući jezikom.Dječak zastane. Umiri se.Stajao je neko vrijeme dok ona nije spustila glavu. Zatim oprezno, daje ne preplaši, nastavi povlačeći se natraske. Nije to činio iz straha da ga ne napadne, znao je da neće, već iz želje da je ne uzne-mirava. Nije ju želio uplašiti.Uplašio se on.Trenutak kasnije bio je ustrašen više nego daje naišao na klupko zmija.Povlačeći se natraske oko grma, nije vidio kamo ide. Tako je izišao na široki šumski put. Put je viju-

107Zlatko Krilićgao kroz šumu kao golema zmija, i bio je za Antuna mnogo opasniji od otrovnice. Njime su mogli naići lovci na ljude.Bezglavo je pojurio što dalje od puta.Zavežanj u ruci udarao ga je po nogama i leđima, ali Antonu to nije usporavalo trk.5. Smrad...Smrad ga naglo zaustavi.Dugo je trčao bježeći od šumskog puta. Jurio bi i dalje da mu nosnice nije ispunio smrad. Dječak nije mogao znati koliko dugo se već osjeća taj zadah ni približava li mu se ili se od njega udaljava. U trku je dihao na usta i nije mogao odrediti njegovo prvo pojavljivanje. Nije mogao znati donosi li ga vjetar odnekud iz daleka, koji je još uvijek bio vrlo jak, ili ga odavde tek raznosi. Nije lučio razlikuje li veći smrad u zapuhu vjetra ili kada vjetar oslabi. Začepio je prstima nosnice i nastavio oprezno u istom smjeru.Zastajkivao je povremeno i udisao kroz nosnice. Okretao se pri tome na razne strane ne bi li otkrio s koje strane smrad dolazi. Uvlačio je zrak kratkim udisajima, jer je smrad bio nepodnošljiv.Ništa nije uspio odgonetnuti.Čas mu se činilo daje smrad slabiji, čas da je jači, a onda pak kao daje sasvim nestao. Zbunjivale su ga promjene smjera vjetra, koji je nejednolično puhao.Osvrtao se u nadi da će možda ugledati lovačku čeku. Bez obzira na to koliko bi takva čeka za njega mogla biti opasna, jer ona bi bila dobro mjesto za zasjedu, ipak ju je želio ugledati jer bi tako mogao objasniti izvor i razlog ovakvog smrada. Nije to nikad vidio, ali je znao da lovci rade u šumi mrciništa za lov na medvjede. Na takva mjesta, mrciništa, bacali bi uginule životinje, iznutrice i slično. To bi privlačilo medvjede. Daje izvor ovog smrada lovačko108109Zlatko Krilićmrcinište u blizini bi morala biti čeka koja bi lovcima pružala sigurnost i pogled na zvijeri.Smrad je bio takav da dječak nije dvojio daje izvor smrada mrcinište ili nešto vrlo, vrlo slično.Kada je otkrio mjesto odakle se širio, sada već potpuno nepodnošljiv vonj čak i onda kada je udi-sao kroz tkaninu jakne čiji je rub stavio na lice sve do očiju, u blizini nije bilo nikakve čeke. Taj stravičan smrad širio se iz neke provalije pored koje je prolazio šumski put.Hladni srsi mu zaderu kožu na leđima.Nije kanio ići gledati u provaliju, želio je otići, pobjeći odavde. Nestati odavde.Silno je želio pomaknuti se, ali nije mogao.Stajao je paraliziran neizdrživim smradom i još težim slutnjama.Kada j e napokon uspio pomaknuti prvi mišić, taj se pokret odmah pretvorio u divlje, mahnito, živo-tinjsko bježanje. Nije ni primijetio daje izišao na put i da trči po njemu.6. Udisao je...Udisao je na usta, a izdisao naglo izbacujući zrak kroz nosnice, čak i kada je davno prestao trčati. Želio je izbaciti, izbiti iz sebe onaj smrad.Nije više bio na šumskoj cesti. Već prije, kada je panika minula, a vonj se više nije osjećao, svrnuo je u sigurnost manje prohodnih dijelova šume.I vjetar je sada bio slabiji, gotovo je prestao puhati.Anton je išao prema suncu koje se približavalo smiraju.Upravo u vrijeme kada je, već silno umoran i iznemogao, pomišljao kako bi trebao potražiti siguran zaklon za predstojeću noć, pričinilo mu se da vidi uski, slabašni stup dima. Trenutak kasnije, kada bi se pokrenuo vjetrić, više ga nije vidio.Dim se dizao iza obližnjeg brežuljka.

Dječak skrene sa svog puta i krene prema tom znaku života.Kada je izbio na vrh brežuljka, ugledao je krovove kuća, neko seoce. Nije se usudio prići bliže, a silno gaje zanimalo tko je dolje. Možda su tu blizu njegovi spasitelji. Možda je kraj njegovim mukama, nadao se iako to nije želio priznati samom sebi.Prišao je još bliže, a onda izabrao visoko stablo čije su mu grane bile na dohvat i odluči se popeti na njega.Skinuo je zavežljaj s ramena i ostavio ga uz deblo.Iw110111Zlatko KrilićPočeo se penjati. Skočio je i uhvatio se za najbližu granu. Pokušavao je potom podići noge i njima obujmiti granu, pa se popeti na nju, ali nije imao snage. Bio je previše umoran. Ipak, pritajena nada u spasenje nagnala gaje da iz sebe izvuče snagu koju nije imao. Morao se dobrano zaljuljati da bi mogao podići noge do grane. Već su mu i ruke popuštale, ali ipak je uspio.Kada se popeo na prvu granu, dalje je bilo lakše. Grane su bile bliže jedna drugoj. Mogao je prelazeći sjedne na drugu bez napora napredovati prema vrhu.Prizor koji mu se ukazao s vrha stabla bio je neopisivo lijep.Anton je zagrlio deblo i gledao, a oči su mu se orosile od užitka.Kao da sanja, nedaleko ispred sebe vidio je seoce koje se nije mnogo razlikovalo od njegovog. Od njegovog kakvo je nekada bilo. Sada je sigurno tamo samo avetinjsko zgarište. Utoliko mu je ovo ispred njega bilo još ljepše. Selo iz neke sretne bajke.Samo zla iskustva zadržala su Antona na stablu. Bez njih, odmah bi sjurio dolje i otrčao u selo. Ovako se ipak prvo morao uvjeriti da dolje ne vreba neka pritajena opasnost.Dim se dizao iz dimnjaka jedne od kuća. Bila je bijelo obojena. Ostale kuće nisu davale znakove života. Ipak, vidjelo se da i u tim kućama netko živi, ili je barem živio donedavno, jer su dvorišta bila uredna, a vrtovi obrađeni.Uselujezalajaopas.Dječak ga potraži pogledom i ugleda ga vezanog na poduljem lancu u dvorištu kuće iz koje je112KRIK\uf\\izlazio dim. U njegovoj blizini bila su još dva psa. Ti nisu bili vezani. Bili su na ulici ispred kuće, a osim njih na ulici nije bilo nikoga.Odvezani psi i izostanak prisutnosti bilo koga od seljana u vrijeme kada bi trebali biti u blizini svojih štala, bili su Antonu prvo upozorenje. Mogući znak prisutnosti opasnosti.Pozorno je motrio selo.Cesta se spuštala iz šume do raskrižja na kome je bilo raspelo. Dva reda kuća sa štalama, sjenicima, vrtovima i voćnjacima pružala su se uz oba kraka ceste. Jedna od tih cesta je nastavljala luk one koja je dolazila iz šume i vodila je uz oranice sve do šume u smjeru iz kojeg je dječak došao. Ta cesta je sigurno vodila do onog mrciništa. Druga je, pak, od raspela vodila u smjeru kojim je dječak išao.Bijela kuća koja je odavala prisutnost života bila je uz samo raskrižje, uz raspelo.Dječakovu pozornost privuče muškarac koji je izašao iz nje. Bez mnogo osvrtanja zaputio se prema štali i ušao u nju.Antonu se steglo grlo. Ne samo daje selo nalikovalo njegovom, nego je i muškarac izdaleka uvelike nalikovao njegovu ocu. Bio je čovjek njegove dobi, njegovog načina odijevanja, čak i njegovog umornog ali odlučnog koraka.

Daje bilo još ljudi po dvorištima, dječak bi odmah sišao s drveta i ušao u selo. Ovako, čekao je i gledao.Čovjek iziđe iz štale i zaputi se preko ceste u dvorište susjedne kuće. Ona dva odvezana psa krenuli su za njim. On ode do sjenika i poveliki naramak sijena odnese u štalu te susjedne kuće. Zadržao se neko113AGfMZlatko Krilićvrijeme u štali. Jedan od pasa uđe za njim u dvorište, pa i u štalu, a drugi ostade čekati na ulici. Kada je čovjek napokon izašao, oba psa su ga pratila do dvorišta kuće koja je bila na drugom kraju sela.Kada čovjek i ovdje ponovi sve kao i u prethodnoj kući Antonu postade jasno što se dolje u selu događa i što se nedavno dogodilo.Selo su, očito, zbog pogibelji koja prijeti napustili svi osim ovog čovjeka dolje. Neki nisu mogli povesti svoju stoku i zamolili su njega da im hrani blago. Možda oni danju i dolaze obavljati poslove oko kuće, ali predvečer odlaze na neko sigurnije mjesto. Zato su i psi odvezani. Pustili su ih da nađu neku hranu ili su se psi sami vratili iz tog sigurnijeg mjesta u mjesto na koj e su se navikli.Anton je znao kako su se dogovarali i prepirali o napuštanju sela. Znao je kao da ih je vidio. Isto je bilo i u njegovom.Prvo su počele stizati glasine. Pričalo se o raznim čudnim i neshvatljivim užasnim događajima u udaljenim ili bližim mjestima. Neki su vjerovali i bili su uplašeni. Neki nisu vjerovali, govorili su da je to nemoguće. Tvrdili su da se takve stvari nikada i nigdje nisu događale, pa kako bi baš kod njih.Čak kada su kroz selo počele povremeno prolaziti preživjele žrtve vampirskih pohoda koje su bježale iz svojih sela i kada su pričali o neopisivom užasu, neki nisu mogli povjerovati. Vjerovali su tim jadnicima koji su bili sretni što su iznijeli živu glavu, ali nisu mogli povjerovati da bi se to moglo dogoditi i njima.- Ljudi, stanite, ne treba stvarati paniku - govorili su.114KRIKDrugi pak nisu htjeli drhtati svake noći i osluškivati ne najavljuje li lavež pasa dolazak neljudi. Nisu htjeli doći u situaciju da bježe ostavljajući sav imetak koji se, iako nevelik, stjecao generacijama. Oni su odlučili otići iz sela i na nekom zaštićenijem mjestu pričekati dok zlo ne mine.- Kamo ići? - govorili su oni koji su bili za ostanak. Sigurno je tako govorio i čovjek kojega sada na povratku prema njegovoj kući prate dva napuštena psa.- Kamo? - govorio je. - Ja nemam kamo ići. Ovdje mije sve. Kud ću s kravom? Što ću s ostalim blagom?- Tu sam se rodio, tu ću i ostati - sigurno je rekao.Dok su drugi odlazili i opraštali se sigurno je, kao i Antonov otac, rekao:- Nema meni nigdje života bez ovo malo moje sirotinje.I na zadnja nagovaranja odgovorio je:- Zašto da bježim? Nikada nikome nisam ništa nažao učinio, zašto bi netko meni? Ne idem. Mi ostajemo ovdje.- Dolje u selu, čovjek je ušao u svoju kuću. Brzo je opet izašao noseći u rukama veliku posudu. Iz nje je dao hranu psu na lancu, a onda i onoj dvojici pasa na ulici. Prije nego što su dobili svoj dio ta dvojica se, pri pogledu na hranu, ohrabriše i zađoše malo u dvorište, ali ih pas na lancu rezanjem i lavežom istjera sa svog područja.Na pragu kuće se pojavila žena. Nešto je govorila muškarcu, a on je nešto odgovorio.

115Zlatko Krilić"Sigurno ga poziva na večeru" pomisli dječak i osjeti silnu glad. Bio je gladan jer osim džema i nekoliko peteljki kupusa danas nije ništa jeo. Teška se srca odvajao od peteljki jer nije znao za koliko mu dana moraju do teći.Glad koju je sada osjetio nije bila samo potreba za hranom. Mnogo više od toga, pa makar dijelili njegove peteljke, bio je gladan večeranja u društvu ovo dvoje koji su bili toliko nalik njegovim roditeljima.Kada je osjetio blizinu spasenja osjetio se onemoćalim. Nije imao snage sići s drveta i poći u selo. Skoro da bi ih zazvao da ga skinu s drveta jer on dalje više ne može.Odjednom, snaga mu se vratila u hipu.Naglo mu je ispunila cijelo tijelo.Taj nagli nalet snage nije zahvaljivao želji da što prije zađe u topli dom ljudi, već onome što se događalo u selu. Psi su počeli lajati.Čovjek je nešto rekao ženi i ona se žurno vrati u kuću. On je ostao na dvorištu.S druge strane u selo su ulazili bradati zlotvori. Bilo ih je mnogo.Dječak je pogledavao čas u čovjeka, čas u hordu koja je dolazila. Razmak između njih bio je sve manji. Psi su lajali.Ona dva odvezana psa čak hrabro potrčaše prema uljezima u želji da ih otjeraju. Ali njihov prijeteći lavež brzo zamijeni cvilež i hropac.Čovjek je hordu dočekao uz svoju ogradu. Nešto im je govorio. Oni prasnuše u smijeh, a jedan ga udari u lice. Čovjek je zateturao, ali nije pao. Dvojica116KRIKse okomiše na njega. Sada je pao. Pas se otrgao s lanca i jurnu da zaštiti čovjeka, ali odjekne pucanj i njegovo tijelo beživotno padne na zemlju.Dječak je do krvi zagrizao svoju donju usnicu. Nije osjećao bol.Dolje su se bradate spodobe razmiljele selom. Upadali su u kuće razbijajući vrata. Urlali su pogrde i psovke.Iz bijele kuće istrči žena i pokuša zaštititi muškarca. To izazove smijeh, psovke i još žešće nasrtaje neljudi.Žena je nešto vikala prema kući.Dječak nije mogao razabrati što viče, ali te je iste povike već čuo. Strepio je pred onim što će se dogoditi.- Bježi, bježi - govorio je dječak stišćući deblo u zagrljaju tako da su mu ruke već utrnule.Iz kuće je istrčao dječak. Bio je Antonove dobi. Iako ga Anton nikada nije vidio, osjećao je prema njemu bliskost kao prema bratu. U njemu je prepoznavao sebe.Dolje u selu, dječak zabezeknuto zastane. Gledao je što čine njegovom ocu, kako za kosu odvlače njegovu majku, a onda jurnuo prema šumi. Jedan od zlotvora potrči za njim. Vikao je. Iz drugog dvorišta još jedan pohita da dječaku presiječe put.Anton je stiskao šake panično razmišljajući kako da mu pomogne.- Još malo - govorio je, jer je dječak već bio nadomak šume.Na samom rubu šume bradate spodobe su ga sustigle. Uhvatili su ga.117Zlatko KrilićOn nije imao sreće kao Anton u istoj situaciji.Otimao se i zapomagao. Nije se mogao oteti jer su bili neusporedivo jači i umirili su ga s nekoliko snažnih udaraca u glavu i tijelo. Zapomaganje nije imao tko čuti.

Čuo je jedino Anton. On je u silnoj želji da pomogne onima dolje bio spreman učiniti i nemoguće. Pristati na sve. Zato se hitro spuštao s drveta. Nije previše pazio gdje staje, pa je udarao u grane i nekoliko puta umalo pao.S najniže grane je skočio do zavežljaja. Jednim ga je trzajem razvezao i izvadio lampu. Spustio se na koljena i grčevito trljao lampu.-Pojavi se! -govorioje.Iz lampe izađe plamen s ljudskim licem.- Pogledaj što se dolje u selu događa - reče mu Anton.- Znam stoje dolje - odgovori Svjetlost. -Pomoziim!-Kako?- Povećaj se, siđi dolje i pobij zlotvore. Zgazi ih. Sve ih poubijaj!- Ne mogu.- Oslobodi ljude - reče Anton molećivo - pomozi im, molim te.- Ja im i pomažem, ali na svoj način.- Svejedno su ih uhvatili! Muče ih.- Znam.- Oslobodi ih.- Ne mogu. -Osveti ih!- Neću.118KRIKAGfMIAnton gaje gledao, a lice mu se mijenjalo u grimasu mržnje i prezira.- Nećeš im pomoći? Nećeš pobiti neljude? -Ne mogu. Dječak baci lampu. Bacio ju je svomsnagom. Ona odleti daleko i udari o stablo pa padne u grmlje.- Ti ne postojiš! - reče.Anton skoči i dohvati granu stabla na kojem je i prij e bio, pa se popne na vrh.1197. Na stablu...Na stablu je sjedio sve dok se selo nije smirilo i utihnulo. Nemoćno je gledao što se dolje događa i slušao krikove. Cijelo tijelo su mu potresali povremeni grčevi.Iz dimnjaka bijele kuće još uvijek se pomalo dimilo, a selo je već bilo potpuno pusto. Ostala su samo tri ubijena psa. Čak je i žarulja u kući ostala upaljena, ali Anton je znao da tamo više nikoga nema.Ljude su svezali i polumrtve odvukli sa sobom. Odvukli su i svu stoku iz štala. Zlotvori ovog puta nisu palili i rušili kuće, srušili su samo raspelo nasred sela. Začudo, nisu čak ni pljačkali po kućama.Otišli su naglo kao što su i došli.Seoce je bilo gotovo isto kao u trenutku kada ga je dječak ugledao. Gotovo je sve bilo na istom mjestu, ali to više nije bilo isto selo.Počela je kiša.Dječak je sveudilj čučao na stablu. Kapi kiše i suza klizile su mu cijelim tijelom. Drhtao je.Kada je napokon sišao sa stabla bio je potpuno mokar, promrzao, gladan i umoran, ali iznad svega toliko utučen da nije ni osjećao daje mokar, promrzao, gladan i umoran.Uzeo je zavežljaj i svezao čvor. Zabacio ga je na leđa i krenuo prema selu. Ne zaustavljajući se putem se prignuo i podigao odbačenu lampu.Nije je trljao, a ipak se odmah iz nje pojavila svjetlost. Brzo se pretvorila u lik Svjetlosti.120KRIK- Drago mi je da me ipak želiš i dalje.

- Ugasi se - bezvoljno mu odgovori dječak -mogli bi te vidjeti ako su još u blizini.- Ne mogu me oni vidjeti. Oni su slijepi za moju svjetlost.- Ugasi se svejedno - dječak nije bio raspoložen za razgovor. Ugurao je lampu pod mokru jaknu i pokrio je.Kroz tkaninu je i dalje izbijala svjetlost i osvjetljavala mu put.- Nije pametno da silaziš u selo - čulo se ispod jakne.- Znam.- Oni se mogu vratiti.- Ugasi se! - Anton gurne ruku pod jaknu i dohvati svjetiljku. Bio je spreman daje opet zavitla i baci.Svjetlo nestade, a Anton ne baci lampu.Dječak je dobro znao da se neljudi mogu vratiti. Njegova želja da se spasi, nagon za preživljavanjem, i dalje je bio jak. Zato nije silazio u opasno selo pre-davajući se u kandže neljudima niti u nakani da smrću prekrati svoje muke, već zbog toga što gaje vukla neodoljiva želja da još barem jednom okusi toplinu svog bivšeg doma. U kući je još uvijek toplo i večera je sigurno na stolu. Domaćini bi ga sigurno pozvali za stol. Znao je ujedno da se zlikovci neće vratiti odmah. Da su htjeli, ostali bi. Otišli su nekamo s nekom namjerom. Neće se odmah vratiti i kiša koja lije ne odgovara im za odnošenje stvari koje bi opljačkali. U pljačku će se vratiti kasnije u manjim skupinama.121■r r"Zlatko KrilićAnton je vjerovao da ima vremena osjetiti toplinu doma, a onda će, odlučio je, otići spavati u sjenikkoji je na drugom kraju sela, tik do šume. Tamo će biti na suhom, a moći će pobjeći ako se pokaže potreba.1228. Na stolu...Na stolu su bila tri tanjura.Dječak ih je dugo gledao dok su mu s mokre kose i odjeće kapi glasno padale na pod. Kuća je mirisala na obiteljski život. Bilo je ugodno toplo, ali vatra se već skoro ugasila, zato Anton priđe peći i ubaci nekoliko cjepanica. Puhao je u žeravicu kako bi je ražario. Kada plamičci počnu titrati oko drva koje je ubacio, dječak zatvori vrata peći.Polako je skinuo svoju mokru odjeću i raširio je na štapovima iznad štednjaka.Prišao je tada umivaoniku u koji je već bila ulive-na voda i uz koji su bili pripravljeni sapun i čisti ručnik.Oprao se i istrljao ručnikom pa potražio odjeću koja bi mu odgovarala. Znao je da će je naći jer je u kući, do maločas, živio dječak njegova uzrasta.Izabrao je u ormaru najsvečaniju odjeću koju je našao. Njen vlasnik sigurno ju je nosio samo nedjeljom kada je, vjerojatno, s roditeljima išao u neko susjedno selo u crkvu. U njihovom je selu nije bilo.Anton je obukao tamnoplave hlače i bijelu košulju s tankim prugicama. Obukao je i tamni sako od sličnog materijala kao hlače. Potom je obuo crne ulaštene cipele. Bile su još nove, jedva da su nošene. Za broj ili dva cipele su mu bile prevelike, ali takve je i sam nekada nosio u svečanim prigodama. Uvijek se kupovalo malo veće. Da potraju. Sako i hlače mu nisu bili preveliki, ali oni, iako čuvani, nisu bili novi.123Dječak iz ove kuće mora daje tek sada dorastao do njihove veličine. Vidjelo se da su nošeni. Znači da ih je nosio i dok su mu bili preveliki. Nosio bi ih sigurno još koju godinu, iako bi mu postali tijesni.Anton je znao daje tomu tako, jer je tako bilo i u njegovoj obitelji.

Tek sada, u prazničkom ruhu, bio je spreman za večeru. Iako silno gladan, Anton se prao i presvlačio polako i temeljito. Nešto gaje nagonilo da sve čini upravo tako. Nije mogao uzeti hranu i pobjeći jer bi se osjećao kao tat. Oskrnavio bi ovaj dan, kao i uspomenu na svoj dom.Sve je to doživljavao uzvišenim, gotovo religioznim i nesvjesno je nastojao sačuvati dostojanstvo ove napadnute obitelji i, ujedno, po zadnji put osjetiti svoju obitelj. Oprostiti se od nje.Iako su na stolu bila postavljena tri tanjura, Anton u vitrini potraži tanjur za sebe. Nikoga od domaćina ove kuće nije želio otjerati s njegova mjesta sjedajući za njegov tanjur.Svoj tanjur je postavio na slobodnu stranicu stola, pa sjeo.Između tanjura, na sredini stola^ već se odavno ohladilo i ukrutilo oveliko žuto sunce. Kao zlatnik, na drvenom tanjuru, bio je krug žganaca. U glinenom vrču pored njega bilo je vrhnje, a u pletenoj košarici kruh preostao od tog dana.- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga - glasno je izgovorio dječak prekriživši se, a potom je sklopio ruke i pognuo glavu.Iako sam za stolom on gotovo daje čuo tihu molitvu koju izgovara njegov otac u ovakvim prigodama.124KRIK- Amen - reče na kraju molitve.Dječak je ustao i odrezao krišku žganaca, pa stavio u tanjur na čelu stola, tamo je vjerojatno sjedio otac. Druguje krišku stavio u tanjur na začelju stola, nasuprot očevu mjestu. Tamo je, bliže štednjaku, vjerojatno sjedila žena. Treću je krišku stavio dječaku koji je sada, ako je uopće još živ, sigurno gladan. Dječaku koji nije imao sreće kao Anton da se dočepa šume.Tek tada Anton je krišku žganaca stavio i u svoj tanjur.Istim je redom u svaki tanjur ulio malo vrhnja preko žganaca.- U slast - reče dječak glasno i poče jesti. Trsio se da jede pristojno i ne trpa previše u usta,ali bio je silno gladan i brzo je pojeo.Da bi uzeo još on najprije u svaki od tri tanjura za kojima nitko nije sjedio stavi po krišku žganaca, a tek onda uzme sebi.Ponovio je to nekoliko puta.Razdijelio je sve žgance, a ni vrhnja više nije bilo. Anton je i dalje osjećao potrebu za hranom. Kako nije želio otimati iz tanjura nesretnika koji su danas ostali bez večere, on odreže oveću krišku kruha i njime pokupi preostalo vrhnje iz tanjura. Kruhom je pomazao i stijenke vrča u kojem je bilo vrhnje.Kada mu ni to nije bilo dovoljno pojeo je sav preostali kruh. Time se napokon nasitio.Vrhnje i žgance iz tanjura nije dirao. Ne bi ih dirao ni da je još uvijek gladan.U ovakvim bi prilikama njegova obitelj dugo razgovarala.125nZlatko KrilićU zadnje je vrijeme, otac uvjeravao majku i njega da nema razloga za bijeg ili strah. Obećavao im je da će sve biti u redu. Vjerovali su mu kao i sve drugo. Rekao im je tada da odu kod Antonovog starijeg brata u grad ako ih je strah, ali on ostaje. On ne želi napustiti kuću u kojoj se rodio. Majka i Anton odlučili su ostati s njim. Bio je pravičan, radišan i snažan čovjek. Ulijevao je povjerenje.Ni otac, ni majka više nisu živi.Anton se tek sada, poslije večere s njima u praznoj kući iste sudbine kao i njihova, uspio oprostiti s roditeljima.Nije u ovim trenucima osjećao tugu što ih je izgubio. Nije sada osjećao ni bijes ni mržnju prema onima što su mu ih oteli. Nije osjećao osamljenost. Ni strahu nije bilo traga.

Ništa od tih manje važnih osjećaja nije u tom trenutku bilo u njemu.Sve stoje ćutio u svome tijelu bila je silna ljubav prema majci i ocu.Tako ih je, i ne znajući gdje leže, možda na onom mrciništu, ukopao s najvećim počastima. Veće počasti od ljubavi nema.Dječak je, u posuđenom odijelu, u tuđoj kući nesretne obitelji, u napuštenom selu, pružio dušama svojih roditelja spokoj kakav imaju samo rijetko sretni pokojnici.Volio ih je i u tim trenucima nije osjećao mržnju prema bilo kome.9. Sve vrijeme vani jeSve vrijeme vani je padala kiša.Katkad bi se kroz prozor vidio i odbljesak munje pa zatim čula tiha grmljavina izdaleka.Anton ustane i ubaci cjepanicu u štednjak.Opipao je svoju odjeću iznad štednjaka i zaključio daje već potpuno suha. Skine tada posuđenu odjeću i uredno je složi u ormar na mjesto gdje je i prije bila. Bilo je ovdje mnogo toga što bi mu dobro poslužilo, ali Anton ne uzme ništa.Obukao je svoju, prosušenu odjeću i izašao iz kuće. Ostavio je i svjetlo da gori kao stoje gorjelo i kada je došao.Izašao je van i tiho za sobom zatvorio vrata.Da je slučajno za vrijeme večere i zaboravio gdje se nalazi i što se maloprije događalo u ovom selu, sada bi ga pogled na tri ubijena psa čuvara vratio u stvarnost. No, Anton nijednog trenutka nije izgubio iz svijesti gdje je. Sada se, za razliku od trenutka kada je ulazio u kuću osjećao neusporedivo jačim, čvršćim. Osjećao se na neki način očišćenim.Podigao je zavežljaj kojeg je ostavio ispod nadstrešnice, tik do ulaznih vrata i krenuo iz dvorišta.Zavežljaj je držao iznad glave da ga zaštiti od kiše dok je brzao niz ulicu prema sjeniku na kraju sela koji je već prije odabrao za prenoćište.Sjenik je, kao stoje Anton i očekivao, imao dvoja vrata. Velika, dvokrilna sprijeda, dovoljno velika da kroz njih može proći voz sijena, i još jedna mala s126127Zlatko KrilićKRIKdruge strane. Ta druga vrata otvarala su put prema šumi, a šuma je odavde bila vrlo blizu.Sijeno je opojno, smirujuće mirisalo. Kao da je od samih ljekovitih, iscjeljujućih trava. Anton zažmiri i nekoliko puta duboko udahne kroz nosnice. Ponavljao je to sve dok se nije privikao na taj miris i više ga nije dovoljno snažno ćutio. Tada rukama zagrabi sijeno. U dlanove prepune na suncu sasušenih i znojem posvećenih travki, zarije lice i duboko povuče zrak u nos.Kada je podigao glavu i pustio sijeno da mu polako ispada iz ruku, na usnicama mu je ostalo nekoliko zalijepljenih travki. Bilo ih je i u njegovoj kosi.Anton zatvori vrata. Potražio je način kako da ih zabravi iznutra, ali vrata su imala letvu za zatvaranje samo s vanjske strane. Krila vrata su se otvarala prema van, pa ne bi bilo nikakve koristi od toga da ih je s unutarnje strane nečim podbočio. Mogao je samo provući prste i nabaciti letvu s vanjske strane u njezino ležište. To nije učinio jer bi lovci na ljude svejedno mogli lako ući, a njemu bi bilo teže u slučaju da mora tuda bježati.Ostavio je vrata nezabravljena. Samo ih je pritvorio.Otišao je zatim i provjerio mala vrata na suprotnom kraju sjenika. Ona su bila zabravljena iznutra.Sijeno je bilo uredno poslagano, kao kocke šećera, sve do krovnih greda. Bilo bi dječaku nemoguće popeti se po okomitoj stranici da nije bilo prislonjenih ljestava. Bacio je zavežljaj na sjeno, a onda se i sam popeo. Ljestve je zatim povukao gore i odložio ih na grede.

Nitko ga odozdo neće vidjeti na sijenu, a bez ljestava se nitko neće moći brzo popeti. Bude li, pak,on morao naglo sići, sjest će na sijeno i kliznuti dolje.Pri svakom koraku upadao je u meko sijeno skoro do koljena, a svaki bi njegov pokret stotine, tisuće suhih travki popratilo šuškanjem.Antona obraduje otkriće da ovdje na vrhu sijena postoji još jedan otvor, još jedan put za mogući bijeg. Taj otvor je bio zatvoren daskama s gornje strane pričvršćenim šarkama. Moglo se otvarati i na jednu i na drugu stranu. Kao viseća vrata. Dječak ih od-škrine i proviri. S druge strane je bila štala. Sada je bila prazna iako je u njoj ugodno vonjalo po kravi koja je ove večeri bila u njoj.Otvor kroz koji je dječak virio bio je namijenjen bacanju sijena u štalu. Okomito ispod Antona bilo je i sada malo sijena. Dovoljno da ublaži pad, bude li morao skakati dolje. Pogledom je potražio izlaz iz štale. I ovdje su bila dva. Velika ulazna vrata i vratašca uz pod koja su bila visoka jedva do visine koljena odrasla čovjeka. Kroz ta vratašca, vidjelo se to po kravljoj balegi zalijepljenoj na rubovima, čistila se štala i izbacivala stelja. S druge strane zida sigurno je gnoj ište.Dječak se smjesti na sijenu uz otvor kroz koji je virio.Zavukao se tako da mu je iz sijena virila samo glava. Dugo se meškoljio jer su ga travke bole. Tijelo je još nekako namjestio jer gaje štitila odjeća, ali glavu nikako nije mogao. Odvezao je zato zavežljaj i tkaninu, na kojoj je bio naslikan jelen i košute, stavio ispod glave. Stvari iz zavežljaja koje bi se mogle128129Zlatko KrilićAGfMzagubiti u sijenu potrpao je u džepove. Čak je i lončić s jajetom stavio u džep. Peteljke kupusa složio je uz otvor prema štali.Sada mu je bilo ugodno.Nije se mogao sjetiti kada mu je zadnji put bilo ovako lijepo. Ovako sit u toplom i mekom nije bio još od roditeljskog doma. Tijelo se opustilo i dječak je sada više nego prije osjećao da ga boli gotovo svaki mišić.Ležao je na leđima, a onda se promeškolji i okrene na bok. Rukama je nagrnuo još sijena na sebe. Ruke je sklopio na tkaninu, pod glavu.Tik ispred njega iz sijena su virile stvari koje je istresao iz zavežljaja. Gledao je lampu.- Hajde, pitaj - reče tihi glas, a na sjeniku je postalo svjetlije.Anton je gledao u plamen koji je dodirivao suhe travke, a one se nisu zapalile.- Ne boj se - reče Svjetlost - od mog se plamena sijeno ne može zapaliti. Istina, kada god nešto gori i ja svijetlim, ali ja nikad ne zapalim.Dječak gaje gledao. U njemu se rojilo mnoštvo pitanja na koja bi volio čuti odgovor. Ipak, nije se usudio postaviti ih.- Pitaj, odgovorit ću ti - reče Svjetlost.10. Ti nisi Bog- Ti nisi Bog - napokon izusti Anton. Ni sam nije znao govori li to kao pitanje ili kao tvrdnju. U trenucima dok je hitao niz stablo u želji da Svjetlost pomogne napadnutim seljanima, nadao se, čak vjerovao da je ta čudna pojava koja mu se pričinja utjelovljenje Božje. Samo je Bog tad mogao pomoći.- Ne - reče Svjetlost -ja nisam Bog.Sijeno zašušti jer se dječak nalaktio kako bi bolje vidio lice koje govori.- Nisam Bog, ali sam Bogu mio - nastavi Svjetlost -ja sam plod njegovih prvih riječi. Kao što sam mu ja mio, mio mu je i svatko tko me nosi u sebi.- Jesam li mu ja mio? -Jesi.

- Zašto me onda ne izbavi iz ove pogibelji?- Ja sam tu da te izbavim.- Odnijet ćeš me na sigurno?- Već sam ti rekao da te ne mogu nositi.- Hoćeš li mi onda barem pokazati put do sigurnosti?- Pokazat ću ti put kojim valja kročiti. Pomoći ću ti da ga nađeš u sebi.- Još uvijek mislim da ne postojiš. Možeš li mi pružiti neki čvrsti dokaz da postojiš?- Mogu ti pružiti tisuće dokaza.- Daj barem jedan.- Svako jutro kad zabijeli zora dokaz je da postojim. Svaka travka na ovom sjeniku je dokaz da ja130131Zlatko Krilićpostojim. Bez svjetlosti ne bi izrasle. Svaki živi stvor je dokaz, jer bez mene ne može postojati. Svako ljudsko dobro djelo je dokaz. Ti si dokaz.- Nisam mislio takve dokaze, nego neko čudo. Nešto posebno.- Zar nije posebno čudo da iz mrtvog sjemena izraste trava. Najveće čudo koje može postojati jest da se neživo pretvori u živo. To se bez svjetlosti ne bi dogodilo.- Ne to. Nešto sasvim posebno. Znam da postoji svjetlo, ne treba mi dokaz za to. Treba mi dokaz da si ti nešto natprirodno. Nešto kao div.- Alija nisam ništa natprirodno. Jesam div, najveći od svih divova. Nema moćnijeg od mene, ali sam samo dio života, ništa iznad života.- Ma ne razumiješ me. Kad si mi se prvi put pokazao mislio sam da si ti div iz bajke o čarobnoj svjetiljci. Znaš li tu bajku?- Znam je, kako ne. Ja sam je stvorio. -Ti sije napisao?- Ne mogu reći da sam je baš napisao. Stvorio sam je u piscu i svijetlio sam mu dok ju je pisao. Ne samo tu bajku, sve bajke i priče i pjesme i svemu drugome stoje ljudska duša ikada stvorila ja sam pomagao u nastajanju. Sve knjige, slike, sva glazba, građevine, filmovi, sva umjetnost je plod svjetlosti. Čak i najmračnije knjige, prepune užasa tmine, čak i one koje veličaju tminu, pripadaju svjetlosti. Ja sam svijetlio u srcu autora i pomagao mu da stvori djelo. Ne svijetlim samo autorima. Svijetlim svakom čovjeku dok uživa u tim djelima. Osvjetljavam im132KRIKdjelo i tim djelom im osvjetljavam srce. Ne može se uživati u umjetnosti bez mene.- Glazba se može i svirati i slušati u potpunom mraku. U naše je selo dolazio slijepac koji je divno svirao na guslama.- Znam ga. U njemu je, dok je svirao, buktila svjetlost svih boja. Zato je tako i svirao. I u svima vama je njegova glazba širila svjetlo. Niti je on svirao u mraku, niti je itko bio u mraku slušajući ga.Dječak gaje gledao šuteći. Kišne su kapi ravnomjerno udarale o crijepove na krovu.- On više ne može svirati u mome selu. Nema više sela. Više se ne pišu knjige i ne slikaju slike - reče Anton nakon duge šutnje.- Zašto tako misliš? - svjetleće lice imalo je začuđen pogled.- Nitko ništa ne stvara, ako ti imaš vremena ovdje čavrljati sa mnom.Svjetlost se glasno nasmije.- Stvaraju mnogi i sada. Upravo na taj način žele pobijediti bića tame. Ja sam i s njima i pomažem im. Mogu biti na svim mjestima odjednom. Vidim sve što se na svijetu događa i pamtim sve što se ikada dogodilo.

- Vidiš sve? -Da.- Vidiš li što je s ljudima u čijoj sam kući danas večerao?- Znam stoje s njima.- Reci mi, jesu li živi?Plameno lice se uozbilji i sneveseli.- Nemoj me to pitati - reče.133AGfMZlatko Krilić- Zašto? Htio bih samo znati jesu li živi.- Znam što bi ti htio, ali znam i da ti ne mogu odgovoriti. Lagati ti neću, a kažem li ti istinu izazvat ću mržnju i ja ću se u tebi opet smanjiti. Možda te tako jednom potpuno izgubim.- Ubili su ih - zaključi dječak. Nemoć i bijes su mu obuzimali misli.- Mogu ti reći - govorilo je svjetleće lice koje se već jako smanjilo i jedva je tinjalo - da nijednog trenutka nisu poklekli. Nisu se predali tami. Kao i tvoji roditelji ostali su vjerni svjetlu i sada su dio svjetla.Sijeno je zašuštalo kada se Anton okrenuo na drugu stranu. U tišini koja je uslijedila čula se samo kiša koja je vani padala sve jače. Pokatkad bi zatut-njao grom u daljini.- Dio svjetla - prezrivo frkne Anton - što oni imaju od toga? Ja bih htio ubiti barem jednog. Kasnije nek učine od mene što hoće, ali njih bi bilo jedan manje.- Ne bi ih bilo manje - reče mu Svjetlost.- Kako ne, kad je mrtav, mrtav je. Jedan je manje.- Da ga ti ubiješ ne bi ih bilo manje, jer bi ga ti nadomjestio. Jednog bi nečovjeka ubio, ali sam bi postao njihov, jedan od njih.- Glupost - dječak odrješito prekine razgovor. Bljeskovi bi, najavljujući gromove, povremenoobasjavali selo. Sve je mirovalo. Između bljeskova, potpunu tamu u selu narušavalo je samo ostavljeno svjetlo u kući sada već mrtve obitelji, koju su čuvala tri ubijena psa.134KRIKNa drugom kraju sela, iz sjenika što se nalazi na rubu šume, nije se vidjelo nikakvo svjetlo. Anton je ležao u sijenu pritisnut potpunom tminom. Meško-ljio se i premještao.- Upali se, bar malo—reče na posljetku - molim te. Nije mi ugodno u potpunom mraku.Svjetlost se pojavi i obasja unutrašnjost sjenika. Da se u njemu nešto događa i da tamo nekoga ima s ulice se nije vidjelo. Svjetlo nije izlazilo van iako daske koje su činile zid sjenika nisu nalijegale jedna do druge.- Dopusti mi da ti pomognem - reče Svjetlost.- Kako ćeš mi pomoći?- Kao što moji svjetionici pomažu brodovima da se ne nasuču i da sigurni doplove do luke.- Maloprije je oko mene bila tama - Anton se uspravi i sjedne gledajući u lice Svjetlosti - ti si se pojavio i odmah potisnuo tamu. Ti sijači od tame.-Nisam.- Tama je jača od tebe? - začudi se dječak. -Nije. Tama i ja se ne sukobljavamo, nikada senismo borili da bi znali tko je jači. Postojimo u skladu. Mi smo dvije strane istoga. Isto smo.- Ne razumijem - u dječakovu glasu se čuo prizvuk straha.- To je teško objasniti. Najjednostavnije ovako, noć i dan se izmjenjuju bez sukoba, bez borbe. Isto tako tmina i svjetlost u ljudskim srcima postoje kao mogućnost izbora. Da ne postoji tama ne bi postojalo svjetlo. Da ne postoji zlo ne bi postojalo dobro. Tama i ja se ne sukobljavamo, sukobljavaju se samo135AGfM

Zlatko KrilićKRIKljudi koji su izabrali tamu ili mene. To je posljedica njihove želje za mogućnošću izbora.Dječaka je minuo strah, ali i dalje nije ništa razumio.- Pokušat ću ti objasniti na drugi način. Bog je uvidio da sam ja Dobro, razlikujem se od tame, pa ipak nije izbrisao tamu i ostavio samo mene. Adama i Evu je stavio u moj dom, dom svjetla, kojeg ti znaš kao Raj. Tamo nisu znali za tamu, nisu znali za zlo. Kušajući zabranjenu jabuku oni se nisu odlučili da pripadnu tami, zlu, već samo da upoznaju tamu i zlo kako bi imali pravo izbora. Žele li pripasti tami ili svjetlosti. Svi njihovi potomci imaju pravo i mogućnost tog izbora. Ti možeš izabrati. Kada bi poznavao samo dobro, a nikada ne bi upoznao zlo, ne bi mogao odabrati.- Zar je moguće daje Bogu svejedno odlučim li pripasti dobru ili zlu.-Nije mu svejedno. Silno se raduje svakom tko se svojom voljom vrati u dom svjetla kamo je stavio prve ljude koje je stvorio. Raduje im se više nego Adamu i Evi jer oni tamo nisu ušli svojom voljom.- Dobro - odsiječe Anton vraćajući razgovor u realnost sjenika u napuštenom selu - kakve to ima veze sa mnom sada? Kako da se spasim?- Izaberi put.- Mene zanima kamo da idem, što ću jesti. Kako izbjeći da me uhvate. Sve drugo su gluposti.- Prije tebe tolike su milijarde ljudi živjeli. Rađali se, umirali prirodnom smrću ili bivali ubijeni. Svi su oni dio tvog puta. Ti si, naravno, jedinstven. Zanima-136ju te tvoje dnevne brige. Ali, znaj, daje i svaki od njih bio jedinstven. Imao je svoje brige.-Ne razumijem te. Nemoj komplicirati. Reci mi kako da se spasim. Jednostavno mi reci.- Spasit ćeš se tako da mi vjeruješ, da vjeruješ u mene. Potpuno pripadni svjetlosti i spašen si.- Dobro, evo, vjerujem ti, vjerujem u tebe. Potpuno pripadam svjetlosti.- A ne, još mi ne pripadaš, to si samo tako rekao. Ja još uvijek u tebi vidim mnogo tame. Još se nisi odlučio kamo pripadaš. Ti još nisi osjetio mogućnost izbora. Pokušat ću ti opet pojasniti. Svjetlost se pojača. Na sjeniku je postalo svijetlo kao o podnevu ljetnog dana.- Pogledaj - reče Svjetlost - vidiš li ona vrata? Dječak se malo pridigne.- Vidim.Svjetlo naglo nestane. Potpuna tama zavlada sje-nikom.- A sada? - Anton je čuo glas Svjetlosti, ali baš ništa nije vidio. - Vidiš li ih sada?- Ne vidim.- Nema, dakle, vrata - reče Svjetlost opet se pojavljujući i osvjetljavajući sjenik blagim svjetlom -nema ih, a nisu se nikamo pomaknula. Pogledaj ovo.Svjetlost se rasprši ispunjavajući sjenik nezamislivo divnim spektrom duginih boja. Dječak je gledao zadivljen.- Vidiš li? - govorile su sve boje.- Vidim.- Sad zatvori oči.137AGfMZlatko KrilićAnton sklopi vjeđe i nestade čarolije oko njega.- Vidiš li i sad? - čuo je glas Svjetlosti.- Ne vidim - reče Anton, a onda brzo otvori oči. Pređivne boje su i dalje ispunjale sjenik.- Eto - reče Svjetlost - čemu ljepota mojih boja ako su oči zatvorene? Čemu ljepota dobrote, ako je srce ne prihvaća?Svjetlost se opet pretvori u bijelo svijetleće lice.

- Molim te - reče Anton - daj da još malo gledam boje.Svjetlost se nasmiješi i opet pretvori u šarenilo boja iznad dječaka ispunjavajući sjenik sve do krova. Ovog puta boje su bile čak i ljepše, snažnije nego maloprije. Prelijevale su se jedna u drugu u bogatstvu spektra kakvo je nemoguće zamisliti. Što im se više Anton divio bivale su sve ljepše. Dječak ih rukama dohvati i zamiješa. Boje su pratile svaki njegov pokret i mijenjale se na mjestima gdje bi ih zamiješao.Anton se uspravi na sijenu, obgrli boje raširenim rukama i povuče ih na sebe. Pri udisaju su mu ulazile u usta. Bile su različito tople i imale su različite okuse.11. Toplo je biloToplo je bilo Antonu u snovima. Sve toplije. Kroz sklopljene vjeđe dopirala mu je svjetlost do očiju.- Ugasi se - reče - hoću spavati.Predugo u noć je razgovarao sa Svjetlošću i igrao se bojama čak i kada je zaspao. Sada mu je nedostajalo sna i želio se odmoriti za nastavak puta.Svjetlost je bila sve jača. Već mu je bilo i neizdrživo vruće.- Ugasi se! - ljutio se Anton.Ništa se nije popravilo, čak štoviše bivalo je sve gore i gore. Zato Anton ljuti to sjedne u postelji od sijena.Sjenik je bio obasjan, ali ne bezopasnom svjetlošću Svjetlosti, već plamenim jezicima.Štala je gorjela.Antona zazebe u prsima jer je prepoznao zvukove i glasove s ulice.Vratili su se.Neljudi su opet u selu.Jedan od njih upravo je ulazio u sjenik s bakljom u ruci. Dječak ga nije vidio, ali je vidio baklju koju je ovaj podigao da promotri ima li čega vrijednog u sjeniku, a kada nije ugledao ništa, baklju je bacio na sijeno. Travke kao da su se odmah počele otimati koja će prije preuzeti plamen.Požar se strelovito širio.Dim je ispunjavao zrak i štipao Antona za oči, ugrizao za nosnice i grlo.138139

Zlatko KrilićKRIK\uf\\Četveronoške, stoje brže mogao, dječak se baci kroz otvor u štalu. Plamen je za njim pohlepno pucketao zahvaćajući sijeno na mjestu gdje je Anton ležao. Do malo prije meka i mirišljiva postelja, pretvorila se u trenu u bezbroj plamtećih zmijskih jezika što sikću i palucanjem šire lomaču.Dječak padne u štalu na ruke i koljena. Sijeno koje je sinoć bilo na tom mjestu već je izgorjelo i sada mu se samo žeravica pricvrljila uz dlanove.Vatra je ovdje bila potpaljena prije nego u sjeni-ku i sada su već gorjele daske i grede.Ništa nije vidio. Dim je ispunio prostor.Anton se baci prema mjestu gdje je zapamtio da se nalazi otvor za izbacivanje stelje iz staje.Nije ga pogodio. Glavom je udario u stup. Što zbog udarca, što zbog vreline i dima, zavrtjelo mu se u glavi i zamalo je izgubio svijest, ali ostao je na nogama.Lupao je o zid tražeći otvor. Kada ga je napokon pogodio vratašca se otvore od udarca. Kroz njih u štalu prokulja svježi zrak što samo još više rasplamsa plamen.Anton se baci kroz otvor i sretno zarije glavu i ruke u kravlji izmet na gnojnici. Odvuče se što dalje od štale propadajući u gnoj, a kada je došao do čvrstog tla, shrva ga kašalj.

Onemoćalo je položio glavu na travu i borio se za dah. Kašalj mu nije dopuštao da udahne. Ždrijelo i utroba su mu bili rasparani oštricama dima.Sjenik iza njegovih leđa bio je sada, i više nego štala, golema buktinja koja je obasjavala cijeli okoliš. Daje tko zašao iza štale lako bi uočio dječaka.Plamena je buktinja sjenika škripanjem priprijetila da će se srušiti, a Anton se još uvijek borio za dah. Prijeteće škripanje ga prisili da se pomakne i on. Plazeći krene prema najbližim stablima šume. Od kiše koja je padala i dalje, na žalost sada preslabo da bi ugasila požar, raskvašena zemlja ljepila se dječaku po cijelom tijelu. Na opečenom licu i nagorenim dlanovima blato je bilo blagotvoran oblog.140141AGfMKRIK12. Anton je zastaoAnton je zastao i na trenutak se osvrnuo prema selu tek na vrhu brda. U sigurnosti šume.Sad je već mogao normalno udahnuti, a opečene ruke podsjećale su ga na kob kojoj je jedva izmakao.Selo se odavde dobro vidjelo. Sve je gorjelo i osvjetljavalo cijelu okolicu. Stupovi plamenih jezika su se dizali visoko ponad sela unatoč kiši koja je rominjala. Odbljesci plamenih jezika bacali su duge, zastrašujuće sjenke što su se kretali ulicom među zapaljenim kućama.Dječak jurne dalje. Saplitao se i padao. Hitro se dizao i mahnito jurio dalje.Tek kada je, hitajući, zašao duboko u šumu i kada se pojavila nedoumica na koju stranu krenuti dalje, dječak se sjeti Svjetlosti i lampe. Bilo mu je žao što je lampu ostavio na sjeniku u vatri. U njoj je njegov prijatelj, Svjetlost, stradao smrću koja je Antonu bila namijenjena.Zastao je i naslonio se na stablo da dođe do daha."Može li svjetlost izgorjeti?" pomisli.- Ne može - odgovori mu Svjetlost.Anton se trgne i ugleda Svjetlost pred sobom. Prepoznao je prijatelja u odbljesku svjetla sa kapljice kiše koja je klizila borovom granom pred njegovim očima. Kapljica se povećavala, a s njom i lice koje se vidjelo u njoj.- Živ si - prošapće dječak.142Kaplj ica j e doklizala niz granu do vrha borove iglice i počela padati prema zemlji. Anton hitro i nehotice podmetne ruku daje zadrži na dlanu, ali tada ugleda odbljesak koji je ostao na vrhu iglice. Odbljesak se počeo povećavati i naskoro je pred Antonom stajao njegov prijatelj u obliku i veličini odraslog čovjeka. Rasvijetlio je sve oko sebe. Milijuni kapljica na drveću uokolo reflektirali su njegovu svjetlost.- Ja sam neuništiv.- Kako si se izvukao iz lampe? Kako si se spasio?- Već sam ti rekao da ne živim u lampi. Nju sam samo odabrao da te ne preplašim svojom pojavom.- Drago mi je da si sa mnom.-1 meni je drago što si me ponio u sebi unatoč paklu koji si upravo iskusio.Anton zastane i odmjeri Svjetlost. U njegovu pogledu se zrcalila zbunjenost i pitanja koja mu padaju na um.- Čuj - reče - može li Tama svijetliti?- Ne može - odgovori Svjetlost.- Kad sam pogledao selo u plamenu, bilo je jako rasvijetljeno. Tko je to svijetlio?- Samo ja mogu svijetliti.

- Ti si svijetlio neljudima dok su palili selo? Ti si svijetlio dok je selo gorjelo? Još uvijek gori, još uvijek svijetliš i tamo? - Anton je strepio od odgovora.- Da - reče Svjetlost upravo ono čega se Anton bojao.-Ugasi se! Gadiš mi se.- Mogu ti objasniti.143AGfMZlatko Krilić-Bježi od mene!Anton ugasi svjetlo u sebi i nastavi juriti šumom. Divlje je bježao gonjen ne samo opasnošću koja mu prijeti od neljudi. Bježao je i od Svjetlosti, od uspomena, od pitanja koja su ga mučila, od sebe. Do ludila gaje dovodila pomisao da od svega toga jedino neljudima možda može umaknuti. Zbog toga je još mahnitije jurio. Znao je da mu to ne može pomoći. Gdje god da se zatekne, sjećanja, pitanja i Svjetlost bit će s njim. Gotovo daje žalio za trenucima kada je strah od neljudi bila njegova jedina popudbina. Upoznavanjem Svjetlosti spoznao je i pitanja na koja ne može dokučiti odgovore, probudila su se i sjećanja.Svuda oko sebe, kamo god bi u trku pogledao, vidio je sićušne odbljeske svjetla. Okruživali su ga bez obzira kojom je brzinom jurio.Naglo je stao. Svjestan da ne može pobjeći zgrčio je šake i stisnuo vjeđe. Leđa su mu podrhtavala u naletima snažnih grčeva.Divlji, potpuno životinjski krik odvalio mu se iz prsa. Šuma je odjekivala njegovim krikom, a jeka ga je vraćala nekoliko puta.- Dobro - izusti Anton - objasni mi.Stajao je nepomično dok mu se kiša slijevala niz lice. Polako je popuštao grč koji mu je do boli stiskao vjeđe. Dječak se zagledao u svjetleću točku što je kao krijesnica lebdjela pred njim.- Pokušat ću iako nije lako - reče Svjetlost.- Prvo mi nešto reci. -Reći ću ti.- Ti si svijetlio i kad je moja kuća gorjela?144KRIK- Jesam.- Sad mi to objasni, molim te.- Ja nikada ništa nisam paležom uništio, ali kada god nešto gori ja svijetlim. Neka se vidi. Možda i svjetlo paleži nekoga prosvijetli. Nije svako zlo, zlo samo po sebi. Niti jedno biće tmine nije lišeno nade da će biti prosvijetljeno.- Budi malo jasniji - prekine ga Anton.- Rekao sam ti da neće biti lako. Pokušat ću ti objasniti na drugi način. Da, svijetlio sam kada je gorio tvoj dom, ali svijetlio sam i kada je gorio jedan od najvrednijih i meni najdražih domova svjetlosti koji je ikada postojao. Rekao sam ti da sam pomagao i bio uz svakog pisca koji je nešto stvarao. Onda možeš zamisliti koliko sam volio dom u kome je bilo prikupljeno više od pola milijuna i mojih djela. Svi rukom ispisani na smotuljcima papira. Uz svaki od tih smo-tuljaka bio sam kada je nastajao. Bili su prikupljeni u Aleksandrijsku biblioteku, hram svih znanja, kako su je ljudi zvali. Sve se to dogodilo davno, davno. Kada su sile mraka zapalile Biblioteku, ja sam svijetlio. Do neba sam digao svijetleći stup da se vidi što je učinjeno. Uz plamen sam po zadnji put čitao te dokaze čovječje pripadnosti svjetlu. Sve je izgorjelo. Tekstovi su za ljude izgubljeni. Ostali su samo u mom pamćenju.- Nisi mogao to spriječiti?

- Pokušao sam. Pokušao sam prosvijetliti potpaljivače da to ne učine. Ukazati im kolika je to šteta za čovječanstvo, ali nisam uspio. Neke sam uspio zaustaviti, ali neki su već bili potpuno obnevidjeli od mržnje prema svemu njima stranom.145ACMfMZlatko Krilić- Zar ne postoji mogućnost borbe protiv njih?- Postoji, vrlo brzo ćeš je upoznati. Brže nego što se nadaš pružit će ti se prilika za pravu borbu, najtežu. Mislim da si spreman i da ćeš pobijediti.- Kako? Protiv tih vampira? - Anton poželi oštro sječivo i snažnu ruku kojom bi rezao sve oko sebe.- Tama se ne može rezati - odgovori Svjetlost na njegove misli. - Mraku u sebi se valjaš suprotstaviti svjetlom.- Ne mislim na mrak u sebi, nego na mrak neljudi.- Nema razlike. To je isti mrak.- Koliko god ja bio čist i pripadao svjetlu, oni će i dalje iz svog mraka činiti zla.- Da, hoće. To je njihova tragedija.- Ali ja želim spasiti svoj život.- Možeš ga spasiti jedino tako da se prikloniš svjetlu. Potpuno, bez ostataka mrvica mraka. Tek kada pobijediš tamu u sebi, možeš se boriti protiv bića tame.Dječak zausti u pokušaju da mu objasni kako ga zanima mnogo konkretnija borba protiv zla, ali ne izusti ništa.Zaustavi ga sjenka koja se pomaknula u šumi.- Netko je tamo - prošapće.- Jest. -Tko.- Tvoji progonitelji.- Znao si da dolaze - uspaničio se Anton.- Jesam. Privukao ih je tvoj krik.146 ^KRIK- Zašto me nisi upozorio - osvrtao se panično tražeći mjesto gdje da se sakrije.- Zato što vjerujem da si spreman za izbavljenje. Spreman si da im se suprotstaviš na moj način.- Gdje da se sakrijem? Kamo da bježim? -Nemoj bježati. Opkolili šute.- Izdajnice - prosikće Anton i jurne u suprotnom smjeru od onog gdje je ugledao sjenku.147AGfMKRIK13. Eno ga!- Eno ga! - čuo je povik iza sebe. Jurio je u nadi da ga neće sustići.- Gdje je? - povik je dolazio upravo iz smjera kamo je dječak hitao. Anton zato skrene u stranu.I od tamo ga dočeka povik.Progonitelji su znali daje negdje između njih i sada su se naslađivali njegovim strahom. On je sumanuto jurio čas u jednom čas u drugom pravcu. Nije još ugledao njihova lica, ali je čuo glasove i smijeh sa svih strana oko sebe. Poigravali su se s njim svjesni da im više ne može pobjeći. Zbog toga mu nisu prilazili. Željeli su da što duže trpi muke jezivog straha i svijesti kakav mu se kraj primakao. Hranili su se tim strahom.U paničnoj jurnjavi Anton se saplete o grm i glavom naprijed pade u mokru rupu iza grma. Brzo se ispravi i zavuče se u rupu tako da ga se jedva vidjelo.

Tik iznad njegove glave stvori se Svjetlost.- Nemoj se skrivati u mračnim rupama - reče mu - oni su bića mraka. Prvo će tražiti po mračnim rupama.Anton se ščućurio u zaklonu.- Vjeruj mi i spasit ćeš se.- Gdje da se sakrijem?- Izađi iz mraka i sakrij se u svjetlost. Bića mraka je ne vide. Neće ni tebe, ako si potpuno skriven u svjetlo.Anton gaje zdvojno gledao. Nije bilo mnogo vremena za odlučivanje. Još nisu krenuli prema njemu. Znao je po tome što se još uvijek dovikuju i smiju. Kada krenu, zašutjet će. Tišinom počinje njihov krvavi pir.- Vjeruj mi i vjeruj u mene - ispružena ruka Svjetlosti pozivala je Antona da iziđe iz skrovišta.- Nemaš što izgubiti - reče Svjetlost - ovdje će te sigurno pronaći.Anton se izvuče iz jame i krene za Svjetlošću do čistine među drvećem.- Tako. Sakrij se u moju svjetlost. Moraš iz sebe izbaciti svaki trag mraka. Bića mraka će ga uočiti ostane li i najmanje. Očistiš li se, ne mogu te vidjeti. Izbaci iz sebe mržnju i želju za osvetom. Ostavi samo želju za životom i ljubav.Anton je stajao potpuno nezaštićen na čistini dok gaje umivala kiša i slušao smijeh neljudi oko sebe. Ruke su mu se tresle i on potraži nešto čvrsto što će držati kao obranu. Jednom je rukom napipao nož u džepu. Istodobno je drugom rukom napipao lončić u kojem je bilo jaje sa zgarišta iz poharanog sela. Ne razmišljajući zašto tako čini izvadio je jaje. Sklopio je oči i mislio o tome kako će iz tog jajeta iz pepela uskrsnuti novi život. Novi će život oživjeti poharano selo.- Dobro si oružje izabrao - reče Svjetlost - da si uzeo nož ja ti ne bih mogao pomoći.Neljudi su utihnuli.Krenuli su.Dječak pogleda u Svjetlost.- Budi spokojan - reče Svjetlost - ne mogu ti niš-148149AGfMZla tko Krilićta. Ti više ne pripadaš njihovom svijetu. Oni te ne mogu vidjeti.Čuo ih je kako prilaze. Iako je imao otvorene oči ništa nije vidio jer se iz svjetla u tamu ne vidi."Iz mraka se svjetlo vidi" - pomisli i obuze ga sumnja.- Ne sumnjaj - ukori ga glas Svjetlosti - vjeruj. Posumnjaš li postaješ vidljiv.Anton se prisili da misli o novom životu.Neljudi su sada već bili toliko blizu da su ga skoro doticali. To što ga još uvijek nisu dohvatili učvrsti dječaka u vjeri i on postade za njih zauvijek neuhva-tiv, nevidljiv.Čuo ih je kako pretražuju okolicu. Kako zaviruju u rupu iza grma.- Gdje li se zavukao? - govorio je nečovjek toliko blizu Antonu daje ovaj osjećao njegov zadah iz usta.Počeli su bijesno psovati. Režati. Njihove koljačke prijetnje sledile bi mu krv da se nije osjećao zaštićenim. Sada je napokon shvaćao riječi Svjetlosti kada je govorio o tome daje zlo što čine bića mraka dio njihove muke, njihova tragedija.Njegova osveta je bila u tome da ih više ne mrzi. Uvijek će se boriti protiv njih, ali ne na njihov način.Anton se sjeti riječi Svjetlosti pri prvom susretu:"Postati njihovom žrtvom manje je strašno nego postati njima nalik."

Onda to nije razumio jer im je postajao sve sličniji. Sada je razumio.Bića mraka su ga i dalje tražila. U glasovima koji su psovali zrcalio se njihov bijes zbog izgubljene lovine.150KRIKS prvim zrakama zore do Antonovih ušiju dopru i drugačiji glasovi. Glasovi koji su izazvali nemir, pa strah među neljudima i oni se stadoše povlačiti dublje u šumu. Odakle su i došli.Iza vrhova brda obraslih šumom, iako je još uvijek padala kiša, izvirilo je sunce. Ono je iznijelo na vidjelo oveću grupu ljudi koji su dolazili prema Antonu. Donosili su mu spas iako je on već bio spašen.Dok je on gledao dugu koja se razigrala preko cijelog neba, ljudi su zbunjeno gledali dječaka koji nepomično stoji na kiši usred opasne šume i drži jaje uruči.Jedan od ljudi skine kabanicu i ogrne ga.Anton se nije ni pomakao.- Sve će biti u redu, sine - čovjek ga zagrli - spašen si.- Znam - reče dj ečak.151Odjeven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću ogrnut kao plaštem!Biblija, Psalam 104,2Ujesen 1992.O AUTORUZlatko Krilić rođenje u Osijeku 1955. godine. Živi u Zagrebu. Do sada obj avio knj ige:PRVI SUDAR, zbirka pričaČUDNOVATA ISTINA, romanPOČETAK PLOVIDBE, pripovijetkeVELIKI ZAVODNIK, zbirka pričaZABRANJENA VRATA, romanŽIVI PIJESAK, romanZAGONETNO PISMO, romanKAZALIŠTE LUTAKA I DRUGI IGROKAZI,zbirka igrokazaJAJE, pripovijetkaHOD, igrokazZLATNO SRCE NIKOLINO, pripovijetkaKRILATELUTKE, zbirka igrokazaPRIPOVIJETKE, izbor pričaŠALJIVE PRIČE I PRIČE BEZ ŠALE, pričeDobitnik više nagrada među kojima nagrade Ivana Brlić-Mažuranić i Grigor Vitez. Igrokazi i drame izvođeni su na mnogim pozornicama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Djela su mu prevođena na češki, poljski, slovenski, makedonski, esperanto i talijanski jezik.Osim spomenutog piše i za televiziju, radio i film.Književnošću se bavi profesionalno.- \155BibliotekaTHECA CROATICAZlatko Krilić KRIKNakladnikAGM, Mihanovićeva 28, ZagrebZa nakladnika BOŽE ČOVIĆ

Dizajn biblioteke STUDIO DOGANDizajn naslovnice ZRINKA PENAVA

KGZGradska knjižnica010187057Fotografija na hrptu OGNJEN ALUJEVICGrafički urednik i priprema ANTE MATIĆTisakBIROTISAK, d.o.o. Vrandučka 44, ZagrebISBN 953-174-127-1© Zlatko Krilić, Zagreb, 2001.