PREDGOVOR

Ovaj je dnevnik pisan kriomice u logoru Srijemska Mitrovica. Uz sve pretrese, koje je vojska često obavljala, olovka sam uspio sakriti, a pisao sam na papiru od kutija cigareta i čoko lade. Dnevnik sam skrivao u madracu na kojem sam ležao, i uz sve pretrese, vojnici ga nisu našli.

Kad sam 27. ožujka 1992. godine prozvan za razmjenu, sve papiriće, na kojima sam pisao dnevnik, sakrio sam u civilne hlače, a na te hlače navukao još jedne i u džepove stavio raznih papira. Karte sam stavio u donje rublje. Kad su me pretresli, našli su u gornjim hlačama samo prazne papiriće, a dnevnik je ostao skriven u donjim hlačama. Nadao sam se da nitko neće pomisliti da na sebi imam dvoje hlače i to je uspjelo. Rizik i opasnost su bili jakoveliki, ali ja sam pokušao i uspio. Sada mije zbog toga drago.

Autor

5

DNEVNIK

logoraša u Srijemskoj Mitrovici pisan za dane koje je proveo u logoru. Pisao je kriomice i uspio ga iznijeti iz logora poslije 130 dana provedenih u Srijemskoj Mitrovici.

PONEDJELJAK, 18. STUDENO G 1991.Došao je dan da se Vukovar i Mitnica moraju predati. S

neprijateljskom stranom je dogovoreno da se nakon predaje s nama postupa kao s ratnim zarobljenicima, a civile oslobodi. Nas oko 190 predalo se u 15,30 sati vojsci. Odmah su nas potovarili u kamione, odvezli na Ovčaru i smjestili u jedan hangar, gdje nas je čuvala vojska. Imali smo toliko prostora daj e nas 190 moglo samo stajati. Pod je bio od betona, a na prozorima nije bilo stakala, pa je bilo jako hladno. Upozorili su nas da s čuvarima ne smijemo razgovarati niti smijemo napraviti bilo kakvu sumnjivu gestu, jer će u pro tivnom čuvari pucati u nas.

Sati prolaze polako. Nitko ne spava, a mnogi se boje da će nas oni pobiti. Čuva nas oko pedeset stražara, s puškama uperenim u nas, koji se smjenjuju svaka dva sata. Oko hangara hodaju četni ci, dovikuju nam i prijete da će nas poklati.

Oko ponoći u hangar ulazi šest ili sedam četnika, vade kamei govore kako će nas klati. Svi u strahu i neizvjenosti gledamo što će se dogoditi, a u jednom trenutku ulazi major JNA i izgoni četnike. Vojnicima, koji su sve pasivno promatrali, naređuje da više ne smiju pustiti četnike u hangar. Oko dva sata iza ponoći daju nam vode, a na jedno mjesto su bacili slame na koju možemo mokriti, ali sve pod budnim okom vojske, koja je na sve spremna. U hangaru smo proveli cijelu noć.

UTORAK, 19. STUDENOG 1991.U osam sati dolaze autobusi koji će nas odvesti u Srijemsku

Mitrovicu. Prolazimo kroz Tovarnik u kojem vidimo jak o puno vojske. Na mnogim kućama primjećujemo bijele trake kojima su

7

8 9

obilježene nesrpske kuće. U Sidu smo stali. Prema autobusima trče civili, mašu noževima, vilama, motikama, viču, psuju, prijete. Ne smijemo gledati u njih niti govoriti, jer je trojici vojnika, koji su u autobusu, naređeno da ubiju svakog onoga »koji samo zine«.

Napokon u Mitrovici. Poredali su nas na nogometnom igralištu i snimaju nas kamerom, a poslije toga nas vode u nekakvu dvoranu i pretresaju. U dvorani su policajci počeli tući neke ljude. Kad su nas pretresli, krenuli smo prema ćeliji, ali smo morali proći kroz dvored policajaca, koji su nas tukli pendrecima. Svi smo utjerani u jednu ćeliju, a vrata su zaključali izvana. U ćeliji se nalazilo 80 metalnih kreveta bez madraca, tako da su mnogi spavali

iw HA mrr FIPABAE«"* MM-rn* Ocuet^amum B/«VMip» #y*xo w*ip» « ycupawty wopywuw e m n m m M

IHCM

S//&a 7. Predaja branitelja Vukovara na Mitnici (autor dnevnika označen strijelicom).

na stolicama i stolu. Ja sam spavao na stolici. Oko 22 sata svatko jc dobio dvopek i pola nareska iz konzerve.

SRIJEDA, 20. STUDENO G 1991.Ujutro smo dobili krišku kruha namazanu pekmezom. Počela

su ispistivanja. Odvode i mene. Traže uobičajene podatke, a zatim žele da pričam što sam radio u Vukovaru. Pitanja su glupa, a mojim odgovorima ne vjeruju. Kapetan prve klase počinje me tući kako bih priznao koliko ljudi sam ubio i zaklao. Ispitivali su me četiri sata i povremeno tukli, ali sam i nakon svega ostao pri prvotnoj izjavi da nikoga nisam ubio i zaklao.

Za ručak (isto tako i za večeru) dobili smo krišku kruha i žlicu juhe. Ispitivanja traju cijeli dan i svi koji su ih prošli, dobili su batine. Poslije podne dovode jo š dvadeset zarobljenika, koji pričaju da ima još oko 180 ljudi iz Vukovara, a da su u Vukovaru četnici neke ljude izdvojili i pobili.

ČETVRTAK, 21 . STUDENO G 1991.U ćeliji je velika neizvjesnost što će se dogoditi slijedećih

dana. I sam sam pritisnut tom neizvjesnošću, ali najviše želim da nas manje tuku i da samo malo poboljšaju hranu. Cijeli dan traje ispitivanje i opet tuku. Jako sam umoran, jer već treći dan spavam na stolici.

Oko 18 sati u ćeliju (spavaonicu, kako smo je još zvali) ulazi jedan pukovnik i naređuje da ga pozorno slušamo. Kao da mi smi jem o bez naredbe progovoriti ijednu riječ. Pukovnik tvrdi daj e tele faksom dobio podatke iz Beograda o snagama JNA kod Vukovara,0 broju poginulih pripadnika JNA, teritorijalne obrane i četnika. Slista papira čita da je u akcijama kod Vukovara učestvovalo oko100000 vojnika, a daj e poginulo oko 15400. Počinje vikati, psovati1 vrijeđati nas: »Tko je pobio naše vojnike? Samo da još jednoga čujem da nitko nikoga nije ubio, vjerujte mi da nitko živ neće izaći iz ovoga zatvora.« Nakon pukovnikova odlaska, počeli smo raspravljati o njegovim riječima. Vidim da su svi sretni što se dogodilo to što je pričao pukovnik.

1110

PETAK, 22. STUDENO G 1991.Ujutro odvode iz ćelije 50 ljudi, a da ne znamo kuda.

Pretpostavljamo u drugu ćeliju. Vrijeme protiče jako sporo, napose zato što ne znamo kako ga organizirati i skratiti. Nitko nem a ni sat ni tranzistor. Već treću noć spavam na stolici.

SUBOTA, 23. STUDENOG 1991.Od osam do devetnaest sati traju ispitivanja. Većinu tuku.

Strah se uvukao u sve nas. Koliko ćemo izdržati pod batinama i s ovako lošom hranom? Danas su nam dali deke, madrace i sapun. Netko je u šali rekao da ćemo vjerojatno ostati malo duže.

Vrijeme i dalje prolazi sporo. Dogovaramo se kako zaštititi jedni druge na ispitivanjima? Moramo što više lagati i braniti se. Manje me je strah i pokušavam ne razmišljati što će biti sutra. Stalno se pitam: kako je Vukovar mogao pasti? Svi smo bili sigurni da ga možemo obraniti i da ćemo ga obraniti, a sada se sve slomi lo.

NEDJELJA, 24. STUDENOG 1991.Od toaletnog papira napravili smo karte i šah, pa nam dan

prolazi brže. Počinje privikavanje na zatvorski život. Moram o nekako osmisliti svakodnevicu i zabaviti se, da bismo lakše preživ jeli ovu patničku sumornost i monotoniju.

Mnoge i nadalje odvode na ispitivanje (mene danas nisu ispi tivali). Svakoga pitaju ista glupa pitanja: čime je bio naoružan i koliko je ubio pripadnika JNA. Ispitivačima nikako nije jasno kako smo mogli izdržati 100 dana s tako malo ljudi i oružja. Oni nisu i ne mogu biti svjesni naše moralne snage u obrani Vukovara. Ja se opet pitam: kako je Vukovar mogao pasti?

PONEDJELJAK, 25. STUDENO G 1991.Vrijeme prolazi sporo, a dosada navodi ljude da o svemu i

svačemu razmišljaju. Neki su uplašeni od tih raznoraznih priča, jer počinju vjerovati u njihovu istinitost. Govori se da nećemo biti

razmijenjeni, nego će nas odvesti u srpske rudnike na rad. Pojedinci govore da će nas poslati s praznim puškama na naše u Hrvatskoj, prema Nuštru, pa će nas naši sami pobiti, misleći da smo JNA. Ne znam zašto, ali mislim da tako neće biti.

UTORAK, 26. STUDENO G 1991.Danas sam opet bio na ispitivanju. Ispitivao me neki major,

postavljajući upravo glupa pitanja, ali sam govorio sve ono što sam rekao prvi put. Nakon dva sata ispitivanja, odvode me stražari i na hodniku me počinju tući. Kad su me dobro istukli, vratili su me u ćeliju.

SRIJEDA, 27. STUDENO G 1991.Ujutro me opet vode na ispitivanje kod jednog kapetana, koji

me je udario pet-šest puta pendrekom. Morao sam napisati sve što sam radio od moga dolaska u policiju do pada (oni govore oslobođenja) Vukovara. Tražio je da napišem svaku sitnicu koje se sjetim. Kako nisam navikao na pisanje, napisao sam samo nekoliko rečenica. Kapetan je samo pogledao i sve poderao, a zatim zahtije vao da opišem sve detalje kojih se sjećam o borbama u Vukovaru. Napisao sam sedam stranica »trgovačkog papira«. Imao je što čitati, ako je to čitao, ali mislim da iz napisanoga nije mogao ništa zaključiti. Pustio me tek poslije ručka.

ČETVRTAK, 28. STUDENOG 1991.Dan prolazi uobičajeno. Predvečer nas pojedinačno snimaju,

a svaki daje izjavu o sebi i svome radu, koja glasi ovako: »Ja, Šarić Zlatko, rođen 22. III. 1963. godine, u mjestu Vinkovci, po nacional nosti Hrvat, državljanin Republike Hrvatske, kao pripadnik aktivnog sastava policije sudjelovao sam u obrani Vukovara na položaju Dudik, jedinica Mitnica. Sudjelovao sam u oružanom ratu«.

Od svih nas »najopasniji« je bio Zika, koji se snimatelju JNAnije ustručavao reći: »Ja, Stojković Veselin, otac Milutin, po

12

nacionalnosti Srbin, državljanin Republike Hrvatske ...« itd. Zapovjednik JN A mu je rekao:

»Sto ti, brate Srbine, radiš među ustašama?«, a Žika mu je kao iz topa odgovorio:

»Nisu meni ustaše razrušili kuću, već vi koji ste napadaliVukovar.«

»Ti si izdajica srpskog naroda i u zatvoru će ti biti gore nego ustašama«, odgovorio mu je zapovjednik. Žika se samo cinično nasmijao. Nakon povratka u ćeliju, divili smo se Žiki i njegovoj hrabrosti. Svaka mu čast! Bio je s nama od prvoga dana na položa jim a i otvoreno govorio protiv JN A i četnika. U jednoj razmjeni ipak je napustio zatvor u Mitrovici i sada živi u Republici Hrvatskoj.

PETAK, 29. STUDENO G 1991.Danas sam se prvi put nasmijao. Slavko Frančić je napravio

cigaretu od toaletnog papira i metle. Kad je zapalio, cigareta je odmah planula i izgorila, a Slavko je uspio povući dva dima, koji su ga ošamutili. On je vidio kako Žika mota cigaretu od toaletnog papira i metle, ali je Žika cigaretu pravio od trave iz madraca, koju bi nakvasio vodom, a metlu bi isjeckao na sitne komadiće i pomi ješao s mokrom travom. Žiki je važno da se dimi, jer cigareta je vrlo jak a i opojna, pa rijetki u ćeliji probaju takvu cigaretu.

Poslije ručka donijeli su nam stare vojničke uniforme da ih obučemo, a svoju odjeću smo stavili u vrećice. Pojedince su danas jak o tukli.

SUBOTA, 30. STUDENOG 1991.Kartamo sve do 17 sati, a onda dolazi vojska. Prozivaju neke

od nas i odvode u drugu ćeliju u kojoj su civili. Ova je ćelija lošija od prethodne i mala, pa se jedva možemo po njoj kretati, a nema ni stola ni stolica.

Mnoge u ćeliji, koji su se predali kao civili, poznajem izVukovara. Pričaju mi daj e JNA odvojila sve muškarce starije od 14

godina i zatvorila ih u zatvor. Tako su nas prevarili, jer su nam na pregovorima obećali da će sve naoružane vojnike zatvoriti kao ratne zarobljenike po Ženevskoj konvenciji, a civile pustiti na slo bodni dio Hrvatske. Razočaran sam što smo im povjerovali, a oni su nas izigrali.

Prilazi mi jedan zatvorenik i kaže daj e iz Komletinaca. Zovese Ante Špar, a zarobili su ga u proboju. Upozorava me da budem oprezan, jer je vrlo vjerojatno da medu nas ima ubačenih doušnika.

Ćelija je mala, a spavamo na podu od parketa. Petorica ljudi dijele po dva madraca, koji su danju složeni uza zid, a uvečer ih raširimo po cijeloj ćeliji, pa je nemoguće hodati. Oni koji se po noći moraju dizati, hodaju oprezno, da ne bi na nekoga nagazili.

NEDJELJA, 1. PROSINC A 1991.Dan je strahovito dug. Najviše ležim ili se kartam. Toliko je

malo prostora, da je teško otići do WC-a. Jedemo sjedeći na podu. Pričaju da se pregovara o razmjeni zarobljenika.

PONEDJELJAK, 2. PROSINC A 1991.Danas su poslije podne došli predstavnici Crvenog križa i sve

nas popisali.Mi koji smo u ovu ćeliju došli 30. studenog tvrdimo da smo

upisani na spisak Međunarodnog Crvenog križa još na Mitnici, pri likom predaje. Predstavnici Crvenog križa provjeravaju spiskove i tvrde da nas nema na popisima. Svi smo iznenađeni, jer smo pre vareni i JNA nas stalno vara. Govorimo im da smo bili u paviljonu1, ćelija 2/3 i da u toj ćeliji ima još 200 zatvorenika koji su se predali na Mitnici. Govorim o pojedina imena i prezimen a zatvorenika, ali nam ljudi iz Crvenog križa kažu da tih ljudi nema na popisima. Obećali su da će provjeriti u paviljonu 1. Vratili su sc nakon dva sata i rekli da u paviljonu 1 nem a nikoga. Opet prijevara.

Kad su otišli, bili smo sretni što smo napokon na nekom spisku koji je obećavao jednoga dana razmjenu zarobljenika.

UTORAK, 3. PROSINC A 1991.Danas su nas opet posjetili predstavnici međunarodnog

Crvenog križa i omogućili nam da se javimo svojim kućama. Pišemo poruke. Da li će ih naši dobiti? Pričamo međusobno da će nas možda brzo osloboditi.

Već tri dana nemamo cigareta.

SRIJEDA, 4. PROSINC A 1991.Poslije ručka me odvode na ispitivanje kod nekog pukovni

ka. Pitanja su ista kao i na svim ispitivanjima, a ja nastojim davati odgovore kao na svim prethodnim ispitivanjima. Ispitivao me oko dva sata, a tijekom razgovora ponudio mi je kavu i cigaretu, što sam prihvatio.

Pukovnik je bio vrlo razborit čovjek, što me iznenadilo.Pričao mi je da su oni u Vukovaru imali velike gubitke i čudio se braniteljima Vukovara, koji su tako dugo branili grad s vrlo malo ljudi i oružja. Prema zamislima vojnih stratega, Vukovar je morao pasti za nekoliko dana. Ja sam mu otvoreno kazao da su sami krivi za svoj neuspjeh, jer su uporno htjeli pješadijom prodrijeti na nekoj od naših linija. Da su odjednom udarili na sve naše obrambene li nije, tko zna da li bismo se mi uspjeli obraniti i tako dugo održati? Pukovnik me pozorno slušao i rekao da su za njihov neuspjeh kriva i javna glasila u Srbiji, koja su uporno pisala da se u Vukovaru bore ustaški fanatici koji idu na metak, pa su časnici bili oprezni. Očitoje želio prikriti njihovu nesposobnost i opravdati velike gubitke.Rekao je da je ovo njihova sramotna pobjeda i da se sve te strahote, koje su se dogodile u Vukovaru, nisu trebale dogoditi. Smatrao je da su Hrvati najveći krivci za ovaj rat, zato što su se pobunili pro tiv JNA. Ja sam se tijekom razgovora oslobodio straha, pa sam ga pitao da li je Vukovar u Srbiji ili Hrvatskoj? Mi smo samo branili svoj grad i nismo nikoga napadali. Rekao mi je da ja imam svoje mišljenje, a on svoje, a tko je od nas dvojice u pravu, pokazat će budućnost. S njime sam se zaista napričao.

Začudo, danas nisam dobio batina.

16 17

ČETVRTAK, 5. PROSINC A 1991.Oko deset sati pustili su 68 žena i djecu mladu od 16 godina

te muškarce starije od 60 godina. Svi smo time zadovoljni. Neka idu iz ove bijede i neka im je sretno. Nadamo se da ćemo i mi otići jednog dana.

PETAK, 6. PROSINCA 1991.

Hrana je jak o loša: kruh i malo nekakve neukusne juhe. Hranu vojska uvijek donosi u ćeliju a mi je međusobno dijelimo. Donose namjerno malo, misleći da ćemo se međusobno posvađati i potući. Svjesni smo toga i nastojimo hranu pravedno podijeliti. Još se nikada nije dogodilo ništa ružno pri podjeli jela.

Poslije ručka su nas ponovno snimali, a tijekom dana su vršili ispitivanja.

SUBOTA , 7. PROSINC A 1991.

Danas su samo dvojica iz naše ćelije bila na ispitivanju, a dobili su i batina. Poslije ručka pustili su preko razglasa vijesti, pa smo čuli za deblokadu mosta kod Bos. Broda i za mogućnost raz mjene ratnih zarobljenika. Jedan je časnik rekao da će 23 . prosinca biti razmijenjena dvadeset i dva čovjeka. Ipak će razmjene početi i to nam daje nadu da ćemo izaći odavde.

NEDJELJA, 8. PROSINCA 1991.Danas su u dvanaest sati odveli doktora Njavra i bolničko

osoblje. Nitko ne zna kamo. Poslije ručka doveli su dvojicu vuko- varskih boraca koji su do sada bili u niskom zatvoru. Kažu da u Nišu ima oko 300 branitelja Vukovara.

Čuli smo da bi Europska zajednica trebala priznati Hrvatsku. Ta vijest sve nas je obradovala.

PONEDJELJAK, 9. PROSINC A 1991.Prošle sam noći slabo spavao. Misli su mi stalno bile u

Vukovaru. Bože, da li smo mogli pobijediti i obraniti Vukovar? Da li su toliki poginuli uzalud? Stalno vidim slike strašnih zbivanja u Vukovaru. Koliko smo samo četnika izbacili iz borbe, koliko tenkova i transportera uništili, srušili aviona, a nismo uspjeli obra niti Vukovar? Kad se prisjetim sve one djece, žena, staraca, nemoćnih, ranjenika, suze mi podu na oči. Gdje li su oni ranjenici koji su ostali u bolnici? Da li su živi? Mnogo je onih koje sam po znavao, a o njima jo š ništa nisam saznao. Puno je ljudi ostalo u»Borovo Komercu«. Da li su živi?

Najčešće sam mislio na Damira Zivkovića i Tihomira Trajića koji su ranjeni ostali u bolnici. Od prvoga dana obojica su bili sa mnom na položaju, sve dok nisu bili ranjeni. Početkom studenoga posjetio sam ih u bolnici i rekao im da bi bilo najbolje da idu sa mno m na Mitnicu. Nisu htjeli, jer im je bilo obećano da će ih pre baciti u »Borovo Kornere«, gdje su im bili roditelji. Da sam 16. stu denoga znao da će četnici uskoro zauzeti središte grada, sigurno bih otišao po njih. Obojicu sam volio kao braću i zato molim Boga da ih vidim žive.

Zaspao sam tek pred zoru.Pred večer su doveli dvojicu vukovarskih branitelja koji su

bili u nekom beogradskom zatvoru. Saznajemo da i tamo ima naših.

UTORAK, 10. PROSINC A 1991.Dan iščekivanja razmjene, ali nemamo nikakvih vijesti o

tome koliko ljudi će pustiti i koga. Tek u 16 sati puštaju radio i slušamo vijesti. Saznajemo da se vrši razmjena. Neki iz moje ćeli je su također pušteni. Nadamo se da bi razmjena mo^la biti uskoro i za nas.

Po cijeli dan traju ispitivanja. Mnoge tuku.

SRIJEDA, 11. PROSINCA 1991.Dan prolazi uobičajeno. Oko 10 sati dolazi jedan major i

govori da za nas koji smo ostali razmjene neće biti, jer nas 1 Irvalska neće i ne treba. Priča nam da bismo trebali pisati peticiju da nas

1918

Hrvatska primi. Nisam za to i neću ništa potpisati, je r njihovim pričama više ne vjerujem.

ČETVRTAK, 12. PROSINC A 1991.Ipak se peticija počinje potpisivati, ali jedan zatvorenik i ja

na to ne pristajemo. Svi ostali iz ćelije su potpisali. Od nas 900 peticiju je potpisalo 790 ljudi i ona je navodno poslana u Hrvatsku.

Samo Bog zna kada ćemo biti razmijenjeni. Sada je naj važnije sačuvati živce, jer razmjena će sigurno biti. Pokušavam što manje misliti o ženi i djeci, dobroj hrani i slobodnom civilnom načinu života, jer onda me obuzme tuga, ali čovjek mora i o tome razmišljati.

PETAK, 13. PROSINC A 1991.

Budim se nervozan i sve sam nemirniji što nemam nikakvih informacija, a pun o toga me zanima. Poslije ručka zovu me na ispi tivanje. Bio sam tamo oko tri sata i od jednog kapetana dobio jebačkih batina. Kad sam se vratio u ćeliju, odmah sam sav iscr pljen legao, ali po danu se ne može spavati, jer vojska dnevno ulazi u ćeliju i po trideset puta da bi odvodili na ispitivanja, a tri puta donose hranu. Kad god uđu, obavezno moramo ustati i glavu dolje, ruke na leđa. Ne možeš se odmoriti ni jedan sat. Hrane je malo i jak o je loša.

SUBOTA, 14. PROSINCA 1991.Dan prolazi uobičajeno. Ubijamo dosadu igrajući šah i karte.

Osjećam da sam jako omršavio, a kad imam cigareta, puno pušim. Nemam o nikakvih informacija o razmjeni, pa nas hvata depresija od pomisli da bismo ovdje mogli dočekati kraj godine.

NEDJELJA, 15. PROSINC A 1991.Danas nisu nikoga ispitivali. O razmjeni nema nikakvih

vijesti. Sutra bi EZ trebala priznati Hrvatsku i svi se nadamo da hoće. Vjerujemo da bi to doprinijelo našem bržem oslobađanju, a svi očekujemo da će to biti oko 23 . prosinca.

PONEDJELJAK , 16. PROSINC A 1991.Danas opet ispituju i svi koji se vrate dolaze pretučeni. Sve

me boli od ležanja, a kako i ne bi, kad nas u ćeliji ima 68, a ćelija je veličine 6x12 m tako da smo stiješnjeni.

UTORAK, 17. PROSINC A 1991.Dan počinje i protiče uobičajeno, bez nekih većih promjena.

Radio nisu puštali, tako da ne znamo da li je Hrvatska priznata. Pojedine ljude šalju u samicu, a oko 19 sati dolaze i popisuju sve ranjene u ćeliji. Da li to znači da bi mogli biti pušteni svi ranjenici? Nitko ne zna, ali se svi nadaju.

SRIJEDA, 18. PROSINC A 1991.Nakon ručka prvi put nas, od kada smo ovdje, izvode na

šetnju. Napokon na čistom zraku poslije mjesec dana ćelije, ali samo pet minuta. Čovjek zaboravi kako se hoda. Vani je jak o hlad no, iako nema snijega. U 15 sati puštaju vijesti i zadovoljni smo što Hrvatsku mogu priznati svi koji hoće. O razmjeni nisu ništa govo rili, a jeda n stražar je rekao nekome, tko je išao na ispitivanje, da bi razmjena trebala biti u petak i ja vjerujem da bismo trebali bili pušteni prije Božića. Pokušavam biti što mirniji i ne misliti puno na ženu, djecu i svoje. Ne znam ništa o njima, ali se nadam da je sve u redu. Jedva i ovo izdržavam, a kad bih izgubio i nekoga od njih, ne znam da li bih izdržao.

ČETVRTAK, 19. PROSINCA 1991.Dan počinje iznenađenjem. Po prvi put nam daju dvije kriške

kruha i čaj za doručak. Što to znači, vidjet ćemo? Ili nas spremaju za duži boravak ili će doći Crveni križ?

PETAK, 20. PROSINC A 1991.Sve više gubim nadu da ćemo biti razmijenjeni do Božića.

Ok o četiri sata dolaze po mene i vode me na ispitivanje. Ista pitan ja, isti odgovori, ali sam prošao bez batina.

SUBOTA, 21 . PROSINCA 1991.Danas puštaju oko 50 ljudi, ali su svi Srbi i idu za Srbiju.

Znači da to nije razmjena ili će proturiti pravoslavce za razmjenu u Hrvatsku? Tk o zna? Ostatak dana prolazi uobičajeno po režimu JNA.

NEDJELJA, 22. PROSINCA 1991.Večeras su doveli zatvorenike iz logora u Stajićevu i

Begejcima, koji su bili zarobljeni u Borovu Naselju. Sa zatvorenici ma je moj dobar prijatelj Zoran Siploši. Priča mi kako su u Stajićevu i Begejcima spavali u štali, a vojnici su ih svaki dan tukli. Zoran mi priča da su bili jako maltretirani i da se s njima postupa lo gore nego sa životinjama. Zoran je sav modar od batina i ostav ljam ga na miru da se odmori koliko je to moguće.

Sa Zoranom je došao i Nikola Cibarić. Priča mi o strahotama koje je proživio u Stajićevu i Begejcima. Nikolu su vojnici JNA toliko tukli da su u jednom trenutku mislili da je mrtav, pa su ga polumrtvog odvukli i bacili u neku jamu, u koju su bacali sve one koje su ubili. Nikola mi tvrdi da su vojnici i četnici pobili nekoliko zatvorenika. Pred zoru se osvijestio i uplašen izvukao se iz jame. Javio se vojnicima, a oni su ga smjestili u štalu s ostalim zatvorenicima. Sada kad je preživio sav taj užas, Nikola je sretan što se nalazi s nama u Mitrovici. Prema pričanju Zorana i Nikole u Stajićevu i Begejcima je gore nego u paklu.

PONEDJELJAK, 23. PROSINCA 1991.Cijeli dan svi očekuju razmjenu, jer se već danima priča da

će danas biti razmjena. Sve mi se čini da ću Božić dočekati u zatvoru u Mitrovici, a ne sa svojima, kako sam sc nadao.

U ćeliji su se pojavile uši.

UTORAK, 24. PROSINCA 1991.Badnjak počinje tužno, jer od toliko očekivane razmjene nije

bilo ništa. U ćeliji tuga i razmišljanje o blagdanskim danima u

20

22 23

našim domovima prijašnjih godina. Nakon nekog vremena mi Hrvati počinjemo pjevati božične pjesme. Pjevamo glasno i čuvari nas čuju, pa često ulaze u ćeliju da vide tko pjeva. Kad čujemo otključavanje vrata, zašutimo. Čujemo kako zatvorenici i u ostalim ćelijama pjevaju. Stražari su ljuti zbog naše hrvatske složnosti i katoličke vjere. Sretan sam što nitko od nas u ovim trenucima nije osjetio strah od JNA. Nismo ih se bojali ni u Vukovaru.

SRIJEDA, 25. PROSINCA 1991.Tužni smo, ali smo lijepo i dostojanstveno dočekali Božić,

čestitali jedni drugima i legli spavati. Čitav dan je protekao u šutnji. Svatko misli na Božić i svoje kod kuće.

Danas ne ispituju. Sobni je morao napraviti popis svih ljudi u ćeliji i predati to stražarima.

ČETVRTAK, 26. PROSINCA 1991.Dan dosadan kao i svi do sada. U ćeliju su doveli dva nova

zatvorenika. Čini se da još dugo nećemo kući. Opet počinju ispiti vanja i batinjanja.

PETAK, 27. PROSINCA 1991.Danas u 14 sati doveli su opet novog zatvorenika. Sav je plav

i krvav od batina. Stigli su novi stražari, pa su strogi i grubi. Nakon doručka dali su nam prašak protiv ušiju, a poslije ručka vratili su nam dio novaca koji su nam oduzeli u Vukovaru. Većina kupuje cigarete. Danas je četrdeseti dan kako smo ovdje.

SUBOTA, 28. PROSINC A 1991.Doručak smo dobili u 9, ručak u 12, a večeru u 17 sati. Hrane

nam daju samo toliko da preživimo.Stigao je Crveni križ i rekli su nam da će sutra donijeti

odgovore na poruke koje smo ranije poslali. Nemiran sam zbog toga što nam nisu donijeli poruke. Nadam se da u poruci, koju očekujem, neće biti loših vijesti. Od 14. rujna o. g. ne znam ništa o

svojoj obitelji. Tada sam zadnji put vidio ženu i djecu. Da li su živi i gdje su sada, ne znam? Nadam se da ih je dragi Bog sačuvao.

NEDJELJA, 29. PROSINCA 1991.Dan provodimo u kartanju i igranju šaha. Opet su ispitivali.

Danas su nas ponovno prašili protiv ušiju.

PONEDJELJAK, 30. PROSINC A 1991.Do ručka dan protiče u radu, a poslije ručka nas drugi put

izvode na pet minuta u šetnju. Dozvolili su nam da skupimo nova ca, pa će nam oni kupiti i sutra donijeti cigareta i keksa, kako bismo nešto imali za Novu godinu.

UTORAK, 31 . PROSINCA 1991.Zadnji dan u ovoj godini, koja je za mene bila najgora godi

na u mome dosadašnjem životu, ali sam sretan što sam ostao živ. Doček u ćeliji me nimalo ne veseli. Bili smo budni do 24 sata, česti tali jedni drugima i legli spavati. Svatko je bar na trenutak u misli ma odlutao kući. Bio je to tužan doček 1992. godine.

Razmišljam o protekloj 1991. godini. Bila mi je zbog ratajako teška. Za mene je rat počeo već 2. svibnja prošle godine, kad je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Od toga dana u Vukovaru nije bilo mira. Srpsko stanovništvo je po ulicama neprestano provociralo. Kad im se pridružila JNA, onda je počeo pakao u Vukovaru. Sto dana smo pružali otpor agresoru i na kraju svega završili u zatvoru. Ne znam ni sam kako sam sve to uspio izdržati i preživjeti. Mislim da sam imao sreće, jer uz desetke tisuća ispaljenih granata, raketa i milijune metaka ostati živ, znači ipak imati sreću.

SRIJEDA, 1. SIJEČNJA 1992.Vojska nas danas nije puno ometala, tako da smo u ćeliji odi

grali turnir u »beli«. Kozina i ja smo bili drugi. Dan je prošao mirno.

2524

ČETVRTAK, 2. SIJEČNJA 1992.

Danas nisu ispitivali. Prao sam donje rublje i glavu. Kak o nem a kupanja, grijemo vodu na radijatorima u kantama od pekmeza i tako peremo glavu i rublje, a uvečer peremo tijelo hladnom vodom. Bolje i tako nego nikako.

PETAK, 3. SIJEČNJA 1992.

Dan počinje uobičajeno s malo ispitivanja i odvođenjem trojice iz naše ćelije. Dobili smo popis od Crvenog križa tko se nalazi u KP D S. Mitrovica. Ima nas 1221 zarobljenik u cijeloj Mitrovici.

SUBOTA, 4. SIJEČNJA 1992.

Danas su popisali nove ljude u našoj ćeliji, a predstavnici JNA su rekli da ne znaju kada će biti razmjena i da oni smatraju da bi uskoro trebala biti.

NEDJELJA, 5. SIJEČNJA 1992.

Dan prolazi bez ispitivanja. Izveli su nas u šetnju po treći put od kako smo ovdje. Jebeš šetnju kad su ruke na leđima, a glava dolje i vani se ne smije zapaliti cigareta. Ostatak dana prolazi u dosadi.

PONEDJELJAK, 6. SIJEČNJA 1992.Dan počinje ispitivanjima. Mene odvode oko 14 sati. Opet

me gnjave dva sata i puštaju. Ispitivač me nije tukao, ali dva stražara, koji su me vraćali u ćeliju, dobro su me prebili i još mi zaprijetili da se nikome ne smijem žaliti ili će me svakoga dana ga ziti. Jebem im mater, dobro su me prebili, a pogotovo me boli grudni koš, jer su me tukli čizmama. Ostatak dana sam preležao i psovao im mater.

UTORAK, 7. SIJEČNJA 1992.

Dolaze neki čuvari i oduzimaju nam šah, karte i sve igre koje smo imali od papira i prijete da će biti i više batina. Bez igara je

jak o dosadno. Svi očekujemo 15. siječanj, kad smatramo da bi nas

mogli pustiti.

SRIJEDA, 8. SIJEČNJA 1992.Dan počinje prozivkom ljudi za ispitivanje. Danas su pct-

naestorica bili ispitivani i skoro svi su dobili batina.U ćeliji među ljudima vlada strah. Pojedinci pod batinama

popuštaju na ispitivanjima i pričaju tko je što radio u Vukovaru. Zbo g takvih mnogi dobivaju batine za ono što su radili i što nisu radili. Čini mi se da u našoj ćeliji ima doušnika, je r sve što pričamo među sobom, ispitivači imaju zapisano. Ne znam pouzdano tko bi to mogao biti, ali najviše sumnjam u jednog a pravoslavca Ljubišu iz Vukovara. Svaki put kad smo bili u šetnji, on je razgovarao s ofi cirima JNA. U šetnji nitko ne smije podići glavu, a njega oficiri izvedu iz kolone i s njime pričaju. Ako je Ljubiša zatvorenik kao i mi, onda mu je mjesto s nama. Možda griješim za Ljubišu, jer to mož e biti i netko drugi, ali on mi je najsumnjiviji. Moram biti oprezan i paziti kom e što pričam.

ČETVRTAK, 9. SIJEČNJA 1992.Danas su nas vodili u šetnju od tri minute, vratili nas i onda

je počelo ispitivanje, koje je trajalo cijeli dan. Stalno razmišljam što i kako kad izađem iz zatvora. Da li ću imati posao, što je s kućomi obitelji?

PETAK, 10. SIJEČNJA 1992.Donijeli su nam cigarete za novce koje smo im dali još 30.

prosinca 1991. godine. Dobro je da su se sjetili. Poslije ručka opel me zovu na ispitivanje i major me ispituje četiri sata, ali nimalo ne mijenjam svoja mišljenja. Kad je vidio da ne priznajem da sam klaoi ubijao srpsku djecu i žene, zove čuvara koji me pred njim luče pendrekom. Kad se umorio, prestao me tući. Major me samo pitao da li sam se predomislio? Rekao sam da nisam klao djecu i žene i da to ne mogu priznati. Vratili su me u ćeliju, prijeteći da će biti lomova kostiju, ako se ne predomislim.

27

SUBOTA, 11. SIJEČNJA 1992.

Dan ka o i svi prošli. Odvode me na ispitivanje, ali je sve dobro prošlo. Daju nam sve goru hranu. Sve manje se nadam da ću za Snježin rođendan biti na slobodi.

NEDJELJA, 12. SIJEČNJA 1992.

Jutro počinje ispitivanjem 10-ak ljudi, a dvojica dobivaju od čuvara dobrih batina. Glad je sve veća. Danas prvi put za ručak imam o »repete«. Dobivamo pola kutlače graška, tj. juh e od graška, je r grašak ne postoji u loncu od 20 litara. Toliku količinu dijele na100 ljudi.

PONEDJELJAK, 13. SIJEČNJA 1992.Još dva dana do priznanja Hrvatske. O našoj razmjeni nitko

ništa ne govori, a mi smo bez radija i bilo kakvih informacija. Većina se pita da li nas je hrvatska vlast zaboravila i »izdala« Vukovar i njegove branitelje. Ljut sam na takve priče koje kruže po ćeliji. Ne mogu shvatiti da su se pojedinci u zatvoru toliko promi jenili za ovih mjesec i nešto dana. Zar jo š uvijek mogu vjerovati predstavnicima JNA? Hrvatska nas tobože ne treba i ne želi u Hrvatskoj. Mnoge uvjeravam da JNA namjerno širi laži o Hrvatskoji da je svaki lud koji im vjeruje.

UTORAK, 14. SIJEČNJA 1992.Svi se nadamo da ćc Hrvatska sutra biti priznata i da će to biti

povoljnije za naš izlazak iz zatvora.

SRIJEDA, 15. SIJEČNJA 1992.Dan do ručka prolazi uobičajeno, a onda ulaze starješine i

čitaju popis od 80 ljudi, koji će najvjerojatnije biti razmijenjeni. Oko 15 sati iz naše sobe odvode dvojicu.

U 19 sati su pustili vijesti, pa smo čuli da je EZ priznala Hrvatsku. U 21 sat dolaze i prozivaju 21 čovjeka iz naše sobe da se obuku i spreme za odlazak. Svi se nadamo da idu u razmjenu, je r na

popisu je bilo 250-300 ljudi. Ljudi su nervozni i ne mogu spavati, je r svi mislimo daj e razmjena. Nek samo krene već jednom.

ČETVRTAK , 16. SIJEČNJA 1992.Ujutro u pet sati odveli su sinoć prozvane ljude. Vjerujemo

da su otišli u razmjenu, je r su morali ponijeti i svoje stvari. Nadam o se da bismo i mi uskoro mogli biti pušteni.

Poslije ručka dolaze predstavnici Crvenog križa i donose mi prvu poruku od mojih. Sretan sam što su Snježana i djeca otišli iz Vinkovaca, sada tek znam, poslije četiri mjeseca, da su živi. Hvala Bogu !

Poslije večere vode nas na kupanje, po prvi put nakon 60dana. Tri minute tuša i tople vode. To je super, Napokon čist.

PETAK , 17. SIJEČNJA 1992.Doživjeli smo veliko razočaranje kad smo saznali da su oni

ljudi, pušteni neki dan, prebačeni samo u drugi paviljon.Došli su predstavnici Crvenog križa, donijeli nam šest knji

ga, šah i po kutiju cigareta. S njima smo razgovarali o postupcima vojske prema nama. Nisu vjerovali kako malo dobijemo hrane i kako su grozni uvjeti u zatvoru, a najviše su se iznenadili kad smo im rekli za batine.

Uvijek kad dođu predstavnici Crvenog križa, vojska se ponaša pristojno, prikrivajući pravo lice.

SUBOTA, 18. SIJEČNJA 1992.Dan počinje izvođenjem ljudi na hodnik i prebijanjem. Sve

puca. Cijeli dan nas izvode i tuku, govoreći da na m je to zbog priz nanja Hrvatske. Svi smo u ćeliji dobili batina. Trajalo je to cijeli dan, sve do 21 sat, kad su pretukli i zadnjeg. Jebali majku svoju svi odreda.

NEDJELJA, 19. SIJEČNJA 1992.U ćeliju su doveli jednoga zarobljenika, koji nam priča da je

2928

slušao Radi o Zagreb i čuo da je dogovorena razmjena svi za sve i da bi ona trebala biti 24. siječnja. Nadam o se da j e tako. Možd a su nas i za to jučer tukli.

PONEDJELJAK, 20. SIJEČNJA 1992.

Dvojicu su odveli iz ćelije, ali nitko ne zna kamo. Poslije ručka izvode nas pet minuta na šetnju i to je sve.

Skoro svaku noć, kad se ugasi svjetlo, razgovaram s Igorom Hrčkom o tome kako pobjeći iz zatvora, ako duže ostanemo ovdje. On je također zainteresiran za bijeg. Kad god smo u šetnji, motri mo kriomice čuvare i čuvarnice. Svaki je paviljon ograđen zidom visokim oko četiri do pet metara. Iza našega zida postoji jo š jeda n zid, koji bismo morali prijeći pri bijegu, a zatim je bodljikava žicai polje. Cesta je od zatvora udaljena oko tri kilometra. Kad god silazimo iz ćelije, vidimo tu cestu i razmišljamo o bijegu. Mnog i u ćeliji govore da je nemoguće pobjeći iz ovoga zatvora. Jasno je i nam a dvojici da je teško pobjeći, ali ako ostanemo više od godine dana u zatvoru, mi ćemo pokušati.

UTORAK, 21 . SIJEČNJA 1992.

Vojska ulazi svakih pola sata u ćeliju i nekoga odvode na ispitivanje. Kad uđu, mi svi moramo ustati, staviti ruke na leđa i pognuti glavu. Koji ostanu, ubijaju dosadu igranjem šaha i karta njem, iako je to zabranjeno. Hrana je i dalje jako loša.

SRIJEDA, 22. SIJEČNJA 1992.

Ujutro su odveli petoricu na ispitivanje i vratili ih pretučene. Ostale ne diraju. Dugo već nisu puštali radio, pa nemamo nikakvih informacija.

ČETVRTAK, 23 . SIJEČNJA 1992.Dan protiče sporo. Svaki novi dan je sve gori i gori. Svi samo

razmišljaju o tom e što će biti s nama. Svatko na svoj način laže ispi tivačima i svaki se boji da netko ne bi počeo imenovati ljude i go-

voriti što se zbivalo u Vukovaru.Uvečer dolazi jeda n vojnik i vraća ljudima nešto novaca, koji

su nam oduzeli kod zadnjeg pretresa. Kaže da će 190 zarobljenika uskoro bit pušteno, a da će neki ići u Beograd na vojni sud. Koliko ima istine u tome? Ja mu ništa ne vjerujem.

PETAK, 24. SIJEČNJA 1992.Ujutro kriška kruha namazana pekmezom, a odmah poslije

toga men e i jo š trojicu odvode na ispitivanje. Ušao sam u sobu u kojoj je sjedio jedan kapetan. Predstavio sam se i onda me počeo ispitivati. Postavljao je ista pitanja kao i svi ispitivači prije njega, s tim što me je usput tukao pendrekom, a uvijek tuku kak o bih se moga o nečega sjetiti ili nešto priznati. Rekao sam mu da sam bio pripadnik MUP-a i da sam bio na Mitnici, na položaju Dudik i da sam pucao u one koji su nas napadali puškom. Mi policajci, pričao sam mu dalje, primali smo naređenja od našega zapovjednika i vrlo malo poznajemo gardista, pa mu zato mogu reći samo neke nadimke ili imena, a on je zahtijevao: ime, prezime, datum rođenja, vrstu naoružanja i koliko je vojnika tko pobio, tko je bio snajperist, tko je išao u čišćenja, tko je klao i ubijao srpsko ugroženo pučanstvo. Sve su to pitanja na koje uglavnom nisam znao odgovoriti, a na koja sam eventualno i znao, pravio sam se da ne znam, a ako nešto ne znam, ne mogu ni odgovoriti. Nadalje me gnjavio glupim pitan

jim a kao: gdje su Paragine snage, ustaške formacije, dobrovoljci iz Njemačke, Italije, SAD, Australije, Afrike i pitaj Boga kojih sve zemalja. Tuče me, jer mu tvrdim da takvih nije bilo i želi iznudili priznanje. Tuče me što ne priznam koliko sam ubio vojnika ili kad govorim da nisam radio na minobacaču ili ZIS-u, da nisam klao žene i djecu. Stalno mu tvrdim da sam bio na položaju i da mi je dužnost bila braniti civilno stanovništvo Vukovara od agresora i

onoga tko ugrožava moj život. I njemu je jasno da neke stvarilažem, ali uvijek u sebi mislim da je bolje dobiti batine, nego priz

nati ono što nisam radio ili mijenjati prvotnu izjavu. Radio sam na minobacaču i ZIS-u, ali se bojim da me zbog toga ne osude u

3130

Beogradu, pa to prešućujem. Uvijek se držim prve izjave. Svaki me je ispitivač pokušavao uvjeriti da ima svjedoke za moja »zlodjela« i da bi bilo bolje da se predomislim i sve priznam, ali nikad nisam mijenjao prvotni iskaz.

Poslije sedam sati ispitivanja i dobrih batina vratio sam se u ćeliju. Ostatak sam dana ležao i dizao se samo kad su ulazili vojni ci. Nije mi bilo do ničega.

SUBOTA, 25. SIJEČNJA 1992.

Danas smo 69-i dan u zatvoru. Previše, a razmjena se jo š ne nazire. Izgubio sam svaku nadu da će nas uskoro pustiti. U dva sata poslije podne donose nam novac koji su nam oduzeli kad smo došli u Mitrovicu, ali samo 10000. Pola je novi sprski novac, a pola stari iz 1991., koji više ne vrijedi. Uvečer nas izvode pet minuta na šetnju.

NEDJELJA, 26. SIJEČNJA 1992.

Jutros u šest sati odveli su dvojicu s njihovim stvarima, ali nitko ne zna kamo. Čujemo glasove u dvorištu, pa mislimo da je razmjena. Ok o osam sati čuje se brujanje autobusa, pa sam se popeo na prozor i vidio tri autobusa puna civila. Uvečer smo čuli od jednog stražara daj e razmijenjeno oko 180 ljudi. Hvala Bogu daj e krenulo. Svi se nadamo da će doći i naš trenutak.

PONEDJELJAK, 27. SIJEČNJA 1992.Ispitivanja i dalje traju, a danas su tukli samo jednoga. Čitav

dan se dosađujemo.

UTORAK, 28. SIJEČNJA 1992.Dug i spor dan. Ubijamo dosadu u šahu, kartanju i čitanju

knjiga. Jedva čekam 22 sata da idemo spavati.

SRIJEDA, 29. SIJEČNJA 1992.Svima je već dosadilo. Neki spominju da bi trebalo štrajkati

glađu ne bi li se nešto pokrenulo oko našeg oslobađanja. Kad dodc Crveni križ, tražit ćemo da upoznaju europsku i hrvatsku javnost o našem štrajku.

ČETVRTAK, 30. SIJEČNJA 1992.Poslije doručka oprao sam jaknu i javio se liječniku. Boli me

želudac, a on mi je dao nekoliko tableta. Boli me noga iako rana nc curi. Poslije ručka išli smo u šetnju.

PETAK, 31 . SIJEČNJA 1992.U 14 sati ulazi u ćeliju jedan vojnik i pita da li ima itko iz

Vinkovačkog Novog Sela. Nisam se htio javiti, a onda je vojnik rekao: »Ima vas iz Vinkovaca, pa pročitajte ove novine da vidite što ustaše rade u Vinkovačkom Novom Selu.« Kad je vojnik otišao, uzeo sam novine da pročitam članak. Na jednoj stranici novina nalazio se napis o tome kako su ustaški koljači u Vinkovačkom Novom Selu zapalili 130 srpskih kuća i odveli 300 osoba na pri nudni rad u kasarnu. Živi svjedok, koji je pobjegao od ustaške kame , Mitar Mrkela navodi dalje da su najveći koljači u Vinkovačkom Novom Selu: braća Čorak, braća Brkić, braća Biluš, Ante Elez, Josip Sarić, Vulin, a najgori koljač je Rukavina zvani Moljac. Poznajem sve te ljude koje Mrkela spominje i znam da neki od njih, dok sam ja bio u Vinkovačkom Novom Selu, nisu ni oprobali oružje. Za neka znam da su članovi HDZ-a, pa ih Mrkela vjerojatno zato i spominje. Ne znam Mitra Mrkelu, ali znam da je tog prezimena bilo u Vinkovačkom Novom Selu. Jasno mi je da srpske novine o Hrvatskoj i Hrvatima uvijek lažu.

SUBOTA, 1. VELJAČE 1992.Danas nisu ispitivali. Oko 12 sati dolaze i naređuju da se

napravi spisak ljudi u ćeliji i da se pripremimo za kupanje. Mora da će doći Crveni križ, čim se kupamo. Poslije ručka opet vode na ispi tivanje, a neke su tukli.

•*4v « o -i<6 e/e.; J-M/s -T.YC- , : C I V T - , •

S t J C C ->~"5 o o ć , ' d*. y J Zc%iCr^:'

jt. < jt^bi "e j-f|c p*,s<c&*> :Jo ^ u - o o j

— ' . ^ " ( T * > ! " - ' - • ? » ' . »

8a< 3

SM M 4. Faksimil dnevnika pisanog na kutiji cigareta

32

NEDJELJA, 2. VELJAČE 1992.U ćeliji je sve veći strah, a ima čak i panike,

jer se ljudi boje batinjanja. Zato kad god se s ispitivanja vratim istučen, tvrdim da nisam dobio batina, kako ne bih stvarao još veći strah kod ostalih ljudi. Mislim da je tako bolje, a što nekoga i briga za moje batine.

PONEDJELJAK, 3. VELJAČE 1992.Bio sam kod nekog majora dva sata na

ispitivanju. Tražio je da priznam koliko sam pobio njihovih vojnika i tko je još i koliko pobio. Govorim mu da sam pucao, ali da ne znam od čijih su meta ka ginuli vojnici. Vikao je i derao se, a onda pozvao stražara da me odvede. Stražar me u hodniku udario pet, šest puta pendrekom po leđima. To je bolje, jer kad tuku nogama i čizmama, puno je gore.

UTORAK, 4. VELJAČE 1992.

Danas smo se morali šišati na kratko. Hrana je užasna i čini mi se da je svakoga dana lošija.

SRIJEDA, 5. VELJAČE 1992.Danas sam bio na ispitivanju kod jednog kapetana koji voli

tući a činio je to i sa mnom. Tvrdio je da sam ustaša i da sam sve do sada lagao. Daje mi da ponovno pišem izjavu. Pisao sam oko jedan sat, a kad ju je pročitao i usporedio s prethodnom izjavom, podivljao je. Naslonio mi je glavu na stol i počeo me tući pendrekom po vratu. Mislio sam da mi je vrat pukao, koliko je bolilo. Nakon toga me potjerao u ćeliju. Poslije podne vrvi mi je otekao, a glavu nisam mogao ni pomaknuti. Cijeli dan sam ležao i stavljao hladne obloge.

ČETVRTAK, 6. VELJAČE 1992.Ležim cijeli dan i čitam knjigu. Sve me boli od jučer i nije mi

do ničega.

.13

3534

PETAK , 7. VELJAČ E 1992.

Ne volim čitati knjige, ali sam cijeli dan čitao, jer što drugo raditi da vrijeme brže prođe?

Ve ć je skoro ponoć. Ne mogu zaspati, pa igram šah sa samim sobom. Ne znam da li je normalno igrati šah sa samim sobom, alij a igram.

SUBOTA, 8. VELJAČE 1992.Dolaze i ponovno prave popis ljudi u ćeliji. Zašto, nitko ne

zna. Danas su ispitivali malo ljudi, tako da smo poslije ručka bili mirni i mogli smo ležeći ubijati dosadu.

NEDJELJA, 9. VELJAČE 1992.Jutros u pet sati odveli su jednog čovjeka iz ćelije, a oko

osam sati u dvorištu ima oko 100 zatvorenika. Odvoze ih autobusi ma. Da li idu u razmjenu? Jedan vojnik priča da odvoze dezertere i one koji su vršili masakr u Vukovaru.

PONEDJELJAK, 10. VELJAČE 1992.Priča se da bismo ovaj mjesec svi trebali otići u tri ture, jer je

takav dogovor Hrvatske i JNA.Poslije podne su pustili vijesti u kojima čujemo da je bio

prosvjedni skup u Zagrebu o našem puštanju. Sumnjam da će nam a pomoći.

UTORAK, 11. VELJAČE 1992.Danas je 86 dana koliko smo u zatvoru. Upravo toliko smo

branili Vukovar. Danas je Snježi rođendan. Zao mi je što nisam s njom i djecom, ali mi je isto tako važno da su oni živi i zdravi.

Ležim i razmišljam o 86 dana borbi za Vukovar i goli život. Ostat i živ u Vukovaru bila je sreća. Mnog i iz Vukovara, Vinkovaca, Đakova, Varaždina, SI. Broda, Zagreba i drugih mjesta Hrvatske, koji su došli braniti Vukovar, nisu imali sreće i ostali su zauvijek u Vukovaru. Bože moj, koliko smo ih zakopali po vrtovi-

ma i dvorištima! Zakopavali smo ih svugdje gdje smo mogli, a mnogi su ostali nepokopani. Da li ćemo ih ikada dostojno sahrani ti?

Bilo je teško braniti Vukovar tolike dane, a na kraju izgubilii to me boli. Volim Vukovar i vjerujem da ću se jednoga dana, ako živ izađem iz zatvora, vratiti u grad u kojem sam proveo najteže trenutke svoga života.

SRIJEDA, 12. VELJAČ E 1992.Uobičajen dan, bez ikakvih događaja. Misli su mi neprestano

izvan ovih zidova. Razmišljam kako pobjeći odavde ako ostanem dugo ili ako me osude na nekoliko godina robije.

ČETVRTAK, 13. VELJAČ E 1992.Ispitivanja traju od jutra do mraka. Pojedini ljudi počinju

govoriti protiv drugih, pa vojska nekima pridodaje razna zlodjela. Čitav dan čitam knjigu.

PETAK, 14. VELJAČE 1992.Danas su pustili radio i čuli smo da naša vlada traži oko 2000

ljudi koji se vode kao nestali.Mnogi ranjenici i ljudi iz Vukovara nedostaju. Vjerojatno su

ih vojska i četnici pobili. U bolnici je ostao veliki broj mojih prijatelja. Da mi je znati da li su živi?

SUBOTA, 15. VELJAČE 1992.Oko 10 sati dolazi Crveni križ. Govore da će nam u pone

djeljak donijeti poruke. Danas je mirno i nema ispitivanja. Uvečer vojska pravi popis svih u ćeliji.

NEDJELJA, 16. VELJAČE 1992.Ujutro oko 6 sati pristižu autobusi sa zarobljenicima iz Niša.

Ima ih oko 250. U našu ćeliju dolazi 40 zatvorenika. Uglavnom se poznajemo. Većina njih već je bila u Mitrovici. Pričaju da su ih u

37

*~ !'<!"<• •• ;<•'>•*..., a, t,a.. ,./..,

- W

^ j- , )..t » v : ^ i , , ^

u . ' t i ^ ^ ^rTAj'i. , \ A*.** '

1).:

jt i i V i u

n i l , ' .

Nišu gazili k ' o kerove i da su tamo bile tri razmjene. U ćeliji ima106 ljudi pa se ne može ni hodati. Jedva možemo spavati.

Drago mi je što je u našu ćeliju došao Pavo Bradvica kojeg poznajem iz Vinkovaca. Napravio sam mu mjesto kraj sebe da može spavati. Primjećujem da su svi zatvorenici iz Niša jak o uplašeni. Jako im je teško, je r im je u Nišu obećano da idu na raz mjenu u Hrvatsku, a završili su u Mitrovici. Pavo mi priča da su u Nišu bili grozni uvjeti: hrana je bila slaba, jako su ih tukli, a disci plina je bila stroga (za malu nuždu imali su jednu minutu, a za veliku dvije). Pavi su u Nišu slomili rebra, a jedan je zatvorenik umro od batina. Jako je uplašen, a ja ga smirujem i objašnjavam kakvi su uvjeti ovdje.

PONEDJELJAK, 17. VELJAČE 1992.Dobio sam poruku od mame i vraćam joj odgovor. Počela su

ispitivanja ovih iz Ništa. Odlaze po desetorica na dan.

/ ? ^ JT- - " w '"v- ^

- 7 o -

. ^ • p . ; . r i

, .

UTORAK, 18. VELJAČE 1992.Po cijeli dan ispituju. Neki ljudi s Mitnice, koji su bili u Nišu,

govore da su dosta toga rekli. Nadam se da nitko nije pričao o meni.Odvode i Pavu Bradvicu na ispitivanje. Vraćaju ga poslije

dva sata. Pretučen je i uplašen. Čuvar mu govori da će doći po njega za pola sata. Kad je čuvar izašao, Pavo mi govori da ide u Beograd na suđenje, jer su ispitivači JNA imali fotografiju čovjeka koji je jako sličan Pavi. Vojska vjeruje da je to Pavo i zbog toga ga žele odvesti u Beograd. Terete ga, između ostaloga, da je palio žive vojnike u tenku.

Uskoro su ga opet odveli, ali ga brzo vraćaju u ćeliju. Pavo je sretan. Priča da su u hodniku oficiri JNA ponovno gledali sliku i Pavu. Promatrali su ga sa svih strana t utvrdili da onaj s fotografijenije Pavo, pa su ga vratili u ćeliju.

Slika 5. Faksimil dnevnika

36 ».ni«- ,

37

SRIJEDA

, 19. VELJAČE 1992.Ništa se ne mijenja. Ispitivanja traju po cijeli dan. Pojedinci

3938

loše prolaze kod ispitivača. Uvukao se strah da neće ponovno i nas gaziti.

ČETVRTAK, 20. VELJAČ E 1992.

Oko deset sati odvode me na ispitivanje kod nekog majora. Govori mi da su ovi iz Niša rekli da sam bio jeda n od najgorih za vrijeme rata u Vukovaru. Ja uporno tvrdim svoju verziju i nimalo ne odstupam od nje. Major je izgubio živce i udario me dvadesetak puta pendrekom.

Netk o me ipak otkucao. Bio sam iznenađen kad mi je major dao da pročitam izjavu jednog zatvorenika o meni i što sam radio u Vukovaru. Do k sam čitao izjavu, bilo mi je jasno da je pisao netko tko je bio sa mnom na položaju. U izjavi je sve bilo istinito. Nastojao sam ostati sabran i kad sam pročitao izjavu, rekao sam majoru da to što piše u izjavi nije točno. U tom trenutku ušao je vojnik i uveo jednoga mog poznanika s položaja. Major ga je upi tao:

»Da li je točno što si napisao o Zlatku Sariću?«On je samo potvrdno kimnuo glavom. Odmah su ga izveli iz

sobe, a major se okrenuo prema meni i rekao:»Što sad imaš kazati?«

Nastojao sam ostati sabran i odgovorio sam:

»Gospodine majore, to je izjava koju je napisao čovjek kojeg ja uopće ne poznajem i sve što je napisano čista je laž. Ja ostajem pri svojim izjavama, koje sam već napisao.«

Naravno, dobio sam batina. Danas sam siguran da je moj poznanik sve to napisao pod prisilom i teškim batinama. Zbog toga mu ne zamjeram.

PETAK, 21 . VELJAČ E 1992.Oko tri sata opet me vode na ispitivanje i opet me gnjave

četiri puna sata. Kad su me vraćali u ćeliju, stražari su me pretukli. Udarali su šakama, čizmama i pendrecima. Sav sam izubijan.

SUBOTA, 22. VELJAČE 1992.Cijeli dan ispituju, ali mene nisu dirali. Igram šah i karte

samo da nekako utučem dan.

NEDJELJA, 23 . VELJAČE 1992.Ostali smo bez cigareta, pa smo svi pomalo nervozni. U ćeliji

je takva gužva da spavamo na boku, a pokrivač dijele dvojica. Hrane je sve manje.

PONEDJELJAK, 24. VELJAČE 1992.Dan prolazi sporo, a cijeli dan ispituju. Pustili su nam radio,

pa smo čuli da u Hrvatsku dolaze »plavi šljemovi«. Cijeli dan

ležim.

UTORAK, 25. VELJAČ E 1992.Danas je 100-ti dan kako smo u zatvoru. Odlučio sam

napokon obrijati bradu, koja je dugačka i stara sto dana. Počeo sam

pisati pjesme.

SRIJEDA, 26. VELJAČE 1992.Neprestano mislim o izlasku. Nadam se da ću izaći za

Tonijev rođendan. Šuška se da bi razmjena mogla biti do kraja mjeseca.

Uz sve torture i monotoniju u ćeliji bude smijeha. Noću kadse ugase svjetla, pričamo viceve i šalimo se na svoj račun. Pavo Bradvica nam priča kako je u Nišu glavom razbijao limeni ormarić (kasetu). Nekoliko njih se javilo da idu u WC . Dok su prolazili hod nikom, jedan vojnik zaustavio je Pavu i pitao ga:

»Vidiš li ovu kasetu?«»Vidim«, odgovorio je Pavo.»Udari je glavom«, dreknuo je vojnik.Pavo je prišao kaseti i udario je lagano glavom. Vojnik je

zaurlao:»Udri jač e ili ću ti kosti polomiti!«

40 41

Pavo se zaletio i žestoko udario glavom u kasetu tako da se lim savio i kaseta iskočila iz ležišta. Vojnik je skočio na Pavu, počeo ga tući i psovati mu majku ustašku što uništava stvari. Kad ga je izudarao, pustio ga je u WC . Na povratku isti je vojnik zaus tavio Pavu i naredio mu da opet udari glavom u kasetu. Cijela se scena ponovila.

Danas se tome smijemo, ali svaki od nas zna kako je teško podnositi iživljavanja vojnika i oficira JNA. Zato je svima najveća želja što prije otići iz ovog košmara.

ČETVRTAK, 27. VELJAČE 1992.Poslije doručka zovu me na ispitivanje i zadržavaju me do

večere. Dobio sam pet, šest puta pendrekom po leđima i opet sam pisao izjavu. Stalno me uvjeravaju da lažem i da ću istrunuti u zatvoru, ali kako god me tukli i ispitivali, ja znam uvijek što ću go voriti i ne odstupam od moje prve izjave, jer vidim da oni koji su promijenili mišljenje, dobivaju jo š više batina, a neke su odveli na suđenje u Beograd.

PETAK, 28. VELJAČE 1992.

Opet su me zvali na ispitivanje i nisam dobro prošao, jer sam dobio batina ali im ništa novoga nisam htio reći o sebi niti o bilo kome drugom. Bio sam cijelo dopodne na ispitivanju. Poslijepodne sam se odmarao i proklinjao dan kad sam se predao. Bolje je bilo poginuti u proboju, nego proživljavati sve ovo.

SUBOTA, 29. VELJAČE 1992.

Danas poslije podne u ćeliju su došli jedan major i civil iz Vukovara. Morali smo dignuti glavu, jer civil je došao prepoznati nekoga od nas. Navodno je u ovom zatvoru jedan »ustaša«, koji mu je u Vukovaru ubio sina Srbina. Civil polako prolazi kraj zatvoreni ka i svakoga dobro zagleda i promatra. Stao je kod Zike i traži da Žika istupi korak naprijed. Civil je pitao kako se zove, a kad mu je Žika odgovorio, civil je pitao:

»Brate Srbine, za koga si glasao na izborima 1990.?«»Z a gospodina doktora Franju Tuđmana«, odgovorio jc Žika

glasno i razgovjetno.Civil je bio iznenađen, pa je rekao Žiki:»Vidi ti njega! A za koga ćeš glasati ako budeš pušten iz

zatvora?«»Z a gospodina doktora Franju Tuđmana.«Civil je ljutito počeo vrijeđati Žiku, a Žika ga je odjednom

nadglasao i počeo govoriti:»Slušaj ti ! Skini kapu i naočale, je r te ja dobro poznajem iz

Vukovara. Moli Boga da ja nikad ne izađem, jer ako se nas dvojica sretnemo, dobit ćeš po nosu.«

Svi smo ostali zaprepašteni Žikinom izjavom i hrabrošću, askoro i drskošću. Otkuda mu hrabrost takvo nešto reći civilu iz Vukovara? Stražari su odmah odveli Žiku u hodnik i pretukli ga. Kad se vratio u ćeliju, svi smo mu čestitali za ono što je , ka o Srbin, rekao civilu iz Vukovara i što je otvoreno kazao za koga je glasao1990. i za koga će glasati.

NEDJELJA, 1. OŽUJK A 1992.Nekoliko nas odlučili smo napraviti piće od onoga što

imamo. Uzeli smo kutiju od soka i u nju stavili isjeckanu koru od naranče, sredinu kruha, nekoliko zrna kukuruza, sok iz dvije naranče i vode. Sve smo to izmiješali i stavili na radijator da što prije proradi. Moramo čekati sedam dana da bismo probali što sm o napravili.

PONEDJELJAK, 2. OŽUJKA 1992.Opet ispitivanja i batinjanja nekih ljudi. Mene za sada ne

diraju. Počeli su nas okrivljavati za masakre u Vukovaru. Pustili su nas deset minuta u šetnju.

UTORAK, 3. OŽUJK A 1992.

40 41

Oko 18 sati napravili su pretres ćelije. Prilikom svakog pre-

tresa morao sam dobro sakriti dnevnik, olovku, žilet i karte. Vojska bi nas istjerala na hodnik i pretraživala ćeliju. Kad su gotovi, onda pretresaju nas. Sve što bi našli u ćeliji ili kod nas, odnosili su. Bilo je nekoliko mjesta na kojima se moglo sakriti sitne stvari. Ja sam svoje sakrivao u madracu na kojem sam spavao, kraj vodokotlića ili zvučnika. Uvijek sam imao sreće pri sakrivanju.

SRIJEDA, 4. OŽUJKA 1992.Ništa novoga za nas. Pustili su radio, pa smo čuli da je

dogovorena razmjena, ali nitko ne zna kad će biti. Više ne znamo što misliti i čemu se nadati?

ČETVRTAK, 5. OŽUJKA 1992.Gledam karte koje sam napravio Toniju i teško mi je što

nisam s njime za njegov osmi rođendan, a tako sam vjerovao da ću biti pušten. Nadam se da ću bar Kikiju biti za rođendan kod kuće. Uvijek mislim na dan kad ću na razmjenu i u Hrvatsku, da vidim svoju djecu i suprugu.

Djecu i suprugu sam zadnji put vidio 14. rujna 1991. godine.Toga dana smo Slavko Hemetek i ja otišli kući na nekoliko sati. Iz Vukovara smo krenuli rano ujutro Slavkovim autom, kad smo pro lazili kroz Lužac, padale su granate, a u njivama između Lušca i Bogdanovaca bilo je puno pogođenih i izgorenih automobila i kamiona. Bez problema smo došli u Vinkovce.

Dogovorili smo se da ćemo se oko 17 sati vratiti za Vukovar. Slavko je otišao kući u Cerić, a ja sam se igrao sa svojom djecom. U dvanaest sati čule su se u Vinkovcima sirene koje su najavile opću opasnost. Grad nadlijeću avioni i raketiraju ga. Slavko je, unatoč svemu, zaista došao u dogovoreno vrijeme i krenuli smo za Vukovar. Svi su nas nagovarali da ne idemo, ali smo mi otišli. Grad je bio pust, jer su avioni povremeno letjeli i raketirali ga. U Nuštiii su nam rekli da su odbili napad četnika iz Gaboša i Oštrova, a minobacači iz Pačetina i Bršadina tukli su po Marincima. Unatoč opasnosti, mi smo nastavili prema Marincima, malo se tu zadržali i

43

krenuli prema Bogdanovcima, koji su bili tučeni sa svih strana, ali smo mi projurili kroz pusto selo i ušli u Vukovar, koji su četnici žestoko tukli. Kroz Vukovar smo projurili što smo brže mogli i napokon stigli na Mitnicu. To je bila moja zadnja posjeta mojim rodnim Vinkovcima. Kad sam ih tada vidio, nadam se da ću ih opet vidjeti.

PETAK, 6. OŽUJKA 1992.Ispitivanja i dalje traju, a dosadu ubijamo kartanjem.

Nemam o cigareta, pa jedva čekamo subotu kad neki dobiju paket i u njemu cigareta. Sprijateljio sam se s Igorom Hrčelkom i Mihajlom Jašinskim (kojeg zovemo Gorbačov), koji dobivaju pakete, pa nam uvijek dijele što dobiju, a meni daju jednu kutiju cigareta tjedno. Kad popušim tu kutiju, obično mi još daju. Zaista mi mnogo znače i to im nikada neću zaboraviti.

SUBOTA, 7. OŽUJKA 1992.Izvode nas deset minuta na šetnju. Uvečer dolazi kapetan i

govori nam da od danas imamo svaki dan šetnju po deset minuta i da će nam povećati kruh na dvije kriške. Hvala Bogu!

Danas smo nabavili radio u ćeliju preko jednog stražara, koji je jedini normalan Srbin ovdje i koji nam hoće ponešto reći. Uvijek nam kaže neku informaciju. Moli nas da ne kažemo odakle nam radio, ako ga pronađu. Priča nam da radi kao stražar, samo da ne bi morao ići na frontu. Stvarno taj nikad nikoga nije tukao.

NEDJELJA, 8. OŽUJKA 1992.Sada nam vrijeme brže prolazi, jer slušamo vijesti, a hvata

mo i Radio Zagreb. Svi smo razočarani što se ratuje u cijeloj Hrvatskoj.

Dobro se sjećam kako su tukli Vukovar sa svih strana: iz Negoslavaca, Borova Sela, Bršadina, Pačetina, Trpinje, iz Bačke preko Dunava, iz aviona i s brodova. Oni su u početku mislili da će Vukovar brzo zauzeti, ali su na kraju dobro slomili zube. Što su

Slika 7. Z. Šavić: Glava dole, ruke na leda

borbe duže trajale, Srbi su nas se sve više bojali i u njihove se vojnike sve više uvlačio strah. Kad god su napadali pješadijom, povlačili su se s velikim gubicima. Njihove novine i radio su ih izvješćivali da se bore protiv plaćenika i boraca obučavanih u Njemačkoj, Italiji i Australiji, pa su i njihova javna glasila pripo mogla da se još više plaše. Mitnica i Borovo Naselje bili su za njih strah i trepet. Oni nikada nisu shvatili koliki je bio moral branitelja Vukovara. Jo š i danas, dok nas ispituju, čini mi se da primjećujem strah u njihovim očima, a mi smo i dalje ponosni što smo pokazali

i četnicima i JN A kolika je naša snaga i želja za slobodnomHrvatskom.

PONEDJELJAK, 9. OŽUJKA 1992.Poslije ručka izveli su nas deset minuta na šetnju, a od onda

do večeri trajala su ispitivanja. Sada nam je puno lakše je r nam

svaki dan puštaju vijesti.45

4 4

47

UTORAK, 10. OŽUJKA 1992.

Danas smo čuli da bi do kraja mjeseca trebala biti razmjena»svi za sve«. Dao Bog da je to istina. Nadam se da bih mogao biti za Kikijev rođendan kod kuće.

SRIJEDA, 11. OŽUJKA 1992.

Danas su mi misli cijeli dan okrenute samo jednome : kada na slobodu. Već 115 dana obraćam se Bogu da sa mno m sve bude u redu, da su moja žena i djeca živi, da mi nitko ne pogine u ovom ratu i da sve bude dobro. Vjerujem da smo mi zatvorenici sada prepušteni sami sebi i Bogu, je r ako se Hrvatska i Srbija nastave ovako dogovarati, mogli bismo ovdje biti jo š dugo. Za ovo vrijeme kako sam u logoru, smršavio sam deset kilograma, a svaka me kost boli. Uz ovakvu hranu i uvjete života, drugačije nije ni moglo biti.

Samo da izađem i vidim ženu i djecu. Nerado mislim na njih, jer mi onda sve ovo pada jo š teže. Nada da ću izaći postoji, pa makar čekao i cijelu godinu. Bitno je da ću izaći jednoga dana.

ČETVRTAK, 12. OŽUJKA 1992.

Dan prolazi sporo i monotono. Vrlo je malo ljudi išlo na ispitivanje. Danas sam cijeli dan bio miran i igrao šah i karte.

Kad su ugasili svijetlo, nas nekoliko, koji smo napravili piće1. ožujka, odlučili smo ga isprobati. Prošlo je već 11 dana kako smo ga napravili i svaki dan smo ga stavljali na radijator pa vjerujemo da je dobro provrilo.

Sve što je bilo smiješano u kutiji od soka, dobro smo isci jedili i dobili dva decelitra pića. Jašinski Mihajlo Gorbačov prvi je probao piće i oduševljeno rekao daj e odlično. Probao sam i ja. Piće je imalo boju naranče, bilo je opojno i imalo okus likera. Na s šestorica smo popili sve. Oko pola sata sve je bilo u redu, a onda je piće uzburkalo naše želuce, pa je bilo samo pitanje poretka odlaska u WC. Cijelu noć nismo spavali, nego se samo mijenjali u WC-u.

PETAK, 13. OŽUJKA 1992.Dan dosadan i bez ikakvih promjena. Izvodili su nas na

šetnju. Ljudi su sve manje opterećeni mislima da će se do kraja mjeseca nešto dogoditi u vezi s razmjenom.

Oko 16 sati Ivan Mathaus izašao je iz WC-a sav krvav. Šišaose žiletom i sav se isjekao. Svi smo zbunjeni. Stao je pred vrata i zvao stražara. Kad je stražar ušao, bio je iznenađen Mathausovim izgledom. Mathaus mu je rekao da mu je svega dosta i da će priz nati sve što ga muči. Stražar je otišao do časnika, pa su uskoro odveli Mathausa. Mi smo se malo uplašili da Mathaus ne bi pričao nešto što bi nam moglo nauditi. Vratili su ga nakon tri sata ispiti vanja. Svi smo odmah primijetili da je dobio batina. Nakon nekog vremena prišao sam mu i pitao ga da mi ispriča što se dogodilo. Ispričao mi je da su ga odveli u jednu sobu, ponudili kavom i ciga retama, a dok je pio kavu, časnici JNA su tražili da prizna sve što zna o borbama oko Vukovara. Tražili su da priča tko je ubijao

vojnike JN A i jo š mnogo toga. Rekao im je da o tome ništa ne znai da ga muči drugi problem. Na pitanje koji problem, rekao im je :

»Gospodo, ja sam bio u Nišu i vi ste pustili na razmjenu sve ljude iz moje ćelije, osim mene. Zbog toga ne mogu noćima spa vati, pa bih vas molio da mi pokažete moj dosje, jer se bojim da ste ga izgubili.«

Časnici su ostali bez riječi, pa su ga još jednom pitali što ima reći o Vukovaru. Mathaus ih je pogledao i viknuo:

»Hoću svoj dosje!« Odmah su ga počeli tući.Gledam u njega i čini mi se da nije potpuno pri sebi. Živci su

mu potpuno popustili. Mathaus me uzeo za ruku i pitao:»Zlatko, zašto mi JNA neće pokazati moj dosje?« Malo sam ga tješio, a onda otišao leći.

SUBOTA, 14. OŽUJKA 1992.Poslije doručka odvode me na ispitivanje. Opet ista pitanja i

optužbe . Traže da priznam »zlodjela« koja sam počini o u Vukovaru. Tvrdim uvijek isto, pa me zato tuku ne bih li se pre-

48

domislio. Ispitivali su me ok o četiri sata. Dosta puta sam dobio pen drekom po leđima i vratu. Od ručka do večere čitao sam knjigu, a kad su ugasili svjetlo, legao sam spavati.

NEDJELJA, 15. OŽUJKA 1992.Dan prolazi bez ispitivanja. Doručak, šetnja, a poslijepodne

sam kartao. U 15 sati uvijek slušamo vijesti. Danas su javili da bi15. travnja trebala biti razmjena svih zatvorenika.

Uvečer smo išli na kupanje i promijenili su nam košulje. Mor a da će uskoro doći Crveni križ.

PONEDJELJAK , 16. OŽUJKA 1992.Poslije doručka dolazi Crveni križ i kažu nam da će sutra stići

poruke. Ostali dio dana prošao je u slušanju vijesti i kartanju. Nikad nas ne diraju kad dođe Crveni križ.

Ne mogu zaspati. Opet mi se vraćaju užasne slike iz Vukovara. Četnika je bilo puno i mi smo to znali, ali nas nije bilo strah. Ni men e nikad nije bilo strah. Možd a tada nije bilo vremena za strah.

Za mene je najgori trenutak bio 1. studenog 1991. godine, kada smo nas petorica trebali izvršiti jedan zadatak. Krenuli smo oko 23 sata. Išli smo u koloni jedan za drugim i iznenada nas je obasjala jaka svjetlost. Viknuo sam: »Lezi«, i odmah se bacio na zemlju. Osjetio sam da sam pogođen u lijevu nogu. Sabrao sam sei povukao do jednoga zida. Pogledao sam oko sebe i vidio da svi dečki mirno leže, jedino se Josip Mađar bacao. Bio je teško ranjen. Dečki su otišli po auto, a kad su se vratili, ustao sam i pomogao im unijeti Josipa u auto. Potpuno sam zaboravio na svoju ranu. Uhvatio sam Josipa ispod ruku i u tom se trenutku naježio, jer sam osjetio Josipovu krv i veliku ranu na prsima. Naglo sam izvukao ruku i uhvatio ga na drugo mjesto. Granate su nemilo padale po gradu. Morali smo što prije stići do bolnice, jer je Josip umirao. U blizini vodotornja auto je ostao bez goriva, pa je vozač otrčao do

najbliže komande po drugi auto. Josip je ležao u autu, a ja sam se sklonio u jednu razrušenu trgovinu. Nakon 20 minuta do nas su stigla kola hitne pomoći. Na putu prema bolnici Josip je umro. Bilo mi je teško u tom trenutku, ali valjda je to bila Božja volja.

Danas, kad je sve to prošlost, ostaje mi samo uspomena na prave prijatelje koji su dali svoj život za Vukovar. Teško je razmišljati o svim poginulim braniteljima Vukovara.

UTORAK , 17. OŽUJKA 1992.Dan bez ispitivanja, je r je Crveni križ još ovdje. Dobio sam

poruku od majke i odgovorio joj. Crveni križ je donio spisak ljudi koji se nalaze u S. Mitrovici. Na tom popisu ima nas 1221. Ako i bude razmjene, teško da ćemo svi izaći.

SRIJEDA, 18. OŽUJKA 1992.Zvali su me na ispitivanje, ali sam bio samo jedan sat i nisam

dobio batina. Kartam i igram šah, a počeo sam pomalo pisati i pjesme. Što je najvažnije, dosadu ipak nekako ubijam. Ispitivanja i dalje traju po cijeli dan, pa moramo skakati na noge i po dvadeset puta dnevno.

ČETVRTAK, 19. OŽUJKA 1992.Danas su javili na vijestima da će razmjena biti 27. ožujka,

ali nisu rekli koliko ljudi će biti razmijenjeno. Odmah su svi pali u razmišljanje, ali ja vjerujem, ako bude razmjene, da ćem o svi ići u razmjenu. Samo da i taj dogovor ne propadne kao mnogi do sada.

PETAK, 20. OŽUJKA 1992.Danas smo svi tihi, jer svatko razmišlja o razmjeni i svatko

bi želio izaći i biti sa svojima. Daj Bože da izađemo. Vrlo malo ljudi ispituju. Danas svega dvojicu iz ćelije. Kao da se nešto spre ma? Možda je ipak razmjena? Nagađamo gdje bi mogla biti raz mjena, je r preko Bosne se više ne može.

SUBOTA, 21 . OŽUJKA 1992.Nema ispitvanja, a dan prolazi sporo. Neki su dobili pakete,

tako da je opet bilo cigareta i ponešto hrane. Neprestano slušamo vijesti, ali nas najviše zanima razmjena. Bojimo se da opet ne odgode razmjenu.

NEDJELJA, 22. OŽUJKA 1992.Danas sam napunio 28. i ušao u 29. godinu života. Za poklon

sam od prijatelja dobio jednu cigaretu. U ovim okolnostima to je dovoljno.

Šetali smo oko deset minuta, a poslije su ispitivali. Nije bilo batina.

Danas sam razmišljao o našoj predaji, Ovčari i četnicima koji su nas tamo htjeli pobiti. Samo je sreća poslala jednog majora na Ovčaru, koji nije dozvolio četnicima da nas pobiju. Bio sam izne nađen kad je major rekao svojim vojnicima:

»Sram vas bilo što ste pustili četnike unutra. Pogledajte ovu šaku ljudskog jada i divite im se, jer ih niste uspjeli pobijediti. Zar nije sramotno da smo morali pregovarati s njima o njihovoj preda ji? Vjerujte mi, da sam imao ove ljude i vaše naoružanje, danas bih bio u Sloveniji, a ne bih izgubio sto dana u Vukovaru. Bude li im falila dlaka s glave, sve ću vas strijeljati.«

Sada vidim da je major spasio sve nas koji smo se predali naMitnici kao oružane formacije.

Sjedim i pušim. Prošla je ponoć, ali ne mogu zaspati.Do zore sam igrao šah i bio potpuno budan. Svitao je novi

dan, a kroz prozor sam gledao i slušao stotine vrana koje su kriještale. Svako jutro dan počinje kreštanjem vrana, koje su slo bodne. Prozor ćelije je visok, tako da mi u ćeliji vidimo samo nebo i vrane u letu. Više puta poželim da sam vrana pa da odletim u Hrvatsku.

PONEDJELJAK, 23 . OŽUJKA 1992.Dan monoton kao i svi prethodni. Već smo navikli na režim

JNA, tako da nam ispitivanja i glad više i ne smetaju. Bitno je da se primiče razmjena. Ne daj Bože da je odgode.

U ćeliji vlada nepovjerenje prema nekim ljudima koji sve otkucavaju. Odlučio sam razgovarati samo s ljudima u koje imam povjerenja. Razgovaramo noću, dok ostali spavaju, a najčešće o tome što učiniti kad izađemo. Neki govore kako će se osvetiti Srbima za sve ono što su nam učinili.

Čini mi se daj e Pavi Bradvici najteže. Često zna kazati: »Ah, moj Mario i Silvija! Da li će vas tata ikad više vidjeti?« Teške su to riječi za svakoga oca, ali Pavo je uvijek ispred svih nas. Moli se Bogu svaki dan, a svaki petak posti. Kako i ne bi, kad su ga na ispi tivanjima skoro udavili kožicom na kojoj je imao ispleten križić. Uz to slomili su mu tri rebra. Bilo mu je jako teško, kao i svima nama, ali imam osjećaj da je Pavo osjećajniji od ostalih.

UTORAK, 24. OŽUJKA 1992.

Poslije šetnje dolazi jedan poručnik i naređuje sobnom da popiše sve ručnike i deke. Ulio nam je nadu da bi poslije ručka mogla biti razmjena. Jedan vojnik nam govori da će na razmjenu otići oko 670 zarobljenika. Nisam oduševljen, jer to znači da će na s još ostati u zatvoru. Lako se može dogoditi da i ja ostanem u zatvoru. Vjerojatno će prvo pustiti civile, a tek zatim policiju i gardu. Pavo Bradvica, Ante Špar, Goran Sertić i ja, svi iz Vinkovaca, dogovorili smo se da onaj koji ode, ponese poruke i popriča s našim obiteljima. Bitno je da netko od nas četvorice izađe. Imam osjećaj da će i mene pustiti, pa sam spremio svoje karte i papire od keksa i čokolade na kojima pišem dnevnik. Mora m sve dobro sakriti ako budem išao na razmjenu. Bilo bi mi jak o žao da mi vojska sada pronađe i oduzme te stvari, koje sam sve do sada dobro skrivao.

SRIJEDA, 25. OŽUJKA 1992.

Vojska nas popisuje. Znači da će biti razmjena. Svi smo napeti i pričamo samo o razmjeni. Nitko nema volje za šalu, šah ili

52

karte. Dan prolazi jako sporo. Pojedinci ne spavaju cijelu noć od

brige i misli za slobodom.

ČETVRTAK , 26. OŽUJKA 1992.Dan odluke za sve nas, jer ako bude razmjene, noćas bi tre

bali doći i pročitati popis. Dok smo šetali, primijetio sam na dvorištu mnog o časnika JNA. Čuvar nam govori da bismo svi tre bali ići u razmjenu. Ja sam optimist i vjerujem da ćem o svi biti pušteni. Dan je dug ka o vječnost. Odlučio sam ranije leći, da bih što prije dočekao petak. Znam, ak o nas probude oko tri ili četiri sata, bit će razmjena.

PETAK, 27. OŽUJKA 1992.Netko nas budi jak o rano. Pitam koliko je sati. Pavo kaže 3 i

15. Super! Bit će razmjena. U 3,30 ulaze kapetan i poručnik. Govore da je došlo vrijeme za razmjenu i da će za desetak minuta pročitati popis. Svi smo sretni, je r smatramo da svi idemo. U 3,40 donose popis. Tjeraju nas na jednu stranu sobe i naređuju da sjed nemo, a koga pročitaju da prijeđe u drugi kut. Čita abecednim redom i odmah primjećujemo da ne puštaju sve, jer mnoge ne čita. Dolazi do slova Š. Čita: Šahović Duško i odmah prelazi na sljedeće slovo. Hladan tuš za mene. Kad je pročitao slovo Ž, čita ponovno. Idu znači još neki. Onda mali šok za mene. Čita: Šarić Eriha Zlatko. Da li sam dobro čuo? Ponavlja još jednom moje prezime. Od uzbuđenja, jedva prelazim u drugi kut sobe. Kad su pročitali popis, naredili su nam da se za petnaest minuta obučemo i budemo sprem ni za izlazak iz sobe.

Odlaze. U ćeliji i radost i tuga. Mi, koje su pročitali,oblačimo civilnu odoru. Mnogi ostaju. Njima je najteže, ali tako je uvijek bilo kod razmjena. Neki ostaju i dalje se nadaju i čekaju. I nama je žao što ostaju. Iz sobe nas izvode u 3,45 u dvorište, gdje su nas postrojili uz jedan zid. Glava dolje i ruke na leđima. Stojimo tako jedan sat, a onda nas odvode na jedno igralište i tu nas ponovno prozivaju. Zatim nas odvode na drugi kraj igrališta i tu nas

53

pretresaju.

Jedan desetar smatra da se smijem i udara me dvaput nogom, a zatim nastavlja pretres.

Opet nas vode do zida i tu ostajemo do osam sati, a onda kolona kreće prema izlazu iz paviljona tri. Vraćaju nam ono što su nam davno uzeli, ali tek poneku sitnicu. Svi šutimo, iako nitko nije dobio novac, zlato, satove i ostale vrijednosti.

Izvode nas iz paviljona tri i uvode u autobuse. Glava dolje, ruke na leđima.U 9,30 autobusi napokon kreću. Vojnicima koji nas prate u

autobusu, naređeno je da ubiju svakoga onog koji podigne glavu, skloni ruke s leda ili progovori ijednu riječ.

Sve ću izdržati, samo da odem.

Slika 9. Z. Šarić: Vukovar '91.

5 4

Već se dugo vozimo. Ne znam gdje bi mogla biti razmjena. Jedan vojnik prolazi kroz autobus i svima, koji imaju sat, oduzima ga. Uz to vrijeđa i provocira, ali nitko mu ne odgovara. Poslije nekoliko sati vožnje, ponaša se još gore.

U 14,30 stajemo u jednom selu. Seljaci i četnici traže da uduu autobus i »srede« nas. Vojska ih ne pušta, ali nas vojnici vrijeđaju. Svi smo zabrinuti zašto toliko stojimo. U 17,30 autobusi napokon kreću. Hvala Bogu! Ruke i glava su mi otrnuli.

Opet stajemo. Vojnici izlaze, a ulaze predstavnici Crvenog križa. Svakog pojedinačno pitaju gdje želi ići: u Hrvatsku ili drugdje?

Napokon i mi izlazimo i prelazimo na našu stranu. Ulazimo

u autobuse i krećemo prema Osijeku.Međusobno se veselimo i pitamo se da li je to stvarnost?

Napokon u svojoj domovini. U 19,30 dolazimo u Našice. Ljudi nas prekrasno dočekuju. Sve je prelijepo.

Nastavljamo put prema Zagrebu. Prije Zagreba stali smo kod jedn e gostionice da se osvježimo pićem, a u SUBOT U 28. OŽUJ KA 1992. U 4,30 STIGLI SM O U ZAGREB .

HVALA BOGU !

55

SJEĆANJA IZ VUKOVARA

PRVI SRUŠEN I AVIONI

Iz Policijske uprave su nam javili da iz Bačke dolaze avioni. Svi smo izašli na položaje i spremni smo ih dočekali. Bilo nas je ok o 60. Bili smo naoružani automatskim puškama, a uz to smo imali dva mitraljeza i jednocijevni »protuavionac«. Avioni su dolazili u niskom letu iz pravca Bačke. Uhvatili smo ih u unakrsnoj vatri tako dobro, da smo od pet aviona pogodili dva. Jedan je pa o u Negoslavce a drugi u Bačku. Ostali su pobjegli.

POGIBIJA VINKA BARTULOVIĆAJednoga dana, početkom rujna, primijetili smo približavanje

tenkova i pješadije iz Negoslavaca. Brzo smo se organizirali za doček četnika. Skukan Mile i ja počeli smo ih gađati minobacačem od 82 mm. Na udaljenosti od oko kilometra, njihovi su vojnici već ginuli, a kad su nam se približili na oko 500 m, povukli smo se u rovove. Svi sm o otvorili vatru, a u četničkim redovima nastala je panika. Počeli su bježati na sve strane i povlačiti se prema Negoslavcima. Tenkovi i transporteri su naišli na naše minsko polje, pa su se i oni panično počeli povlačiti. U minskom polju ostali su jedan tenk i jedan transporter. Od naših branitelja nitko nije poginuo, a u jednoj kući, koju je pogodio tenk, poginuo je civil. Vratili smo se u podrume i odmarali. Četnici su iz daleka tukli arti ljerijom po gradu, po Borovu i Mitnici. Oni to jedino dobro znaju i mogu.

Sutradan su pet policajaca otišli »kombijem« do tenka i transportera da pokupe municiju. Kad su se na cesti okretali,»kombi« je nagazio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala. Na svim položajima je nastala neopisiva tišina. Zvali smo ih vezom, ali se nitko nije javljao. Nastalo je napeto iščekivanje. Poslije petnaest minuta uzaludnih pokušaja da uspostavimo vezu, dvojica su policajaca otišla na mjesto eksplozije. Javili su nam da su dvojica ljudi mrtvi, a trojica ranjeni. Po njih su otišla bolnička

56

kola. Saznajemo da je među poginulima Vinko Bartulović zvani General. Svi smo potišteni i tužni, je r je on zapovjednik obrane Mitnice i bio je omiljen među ljudima. Krušelj iz Jarmine izgubio je ruku, a teško je ranjen Borić iz Novog Sela.

BORAVAK U BOLNIC I U »BOROVO KOMERCU «

Ranjen sam u obje noge 1. listopada 1991. godine. Geler mi je jednu nogu probio, a na drugoj otkinuo komad mesa. Srećom kosti mi nisu bile povrijeđene. Doktori su me brzo »sredili« i odveli u bolničko sklonište. Kad sam se probudio, osjećao sam jaku bol u lijevoj nozi. Dva dana nisam mogao ustati. Dobivao sam po tri injekcije svakih šest sati.

U bolnici se nalazilo mnogo ranjenika, a svaki dan su pristi zali novi. Uvjeti rada i boravka bili su teški, grozni, užasni, a nepri jateljska artiljerija je svaki dan tukla po bolnici.

5. studenog jaka kanonada neprijateljske artiljerije po bolni ci. Odjednom se cijela zgrada zatresla. Avionska bomba od 250 kg probila je četiri betonske ploče na bolnici i pala u podrum u kojem se nalazilo mnogo ranjenika. Srećom bomba nije eksplodirala i nitko nije poginuo.

Uprava Bolnice odlučila je da se lakši ranjenici prebace usklonište »Borovo Komerca« u Borovu. Vozili su nas po noći kamionima, bez svjetala i polako, a po cijelom gradu su padale granate. Prevezeno nas je 130.

U skloništu je bilo oko 250 civila. Dali su nam madrace ismjestili nas najudobnije kako su mogli u tim uvjetima. Od liječničkog osoblja tu su bile samo jedn a liječnica i dvije bolničarke, a od lijekova su imale samo tablete protiv bolova, zavo je i sredstva za dezinfekciju rana. S civilima smo se dobro slagali i jeli s njima, ali je hrane bilo jako malo. Jeli smo dva puta dnevno.

Nakon nekoliko dana počeo sam hodati, a deveti dan liječnica mi je izvadila cjevčice iz rana. Jednoga dana posjetili su me dečki s položaja: Tihomir Trajić i Damir Živković i donijeli mi novu uniformu. Na rastanku sam im rekao da dođu po mene za

57

sedam dana.U skloništu mi je postalo dosadno, a svakoga dana dolazilo

je sve više civila koji su stvarali gužvu, pa sam jedva čekao da se vratim na položaj. Tihomir i Damir nisu dolazili, pa sam odlučio sam otići iz skloništa. Kad sam to rekao liječnici, samo me upitala:»Zar ti nije dosta rata?«

18. listopada pozdravio sam se s prijateljima u skloništu i kamionom koji je vozio hranu u vukovarsku boalnicu, krenuo na Mitnicu. Od bolnice do vodotornja povezao me jedan automobil, a onda sam do Mitnice otišao pješke. Četnička je artiljerija nemilo granatirala grad, pa sam do Mitnice išao čitav sat.

PJESME

napisane u zatvoru u Srijemskoj Mitrovict

58

PRIJATELJ

Svjetlost, eksplozija, tvoj jauk,i moja nemoć da ti pomognem.

Zašto? Zaštorane na tvom tijelu?Ne znam,tvoj se život gasia ja sam kraj tebe. Oči mi suzne,tuga mi u srcu.Moga prijatelja više nema.

xxxxxxx

Pustite da živim, mislimi govorim iz dna duše;da iznesemsvoje boli, patnjei ono što me tišti u snu. Pustite me da živimkao čovjek,a ne kako vi želite.

62

BESKRAJ

Dani i dani iščekivanja, šutnje, patnjei razmišljanjao svemu što je prošlo. Davno je bioosmijehna mom licu. Usamljen i tužanprovodim ove beskrajne dane.

xxxxxx

Gdje je prozor mog životakroz koji sam gledao budućnost, sreću?Ne znam. Negdje dalekoizvan mene samog. Prozoru!Tražim te u snovima.Ti si daleko,a ja izgubljen. Kad ću te naći?

6 4

BOŽE

Zbog čega patnje, stradanjaZbog čega okrutni rati stradanja svih Hrvata? Bože,ne znam plakati, ali te molimza mir svih Hrvata. Reci imda će uvijek biti nas Hrvata.

UMRIJET ĆU ALI ZABORAVIT TE NEĆU

Sve pjesme, kao i ova, posvećene su Tebi0 zemljo moja.

Suze mi teku niz lice kad se sjetim tebe1 naše sreće.

Nikad te zaboravit neću, zemljo moja.

Suze teku zbog tebe, zemljo moja,umrijet ću,ali zaboravit te neću.

66

xxxxxxx

Zašto toliko čekanja, boli,patnjei straha?

Zar smo to zaslužili boreći se za naša prava, slobodu,za voljeni Vukovari cijelu Hrvatsku? Pitam se:da li su nas zaboravili oni koji su vjerovaliu nas?

NEZNANI GROBOVI

Gdje su moji prijatelji, moji suborci?Moje oči ih traže, moje misli su s njima, a njih nema.Nema grobova njihovih. Mislim na neznane grobove.

Slika 10. Faksimil pjesama pisanih u logom

68

BOL 1 ČEŽNJA

Kome da pišem najljepše pjesme? Kome da darujem nježnost?Kome da poklonim najljepše vrijeme?

Kome ... Tko to zna?U mome srcu praznina, tišina bezizlazna.

U mojoj duši tuga velika,u mome glasu odraz mladosti, mladosti bez radosti.

Za sve je kriva Srbija.

70

DANI SAMOĆE

Dani samoće,u mislima prošlost, vrijeme koje će doći.

Daleko od svijeta, sunca,slobode.

Beskrajna samoća. Daleko u mislima čežnja.

PROZOR

Jutarnje svjetlo i vrane bude me iz sna.Gledam kroz prozor i odlazim daleko,a misli se lijepe na trenutke života.

Slobodu i život gledam kroz taj mali prozor. Prozor bez izlaza. Prozor tamniceu kojoj se nalazim.

72

DJECO

Kad ću opet biti s vama, čuti vaš glas nježnosti, glas ljepote,glas čežnje za ocem? Kad ću opet govoriti vaša imena ividjeti vaša nasmijana lica? Ne znam.Ali znam da će tata opet doći

SNJEŽO

Prolaze polako sati,dani,mjeseci,a ja sam bez tebe, djece isvega što smo volili.

Kad ćemo opet gledati kroz prozoru život o kojem smo maštaliKad ćemo gledati put našeg zajedničkog života?

MOLITVA MUČENIKA

Molim te Bože za sve mučenike Vukovara.

Pomozi,pomozi da prežive ovaj rat.

Molim Te, ne ostavljaj nas, Ti si jedinikoji može čuti naše molitve, za nas,za našu djecu isve one koje volimo.

Bože,pomozi mi da izdržim i preživim.Vodi me svojim putem.Molim te za sve moje.

Ja,ja znam da si tu. Osjećam Tvoj dodir, Tvoju snagukoju mi daješ.

Molim Te,ne ostavljaj me,jer ja vjerujem u Tebe i vječni život.

7 4

SAN

Teško i polako probija se prva svjetlostkroz gustu šumuu kojoj se nalazim.

Čekam kad će doći moji neprijatelji.

Samo jedan pucanj i ranjen sam.Velika bol u stomaku.

Preplašen trčim kroz šumu, tražim spas.

Da li, i

da li sanjam ...?Bijela cesta i automobil u šumičekaju me.

Odlazim.Osjećam da umirem.Zbogom svima koje sam volio.

Ne plačite zbog mene, svi vi koje sam volio, jer ja plačem.

76

VUKOVAR

Kraj Vučedolske doline stoji gradićkoji sada teško krvari. Ruševine,paljevine, izgubljeni ljudi.Velika bol u mome srcuza izgubljenim gradićem kojeg ogromno volim.

IH

KIKI

Uspomene na tebe kao da blijede. Davno je to bilo,kad sam te zadnji put vidio.U mislima mi svijeća s tvoga rođendana.

Uspomene na tebe kao da blijede.Da li ću, sine doći k tebi?

Uspomene na tebe kao da blijede.Bojim se da ne bi nestale.

TONI DAMIRE

Ti si moja uspomena moja nada za životom. Ti mi daješ snaguda izdržim ovaj rat.

Neću dozvoliti da mi oduzmu životi odvoje me od tebe.

Vjerujem u snagu koju mi daješMoram živjeti da te vidim. Ti si mi sreća, ljubav, život.

Ti si mi sve! Tata će doći,jer ludo voli te.

\ Teške rane na tvome tijelu,''• tvoja želja za životom,

tvoj strah.

: Tvoj uplašeni glasi mi govori:

I pomozi,1 pomozi mi,I ne ostavljaj me samog.

i Znam da patiš, [ ali ćeš živjeti.

Granate i detonacijeI neće nam spriječitiI put do bolnice.

li Sretan sami, i ti si sretan.

Sada kad ležiš u bolnici. Zovem te.Pruži mi rukui kreni sa mnom.

Ne znami nikad neću saznati, zašto nisi pošao.

Prolaze danii mjeseci,

80

a tebe nema. Ne znamda li si živ?

Snovi mi ne daju mira. Sve skrivam u srcu.

82

ZVONITE SADA ZVONA

Zvonite

sada

zvona,

kad

znam

da

je kraj, jer odlazi dio nas.

Oni su tako htjeli,Vukovar su granatama meli. Rušili su grad,nama toliko drag.

Zvonite sada zvona, kad znamo da je kraj, razrušen je Vukovar.

Zvonite sada zvona, ovo je noćna mora.

Zvonite sada zvona,jer Vukovar u Hrvatskoj biti mora.