Embed Size (px)
DESCRIPTION
Zlatni standard i njegova uloga u međunarodnom monetarnom sistemu
Citation preview
Uvod
U ovom seminarskom radu pod naslovom „Zlatni standard i njegova uloga u međunarodnom monetarnom sistemu“ , obratiti ćemo pažnju na monetarnu politiku, te pojasniti pojam zlatnog standarda i njegov istorijski tok, kao i njegovu primjenu u međunarodnom monetarnom sistemu.
U prvom poglavlju koji nosi naslov „Monetarna politika i međunarodni monetarni sistem“, ćemo definisati pojam monetarne politike, zatim njenu glavnu instituciju tj. Centralnu banku i njene dvije monetarne politike koje provodi: ekspanzivnu i restriktivnu. Takođe u ovom poglavlju ćemo objasniti međunarodni monetarni sistem i njegov uticaj na zlatni standard.
U drugom poglavlju, „Zlatni standard“, ćemo obratiti pažnju na pojam, elemente, te zlatni devizni tečaj i pojasniti tržište zlata. Odnosno, predstavit ćemo grafički potržnju za zlatom, ukupnu ponudu za zlatom i ravnotežu na tržištu zlata, koje ćemo što razgovjetnije objasniti kako bi se shvatila vrijednost zlata a samim tim i zlatnog standarda.
Treće poglavlje nosi naslov „Nastanak i razvoj zlatnog standarda“, jeste prikaz istorije istog. U ovom poglavlju prvo ćemo prikazati razvoj zlatnog standarda od 1880. do 1914. i njegove funkcije u tom periodu. Zatim ćemo obratiti posebnu pažnju na zlatni standard u međuratnom periodu. Na kraju ovog poglavlja, ćemo objasniti zlatno – valutni sistem koji nastupa u periodu od 1947. do 1971.
„Zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda“ je naslov četvrtog poglavlja, u kojem ćemo obratiti pažnju na funkcionisanje ovog fonda, te njegov uticaj na zemlje svijeta. Takođe ćemo detaljnije objasniti kako se ta interakcija između ovih zemalja i ovog fonda odvija.
1
1.Monetarna politika i međunarodni monetarni sistem
1.1. Monetarna politika
Centralna je banka središnja monetarna ustanova svake zemlje. S razlogom je nazivaju banka banaka budući da ona obavlja (primarnu) emisiju novca, te odgovara za realizaciju monetarne politike, domaće i međunarodne likvidnosti zemlje Centralna banka je “posebno respektabilna zbog značenja funkcija koje obavlja i odgovornosti da na najbolji mogući način monetarnu politiku i funkcioniranje kreditnog aparata uskladi s općom ekonomskom politikom.” Riječ je o anticikličkoj monetarnoj politici. Konkretnije, riječ je o nastojanju da se realizira puna zaposlenost i stabilnost cijena na način da se ograničava posrednička aktivnost banaka kada ekonomija ekspandira, odnosno da se ona potiče kada ekonomija zapadne u recesiju.10. Monetarna je politika pokušaj centralne banke da kontrolira razinu cijena i outputa posredstvom promjena novčane mase ili količine novca u opticaju. U tom smislu su centralnoj banci na raspolaganju sljedeći instrumenti: operacije na otvorenom tržištu, rezerva likvidnosti i eskontna stopa.a)Ekspanzivna monetarna politikaRecesijski GNP jaz postoji kada je ravnotežni realni GNP manji od potencijalnog. Ekonomiju, u tom slučaju, opterećuje određena, veća ili manja, ciklička nezaposlenost. Na koji način eliminirati recesijski jaz odnosno realizirati punu zaposlenost? Potrebito je, dakako, povećati agregatnu potražnju. U tom će smislu monetarne vlasti nastojati smanjiti aktualne kamatne stope. Ovo će učiniti na način da povećaju količinu novca u optjecaju. Rast novčane mase moguće je realizirati povećavajući višak rezerve kojim raspolaže bankarski sustav. Centralna banka to može učiniti na jedan od, nama poznatih, načina: kupujući državne obveznice, smanjujući rezervu likvidnosti ili snizujući eskontnu stopu. Ekspanzivna monetarna politika povećava ne samo ravnotežni realni GNP, već i razinu cijena. Prema tomu, valja voditi računa da povećanje novčane mase i, s tim u svezi, pad kamatnih stopa ne izazove prekomjerno povećanje agregatne potražnje i, kao posljedicu toga, ozbiljan i zabrinjavajući rast cijena. Ova će opasnost biti to veća, što je recesijski jaz manji odnosno što je ekonomija bliža svom potencijalnom bruto nacionalnom proizvodu.b)Restriktivna monetarna politikaPojava će inflacijskog GNP jaza aktivirati restriktivnu monetarnu politiku kako bi se smanjila agregatna potražnja i ekonomija “ohladila”. Potrebito je smanjiti višak rezerve (VR) kako bi se reducirala količina novca u optjecaju (M). Prodaja državnih obveznica, povećanje rezerve likvidnosti i rast eskontne stope dovest će do smanjenja novčane mase. Reducirana će novčana masa izazvati rast kamatnih stopa (k’) što će potaknuti pad investicija (I), pad agregatne potražnje (AP) i ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP).1
1.2.Međunarodni monetarni sistem
Međunarodni monetarni sistem (nekada se naziva i međunarodni monetarni poredak ili režim) odnosi se na pravila, običaje, instrumente, službe i organizacije za sprovođenje međunarodnih plaćanja. Međunarodni monetarni sistemi se mogu klasifikovati na osnovu načina utvrđivanja deviznih kurseva ili na osnovu forme koju su imale međunarodne rezerve. Prema klasifikaciji deviznih kurseva, možemo imati režim
1 Ivan Ferenčak: Počela ekonomike, Osijek, Ekonomski fakultet Osijek, 2003
2
fiksnog deviznog kursa sa uskim rasponom fluktuacija oko pariteta, ili režim fiksnog deviznog kursa sa širokim rasponom fluktuacija, režim prilagodljivih pariteta, režim puzajućih pariteta, režim rukovođeno fleksibilnih kurseva ili režim slobodno plivajućih kurseva.Prema klasifikaciji međunarodnih rezervi, možemo imati zlatni standard, (gdje se kao međunarodna rezervna aktiva isključivo koristi zlato), čisti fiducijarni standard (gdje se koristi samo razmenski standard, bez ikakve veze sa zlatom) ili zlatno-fiducijarni standard (kombinacija prethodna dva). Različite kombinacije mogu se kombinovati na različite načine. Na primjer, zlatni standard sa režimom fiksnog deviznog kursa. Međutim, takođe možemo imati režim fiksnog deviznog kursa koji nema nikakve veze sa zlatom, već se bazira na deviznim rezervama koje se drže u nekoj nacionalnoj valuti, kao što je američki dolar, koji više nema zlatno pokriće. Slično tome, možemo imati režim prilagodljivih pariteta ili režim rukovođeno fleksibilnih kurseva sa deviznim rezervama i zlatnim pokrićem, ili samo sa deviznim rezervama. Pri režimu slobodno plivajućih kurseva, teorijski nema potrebe za deviznim rezervama pošto će devizni kurs automatski i trenutno dovesti do korekcije bilo kakve platnobilansne neravnoteže, čim se ona ukaže.Dobar međunarodni monetarni sistem je onaj koji maksimizira tokove međunarodne razmjene i dovodi do "ravnomjerne" raspodjele koristi od razmjene u čitavom svijetu. Međunarodni monetarni sistemi se mogu ocjenjivati na osnovu svoje prilagodljivosti, likvidnosti i pouzdanosti. Prilagodljivost se odnosi na proces pomoću koga se uravnotežuju platnobilansne neravnoteže. Dobar međunarodni monetarni sistem je onaj koji minimizira troškove i vrijeme prilagođavanja. Likvidnost se odnosi na količinu deviznih rezervi koja stoji na raspolaganju za potrebe uravnoteženja platnobilansnih neravnoteža. Dobar međunarodni monetarni sistem je onaj koji obezbeđuje adekvatan iznos deviznih rezervi tako da zemlje mogu da koriguju svoje platnobilansne deficite bez potrebe da pristupaju deflaciji ili da imaju veću inflaciju od ostatka svijeta. Pouzdanost se odnosi na znanje da mehanizmi prilagođavanja dobro rade i da će devizne rezerve zadržati svoju apsolutnu i relativnu vrijednost. Zlatni standard je bio režim fiksnih deviznih kurseva sa zlatom kao jedinom rezervnom valutom. Međuratni period najprije je karakterisao režim fleksibilnijih kurseva dok je zatim nastao pokušaj da se ponovo uvede zlatni standard – pokušaj koji je bio osuđen na propast.2
2 http://www.imforg/external/pubslft/weoI2002/01/index.htm
3
2.Zlatni standard
2.1. Pojam i elementi zlatnog standarda
Robni novac je nezgodan za pohranu i prijenos, pa je u upotrebu postupno ušao prvo papirni, a od nedavno i elektronički novac. Zlatni standard postoji kad monetarne vlasti posjeduju dovoljno zlatnih rezervi za promijeniti u zlato sav novac koji je izdan u opticaj po obećanom tečaju. Zlatni standard ograničava moć vlada za inflacijom cijena kroz prekomjerno izdavanje papirnate valute.Vrijednost monetarne jedinice se može povezati s onom od robe, posebno dragocjenog metala, ako je monetarna jedinica definirana u pojmu tog dobra, a postignuti su određeni dodatni uvjeti. Povezivanje vrijednosti valute s robom je jedan pokušaj stabilizacije te valute i udaljavanja kontrole stvaranja novca od arbitražnog odlučivanja prema nekim autoritetima.3
Odsnovni elementi zlatnog standarda su slijedeći: U zemlji koja prohvaća zlatni standard bankote izdaje centralna banka i mogu se
razmjeniti za dobra (bilo da se zovu dolari, funte, franci, itd.), zbog toga predstavljaju valute tih zemalja;
Zlatni „sadržaj“ (tj. ekvivalent) monetarne jedinice je definiran (npr, marka „sadrži“ 0,5 grama zlata, dolaru je ekvivalent 1 gram zlata itd.);
Centralna banka drži zlatne rezerve, bilo kovanice bilo šipke što je određenim omjer od količine koja se koristi; zakonito sredstvo plaćanja može biti na zahtjev pretvoreno u zlato ili, vice-versa, centralna banka može razmjeniti bankote za zlato na osnovu sadržaja zlatne valute;
Zlatno se može slobodno izvesti ili uvesti.
Budući da su monetarne jedinice svake zemlje definirane pojmovima homogene zajedničke baze, zlata, relativna vriijednost tih jedinica može se odrediti djeljenjem njihovog respektivnog zlatnog sadržaja. Npr. relativna vrijednost tih valuta je jednaka 0,5/1 = 0,5: što znači da dolar ima dva puta veći sadržaj zlata od marke i zbog toga ima dvostruku vrijednost. Omjer, zvan „tečaj prema sadržaju dragocjene kovine“ je apstraktna relativna cijena, tj., relativna referentna cijena. Stvarna cijena marke u pojmu dolara – koja je nominalni bilatelarni devizni tečaj marke u pojmu dolara – može se pomaknuti od pariteta u zavisnosti o stvarnoj ponudi i potražnji marke nasuprot dolara. Uz sve to, posebna pojava zlatnog standarda je da je fluktuacija oko pariteta „objektivno“ ograničena, iz slijedećih razloga. Amerikanac koji treba platit u markama uvijek će moći to učiniti ako kupi zlato i pošalje ga u Njemačku gdje ga može pretvoriti u marke prije nego da kupuje marke u SAD-u i šalje ih u inostranstvo. To znači da devizni tečaj (u našem primjeru, cijena marke u pojmu dolara) ne može premašiti ono što se zove tačka izvoza zlata, koja je jednaka paritetu plus troškovi opreme (transort, osiguranje i izmakle kamate4): iznad ove vrijednosti, profitabilno je pretvoriti dolare u zlato, otpremiti zlato u inostranstvo i pretvoriti ga u marke umjesto
3 Dragocjeni metali, i zlato posebno, nisu preferirani samo radi svojih kemijskih i fizičkih svojstava, već iznad svega radi relativne stabilnosti njihove vrijednosti4 Gubitak kamata se zahvaljuje činjenici da kapital predstavlja zlatom koje je poslano u inostranstvo ne dobiva kamate dok je u tranzitu.
4
kupovanja maraka na deviznom tržištu. Obrnuto, ako devizni tečaj padne ispod tačke uvoza zlata, koja je jednaka paritetu minus troškovi otpreme zlata, za jednog Amerikanca postaje profitabilnije da prohvati plaćanje iz inostranstva u zlatu radije nego u stranoj valuti tj. markama. Kretanje cijena u zemljama koje su prihvatile zlatni standard su automatske: suficit bilance plaćanja u zemlji A znači da će se povećati njezina zaliha zlata, što vodi do povećanja ponude novca i, pod određenim uvjetima, podizanje cijena. Suprotno će se dogoditi u zemlji B. To će obeshrabiti izvoz od A i pojačati njezin uvoz, na taj način ponovo će se uspostaviti ravnoteža.5
Jedna je zanimljiva značajka sustava robnog novca da roba koja se koristi kao novac može imati i druge svrhe. Takav je primjer zlato. Ljudi su koristili zlatni prah, zlatne kamenčiće ili poluge kao novac ali su pojedinci takođe mogli topiti i oblikovati zlato za mnoge druge svrhe. Zlato se takođe koristi i u industrijske svrhe. Bez obzira koristi li se u monetarne ili druge svrhe, zlato ima cijenu, koja je jednaka količini drugih dobara i usluga kojih se pojedinac mora odreći u zamjenu za zlato. Tu ćemo cijenu označiti s Pg, koja se mjeri jedinicama dobara i usluga po jedinici zlata (imajte na umu da u istinskom sustavu robnog novca koji koristi zlato ne postoje dolari, franci, itd., koji se koriste kao jedinice obračuna za određivanje cijene zlata ili bilo kojih drugih dobara i usluga). Takođe pretpostavljamo da zakon potražnje vrijedi za zlato isto kao i za svako drugo dobro. Ako cijena zlata raste, a sve ostalo je nepromijenjeno, onda potražnja za zlatom u bilo koje svrhe pada. 6
2.2. Zlatno-devizni standard
Pod zlatno – deviznim standardom, barem jedna zemlja prisvaja zlatni standard dok druge: Postavljaju zlatni „sadržaj“ na njihove valute; Drže valutu od zemalja sa zlatnim standardom (radije nego zlato ili nešto uz njega)
kao rezervu koja pokriva njihovu nacionalnu valutu; Dozvoljavaju konverziju nacionalne valute u „rezervnu valutu“, koja predstavlja
paritet između dvije valute, tj. omjer između njihovih respektivnih zlatnih sadržaja (slični pariteti se mogu definirati između valuta zemalja uzetih u obzir i onih drugih zemalja koje imaju zlatni standard).
Ako bi zemlja sa zlatnim standardom bile SAD (kao što su bile), dolar bi služio kao rezervna valuta za druge zemlje (npr.Francuska) i, u čistom sistemu zlatnog deviznog standarda, francuski franak bi bio konvertiram u zlato zbog njegove konvertibilnosti u dolare, budući da bi ovi obratno mogli biti izravno konvertirani u zlato. U praksi, konverziju nacionalne valute može ograničiti samo centralna banka. Konverzija nacionalne valute u stranu može dakle biti predmet ograničenja. Npr., umjesto slobodnog cirkuliranja korištenje valutnih rezervi može biti ograničeno na podmirenje stranih transakcija („ne–rezidentna konvertibilnost“).Zlatno – devizni standard može se ekonomizirati korištenjem zlata što se pokazuje korisnim ako je zlato oskudno. On takođe ima prednost jer dozvoljava zemljama koje ga prihvaćaju da drže rezerve koje nose kamate, kao što (za razliku od zlata) strana valutna sredstva, koja držana kao rezerve, obično zarađuju kamate. Ipak, sistem bi mogao postati nestabilan ako zemlje koje su prisvojile taj sistem žele držati zlato između svojih rezervi kada solventnost zemlje koja ima zlatni standard postaje neizvjesna. U tom slučaju zemlje koje su prihvatile zlatni devizni standard mogu konvertirati svoje rezerve strane valute u zlato, poticati vrstu „navale“ na centralnu banku zemlje koja ima zlatni standard. Ako sistem razmjene zlata dozvoljava svim agentima da konvertiraju domaću valutu u zlato, onda se radi tačno na isti način kao kod zlatnog standarda. Posebno, devizni tečaj između valuta dvije zemlje koje su
5 Taj mehanizam automatskog prilagođavanja zove se mehanizam tijeka vrste cijena.6 Nicola Acocella: Počela ekonomske politike, Zagreb, MATE Zagreb, 2005
5
prihvatile zlatni devizni standard je oko njihovog pariteta. Ipak, paritet je u tom slučaju „prilagodljivo vezivanje“ prije nego nepromjenjiva vrijednost. Promjene u paritetu bi mogle biti praćene značajnim varijacijama deviznog tečaja, proizvodeći promjene trgovačkoj bilanci. Govorimo o „devalvaciji“ kada paritet valute koju razmatramo (npr. francuski franak) u onosu na rezervnu valutu (npr. dolar) poraste. Ako se taj paritet smanjuje, imamo „rebalvaciju“.7
2.3. Tržište zlata (potražnja, ponuda i ravnoteža)
Grafikon 2.1 pokazuje krivulju potražnje za zlatom u monetarne i alternativne nemonetarne svrhe. Dio (a) pokazuje potražnju za zlatom u monetarne svrhe označena s Gmd. Kao što je prikazano u ovom dijelu, količina potražnje za zlatom u monetarne svrhe Gm, pada porastom cijena Pg. Na primjer, pri cijeni zlata Pg0 ukupna količina potražnje za zlatom za monetarne svrhe je Gm0. Porastom cijene zlata Pg1 količina potražnje za zlatom u monetarne svrhe pada na Gm1. Opadajuća krivulja u odnosu na cijenu zlata, prikazana je na dijelu grafikona (b).8
Grafikon 2.1.: Krivulje potražnje za zlatom
7 Nicola Acocella: Počela ekonomske politike, Zagreb, MATE Zagreb, 20058 Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997
6
Izvor: Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997Grafikon 2.2 pokazuje izvođenje krivulje ukupne potražnje za zlatom. Ta krivulja je vodoravni zbir krivulja Gmd i Gnd. Tj. po cijeni zlata od Pg0, ukupna količina potražnje za zlatom je G0 = Gm0 + Gn0. Isto tako, po cijeni zlata od Pg1, ukupna količina potražnje za zlatom pada na G1 = Gm1 + Gn1. Odatle nam krivulja ukupne potražnje za zlatom Gd = Gmd + Gnd govori o ukupnoj količini potražnje za zlatom za monetarne i nemonetarne svrhe po bilo kojoj datoj cijeni zlata, mjereno robama i uslugama kojih se moramo odreći za jedinicu zlata.9
Grafikon 2.2.: Ukupna potražnja za zlatom
Izvor: Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997
Ponuda zlata, označena s Gs, ima pozitivan nagib, kao što je prikazano na grafikonu 2.3. to je zato jer cijena zlata mora rasti kako bi ljudi izvadili, prevezli i prečistili više zlata za novac, za ukrasne, industrijske i druge svrhe. Zapravo, iznos roba i usluga koje proizvođači zlata prime za svaku jedinicu zlata mora rasti kako bi proizvođači povećali svoju proizvodnju i prodaju zlata.
9 Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997
7
Grafikon 2.3.: Ponuda zlata
Izvor: Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997Grafikon 2.4. pokazuje ravnotežu na tržištu zlata. Ravnoteža se na tom tržištu događa kad je ukupna količina potražnje za zlatom jednaka ukupnoj količini ponude zlata. To se ostvaruje na mjestu gdje krivulja ukupne potražnje za zlatom, Gd, siječe krivulju ponude zlata, Gs, pri količini G0 na grafikonu. Cijena zlata se prilagođava toj jednakosti između količina ponude i potražnje za zlatom; to se događa pri ravnotežnoj cijeni Pg0 na grafikonu.10
Grafikon 2.4.: Ravnoteža na tržištu zlata
Izvor: Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997
10 Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997
8
3.Nastanak i razvoj zlatnog standarda
3.1.Zlatni standard (1880.-1914.)
Zlatni standard je bio na snazi otprilike od 1880. do 1914. godine. Svaka zemlja je samostalno definisala zlatni sadržaj svojih novčanica, dok je nakon toga pasivno prihvatala da kupi ili proda bilo koju količinu zlata po toj cijeni. Pošto je zlatni sadržaj novčanica bio fiksan, devizni kursevi su takođe bili fiksni. To se zvalo zlatni paritet. Onda je devizni kurs mogao da fluktuira ispod i iznad zlatnog pariteta (tj. unutar zlatnih tačaka) za iznos troškova prevoza jedinice zlata između dva finansijska centra. Devizni kurs je određen između zlatnih tačaka na osnovu sila ponude i tražnje, a odbranu od promjene kursa predstavljale su isporuke zlata. To jest, tendencija valute da depresira ispod zlatne izvozne tačke bivala je zaustavljena odlivom zlata. Ovaj odliv zlata označavao je deficit u platnom bilansu zemlje. Obrnuto, tendencija valute da apresira ispod zlatne izvozne tačke bivala bi zaustavljena prilivom zlata. Ovaj priliv zlata bivao je jednak suficitu platnog bilansa. Pošto su deficiti u načelu izmirivani u zlatu, a zemlje su imale ograničene zlatne rezerve, deficiti nisu mogli da rastu unedogled, već ih je trebalo prilično brzo korigovati. Mehanizam prilagođavanja pri zlatnom standardu koji je opisao Hjum (Hume), bio je automatski mehanizam tokova cijena i zlatnika koji je funkcionisao na slijedeći način. Pošto se ponuda novca svake zemlje sastojala ili od zlata ili novčanica sa zlatnim pokrićem, novčana ponuda bi padala u zemljama koje su bilježile deficit i rasla u zemljama koje su bilježile suficit. To bi izazivalo pad cijena u zemljama koje su imale deficit i rast cijena u zemljama sa suficitom. Kao rezultat, to je podsticalo izvoz u zemlji sa deficitom, a destimulisalo je uvoz sve dok se platnobilansni deficit ne bi eliminisao. Suprotno bi se dešavalo u zemlji sa suficitom. Pošto su morale pasivno da dozvoljavaju promenu novčane ponude, zemlje nisu mogle da koriste monetarnu politiku u cilju postizanja pune zaposlenosti bez inflacije. Ali to klasičnim ekonomistima nije predstavljalo teškoću, pošto su verovali da ekonomski sistemi imaju ugrađenu tendenciju da se kreću ka punoj zaposlenosti bez inflacije.Da bi funkcionisao proces prilagođavanja, zemlje nisu morale da vrše sterilizaciju (tj. da neutrališu efekte) platnobilansnog deficita ili suficita na novčanu ponudu. Naprotiv, pravila zlatnog standarda bila su da zemlja sa deficitom treba da pojača proces prilagođavanja još čvršćim kreditnim restrikcijama, a suficitna nacija treba da vrši kreditnu ekspanziju. Međutim, Nurkse i Blumfild su utvrdili da monetarne vlasti to često nisu poštovale, tako što su sterilizovali dio (ali samo jedan dio) neravnoteže platnog bilansa. Mickaeli tvrdi da je to bilo neophodno da bi se ublažio proces prilagođavanja i da bi se spriječila smanjenja u novčanoj ponudi zemlje koja ima deficit i nagli rast novčane ponude u zemlji koja bilježi suficit.Sve što je do sada rečeno o mehanizmima prilagođavanja bile su pretpostavke o tome kako je mogao da izgleda mehanizam prilagođavanja pri zlatnom standardu.
9
Posmatrajući praksu, Tausig i grupa njegovih studenata sa Harvarda su pronašli da su se 1920-ih godina procesi prilagođavanja odvijali veoma brzo i glatko uz minimalne, skoro nulte transfere zlata između zemalja. Tausig je utvrdio da su se platnobilansne neravnoteže uglavnom finansirane međunarodnim tokovima kapitala, umjesto isporukama zlata (kako je gore opisano). To će reći, kada je Ujedinjeno Kraljevstvo imala platnobilansni deficit, njena novčana ponuda je padala, kamatne stope su rasle, što je dovodilo do priliva kratkoročnog međunarodnog kapitala koji je pokrivao deficit. Ujedinjeno Kraljevstvo je ove podsticaje pojačavala tako što je namjerno podizala eskontnu stopu (koja se tada zvala bankarska stopa), što je još više povećalo kamatne stope i priliv kapitala. Nadalje, smanjenje novčane ponude u Velikoj Britaniji usljed deficita uticalo je na jači pad domaće privredne aktivnosti nego što su padale cijene, što je smanjivalo uvoz. Suprotnim procesima od ovog korigovan je suficit u britanskom platnom bilansu. Ne samo da se najveći dio prilagođavanja pri zlatnom standardu nije odvijao onako kako je Hjum objasnio mehanizmom tokova cijena i zlatnika, nego je čak i u slučajevima kada je bio brz i ravnomjeran, ovaj proces bio takav zbog specijalnih uslova koji su preovladavali u periodu zlatnog standarda.11 To je bio period velike privredne ekspanzije i stabilnosti u čitavom svijetu. Funta sterlinga bila je jedina značajna međunarodna valuta, a London je bio jedini međunarodni monetarni centar. Stoga nije moglo doći do rasta nepovjerenja u funtu i prebacivanja u neku drugu valutu ili u neki drugi međunarodni finansijski centar. Fleksibilnost cijena bila je veća nego danas, a zemlje su više vodile računa o spoljnoj nego o unutrašnjoj ravnoteži. Vrlo je vjerovatno da bi, uz ovakve okolnosti, bilo koji međunarodni monetarni sistem prilično dobro funkcionisao. Ponovno uspostavljanje zlatnog standarda, a da se istovremeno ne obezbjede i uslovi koji su obezbjeđivali njegovo glatko funkcionisanje u tih tridesetak godina do početka Prvog svjetskog rata svakako bi dovelo do njegovog kolapsa. Svejedno, period zlatnog standarda obavijen je velom nostalgije "dobrih starih dana" u šta je teško ljude razuvjeriti, a to se u izvesnoj meri proteže sve do današnjih dana. Međutim, nema izgleda da će zlatni standard ili bilo šta slično tome biti ponovno uvedeno u predvidljivoj budućnosti.
3.2.Iskustvo između dva rata
Kraj klasičnog zlatnog standarda nastupio je onda kada je izbio Prvi svjetski rat. Od 1919. do 1924. godine devizni kursevi su snažno fluktuirali, što je jačalo potrebu ljudi da se vrati zlatni standard. Tako je aprila 1925. godine Velika Britanija vratila predratni paritet funte i zlata i ukinula embargo na izvoz zlata koji je bio na snazi od izbijanja Prvog svetskog rata. Ostale zemlje su slijedile primjer Velike Britanije i vratile se zlatu (SAD su to učinile još 1919. godine). Međutim, ovaj novi sistem u osnovi nije bio čisti zlatni standard, a kao rezervna valuta ovdje su korišćene i funte, ali i američki dolari i francuski franci. Ovo je dovelo do ušteda u zlatu čije je učešće u ukupnoj međunarodnoj razmjeni (pri predratnim cjenama i u svjetlu značajnog rasta svih cjena zbog rata) postalo mnogo manje. Pošto je Velika Britanija izgubila veliki dio svoje konkurentnosti (naročito u odnosu na SAD) i likvidirala značajan dio stranih investicija da bi platila troškove ratovanja, povratak na predratni paritet je, u stvari, doveo do velikog precjenjivanja funte. To je u Velikoj Britaniji dovelo do platnobilansnog deficita i do deflacije, koja je nastala u pokušaju da se deficit smiri. S druge strane, Francuska je imala veliki platnobilansni suficit nakon što je franak stabilizovan na depresiranom nivou iz 1926. godine. Pokušavajući da od Pariza načini međunarodni monetarni centar, Francuska je 1928. godine donijela zakon po kome se izravnanje suficita moralo obaviti u zlatu, umjesto u funtama ili u nekoj drugoj valuti. To je izazvalo veliki odliv ionako siromašnih zlatnih rezervi Velike Britanije i dovelo do prebacivanja kratkoročnog kapitala iz Londona u Pariz i Nju Jork. Kada je Francuska zatražila da svoje prethodno akumulirane funte takođe pretvori u zlato, Velika Britanija je bila primorana da obustavi konvertibilnost funte za zlato, i to je bio kraj zlatnog standarda (SAD je napustila zlatni standard negdje 1933. godine). Dok je odluka Francuske da konvertuje sve svoje funte u zlato predstavljala neposredni
11 Ivan Ferenčak: Počela ekonomike, Osijek, Ekonomski fakultet Osijek, 2003
10
povod kolapsa zlatnog standarda, fundamentalni uzroci ovog događaja su bili: (1) nedostatak adekvatnog mehanizma prilagođavanja, pošto su zemlje sterilizovale svoje neravnoteže tako što su uspostavile krajnje neodgovarajuće paritete; (2) ogromni destabilizujući tokovi kapitala između Londona i novih međunarodnih monetarnih centara, Nju Jorka i Pariza, i;(3) izbijanje Velike depresije (koja je još i doprinijela slomu postojećeg međunarodnog monetarnog sistema). Međutim, vjerovatno je da bi bilo koji međunarodni monetarni sistem doživjeo slom pod pritiskom depresije svjetskih razmjera. Zatim je, od 1931. do 1936. godine nastao period velike nestabilnosti i kompetitivnih devalvacija, do koga je došlo tako što su zemlje pokušavale da “izvezu” svoju nezaposlenost. SAD su u periodu 1933-1934. čak devalvirale dolar (tako što su povećale dolarsku cijenu zlata sa 20,67 na 35 dolara za uncu zlata), iako su imale platnobilansni suficit, a sve to u cilju stimulisanja izvoza. Nema potrebe da se obrazlaže kolika je to bila greška. Ekspanzivne politike bi stimulisale američku privredu uz istovremeno korigovanje ili smanjenje platnobilansnog suficita. Do 1936. godine devizni kursevi između najvažnijih valuta bili su opet isti kao što su bili 1930. godine, prije nego što je otpočeo proces kompetitivnih devalvacija. Jedini efekat je bio taj što je porasla vrijednost zlatnih rezervi. Međutim, najveći dio deviznih rezervi je nestao u procesu masovnih konverzija u zlato u cilju zaštite od devalvacije. Ovo je takođe bio period u kome su zemlje uvodile veoma visoku carinsku zaštitu i druge značajne restrikcije, tako da je međunarodna razmjena time skoro bila prepolovljena. Na primjer, 1930. godine u SAD je usvojen čuveni Smut-Holijev carinski zakon, koji je podigao uvozne carine u SAD na rekordne visine. Do 1939, naravno, umjesto pune zaposlenosti najprije je nastala velika depresija, a zatim rat. Nurkse tvrdi da je međuratno iskustvo jasno pokazalo da prevagu imaju destabilizujuće špekulacije, a i da su fleksibilni devizni kursevi u osnovi nestabilni. Ovo iskustvo vrlo je značajno uticalo na saveznike da pri završetku Drugog svjetskog rata uspostave međunarodni monetarni sistem koji ima određenu dozu fleksibilnosti ali istovremeno snažno insistira na održanju fiksnih pariteta deviznih kurseva. U skorije vrijeme, međuratno iskustvo je ponovo analizirano i ustanovljeno je da su snažne fluktuacije deviznih kurseva u periodu 1919-1924. godine, ustvari, bile odraz velikih neravnoteža stvorenih tokom Prvog svjetskog rata i nestabilnosti u toku poslijeratne rekonstrukcije, što ni bilo kakav režim fiksnog kursa ne bi mogao da preživi.
3.3. Zlatno-valutni standard (1947.-1971.)
U Breton Vudsu (Bretton Woods, New Hampshire) su se 1944. godine predstavnici SAD, Velike Britanije i još 42 druge zemlje sastali i odlučili kakav novi međunarodni monetarni sistem treba uspostaviti nakon završetka rata. Sistem koji je osmišljen u Breton Vudsu zahtijevao je da se osnuje Međunarodni monetarni fond (IMF) radi: (1) pregleda da li zemlje poštuju skup ustanovljenih pravila poslovanja u međunarodnoj razmjeni i finansijama i (2) da obezbijede sredstva za kreditiranje za nacije koje upadnu u privremene platno-bilansne teškoće. Novi međunarodni monetarni sistem u osnovi je značio pobjedu američke delegacije, jer je usvojen predlog Hari Vajta iz američkog ministarstva finansija, umjesto plana koji je podnio Džon Majnard Kejnz, šef britanske delegacije. Kejnz je iznio zahtjev da se napravi jedna unija kliringa koja bi bila u stanju da kreira međunarodnu likvidnost, i to baš kao što neka nacionalna banka može da kreira domaći novac, a koja bi se bazirala na novoj novčanoj jedinici po imenu bankor "bancor". MMF je počeo da funkcioniše 1. marta 1947. godine i imao je 30 zemalja članica. Nakon prijema u članstvo sovjetskih republika i drugih zemalja tokom 1990-ih, MMF je 1997. godine imao 181 članicu. Tek nekoliko zemalja, poput Kube ili Sjeverne Koreje, nisu članovi MMF-a. Bretonvudski sistem bio je sistem zlatno-valutnog standarda. SAD je imala zadatak da drži fiksni zlatni standard od 35US$ po unci zlata i da bude spremna da razmijeni dolare za zlato po toj cijeni bez ikakvih restrikcija ili ograničenja. Druge zemlje su imale zadatak da fiksiraju cijenu njihovih valuta u odnosu na dolar (a tako implicitno i za zlato) i da intervenišu na deviznim tržištima da bi spriječile odstupanja deviznog kursa koja bi bila veća od 1 odsto iznad ili ispod pariteta. U okviru dozvoljenih granica fluktuacija, devizni kurs se formirao na osnovu dejstva sila ponude i tražnje.
11
Da bi zemlja spriječila depresijaciju valute u većem procentu od dozvoljenih 1 odsto, ona je morala da povlači svoje dolarske rezerve i da kupuje (povlači) sopstvenu valutu, ili bi, kada bi trebalo spriječavati valutu da apresira, zemlja morala da kupuje dolare (i da tako povećava svoje devizne rezerve) ne bi li na taj način valuta ostala u zadatim granicama od ± oko pariteta. Sve do kraja 1950-ih i početka 1960-ih, kada su druge valute postale potpuno konvertibilne, dolar je bio jedina rezervna valuta, tako da je ovaj sistem praktično bio zlatno-dolarski standard.12 Zemlje su finansirale svoj privremeni platno-bilansni deficit iz svojih deviznih rezervi i tako što su pozajmljivale novac od MMF-a. Samo u slučaju fundamentalnih neravnoteža zemlji je bilo dozvoljeno da uz odobrenje Fonda, promijeni paritet svoje valute. Pojam “fundamentalna neravnoteža” nikada nije bio jasno definisan, već se uopšteno pod njim podrazumijevalo postojanje velikih i trajnih platnobilansnih suficita ili deficita. Međutim, manje promijene deviznoga kursa (u iznosu manjem od 10 odsto) bile su dozvoljene bez odobrenja Fonda. Na taj način, bretonvudski sistem je, u stvari, bio sistem prilagodljivih pariteta, barem u svojoj originalnoj postavci, gdje se stabilnost deviznog kursa kombinuje sa izvesnim procentom fleksibilnosti. Akcenat na fiksnosti se najbolje može razumjeti kao strogo nastojanje zemalja da se izbjegnu haotični uslovi u međunarodnoj razmjeni i finansijama koji su preovladavali u međuratnom periodu.Nakon perioda tranzicije poslije rata, zemlje su bile dužne da eliminišu sve restrikcije i da svoje valute učine potpuno konvertibilnim. Zemljama je bilo zabranjeno da uvode dodatne spoljnotrgovinske restrikcije (jer inače valutna konvertibilnost ne bi imala neki veći značaj), a već postojeće spoljnotrgovinske restrikcije trebalo je postepeno ukidati u okviru multilateralnih pregovora pod rukovodstvom GATT-a. Restrikcije na međunarodne likvidne tokove kapitala su, međutim, bile dozvoljene da bi zemlje mogle da zaštite svoje valute od destabilizujućih tokova međunarodnih novčanih tokova ili “vrućeg” novca. Pozajmljivanje od Fonda bilo je ograničeno na pokrivanje povremenih platno-bilansnih deficita i zajmovi su se morali otplatiti u periodu od tri do pet godina, da se sredstva Fonda ne bi pretvorila u dugoročne kredite. Dugoročna razvojna pomoć poticala je od Međunarodne banke za obnovu i razvoj (Iternational Bank for Re-construction and Development - IBRD ili WorId Bank) i njenih članica, IDA (International Development Association) koja je osnovana 1960. u cilju davanja zajmova pod subvencionisanim uslovima siromašnim zemljama u razvoju) i IFC (International Finance Corporation) koja je osnovana 1956. godine da bi podsticala privatne investicije u zemlje u razvoju iz sopstvenih i iz stranih izvora. Fond je takođe dobio zadatak da skuplja i distribuira podatke o platnom bilansu, međunarodnoj razmjeni i drugim ekonomskim podacima zemalja članica. Danas MMF objavljuje, između ostalog, International Financial Statistics i Direction of Trade Statistics, najautoritativnije izvore uporednih vremenskih serija podataka o platnom bilansu, trgovini i drugim ekonomskim indikatorima zemalja članica.13
12 Ivan Ferenčak: Počela ekonomike, Osijek, Ekonomski fakultet Osijek, 200313 Ivan Ferenčak: Počela ekonomike, Osijek, Ekonomski fakultet Osijek, 2003
12
4. Zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda
Nakon što postane članica MMF-a, svaka zemlja dobiva kvotu koja se bazira na njenom ekonomskom značaju i na obimu međunarodne razmjene. Visina kvote određuje glasačku snagu zemlje i njenu sposobnost zaduživanja kod Fonda. Ukupna sredstva Fonda su 1944. godine iznosila 8.8 milijardi US$. SAD je, kao najsnažnija zemlja dobila kvotu od 31 odsto. Svakih pet godina kvote se revidiraju u cilju održanja relativnog ekonomskog značaja zemalja članica. Krajem februara 2000. godine ukupna sredstva od kvota narasla su na 210,3 milijardi SDRs (281,6 milijardi US$) do čega je došlo uslijed rasta broja članica i periodičnih povećanja kvota. Kvota SAD je opala na 17,7 odsto, kvota za Japan i Nemačku bile su respektivno 6,3 i 6,2 odsto, a Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo imale su kvotu od 5,1 odsto. Nakon pristupanja MMF-u, zemlja je bila dužna da uplati 25 odsto svoje kvote u zlatu, a ostatak u domaćoj valuti. Prilikom uzimanja zajma od Fonda, zemlja bi dobila konvertibilnu valutu, a za uzvrat je morala da deponuje ekvivalentnu (dodatnu) vrijednost domaće valute, sve dok Fond ne bi držao gornji limit od 200 odsto vrijednosti kvote te zemlje u domaćoj valuti.Prema originalnim pravilima Fonda, zemlja je u svakoj godini mogla da pozajmi 25 odsto svoje kvote, dok ne dostigne total od 125 odsto kvote u okviru petogodišnjeg perioda. Zemlja je mogla da povuče prvih 25 odsto kvote, zlatnu tranšu, gotovo automatski, bez ikakvih restrikcija ili uslovljavanja. Sve slijedeće pozajmice (u narednim godinama) kreditne tranše, Fond je ustupao po sve većoj kamatnoj stopi i uvodio je sve veću i veću superviziju i uslovljavanje da bi se osigurao da će zemlja prihvatiti odgovarajuće mjere da bi eliminisala platnobilansni deficit. Otplata je morala da se izvrši u roku od tri do pet godina i uključivala je ponovni otkup domaće valute od Fonda, kada je zemlja, u stvari, prodavala konvertibilnu valutu Fondu, sve dok MMF ne bi opet imala maksimalno 75 odsto kvote zemlje u domaćoj valuti. Fond je dozvolio otplatu u valutama u kojima je držao manje od 75 odsto vrijednosti kvote. Ako je prije nego što je (Zemlja A) obavila plaćanje neka druga zemlja (Zemlja B) uzela kredit od Fonda u valuti Zemlje A, onda će Zemlja A završiti otplatu zajma čim u holdingu Zemlje bude njene valute u iznosu od 75 odsto njene kvote. Ako količina nacionalne valute kod Fonda padne ispod 75 od vrijednosti kvote, zemlja može da pozajmi razliku od Fonda, a da ne mora da otplati zajam. To se zove super zlatna tranša. U slučaju da Fond ostane bez neke valute, on tu valutu proglašava "rijetkom" i dozvoljava zemljama članicama da u razmijeni ne prihvataju tu valutu. Razlog za to je što je Fond smatrao da je platnobilansno prilagođavanje obaveza kako zemalja koje imaju deficit tako i zemalja koje imaju suficit. Međutim, nikada za sve ove godine od Fonda nije traženo da se ovaj zahtev primjeni. Zlatna tranša plus super zlatna tranša (ako je bude) ili minus iznos zajma (ako ga bude) daju poziciju koja se zove neto MMF pozicija zemlje (net IMF position). Na taj način neto pozicija se definiše kao visina kvote minus visina zajma koji zemlja ima kod fonda u svojoj valuti. Količina zlatnih rezervi koji zemlja ulaže u Fond prilikom pristupanja nazvan je rezervna pozicija zemlje i ona se dodaje deviznim rezervama zemlje, zajedno
13
sa specijalnim pravima vučenja (SDR - Special Drawing Rights) i drugim konvertibilnim valutama.14
Zaključak
Centralna je banka središnja monetarna ustanova svake zemlje. S razlogom je nazivaju banka banaka budući da ona obavlja (primarnu) emisiju novca, te odgovara za realizaciju monetarne politike, domaće i međunarodne likvidnosti zemlje Centralna banka je “posebno respektabilna zbog značenja funkcija koje obavlja i odgovornosti da na najbolji mogući način monetarnu politiku i funkcioniranje kreditnog aparata uskladi s općom ekonomskom politikom.” Riječ je o anticikličkoj monetarnoj politici. Monetarna je politika pokušaj centralne banke da kontrolira razinu cijena i outputa posredstvom promjena novčane mase ili količine novca u optjecaju. Međunarodni monetarni sistem (nekada se naziva i međunarodni monetarni poredak ili režim) odnosi se na pravila, običaje, instrumente, službe i organizacije za sprovođenje međunarodnih plaćanja. Međunarodni monetarni sistemi se mogu klasifikovati na osnovu načina utvrđivanja deviznih kurseva ili na osnovu forme koju su imale međunarodne rezerve.Robni novac je nezgodan za pohranu i prijenos, pa je u upotrebu postupno ušao prvo papirni, a od nedavno i elektronički novac. Zlatni standard postoji kad monetarne vlasti posjeduju dovoljno zlatnih rezervi za promijeniti u zlato sav novac koji je izdan u opticaj po obećanom tečaju. Zlatni standard ograničava moć vlada za inflacijom cijena kroz prekomjerno izdavanje papirnate valute. Pod zlatno – deviznim standardom, barem jedna zemlja prisvaja zlatni standard dok druge:
Postavljaju zlatni „sadržaj“ na njihove valute; Drže valutu od zemalja sa zlatnim standardom (radije nego zlato ili nešto uz njega)
kao rezervu koja pokriva njihovu nacionalnu valutu; Dozvoljavaju konverziju nacionalne valute u „rezervnu valutu“, koja predstavlja
paritet između dvije valute, tj. omjer između njihovih respektivnih zlatnih sadržaja (slični pariteti se mogu definirati između valuta zemalja uzetih u obzir i onih drugih zemalja koje imaju zlatni standard).
Zlatni standard je bio na snazi otprilike od 1880. do 1914. godine. Svaka zemlja je samostalno definisala zlatni sadržaj svojih novčanica, dok je nakon toga pasivno prihvatala da kupi ili proda bilo koju količinu zlata po toj cijeni. Pošto je zlatni sadržaj novčanica bio fiksan, devizni kursevi su takođe bili fiksni. To se zvalo zlatni paritet.Kraj klasičnog zlatnog standarda nastupio je onda kada je izbio Prvi svjetski rat. Od 1919. do 1924. godine devizni kursevi su snažno fluktuirali, što je jačalo potrebu ljudi da se vrati zlatni standard. Tako je aprila 1925. godine Velika Britanija vratila predratni paritet funte i zlata i ukinula embargo na izvoz zlata koji je bio na snazi od izbijanja
14 Ivan Ferenčak: Počela ekonomike, Osijek, Ekonomski fakultet Osijek, 2003
14
Prvog svetskog rata. Ostale zemlje su slijedile primjer Velike Britanije i vratile se zlatu (SAD su to učinile još 1919. godine).U Breton Vudsu (Bretton Woods, New Hampshire) su se 1944. godine predstavnici SAD, Velike Britanije i još 42 druge zemlje sastali i odlučili kakav novi međunarodni monetarni sistem treba uspostaviti nakon završetka rata. Sistem koji je osmišljen u Breton Vudsu zahtijevao je da se osnuje Međunarodni monetarni fond (IMF) radi: (1) pregleda da li zemlje poštuju skup ustanovljenih pravila poslovanja u međunarodnoj razmjeni i finansijama i (2) da obezbijede sredstva za kreditiranje za nacije koje upadnu u privremene platno-bilansne teškoće. Nakon što postane članica MMF-a, svaka zemlja dobiva kvotu koja se bazira na njenom ekonomskom značaju i na obimu međunarodne razmjene. Visina kvote određuje glasačku snagu zemlje i njenu sposobnost zaduživanja kod Fonda.
Literatura
1.Ivan Ferenčak: Počela ekonomike, Osijek, Ekonomski fakultet Osijek, 2003
2.Nicola Acocella: Počela ekonomske politike, Zagreb, MATE Zagreb, 2005
3.Roger LeRoy Miller, David D. Vanhosse: Moderni novac i bankarstvo, Zagreb, MATE Zagreb, 1997
4.http://www.imforg/external/pubslft/weoI2002/01/index.htm
15
