Download doc - Estetika skripta

Transcript

• ESTETIKA •

- pojam estetika potječe od grčke riječi aisthetos (osjetilni, opažajni) - filozofska disciplina koja za objekt istraživanja ima lijepo i umjetnost, što znači da propituje kriterije stvaranja, doživljavanja i vrednovanja lijepog, odnosno umjetnosti (kao eminentnog područja lijepog)

1 - Uvod. Definiranje estetike kao filozofske discipline

Da bismo ispravno definirali estetiku potrebno je postaviti pitanje: Što je to lijepo?- stavlja se veliki naglasak na estetizaciju, koja se događa u trenutku kad ljepota postaje

izdvojena, kad je ona cilj same sebe. Kada se ljepota pripisuje svakoj stvari, tada ona kao takva (ljepota), gubi transcendentalnu dimenziju.

- estetizacija je maska tehniciranom svijetu. Kada se gubi jednostavnost istine onda je jasno da se istina rastvara u jedan stil; estetizacija se oslobađa u neutemeljenosti – osobna interpretacija.

Ljepota se poistovjećuje sa osobnim ukusom koji je kroz vrijeme podređen promjeni, prema čemu tada i određena stvar gubi na vrijednosti. Pojam ljepote lišen je svoje težine jer se izostavlja njegova mistična dimenzija, te se gubi određeno strahopoštovanje prema njenom pojmu. U današnjoj estetizaciji uzima se samo ono površno i lako, dok se izbjegava ono teško slijedeći logiku korisnosti i vlastitog uspjeha, no pravi umjetnik kad stvara ne brine o prodaji ili komercijalnom uspjehu svog djela.

Razmišljanje o pravoj ljepoti ima jedno formiranje, odnosno oblikovni karakter te stoga kontempliranje o ljepoti formira naš karakter i osobnost. (npr. otkriće nekog djela, moment spoznaje nam proširuje vidike)

Ljepota pretpostavlja složenost u svom svojem bogatstvu kada se govori o estetici - pritom promišljanje o lijepom ima jedan filozofski aspekt. Estetika traži korijene/uzroke ljepote - filozofsko poimanje propituje vrijednost i ulogu ljepote, pita zašto – raspravlja o ontološkoj vrijednosti ljepote koja nije vezana za ukus.

Teško je definirati odakle proizlazi ljepota, ali u pravilu se smješta u sferu iznad našeg svijeta, nešto na čemu ovaj svijet participira

- ljepota ima određenu formu pa čak misao izrečena u pjesmi ima određenu formu, zvuk u pjesmi također ima određenu formu

- Neka je forma lijepa ako prema njoj imamo senzibilnu i intelektualnu ugodu. Tako da je shvaćanje ljepote vezano s užitkom koji proizlazi iz spoznaje te ljepote. Nije riječ o senzibilnom užitku već i o onom intelektualnom, koji se potom spušta u osjetila pa prema tome postaje i senzibilni (prvo intelektualni, a onda tjelesni užitak).

1

Ljepota je predmet uma jer samo um može shvatiti jedan beskraj - kada um spozna taj određeni beskraj javlja se radost , radost spoznatog objekta - radujemo se savršenom.Ljepota kao takva se nudi, daje (npr. ruža koja lijepo miriše), zadivljuje, ljepota pronalazi dušu promatrača.

- estetska kontemplacija jest stanje smiraja, jer se pogled zaustavlja na objektu te ga apsorbira u njegovom autonomnom obilježju – ova estetska kontemplacija ne znači biti izvan sebe, ona nije nešto pasivno već potpuna svjesnost sebe- jedna aktivna stvarnost, djelotvorna aktivnost. (npr. aktivnost tuge prema nekoj ljudskoj drami, pri gledanju tragedije vodi do duhovnog pročišćenja, katarze)

- moderna estetika tvrdi da ljepote nema u prirodi, već samo u ljudskim predmetima - estetika je dakle filozofska disciplina, refleksija nad estetskim iskustvom. Ovo

iskustvo ulazi u svako iskustvo lijepog, te ima zadatak doći do univerzalno korektnog zaključka, ali bitno je naglasiti da polazi od iskustva te je radi toga filozofiji potrebno iskustvo umjetnosti.

2 - Odnos etike, poetike i kritike umjetnosti

Sam pojam estetike i širina tog pojma - u antičkoj filozofiji taj pojam nije ni postojao

- problem pojma se odnosi na njenu narav i ograničenja (širina pojma: može li se širiti na ružnoću – estetika ružnoće)

- 18. stoljeće –estetika koja je do tada bila teorija ljepote postaje : nauk o senzibilnosti, teorija o osjećanju, ljepota se svodi na utisak te se na

kraju pojam umjetnosti i ne veže uz ljepotu. Njemački filozofi 18.st. stvaraju distinkciju između estetike i opće teorije

umjetnosti: Opća teorija umjetnosti je usmjerena na proučavanje umjetnosti u njenim tehničkim, psihološkim, etičkim te socijalnim aspektima dok je estetika nešto sasvim drugo.

- promjena perspektive: lijepo više nije objekt nego rezultat umjetnosti te se ograničava pojam ljepote na umjetnost bilo u smislu da se ne poznaje druga forma ljepote nego umjetnička te bilo da se svaka ljepota shvaća kao rezultat umjetnosti. ( dakle pojam ljepote je ograničen na umjetnost: pjesme, slikarstvo dok se ne nalazi u prirodi)

2

• Filozofski karakter estetike •

Estetika nije samo „dio filozofije“ nego cijela filozofija, osobito ako je prije svega zanima razmišljanje o problemu ljepote, a onda i umjetnosti. Ljepota vezana uz dobro predmet je filozofske metafizike; ljepota - čovjek/personalistička filozofija.

- nema aspekta filozofije u koji ne ulazi estetika- konkretna estetička pitanja, koja se odnose na pojedini predmet, jesu filozofska.

Nemoguće je na jedan umjetan način deducirati estetiku iz nekog filozofskog sustava, gdje bi filozof mogao uokviriti fenomene umjetnosti u okvir već određene i spremne filozofije neovisno o samom umjetničkom iskustvu. Bilo je pokušaja da ju se smjesti u okvir idealističke filozofije, tako je primjerice kod Hegela estetika jedna od etapa u sustavu filozofije. Filozof nije u stanju dati od sebe formu, estetiku tako da se mora obratiti estetskom iskustvu , to jest iskustvu umjetnika, kritičara.

- filozof ne uspijeva govoriti o umjetnosti ako ne promatra njenu problematiku panoramski, tek nakon čega iskustvo umjetnika i rasprave kritičara uzdiže na spekulativnu razinu

- ovaj kontakt s iskustvom može s druge strane postati surovi empirizam, te u tom slučaju jedino kritičari i umjetnici mogu govoriti o pitanjima estetike. Estetika time gubi svoju filozofsku narav i autonomiju jer se identificira s kritikom, poetikom ili pojedinačnim programima umjetnosti.

- estetika ne može biti samo filozofska, ona je spekulativna refleksija nad estetskim iskustvom u koje ulazi svako iskustvo lijepog ili svako iskustvo umjetnosti. Kao filozofija ona ima zadatak doći do univerzalnih teoretskih zaključaka polazeći od iskustva koje je uvijek otvoreno i povijesno, radi čega se i sama filozofija uvijek obnavlja i uvijek pronalazi nove probleme stimulirane iskustvom

(primjerice u umjetnosti se ne može zadržati neki pravac već mora biti otvorena za novo - prije su u umjetnosti vladali geometrijski oblici, ulje na platnu, a danas reljef boja - koristi se dosad „nezamislivo“)

- estetika je točka susreta dvaju puteva filozofske refleksije: 1. put prema gore - indukcija – koja izvlači univerzalne rezultate iz

konkretnog iskustva 2. put prema dolje - dedukcija - koja se koristi tim rezultatima kako

bi estetičar interpretirao to iskustvo i riješio određene probleme- (estetsko) iskustvo u filozofiji je u istom trenutku objekt razmišljanja i verifikacija

misli, a misao koja iz tog iskustva nastala je u istom trenutku rezultat i vodič kroz interpretacije iskustva

- u estetici veliku važnost ima dijalog: ona traži plodonosan susret između filozofa i ostalih: umjetnika, povjesničara, kritičara i drugih zainteresiranih problematikom lijepog i umjetnosti, poput psihologa, sociologa, pedagoga, tehničara i inženjera (svatko od njih ima kompetentnost na svom području

zapažanja)- sva su ta zapažanja odvojena jedna od drugih, te kao takva su nesposobne za univerzalnost i sistematičnost sjediniti različita iskustva može samo

filozofija3

- filozofija treba biti u stalnom kontaktu s estetičkim iskustvom - ona ga produbljuje stavljajući ga u žarište spekulativnog ispitivanja i sustava obrade. Estetika ima interdisciplinarni pristup rješavanja problema te interdisciplinarni odnos prema kulturi

• Estetika i poetika •

Ovdje se ne radi o poetici shvaćenoj kao znanost o književnosti teorije pjesništva, već poetika “Kao opća teorija koja istražuje bitne značajke stvaralaštva, doživljavanja i djelovanja određenih umjetničkih formi te ima i pragmatički karakter.” Estetika je filozofija i u tom smislu ima čisto spekulativan cilj, jer teži stvaranju određenog pojma i definicije umjetnosti (misaoni i spekulativni pojmovi).

¸Poetika je program umjetnosti u kojem je uključeno vršenje umjetničke aktivnosti - ona prevodi u normativne i operativne termine određeni ukus, koji je na svoj način cijela duhovnost jedne osobe ili epohe prenesena na područje umjetnosti. Umjetnik nema potrebu za spekulativnim pojmom o umjetnosti - njemu je dovoljno imati neki ideal koji kao takav ima normativni karakter, tako da je umjetniku dok radi važnija poetika nego estetika.

- ono što filozof ima reći o umjetnosti je vrlo specifično - umjetnik stvara čiste forme, umjetničke forme nisu stvarane radi nečega, one imaju svoju vrijednost i kao takve čovjeku daju zadovoljstvo

Za umjetnost je bitna odrednica to što je ona čisto formiranje → sve ostalo što se može reći o umjetnosti i onome što bi ona kao takva mogla predstavljati, gleda pojedinačne poetike. - pojedine od tih poetika umjetniku preporučuju prikazati stvarnost kao u programima neke

realističke, naturalističke ili verističke umjetnosti; postoje i neke druge umjetnosti koje tvrde kako se stvarnost treba preoblikovati u proces idealizacije

- druge pak poetike pozivaju umjetnike da deformiraju stvarnost, treće opet od umjetnosti zahtijevaju izmišljanje neke nove, nečuvene stvarnosti koja bi bila apsolutno neovisna o bilo kakvoj iskustvenoj provjeri (dovoljno je misliti na seriju nadrealističkih, kubističkih, dadaističkih, apstraktnih, i konkretnih poetika)

- pored toga se nalaze one poetike koje od umjetnika traže izražavanje osjećaja, dok ima i onih koje žele isključiti lirski i emotivni karakter→ s estetičkog stajališta sve su ove poetike jednako legitimne. Filozof, koji se brine oko donošenja određenog pojma umjetnosti, mora održati živim iskustvo činjenica u umjetnosti, ali ne dati sebi pravo stvaranja zakona na području umjetnosti (jer to pravo pripada samo stvarateljima - umjetnicima)

- dakle, neovisno o tome prikazuje li umjetnik u nekoj vrsti umjetnosti (ili deformira, stvara, izražava ili proizvodi), za uspjeh njegovog rada potrebno je samo jedno, a to je da on kao umjetnik oblikuje, formira, i da rezultat njegovog formiranja bude forma koja ne namjerava biti drugo nego forma - formiranje je u biti sama poetika, tj. Ideal umjetnosti koji vodi umjetnika

- umjetnik nije obvezan krenuti od nekog već unaprijed označenog pojma ljepote (iako su u renesansi postojale škole, npr. Michelangelova)

4- samo kada formira radi formiranja umjetnik ostvaruje umjetničko djelo koje ima potencijal biti uspješno dovršeno i cjelovito, i tek tada uspijeva proizvesti ljepotu

• Ljudsko iskustvo i njegov formativni karakter •

- bit svakog ljudskog iskustva i djelatnosti jest da su ona jedno određeno formiranje (npr. bit aktivnosti govora je oblikovanje), te ono po svojoj naravi ima ideju gibanja, dinamike - naše iskustvo je uvijek aktivno, a u formiranje se nalazi u fokusu tog iskustva- u formiranju čovjek tijekom same radnje izmišlja „modus operandi“: aktivnost formiranja je uvijek takva da na specifičnom području u isto vrijeme proizvodi i izmišlja način na koji trebaju biti učinjena djela koja ostvaruje- općenito gledano, svako se ljudsko iskustvo prenosi u djelovanje - te je u samoj biti svakog djela upravo činiti koje je prisutno u proizvodnim i mislenim djelatnostima- „činjenje“- ne događa se niti slučajno niti otprilike, nego odgovara određenom pravilu, koje pak još nije determinirano i ograničeno → čovjek radom definira pravilo djela dok ga čini te koncipira djelo prosljeđujući naprijed; on projektira djelo u samom činu realiziranja

→ djelo se konstruira na temelju jednog nutarnjeg zakona organiziranja - nutarnji zakon se traži u istom aktu u kojem se otkriva rješenje problema- neki su smatrali da je djelovanje umjetnika pod utjecajem „genija“, te da se time razlikuje od običnog ljudskog djelovanja → djelovanje koje je vlastito umjetnosti proizlazi iz intencionalnog i pragmatičnog naglašavanja

• Problem specificiranja umjetnosti – Ljudsko iskustvo i njegov umjetnički karakter •

- sva čovjekova djela imaju aspekt inventivnosti i novotarstva, kao uspjele forme imaju na neki način i umjetnički karakter → prema tome, svaka uspjela forma uz moralno i spekulativno vrednovanje iziskuje također i estetičko vrednovanje → ovo vrednovanje djela navodi na ontološko promišljanje o ljepoti (koje pak ne znači poništiti ljepotu u pojmovima dobra i istine, niti reducirati to dvoje na pojam ljepote)

- svaka uspjela stvar, od one najjednostavnije do one najsloženije, traži da je se čini umjetnički – djelo ne može uspjeti ako nije dovršena i točno određena forma (a određena forma pretpostavlja savršenstvo)

- estetičko vrednovanje nije određeno isključivo za područje umjetnosti - estetički se može vrednovati svako djelo, svaka ostvarena vrijednost

- neka radnja, krepost ili govor nisu samo metafizički lijepe - djela ne bi mogla biti promatrana kao lijepa kad ne bi imala formu, jer jedino kao

forme pokazuju karakter uspjeha ili drugim riječima ljepote - estetička teorija prepoznaje umjetnički karakter u cjelokupnom ljudskom iskustvu (što

proizlazi iz intimne nutarnje potvrde tog istog ljudskog iskustva)- u umjetnosti se nalazi i cjelovitost ljudskog života, te postoji neki umjetnički aspekt u

cjelovitom duhovnom životu, no umjetnička djelatnost ima autonomnost koja joj ne dozvoljava pomiješati se s nijednom drugom djelatnošću

- jedinstvo umjetnosti s drugim djelatnostima nalazi se u formiranju; umjetnost je čisto, specifično i intencionalno formiranje

5- čisto formiranje je čin u kojem se čitav umjetnikov život postavlja pod znak formiranja → njegove misli, razmišljanja, djelovanja, običaji, težnje, afekti – svi beskrajni aspekti njegova iskustva poprimaju formativni pravac- specifičnost formiranja znači da umjetnik misli, osjeća te naposljetku vidi da bi formirao umjetnost se ne osvrće na zakone i ciljeve koji joj se nameću - nego sama sebi postavlja vlastite zakone, odnosno sama sebi postaje zakonom- intencionalno formiranje znači da umjetnik djeluje/formira s nakanom stvaranja umjetničkog djela → čisto formiranje u umjetnosti se ostvaruje u punoj slobodi (koja je rezervoar svih mogućnosti), no ne treba se misliti da bi ova izričita afirmacija slobode dovela umjetnost do puke samovolje→ sloboda umjetnosti nije plod nekakvog povezivanja s površnošću ili pak

duhovne odsutnosti, nego kao sve prave slobode i ova zahtijeva osvajanje, otkrivanje (jer umjetnik stvara svoje djelo, ali ga istovremeno pronalazi dok ga stvara)

- dok je u ostalim djelatnostima individualno pravilo djela ono što je u pojedinačnom slučaju traženo od zakona ili od svrhe same djelatnosti koja se tu specificira, u umjetnosti je to ono što samo djelo, koje treba biti izmišljeno tijekom samog rada, traži da bi moglo biti učinjeno- u ostalim djelatnostima kriterij uspjeha je uvijek određeni zakon ili svrha same aktivnosti koja se vrši (djelo uspijeva jer je bilo učinjeno na u skladu sa zahtjevom tog zakona/svrhe), dok je u umjetnosti uspjeh djela njegovo usklađivanje sa samim sobom, što bi se moglo nazvati imanentnim kriterijem - u ostalim djelatnostima djelo zadovoljava određenu svrhu koja je donošena od same djelatnosti - no u umjetničkoj djelatnosti svrha i zakonitost ne dolaze izvana nego je svrha i djelo postavljeno od samog djela- u ostalim djelatnostima ako slijedimo određena pravila onda dolazimo do uspjeha (primjerice kuhanje po receptu), dok se u umjetnosti prethodno ne zna ništa i ne preostaje drugo nego radeći čekati rezultat pa kažemo da pravi umjetnici posjeduju strahopoštovanje prema djelu, kreativnosti kao takvoj i stvaralaštvu

• Odnos umjetnosti s moralnošću i s ljudskom mišlju •

- umjetnost kao takva proizlazi iz cjelokupnog ljudskog života (tako je sa moralnošću i mišlju), prema tome da bi umjetnička djelatnost mogla biti čista formativnost, čisto oblikovanje – ona zahtjeva da misao i moralnost budu čiste. Nijedna spekulativna ideja, niti jedna etička misao ne mogu se nametnuti umjetnosti niti mogu podvrgnuti umjetnost svojim pravilima.

- često se u umjetnosti javljao problem morala i nemorala. Ne može se neka vrsta morala nametnuti umjetnosti jer umjetnik ne može stvarati radi nekog morala (primjerice stvoriti neko djelo ne radi njega samog već radi nekog uvjerenja). I iako ne mogu izravno utjecati na umjetnost, misao i moral su sastavni dio umjetnosti, a to proizlazi iz jedinstvenosti ljudske osobe. Čovjek se ne može fragmentirati pa tako on ni ne misli bez etičnosti.

6

- kad umjetnik započne stvarati, mora se posvetiti svom djelu i da bi napravio savršeno djelo, estetički (poetički) zakoni mu postaju moralni zakoni, tako da umjetnik mora biti vjeran toj svojoj dužnosti stvaranja umjetničkog djela .

- budući da sav duhovni život umjetnika ulazi u stvarano djelo ne možemo dijeliti etički život umjetnika od etičnosti djela.

3 - Platon. Umjetnost kao mimesis. Ideja ljepote. Pet dimenzija erosa.

• Povijesni pregled estetike •

Antička estetika

- mnogi filozofi u antici su se bavili nekom vrstom umjetnosti, najčešće glazPlaton , Aristotel, Plotin no i prije samog Platona postojala su razmišljanja o lijepom, a i o umjetnosti, barem o različitim vrstama.

1. pitagorejci - promatrajući svemir u njemu uočavali sklad, kojeg su kroz matematiku predočili u formulu. Glazbu su izrazito cijenili upravo zato što se na nju primjenjuju matematičke zakonitosti (u Platonovoj Državi opisuje se uloga glazbe u odgoju mladih - bez upotrebe sentimentalnih melodija). Zvuk je donosio harmoniju, koju su povezivali s matematikom (npr. duljina žice i visina tona).

[djelo Muzika starog vijeka sadrži opis čitavog niza glazbenih ljestvica koje se danas više ne upotrebljavaju - naše klape primjerice imaju elemente starih grčkih i korintskih napjeva]

2. sofisti – također raspravljali o „ars“/umjetnosti, no kod njih se govorništvo naglašava kao umjetnost, čiji je cilj uvjeravanje - govor koji nije uvjerljiv nije niti lijep. Moć tog govorništva je uspoređena sa umjetničkim izražavanjem (pjesma - govornik kao pjesnik svjestan svoje vještine). Sofistima su logički argumenti pritom bili nevažni, presudna je bila vještina - ovome se Sokrat žestoko usprotivio, dajući primat argumentaciji

3. Platon - u svojim djelima on tvrdi da umjetnost ima moć orijentiranja osobe na sljedeća 2 načina:

prema istini/dobru prema laži - dezorijentacija (koja pod naglasak stavlja emocionalnost,

strasti, bol…)- Platon je kritizirao umjetnost, ali s druge strane i cijenio ljepotu što znači da umjetnost i ljepota nisu bile u uskoj vezi kao danas→ Platon postavlja sljedeća pitanja u vezi umjetnosti:

1. je li i u kojoj mjeri umjetnost kao takva približavanje istini?2. čini li umjetnost čovjeka boljim?3. ima li umjetnost edukativnu funkciju u društvu ili je nema?

....a odgovori su negativni:1. umjetnost ne otkriva istinu nego je skriva, a skriva je zato jer ona ne zna2. umjetnost ne poboljšava čovjeka nego ga uništava, zato što je lažna

3. umjetnost nas ne odgaja jer se ona odnosi na neracionalne moći duše, koje su niži slojevi nas samih

7[Platon je bio prilično krutih stavova prema umjetnosti uzimajući u obzir književno-umjetničku vrijednost njegovih djela i njegovo divljenje Homeru i drugim velikim umjetnicima]

- Platon smatrao da ljepota ima transcendentalnu vrijednost, koju pak mogu spoznati samo filozofi - ako bi umjetnik htio doseći tu vrijednost, on mora uspostaviti odnos s bogovima (muzama) → čim dođe do te spoznaje, on postaje filozof- umjetnik prema Platonu nema znanje, nego samo iracionalnu intuiciju - on ne zna objasniti ono što čini, on ne stvara radi spoznaje, već zbog božanskog dara. Prema tome ni umjetnost nije vještina, već božanska sila.

→ ovu božansku silu Platon uspoređuje s magnetom, na kojeg su prvo povezane muze. One privlače umjetnike, na koje se nastavljaju svi ostali.

Zašto Platon odbacuje umjetnost?Umjetnička ljepota za Platona nije istinita - bilo koja ljepota koja je proizvod vještine

(tehne) nije uzvišena, istinska ljepota. On mjeri vrijednost ljepote prema istini – koliko je ona istinitija, toliko je i ljepša.

- Platon umjetnost povezuje s pojmom mimesis (oponašanje), i ona je prema Platonu upravo to u svakom svom pogledu - umjetnost je indikacija osjetilne stvarnosti- u njegovoj filozofiji s ontološkog stajališta stvari koje percipiramo odnosno spoznajemo osjetilima nemaju ontološku vrijednost (istinski bitak). Stvari su imitacija pravog bitka - one su slika vječne paradigme Ideja, u koje se ugledao Demiurg i počeo stvarati svijet → umjetnost je imitacija Demiurgovog stvaralaštva te je prema tome trostruko udaljena od svijeta Ideja- umjetnost je odvojena od stvarnosti - prema tome za Platona je vrjedniji jedan korisni zanatlija od umjetnika koji imitira imitaciju ne znajući pritom krajnju svrhu svog djelovanja.

Platonova ontologija i gnoseologija

- nemoguće je shvatiti Platonovu kritiku umjetnosti bez shvaćanja njegove gnoseologije i ontologije- prema Platonu, iza ove realnosti/površnih pojava postoji zakonitost koja se otkriva umom. Zakonitosti, pojmovi i ideali su ideje i te ideje su postojanije i time stvarnije. Ideje su stvarnije od našeg uma i samih stvari i zakoni po kojima te ideje jesu ne prolaze i ne mijenjaju se.

Platon kritizirajući dotadašnje filozofe (koji su bili materijalisti) dolazi do novog koncepta supstancijalnog nadosjetilnog svijeta - Ideje su ono u čemu je sadržan pravi bitak, koji se može spoznati samo razumom. One izražavaju vječno u pojedinačnom, daju inteligibilnost neodređenoj materiji kada ju zahvaćaju.

Po Platonu između ovih dviju sfera (Ideja i osjetilnog) postoji određeno posredništvo, ali idealno i realno su potpuno ontološki odijeljeni i zato je potreban napon da se prijeđe iz osjetilnog u nadosjetilno.

Ljepota je ideja, ona je transcendentalna; umjetnost nije direktna emanacija te Ideje, već se ostvaruje tek posredovanjem osjetilnog, materijalnog svijeta. Umjetnik oponaša taj vidljivi svijet - tako da je umjetnost sjena sjene (mimesis kao oponašanje sjene).

8

[negativna vizija umjetnosti izražena je u Državi X, 598 b-c]

• FILOZOFI - bave se 1. sferom, svijetom Ideja (koji je shvatljiv definicijama i pojmovima)• ZANATLIJE - bave se materijalnim svijetom (korisni)• UMJETNICI - bave se imitacijom materijalnog svijeta (beskorisni)

- slike su parcijalne, nemaju dosljednosti - temelje se na optičkim varkamaI. vjerodostojni slikari - prave kopije originalaII. nevjerodostojni slikari - donose fantazme koje su lažne

Budući da Platon istinu procjenjuje prema istinitosti, za njega je oprečno od ljepote lažno. Oponašanje u cjelini teži nečem fantastičnom, a ne istinskom - umjetnik je imitator koji se igra i kopira bez shvaćanja (a bez shvaćanja nema ni svrhe). Umjetnici zanemaruju dobrobit drugih ljudi i istinu, te ih iz idealne države treba izbaciti - izuzevši pjesnike (čije djelovanje treba biti pod strogim nadzorom radi samog zdravlja zajednice).

Umjetnost, koja nema vrijednost u sebi, bi se trebala (ukoliko se želi spasiti) povezati s filozofijom i staviti pod pravila dijalektike. Ukoliko bi umjetnik kao filozof bio spreman doći do istine, onda bi umjetnost bila poput dijalektike koja bi dovodila ljude do savršenstva ideje.

Pjesništvo kao izvor spoznaje i duhovne formacije koje nije imalo druge temelje nego mišljenje i mit Platon bi zamijenio filozofijom.

Umjetnost kao odgojna funkcija

Po Platonu i slikarstvo i pjesništvo, te svako drugo umijeće koje se temelji na neznanju, zapravo se temelji na subjektivnom mišljenju. Zbog toga ovakvo umijeće nema racionalni već emocionalni karakter - umjetnosti uzburkavaju strasti kojih se pametan čovjek treba kloniti

„Mi bismo se crvenjeli kad bismo sami vršili one ludosti u kojima uživamo kao gledaoci.”

- kod Aristotela umjetnost ima odgojnu funkciju proizvodeći katarzu koja pročišćuje dušu- prema Platonu ono što je užitak ne bi trebalo biti odvojeno od pravednog i istinitog, jer užitak radi samog užitka kvari ljude. Daleko je moralna korist i moralna istina.

→ gube li umjetnička djela na vrijednosti ako donose nemoralne teme? Platon smatra da se u državi odgoj djece ne može povjeriti pjesnicima i ostalim umjetnicima, jer se država ne smije temeljiti na lijepim umijećima i neozbiljnom znanju - umjetnička djela trebaju imati didaktičku vrijednost - te zbog toga Platon dopušta određenu umjetnost u kojoj se hvale vrli ljudi, a ne pjesme koje hvale primjerice malodušnost i potištenost

9Platon je tražio izbacivanje Homerovih stihova u kojima se piše loše o zagrobnom

životu, te tužnih pjesama jer umanjuju srčanost i odvažnost i šire defetizam. Platon Homerovu kvalitetu nikad nije osporavao, međutim ta kvaliteta je ono najopasnije jer izaziva veliki užitak kojem se lako prepustiti. Riječima i stvorenim slikama Homer uzbuđuje dušu i čar njegovog stila Platon smatra opasnom jer pruža užitak onome tko se prepusti njegovim djelima - kad uživanje nije plod mudrosti, ono tada budi najniže nagone.

Bitna karakteristika umjetnosti je u tome da formira pravednog čovjeka kao dio

idealne države. Platon drži da glazba ima određenu ulogu u odgajanju te da ritam i harmonija koji prodiru u dubinu duše u nju unose plemenito držanje. Glazba duši daje zdravlje. [„prekomjerna glazba loša kao i prekomjerna atletika“ - pravilo zlatne sredine]

Pjesnik bi u idealnoj državi tmogli nastaviti s djelovanjem, ali bi se trebali držati određenih pravila - stvarati samo ukoliko njihove poruke formiraju ljudsku dušu.

Kroz reformu mitova i poezije Platon želi osloboditi umjetnost od “velikih prijevara”; potrebno je pročistiti umjetnost od one vrste poezije po kojoj bi mladi vjerovali da je dozvoljeno činiti nepravedna djela (kao što su to primjerice činili heroji i bogovi).

Za Platona je na neki način najuzvišenija umjetnost bila ona izražena od strane Sokrata - on je umjetničko djelo stvarao svojim životom, a remek djelo je on sam. (umjetnost je tu da nadahnjuje, no Sokratov život i smrt više nadahnjuju od bilo koje umjetnosti). Sokrat je filozof i svojim primjerom prepušta se istini, dozvoljava joj da bude mjerilo njegova života.

Platonov estetski ideal isti je kao filozofski ideal: mjeren je bitkom, onim univerzalnim, koji je više izražen u smrti Sokrata nego u najboljim komadima pjesništva

Umjetnost proizlazi iz božanske inspiracije, a umjetnici su obuzeti božanskom poezijom - theia mania [wiki prijevod: pojam koji koristi Platon i njegov protagonist Sokrat da bi opisali “uzvišeno ludilo”, neuobičajeno stanje uzrokovano božanskom intervencijom] – entuzijasti opsjednuti božanskim

Platon je oduvijek bio pjesnik, ali je stvorio novu vrstu pjesništva koja se naziva filozofska poezija. Dok postavlja pitanje vrijednosti umjetnosti, upravo njegovi dijalozi imaju visoku umjetničku vrijednost.

10Ljepota kod Platona

Platon kritizira umjetnost na temelju istine. Ljepota pjesnika, a općenito i umjetnička ljepota nije ona prava ljepota, koja je zahtjevna jer joj je dužnost biti povezana s istinom. Traženje istine je jedina garancija ljepote, dobrote i autentične sreće.

Služiti istini znači odreći se bivanja mjerom stvarima i dopustiti biti mjeren od strane univerzalnog, kako bi se na taj način utjelovila ljepota u životu. Za Platona služiti istinu znači biti u stanju u osjetilnom svijetu prepoznati Ideje → što je omogućeno sposobnošću anamnesis (prisjećanje na Ideje), jer je čovjek ono što vidi već prije vidio u izvornom obliku - u svakoj vidljivoj stvari postoji trag nadosjetilnog

Ono što je DOBRO u inteligibilnom svijetu u odnosu na inteligibilne stvari, to je SVJETLO u vidljivom svijetu u odnosu na vidljive stvari...u tom DOBRU, SVJETLU, SUNCU nalaze se sve stvari, i te se stvarispoznaju (od strane filozofa) u duši nakon mnogih diskusija o toj temi inakon prihvaćanja toga životom.

(Pisma VII, 341 c-d)

Eros

Bez prijelaza prema transcendentalnom nema ni umjetnosti ni filozofije, a snaga koja potiče na to uzdizanje je EROS.

Eros je u grčkoj mitologiji bog ljubavi, strasti i požude. Zavisno o tumačenjima, Eros je sin Afrodite i Aresa (ili Hefesta) ili pak primordijalno utjelovljenje životne sile nastalo iz kaosa.

Lijepo se nalazi u samoj strukturi bitka - ono ima funkciju pokazivanja, odnosno objavljivanja ideje Dobra.

Mitološki lik kojeg Platon pojašnjava u filozofskom kontekstu povezujući ga s idejom Lijepog: Eros je potresen ljepotom i teži za time da ju dostigne, zbog čega ga Platon u sljedećem opisu uspoređuje s filozofom.

I. Platon Erosu daje kozmičku dimenziju - za njega je on veza koja drži čitav svemir zajedno (spoj prolaznih vrijednosti i besmrtnosti, vječnosti i smrtnosti). Eros u sebi sjedinjuje sve, i to preko sklonosti Lijepom koje je u službi Dobra. Ono prema čemu bismo po Platonu trebali imati najveću ljubav je svijet Ideja, a nadalje među njima ideji Dobra.

II. Eros je stvaralačka snaga u lijepome & traženje besmrtnosti - on je uvijek siromašan, čezne za ljepotom i traži ju.

On je snaga koja animira sve čovjekove djelatnosti koje teže Dobru (snaga koja traži dobro putem stvaranja Lijepog) → to traženje Dobra preko Lijepog sadrži težnju prema besmrtnom, što je najdublja potreba svakog smrtnika; stvaranjem lijepih djela čovjek teži nastaviti se u novim generacijama

(u antičkom poimanju nadilaženje smrtnosti naziva se stanjem u kojem je čovjek „blizu bogovima“)

[agape - bezuvjetna ljubav koja se daje; uzvišena ljubav koja ljubi da bi se davala, dok helenistički Eros ljubi da bi primio]

11III. Eros i filozof dva su lica iste medalje - radi dimenzije posredništva, Platon Erosa

identificira s philo-sophomEros se nalazi između neznanja i mudrosti, koja je za Platona najljepša postojeća stvar jer ljepotu mjeri po istini - Eros je ljubav prema Lijepom, zbog čega je nužno da on bude i filozof

IV. Eros prikazan kao ona snaga koja preko gledanja Lijepog duši daje krila, koja ju nose prema Apsolutnom - tako je on veza sa beskrajnim, jer kako je mudrost najljepša stvar ona je i najistinitija, pa kao takva je veza s beskrajnim (Idejama) i pomaže duši da se prisjeti - anamnesis - beskrajne ljepote

Postoji 5 nivoa ljepote - Erosove ljestvice:

1. ljubav prema ljepoti koja se nalazi u bićima - u obliku emocije koja preko gledanja proizvodi težnju prema ljepoti prisutnoj u bićima u različitim formama

2. ljubav prema ljepoti duše - u ljepoti duše očituje se istinska ljepota čovjeka, dok je ova tjelesna samo privid

3. ljepota ljudskih djelatnosti i zakona - ovo su tvorevine ljudskog duha, a ljepota ovog tipa nalazi se u harmoniji ispravne mjere iz koje proizlaze kreposti

[2. i 3. stupanj temelj su idealne države]4. ljepota u znanostima - najteži nivo za razumijevanje; povezano s Aristotelovom

Metafizikom,13. knjiga. Red, prava mjera i definiranost bitne su karakteristike lijepog – matematika kao temelj znanosti

5. ljepota u sebi – najuzvišeniji stupanj, moment u kojem se Lijepo prikazuje → Lijepo je ovdje zapravo Dobro, koje se prikazuje preko Lijepog

Hijerarhija Ljepote ukazuje na ontološku hijerarhiju (hijerarhiju bitka): biće je lijepo koliko je istinito, koliko ostvaruje ideju (hijerarhija ljepote); prema tome, biće je istinito u onoj mjeri u kojoj ostvaruje svoju bivstvenost (hijerarhija bitka). - ova skala podudara se s dijalektikom, koja polazi od osjetilnog

Što je, dakle Ljepota u sebi i što podrazumijeva spoznaja Ljepote?Platon Ljepotu ne izjednačuje s Dobrim u sebi i s Jednim (ona nije prvi princip kao

oni), ali je s njima povezena. Kad filozof traži uzvišeno počelo, Dobro – pronalazi Lijepo. Ljepota se lakše uočava od principa jer je njeno svojstvo izgledati, pojavljivati se - ona reflektira princip i time upućuje na njega. Njen privilegij je shvatljivost/inteligibilnost i nje poziv.

Uloga Lijepog je dovesti do principa, jer ono prikazuje prisutnost principa u osjetilnom – vidljivi sjaj lijepoga je posrednik koji vodi do inteligibilne i transcendentalne stvarnosti.

Ideja Dobra u sebi sadrži ljepotu, proporciju i istinu, istovremeno ih nadilazeći. Kriterij svake ljepote po Platonu je identičnost, transcendentalnost. Identičnost Ideja

koja je direktno povezana s Dobrim u Državi i s Jednim – što se nalazi u nepisanom nauku, po kojem bi Jedno bilo apsolutna mjera o kojoj ovisi sve što postoji.

12

Postoje 2 moguće interpretacije Platonova nauka o Lijepom:1. oni koji Platona vide kao nemirnog istraživača koji preko svojih dijaloga istražuje prvi

princip2. drugi interpreti proučavali su nepisani nauk - dupliciranje principa. Platon govori o

prvom principu, ali i o dijademu?. Nauk o tom prvom principu se može spoznati, ali se o tom ne može misliti: ako bi princip Jedno ili Dobro mogli spoznati preko REDA, tada bi Ljepota ulazila u red matematike, a harmonija je ona koja otkriva misterij ljepote → ako se misterij i sjaj ljepote pokazuju preko reda, red bi se mogao svesti na

matematiku, a ljepota bi se prema tome nalazila u različitim omjerima – primjer nalazimo u arhitekturi i skulpturi antičke Grčke.

Ako bi princip Dobro i Jedno ostajali neshvatljivi i nedodirljivi, Ljepota bi bila svjetlo koje upućuje na Dobro ili Jedno – oni se ne mogu objektivirati i definirati. Ljudski um ne može u sebi doći do prvih principa – pred osjetilnom ljepotom duša spoznaje koliko je udaljena istinska stvarnost u njenoj nadosjetilnoj naravi.- samo Ljepota u svojoj tajanstvenosti i neprevarljivosti kao istinska slika nadosjetilnog

može orijentirati život čovjeka

Za Platona misterij ljepote sastoji se u tome što ljepota ukazuje da je čovjekov razum nesposoban prodrijeti u istinu. Platon kaže kako umjetniku Ljepota ne daje entuzijazam te ne vodi k Dobru, tj. principu već ih „paralizira“ u jednoj lažnoj kontemplaciji sjena.

4 - Aristotel. Povezanost ljepote i prvog principa.

Za razliku od Platona on umjetnosti daje veću važnost. Aristotel ne dovodi u sumnju da je ljepota u prvom principu te naglašava transcendentalnu stvarnost. Za razliku od Platona, kod Aristotela je ljepota više povezana s aktom nego formom. Ljepota u aktu - do prvog principa uzdiže se preko kretanja, te je zbog toga Aristotelu prvi princip čisti akt – nepokretni pokretač, misao koja misli –vječna supstancija u aktu.

Nauk o transcendentalnom: - povezuje lijepo, dobro i istinito – ove transcendentalije se nalaze u prvom principu pa se te stvarnosti prenose na ostale supstancije te su sve jedne, dobre i istinite. Aristotel argumentira nužnost neophodnosti prvog pokretača, koji je nepokretan ali pokreće kao prvi objekt želje i uma - pokreće se željom. Taj nepokretni pokretač je najpoželjniji i najinteligibilniji te na najveći način on mora biti istinit, dobar i lijep – sve dimenzije se podudaraju.

Budući da je ova supstancija jedna, ona je u čistom aktu te mora biti prva i najsavršenija. Sve ostale supstancije ovise o nepokretnom pokretaču, tako da su sve stvarnosti lijepe, dobre i poželjne. Ljepota i Dobrota tako postaju kvalitete svakog bića.Svaka savršenost u pojedinom biću, najsavršenija je u nepokretnom pokretaču. Nepokretni pokretač je maksimalno Jedno, čisti akt te najuzvišenija istina (Metafizika, 12. glava).

13Pitanje: kako od nepokretnog pokretača polazi to savršenstvo na ostale supstancije?

Platon to pojašnjava participacijom. - Lijepo je ono što ima vrijednost u sebi i što bi zbog toga trebalo biti izabrano. Da bi čovjek zadobio moralnu ljepotu (za Aristotela sve su kreposti lijepe), on treba vršiti ono što je lijepo.

Sva Aristotelova etika je postavljena na tome da su lijepo i dobro vidljivi preko kreposnog života.

„čovjek se treba odlučiti na hrabro djelo jer je lijepo i nije kukavičluk“

Samo je kreposna osoba sposobna u lijepom koje ga okružuje odrediti što je uistinu dobro. „ Krepostan je onaj koji od moralne ljepote čini ideal svog života.“

- također i u svojoj etici Aristotel zadržava vezu između Dobra, Istine i Ljepote- praktično živjeti uistinu nije drugo nego ostvarivanje čovjekove savršenosti, njegove svrhe - čovjekovo djelovanje poprima istinitost njegovim načinom života, što je povezano sa sretnim životom

5 - Poetika. Novost Aristotelovog shvaćanja mimesisa. Filozofski pristup tragediji.

Umjetnost kod Aristotela

- Aristotel usmjerava posebnu pozornost na temu umjetnosti, dok je promišljanje o samoj ljepoti fragmentirano (najviše u Etici) - sa svojim djelom Poetika ili O pjesničkom umijeću on postaje prvi veliki teoretičar tragedije - Aristotel veliki dio u Etici posvećuje argumentaciji o ispravnom životu, dok se u Poetici bavi umjetničkim djelovanjem

Na području ljudskog djelovanja Aristotel razlikuje sljedeće forme znanja:* teoretsko* praktično* proizvođačko

na temelju ove podjele nalaze se i ostali čimbenici metafizičkog i antropološkog karaktera

→ umjetničko djelovanje je za Aristotela kao i kod Platona imitiranje/mimesis - rad koji imitira, vještina imitiranja - no ovo imitiranje nije samo umjetničko reproduciranje prirode. - pojam imitacije bio je posvojen od strane različitih teoretičara umjetnosti- umjetnost je prema Aristotelu mimetički rad, a to je nešto što čovjek nosi u svojoj naravi, (čovjek je po funkcioniranju, modusu svog bitka prisiljen imitirati)

Za razliku od njega, Platon imitiranje smatra negativnim.

Čovjekova naravna sklonost imitiranju je opravdana iz 2 razloga: I. spoznajne korisnostiII. zadovoljstva koje ono proizvodi

preko imitiranja čovjek zadobiva svoje prve spoznaje (učenje), u isto vrijeme ono je izvor zadovoljstva

14

Za potpunije shvaćanje mimetičkog djelovanja obratiti pažnju na 2 Aristotelova aspekta: 1. mimetičko djelovanje u sebi i djelovanje subjekta ukoliko proizvodi umjetnost

2. objekt same imitacije – jasno je da nije svaka imitacija umjetnost, niti je svaki predmet umjetnički

U imitacijskom predstavljanju potrebno je razlikovati i produbiti objavljujuću ulogu u odnosu na subjekt i na objekt – SUBJEKT je prisutan u proizvodnji svoje umjetnosti, pa stoga umjetničko stvaralaštvo nije jednostavno i anonimno reproduciranje onoga što priroda nudi - umjetnik sebe uranja u djelo, svojom on osobnošću je prisutan u svemu što stvara i time čini svoje djelo jedinstvenim. Svako djelo iznosi unutarnji svijet samog umjetnika.

(Aristotel u Nikomahovoj etici naglašava kreativnu dimenziju djelovanja.)

- za Platona vještina ili tehnika rada (tehne) nije drugo nego reproduciranje nečega – najsavršenija umjetnost je Demiurgova, koji kopira i prenosi u materiju Ideje i principe: on postavlja red u nered svijeta

Aristotel shvaća da je ljudsko djelovanje (bilo ono etičko ili proizvedbeno) daleko kompleksnije:

° etičko djelovanje (praxis) – nije jednostavno apliciranje univerzalnih istina, koje se nalaze u Idejama i principima, u posebne okolnosti naših života (nužno je promisliti o etičkim principima; svaka okolnost također iziskuje drukčije djelovanje)- etika tako postaje mudrost koja pokazuje kako iz univerzalnih principa izvesti praktična i kreposna djela

Pri etičkom (ili produktivnom) području postoje 2 tipa spoznaje:I. UNIVERZALNA – ona koja ne gubi svoju praktičnu vrijednost, zbog svrhe kojoj je usmjereno (koja ne mora biti isključivo spoznajna) II. PRAKTIČNA – vezana uz pojedine objekte

→ postoji dakle etika, znanje o ljudskom djelovanju koje na općem planu determinira ispravan čovjekov život; onda postoji mudrost, koja je znanje o dobrom djelovanju u svakoj okolnosti (ovdje bi ona za Aristotela bila krepost, a ne spoznaja)

Tehne

- izdvojena na području proizvodnje → u njenoj univerzalnoj dimenziji ona je znanje o tome kako raditi stvari (vještina) - ona je plod razmišljanja koja racionalizira spoznaju.

Drugi vid tehne je u dimenziji nauke: nešto što se zna činiti jer je zadobivena određena vještina – tad više nije potrebno posebno razmišljanje o određenoj radnji (primjerice vožnja bicikla) → potrebno je vještinu ukrotiti, izvještiti se

Obje ove dimenzije tehne su normativno znanje, usmjereno na onoga tko radi, ali takvo znanje nije dovoljno za umjetnika - umjetnik se ne može ograničiti na apliciranje univerzalnih pravila - u ovom kontekstu se može shvatiti i dio iz Poetike gdje Aristotel smatra kako nečija spoznaja životne tragedije nije nešto što osposobljava čovjeka za pisanje dobre tragedije.

15Umjetnik ima određenu kreativnost kojom prenosi univerzalno na pojedinačno.

Umjetničko djelovanje kao imitacija ne zaobilazi univerzalnu spoznaju dimenziju, iako ono pripada praktičnoj dimenziji. Umjetničko stvaralaštvo - prilagođavanje poesisa vlastitom cilju Poesis - proizvodna aktivnost u kojoj treba promatrati djelo dovršeno u samom sebi, kao samostalni objekt (djelo je samodostatno) → djelatnost umjetnika je u tome da on stvara, unosi pravila, a onda djelo postaje neovisno od umjetnika.

Umjetničko stvaranje drugačije od Platonovog (kontemplacija, imanentnost)No ne radi se o imitiranju vanjskog modela ponuđenog od nekog apstraktnog principa (vježba poesisa - kontemplacija).

Poesis je djelovanje koje ima u vidu okolnosti proizvodnog djela, no djelo ne uspijeva uvijek.Imitiranje prema Aristotelu je imitiranje prirode, ali nije reprodukcija.

Umjetnik ljubi svoje djelo kao što otac ljubi svoju djecu, međutim potrebno je imati u vidu da u umjetničkom djelovanju ne postoji forma na isti način. Primjer: rađanje - forma je prisutna u ovom koji rađa primjerice u sjemenu jabuke prisutna je jabuka kao stablo.

Onaj koji djeluje mora imati tehne, ali nema u potpunosti formu. Umjetnička forma, tj. njeno izvođenje od strane umjetnika prema vani ovisi o tehne.

Tehne – nije puko imitiranje, ono ima i svoju kreativnu dimenziju – ono iznutra pokreće i formira djelo mehaničkim apliciranjem onog što se nalazi u umjetniku

Forma se nalazi u mutnoj shemi (neko djelo može imati temu i vještinu, a da ne bude umjetničko).

Cilj i forma postoje u umjetniku jer da ne postoji forma na početku onda bi umjetnik djelovao bez inspiracije. Forma je potrebna da bi umjetnik imao inspiraciju. - idealisti prema svojoj matrici tvrde da se umjetnost izvodi unutar umjetničkog uma, zanemarujući pritom ulogu vještine- početak umjetničkog djelovanja je na neki način i ukazivanje na nadolazeći cilj, svrhu- umjetnik ima određenu ideju motiva, ali ne zna detalje i time ujedno ne zna hoće li uspjeti zaokružiti svoj izraz

→ Aristotelova teza o istini poesisa: - onoliko koliko se umjetničko djelo kao cilj poistovjetilo s umjetnikovom

namjerom/idejom, toliko je ono autentično i u skladu s istinom: umjetnik zna što želi napraviti (idealna forma), pa tome prilagođava umjetnički proces

- djelo se proizvodi kroz tehne, koji je kreativan (kreativnost se razvija kroz vježbu tehne)

- u svakom procesu stvaralaštva/djelovanju poesisa dolazi do progresivnog napredovanja spoznaje i vještine

16

Kad Aristotel govori o umjetničkom djelu, govori o tragediji → u Poetici, Knjiga 6, 1450-A15 Aristotel donosi definiciju tragedije kao imitiranja ljudskog djelovanja i života (a ne ljudi)On ističe da je umjetničko djelovanje ono, koje se odnosi na nešto što se može dogoditi:

Tragedija je imitiranje, ali objekt same tragedije nije nešto što se događa imitiranjem povijesnog čina nego nečeg vjerojatnog. Postoje razlike u pisanju povijesti i umjetnosti (u povijesti je bitan kronološki red, kojeg nema u umjetnosti).

Glavna obilježja tragedije su međusobno komplementarni elementi:I. dramatičnost forme – ona prati strukturalnu formu života/ljudskog djelovanja kojeg imitira II. plemenitost izražaja – ukrasni, uzvišeni jezik

- argument tragedije: donosi nešto pojedinačno, kojim ukazuje na ono što je univerzalno (i tehne teži univerzalnom) i to ima filozofsku relevantnost/dimenziju. Tragedija također ima potencijal iznositi etičke vrijednosti

Tragedija je imitacija života koja na najbolji način ukazuje na univerzalno: Iz pojedinačne kontingentne situacije dolazi do onoga što je univerzalno i neophodno – umjetnik svojim razmišljanjem dozvoljava i uzrokuje prvu teoretsku kontemplaciju (on meditira na temu ljudskog djelovanja i racionalizira ga)

- tragedija imitira aktivnost koja je dovršena radnja (ponekad doduše ima i otvoreni kraj)→ dok povijest donosi jedan slijed u uzročnom redu, umjetničko djelo donosi otkrivajuću zaokruženu cjelinu (što je djelo složenije konstruirano na uspješan način, to je ono cjenjenije); umjetnost nudi razloge vezane za radnju – intuitivne poveznice - prema Aristotelu tragedija predstavlja uzroke, dok stvarni život živimo u jednom slijedu bez donošenja uzroka → dakle tragedija donosi zašto, na sintetičan način donosi vrijednu pouku o ljudskom životu i njegovom jedinstvenom djelovanju

- budući da tragedija potiče na razmišljanje o životu uopće, umjetnička imitacija prema Aristotelu zadovoljava čovjekovu prirodnu želju za znanjem- objekt umjetničkog djela ima unutarnju jedinstvenost forme; osim ovog tragedija ukazuje i na harmonijsko/koherentno jedinstvo radnje (bez ovog aspekta ona nije uspjela)

Kako shvatiti jedinstvo?Umjetničko djelo treba imati određeno jedinstvo i harmoniju, proporciju između svih

dijelova. Umjetničko imitiranje prirode nije ikoničko već uzročno: priroda ne donosi ništa bez smisla; prirodnim formama ne nedostaje ništa – isto tako umjetničkim djelima, da bi uspjeli, ne smije ništa nedostajati i u njima treba biti postignuta koherencija.

- u umjetničkom djelovanju izražena je ljudskost i osobnost umjetnika kroz jedinstveni individualni potpis njegove tehne.

17

Pitanje katarze (pročišćenja duše)

Aristotel ističe kako tragedija u gledatelju proizvodi pročišćavajući efekt koji je pozitivan (za razliku od Platonovog viđenja – on je to smatrao prijevarom, jer taj efekt ne ukazuje na ideje i dijalektiku) – smatrao da tragedija pročišćuje dušu, jer se gledatelj ogleda u djelu i stječe spoznaju o vlastitim strastima, koje tragedija pomaže uzdići na univerzalni nivo.Kod tragedije je određeni problem drugačije viđen kod drugih pa on biva lakše racionaliziran.Tako tragedija, dakle, doprinosi procesu unutarnjeg prosvjetljenja, koje pruža poseban užitak.

- tragedija teži katarzi (junaka čija je borba prikazana) preko straha i sućuti; od nje ne treba tražiti drugu vrstu užitka osim one njoj svojstvene- svaka priča koja u sebi sadrži nešto univerzalno prema Aristotelu ne gubi na svojoj vrijednosti i aktualnosti – suosjećanje gledatelja utemeljuje potvrdu da je djelo uspjelo

Aristotel je realist - kako prema tome iracionalno i nemoguće može ući u koherentnost umjetničkog djela?Aristotel opravdanje nalazi u retoričkom vidu. Ono što je vjerojatno ima visok stupanj odgovaranja istini. Retorička vjerojatnost - prihvatljivo, nešto što je dostojno povjerenja (u što se može vjerovati) Na analogan način iracionalno se može prihvatiti preko apsurdnih priča koje nisu isitnite, ali se čovjek navikava na njih. Iracionalno je inače nedostupno.

Nešto nevjerojatno, iracionalno i čudno u umjetnosti dobiva opravdanje ako zadivljuje i daje umjetniku ugodu. Pjesnik je više pjesnik ukoliko to apsurdno uspije učiniti privlačnijim. Što je apsurdno ugodnije i privlačnije – više dobiva svoju vjerojatnost.

Razdoblje između Aristotela i Plotina – Teofrast, Aristoksen

- Aristotel i njegov učenik Aristoksen posjedovali su ogromnu erudiciju za proučavanje najrazličitijih fenomena – također bili polihistorici

Teofrast iz Erozosa

Starogrčki filozof, koji je po Aristotelovoj želji nakon njegove smrti preuzeo vodstvo škole. (wiki)- iznosi brojna pitanja o umjetnosti, piše poetiku o harmoniji te zanemaruje sve bitne stvari koje je njegov učitelj počeo pisati. Naglašava važnost kićenog izražavanja. Kićenost govora - kanoni za ljepotu

18Aristoksen iz Tarenta

Filozof peripatetičke škole, muzikolog i reformator teorije glazbe. Napisao je prve biografije Pitagore i Platona, te se smatra začetnikom biografije kao književne vrste. U muzikološkom opusu središnje mjesto zauzimaju djela Elementi harmonije i Elementi ritma, koja su izvršila velik utjecaj u antici. (Proleksis Enciklopedija online)

Nije se slagao s poimanjem glazbe kao fizičkog sklada matematike (s pitagorejskim shvaćanjem glazbe), s druge strane ne slaže se ni s onima koji smatraju da je za glazbu potreban samo sluh. - na temu glazbe on govori o čudesnom redu nota – bitan dinamički odnos tona među drugim tonovima - on stvara vlastiti sustav glazbene harmonije i glazbenih modusa

Pored aristotelovaca - stoička i epikurejska školaStoici se posebno bavili retorikom i njenim razmatranjem, pitanjem jezika i značenja - oni unose alegorije u tumačenje mitova. Epikurejci su se bavili estetikom.

Postoje različiti pisci u Rimu koji su se doticali estetskih i umjetničkih tema: Kvintilijan (o govorništvu), Horacije (pjesništvo), Ciceron – poznat po ogromnom opusu filozofskih djela i filozofskoj terminologiji koju donosi. Piše o govorništvu, gdje dotiče estetička pitanja. Govornik, kaže Ciceron, treba pri govoru slijediti uzvišeni obrazac u vlastitoj duši.

- Ciceron kao Rimljanin ne poznaje traženje transcedentalne ljepote (kao platonisti), već ljepotu dijeli na sljedeća 2 tipa:

1. muška ljepota- dostojanstvenost2. ženska ljepota –ljupkost

- njegovo djelo O arhitekturi govori o ostvarenju simetrije, sklada koji izranja iz samog tijela. Simetrija se rađa iz proporcije. Za razliku od arhitekta, koji već u planu može vidjeti obrise same građevine, laik građevinu može sagledati tek kad je ona izvedena.- i Grci su imali znanje o gradnji u skladu s okruženjem (na vanjskim prostorima akustičnost, simetrija u proporciji s djelom)

- u 1.st. – javlja se kršćanska kultura nasuprot kićenosti - ona izražava tendenciju prema jednostavnosti i siromaštvu

Pseudo-Longin

- on govori o uzvišenome i poziva pjesnike da se odvrate od vanjštine prema nutrini, tj. od laskavih iluzornih riječi prema istinski iskrenome proživljavanju- djelo O uzvišenom: nema filozofskog argumentiranja - natuknice, razmišljanje o lijepom.

Stoici o ljepoti: Marko Aurelije uvažavao vrijednost prirodne ljepote (uključuje životinjski i biljni svijet) - prirodna ljepota nadilazi sve svoje imitacije (slike, kipovi).

196 – Plotin. Poimanje ljepote kroz Jedno, Um i Dušu. Umjetničko

stvaralaštvo kroz kontemplaciju.

Plotin (205. – 270. po.Kr.)

- od Aristotela do Plotina prošlo je 6 stoljeća. Živio je za vrijeme vrhunca slave Rimskog Carstva. Školovao se u Aleksandriji, Rimu.

Plotin je obnovitelj neoplatonizma, no u njegovu djelu prisutni su i elementi aristotelizma, stoicizma i misticizma (zanimale ga istočne religije i misticizam). - glavni interesi Plotina u njegovom filozofskom radu bili su metafizika, Jedno i estetika. Bio je posljednji veliki teoretičar ljepote i nadahnuće mnogima. Nije pisao već je djela – naučavao je uglavnom usmeno, a njegov učenik Porfirije prikupio je i izdao 54 njegovih predavanja u 6 knjiga sa po 9 poglavlja – otud i naziv Eneade („Devetice“).

Plotinovo promišljanje o ljepoti: - nedjeljivo je od njegove postavke, koja je u kontinuitetu s Platonom:

I. nadnaravna ljepotaII. naravna ljepota (koja proizlazi iz gore navedene)

- novost koju Plotin donosi je promatranje ljepote ne kroz kategorije reda i harmonije već kao jedinstva, jednostavnosti i skladnosti. Jedinstvo prevladava nad mnoštvom, a jednostavnost nad složenim. Ova Plotinova misao nije u skladu sa stoicima niti Platonom.

Cijela 6. knjiga Eneada je posvećena ljepoti, gdje se pita se o uzroku osjetilne ljepote (u ljudima i stvarima), te o njenoj naravi.- ljepota je za Plotina kvaliteta koju prepoznaje samo duša, nešto što je različito i prethodi harmoniji među fizičkim stvarima. Vidljiva ljepota je u simetriji (dijelova) pa tako ona nije jednostavna već složena. - ono što stvar čini lijepom jest forma pa je ružno definirano kao ono što nema formu: ono što ne participira ni na umu ni na formi može biti samo apsolutno ružno. - forma je ono što daje jedinstvo nekom skupu stvari → stoga je ljepota proizlazi iz jedinstva forme, a ne harmonije dijelova.

Karakteristike Plotinove filozofije

Plotin smatra da postoji jedna prva stvarnost koja je savršena, iznad nas. Jedno je ono neopisivo i neizrecivo, iz čije punine sve emanira.

Stupnjevi emanacije:1. emanacija – UM/NUS – sadrži ideje, forme svega; vječan2. emanacija – DUŠA SVIJETA – izvor nastanka svih pojedinih duša, prožima čitav svemir; također vječna3. emanacija – MATERIJA – najniža u procesu emanacije, oblik dobiva od duše – najudaljenija od istinskog bivstva

20Plotinova promišljanja o bitku:

Slijedeći Platonove stope, kad govori o bitku Plotin polazi od Jednog. Za njega je jednostavnost pokazatelj ontičke (ontološke) čvrstoće. U ontološkoj skali forma nije najuzvišeniji stupanj savršenstva – ono što je transcendirajuće svakoj formi je JEDNO – bez forme. Savršenstvo forme je proizašlo i ukazuje na ono jednostavno što nadilazi formu.Forma, koja je uzrok svake ljepote se ne može usporediti s formom u sebi – to što Jedno nema formu nije isto kao i kad stvar nema formu → ovdje se radi o nemogućnosti zamišljanja najljepše nad-forme

Eneade 6, 7 „ Ljepota - iznad determinirane forme“

- ljepota u sebi je također Jedno; kod Plotina osjetilno uvijek vezano sa slabošću, tako da materijalna ljepota (slaba, krhka i promjenjiva) nije ona u kojoj se očituje istinska ljepota - materija se neophodno veže uz složenost, mnogovrsnost pa zato ne može pokazati ljepotu u njenoj originalnosti – najružnija je jer se očituje u mnoštvu- iznad osjetilne ljepote je uzvišena ljepota, čiji tragovi se nalaze u materijalnoj ljepoti→ Plotin umjetnicima savjetuje fokusiranje upravo na te tragove pri stvaralaštvu, smatrajući da je posao umjetnika ukazivati na tragove (nadosjetilne ljepote) i unositi ih u umjetnička djela. - istinska ljepota je duhovna stvarnost i za njeno shvaćanje potrebno je uzdignuće duše na viši, ispravniji nivo- postoji sklonost u čovjeku prema poklapanju/dešifriranju → učenju ljepote (npr. Oni koji imaju smisao za slušanje doživljavaju dodatna poklapanja, tj. osjećaje spoznaje, pri kojima duša raste)

U susretu s lijepim u čovjeku se odvijaju emocije (čuđenje, radosno divljenje, ljubav, iznenađenost praćena užitkom). Duša doista kuša ove emocije, posebno ona koja je zaljubljena. [primjerice kod hermeneutike: O tome koliko se u sam tekst “zaljubimo“ ovisi to koliko ćemo u njega uspjeti prodrijeti]

Plotinova promišljanja o Nusu:Prema Plotinu ljepota se nalazi u Nusu (um, duh), u kojem je ona ujedno i jedinstvo i

različitost. U Nusu postoji misao u kojoj su sadržane sve ideje (ideje postoje u samoj misli) → ovdje se odvija identifikacija subjekta i objekta. - sve ideje u Nusu su bez forme i u svojoj biti lijepe, jer im se BITAK & LJEPOTA PODUDARAJU (pomirba Platonovog svijeta Ideja, tj. Ideje ljepote s Aristotelovim čistim aktom)- sve ideje su lijepe u svojoj mnogovrsnosti unutar Nusa, u kojem bivstvuju prozirne i neograničenog sjaja kao u svemiru. Iz ovog pak uma emanira duša, a onda iz ove duše emaniraju ostale duše (ova emanacija duše je potrebna za objektivnu mnogovrsnost u svijetu). – prema Plotinu duša & nus imaju potrebu za jedinstvom, koje pronalaze u Jednom (Jedno nadilazi misli, bitak i svaku ljepotu) → ovo Jedno izražava ono neophodno Apsolutno, iako se o njemu nema što govoriti.

Iz punine Jednog proizlazi Nus i svaka ljepota – on je apsolutni princip i uzrok ljepote i nusa → Jedno nema formu, a daje ljepotu nusu – doduše ne na način da mu daje formu, jer mu daje ljepotu u sebi (stvari participiraju na ljepotu u sebi, koja je bez forme) – ljepota u materijalnom svijetu, dakle, proizlazi iz čiste jednostavnosti, koja paradoksalno nema formu

21Plotinova promišljanja o umjetnosti:

Plotin se ovoj temi posebno posvećuje u 6. knjizi Eneada. Plotin na jedan poseban način preklapa umjetnost i ljepotu, držeći da je umjetnost jedna unutarnja, duhovna aktivnost, kontemplacija (koja ni u kojem slučaju nije pasivnost, nego najveća produktivnost). Istinska ljepota je unutarnja i duhovna vrijednost - ova ljepota ne bi se trebala identificirati s vanjskim oblikovanjem i formom stvari (dok god lijepo ostaje izvan čovjeka, ono je neshvaćeno). → zbog toga umjetnik, da bi mogao stvarati, mora kontemplirati, da bi u svom umjetničkom djelu mogao prikazati ono što je očima ostalo skriveno. Tu slijedi Platonova misao po kojoj je prava ljepota vezana uz istinu i znanje. Umjetnik prevodi sjajnost ljepote koja nema formu. On je svjestan toga da na neki način gubi tu kontempliranu ljepotu – jer ona se raspršuje prilikom stvaranja, manifestacije u materijalni svijet. Umjetnik je prisiljen raspršiti jednostavnost ljepote u ovu mnogovrsnu materiju – što se više umjetnost eksteriorizira, tj. što više ovisi o materiji, to ona više gubi na snazi.

Ljepota u umjetnosti Za Plotina umjetnost je mimesis (oponašanje), ali ne u smislu imitacije vanjske

stvarnosti, nego u smislu kontemplacije kao najproduktivnije stvarnosti koja može postojati (kontemplacija kao preduvjet proizvodnje u umjetnosti: koliko je uzvišen red misli, toliko je lijepa i uzvišena proizvodnja). Za razliku od Aristotela koji naglašava tehne (vještinu) kao temeljnu stavku umjetničkog stvaranja, za Plotina svako djelo proizlazi iz kontemplacije. Proizvođenje po Plotinu je akt kontemplacije, jer djelovanje nije drugo nego emanacija iz samog sebe (svako djelovanje se odvija na način kako to priroda čini – bez projekta, cilja i krajnje svrhe – pa bi se i umjetnik pri vlastitom djelovanju trebao ugledati na prirodu).Plotin smatra da nisu potrebni ciljevi da bi se kontempliralo, jer se u kontemplaciji otvara prema duši, umu, Jednom. Umjetnička ljepota, poput bilo koje druge ljepote u prirodi, služi tome da onog koji kontemplira podsjeti na njegovo podrijetlo – umjetnička ljepota određuje ponašanje onoga koji kontemplira.Platon (idealno) umjetničko djelovanje pak objašnjava kao promatranje i prenošenje ideja od strane Demiurga u osjetilni svijet; Plotin – jednostavnost Principa koja nadilazi misao

Plotin proizlaženje svega iz Principa aplicira na umjetnost – u vrijeme Plotina Platonov nauk o mimesis bio je svojevrsna klasika, on međutim smatra da u sferi umjetnosti sve proizlazi iz kontemplacije.Plotin anticipira ono što će se obrađivati u modernoj estetici; sloboda kontemplacije i samo djelovanje.

Budući da je stvaralaštvo kontemplacija, Plotin poeziju smatra boljom od ostalih umjetnosti, s obzirom na to da ona proizlazi iz dubokog promišljanja.

227 – Augustin, Boetije

- nakon Plotina dolazi razdoblje vezanog uz patristiku (prije srednjeg vijeka)Augustin i prije obraćenja volio umjetnost i bio zaokupljen mišlju o lijepom – osobito

u mladosti običavao je posjećivati okupljanja pokreta i skupove poezije; piše djelo O lijepom i prikladnom (koje doduše nije sačuvano) - donosi jedan njegov dio, izvadak u Ispovijestima (Confessiones).

„dok sam bio mlad volio sam ljepote nižeg reda“„Lijepo je ono što se sviđa samo po sebi, a prikladno ono što se sviđa kad biva

s nečim usklađeno.“

→ Augustin se, za razliku od antičkih filozofa, pod utjecajem susreta s judeo-kršćanskom mišlju (koja se bavi promišljanjem o zlu), osvrće na temu estetike ružnoće – povezanost lijepog i dobrog: nova perspektiva – zlo je lišenost dobra, a analogno tome ružno je lišenost ljepote

- kad govori o izražavanju ružnoće, pristupa mu s 3 razine:1. izražavanje ružnoće po sebi – proizlazi iz raspadanja tijela2. izražavanje formalne ružnoće - neravnoteža formalne veze između dijelova i neke cjeline (disproporcija)3. izražavanje umjetničke ružnoće – stvari koje nam mogu biti općenito odbojne, s umjetničke strane mogu biti prihvatiljive

- razlika u prikazivanju ružnih stvari:a.) moralno dobreb.) moralno zle

(npr. slika koja prikazuje ratna stradanja može izražavati uzvišenu poruku važnosti slobode od represije)

Bog je prikazan kao oblikovatelj svih oblika, forma svih formi. Pisao je dosta o glazbi –„sama glazba postaje jezikom gdje zanijemi riječ“. Boetije - donosi različite definicije. Bavio se državničkom službom. Donosi djelo „De musica“. Svi imaju prirodno nagnuće glazbi te nijednoj dobi nije stran taj užitak (svart metal)

S srednjovjekovnom filozofijom dolazi do veze kršćanstva i filozofije. Vjera- razum

U vrijeme patristike- vrijeme povezano borbom protiv gnoza. U IX. st nastaje filozofsko razdoblje skolastike vezano uz učenje u školama i sveučilištima. Ovakva vrste učenja je proširena iz katedralnih škola Karla Velikog. Skolastika nije vezana uz učilište već metodu (toma akvinski).- ide se prema pitanjima problema pro et contra.

Najpoznatiji sporovi oko univerzalija. Za skolastiku velik utjecaj je imao arapski svijet. Jaz između istoka i zapada.—gubi se poznavanje grčkog , grčki ostavljen u istočnom carstvu pa se antičkim filozofima bavili Arapi. U srednjem vijeku nije se poznavao Aristotel- zašto je nastajao otpor?- jer su Arapi prevodili na svoj način (Averroes, Avicena) pa su većina učilišta imala negativan stav prema tim prevedenim fragmentima Aristotela.

Tek nakon 13 st. Učilišta u Europi se počinju otvarati grčkoj misli. Temeljna okosnica- sv. Pismo- dolazi do krivih tumačenja. Sv pismo- važan izvor za teologiju, ali i za estetiku. Pisci željeli shvatiti i pisati o ljepotu jer je se poistovjećivalo s Bogom.

Sama vizija svijeta temeljena na Bibliji. Svi filozofski problemi postaju teološki problemi. Katari

Nakon tome akvinskog ljepota postaje područje transcedentala. Sami umjetnici su slijedili duh skolastike i duh koji je tada vladao. Nije postojala svijest o individualnom i subjektivnom(pr brojne arhitekture-nije im se znao autor)

U tadašnjoj kulturi prevladava vertikalna i objektivna vizija stvarnosti što je danas teško shvatiti. Tada je bilo stvarano za sva vremena- svi objekti stvarani za sva pokoljenja (kao da su stvarani za Boga). – primjer nalazimo u gotičkim građevinama- kipovi i ornamenti na vrhu katedrala koji se ne vide ali to nije bilo bitno. Napravljeni su s jednakom važnošću kao i oni niži koji se mogu vidjeti- sve radnje u viziji za Boga.

Ljepota kao objektivna stvarnost- bilo je važno što većina ljudi smatra lijepim ( danas je to subjektivnije , danas se umjetnika pita što je apstraktnim djelom htio reći). Tada su stvarali ono što je objektivno lijepo (pr ljudski lik- lijep ljudski lik). Srednjovjekovni čovjek ima pred sobom model stvarnosti koji je dovršen i savršen; svijet koji je prelijep te čovjeku se nameće zadatak da objasni taj svijet ; shvatiti ga bolje (cilj bio shvatiti ovaj svijet, a ne stvarati novi umjetnički). – duboka poniznost pred stvarnošću

Umjetnost sredstvo kojim se cijeni ono što zaslužuje biti cijenjeno. Lijepo neograničeno, uzvišenije. Umjetnost i filozofija u službi svega što postoji, a to što postoji ima vrijednost u sebi. Čovjek kao promatrač stvarnosti koja ga nadilazi. Kozmos ima unutarnji smisao. Značajna je forma i svrha. Postoji određeni nacrt. Taj unutarnji sklad i red implicira na dobrotu i savršenost Boga. Umjetnost kao odgovor na promatranu ljepotu. (srednjovjekovni čovjek cijenio boje i svijetlo, tijelo nije zlo –ono je metafizički dobro jer je stvoreno od Boga koji je Dobro).

ESTETIKA 9

Skolastička misao-sveučilišta . postavljaju se pitanja te donose odgovori metodom pro et contra

Estetski duh- taj bitak- ugoda koja slijedi nakon shvaćanja ljepote bića. Užitak za sebe samog, bitak koji proizlazi iz igre (cilj igre = radost). U čovjeku postoji mogućnost ugode koja ne proizlazi iz osjetila. Ugoda ljepote- intelektualna ljepota. Sama ljepota se ne može verificirati s ljepotom. S čime je toma akvinski povezuje?On je veže uz vlastitost biće koji pružaju radost te stvaraju ugodu i kontemplaciju. Toma Akvinski često govorio o ljepoti te uspoređivao lijepa djela međutim kod njega ne postoji jedno sustavno djelo posvećeno ljepoti. Ono što je važno jest da Akvinski ne govori o lijepome kao transcendentalnom. Svi njegovi argumenti o lijepom su marginalni u smislu da preko lijepog objašnjava nešto drugo. Možemo reći da slijedi tradiciju pseudo-dionizija, različite misli od Pirona aleksandrijskog te naposljetku Alberta Velikog – svi oni ljepotu povezivali s dobrom.

Ljepota + transcendentalni- tomistička tradicija nakon t.a – ovo je obrađeno u različitim knjigama pa i onima od Eca

Zbog čega se toma akvinski nije bavio samo ljepotom kao transcendentalom?Možda mu se činilo da su postojeći transcendentali dovoljni. To što ljepotu nije povezivao s transcendentalnim ne znači da s ljepotom nije povezivao transcendentalno ne znači da s ljepotom nije povezivao univerzalnost. (lijepo transc. Dobra?)

Lijepo- nalazimo kod tumačenja božjeg imena; suma theologiae, suma protiv pogana

Slijedi pseudo- dionizija u govoru o ljepoti- Postoji identičnost između dobra i ljepote. Dobro i lijepo- božje vlastitosti

Međutim dionizije ima niječni put o opstojnosti Boga (negativna metoda) - npr. zamislimo najbolje na svijetu –bog nije takav već bolji. . kad govori o ljepoti stvari riječ je o participiranju na lijepom , a to lijep jest Bog. Tu on govori kako se bogu pridaje ljepota kao ime koje mu pripada. -pulchrisimus - super pulcher------božja ljepota nije u odnosu na drugo dok je naša ljepota uvijek u odnosu na nešto drugo.

Bog je stvaralačka ljepota i zbog toga sve stvoreno je lijepo. Sve što je stvoreno teži uzvišenoj ljepoti. Toma slijedi Dionizija pa uz uzročnu perspektivu (bog lijepo –sve 1), toma donosi i ontološku dimenziju –ljepota koja se nalazi u svim bićima – preko forme. .

Dok dionizije identificira ljepotu i dobro , toma nadvladava da su ljepota i dobro identificirane u stvari.

Biće je lijepo kao takvo – u njemu ljepota i dobrota nisu odijeljene dok mi imamo potrebu to razdijeliti.

Identičnost in res – u stvari

Kaže kako se lijepo mnogo puta pokazuje kao dobro. Lijepo spoznajemo jer je vezano sa spoznajnom moći. U sumi teologije on se bavi pitanjem transcendentala. Predmeti nisu koji nadilaze kategoriju roda i kategorije. Transcendentali prožimaju sve i svugdje se nalaze.

Biće- razumna (tjelesni –ljudi, bestjelesni- anđeli) , nerazumna

Poput jednog istinitog i dobrog – lijepo je osobina bića, a ne samo akcident pridodan biću. Ovo biću pridodaje razumski odnos. Biće pruža istančan užitak umske naravi.

Bitak kao takav svugdje prisutan i svugdje različit. Bitak transcedentalije- analogan način ---iste vlastitosti se pridaju različitim bićima tako da se u nečem slažu, a u nečem ne. –npr. zdravlje analogan pojam.

Transcendentali - svaka vrsta bića na svoj način jest, na svoj način je dobra i lijepa. Analogni pojmovi = savršenstvo u bogu, u bogu se svi ovi pojmovi nalaze u čistom i bezgraničnom stanju pa mi kažemo da je bog lijep je njegova ljepota bez nestalnosti ; ona se niti uvećava niti smanjuje; on je apsolutno lijep. On je prelijep jer u savršenom jednostavnom

jedinstvu je najsavršeniji način na koji egzistira ovakva vrsta ljepote. (ovo možemo povezati s neoplatonizmom). Bog ljepotu daje dr. bićima pa mora biti najviše lijep te kad govori o ljepoti govori o ljepoti kao formi . On kaže da svaka forma, svaka svijest je stanovito zračenje koje isijava iz iskonske svjetlosti.

Svaka harmonija, svaki sklad- jed.-proizlazi iz božje ljepote (svaka harmonija iz praslike, harmonije..)to je ljepota koja okuplja sve stvari .(svaka harmonija praslika). To je ljepota koja okuplja sve stvari, sli ih k sebi doziva te ljepota stvarnosti nije ništa drugo nego sličnost božanskoj ljepoti u kojoj sve stvari imaju udio.Forma je počelo bića,a svaki sklad je čuvar bića. Božanska ljepota je uzrok postojanja svega što jest i toma akvinski donosi neke razlike između transcendentala dobro i lijepog?-Toma akvinski : prema dobu teži naša volja (volja otkriva dobro te ljepotu želi posjedovati)dok kod lijepo volja ne želi posjedovati već se zaustavi na divljenju. Zatim govori o bitku kao temelju ljepote. Svaka stvar- bitak. Sve lijepe stvari ovisne su o naravi stvari i njihovoj formi. Kad kažemo da je bitka temelj ljepote onda to znači da postoji relacija lijepog i bića- pa su bića lijepa toliko što jesu.

Svaka stvar ukoliko ima akt ima i određeno savršenstvo pa prema tome i određenu ljepotu. Čovjek može uočit određenu stvar kao lijepu kao kad određena stvar posjeduje savršenstvo koje proizlazi iz njene naravi.

Ljepota koju posjeduje biće utoliko proizlazi i iz posjedovanja bitka te utoliko ukoliko stvari ispunjavaju savršenstvo svoje naravi. Značajke ljepote: Ljepota kao takva ima određeni karakter po kojem se jednostavnost sviđa. Tako toma akvinski govori o sjaju, harmoniji te savršenstvu.

Kad govori o ljepoti u jednom dijelu svoje summe theologiae, govori o Bogu koji je u potpunosti lijep te govori kako je sin =savršenstvo, sklad, očeve naravi.

Upozorenje: za tomu ljepota nije nikako subjektivna lijepo je ono što se sviđa čovjeku koji istina posjeduje moć uviđanja ljepote,ali ako biće ispunjava svoju narav tada je lijepo .

Govor o čovjeku:Čovjek sazdan lijep. Ljudsko tijelo je sazdano u vrlo dobroj rasporedbi i kad govori o usklađenosti, proporciji i harmoniji toma kaže kako je njegova ljepota savršenost koja je u skladu s njegovom naravi , a savršenost te ljepote nasuprot životinjskoj proizlazi iz čovjeka kao bića više svrhe. Nadalje ljepota pripada onostranom, metafizičkom redu. Ljepota sama teži prema uznesenju duše iznad stvarnog svijeta i govori kako u čovjeku postoji određena naklonjenost prema lijepom te da je najljepši upravo taj besmrtni nagon koji na harmoniju te upućuje na onostranost. Upravo ova neutaživa žeđ je dokaz ljudske besmrtnosti.

Proporcija se može prevest kao harmonija, sklad, srazmjer, suglasje (lat. proportio). Kad se promišljalo o proporciji –antika –proporcija bila prihvaćena kao značajka ljepote.

Kod tome akvinskog proporcija nije matematička proporcija (kao u da Vincijevim skicama ili u antici) nego je to više jedno metafizičko načelo. Ljepota se ne nalazi u pojedinim dijelovima nego u harmoničkoj proporciji cjeline. Ne govori se samo o skladu dijelova već skladu cjelokupnog djela te njegovih dijelova nasuprot univerzalnih zahtjeva onoga tko promatra.

Proporcija kao takva ne isključuje različitost, a s druge strane stvara monotonost (pr. sklad zvijezda nije primjer proporcije , uključuje različitost, a doima se lijepim). Proporcija se može shvatiti kao sklad materije s formom ili prilagođenosti materije formi (jedinstvenost potencijala).- dakle radi se o usklađivanju materije prema formi dok materija ne postane materija te forme Druga vrsta proporcije je koja se uspostavlja između biti i postojanja neke stvari. .Proporcija između biti predmeta i intenziteta njegova akta bivstvovanja može se poistovjetiti s proporcijom mogućnosti i njenim ostvarenjima . Svako biće je lijepo jer jest i ono što jest lijepo postaje preko Boga proporcioniranjem. Sljedeća vlastitost proporcije je ona osjetilna. Ta se proporcija uspostavlja između više elemenata -primjerice glazbena proporcija.


Recommended