SVE PROLAZI I SVE NESTAJE

SAMO HAJDUK ŽIVI VJE ČNO

2

O gradu Splitu Veličinom drugi grad u Republici Hrvatskoj i najveći hrvatski grad na istočnoj obali Jadranskog mora smjestio se izmeñu rijeka Žrnovnice na istoku i Jadra na zapadu. Grad koji nudi hlad marjanske šume na zapadnom dijelu poluotoka, 15 kilometara šetnica uz more i dalmatinsku pjesmu na kamenim ulicama staroga grada, smješten na jednom od najsunčanijih dijelova srednjeg Mediterana poznat je i po svojim klimatskim pogodnostima, mjerljivim i kroz 2700 sunčanih sati godišnje. Split je važno hrvatsko, mediteransko kulturno središte, po veličini danas i drugi sveučilišni centar u Hrvatskoj, a poslije Zagreba ima i najveći broj diplomatskih, konzularnih, odnosno predstavništava meñunarodnih organizacija u Hrvatskoj. Split, kao grad na moru i jedna od najznačajnijih turističkih destinacija u Hrvatskoj posjeduje i snažnu brodograñevnu industriju te razvijeno grañevinsko poduzetništvo, ali i prerañivačku industriju. Split je i središte informatičke djelatnosti te sjedište jednoga od najvećih trgovinskih lanaca u Hrvatskoj. Split je i grad za kojega će kroničar lako zapisati kako on živi svojim usporenim ritmom, na koji ćete se brzo priviknuti. Taj osjećaj da je ovdje svaki dan praznik, trgovi, restorani i kafići prepuni ljudi i nezaobilazna "riva", kojom ljeti gospodari blagi osvježavajući maestral, a zimi, kao zimski kaput, mediteransko sunce i palača štite od hladnoće, i sve to se može izraziti jednostavnom konstatacijom - osjećaš se kao kod kuće. S obzirom na broj stanovnika Split se svrstava i meñu gradove s najuspješnijim sportašima koji su osvajali olimpijska, svjetska i europska odličja u plivanju, vaterpolu, veslanju, jedrenju, nogometu, košarci, rukometu, atletici, borilačkim sportovima… Split je dao mnoge sportske legende, a jedna od najvećih koja danas slavi svojih prvih sto godina živi i oduševljava na Poljudskoj ljepotici. Citirajući legendarnog Meštra iz popularne serije 'Velo misto': „Moredu se raspast sve kraljevine i republike, moredu propast svi kralji i carevi, ma Hajduk će ostat.“ započinjemo sa ovom biografijom posvećenoj jednoj od najvećih legendi grada pod Marjanom.

3

Povijest kluba

Hajduk, nogometni klub iz Splita i Hrvatske koji nikada nije napustio prvoligaško društvo niti mijenjao ime, iako je imao burnu prošlost egzistirajući u svojoj dugoj povijesti u četiri države: Austro-Ugarskoj, prvoj pa drugoj Jugoslaviji, te konačno u Hrvatskoj koju je oduvijek želio i koju jedinu priznaje kao svoju.

Ona obična priča o Hajduku počinje početkom 1911. godine kad je skupina splitskih studenata u praškom kafiću "Kod Fleka" došla na ideju o osnivanju nogometnog kluba. Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević, nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije" odlučuju osnovati nogometni klub u svom rodnom gradu.

Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u jednom splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana imena za klub, meñu kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :"...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom". Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici su prihvaćena 13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kraljeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se pro-hrvatski, "puntarski" grañani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.

Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, a susret je završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduk. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. 1912. godine Hajduk je prvi put gostovao i to u Zagrebu, protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2 1923. godine Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz Marseillea sa 3:2 u svojoj prvoj meñunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi kući s turneje dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.

4

1924. godine cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i meñunarodnim susretima. Hajduk je postao inspiracija za mnoge umjetnike, osobito pjevače. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. 1927. godine Hajduk je osvojio svoju prvi krunu prvaka, a 2 godine kasnije drugu. 1931. godine klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20 godišnjice osnutka. Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.

Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić (legendarni "Kalun") koji je 1933. na utakmici s HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.

Za vrijeme šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. - 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuñinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.

HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 1944., i djelujući pod nazivom "Hajduk NOVJ" igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja. Te je godine na jednoj utakmici u Bariju, Hajduka gledalo oko 50 tisuća ljudi, što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bilo nevjerojatno.

Za doba FNRJ/SFRJ, iz naziva je bio izbačen pridjev "hrvatski".

Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. 1946. godine osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vijesnik". 1948. - 1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima.

5

1950. godine klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko sa ovih prostora nije srušio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice sa Crvenom Zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac". Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali i teških zakulisnih igara nebi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je u zimskoj pauzi sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja odnosa izmeñu te dvije države. Nakon što su obavili posjetu zakasnili su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto odgoñenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda sa 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već naredne sezone slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, dok Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?" 3. travnja 1955. u Zagrebu je Hajduk uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba. 1955. je osvojeno prvenstvo, ali u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.

Izmeñu 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no, nije nikada ispao iz najvišeg ranga natjecanja. Napokon je osvojeno prvenstvo 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.

U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 10 utakmica više, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih vremena, tada sigurno meñu svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo. Ostaje upamćena njegova posljednja utakmica u Hajduku, kada je u Splitu izgubljen derbi sa Grañanskim, nakon čega se Vukas rasplakao.

Sušne šezdesete godine prošlog stoljeća i dalje žute lišće legendarne murve. Hajduk je u donjem dijelu ljestvice, s uvertirom u kojoj je, po prvi put u klupskim analima, suspendirano njegovo igralište zbog nereda nakon utakmice sa Sarajevom. Meñutim, u tom razdoblju bilo je i svijetlih trenutaka. Prvi, nad Starim placom noć je pretvorena u dan 23. travnja 1970. kada su reflektori raskošno obasjali nadmetanje Hajduka i čuvene Benfice. Drugi, još vrijedniji, prvi pokal za osvojeni Nogometni kup Jugoslavije, u finalu 24. svibnja 1967. pobjedom nad Sarajevom.

6

Od 1970. do 1980. godine bio je period zlatne generacije Hajduka koja je napravila najbolje rezultate u povijesti kluba. 1971. osvojen je naslov nakon sušnih 16 godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom sa 4:3 nakon što su gubili sa 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi.

Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru sa dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima ( 9 trofeja u 10 godina ), u meñunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada je izbačen od strane engleskog Leeds Uniteda, a iz 1980. pamti se "mitski" susret sa njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV ( tada jedna od najboljih momčadi Europe ) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. 1976. kada je Partizan pomoću suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.

7

Hajduk je bio dio "velike četvorke" SFRJ-nogometa i jedini klub koji je postao prvak u objema Jugoslavijama, a da nije bio iz glavnog grada jugoslavenske republike/pokrajine. Vrijedi napomenuti da je Hajduk jedini nogometni klub koji je sudjelovao u svim prvoligaškim natjecanjima u Jugoslaviji od 1923. do 1991. Završetak zlatnog doba okrunjen je još jednim osvojenim prvenstvom Jugoslavije 1979. godine.

Posljednju utakmicu na Starom placu Hajduk je odigrao 7. listopada 1979. godine, protiv Vojvodine. Posljednji gol na Starom placu postigao je Mišo Krstičević. Kao nagardu za još jedan osvojeni trofej grad Split se odužio svojim junacima na dostojanstven način: novim prekrasnim stadionom popularno zvanim Poljudska ljepotica. Stadion je inače izgrañen za potrebe održavanja 8. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, a nakon toga ostaje trajno Hajduku na korištenje.

80-te su ponudile puno manje uspijeha u tadašnjoj državi (niti jedan naslov prvaka) pa se prema rezultatima u 80-tima pričalo o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih takmaca za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.Štaviše, protiv Hajduka se na tim terenima igralo po filozofiji "lomi mu nogu!" (doslovni slučaj divljačkih startova, pri kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u njegovoj trećoj utakmici za Hajduka!).

Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije.

8

Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tokom tog desetljeća Hajduk je pobjeñivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda (čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.

Nažalost dva ružna dogañaja i incidenta obilježila su ovo desetljeće Hajduka u Europi. Zbog klanja pijevca (simbola protivničke momčadi) na utakmici protiv Tottanhama, te bačenog suzavca na uzvratnoj utakmici protiv Olympiqua iz Marseilla, Uefa je kaznila Hajduka, ne samo visokom novčanom kaznom nego u potonjem slučaju izbacivanjem kluba iz svih europskih natjecanja na 2 godine.

8. svibnja 1991. godine Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobjedivši kao autsajder usred Beograda, tadašnjeg europskog prvaka Crvenu zvezdu sa 1:0. Gol je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenjem djelu prvenstva bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove "velike četvorke", dok je Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste sezone je bila i pobjednik Kupa prvaka.

9

Raspadom Jugoslavije Hajduk je istupio iz jogoslavenske lige i natjecanje nastavio u Hrvatskoj nogometnoj ligi HNL. Ratne 1992. Hajduk je "totalnim nogometom" Stanka Poklepovića osvojio prvi naslov prvaka Hrvatske. Naredne je sezone momčad bila jača za Sašu Peršona, Deana Računicu, Stipu Andrijaševića, te iskusnije mlade igrače Tomu Ercega i Mikija Rapaića. Usprkos sjajnom otvaranju sezone, na kraju je slavio rival iz Zagreba. Sezone 93./94. otišli su Štimac u Cádiz, i Bilić u Karlsruher, meñutim, iskusna momčad pod vodstvom Ivana Katalinića osvojila je drugi naslov pod hrvatskom zastavom. Gol za naslov postigao je sa 30 metara iz slobodnjaka Zoran Vulić.

Sezonu je obilježila i najveća pobjeda uopće u HNL-u, ona Hajduka nad Radnikom (10:0), ali i 6:0 poraz u Europi od onda uvjerljivo najbolje europske momčadi nizozemskog Ajaxa (kojeg je Hajduk kao "domaćin" u Ljubljani pobijedio u prvoj utakmici 1:0, zbog kojeg je Ajax poodgañao niz utakmica u nizozemskom prvenstvu uoči uzvrata).

Ususret sezone 1994/95. predsjednik kluba Nadan Vidošević puno je investirao u momčad koja je trebala biti konkuretna zagrebačkoj Croatiji, te napraviti što veći uspjeh u europskim natjecanjima. Vratili su se Igor Štimac, Aljoša Asanović, Tonći Gabrić, a iz Barcelone je na godinu dana posuñen Goran Vučević.

Uz njih su jaku momčad činili kapetan Zoran Vulić, Mirsad Hibić, Stipe Andrijašević, te mladi i iskusni Ivica Mornar, Milan Rapaić i Tomislav Erceg, pod vodstvom Ivana Katalinića. Već u kvalifikacijskim utakmicama sa poljskom Legijom ( 1:0, 4:0 ) "bili" su iskazali svoju moć. U skupini su nakon prva 3 kola došli blizu četvrtfinala odigravši "nulu" sa Benficom, te pobijedivši Steauu u gostima i Anderlecht kod kuće. Uslijedio je remi u Belgiji, te porazi koji ipak nisu upropastili dotadašnje dobre rezultate. U četvrtfinalu ih je dočekao kasniji europski prvak, i tada sigurno najjača momčad Europe, amsterdamski Ajax. Na Poljudu je granitnom obranom na čelu sa junakom Tonćijem Gabrićem Hajduk uspio sačuvati 0:0, dok je u Nizozemskoj Ajax bio bolji sa 3:0. Nakon uspjeha u Europi koji je napunio klupsku blagajnu, klub se okrenuo domaćem natjecanju, te neometan inozemstvom, kad je bilo najvažnije ostvario 7 uzastopnih pobjeda i pobjegao Croatiji, te osvojio naslov. No, bile su to i godine kada je blokiran račun kluba, što će se u budućnosti pokazati kao ogroman uteg.

Najveće priznanje i čast Hajduk je doživio 1995. godine kada ih je u Vatikanu ugostio Sveti otac pok. Ivan Pavao II. Nakon povratka u Split vodstvo Hajduka uputilo je Svetom ocu pismenu zahvalnicu na srdačnom gostoprimstvu.

10

Sadašnjost

O svijetloj i uspješnoj sadašnjosti teško je pričati jer Hajduk uglavnom provodi u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba. U posljednjih 15 godina mijenjale su se uprave, treneri i igrači, ali bez većeg učinka kako u domaćem prvenstvu tako i u europskim natjecanjima. Bilo se primorano prodavati dobre igrače i za manje cifre, kako bi klub donekle financijski opstao. Najveći transfer ostvario je Igor Tudor koji je 1998. godine prodan u talijanski Juventus za (tadašnjih) 8 milijuna DEM, što je dugo bio najskuplji transfer iz kluba.

U zadnjih 11 godina Hajduk je osvojio 6 trofeja: 3 prvenstva (2001, 2004 i 2005) te 3 kupa (2000, 2003 i 2010), što je za klub njegovog renomea i ugleda ipak malo. Sve ostalo uglavnom je uzeo Dinamo. Europske uspjehe ne možemo ni spominjati jer Hajduk uglavnom ispada u pretkolima Europske lige, povremeno i od puno lošijih momčadi (Shelbourne i Debrecen). Od trenera koji su ostavili malo dublji trag u Hajduku možemo izdvojiti tek Zorana Vulića, a od igrača Igora Tudora, Darija Srnu i Stipu Pletikosu.

Nesposobnost i sve češći propusti uprave; kako na sportskom tako i na financijskom planu dovela je klub na rub financijskog kraha. Dugovanje kluba (što prema bivšim igračima, što prema državnim institucijama) naraslo je preko 100 miliona kuna. To je dovelo do ostavke predsjednika Branka Grgića 2007. godine (pod pritiskom Torcide). Vlada i ministarstvo RH izašla je u susret Hajduku dopustivši mu preoblikovanje u športsko dioničko društvo, samim time dug je preoblikovan u dionice koje je mogao kupiti ko želi i koliko može.

Krajem listopada 2008. godine počinje dugoočekivana renesansa i naznaka povratka Hajduka na staze stare slave. Zaslugom najvećih dioničara (Jako Andabak, Ivan Rimac, Dalekovod d.d., Kerum d.o.o., Studenac d.o.o., Brodomerkur d.d...) vrlo uspješno je završena pretvorba u športsko dioničko društvo. Na mjesto predsjednika doveden je dotad odvjetnik kluba Mate Peroš. Trener Ante Miše zaredao je sa uspjesima, momčad je konačno proigrala i činilo se da za Hajduk ipak dolaze bolja vremena. Meñutim, sve dobro što je te jeseni momčad napravila prosula je na proljeće, tako da su u konačnici prvenstva i Kupa morali priznati poraz, snalažljivost i bolju igru vječitog rivala iz Zagreba.

Ni nova uprava na čelu sa Matom Perošem nije znala iskoristiti financijski ulog dioničara kluba. Bez reda i plana dovoñeni su neki igrači, a pojedinci su potpisivali prevelike i prebogate ugovore u odnosu na slabe igre koje su pružali na terenu.

11

Brzo se potrošio uloženi kapital dioničara kluba, slijedom toga kao i izbora za novog gradonačelnika (Grad je bio vlasnik većinskog paketa dionica kluba) Mate Peroš je u ljeto 2009. morao podnijeti ostavku.

Na mjesto novog gradonačelnika (samim time i upravnog člana Nadzornog odbora kluba) izabran je Željko Kerum; dotad uspješni privatni poduzetnik, vlasnik lanaca trgovačkih centara pod vlastitim imenom. On je kao i njegovi prethodnici obećao gradu i Torcidi da će učiniti sve da Hajduk vrati na stare staze uspjeha.

Meñutim, samim imenovanjem prijatelja Joška Svaguše (takoñer privatnog poduzetnika) za novog predsjednika kluba, kao i Nadzornog odbora (po rodbinskim i prijateljskim vezama), dalo se naslutiti da se u Hajduku ništa nije promjenilo i da sve ide po starom.

To je shvatila i Torcida, koja je sve češćim i žešćim istupima (pogrdnim povicima i bojkotom derbija sa Dinamom) i performansima po gradu jasno dala do znanja Željku Kerumu i njegovom NO da neće dozvoliti da se pojedinci igraju sa Hajdukom i ponašaju kao da je klub njihova privatna firma i da od njega mogu raditi što god hoće.

Torcida je još 2007. napisala Kodeks upravljanja klubom koji je bezuspješno nudila na usvajanje i bivšim predsjednicima. U njemu su kao glavne reference za upravljanje navedene stručnost, vizija i strategija, zakonitost i transparentnost, spriječavanje sukoba interesa itd. Naznake mogućeg dogovora i usvajanja Kodeksa Željko Kerum obećao je Torcidi na burnoj skupštini dioničara kluba krajem 2009. godine.

2010. godina ostati će upisana kao jedna od uspješnijih u novijoj Hajdukovoj povijesti. Nakon 5 godina osvojen je trofej (Kup), a nakon 16 dugih i sušnih godina Hajduk je konačno prošao u jednu od skupina Europske lige. U pretkolima je Hajduk dosta uvjerljivim rezultatima izbacio 2 bukureštanska kluba (Dinamo i Unireu). Iako je u skupini sa Zenitom, Anderlechtom i AEK-om Hajduk ostvario tek 1 pobjedu (kući

protiv Anderlechta, odličnim golom mladog Vukušića u posljednjoj sekundi utakmice) i 5 poraza, trener Stanko Poklepović je još na početku natjecanja rekao da je ovo natjecanje prvenstveno stjecanje iskustva za budućnost njegove mlade momčadi. Kraj godine ponovo je u klubu prošao burno i turbulentno. Gradonačenlik Željko Kerum shvaćajući da Hajduk u godini proslave stogodišnjice kluba neće osvojiti nijedan od planiranih trofeja (rano ispadanje iz Kupa, a u prvenstvu zaostatak za Dinamom od 5 bodova) odlučio se na rezove pa je tako uručio ostavku svom prijatelju Jošku Svaguši (na mjestu predsjednika kluba). Još ranije je Svaguša zbog par loših rezultata otpustio glavnog trenera Poklepovića, a nakon dugo pregovora i traženja na njegovo mjesto (po Kerumovoj direktivi) doveden je novi/stari trener Goran Vučević. Kerum se unatoč protivljenju većine gradskih vijećnika odlučio na prodaju gradskog paketa dionica kluba (koja još nije realizirana), te obećao Torcidi da će se novi predsjednik i NO birati javno putem natječaja.

12

Dugo planirana i pripremana proslava stogodišnjice kluba konačno je u punom sjaju ostvarena par dana prije samog roñendana. Cijeli grad je okićen Hajdukovim znakovima i obilježjima, zastavama... Desetak dana u gradu se pričalo samo o proslavi. Točno u ponoć sa 12. na 13. veljače noć je u Splitu pretvorena u dan spontanim ispaljivanjem tisuća raketa i zapaljenih bengalki sa prozora i krovova zgrada što je stvorilo veličanstven dekor i uvod u veliki dan. Nastavilo se posijepodne na prepunom Poljudu prijateljskom utakmicom Hajduka i Slavije (koju je Hajduk izgubio 0:2) uz veličanstvenu koreografiju Torcide i navijača, a proslava je zaključena velikim koncertom i vatrometom na prepunoj ''rivi''.

Rezultati

HNK Hajduk Split nacionalno PRVENSTVO je osvojio 17 puta: 1927, 1929, 1941, 1946, 1950, 1952, 1954/55, 1970/71, 1973/74, 1974/75, 1978/79, 1992, 1993/94, 1994/95, 2000/01, 2003/04. i 2004/05.

Osvajači KUPA: 1966/67, 1972, 1973, 1974, 1976, 1977, 1983/84, 1986/87, 1990/91, 1992/93, 1994/95, 1999/2000, 2002/03 i 2009/10.

Tri 1/4 finala KUPA / LIGE PRVAKA: -1975/76. (Eliminiran od "PSV") -1979/80. (Eliminiran od "HAMBURGER SV") -1994/95. (Eliminiran od "AYAX")

Kup POBJEDNIKA KUPOVA: - 1973. 1/2 finale (Eliminiran od "LEEDS") - 1977/78. 1/4 finale (Eliminiran od "AUSTRIA", Beč)

Kup UEFA: - 1983/84. 1/2 finale (Eliminiran od "TOTTENHAM") - 1985/86. 1/4 finale (Eliminiran od "WAREGEM")

13

Klubske legende

Vratari

Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku

Nastupi(golovi) Položaj

1 HRV Vladimir Beara 1947. - 1955. 136 (0) vratar

1 HRV Ivan Katalinić 1971. - 1979. 122 (0) vratar

1 HRV Ivan Pudar 1979. - 1990. 187 (0) vratar

1 CG Zoran Simović 1980. - 1984. 84 (0) vratar

1 HRV Tonči Gabrić 1986. -

1987./1994. - 1999.

102 (2) vratar

Braniči

Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku

Nastupi(golovi) Položaj

HRV Jozo Matošić 1931. - 1941. 471 (53) lijevi bek

5 HRV Slavko Luštica 1940. - 1956. 634 (86) obrambeni igrač

5 HRV Dragan Holcer 1967. - 1975. 215 (0) stoper

2 HRV Vilson Džoni 1967. - 1977. 207 (8) desni branič

6 HRV Ivan Buljan 1967. - 1977. 192 (14) obrambeni igrač

4 HRV Luka Peruzović 1969. -

1980./1986. - 1988.

233 (9) stoper

11 HRV Robert Jarni 1986. - 1991. 128 (17) lijevi branič/vezni

6 HRV Slaven Bilić 1988. -

1993./2000. 117 (11) stoper

23 HRV Igor Tudor 1995. -

1998./2007. - 2008.

64 (6) stoper

Vezni igrači

Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku

Nastupi(golovi) Položaj

10 CZH Jiři Sobotka 1940. - 1941. 42 (28) lijevi vezni

10 HRV Jurica Jerković 1968. - 1978. 250 (71) lijevi vezni

8 HRV Dražen Mužinić 1971. - 1980. 277 (13) vezni igrač

9 SLO Branko Oblak 1973. - 1975. 35 (9) vezni igrač

4 HRV Ivan Gudelj 1977. - 1986. 175 (34) vezni igrač

11 HRV Zoran Vulić 1979. -

1988./1993. - 1995.

188 (29) vezni igrač

8 BiH Blaž Slišković 1981. - 1986. 101 (23) desni vezni

14

10 HRV Aljoša Asanović 1984. -

1990./1994. - 1995./2000.

153 (37) lijevi vezni

11 HRV Milan Rapaić 1991. -

1996./2003. 95 (23) lijevi vezni

Napadači

Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku

Nastupi(golovi) Položaj

HRV Ljubo Benčić 1921. - 1935. 353 (355) napadač

HRV Vladimir Kragić 1929. - 1940. 354 (266) napadač

10 HRV Frane Matošić 1935.-

1939./1940.-1941./1944.-1956.

739 (729) napadač

10 HRV Bernard Vukas 1947. -

1957./1959. - 1963.

267 (94) napadač

9 HRV Andrija Anković 1958. - 1966. 146 (64) napadač

9 HRV Petar Nadoveza 1963. - 1973. 217 (108) napadač

11 HRV Ivica Šurjak 1971. - 1981. 272 (52) napadač

7 HRV Slaviša Žungul 1971. - 1979. 178 (82) napadač

7 HRV Zlatko Vujović 1976. - 1986. 240 (121) napadač

11 HRV Alen Bokšić 1987. - 1991. 95 (27) napadač

11 HRV Ardian Kozniku 1990. - 1994. 98 (44) napadač

Najbolji treneri Hajduka:

- Luka Kaliterna 1923.-1930. 2 osvojena prvenstva - Ljubo Benčić 1941.-1948. 2 osvojena prvenstva - Tomislav Ivić 1973.-1976. 3 osvojena kupa i 2 prvenstva - Ivan Katalinić 1993.-1996. 2 osvojena prvenstva, 2 kupa,

2 superkupa

15

Torcida

Priča o »Hajduku«, o njegovim velikim uspjesima i slavljima nezamisliva je bez TORCIDE. O nogometnoj momčadi bez navijača bespredmetno je govoriti i pisati, a o »Hajdukovim« navijačima, o njihovom navijanju, fanatičnoj odanosti voljenom klubu moglo bi se govoriti danima. Split je u prošlosti slavio mnoge prvake - europske, svjetske i olimpijske, ali je oduvijek svaki uspjeh majstora nogometne lopte posebno slavljen i poštovan. Vrlo brzo nakon osnutka »Hajduka«, sada već daleke 1911. godine, ovaj klub postao je simbolom grada. U mnoštvu navijača »Hajduka« posebno mjesto zauzimaju pripadnici najvatrenije skupine koja se zove TORCIDA.

Što je zapravo TORCIDA!? Na ovo pitanje mogu se dobiti stotine različitih odgovora, a da svaki bude točan. Svaki član TORCIDE s ponosom će istaknuti kako je riječ o najstarijoj navijačkoj organizaciji i na području bivše Jugoslavije i jasno, danas u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Ova navijačka grupacija osnovana je 1950. godine, uoči velike utakmice izmeñu »Hajduka« i »Crvene zvezde«, koja se u Splitu igrala 29. listopada. Utakmica je odlučivala o naslovu prvaka pa su navijači »Hajduka«, po uzoru na brazilske, odlučili stvoriti do tada još neviñenu atmosferu i na taj način pomoći svojim ljubimcima. Posebno aktivni bili su splitski studenti u Zagrebu koji su na tu utakmicu organizirano doveli iz Zagreba nekoliko tisuća studenata i drugih navijača »Hajduka«. Cijeli dan grad je bio na nogama, a na igralištu se okupilo više od 20 tisuća navijača. Mnogi su ostali oko stadiona osluškujući što se dogaña na terenu.

16

Predvoñeno Torcidom, gledateljstvo je svih 90 minuta fanatično bodrilo svoje ljubimce koji su pobjedonosni gol postigli u 86. minuti, što je bio znak za dotad neviñeno slavlje u Splitu. Tadašnje vlasti u Beogradu nisu imale simpatije za ovo organiziranje navijača pa su neki od osnivača poslije ove utakmice osuñeni i na višegodišnje zatvorske kazne, a rad Torcide je zabranjen. Ipak, iz godine u godinu na svim utakmicama »Hajduka« navijalo se po uzoru na Torcidu, iako se to ime nije smjelo javno isticati.

Godine 1980. najvatreniji navijači »Hajduka«, oni koji su svoje nogometaše pratili na svim gostovanjima, obnovili su Torcidu, ujedinili brojne navijačke skupine, sa željom da se južnjačko, urnebesno ozračje stvara na svim susretima »Hajduka«.

Torcida je u to vrijeme odigrala značajnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti mladih. Ostat će zapamćen povijesni susret sa Partizanom na Poljudu 26. rujna 1990. godine, kada je Torcida upala na teren, prekinula susret, došlo je do tučnjave izmeñu navijačkih skupina, bilo je i lakše povrijeñenih. Epilog svega bilo je skidanje i paljenje jugoslavenske zastave, a na jarbol je po prvi put postavljena hrvatska zastava sa šahovnicom. Stoga su mnogi od njih zatvarani od ondašnje vlasti pa ne treba čuditi da je većina odmah na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj stala u prve redove obrane samostalnosti i suverenosti svoje domovine.

17

Neki od tih momaka položili su svoje mlade živote u toj borbi pa je njima u spomen na sjevernom dijelu stadiona u Poljudu, tamo gdje se okuplja Torcida, postavljena spomen-ploča za vječno sjećanje:

Silni se ponos odavde diže, vjerom i snagom zablista dom, na krvavi bedem Torcida stiže i bit će Hrvat na kamenu svom.

A o kakvim je navijačima riječ, najbolje svjedoče izjave nogometnih velikana poput Preud'hommea, Cannigie, Rijkaarda i drugih koji su igrali na Poljudu i koji su odreda istaknuli oduševljenje stilom navijanja Torcide...

Torcida kao organizirana udruga navijača ima i svoju upravu na čelu sa predsjednikom, te svoj statut sa propisanim zakonikom kojih se svaki član mora pridržavati. Svaki novi član dobija svoju iskaznicu.

I na kraju, u ovoj priči koja traje, treba naglasiti da Torcida nisu samo navijači iz Splita. Popularnost »Hajduka« je golema, pa gotovo da ne postoji veće mjesto u Hrvatskoj koje nema svoj ogranak Torcide. Torcida djeluje i u inozemstvu. Kada »Hajduk« igra velike utakmice, navijači dolaze iz cijele Europe, Amerike, Australije ...

Uostalom, još je davno na »Hajdukovom« stadionu istaknut napis »HAJDUK ŽIVI VJEČNO«. S tim napisom živi i traje priča o njegovim neponovljivim navijačima.

18

Stadion

Skoro punih 70 godina »Hajduk« je svoje protivnike i navijače ugošćivao na Starom placu, popularnoj »Kraljevoj njivi« ispod legendarne murve nasuprot starog gradskog rodilišta. Kako je »Hajduk« vremenom postajao sve popularniji i slavniji pronoseći i šireći ime grada Splita širom Europe i svijeta grad se svom voljenom klubu odužio »Poljudskom ljepoticom«.

Gradski stadion, izgrañen je 1979. godine, u prelijepom dijelu grada, Poljudu. U svoj svojoj raskoši, u obliku školjke, uklapa se, baš kao da je tu od davnina, u vizure mediteranskog miljea, do kojeg gotovo dopiru morski valovi. Arhitektonski je to objekt koji funkcionalnošću i tehničkim značajkama spada u vrh svjetskih standarda i ponosno se može nositi sa stadionima izgrañenim diljem svijeta. Tu su se smjenjivali brojni dogañaji, susreti sportaša Mediterana, obarali rekordi u atletici, tu je »Hajduk« ugošćavao europske i svjetske momčadi. Tu se navijalo, tu se radovalo, tu se ljutilo, jer Split ima temperamentnu navijačku publiku, mediteranski otvorenu, prkosnu.

19

Magični je to stadion, koji je osvijetljen sa 630 reflektora, noću podsjeća na upravo spušteni svemirski brod. Krasi ga glas jednog od najbolje osvijetljenih stadiona na svijetu. I tako »od školjke do broda«, stadion je izgrañen 1979. godine, u sklopu izgradnje sportskih objekata za VIII. mediteranske igre. Zahtjevan je to bio sportski dogañaj koji je stekao ugled sportskog dogañaja najviše klase. Ostaju igre upisane i po sportskim objektima, poglavito po stadionu o kojem se pisalo kao o »čudu«. Jer doista, on je mamio poglede i znatiželjnika, ali i stručnjaka.

Autor projekta profesor dr. Boris Magaš, kreirao je veličanstvenu betonsku konstrukciju koja fascinira rasponom kupole, koja se natkriljuje nad istočnom i zapadnom tribinom. Kapacitet sjedećih mjesta na »Poljudskoj ljepotici« je oko 35.000. Sam osjećaj uzavrelog Poljuda teško je opisati, treba ga osjetiti i saživjeti, naravno sa besmrtnim Hajdukom.

Grb i dres

Hajduk je odavno, još od početka poznat po svom grbu i dresu.Hajdukov grb je hrvatska šahovnica u krugu, obrubljena plavom vrpcom, sa po dvije okomite crte na svakoj strani. Iznad šahovnice piše Hajduk, a ispod Split. Šahovnica se sastoji od 25 bijelo crvenih polja koja su iste debljine kao i plavi polukrug.

O značenju okomitih crta klub se još nikad nije službeno izjasnio. Prema jednoj verziji one predstavljaju osnivače kluba Stellu, Kaliternu, Šakića i Ivaniševića. Druge tvrdnje su da se radi o znakovima jednakosti koji povezuju grad Split sa Hajdukom, ili da su to zapravo navodnici imenu Hajduk, s obzirom da su se u to vrijeme po pravopisu imena svih udruga i organizacija morala pisati pod navodnicima.

Grb je 1911. konstrurirao Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana Kaliterna, je odnijela taj crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb se prvi puta pojavio u javnosti 1926. godine prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica baluna' kao dio scenografije. Hajduk je 30 godina igrao bez grba na dresu i prvi put ga je postavio 1941. kada je stavljena originalna verzija. Nakon toga odigrao je utakmicu u Bariju 1944. sa crvenom zvijezdom u sredini igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačena šahovnica.

20

Nakon toga godinama na dresu egzistira samo crvena petokraka kao simbol slobode koja stoji do 1990., kada u zadnjem prvenstvu Jugoslavije klub nastupa sa starim grbom, sa hrvatskom šahovnicom, koja se održala do danas. U meñuvremenu se javlja i druga inačica, s hrvatskom šahovnicom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca.

Zajedno sa petokrakom promijenjene su crte sa strane, te umjesto njih postavljena godina osnutka kluba - 1911, što se dugo zadržalo te često bilo predmet zabune, pa tako i danas igrači igraju noseći grb sa crtama, dok je na istočnoj tribini stadiona obojenim klupama napravljen grb sa brojkama 19 i 11.

Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao u dresu sa kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama što je simboliziralo boje hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom (Hrvatska) i modrom bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.

Nakon toga na dresu prevladava bijela boja, a glavni se dres sastoji od bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa, kombinacije koja simbolizira bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog nje je momčad Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se sastoji od crveno-plave majice sa okomitim ili vodoravnim prugama (nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za glavni dres spominjala mornarska kombinacija, sa vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio vratar Pletikosa.

Omladinska škola

Hajduk, kao i svi veliki klubovi ima svoju omladinsku školu nogometa podijeljenu u dvije kategorije: juniori i kadeti. Dječaci svih uzrasta iz Splitsko-Dalmatinske županije svakodnevno treniraju na pomoćnim terenima Poljuda, pod znanjem i ravnanjem svojih trenera. Počevši od osnova nogometne igre uvježbavaju se sve tehnike i taktike od obrane do napada.

21

Koliko je važna i velika omladinska škola Hajduka govori i podatak da su 70-tih godina prošlog stoljeća nogometni stručnjaci iz Ajaxa dolazili u Split gledati i pratiti rad omladinske škole. Juniori i kadeti Hajduka su jako uspješni u domaćim i europskim natjecanjima, čak bi se moglo reći da su u zadnje vrijeme uspješniji od seniorske momčadi. Nema sumlje da će iz novih generacija omladinske škole niknuti novi Šurjaci, Asanovići, Bokšići, Rapajići, Srne...

Na kraju ove biografije spomenimo i to da Hajduk ima svoju web stranicu kojom se prezentira putem Interneta. Na njoj se mogu naći sve aktivnosti vezane za rad kluba, kao i linkovi poznatih domaćih i inozemnih sportskih klubova i organizacija.

www.hnkhajduk.hr