Prvo predavanje

Rane teorije spoljne trgovine

Polazimo od merkantilističkog pogleda na trgovinu koji je postojao od 1500-1750 godine. To je period feudalizma, period zlatnog važenja novca kada se smatralo da je pojedinac ili država bogatiji ako ima više zlata ili srebra u novčaniku, vreći, trezoru ili škrinji. I dan danas zlato ima veliku univerzalnu vrijednost.

Zlato predstavlja univerzalnu vrijednost.

Ono što karakteriše merkantilizam jeste da je to bio period velikih kolonijalnih osvajanja period izrastanja i formiranja modernih nacionalnih država koje su pokušavale da naprave ekonomnski sistem koji je odgovarao trgovini sa kolonijama i odgovarao konceptu zlatnog važenja novca. Ovaj pristup se naziva milionizam gdje se bogatstvo jedne zemlje mjeri sa količinom plemenitog materijala sa kojim raspolažu. Kada govorimo o merkantilistima ne možemo reći da se radi o uredjenom sistemu ekonomske misli jer je bilo suviše rano ali je veoma važan njihov pogled na trgovinu. I sami naziv merkantilizam potiče od latinske rijeci koja znači trgovac, trgovati. Vrlo često kada govorimo o merkantilizmu govorimo o snazi i moći države. Dakle u srcu istraživanja ovog pravca je država. Radilo se o novim mladim državama koje su pokušalle da koncentrišu moć u svojim rukama pa merkantilizam pretpostavlja izuzetno veliku državnu intervenciju koja je fokusirana na povećanje bogatstva prevashodno kroz rast i smanjenje nezaposlenosti a onda i kroz ulogu spoljne trgovine koju su države vidjele kao dominantnu ekonomsku granu u stvaranju bogatstva.

Centar merkantilističkog pogleda na ekonomsku aktivnost bio je princip suma igre je nula. To znači da u tadašnjoj svjetskoj trgovini koja je podrazumijevala odredjeni broj zemalja i odredjeni broj proizvoda imamo to da posle obavljanja trgovinske operacije suma te ekonomske aktivnosti je nula što je usko vezano sa zlatnim standardom novca. Prema merkantilistima spoljna trgovina može imati pozitivne i može imati vrlo eksplicitne negativne efekte. Danas se smatra da medjunarodna trgovina uvijek donosi koristi ali ćemo kasnije razmatrati da raspodjela tih koristi nije uvijek jednaka izmedju različitih zemalja. Kada govorimo o merkantilistima oni su bili vrlo eksplicitni i govorili su da medjunarodna trgovina može imati negativne efekte. To su objašnjavali time da u okviru zlatnog važenja novca gdje je količina novca u opticaju na neki način fiksna što znači da akroz medjunarodnu trgovinu jedna zemlja ostvaruje suficit dok jedna zemlja ostvaruje deficit. Ona zemlja koja ostvaruje suficit je zemlja pobjednica, ona ostvaruje pozitivne efekte iz medjunarodne trgovine. Pošto je količina novca konstanta priliv novca u jednu zemlju predstavlja odliv novca iz druge zemlje, to znači da je ta druga zemlja ostvarila deficit u trgovini i za tu zemlju medjnarodna trgovina donosi negativne efekte a to je smanjenje koičine srebrnog i zlatnog novca sa kojim ona raspolaže. Ovakvo shvatanje ekonomske trgovinske aktivnosti, koje je u savremenoj teoriji poznato kao suma igre je nula je proizvod vremena u kome je nastala teorija medjunarodne trgovine. Tek kada je (krajem 70 ih god prošlog vijeka) zlato potisnuto u drugi plan i kada se nisu zahtijevali fiksni dvizni pariteti stvoreni su uslovi za izuzetno veliki rast ekonomskih tokova i to je danas poznato pod pojmom globalizacija.

Na bazi ovakvog vidjenja medjunarodne trgovine narasla je ekonomska politika u okviru merkantilističkog pogleda gdje država koja je jaka, snažna dobija ulogu na neki način glavnog kreatora ili inicijatora trgovinskh odnosa što znači da u okviru merkantilizma glavna uloga države je da stvori takve uslove da država ostvaruje uvijek suficit odnosno pozitivan trgovinski bilans. Da bi država bila u mogućnosti da ima pozitivan trgovinski bilans ona je obično kreirala trgovinske monopole. A kada se govori o državi u okviru merkantilističkog shvatanja radilo se o faudalnim državama u kojima je na čelu države bio vladar, on je odredjivao da će jedna kompanija koja je obično bila u vlasništvu nekog bliskog porodičnog srodnika koji rukovodi njome, imati trgovinski monopol. Na bazi te monopolske pozicije

ostvarivao se ekstra profit koji jednostavno doprinosi povećanju državnog bogatstva odnosno bogatstva vladara i njihovih porodica na vlasti.

Prema merkantilistima cijeli ekonomski sistem sastojao se od tri komponente i to:

1. Proizvodni sektor2. Poljoprivreda 3. Kolonije

Znači merkantilisti su još tada uvidjeli da je proizvodni sektor izuzetno važan, zatim i poljoprivreda kao sektor koji treba da prehrani stanovništvo. Oni su zbog tadašnjeg nivoa privredjivanja uvijedjeli da je ljudski faktor najkritičniji medju proizvodnim faktorima i zato su u okviru svoje ekonomske politike veoma stimulisali demografsku politiku.

Suficit u platnom bilansu – IMPERATIV OVE EKONOMSKE ŠKOLE!

Neravnoteža u platnom bilansu dovodi do kriza (savremeni primjeri – Grčka, Portugal i sl.)

(koje bi se mjere preduzeli da se poveća izvoz a smanji uvoz? – pitanje za razmišljanje)

Drugo predavanje

Merkantilizam 2

Onaj odgovor do kojeg su došli merkantilisti bio je to da su oni primjenjivali aktivnu spoljnotrgovinsku politiku – maksimalno su stimulisali izvoz i maksimalno ograničavali odnosno limitirali uvoz. To znači da su izuzetno stimulisali izvoz manufakturnih proizvoda i davali razne oblike subvencija i ograničavali, odnosno zabranjivali izvoz sirovina. Ako to posmatramo sa savremenog stanovišta možemo reći da je to jedan univerzalni princip. Da bi bilo koja zemlja smanjila trgovinski deficit ona če povećati izvoz manufakturnih proizvoda i smanjiti izvoz sirovina – to je osnovni obrazac za uspjeh u izvoznoj politici. Kada govorimo o uvozu merkantilisti su bili vrlo praktični i polazili su od toga da treba ograničiti uvoz dominantno luksuznih i potrošačkih dobara što je sasvim univerzalan princip koji karakteriše i savremenu trgovinsku politiku. Kod ograničavanja uvoza koristili su carine, kvote i zabrane dok su uvoz sirovina držali pod liberalnim režimom. Sve ovo su sprovodili sa ciljem ostvarenja pozitivnog platnog bilansa tj. pozitivnog trgovinskog bilansa. Kada posmatramo instrumente za korišćenje ove trgovinske politike možemo reći da su i oni jako savremeni. Stimulisanje izvoza manufakturnih proizvoda kroz razne oblike subvencija je nešto što danas koristi većina zemalja. Evropska unija značajno primjenjuje subvencije naročito u oblasti poljoprivrede, veoma blizu su joj i SAD koja je jedna od najrazvijenijih zemalja .

Kada govorimo o ograničavanju uvoza merkantilisti su koristili sredstva koja su i danas u primjeni u većoji ili manjoj mjeri kao što su carine, kvote i zabrane pri čemu samo savremeni trenutak, mejunarodna praksa i težnja ka liberalizaciji medjunarodne trgovine doveli su do toga da se ukinu zabrane uvoza i izvoza, da se kvote vrlo ograničeno ili minimalno koriste i da je glavna mjera zažtitne politike uvodjenje carina.

Upravo univerzalni princip u medjunarodnoj trgovini je ono zbog čega su merkantilisti zaslužili da svaka savremena knjiga počinje sa njihovim učenjem.

Merkantilizam se često izjednačava sa jednom vrlo protekcionističkom spoljnotrgovinskom politikom kada se radi o uvozu i veoma stimulativna politika kada se radi o izvozu.

Teoretičari kažu da merkantilizam iako je stariji od Adama Smita živ i danas.

NAFTA sporazum – Sjeverno Američki sporazum o spoljnojtrgovini

Merkantilisti su imali korpus svojih mišljenja kad se radi o domaćoj ekonomskoj politici gdje su oni i dalje stajali na svom konceptu jake države, jake kontrole. Država koja bi koristila industriju i rast kao proizvodni faktor. Kontrola industrije se bazirala na tome da je vlada davala specijalna prava za trgovinu, da su specijalne kompanije mogle proizvoditi i trgovati i da su te kompanije uživale brojne beneficije kao što su izuzeća poreza, subvencije i različite specijalne privilegije.Kada govorimo o kontroli rada, ono što je merkantilizam podrazumijevao je držanje plata na niskom nivou jer su oni još tada vidjeli da je rad najznačajniji proizvodni faktor. Merkantilisti su stanovništvo vidjeli kao veoma važan proizvodni faktor pa su s toga stimulisali demografsku politiku. Suština merkantilističke države bila su monopolska jaka trgovinska preduzeća koja su imala ekskluzivne privilegije i ekskluzivna prava da se bave trgovinom.

Merkantilizam je odlika vremena u kojem je nastao (kolonijalnih otkrića, stvaranje novih jakih država, totalitaran način vladavine, protekcionističke spoljnotrgovinske politike). Produkt ove teorije je statičan pogled na obim svjetskih resursa tako da upravo ta statičnost čini da kad danas posmatramo ovu doktrinu ona izgleda naivno ali svakako je logična za vrijeme u kojem je nastala. Ako pogledamo iz ove perspektive taj značaj štednje u plemenitim metalima i danas izgleda razumno ali supermatija tog cilja nad ostalim, osnovnim ciljevima ekonomske politike, jednostavno je neodrživa u savremenim uslovima u odnosu na merkantilizam.

Kada analiziramo sve ono što smo naučili o merkantilizmu kao jednom od najranijih učenja u ekonomskom sistemu , a posebno odnos merkantilista prema spoljnoj trgovini postavlja se nekoliko važnih pitanja:

1. Zašto su merkantilisti bili okrenuti značaju kovanog novca nasuprot ukupnom proizvodnom kapacitetu?

2. Zašto je regulativa ekonomskih aktivnosti kritična za ovaj način razmišljanja?3. Prema merkantilistima kakav je tip trgovine poželjan?I zašto?

Ova tri pitanja na neki način sumiraju najvažnije činjenice koje se odnose na merkantilizam.

1.Merkantilisti su bili dominantno okrenuti sticanju kovanog novca – zlatnog i srebrnog novca jer je u tom periodu na snazi bilo zlatno važenje novca tako da se bogatstvo pojedinca i bogatstvo države mjerilo količinom zlata i srebra koje ima pojedinac, odnosno koliko se tih dragocjenosti nalazi u državnim trezorima. Tako da ta percepcija da bogatstvo donosi samo zlato i srebro uticala je na

formiranje cjelokupnog merkantilističkog pogleda na ekonomski sistem. Ono što su merkatintilisti tada vidjeli je da je rad izuzetno važan i jedini faktor proizvodnje. Da je proizvodnja i manufaktura izuzetno važan kreator bogatstva ali ono što direktno stvara priliv u zlato i srebro je medjunarodna trgovina.

2.Drugo pitanje osvetljava drugu veoma važnu polugu na kojoj počiva merkantilističko učenje. Samo čuvanje, održavanje u trezorima zlata i novca podrazumijeva povećane mjere sigurnosti i bezbijednosti tako da samo čuvanje podrazumijeva snažnu državu, jaku vojsku, jaku mornaricu, jako kažnjavanje bilo kojeg obilika kradje bilo da se radi o kradji dragocjenosti ili trezora – jednostavno mjere velikog protekcionizma.

Prva poluga merkantilističkog učenja – postojanje jake države.

Druga poluga – držanje nadnica na izuzetno niskom nivou iako su gradjani tih država bili svjesni da ostvaruju mnogo veću vrijednost i da finansiraju lagodan život vladara.

Iz svega ovoga proizilazi da su merkantilisti kao glavnog kreatora svog bogatstva vidjeli spoljnu trgovinu i vidjeli da moraju primjenjivati aktivan vid trgovinske politike koji podrazumijeva maksimalno stimulisanje izvoza kroz subvencije, oslobadjanje os taksi i poreza itd. i maksimalnog protekcionizma uvoza. Taj protekcionizam je išao do zabrane uvoza luksuznih dobara, potrošnih dobara, dok je uvoz sirovina bio na jednom veoma liberalnom nivou tj. liberalnom režimu.

Ovaj slajd se bavi izazovom za merkantiliste. Naime u ranom 18. vijeku milionizam i bilionizam postaju naivni. Percepcija zlata i srebra kao osnovnih vidova bogatstva ustupa mjesto nekim drugim vidovima bogatstva. Mnoge feudalne monarhije ne mogu više da opstanu na toj vrlo rigidnoj državi. Vremenom monarhije gube svoju snagu jer su bile podrivene stalnim ratovima i nemirima pa u takvom ambijentu te snažne unutrašnje poluge vlasti ne mogu biti više primjenjive i snažne kao nekad. U 18. vijeku dolazi do razvoja tehnolgije, tehologija donosi veće profite što dovodi do sve većeg razvoja tržišnog sistema što podriva mogućnost opstanka velikih državnih monopola koji jednostavno polako nestaju.

Razvojem renesanse dolazi do razvoja novih ideja , dolazi do pojave novih filozofa koji svojim učenjima doprinose duhu promjena.

Za ovaj period od izuzetnog značaja je učenje Dejvida Hjuma koje se bazira na konceptu zlatnog kovanog novca pa je njegova teorija poznata kao mehanizam cijena kovanog novca. Ova teorija i ako je nastala sredinom 18. vijeka je veoma univerzalna i primjenjiva od tada pa čak do 21. vijeka. On polazi od toga da akumulacija kovanog novca ima efekte na poziciju medjunarodne konkurentnosti. On je proučavajući merkantilistički stav i princip da je suma igre nula gdje medjunarodna trgovina u sistemu zlatnog važenja novca za jedne aktere donosi pozitivne efekte dok za druge aktere donosi negativne efekte ukazuje na to da ona jednostavno ni u sistemu zlatnog važenja novca ne može dugo da opstane. To znači da ukoliko dvije zemlje trguju i jedna ima konkurentniju privredu to se odnosi na akumulaciju kovanog novca što znači da će ona u trgovini sa drugom zemljom koja je manje konkurentna (pri čemu se konkurentnost ogledala u broju kolonija koje neka zemlja posjeduje kao i u tome da li nudi nove proizvode na tržištu ili ne dok se kasnije konkurentnost konkurentnost zasnivala na tehnologijama) ostvariti suficit odnosno priliv kovanog novca (zlata i srebra). Istovremeno, za drugu zemlju ovo znači odliv i jednostavno manje novca, odnosno negativne efekte. Ono što Dejvid Hjum kaže jeste da takva pozicija nije održiva na dugi rok i to je objasnio svojim mehanizmom cijena kovanog novca tako što ona zemlja koja ostvaruje suficit u trgovinskom bilansu ostvaruje priliv kovanog novca tako da ta zemlja pored povećanja bogatstva ostvaruje i povećanu novčanu masu. Ta povećana novčana masa utiče na povećanje cijena i na povećane zarade u zemlji koja je konkurentnija. Povećanje cijena i povećanje zarada u narednom trgovinsko razmjenskom ciklusu smanjuje konkurentnost ove zemlje tako da će u tom privrednom ciklusu ta zemlja biti konkurentnija u odnosu na zemlju koja ostvaruje deficit ali u mnogo manjoj mjeri nego što je to bio slučaj u prethodnom razmjeskom ciklusu. Dakle, prema Hjumu kretanjezlata i srebra utiče na povećavanje novčane mase što mnogo više ima efekta na povećanje cijena nego što ima efekta na zaposlenost i finalni autput.

Šta se dešava u zemlji koja je manje konkurentna koja je svo vrijeme ostvarivala deficit?

Deficit, odnosno gubitak novca, utiče na smanjenje novčane mase. Smanjivanje novčane mase utiče na cijene, tj. utiče na smanjenje cijena i plata. Smanjivanje novčene mase ima isti efekat kao povećanje konkurentnosti na bazi istraživanja razvoja i inovacija. Na ovaj način raste konkurentnost ove zemlje.

Dakle, obim suficita koji ostvaruje jedna zemlja i obim deficita koji ostvaruje druga zemlja se na neki način smanjuje sve dok se robni bilans ove dvije zemlje ne izjednači. To znači da je Hjum dokazao da su merkantilisti na neki način stajali na jednoj neodrživoj činjenici da se trgovinski suficit može održavati neograničeno dugo i da je kao takav osnova stvaranja bogatstva već je on došao do zaključka koji je krajnje univerzalan a to je da je neograničeno održavanje pozitivnog trgovinskog bilansa nemoguće.

MT – merkantilistička trgovinska politika.

Treće predavanje

Teorije medjunarodne trgovine

Adam Smit je zivio pred kraj 18. Vijeka dao je svoje misljenje o ekonomskom sistemu, mjestu i ulozi drzave u njemu kao i o medjunarodnoj trgovini. Njegova teorija je i 200 godina kasnije aktuelna i primenjiva.

SLAJD 2

Kada govorimo o samom Adamu Smitu on je rodjen u Skotskoj, sa 17 godina odlazi da studira na Oksfordu nakon cega se vraca i pocinje da radi kao profesor u Edinburgu i Glazgovu. Njegovo najpoznatije ucenje govori o nevidljivoj ruci tržista i on je bogatstvojedne nacije, za razliku od merkantilista, vidio u proizvodnom kapacitetu dok je to za merkantiliste bila količina zlate i srebra. On je smatrao da se najbrži rast proizvodnih kapaciteta ostvaruje u ambijentu gdje su ljudi sposobni da ostvaruju svoje interese.

SLAJD 3

Dok su prethodni sistemi bili regulisani odnosom klasa gdje je samim rodjenjem stanovništvo bilo predodredjeno da se bavi poljoprivredom ili trgovinom Adam Smit propagira da je sopstveni interes taj koji vodi individualce u specijalizaciji i gdje oni u razmjeni roba i usluga ulaze na bazi svojih sposobnosti. Kad je riječ o spoljnoj trgovini za Smita je to jedna prirodna tendencija da se robe i

usluge razmjenjuju, da država NEMA nikakvog mjesta ni uloge da bi ona bila glavni pokretač . On smatra da je sopstveni interes istovremeno i katalizator u ovom procesu a konkurencija automatski regulatorni mehanizam. On je jednostavno vidio SOPSTVENI INTERES i TRŽIŠTE kao glavne regulatorne ruke – to su bile nevidljive ruke koje regulišu ekonomski sistem.

SLAJD 4

Adam Smit je bio tvorac ideje laissez faire –a koja je podrazumijevala politiku sloboda gdje je država jedino prisutna u sprovodjenju politike i u stvaranju uslova u kojima individualci mogu da obavljaju slobodno svoje aktivnosti na tržištu. Država treba da obezbijedi pošovanje zakona, reda i ono to je izuzetno važno imovinskih prava. Tržište i država koja obezbjedjuje stabilan okvir po Smitu su najbolje okruženje za rast nacionalnog bogatstva. Dakle kad je u pitanju uloga države ona je zapravo po Smitu bila veoma mala jer ona treba samo da stvori uslove da tržište funkcioniše bez ograničenja u svom najboljem svjetlu i ulozi.

SLAJD 5

Kada govorimo o spoljnoj trgovini Smit je objasnio spoljnu trgovinu toga vremena pri čemu taj kompletan set nalaza i misli koje je dao Smit jednostavno odgovara vremenu u kojem je on živio i odgovaraju vremenu u kome se obavljala slobodna trgovina.

SLAJD 6

Iako je spoljna trgovina nastala krajem 18og vijeka, Smit je davajući svoje mišljenje o ovoj kategoriji napravio jedno veoma kompleksno učenje. Naime on je na bazi specificiranog modela koji je podrazumijevao polazne hipoteze i preliminarne zaključke uspio da objasni i dokaže svoje stavove o fenomenu spoljne trgovine. Ono što je izuzetno važno za učenje Adama Smita kada je u pitanju spoljna trgovina je to što je on tako rano istakao značaj specijalizacije u izvozu pri čemu je on dao objašnjenje da zemlje treba da se specijalizuju u izvozu na bazi APSOLUTNIH PREDNOSTI. Smit je jos tada uvidio da zemlje raspolazu sa ogranicenim prirodnim resursima i sa svojim načelom specijalizacije je veoma rano u ekonomskoj istoriji nazačio potrebu zemalja da te ograničene resurse vrlo racionalno koriste upravo kroz specijalizaciju u izvozu. Ono što je savremeno kod Smita je da je on pred kraj 18og vijeka upravo uočio značaj specijalizacije i značaj spoljne trgovine u medjunarodnim ekonomskim odnosima jer medjunarodna trgovina daje impulse zemlji kako da na pravi način koristi svoje inpute kroz specijalizaciju u proizvodnji.

Pr. Crna Gora – mala zemlja sa srednjim nižim dohotkom koja se pojavljuje na medjunarodnoj sceni sa nekim proizvodom. Kao mala zemlja ona raspolaže sa ograničenim reursima i ti resursi zahtijevaju pažljivo izradjenu izvoznu strategiju gdje će Crna Gora definisati koje su to prednosti tj. resursi sa kojima raspolaže i na koji način te resurse može najefikasnije iskoristiti kroz definisanje par izvoznih proizvoda. Znači Crna Gora se ne može bazirati na širok spektar izvoznih proizvoda već svoju ponudu treba da bazira na onim proizvodima za koje smo mnogo efikasniji u proizvodnji od naših konkurenata (prvenstveno zemalja iz regiona).

Smit je dao i objašnjenje na bazi čega zemlje treba da se specijalizuju i te karakteristike označio je kao apsolutne prednosti. Prema njemu apsolutne prednosti bile su jednake prirodnim prednostima jer u tom 18-om vijeku zemlje su uglavnom raspolagale prirodnim preduslovima za proizvodnju odredjenih roba i usluga. Ukoliko data zemlja ima bolje prirodne prednosti odnosno apsolutne prednosti za proizvodnju proizvoda A ona treba da se specijalizuje za proizvodnju tog proizvoda dok proizvodnju proizvoda B za koju druga zemlja ima bolje prirodne odnosno apsolutne prednosti treba da prepusti toj zemlji. Na bazi takve specijalizacije stvaraju se uslovi za medjunarodnu trgovinu (izmedju ove dvije zemlje i prema Smitu na bazi te trgovine) zemlje ostvaruju koristi.

Slajd 7 – Tabela koja govori o proizvodnim mogućnostima dvije zemlje – ENGLESKE I PORTUGALA

Objašnjenje koje je dao Smit odnosi se upravo na ove dvije zemlje jer je u vremenu u kojem je zivio Smit trgovina izmedju njih bila intenzivna a dva proizvoda koja se se najviše proizvodila i prodavala bili su platno i vino. Ova tabela govori o proizvodnim mogućnostima ove dvije zemlje za proizvodnju ova dva proizvoda. Engleska je u mogućnosti da za jedan radni sat proizvede jedan jard platna a u isto vrijeme potrebno joj je 4 sata da bi proizvela jedan galon vina. Kada govorimo o Portugalu proizvodne mogućnosti su sasvim drugačije. Portugalu je potrebna 2 radna sata da bi proizveo jedan jard platna i tri sata kako bi proizveo jedan galon vina. Ovo je jedan orginalan primjer na bazi koga je Adam Smit izgradio svoj teoriju apsolutnih prednosti. Na bazi ovoga možemo vidjeti da se Adam Smit pridržava teorije radne vrijednosti jer je po njemu jedini kreator vrijednosti rad. Sati koji su potrebni Engleskoj i Portugalu za proizvodnju platna i vina definišu njihove proizvodne mogućnosti. Engleska, koja je sjeverna zemlja, koja je jako poznata po stočarstvu i po svojoj vuni ima prirodne prednosti da se specijalizuje u proizvodnji platna dok kao geografski sjeverna zemlja ima lošije prirodne uslove za proizvodnju vina jer u sjevernim krajevima vinova loza lošije uspijeva. Dakle, prema toj geografskoj poziciji Engleska za jedan sat brže može proizvesti jedan jard platna, jer Portugal istu količinu platna može proizvesti za 2 sata. To znači da Engleska ima apsoutnu prednost u proizvodnji platna. Kada pogledamo vino vidimo da je Engleskoj potrebno 4 sata da bi proizvela jedan galon vina dok je u Portugalu potrebno 3 radna sata. Vidimo da je proizvodnja vina u Portugalu jeftinija jer je za istu proizvedenu količinu potrebno manje vremena. Na bazi ovakve proizvodne strukture možemo zaključiti da Engleska treba da se specijalizuje u proizvodnji platna jer je tu apsolutno konkurentnija u odnosu na Portugal koji je, sa druge strane, konkurentniji u proizvodnji vina jer tu sadrži apsolutne prednosti pa treba da se specijalizuje za ovaj vid proizvodnje. Ono zbog čega Smitov nalaz o spoljnoj trgovini zaista zaslužuje da ga zovemo teorijom spoljne trgovine jeste taj što je on na ovom primjeru kroz jednu veoma jednostavnu računicu uspio ne samo da odgovori na pitanja o osnovu trgovine već je uspio i da izračuna koristi od trgovine koje ima i jedna i druga zemlja. Ako nastavimo razradu ovog primjera možemo da vidimo da ukoliko se na bazi radnih sati Engleska specijalizuje za proizvodnju platna a Portugal za proizvodnju vina onda možemo uporediti koliki su troškovi potrošnje oba proizvoda u jednoj ili drugoj zemlji u dva slučaja. U prvom slučaju kada nema trgovine i u drugom slučaju kada postoji razmjena izmedju ove dvije zemlje. Ukoliko dodje do medjunarodne razmjene Engleska će biti u mogućnosti da nabavi galon vina za 3 radna sata. Engleska za 3 radna sata može proizvesti 3 jarda platna jer se ona u slučaju medjunarodne razmjene specijalizirala za proizvodnju platna. To je Engleskoj mnogo jeftinije jer za konzumiranje iste količine vina u domaćim uslovima Engleska treba da potroši 4 radna sata, odnosno da razmjeni 4 jarda platna. Kada govorimo o

koristima za Portugal sada Portugal jedan jard platna razmjenjuje za 1/3 galona umjesto 2/3 galona što bi bio slučaj da Portugal samostalno proizvodi platno.

Specijalizacija u proizvodnji odredjenih roizvoda dovodi do nižih cijena proizvoda nego što bi se one formirale u autarhičnim odnosima razmjene, odnosno da jedna i druga zemlja proizvode oba proizvoda. Prema tome Smit je došao do zaključka da se kroz liberalizovanu spoljnu trgovinu rezultat te trgovine nije nulta suma igre kao što je bio slučaj kod merkantilista već je po njemu to igra koja se završava sa pozitivnom sumom. On je vrlo logično dokazao da je Engleskoj za proizvodnju u domaćim okvirima potrebna 5 radnih sati ( jedan za proizvodnju platna i četiri za proizvodnju vina ). U uslovima medjunarodne razmjene gdje se uvozi vino koje se u Portugalu proizvodi za 3 sata za konzumiranje jednog i drugog proizvoda Engleskoj su potrebna 4 radna sata. Na taj način on je dokazao korist od medjunarodne trgovine za Englesku kao i za Portugal jer i on za proizvodnju oba proizvoda ne troši više 5 sati nego 4,33.

Ono što je karakteristično za Smita i što je podržavalo njegovu teoriju slobodne trgovine je to što se u Engleskoj formiraju cijene na bazi – jedna jedinica vina = 4 jedinice platna dok se u Portugalu formiraj razmjenski odnosi 1 jedinica vina za 1,5 jedinicu platna odnosno za 3,5 jedinice platna. U uslovima slobodnog tržisšta i liberalizma gdje nema barijera nova ravnotežna cijena koja se formira u uslovima slobodne trgovine formiraće se idealno izmedju dva krajnja pola ove dvije cijene a to je jedna jedinica vina za 3 jedinice platna. Ova cijena stvara pozitivne efekte na medjunarodnu trgovinu.

Na bazi ovog primjera Smit je zaključio da trgovina izmedju zemalja mora biti dobrovoljna, da ta dobrovoljnost proističe upravo iz nalaza pozitivnoj sumi kao rezultatu spoljne trgovine odnosno dobrovoljnost proističe iz toga što svaka zemlja ostvaruje koristi od medjunarodne trgovine. Na ovom stepenu ekonomskog razvoja Adam Smit nije ulazio u dublju analizu koliko će koja zemlja ostvariti koristi, odnosno da li se korist od medjunarodne trgovine jednako dijeli izmedju zemalja.

Ono što je u savremenim uslovima sasvim jasno jeste da ako imamo primjer spoljne trgovine izmedju Crne Gore i recimo Njemačke definitivno je da obije zemlje ostvaruju koristi ali kad je riječ o razmjeni izmedju male zemlje i veoma razvijene zemlje (kao što je ovdje slučaj) sasvim je logično da raspodjela koristi nije jednaka – mnogo više koristi ostvaruju visoko razvijene zemlje nego one manje razvijene što će unaprijediti i dokazati Krugman koji je dobitnik Nobelove nagrade.

Dakle, ono što je Smit na ovom stepenu razvoja utvrdio je da je medjunarodna trgovina dobrovoljna a osnov te dobrovoljnosti je pozitivan ishod medjunarodne trgovine. Ono što su zaključci Adama Smita i njegovo teorije spoljne trgovine jeste da na medjunarodnom tržištu mora vladati medjunarodna podjela rada, da zemlje ne mogu izvoziti sve i upravo zbog toga treba da se specijalizuju za

proizvodnju manjeg broja proizvoda. Kroz specijalizaciju dolazi do povećanja obima proizvodnje. Povećan obim proizvodnje dovodi do stvaranja viškova koji se razmjenjuju izmedju zemalja i na kraju svaka zemlja ima više nego što je imala na početku razmjene. Ovi neosporni dokazi su nešto što je opšteprihvaćeno i što je univerzalna istina kada se radi o medjunarodnoj trgovini.

Najvažniji zaključak Smitove teorije je taj što je on ukazao da je značaj spoljne trgovine upravo u tome što ona omogućava NAJEFIKASNIJE KORIŠĆENJE SVJETSKIH RESURSA kroz medjunarodnu podjelu rada i da spoljna trgovina dovodi do maksimiziranje svjetskog bogatstva.

Smit je ukazao da je državna intervencija kroz carine (što je bio omiljeni mehanizam merkantilista) pozitivna ali samo u slučaju MLADE INDUSTRIJE. Ovakav stav Smita doprinio je univerzalnosti njegove teorije, da se njegovi nalazi i stavovi o ekonomiji a posebno o spoljnoj trgovini citiraju i navode i 200 godina posle njegove smrti i da svaki udzbenik iz medjunarodne ekonomije uvijek počinje sa stavovima i nalazima Adama Smita o spoljnoj trgovini i njenim efektima.

Kada sa perspektive 21. vijeka posmatramo Smitovu teoriju možemo reći da je ona rezultat vremena u kome je nastala. Da su njegova učenja o tržištu,liberalizmu i spoljnoj trgovini bila podrška procesu industrijalizacije koji je počeo u Velikoj Britaniji u tom periodu sa nastankom parne mašine gdje je liberalizam u uvozu sirovina i jeftinih poljoprivrednih proizvoda bio osnov za nisku cijenu radne snage a time i velika podrška industrijalizaciji i ostvarivanju velikih profita u industrijskom sektoru. To je imalo negativne efekte na poloprivredni sektor čiji se udio smanjuje. Univerzalnost Smitove teorije se ogleda u tome što je svoje stavove zasnivao na teoriji radne vrijednosti po kojoj se vrijednost

proizvoda definiše obimom uloženog rada. Smitov stav da se bogatstvo jedne zemlje ogleda u količini proizvedenih roba i usluga je bio proizvod rane faze industrijalizacije.

Kada govorimo o apsolustnim prednostima Smit se, kao tvorac ovog termina, strogo držao prirodnih prednosti pri čemu je on vidio prednosti koje mogu proizaći iz akumulacije kapitala i transfera znanja i tehnologije ali pošto je proces industrijalizacije bio u ranoj fazi onda su se spoljnotrgovinski tokovi dominantno odvijali na bazi prirodnih prednosti i on je vrlo eksplicitno ukazao na to.

Danas mali dio svetske trgovine čini izvoz roba na bazi prirodnih prednosti. Primjer za to bili bi Brazilski izvoz kafe, Australijski izvoz vune i sl.

Pitanja i problemi

1.Klasični model 2x2 (dvije zemlje i dva proizvoda).Imamo dvije zemlje. Prva zemlja su SAD dok je druga zemlja Velika Britanija kao njen tradicionalni ekonomski i politički partner. Razmjenjuju se 2 proizvoda – pšenica i odjeća. Proizvodna struktura jedne i druge zemlje govori da su proizvodni kapaciteti SAD-a takvi da one mogu proizvoditi i pšenicu i odjeću. Iste proizvodne mogućnosti ima i Velika Britanija. SAD za proizvodnju pšenice troše 3 radna sata dok za proizvodnju odjeće troše 9 časova rada To znači da je potrebno 12 sati rada kako bi se u Americi konzumirala jedinica odjeće i jedinica pšenice. U VB potrebno je utrošiti 4 sata za proizvodnju pšenice i 4 sata za proizvodnju odjeće. Znači obije zemlje su sposobne da proizvode oba proizvoda s tim što u Americi proizvodnja i konzumacija ovih proizvoda košta

12 sati dok u Britaniji košta 8 sati što prosto ukazuje da postoje razlike u konkurentskim prednostima izmedju ove dvije zemlje. Da bi dobili pravi odgovor na pitanje u kojoj proizvodnji ove zemlje treba da se specijalizuju da bi efekti proizvodnje i razmjene bili maksimalni moramo se vratiti Smitovoj teoriji. Ako pogledamo SAD vidimo da je za proizvodnju pšenice potrebno 3 radna sata što je za jedan sat efikasnije od proizvodnje u VB. Kod odjeće SAD-u je potrebno 9 radnih sati dok su u VB dovoljna 4 radna sata. To znači da je Americi isplativije da se specijalizuje u proizvodnji pšenice a da VB treba da se specijalizuje u proizvodnji odjeće.

Treća kolona pokazuje autarkiju – situacija kada ne postoji razmjena izmedju dvije zemlje dok poslednja kolona pokazuje situaciju kada izmedju SAD-a i VB postoji razmjena. Odnosi u SAD-u pokazuju da će se jedna jedinica odjeće razmjenjivati za 3 jedinice pšenice dok u VB odnos je 1:1 odnosno jedna jedinica odjeće razmjenjivaće se za jednu jedinicu pšenice. U slučaju medjunarodne trgovine odnos razmjene u SAD-u je 1:2 što znači jedna jedinica odjeće naspram 2 jedinice pšenice.Kada govorimo o troškovima jedne i druge zemlje to znači da SAD umjesto 12 sati u uslovima medjunarodne trgovine koristi devet sati za proizvodnju oba proizvoda dok VB umjesto 8 sati, koliko je potrebno da sama proizvede oba proizvoda sada će trošiti svega 6 sati. Da bi dokazali Smitove navode da kroz medjunarodnu razmenu zemlje ne samo da stvaraju koristi u smislu smanjenja troškova već da u ovim uslovima i proizvode više koristićemo naredni slajd na kome imamo neke dodatne uslove koji će na pravi način objasniti Smitove stavove.

Odgovore na pitanja 5b i 5c daje sledeća tabela:

U drugoj i trećoj koloni dato je rečenje zadatka 5b. Ukoliko VB raspolaže sa radnim potencijalom od 500 časova koliko će proizvoditi pšenice ako je za proizvodnju pšenice koristila 200 sati. Pošto je za proizvodnju jedne jeinice pšenice VB potrebno 4 radna sata dobija se da za 200 radnih sati VB ukoliko ne vrši razmjenu sa SAD-om proizvesti 50kg pšenice (200sati/4sata). Kada je u pitanju odjeća u uslovima autarkije VB će za 300 sati, koliko izdvaja za proizvodnju odjeće proizvesti 75 komada odjeće. U uslovima razmjene VB je više konkurentna, odnosno posjeduje apsolutne prednosti u proizvodnji odjeće što znači da će se VB specijalizovati za proizvodnju odjeće, odustaće od proizvodnje pšenice, što znači da će cjelokupni proizvodni kapacitet od 500 časova rada usmjeriti na proizvodnju odjeće, odnosno da će proizvoditi 125 jedinica odjeće, što predstavlja cjelokupni proizvodni kapacitet VB. Ukoliko pretpostavimo, i baziramo tu pretpostavku na Smitovim tvrdnjama o spoljnoj trgovini, da medjunarodna razmjena povećava obim proizvodnje i otrošnje pretpostavimo da

će sada doći do povećanja potrošnje i to na 85 jedinica što znači da VB preostaje 40 jedinica odjeće koje razmjenjuje sa SAD-om. Ukoliko je razmjenski odnos 1 jedinica odjeće za 2 jedinice pšenice to znači da će sada VB 40 jedinica odjeće razmijeniti za 80 jedinica pšenice. Možemo zaključiti da će u uslovima spoljne trgovine VB konzumirati 85 jedinica odjeće i 80 jedinica pšenice što je značajno bolje od uslova u kojima je ova zemlja bila u uslovima domaće proizvodnje kada je konzumirala samo 50 jedinica pšenice i 75 jedinica odjeće. Kroz ovu tabelu dokazano je da kroz specijalizaciju zemlje na bazi apsolutnih prednosti i kroz proces razmjene došl je do povećanja proizvodnje u obije zemlje, usled toga do razmjene viškova koji dovode do povećanja potrošnje što dovodi do povećanja životnog standarda u obije zemlje. Ovo su univerzalni nalazi koji važe od Adama Smita do današnjeg dana pa je s toga on univerzalni teoretičar spoljne trgovine.

Nedostaci Smitovog modela su što je Smitov model dosta jednostavan pa se u savremenim uslovima jedan mali dio trgovine može objasniti na bazi apsolutnih prednosti . Zatim, polazne hipoteze od kojih je pošao Smit su teško održive u savremenom okruženju a to su hipoteze navedene na slajdu.

H1. Smit nije uzeo u obzir migracije radne snage i postojanje multinacionalnih kompanija koje prenose iz zemlje u zemlju radne resurse i finansijske resurse.H2: Smatrao je da ne postoje trgovinska ograničenja pa čak ni transportni troškovi.H4: U savremenim uslovima kapital i zemljište su veoma snažni proizvodni faktori, snažniji čak od same radne snage.

Ipak njegov način shvatanja poslužiće kao osnov njegovom učeniku Dejvidu Rikardu da razvije model komparativnih prednosti koji je dugo vremena objašnjavao trgovinske tokove (cijeli 19. i do sredine 20.og vijeka) kada biva zamijenjen različitim savremenim shvatanjima medjunarodne trgovine.

PROVJERA

Četvrto predavanje

Teorija komparativnih prednosti

Suština teorije Adama Smita je da je on u ranom 19. vijeku objasnio motive zemalja da međusobno trguju, pravce međunarodne trgovine i koristi koje zemlje ostvaruju od međunarodne trgovine.

Poruka koju je dao zemljama je da zemlje poštuju medjunarodnu podijelu rada i da se specijalizaciju za proizvodnju i izvoz onih proizvoda za koje je zemlja posjedovala apsolutne prednosti a to su po Smitu prirodne prednosti. Poštovanje specijalizacije na bazi prirodnih prednosti znači da je zemlja u boljoj poziciji da dati proizvod proizvede jeftinije i efikasnije nego zemlja konkurent.

Na bazi poštovanja i primjene specijalizacije zemlja treba da vrši alokaciju resursa i da svoje ograničene resurse usmjeri u one sektore i one grane u kojima je najefikasnija i najkonkurentnija. Na bazi proizvodnje koja se zasniva na medjunarodnij specijalizaciji zemlja može proizvesti mnogo više nego prije specijalizacije, i pored toga može obezbijediti veće viškove a samim tim i veću potrošnju tj. rast životnog standarda što je na neki način suština same prakse medjunarodne trgovine.

Ono što je na neki način okarakterisalo teoriju Adama Smita bilo je to što je on u svojim nalazima ne neki način analizirao segment spoljne trgovine koja je bila usko vezana za period u kome je on živio.

S obzirom da je svjetsko tržište u doba Adama Smita bilo jako malo samim tim i njegova teorija se zasnivala na prirodnim apsolutnim prednostima. Danas imamo mali broj zemalja za čije je uključenje u međunarodnu trgovinu osnova prirodna prednost (banana, kafa…).

Kasnije se pojavio mnogo veći broj zemalja i proizvoda , pri čemu pored poljoprivrednih stupaju na scenu i industrijski proizvodi tako da je vrlo brzo taj koncept prirodnih prednosti bio prevazidjen iako i dalje postoje zemlje koje se na bazi proirodnih prednosti uključuju u medjunarodnu trgovinu ali je njihovo učešće u ukupnoj svjetskoj trgovini veoma malo.

David Rikardo

Nadogradnju Smitove teorije apsoluntih prednosti uradio je Dejvid Rikardo.On je bio Smitov učenik i bio je oduševljen nalazima i revolucionarnim okrićima teorije Adam Smita ali je on pokušaode je unaprijedi i prilagodi jednom savremenijem trenutku u kome je živio i u kojem su trgovinski tokovi bili mnogo drugačiji i mnogo intenzivniji.

Najvažnije Rikardovo otkriće je da je on zaključio da usljed međunarodne mobilnosti proizvodnih faktora koristi od međunarodne trgovine mogu se zasnivati na bazi komparativnih odnosno relativnih prednosti. Ova teorija je dobila naziv teorija komparativnih prednosti jer je to najvažnije poboljšanje Smitove teorije. Naime Rikardo je podržavao Smitove nalaze da zemlje trebaju da se specijalizuju u proizvodnji onih proizvoda u čijoj su proizvodnji najefikasnije i koje mogu proizvesti uz najniže troškove odnosno najjeftinije. Ali po Rikardu osnov za specijalizaciju treba da budu komparativne prednosti- relativne prednosti jer odredjena zemlja nije apsoutno produktivna al i jeste relativno produktivnija u odnosu na drugu zemlju.Uvažavanjem principa komparativnih prednosti zemlja ostvaruje koristi kroz povećanu proizvodnju, potrošnju i jednostavno kroz veće viškove.

Na slajdu je dat primjer u kome imamo dvije zemlje (Portugal i Englesku) i dva proizvoda – platno i vino. Portugal je u stanju da jednu balu platna proizvede za 90 sati dok jedan barel vina proizvodi za 80 sat. Engleska je, sa druge strane mnogo neefikasnija zato što joj je za proizvodnju platna potrebno 10 sati više u odnosu na Portugal tj. potrebno joj je 100 sati rada, a za vino čak 40 sati više od Portugala a to je 120 sati. Pitanje koje se u ovom slučaju postavlja jeste da li zemlje treba da razmjenjuju proizvode ili ne. Prema Smitu pošto Portugal u oba proizvoda ima apsolutne prednosti odgovor bi bio NE a Engleska je mnogo ekonomski neefikasnija pa bi i za nju odgovor bio ne. Medjutim praksa je pokazala da u medjunarodnoj trgovini učestvuju i one efikasne i one manje efikasne zemlje, da razmjenjuju proizvode i ostvaruju odredjene koristi. Prema tome razmjena i učestvovanje u trgovini ove dvije zemlje bazira se na komparativnim prednostima. Portugal definitivno ima prednosti u proizvodnji oba proizvoda ali je Engleska relativno efikasnija u

proizvodnju platna nego u proizvodnji vina tako da je u ovoj relativnoj prednosti Rikardo našao osnov za objašnjenje tokova medjunarodne trgovine.

Rikardno potiče iz bogate jevrejske porodice koja se bavila berzanskim poslovima što mu je omogućilo da se bavi akademskim radom i analizom trgovinskih tokova.Obogatio se kupujući državne zapise velike Britanije. Bio je oduševljen Smitovim djelom i dosta vremena je proveo proučavajući Smitove analize i vjerovao je da ih može korigovati i prilagoditi savremenom trenutku. Bio je oponent vladine politike zlatnog standarda i bio je protiv zabrane uvoza žiatrica u Veliku Britaniju. Dakle, on je kao i Smit bio veliki pobornik liberalizma u trgovinskm tokovima. 1817 napisao knjigu ,,Prinicipi političke ekonomije i oporezivanja’’ koja je brzo postala jako popularna i svojim stavovima u ovoj knjizi uspostavio je cijeli model ekonomskog sistema toga vremena tako da taj ekonomski sistem koji je on opisao u svojoj knjizi dugo,dugo vremena, skor cijeli 19. vijek i prvu polovinu 20.og vijeka objašnjavao ekonomske i trgovinske odnose u svijetu.

TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI

Kada se radi o Smitovoj teoriji (teoriji apsolutnih prednosti) imali smo samo 5 hipoteza, dok Rikardova teorija zahtijeva 11 hipoteza što jednostavno odgovara složenosti ekonomskih odnosa i ekonomskih transakcija toga vremena.

Dejvid Rikardo baš kao i Smit i dalje posmatra rad kao jedini proizvodni faktor baš kao i Smit (hipoteza 4).

Ono što je karakteristika i Smitove i Rikardove teorije je da su oni jednim vrlo jednostavnim proračunom o količini rada uloženoj u jedan ili drugi proizvoduspjeli da dokažu da obije zemlje trguju i da obije zemlje ostvaruju koristi. Ono što oni nisu objasnili jeste kolike koristi ostvaruju ove zemlje pojedinačno.

Ono što karakterise trgovinu 20 vijeka je da imamo sa jedne strane industrijski veoma razvijene zemlje i sa druge veliki broj njih koje su kasno ušle u proces industrijalizacije a samim tim su na neki način manje efikasne. Ono što karakteriše trgovinsku praksu druge polovine 20. vijeka je stalna debata između više razvijenih i manje razvijenih zemalja o tome da manje razvijene zemlje u trgovini sa visoko razvijenim ostavaruju mnogo manje koristi nego što su to koristi za visoko razvijene zemlje.

Tom problematikom savremenih ekonomskih i trgovinskih odnosa bavio se Pol Krugman. On je dobitnik Nobelove nagrade za medjunarodne finansije. Za njega je važno da je aritmetički proračunao kolike su te razlike između koristi koje ostvaruju manje i više razvijene zemlje. On je dao primjer koji se nalazi na sledećem slajdu:

Ovaj slajd prikazuje savremenu razmjenu između SAD-a i Evrope pri čemu se razmjenju 2 proizvoda - hrana i odjeća. Posto su SAD super sila 20. vijeka ovdje imamo prikazano da su one u mogućnosti da 1 jedinicu hrane proizvedu za 1 sat a da 1 jedinicu odjeće proizvedu za 2 sata.

Proizvodne mogućnosti EU su mnogo nepovoljnije. Njoj su potrebna 3 sata za proizvodnju 1 jedinice hrane a 4 sata za proizvodnju jedinice odjeće.

Postavlja se pitanje da li ima smisla trgovati?

Da li će SAD kao jedna od najsuperiorinijih sila savremenih ekonomskih odnosa imati koristi od ulaska u međunarodnu trgovinu ili treba da proizvodi samo za sebe. Takođe, postavlja se pitanje da li EU kao manje efikasna treba da trguje.

Po Smitu odgvor je NE dok je po Rikardu odgovor DA jer načelo komparativnih prednosti i razlike u produktivnosti ukazuju da postoji osnova za međunarodnu razmjenu. Naime, SAD su u proizvodnji hrane i odjeće efikasnije ali je ta prednost u proizvodnji hrane mnogo veća nego kod proizvodnje odjeće. Kada isti problem posmatramo sa aspekta EU vidimo da je ona u proizvodnji hrane 3 puta neefikasnija od SAD-a ali kada se radi o odjeći ona je samo 2 puta neefikasnija. To znači da bi EU trebala da se specijalizuje za proizvodnju odjeće gdje je relativno manje neefikasna nego što je to slučaj u proizvodnji hrane a da bi SAD trebale da se specijalizuju za proizvodnjiu hrane.

Najveće dostignuce Rikardove teorije je zakon komparativnih prednosti tako da je formiranje ovog zakona mnogo značajnije nego sama teroja međunarone trgovine čije je postavke dao Adam Smit.

Rikardo je rekao da je svaka zemlja relativno efikasnija u proizvodnji datog proizvoda u odnosu na neku drugu zemlju. Postoji određena trgovinska, tržišna niša u okviru svaka zemlja može da nađe svoje mjesto na svetskom tržištu. To je nešto što važi u medjunarodnoj trgovini 20.og i 21.g vijeka.

Zakon komparativnih prednosti ne primjenjuje se samo kod trgovine robama. Naprotiv, može da se efikasno primjenjuje u svakodnevnom životu. Primjer za to bi bili recimo daktilograf i advokat. Advokat je osoba koja se bavi pravnim poslovima ali je iso tako sposobna da se bavi daktilografijom. Kako će njegov rad biti efikasniji? Da li ako radi oba posla sam ili ako za daktilografske poslove zaduži osobu koja je specijalista u daktilografiji. Ako uzmemo u obzir to da je sat advokatskih usluga 100 eura a da je sat daktilografskih usluga 10 eura advokatu je, iako može da obavlja i jedan i drugi posao, mnogo efikasnije da dva sata svog vremena bazira na advokaturi jer će time zaraditi 200 eura nego da se sat bavi advokatskim poslom a sat daktilografskim jer u tom slučaju zaradjuje 110 eura. Znači na bazi specijalizacije posla gdje će se advokat baviti samo daktilografskim a osoba manjeg nivoa obrazovanja daktilgrafijom koja se za to specijalizirala postiže se mnogo veća efikasnost. Zakon komparativnih prednosti, dakle, poštuje načelo specijalizacije.

Krugmanova analiza efekata spoljne trgovine

Druga kolona pokazuje da su SAD-u za konzumiranje i samostalnu proizvodnju I hrane I odjece potrebna 3 sata dok je za konzumiranje i hrana i odjece u Evropi potrebno 7 sati. Odnos ovih radnih sati vrlo jasno govori o efikasnosti proizvodnje u SAD-u koja je gotovo duplo produktivnija od EU.Ovaj primjer na najbolji način objašnjava odnos između visoko i manje razvijenih zemalja.

Rikardova teorija kaže da je u proizvodnji hrane Amerika duplo produktivnija i da treba da se specijalizuje u proizvodnji hrane dok je EU 2 puta manje produktivna u proizvodnji odjece a 3 puta manje produktivna u proizvodnji hrane pa ona treba da se specijalizuje u proizvodnji odjeće.Na bazi ove specijalizacije treba da se obavlja međunaronda trgovina.

SAD treba da budu zainteresovane za međunarodnu trgovinu samo ukoliko će ih kroz međunarodnu razmjenu konzumiranje oba proizvoda će ih ,, koštati’’ manje od 3 sata. Ista logika važi i za EU koja je zainterosovna za međunarodnu trgovinu samo ako će konzumiranje oba proizvoda biti po cijeni manjoj od 7 časova.

Ono što je interesanto je da Smitov i Rikardov nalaz da svaka zemlja treba da poštuje medjunarodnu podijelu rada i da treba da se specijalizuje u proizvodnji odredjenog proizvodaiI pa da na bazi toga vrši alokaciju ograničenih resursa podrazumijeva vrlo krupne promijene u trgovinskom sistemu partnera. Recimo u slučaju SAD-a to znači da sa razmjenom i dolaskom značajno jeftinije odjece na to tržiste sektor koji se bavi njenom pr oizvodnjom u SAD-u će se suočiti sa opadajucim prinosima. To će uticati na samanjenje je obima proizvodnje u ovom sektoru i doćiće do zatvaranja fabrika. Ali teorija Rikarda se bazira na punoj zaposlenosti proizvodnih faktora.To znači da će kroz specijalizaciju sektor hrane koji u SAD-u ostvaruje ostvaruje ekspanziju ekonomske aktivnosti ( zato sto je proizvodnja hrane u SAD-u veoma efikasna dok je u EU ta efikasnost značajno manja) ostvariti povećanje izvoza iz godine u godinu pa će se samim tim povećati proizvodnja i pod pretpostavkom pune zaposlenosti sektor hrane će apsorbovati višak radnika i oni resusri koji su bili angažovani u sektoru odjeće sada će biti angažovani u sektoru hrane.

Ono što je najveći problem savremenog ekonomskog razvoja je to što ne postoji puna zaposlenost proizvodnih faktora. Tako da kada dobijamo inpulse sa medjunarodnog tržišta da je odredjeni sektor manje konkurentan u odnosu na standarde tog tržišta tada se on suočava sa opadajućim prinosima i postavlja se pitanje da li prihvatiti apsolutno liberalnu politiku i samim tim liberalizovanu trgovinu.

Inputi koji stižu sa medjunarodnog tržista u savremenim uslovima koji na neki način prevazilaze vrlo rigidne pretpostavke Rikardovog modela podrazmijevaju stukturne promjene u zemljama koje su one manje ili više spremne da prihvate.

Črtvrta kolona ove tabele pokazuje cjenovni odnos roba u autarkiji tj. govori kolika je potrošnja proizvoda po 1 času što znači da imamo u Americi 1 jedinicu hrane i ½ jedinice odjeće dok u EU imamo 1/3 jedinice hrane i ¼ jedinice odjeće. Kada dodje do razmjene u potpuno savršenom tržištu i potpuno liberalnom ambijentu za donošenje ekonomskih odluka ovakav odnos cijena roba je posle efekata tržišta dvije jedinice odjeće na tri jedinice hrane. Odnosi cijena u toku razmjene formirali su odnos – 2 jedinice odjeće za 3 jedinice hrane. Ono što objašnjava kako se dolazi do odnosa cijena u periodu razmjene možemo uporediti sa zakonom spojenih sudova. Ako imamo jednu cijev U koja na donjem dijelu ima odredjenu barijer novo tečnosti koji imamo u lijevom ili desnom dijelu ove posude odredjuje nivo cijena u toku autarkije. Kod zemlje koja je efikasnija taj nivo tečnosti u jednom stubu ove cijevi biće niži dok kod zemlje koja je neefikasnija taj nivo tečnosti koji mjeri nivo cijena biće visočiji. U barijeri koja se nalazi na dnu slova U doći će do izjednačavanja nivoa tečnosti i to je efekat koji ima slobodno medjunarodno tržište da dodvodi do uravnoteženja cijena proizvoda na svjetskom tržištu. Ta nova ravnotežna cijena biće nešto veća od one cijene koju ostvaruje zemlja koja je u proizvodnji efikasna i to predstavlja njen čisti dobitak dok cijena koja se formira na ovakvom tržištu je značajno niža od cijene koja se za date proizvode i usluge formira u zatvorenoj neeikasnoj ekonomiji druge zemlje. Ako je taj ravnotežni odnos 2 jedinice odjeće za 3 jedinice hrane možemo onda reći da SAD razmjenjuju jednu jedinicu hrane za jednu jedinicu odjeće odnosno pri ovom rezmjenoskom odnosu jedinica odjeće košta SAD 3/2 jedinice hrane pošto se jedinica hrane proizvodi u Americi za 1 sat onda te 3/2 x 1 sat dobijamo da je nabavka jedinice odjeće kroz medjunarodnu razmjenu za SAD košta 1,5 čas. Vrlo sličnim računom dobija se koliko jedinica hrane košta EU. Znači jedna jedinica hrane koštaće 2/3 jedinice odjeće, pošto se jedinica odjeće u EU proizvodi za 4 radna sata onda imamo 2/3(0.66) x 4 sata što znači da jedinica hrane EU košta 2,66h. To znači da posle medjunaodne razmjene SAD mogu konzumirati oba proizvoda pri čemu je njihova cijena svega 2,5 časova, odnosno kroz medjunarodnu razmjenu SAD štede pola sata radnog vremena, odnosno to predstavlja uštedu od 16,6%. Sa druge strane EU je u mogućnosti da kroz medjunarodnu razmjenu da za konzumaciju oba proizvoda koristi 6,66 časova u odnosu na 7 u autarkiji što je za EU ušteda od 5%.

Na bazi ovoga Kugman je dokazao da kroz medjunarodnu razmjenu obadvije zemlje dobijaju pri čem ta raspodjela koristi nije jednaka.SAD kao mnogo produktivnija privreda uspijevaju da ostvar 16,6% koristi dok EU uspijevaa ostvari svega 5%.To znači da SAD od medjunarodne trgovine ostvaruje 3 puta veću korist nego što to ostvaruje EU. Na taj način on je argumentovao veoma česte primjedbe manje razvijenih zemalja da se moraju unaprijediti medjunarodni trgovinski odnosi kroz jedan institucionalni sistem.

Kada govorimo o komparativnim prednostima glavni nedostatak Rikardovog modela bio je to što je on posmatrao dvije zemlje i dva proizvoda dok savremenu trgovinu karakteriše veći broj proizvoda .

U gore navedenom slučaju imamo SAD i EU koje proizvode žito, avione, kompjutere, automobile, vino i cipele. Odluka koje će zemlja proizvode izvoziti a koje će druga zemlje uvoziti bazira se na poredjenju komparativnih troškova proizvodnje u jednoj zemlji i njihovog nivoa u drugim zemljama.

Troškovna razlika po kojoj jedna zemlja može da proizvodi odredjene proizvode, odnosno druga ,predstavlja raspoloživost sredstava koju pored rada i zemlje i klime čine i preduzetništvo, vještine radne snage i organizacioni kapacitet.

Ono što treba napomenuti je da ova unaprijedjena teorija koju je potpuno uobličio Dejvid Rikardo – teorij komparativnih prednosti imala je veliki uticaj na formiranje ekonomskih – trgovinskih tokova 19.og vijeka i objašnjavala je sve do 50ih – 60ih godina 20.og vijeka ekonomske i trgovinske pravce. Ono što nastaje kao rezultat Rikardove i rezultat Krugmanove teorije jeste analiza koristi od medjunarodne trgovine i ona kazuje ko u ovoj relaciji ostvaruje kolike koristi.

O koristima u medjunarodnoj trgovini možemo govoriti sa dva aspekta i to:

1. Potrošački dobitak u trgovini2. Proizvodni dobitak u trgovini

Definitivno da potrošači ostvaruju mnogo veći dobitak u medjunarodnoj razmjeni jer su u mogućnosti da kupuju više roba i jeftinije. Sa druge strane proizvodni dobitak u trgovini je takodje prisutan jer medjunarodna trgovina kroz specijalizaciju omogućava da se proizvodnja koncentriše u sektorima koji su više efikasni što stvara veći output, veći GDP i veći životni standard.

Medjutim ono što Rikardova teorija uzima u obzir a što je veoma važno jesu koristi i odnosi razmjene. Ova teorija je, naime, uzela u obzir odnos cijena proizvoda koji se razmjenjuju što znači da ukoliko su cijene koje se formiraju u periodu trgovine bliže odnosu cijena prije trgovine veća je korist za druge zemlje.

Medjunarodne cijene odredjene su procesom recipročne tražnje tako da cijena na medjunarodnom tržištu se ne formira samo na bazi proizvodinih inputa nego je definisana i obimom tražnje zemlje koja uvozi dati proizvod.

Ono što iz sveg ovoga proizilazi je da je generalno pravilo da zemlje jednake ekonomske snage ostvariće približno jednake koristi od medjunarodne trgovine dok će razmjena izmedju velikih i malih rezultirati većim koristima za razvijenije zemlje.

Medjutim ovakav zaključak o raspodjeli koristi u medjunarodnoj trgovini ukazuje na to da medjunarodna trgovina je mnogo pravednija i ravnopravnija ukoliko u njoj učestvuju zemlje jednakog stepena ekonomske razvijenosti i zato mi u 21. Vijeku imamo veoma intenzivne procese ekonomskih integracija jer jednostavno ekonomski zakoni i pravila mejunarodne trgovine ukazuju da mnogo veće efekte u smislu povećanja autputa, GDP-a tj veće proizvodjačke i potrošačke koristi mogu ostvariti zemlje ako dominantno razmjenjuju sa zemljama jednakog nivoa razvoja a obično su to zemlje koje su regionalno povezane tj. zemlje susjedi.

Glavni nedostatak ovog modela je što on analizira i daje tumačenje medjunarodne trgovine posmatrajući 2 zemlje i dva proizvoda. Drugi nedostatak je njegova poazna pretpostavka da je medjunarodna razmjena slobodna u toj mjeri da su čak i transportni troškovi jednaki nuli tj. da nisu vrsta barijere u medjunarodnoj razmjeni. Sledeći nedostatak je mobilnost radne snage koja je u zemlji potpuna dok je prisutna medjunarodna imobilnost što jednostavno ne odgovara savremenim uslovima. Tu su i drugi neostaci kao što su konstantni troškovi proizvodnje, nema tehničkih promjena, oslanjanje na teoriju radne vrijednosi i na kraju i prevelika speijalizacija koja zahtjeva veliko seljenje faktora proizvodnje.

Džon Stjuart Mil je rani teoretičar koji je objasnio koncept recipročne tražnje. U analizi odnosa razmjene i troškova i koristi od medjunarodne trgovine pokazalo se da na cijenu proizvoda ne utiče samo ponuda, odnosno količina rada koja se ulaže u jednoj zemlji već značajno utiče tražnja koj zemlja trgovinski partner ima za datim proizvodima i upravo je Džon Stjuart Mil još u 19.vijeku bio prvi teoretičar koji je istakao začaj tražnje. Naime dotadašnji teoretičari su ekonomske odnose uglavnom posmatrli sa stanovišta ponude i teorije radne vrijednosti. On je jednostavno rekao da spremnost svake zemlje da učestvuje u medjunarodnoj trgovini zavisi od odnosa razmjene tj. odnosa količine izvezenih i uvezenih proizvoda. Znači ponuda izvoza date zemlje mora biti jednaka tražnji za uvozom odredjenog proizvoda u ostalim zemljama i ako je taj uslov zadovoljen onda postoji ravnoteža u odnosima razmjene.

On je pokušao da objasni pojam recipročne tražnje i ukazao je da je ravnoteža u medjunarodnoj trgovini i mejunarodnim odnosima ostvarena ako je recipročna tražnja izjednačena u obije zemlje. On je jednostavno rekao da ako imamo zemlju A cijena njenih izvoznih proizvoda u mnogome zavisi od tražnje za tim proizvodima u zemlji B. Takodje cijena proizvoda koje izvozi zemlja B zavisiće od recipročne tražnje u zemlji A za tim proizvodima. Ukoliko su ove recipročne tražnje izjednačene postojaće ravnoteža u odosima razmjene tako da je on promijenio način izražavanja cijena datih proizvoda koje se sada ne izražavaju samo u jedinici rada već količinom autputa proizvedenog odredjenom količinom radne snage.

Ono što dosadašnje teorije obično nisu objašnjavale to je zbog čega dolazi do različitih cijena u formiranju troškova . Prema klasičnoj teoriji razlike nastaju usled razlike u produktivnosti rada ali to ne objašnjava zašto dolazi do razlike u troškovima.

Razlozi za postojanje različitih troškova medju zemljama može da bude razlika u relativnom obimu faktora proizvodnje izmedju dvije zemlje što je osnov za komparativne prednosti i medjunarodnu trgovinu. Kombinacija različitih faktora proizvodnje nastaje kako bi se stvorila najpovoljnija kombinacija ovih faktora i u proizvodnji datog proizvoda ta najpovoljnija kombinacija rezultirala bi najnižom cijenom. O tome kako se formiraju cijene različitih proizvoda i šta je osnova za razliku u troškovima proizvoda izmedju različitih zemalja objasnićemo kroz davanje nalaza poznate Hekšer Olin Samjuelsonove teorije o spoljnoj trgovini.

Hecher-Olin-Samuelsonova teorija predstavalja savremenu teoriju spoljne trgovine koja pokušava da objasni pravce međunarodne trgovine i efekte poslije 2. Svjetskog rata.Sama teorija nastala je ranim radovima Olin Heksera koji je bio Svedski eknomista i koji je dao osnovne postulate ove teorije dok određena modifikacija koja je bliža savremenim uslovima međunarodne trgovine potiče od Olina.

Adam Smith i Rikardo su u svojim teorijama pokušavali da objasne motive za međunarodnu trgovinu i da argumentuju koristi koje međunarodna trgovina ima na proizvodnju i potrošnju. Motiv za međunarodnu trgovinu su relativne cijene a osnov je u komparativnim prednostima.Dosadašnje teorije nisu objasnile zbog čega dolazi do različitih relativnih cijena i troškova između zemalja. Razlog za to je taj što je klasična teorija posmatrala razlike između zemalja kao posljedice razlika u produktivnosti rada. Prema Adamu Smitu razlike u cijenama su rezultat razlika u produktivnosti rada koje nastaju kao rezultat apsolutnih prednosti, a kod Rikarda su to bile relativne prednosti. Teorije i Smitha i Rikarda su se bazirale na teoriji radne vrijednosti prema kojoj je rad osnovni kreator vrijednosti u zemlji. Hekser i Olin pokušavaju da daju svoj doprinos i objasne na bazi čega se zasniva razlika u cijenama između zemnalja.

U 20. vijeku ne možemo samo govoriti o radu kao jedinom proizvodnom faktoru.Kapital postaje jedan od važnih stvaraoca vrijednosti tako da su Hekser a kasnije Olin svoja istraživanja posvetili pojedinim proizvodnim faktorima.Pretpostavke teorije:1. U analizi se posmatraju 2 zemlje, 2 proizvoda i 2 proizvodna faktora- radna snaga i

kapital ( to je mode 2* 2*2)2. Obije zemlje koriste istu tehnologiju- imaju iste proizvodne funkcije pri čemu se

cijene faktora proizvodnje razlikuju usljed različite raspoloživosti3. Proizvod X je radno intenzivan a proizvod Y kapitalno intenzivan4. Prosječni dugoročni troškovi konstantni su pri rastu autputa5. Konkurencija je perfektna6. Pokretljivost faktora je perfektna unutar zemlje dok ne postoji njihova

međunarodna pokretljivost7. Nema transportnih troškova da bi ograničavali trgovinu, carina niti ostalih

prepreka8. Puna zaposlenost proizvodnih fakotra9. Tražnja za proizvodima i faktorima je ista. U teorijama spoljne trgovine koje

karakterišu kretanja 20 og vijeka ne uzima se samo ponuda kao proizvodni faktor već se uzima i tražnja. Na bazi toga što je tražnja za pr i faktorima ista u obije zemlje to znači da možemo u analizi efekata spoljne trgovine uzeti samo ponudu proizvodnih fakotra

10. Obije zemlje proizvode uz konstantnu ekonomiju obima gdje postoji nepotpuna specijalizacija u proizvodnji. Usljed nepotpune specijalizacije u proizvodnji na bazi efekata i inputa koji se dobijajaju sa inostranog tržišta kroz međunarodnu trgovinu se možemo dodatno specijalizovati u pr jednog ili drugog proizvoda

11. Međunarodna trgovina između 2 zemlje je uravnotežena

Hekserov doprinos u razvoju modela spoljne trgovine i modifikacija klasične teorije:

On je ukazao da razlike u relativnim troškovima u mnogome zavise od toga da li su određeni proizvodni fakotori obimni ili oskudni.

Razlika u relativnom obilju proizvodnih faktora između 2 zemlje prema Hekseru je osnov za komparativne prednosti i međunarodnu trgovinu.

Za proizvodnju svakog proizvoda potrebna je kombinacija proizvodnih faktora pri čemu se svaka zemlja odlučuje za onu kombinaciju faktora koja rezultira najjeftinijom cijenom proizvodnje što je osnov uključivanja u međunarodnu razmjenu.

Hekser je objasnio osnov za komparativne prednosti na bazi relativne obilnosti proizvodnih faktora.

Teorija raspoloživosti faktora proizvodnje( Hekšer- Olinova teorija)

Godine 1919 Hekšer je objavio članak pod nazivom ,,Efekat spoljne trgovine na raspodjelu dohodka’' u kome je dao skicu onoga što je danas postalo ,,savremena teorija spoljne trgovine''

Nakon više od deset godina Hekšerov student Olin, je obradio ovaj članak, razjasnio ga da bi 1993 objavio čuvenu knjigu Međuregionalna i međunarodna trgovina.

Hekšer- Olinova (H-O) teorija može se razložiti u dvije teoreme:

H-O teorema i Teoreme o izjednačavanju cijena faktora

O bjašnjava uzroke i razloge koji dovode do razlike u relativnim cijenama.

Slajd 7.

Zemlja 1 proizvodi proizvod X koji je radno intenzivan i zemlja obiluje tim proizvodnim faktorom. Cijena ovog fakotra je niska i nadnice u ovoj zemlji su niže nego u zemlji 2.

Zemlja 2 izvozi proizvod Y jer je on kapitalno intenzivan a kapital je obilan proizvodni faktor i jeftin je u toj zemlji. Cijena kapitala određena je visinom kamatne stope.

Osnov za komparativne prednosti po ovoj teoriji je obilje proizvodnih faktora između zemalja. Razlike u obilju proizvodnih faktora utiču na različite cijene proizvodnih faktora a one utiču na formiranje različitih cijena proizvoda.

H-O teorema glasi:

Zemlja će izvoziti proizvod u čijoj proizvodnji se intenzivno koristi faktor proizvodnje koji je relativno obilan i jeftin u toj zemlji, a uvoziće se proizvod čija proizvodnja zahtijeva intenzivno korišćenje faktora proizvodnje koji je relativno oskudan i skup.

H-O teorema izdvaja razlike između zemalja u relativnoj obilnosti faktora ili u faktorskoj raspoloživosti kao osnovni uzrok ili determinantu u komparativnih prednosti I međunarodne trgovine.

Osnov za uključivanje u međunarodnu raspodjelu je obilje proizvodnih fakotra. Obilje i oskudnost pr. fakotra dominantno određuju cijenu proizvoda.

Grafik:

Na slajdu 9 date su proizvodne funkcije zemalja. I 1 i 2 zemlja raspolažu sa radom i kapitalom. Pri čemu zemlja 1 više raspolaže sa radom pa je njena proizvodna linija više horizontalna što pokazuje da može proizvesti više proizvoda X.

Zemlja 2 obiluje kapitalom, pa je njena proizvodna funkcija vertikalna kriva, koja pokazuje da ona proizvodi više proizvoda Y.

Tabela na slajdu 11 govori o raspoloživosti proizvodnih fakotra.-pogledati

H- O model je objasnio da su uzrok međunarodne trgovine različite relativne cijene a da su one posljedica različite faktorske raspoloživosti.

MODEL OPŠTE RAVNOTEŽE:

Pretpostavka potpune konkurentnosti znači da će međunarodna trgovina u uslovima slobodnog tržišta će dovesti do izjednačavanja cijena proizvoda pri čemu bi u narednom periodu trebalo doći I do izjednačavanja cijena proizvodnih faktora ali TEŽE.

H-O-S teorija- Teorija o izjednačavanju cijena faktora

Pol Samjuelson je dobitnik Nobelove nagrade (1970 god). On je razvio teoremu o uravnoteženju cijena faktora proizvodnje tako da je nastala HOS teorija.

On je rekao da će međunarodna trgovina dovesti do približnog izjednačavanja relativnih i apsolutnih prinosa na homogene faktore proizvodnje u različitim zemljama. Na taj način međunarodna trgovina predstavlja supstitut za međunarodnu mobilnost proizvodnih faktora.

Međunarodna trgovina će dovesti do toga da nadnice za homogen rad( tj.rad iste produktivnosti, obuke i kvalifikacija) budu iste u zemljama koje trguju. Analogno, međunarodna trgovina će dovesti da prinosi na homogeni kapital (tj. kapital iste produktivnosti i rizika) budu isti u svim zemljama koje su uključene u trgovinu.

Zemlja u kojoj je rad obilan a nadnice niske će se specijalizovati u proizvodnji proizvoda X uz redukovanje proizvodnje proizvoda Y. U ovoj zemlji rašće tražnja za radnom snagu što će imati za posljedicu rast cijena odnosno najamnina.

Pad tražnje za kapitalom dovešće do smanjivanja kamate, tj cijene kapitala.

U zemlji 2, rad je oskudan faktor, sa visokom cijenom, a kapital obilan sa niskom cijenom. Ova zemlja će se usmjeriti na proizvodnju proizvoda Y, dok će redukovati proizvodnju proizvoda X. Ovdje će cijena faktora kapitala porasti a rada pasti.

Po Samjuelsonu, MT povećava cijenu faktora proizvodnje koji je obilan, a redukuje cijenu rijetkog i skupog.

Dakle, Međunarodna trgovina ima tendenciju redukovanja razlika koje su između zemalja postojale u cijenama proizvodnih faktora

Potpuno izjednačavanje cijena proizvodnih faktora moguće je ako se ispune veoma stroge pretpostavke H-O teorije.

Samjuelson je zaključio da realan svijet nije savršen i bez barijera sa onim pretpostavkama sa kojima je počelo izučavanje HOS teorija.

Zbog toga postoji SAMO tendencija u izjednačavanju ali do apsoultnog izjednačavanja cijena proizvodnih faktora ne dolazi!

Različita obilnost faktora utiče na cijene samih faktora a time i na cijene proizvoda koje se međunarodnom trgovinom izjednačavaju. Međunarodna trgovina ima smisla sve dok se relativne cijene proizvoda ne izjednače.

Stolper-Samuelsonova teorema:

U uslovima slobodne međunarodne razmjene, relativno obilan faktor proizvodnje ostvaruje koristi (povećava se dohodak) a relativno oskudan gubitak (smanjuje se dohodak)

Razvijene zemlje:

Kapital obilan faktor, pa MT dovodi do povećanja realnog dohodka kapitala i smanjenja realnog dohodka rada.

Manje razvijene zemlje:

Rad obilan faktor pa međunarodna trgovina dovodi do povećanja realnog dohodka rada I smanjenja realnog dohodka kapitala

Međunarodna trgovina po Samjuelsonu dovodi do povećanja cijena i dohodka obilnog faktora, koji je suočen sa rastućim prinosima, pri čemu dolazi do opadajućih prinosa kod oskudnih faktora.

Samjuelsobnova teorija je bila nadogradnja HOS teroije i kaže da se kroz međunarodnu trgovinuodređeni proizvodni faktori suočavaju sa opadajućim dohodkom određeni pr. faktori se suočavaju sa rastućim dohodkom.

Poslije 2. Svjetskog rata je nastala HOS teroija. U objašnjavanju trgovinskih tokova su bila uključena 4 naučnika (2 dobila Nobelovu nagradu) što govori o atraktivnosti ove teorije nakon rata. Velika popularnost terije jer je na jednostavan i prihvatljiv način objašnjavala trgovinske tokove.

Razvijene zemlje, koje su raspolagale dominantno sa kapitalom i kvalifikovanim radom proizvode proizvode u kojima je dominantno zastupljen kapital izvoze ih i razmijenjuju sa proizvodima ostatka svijeta, zemljama koje su radno intenzivne.

Manje razvijene zemlje su izvozile poljoprivredne proizvode, tekstilne pr, i proizvode niskog nivoa obrade. (Indija, Afrika, Centralna i Istočna Evropa).

U kapitalno intenzivnim, razvijenim zemljama radnici se suočavaju sa padom nadnica i to je dovelo do sasvim drugog pitanja. Da li u visoko razvijenim zemljama treba ograničiti trgovinu jer ona utiče na smanjivanje nadnica i životnog standarda?

Odgovor savremene teroije je NE. Ukupni efekti koje ostvaruje kapital je toliko veliki da nadmašuje gubitke faktora rada.

Ova teorema je ukazala da neke grupe u društvu ostvaruju značajan dobitak, a druge značajan gubitak. Pa imamo sindikate.

Klasična teroija je sa druge strane objašnjavala da međunarodna trgovina donosi koristi svim sektorima u društvu.

Vlade pojedinih zemlja uvode barijere da bi zaštitile vlasnike pojedinih faktora koji ostvaruju niske dohodke kroz međunarodnu razmjenu. ( protekcionizam)

Pošto je SAD nakon drugog svjetskog rata bila kapitalno intenzivna zemlja logično je da je takve proizvode i izvozila dok je uvozila radno intenzivne.

Leontijev empirijski test:

Leontijev je Američki ekonomista, ruskog porijekla, bio je profesor na Harvardu. Dobitnik je Nobelove nagrade 1973 god za input-output analizu.

Bio je pristalica H-O teorije I testirao je na primjeru USA.

Leontijev je koristio input- autput tabelu privrede SAD-a za 1947 godinu, i pokušao je da izračuna koliko je rada a koliko kapitala sadržano u 1 milijardi$ američkog izvoza I uvoznih supstituta.

Na bazi proračuna, očekivani rezultati su trebali potvriti HOS teoriju- da SAD izozi kapitalno intenzivne a uvozi radno intenzivne proizvode.

Međutim, Leontijevi rezultati su pokazali da su SAD izvozile radno intenzivne a uvozile kapitalno intenzivne pr. Iznenađen ovakvim rezultatom pokušao je da još jednom ponovi isto i ponovo nije dobio očekivani rezultat. To je provociralo brojne naučnike da se bave Leontijevim paradoksom.

Poslije 2. Svjetskog rata sve do 80 ih odina HOS je bila veoma popularna i dobro prihvaćena. Ono što je karakteristično je to da savremeni trgovinski obrasci nisu predstavljeni odnosom Sjever- Jug, Imamo odnose manje razvijenih prema manje razvijenim zemljama. Globalizacija dovela do intenziviranja trgovinskih tokova tako da se oni ne mogu objasniti jednim teorijskim obrascem. Globalizacija stvara uslove za pristup novim teorijama međ trgovine. Danas postoji veliki broj teroija, koji objašnjavaju djelove međunarodne trgovine.

Slajd 28: tabela:

Svjetska trgovina se stalno kretala po izuzetno visokim stopama. Svjetska pr. Pokazuje značajne stope rasta koje su bile mnogo veće 50,60ih,70ih godina. A kasnije zauzima stabilan rast oko 3%.

Izvozna dinamika je izražena kod 3 tipa zemalja:

1) Kod veoma malih zemalja- Austrija, Belgija, Holandija na pr. Ove zemlje generišu veliki GDP i predstavljaju veoma razvijene zemlje

2) Novoindustrijalizovane azijske zemlje (azijski tigrovi)3) Velike zemlje- Njemačka, Japan, SAD, VB, Francuska

U dugom vremenskom intervalu se smanjuje učešće SAD u izvozu, što govori da SAD gubi dominaciju u izvozu industrijskih proizvoda.

U Evropi imamo veliki rast učešća izvoznih proizvoda. U svjetskom izvozu su jedno zemlje EU ostvarile porast izvoznih aktivnosti za 30 %

SAD, EU I Japan učestvuju u međunarodnoj trgovini sa preko 60%

Učešće Afrike u izvozu opada

Učešće Bliskog Istoka raste ( nafta)

Učeće Azije raste, gdje je lider Kina.

Dinamika trgovinskih tokova određuje dinamiku GDP-a.

Među prvih 10 zemalja najvećih izvoznica nalaze se zemlje EU. Što govori da su ove zemlje kroz proces evropskih integracija uspjele da izgrade međunarodnu konkurentnost..

6 predavanje

Analiza trgovinskih podataka:

U posljednjoj istoriji od 50 godina imamo stalno povećanje trgovinskih tokova. Ako posmatramo trgovinu u milijardama $ imamo nevjerovatan trend u trgovinskim tokovima. U ovom 50goidšnjem periodu su neki regioni povećali svoje učešće a neki su smanjili svoje u međunarodnoj ekonomiji.

Izvoz Južne i Centralne amerike se smanjio što ukazuje na smanjenje učešća ovih velikih zemalja na svjetskom tržištu.

Najveći dobitnik u zadnjih 50 god je Evropa koja je povećala učešće sa 30 na 40 %.

Kina i Japan veliki pobjednici.

EU -skup država sa različitim međunardonim ugovorima. Uglavnom Nikad EU nije uzimana kao cjelina nego se razmatralo pojedinačno uučešće Njemačke, Francuske, Italije i sl.. Međutim EU sa intenziviranjem intergacija treba posmatrati kao cjelinu. Širenje EU će dovesti do povećanja njenog učešća u međ trgovini

Nova tabela:

Struktura ekonomskih odnosa u 21 vijeku će se promijeniti. EU će se posmatrati kao cjelina. Javljaju se nove napredne ekonomije: Koreja, Singapur...?

Razrješenje krize podrazumijevaće uspostavljanje novog odnosa snaga.

Slajd 5: Najrazvijenije zemlje se dosta oslanjaju na potencijale domaćeg tržišta, odnosno regiona

Na to ukazuju podaci intra-regionalne trgovine.

73% Trgovine Evrope se odnosi na Evropske zemlje dok se otprilike 10 % odnosi na Sjevernu I Južnu Ameriku ukupno. Od svih regiona EU najmanje trguje sa Afrikom -2,6%

Takođe, Sjeverna Amerika 55 % trgovine obavlja u okviru svojih zemalja članica, dok sa južnom obavlja 5,9% a sa Evropom 16%.

Dakle najveći udio američke trgovine obavlja se sa Sjevernom i Centralnom Amerikom.

Common of Indempendent state- Bivše sovjetkse zemlje- 52 % sa Evropom

U savremenim uslovima ne možemo govoriti o istim trgovinskim odnosima koji su vladali nakon drugog svjetskog rata i zasnivali se na nalazima HOS teroij gdje su industrijske zemlje proizvodile industrijske proizvode, i trgovale sa manje razvijenim zemljama

Zemlje visokog stepena razvoja postale su i same veliki proizvođači sirovina koje često nisu prirodnog karaktera a dobri su supstituti.

Integracioni procesi koji se dešavaju na EU i Američkom tržištu pokazuju da EU najviše trguje sama sa sobom.

Promijenjena je struktura proizvoda sa kojima se trguje na međunarodnom tržištu. Velike razvijene zemlje kao što su SAD, KINA , Japan uspjele su kroz genetski inžinjering da proizvode poljoprivredne proizvode, i smanje uvoz ovih proizvoda iz manje razvijenih zemalja što je dodatno pogoršlao njihovu situaciju.

Današnja trgovina ima dominantno karakter trgovine industrijskim proizvodima dok se učešće poljoprivrednih proizvoda smanjilo.

Poljoprivredni proizvodi: 1953- 53% 2005 god.- 8,2 %

Industrijski proizvodi: 1953-47% 2005 g- 72%

Ovo pokazuje da u uslovima globalizacije HOS teorija nije dovoljna da objasni trgovinske tokove.

1.Najviše se trguje gorivom i rudama u svijetu.

2.Mašinska i transportna oprema

3. Kancelarijska i telekomunikaciona oprema

Što se tiče usluga,

U ukupnom izvozu, dominiraju transportne usluge, na 2. mjestu su putovanja.

Savremeni trgovinske tokove ne karakterišu konstantni prinosi. Često je postojanje oligopola I monopola. Ne možemo zanemariti više ulogu I uticaj multinacionalnih kompanija koji su najveći igrači u međunarodnoj trgovini.

Osnovni motiv- ostati konkurentan

- Borba za jeftinije izvore inputa I proizvodnju

.U neprestalnoj borbi za što većim kolačem I učešćem u međunarodnoj trgovini multinacionalne kompanije su se trudile da lociraju proizvodnju u zemljama sa niskim troškovima radne snage, siromašnijim zemljama.

-Važne nove međunarodne ekonomije obima u globalnoj ekonomiji

Dakle, Kada govorimo o novim pravcima u međunarodnoj trgovini možemo reći da osnov konkurentske prednosti u savremenim ekonomskim uslovima je borba za jeftinijim inputima, i boljim lokacijama proizvodnje, postizanje ekonomije obima.

Suština:

-Dislocirati proizvodnju širom svijeta

Proizoditi proizvod koji je jako jeftin

Snadbijevati globalno tržište tim proizvodom

Koristiti sve one prednosti novog pojma-međunarodne ekonomije obima.

Trgovina dobija karakter ne trgovine finalnim proizvodima već karakter trgovine djelova I komponenti koje se proizvode u filijalama kompanije širom svijeta

Trgovina industrijskim proizvodima pokazuje da nema trgovine homogenim proizvodima. Današnja trgovina dobija karakter trg. diferenciranim proizvodima.

Međunarodna konkurencija prisiljava na proizvodnju jednog ili nekoliko stilova istog proizvoda.

Da bi se troškovi držali na niskom nivou omogućava automatika koja stalno radi

Zemlja uvozi proizode drugih vrsta i stilova.

Potrošači uživaju u većem izboru po nižim cijenama

Osnov za međunarodnu razmjenu je diferencijacija proizvoda.

Trgovina dobija naziv intra industrijska trgovina nasuprot nazivu inter industrijska trgovina.

Trgovina diferenciranim proizvodima je posljedica promjena u preferencijama kupaca i većoj kupovnoj snazi. Kupac traži proizvod koji može bolje zadovoljiti njegove potrebe. Na kraju dana potrošači u savremenom dobu uživaju veliki broj povoljnosti u vidu velikog broja proizvoda po različitim cijenama.

HOS teorija prema IIT:

HOS teorija se zasnivala na:

komparativnim prednostima i razlikama u faktorskoj raspoloživosti. Trgovina je veća ukoliko je veća razlika u faktorskoj raspoloživosti

Intra industrijska trgovina- IIT se zasniva na:

diferenciranim proizvodima ekonomiji obima kao osnovu IIT biće veća ako su industrijske privrede slične veličine i veće faktorske

raspoloživosti.

Trgovina diferenciranim proizvodima dominantno će biti stimulisana između zemalja približno istog nivoa razvijenosti, jer će potrošači i njihova ekonomska snaga biti jednaki što će uticati na veću tražnju i promet izdiferenciranih proizvoda

U savremenim uslovima se više dešava da visoko razvijene zemlje trguju sa takođe dobro razvijenim zemljama više nego sa manjim- a to je osnovna pretpostavka HOS teorije.

Integracija jedinstvenog tržišta EU našla uporište u ovom konceptu trgovine

Model tehnološkog jaza I ciklusa proizvoda:

Dinamičke promjene u tehnologiji mogu predstavljati posebnu determinantu međunardne trgovine.

Najveći dio trgovine između industrijalizovanih zemalja zasnovan je na uvođenju novih proizvoda i novih proizvodnih procesa.

Model ciklusa proizvoda:

Novi proizvod u prvom momentu dovodi do privremenog monopola, gdje data kompanija I zemlja ostavruje ekstra profit I cijeli svijet je oktrenut ka tom novitetu. Vremnom proizvod sazrijeva,postaje masovno prihvaćen, postiže se određeni vid saturacije tržišta. Kasnije je potreban manje kvalifikovan rad koji mogu dostići i manje razvijene zemlje tako da se komparativna prednost iz razvijenih zemalja prebacuje ka manje razvijenim zemljama.

Manje razvijene zemlje ostvaruju ekonomiju obima na bazi korišćenja jeftine radne snage.

Manje razvijene zemlje su svoj rast bazirale na kopiranju proizvoda, njihovom razvijanju I plasmanu uz niske cijene na tržište.

Transportni troškovi

Transportni troškovi značajno mogu promijeniti uslove i pravce trgovine.

Transportni troškovi su: vozarina,troškovi utovara i istovara, troškovi skladištenja, premije osiguranja, i takse za prevoz robe u tranzitu.

Ove dosadašnje teorije koje su se bavile homogenim proizvodima su govorile da motiv za međunarodnu trgovinu postoji ukoliko razlika između cijena proizvoda premašuje transportne troškove.

Sa nekim robama se jednostavno trguje (cement). Neki drugi proizvodi gdje je tehnika i inovacija u okviru transporta doprinijela smanjenju transportnih troškova postali su predmet intenzivne međunarodne trgovine kao što su voće, povrće, cvijeće. Savremeni transportni troškovi su omogućili dostupnost ovih proizvoda I u onim zemljama u kojima do tada nisu bili dostupni.

Na transportne troškove značajno utiče tehnika,tehnologija i istraživanja i u tom dijelu značajno prednjače visoko industrijalizovane zemlje kod kojih su troškovi transporta svega 4,24 % cijene robe.

U manje razvijenim zemljama troškovi su višestruko veći, viši su troškovi vozarine, duže je čekanje robe u lukama, velike barijere u izvozu što utiče na to da učešće ovih zemalja u trgovini bude minimalno.

Transportni troškovi i lokacija industrije:

Transportni troškovi mogu uticati na lokaciju industrije.

Obično industrije koje su orjentisane na resurse se lociraju bliže resursima.

Industirje koje su orjentisane na tržište su locirane u blizini tržišta za proizvode date indusrije ili na mjestu lokacije proizvode robu koja je teža ili komplikovanija za transport.

Industrije koje su slobodne- koje stvaraju proizvode velike vrijednosti a male težine (, čipovi…) lociraju se gdje je raspoloživost drugih inputa povoljna- gdje je jeftina radna snaga pri čemu su troškovi zanemarljivi.

Tehnologija je dovela do smanjivanja troškova transporta. Troškovi transporta su postali osnov za intra industrijsku trgovinu.

Standardi zaštite životne okoline.

Visoko razvijene zemlje postaju osjetljive na kvalitet života, nivo zagađenosti sredine što utiče na to da proizvodnja pojedinih zemalja, posebno prljava industrija biva dislocirana na teritorije manje razvijenih zemalja. Prljave industrije su uglavnom radno intenzivne industrije.

Dakle, manje razvijene zemlje mogu životnu sredinu koristiti kao resurs i cijena proizvoda u tim zemljama ne odražava društvene troškove zagađenja okoline.

Na grafiku možemo vidjeti da je trgovina od 2005 rasla do 2008, a onda u 2009 godini imamo vrtoglavi pad.

2010 god-oživljavanje trgovinskih tokova,

2012 ponovo pad trgovinskih tokova i GDP-a.

Tabela- obim izvoza po regionima 2009-2011a:

2009 godine i Amerika i EU i Azija su se suočile sa negativnim stopama rasta izvoza!

U 2010 oporavak i 2011 godina ponovo pad, skoro sve zemlje oko 5 %

Tabela: Svjetske cijene izabranih proizvoda 2000-11

Velika nestabilnost u cijenama najvažnijih izvoznih proizvoda.

U 2010 i 2011 imamo izuzetan rast cijena hrane

2010 rast cijena svih proizvoda što je dodatno pogoršalo krizu I njenu podnošljivost

Tabela: svjetski izvoz usluga 2009-11

Sve usluge zabilježile pad u 2009

Komercijalne usluge pale 11 % u 2009 godini.

Transport čak 23%

Putovanja 9% pad

7 predavanje

Strateška teorija objašnjava specifične i posebne trgovinske tokove.

Ova teorija može biti primjenjiva jedino u imperfektnoj konkurenciji i u domaćoj i u stranoj zemlji. U teorijama koje su nastajale prije nje polazilo se od uslova postojanja savršene konkurencije.

Pokušava da da objašnjenjue šta treba raditi u uslovima imperfektne konkurencije.

Sam naziv strateška govori o tome da u ovoj teoriji i trgovinskoj praksi država ima veliku ulogu u definisanju pravaca i smjerova međunarodne trgovine i njenog obima. Vlada svojim mjerama remeti uravnotežene postavke koje važe za međunarodnu trgovinu i ta aktivna politika dovodi do toga da se domaća aktivnost stavi u znatno povoljniji položaj

,, Strateška’’ označava onu trgovinsku politiku koja posmatrana sama za sebe nije poželjna ali mijenja ponašanje ino konkurenta, vršeći negativgan uticaj na njega i stavlja domaćeg konkurenta u povoljniji položaj. S toga će ona I dovesti do toga da se inostrani konkurent dobro porazmisli da li će izaći na tržište.

Ova politika nije prihvaćena u akademskim krugovima koji objašnjavaju međunarodnu trgovinu!

.Efekti trgovinske politike imaju isti efekat kao da je sama kompanija ulagala novac u povećanje kapaciteta ili u istraživanje i razvoj na bazi čega se crpio strateški položaj u međunarodnoj trgovini.

Primjer

Boing je veliki američki proizvođač avioana, AirBus je udruženi evropski proizvođač aviona i svi znamo da postojanje ova 2 velika pr. Stvara veliku konkurenciju između njih gdje se oni utrkuju ko će prvi lansirati novi model aviona i ostvariti monopolski položaj na tržištu. Ove firme su izvozno orjentisane i specifičnost industrije ukazuje da nema mjesta za oba proizvođača, samo za jednog od njih što je razlog za to da država primijeni te nepopularne strateške mjere i da svojom akcijom dovede domaćeg proizvođača u povoljniji položaj.

Svaka od 4 polja govori o mogućoj tržišnoj poziciji.

Desni gorni kvadrat. Ako boing izađe na tržište sa novim avionom on ostvaruje stoprocentno učešće i maksimalan profit. Pošto nema mjesta za oba, Airbus će ispati iz igre.

Dijagonalno- Airbus uspjeva da lansira novi proizvod i dobija stoprocentno učešće dok Boing ispada iz igre.

Donji desni pr.- Od straha da će se 1 i 2 naći u ovim objašnjenim pozicijama oni se odlučuju da odustanu u startu kako ne bi se sebe doveli u poziciju gubitka.

Lijevi pravougaonik- Ukoliko obije kompanije radeći na novom avionu izađu zajednički, istovremeno na tržište, a nema mjesta za obije, one ostvaruju obije gubitak- koji je jednak (-5 mil$)

Na scenu sad stupa Evropska strateška trg .politika gdje evropska vlada ili Komisija aktivno uzima učešće u donošenju ovih odluka i situacija se promijenila.

EU subvencionira domaćeg avio proizvođača. Te subvencije su sasvim dovoljne da se domaći proizvođač dovede u mnogo bolju poziciju , tako što mu se omogućava da ostvari dobitak.

Gorni lijevi pravougaonik. Subvencije od recimo 10 miliona dovele su Airbusa do toga da osvari dobitak od 5 miliona (zbog prethodnog gubitka od 5)?. To sve zajedno dovodi do sasvim nove tržišne pozicije gdje imamo 110 za airbusa i o za Boinga.

Osnovni argument za primjenu ove politike je kretanje profita. Ova politika nije široko prihvaćena u krugovima koji se bave međunarodnom trgovinom. Svjetska trgovinska organizacija je jako protiv primjene subvencija kao mjera za podsticanje izvoza.

Ona je primjenjiva samo u oligopolskoj strukturi međunarodnog tržišta.

Cilj strateške politike je da svoje firme postavi u položaj relativno nižih troškova, što dovodi do većeg udjela na tržištu i ostvarivanja ekstra profita.

.

Od ove politike dobija firma i to jako puno, ali ona je s druge strane jako skupa jer podrazumijeva direktno državno ulaganje.Potrošač kao krajnji korisnik dobija jer konzumira dobar proizvod- vozi se u savremenom avionu, i po mnogo nižim cijenama. Od ove politike ipak opštedrušvena korist nadmašuje troškove (trošak se neutrališe transferom profita iz inostranstva). Dobitnici su i kompanije i potrošači dok sav trošak pada na državu.

INSTRUMENTI- izvozne subvencije ili proizvodne subvencije

Ako posmatramo istorijski međunarodnu trgovinu možemo zaključiti da su manje razvijene zemlje bile upravo te koje su izvozile hranu, sirovine a za zamjenu su dobijale industrijske proizvode. Ovo i dalje danas važi ali samo za one najmanje razvijene.

Međunarodna trgovina nije imala za sve zemlje jednake razvojne efekte.

Dosta teoretičara smatra da su za neuspijeh nekih zemalja u razvoju krivi unutrašnji uslovi. Kao np. nepovoljan geografski položaj, nedostatak poljoprivrednog zemljišta., ruda, kapitala, politička nestabilnost, neobrazovana radna snaga. To su uslovi koji sprečavaju međunarodnu trgovinu da ostvari odgovarajući efekat na ekonomski razvoj.

Ako pođemo od TRADICIONALNIH teorija podijeljena su mišljena.

Dio teoretičara smatra da međunarodna trgovina može dati pozitivne efekte dok su zemlje u razvoju sklone kritikovanju tradicionalne teorije trgovine.

Tradicionalne teorije trgovine:

polaze od specijalizacije u proizvodnji na bazi postojanja komparativnih prednosti i faktorske raspoloživosti. Ukazuju na to da manje razvijene zemlje treba da nastave sa specijalizacijom u proizvodnji sirovina, goriva i hrane ( proizvoda niskog nivoa prerade)A da uvoze industrijske proizvode. Dakle ova teorija ne dozvoljava razvoj industrijskog sektora u ovim zemljama

Problem je u tome što uvoz skupih industrijskih proizvoda na duži rok dovodi manje razvijenu zemlju u potčinjen položaj i siromaštvo. Zbog toga zemlje u razvoju kritikuju ovu teoriju i traže savremenije forme međunarodnih ekonomskih odnosa!

Da li tradicionalne teorije trgovine opstaju?

Tradicionalne teorije trgovine i dalje opstaju ali treba napraviti modifikacije koje odgovaraju novom vremenu. Treba napustiti concept statičkih komparativnih prednosti i preći na dinamičke koristi od industrije.

TTT može biti promijenjena i korigovana sa promjenama osnovnih uslova

-Uvježbana radna snaga, veća inovativnost, stabilne cijene, i veći dohodak radne snage.

-Takođe trad. teorija trgovine mora uvažiti da postoje promjene u ponudi faktora i mora uzeti obzir efekte povećanja akumulacije i povećanja kapitala kojima manje razvijene zemlje raspolažu kao i uzeti u obzir efekte tehnologija i različitih preferencija.

Na ovaj način, modifikacijom tradicionalnih teorija trgovine zemlje u razvoju se udaljavaju od njihove uloge snadbjevača sirovina i proizvoda niskog nivoa obrade. Sve više se kreću ka zemljama koje se bave proizvodnjom lakih industrijskih prerađevina (Tajvanu, Brazilu..)

Kod industrijalizacije manje razvijene zemlje moraju da budu oprezne i da početak ekonomskog razvoja baziraju na lakim industrijama a ne dominantno teškim, jer industirjalizacija ne predstavlja uvijek najbolji način za korićenje oskudnih resursa sa kojima obično raspolžu manje razvijene zemlje.

Brojni ekonomisti se slažu da uvođenje dinamičkih koristi u model tradicionalne teorije trgovine za izračunavanje komparativnih prednosti i dalje može biti jedan relevantan okvir za trgovinske tokove zemalja u razvoju koji će imati sa sobom pozitivne efekte.

Trgovina kao lokomotiva rasta:

Kada govorimo o trgovini možemo računati da trgovina zaista može biti lokomotiva rasta.

U 19 vijeku trgovina je značajno doprinijela ekonomskom razvoju zemalja jer se radilo uglavnom o trgovini između novog i starog svijeta. Zemlja koja učestvuje u razmjeni može imati niz prednosti.

Trgovina vodi ka punom korišćenju resursa u manje razvijenim zemljama, povećava se veličina tržišta, podjela rada, bolje se koriste efekti ekonomije obima.Trgovina može biti katalizator za prenos ideja, tehnologija, novih menadžerskih vještinaunapređuje tok kapitala povećava domaću tražnju, stimuliše rast domaće proizvođače, može biti značajno sredstvo u borbi protiv domaćih monopolističkih kompanija.

Zemlje u razvoju imaju mogućnost da ne učestvuju u međunarodnoj trgovini ali mali broj njih to ipak čini što govori da su pozitivni efektni itekako prisutni.

Kritičari ipak ukazuju da većina dobitaka od međunarodne trgovine ide ka razvijenim zemljama, pri čemu mali dio ide ka zemljama u razvoju.

Svakako, većina kritičara ukazuje da međunarodna trgovina daje pozitivne razvojne rezultate.

Zemlje u razvoju i nepovoljni odnosi razmjene:

Tabela:

Mjesta za nezadovoljstvo manje razvijenih zemalja ima. Da bi se to argumentovalo koriste se indikatori.

Odnosi rodne ramjene N

Indeks cijena izvoza jedne zemlje Px

Indeks cijena uvoza zemlje Pm

N=( Px/Pm) *100

Dohodovni odnosi razmjene I - mjeri kapacitet uvoza zemlje koji je zasnovan na izvozu!

I= (Px/Pm)* Qx

Qx-indeks obima izvoza zemlje

Krajem 2002 za većinu zemalja indeks izvoznih cijena je opao dok su cijene za uvoz porasle 10 %.

Izvozne cijene su se smanjile za 14 % u odnosu na manje razvijene zemlje.

Odnosi razmjene se pogoršavaju:

Zbog nepovoljnih odnosa razmjene, kada manje razvijene zemlje hoće da uvezu kapitalnu opremu np, moraju da plaćaju višom cijenom a cijenama izvoznih proizvoda koje padaju slabo mogu da pokriju te izdatke!

Ono što karakteriše savremeni ekonomski razvoj je povećanje produktivnosti. To povećanje produktivnosti različito utiče na razvijene i manje razvijene zemlje. Povećanje produktivnosti treba da utiče na smanjivanje cijena proizvoda

Međutim, poslije 2 vj. rata cijene proizvoda u razvijenim zemljama rastu, a radnici su dobro organizovani u sindikate, a pri tom predstavljaju oskudan faktor kod većine razvijenih zemalja. To dovodi do toga da povećanje produktivnosti NE utiče na pad nadnica i cijena pr već na povećanje nadnica a time i dolazi do povećanja cijena proizvoda.

Povećanje produktivnosti u manje razvijenim zemljama djeluje na obrnut način. Ono utiče na smanjenje cijena proizvoda, a cijene su važne u izvoznoj ponudi manje razvijenih zemalja, tako da one imaju dodatnu korist od povećanja produktivnosti.

Rast produktivnosti u zemljama u razvoju ne dovodi do povećanja nadnica zato što tamo postoji obilna i nezaposlena radna snaga, nema sindikata, nema organizovane aktivnosti.

Ipak tražnja za proizvodima iz visoko razvijenih zemalja nije tako velika ali raste mnogo brže nego tražnja za poljoprivrednim proizvodima i sirovinama.

Problem je što tražnja zemalja u razvoju za proizvodima iz razvijenih zemalja raste brže nego tražnja za poljoprivrednim proizvodima u razvijenim zemljama.

Druga nepovoljna stvar je ta što je često tražnja za mnogim primarnim proizvodima u visoko razvijenim zemljama manje elastična. Ljudi sa kafe, prelaze na supstitute i sl. Što utiče na veliku nestabilnost cijena ovih proizvoda a samim tim i prihoda zemalja u razvoju!

Ono što se pokušalo uraditi za manje razvijene zemlje je da se naprave različiti međ sporazumi koji bi im omogućili koliko toliko stabilne cijene i tražnju za njihovim proizvodima.

Savremena trgovinska istorija podrazumijeva nekoliko vrsta međunardonih sporazuma:

Zaštitini stokovi- otkupljuju proizvode kad je cijena ispod ugovorene minimalne cijene a onda prodaju ove proizvode kada je cijena iznad ugovorene. Primjena ovakvih sporazuma je teška i skupa. Treba novac za otkup, skladištenje...Kontrola izvoza-Kontroliše se količina izvoza svake zemlje, kako bi se stabilizovala cijena proizvoda. Ovi dogovori često ne opstanu jer tržište odradi svoje.Ugovori o kupovini- njima se definišu minimalna cijena po kojoj se zemlje uvoznice obavezuju da otkupe proizvode.

Razlozi za neuspijeh ugovora:

Ovi ugovori nisu imali nekog većeg efekta zato što postoje visoke troškovi primjene i zbog nespremnosti razvijenih zemalja da ih do kraja primijene.

Borba manje razvijenih zemalja:

Supstitucija uvoza-

Bila je popularna poslije 2 svjetskog rata. Ovakva strategija prema razvoju i trgovini podrazumijevala je protekcionizam pri čemu se NE BI uvozili dominantno industrijski proizvodi već bi se snažila domaća industrijska proizvodnja koja bi stvorila supstitute uvoznim proizvodima

Razlozi

Brz tehnološki progressStvaranje dobro plaćenih poslovaRast živodnog standardUnaprijeđuju se odnosi razmjene i stvaraju uslovi za stabilnije cijeneUblažavaju se teškoće u platnom bilansu

Otpočinanje industrijske proizvodnje u manje razvijenim zemljama dovodi do pojačane zaštite mlade industrije jer ona ne može da se suprostavi zrelim industrijama u visoko razvijenim zemljama.

Normalno ona industrija koja ima komparativne prednosti- nju treba zaštititi.

Međutim, često se javljaju sljedeći problem:

Identifikovanje mlade industrije,Određivanje visine zaštite i dužine njenog trajanja

70ih godina se smatralo da je prava dužina zaštite 25, 20 godina. U savremenim uslovima se postavlja pitanje koja je to mjera?

Pritisci interesnih grupa- odluke su često ispolitizovaneProblem dualne ekonomije

Ukoliko se promaši ili godina primjene ili visinu zaštite dobija se nekonkurentna industrija.

Sa primjenom zaštite pojedine industrije se stavljaju u privilegovan položaj a onda tržište ne daje adekvatne signale o efikasnosti alokacije resursa što je kod većine manje razvijenih zemalja uzrokovalo prisustvo kvantitativnih ograničenja.

Zaštićeni proizvođač brzo postaje monopolista na domaćem tržištu koji ubira monopolsku rentu a ne koristi te efekte u cilju boljeg ulaganja u državni razvoj.

Nedostatak industrijske politike i prisustvo interesnih grupa dovodi do toga da se ekonomske odluke donose na manje racionalan način.

Prednosti:

o Tržište industrijskih proizvoda postoji- prvenstveno u domaćem sektoru tako da zemlja ne mora da ulaže ekstra napor da se probije na tržište, kreira tržište.

o Mnogo je lakše štititi domaće tržište nego se izboriti za otvaranje razvijenih tržišta

o Daju se podsticaji inostranim firmama za ulazak u ,,carinski zid''

Nepovoljnosti:

o Domaće firme su manje efikasne jer nema konkurencijeo Ne koriste se povoljnosti većih tržišta i ekonomije obima pa proizvodnja postaje

složena I skupa što povlači sa sobom produžavanje perioda zaštite

Teorija 2:

Krajem 20 vijeka teoretičari su smatrali da je veličina zaštite vezana za veličinu zemlje.

Malim zemljama se sugeriše VRLO LIBERALNA SPOLJNOTRGOVINSKA POLITIKA

Zaštita treba da bude utoliko manja ukoliko je elastičnost inostrane ponude veća I obrnuto

Mala zemlja nema uticaja na cijenu inostrane ponude- ona je price taker

Da li će neka mala zemlja uticati neće uticati na obim međunarone razmjene i na skretanje trgovinskih tokova- ne svakako kao što bi neka veća zemlja, koja je sa svojim velikim tržištem značajan akter.

Manje razvijene zemlje su boreći se sa ,, džinovima'' sklone da koriste te sisteme zaštite.

Industrijalizacija orjentisana na izvoz:

Prednosti:

- Otvorena spoljnotrgovinska politka utiče da se prevaziđu granice domaćeg tržišta i da se koristi ekonomija obima.

- Podstiče se efikasnost u cijeloj privredi.- Nije ograničena rastom domaćeg tržišta

Nepovoljnosti:

- Teško je organizovati industriju koja će se na pravi način boriti sa konkurencijom iz razvijenih zemalja

- Razvijene zemlje imaju visok stepen efektivne zaštite za svoje industrijske proizvode.

U istoriji postoji malo primjera u kojima su zemlje uvoznom supstitucijom značajno potpomogle razvoj.

Ono što je karakteristično kod savremenih iskustava izvozne orjentacije posebno u zemljama latinske Amerike je upravo to otvaranje, kroz smanjenje carinskih i drugih ograničenja. Ova strategija je dala značajne pozitivne efekte.

Negativna iskustva kod zemalja koje su primjenjivale uvoznu supstituciju( Indija, Pakistan,Argentina I sl)

Zapostavljanje poljoprivredne proizvodnje, uvoz hranePovećan problem sa platnim bilansom, uvoz industrijske opreme Stope rasta su mnogo manje prije primjene politike.

Od zemalja koje su bile veliki poljoprivredni proizvođači, koncentracija na industrijsku proizvodnju dovela je do napuštanja poljoprivredne proizvodnje, do koncentracije radne snage u gradovima gdje proizvodnja nije mogla da apsorbuje toliku ponudu radne stange. Pa su stanovnici u gradovima bivali sve siromašniji.

Specijalizacija je zahtijevala uvoz industrijske opreme a izvoz tradicionalnih poljoprivrednih proizvoda se smanjivao. To je dovelo do velikih platno bilansnih problema

Ovo je korisna politika u početku privrednog razvoja za velike zemlje!

Sve do grafika 10, je ponavljanje priče sa prethodnog časa, ubacila je identične slajdove, i nije isla po njima nego je samo prepričala ukratko to što smo radili pa nisam ubacivala brojeve slajdova.

Supstitucija uvoza- U praksi bila veoma zastupljena poslije 2. Svjetskog rata i bila jako popularna sve do 80ih god sa početkom globalizacije.

Poslije 2 sv. rata većina malih zemalja koje su do tad bile u kolonijalnom sistemu postaju nezavisne. U prethodnom sistemu, one su uglavnom predstavljale sirovinsku bazu, i sirovine iz tih zemalja išle su u kolonijalne centre, koji sui h koristili za svoju industriju.

Poslije 2 sv. rata te kolonijalne veze se gube. Zemlje su htjele da promjene svoju,,poziciju’’samo jedne sirovisnke baze sa vrlo malo prerađivačke indsutrije i da kopiraju privrede razvijenijih zemalja.

Supstitucija uvoza podrazumijevala je primjenu mjera protekcionizma i razvoj industrijskih grana, pravljenje novih industrijskih sektora, pravljenje značajnih strukturnih promjena, miješanje resursa iz različitih privrednih grana.

Inicijalizacija novih industrijskih sektora uvijek podrazumijeva zaštitu mlade industrije koja bi u periodu zaštite trebala da postane više konkurentna i sposobna da uđe u međunarodnu trku.

Kada danas posmatramo efekte primjene ove politike, možemo reći da ona nije dala značajne ekonomske efekte i da ne postoji ni jedan pozitivan primjer manje razvijene zemlje koja je njenom primjenom uspjela da podstakne privredni rast.

Ono do čega je dovela ova politika je prije svega zapostavljanje poljoprivredne proizvodnje. One zemlje koje su tradicionalno bile izvoznici poljoprivrednih proizvoda postale su veliki uvoznici hrane.

Ovo je pratilo seljenje radne snage iz područja gdje je dominantan sektor bila poljoprivreda u područja koja su dominantno bila industrijska.

Donosioci odluka u ovim zemljama zaboravili su da su industrijske grane, iako sa visokom stopom prinosa, grane koje zahtjevaju sve manje radne snage, grane sa visokom tehnologijom. Kroz ovakvu politiku i smanjen izvoz poljoprivrednih proizvoda, smanjuju se ukupni izvozni prihodi dok su uvozni zahtjevi sve veći kao podrška industrijskom sektoru.

Manje razvijene zemlje su se uglavnom opredjeljivale za tešku industriju a ne za laku.

Sve u svemu, primjenjući ovakvu politiku, većina zemalja je imala manju stopu rastu od one prije njene primjene.

Protekcionizam daje veće efekte u većim zemljama. Protekcionizam u malim zemljama dovodi do krajnje neracionalnog korišćenja resursa.

Sa pojavom globalizacije, manje razvijenim zemljama je ponudjena zamjena politike supstitucije uvoza sa izvoznom orjentacijom i liberalizacijom ekonomskih i trgovinskih tokova.

Od 80ih godina prošlog vijeka pa sve do 2005 izvozna orijentacija je bila opšteprihvaćena, pri čemu su određene zemlje Azije i Latinske Amerike imale velike koristi od toga.Grafik 10-

Opšte prihvaćena liberalizacija u zadnjih 25 godina primjene je rezultirala pojavama sve češćih kriza! 4 krize se vide od početka 20 vijeka do sada.

Jako crvena linija pokazuje period velike depresije. Ova kriza koja je karakteristična za 20 i 30 god. prošlog vijek ( na grafiku 1930-1934) ima oblik slova W .Negativne stope su dosezale do -8% i pad koji je ostvaren u ovoj krizi je najveći.. Ima jedan veliki donji pick, pa oporavak, pa opet ekonomija kreće u recesiju, da bi onda ova kriva krenula ka pozitivnoj 0 i rastu.

Crvena linija sa plavim tačkicama (1973-1976)- Prvi naftni šokZelena isprekidana linija (1979-1983)- Drugi naftni šok

Jako plava linija, kriza (1990-1993)

Crna linija - savremena, kriza od 2008 god.

Počevši od 80-ih godina pa do danas, mi smo od (70- 73 ona kaže, a po slajdu bi trebalo da je 73-76) bili suočeni sa prvim talasom dužničke krize i ova kriza imala je pick, ako se bolje pogleda i 2 picka ali je taj pad na svjetskom nivou bio mnogo manji zato što je ta kriza na svjetskom nivou pogodila manje razvijene zemlje.

79-83 ova kriza ima samo jedan pick, oblika je V, najniža stopa rasta koju je izazvala ova kriza je -6%90ih godina , imamo samo jedan donji pick, karkteristična za Azijske zemlje koje su i male najviše efekata sa politikom izvozne supstitucije. Pošto ove zemlje nisu imale značajno učešće u svjetskoj ekonomiji, to je ovaj pad bio značajno manje I dosegao svega -3 %Od 1970 do 2012 došlo je do 3 velike krize ako uzmemo u obzir da su krize 73 i 83 ista kriza ali u 2 navrata kao prvi i drugi naftni šok.

Ako se pozabavimo crnom krivuljom to je savremena ekonomska kriza, koja liči na krizu iz 30ih godina. Ima oblik slova W.2012 godina,dovodi svjetsku privredu do novog donjeg picka.Sa procesima liberalizacije zemlje se sve češće susreću sa fluktuacijama nesigurnošću na svjetskom tržištu što dovodi do krize. Savremena kriza će uticati na trgovinsku teoriju i teoriju razvoja. Njeno razrješenje će uticati možda na formiranje nekih novih teorija ekonomskog rasta.

Pozitivan primjer Njemačke i PoljskePoljska- ova zemlja je sa tim svojim konzervatizmom uspjela da ostvari pozitivne stope rasta jer je svoj razvoj generisala na domaćoj proizvodnji.Ekonomiste danas zaokupljuje koja je to dobra strategija rasta

Slajd 12. Govori o nivou prosječne produktivnosti u visoko razvijenim zemljama.1.Velika Britanija-najproduktivnija2. SAD3.Njemačka4.Francuska

Naredni slajd pokazuje šta je u različitim vremenskim periodima činilo tu produktivnost.

Prva 3 stupca u plavoj, cigla, zelenoj boji pokazuju da je u svim zemljama tokom 80ih godina i prve polovine 90ih godina dominirala industrijska proizvodnja dok se kasnije -od 97 do 2007 godine smanjuje učešće ovih stubaca, u korist stubaca narandžaste, plave i roze boje, tj. različitih uslužnih sektora.Većina visoko razvijenih zemalja je povećala produktivnost na bazi uslužnog sektora a ne na bazi industrijske proizvodnje!

Pretpostavke su da će nova politika razvoja u budućnosti možda podrazumijevati nešto malo supstitucije i nešto malo izvozne orjentacije – tj. kombinaciju.Izvozna orjentacija će biti veoma važna i dalje ali uz jačanje proizvodnje kroz primjenu uvozne supstitucije.

Slajd 14:Pokazuje značajan pad trgovine, svjetske proizvodnje i gdp-a u 2009 godini.

Svjetski izvoz -12 %Svjetska proizvodnja -5 %

Svjetski GDP -2,5%

Slajd 15 Govori o nestabilnosti trgovinskih tokova 2009 i 2010 koji neprestano od tromjesečja do tromesječja imaju uspone I padove ali opet određenu tendenciju oporavka.Slad 16Govori o karakteristikama trgovinskih tokova 2008 – 2010 god.Imamo jak pad međunarodne trgovine. Ono što je interesantno je da je ova kriza uticala na smanjivanje tokova u oblasti međunarodne trgovine ali povećala tokove u oblasti regionalne trgovine što znači da su zemlje zamjenjivale svoje trgovinske partnere onima iz regiona koji su vjerovatno bili cjenovno konkurentni.Finansijska kriza je duvala u jedra međunarodnim integracijama.

Slajd 17Da li će svjetska trgovina poslije ove krize imati krakter trgovine između 3 bloka ili će biti više globalna? Trenutno vidimo da trgovina ide ka regionalizaciji?To nas dovodi do potrebe da analiziramo zemlje balkana I CEFTA.Sve zemlje zapadnog balkana izvoze ispod ekonomskih potencijala.

Rezultat toga je što su sve zemlje Balkanskog poluostrva suočene sa ostacima zastarjelih industrija iz perioda SFRJ. Pate od razvijanja tržišta, i nisu dovoljnom brzinom uspjele da razviju izvozne sektore.Radi se uglavnom o izvozu proizvoda niskog stepena prerade- o sirovinama (čelik, gvožđe,… , drvo,…)Trgovinska otvorenost zemalja Zapadnog Balkana oko 50 %Zemlje Zapadnog Balkana od 90ih godina su ušle u period tranzicije.Sa savremenom krizom, vrlo osjetljivi izvozni tokovi su jako pogođeni. Izvoz je značajno smanjen, tako da je jedan od ključnih problema sa kojim se sve zemlje zapadnog Balkana suočavaju veliki deficit u trgovinskom bilansu.

Slajd 20 daje strukturu izvoza zemalja zapadnog Balkana gdje se mogu vidjeti njihovi trgovinski partneri. Crni stubac predstavlja trgovinu sa EU, ,,dok kockasti, mrežasti dio’’ predstavlja trgovinu u okviru zemalja Zapadanog Balkana.

Albanija dominantno trguje sa EU dok je učešće u regionalnoj trgovini veoma malo što je rezultat tradicionalnih trgovinskih, ekonomskih veza (Italija) i velike izolovanosti Albanije.U prvom periodu krize (2010 god) za Crnu Goru stub koji označava trgovinu u okviru CEFTA 2006 je najveći, skoro približno veličini crnog pravougaonika koji predstavlja trgovinu sa EU.Crna Gora je htjela da u periodu krize postane vrlo intenzivan uvoznik proizvoda sa tržišta CEFTE, i da skupe uvozne proizvode sa tržišta EU zamjeni jeftinijim proizvodima iz regiona. To se dobro vidi u prehrambenim radnjama.Kada govorimo o BIH I Srbiji, primat ima trgovina sa EU, dok Hrvatska, poslije Albanije ima najmanje učešće trgovine u okviru CEFTA, što je logično jer se intenzivira saradnja sa EU.

Slajd 21

CEFTA 2006- Centralno evropski sporazum o slobodnoj trgovini potpisan od strane :Čehoslovačke, Mađarske i Poljske1993- CEFTA stupila na snagu!1996- Slovenija postala član1997- Rumunija postala član1999- Bugarska postala član2003- Hrvatska postala član

Slajd 22

2006 godine u Bukureštu, sporazum potpisale:Albanija, BiH, Hrvatska,Crna Gora, Srbija, Bugarska, Makedonija, Moldavija i Kosovo

EU je ponudila obrazac značajnije trgovinske integracije prvenstveno da bi se unaprijedila ekonomska saradnja kroz trgovinu, da bi između zemalja približne

veličine jačala konkurencija, da bi podjela koristi bila jednaka. Time bi se podstaklo i stvaranje regionalnih velikih kompanija koje bi bile spremnije da se uključe na jedinstveno tržište prije nego pojedinačni nacionalni proizvođači.

CEFTA 2006 potpisana u Bukureštu, bila je namijenjena zemljama Zapadanog Balkana kao sljedećoj grupi zemalja koje ulaze u EU. Logika ove CEFTE bila je vrlo slična onoj CEFTI iz 90ih godina- da se zemljama zapadnog balkana ponudi obrazac regionalne trgovinske saradnje koji će u regionu Zapadnog Balkana biti instrument pomirenja, revitalizacije odnosa, integracije samog regiona radi što brže integracije u EU.

Ono što je bila evropska poruka zemljama Zapadnog Balkana:Slajd 23-pročitala ovo sa slajdaOd potpisivanja sporazuma 2006 godine bilo je potrebno jako puno vremena da zemlje počnu da implementiraju ovaj sporazum. Slajd 24.-pročitala ovo sa slajda

Slajd 25

Sve do 2003 godine trgovinski tokovi bili su slabi.Od 2006 se vidi eksponencijalni rast.Sa potpisivanjem CEFTA sporazuma došlo je do povećanja trgovine između zemalja regiona, ali učešće ove trgovine u ukupnoj trgovini je malo.CEFTA 2006 ima jako puno problema u primjeni. Zemlje pokušavaju da izbjegnu zamku slobodnog tržišta jer ono izbacuje iz igre manje konkurentne kompanije i proizvode.Slajd 26Obim trgovine zemalja CEFTA 2006 se značajno smanjio 2009. godine.Zemlje regiona je različito pogodilo smanjenje izvoznih tokova.

Hrvatska smanjila izvoz za 10 % Albanija i Kosovo za gotovo 50 %

Pad izvoza je bio isti i kada se radi o tržištu EU i o tržištu CEFTA zemalja, što ukazuje na nizak nivo integrisanosti zemalja u okviru regionalne integracije CEFTA, i postojanja snažnih trgovinskih veza sa EU.

Predavanje 9

Slajd 2.Carine su jedan od najvažnijih instrumenata spoljnotrgovinske politike. Jako su dugo u upotrebi. Carine su dažbina ili taksa koja se uvodi pri prelasku iz jednog trgovinsko - carinskog područja u drugo radi zaštite domaće proizvodnje od inostrane konkurencije.Carine se primijenjuju na carinsko područje. Ono može ali i ne mora da se poklapa sa teritorijalnim granicama zemlje. U okviru države mogu postojati 1 ili više carinskih područja. Sa stanovišta Svjetske trgovinske organizacije bitno je trgovinsko područje. Dok je bila u zajednici sa Srbijom Cg je bila nezavisno carinsko područje.

Slajd 3Najvažniji efekti carina:

Carine se na neki način dominantno odnose na ograničenje slobodnih tokova međunaronde trgovineUtiču na obim i strukturu trgovine zemlje sa inostranstvomUtiču na stepen zaštite domaće privredeUtiču na rast i razvoj domaće privrede, posebno kroz uticaj na odnose cijenaSlajd 4

Najvažnije funkcije carina:

Obezbjeđenje fiskalnih prihoda državi. U savremenim uslovima glavni fiskalni prihod je PDV tako da su carine dobile ulogu

zaštite domaće privredne aktivnosti, najčešće industrijske proizvodnje od strane konkurencije.

Koju funkciju carine imaju za zemlju zavisi od stepena njenog razvoja.Savremena funkcija carina je da štiti sektore i industrije od međunarodne konkurencijeSlajd 5Podjela carina se može izvršiti prema:

pravcu kretanja robe cilju uvođenja carina tehnici carinjenja načinu donošenja propisa o carinama visini carinskog opterećenja

Slajd6:

Prema pravcu kretanja robe,carine se dijele na

- Uvozne- Izvozne - Tranzitne

Danas se najčešće koriste uvozne carine.

Izvozne carine su dosta česte. Primijenjuju se kod izvoza rijetkih roba- prirodnih resursa. Recimo kod izvoza Brazilske kafe. Njihov cilj je da se postignu bolje cijene i stabilni prihodi.

Tranzitne carine- nisu opšteprihvaćen vid carine. Uglavnom ih korisne zemlje koje se geografski nalaze na nekim važnim čvorištima. To su carine koje primjenjuje specifičan i mali broj zemalja.

Slajd 7

Prema cilju uvođenja carina:

1. Finansijske (fiskalne carine) uvode se da bi se njihovom primjenom prikupila novčana sredstva za podmirivanje državnih rashoda

2. Ekonomske ili zaštitne carine- Suština uvođenja ovih carina je zaštita mlade industrije, domaćih proizvođača i privrede u cjelini.

Mogu biti:

- Vojno- strateške- štite određene resurse, određene robe koje su od izuzetnog vojnog i strateškog značaja

- Odgojne – Koriste se da bi se zadržala proizvodnja u datom sektoru- industriji pa se na taj način utiče na zaposlenost radne snage i na socijalni ambijent zemlje

- Valutno-zaštitne - Kad hoćemo da zaštitimo valutu od prekomjernog uvoza robe

- Prohibitivna - Toliko je velika da onemogućava bilo kakav uvoz ukoliko postoje kritični uslovi vezani za datu robu.

Slajd 8:

To su carine prema cilju:

1.Antidampinške- Žele se zaštitii domaći proizvođači i privreda od poplave jeftinije uvozne robe. Cilj je da strana roba poskuplja.

2. Prohibitivne- do te mjere štite sektor da se potpuno eliminiše uvoz

3.Kompenzatorne carine- Koriste se radi eliminisanja nekih štetnih efekata koje inostrana konkurencija koristi. Obično ako se sumnja da inostrana konkurencija koristi subvencije.

Slajd 9:

Prema tehnikama carinjenja:

1. Ad valorem: carina koja se iskazuje kao fiksan procenat od fakturne vrijednosti uvezene robe. Uvezena roba na granici povećava cijenu za carinsku stopu. Najviše se koriste u Uniji. Lako ih je administrirati. Bolje prenose fluktuacije cijena i trendova ka domaćem tržištu jer samo procentualno povećanje cijene utiče da se impulsi prenesu na domaće tržište. Druga problematična stvar je da se ponekad fakturna vrijednost iskazuje niže, da bi manja bila carinska stopa.

2. Specifična carina- Iskazuje se kao fiksan iznos po jedinici uvezenog proizvoda (po kg, metru...) Npr. 100 pari cipela je toliko carina. Ova carina znači da bez obzira na kretanja na svjetskom tržištu uvijek naplaćujemo istu carinu čime onemogućavamo da se impulsi sa međunarondog tržišta prenose, kako bi se unaprijedila domaća konkurentnost.

3. Kombinovana- kombinacija prve 2. Za određene robe se koristi jedna vrsta carina, za druge robe druga vrsta pri čemu se koriste prednosi i jednih i drugih.

Slajd 10.

Prema načinu donošenja propisa o carinama:

1.Autonomne- Njih država ustanovljava nezavisno od trgovinskih partnera. U skladu sa svojim potrebama ih može ukidati, mijenjati, dopunjavati. Država ima autonomiju. Danas za izuzetno mali broj roba možemo primijeniti ove carine.

2.Ugovorne- Visina carina između zemalja se definiše ugovorima shodno interesima zemalja. Npr. Mi smo carine definisali u oviru CEFTA-e 2006.

Slajd 11

Prema visini carinskog opterećenja:

1) Jedinstvene carine- Rijetke u praksi, jedna carina za sve proizvode2) Diferencirane carine- pri carinjenju se primjenjuju stope više od uobičajenih.

Razlozi su ekonomsko-političke prirode. Imamo različite carine, neke su veće, neke su manje.

3) Preferencijalne carine- Niže su od onih koje su se u normalnim uslovima korištene. Primjenjuju se za specifične robe, specijalne partnere kako bi se stimulisala trgovina.

Slajd 12.

Poslije 2. svjetskog rata pa do danas najviše pažnje u međunarodnoj razmjeni zauzimaju carine koje se neprestalno smanjuju u okviru različitih institucionalnih obrazaca. Carine su prvenstveno smanjene u razvijenim zemljama i predstavljaju jednoscifren iznos. Metali kojima se trguje imaju nisku carinsku stopu, nešto viša je za tekstil i kožu. Te prosječne carinske stope su svedene na otprilike 5 % kod razvijenih zemalja što govori o značajanoj liberalizaciji i uklanjanju brojnih barijera i protekcionizma.Ipak, Carine se još uvijek primjenjuju jer zemlje i dalje hoće da pomognu mladim sektorima i industrijama .

Slajd 13Postoje različiti argumenti za primjenu carina:

1.Zaštita zaposlenosti i životnog standard2. Zaštita mlade industrije3. Damping i antidampinške mjere4. Diversifikacija privrede i ekonomska stabilnost5. Izjednačavanje uslova privređivanja6. Neekonomski efekti

Zaštite životnog standarda, zaštite mlade industrije, damping i antidampinških mjera, diversifikacije privrede, ekonomske stabilnosti.. itd-sladjeManje razvijene zmlje pokušavaju da carinama stvore bolje uslove za razvoj domaće privrde..

Slajd 14 pokazuje nivo carina u 2004. godini u zemljama u razvoju.

Primjećuje se da je većina carinskih stopa kod manje razvijenih zemalja dvocifrena. Tekstil je jako zaštićen, koža, u nekim i metal. Carine u ZUR značajno veće nego kod visoko razvijenih zemalja.

Slajd 15. Bitno je analizirati mikroekonomske efekte carina na zemlju koja ih uvodi i porediti te efekte i razlike kada se radi o manjoj i većoj zemlji.

Kada govorimo o mikroekonomskom efektu carina, moramo govoriti prije svega o efektu na potrošnju.Drugi efekat je zaštitni efekat koji mjeri do kog stepena se ohrabruje domaća proizvodnja.Fiskalni efekat- Odnosi se na to koliki će prihod država ostvariti uvođjenjem carinaRedistributivni efekat- Iznos dohodka koji carina preraspoređuje od potrošača prema domaćim firmama.Slajd 16.

Grafičko objašnjenje efektata carina u slučaju male zemlje:Na horizontalnoj osi imamo količinu proizvoda koji se proizvode ili uvoze, odnosno trošeY osa- nivo cijenaLinije D i S su krive tražnje i ponude za datu zemlju koja uvodi carine.U uslovima slobodne trgovine na svjetskom tržištu formira se cijena Pw. To je najniža svjetska cijena i ona na neki način predstavalja troškove proizvodnje najkonkurentnijeg svjetskog proizvođača. Po ovoj cijeni potrošači u zemlji voljni su da troše količinu Q4 jer je to količina koja nastaje presjekom krive tražnje i crvene linije koja predstavlja cijenuMeđutim, proizvodne mogućnosti po ovako niskoj cijeni su značajno manje u zemlji 1 i pri ovoj cijeni ona je u mogućnosti da proizvodi svega količinu Q1. Razlika između Q4 i Q1 dopunjuje se uvozom koji je dosta veliki.

Slajd 17Na slajdu 17 prikazana je situacija na istom grafiku kada data zemlja uvodi carine u iznosu od 100% tako da dobijamo novu cijenu sa uključenom carinom- to je isprekidana linija koja govori da se nivo cijena povećao duplo i zato imamo PWt. Pošto su krive ponude i tražnje iste sa značajno povećanom cijenom potrošači odustaju od potrošnje, i spremni su da troše Q3. Po ovoj značajno povećanoj cijeni domaća proizvodnja se povećava sa nivoa Q1 na nivo Q2 što znači da je zaštitini efekat carine pozitivan. U ovom slučaju samo dio od Q2 do Q3 se uvozi. Dakle sa uvođenjem carine smanjio se obim potrošnje, skoro da se prepolovio obim uvoza i povećala se domaća proizvodnja.Slajd 18Slajd govori o raspodjeli ovih efekata ( prikazani poljima koja su označena slovima latinice) Površina A predstavlja proizvođački višak. Domaća proizvodnja koja je prije uvođenja carina iznosila Q1 sada raste za površinu A.Površina C u obliku kvadrata predstavlja prihode države jer količina od Q2 do Q3 predstavlja uvoznu robu, na koju se plaća carina i po osnovu nje pare idu u državnu kasu.Na grafiku postoje i 2 trouglaste površine. Prva od njih- B predstavlja zaštitni proizvođački efekat- trošak zaštite. Trougao B se odnosi na dodatne resurse koji bi se u slučajevima slobodne trgovine mogli koristiti u proizvodnji nekog drugog proizvoda- na efikasniji način ali sada zbog primjene carina i povoljnije cijene bivaju preusmjereni od proizvoda X npr ka proizvodu Y. Dakle, u uslovima slobodne trgovine ti resursi bi se na bolji način koristili.Trougao D je efekat na potrošnju odnosno, gubitak blagostanja usljed uvođenja carina. To je razlika između količine proizvoda koju potrošači žele da troše i realno moguće količine

Zbir površina A,B, C, D predstavlja potrošački višak koji se ostvaruje od carina.Uvođenje carina je svrsishodno ako cjelokupni dobitak od njih prevazilazi troškove uvođenja carina. Uvođenjem carina potrošači gube, jer troše manje po većim cijenama, država dobija i proizvođači dobijaju kroz povećanu proizvodnju. Zbir pozitivnih efekata od uvođenja carina treba da nadmaše negativne efekteTrošak zaštite i gubitak blagostanja mjere uspješnost carina u manje razvijenim zemljama.

Slajd 19:

Carina vrši preraspodjelu dohodka od domaćih potrošača ka domaćim proizvođačima i od faktora koji je u zemlji relativno obilan ka faktoru koji je u zemlji relativno rijedak.Potrošači su na gubitku a proizvođači i država na dobitku.Uvođenje carina je opravdano ako je dobitak proizvođača i države veći od potrošačkog gubitka.

Veoma je važno da se taj dominantni pozitivan efekat carina koji je skoncentrisan u proizvođačkom višku mudro troši! Domaći proizvođač dobija ekstra povoljne uslove tako da je u mogućnosti da po znatno većim cijenama prodaje proizvode na domaćem tržištu. Ukoliko se njegovi prihodi mudro troše za povećavanje konkurentnosti i istraživanje i razvoj onda je uvođenje carina svrsishodno.Često se dešava kod manje razvijenih zemljama da lobiji dobiju carinsku zaštitu i onda stimulišu neracionalna trošenja pri čemu to pokrivaju prihodom od carinske zaštite.

Slajd 20: Uticaj carina kod velikih zemalja Velike zemlje imaju veliko procentualno učešće u svjetskoj trgovini što može značajno uticati na trgovinske tokove! Uvođenjem carine velika zemlja značajno utiče na svjetsku tražnju za proizvodom i može uticati na pad cijene proizvoda.Ukoliko su cijene izvoza nepromijenjene, odnosi razmjene te zemlje se poravljaju.

Na slajdu 21 su prikazana 2 grafikaZemlja A je velika zemlja i to se vidi prema nagibu krivih ponude i tražnje. Zemlja B je zemlja partner, koja je nešto manja i ona je izvoznica proizvoda u veliku zemlju. U uslovima slobodne trgovine formira se cijena Pft koja je značajno ispod ravnotežne cijene zemlje A a viša od ravnotežne cijene zemlje B.

Po ovj cijeni zemlja A je sposobna da proizvede Q1 ali je tražnja za ovim proizvodom Q2. Zbog toga ona uvozi razliku između Q1 i Q2.

Zemlja B može proizvesti Q2’ali je domaća tražnja svega Q1’. Razlika od Q2’ do Q1’ je izvoz što je jednako uvozu u zemlju A jer joj je zemlja B dominantan trgovinski partner.

Ako zemlja A uvede carine to će dovesti do rasta cijene na P’’.

a- Proizvođački dobitak u zemlji A

Veličina od Q3 do Q4, potrošači troše manje!

Kod zemlje B, postoji problem jer može da izvozi od Q’ do Q’’ ali zemlja A uvozi samo Q3-Q4 što smanjuje za 50% izvoznu mogućnost zemlju B. S’obzirom da je zemlja B dovedena u

tešku poziciju, dolazi do pada cijene na nivo P3- što je ispod onog nivoa cijena koji se formirao na slobodnom tržištu.

Takav pad cijena veliku zemlju dovodi do extra efekta, koji se ogleda u površini e. a+b+c+d - potrošački višak.

b, d - mjere gubitka

c+e -Dobitak države

Slajd23

Velika zemlja kod postavljanja visine carinske zaštite kalkuliše, i pokušava da postavi carinu na onaj nivo tako da bi maksimizirala koristi od odnosa razmjene i minimizirala negativne efekte od smanjenja trgovine.

Ona hoće da postavi carinu na onaj nivo na kojem će:

E (kao ekstraprihod) – ( b+d) gubitak > 0.

Velika zemlja postavljanjem ovakve carine značajno utiče na obim trgovine i negativno utiče na svog partnera koji se suočava sa padom realizacije i cijena. Obično ovakva politika izaziva reakciju partnera da i on ovede zaštitnu kontra mjeru pa nastaje trgovinski rat.

Slajd 24

Paukova mreža govori o trgovinskoj praksi koja je bila karakterisitična za veliku depresiju 28 i 29 kada je reakcija SAD-a na smanjenje obima ekonomskih aktivnosti bila širokog opsega i podrazumijevala je uvođenje carina na 12 000 uvoznih proizvoda. Na ovakvu politiku SAD-a, reagovali su spoljnotrgovinski partneri koji su uveli kontra mjere. To je dovodilo do smanjenja obima trgovine. Za uzastopnih 5 godina došlo je do trostrukog smanjenja obima svjetske trgovine! Dakle, trgovinski rat i protekcionizam nije nešto što je pozitivna praksa.

Trenutno se naglašava da se u uslovima savremene krize ne smije odgovarati protekcionizmom jer bi to usporilo još više oporavak zemalja.

Urugvajska runda pregovora- rezultirala nastankom Svjetske trgovinske organizacije.

Slajd 25:

U tabeli vidimo da su carinske stope u razvijenim zemljama niske, ali da te stope jako osciliraju. Australija 1% na životinje, na tekstil 10%.

To nas dovodi do zaključka da je uvoz sirovina kod visoko razvijenih zemalja karakterisan niskim carinskim stopama dok je uvoz proizvoda višeg stepena obrade karakterisan nešto većim carinskim stopama.

Kod manje razvijenih zemalja stope su velike i nema tako velikih razlika između stopa za proizvode niskog i visokog stepna obrade!

Efektivna zaštita- Na slajdovima 27 i 28

Kada govorimo o nominalnoj carinskoj stopi, ona može biti varljiva i ne daje nam uvid o stepenu stvarne zaštite tržišta zemalja.

Zbog toga se uzima u obzir efektivna carinska zaštita koja stavlja u odnos nominalni stepen zaštite finalnih proizvoda i inputa koji ulaze u taj proizvod ( sa domaćim sadržajem- dodatom vrijednošću proizvoda- slajd).

Primjer:

50 % carina na uvoz obuće, ali postoji bescarinski uvoz glavnog inputa- kože. Troškovi kože iznose 50% troškova. Cijena cipela 60$ , troškovi 30$, dodata vrijednost 30$.

Formula za izračunavanje efektivne carinske zaštite:

Teff= Tj- TiIij / 1-Iij

Nominalna carinska stopa za gotovi proizvod se umanjuje za inos nominalne carinske stope inputa i sve to podijeljeno sa učešćem inputa u ukupnoj vrijednosti proizvoda.

Teff=(0,5-0) / (1-0,5)= 1= 100

Ukoliko su inputi na istom nivou carina kao gotovi proizvodi efektivna i nominalna carinska zaštita su jednake!

Ako su inputi duplo manje zaštićeni u odnosu na finalne proizvode efektivna zaštita je duplo veća.

Dakle, kada se uvode više carine na gotove proizvode nego na sirovine dobija se efektivna zaštita viša od nominalne.

Tu manje razvijene zemlje nalaze argument za visoko razvijene zemlje.

Slajd 28

Postokijska runda pregovora:

Kod većine zemalja carinske stope za sirovine su oko 0

Za finalne porizvode od 5,7 do 8,3.

Slajd 30

CG- od juna 2000 god preuzela sopstvenu carinsku jurisdikciju-samostalno odredila carine I to na 6 nivoa:

0%, 1%, 3%, 5%, 10%, 15 %

Prosječna pondersiana carinska stopa je bila 2,15 što govori o maloj zaštiti. Veliki broj proizvoda je bio pod nultom carinskom zaštitom.

Samo se za mali broj proizvoda primjenjivala stopa od 15 %. To su uglavnom bile luksuzne robe, alcohol I neki poljoprivredni proizvodi

Slajd 31

U okruženju, sve zemlje su nakon 2000 značajno snizile carine!To je pozicioniralo Crnu Goru negdje u zlatnoj sredini.

Albanija 6,8%

B i H 5,7%

Bugarska 7,9%

Hrvatska 4,3%

Makedonija 12.3%

Rumunija 14,5%

S i CG/ Crna Gora 8,2% / 3% (2000 god) / 6,8 % 2003

Deseto predavanje

Kvote i ostale necarniske barijere

U jednom dugom periodu trgovinske i ekonomske istorije koristile su se kvote kao jedna od mjera ograničenja i upravo su uvozne i izvozne kvote bile veoma važan instrument spoljnotrgovinske politike u doba merkantilista.

Posle Drugog svjetskog rata došlo je do značajne neliberalizacije u ekonomskim i trgovinskim tokovima koje su dovele do toga da carine postanu jedan od najčešće primjenjivanih instrumenata zaštite. Medjutim kvote koje su toliko dugo bile u primjeni zaslužuju svoje objašnjenje i klasifikaciju, kao i objašnjenje razloga zbog kojih se kvote ne primjenjuju kao savremeni sistem zaštite i u kojim, danas već ekstremnim slučajevima kvote se ipak mogu primjenjivati. Osim kvota tu su i necarinske barijere koje su osnova savremenog protekcionizma u ekonomskim i trgovinskim tokovima.

Kvote su instrument zaštitne politike koje djeluju isključivo preko količine. To znači da kvota u toku jednog vremenskog perioda (obično godinu dana) ograničava uvoz i izvoz date robe. Kvota je jedna administrativna mjera koja je izuzetno restriktivna i izuzetno selektivna. Dakle kvotom se ograničava uvoz ili izvoz nekog proizvoda za dati period vremena. Medjutim, važno je napomenuti da se kvotama najčešće ograničava uvoz pa se tako najčešće i govori o uvoznim kvotama pri čemu, naravno, postoje i izvozne kvote ali one su manje u primjeni zato što uglavnom sve zemlje teže ka većem izvozu i ne ograničavaju svoj izvoz izuzev ako se radi o nekim vrlo specifičnim robama, specifičnim ili rijetkim rudama pa onda zemlja želi da ima kontrolu nad tim resursima ali to je u primjeni kod jednog malog broja zemalja i jednog malog broja proizvoda.

Veoma je važno objasniti razliku izmedju carina i kvota. Kvote ograničavaju uvoz datog proizvoda na odredjeni period koji je obično godinu dana i obično to ograničavanje uvoza podrazumijeva stvaranje obima potrošnje datog proizvoda na nekom nivou mnogo manjem

od ravnotežnog zato što taj ravnotežni nivo obično pretpostavlja neke probleme prvenstveno u trgovinskom bilansu. Dakle, putem kvota vlada administrativnim mjerama ograničava obim uvoza odredjenog proizvoda što znači da se ovdje tražnja drži pod odredjenom kontrolom. Pošto je ponuda proizvoda ograničena, definisana domaćom proizvodnjom i uvoznom kvotom, a tražnja je mnogo veća( jer da nije toga ne bi došlo do uvodjena uvoznih kvota), to znači da odnos ponude i tražnje na domaćem tržištu uticaće na krajnje povećanje cijena proizvoda.

Kada imamo carinu kao mjeru koja ima zaštitni efekat ona utiče tako što će povećati cijenu proizvoda što radi na direktan način jer carina predstavlja mjeru procenta koji se obračunava na fakturnu vrijednost proizvoda i onda povećavajući cijenu utiče na smanjivanje tražnje i na taj način na ograničavanje uvoza datog proizvoda. Kod primjene carina to ograničenje uvoza ne mora da bude direktno i apsolutno dok kada govorimo o efektima kvota situacija je drugačija. Recimo ukoliko govorimo o uvozu 100 tona šećera, kada se uveze stota tona šećera onemogućen je dalji uvoz šećera i na taj način se zaista efikasno utiče na ponudu datog proizvoda na datom tržištu odnosno vrlo se efikasno djeluje na smanjenje uvoza date zemlje. Kod carina to nije slučaj. Dok kvota prvenstveno utiče na količinu proizvoda koja će se javiti na odredjenom tržištu, carine utiču na direktno povećanje cijena. Kod kvota će veća tražnja u odnosu na ponudu indirektno uticati na povećanje cijena. Carine ipak ne mogu apsolutno ograničiti uvoz proizvoda ukoliko postoji odredjena specifična tražnja za svaku cijenu datog proizvoda. Dakle carine nisu apsolutna mjera koja definiše količinu robe i ograničava uvoz dok kvote to jesu.

Kada govorimo o kvantitativnim ograničenjima tj. instrumentima spoljne politike koji utiču na obim uvoza i izvoza onda možemo napraviti vrlo interesantnu podjelu i to je podjela na potpuna i djelimična ograničenja.

Potpuna ograničenja su zabrana uvoza i izvoza i to su zaista najrestriktivnije mjere, dok su sa druge strane djelimična ograničenja manje restriktivna od zabrana ali jako restriktivna u odnosu na carine i tu spadaju kvote ili kontigenti i uvozno-izvozne dozvole.

Zabrana uvoza i izvoza su instrumenti politike koji u potpunosti ofraničavaju uvoz i izvoz i primjenjuju se u nekim vrlo,vrlo specifičnim slučajevima. To su slučajevi kada je potrebno

zaštititi neki veoma specifičan proizvod u cilju, recimo, neke nestašice bitnih proizvoda ili radi zaštite neobnovljivog prirodnog bogatstva. To su neki ekstremni slučajevi u kojima mogu da se koriste dozvole ili zabrane. U savremenim uslovima oni se primjenjuju veoma, veoma rijetko izuzev u slučajevima nekih velikih kriza, ratova, sankcija itd.

Djelimična ograničenja – kvote i kontigenti bili su veoma primenljivi sve do Drugog svjetskog rata. To je bilo osnovno sredstvo spoljnotrgovinske politike merkantilista u vrlo turbulentnim godinama 20.og vijeka posebno na početku veliki broj zemalje posebno Evropskog kontinenta je koristio kvote. Druga djelimična mjera ,uvozno izvozne dozvole, takodje se koristi u nekim vrlo specifičnim uslovima kada postoji interes da se zaštiti neko specijalno prirodno bogatstvo kojim raspolaže odredjena zemlja.

Ovaj slajd govori o efektima kvota i kontigenata i o tome da su oni izuzetno primenljivi u slučajevima nekih kriznih dešavanja kao što je bila velika svetska kriza. Ono što možemo reći je da postoji velika prednost kvota kao instrumenta spoljnotrgovinske politike. Iako je vrlo restriktivna, administrativna i ne dozvoljava spoljnu trgovinu ova mjera je na neki način vrlo efikasna zato što jako brzo djeluje na količinu uvezenih i izvezenih proizvoda i vrlo brzo popravlja platni bilans date zemlje i na neki način povećava zaposlenost.

Ono zbog čega su na neki način kvote i danas prisutne i zbog čega zaslušuju da ih analiziramo je to da većina manje razvijenih zemalja ima velike probleme sa uravnoteženim platnim bilansom i kada ta neravnoteža dobije neke velike i značajne razmjere onda medjunarodna zajednica preporučuje i prihvata primjenu kvota kao jednog brzog i efikasnog instrumenta koji će u relativno kratkom periodu dovesti do uravnoteženja platnog bilansa, stabilizacije uvoznih i izvoznih tokova i kroz to djelovanje na neki način povećati domaću proizvodnju i povećati zaposlenost.

Na ovom slajdu data je mikroekonomija kvota. Ovdje imamo zemlju koja je predstavljena krivom ponude – krivom S i krivom tražnje – krivom D. Ovdje je crvenom horizontalnom linijom predstavljena svjetska cijena koja se formira na slobodnom medjunarodnom tržištu. Po ovoj cijeni stanovništvo u zemlji spremno je da troši značajno ovaj proizvod – od Q1 do Q4 ali po ovoj cijeni domaća proizvodnja je ograničena samo na veličinu Q1 tako da se veliki dio od Q1 do Q4 uvozi. Znači kod ovog koncepta kada je zemlje otvorena i kada imamo cijenu koja se formira na slobodnom tržištu kroz slobodnu trgovinu imamo model koji jako stimuliše potrošnju ali je vrlo restriktivan za domaću proizvodnju što dovodi do odredjenih problema u zemlji – prije svega do prevelikog uvoza. To zahtjeva odredjene korektivne mjere koje su usmjerene na to da se prije svega na neki način smanji uvoz i da se eventualno poveća proizvodnja za izvoz.

Ukoliko zemlja odluči da uvede kvote kao mjere zaštite one će smanjiti uvoz za odredjenu mjeru što objašnjava naredni slajd.

Na grafiku imamo prikazanu horizontalnu krivu Pwk koja se nalazi na nešto većem nivou u odnosu na cijenu Pw. Ova kriva predstavlja uvodjenje kvote koja prema ovom grafiu odgovara veličini izmedju Q2 i Q3. Ova smanjena ponuda na domaćem tržištu rezultiraće

povećanjem cijena na ovom tržištu koje će imati isti efekat kao i uvodjenje carina tako da pri ovom uvodjenju kvota i ovoj cijeni koja je nastala njihovim uvodjenjem dolazi do smanjenja uvoza koji je sada na nivou Q3, domaća proizvodnja se povećava na nivo Q2 a odnos izmedju Q2 i Q3 predstavlja uvoz po novoj cijeni koja se formira – Pwk.

Postavlja se pitanje kakvi su efekti uvodjenja kvota?

Ono što je evidentno je da je sa uvodjenjem kvota došlo do povećanja domaće proizvodnje sa Q1 na Q2 što je značajno jer proizvodjački višak raste za površinu koju formiraju tačke A i B kao i tačka u kojoj nova cijena presjeca krivu ponudu S (trougao B). Trougao D je efekat na potrošnju. To je mjera gubitka u potrošnji – odnos izmedju one količine roba koju potrošači žele da potroše i one količine roba koju su oni u mogućnosti da troše po drugoj povećanoj cijeni. Q2 i Q3 je uvoz a površina C je jedina razlika u interpretaciji mikroekonomije carina i mikroekonomije kvota. Kada se radilo o carinama površina C je predstavljala prihod države zato što se na uvoz roba plaćala carina odnosno procentualni iznos od vrijednosti roba koji se slivao u budžet i posle je država rasporedjivala taj iznos prihoda kroz obrazovanje, infrastrukturu, zdravstvo itd. U slučaju kvota pak, površina C više ne ide samo kao prihod državi već kod analize mikroekonomije kvota površina C može biti prihod državi ili prihod domaćih ili prihod inostranih firmi.

Ovaj slajd (slajd iznad) obajašnjava raspodjelu efekata tj. kako se rasporedjuju efekti površine C.

Ukoliko država raspiše tender za javnu licitaciju za kompanije koje se mogu prijaviti na licitaciju i otkupiti ponudjenu kvotu, tj. ukoliko država raspiše licitaciju pri čemu domaće i inostrane kompanije mogu da se prijave da otkupe i da one budu ekskluzivni uvoznici date robe koja je predmet kvota a za dobijenu licencu plaćaju državi tada ova površina C ide u državnu kasu. Medjutim ukoliko država bez plaćanja naknada za datu licencu dodijeli tu licencu nekoj domaćoj firmi tada će država jednostavno subvencionirati nekoliko domaćih firmi ili nekoliko srećnika na račun svih gradjana. Ukoliko na licitaciji pobijedi medjunarodna kompanija tada država ustvari subvencionira stranu kompaniju, odnosno oporezuje svoje gradjane koji kroz kvotu definitivno troše manje proizvoda u značajno većoj sumi(svojini) i naj način preliva dio domaćeg autputa ka inostranim kompanijama. Tako da upravo ova problematika ko dobija površinu C čini kvote jako inferiornijim u odnosu na carinu. Ono što bi bilo opravdano je da država raspiše licitaciju i zahtijeva od kompanija da plate za dobijenu kvotu, odnosno da plate za tu privilegiju da prodaju na domaćem tržištu po jako visokim cijenama, skoro duplo većim nego što su cijene na svjetskom tržištu i tada uvodjenje kvote na neki način ima smisla. Medjutim, ukoliko država to ne uradi nego kvota pripadne grupi domaćih kompanija ili što je još gore inostranim kompanijama onda jednostavno sve ono što je opteretilo gradjane ide kao profit ili domaćim ili inostranim kompanijama i to čini veoma veliki argument zašto se kvote ne koriste u savremenim medjunarodnim ekonomskim odnosima.

Efekti carina i kvota se značajno razlikuju a posebno u dugom roku. Kvote posšto predstavljaju jedno administrativno i restriktivno ograničenje količine uvoza datog proizvoda to jednostavno dovodi do jednog neprimjerenog povećanja domaćih cijena jer nemaju nikakvoh straha od konkurencije i primjenu kvota zaista najviše plaćaju potrošači. Carine na neki način štite i ograničavaju uvoz domaćih proizvoda ali kod carina imamo povećanje cijena samo za jedan odredjeni propisani iznos tako da gradjani ne mogu očekivati neko nevjerovatno povećanje cijena dok kod kvota uvoznik može bez nekih ograničenja definisati cijenu uvoznog proizvoda.

(preporuka – obratiti pažnju na boksove koji su dati u knjizi Dominika Salvatorea u poglavlju 9. koja veoma lijepo objašnjava restriktivnu mjeru kod uvoznih kvota šećera koje su primjenjivale u jednom vremenskom periodu SAD )

Primjena zaštite ima svoju cijenu. Cijena je ta što potrošači troše po mnogo većim cijenama nego što bi to radili u slučaju slobodne trgovine. Svako uvodjenje zaštite ima odredjeni cilj a taj cilj je ili da se sačuvaju radna mjesta, da se poveća zaposlenost, da se unaprijedi platni bilans tako da treba izmjeriti koliko su u suštini trškovi zaštite po sačuvanom radnom mjestu za privredu kao cjelinu veći od plata radnika čija su radna mjesta sačuvana. Mnogi primjeri su pokazali da su troškovi zaštite veći kada se mjere onim što potrošač plaća kao konzument datog proizvoda koji je predmet zaštite.

Ovaj slajd govori o makroekonmskim efektima zaštite. Efekti zaštite na povećanje zaposlenosti i na saldo platnog bilansa umnogome zavise od unutrašnjih odnosa u zemlji. Znači, ukolio postoji nezaposlenost postoje značajni efekti na povećanje zaposlenosti posebno ako je kriva agregatne tražnje horizontalna linija što znači da je jako neelastična i onda efekti mogu biti značajni. Ukoliko je privreda koja uvodi zaštitu blizu nivoa pune zaposlenosti onda će takva mjera dovesti do inflacije i onda i do rasta cijena.

Na ovom slajdu uvodi se pojam necarinskih barijera i novog protekcionizma. Naime neprestana težnja ka liberalizaciji medjunarodnih trgovinskih tokova uticala je na pojavu tzv. novog protekcionizma i na pojavu necarinskih barijera koje su nekako zagospodarile medjunarodnom trgovinskom praksom poslednjih nekoliko decenija.

Necarinske barijere su u suštini sve one mjere i svi oni postupci koje jedna ili više država primjenjuju a koji narušavaju slobodnu svjetsku trgovinu, bilo da je ograničavaju ili neprirodno stimulišu. Ove mjere štite domaću privredu od inostrane konkurencije a primarna namjera im nije punjenje budžetskih prihoda. Dakle necarinske barijere nemaju direktnog finansijskog efekta kao carina ili eventualno kao kvota. Necarinske barijere bile su predmet proučavanje velikog broja naučnika i imamo veliki broj različitih kriterijma i svi naučnici se na neki način još uvijek ne slažu u smislu klasifikovanja, definicije, mjerenja i analize necarinskih barijera. Cilj necarinskih barijera je smanjenje uvoza i preko smanjenja uvoza one utiču direktno na količinu uvezenih dobara.

Neka opšteprihvaćena podjela necarinskih barijera jeste na:

Tradicionalne necarinske barijere su zapravo neke barijere koje smo već pominjali i one predstavljaju KVANTITATIVNA ograničenja u trgovini kao što su kvote i kontigenti, izvozne subvencije i sporazumi o „dobrovoljnom“ ograničenju izvoza.

Tehničke barijere su novije barijere u trgovini i one podrazumijevaju upotrebu standarda i tehničke dokumentacije kojima mora biti propraćen odredjeni izvozni proizvod tako da bi mogao ući na odredjeno tržište. (tčno definisani sertifikati kvaliteta, tačno definisani standardi – recimo jedinstveni evropski standard i sl.)

Administrativne barijere odnosno proceduralne barijere čije tradicionalne barijere vrlo često potiču od načinu funkcionisanja državne administracije.

Pored kvota još jedan od tipova necarinskih barijera koje takodje spadaju u na neki način tradicionalne barijere su dobrovoljna izvozna ograničenja koja su vrlo česta u primjeni i danas i mi smo ovim dobrovoljnim izvoznim ograničenjima govorili kada smo govorili o tzv. novom merkantilizmu kada su SAD 80ih godina jednostavno pozvale svoje partnere da „dobrovoljno“ smanje izvoz odredjenih proizvoda na američko tržište kako bi omogućile priverdi SADa da se prilagodi, da postane efikasnija, konkurentnija u proizvodnji i samim tim izvozu ovih proizvoda. Dobrovoljna izvozna ograničenja se i danas jako puno koriste a zemlje,

trgovinski partneri, dobrovoljno prihvataju da smanje izvoz u odredjenu zemlju koja se našla u odredjenom platno bilansnom ili trgovinskom problemu jer ovim dobrovoljnim gestom oni na neki način smanjuju mogućnost zaštite odnosno mjera protekcionizma zemlje koja ostvaruje deficit odnosno iz straha da zemlja ne preuzme kontrameru i poveća zaštitu svojih tržišta pa zemlje partneri privremeno na kratak rok smanje izvoz i pomognu toj zemlji da postane konkurentnija.

Sledeća necarinska barijera su izvozne subvencije. Iako su nepopularne i iako ne predstavljaju legalno sredstvo za stimulaciju izvoza one se veoma mnogo koriste. Ove subvencije postoje u SADu kod velikih kompanija kao što je Boing, kao što je Microsoft, postoje takodje i u Evropi. Velike i značajne subvencije se daju u poljoprivrednoj proizvodnji, oko 30% budžeta EU ide na poljoprivredne subvencije to jednostavno govori da iako nije legalan način za stimulisanje izvoza ova mjera je vrlo često u primjeni. Pored tih direktnih davanja samim proizvodjačima izvozne subvencije mogu da budu i kroz davanje kredita za kupovinu datog proizvoda po jako povoljnoj kamatnoj stopi.

Politika javnih nabavki takodje može biti velika necarinska barijera u medjunarodnoj trgovini gdje većina zemalja kod raspisivanja tendera za javne nabavke vrlo često kroz te tendere stimuliše domaće proizvodjače da se jave na nove velike tendere jer recimo tender za javnu nabaku SADa je sigurno jedan veliki iznos gdje se uglavnom stimulišu i daje se jako puno prednosti domaćim kompanijama koje se javljaju na ove tendere uz jednu korektivnu mjeru da njihove cijene ne smiju preći 12% svjetske cijene.

Vrlo česta mjere primjene necarinskih barijera je zaštita zdravlja i standardi sigurnosti. Ova mjera je vrlo često korišćena kao vrlo valjana mjera za uvoz različitih proizvoda. Vrl intresantan primjer bila bi zabrana uvoza skija iz Amerike od strane Japana jer su na tom polju imali jako veliku konkurenciju i oni su se na neki način pozvali na zaštitu zdravlja i standarde sigurnosti i rekli da bi iz tog razloga, usled specifičnosti proizvoda (koja je posledica specifičnosti terena i japanskog snijega) , stanovnici Japana trebali da kupuju isključivo skije koje se proizvode na tom tržištu. To je bila kratkotrajna mjera uvodjenja barijera za uvoz skija i skijaške opreme, važila je odredjeni eriod vremena ali na kraju je tako nešto moralo da padne u vodu.

Poslednji vid necarinskih barijera je nemogućnost u zaštiti intelektualnih prava gdje jednostavno velike i bogate svjetske kompanije koje imaju intelektualna prava na brojne patente i licence na neki način ograničavaju medjunaodnu trgovinu. Tu se javlja problem nemogućnosti da se u potpunosti zaštite intelektualna prava pr. U Kini imamo fabriku koja proizvodi odredjenu i koja kopira i dezene i boje i krojeve orginalnih modela i na taj način se stvaraju plagijati odnosno jeftine kopije. Na taj način smanjuju se prihodi velikih kompanija. Ovaj problem posebno dolazi do izražaja kod softverskih kompanija, jer se stvaraju kopije softvera, cd-ova, muzike, filmova. To je čak dovelo do trgovinskog rata i jako zaoštrenih odnosa Amerike i Kine. Takodje problem se javlja i u farmaceutskoj industriji gdje se javljaju kopije ljekova.

Što se tiče karakteristika necarinskih barijera može se reći da su one jako promenljive - mijenjaju oblik, formu i dinamiku. Takodje veoma su neizvjesne – izvoznik nikad nije siguran sa kakvim tipom barijere i u kojoj mjeri će se susresti. Necarinske barijere imaju i značajne dohodovne efekte – primjena necarinskih barijera povećava troškove jer za primjenu necarinskih barijera osoblja koji će praviti standarde tehničke barijere i isto tako jako puno osoblja koje će pratiti stanje da bi kad konkurent na neki način prevazidje problem, odnosno barijeru koja je u prethodnom periodu bila postavljena kreirao novu barijeru. Veliki problem kod necarinskih barijera je diversifikovanost formi i nemogućnost praćenje.

Možemo slobodno zaključiti da su necarinske barijere jedan jako moćan instrument novog protekcionizma koje karakteriše trgovinu koja je praćena veoma niskm carinskm stopama.

Pstoje odredjene mjere necarinskh barijera. One se baziraju na ferkvenciji, uporedjivanju cijena a postoje i mjere koje prate kvantitativne efekte.

(ove mjere se ne obradjuju detaljnije!)

Zaštita je opravdano sredstvo ukoliko se njome postižu i ostvaruju odredjeni ekonomski i neekonomski ciljevi. Zaštita nikada nije ekonomski najefikasnija politika da bi se ostvarili ciljevi vlada kao što su povećana zaposlenost i povećana proizvodnja.

Naredni slajdovi daju primjere odredjenih ograničenja i količinskih barijera u Crnoj Gori.

Crna Gora omogućava uvodjenje dozvola i količinskih ograničenja u slučajevima kad se radi o kritičnim nestašicama bitnih proizvoda i zaštite neobnovljivog prirodnog bogatstva. Ukoliko se radi o kvotama bilo da se radi o uvoznim ili izvoznim ono što je predvidjeno je da se raspisuje javni oglas, javna licitacija i da nadležni organi odlučuju o raspodjeli kvota za ekonomski opravdanu količinu robe, učinak podnosioca zahtjeva i o mogućnosti dodjele kvota licima kojima ranije nisu dodjeljivane. Kada govorimo o dozvolama one su veoma ograničene i jasno pecizirane. Uvozne i izvozne dozvole se mogu koristiti samo u slučajevima zaštite zdravlja ljudi, zaštite životinjskih i biljnih vrsta, zaštite nacionalne bezbjednosti, zaštite

životne sredine i neobnovoljivih prirodnih bogatstava, zaštite prava intelektualne svojine i sprovodjenja posebnih pravila trgovine zlatom i srebrom. Vrlo slične mjere važe i za izvoz.

Spoljnotrgovinsku dinamiku Crne Gore pratimo u periodu od 2001 do 2010 godine.

U ovom periodu imamo ekspanziju trgovinskih tokova koji su osnova postavljenog zakona o spoljnoj trgovini, koja potiče iz sporazuma o asocijaciji i proširenju i koja potiče iz nekog CEFTA sporazuma.

Ono što je dato na narednom slajdu govori o jednoj spoljnotrgovinskoj dinamici od 2004. do 2007.godine.

Gornja tamnoplava predstavlja uvoz, crvena predstavlja izvoz dok donja svjetlooplava predstavlja deficit što znači da imamo mnogo brži rast uvoza nego izvoza i da je vrlo slaba pokrivenost uvoza izvozom.

Ovdje dajemo kretanje salda u tekućem bilansu i ovdje je data jedna vremenska retrospektiva od 2007 do 2010 godine jer smo u 2010. godini ostvarili deficit u tekućem dijelu platnog bilansa od 800 miliona eura, u 2009.godini imali smo deficit od gotovo 900 miliona eura, u 2008.godini došlo je do rekordnog dficita u iznosu od 1,6 milijardi a u 2007 je taj iznos bio oko 1 milijardu eura. Znači u periodu krize imali smo jedno prinudno prilagodjavanje deficita u platnom bilansu koji je 2008. godine dostigao svoj maksimum.

Kada govorimo o deficitu tekućeg računa platnog bilansa prema GDP-u vidimo da je on u 2009.godini iznosio 30% GDPa u odnosu na 2008. kada je iznosio 50% i 2007. kada je on iznosio 40% GDPa. Ovo su vrlo zabrinjavajući podaci a smanjenje 2009.godine je samo prividno smanjenje usled nemogućnosti izvoza i smanjenja mogućnosti uvoza što je rezultat smanjenja lične i agregatne potrošnje.

Najproblematičniji dio tekućeg stanja u platnom bilansu predstavlja trgovinski bilans.

Slajd iznad nam govori da je zaista alarmatna pozicija u trgovinskom bilansu jer smo 2008. Ostvarili deficit od čak 2 miliarde. Ovakva situacija u trgovinskom bilansu nam govori da su izvozni potencijali veoma loši, da je naša privreda nekonkurentna a da imamo izraženu potrebu za uvozom.

Jedanaesto predavanje

Svjetska trgovinska organizacija

Svjetska trgovinska organizacija – institucionalno reguliše trgovinske tokove na svjetskom tržištu.

Analiza strukture uvoza i izvoza u Crnoj Gori.

Na bazi tabele koja je data u slajdu a čiji je izvoz MONSTAT možemo vidjeti da je u 2008. godini naš najveći i najznačajniji izvozni proizvod bio aluminijum i proizvodi od aluminijuma koji su podrazumijevali 45% učešća, zatim gvoždje i čelik sa 17% učešća a slijede ih farmaceutski proizvodi, proizvodi od gvoždja i čelika, mineralna goriva, mineralna ulja i proizvodi njihove destilacije itd. (u skladu sa tabelom). Ono što je veoma interesantno i što možemo vidjeti to je da ok 60% naše izvozne strukture u 2008. godini (koja je godina pred efekte velike finansijske krize) čine dva proizvoda i to dva proizvoda niskog stepena obrade što pokazuje da imamo jednu vrlo lošu diversifikovanost izvoza odnosno nepovoljnu izvoznu strukturu.

Na ovom slajdu možemo posmatrati 2007. I 2008. godinu. Možemo vidjeti da 2007. godine izvoz aluminijuma je bio još veći što znači da je procentualno učešće aluminijuma i gvoždja bilo mnogo veće nego 65%.

Ovaj slajd pokazuje izvoz proizvoda za 2010. godinu gdje možemo primjetiti da je aluminijum na neki način smanjio svoje učešće sa 47% na otprilike 40% što ne govori o tome da se značajno povećala ili unaprijedila izvozna struktura već da se obim izvoza u apsolutnim iznosima značajno smanjio 2010. Godine, da zbog problema koje smo imali u našoj fabrici aluminijuma došlo je do smanjenja izvoza aluminijuma, zbog problema koje smo imali u našoj željezari Nikšić došlo je do smanjenja proizvodnje pa je gvoždje i čelik dospjelo na svega 8% u odnosu na 17% u 2008. godini ali zato imamo povećanje proizvodnje u kategoriji proizvoda mineralna goriva i mineralna ulja a uglavnom ovaj izvoz pripada izvozu električne energije.

Kada vidimo da se ovdje povećalo značajno učešće pića, alkohola i sirćeta na 6,4% to možemo pripisati pozitivnom djelovanju naše vinarije Plantaže i 5% drvo i proizvodi od

drveta nam jednostavno govore da pored ovih nekih malih promjena i dalje naša izvozna struktura je veoma nepovoljna. Tako da naredni slajd sumira sve prethodno rečeno – da su karakteristike izvoza niska diversifikovanost i visoko učešće intermedijalnih proizvoda, uglavnom sirovina i repromaterijala, da ovakva struktura izvoza na neki način nije održiva u budućnosti, da jednostavno stvara nepovoljnu poziciju Crne Gore i ukazuje na nisku konkurentnost, da u narednom periodu treba uraditi sve da se unaprijedi konkurentnost preduzeća, unaprijedi izvoz proizvoda, i to na način da treba preći na veći nivo obrade kojom bi se naravno postigao mnogo veći finansijski efekat kroz izvoz i naći način kako povećeti izvoznu ponudu i izvozna preduzeća za razvoj malih i srednjih predizeća.

Kada govorimo o uvozu i o uvoznoj strukturi takodje polazimo od strukture uvoznih proizvoda 2008.godine.

Iz ove tabele možemo da vidimo da kod uvoza nema tolike koncentracije na jedan proizvod nego da je povoljnija uvozna struktura. Tako recimo 11% čini uvoz reaktora, mašina i mehaničkih uredjaja, 10% vozila (osim željezničkih ili tramvajskih šinskih vozila), 7,6% električne mašine, 5,18% proizvodnja gvoždja i čelika i redom (po tabeli). Uvozna struktura na neki način podržava rekonstrukciju i obovu privrede.

Kada govorimo o 2010. Godini ona ukazuje na značajno djelovanje krize gdje je uvoz u apsolutnim iznosima jako smanjen i sve to je uticalo na promijenjenu uvoznu strukturu gdje se na prvom mjestu nalaze mineralna ulja i proizvodi sa 12%, zatim reaktori,kotlovi i mašine sa 7,7%, električne mašine i oprema sa 6,7% i vozila 5,8%. Vidimo da je od uticajem krize došlo do smanjenja učešća svih ovih proizvoda u odnosu na 2008.godinu.

Ovaj slajd predstavlja grafik koji poredi 2007 i 2008.godinu. Vidimo da da je 2008.godine došlo do većeg uvoza ovih roba reprodukcione potrošnje.

Svakako kada analiziramo spoljnotrgovinsku politiku jedne zemlje veoma važno je analizirati njene najveće spoljnotrgovinske partnere tako da u 2008.godini učešće koje su imale zemlje EU čini 33% od čega su Italija, Grčka i Slovenija medju prve tri.

Sa druge strane kada govorimo o 2010.godini ukupna robna razmjena u zemljama EU je porasla za 7,4%.

Sporazumom sa zemljama potpisnicama CETA sporazuma robna razmjena porasla je za 3,1% pri čemu kada govorimo o izvozu ipak u 2010.godini nekako se povećalo učešće pa se tako iz EU izvozi 55,9% roba dok se iz zemalja CEFTA-e izvozi 39,5%.

Najznačajniji izvozni partneri u 2010.godini kako nam pokazuje sledeći slajd jesu Srbija, Grčka i Italija.

Kada govorimo o uvozu u 2010.godini Crna Gora je uspjela nekako efikasno da se preorjentiše i da glavno uvozno područje zemlje CEFTA regiona – 40,4% dok iz zemalja EU uvoz je iznosio 37,7%. Kada posmatramo po zemljama najvažniji uvozni partner prvenstveno je bila Srbija a slijede je BIH i Njemačka.

Na ovaj način završava se analiza strukture spoljnotrgovinske organizacije Crne Gore u periodu prije uticaja krize na samu crnogorsku privredu i u 2010 godini koja je godina u kojoj se efekti krize ispoljavaju.

Svjetska trgovinska organizacija

U Bretton Woodsu, u SADu, nakon rata održana je velika konferencija na kojoj je došlo do osnivanja velikih medjunarodnih institucija . Naime na toj konferenciji bilo je predvidjeno osnivanje tri institucije. Prvenstveno medjunarodnog monetarnog fonada (MMFa) koji bi se bavio specijalizacijom finansijskih odnosa u sferi medjunarodne ekonomije, zatim Svjetska banka koja je bila zadužena za razvoj tada ratom porušenih zemalja a kasnije je postala jedna od najvećih razvojnih institucija koja dominantno finansira zemlje u razvoju i treći stub ovog novog institucionalnog sistema trebala je da bude Svjetska trgovinska organizacija koja će voditi računa o medjunarodnoj trgovini, o pravilima medjunarodne trgovine i ono što je veoma važno – koja bi trebala da u tom posleratnom periodu doprinese smanjivanju carina i

ostalih barijera zato što je maltene sva polovina 20.vijeka predstavljala period velikih problema i promjena koja je obuhvaila dva svjetska rata, jednu veliku svjetsku ekonomsku krizu koja je uticala na to da zemlje u ovom periodu jako povećaju svoj stepen zaštite i da medjunarodna trgovina i uopšte medjunarodno tržište bude puno,puno barijera.

Sledeći slajd pokazuje prosječne carinske stope na uvoz industrijskih proizvoda u procentima uglavnom u razvijenijim zemljama i date su maltene 4 perioda. Jedan je bio 1913.godine pred Prvi svetski rat, drugi neposredno posle Drugog svetskog rata 1950., treći period je prethodio nastanku Svjetske trgovinske organizacije i obuhvata 1990. godinu i na kraju, poslednji period je 1998. godina, godina posle nastanka Svjetske trgovinske organizacije.

Ako posmatramo 1913 godinu vidimo da je većina zemalja koje su ovdje nabrojane, a to su danas već velike zemlje imale dvocifrene stope carina pri čemu Japan ima kao veoma zatvorena ekonomija 30% dok su SAD bile zemlje sa najvećom stopom zaštite 44% zato SAD nisu imale taj primat nakon Drugog svjetskog rata kao najsuperiornije i najefikasnije privrede nego su tek razvijale svoju industriju i svoju privredu i koristile su, kao što vidimo, izuzetno visoku mjeru zaštite. Ono što je veoma interesantno, 1913.godine vidimo da je Holandija, mala Evropska zemlja tada imala carinsku stopu od 4% što jednostavno govori o stavu koji je postojao u Holandiji da je osnov njenog razvoja, kao male ekonomije je upravo u jednoj slobodnoj trgovini. Ono što je interesantno jeste da je ovo važilo i za druge dvije zemlje – članice Beneluksa(Belgija, Holandija,Luksemburg). One su te koje su na Evropskom tlu otpočele proces ekonomskih reformi i brojnih promjena koje su išle ka integracijama prvenstveno ove tri zemlje pa su one već u II svjetskom ratu vidjele da obnova njihovih zemalja leži u medjusobnom povezivanju tržišta tako da su oni već 40te godine dogovarali carinsku uniju, 60te ekonomsku uniju što govori profilaciji ovih malih zemalja i nekom objašnjenju zašto je tako jedan vrlo specifičan projekat integracija nastao upravo na Evropskom kontinentu.

Ako posmatramo 1950.godinu vidimo da zemlje različito reaguju, da SAD značajno smanjuju svoje carinske stope i pripremaju se za svoje osvajanje svijeta, da Holandija ipak posle II svjetskog rata povećava svoje carine kao i druge Evropske zemlje kao što su Njemačka i Italija što je bilo neophodno za posleratnu obnovu.

1990. godine carinske stope medju ovim zemljama su manje više ujednačene, uglavnom su sve jednocifrene, da se radi o stopama od 4,5% do 6% da bi u 1998.godini došlo do još većeg smanjivanja carinskih stopa pa je prosječna carinska stopa u zemljama EU 4,1%, u SADu 4,5%, i 5,5% u Japanu što znači da je taj dizajnirani institucionalni obrazac čija je osnovna ideja bila liberalizacija i ekspanzija trgovine ipak dao značajnog efekta i kada govorimo o carinama vidimo da su u toj 50to godišnjoj praksi i iskustvu one dovedene na nivo od 5%.

Naredni slajd nam govori o GATT-u.

GATT je međunarodni ugovor o trgovini i carinama.

Posle II svjetskog rata koji je predstavljao kraj ratnih razaranja zemlje koje su toliko prepatile u tih prvih 50 godina 20og vijeka nisu bile spremne tako direktno da predju proces liberalizacije, snažne liberalizacije trgovine posle II svetskog rata što je uticalo na to da većina zemalja, iako su potpisale Hamansku povelju, koja je trebala da prethodi osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, tu povelju nisu prvenstveno ratifikovale SAD a kasnije ni ostale zemlje tako da nije postojalo osnovnih uslova za formiranje Svjetske trgovinske organizacije tako rano, odmah posle II svjetskog rata. Umjesto toga zemlje su se usaglasile da im je ipak potreban odredjeni instrument koji bi regulisao medjunarodnu trgovinu i koji bi radio kao instrument postepene liberalizacije medjunarodne trgovine pa su se posle II svjetskog rata zemlje usaglasile da umjesto institucije nastane sporazum i taj sporazum je poznat po skraćenici GATT koji predstavlja generalni opšti sporazum o trgovini i carinama. Ovaj ugovor prvenstveno reguliše oblast medjudržavne saradnje. Iako nije bio institucija on je skoro 50 godina regulisao medjunarodne trgovinske odnose. Bio je potpisan od strane 23 zemlje, uglavnom najrazvijenije koje su tada činile 2/3 ukupne svjetske trgovine tako da je GATT bio osnovni i jedini instrument za regulisanje medjunarodne trgovine.

Kada na neki način posmatramo retrospektivu toga šta je GATT uradio u toku svog postojanja možemo reći da su zaista carinske stope značajno smanjene, da je to uticalo na značajno povećanje obima trgovinskih tokova koji su u cijelom posleratnom periodu rasli u mnogo većim stopama od same proizvodnje ali normalno sa naraslim problemima u medjunarodnoj trgovini, sa globalizacijom i svim onim što donosi savremeni ekonomski razvoj u odredjenom

periodu GATT je pokazao i nemogućnost rešavanja nekih krupnih problema što je 1. Januara 1995. godine dovelo do osnivanja Svjetske trgovinske organizacije.

Sledeći slajd nam govori o osnovnim principima GATT-a.

Prvi princip GATT-a je bio da se trgovinske barijere generalno smanjuju a da se kvote eliminišu. Drugi princip bio je stvaranje uslova da se medjunarodna trgovina odvija u nediskriminatornom ambijentu. Treći princip kaže da se carinski ustupci moraju kompenzirati trgovinskom partneru ali isto tako ne može se jednom ukinuta carina nadoknaditi uvodjenjem neke nove. I na kraju četvrti princip kaže da se odredjeni trgovinski sporovi izmedju zemalja mogu rešavati kroz konsultacije.

Sledeći slajd govori o glavnom insrumentu GATT-a a to je klauzula najpovlašćenije nacije.

KNN znači da svaka zemlja koja je ugovorila ovu klauzulu u trgovinskim odnosima sa jednom zemljom, pružiće i ostalim zemljama automatski i bez kompezacije sve dogovorene koncesije. Ono zbog čega je ova klauzula bila osnovni i najefikasniji instrument GATT-a je to što je ona omogućavala da se na mltilateralnom nivou izvrši pritisak na smanjenje carina. To znači da jedna zemlje kada ugovori najnižu moguću carinsku stopu sa svojm najvećim spoljnotrgovinskim partnerom onda je to carinska stopa koja važi i za sve ostale zemlje članice za dati proizvod. Na taj način, utvrdjivanje carinskog nivoa za jednu zemlju povlači da je to carinski nivo koji važi za sve zemlje članice. Tako da je zaista klauzula najpovlašćenije

nacije bila jedan veoma efikasan instrument koji je doprinio tom snažnom reduciranju carina u cijelom posleratnom periodu.

Drugi vrlo važan princip i instrument GATT-a bio je bio je princip nacionalnog tretmana koji je takodje bio jedan komplementaran princip sa KNN i omogućavao je ekspanziju trgovine upravo zato što je ovaj princip onemogućavao diskriminaciju roba na nacionalnom tržištu koje su porijeklom iz zemalja članica Eušto znači da se uvezena roba ne može staviti u neki lošiji položaj u odnosu na robu koja je domaćeg porijekla

80ih godina uveden je jedan novi princip – princip nereciprociteta za manje razvijene zemlje tzv. zemlje u razvoju kojim je trebalo na neki način da se poboljša položaj manje razvijenih zemalja i smanji njihova izloženost u sistemu slobodne trgovine koji nudi GATT. To znači da ove zemlje kada udju u GATT ili Svjetsku trgovinsku organizaciju danas one postepeno otvaraju svoje tržište čime im se daje vrijeme da se bolje prilagode značajno liberalizovanoj trgovini izmedju zemalja članica dok su tržišta ostalih zemalja članica veoma otvorena za njihove proizvode.

Sledeći slajd govori o rundama pregovora u GATT-a, to su čuvene GATTove konferencije.

Prva je bila 1947. Godine u Ženevi i nakon toga imamo retrospektivu sve do 2001.godine. U ostalim kolonama vidimo koliko je svaka od ovih konferencija tj. runda pregovora uticala na smanjivanje carina tako da u stupcima možemo vidjeti da su carinske stope u neprestanom

smanjenju. U okviru GATTa organizovano je 8 rundi pregovora koje se tako zovu zato što je svaka od njih podrazumjevala višegodišnje konferencije. Kako se usložnjavala medjunarodna trgovina a zemlje su kroz GATT neprestano težile smanjenju stopa i dominantnoj liberalizaciji trgovine izmedju najintenzivnijih partnera to je jednostavno zahtijevalo odredjeno vrijeme jer su se zemlje na neki način teško odricale onih privilegija koje je donosio protekcionizam. Zato su ti dogovori o postepenom smanjivanju carina trajali i po nekoliko godina i upravo zbog toga je došlo do nekoliko rundi pregovora.

Kada govorimo o ovim rundama pregovora u okviru GATTa možemo reći da je prvih 5 uglavnom bilo fokusirano na smanjenje carina u medjunarodnoj trgovini i treba naglasiti da su u tom periodu carine smanjene za ukupno 35%.

Već u šestoj rundi tzv. Kedeijevoj rundi koja je trajala 4 godine izmedju 1963. i 1967. Pored smanjenja carina, što je bilo stalna tema uveliko se raspravlja i razmišlja o antidampiškoj proceduri, o ovoj vrlo primjenjivoj i sve češćoj praksi tako da je u Kenedijevoj rundi damping i antidamping kao mjera borbe za osvajanje tržišta zauzela veliku pažnju.

Druga vrlo interesantna bila je Tokijska runda koja je trajala 6 godina, od 1973. do 1979.godine tj. kako s usložnjavaju problemi i u medjunarodnoj trgovini runde traju sve duže. Ova runda pregovora je uglavnom bila posvećena ukdanj necarinskih barijera kontigenata i drugih administrativnih ograničenja pri čemu je u ovoj rundi dogovoreno da carinske stope budu 4,7%. Iako je ova runda regovora trajala dugo i raspravljalo se o necarinskim barijerama koje su neprestano rasle i nastajale kao kontra teg ovom

intenzivnom smanjivanj carina možemo reći da u ovoj rundi nije previše postignuto u smanjivanju i suzbijanju necarinskih barijera ali su donijeti brojni propisi.

Osma runda – Urugvajska runda je najinteresantnija i najduža.

Ova runda je trajala maltene 17 godina. Ona je i po obimu svog posla i po krajnjim rezultatima najinteresantnija. Prolazila je kroz različite faze. Ono što je ona podrazumijevala je prije svega dalje smanjivanje carina tj. da prosječna carina ne bude 4,7% kako je dogovoreno na Tokijskoj rundi već da to bude 3%. Zatim da se poveća broj proizvoda koji su na bezcarinskom režimu sa 20 do 22 posto na 40 do 45 procenata, da se radi intenzivno na smanjivanju necarinskih barijera, da se radi na zaštiti intelektualne svojine pri čemu su tu uvedena pravila da se intelektualna svojina u okviru patenata, žiga, autorskih prava štiti 20 godina. Posebnu pažnju zauzimala je liberalizacija trgovine robom i uslugama u oblasti poljoprivrede, ukidanje kvota, smanjenjivanje subvencija i sl. U medjunarodnoj zajednici je loše prihvaćena ideja o liberalizaciji tokoa polopricrede što je dovelo do toga da se blokiraju pregovori 1993.godine, Glavni cilj Urugvajske runde trebao je da bude unapredjenje rada GATTa i napokon osnivanje Svjetske trgovinske organizacije koja bi kao jedna institucija iz oblasti medjunarodne trgovine na mnogo efikasniji način regulisala medjunarodne trgovinske tokove.

Glavni razlog zašto je Urugvajska runda ovoliko trajala je taj što je ova runda uveliko otvorila priču o liberalizaciji poljoprivredne politike.

Evropska zajednička poljoprivredna politika je predstavljala najveći problem jer ona jedan zatvoren sistem koji leži na ogromnim subvencijama. Sa druge strane SAD su takodje imale velike pomoći i subvencije izvoza poljoprivrenim proizvodjačima što je jednostavno da su i jedna i druga sila neprestano dovodili do zastoja bilo kakvog dogovora o bilo kakvoj daljoj liberalizaciji trgovine. 1993. godine SAD i EU pokušavaju da se usaglase u vezi pojoprivredne politike dajući odredjena obećanja da će u narednom periodu liberalizovati svoju poljoprivrednu trgovinu, učiniti je otvorenijom za druge, posebno za manje razvijene zemlje, da će smanjiti subvencije i sl. Medjutim ta obećanja se vrlo sporo realizuju ali taj načelni dogovor bio je dovoljan da se krene iz tog ćorsokaka u koji su zapali pregovori Urugvajske runde i da na neki način Urugvajska runda bude završena.

U okviru Urugvajske runde osebnu pažnju zauzimala je liberalizacija trgovine uslugama koja postaje sve interesntnija jer imamo bankarstvo, gradjevinarstvo, osiguranje, obradu podataka, zatim auto-vizuelnu zabavu koja postaje sve interesantnija.

Svjetska trgovinska organizacija kaže da usluge jako rastu, da one predstavljaju ¼ trgovine robama tako da tako da je savremeni ekonomski trenutak jednostavno nametnuo da ne treba samo regulisati trgovinu industrijskim proizvodima što je bio osnovni i glavni zadatak GATTa već da je veoma važno da razmatranja koja su uključene u rad GATTa uključe intenzivnu trgovinu poljoprivrednim proizvodima i trgovinama usluga

U svakom slučaju urugvajska runda završava se sa smanjivanjem carina za 33% kao cjelokupni rezultat rada GATTa, napokon su uklanjaju sve kvote, posebno u trgovini tekstilom izmedju SADa i EU i 01.01.1995. godine dolazi do osnivanja Svjetske trgovinske orgnizacije (WTO) čijim osnivanjem je napokon objedijenjen trojac iz Bretton Woods-a.

Nakon nastanka Svjetske trgovinske organizacije njoj je pristupilo 46 zemalja koje su činile 97% svjetske trgovine u tom trenutku. Sve zemlje koje su bile članice GATTa postale su automstski članice WTOa. Članstvo u Svjetsku trgovinsku organizaciju se neprestano povećava. Članstvo u WTOu u prvoj, ranoj fazi, podrazumijevalo je usvajanje svih rezultata urugvajske runde.

Sjedište Svjetske trgovinske organizacije je u Ženevi tj. Švajcarskoj koja je izabrana kao jedna neutralna zemlja da bude mjesto, odnosno sjedište ove institucije. Interesantno je da ova organizacija nema sjediste u SADu, nema ni u EU nego u jednoj nezavisnoj zemlji. 2008 godine u WTO ušla Ukrajina, da u 2012 godini imamo ukupno 157 zemalja i te godine svoje članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji dobile su Crna Gora, Rusija, Vanatu i Samoa. Budžet Svjetske trgovinske organizacije je veliki i iznosi 188 miliona švajcarskih franaka i u njoj je zaposleno 625 ljudi.

Finansiranje u okviru Svjetske trgovinske organizacije je rezultat uplata zemalja članica tj. doprinosa i svaka zemlja uplaćuje svoje učešće na bazi učešća svake zemlje članice u ukupnoj trgovini robom kao i trgovini uslugama i intelektualnom svojinom i to se pravi prosjek za poslednje 3 godine.

Sledeći slajd nam govori o glavnim razlikama izmedju GATTa i STO.

Prva razlika je razlika u broju zemalja i jednostavno imamo tendenciju da ove zemlje kroz regulisanje svoje trgovinske politike postanu članice WTO-a. Drugo WTO sa mnogo širim ingerencijama koje ima jedna institucija ima mnogo šire područje djelovanja a to prvenstveno znači da ima nadzor nad cijelim multilateralnim trgovinskim sistemom, ima ingerencije ne samo nad trgovinom roba već ingerencije nad medjunarodnom trgovinom usluga i zaštitom intelektualne koja na neki način postaje sve značajnija.

STO je institucija sa svim svojim pravima i obavezama pri čemu su i ta prave i te obaveze mnogo čvršće i preciznije definisane nego kada se radi o GATT-u koji je bio ugovor na privremenoj snazi. I druga stvar, kada se radi o sporazumima STO ima mnogo čvršće i jače instrumente koji obavezuju zemlje članice i omogućavaju da se svi sporovi rešavaju na jedan mnogo brži i efikasniji način nego što je to bio slučaj sa GATTom koji je uglavnom sporove rešavao u okviru konsultacija.

Sledeći slajd govori o jednoj strukturnoj organizaciji STO gdje je na vrhu ministarska konferencija kao glavni organ, gdje odmah ispod nje imamo tijelo za rešavanje sporova – tijelo koje nadgleda trgovinske politike, imamo Generalni savjet koji je glavno operativno tijelo i imamo različite savjete, komitete, razne grupe, i imamo Dohu, razvojnu agenciju koja je jedna vrlosavremena i važna priča STO i koja je u direktnoj nadležnosti generalnog savjeta.

Znači članstvo u STO mogu steći sve zemlje jer je STO otvoren za prijem novih zemalja. Članica GATTa su automatski stekle članstvo nakon formiranja STO. Sve zemlje mogu pokrenuti proceduru prijema u STO i za to postoji odredjena procedura koja počinje podnošenjem molbe za pokretanje postupka za prijem, zatim se ta molba razmatra, formira

se specijalna radna grupa za datu zemlju koja na neki način pravi jedanu analizu zakona i spoljnotrgovinskog režima date zemlje i traži od zemlje da kroz proces pristupanja prilagodi spoljnotrgovinsku politiku spoljnotrgovinskom režimu onako kako je on uredjen od strane STO, znači da zemlje koje su članice imaju odredjena univerzalna trgovinska pravila. I na kraju traži da da se definišu carinske stope po kojima će se trgovati sa različitim proizvodima.

Sledeći slajd govori o budžetu STO.

Budžet STO stalno raste zato što nastaje kao suma uplata zemalja na bazi njihovog učešća u ukupnoj trgovini robama, uslugama i intelektualnom svojinom.Pošto trgovina neprestano raste to znači da i njen budžet raste tako da možemo reći da je to jedina medjunarodna institucija koju karakteriše stalni rast budžetai taj budžet STO koristi na različite aktivnosti. Te aktivnosti se mogu odnositi na tehničku pomoć (recimo kada su u pitanju zemlje koje pristupaju STO, STO pokušava da vršeći nadzor nad medjunarodnim trgovinskim sistemomi trgovinskim politikama svake zemlje neprestalno daje odredjenu tehničku pomoć kroz usavršavanje službenika uglavnom u ministarstvima ekonomije i trgovine, upoznavanje sa najnovijim praksama i promjenama, te da pruži veliku tehničku pomoć akademskoj zajednici, pomoć pri izradi magistarskih, doktorskih radova itd.)

Sledeći slajd govori o procesu odlučivanja u STO

Interesantno je pomenuti da se radi o konsenzusu kao jednom demokratskom ali i vrlo neefikasnom procesu donošenja odluka. Razlog ovakvog odlučivanja je taj što se radi o liberalizaciji trgovine, o vrlo osjetljivim temama. Zato je veoma važno da svaka zemlja pristane na takva pravila,da ne nadglasana itd. U procesu globalizacije dolazi do brojnih promjena i kriza, pa se javljaju problemi u procesu odlučivanja koji su sve izraženiji.Ministarska konferencija u Sijetlu je na pravi način pokazala koliko je teško u savremenim uslovima odlučivati ovim putem (putem konsenzusa).

Kada su u pitanju principi STO tu je prije svega trgovina bez diskriminacije. Zatim ono što je veoma važno je transparantnost tj. procedure moraju biti jasne. STO mora raditi u cilju smanjivanja trgovinskih barijera, zatim svoje poslovanje mora bazirati na predvidivosti i sve većem pristupu tržištima, na promovisanju korektne konkurencije, ohrabrivanju razvoja ekonomskih reformi i sl.

Ministarske konferencije su najveće tijelo gdje se donose odluke. One se održavaju svake dvije godine. Predstavljaju ih ministri ekonomije i ministri trgovine svih zemalja članica.

Sledeći slajd prikazuje dinamiku održavanja ministarskih konferencija

1999.godine održana je konferencija u Sijetlu gdje je trebalo pokrenuti brojna milenijumska pitanja koja bi omogućila bolji položaj manje razvijenim zemljama. Zatim imamo 2001.godine konferenciju u Dohi gdje je razvijena DOHA RAZVOJNA AGENDA, nakon toga imamo niz različitih lokacija da bi 2009. I 2011, ta konferencija bila u Ženevi a deveta ministarska konferencija 2013. planirana je na Baliju.

Ono što na neki način karakteriše probleme u radu STO jesu brojni sporovi u trgovini izmedju SAD-a i EU, često korišćenje subvencija od strane SAD-a, korišćenje brojnih subvencija na izvoz od strane od strane SAD-a kod raznih firmi, korišćenje ogromnih carina i subvencija u poljoprivredi, trgovina sve više gubi izgled medjunarodne i dobija oblik trgovine izmedju tri bloka NAFTA, EU i ASEAN – a i sve veće potrebe da zemlje u svoje trgovinske politike uključe standarde rada i zaštite životne okoline koje sve češće bivaju na neki način korišćene kao necarinske barijere.

Upravo brojni problemi kulminiralni su kasnije u DOHA rundi pregovora gdje je jednostavno pokušato da se na neki način bolje adresiraju svi ovi problemi. U okviru DOHA runde pregovora definisana je 21 tema za diskusiju, 21 sporna tema pa to sasvim logično govori da pregovori idu jako sporo.

Naredni slajd nam govori da je kroz DOHA rundu zemljema u razvoju zaista priznato da im je potrebno dati mnogo više mjesta i prostora i u oblikovanju ugovora i na medjunarodnom tržištu. Na DOHA rundi pregovora je razvijena DOHA razvojna agenda koja je direktno pod upravljanjem generalnog savjeta. Osnovna pažnja je posvećena mjestu i ulozi zemalja u razvoju, zatim poljoprivrednim proizvodima. Istaknut je problem da zemlje u razvoju teško implementiraju sve odrednice Urugvajske runde, da se mora analizirati trgovina usloga koja sve više raste, i na neki način istaknuta je potreba za povećanje pristupa tržištu prije svega nepoljoprivrednih proizvoda itd. (pogledati naredne slajdove)

U cilju razrešavanja svega onoga što je postavljeno kroz DOHA razvojnu rundu uslijedila je Ministarska konferencija u HONG KONGU.

Ova konferencija je donijela jednu veoma jasnu podjelu zemalja u razvoju i definisala koje su to najmanje razvijene zemlje, koje su to malo bolje razvijene zemlje i pokušala je da napravi nogo bolje uslove u STO i svjetskom trgovinskom sistemu od onih koje su imale najmanje razvijene zemlje. Definisane su 32 najsiromašnije zemlje pri čemu je u okviru ove ministarske konferencije dogovoreno da upravo najrazvijenije zemlje na najbolji način omognu ovim zemljama kroz otvaranje svojih tržišta za razvoj ovih zemalja kao i da finansijski pomognu izvoze performanse ovih zemalja. Medjutim ovo se sporo razvijalo. U medjuvremenu je došla i velika finansijska kriza ali jednostavno DOHA razvojna agenda je otvoren proces, dosta sporo ide, dosta ima zastoja a ipak na jedan vrlo transparentan način iznijeti su svi problemi savremene medjunarodne trgovine 21. vijeka

Naredni slajdovi govore ta znači članstvo u STO

Ovaj proces prvenstveno podrazumijeva vrlo precizno definisanje prava i vrlo precizno definisanje obaveza. Kada govorimo o pravima to su uglavnom privilegije koje imaju članice kao što su sigurnost, predvidljivost trgovinskih procedura. Za uzvrat moraju otvoriti svoja tržišta, prihvatiti sva pravila, koja podrazumijevaju jednu neiskriminatornu, transparentnu medjunarodno trgovinsku politiku. Mogu se koristiti klauzule najpovlašćenije nacije, ukinuti necarinske barijere i sl. (vidjeti naredni slajd)

Prednosti od članstva su zaista jako velike i na neki način zbog toga većina zemalja se trudi da postane članica STO jer to ipak znači biti dio sistema koji na jedan institucionalizovan način pokriva 97% medjunarodne trgovine.

Međunarodni monetarni sistem je skup pravila i mehanizama koji utiču na izbor i određivanje deviznih kurseva, međunarodnog kretanja kapitala.

Vremenom se sistem mijenjao i evoluirao pod uticajem ekonomskih i političkih kretanja u svijetskoj privredi.

Možemo ga klasifikovati na više načina, da bi na bolji način definisali njegovu funkciju i upotrebu.

Prema deviznim kursevima:

1. Režim fiksnog kursa- pri čemu to odstupanje moze biti sa širokim ili uskim rasponom fluktuacija.

2. Režim fluktuirajućeg devizog kursa.

Prema klasifikaciji međunarodnih rezervi:

1. Zlatni standarad2. Fiducijarni standard3. Zlatno-fiducijarni standard

Fiducijarni standard je standard čiji razmjenski standard nema nikakve veze sa zlatom.

Zlatno-fiducijarni ima za cilj kombinaciju prethodna 2.

Dobar MMS je onaj koji maksimizira tokove međunarodne razmjene i dovodi do ravnomjerne raspodjele koristi od razmjene u cijelom sistemu.

Slajd4

Kriterijumi za ocjenu međunarondog monetarnog sistema:

1.Prilagodljivost – efekat na platno bilansne neravnoteže

Kako efekat neravnoteže platnog bilansa utiče na međunarodni monetarni sistem

2. Likvidnost- količina deviznih rezervi za uravnoteženje platnog bilansa

Odnosi se na to sa kolikom količinom deviznih rezervi raspolaže sistem kako bi se njima uticalo na uravnoteženje platnog bilansa

3.Pouzdanost- mehanizmi prilagođavanja u okviru međunarodnog monetarnog sistema dobro rade!

Faza zlatnog standarada

Polazna osnova kada govorimo o međunarodnom monetarnom sitemu.

Trajala relativno dugo od 70 ih god. 19. vijeka do prvog svjetskog rata! (1880-1914)

Bez obzira što je zlatni standard imao vremensku odrednicu, on se i dalje pojavljuje u savremenoj monetarnoj istoriji.

4 osnovne karakteristike:

1. Nesmetano se vršila zamjena zlata i platežnog (papirnog) novca2. Zlato je osnov za preračunavanje jedne valute u drugu

Zlatni sadržaj jedne valute je osnov za preračunavanje zlatnog deviznog kursa u odnosu na drugu valutu. Npr. holandski gulden=1 g zlata. Njemačka marka= 3 g zlata. Rzmjenski odnos je 3:1, odnosno 3 guldena za 1 njemačku marku.

3. Nije bilo inflacije u ovom sistemu i bio je izuzetno stabilan4. Svi ekonomski ciljevi su podređeni održavanju konvertibilnosti valuta5. Međuvalutni odnosi -kursevi su se mogli kretati u uskom rasponu između izvozne i

uvozne tačke (donje i gornje zlatne tačke). To su u suštitni stabilni fiksni kursevi.

Slajd6

Suština zlatnog standard je da je:

*Vrijednost nacionalne valute izražena je u zlatu.

* Zlatni sadržaj novčanica je bio fiksan , a time su i devizni kursevi bili fiksni – zlatni parite

Odnos između deviznog kursa i zlata je zlatni paritet.

* Količina zlata sadržana u jedinici zlatnog novca je kovnička stopa.

Mjerljiva jedinica za kovničku stopu je koliko se za 1 gram zlata dobija određene valute

* Ovako definisan devizni kurs mogao je da odstupa samo u rasponu gornja- donja

zlatna tačka (izvozna- uvozna zlatna tačka) koja je podrazumijevala veoma uzak raspon u odnosu na definisani devizni kurs u iznosu od plus minus 1%

Slajd 7.

Osnov funkcionisanja zlatnog standarda je u slobodi kretanja zlata između zemalja.

Kraj 19., početak 20.vijeka podrazumijeva tendenciju velike liberalizacije u ekonomskim , trgovinskim i finansijskim tokovima tako da je normalno da je u tom ambijentu osnova za funkcionisanje ovog sistema liberalizam u finansijskim transakcijama i kretanju zlata

Bez ovog uslova ne može da funkcioniše zlatni standard.

Onda kada odnosi ponude i tražnje za inostranom valutom prevazilaze gornju i donju zlatnu tačku ( odstupanja koja su dozvoljena) plaćanja će se vršitit isključivo izvozom zlata.

U slučaju neravnoteža , da bi se sačuvala stabilnost fiksnog pariteta novčanica prema zlatu svaka zemlja treba da interveniše se izvozom ili uvozom zlata.

Važno je podsjetiti se Hjuma:

Hjum je ukazao da suština zlatnog standarda omogućava uravnotežen platni bilans.

Hjum je smatrao da kada zemlja izađe iz ravnoteže, odnosno kad je uvoz veći nego izvoz, zemlja će tu neravnotežu eliminisati kroz izvoz zlata. Izvoz zlata znači odliv novčane mase. Odliv novčane mase znači pristitsak na cijene koje će ići na niže. To će podstaci konkurentnost. U narednom ciklusu zemlja će izovoziti više i na taj način doćiće do približavnja ponude i tražnje.

Savremeni kritičari smatraju da je Hjumov mehanizam važio za specifične uslove njegovog vremena.

-Hjum polazi od pretpostavke pune zaposlenosti i to omogućava da su njegovi nalazi važeći.

I kod Smitha i Rikarda, H-O-S teorije uvijek se polazilo od pune zaposlenosti. To je u savremenim uslovima teško dostižno.

- Druga stvar, to je bio period velike privredne ekspanzije i stabilnosti u svijetu

- U njegovo vrijeme, fleksibilnost cijena je mogla biti mnogo veća nego danas! Osnova Hjumovog učenja je fleksibilnost cijena !

Naime u onom periodu ekspanzije kada je zemlja uvezla mnogo više nego što je njen izvozni potencijal i kada se ta neravnoteža plaćala zlatom to je značilo smanjivanje novčane mase i veliki pritisak na cijene.

Isto tako, suficit bi značio priliv novčane mase i time bi se cijene povećavale.

Danas teško možemo govoriti o cijenama a posebno o nadnicama koje tako osciliraju.

Ovo nije održivi okvir u savremenim uslovima.

Slajd 8

Kriva M-kriva tražnje

X-kriva ponude roba odnosno stranih sredstava plaćanja

OQ- ravnotežni devizni kurs

Y osa- predstavlja devizni kurs

Horizontalna osa govori o količini novca kojim se plaćao uvoz odnosno o količini raspoloživog novca u zemlji.

Horizontalne isprekidane krive a i b predstavljaju gornju i donju zlatnu tačku

U okviru ove dvije ipsrekidane krive moguće je odstupanje od ravnotežnog kursa OQ koji predstavlja plus minus 1%.

Ukoliko zemlja u nekom period ostvari značajan uvoz što dovodi krivu tražnje u poziciju M1 imamo novu ravnotežnu tačku T( presjek krive X i M1). Ova tačka predstvavlja devizni kurs

koji je značajno iznad gornje zlatne tačke što zahtjeva zlatnu interevenciju zemlje koja će ovaj uvoz plaćati na 2 načina.

U prvom slučaju kada imamo krivu X i M taj uvoz plaćamo veličinom domaćeg novca OA.

U slučaju kada se kriva tražnje nađe u poziciji M1, to znači da bi po kursu gornje zlatne tačke trebalo platiti količinu OC. Međutim, formira se nova ravnotežna tačka B tako da zemlja koja je uvezla robe i usluge količinom domaćeg novca OB plaća taj uvoz pri čemu je ta količina novca OB vezana za devizni kurs Oa, odnosno zemlja plaća po deviznom kursu gornje zlatne tačke.

Dakle, da bi devizni kurs zadržala na nivou Oa i da ne bi dozvolila da on ode na nivo OT zemlja plaćanje veličine BC vrši zlatom po deviznom kursu gornje zlatne tačke.

Zato je za funkcionisanje zlatnog standarda važno slobodno kretanje zlata između zemalja i da zemlja ima dovoljne količine zlata kako bi njime plaćala prekomjerni uvoz.

Sa izvozom zlata, smanjuje se novčana masa koja vrši pritisak na cijene.Ponuda dobara X će sada biti veća pa će se kriva kretati na niže. Sada će se na neki način smanjiti uvoz zato što ćemo uvoziti po većem deviznom kursu nivoa gornje zlatne tačke. Kriva M1 će se približiti krivoj M dok se nova ravnotežna tačka ne vrati u okviru dozvoljenog raspona a-b.

2 postulata zlatnog standarda:

Za funkcionisanje zlatnog standarda je veoma važno:

- da postoji slobodna cirkulacija zlata između zemalja.

-bitno je i da zemlja raspolaže dovoljnim kooličinama zlata kako bi regulisala devizni kurs njime u slučaju pretjeranog uvoza.

Ono što se brzo dokazalo kao nedostatak zlatnog standarda je ta zlatna raspoloživost, odnosno nemogućnost zemalja da imaju dovoljnu količinu zlata kojim bi branile devizni kurs.

To je tzv. Problem likvidnosti. Robni fondovi su značajno premašivali novčane koji su bili vezani za zlato.

Kao odgvor na problem likvidnosti monetarni sitem poslije 1 sv rata prelazi u fazu zlatno- polužnog standarda.

ZLATNO-POLUŽNI STANDARD

Poslije 1 svjetskog rata prelazi se na zlatno- polužni standard i ukida se unutrašnja konvertibilnost na način da se više zlatne novčanice nisu mogle razmjenjivati za zlato ali je zadržana spoljna konvertibilnost. Tako da zlato i dalje ostaje predmet međunarodnog plaćanja između zemalja u formi poluga i odatle naziv zlatno- polužni sistem.

Strane valute se zamjenjuju za zlato, strana potraživanja i dugovi se plaćaju zlatnim polugama.

Ova faza nastala je potrebom štedljivije upotrebe zlata.

Ipak , problem likvidnosti se nije prevazišao!

ZLATNO DEVIZNI STANDARD

Već 20ih godina javlja se potreba za sve većom likvidnošću pa novi međunarodni monetrani sistem je koji je važio ( od 1922 pa do kraja drugog svjetskog rata) je zlatno devizni sistem.

Osnova za plaćanje nije moralo biti zlato nego i ključne devize.

Međunarodna monetarna konferencija u Đenovi usvojila je zaključke o uvođenju zlatno-deviznog standarda.

Kao osnova plaćanja nije se moralo koristiti zlato nego i devize.

Monetarne rezerve zemlje pored zlata mogu imati i ključne devize. (to je bilo moguće jer je u tom periodu par evropskih zemalja imalo konvertibilne valute)

-Velika Britanija je konvertibilnost valute vratila 1925. god. i to sa predratnim zlatnim paritetom funte

-Do 1929.g. priključile su se Francuska i Belgija.

- Američki dolar je od 1919. konvertibilna valuta.

ZLATNO DEVIZNA/DOLARSKA FAZA

2. svjetski rat nametnuo je koncipiranje novog, savremenog monetarnog sistema koji bi regulisao finansijske odnose u drugoj polovini 20 vijeka. Ova faza se zove zlatno- devizna odnono zlatno- dolarska faza. Sistem se vratio u nazad. Umjesto korpe ključnih valuta osnova monetarnog sistema postaje dolar.

To je posljedica 2. svjetskog rata kada su SAD postale svjetska sila, i one projektuju sistem po svojoj mjeri. Zvanično, formalno došlo je do konferencije u Bretton Woodsu.

-Konferencija u Bretton Woods-u

Sve zemlje su poslije 2 svjetskog rata bile zainteresovane za koncipiranje novog sitema.

Od 4 predloga , 2 predloga ozbiljno uzeta u obzir:

Jedan je bio Kejnsov a drugi predlog je bio americkog državnog sekretara White-a.

Slajd 12

Kejns je polazio od potreba ratom razrušene Evrope. Glavni problem u evropskim zemljama bio je problem konvertibilnosti.

Kejns je predlagao da se međunarodni sistem zasniva na klirinškoj uniji i kompenzacijama u plaćanju pri čemu bi osnov funkcionisanja klirinške unije bio međunarodni novac (bankor) vezan za zlato fiksnim paritetom.

Uvoz i uvoz se ne bi plaćao međunarodnim novcem već bi se vršila kompenzacija a razlika bi se plaćala bankorima.

Bankor (višak bankora) bi mogao biti zamjenjiv za zlato ali ne i obratno. Kejnsov predlog je bio vezivanje za bankor kao međunarodni novac koji bi bio dostupan za sve!

Slajd13

White-ov predlog:

Proistekao iz položaja SAD-a u poslijeratnom periodu.

SAD kao supersila raspolagale su sa 2/3 rezervi zlata pa je njima odgovaralo da zlato i dalje bude osnova međunarodnog monetarnog sistema.

White-ov predlog zalagao se da zlato bude osnova novog međunarodnog finansijskog sistema, kao zajednički ekvivalent i podloga za emitovanje ostalih valuta!

White je predlagao da osnov monetarnog sistema bude zlato kao novac koji je bio dostupan samo Americi.

Američki plan imao je prevagu!

Formiran je novi međunarodni monetarni sitem koji veoma podsjeća na zlatno-devizni sistem samo što su te različite devize bile zamijenjene za dolar!

Slajd 15

Bretenvudski monetarni sitem:

Njegov osnovni cilj je bio spriječiti divljanje kurseva poslije 2. svjetskog rata

-Da bi se to dobilo, institucionalnim putem su se morale primorati zemlje da se pridržavaju pravila.

- Trebalo je izbjeći posljedice krutih pravila automackog prilagođavanja.

- MMS je trebao biti kredibilan, stabilan pouzdan.

U Bretton Woodsu su formirani glavni stubovi ovog sitema a to su 2 važne institucije:

1.MMF- međunarodni monetarni fond

2. Međunarodna banka za obnovu i razvoj

MMF dobio je zaduženje da se bavi MMSom, njegovom stabilnošću i održivošću, poštovanjem definisanih deviznih kurseva, i pomaganjem zemljama da ga održavaju na određenom nivou.

Druga institucija imala je za cilj pomoć ekonomskoj rehabilitaciji zemalja zapadne Evrope.

Suština ovog sistema data je na slajdu 17:

Fond je dobio ulogu da kratkoročno pozajmljuje sredstva zemljama sa platnobilansnim problemima.

Dolar postaje rezervna valuta. On je bio u fiksnom paritetu vezan za zlato. Ostale valute su bile vezane za dolar a preko njega i indirektno za zlato. Zlato ostaje važno sidro monetarnog sistema.

Prihvaćeno veoma usko osciliranje deviznog kursa u odnosu na dolar plus, minus 1 %

Ovim sistemom je definisano 35 $ za finu uncu zlata ( Unca=31,10348 g zlata)

Oscilacije drugih nacionalnih valuta u odnosu na dolar mogle su se vršiti isključivo uz saglasnost Fonda. Zemlje nisu mogle samostalno mijenjati devizne kurseve!

Fiksni devizni kurs.

Je cijena strane valute izražena u određenom iznosu domaće valute, utvrđenom od monetarnih vlasti za relativno duži period.

Fiksni devizni kurs ne znači apsolutnu fiksnost, već je dozvoljeno minimalno odstupanje deviznog kursa oko valutnog pariteta.

U ranoj fazi sistema bilo je dozvoljeno variranje oko 1% ispod i iznad pariteta- (do 15. Avgusta 1971.g). a kasnije je povećano na 2,25 % (do 1973 godine)

Ukoliko devizni kurs oscilira van dozvoljenih granica, monetarne vlasti su dužne da:

*Prodaju ili kupuju devize u cilju vraćanja deviznog kursa u okviru dozvoljenog kolebanja

* Ako dođe do rasta tražnje za devizama usljed prevelikog uvoza, zemlja članica je dužna da učini zahvat u monetarne rezerve, da na tržište iznese potrebnu količinu deviza kako bi se ponuda domaćeg novca izjednačila sa tražnjom.

*Ako dođe do smanjivanja tražnje, zemlja bi povukla određenu količinu domaćeg novca i pretvorila ga u devizne rezerve, čime bi izjednačila ponudu i tražnju.

U sistemu fiksnih deviznih kurseva, stabilnost kursa je moguće održati na račun stabilnosti cijena.

Možemo imati stabilne devizne kurseve i nestabilne cijene ili nestabilne kurseve i stabilne cijene što je karakteristično za sistem fluktuirajućih deviznih kurseva.

Slajd 20.

Suština funkcionisanja fiksnog deviznog kursa su devizne rezerve zemalja dok je u slučaju zlatnog važenja novca bilo bitno raspolagati sa dovoljnom količinom zlata

Kriva M- kriva tražnje za devizama

X- kriva ponude deviza ili domaće valute

OQ - Ravnotežna tačka- definiše ravnotežni devizni kurs

Isprekidane poluprave pokazuju dozvoljena minimalna odstupanja deviznog kursa koja mogu biti + - 1% ili + -2,25%..

U slučaju prekomjernog uvoza i velike tražnje za devizama pomjera se kriva tražnje M na M1 i formiraće se novi ravnotežni kurs OP koji prevazilazi dozvoljenju granicu osciliranja deviznog kursa. Pošto zemlja može dozvoliti da devizni kurs bude maksimalno na nivou Oa, ovu veličinu uvoza plaća domaćom valutom u iznosu OB po deviznom kursu a. Ostatak tražnje od Bdo C plaća deviznim rezervama.

Dakle kod fiksnih deviznih kurseva zemlja mora biti vrlo štedljiva i raspolagati sa značajnom količinom deviznih rezervi koje će koristiti isključivo za zaštitu deviznog kursa.

Nedostatak fiksnog deviznog kursa je upravo ta potreba potreba za velikim deviznim rezervama.

Na primjer, ako pođemo od Crne Gore, njen deficit je milijaru i nešto. U slučaju da imamo fiksni devizni kurs i svoju valutu to bi značilo da CG u svakoj godini ima devizne rezerve u iznosu od 700- 800 miliona eura kojima bi mogla braniti devizni kurs.

U periodu globalizacije, potpuno je neodrživo imati fiksni devizni kurs i toliku količinu deviznih rezervi na raspolaganju.

Fiksni devizni kursevi su na međunarodnoj sceni postojali do 1983 godine kada sistem fiksnih deviznih kurseva Bretton Woodsa polazi u istoriju. On je bio zamijenjen sistemom fluktuirajućih deviznih kurseva gdje ponuda i tražnja za devizama određuju devizni kurs pri čemu za ovaj kurs zemlje ne moraju imati ogromne količine deviznih rezervi kako bi ga odbranile.

Predavanje 13

Slajd 2

Položaj SAD-a je imao presudan uticaj na opstanak i pad međunarodnog monetarnog sistema.

Brettonwodski sistem je podrazumijevalo vezivanje svih nacionalnih valuta za američki dolar u fiksnom paritetu, a suština je bila da je američki dolar bilo vezan fiksnim paritetom za zlato. Taj odnos je bio 35 $ za jednu finu uncu zlata.

Dakle, nacionalne valute bile su direktno vezane za dolar a indirektno za zlato. S toga je u ovom periodu poslije 2 . svjetskog rata zlato bilo i dalje osnova sistema, samo što je veza bila indirektna- preko dolara.

Valute su bile vezane za dolar u fiksnom paritetu pri čemu je odstupanje bilo u okviru one gornje i donje granice koja je iznosila +- 1%.

Veza između dolara i zlata je bila fiksna i nije se mogla mijenjati.

Poslije 2 svj. rata dolazi do evolucije ekonomskog sistema tako da većina valuta zemalja zapadne Evrope postaje konvertibilna do 1958 godine. Za početak funkcionisanja Brettonvudskog sistema vrlo je karakteristično to da su SAD imale najveće zlatne rezerve. Dolar je bio najtraženija valuta, jer su u poslijeratnom periodu sve zemlje tražile superiorne američke proizvode a za ta plaćanja bio je potreban dolar.Malo je ko tražio zlato a dolar je postao univerzalna valuta.

Ovaj sistem je dobro funkcionisao prvih 20 god. Te prve poslijeratne godine su godine u kojima je vladala sigurnost i predvidljivost ekonomskih i finansijskih tokova.

Ovako postavljen stabilan sistem fiksnih deviznih kurseva bio je osnova za ekonomski oporavak a kasnije i za ekonomsku ekspanziju.

Slajd 3.

U poslijeratnom periodu stvoreni su uslovi za ekonomsku obnovu i rast trgovine.

Proizvodnja i trgovina rasle su po visokim stopama. Međunarodna trgovina rasla je 6% godišnje a monetarne rezerve samo 1,6 %. To znači da se već nadzirala diskrepanca između robnih i finansijskih tokova.

Kroz rast međunardone trgovine i postepeno jačanje evropskih zemalja i valuta dolazi do odliva zlata iz SAD-a i akumulacije velikih dolarskih potraživanja van SAD-a.

Ovakav trend doveo je do nestašice u međunarodnim sredstvima plaćanja.

Problem likvidnosti koji se veoma brzio nametnuo kao problem u ovakvom sistemu pokušao se prevazići uvođenjem specijalnih prava vučenja koja su dovela do toga da Međunarodni monetarni fond izađe sa predlogom koji je podrazumijevao kreiranje vještačke valute.

S obzirom da je Fond stajao iza ovakve valute postojala su očekivanja da će taj nedostatak međunarodne likvidnosti pokriti specijalna prava vučenja. Specijalna prava vučenja su imala zlatnu sadržinu i prilikom njihove emisije definisano je da specijalno pravo vučenja ima 0,88671 g zlata.

Kada govorimo o deviznim rezervama neke zemlje, o kvoti neke zemlje ona je izražena u specijalnim pravima vučenja. To formalno korišćenje specijalnih prava vučenja podrazumijeva odgovarajući devizni kurs.

Uglavnom se danas daje odnos SDR(specijalna prava vučenja) prema dolaru.

SDR nikada nisu uspjela da ostvare svoju prvobitnu ulogu unaprijeđenja likvidnosti i nikad nisu zaživjela kao svjetski novac.

U početku SDR su bila korpa najsnažnijih svjetskih valuta ( dolar, franak, njemačka marka, jen, funta). Sa usvajanjem eura devizni kurs specijalnih prava vučenja čini euro, dolar, jen, funta pri čemu vrednovanje ovih valuta u specijalnim pravima vučenja funkcioniše na sljedeći način: 44% čini $, 34% euro, 11% jen, i 11 % funta.

Iako su SDR na slab način pokušale da prevaziđu problem međunarodne likvidnosti nepremostiv problem nastao je u spoljnoj politici SAD koje su pred kraj 60ih godina krenule u ratni, vojni pohod u Vijetnam.

Takva situacija dovela je do velikog problema likvidnosti. U SAD se javio problem i velikog deficita u platnom bilansu i velikog fiskalnog deficita.

Sa druge strane zemlje su sve više pretvarale dolare u zlato tako da su SAD bile suočene sa topljenjem zlatnih rezervi. Poslije 10, 15 godina funkcionisanja Bretton Woodskog sistema SAD nisu imale ¾ ukupnih zlatnih rezervi. Dakle, SAD su se suočavale i sa smanjivanjem dolarskih i zlatnih rezervi plus su imale veliki problem platnog i fiskalnog deficita. Dolar u SAD nije mogao da devalvira.

Vrlo brzo, 68 godine u cilju regulisanja situacije dolazi do prodaje velike količine zlata od strane banaka SAD i Velike Britanije. Cijena zlata je ostala 35$ za finu uncu ali cijena komercijalnog zlata počela je da pliva. Kasnije dolazi do velike kupovine njemačke marke zato što se očekivalo da će njena vrijednost porasti u odnosu na američki dolar. To je opet dovelo do destabilizacije međunarodnih finansijskih tokova. Više nije mogao da se zadrži razmjenski odnos 35 $ za finu uncu zlata. Dolar je devalvirao za 8% što je uzorokovalo povećanje cijene zlata na 38 $( februar 1971 godine).

Slajd 7

U tom trenutku zatvara se tzv. zlatni prozor. SAD obustavljaju prodaju zlata iz svojih rezervi. Sistem se pokušava spasiti tako što se povećava dozvoljeni raspon fluktuacije fiksnih kurseva sa +- 1% na +-2,25%.

Ipak 1973 godine najavljena je nova devalvacija dolara za 10 % što znači da sve ove mjere nisu imale željeni efekat.

19.03.1973 godine valute većine evropskih zemalja i Japana prelaze na plivajući kurs i na taj način Bretton Woodski sistem odlazi u istoriju.

1976 godine legalizovana je praksa fluktuirajućih kurseva. Zlato gubi svaku monetarnu ulogu po prvi put u svojoj dugoj istoriji i primjeni u međunarodnim ekonomskim odnosima. Počinje da se razmatra prisustvo fluktuirajućih deviznih kurseva u svjetlu slobodnog kretanja kapitala.

Slajd 9

Kada smo govorili o H-O-S teoriji rekli smo da poslije 70ih godina, ne možemo govoriti o cjelovitom trgovinskom sistemu. Poslije 73 godine bogastvo, ekonomskih, trgovinskih i

finansijskih transakcija dovelo je do toga da ne možemo govoriti o jedinstvenom međunarodnom monetarnom sistemu.

Ovim počinje era fluktuirajućih deviznih kurseva ali je ipak novi sistem pokušavao da izbjegne svako prekomjerno fluktuiranje. To postaje jako značajno sa rastom finansijskih tržišta i optimizacijom portfolia ulaganja.

Fluktuirajući devizni kursevi su kursevi čiji se nivo određuje na tržištu odnosom ponude i tražnje za devizama. Valutni paritet nije određen od strane monetarne vlasti već se određuje na tržištu. Stanje na tržištu u mnogome zavisi od stanja u platnom bilansu. Ukoliko postoji deficit platnog bilansa, on će dovesti do rasta tražnje za devizama. Ako imamo konstantan nivo ponude to dovodi do pada deviznog kursa- depresijacije.

Kada se radi o fluktuirajućim deviznim kursevima koristi se pojam depresijacija, a kada se radi o fiksnim pojam devalvacija- da se označi pada deviznog kursa.

Kada postoji suficit u platnom bilansu- veća ponuda deviza u odnosu na tražnju i tada imamo rast deviznog kursa odnosno apresijaciju.

Devizni kurs sada postaje instrument ekonomske politike kojim se utiče na ravnotežu u platnom bilansu.

Kod fluktuirajućih deviznih kurseva cijene su stabilne ali kurs fluktuira.

Ali, treba uzeti u obzir vremenski rok!

U kratkom roku ne dolazi do promjene cijena dok u dugom roku svakako dolazi.

U dugom roku fluktuiranja deviznog kursa se ipak prenose na cijene na tržištu što dovodi do korekcije rasta cijena.

Fluktuirajući devizni kursevi, koji prenose impulse sa međunarodnog tržišta zahtijevaju veću integrisanost i monetarnu saradnju između zemalja koje ih primjenjuju. Kada govorimo o karakteru te saradnje poslije Bretton Woodsa može se reći da je ona više bila ,, u namjerama nego u efektima’’

Sve države su pokušavale da utiču na kretanje na tržištu i nisu u potpunosti dopuštale prepuštanje deviznog kursa kretanjima na tržištu- potpunom plivanju.

Ipak, država ima značajnu slobodu i relaksirana u smislu da ne mora panično da vodi računa o nivou kursa i ima li dovoljno deviznih rezervi da ga održi na definisanom nivou.

U ovom slučaju država može koristiti te devizne rezerve za ispunjenje brojnih cijeva prvenstveno razvojnih.

Tek sa fluktuirajućim kursevima dolazi do intenzivnijeg kretanja kapitala jer su oni omogućili oslobađanje veće količine novca koja se se koristila za održavanje kurseva.

Sve do 70ih i 80ih godina nemamo međunarodno kretanje kapitala kao fenomen koji je značajno izražen.

Slajd 12.

U eri fluktuirajućih deviznih kurseva je potrebna saradnja centralnih banaka i koordinacija vlada pri koncipiranju i sprovođenju ekonomskih politika. U tome su najviše postigle zemlje evropskog kontinenta. Od kad su 70ih godina počele da plivaju zajednički prema dolaru evropske zemlje su intenzivirale saradnju i preuzele ingrencije u smislu koordiniranja svojih makroekonomskih politika kako bi te fluktuacije ograničile i svele na najmanji mogući nivo.

.

Slajd 13

Monetarna zmija .

Zemlje su predvidjele vijuganje monetarne zmije u rasponu kod tunela +-2,25%, kod zmije 1, 125%. Podrška ovoj monetarnoj zmiji bilo je formiranje Evropskog fonda za monetaru saradnju koji je imao sličnu ulogu kao i Međunarodni monetarni fond I koji je trebao da pomogne zemljama da svoje valute drže u okviru ovog propisanog okvira.

Slajd 14- Evropski monetarni sistem

1979 godine sistem je evoluirao u Evropski monetarni sistem gdje su definisani veći rasponi +- 2,25. Predviđeno je da je za italijansku liru potrebna veća granica odstupanja +6%. Ovaj sistem je podrazumijevao odlučivanje konsenzusom. Pošto su ovo vrlo osjetljiva i važna pitanja zemlje su morale da obezbjede da se njihov glas čuje.

Tokom 80ih godina Žak Delor kroz jedinstvenu bijelu knjigu, značajno je doprinijeo tome da EU postane i monetarna unija 1992 god.. sa svim prednostima i manama koje ima evropska monetarna unija danas.

Karakterisitika sistema je da je svaka zemlja dobila mogućnost da bira kakav tip deviznog kursa će da ima, jer je cilj kursa da pomogne privredi i privrednom razvoju.

Međutim pokazalo se da sloboda donosi probleme. Sve strane koje su primjenjivale različite tipove plivajućeg kursa bile su saglasne da je u okviru novog monetarnog sistema potrebno obezbijediti uslove za uvođenje reda i stabilnosti.

Upravo zato što je zemljama pružena velika sloboda, zemlje su upotrebljavale različite varijante plivajućeg kursa. Od samostalnog do zajedničkog plivanja valuta.

Ovi kursevi su svoju valutu vezivali za neku drugu sa kojom će zajedno da plivaju. To vezivanje je bilo na nivou nepromjenjivog bilateralnog kursa.

Dakle zajedničko plivanje znači da- valuta ili korpa valuta zajedno plivaju sa nekom značajnom svjetskom valutom bilo da se radi o euru ili dolaru pri čemu se taj odnos definiše nepromjenjivim bilateralnim kursom.

Zemlje su mogle i da na drugi način definišu svoje varijante plivajućeg kursa koji bi podrazumijevali ili uvođenje valutnog odbora ili potpuno odricanje sopstvene valute- dolarizacija,eurizacija.

Najveći broj zemalja izbjegava neograničeno slobodno plivanje valute I opredjeljuje se za neki oblik manje ili više rukovođenog plivajućeg kursa.

Slajd 19

Valutna unija

Valutne unije su jako rasprostanjenje. Podrazumijevaju da se zamijeni nacionalna valuta regionalnom valutom. Valutni odbor imaju: BIH i Bugarska.

Makedonija i Hrvatska čvrsto vezivanje za EURO.

Vezivanje u uskom rasponu: Danska, Kipar i Malta.

Mađarska i Poljska- njihova valuta se elastično vezuje za korpu valuta gdje euro čini 70 % a dolar 30 %.

Najpoznatija valutna unija je Evropska monetarna unija.

Na ovaj način vidimo da u novije vrijeme imamo kombinaciju fluktuirajućih i fiksnih deviznih kurseva.

Slajd 19

PREDNOSTI FLUKTUIRAJUĆEG KURSA

-Olakšava eksterno prilagođavanje. (Deficit ili Suficit u platnom bilansu direktno djeluje na kurs i to prilagođavanje je automacko)

- Omogućava autonomiju ekonomske politike- jer vlade ili centralne banke imaju mogućnost da vode nezavisnu monetarnu i fiskalnu politiku.

-Veća sloboda u sprovođenju ekonomske politike.

Slajd 20

KARAKTERISTIKE FIKSNOG KURSA

-Ekonomska politika u slučaju deficita mora biti restriktivna

-Nema autonomije u vođenju politike.

-Tržištu se šalju uvjerljivi signali o kredibilnoj ekonomskoj politici

- fiksni kurs podrazumijeva i neka radikalna rješenja kao što su : valutna unija, dolarizacija

-Blaža varijanta fiksnog kursa- prilagodljivi fiksni kurs. U ovom slučaju se zadržava dio autonomijne u vođenju monetarne politike

Slajd 22

Govori koliko imamo konvertibilnih valuta i kakvi aranžmani postoje.

Aranžmani deviznog kursa vezani za

Jednu valutu 48

Korpu valuta 18

Na režimu plivanja ukupno 118 zemalja

Ograniečno plivanje 17 zemalja

Rukovođeno plivanje 55 zemalja

Nezavisno plivanje 46 zemalja

Slajd 23

U savremenom monetarnom sistemu najveći broj valuta pliva u okviru rukovođenog plivanja.

Empirijski nalazi govore da je rasprostranjen strah od plivanja valuta.

Slajd 24.

Govori o efektima krize na međunardoni monetarni sistem.

Međunarodni monetarni sistem bi trebao da pretrpi izmjene posle krize.Priča o krizi je istakla neophodnost reforme globalnog sistema. Ta priča o izmjeni se posebno aktivirala u okviru grupe G20 koja pokušava da preuzme ulogu globalne vlade u kojoj se nalaze i razvijene i manje razvijene zemlje i u kojoj se pokušavaju koordinisati međunarodne politike.

Odustaje se od politike da je tržište najbolji regulator devitznog kursa. Sve se više ističe neophodnost koordinacije ekonomskih poltika što je na neki način teško ostvariti.

Slajd 25

Svaka monetarna unija ima svoje probleme. Ti problem mogu proisteći upravo zbog toga što je to sistem nedovoljno fleksibilnih deviznih kurseva. Ako se posmatra kriza eurozone, on pokazuje nedostatke. Kriza eurozone je najviše nastala zbog nemogućnosti devalvacije eura prema drugim valutama. U priodu krize euro je neprestalno jačao dok su ostale nacionalne

valute koristile devalvaciju kao mjeru podsticanja izvoza zemlje sa tim valutama su učinile svoje proizvode značajno jefitinijim.

Unutrašnji problem u okviru monetarne unije-nedovoljna koordinacija ekonomskih politika dovela je do visokog nivoa u razlici između zemalja starog jezgra EU i južnih zemalja EU. Njemačka i njoj bliske zemlje su veoma konkurentne, imaju suficit u platnom bilansu, niske nadnice dok južnoevropske zemlje imaju nisku produktivnost, deficit i visoke nadnice.

Razlika u ekonomskoj koordinaciji interno slabi euro i monetarnu uniju.

Slajd 26

Za većinu zemalja EU koje nisu imale mogućnosti da povećaju svoju konkurentnost, da na taj način koriguju svoju valutu i postanu konkurentne (južnoevropske zemlje) takva pozicija vodila je ka dugu. Tako je nastala dužnička kriza eurozone.

Ono što se nadzire kao jedina mogućnost koja vodi ka izlazu iz krize je redukcija zarada u onim zemljama niskog nivoa konkurentnosti.

Kada govorimo o MMS 21 vijeka on bi trebao da da pravilan odgovor na sve one disbalanse koji se stvaraju u savremenom ekonomskom sistemu. Postavlja se pitanje da li je najbolje rješenje to rukovođeno fluktuiranje koje je bilo dominantno u dosadašnjem sistemu. Pokazalo se da su u rukovođenom plivanju akcije država sve češće i skuplje. Sve je više deviza potrebno radi intervencija na tržištu. Smatra se da bi mogući izlaz bio usvajanje pravila za plivanje valuta gdje bi samo određene glavne valute plivale. To bi bio dolar, euro, juan, jen i funta i one bi intervenisale u održavanju deviznih kurseva. Ostale zemlje bi trebale da se vežu za ove jake valute u nekom fiksnom paritetu.

Predavanje 14

Međunarodni monetarni fond .

Slajd 2

Konferencija u Bretonvudsu 1944. godine je pokušala da ponudi rješenja o načinu organizacije međunarodnog monetarnog sistema poslije 2. svjetskog rata.

Formirane su 2 institucije:

1. Međunarodni monetarni fond- MMF (International Monetary Fund- IMF)2. Međunarodna baka za obnovu i razvoj- MBOR (International Bank for

Reconstruction and Development)

Slajd 3

Osnovna uloga MMF-a je a obezbjedi saradnju u oblasti međunarodnih plaćanja i politike deviznih kurseva kao i da odobrova kratkoročne kredite za uravnoteženje platnog bilansa.

Međunarodna banka za obnovu i razvoj ima osnovni zadatak da dugoročnim razvojnim kreditima omogući obnovu i razvoj zemalja članica.

Time je obezbijeđena komplementarnost u poslovanju ive dvije organizacije.

Konferencija u Bretonvudsu trebala je da omogući i formiranje trećeg stuba Brettonvudskog sistema- Svjetske trgovinske organizacije- WTO. Međutim, ratom razrušene zemlje nisu bile spremene da u samom početku ekonomske obnove pristanu na liberalizovani sitem međunarodne trgovine.

Slajd 4

Sporazum o osnivanju MMF-a je stupio na snagu 27.12.1945 a poslovanje je počelo 1.03.1947 godine.

Slajd 5

Osnovni ciljevi MMF-a:

1. Unapređenje međunarodne saradnje kroz konsultacije i zajedničko rješenje monetarnih problema. Osnivanje fonda podrazumijevalo je širok forum gdje će sve zemlje članice imati priliku da rješavaju probleme sa kojima se suočavaju.

2. Da se uspostavljanjem finansijske stabilnosti i saradnje dovode do rasta međunarodne trgovine a samim tim i do rasta zaposlenosti, dohoka i proizvodnje.

3. Sve ovo bi trebalo da dovede do stabilizacije deviznih kurseva i do sprečavanja konkurentskih depresijacija.

Slajd 5

4. Multilateralizam u međunarodnim plaćanjima za tekuće transakcije kao i ukidanje deviznih ograničenja koja sputavaju međunarodnu trgovinu.

5. Obezbjeđenje finansijskih sredstava za zemlje članice radi uravnoteženja platnog bilansa i smanjenja platnobilansnih neravnoteža.

Slajd 6

Najvažnija novina koju je donio MMF je da ni jedna zemlja nije mogla samostalno da donese odluku o nivou deviznog kursa već je to trebalo da bude stvar dogovora sa ostalim zemljama članicama, a pod nadzorom MMF-a.

Ovakva politika kurseva izazvala je različite stavove, ali sve zemlje su bile saglasne da devizni kursevi utiču na devizni sistem i nivo međunarodne trgovine.

Sa otpočinanjem rada, MMF je imao 39 zemalja članica i sjedište mu je bilo u Washingtonu

Slajd 7

Podaci:

Broj zemalja članica 2011: 187

Broj zaposlenih: oko 2400 iz 141 zemlje

Zaposleni su dominantno ekonomisiti- makroekonomisti koji rade analize, makroprocjene za sve zemlje članice. Članstvo je vezano za nacionalnu pripadnost , i važno je da fond zapošljava što više ekonomista koji su specijalisti za svoje regione.

Ukupni resursi: 383 milijarde $ ( 8/18/11)

Dodatna sredstva: 600 milijardi $

MMF raspolaže sa značajnim sredstvima u 2011 godini. Ovako velika sredstva obično nisu na raspolaganju fondu. To je posljedica krize, jer je zemljama koje su ugrožene potrebno odobravati značajnu finansijsku pomoć.

Odobreni i nepovučeni zajmovi: 282 milijarde$ odobrenih, 218 milijardi $ koje nisu povučene. Postoji značajna razlika između odobrenih i nepovučenih zajmova što je rezultat politike MMF-po kojoj odobrenje zajma zahtjeva zadovoljenje uslova. Ako zemlje ne ispune uslove, kreditna linija se obustavlja.

Najveći pozajmljivači: Grčka, Portugal, Irska

Tehnička pomoć zemljama koje su se suočavale sa krizom: 150 osoba angažovano

Izvršene konsultacije na području 120 zemalja članica.

Rukovodeći tim: direktorka-Christin Lagarde koja je francuskinja, bivša ministarka finansija. Obično je direktor MMF-a Evropljanin a Svjetske banke Amerikanac.

Slajd 8

Članstvo u MMF-u je išlo progresivno.

Sovjetski savez je počeo sa pregovorima ali zbog razlika u konceptu vođenja ekonomije nije mogao da ispuni zahtjeve Fonda i nije više bio član.

Japan i Njemačka su se pridružile 1953.

60ih godina članstvo u Fondu je povećano prisustvom novih zemalja u razvoju.

Rumunija se priključila 1972 godine, Mađarska 1982, a zatim i ostale istočnoevropske zemlje

Sa raspadom Sovjetskog saveza 1992. god ušlo je 15 novih zemalja.

Trenutno postoji 187 zemalja članica

Članstvo je univerzalno i samo zemlje poput Kube i Sjeverne Koreje nisu članice Fonda.

Slajd9

Organizacija:

Najviši organ: Odbor guvernera čiji su članovi ministri finansija ili guverneri centralnih banaka zemalja članica. Sva važna pitanja koja se donose, donose se na ovom Odboru (broj članica-veličina fonda, reforme fonda,primanje novih članica, raspodjela specijalnih prava vučenja…)

Sastanci 1 godišnje, obično u septembru.

Diskutuje se o savremenim problemima, pristupu Fonda tim problemima i to je prilika da se zemlje članice upoznaju sa svjetskim globalnim kretanjima.

Uvijek se Odbor održava zajedno sa velikim sastankom Svjetske banke.

Slajd 10

Odbor izvršnih direktora- predstavlja glavno izvršno tijelo, koje je vezano za rad fonda na dnevnoj osnovi. Čini ga 24 direktora, oni se sastaju 3 puta nedjeljno. 8 njih direktno imenuju zemlje sa najvećim kvotama (SAD, VB, Njemačka, Francuska, Japan,Saudijska arabija, Rusija I Kina). 16 njih se bira i oni predstavljaju i zastupaju interese grupe zemalja koje se nalaze u njihovim konstituencama.

Slajd11

Interesantno je zapaziti da su od osnivanja MMF-a do danas svi predsjednici Odbora izvršnih direktora bili Evropljani

Christine Lagard došla je na čelo MMF-a 2011 godine.

Od 2007 je takođe izvršni direktor bio Francuz – dominik Kan za kojeg je bilo vezano više različitih skandala pa je podnijeo ostavku prije isteka mandata.

Odluke se donose glasanjem.

Svaka zemlja ima 250 osnovnih glasova i po jedan glas na svakih 100 000 specijalnih prava vučenja uplaćenih po osnovu kvota.

Slajd 12

250 glasova bi trebalo da ublaži razlike između zemalja članica koje proističu iz veličine kvota.

Glasačka snaga je predmet mnogih debata i sporenja. Kod MMF-a važi princip ,, Koliko dolara toliko glasova’’- što je veća kvota to je veći broj glasova. SAD ima pravo veta na većinu važnih odluka.

Tokom vremena MMF je iz nekoliko navrata vršio reviziju kvota uglavnom u cilju njihovog povećanja (kvote uvećane za preko 20 puta), što je dovelo do povećanja broja glasova određenih zemalja. Ipak, osnovni broj glasova je ostao isti.

Slajd 13

Glasačka snaga je nejednako raspoređena.

SAD imaju 17, 16% ukupnog borja glasova

Japan 6, 02 %

Francuska i VB po 4, 97 %

Italija 3,27 %

Ovih 6 zemalja ukupno raspolaže sa 43% ukupnog broja glasova što je 50 % od potrebnog broja da bi se donijele bitne odluke gdje je potrebna većina od 85%.

Slajd 14:

Značajniji udio u glasovima imaju još: pogledati slajd- ovo ne treba da se uči

Indija, Kina, Brazil i Rusija zauzimaju mnogo veće učešće u ekonomiji nego što je to bilo 50 ih godina prošlog vijeka i one traže revidiranje kvota i glasačkih prava i uvažavanje njihovog novog statusa u globalnoj ekonomiji. Naravno, povećanje broja njihovih glasova značilo bi smanjivanje glasačkih prava drugih zemalja, što je predmet sporova.

Slajd 15

Glasačka moć je personifikovana moć veličine kvota. Svaka zemlja članica ima svoju kvotu koja je izražena u specijalnim pravima vučenja i jednaka je ulogu koji je zemlja dala pri ulasku u fond. Kvota je osnovni instrument finansijskih veza između zemlje i Fonda.

Sa uplaćivanjem kvote, zemlja definiše koji joj je iznos na raspolaganju u okviru sredstava MMF-a za finansiranje platnobilansnih problema.

Slajd 16

Kvota se računa tzv. Bretonvudskom formulom prema kojoj je ona definisana:

Prosječnim godišnjim uvozom i izvozom, Holdinzima zlata i srebra Promjenjivošću izvoznih tokova i nacionalnog dohodka

1980 godine MMF je pojednostavio formulu i povećao kvalitet podataka.

Slajd 17

Bitno je reći da MMF karakteriše nedovoljnost sredstava koja potiču iz kvota.

Kada se kvote upisuju, svaka zemlja uplaćuje 25% u specijalnim pravima vučenja ili dolarima a kasnije može upisati taj iznos i u funtama, eurima i jenima.

75 % kvote se uplaćuje u domaćoj valuti što znači da je taj dio praktično neupotrebljiv.

Slajd 18

Najrazvijenijih 10 zemalja raspolaže sa 52 % glasačke snage.

Razvijene zemlje raspolažu sa 60% glasačke snage, a zemlje u razvoju sa 40 %.

Odatle potiče i kritika MMF-u da njegove odluke donose uglavnom visoko razvijene zemlje, koje nemaju problema u platnom bilansu kao što imaju manje razvijene (osnovna uloga MMF-a je da pomogne zemljama da riješe problem platnog bilansa). Visoko razvijene zemlje zbog nepoznavanja problema rješenja donose prema njihovim shvatanjima istih što ne odgovara poziciji manje razvijenih zemalja.

Slajd 20

U 2007 godini, ukupan iznos kvota iznosi 213 SRD-specijalnih prava vučenja.

MMF razmatra povećanje kvota, međutim njihovo povećanje je problematično, jer podrazumijeva linerano povećavanje za sve zemlje pa i one najrazvijenije.Zbog toga se razvijene zemlje bune jer je to nepotrebno izdvajanje sredstava u MMF. Manje razvijene zemlje kojima su potrebna sredstva se bune jer im je potrebna glasačka snaga. Svakako pitanje rasporeda glasova je mnogo delikatnije pitanje od samih finansijskih sredstava.

Slajd 21

Zemlja može slobodno da povuče 25 % kvote (koje uplaćuje u SRD ili jakoj valuti) . To je dio koji joj je na raspolaganju uvijek i koji može da koristi bez posebne najave i velikog mješanja fonda.- zlatna tranša

Ako zemlji treba više od toga, maksimalno se može povući 100 % kvote u obliku kreditne tranše.

Pošto je deficit u platnom bilansu jedan od većih problema, i on kod većine zemalja nadmašuje iznos kvote brzo se javila potreba da MMF pozajmljuje sredstva.

MMF može dopuniti svoje rezerve glavnih valuta pozajmljujući od vlada, centralnih banaka, banaka za poravnanja – BIS i privatnih izvora iz najrazvijenijih zemalja.

Slajd 22

Opšti sporazum o pozajmicama GAB.

MMF je potpisao sporazum za odobravanje kreditnih linija sa 11 industrijskih zemalja prema kojem se vrši pozajmljivanje po tržišnim kamatnim stopama.

Članice: Belgija, Kanada, Njemačka, Francuska, Italija, Japan, Holandija, Švedska, Švajcarska, Velika Britanija i SAD.

Postoji i pridruženi aranžman sa Saudijskom Arabijom

Slajd 23 i 24.

Brojne krize 90 ih godina pokazale su da su potrebni ozbiljniji finansijski resursi od onih koje je GAB mogao da obezbjedi.

MMF je napravio novi sporazum, aranžman za pozajmljivanje, tzv. NAB.

Proširen broj zemalja sa 11 na 25.

Cilj je da se preduhitre i nadvladaju problemi u međunarodnom monetarnom sistemu.

Slajd 25

Obične pozajmice zemljama članicama:

Zlatnu tranšu koja čini 25 % kvote i koja se uplaćuje u zlatu ili konvertibilnim valutama zemlja može odmah da povuče bez problema. To su faktički njena sredstva.

Ostale 3, tzv.više kreditne tranše su uslovljene. Zemlja mora da potpiše sporazum koji ne podrazumijeva samo definisanje i ispunjavanje običnih uslova već ona mora prihvatiti i sprovođenje opsežnih ekonomskih reformi (primjenu odgovarajućih fiskalnih mjera, promjene u spoljnotrgovinskoj politici i sl. da bi se unaprijedila situacija u platnom bilansu.)

Taj paket ekonomskih mjera za koji se zemlja obavezuje da će ga sprovesti dat je u tzv. Pismu o namjerama.

Slajd 26 Pismo o namjerama

Zajednički dokument u čijoj su izradi učestvovali stručnjaci MMF-a, zvaničnici centralnih banaka i ministarstava finansija.

Njime su definisane obaveze kojih će se pridržavati zemlja u toku korišćenja novca.

MMF insistira da se to pismo dobro koncipira i da se mjere dosljedno sprovode.

Takođe, isplata novca se uslovljava ispunjavanjem ciljeva.

Najpozantije kreditne linije su stand by aranžmani i za njih se upravo veže pismo o namjerama.

Slajd 28

Stand by aranžmani

Odobrava se okviran iznos kredita koji data zemlja može koristiti u zavisnosti od potreba ali i u zavisnosti od toga da li se sprovodi dogovoreni stabilizacioni program.

Odobravaju se na period od 1- 3 godine.

Primjenjuju se od 1952 god.

Šta Fond zahtijeva?

Suština disbalansa svake zemlje su problemi u platnom bilansu, pri čemu se ležište tih problema nalazi i u fisklnom sektoru. .

MMF insistira na smanjivanju budžetskog deficita pri čemu toleriše defcit od 2- 3,5 % a zahtijeva korekcije i na strani prihoda i na strain rahoda! Cilj MMF-a je da u kratkom roku dovede zemlju u stanje fiskalne stabilnosti pri čemu će postojati održivi deficit.

Na udaru su troškovi u javnom sektoru koji se u kratkom roku administrativnim mjerama mogu smanjiti (smanjenje plata, penzija, socijalnih davanja itd…)

Zbog toga zemlje izbjegavaju da pozajmljuju od MMF-a.

Od monetarne politike MMF zahtjeva da bude podrška fiskalnoj politici odnosno da se umiri rast kredita kako se ne bi stimulisala tražnja. Sve to bi trebalo da vodi više izbalansiranoj trgovinskoj politici koja bi sa svim ovim ograničenjima tražnje trebala u narednom periodu da dovede do korekcije uvoza koji bi se približio obimu izvoza.

Cilj MMF- a nije ekonomski razvoj već da se zemlja u što kraćem roku dovede u stanje fiskalne i platno bilansne ravnoteže.

Ekonomske okolnosti 80ih i 90 ih godina pokazale su da sredstva koja se dobijaju kroz stand by aranžmane nisu dovoljna da se zemlje izbore sa problemima.

Slajd 29

MMF je 80 ih godina razvio brojne kreditne linije:

Olakšice za kompenzatorno finansiranje Olaksice za kompenzatorno finansiranje i nepredvidive slučajeve Olakšice za finansiranje tampon zaliha Olakšice za strukturno prilagođavanje Povećane olakšice za strukturno prilagođavanje Politika uvećanog pristupa Olakšice za sistemsku transformaciju

Suština dodatnih kreditnih linija je da one podrazumijevaju zaduživanje u većem postotku u odnosu na nivo kvota i duže rokove vraćanja.

Prve tri olakšice su rezultat dužničke krize 80ih godina, dok su naredne 4 posljedica problema vezanih za proces tranzicije i sa kojima su se zemlje suočavale 90ih godina.

Slajd 30 Olakšice za kompenzatorno finansiranje:

Mogu ih koristiti zemlje koje su se usljed promjena na svjetskom tržištu suočile sa smanjenim deviznim prilivom koji je posljedica djelovanja spoljnih faktora – tj faktora na koje zemlja ne može da utiče.

Kompenzatorno finansiranje je prošireno i obuhvata pogoršanja platnog bilansa zbog porasta cijena uvoznih proizvoda.

Odobravaju se na rok od 5 godina.

Slajd 31

Olakšice za kompenzatorno finansiranje i nepredvidive slučajeve -

Zemlja koja je dobila stand by kredit ili neki drugi kredit za strukturno prilagođavanje mogla je to koristiti kao osnov da konkuriše za dodatnu kreditnu liniju ako se stanje u platnom bilansu dodatno pogoršalo kao posljedica nekih neočekivanih promjena - smanjenja cijena izvoznih proizvoda, povećanja uvoza, smanjenje prihoda ls.

Gornji limit za zaduženje je 122 % kvote a rok povraćaja od 3-5 godina!

Slajd 32

Olakšice za finansiranje tampon zaliha

Odobravaju se u slučajevima kada se zemlje suočavaju sa deficitom ali usljed nemogućnosti realizacije, prodaje svojih proizvoda.

Limit- 45% kvote i vrijeme povraćaja od 3- 5 god.

Slajd 33

Olakšice za strukturno prilagođavanje

Namijenjene najmanje razvijenim zemljama koje su trebale da sprovedu strukturne reforme .

Daju se na rok od 10 god, sa početkom otplate od 5. godine i kamatnom stopom od 0,5%

Slajd 34

Povećane olakšice za strukturno prilagođavanje

Namijenjene najmanje razvijenim zemljama za strukturne reforme dugoročnog karaktera, za koje su potrebni značajniji I dugoročniji krediti.

Maksimalan iznos kredita 140% kvote, a zajedno sa kreditnim tranšama 165% kvote.

Otplata obično počine poslije 4 i po godine od podizanja sredstava, u 12 polugodišnjih rata, što znači da se završava u roku od 10 godina.

Slajd 35

Politika uvećanog pristupa

Sredstva za ove pozajmice se dobijaju iz suficitarnih zemalja.

Mogu iznositi 280-345% kvote a vrijeme povraćaja je od 3-7 godina.

Slajd 36

Olakšice za sistemsku transformaciju

Namijenjene zemljama Istočne Evrope, kako bi se pružila podrška u procesu tržišnih reformi i podstakao prelazak sa planske na tržišnu privredu!

Po ovoj osnovi može se dobiti kredit do visine 50 % kvote

Od svih kredita koje odobrava Fond najveći je udio produženih i stand by aranžmana.

Slajd 37

SFRJ je bila učesnica konferencije u Bretonvudsu i jedna je od zemalja osnivača MMF-a.

90ih godina došlo je do promjene u teritorijalnoj i ekonomskoj stukturi SFRJ što je MMF okarakterisao kao raspad. To je dovelo do toga da se članstvo SFRJ briše iz MMF-a.

Pravilo: Kada se teritorijalna promjena okarakteriše kao raspad, stara država se briše iz registra članova MMF-a.

Dakle, SFRJ se raspao na više zemalja koje su morale po važećoj procedure regulisati članstvo i MMF nije prepoznavao ni jedan dio tih novih ,,cjelina’’ koje su nastale.

Slajd 38

Pored definisanja teritorijalnih promjena kao raspad postoje slučajevi kad se teritorijalne promjena definiše kao otcjepljenje- secesija.

Pravilo:Zemlja koja ostaje zadržava članstvo i kvote, dok nove zemlje regulišu članstvo. Uslučaju SSR-a Rusija je prepoznata kao nasljednica Sovjetskog saveza i zadržala je učešće u MMF- u dok su ostale zemlje morale ponovo da reguliše članstvo.

Slajd 39

MMF je utvrdio ključ raspodjele aktive i pasive SFRJ:

36,5 % SR Jugoslaviji

28,5% Hrvatskoj

16,4 % Sloveniji

13,2% BIH

5,4% Makedoniji

Slajd 40.

MMF je ostavio rok od 30 dana da se zemlje članice izjasne da li se slažu sa njegovom odlukom i naložio da se u roku od 6 mjeseci:

Otplate dospjele obaveze prema Fondu Uplate propisane kvote Donesu zakoni kojima se potvrđuje prihvatanje obaveza prema fondu

Slajd 41

Slovenija, Hrvatska, Makedonija su regulisale svoje članstvo 1993.

BiH 1995

SRJ nije bila zadovoljna ovakvim odlukama, smatrala je da ona nastavlja kontinuitet SFRJ.

Na kraju je ipak prihvatila ponudu pri čemu je tražila odlaganje otplate svojih obaveza.

Slajd 42

Saradnja MMF-a i SRJ obnovljena nakon 2000 godine kada je Jugoslaviji odobren kredit u iznosu od 151 mil USD

Za izmirenje zaostalih obaveza Kamate Za dodatnu uplatu u skladu sa opštim povećanjem kvota

Slajd 43

Što se tiče članstva SRJ u MMF-u, učešće republika u finansijskim pravima i obavezama utvrđeno je na bazi učešća republika u DBP SRJ

- Srbija učestvovala sa 64,12%

- Crna Gora sa 5,88 %

Nakon referenduma javlja se potreba regulisanja odvojenog članstva.

Slajd 44

Nakon referenduma dogovoreno je da Srbija nastavi članstvo a da CG reguliše članstvo.

Na bazi dogovora o nasljeđivanju CG je pripalo 33 mil$

2007 godine CG regulisala članstvo u MMF, pri čemu je uplatila iznos kvote od 41,2 miliona $

Predavanje 15- Grupa Svjetske banke

Govorimo o grupi Svjetske banke kao izuzetno vaznoj grupaciji u cijem se centru nalazi Medjunarodna banka za obnovu i razvoj koja je nastala veoma rano, cetrdesetih godina zajedno sa MMF-om, kao bretonvudski blizanac.

Cilj osnivanja IBDR je bio srednjerocno i dugorocno finansiranje ratom oslabljene evropske ekonomije, tako da prvi fokus koje su ima IBDR bile su evropske zemlje i ono sto je interesantno znati je da je prvi kredit koji je odobrila IBDR upravo bio Francuskoj.

Pedesetih i sezdesetih godina zemlje Evrope sve vise napreduju i imaju ubrzanije teme svog ekonomskog rasta i time se fokus Medjunarodne banke za obnovu i razvoj pomjera ka zemljama u razvoju. Banka je sa radom pocela 26.juna 1946 godine.

Vremenom dolazi do sirenja djelovanja aktivnosti i djelatnosti koje su nekako bile pod okriljem IBDR-a, sto je vremenom zahtjevalo osnivanje jos tri instiitucije, koje na neki nacin predstavljaju neizostavni i sastavni dio IBDR-a, ato su:

Medjunarodna finansijksa korporacija- IFC (Intenationak Financial Corporation), osnovana 1956.godine

Medjunarodno udruzenje za razvoj- IDA (International Development Assotiation) 1960.godine

Agencija za garanciju multilateralnih investicija-MIGA (Multilateral Investment Guarantee Agency) 1988.godine.

Devedesetih godina prikljucila se jos jedna agencija a to je Medjunarodni centar za rjesavanje investicionih sporova koji je bio jedanostavno posledica sve cescih oblika investicija u medjunarodnoj saradnji. Ovih 5 agencija su poznate pod nazivom grupa Svjetske banke, dok se za IBDR i IDA obicno koristi zajednicki naziv Svjetska banka. Sjediste Svjetske banke je u Vasingtonu, nasuprot zgradi MMF-a, na stotinka metara od Bijele kuce.

Clanstvo u grupi Svjetske banke neprestalno se povecavalo, tako da kad govorimo o clanstvu za 2012.godinu mozemo reci da IBDR ima 188 clanica, IDA-172, IFC-184, MIGA-177 i ICSID-158, sto govori da je clanstvo u Svjetskoj banci univezalno i da se stalno povecava.

Svaka od ovih clanica u grupi svjetske banke ima posebnu ulogu a to su: IBDR- ona je glavna ruka za pozajmice Svjetske banke I daje zajmove zemljama u razvoju sa srednjim dohotkom.IDA- kreditna institucija ciji je cilj strogo davanje pozajmica vladama najsiromasnijih zemalja, pod najpovoljnijim I najblazim uslovima. Kada govorimo o najsiromasnijim zemljama Svejtska banka je napravila kriterijum po kojem daje kredite, a indicator koji se koristi je svakako velicina drustvenog proizvoda. MIGA – to je agencija koja obezbjedjuje garancije stranim investitorima od nekomercijalnog rizika, zato sto je cilj ove agencije bio da se trziste zemalja u razvoju priblizi stranim investitorima I da se process investiranja unaprijedi I olaksa tako sto ce Svejtska banka tj MIGA garantovati brojne rizike koje postoje u zemljama u razvoju, a koje ne garantuju ostale agencije.

IFC- se bavii unapredjenjem privatnog preduzetnistva u zemljama u razvoju I njegov cilj je razvoj srednjeg I maloh biznisa kao glavnog motora ekonomskog razvoja.

Kada objasnjavamo ulogu I sustinu Svjetske banke zajedno sa svim njenim afilijacijama I agencijama, vrlo interesantno je razgraniciti koja je uloga I cilj svetske banke a koja MMF-a.

MMF: 1.Karakter: Monetarna institucija (monetarni i finansijski problemi)2.Funcija: Stabilizacija monetarnog sistema i finansiranje deficita3.Vremenski period: Kratkorocni4. Izvor finansiranja: Zvanicne reserve i sopstvene valute zemalja clanica5. Odobravanje kredita: Svim clanicama6. Period vracanja duga: 3-5godina7. Osoblje: 2300

SB: 1.Karakter: Razvojna institucija2.Funcija: Unapredjenje i finansiranje ekonomskog razvoja3.Vremenski period: Dugorocni4. Izvor finansiranja: Zajmovi na medjunarodnom trzistu5. Odobravanje kredita: Zemljama u razvoju6. Period vracanja duga: 15-20 godina7. Osoblje: 10000

Kada govorimo o organizaciji Svetske banke mozemo reci da je ona vrlo slicna organizaciji MMF-a. Vrhovnu vlast ima Odbor guvernera. Svaka zemlja moze da delegira tj.da postavi po jednog guvernera I jednog zamjenika u Odboru. To su obicno ministri finansija i ministri za razvoj ili ekonomsko planiranje. Sastaje se jednom godisnje, obicno u septembru ili oktobru, kada odrzava zajednicki sastanak sa Odborom guvernera MMF-a. efektivno rukovodstvo pripada Odboru izvrsnih direktora, koji zajedno rukovode IBDR, IDA i IFC. Kada se biraju ovi direktori, vazno je pomenuti da neke zemlje imaju vise prava, a neke zamlje imaju manje prava. Pet zemalja sa najvise akcijskog kapitala: SAD, Njemacka, Velika Britanija, Francuska I Japan, imaju pravo nap o jednog direktora, dok se preostalih 19 bira putem glasackih grupa, a u izbornim jedinicama se sabiraju ti glasovi. Svakih 5 godina mijenja se predsjednik Izvrsnog odbora, a ono sto je neobicno jeste da se to mejsto rezervisano za americkog drzavljanina. Medjutim uslovi globalizacije mijenjaju pravila, tako da je doskorasnjeg predsjednika Roberta Zoelika (2007-2012) zamijenio Kinez Jim Yong Kim, dok je glavni ekonomista u Svjetskoj banci covjek indijskog porijekla. Izvrsni odbor obavlja sve te operativne poslove, koji su vezani za funkcionisanje svetske banke, a sastaje se 2 puta nedeljno najvise iz razloga sfere poslovanja Svjetske banke koja se uglavnom odnosi na specijalizovane mikroekonomske oblasti. Normalno, postoji I Komitet za razvoj koji predstavlja neku vezu zemalja u razvoju I banke I on prati prebacivanje realnih sredstava I realizaciju projekata Svejtske banke kao I zajednicki ministarski komitet MMF-a I Svjetske banke.

Kada govorimo o organizaciji moramo govoriti i o zaposlenima, I SB zaposljava jako puno ljudi I to 3 puta vise nego MMF-a. Vecina je zaposlena u Vasingtonu i to tri cetvrtine, a ostatak osoblja radi u 40 kancelarija otvorenih u cijelom svijetu. SB da bi imala vezu sa zemljama u razvoju upravo otvara ove kancelarije. U CG je postojala kancelarija, I to je otvorena odmah nakon dobijanja nezavisnosti, ali trenutno nema predstavnika u CG jer je prebacen na teritoriji Kosova, pa je CG pripala menadzerskoj kancelariji u Bosni. Sto se tice MMF-a, on u CG nikad nije otvorio kancelariju, vec predstavnici u Srbiji orate desavanja kod nas. Zaposleni imaju razlicito obrazovanje, to su agronomi, portfolio menadzeri, eksperti za telekomunikacije, zdravstveni radnici, specijalisti I sl.

Veoma vazno pitanje jesu i sredstva banke koja poticu iz 4 osnovna izvora: Uplacene kvote zemalja clanica Zaduzenje na medjunarodnom finansijskom trzistu Povracaj ranije datih kredita Ostvareni dohodak.

SB organizovana je kao akcionarsko drustvo I kao velika investiciona banka. Kad se regulise clanstvo u MMF mora se regulisati I clanstvo u SB, tj.svaka zemlja mora uplatiti odredjenu kvotu, odnosno ona daje novcani doprinos Banci koji se povecava u regularnim intervalima kod opsteg povecanja kapitala. Te kvote koje se uplacuju uticu I na broj glasova koje drzave imaju. S obzirom na visinu udjela najveci broj glasova imaju:SAD 16,98%, Japan 6, 24%, Njemacka 4,82%, Velika Britanija 4,62 % I Francuska 4,62%. Znaci, te clanice koje imaju najveci upis kapitala, imaju I najveci broj glasova, pa ucestvuju u donosenju dominantnih odluka o zaduzivanju.

Najveci obim sredstava banka ostvaruje zaduzivanjem na medjunarodnom finansijskom trzistu I to tako sto se ona zaduzuje kod:Vlada pojedinih zemaljaNjihovih centralnih banaka I agencijaKod poslovnih banaka ugovaranjem kreditaI prodajom svojih HOV.Od ovih oblika najcesce se zaduzuje putem prodavanja svojih HOV pri cemu su to najcesce obveznice. Banka je sebi omogucila zaduzivanje pod najpovoljnijim ulsovima, jer je trziste na kome prikuplja sredstva diverzifikovano, kako u pogledu valutne structure, tako I u regionalnom pogledu i tako ona moze da obezbjedi najbolju kamatnu stopu. Uz to veoma je bitan I njen kredibilitet koji uziva sto joj omogucava da obezbijedi sredstva po najpovoljnijim uslovima, pri cemu zemlje clanice garanutju cjelokupnim kapitalom, pa kazemo da one imaju najveci kreditni rejting koji oznacavamo sa rejtingom AAA. Te HOV koje IBDr emituje su veoma aktivne na finansijskom trzistu. Investitori rado investiraju u njih, a razlozi za veliki bonitet su:

1. Zemlje clanicecjelokupnim upisani kvotama garantuju za obaveze banke2. Banka koristeci svoj brojan I strucan aparat vrsi strogu selekciju projekata u cijem ce

finansiranju ucestvovati.

Drugi nacin na koji SB dolazi do sredstava jeste preko ostvarenom dobitka, upravo jer ona zaradjuje preko razlike izmedju pasivne I aktivne k.s. IBDR daje zajmove po trzisnim uslovima dajuci zajmove po k.s. koja je iznad stope koju IBDR placa pri prikupljanju sredstava. Iz pozitivne razlike aktivne I pasivne k.s. ona pokriva svoje troskove I ostvaruje odredjeni dohodak. Tako da kada govorimo o odnosu SB I ZUR mozemo reci da je SB agent promjena na medjunarodnom trzistu kapitala, z azemlje koje nisu u stanju da obezbjede neophodna sredstva za razvoj. Mali profit od zarade se predaje IDA, od cega najsiromasnije zemlje imaju koristi.

Kada je rijec o zajmovima IBDR, onda mozemo pomenuti 3 vrste zajmova koje oni nude a to su:

1. Zajmovi u vise valuta (currency pool loans)2. Zajmovi u jednoj valuti bazirani na LIBOR3. Zajmovi u jednoj valuti po fiksnoj k.s.

Cilj je da se napravi najbolja kombinacija valuta koja bi bila najpovoljnija za finansiranje ZUR. Kad gvorimo o zajmovima, krediti su povoljni jer nude niske k.s. I nude sredstva za finansiranje odredjenih projekata razvoja, za koje ne bi bile zainteresovane komercijalne banke, pa mozemo reci da se ovim vise ostvaruje socio ekonomski efekat nego komercijalni. Za ovim kreditima je velika traznja, ali je ogranicena ponuda, pa SB detaljno analizira svaki projekat koji je ponudjen, racunaju eksperti isplativost svakoh od tih projekata I na bazi te vrlo ozbiljne analize donosi na kraju krajnju odluku. Treba pomenuti i Milenijumske ciljeve razvoja koje je usvojila SB a koje treba dostignuti do 2015.godine.to je trebala da bude jedna razvojna agenda koja ce biti glavni okvir za donosenje investicionih projekata SB. Oni trebaju da donesu iskorak za ZUR, a ti ciljevi jesu:

Prepoloviti ekstremno siromastvo Omogucitisvima osnovno obrazovanje Jacanje uloge zena i jednakost polova Smanjiti smrtnost djece Smanjiti broj zena na porodjaju za cetvrtinu Sprijeciti sirenje bolesti narocito malarije I side Osigurati odrzivost prirodnog okruzenja I zivotne sredine Krirati na globalnom nivou partnerstvo za razvoj usmejreno na pomoc trgovini I

vracanju dugova.

Slajd 2421. vijek bi trebao da bude vijek demokratije, razumijevanja, ekonomskog razvoja koji bi zemljana u razvoju donio iskorak u neprestane postojece probleme.Ovi ciljevi zahtijevaju jako puno finan. sredstava, vise nego sto raspolaze Svetska banka, ali SB je sa idejom lansiranja ovih ciljeva razvoja pokusala na neki nacin da utice na velike globalne igrace, da razvije njihovu svijest o njihovom pojacanom finansiranju. Ovi ciljevi su usmjereni na najmanje razvijene zemlje.

Finansijska kriza jako je usporila realizaciju finan. ciljeva I dovela je do koncentracije finan. sredstava usmjerenih ka spasavanju finan sistema drzava a udaljilo savremeni finan sistem od ostvarivanja ovih ciljeva.

Slajd 25 govori o upotrebi sredstava MMF, sto znaci da banka odobrava srednjorocne I dugorocne zajmove za finansiranje konkretnih projekata koji direktno doprinose razvoju konkretne zemlje.Zajmovi se daju vladama zemalja clanica I one su glavni garant za vracanje kredita, a onda se sredstva daju bankama, agencijama,… ali neophodna je garancija vlade.Ono na cemu svetska bnka insistira je da se pri naplati dugova uvijek imaju prioritet dugovi prema MMF-u I WB.

Slajd 26Kod svojih projekata WB radi detaljno ozbiljnu analizu isplativosti projekta. Banka uvijek kofinansira projekat. tj uvijek finansira max 50% I zahtijeva da vlada ulaze svoja sredstva, kao garant da ce se projekat realizovati na pravi nacin, I pokusati da obezbijedi uslove da taj projekat najvise djeluje na ekonomski razvoj.Kroz kredite koje dodjeljuje banka obezbjedjuju se devize, tj inostrana sredstva placanja za kupovinu opreme za realizaciju datog projekta. Sredstva koja su dobijena preko zajma mogu se koristiti za dobijanje opreme samo u zemljama koje su clanice IBRD-a I to preko medjunarodne licitacije, sto znaci da sa svakom nabavkom opreme banka raspisuje velike medjun. tendere , pri cemu prioritet imaju zemlje koje su najveci donatori sredstava. Odatle I potice kritika Svetske banke, da najveci dio kredita opet se vrati kompanijama iz najrazvijenih zemalja dok drugi dio kofinansiranase koristi za finansiranje lokalnih sirovina, lokalnih experata, kompanija…

Slajd 27Sektori koji dominantno finansira WB:- sektor infrastructure- svojim projektima jako zeli izgraditi zeljeznicku infrast, industrijsku infrastr, jer smatra da osnovni razlog usporenog ekonomskog razvoja u manje razvijenim zemljama je nedostatak infrastructure, jer je obicno neisplativa za privatne investitore jer se radi o nekim neoristupacnim terenima.- u novije vrijeme u razvoj poljoprivrede I sela, uredjenje gradova, unapredjenje ishrane stanovnistva- u bivsim komun. zemljama pomaze projekte strukturnog prilagodjavanja zajdeno sa MMF-om- vodi racuna o ekoloskim problemima I ulaze u opremu za ocuvanje vode, vazduha, zemljista pod zagadjenja…

Slajd 28Projekti strukturnog prilagodjavanja su novi. WB je pocela da ih radi 90-tih u saradnji sa MMF-om. Cilj ovih kredita je poboljsanje nacina funkcionisanja ekonomija I jacanje izvoznog sectora. Namijenjeni su zemljama sa strukturnim deficitom bilansa placanja I odrzavanju prilagodjavanja koja vode stvaranju odrzive pozicije platnog bilansa.

Slajd 29Ovi krediti uglavnom su namijenjeni za unapredjenje odredjenog ekonomskog sektora I poseban znacaj imaju za zemlje Jugoistocne Evrope.Slajd 30Medjunarodno udruzenje za razvoj IDA - Afilijacija WB*Ono sto je vazno za politiku WB prema CG je da je velika posleratna investicija u CG bila namijenjena velikim kompanijama , konkretno 13. Jul plantaze koja je danas jedna od nasih najznacajnih kompanija, I udio WB je bila ta tehnicka expertiza o utvrdjivanju kvaliteta zemljista kakav system za navodnjavanje treba. Tako da je WB sa svojim projektantima napravila system za navodnjavannje koji je bio prilagodjen terenu I taj system jako dobro funkcionise.U savremenoj crnogorskoj istoriji krediti WB uglavnom su bili namijenjeni za reformu obrazovanja, tako da je WB finansirala cjelokupnu reformu osnovnog I srednjeg obrazovanja sto je podrazumijevalo uvodjenje kurikuluma, uvodjenje novih ciljeva u nastavi, metoda, stampanje savremenih knjiga, obuku nastavnika,…Poslednji kredit je potpisan prije godinu dana , I usmjeren je na visoko obrazovanje I unapredjenje istrazivacke komponente rada na universitetu. WB je jako bila ukljucena u reformu zdravstvenog osiguranja, institucionalnom miljeu koji je podrazumijevao 3 stuba u zdravstvu, bila je inicijator reforme u penzionom sistemu, vrlo aktivna u odobravanju kredita strukturnih reformi. WB je veoma znacajan finansi. partner u CG.*IDA je nastala 60-tih , kada se WB okrenula zemljama u razvoju I kada je ukazala da postoji ta grupa najnerazvijenih za koje su potrebni jako povoljni krediti za ekonom razvoj.

Slajd 31IBRD prenosi svoje clanstvo na IDA. Pravno I finansijski je odvojena , ali su sluzbenici I rukovodioci zajednicki. Clanstvo je podijeljeno u 2 grupe. Prvu grupu cine 22 industrijalizovane I naftom bogate zzemlje(kvote su u dominantno konvertibilnoj valuti-90% ) , a 2. grupu cine sve ostale zemlje.

Slajd 32Prva grupa ucestvuje u kvotama sa 96,8%, a raspolaze sa 61,5% glasova.Druga grupa ucestvuje u kapitalu sa 3, 2% I raspolaze sa 38, 5% glasova

Slajd 33

IDA daje kredite zemljama u razvoju koje nemoju mogucnost zaduzivanja na drugoj strani. Krediti su veoma povoljni, ne naplacuje se kamata , samo provizija, period otplate je do 40 god, a grejs period10 god, rok dozvoljenog prekoracenja otplate je 10 god.

Slajd 34

Posto ne moze da racuna samo na kvote, jedan dio svog profita IBRD prepisuje IDA-I, zatim izvor sredtava su I razni pokloni, transferi,… IDA ne moze da racuna na pozajmljivanje sredstava sa finan trzista, kao sto to cini IBRD. Granica koja odredjuje koje su zemlje pogodne za IDA finan je: GNI – bruto domaci dohodak, koji govori koliko zemlje ostvaruje prihoda , I iznosi 1135 dolara, ali se ova granica povremeno mijenja.

Slajd 352009. kojim je zemljama pozajmila sredstva- Nigerija, Pakistan, Etiopija, VIjetnam, DRK, Keniija,..

Slajd 36Struktura ulaganja- Infrastruktura- 35%, jacanje kapaciteta u javnim inst I zakonodavstvu-19%, socijalni sector- 26%, poljoprivreda- 13%, industruija-4%, finansije 3%

Slajd 37Medjunarodna finansijska korporacija- IFCOsnovana 1956. I njen osnovni cilj je bio unapredjenje privatnog preduzetnistva u zemljama u razvoju I dopunjavanje aktivnosti IBRD.Promovise privatne investicije da bi podstakla ekonomski razvoj zemalja u razvoju, jer su tada ove zemlje bile uglavnom skoncentrisane sa javni capital, velika globalna preduzeca a manje na rzvoj manjih I srednjih preduzeca.IFC dodjeljuje zajmove ali I stice udio u akcijama kompanija kao bi na pravi nacin kanalisala sredstva.

Slajd 38Uslovi kredita su ozbiljniji tj stroziji , I zemlje koje su akcionari IFC-a ujedno donose odluke o koriscenju I upotrebi ovih sredstava. IFC je vlasnistvo 184 zemlje koje su njeni akcionari. Ovi kacionari odredjuju politiku korporacije I njene aktivnosti.

Slajd 39Najveci akcionari-SAD, Japan, Njemacka, Francuska, VB.% najveci akcionara kontrolisu 45,4% akcija korporacije.Slajd 40 Jaka podrska kacionara omogucuje da se zaduzuje na finan trzistu, ali po nesto nepovoljnijim uslovima.IFC je od osnivanja investirala 30milijardi dolara u preko 1700 poslova u 120 clanica, zemalja u razvoju.Slajd 41Glavni prioriteti iFC su:Razvoj domaceg trzista kapitala u ZUR, restrukturiranje I privatizacija, drzavnih pred I razvoj mali preduzeca Slajd 42

ZA ove kredite je potrebna drzavna garancija , rok otplate je od 7-15 god , postupak ocjena I usvajanja projekata je slican onom kod IBRD-a.IFC I obim kredita nije toliko vazan koliko to da je katalizator za ostale investicije, jer je na ulozila svoj bonitet I garantuje z ate investicije, pa privlaci druge investiture.Slajd 43Slajd44Multilateralna agencija ja garantovanje investicija MIGAOSnovana 1988.-nastala potrebom investiranja stranih investitora I prakse manjih zemalja gdje cesto imate razlicite rizike koji ne mogu osigurati klasicne osiguravajuce kompanije. Tu se misli na nekomercijalne rizike u koje mozemo ubrojiti politicke rizike, nacionalizacija,

Slajd 45MIGA svojim prisustvom ima ulogu u pruzanju informacija investitoru o mogucnostima ulaganja, obezbjedjuje tehnicku pomoc.Slajd 46Agencija se samofinansira od naplacenih premija za date garancije.Ona nije zamjena za postojece nacionalne seme osiguranja vec I dopunjujeAgencija osigurava sledece rizike:vladina ogranicenja konvertovanja I prenosa deviza,Ogranicenja vlasnistva stranacaRaskid ugovora od strane vlade na stetu investitotaRatni konflikti I nemiri

Predavanje 16

Integracija finansijskih tokova. Medjunarodno kretanje kapitala

Kada govorimo o vrsti i oblicima medjunarodnog kretanja kapitala, postoje razlitite vrste i brojne podjele. Najznacajnija podjela:

1. Izvoz javnog i privatnog kapitala2. Tokovi kapitala autonomni i kompenzatorni3. Prema rocnosti na dugorocni, srednjorocni i kratkorocni kapital4. Prema uticaju vlasnika kapitala na koriscenje plasiranih sredstava

1.Kada govorimo o javnom ili privatnom kapitalu veoma je vazno da li je kapital iz privatnih ili javnih izvora. Govorili smo o MMF-u i grupi sv. banke i ove dvije institucije predstavljaju finansijske institucije koje finansiraju javne izvore kapitala. Kada govorimo o javnim izvorima kapitala, pored MMF-a i Grupe Sv. banke postoje druge razvojne banke ciji je osnivaski kapital javni kapital.

Kada govorimo o izvorima ovih sredstava radi se o povoljnijim uslovima za kreditiranje bilo da se radi o godinama ili kamatnim stopama. Takodje su šeme za vracanje duga povoljnije ako su sredstva iz javnih izvora, a ne iz privatnih izvora. Komercijalne banke, osiguravajuca drustva, penziona, zdravstveni fondovi imaju ciljeve ostvarivanja profita. Kada govorimo o privatnom kapitalu, bez obzira o kojoj vrsti se radi cilj je profit, pa je i definisanje rokova krace, kamate su vece, trazi se izmirenje dugova u što kracem roku. Zbog ovih uslova zavisi raspolozivost privatnih i javnih izvora. Javni su povoljniji i zbog toga stimulisu razvoj, al ih je malo, postoji velika traznja, kod privatnih je suprotno. Sve zemlje nisu u mogucnosti da prihvate visoku cijenu ovakvog kapitala.

2.Autonomne i kompenzatorne. Podjela vezana za motiv investiranja. Autonomsni kapital: Cilj razvojni profitni zavisi od tipa kapitala. Kompezatorne su iskljucivo vezane za uravnotezenje platnog bilansa, i takvo kretanje moze biti kretanje kapitala MMf-a, krediti od banke za obnovu i razvoj itd.

3.Kapital prema rocnosti- srednjorocni dugorocni i kratkorocni. Priliv kapitala je izuzeno vazan za finansiranje ekonomskog razvoja, ako su dugorocni i srednjorocni onda je ta razvojna strategija odrziva, ako je kratkorocno, takvo finansiranje ekonomskog razvoja je nepovoljno, neodrzivo, na dugi rok ce rezultirati krizama. Utice na dinamiku zaduzivanja.

4. Dijeli kapital prema interesu vlasnika kapitala na koriscenje i plasiranje kapitala u smislu da li je cilj kapitala aktiviranje ekonomskog rasta ili samo zarada na finansijskom trzistu. Zasniva se na misljenju i zeljama vlasnika kapitala da li je cilj proizvodnja ili zarada. Vazna za zemlju domacina da zna kakve su namjere vlasnika i da na osnovu toga upravlja kapitalom. Vlasnik kapitala ce tesko javno reci koji su mu ciljevi.

Veoma je interesantno pogledati grafik koji je dat na slajdu. Potice na USTAND-ovoj bazi podataka, kada se radi o medjunarodnom kretanju kapitala, jedan je od najkvalitetnijih izvora. Data je duga serija od 15 godina, stabilan period prije nastanka krize i data je struktura priliva kapitala manje razvijenih zemalja. Crna kriva pokazuje ukupna sredstva koja

su dosla u zemlje u razvoju. Exponencijalni rast privatnih i javnih investicija od 100 mlrd dolara koliko je bio priliv ukupnog kapitala uz blage oscilacije je naraslo na 470 mlrd 2005. Ispod crne linije imamo 4 razlicite krive. Ovakav exponencijalni rast ukupnog prliva kapitala u velikoj mjeri se zaniva na prilivu stranih direktnih investicija- narandzasta linija. Taj pocetni nivo SDI je bio na niskom nivou oko 20 mlrd da bi 2005. iznos dostigao 200 mlrd dolara, imamo desetostruko povecanje SDI. Ako se podje od crvene linije koja govori o kreditima komercijalnih banaka i kreditima komercijalnih banaka u manje razvijenoj zemlji vidimo da je taj iznos veoma mali i da imamo oscilacije od 2001. imaju exponencijalni rast koji dostize 150 mlr dolara . Komercijalne banke su bile konzervativne u odobravanju kredita do 95. god . Od 95. do 97. Su bile godne expanzije kredita, od 98. ima negativno dejstvo–vece otplate kredita nego sto su novi krediti, tj. isplate. To se poklapa sa krizom u Aziji. U tom periodu komercijalne banke su bile oprezne u odobravanju kredita. Od 2002- 2005. imamo izuzetan rast kreditiranja sto je bilo preduslov savremene krize, velika expanzija na finansijskim trzistima. Plava linija govori o portfolio tokovima 1990. godine su bili minimalni-trzista su bila nerazvijena, nije bilo uslova za ove investicije. Procesom globalizacije imamo expanziju do 96. 97. smanjenje do azijske krize, i onda kasnije opet expanziju. Zelena kriva govori o sredstvima javnih izvora- ova kriva pokazuje nacin funkcionisanja javnih tokova, oni su vrlo ograniceni po svom obimu. Do 2005, uravnotezeno stanje, bez obzira da li su zemlje u krizi, da li su razvojne potrebe vece ili manje. U savremenoj globalizacionoj istoriji expanzija je bila nevjerovatna, sto govori da primat uzimaju privatni izvori kapitala, a da javni imaju stabilan priliv.

Kada privatni izvori imaju dominantnu ulogu mozemo govoriti o motivima izvoza kapitala:

1. Ostvarivanje veceg profita- koji se ostvaruje koriscenjem dominantno jeftinije radne snage,

2. nize cijene sirovina i energije koji su pokretaci za izvoz kapitala.3. Kompletiranje izvoznog procesa, jer kompanija zeli da bolje upravlja dobrima

kapitalom i td.4. Otvaranje novih pogona da bi se prosirilo trziste svojih proizvoda kako bi bilo blize

potrosacima i zadovoljile se njihove potrebe5. Motivi mogu biti i izbjegavanje placanja carina tako sto se fabrika novim pogonom

formira unutar carinskog zida i dobija status domaceg proizvodjaca i uziva sve pogodnosti koje uzivaju domace kompanije. Primjer EU. Izvoznici iz Amerike i Azije kako bi preskocili placanje carina one se opredjeljuju za investiranje na podrucju EU i na taj nacin oslobadjaju svoje proizvode oslobadjanjem carina. Hrvatska seli pogone u Srbiju kako bi bila prisutna u CEFTI , kako ne bi placala dazbine.

6. Politicki uticaju u zemlji , posebno kod malo razvijenih zemalja.

Pozitivni efekti na zemlju uvoznicu kapitala:

1. Uvoz kapitala predstavlja uvoz dodatne akumulacije2. Porast zaposlenosti

3. Efekat na trgovinski bilans4. Finansiranje deficita platnog bilansa5. Bolja snadbjevenost domaceg trzista( zbog veceg asortimana proizvoda)6. Rastu prihodi budzeta7. Prenos nove tehnologije8. Efekti ulaganja

Medjunarodno kretanje kapitala je nov fenomen koji egzistira zadnjih 25 godina, izaziva razlicitu percepciju. Treba imati u vidu da posle drugog sv. rata manje razvijene zemlje su tesko prihvatale strani kapital zeljeci da se oporave na osnovu sopstvenih snaga. Zato je potrebno sagledati pozitivne i negativne efekte kretanja kapitala.

Negativni egekti na zemlju uvoznicu kapitala:

1. Strani kapital dolaskom na domace trziste ima cilj ostvarivanje profita, pa se privreda razvija prema potrebama stranog kapitala

2. Iscpljuju se domaci resursi3. Transferom kapitala i placanjem kamata odliva se dio domace akumulacije4. Iskoriscavanje domace infrastrukture5. Tehnoloska zavisnost od inostranstva6. Formira se neracionalni model potrosnje7. Ugrozavanje nacionalnog suvereniteta

Efekti kapitala na zemlju izvoznicu:

Mogu biti negativni i pozitivni efekti.

Pozitivni efekti su:

1. priliv profit,2. bolje funkcionisanje nacionalne 3. Siri se trziste za plasman proizvoda

Negativni efekti su:

1. izvoz radnih mjesta2. izvoz tehnologije

Seljenjem radnih pogona definitivno se izvoze radna mjesta i tehnologija, zatvaraju se domaca radna mjesta, sto dovodi do neslaganja sindikata i radnika.

Integracija finansijskih tokova

Uslovi koji su doveli do integracije medjunarodnog finansijskog trzista moramo pomenuti 4 glavna uslova:

1. deregulacija i liberalizacija trzista- Glavni uzroci su deregulacija koja je bila opsteprihvacena 90. Godina zajedno sa liberalizacijom trzista. Omogucavaju lako i brzo kretanje kapitala. Bila je opsteprihvacen segment trzista, bila je prisutna pri fluktuirajucim deviznim kurevima.

2. Tehnoloski napredak -lako prenosenje informacija. 3. Finansijske inovacije koje su omogucile da se ne radi o tradicionalnom bankarstvu vec

online bankarstvu i rastuci znacaj penzionih i zdravstvenih fondova, koji postaju snazni igraci na finansijskom trzistu

4. Rastuci znacaj institucionalnih investitora

Tri glavna kretanja medjunarodnog kretanja kapitala:

1. Medjunarodno kretanje zajmovnog kapitala2. Portfolio investicije3. Direktne investicije u inostranstvu

1.Kretanje zajmovnog kapitala: krediti imaju dugu istoriju. Banke su imale glavnu ulogu u finansijskom sistemu. Znacajna istorija komercionalnih kredita je omedjena 80.god gdje vecina MRZ usled oskudice kapitala bila je primorana da se finansira kreditima banaka. Banke u svemu tome nalaze logiku u profitu i davanjem kredita je neisplativ vid finanaisranja za razvojne projekte za ZUR. Uobicajna profitna stopa nije dovoljna da pokrije troskove kredita i da posluje sa kreditom. 80.god mnoge MRZ nasle su se u problemima otpalcivanja dugova sto je uticalo na portfolio bankovni kapital, tako da su i banke i zemlje postale opreznije u davanju i uzimanju kredita. Pojedine i danas MRZ, iako su svjesne da su krediti skupi ipak se odlucuju za finasniranje od strane banaka jer nemaju drugih izvora sredstava. Vaznu ulogu cine krediti medjunarodnih finansijskih institucija MMF-a Banke za obnovu i razvoj itd. U savremenim uslovima jedan segment finansikih trzista kada se radi o kreditima je eurotrziste koje je objasnjenona sladju 11. Eurovaluta je svaka konvertibilna valuta koja se nalazi na racunu banke u inostranstvu.eurobanka prima depozite i odobrava kredite u valuti razlicitoj od valute u kojoj je locirana. Vrlo cesto zemlje izvoznice zbog stalnog rasta cijene nafta imaju velike iznose dolara i zemlje u dolarima placaju naftu. Usled rasta cijene nafte rastu holdinzi dolara. Ove zemlje deponuju depozite u euro banke za odobravanje eurokredita u dolarima.

17 PREDAVANJE

Slajd 1

Postoje 3 glavna oblika medjunarodnog kretanja kapitala (MKK):1. Medjunarodno kretanje zajmovnog kapitala2. Portfolio investicije 3. Direktne investicije u inostranstvu

Slajd 2Ono sto je karakteristicno za MKK je da postoji duga istorija zajmovnog kapitala . Do druge polovine 80- tih godina krediti su bili veoma bitni za finansiranje finansijskih neravnoteza. MKK je ponovo u fokusu analize jer danasnja ekonomska kriza je upravo nastala zbog komercijalnih banaka i njihove aktivnosti davanja velikog broja kredita. Najveci problem kod zajmova sa stanovista duznika je taj sto se krediti moraju vratiti, mora se platiti cijena tog novca tj. kamata,skupi su ishodi finansiranja, duznici moraju da vode racuna o strukturi svog duga. Veliko uzimanje kredita moze dovesti do prekomjerne zaduzenosti, banke su uvele instrumentarij za mjerenje zaduzenosti ali pored I toga razvijenog intrsumentarija banke postaju veliki davaoci kredita I guraju zemlju u veliku krizu. U drugoj polovini 80-tih godina XX vijeka pocinje stagnacija ovih tokova, posebno dugorocnih tokova.

Slajd 3 I 4

O eurotrzistu date su smjernice ukratko. Uslovi su na eurotrzistu malo fleksibilniji, svaka konvertabilna valuta se karakterise kao evrovaluta ako se nlazi na racunu banke u inostranstvu. Evrobanka prima depozite I odobrava kredte u valuti razlicitoj od zemlje u kojoj je locirana. Povoljnosti evrotrzista jesu te sto su troskovi posredovanja nizi usljed manje regulative. Igraci na evrotrzistu su velike korporacije posebno se misli na naftne kompanije ali I manje firme sve to zbog mogucnosti jeftinog zaduzenja. Na nastanak I funkcionisanje evrotrizista uticale su razne kontrole kretanja kapitala.

Slajd 5

Ono sto je dato na slajdu vezano je za sadasnji trenutak I probleme I krizu u kojoj se sada nalazimo. Komercijalne banke napustaju svoju tradicionalnu ulogu kreditiranja I sve vise se bave investicionim bankarstvom.Konkurencija dovodi do prevelikog ukrupljavanja kapitala. Kada je nastala kriza velike komerijalne banke koje su postale veliki igraci ne samo na finan. trzistu nego I u cijeloj ekonomiju, nametnule su svoje politike koje su u periodu ekspanzije bile usmjerene ka ogomnom profitu, banke su postaju prevelike da bi propale zato guraju cio sistem u propast I to je virus TO BIG TO FAIL, banke su p previse velike da bi propale .Kreditne banke napustaju njihovu kreditnu ulogu I bave se sve vise investiranjem, rijesenje za to je da treba razdvojiti poslove kreditiranja I investicionog bankarstva, posebno razdvojiti koliko sredstava ide za kreditiranje a koliko za investiciono bankrastvo.

Slajd 7

Postavlja se pitanje buducnosti bankarskog sektora, medjutim na to ne mozemo jos da odgovorimo jer kriza I dalje traje, nije zavrsena pa nemamo konacna rjesenja kako ce medj.bankarski system izgledati . Jedna od mjera kako regulisati bankarski sistem da ne bude uzrok kriza jeste : 1.primjena kontrole kapitala da bi se onemogucio priliv kratkorocnog kapitala I smanjio odliv kapitala. Druga varijanta, pominje se cesto veca regulacija, ali bankarske usluge pripadaju uslugama koje se regulisu

u okviru GATSA pa je to na neki nacin ogranicenje koje se namece tim drzavama koje su u sastavu GATSA. Zemlje su potpisale u okviru GATSA sporazum o liberalizaciji usluga bilateralno I multilateralno. Treca opcija jeste rekonstrukcija bnkarskog sistema, da se izbjegnu sistemski rizici I da se poveca ekonomska i socijalna uloga banaka. U buducnosti bi banke trebale da se okrenu i socijalnoj ulozi ali problem je to sto su banke profitne institucije, narocito private banke.

Slajd 7

Moguci pravci rekonstrukcije bankraskog sistema jesu da treba na neki nacin u bank. sistem da se poveca uticaj javnih banaka da bi se izbalansirala ekon. i socijalna uloga. Javne banke bi vodile vise racuna o socijalnoj strani a privatne banke o profitu. Da se napravi jasna razlika izmedju banaka koje uzimaju depozite I daju kredite I investicionih banaka. Podjela na depoz. I investicione banke dovela bi do usitnjavanja velikih banaka na vise malih I manje bi postojao rizik tu big tu fail jer banke ne bi bile velike kao ranije.Razvoj postanskih stedionica bile bi vazni depozitni centri jer postanska stedionica je pristupacnija gradjanima.

Slajd 8 Portfolio investicije obezbjedjuju povoljniju kalkulaciju dobiti u odnosu na rizik u poredjenju sa ostalim investicionim mogucnostima. Ako posmatramo bank. depozite to je definitivno najsigurniji nacin ulaganja novca mali rizik a mali I prinos, dok portfolio investicije donose umjeren ri rizik I umjeren prinos, a kod stranih direktnih investicija je najveci rizik I najvecei prinos. Portfolio investicije se javljaju u 2 oblika: 1. Tradicionalni oblik investiranja koji obuhvata ulaganje u obveznice I HOV vlade ili preduzeca 2. Ulaganje u strana preduzeca

Slajd 9

Portfolio investicije daju srednji rizik srednji prihod, ove investicije prave neku kombinaciju rizika I prihoda, rizik se diversifikuje tako sto se investicije diversifikuju, npr. po regionima i na razne dr. nacine, ima se sigurna zarada - ne drzati sva jaja u jednoj korpu. Portfolio investicije zahtjevaju razvijena trzista da se na jedan slobodan I lak nacini moze kupovati HOV. Ukljucuju se i manje razvijene zemlje na trz istu. Institucijalni investitori predstavljaju velike institucije koje raspolazu sa velikom kolicinom novca zainteresovani su za uvecanje kapitala, ali nijesu zainteresovani za velika ulaganja, oni su zainteresovani za rizik I za profit zato su zainteresovani za portfolio investicije

Slajd 10Strane direkte investije su ulaganje kapitala u odredjeno preduzece kojim se stice vlasnicka kontrola nad njim. Direktne strane investicije - strani investitori imaju svoje ciljeve, interese kad ce uci a kada izaci sa trzista, mogu donijeti dosta nesigurnosti jer mogu brzo prodati akcije I preci na drugo trziste sto na malim trzistima moze izazvati razne neravnoteze I fluktuacije.. Koliko su DSI vazne I koliko razlicitih formi ovih institucija ima govori nam to sto je MMF napravio neki podsjetnik kratki sta sve obuhvala DSI. Kada trzista nijesu bila zrela potrebno je 51% akcija da se posjeduje da bi se imala vlasnicka kontrola nad preduzecem ali sada dolazi do usitnjavnja I sada kontrolni paket akcija podrazumijeva obicno 10% active.

Slajd 11

Motiva za investiranje ima 3 vrste: 1. Strategijski motivi koji obuhvataju sirovine, znanje , efikasnost, politicku sigurnost I trziste I ucijek su u zizi interesovanja. 2. Bihevijoristicki motivi mogu biti interni staranje trzista za komponente I ostale proizvode, vracanje na izgubljeno tryiste kroz investicije) I eksterni( strah od konkurencije, da ce izgubiti poziciju na trziste pa se bori za svoju poziciju 3.Ekonomski motivi koji su dominantno fokusirani na ostarivanje ekon obima,razvijanje tehnologija I finansijsku snagu.

Slajd 12

Pristustvo SDI u granama: uglavnom u naftim, automob. Industrijama a ovo nam govori da su to grane sa visokim stepenom koncentrisanosti kapitala, zahtjevaju jako puno novca I kapitala.SDI su vrlo malo ili nimalo prisutne u industrijama kao sto su tekstina ili industrija celika.

Slajd 13

Grafik pokazuje kako je 80-tih godina nivo SDI bio minamalan, 90-tih je situacija bolja,nesto intezivnije se razvijaju 1999, 2001 dosezu svoj maksimum pri cemu nejveci dio SDI je upravo orijentisan na visoko razvijene zemlje, 2002 I 2003 ide opet pada njihov nivo, zatim 2007 opet pokazuje veliki porast SDI I onda nastaje kriza I dolazi do pada. SDI su sasvim novi fenomen da je nastao 80tih godina sa padom fiksnih dev. kurseva, to je fenomen koji se neprestalno izucacva, pokusava se procitati ponasanje investitora koji su to faktori privlacenja zasto su neke zemlje vise a neke manje privlacne.

Slajd 14

Razliciti su tipovi stranih investicija: Greenfeild- to je osnivanje novog preduzeca, to je pozeljna investicija ali predstavlja veliki riik za investitora.Mnogo su cesce akvizicije koje predstavljaju kupovinu postojecih preduzeca u drugoj drzavi i merdzeri koji predstavljaju spajanje kompanija -veca riba jede manju ribu. Brownfield inveticje nastaju kombinacijom Greenfield I akvizicije,kupuje se postojece preduzece modernizuje se prosiruje. Join venture predstavljaju zajednicki projekat sa inostranim partnerom pri cemu je domaci vlasnik vecinski vlasnik 51 posto., jako su popularna u onoj eri prije procesa globalizacije kada se nije imao tako pozitivan stav prema stranim investitorim, ali da bi se iskoristili prednosti domaceg trzista I da bi se koistio straini capital primjenjivao se join venture. Danas je tesko to naci jer danas strani partneri zele da imaju kontrolu jer ovaj nacin nosi rizik.

Slajd 15

Podjela razlika izmedju SDI I PFI: Po motivu investiranja:kod PF uvijek profit a kod SD uvijek ucesce u upravljanu kompanijom. Po vremenskom horizontu: PF na kratak rok dok DI na dugi rok pa sa stanosvista rocnosti bolje su DI nego PF a posto je tesko izdvojiti sta je sta koristimo razvijeni instrumentarij.Po tipu investitora:investitori PF su finansijske institucije, institucionalni investitori,a DI su kompanije angazovane u proizvodnji roba I usluga.

Slajd 16 I 17

Tabela predstavlja da se ucesce razvijenih zemalja smanjilo u SDI dok zemlje u razvoju zadrzavaju stabilan iznos. Zemlje Zapadnog Balkana su zavisne bile od DI.

Slajd 18

Ekonomski razvoj I SDI u periodu krize; Kada su SDI povukle zbog krize govorimo o odrzivosti ovog koncepta razvoja I moramo se suociti sa cinjenicom da je proces priliva I odliva SDI ciklican,da su neophodne za ekon. razvoj ali ova kriza nas je naucila da moramo generisatii sopstvenu stedju.Sa izlaskom iz krize doci ce do novog talasa SDI.

Slajd 19

U zemljama zapadnog Balkana imamo da su SDI isle u sektoru usluga vise nego u prizvodni, tako da mozda kada govorimo o novom talasu investicija trebali bi da ga povlacimo ka prozivodnji.

PREDAVANJE 18

MULTINACIONALNE I TRANSNACIONALNE KOMPANIJE

Transnacionalne kompanije su...(def na slajdu). Ova definicija govori da su TNC velike kompanije koje posluju na teritoriji vise razlicitih zemalja pri cemu su afilijacije koje se

nalaze u razlicitim zemljama zavisne od majke kompanije jer su vezana u vlasnickom odnosu.

Razlika multinacionalnih i transnacionalnih

MNC- podrazumijevaju rad u nekoliko zemalja. TNC su mnogo vece i ne podrazumijevaju poslovanje u samo par zemalja vec su globalne i prisutne na razlicitim kontinetnima, sektorima i sl, mnogo su vece od multinacionalnih kompanija.

Postojale su one i prije 2.svjetskog rata, ali njihov broj je manji sve do poslijeratnog perioda.

Neki kazu da su TNC kompanije postojale i prije 20 vijeka, tj u doba merkantilizma (Spanija- SAD, bavile se razmjenom izmedju 2 svijeta)

Ali sve to kulminira u 20.vijeku.

Promjene u transportu i komunikacijama: minimalna cijena, skajp itd. Bolji su politicki uslovi, sve je manje mogucnosti da ce rat nastati.

Multinacionalne kod nas: Delta, Merkator, Gorenje

===============================================================================================================================

trgovina – povecane SDI – MNC

Ovo je neraskidiva veza. MNC se sire kroz SDI, a glavni vodic za SDI je trgovina.Davno su finansijski tokovi bili kreditiranje, danas su to SDI.

Osnovni nacin ekspanzije TNC je kroz SDI, gdje su same SDI takav vid investiranja koji podrazumijeva vlasnicku kontrolu nad novom investicijom.

Kina ima puno investicija i trgovine,sto govori o neraskidivosti sa pocetka slajda. Da li mjeriti izvoz po zemlji porijekla ili po porijeklu kapitala? Npr Kina je veliki izvoznik, ali to sto izvoze je produkt SDI multinacionalnih kompanija. Ako gledamo po porijeklu kapitala, njihov izvoz je ustvari americki i evropski (koji su locirali svoje pogone u Kini i te kompanije su dobile domaci karakter po staroj statistici)

Tek sad je WTO pocela da po porijeklu kapitala mjeri izvoz (izvoz aluminijuma kod nas- vise ruski nego crnogorski). Najveci izvoznik po tome je SAD, pa EU, pa tek onda Kina.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

TNC mozemo posmatrati od 2. svjetskog rata do danas.

Od 1973 do 2000 godine ogromna ekspanzija, ali vise nije glavna

proizvodnja vec usluge (dakle TNC se vise ne bave samo proizvodnjom), a pojavljuju se TNC iz zemalja u razvoju, a ne samo iz najrazvijenijih.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mozemo govoriti o 3 faze razvoja MNC:

1. na bazi patenata,

kompanije nisu spremne da se odluce na klasicni vid izvoza patenata gdje bi se on registrovao a drugi ga kupovali pri cemu bi slabila liderska uloga kompanije

2. vodjen dominantno auto industrijom u neprestanoj borbi za jeftinije sirovine i proizvode

3. demokratski principi krajem 20.v. se prelivaju na trgovinske ekonomske tokove .

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Osnovni motiv poslovanja MNC je profit. Pozitivno je to sto su one vezane za dugi rok, nisu nesto sto ce doci i poci. Ali

pitanje je sta one rade sa profitom. Po nekima taj profit treba da ostane na domacem trzistu, ali drzava ih ne moze na to natjerati, oni su samo zbog profita i dosli.

================================================================================================================================

Horizontalne = neko ko zeli da suvereno vlada jednim sektorom i npr kupuje sve fabrike kucanskih aparata. Pokusavaju da budu lideri u proizvodnji datog prozivoda, vlasnici su sirom svijeta afilijacija koje se bave proizvodnjom datih proizvoda. Kupuju druge kompanije ili se udruzuju. To moze biti i akvizicija, kupovinom kontrolnom paketa akcija, ili greenfield, tj skroz novo preduzece.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Verikalne= idu po dubini procesa, npr autokompanije koje istovremeno posjeduju proizvodnju plasticnih djelova, tekstila i slicno - da bi se ostvarila optimizacija proizvodnje, distribucija, poliproizvodi i sl, sve je to u jednom vlasnickom lancu, od sirovina do finalnog proizvoda. Dakle, u svom vlasnisvu ima cjelokupan proizvodni lanac.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Konglomeratske – kombinacija prethodne dvije (vise proizvoda u vise drzava)

Ovim se obezbjedjuje diversifikacija rizika.

Cesce su u finansijskoj sferi, a manje u proizvodnoj.

Ipak, koja god da je u pitanju, cilj svake MNC je isti.

Snadbijevaju razlicita trzista, i teze da zadovolje sve potrosace, da prilagode proizvod domacem trzistu.

Zato se cesto lociraju blizu krajnjeg potrosaca.

10 najvecih MNC su obicno americke, uglavnom vezane za naftu i auto industriju.

Poslednje 2-3 godine se javljaju i neke kompanije iz Kine.

Imaju ogromnu aktivu i ogroman obim prodaje, nekad su bogatije od budzeta nekih zemalja.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Najveci dio medjunarodne trgovine.

Veza izmedju filijala i maticne kompanije. 30-40% ukupne trgovine putuje ovim kanalima. Ova trgovina se obavlja u 350 najvecih kompanija

(ovo je sve procjena, ne moze ih vezati za profit jer oni mogu da putem tih transfera profit iz jedne zemlje da sele u drugu i knjize ga tamo gdje je nizi porez).

Ovo je trgovina poluproizvoda.

Zastupljenost intrafirm trgovine govori o jako razvijenoj mrezi afilijacija i maticne kompanije

Glavni problem su te transferne cijene odnosno cijene poluproizvoda. Svaki od poluproizvoda ima svoju vrijednost i tu cijenu odredjuje sama multinacionalna kompanija. Kroz koriscenje ovih cijena prebacuju profit, izbjegavaju poreze, carine i sl

Druga komplikacija; ako zemlja propise visoke poreze i obuhvati profit kompanija, postaje predmet racunovodstvenih procedura, gdje MNC prenose dio profita u drugu zemlju.

Razlika izmedju klasicne i intrafirm trgovine

Kod klasicne imamo promjenu vlasnistva, a kod intrafirm

imamo promjenu lokacije, ali ne i vlasnistva.

PREDAVANJE 19

PLATNI BILANS

Platni bilans-sematski pregled koji prikazuje transakcije jedne zemlje sa inostranstvom za period od godinu dana.

U tom periodu iskazuju se :

1.transakcija robom i uslugama i dohotkom izmedju jedne privrede i ostalog svijeta2. promjene vlasnistva i druge promjene u monetarnom zlatu u SPV, promjene u potrazicanja i obavezama prema ostalom svijetu

3. jednostrani transferi i protivstavke za racunovodstvene potrebe

Nacionalna privreda se sastoji od ekonomskih subjekata ciji je centar ekonomske aktivnosti i ekonomskih interesa na njenoj teritoriji. Ono sto je sustina platnog bilansa jeste da on registruje sve transkacije privrednih subjekata sa inostranstvom, tj sustina platnog bilansa je da registruje sve transkcije izmedju rezidenata jedne zemlje i nerizedanata.

Razrada ovog pojma rezidentnosti opisani su na slajdu 4

- sve njihove transakcije koje se obavljaju u inostranstvu su predmet statistike platnog bilansa

- Sta se desava sa iseljenicima koji su promijenili prebavilste i najcesce drzavljanstvo i postali nerizednti – posto su njihove operacije vezani za rezidentne iz zemlje koje poticu (finansijske transakcije – slanje novca porodici) u platnom bilansu se biljezi kao jednokratni transfer.

- Migranti – to su sezonski radnici koji dolaze iz okruzenja da rade na CG primorju pri cemu se rezidentnost nije promijenila, oni su drzavljani Bosne, Srb, Makedonije, tako da njihove plate su upravo nas odliv po faktoru proizvodnje. Nasi pomorci koji rade na stranim brodovima- njihove ustede koje salju svojim porodicama su prihodi od faktora proizv, a faktor proizv je rad.

Sve operacije kompanjia sa inostranvom su predmet platnog bilansa,

Na slajdovima 4 i 5 dati su osnovni pojmovi rezidenstosti pravnih i fizickih lica. Medjunarodna praksa u globalizovanom okruzenju ima razlicite slucajeve rezidentnosti i nerizendtnosti tako da postoji

veoma razvijena statistika u kojima je slucajevima neko rezident ili nerezident i njihove transakcije kao prihod ili rashog platnog bilansa.

Uglavnom period od jedne god se poklapa sa kalendarskom godinom i ono stoje veoma vazno jeste da je platni bilans suma svih transakcija koja jedne zemlja obavi sa inostranstvom. Platni bilans ne prikazuje stanje fonda na pocetku i na kraju godine vec promet svih transakcija.

To znaci ako imamo uvoz roba vrijedan 1000e i ta transakcija se biljezi u tekucem dijelu platnog bilansa i taj tok mora biti pracen adekvatnim finansijskim tokom tako da se jednostavno jedna transakcija sa predznakom + i druga sa – se medjusobno potiru i u idealnom uslovima kada nema duga ti bilansi uvijek treba da budu jednako 0 odn izbalansiran PB. Medjutim transakcije su ponekad komplikovane, vremenski periodi se ne poklapaju, itd pa platni bilans sadrzi posebnu stavku neto greske i propusti koji omogucava da se svi ti nedostaci akumuliraju i da platni bilans bude u bilansu.

MMF POMAZE KOD PLATNO BILANSKIH RAVNOTEZA I OBEZBJEDJUJE ODREDJENE KREDITNE LINIJE KOJE OMOGUCAVAJU BRZA PRILAGODJAVANJA ZEMLJE. A ravnoteza ili nerazvnoteza u platnom bilansu je povezana sa stanjem u deviznom kursu, s toga je vazna statistika platnog bilansa, s toga je razvijena posebna metologija kako bi se zemlje na jedan jednoobrazan nacin vodile statistiku PB i da bi razliciti Pb bili uporedivi izmedju zemalja.

PB je sastavljen po Balance of Payment Manual 1993.– brojne situacije u praksi i dato odredjeno objasnjenje kako se te transakcije na pravi nacin biljeze.

Napravljena je i odredjena klasifikacija da se sve robe u PB biljeze u fob sistemu -sto znaci da se u cijenu robe ukljucuju svi domaci troskovi do granice, od granice zasebno se biljeze troskovi roba, troskovi transporta i troskovi osiguranja koji su znacajni troskovi u medjunarodnom prometu roba i biljeze se u okviru podbilansa usluga.

Pb Oomogucava analziu efekata spoljne trgovine – imamo cjelokupnu sliku uvoznih i izvoznih tokova, uporedivost trg stanja i mjerimo nivo konkurentsnoti, tako da da bez PB bi vrlo tesko mogli primjenjivati razlicite mjere fiskalne i monetarne politike, tako da je PB neizostavni dio sistema privrednih bilansa.

Devizni – nije aktuelan u Cg, jer je nasa zvanicna valuta euro. Ovaj bilans je bio vazan u periodu SFRJ kad je postojala nacionalna valuta.

Vrlo je bitan za zemje koje imaju sopstvenu vautu i hronicnu nestasicu deviza.

Obracunski bilans – ovaj bilans mjeri nivo zaduzenosti jedne zemlje, ali ne postoji standardizovana sema koju je potrebno postovati pri izradi ovog bilansa.

Tekuce transakcije – vezana je na posredan ili neposredan naci za stvaranje i raspodejlu vrijednosti i ulaze u obracun BDP

Kapitalne i finansijske transakcije – prenos dohotka odn stednje moze biti u formi kredita, rezervi, investricija itd

Dvostrane to znaci da sve ono sto je bilo prikazano i evidentirano u okviru tekucih transakcija su evidenetirane u okviru kapitalnih i finansijskih transakcija. Saldo kapitalnih transakcija se povezuje za koliko se promijenio duznicno povjerilacki odnos zemlje, a finasnijski mjeri priliv i odliv finansijskog kapitala.

Autonomne motivisane profitom, ekonomijom obima itd..

Ove transakcije imaju dominanto za cilj uravnotezenje platnog bilansa

Vrlo cesto izvori za ove trans upotreba deviznih rezervi ili zaduzivanje kod MMF

Prihodi od transporta, turizam,

Prihodi od dohotka

Bilans roba - govorimo o kategorijama roba koje su predmet ovog podbilansa. U bilansu roba pripadaju pokretni prozivodi, proizvodi za dalju preradu i robe pribavljene u lukama od strane prevoznika.

Bilans roba mogu se evidentirati i transakcije vezano za monetarno zlato koje ne podrazumijeva tokove zlata koje imaju za cilj monetarne transakcije sto predstavlja dio rezervi i ako je taj promet zlata nije dio monetarnih rezervi onda se ovakvo zlato evidentira u podbilansu roba kao i svaka druga roba dok u kapitalnom dijelu racuna mozemo imati evidnetirano zlato cija je sustina i cilj devizne

rezerve.

Primjer:

Uvoz je veci od izvoza i u okviru podbilansa roba ostvarujemo deficit.

Bilans usluga -sve moguce usluge koje jedna zemlja moze da primi i obavi je grupisano u ovih razlicitih grupa , sve zemlje nemaju sve vidove usluge, one usluge koje su najcesce prisutne su transport i truzima, dok kod razvijenih licence, patenti osiguranje, tehnologija..

Prihodi duplo veci od rashoda sto je rezultat rasta turistickog sektora i tradicionalno CG ostvaruje prihod u podbilnasu usluga.

----Ovdje se nalazi i eventualno prihod od rentiranje zemlje stranim ambasadama

.

Rashodi su jako mali, prihodi veliki, pri cemu najveca stavka prihodi potice od faktora rada jer ne izvozimo kapitala da bi imali znajcajan dio prihoda , to je na bazi izvoza rada, a rashodi su na bazi placanja kamata , tudjih zajmova, angazovanje nerizedanata tokom ljetnje sezone.

Najcese mignati koji salju novac svojim porodicama

Transferi iz CG mali, znacajne transfere dobijamo iz inostranstva, od nasih iseljenika.

Tekuci transferi kod zemalja Latnske Amerike gdje veci dio porodice se salju na imigracionom radu i salju novac porodicama koje su osnovni vid finansiranja za ove zemlje i ovih p0rodica.

Negativan saldo podbilansa roba, poztivian

Kad se sve sabere dobijamo da je tekuci racun u minusu i da na neki nacin raste deficit tekuceg racuna tako da rast tekuceg deficita je znacajan i predstavlja 50 % od 2003 do 2004.

Kako bi se promijenilo stanje tekuceg bilansa, kao korektivne mjere se koriste carine, kvote kako bi se ispeglao postojeci deficit da bi se domaca roba ucinila jeftinijom ili se jednostavno organicava uvoz kroz carine i kvote.

Povecanje nacionalnog dohotka je mjera dugog roka, dok smanjenje apsorpcije u odnosu na dohodak je mjera kratkog roka

Ove pro mjene za jednu godinu moraju biti jednaki bilansu tekuceg racuna jer PB MORA BITI IZBALANSIRAN I URAVNOTEZEN NA KRAJU PERIODA.

Zbog samog specificnog sastava kapitalnog racuna biljezi transakcije koje su kapitalne prirode. sve zemlje nemaju bogat kapitalni racun zato sto ta donacija u opremi se desi jednom u nekoliko godina, desi se oprostaj duga, prodaja zemlje je jednokratna operacija.

-bogatiji i razvijeniji kada govorimo o kapitalnom finansijkom racunu

Ostale investicije podrazumijevaju kredite

Kod manje razvijenih zemalja su prisutne DI, portfolio i krediti.

Uvijek devizne rezeve su odredjena sigurnost za reaizacuju platnog bilansa i za odredjene sokove i promjene iz eksternog

okruzenja i jednostavno moze biti suocen sa padom izvoznih prihoda tako da debvizne rezerve su uvijek neizostavni dio PB, pri cemu kolike ce one biti u mnogome znavisi da li drzava ima fiksni ili varijabilan devizni kurs.

Na bazi deviznih rezervi MMF odredjuje stabilnost datog sistema i njegovu odrzivost.

Sluzi za uravnotezenje prethodna dva podbilansa

Sto je statistika Pb bolja to je manji iznos neto greski i propusta.

Postoje odredjeni propusti u evidentiranju eventualno roba ili usluga u jednom periodu.

Ravoteza PB nije odrziva na dugi rok.

PREDAVANJE 20

NASTANAK I EVOLUCIJA INTEGRACIJA

Uloga ekonomskih integracija je u omugucavanju nesmetanog kretanja roba, bilo da su carinske ili necarinske barijere, kao I slobodno kretanje ljudi, kapitala i usluga.

Sporazum o stvaranju integracije je vazan za nastanak bilo koje integracije

========================================================

GLOBALIZACIJA VS. INTEGRACIJA

Proces integracija moramo dovesti u vezu sa pojmom globalizacije i vidjeti da li se oni medjusobno iskljucuju ili su to dva paralelna procesa, a ne suprotna.

Globalizacija povezuje nacionalna trzista u jedno globalno.

Ekonomske integracije povezuju intezivnije grupe zemalja u odredjenu integracionu cjelinu, ali i stavljaju zid za ostale zemlje.

Po nekim autorima proces regionalih integracija usporava proces globalizacije. Jedno veliko globalno medjunarodno trziste se dijeli izmedju 3 velika bloka (evropski, azijski i americki – koji ima pretenduje i na latinoamericko trziste). Tesko je govoriti o globalnom trzistu bez barijera.

Sa druge strane, institucionalni stabilizatori kao sto su MMF, WB, WTO kazu da regionalne integracije doprinose globalizaciji jer stvaraju trzista koja su savrseno globalizovana i bez barijera.

To su su interaktivni procesi gdje u periodu ekspanzije jaca saradnje izmedju zemalja (globalizacija), dok se u periodu krize zemlje vise regionalno integrisu.

========================================================================================

Pojam i praksa ekonomskih integracija su se intezivirali nakon drugog svjetskog rata. Danas gotovo da nema zemlje koja ne sprovodi neki vid integracionih procesa.

Ova definicija je dosta sira od prve, jer obuhvata i bezbjedonosnu, politicku, socijalnu i kulturnu integraciju. Samo je EU uspjela da ovo u vecoj ili manjoj mjeri objedini.

================================================================

Metode nastanka integracija

Ovaj metod istice funkciju i znacaj svjetskog trzista. Ono

namece i zahtijeva slobodnu saradnju i dejstvo ekonomksih zakonitisti koji ce povezati proizvodjaca i potrosaca na ekonomskim principima.

Potpuno se napusta ekonomski nacionalizam i protekcionizam.

================================================================

Sustina integracija po ovoj metodi lezi na moci drzave.

Bez obzira da li odredjena integracija nastaje po jednoj

ili drugoj metodi, tj da li je pokretac drzava ili trziste, u oba slucaja je potrebna spremnost zemalja da prenesu dio suvereniteta na institucije integracije

Nacionalne drzave se tesko mire sa gubljenjem nacionalnog suvereniteta, pa teze da samo ono sto je neophodno prenesu na nivo integracije. Upavo ovo je odgovor na pitanje zasto zemlje ne idu cesto u integracijama dalje od zone slobodne trgovine. Ukoliko integrativna veza podrazumijeva slobodno kretanje ljudi, kapitala, usluga i sl, to znaci da na svakom od ovih polja zemlja mora prenijeti nadleznosti na nadnacionalni nivo i u tome je najvise uspjela EU, mada je pitanje politickog integriteta jos uvijek otvoreno pitanje.

================================================================

Ponekad proces integracija ne mora biti vodjen strogo ekonomskim faktorima.

Kada govorimo o politickim faktorima, moramo razlikovati spoljnopoliticke faktore i unotrasnjopoliticke faktore.

Unutrasnjo politicki faktori = saglasnost zemalja da su im razvojni prioriteti slicni i da se mogu postici integracijom.

Mada je tesko odrediti da li je neka integracija nastala iz krajnje ekonomskih ili krajnje politickih motiva.

-==========================================================

Iako su integracije teske i komplikovane moraju donositi neke koristi, jer vidimo da dolazi do njihove ekspanzije.

Povecanje trgovine dovodi do povecanja zaposlenosti, zadovoljenja potreba i sl.

Privatni sektor je nosilac razvoja.

Na nivou integracija moramo imati efikasne domace institucije. Regionalna integracija postavlja efikasna pravila.

Inkluzivno gradjansko drustvo je sudionik u svim desavanjima.

Problem granica i sporova nestaje jer nestaju granice izmedju zemalja, pa je to garant sigurnosti.

===============================================================

Vazno pitanje: gdje je uloga drzave u sve vecem procesu integracija?

Trenutno je najveci spor EU eurokriza gdje su se zemlje opredijelile za monetarnu politiku koja ce biti zajednicka, ali veliki dio ekonomskih politka je i dalje na nacionalnom nivou (posebno fiskalna, zemlje su sakupljaci poreza).

Zemljama je sve jasnije da moraju imati zajednicku i fiskalnu politiku ali se zemlje tesko na to odlucuju.

Njemacka predlaze i politicku i fiskalnu uniju, gdje bi Brisel autonomno odlucivao o potrosnji zemalja clanica.

==============================================================

Ovdje su nabrojane najznacajnije faze i forme ekonomskih integracija.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Preferencijalni trgovinski sporazum = Podrazumijevaju sporazume u koje ulazi nekoliko zemalja koje za odredjene proizvode odredjuju povlascene carinske stope i to je neki vid integracije izmedju par zemalja za par proizvoda.

Ovo je uglavnom neka regionalna politika susjeda, ovoga ima jako puno u praksi.

Zemlje potpisnice su se obavezale da svoju medjusobnu trgovinu maksimalno liberalizuju, ali svaka zadrzava svoju politiku koja se odnosi na

carinske stope prema trecim zemljama.

Najpoznatiji primjeri su:

1. NAFTA (Sjeverno americka zona slobodne trgovine izmedju Kanada, SAD-a i Meksika)

2. APEC (SAD, Japan, Kina, Kanada, Cile, Hong Kong, Novi Zeland) – pruza se na 3 kontinenta, ali su komplikovane ove veze zbog lokacije zemalja i sl,

pa je tesko upravljati integracijama gdje su zemlje rasprsene. Ovo je mocan blok ali ne napreduje toliko u integracionom pogledu.

3. EFTA ( 60ih nastala, a danas podrazumijeva male evropske zemlje koje nisu usle u proces EU integracija kao San Marino, Monako i sl)

===============================================================

Slozenija od slobodne trgovinske zone, podrazumijeva njeno ostvarenje, ali zemlje prema trecim zemljama ustanovljavaju jedinstvenu carinsku i

spoljnotrgovinsku politiku.

Svega par primjera.

Ovaj prvi nije dao previse rezultata. Rezultati druge su ograniceni jer je velika razlika izmedju razvijenosti zemalja.

================================================================

Ovo nije samo slobodno kretanje roba, vec i ljudi i kaptila.

Beneluks- prvi shvatili znacaj integracija.

Rimski ugovor 1957. godine i podrazumijeva nastanak zajednickog trzista.

=====================================================================================

Samo jedan primjer – danasnja EU koja je nastala ugovorima iz Mastrihta koja je promovisala EU institucije kao

nadnacionalne institucije.

============================================================

Najveci oblik integracije.