SEMINARI IZ ZAŠTITE SPOMENIKA / 2007.

1. KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI NA LUMBARDSKOJ PSEFIZMI I NATPISU IZ STARIGRADA NA HVARU

To su dva najstarija pisana spomenika na našem tlu, isklesana u kamenu, pronađeni u komadima. Lumbardska psefizma, Korčula: dijelovi pronađeni u različitim godinama (1877, 1891, 1966…). Natpis govori o grčkoj kolonizaciji istočne obale Jadrana. Na gornjem dijelu ploče teče tekst, a u donjem je potpis. Vidljivo je i preklesavanje (predmet je imao sekundarnu funkciju). Fragmenti su međusobno spajani šipkama od nehrđajućeg čelika. Kako bi se sve fragmente povezalo izrađena je armirano-betonska ploča, a kasnije je nadodan fini sloj žbuke. Originalni dio i nadopuna su se vidljivo razlikovali. Natpis iz Starog Grada na Hvaru: potječe iz 4.st.pr.Kr. – kod nas dosad najstariji pisani spomenik, isklesan u čast pobjede Hvarana (grčkih kolonista) nad Ilircima.Prije restauracije postojala su dva fragmenta koji su se u gornjem dijelu dodirivali, dok je središnji dio nedostajao. Restauracija se temeljila na jednoj originalnoj fotografiji. Na ravnu sadrenu površinu kopiranjem s fotografije prenošene su osnovne grafološke i teksturne značajke. Zatim je izrađen kalup cjelokupne površine natpisa (od silikona ojačanog gipsanom kapom). Nakon skidanja kalupa originalni elementi su izvađeni i očišćeni, zatim ponovno vraćeni u kalup, da bi se praznina za fragment koji je nedostajao ispunila poliesterskom masom sa punilom od mljevenog vapnenca. Nakon stvrdnjavanja poliestera, ploča je izvađena iz kalupa, a na dopunjenom dijelu je izveden retuš.

Dakle: kod Lumbardske psefizme integrirali su se originalni ulomci i povezali u jedan blok da se dobije predodžba o spomeniku. Rekonstrukcija teksta bila je nemoguća jer nije postojalo nikakve osnove za takav zahvat.Kod Natpisa iz Starog Grada izvršena je potpuna restauracija teksta i same ploče jer je to omogućila dobra dokumentacija spomenika (kada je još bio u jednom komadu).

2. ROBERT ADAM – ŽIVOT I DJELO

Rođen 1728. u Škotskoj. Arhitekt, najznačajniji predstavnik neoklasicizma u 2. pol. 18.st. u Engleskoj i Škotskoj.U Engleskoj tada prevladava paladijevska arhitektura. Adam putuje Italijom poput drugih suvremenih intelektualaca, obilazi istaknute građevine, a odlazi i u Belgiju, te Francusku (Pariz). Upoznaje Clerisseaua, susreće se s njim u Rimu, pa skupa obilaze antičke spomenike. Zapošljava slikare i crtače da dokumentiraju građevine. Namjeravao je izdati monografiju o rimskim termama, zbog čega zapošljava još crtača, kako bi dobio više tehničkih slika. 1755. u Lisabonu snažan potres, Adam odlazi u Portugal kako bi radio na novom urbanističkom planu glavnog grada.

U Split dolazi sa Clerisseauom, proučava Palaču, te na povratku u London 1764. objavljuje knjigu: ''Ruins of the palace of the Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia''. Knjiga je cijenjena i kao priručnik za klasicističke arhitekte i kao zbirka vrijednih grafika. Pohvalio ju je i povjesničar Johann Winckelmann, dok Vicko Andrić smatra neke podatke netočnima.Nakon objave knjige Adamu je osigurano mnogo projekata, osniva graditeljsku tvrtku, projektira palače, a prvi istaknuti rad u londonu mu je ograda Admiraliteta.Utemeljuje novi ''adam-stil'' – klasicizam, javne građevine postaju monumentalnije, a unutrašnje dekoracije jednostavnije. Zadnji veliki projekt mu je sveučilište u Edinburgu.

3. ZAŠTITA PUČKOG PREDGRAĐA VELI VAROŠ U SPLITU

Izvan zidina obrambenog pojasa Splita u srednjem vijeku razvijaju se pučka predgrađa: Veli Varoš, Lučac, Dobri i Manuš. Proučavanjem Velog Varoša želi se istaknuti kulturno-povijesne vrijednosti narodnog graditeljstva.Predgrađe se prvi put spominje u matrikuli bratovštine sv. Križa 1439. pod nazivom Borgo. Od 15.st. zbog sve češćih turskih napada dolazi do formiranja srednjovjekovnih predgrađa koja organiziraju i naseljavaju doseljenici. Bave se zemljoradnjom i stočarstvom na zemlji plemićkih obitelji iz grada kojima daju dio prinosa. Do 1625. Split ima samo jednu župu (katedralu) - tada se crkva sv. Križa diže na rang župne crkve u predgrađu. Broj stanovnika do 18.st. nije velik zbog turskih pohoda, a kada je prošla turska opasnost, predgrađa su se proširila i naselila tako da sredinom 18.st. u Varošu ima 3000 stanovnika. Krajem 19. i poč. 20.st. počinje se postupno mijenjati ekonomska struktura Varošana, koji ostavljaju polja i postaju obrtnici i tvornički radnici, što utječe i na razvitak samog predgrađa.Prvi pouzdaniji izvori za proučavanje urbanog razvoja predgrađa su karte vojnog inženjera Santinija iz druge pol.17.st. gdje se vidi kako se Varoš prostire od crkve sv. Frane do sjevernog puta ucrtanog na karti, vjerojatno na položaju današnje Plinarske ulice, kao i Adamov plan Splita iz 1764. godine. Početkom 19.st., u doba francuske okupacije, počinju se rušiti gradske fortifikacije pa se postepeno predgrađa stapaju s gradom. Varoš se prostorno više ne širi, već gradnja postaje gušća i počinju se formirati nizovi i zatvoreni blokovi objekata formirajući mrežu vijugavih ulica koje se spuštaju prema gradu. Varoš nema određenu urbanističku koncepciju, nego organsku strukturu prilagođenu terenu s kapilarnim sistemom komunikacija. U ranijem periodu većina kuća je vjerojatno bilo u obliku manjih prizemnih kamenih objekata građenih u suhozidu, pokriveni slamom ili kamenim pločama, slično seoskim kućama. Kroz 18.st., nakon poboljšanja materijalnih prilika, mijenja se izgled objekata koji se sačuvao do danas: obično su to jednokatnice s dvostrešnim krovovima s kamenim pločama ili kupama kanalicama, luminarima, balaturama i slikovitim dvorištima. U prizemlju su konobe, a prostorije za boravak na katu, do kojih se obično dolazi vanjskim stubištem. Uske krivudave ulice upotpunjuju ambijent. Kasnijoj fazi (kraj 19.st.) pripadaju veći objekti – dvokatnice ili trokatnice, koje zadržavaju tradicionalan način građenja. Kako su se životni uvjeti mijenjali, zahtijevao se veći, udobniji i drugačiji raspored stambenog prostora, tako da su se sve više narušavali objekti i ambijenti. S jedne se strane stanovništvo doseljavalo i prouzrokovalo divlju gradnju, a s druge jedan dio domaćeg stanovništva napušta staru jezgru i seli se u novije dijelove grada. Novi doseljenici nisu imali respekta, zbog čega je Veli varoš kao aglomeracija stradao,

često su se rušila kamena zdanja i podizali betonski objekti, ili su se stari objekti krivo adaptirali. Iako jezgra nije bila pravno zaštićena (osim pojedinačnih značajnijih objekata), ona se smatrala spomeničkom cjelinom te je Zavod za zaštitu spomenika u Splitu još 1965. vršio kontrolu nad njom, a 1970. je preventivno zaštitio. Sve se više afirmiralo načelo aktivne zaštite i ponovnog oživljavanja starih jezgri. Trebalo je misliti na stambene, komunalne, prometne i socijalne problema, koje se moglo riješiti jedino urbanističkim planom temeljenim na solidnoj tehničkoj dokumentaciji. Doneseni su zaključci kako se velik broj objekata nalazi u trošnom stanju, kako je dio devastiran betonskim dogradnjama koje bi trebalo ukloniti, kao i nove objekte koji su u neskladu s ambijentom, kako nema većih zelenih površina, osim manjih vrtova i dvorišta, te je uglavnom sačuvana stara mreža uskih, krivudavih i strmih ulica. Odlučeno je da je potrebno ukloniti novije objekte, oživiti prizemne prostore sadržajima koji odgovaraju karakteru naselja (npr. zanatske radnje i konobe), čitav Varoš je stavljen pod pješačku zonu, dozvoljeni su samo krovovi od kamenih ploča ili kupe kanalice, a nove je objekte potrebno zidati s kamenim pročeljima i dvostrešnim krovovima da vi se sačuvale opće karakteristike naselja.

4. REKONSTRUKCIJA I ADAPTACIJA KULE U MARINI

Kula potječe iz kraja 15.st. Kvadratnog je tlocrta, ima prizemlje i 3 kata. Fasada je izvedena kvadratnim klesancima u redovima, pročelja su jednostavna, a nadvratnici i dovratnici nemaju profilaciju. U prizemlju su na svim pročeljima po 2 topovska otvora, a na zapadnom su pročelju osim toga i 2 mala prozora. Na katovima su na svakom pročelju po 2 prozora. U visini poda drugog kata su ostaci konzola po cijeloj širini pročelja - one su nosile galeriju, na koju se izlazilo vratima koja su do obnove bila zazidana. U visini stropa trećeg kata sačuvane su trostruke kamene konzole koje, poduprte malim polukružnim lukovima, nose krunište kule. Prvobitno je postojao pokretni most na južnoj strani koji je služio za obranu, s obzirom da se kula nalazi na moru. Portal na sjevernom pročelju kule bio je direktan izlaz na more. Kula je oštećena u 17.st., a obnova je započela u 1.pol.18.st. Krunište je bilo uništeno, pa je postavljen dvostrešni krov sa zabatima prema sjeveru i jugu. Do 2.svj.rata kula je bila naseljena, a oštećena je u ratu. U obližnjim Kaštelima ima niz arhitektonskih elemenata slične namjene, što je pomoglo u rekonstrukciji, koja započinje 1969. Plan je bio izgraditi armiranobetonsku konstrukciju unutar zidova kule (4 arm.-bet. stupa koji nose arm.-bet. ploče da se rasterete stari zidovi), velike pukotine prezidati, a u šupljine injektirati cementno mlijeko. Na vanjskim su zidovima popravljena oštećenja, zazidana vrata galerije su ponovno u funkciji, a zidovi kruništa ožbukani. Pročelja su fugirana, a uništeni okviri vrata zamijenjeni novima. Rekonstruirane su konzole na drugom katu sjevernog pročelja (koje su nosile galeriju). Za balustradu nije bilo elemenata, ali je izrađena po analogijama (tipična ograda za dalm. renesansu je ona u obliku lukova ''dvostruke kruške''). Kula je natkrivena četverostrešnim krovom od kupa kanalica s otvorenim prozorima. Izvršena je adaptacija objekta u ugostiteljsku namjenu. U prizemlju su recepcija i kuhinja, na prvom katu restoran, a na ostalima sobe s kupaonicama.

5. CRKVA SV. PETRA NA PRIKU KOD OMIŠA

Predromanička jednobrodna građevina s kupolom, iz 11.st. Brod je pojasnicama podijeljen na tri traveja, od kojih 1. i 3. imaju križni svod, dok središnji nosi kupolu na pandantivima. Kupola je izvana uklopljena u četvrtasti tambur sa trokutastim zabatima na sve četiri strane i piramidalnim krovom. Apsida je izvana pravokutna, iznutra polukružna, raščlanjena sa 3 polukružne niše. Izvana je crkva ukrašena lezenama povezanim dvostrukim lukovima (na bočnim zidovima), slijepim arkadama (na apsidi i zabatima tambura kupole) i velikim slijepim lukom, nišom, rozetom i starokršćanskim ulomcima (pročelje). Južni zid je otvoren s tri prozora s tranzenama.. U unutrašnjosti su južni i sjeverni zid raščlanjeni slijepim arkadama unutar kojih su polukružne niše, a pojasnice nose pilastri sa starokršćanskim kapitelima.U periodu baroka crkva je dobila nove profilacije u žbuci na nišama i oko oltara, a stari je oltar zamijenjen baroknim.U 19. stoljeću događaju se najveće promjene: ruši se istočni dio, pregrađuje se apsida. U produžetku se gradi sakristija zbog čega se sa svake strane oltara, na mjestu polukružnih niša, otvaraju vrata. Crkva na pročelju dobiva zvonik na preslicu, a kamene ploče krova zamijenjene su crijepom. Osim toga, na vanjskim arkadama dodane su nove profilacije u žbuci na tamburu kupole i glavnom luku na pročelju.Prvu rekonstrukciju apside (koja je nestala zbog nadogradnje sakristije) pokušava izvesti Ćiril Iveković, a prva konkretna istraživanja radi Dyggve (kopa se probna sonda ispod sakristije i nailazi se na zid), na temelju koje donosi rekonstrukciju. Konzervatorski zavod 1960. istražuje na području nekadašnje apside i pronalazi njene temelje pod sakristijom. Demontira se barokni oltar kako bi se istražila unutrašnjost apside. Otkriveno je da je izvorno apsida izvana pravokutna, ukrašena s po jednom slijepom arkadom na svakoj strani, da je iznutra polukružna s tri polukružne niše, a da su na mjestu vrata koja vode u sakristiju postojale dvije polukružne niše (sa svake strane oltara).Na temeljima stare apside sazidana je nova, ožbukana, ali bez prozora (jer za to nije bilo dovoljno podataka). Postavljen je novi oltar u obliku kamene ploče na pravokutnom postolju – putem analogije – karakterističan oltar za dalm. gradove). Otučene su profilacije u žbuci sa tambura kupole i na ostatku crkve, te je maknut zvonik na preslicu. Otvorene su i po tri zazidane polukružne niše u unutrašnjosti crkve uzduž sjevernog i južnog zida.

6. KONZERVACIJA KAMENA ZAGREBAČKE KATEDRALE

Prije obnove kamen je testiran da se utvrdi stupanj kontaminacije štetnim solima, ispitana je i vodoupojnost i stupanj oštećenosti. Uzeti su uzorci kamena s različitih nivoa te su tretirani otopinom barijeva hidroksida (da se štetni kalcijev sulfat pretvori u netopljivi barijev sulfat), te se na temelju dobivenih rezultata pristupilo daljnjoj konzervaciji cjelokupnog kamena.Analize su potvrdile da je gl. uzrok propadanja sumporna kiselina u zraku (iz smoga), koja kamen pretvara u gips.

7. IMOTSKA TVRĐAVA TOPANA

Nalazi se nad Modrim jezerom, spominje je Konstantin Porfirogenet u 10.st. Ojačana je dodatnim zidinama u 14.st. Najstariji crtež potječe iz poč. 18.st. (u Državnom institutu u Veneciji). Početkom 20.st. nestaje dio južnih zidina sa okruglom kulom i grobljem. Najoštećeniji je ostao gornji prostor utvrde.1973. arhitektonskim i fotografskim snimanjima započinju zaštitni radovi. Na južnom ziđu sanirana su romanička vrata, a zidovi su konsolidirani armiranim betonom. Nadograđeno je novo ziđe, ali su fuge naglašene da bi se razlikovali slojevi. Dio svoda je rekonstruiran prema mletačkim dokumentima. Istočno ziđe je bilo jako trošno, rekonstruirano je na temelju ostataka, a zid je podignut tek toliko da se stabiliziraju zidine. Sjeveroistočna polukružna kula: oštećenja su sanirana betonom i novim kamenim licem. Sanacija je izvršena i iznutra – rekonstruirane su stepenice i prolaz. Donji dio ziđa sa puškarnicama (uz kulu) rekonstruiran je po mletačkim nacrtima.

8. CRKVA SV. TROJSTVA (SV. DONATA) U ZADRU – KONZERVATORSKI RADOVI I ISTRAŽIVANJA

Crkva je prvotno posvećena sv. Trojstvu, a od 15.st. se počinje upotrebljavati i drugi titular - sv. Donat. To je rotonda s nizom prigradnji. Jezgru čini središnji cilindar s prstenastim prostorom uokolo i skupinom triju potkovastih apsida na istočnoj strani. Unutrašnji prsten tvori red od 6 pilona i dva okrugla stupa pred svetištem. Vanjski prsten raščlanjen je u unutrašnjosti polukružnim, visokim nišama i plitkim lezenama na vanjskom plaštu. Nad prizemljem se diže galerija, a nad središnjim prostorom kružni tambur. Uokolo crkve raspoređene su prigradnje. Sa zapadne strane stoji narteks, a sa sjeverne je oblo stubište što vodi na galeriju. Vanjski plašt stubišta podupiru kontrafori. Velika prigradnja s južne i manja s istočne strane razorene su u prošlosti (u 18.st.), a razina izvornog poda spuštena je na razinu pločnika rimskog foruma. Crkva je služila kultu do kraja 18.st. (1789.) kada je desakralizirana. Do 1870. je služila kao vojno skladište, zatim kao prostorija Vinarskog društva, a 1880. se u nju uselio Muzej. Prvi poznati konzervatorski zahvat proveden je 1872.-1905. s prekidima, a poslove je vodio zadarski konzervator Smirich. Pod je spušten na razinu pločnika rimskog foruma, s glavnog ulaza je uklonjen barokni portal i otkriven izvorni predromanički, preuređuje se krov, rekonstruira zapadni zid predvorja galerije, a razorena su i dva barokna stupa s lukom navrh stepenica. Loša strana ovog zahvata je uništenje baroknog sloja. Drugi veliki konzervatorski zahvat odvijao se 1927.-1930. Proveli su ga talijanski konzervatori poneseni idejom o kružnoj slobodnostojećoj građevini na rimskom forumu. Ruše se ostaci južne prigradnje, prolazi na galeriji su zazidani i svanjske strane zamaskirani potezima lažnih lezena. Sada je i nivo tla oko crkve i u narteksu spušten na razinu foruma, a pred crkvom je postavljen aranžman rimskih kipova i lapida. U tjemenom dijelu zida glavne apside, u prizemlju, razoren je plašt svetišta u visini oko 4 m, zatim je nanovo zazidan, a na njemu su rekonstruirane lezene i prozori po uzoru na izvorne. U cjelini je zahvat bio vrlo štetan za građevinu.Nakon nekoliko popravaka na krovu i tamburu (armiranobetonski prsten), proveden je treći veliki zahvat od 1970.-1973. i kasnije od 1980.-1985. da bi se sanirala statika

građevine. Drugi dio zadatka odnosio se na sistematsko istraživanje crkve, a treći dio na opsežnu konzervatorsku obradu građevine i prezentaciju njezine cjeline.Program konstruktivne sanacije i istraživanja vodila je K. Radulić, direktorica Zavoda za zaštitu spomenika, u suradnji s članovima stručne komisije (prof. Prelog, Petricioli, Marasović, Domančić), a tehnologiju obrade ziđa metodom injektiranja razradili su stručnjaci iz Ljubljane. Temeljit zahvat – od opsežne arhitektonske dokumentacije do ispitivanja tla pod crkvom. Prstenasti svod pod galerijom i kalotasti svodovi nad svetištem prizemlja ojačani su armiranobetonskom konstrukcijom. Odzidane su i obnovljene oble niše u unutrašnjosti na sjevernom plaštu crkve, te prolazi prema nekadašnjoj južnoj prigradnji (koji su kasnije 80.-tih zatvoreni). Ugradio se drenažni sistem odvodnje oborinskih voda, obnovila se drvena krovna konstrukcija i pokrov od kupe kanalice, sanirali su se oštećeni dijelovi kontrafora i zidovi oblog stubišta. Rekonstruirani su samo oni dijelovi arhitekture za koje su većim dijelom sačuvani izvorni ostaci. Istraživački radovi započeti su već 1872., ali u službi arheologije, jer su se više bavili antičkim slojem foruma nego samom građevinom. 1950-tih je rađena precizna arhitektonska dokumentacija tadašnjeg stanja, a u podu sjeverne bočne apside na galeriji otkriven je svod iznad donje kalote, dakle manja skrivena prostorija. 1970.-tih su u kamenom vijencu koji teče uokolo cijelog opsega unutrašnjeg plašta u prizemlju crkve, podno prstenastog svoda, otkrivena ležišta kamenih greda koje su pripadale konstrukciji prvotne rotonde. Pod sjevernom apsidom, u spomenutoj tajnoj prostoriji, otkriven je dio drvene klupe, a za grednjak poda galerije ustanovljeno je kako je postavljen već u vrijeme gradnje crkve. Te drvene grede su zapravo spolije, naknadno upotrebljene za grednjak, u vremenu gradnje galerije crkve. Sve su grede na jednoj strani bile ukrašene rovašenjem, ornamentima koji spadaju u predromaniku.Građevina je dugo bila zapuštena i oštećena. Nakon zahvata, crkva se potvrdila kao vrijedan ambijent za održavanje Glazbenih večeri. Ta funkcija potpuno odgovara prostoru.

9. IZVJEŠTAJ O ISTRAŽIVANJU I KONZERVACIJI OSTATAKA BAZILIKE SV. TOME U ZADRU

Položaj i dimenzije crkve bile su poznate zahvaljujući arhivskim podacima i Bianchievom opisu. Prvi spomen crkve zabilježen je 1036. Tek je u drugoj pol. 20.st. započelo ozbiljnije istraživanje prostora na kojem je bila crkva. Na sjeverozapadnom zidu školske zgrade, koja se nalazila na mjestu crkve, otkrivena su tri portala: 2 bočna s polukružnim, a središnji s šiljastim gotičkim lukom i starijim nadvratnikom s urezanim križem. Prilikom kopanja temelja pronađeni su ulomci dva stupića bifora starokršćanskog karaktera, te ulomci ciborija s pleternim i životinjskim prikazima, koji je datiran u 11.st. (danas u Arh. Muzeju)Daljnjem istraživanju pomogla je maketa Zadra u Pomorskom muzeju Venecije iz 15.st., na kojem se mogao utvrditi njen točan položaj. Arhivska građa iz Zadra pomogla je u određivanju tlocrta i presjeka, koji su snimljeni uoči pregradnje crkve u školu 1820.-tih. Utvrđeno je da je crkva bila trobrodna, sa po sedam stupova s kubičnim kapitelima, osmerokutnim svetištem i baroknim trijumfalnim lukom. Prilikom istraživanja 1969. otkrivene su baze stupova sjevernog niza. Otkrivene su i dvije faze gradnje u svetištu: polukružna starokršćanska apsida i osmerokutno barokno svetište sagrađeno na njenim ostacima, a nađeni su i ostaci začelnih zidova bočnih brodova s vratima. Najznačajnije otkriće dogodilo se na jugozapadnom zidu

koji je ostao sačuvan do prilične visine: tri zazidane originalne bifore i ostaci dvaju vrata. Načini zidanja bifora, izgled apside, odnos šrina lađa, pojedine skulptorske dekoracije te usporedbe s crkvama Ivana Studiona u Carigradu i sv. Dimitrija u Solunu pomogli su u datiranju crkve sv. Tome u 5. ili najkasnije početak 6.st. Nakon cjelokupnih istraživanja predloženo je da se škola poruši i sagradi nova zgrada s jedinstvenim prostorom u prizemlju u kojem će se prezentirati svi ostaci crkve. Tijekom rušenja škole pronađeno je više ulomaka arhitektonske dekoracije iz 5.-6.st., ulomak pluteja, još dijelova spomenutog ciborija, dvije kamene ikone Bogorodice i Isusa (danas u SICU) iz 12.-13.st., mnogo ulomaka stupova, romanički kubični kapiteli s ostacima crvene boje, nadgrobne ploče (uglavnom iz 15.st., kada je crkvu držala bratovština sv. Silvestra). Ustanovilo se i da je crkva imala povišeni prezbiterij, te da je donekle sačuvana unutrašnja strana fasade bazilike sa konturama zabata i krovne konstrukcije. Pronađeni su i ostaci zgrada iz rimskog vremena i dio pločnika antičke ulice. Izgradnja nove zgrade započela je 1972. U liniju nekadašnjih arkatura bazilike postavljeni su armiranobetonski piloni koji su nosili kat stambene zgrade. Stubište je postavljeno u prostor apside, čime je njen sjeverni zid ostao prekriven. Odlučeno je da se čitav prostor obnovi u duhu starokršćanske bazilike, zbog čega je uklonjeno barokno svetište. Dijelovi južne arkature su postavljeni na pripadajuća mjesta. Na jugozapadnom zidu obnovljene su 3 sačuvane bifore, a tragove fresaka otkrivene na tom zidu obradio je tim Restauratorskog zavoda Hrvatske. Četvrta bifora odlivena je u betonu i žbuci da bi se naglasilo da nije originalno sačuvana, ali je umetnut originalni stupić. Ulaz se sada nalazi na sjeveroistočnom zidu, sav ostakljen u prizemlju. Sam prostor nije dobio zamišljenu funkciju: u njega se nakon obnove uselila prodavaonica Jugoplastike, kasnije Diokoma, a danas je na tom mjestu poslovnica Zagrebačke banke.

10. KONZERVACIJA RANOKRŠĆANSKE CRKVE U UBLIMA NA LASTOVU

Crkva sv. Petra nastaje unutar rimskog stambenog sklopa gospodarskog karaktera. Prva istraživanja poduzeo je Marconi 1933., a revizijska istraživanja i konzervaciju izvršili su od 1978.-1980. konzervatori iz regionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita. Crkva je jednobrodna longitudinalna građevina s istaknutom polukružnom apsidom. Glavni ulaz je sa sjeverne strane, jer se zapadni zid pružao pored same obale mora. Pred glavnim ulazom nalazio se trijem koji je vjerojatno pratio cijelu dužinu crkve i imao funkciju narteksa. Na pragu glavnog ulaza pronađena je reljefna ploča s trokutastim zabatnim završetkom i prikazom križa s dvije ovce.U unutrašnjosti se izdvajao ograđeni prostor prezbiterija. Pronađene su baze oltarne pregrade po kojima Marconi rekonstruira njen izgled: sprijeda 2 duge ploče pluteja, te po 2 kratke sa strane. Unutar apside djelomično se sačuvala subselija. Na južnoj bočnoj strani nalazi se niz prostorija, od kojih je ona na zapadu (sa zasebnim ulazom) grobna memorija u kojoj su pronađeni sarkofazi. Uz ovu su se nalazile još dvije prostorije na južnoj strani crkve, nepoznate namjene. Za Marconijeva istraživanja zidovi su bili sačuvani u visini oko 2 m, dok su za vrijeme revizijskih istraživanja (osim južnog) zidovi crkve zatečeni u temeljnim ostacima. Prije same konzervacije napravljena je arhitektonska i foto. dokumentacija. Sačuvani južni zid popravljen je malterom, koji je neznatno uvučen u odnosu na

površinu originalnog zida, a u gornjem je dijelu zid ojačan betonskom masom. Ostali su zidovi sazidani do visine od 70 cm, čime je tlocrtno naznačen oblik crkve. Različite građevinske faze apsida naznačene su različitom visinom zidova: prvobitna polukružna je iste visine kao ostali zidovi, dok je kasnija veća poligonalna apsida naznačena nižim zidom. Na sjevernom su trijemu naznačeni pilastri na ogradnom zidu, a zbog podizanja mora bilo je nužno nasuti teren prema najvećoj visini vode.

11. PREGLED RADOVA URBANISTIČKOG BIROA NA ISTRAŽIVANJU, ZAŠTITI I UREĐENJU DIOKLECIJANOVE PALAČE 1955.-65.

U sklopu Urbanističkog biroa u Splitu osnovan je 1955. Odjel za povijest graditeljstva sa zadatkom da istražuje graditeljsko nasljeđe te projektira i izvodi konzervatorske zahvate u povijesnim ambijentima. Od tada je Odjel poduzeo niz radova, većinom na području Dioklecijanove palače.Da bi se uopće moglo pristupiti planiranju sistematskog istraživanja i uređenja Palače bilo je potrebno sakupiti osnovnu dokumentaciju o stanju građevina i drugim elementima (vrijeme nastanka zgrada, stambeni i higijenski uvjeti, stanovništvo…). Najopsežniji radovi izvršeni su u južnoj četvrtini Palače (podrumi), gdje su iskopavanja počela 1956. Iskopano je više od 30 dvorana, korigirani su podaci o već prije otkrivenim dvoranama, otkriveni su neki nalazi koji govore o postojanju građevina na mjestu Palače prije njene gradnje (četvrtasti bunari, ulomci vijenaca iz 1.-2.st.). Istraživanjem se napredovalo i u upoznavanju careva stana iznad podruma (s obzirom da su se poklapali u tlocrtu), Pronađeni su razni ostaci zidova, prostorija i mozaika. Zapadno od Peristila otkriveni su ostaci dvaju građevina, a zapadno od Jupiterovog hrama kompleks termi. Osim toga, iskopavanjem su pronađeni dijelovi širokog antičkog kanala, čiji je nalaz bitan za poznavanje sistema kanalizacije Palače, ali i za eventualnu upotrebu tih kanala za rješenje problema suvremene kanalizacijske mreže. Opsežna akcija Urbanističkog biroa obuhvaćala je i regulaciju i uređenje pojedinih ambijenata i zgrada: rekonstruirani su svodovi ispod Vestibula, a i sam Vestibul je uređen. Peristil se spustio na originalnu razinu i obnovili su se svodovi i piloni centralne podrumske dvorane koja povezuje Peristil i južna vrata početkom 60-tih.g.Podrumi Palače otvoreni su za javnost uz brojne priredbe i izložbe 1959. godine.Da bi se uredili zapušteni dijelovi palače i prezentirali sačuvani ambijenti pokrenute su razne studije i projekti, kao što je uspostava prolaza nad zidovima Palače, uređenje južnog pročelja, te obnova i uređenje pojedinih zgrada i sklopova koji imaju povijesno-arhitektonsko značenje.

12. ODGOVORNOST NAMJENE I NAČINI PREZENTIRANJA UTVRDA

Vojno graditeljstvo ima specifična obilježja. Kao važan problem prezentiranja i čuvanja utvrda u suvremeno doba nameće se dvostranost u odnosu na svakodnevni život – istodobno njihova neophodnost u ratu i odvojenost od svakodnevnog života u periodu mira. Osim svojih osnovnih komponenti (funkcionalne, estetske), utvrde se mogu označiti i pojmom respektabilnosti (kao pijetet u sjećanju na one koji su ginuli pod njenim zidinama, simbol pobjeda i poraza). Da bi se spomenici vojnog graditeljstva približili javnosti potrebno je istražiti njihovu povijest, analizirati građevni materijal, vrednovati funkciju, estetske značajke i respektabilnost.

Treba utvrditi vrijeme nastanka utvrda i pregradnji, oštećeno ziđe dopuniti istim oblicima, a da se razlikuje od originala jedino svježinom svoje strukture bez patine, riješiti pitanje zaštite od atmosferilija i odvođenja oborinskih voda. Važan je tzv. ''brisani prostor'' kojeg ima svaka fortifikacija oko sebe, a kojeg u konzervatorskom zahvatu svakako treba zadržati. Najjednostavniji način je ozelenjavanje okoliša utvrda travnjacima (ne grmljem i stablima jer oni svojim krošnjama skrivaju jasan tok opkopa). Nehaj kraj Senja, slavan po dominaciji nad golim krškim prostorom pošumljavanjem je izgubio upravo taj ''brisani prostor''. U Varaždinu u starom gradu je bolja situacija, gdje tratina obilježava sve krivine starih opkopa, ali grmovi i stabla jablana skrivaju arhitektonske kvalitete i koncepciju obrane grada. U Čakovcu, opet, ulaz u stari grad zasjenjuju velika stabla. Drastičnije je u Poreču i Zadru, gdje se ruše dijelovi zidina da bi se jezgra grada povezala s novom cestom ili razotkrila prema pučini.Veći problem od onih vezanih za gradove predstavljaju pojedinačne usamljene i teško pristupačne fortifikacije. S druge strane, neke zbog izvanrednosti svog položaja i neobičnih formi privlače veliki broj turista pa ih se prepušta turističkoj namjeni, gdje često dolazi do neprimjerenih sadržaja. Ipak, postoje izvanredni primjeri gdje su utvrde ostale bez nove namjene, ali im povremene priredbe daju posebnu privlačnost, gdje one postaju okvirima dramskih zbivanja (npr. Dubrovnik).

13. LJUBO KARAMAN U KONTEKSTU SUVREMENE TEORIJE KONZERVATORSTVA

Ivo Maroević u članku analizira Karamanova teorijska stajališta. Smatra da on zapravo nije bio teoretičar zaštite, iako je svjestan potrebe teorijskog osmišljavanja prakse. Zanimljivo je da je Karaman svoj golem opus započeo i završio radovima za koje bi se gotovo moglo reći da se bave teorijskom konzervatorskom problematikom. Prvi je na početku njegova djelovanja 1920. bio vezan uz problem rušenja zgrade stare biskupije, neposredno uz katedralu u Splitu, a posljednji je sinteza onoga što je smatrao potrebnim zabilježiti i reći nakon gotovo pedesetogodišnjeg rada na zaštiti kulturne baštine. Ta njegova zadnja rasprava ''Razmatranja na liniji krilatice konzervirati a ne restaurirati'' zapravo je njegov obračun s teorijom koju je upio na svojem školovanju u Beču početkom stoljeća. U duhu tzv. bečke škole smatra da spomenik kulture ne možemo promatrati samo kao povijesnu povelju koju treba očistiti – svi su dijelovi jednog spomenika, ako nam pružaju skladnu umjetničku sliku pa pripadali ma bilo kojem stilu, jednako vrijedni očuvanja. Uspostavljajući odnos prema trima osnovnim značajkama postupanja prema spomenicima u 19.st. – restauriranju, izoliranju i rušenju, on se argumentirano bori protiv svakog od njih. On je protiv restauriranja, smatrajući da se danas nemoguće i najspremnijem strukovnjaku tako uživjeti u stil prošlih vjekova da bi rekonstrukcija posve odgovarala u formi i duhu. Uz to drži nedopustivom neiskrenost koja leži u tome što se moderno doba izražava u tobožnjim formama prošlosti. On ne isključuje potrebu rekonstrukcija, ali se zauzima da se one obave na maketama i nacrtima, a ne na originalu. Na kraju svoje karijere, Karaman će osjetiti potrebu da analizira dvojakost značenja pojma ''restaurirati'', dajući mu značenje ''obnavljati'' i ''popravljati'', omekšujući ga u odnosu prema krilatici s početka stoljeća u kojoj se po pojmom ''restaurirati'' podrazumijevalo stilsko ujednačenje građevina. Boreći se protiv ideja koje su zastupale izoliranje istaknutih spomenika odredbom da oko spomenika treba osloboditi prostor koji je 1,5 puta veći od njegove visine, da se spomenik može

sagledati i doživjeti, on afirmira posebnu ''ljepotu čitave grupe starinskih spomenika'', vrijednost kompleksa, ambijenata. Razmatrajući pročišćavanje i rušenje, zauzima se za to da se ukloni samo ono što nagrđuje. Granicu tog ''nagrđujućeg'' nikako nije precizno povukao smatrajući, s pravom, da će nadolazeće vrijeme vjerojatno afirmirati neke slojeve koji su se mogli učiniti nagrđujućima njegovom vremenu. Na nekoliko mjesta govori kako opravdanost čuvanja spomenika ne smiju biti moda pojedinaca, već se moraju temeljiti na čvrstoj znanstvenoj analizi. U analizi potrebe rušenja određenih objekata, Karaman na primjeru stare biskupske palače u Splitu kaže da se stara zgrada smije rušiti samo: ako smo prije bez uspjeha pokušali zadovoljiti praktično-estetske zahtjeve i ako projekt koji uklanja takvu zgradu zadovoljava u estetskom pogledu. On s pravom postavlja temeljno načelo da najprije treba analizirati vrijednosti objekta koji se naumilo srušiti i vidjeti može li on uz određene promjene zadovoljiti zahtjeve koji se postavljaju. Tek ako se analiza pokaže negativnom, mora se inzistirati na tome da se u potpunosti udovolji onome čemu stara zgrada nije mogla udovoljiti. U protivnom, rušenje je bespredmetno. To je načelo izuzetno važno. Već tada je Karaman uočio i potrebu definiranja načina kako novim sadržajima treba intervenirati u stare gradske jezgre. Zaključuje kako ne smijemo poput prošlih doba postaviti novo na mjesto staroga, već novo podrediti starom, staviti ga pokraj staroga. Ne isključuje mogućnost pojave novih oblika u starim ambijentima, ali je oprezan. Istodobno se zauzima za čekanje kod novih intervencija, dok se arhitektura potpuno ne osovi na svoje noge, što nam govori da je bio opterećen novom arhitekturom historijskih stilova i secesije. Na primjeru Meštrovićevog Grgura na Peristilu ističe da je kip kolosalnih dimenzija taj antički spomenik kulture ponizio i umanjio. U prvi plan stavlja estetski ugođaj, smatrajući da je dužnost kipara da se prema ambijentu postavi tako da mu pridonosi, a ne da mu odmaže svojom intervencijom. Karaman ima mišljenje i o ruševinama – kaže da gradovi ne podnose ruševine, one u gradu djeluju poput kulise, kao umjetno djelo, jer grad nije navikao na ruševinu. U analizi onoga što treba činiti da bismo neutralizirali ratna razaranja Karaman ostavlja tri teoretske mogućnosti, a za razliku od Riegelove i Dvorakove teze ''konzervirati, ne restaurirati'' Karaman ovdje pokušava pronaći teorijski pomak naprijed: 1. obnavljanje u suvremenom duhu uz uvažavanje podneblja i tradicije; 2. rekonstrukcija u ranijim oblicima, uz moguću primjenu novih materijala koji moraju ostati nevidljivi (npr. armirani beton); 3. konzerviranje u izgledu ruševine, koja će djelovati kao spomenik, simbol ratnog razaranja. Formulira nove tendencije i naziva ih ''suvremenim kreativnim konzervatorstvom'' (termin preuzima od Anđele Horvat). Time opet odstupa od ideja ranije konzervatorske škole. Tu su još i odnos prema patini, anastilozi i drugim metodama. Prihvaćajući termin kreativnog konzervatorstva (konzervator ima i iskazuje stvaralački pristup prema spomeniku), on otvara tri smjera unutar koji se može ostvariti takav sklad: dimenzije, boja i materijal i sklad u općem karakteru objekta. Karaman je tekst dovršio prije Mletačke povelje 1964. i na stanovit je način anticipirao zaključke svjetskih konzervatora koji su pisali povelju. Međutim, treba reći da, iako je bio izuzetno informiran, ipak nije bio dovoljno spreman prihvatiti osno što je već bilo na vratima, a to je pristup što ga T. Marasović zove aktivnom zaštitom, gdje specifični oblik urbanističkog planiranja daje podlogu stvarnim mogućnostima zaštite povijesnih cjelina. To je kod Karamana ostalo po strani. Pri obnovi skulpture ističe odnos oblika i završne obrade. Predlaže tri načina restauriranja skulpture: odstranjivanje štete bez obnove nedostajućih dijelova, obnova dijelova u općim linijama bez detalja i obnova u izvornom izgledu. Ako skulptura ide u muzej, neće se pristupiti obnovi izvornog stanja, a ako se vrati u funkciju, tada je obnova nužna. Kod slikarstva se zauzima za primjenu lokalnog tona

kod ispunjavanja oštećenja ili za praksu rimskog retuša, a smatra da je potrebno sačuvati dojam starosti.

14. BRODOLOM KOD GNALIĆA

1967. godine na hridi Gnalić u Pašmanskom kanalu pronađeni su ostaci potopljenog trgovačkog broda. Istraživanja je proveo Zavod za zaštitu spomenika kulture i Narodni muzej u Zadru.Brod datira s kraja 16.st., loše je sačuvan pa se ne može utvrditi tip broda. Predmeti koji su pronađeni pripadaju opremi broda (8 topova i kugli, 2 sidra, keramičko i metalno posuđe) i trgovačkom teretu (razni gotovi proizvodi u ambalažama, te sirovine i polusirovine – od kojih se izdvajaju mesingani lim i žice, šipke kositra…). Među najvažnijim nalazima bila je okovana škrinja sa svilenim damastom purpurne boje, tri bijele platnene košulje i 8 crnih pletenih kapa. Bala damasta bila je duga više od 50 m, a proizveden je u Italiji. Tekstil je dijelom bio oštećen rđom. Restauriran je u Švicarskoj i to besplatno, uz uvjet da se odreže 5 m damasta koji će švicarskim stručnjacima ostati u trajnom vlasništvu.Predmeti od stakla najbrojniji (čaše, boce, vrčevi, prozorska stakla) i uglavnom oštećeni, a vjerojatno su izrađeni u Muranu. Pronađeni su i brojni rastavljeni svijećnjaci, kuhinjsko posuđe, slikana majolika i keramika, zatim naočale, britvice itd.Predmeti koji su dospjeli u mulj bolje su sačuvani od onih koji su ostali na površini. S većine je predmeta trebalo odstraniti vapnenačke naslage. Na drvetu i brončanim topovima to je učinjeno ručno, na staklu i kositru uz pomoć razblažene solne kiseline, a na bakru i keramici termičkim putem i električnom redukcijom (termička obrada: predmeti se stavljaju u električnu peć na 400 C te se ostave nekoliko minuta, a zatim se urone u hladnu vodu, nakon čega kore otpadaju same od sebe). Odstranjivanje naslaga s površine predmeta vršeno je najprije u mokrom stanju četkama različite čvrstoće. Predmeti su izloženi u Muzeju Biograda.

15. ZAŠTO BAŠ DUŠIK?

U raspravama o plinskoj dezinsekciji pokretnih umjetnina, radi rizika i zaštite okoliša, predlažu se alternativne metode koje ne koriste otrovne plinove (kao što je metilbromid). Jedna od metoda je modificiranje zraka u komori radi postizanja anoksične atmosfere, a za to se predlaže dušik jer je kemijski najsličniji prirodnoj atmosferi, pa su rizici svedeni na minimum. Dezinsekcija bi trebala biti učinkovita prema svim vrstama kukaca u svim stadijima, trebala bi biti brza i jednostavna, prikladna za primjenu na terenu, prihvatljive cijene i ne bi trebala ugrožavati ljudsko zdravlje i okoliš. Najčešće se koristi dezinsekcija metilbromidom: predmet se zatvori u hermetički zatvorenu komoru od polietilenske folije, u nju se stavi i limenka s plinom. Nakon tri dana ekspozicije, komora se otvori i zrači još tri dana. Nužne su stroge zaštitne mjere. Metilbromid je ekološki neprihvatljiv jer njegovo ispuštanje u atmosferu pospješuje propadanje ozonskog omotača, a na mjestu gdje plin izlazi iz limenke pada temperatura što uzrokuje kondenzaciju pa kapljice otrovane plinom oštećuju predmete. Kao alternativa razmatraju se fizikalne (smrzavanje, grijanje, gama-zračenje), biološke (feronomske klopke), te manje agresivne kemijske metode.

Predlaže se promjena zraka, odnosno modificiranje atmosfere što uzrokuje anoksiju – stanje gotovo bez kisika. Problem je pronalazak materijala za komoru koji bi onemogućio propuštanje kisika nazad u komoru kad se jednom ukloni. Za sada sintetička folija daje najbolje rezultate. Komora se puni ugljičnim dioksidom, dušikom ili argonom, ili se odstranjuje kisik. Cilj je da u komori ostane manje od 0,3% kisika. Takva je atmosfera pri temperaturi od 25 C u trajanju od šest dana smrtonosna. Prednosti su te da se komora od folije može napraviti u bio kojoj veličini i obliku, da dušik nije opasan, s obzirom da čini ¾ prirodnog čovjekovog ambijenta i da je njegovo vraćanje u atmosferu ekološki prihvatljivo, da nakon ekspozicije nije potrebno provjetravanje, dezinsekcija je lako izvediva i na terenu, restauratori ne izlažu svoje zdravlje jer uređaj za izbacivanje kisika radi na struju i njime se može upravljati izvana.

16. STAROKRŠĆANSKA ARHITEKTURA U ZADRU I NA ZADARSKOM PODRUČJU

Prema Vežiću, katedrala je svojim oblicima utjecala na razvoj skupine starokršćanskih bazilika na području sjeverne Dalmacije (tip zadarskih bazilika), dok je specifičan oblik zadarske krstionice utjecao na razvoj ranosrednjovjekovnih šesterolisnih crkvica na istom području. U seminaru se dalje opisuju sve starokršćanske građevine u Zadru: episkopalni kompleks, sv. Marija Velika, sv. Stjepan, sv. Toma, sv. Petar Stari, sv. Ivan.U okolici Zadra – Nin: sv. Anselmo, jednobrodna, longitudinalna s polukružnom, izvana poligonalnom apsidom. S vanjske str. apside su plitke lezene, kao i na uglovima crkve. Druga crkva je sv. Marija, trobrodna s koso postavljenim pročelnim i začelnim zidom, apsida kao u sv. Anselma. U ninskoj antičkoj luci kraj Zatona nalazi se crkva sv. Andrije – romboidnog karaktera, trobrodna s tri polukružne apside, središnja je veća i izvana poligonalna (analogije s konsignatorijem u Poreču). Sv. Ivan Krstitelj u Mulinama na Ugljanu (Stivan) – kompleks smješten u blizini ville rusticae i sastoji se od bazilike, memorije i mauzoleja. Bazilika je trobrodna s polukružnom apsidom, uklopljenim narteksom s bočnim prostorijama. Izvana su sagrađeni aneksi, a sa sjeverne i južne strane je atrij. Memorija je jednobrodna s dvije oble eksedre i kasnije nadodanim aneksima, a mauzolej jednostavan prostor u obliku nepravilnog pravokutnika.Na Ošljaku (otočić kraj Ugljana) je crkva sv. Marije. Na lokalitetu Crkvina kod Galovca nalaze se ostaci sv. Bartolomeja – jednobrodna s apsidom, koja je iznutra potkovasta, a izvana poligonalna s lezenama. Crkva ima pastoforije i narteks.Crkva sv. Martina u Pridragi sačuvala je trikonhos, koji se nadovezuje na pravokutni prednji dio. Vanjski plašt crkve ukrašen je lezenama, a na zidovima se nalaze bifore. Crkva je imala i narteks, atrij i krstionicu (osmerokutnu s malom polukružnom nišom na istoku i šesterokutnom piscinom). Zatim postoje crkve u Korlatu kraj Benkovca i nedaleko od mjesta Polača u Bičini – koja se sastoji od jednobrodne crkve, narteksa i bočnih prostorija (one sa sjeverne strane služile su krštenju).U zadarskom području ima mnogo jednostavnih crkvica koje upućuju na postojanje monaških sklopova u blizini naselja – to su jednobrodne građevine s polukružnom apsidom i popratnim aneksima, zidovi izvana nisu raščlanjeni i obično imaju prozor u tjemenu apside. Sa strane se nalaze samostanske ili gospodarske zgrade. Primjeri:

crkva u Budimu kod Posedarja, sv. Martin kraj Neviđana na Pašmanu, predio pastirsko na Premudi (koja se u narodu zove Grčka crikva). Ostale crkve koje su podizane uz tvrđave služile su za vojnu posadu. Tako je kraj bizantske utvrde podno Toreta na Kornatu pronađena crkvica sv. Marije.

17. SOKOLAC - FRANKOPANSKI PLEMIĆKI GRAD U BRINJU

Podigli su ga Frankopani početkom 15.st. u mjestu Brinje, koje se prvi put spominje 1343. god. Razlikuju se dva građevinska sloja: stariji srednjovjekovni-frankopanski i mlađi novovjekovni-krajiški. U doba Frankopana u središnje se dvorište pristupalo kroz ulaznu četverokutnu kulu na zapadu. Na istočnoj strani, nasuprot kuli, uzdizala se kapela sv. Trojstva, a palas se pružao duž čitave sjeverne strane dvorišta. Palas Frankopana je pravokutnog tlocrta, očuvan u temeljima. Na sjevernom pročelju nije bilo otvora jer je to bio obrambeni zid, a insolacija prostora dobila se otvaranjem palasa prozorima na južnom pročelju, prema unutrašnjem dvorištu. U prizemlju su bili gospodarski prostori, a na katu stambeni. Kapela sv. Trojstva je centralna trokatna građevina. Smještena je na strmoj istočnoj padini tako da je prizemlje (nazivano kripta) zapravo supstrukcija gradske kapele koja je na katu. Kripta je presvođena križnorebrastim svodom. Treća razina je visoko potkrovlje s četverokutnim otvorima koji su mogli poslužiti i obrani. Ulazna kula kvadratičnog tlocrta podignuta je na zapadnom dijelu. Uz prizemlje, imala je 3 kata namijenjena stanovanju. U slučaju opasnosti, visoko je potkrovlje služilo za obranu. Vanjska su pročelja bila bogatije oblikovana od unutarnjeg: gornji je dio bio raščlanjen lezenama povezanima dvostrukim lukovima. Pročelja su bila ožbukana i oslikana kvadratima.1916. zbilo se nekoliko potresa, kada je jako oštećena kapela. O radovima nakon potresa nema sačuvane dokumentacije, ali se sa fotografija razabire da je dobila limeni pokrov. Postavljene su i zatege u svetištu. U II. Svj. ratu bomba ruši sakristiju kapele i uzrokuje nova oštećenja svoda i krovišta. Sanaciji se nije odmah pristupilo, što je dovelo do urušavanja. 1963. započelo se sa sustavnim radovima na obnovi, obavljeno je fotogrametrijsko snimanje, poduprti su svodovi u kapeli. Na kruništu zidova kapele izvodi se armiranobetonski serklaž, zatim armiranobetonski nadvoj ispod velikog zapadnog portala, te se umetaju čelične spone na ugroženim mjestima.Na kuli je izvršena preventivna zaštita privremenim zazidavanjem svih prozora i čišćenjem od vegetacije.

18. OBNOVA KAPITULA BENEDIKTINSKOG SAMOSTANA SV. MARIJE U ZADRU

Samostan je 1066. godine ustanovila opatica Čika uz crkvicu Sancta Maria Minoris ante portam Bellate. 1090. godine posvećena je romanička bazilika, a od 1105. do 1111. uz njen sjeverni bok sagrađeni su kapitul i zvonik. Veći građevinski zahvati zbili su se u 15.st.., kada je obnovljen gornji dio zvonika i sagrađen gotički trijem na kat ispred sjevernog zida sakristije i kapitula, koji se sačuvao do razaranja 1943., a obnovio 1972. godine. U 16.st. - renesansna obnova crkve, u 18.st. u stilu kasnog baroka, a klasicistička obnova crkve i kapitula od 1842.-44. sakrila je i zadnje ostatke romaničkih elemenata.

Smještaj kapitula u odnosu na crkvu nije karakterističan za europske samostane: francuski i njemački imaju kapitul smješten okomito na apsidni dio crkve. Kapitul sv. Marije iz 1111. godine pravokutna je prostorija, presvođena bačvastim svodom ojačanim sa 4 pojasnice koje izviru iz polupilona s kubičnim kapitelima poredanim uz bočne zidove (a koji dvoranu dijele na 5 traveja). Na kapitele naliježu polustupići čije baze nose slijepe lukove koji povezuju pilone. Iznad njih oko cijele prostorije teče vijenac s ornamentom palmete na kojeg naliježu pojasnice. Unutar slijepih lukova, sjeverni je zid perforiran vratima i prozorima, a na jugozapadnom je zidu uzidana Vekenegina grobnica. Zapadna stijena, koja je dio zvonika, ima u visini prvog kata vrata kojima se vjerojatno izlazilo na nekadašnji balkon (sudeći po tragovima polustupa i rupe u zidu u visini kapitela).Klasicizam je drastično izmijenio izgled kapitula: svi polupiloni dobili su obloge – istaknute pilastre s visokom bazom i kamenim vijencem – zbog čega su otučene romaničke baze, gornje zone romaničkih kapitela i baze polustupića. U sredini južnog zida, probijanjem prozora srušena su dva romanička pilona, a zidovi dobivaju dekoraciju u vidu plitkih štuko ornamenata tipično klasicističko šablonskog karaktera. Štetu od bombardiranja 1943. povećao je požar koji je slijedio, jer su zidovi zbog visoke temperature i izloženosti atmosferilijama izgubili čvrstoću. Ispod otpale žbuke pokazali su se romanički kameni elementi, zidne slike i nekadašnji otvori vrata. 1948. kapitul je obnovljen po teoriji ''konzervirati, ne restaurirati''. Rekonstruiran je istočni i sjeverni zid, obnovljene su pojasnice, rekonstruirana Vekenegina grobnica i otučena žbuka sa zidova u unutrašnjosti. Uzdužni zidovi iznad vijenca dobili su jaki armiranobetonski serklaž zbog statike, a novi zidovi su injektirani cementom. 1970. obnovljen je samostanski trakt, a kapitularna dvorana trebala je opet biti stavljena u funkciju. Restauratorski zavod uz suradnju Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru poduzima temeljita arheološka i konzervatorska istraživanja, da bi se došlo do elemenata nužnih za rekonstrukciju i valorizaciju kapitula.1971. započinju pripremni radovi: pregled stručne literature i arhivske građe, izrada kronologije zahvata vezanih za kapitul, foto-dokumentacija i dokumentacija postojećeg stanja, sondiranje i crtanje, arheološka i laboratorijska istraživanja, izrada spomeničke valorizacije objekta, izrada izvedbenih radova i troškovnika.Dvije godine kasnije rekonstruirani su oštećeni romanički elementi (gdje su ostaci davali čvrste temelje za rekonstrukciju). Kapitulu danas nedostaju dva arhitektonska elementa, jer nije bilo dovoljno podataka za izvedbu – istaknuti balkon i originalni prozor i vrata u sjevernom zidu.Za restauratorske kamenarske radove pri dopuni oštećenja prirodni se kamen pokazao neupotrebljivim, pa je korišten umjetni kamen. Prvo se izrađivalo u glini, zatim se radio kalup u gipsu ili drvu, pa odljev u umjetnom kamenu. Obradom u tehnici klesanja došlo se do izjednačavanja s originalom tako da samo stručnjak vidi granicu između izvornog i rekonstruiranog dijela. Svi stari kameni elementi očišćeni su od naslaga i tom su prilikom otkriveni tragovi oker, crne, crvene i plave boje na vijencu s palmetama. Sjeverni je zid na mjestu klasicističkih dobio romaničke prozore u proporcijama originalnih romaničkih prozora na prvom katu zvonika. Ožbukane su sve zidne i svodne plohe – žbuka slijedi neravnine kamenog zida. Južni zid injektiran je cementnom smjesom zbog trošnosti. Vekenegina grobnica je demontirana i ponovno postavljena. Pronađeni su i ostaci fresaka, a izveden je i kameni pod od starih kamenih ploča na novoj podlozi. Svi radovi i otkrića su pažljivo dokumentirani.

19. UPORABA VODOVODNE VODE ZA DESALINIZACIJU KAMENIH SPOMENIKA

Desalinizacija se provela na kamenim spomenicima iz lapidarija palače Rigo u Novigradu u Istri, koji se sastojao od 93 kamena ulomka. Lapide su veći dio vremena bile smještene u lođi tik uz more, na potpuno neprimjerenom mjestu, da bi bile vraćene u zatvoren prostor palače Rigo. Zbirku čine pretežno predromanički spomenici 6.-11.st. (ističe se ciborij biskupa Mauritiusa). 1996. riječki Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i pulski Arheološki muzej Istre kreću u konzervatorsko-restauratorsku intervenciju. Uočeno je nekoliko vrsta oštećenja: ona koja su uzrokovana djelovanjem soli (kamena kuga), oštećenja uzrokovana korozijom iz željeznih trnova i recentna oštećenja (žbuka, boja, grafiti). Najveću je štetu nanijela morska sol, zbog čega se kamen osipao i ljuskao. Na pojedinim je mjestima došlo i do taloženja kalcifikata u obliku tvrdih i debelih kora, najvjerojatnije zbog curenja kiše i mora sa zidova lođe. Prije početka konkretnih radova, izvršena je dokumentacija (fotografije, crteži). Lapide su svrstane u 3 grupe, ovisno o oštećenju i potopljene su u 3 bazena, iz kojih se u određenim intervalima mijenjala voda (proces je trajao oko 8 mjeseci). Samoj desalinizaciji prethodilo je istraživanje kojim se nastojalo utvrditi mogućnost upotrebe vodovodne vode koja je daleko jeftinija od destilirane i deionizirane vode. Uzet je uzorak iz novigradskog vodovoda, a istraživanje je provedeno u splitskom Zavodu za zaštitu zdravlja. Utvrđeno je da je voda pogodna za desalinizaciju jer se svrstava u nekorozivne vode (koeficijent korozivnosti K1 vodenog ekstrakta manji je od 0,2).Nakon desalinizacije kamen je očišćen od kalcitnih kora upotrebom dlijeta i mikropjeskarenja, zatim je konsolidiran (upotreba kemijskih sredstava za očvršćivanje strukture kamena), spojeni su polomljeni ulomci upotrebom poliesterskih ljepila uz ojačanje trnovima od inoksa, te je izvršeno restauriranje u smislu popunjavanja praznih prostora koji se mogu rekonstruirati.

20. O OBNOVI ZAGREBAČKE KATEDRALE 1990.-1997.

Temelji katedrale postavljeni su 1093., a današnji je izgled dobila 1902. Zadobila je oštećivanja nekoliko puta: od ratnih razaranja, požara u 17.st.., te potresa 1880. Posebno su pogubna onečišćenja posljednjih desetljeća koja uzrokuju teška oštećenja kamena. Južni se zvonik obnavlja 1938., vrh sjevernog zvonika 1968. S radovima se stalo sve do 1990., kada je prikupljen novac za obnovu. Osnovan je Odbor zagrebačke nadbiskupije i Stručna komisija Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode grada Zagreba za obnovu katedrale. Prva galerija obnavljala se od 1990.-94. i bila je u tako lošem stanju da je bila potrebna cjelovita zamjena kamena novim. Odabran je rimski travertin zato što su nalazišta kamena u Zagrebačkoj gori bila iscrpljena. Podigla se skela, snimilo postojeće stanje i napravio projekt obnove. Ogradu na prvoj galeriji nosi 190 kamenih stupića, a galeriju nosi 99 konzola ukrašenih neogotičkim cvjetovima. Sve je zamijenjeno novim kamenom, a konzole su uzidane i povezane nehrđajućim sponama. Pojedine vodorige u obliku fantastičnih bića bile su oštećene do neprepoznatljivosti, pa su se izradile posve nove, koje su se odlično uklopile u neogotički stil zvonika, a ostale su obnovljene. Svi kameni elementi povezivani su sidrima od nehrđajuček čelika i zaliveni epoksi-smolom.

Zabatni objekt obnavljao se od 1955.-97. Nalazi se između zvonika katedrale, a ima dvije fasade – zapadnu i istočnu. Zidovi su se srušili i podigli novi, a temeljne grede zidova sidrene su u zvonike i povezane armiranobetonskim podom. Novi betonski elementi konstrukcije – temeljni, zidni i krovni nisu nigdje vidljivi. Zapadni zid zabata ukrašen je kamenom plastikom: u srednjoj većoj niši je lik Gospe s Djetetom, a sa strana su anđeli u klečećem stavu. Ispod kipova su grbovi (kardinala Mihalovića za kojeg je izvedena obnova u 19.st., grb Hrvatske i grb Kaptola). U zabatu je smješten i satni mehanizam, ugrađen 1990. godine. 1997. započele su pripreme za obnovu sjevernog zvonika i radovi na zapadnom pročelju, ispod prve galerije. Tu se kamen s jako oštećenom arhitektonskom plastikom zamjenjuje novim. Katedrala će se još dugo obnavljati, s obzirom na oseg posla, a kroz vrijeme se počinju primjenjivati i druge konzervatorske metode kao što su liječenje kamena ili zaštita kamena premazima.

21. O ZAKLADI ABEGG U RIGGISBERGU KOD BERNA I O KNJIZI MECHTHILD FLURY-LEMBERG

Zaklada Abegg, tj. Institut za primijenjene umjetnosti osnovana je sa željom da se u njoj njegujui čuvaju stari tekstili. Osnivač je Werner Abegg, dok je za voditelja laboratorija izabrana Mechthild Flury-Lambert. Abegg je već od mladosti skupljao predmete umjetničkog obrta uz afinitet prema starom tekstilu, pa se razvio u iskusnog kolekcionara. Nakon što mu je zbirka postala prevelika, odlučio je osnovati institut za primijenjene umjetnosti. Mechthild Flury-Lemberg je studirala tekstilni smjer na Visokoj školi likovnih umjetnosti u Hamburgu, potom povijest umjetnosti i arheologiju u Munchenu, proučava konzerviranje tekstila, a studira i tehniku tkanja u Lyonu. Od 1963. radi na projektu gradnje tekstilnog laboratorija za buduću zakladu Abegg (kojeg po njenim uputama projektira njen brat, arhitekt Rolf Lemberg). Osposobljavajući nove kadrove i informirajući vlasnike i čuvare tekstilnih predmeta o načinu čuvanja i obrade, u povodu 20. godišnjice postojanja zaklade, napisala je iscrpnu knjigu o konzervatorsko-restauratorskom radu laboratorija. Institut se sastoji od nekoliko odjela: izložbenog prostora, knjižnice, studijske zbirke i radionice za konzervaciju. U izložbenom prostoru tekstilni predmeti se smjenjuju s vremena na vrijeme da pojedini primjerci ne budu predugo izloženi svjetlu i da ih posjetitelji vide što više. Radionica je s vremenom prerasla u svjetski poznatu radionicu, u kojoj se školuje mladi kadar, uz izobrazbu od tri godine. Dva najvažnija zakona zaklade su: 1. konzervatorski zahvati moraju biti takvi da se po potrebi mogu ukloniti, a da ne ostave trag na starom tekstilu. 2. svi zahvati moraju biti popraćeni vrlo iscrpnom dokumentacijom.Knjiga Mechthild Flury-Lemberg govori o metodama konzerviranja tekstila i primjerima, te o izobrazbi restauratora tekstila.Bitno je prvo fotografski zabilježiti stanje predmeta, ispitati materijale i boje, navesti sve promjene na tekstilu (krpana mjesta, produživanje, izrezivanje), voditi računa o namjeni tekstila u budućnosti (hoće li se izlagati, biti u depou ili će se dalje upotrebljavati).Kod čišćenja treba znati da su niti starih tekstila lomljive i zbog starosti i zbog čestica prašine i prljavštine u njima. Postoji nekoliko načina čišćenja. Pranje destiliranom vodom izvodi se blagim pomicanjem lijevo-desno. Poseban su slučaj tekstili koji su dugo bili u vodi ili grobu, a sačuvali su se, što znači da ih je sačuvao neki novonastali spoj - ako se iskopavanjem taj spoj poremeti, proces propadanja naglo se ubrza.

Kemijskim čišćenjem se uglavnom uklanjaju organske tvari, ali je problem to što ostaje veći postotak kiselina u tkanini.Ako je tkanina oslabila, potrebna joj je postava koja će je učvrstiti. Tkanina se uz postavu fiksira iglom i svilenim koncem koji mora biti tanji od ljudske vlasi. Mora se uskladiti boja postave i konca s bojom tkanine. Iako se mnogi laboratoriji još uvijek koriste tehnikom namakanja starih tkanina modernim umjetnim ljepilima, to je vrlo pogrešan pristup, jer se tekstil više nikada ne može osloboditi konzervatorskog zahvata. Nakon primjene lijepljenja tekstila na podlogu isključuje se svaka daljnja obrada i ispitivanje, tako da se bolje koristiti metodom prišivanja tkanine na postavu. Stari tekstili izlažu se samo pod umjetnom rasvjetom uz jednaku vlažnost zraka i temperature, a u depoima se spremaju u drvene ladice. U knjizi se spominju tri primjera iz Hrvatske: kazula sv. Ladislava iz Zagreba, nalaz damasta i košulja sa brodoloma kraj Biograda i platneni omotač mumije u arheološkom muzeju u Zagrebu.

22. FAKSIMILIRANJE I RESTAURACIJA GODEČAJEVOG NADVRATNIKA SA CRKVE SV. KRIŽA U NINU

Nadvratnik je teško precizno datirati (od 9. do 11. st.). Podijeljen je horizontalnim profilom u dva friza. Oba sadrže ornamentiku kružnica od troprutog pletera, unutar kojih su jednostavni motivi poput križeva i cvjetova. Natpis se nalazi na donjoj plohi nadvratnika, a sadrži nepotpuno rastumačen tekst na latinskom. U tekstu se posebno ističe ime nekog župana, protumačeno kao Godečaj, Godežaj ili Godeslav. Gotovo tisuću godina nadvratnik je bio izložen razornom djelovanju bure i soli, pa Zavod za zaštitu spomenika kulture u Zadru 1969. saziva komisiju koja preporučuje da se nadvratnik skine, restaurira, konzervira i postavi u zaštićeni prostor, a da se na njegovo mjesto stavi kopija. Na nadvratniku je bilo nekoliko vrsti oštećenja: mehanička, oštećenja nastala djelovanjem soli i atmosferilija, te ona koja su nastala djelovanjem flore (alge, lišajevi).Mehanička oštećenja su stvorila veliku vertikalnu pukotinu koja je nadvratnik podijelila na dva dijela, a uzrokovana je statičkim preopterećenjem na kamen. Oštećenja nastala djelovanjem soli manifestirala su se u obliku ljuskanja kamena. Bura iz mora podiže sol koja pada po građevinama, upija se u kamen i stvara štetu. Ispod otpalih ljuski mogle su se vidjeti alge, a ornamentika je bila obrasla lišajevima.Nadvratnik je skinut i očišćen od lišaja, algi i naknadnih premaza, te je s njega uzet otisak u silikonskoj gumi, čime je stvoren kalup za repliku. Dvoumilo se oko materijala za izradu kopije: poliesterska ili epoksilna smola. Odlučili su se za epoksilnu, te su tu smjesu (sa punilom od praha kamena iste vrste kao i nadvratnik) ulili u kalup, dodavši još ojačanje od staklene vune i mjedenih šipki. Nakon dovršenja, kopija je premazana umjetnom patinom kako bi se dobila što veća sličnost originalu. Na mjesto originala postavljena je željezna armatura, zatim kopija, pa je sve sa stražnje strane zaliveno betonom.Godinu dana nakon ugradnje, na faksimilu je primijećena promjena boje prema neprikladnoj žutozelenoj. Kako je do tada utvrđeno da poliester ne mijenja boju, donesena je odluka da se napravi nova kopija od poliestera. Original je dopremljen u Restauratorski zavod Hrvatske i pristupilo se prvo dokumentaciji, zatim mineraloško-petrografskoj analizi, a onda se krenulo sa izvlačenjem soli iz nadvratnika višekratnim potapanjem u destiliranoj vodi uz dodatke fungicida (u trajanju do 8 mjeseci). Sol nije bila u potpunosti uklonjena ni

nakon ovog postupka, pa se nakon dužeg promatranja krenulo s drugom metodom – uklanjanjem soli uz pomoć papirnate pulpe. Kamen je obložen mokrom pulpom koja, sušeći se, prikuplja u sebe topive soli iz kamena. Nakon toga se pulpa sa svim solima jednostavno odstrani. Unatoč tome, soli su i dalje ostale i oštećivale kamen, pa se pristupilo kemijskom metodom – konzerviranjem kamena otopinom barijeva hidroksida, koji se djelovanjem ugljičnog dioksida iz zraka pretvara u barijev karbonat (čvrsta tvar koja se kristalizira u šupljinama kamena, na taj način ga učvršćuje i svodi na minimum kretanje štetnih topivih soli unutar kamena). Nakon toga je restauracija i konzervacija uspješno privedena kraju, a danas se nadvratnik nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

23. OBNOVA KUPOLE KATEDRALE SV. JAKOVA U ŠIBENIKU

Katedrala je stradala 17. rujna 1991., kada su je pogodila četiri projektila (jedan u tambur, tri u kupolu). Gradnja unutrašnje i vanjske drvene skele oko kupole provodila se 1991.-92. Tadašnja Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine imenovala je Stručni savjet za obnovu kupole na čelu s Miljenkom Domjanom, ravnateljem Zavoda za zaštitu spomenika u Zadru. Uključilo se i Vijeće Europe (njegova Komisija za kulturnu i prirodnu baštinu). Načinjen je projektni zadatak sa svim potrebnim radnjama za početak radova, među ostalim i za izradu modela dijela kupole u mjerilu 1:1. Odlučeno je da se kupola demontira do razine oštećenih ploča, da se oštećenja poprave i da se kupola opet montira. Kroz 95. i 96. vršena su ispitivanja, a u rujnu 1996. započeti su konkretni radovi. Demontaža se radila spiralno. Moralo je biti zamijenjeno 16 segmenata rebara i 19 ploča sa samog vrha kupole radi ispravljanja pogreške u geometriji vrha, koja je nastala prilikom obnove u 19.st. Oštećeni su elementi prebačeni u radionicu, gdje su isklesani novi. Montaža kupole je započela 1997. Spojevi rebara i ploča, kao i fuge, zapunjeni su mortom na bazi prirodnog vapna. Izrađena je nova gromobranska instalacija, a pritom je obnovljena i kugla iskrišta sa skulpturom anđela-vjetrokaza iz 16.st., na kojoj su zatečeni ostaci pozlate. Došlo se i do novih saznanja o kupoli – otkriveno je da je akroterij bio prošupljen, što je izvorno služilo za provjetravanje katedrale kroz kupolu, a i na njemu su pronađeni tragovi pozlate. Skidanjem skele 24. lipnja 1997. označen je završetak obnove. Stručnoj ekipi iste je godine dodijeljena nagrada ''Vicko Andrić'', koju uručuje ''Slobodna ''Dalmacija'' za zaštitu spomenika kulture Hrvatske.

24. REKONSTRUKCIJA MALE LOĐE U ŠIBENIKU

Mala lođa je naziv za trijem koji se smjestio u jugoistočnom dijelu renesansnog trga pred sjevernim pročeljem šibenske katedrale. Sagrađena je u 16.st., a u njenom je hladu nekoć bila kamena klupa oslonjena na tri, danas oštećena, stupića ukrašena renesansnom ornamentikom. Lođu markiraju po dva polustupa i dva stupa s trima renesansnim lukovima. Danas ima ravni strop, iako su renesansni trjemovi bili konstrukcijski riješeni svodnim poljima. Vjerojatno je već u baroku započela temeljita sanacija, jer ugaoni stup po specifičnoj gradnji u ''bunjatu'' pripada baroknom stilu.Lođa je temeljena na vrlo lošem nosivom tlu, što je uzrokovalo slijeganje temelja. Radovi su započeli 1988. godine. U prvoj je etapi izvedena drvena potporna skela i rasteretni armirano-betonski sistem, te je zbog statike ojačano betoniranje stopa pod stupovima. U drugoj je etapi izvedena demontaža i ponovna montaža stupova.

Prilikom skidanja kapitela otkriveni su originalni zglobovi zatega, koji su korodirali, što je izazvalo pucanje kamena. Stupovi i kapiteli ojačani su čeličnim profilima. U trećoj Etapi proveli su se završni radovi (hidroizolacija zidova, žbukanje, bojenje, montaža kamene klupe).

25. PIETRO KANDLER – ŽIVOT I DJELO

Rodio se u Trstu 1804. u obitelji škotskog porijekla. Osnovna škola u Trstu, gimnazija u Kopru (humanizam i retorika kod franjevaca), pravo u Padovi, Beču i Paviji. Studirajući u Beču, provodi vrijeme u carskoj biblioteci i putuje Slavonijom, Hrvatskom, Istrom, Austrijom i Ugarskom, bilježeći podatke korisne za studij. Diplomira u Paviji gdje izdaje ''Histriu'', zaboravljeni junački ep kojeg je pronašao u bečkoj biblioteci. Vraća se u Trst, gdje radi u odvjetničkom uredu i pomaže u izdavanju časopisa ''Archeografo Triestino'' s novostima iz povijesti i zemljopisa Trsta. Od 1842. pa gotovo do smrti, obnašao je dužnost gradskog prokuratora, što je iskoristio za vlastita istraživanja. Proučava antičke spomenike u Trstu, Provinciji Friuli-Venezia-Giulia i Istri. Obuhvaća arheologiju, epigrafiku, političku, kulturnu i gospodarsku povijest, zemljopis, lingvistiku, etnografiju, statistiku i meteorologiju. Pokreće poseban tjednik za pitanja tršćansko-istarske povijesti pod naslovom ''L'Istria'' koji se od 1846. izdaje kao zasebne novine. Prošao je svu provinciju i Istru i tijekom četrdeset godina sakupio nevjerojatan broj karata, zakona, antičkih i modernih tekstova. Kolekcija Conti (sam je tako nazvao u čast gradonačelnika de Contija) sadrži dvadeset i šest svezaka rukopisa (samo prvi je uspio publicirati). Prevodio je antičke tekstove i prepisivao povijesne dokumente, istraživao po njemačkim, talijanskim i španjolskim bibliotekama i arhivima, a sakupljeni materijal objavio je u ''Codice Diplomatico Istriano'' koji je obuhvaćao građu od rima do 1520. za koju je smatrao da je kraj srednjeg vijeka. Dopisivao se sa Sakcinskim, izabran za počasnog člana Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine u Zagrebu. Nosio je počasni naslov carskog konzervatora za Primorje. Vrijedni su njegovi arheološko-topografski zemljovidi Trsta i Istre. Objavio srednjovjekovne statute Pule, Poreča, Trsta, Buja, Novigrada i Rovinja. Pokrenuo je i časopis ''La Provincia dell' Istria'', kojeg je uređivao do smrti. Ubicirao je i točno odredio granice pojedinih agera (Pule, Trsta, Poreča, Novigrada, Padove) te izradio karte istih. Izradio je planove mnogih istarskih gradića, ali i samog Beča. Tršćanska sredina smatrala ga je austrofilom pa je potkraj života bio u svojevrsnoj intelektualnoj izolaciji. Tek ga je suvremena talijanska historiografija prepoznala kao strastvenoga sakupljača raznovrsne građe iz povijest i suvremenosti Istre i Trsta.

26. RESTAURIRANJE SLIKE BARTOLOMEA VIVARINIJA IZ VELIKOG LOŠINJA

Slika Bogorodice sa svecima i anđelima u tehnici tempere na drvu nastala je oko 1475. i pripada inventaru crkve sv. Antuna Opata u Velikom Lošinju.Smještena je u plitku zidnu nišu na južnom zidu lađe, što je dovelo do ubrzanja propadanja, jer je crkva smještena u dnu uvale i južnim je zidom udaljena samo nekoliko metara od mora. Promjene temperature zbog osunčanosti i vlage zbog blizine mora ugrozile su sliku.

Prvi restauratorski zahvat izveden je 1905. sa strane službe za zaštitu spomenika Austro-Ugarske monarhije. Slika je ponovno oštećena jer je za vrijeme Drugog svj. rata bila sklonjena u kriptu crkve, pa je nagla promjena u mikroklimi dovela do deformiranja drvene podloge. Na čitavoj su se površini preparacija i boja odizale od podloge. Ubrzo je slika dopremljena u Zagreb gdje je obavljena parketaža, sloj boje s preparacijom fiksiran je voštano-smolnom masom, a oštećenja retuširana uljanim bojama. U restauratorski zavod JAZU slika je ponovno dopremljena 1967., kada se izrađuje nova parketaža, impregnira se poleđina voskom, odstranjuju se prijašnji retuši i dodaju novi. Upotreba voska uzrokovala je nepovratno tamnjenje originalne bijele preparacije, a uljane su boje dale tanko nanesenoj temperi mastan izgled. Preteška parketaža ubrzala je daljnje deformiranje drvene podloge i ljuštenje slikanog sloja. Vraćanje slike na isto mjesto u crkvi samo je ubrzalo proces propadanja.1999. slika dolazi u HRZ i pohranjena je u prostoriju s kontroliranim uvjetima vlage i temperature. Nakon prikupljanja dokumentacije i arhivskih istraživanja, započeo je postupak fiksiranja odignutih slojeva podloge i boje uz pomoć zečjeg tutkala. Uz pomoć rentgenskih snimki lociranu su područja zakita, retuša, preslika i lakova. Izradila se nova parketaža od lipova drveta, uklonila se prijašnja voštana impregnacija koliko je to bilo moguće, kao i potamnjeli lak i obilni uljani retuši (sve uz pomoć mikroskopa, mehaničkim i kemijskim sredstvima). Odlučeno je da se uz etički retuš postigne da sačuvane površine slike postanu dominantne. Oštećenja su retuširana temperom i gvašem, a kao vezivo se upotrebljavalo žumance s dodatkom lanenog ulja da bi se što više približilo izvornoj tehnici. Na kraju je nanesen zaštitni sloj laka od prirodnih smola. Slika još nije vraćena u Lošinj, jer se smatra da bi na njeno mjesto u crkvu trebalo staviti kopiju, a original smjestiti u prostor sa stabilnim uvjetima.

27. OBNOVA PALAČE GRISOGONO U ZADRU

Obitelj Grisogono se spominje već u 12.st. i od svih palača te obitelji sačuvala se ona kraj crkve sv. Šime u kojoj se danas nalazi Zavod za zaštitu spomenika kulture. Sama zgrada započeta je u predromanici kada je podignuta manja građevina, o čemu svjedoči mali prozor u razini ulice, danas dio zapadnog zida. Nakon toga, gradnje se nastavljaju kroz 12. i 13. st. kada su se na današnjem prostoru nalazile dvije manje zgrade. Jedna na mjestu današnjeg južnog, a druga na mjestu sjevernog krila. Treća graditeljska faza pada u 13./14.st., kada je sa zapadne strane u dvorištu prigrađen uz prvu zgradu manji jednokatni objekt s lučno nadvijenim vratima prema dvorištu. Na istočnoj je strani prigrađeno novo veliko krilo kuće, čime je palača dobila svoj osnovni oblik i veličinu – četiri krila zatvarala su unutrašnje dvorište s bunarskom krunom. Četvrta faza pada u 15 /16. st. kada se grade trjemovi i stubišta u dvorištu, zatim drugi kat na istočnom krilu, a postavljeni su i portali i fino klesani prozori sa kasnogotičkim i renesansnim ukrasima. Mnogi od ovih ukrasnih elemenata pripisuju se radionici Andrije Alešija. Palača je na južnom pročelju imala 2 renesansna portala od kojih je jedan vodio u samu zgradu, a drugi u dućan. Glavni je ulaz bio tada na južnom pročelju jer u to vrijeme još nije bio podignut zvonik sv. Šime, pa se pred tim pročeljem nalazio manji trg. Prostorije u prizemlju bile su rezervirane za gospodarske aktivnosti, one na katu južnog i istočnog krila vlasniku kuće, a sjeverne i zapadne prostorije posluzi. Trjemove na galeriji nose segmentni lukovi na elegantnim kamenim stupovima, a u ogradni zid trijema ugrađeni su kameni gotički spoliji,

dijelovi nekog ciborija. Krovni vijenac sadrži nazubljeni motiv postignut različitim nizanjem opeke, što je slučaj i kod palače Nassis. Nakon ove slijedi kasnorenesansna faza iz 16./17.st. u kojoj se nije bitno mijenjala konfiguracija palače. U 18. stoljeću se podiže zvonik sv. Šime, pa glavni portal postaje onaj na istočnom pročelju. Iz tog je vremena kamin i secco slikarije na prvom katu. U 19.st. dolazi do opsežne adaptacije, kada se kuća preuređuje u više stanova za iznajmljivanje, nadodan je još jedan kat, uništen istočni krovni vijenac i zapustilo se dvorište.Prvi zaštitni radovi izvršeni su za vrijeme talijanske okupacije, kada se rade i prve fotogrametrijske snimke. Preventivni zaštitni zahvat izvršen je 1948. Zidovi južnog i dijela istočnog krila poduprti su skelama i tako sačuvani od rušenja. 1963. napravljen je projekt za sanaciju palače koji je predviđao armiranobetonski skelet povezan armiranobetonskim pločama. Serklaži su uklopljeni u zidnu masu i skriveni pogledu. Prvi put je u Zadru upotrebljena metoda injektiranja cementnog mlijeka u zidnu masu. Od 1965.-69. napravljen je idejni projekt i izvedbena dokumentacija. Nije se težilo postizanju nekog čistog oblika, nego su se poštivali svi dijelovi građevine, koji su nastajali stoljećima. Predviđena je obnova izvornih prostorija, te se nastojalo integrirati sva četiri krila kuće u jednu prostornu cjelinu. Ipak se zbog nedostatka sredstava sjeverno krilo moralo izostaviti. Godine 1972. u obnovljenu zgradu se useljava Zavod za zaštitu spomenika kulture.

28. CRNO, CRKVA SV. NIKOLE – POSTUPAK PRI OBNOVI POVIJESNE GRAĐEVINE

Crno, selo pokraj Zadra; crkva sv. Nikole smještena je na mjesnom groblju – srednjovjekovna građevina romaničkog oblika (pravokutna s polukružnom apsidom) s elementima gotičke arhitekture. Nastala u drugoj polovici 14.st. Više puta preuređena, naročito kroz 15. i 18.st. Pročelje, prozor na bočnom zidu i krovna konstrukcija su do temelja razoreni 1930-tih. Izgled pročelja imamo zabilježen u nacrtima iz kraja 19.st. (portal s polukružnom lunetom i široka rozeta posred zabata). Crkva je nakon rušenja na zapadnoj strani produžena što je, zajedno sa sakristijom i zvonikom do nje, izvedeno u betonu. Tada su preostali zidovi crkve povišeni. Godine 1991. crkva je oštećena granatiranjem, pri čemu su najviše stradali upravo spomenuti produžetak i zvonik te čitava krovna konstrukcija. Konzervatorski zahvat započinje 1994. Vodi ga Pavuša Vežić u suradnji sa ravnateljem Zavoda Miljenkom Domijanom. Obavljena je foto i arhitektonska dokumentacija, konzervatorska i arheološka istraživanja. Otkriveno je da su zidne plohe iznutra ožbukane, a izvana obrađene širokim nepravilnim fugama. Luk slavolučne stijene, koji je tjemenom niži od svoda apside, ima imposte čiji su profili otučeni 30-tih. U izvornoj konstrukciji sačuvan je prozor u tjemenu apside, koji ima oblik prelomljenog luka (gotički element). Sačuvan je zidni ormar s kamenim okvirom, do same apside. Otkriven je stariji pod od nepravilnih kamenih ploča, vjerojatno iz 18.st. Tridesetih godina 20.st., prilikom nadogradnje crkve, ugrađeni su i dijelovi portala. Pronađen je veći dio okvira vrata, radijalnih blokova s rasteretnog luka i ulomci lunete pod njim (koja je izvorno bila monolitna), kao i dijelovi rozete. Nakon utvrđenog izgleda crkve, mogao je započeti proces rekonstrukcije cijele glavne fasade, koja se sastoji od zida i portala iz sredine 14.st., rozete iz 15. i zvonika na preslicu iz 18. st., s nacrtom za dva otvora zamišljena u 19.st. Na apsidi je obnovljen zatečeni srednjovjekovni kameni pokrov. Iz cjelokupnog projekta

konzervacije jedino je isključen najnoviji sloj, jer je bitno narušio sklad povijesne strukture crkve. Svi zidarski radovi izvedeni su u produžnome mortu, osim žbukanja interijera, što je izvedeno klasičnom vapnenom žbukom od gašena vapna. Novi dijelovi starih otvora rekonstruirani su u bračkom kamenu. Krov je izveden kao klasična drvena konstrukcija, a pokrov je od kupe kanalice. Arhitektica i konzervatorica Lepa Petri zaslužna je za nacrte građevinske stolarije i kamenoga liturgijskog inventara.

29. RASPELA JURJA PETROVIĆA – TEHNIKA RADA I RESTAURATORSKI POSTUPAK

Majstor Juraj Petrović, svećenik, poznati je hrvatski rezbar iz 15.st. Opisani su primjeri dva raspela – s otočića Badije kraj Korčule i s otočića Dakse pred dubrovačkim Gružem. Prilikom restauracije došlo se do novih spoznaja o tehnologiji rada ovog skulptora i postavile su se nove osnove za daljnju analizu i vrednovanje njegova djela.Sva su Petrovićeva raspela sinteza kiparstva i slikarstva, jer su se oslikavala radi postizanja veće vjerodostojnosti Kristove muke. Kristovo tijelo od smrekova drva za križ je učvršćeno željeznim čavlom. Čitav lik je oblikovan od više komada drva (glava, ruke od dvaju dijelova, perizoma, pramenovi kose, kapi krvi). Pri prvotnom oblikovanju majstor je na pojedinim spojevima drva ostavljao veće praznine koje je zapunio umetanjem drvenih klinova i kitom. Ovakve površine obavijao je tankim lanenim platnom radi sprečavanja pucanja podloge, ali i zbog mekoće modelacije. U navedenom, dosta neurednom postupku, majstor se koristio tkaninama različitih boja, budući da to nije bilo bitno zbog gustog nanosa krede na njima. Inače se ova tehnika obavijanja platnom primjenjivala u doba gotike, s tim da je bila izuzeta površina glave. Petrović poneke detalje modelira izravno u drvu, ali velik dio pojedinosti obrađuje u drugoj fazi modelacije, na završnoj krednoj podlozi. To se najbolje vidi na licu i bujnoj kosi. Raspelo stvara u horizontalnom položaju što je očito po grubljem načinu oblikovanja pozadine. Na prethodno aplicirani sloj tutkala polagao je kredno-tutkalnu višeslojnu preparaciju, istodobno ističući reljefne dijelove. Kredno plitko modelirani mlazovi krvi završavaju zaobljenom kapljom, posebno izmodeliranom u mekom drvu i utaknutom lijepljenjem u rupice. Kristova je koža na cijeloj površini izranjavana olovnim kuglicama bičeva. Otekle izbočene ranice razmještene su po cijelom korpusu i gotovo tvore pravilnu mrežu. One nisu modelirane u drvu, već višeslojnom gradnjom u krednoj podlozi. Na perizomu su aplicirane uske trake lanenog platna i perforirane u cvjetnom ornamentu. Trnova kruna izvedena je u tutkalo namočenim konopom u kojeg su umetnuti manji komadići drva kao tanke bodlje, a slojevi kredne podloge oslikani su zelenom bojom. Domišljata upotreba različitih materijala najviše se očituje na licu, gdje se ističu suze koje cure iz očiju, a izrađene su od žute transparentne smole, da bi postigle krajnju uvjerljivost. Pripremljenu podlogu Petrović oslikava temperom. Zelenim i plavim podslikom naglašava modrice, kao i sitne žile na udovima, a crvenim lazurama postiže transparentnost krvi. Na licu se bijele sljepoočnice i zubi u poluotvorenim ustima. Tijelo je prikovano na veliki zeleni križ kojeg u mlazu do podnožja oblijeva gusta krv. Aureola je plošna, drvena (na raspelu s Badije je srebrena, kasnije nadodana). Križ je sastavljen od dviju greda pravokutna presjeka na koje je sljubljena uža polukružna greda sa drvenim kratkim nastavcima poput grana (običaj da se jeruzalemski križ prikazuje poput stabla) Na vrhu je bijela pločica sa natpisom INRI.

Opće stanje raspela i Badije je izrazito loše – napukline, otpada boja, odijelili su se dijelovi perizome, nedostaje palac desne noge, dva pramena kose, nekoliko kapi krvi i trnje iz krune. Prigodom restauracije 1999. dezinsekcijom je zaustavljeno širenje crvotočine, a čišćenjem su ustanovljeni preslici. Nakon čišćenja pristupilo se konsolidaciji. Slikani sloj fiksiran je zečjim tutkalom. Postupnim odstranjivanjem preslika i starih zakita otkrivena je izvorna polikromija. Usporedo su nedostajući dijelovi rekonstruirani rezbarenjem, a reljefno istaknuti dijelovi (nokti, rane , cvjetni ornamenti na perizomi) iznova su kredno modelirani. Prva faza retuša izvedena je podslikom u akvarelu, a nakon druge faze slijedilo je lakiranje. Raspelo je restaurirano u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Dubrovniku.

30. CRKVA GOSPE OD ANĐELA NA TVRĐAVI TOPANI U IMOTSKOM

U sklopu tvrđave Topana još se u srednjem vijeku nalazila crkvica nepoznata položaja. Kada Imotski nakon turske dolazi pod mletačku vlast, gradi se crkva Gospe od anđela. Prvi sačuvani prikaz crkve potječe s početka 18.st., danas u Državnom arhivu u Veneciji. Bila je to građevina pravokutnog tlocrta, bez istaknute apside, smještena u blizini glavnog ulaza u tvrđavu. Glavno pročelje s portalom flankiranim dvama prozorima nalazilo se na južnoj strani. Do crkve se nalazilo vojno skladište koje je vjerojatno služilo kao sakristija. Godine 1788. napuštena je stara crkva i sakralnu funkciju preuzima skladište-sakristija koja sada postaje kapelica (smanjen je broj vojnika, pa je veliki prostor nepotreban). Iste godine kapelici je prema istoku dograđen manji objekt koji je služio kao apsida. Zbog čestih potresa kapelica je stradavala pa je 1967. uklonjen dvostrešni krov i postavljena horizontalna armiranobetonska ploča, te je čitava građevina fugirana cementom. Stara crkva je za čitavo vrijeme korištenja kapelice bila bez krova i funkcije, u ruševnom stanju. 90-tih godina djelatnici Državne uprave za zaštitu kulturne baštine u Splitu izradili su arhitektonske snimke i konzervatorski elaborat u svrhu obnove. Predviđeno je da se po prvi put nakon gradnje u funkciju stave obje građevine, stara i nova crkva. Veliku važnost pri izvedbi imale su stare fotografije. Građevinski radovi započeli su 1995.Prostor stare crkve obnovljen je prema izvornom stanju i funkciji, zgrada skladišta iskorištena je kao sakristija (što je vjerojatno u prvoj sakralnoj funkciji i bila), a dogradnja iz 1788. postala je aneks staroj crkvi i sakralni pretprostor.Stara crkva dozidana je do izvorne visine, uz upotrebu lokalnog kamena. Natkrivena je jednostavnom drvenom krovnom konstrukcijom i pokrovom od kupe kanalice, a obnovljen je i kameni pod u unutrašnjosti. Na južnom zidu odzidan je otvor nekadašnjeg glavnog portala da bi se ostvarila komunikacija dviju građevina i sada on funkcionira kao trijumfalni luk, a prozori koji su ga flankirali prezentirani su kao zidne niše. Obnovljen je prozor na istočnom pročelju. U nekadašnjoj kapelici obnovljen je pročelni zid, tako da je dobila svoje izvorne proporcije i funkciju sakristije. Nadsvođena je bačvastim svodom i na njoj je obnovljen izvorni pokrov od kamenih ploča.

31. GJURO SZABO KAO KONZERVATOR

Krajem 19.st. utjecaj bečke škole povijesti umjetnosti s teorijama Riegela i Dvoraka presudan je za uspostavu temeljnih načela zaštite spomenika u Hrvatskoj, načela koja će preuzeti Gjuro Szabo i Ljubo Karaman. Szabo je rođen 1875. u Novskoj, školu završava u Zagrebu, a u Beču studira germanistiku. Radi kao učitelj u Senju, gdje ga privlače spomenici tog kraja i glagoljaška kultura Krka. Podučava u Osijeku, Bjelovaru i Zagrebu. Utemeljenjem Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji 1911. (u sklopu Arheološko-povijesnog odjela Narodnog muzeja u palači Jugoslavenske Akademije) postavljen je za tajnika. Od 1919. postaje ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a od 1928. je ravnatelj Muzeja grada Zagreba, koji vodi sve do svoje smrti 1942. godine. On je kroz svoj 30-godišnji rad vukao svu težinu konzervatorskog rada na svojim leđima, a da nije postao konzervator službenom titulom. S osnivanjem Povjerenstva preuzima dvostruku zadaću: prva je evidentiranje i proučavanje spomenika te publiciranje spoznaja, a druga je njihovo čuvanje. Szabo evidentira baštinu Hrvatskog zagorja, sustavno obilazi Klanjec, Krapinu, Ivanec i Varaždin, a zapažanja s terena publicira u izdanjima Povjerenstva – Vjesniku hrvatskog arheološkog društva, što predstavlja osnovu njegovoj knjizi ''Kroz Hrvatsko zagorje'', koju će izdati 1939. godine. S I.svj. ratom izmijenilo se stanje u blagajni, kao i granice, a s njima i geografsko područje nadleštva Povjerenstva. Ono više ne pokriva Srijem, ali zato obuhvaća Kastavštinu, Krk, Rab i Pag. Krajem dvadesetih Povjerenstvo mijenja naziv u Konzervatorski ured. Povjerenstvo je prvobitno imalo svrhu spomenike upoznati i objaviti spoznato, a Szabo je smatrao da je slaba korist od institucija dok se u najširim slojevima ne pobudi spoznaja o vrijednosti spomenika. Po njemu su spomenici mjerilo kulturne razine prošlosti, a briga za njih mjerilo kulturne razine sadašnjosti. Ipak, mora li neki spomenik propasti, na njegovu mjestu treba podići drugi, moderni spomenik, barem jednake vrijednosti. U svojoj raspravi ''O stilu, jedinstvu stila i umjetničkom stvaranju'' u časopisu Hrvatska prosvjeta iz 1913., okomio se na cjelokupnu arhitekturu druge polovice 19.st. koju su arhitekti gradili napajajući se arhitekturom ranijih stoljeća. Smatra da imitiranje formi iz prošlosti nije nikakav stil i da je duh vremena onaj koji stvara sebi stil i forme. Gjuro Szabo se bavio različitim područjima: pedagogija, lingvistika, povijest umjetnosti, muzeologija i konzervatorstvo. Uglavnom se bavi spomenicima sjeverne Hrvatske, što je publicirano u knjigama: ''Srednjovjekovni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji'', ''Kroz Hrvatsko zagorje'' i ''Stari Zagreb''.

32. DVORAC MILJANA

Nevelik feudalni dvorac, stoljetno boravište hrvatske plemićke obitelji Ratkaj, smješten je dvadesetak km sjeverno od Kumrovca. Gradnja je trajala gotovo 300 godina. Ostaje vlasništvo Ratkaja do 1793. kada umire i posljednji član, a tada dolazi pod upravu Ugarske komore, zatim tijekom 19.st. često mijenja vlasnike, a 1900. ga kupuje obitelj Jäger. Od 1980. u vlasništvu dr. Franje Kajfeža koji ga je obnovio i poklonio općini Klanjec uz pravo doživotnog korištenja. Pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. Okružen je perivojem iz kraja 19.st., koji je zaštićeni hortikulturni spomenik od 1971. godine. Dvorac je građen u više navrata, a vlasnici su stalno proširivali i dodavali nova krila s drugačijim pročeljima. Nažalost, nema dokumentacije koja bi mogla pomoći razumijevanju faza gradnje. Glavni izvor

podataka je stara miljanska žbuka koja svjedoči da se na Miljani radilo čak 7 puta. Stara se žbuka nije skidala, nego je bilo dovoljno da se čekićem nakuca površina da bi se na staru primila nova žbuka. Žbukom je izvedena većina detalja: profilacije i ukrasi koji su često mijenjani i nadopunjavani. Prva građevinska faza – jezgra dvorca (kraj 16. – poč. 17.st.); Druga faza – nadogradnja i proširenje sjevernog krila (2.pol.17.st.); Treća faza – gradnja zapadnog krila (kraj 17.st.); Četvrta faza – adaptacija starijih krila i gradnja dvorišnog krila (poč. 18.st.); Peta faza – gradnja južnog krila i prigradnje uz zapadno krilo (sredina 18.st.); Šesta i sedma faza – pregradnje (19. i 20.st.). Dvorac je početkom 1980.-tih zaslugom Franje Kajfeža spašen od propadanja i u potpunosti obnovljen. Pronađeni su slojevi žbuke pa je utvrđeno da je, naprimjer, osnovna boja pročelja druge faze siva s bijelim detaljima, a kod četvrte faze je to crna boja s različitim detaljima – medaljoni i vijenci - štukateri su bili znatno angažirani na pročeljima ove faze. Kod datiranja adaptacije pete faze važna je godina koja se ponavlja na dva mjesta – 1746. (na malom zvonu i kamenom portalu u prizemlju sj. krila). Tom periodu pripada pomalo konzervativni način gradnje i izbora detalja, karakteristična je kombinacija plošnih slikanih detalja i žbukanih profilacija, a uglovi se zaobljuju jer se teži kontinuiranim plohama. Miljana je dvorac sa izrazito baroknim pregradnjama: čak dvije faze nose atribute osamnaestog stoljeća. Kada su 1982. skinute skele, obnovljeni izgled dvorca podijelio je mišljenje stručnjaka, a primjedbe su bile upućene na intenzivne boje (pročelje je crno) i na autentičnost rekonstruiranih pročelja s kojih je skinuta stara i izvedena nova žbuka. Kod nas su se sedamdesetih godina konzervatori koristili toplim nijansama, najčešće okera i žute, tako da su gotovo sve zgrade bile uniformirane sličnim koloritom. Bio je otpor prema bijeloj boji, a o crvenoj i crnoj se tada uopće nije razmišljalo, iako se ponegdje lako mogu vidjeti pod otpalom žbukom. Kriterij za određivanje boje zgrade bio je isključivo ukus konzervatora ili arhitekta. U to su se vrijeme u Evropi iskristalizirali konzervatorski stavovi o tome kako treba pristupiti problemu obojenosti stare arhitekture. U nadi da će oni biti prihvaćeni i kod nas HRZ je u povodu dovršenja radova na Miljani organizirao savjetovanje s temom kolorističke obrade pročelja povijesnih zgrada. Bez obzira na stavove i zaključke savjetovanja i dalje nije nitko obraćao pozornost na izvorne boje, već su stara pročelja postajala šarena neovisno o povijesnim tragovima. Pitanje je ima li konzervator pravo na slobodan izbor prema vlastitom ukusu, što je svojedobno napisao Ljubo Karaman? Konzervatori su se u ovom slučaju odlučili za crna pročelja. Miljana, s obzirom na kompleksnost gradnje i ukrasa, ne izgleda danas onako kako je izgledala u nekoj od svojih povijesnih faza, tako da njen današnji izgled možemo s pravom smatrati novom fazom u životu toga dvorca.

33. PREDROMANIČKA CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA U PODACI

Smještena u Podaci, pod planinom u makarskom primorju, predromanička građevina iz 11.st., kroz stoljeća doživjela nekoliko intervencija. Očuvala se sve do potresa 1962., kada se stanovništvo seli na makarsku obalu, a crkva pretvara u grobnu kapelu. Spada u jednobrodne longitudinalne crkve s raščlanjenim vanjskim i unutarnjim zidovima. Izvana su plitke i lučno spojene lezene. Apsida je izvana pravokutna, a iznutra polukružna. Iako nema kupolu, po tipu je najbliža crkvi sv. Petra na Priku kod Omiša. Prvi restauratorski zahvati izvedeni su 1911., kada su postavljene nove kupe kanalice, popravljen zvonik na preslicu i postavljeni novi okviri vrata.

1972. izvršeno je arhitektonsko snimanje i utvrđeno je da su za vrijeme baroka na sjevernom i južnom zidu srednjeg traveja probijeni prozori, a zapadno pročelja dopunjeno zvonikom na preslicu. Apsida i pokrajnje niše bile su zatvorene zidanim oltarom i velikom kasnobaroknom palom. Potres je crkvi nanio veliku štetu: zapadni zid je pokazivao pukotine nad vratima, pukotine su i na tjemenu luka pojasnice u unutrašnjosti, pokrov je prokišnjavao, žbuka je popucala i otpadala, čime su se otkrivali ostaci stare žbuke, a na zapadnom pročelju otkrila se luneta nad vratima. Na apsidi se nakon uklanjanja žbuke pokazao uski zazidani prozor koji završava lukom. U unutrašnjosti je demontiran oltar i velika oltarna pala. Ispod oltara pronađen je austrougarski novčić – krajcar iz 1782. godine. Pretpostavlja se da su poslije te godine izvršene promjene u baroknom slogu. Skidanjem popucane žbuke na zidovima i svodovima otkrile su se gotičke freske s prikazom križeva povezanih linijama (od apside do ulaza) i malteški križ s 1409. godinom (nad ulaznim vratima), na temelju koje su datirane freske, zatvaranje prozorčića u apsidi i probijanje otvora s rozetom na pročelju. Oko crkve je iskopan plitki jarak za postavljanje drenaže i učvršćivanje temelja, a prostor je popločan kamenim pločama i ograđen niskim kamenim zidićem. Stari pokrov od kupe kanalice zamijenjen je kamenim pločama. Uklonjeni su prozori na sjevernom i južnom zidu središnjeg traveja, a na njihovom su mjestu rekonstruirane prijašnje slijepe arkade sa svojim dvjema nišama, čime se uspostavila statička stabilnost. Rekonstruirane su apsidalne niše u unutrašnjosti prema sačuvanim dijelovima ispod i iza oltara, te su čeličnim zategama povezani sjeverni i južni zid.

34. ŽIVOT I DJELO VICKA ANDRIĆA

Splitski arhitekt i konzervator, odlikovan carskim priznanjem i titulom viteza za znanstveni i konzervatorski rad. Rođen i školovan u Trogiru, gimnazija u Splitu, Licej u Zadru (u sklopu samostana sv. Krševana) – završava studij prava. Naknadno upisuje školu crtanja kod Basilia Mazzolia, koji nakon zatvaranja liceja odlazi u Rim podučavati osnove arhitekture i aritmetike. Slijedi ga Andrić, koji nastavlja svoj studij u Rimu na 2 fakulteta: Sveučilištu matematičkih nauka i Umjetničkoj akademiji sv. Luke. Uz sve to bavio se i arheologijom, a diplomu arhitekta dobiva 1816. Za vrijeme studija u Rimu radi nekoliko projekata: katedralne crkve s grčkim križem, trijumfalnog luka za cara Franju I, projekt kasina i kazališta u Splitu, projekt svratišta i studiju okruglog hrama i trga s arkadama. Nakon studiranja vraća se u Split gdje je postavljen na mjesto inženjera. Prvi radovi su mu: popravak zatvora, izrada plana cijele luke, tehnički snimak kneževe palače i trga, snimak tvrđave Gripe s kasarnom, te plan vangradskog groblja. 1823. imenovan je inženjerom direkcije javnih gradnja Dalmacije i na tom položaju ostaje do mirovine. Izvršava adaptaciju dijela lazareta u zatvor, koji se do tada nalazi u zgradi komunalne palače na Pjaci (Narodnom trgu). Lazareti su izgrađeni u 16., dograđivani u 17.st., kada dobivaju izgled dugačke složene građevine s 5 dvorišta. Nadgleda rušenje najistaknutijeg srednjovjekovnog kompleksa u Splitu – komunalne i kneževe palače. Kneževa palača bila je namijenjena pravosudnim uredima i zatvoru (koji se seli u lazarete). Otvoreno stubište vodi na kat susjedne komunalne palače, a kroz nju se prolazi do središnje zgrade s kazalištem. 1820. odlučeno je rušenje zbog trošnosti. Postoje dokumenti koji svjedoče i da je Andrić arhitekt groblja Sustipan, koje je otvoreno 1826., a sredinom stoljeća započela je gradnje paviljona – klasicističke kružne građevine, koju je vjerojatno projektirao sam Andrić. Od 1818.-24. radi na otvaranju južnih vrata Palače, te radi stubište koje se spuštalo u ulicu Grotte.

Andrić je imao namjeru i obnoviti splitski akvedukt u funkciju novog vodovoda. 1854. otkriva sve podzemne sačuvane konstrukcije, izrađuje planimetrijske nacrte ukupnog toka, a odlazi i u Itliju radi proučavanja antičkih i suvremenih vodovoda. Rad mu se oduzima zbog navodnih odgađanja, a od dugotrajnog rada na istraživanju i projektiranju obnove, ostao je samo jedan snimak. Projekti oko čišćenja južnog pročelja i podruma palače opisani su u seminaru Ivane Zaninović. Još jedno značajno djelo koje je ostalo samo u nacrtima tiče se proučavanja, izoliranja i obnove mauzoleja (katedrale). 1830. započinje restauracija katedrale i sakristije, a 1846. odobren mu je nacrt za obnovu u Beču. Snimanje mauzoleja započinje 1851., smatra da on nije imao krov, već da je na tom mjestu bila kupola s otvorom u središtu, poput drugih građevina u antičko doba. Predlaže ponovnu izgradnju kupole, te purifikaciju – uklanjanje svih romaničkih, gotičkih i renesansnih ukrasa iz unutrašnjosti, galeriju s drvenim ogradama itd. Prijedlog za obnovu kupole se odbija, ali se prihvaća da se katedrala ogoli (izolira) od okolnih zgrada. Ugrađuju se tri stupa u peripter, koja se po Andriću nalaze na Sustipanu. 1855. saziva se Komisija koja je preispitala i pokopala cijeli Andrićev projekt. Car Franjo I. darovao je novac za obnovu zvonika i temeljni popravci započinju 1821. Andrić mijenja dva oštećena stupa na sjevernoj strani i dio jednog na zapadnoj strani trećeg kata (tu se vidi da se brinuo i za spomenike drugih perioda, a ne samo antike). 1846. na stražnjem dijelu krstionice otkriva antički reljef hrastova vijenca. Držeći ga lovorovim vijencem, Andrić građevinu proglašava Dioklecijanovim mauzolejom, a ne Eskulapovim hramom, kako se do tada smatralo. Tu je pretpostavku osporila Papinska arheološka akademija u Rimu, koja je ustvrdila da je hram pripadao nekom božanstvu jer oblikom pripada toj skupini prema Vitruviju. Atribuirali su ga Jupiteru. Za sarkofag za koji je Andrić mislio da je Dioklecijanov, ustvrdili su da potječe iz doba prije Dioklecijana. Među ostalim, Andrić 1825. popravlja Vestibul i štiti ga od namjeravanog rušenja. Snima Palaču od 30.tih-50.tih godina i ugleda se na Adamovu monografiju, kojoj priznaje mnoge zasluge, a zamjera nepreciznost. Unatoč želji, nije uspio napisati svoju monografiju o Palači. 1847. radi detaljan plan cijelog grada bez pučkih predgrađa, a ucrtava i ostatke baroknih bedema, Marmontov park i park na Manušu. Samostalno vrši iskapanja uz Srebrena vrata s oktogonalnim kulama, a proučava i Željezna vrata. Jedino izvedeno i sačuvano njegovo djelo nije građeno u klasicističkom stilu. Moguće je da je ranije postojao neki plan drugog arhitekta po čijem je nacrtu Andrić morao podići zvonik (sličan kasnorenesansnim – katovi zatvoreni i jednostavni, samo je završni rastvoren u loggiu s biforom i kamenom ogradom). Pripisuje mu se i paviljon na Sustipanu, ali nema konkretnih podataka. Umire 1866.

35. IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI

Rodio se 1816. u Varaždinu, umro 1889. u Puhakovcu, u Hrvatskom Zagorju. Školovanje započeo u Varaždinu, zatim pohađa gimnaziju u Zagrebu, kao i studij filozofije. Godine 1833. prekida studij i upisuje kadetsku školu u Kremsu. Primljen u ugarsku gardu u Beču, gdje postaje časnik, a 1840. je premješten u Milano.1841. nezadovoljan, napušta vojnu službu, vraća se u Hrvatsku i posvećuje javnom životu. Počinje se aktivno baviti politikom, pa se s Ljudevitom Gajem i ostalim suvremenicima narodnog pokreta zalaže za ujedinjenje hrvatskih zemalja i uvođenje hrvatskog jezika u Sabor, upravu i škole. Za vrijeme Bachovog apsolutizma 1850., dolazi do svojevrsnog zamrzavanja u rješavanju političkih pitanja pa se Kukuljević posvećuje znanstveno-književnom radu. 1850. osniva povijesno društvo: ''Družtvo

za povjestnicu Jugoslavensku'', a ubrzo i časopis: ''Arkiv za povjestnicu Jugoslavensku''. Prikuplja izvore i podatke za povijest hrvatskog naroda do 12.st. i sakuplja životopise jugoslavenskih umjetnika. Širi interes na sve očuvane predmete i arhitekturu pa istražujući putuje po Hrvatskoj, Dalmaciji, Albaniji i Italiji. Upoznaje se s arhivima i bibliotekama pa stvara mrežu suradnika, izdaje razne naučne studije i članke, objavljuje prijepise starih dokumenata, opise gradova, crkvi, raznih starina i biografije pisaca i umjetnika. Do svoje je smrti izdao četrdesetak radova s tematikom iz povijesti umjetnosti, koji su kao pionirski pokušaji iznimno bitni za proučavanje kulturnog nasljeđa. Njegov značaj se očituje i u tome što je potaknuo i pomogao u utemeljivanju i razvoju hrvatskih ustanova za očuvanje kulturne baštine.

36. O JEDNOM KONZERVATORSKOM ZAHVATU U KAŠTEL –GOMILICI

Kaštela su definirana u 15. i 16. st. kada zbog sve češćih prodora Turaka počinje obrambena izgradnja gotičkih i renesansnih jezgri s pripadajućom stambenom arhitekturom. Kaštel u Gomilici, na malom otočiću uz obalu, pripada splitskim benediktinkama već od 12.st. One su podigle malu jednobrodnu građevinu s trijemom, crkvu sv. Kuzme i Damjana, posvećenu sredinom 12.st. Uokolo crkve su bile gospodarske zgrade, a možda je i tada postojalo neko utvrđenje za obranu posjeda. Kaštel je podignut u prvoj polovini 16.st. za potrebu obrane od Turaka. Izrastao je na većoj skupini hridina kao minijaturni utvrđeni gradić. Zidine su četvrtastog tlocrta, a kaštelu se prilazi sa sjeverne strane preko ulaznih vrata kule do kojih je vodio kameni most. Kula je pravokutna s kruništem koje nose dvostruke kamene konzole. Od prolaza u kulu dvije se uličice račvaju zaobilazeći skupinu kuća u sredini, a jedna je vodila ravno u središte naselja, stvarajući maleni trg ispred zgrade renesansnih stilskih oznaka. Kuće su se sastojale od prizemlja s konobama i kata kojem se prilazi vanjskim stubištem preko balature. Kameni most nose polukružni lukovi, a imao je i drveni pomični dio koji se po potrebi podizao. Promjenom vlasništva, ukidanjem samostana za francuske uprave, prestaje briga o utvrđenju, a novi vlasnici mijenjaju objekt prema svojim raznolikim potrebama. Narušava se skladnost zidina, a unutar objekta se pregrađuju prostori. Sa zapadne je strane nasipavanjem stvoren prostor na kojemu se prije II.svj.rata gradi stambeni sklop u betonu. Sjeverna strana s mostom utonula je u nasutu zemlju pa je otočić spojen s kopnom i sve se više gradi novih zdanja, dok se na zapadnoj strani mosta formirala mala lučica za lokalne potrebe. Program obnove proveden je 70.-tih godina i uključivao je: geodetske snimke, arhitektonsku dokumentaciju, uklanjanje nasipa, rekonstrukciju mosta i projekt lučice. Temelji pilona mosta su podzidani i učvršćeni brzovezujućim betonom, a gornjoj površini mosta predviđeni su uzdužno ugrađeni armiranobetonski serklaži. Rubove mosta prati niska kamena ograda, a u bočne površine između lukova ugrađeni su prstenovi za vezivanje brodova. Obnovljen je i drveni, pokretni dio mosta. Sam kaštel, podlokanih i napuklih zidova i dalje je izložen propadanju.

37. RADOVAN IVANČEVIĆ: LJUBO KARAMAN – MIT I STVARNOST

Ivančević se osvrće na knjigu Ljube Karamana ''O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva'', gdje analizira reagiranje tzv. domaće sredine na Karamanova stajališta u aktualnim problemima zaštite. Karaman u svoje doba nije bio

općepoštovan i priznat - njegov temperamentni duh, polemički pristup i traženje ''svoje'' istine, često je dovodilo do sukoba i otvorenih napada na njega osobno i na njegove teze. Često se služio tiskom obraćajući se sugrađanima kadgod bi bilo riječi o polemikama sa suvremenicima, jer se uvijek zalagao za znanstvenu istinu koja se ticala cijeloga društva. Jedan od takvih novinskih članaka je i onaj ''O Grguru Ninskom i Meštrovićevu spomeniku u Splitu''. Karaman iscrpno informira čitatelje o sva tri područja bitna za problem: prvo, povijesno, o ninskom biskupu Grguru; zatim likovno, o kipu i kiparu Meštroviću; treće, konzervatorsko, o Palači i problemu interpolacije novog spomenika u povijesno-urbanistički ambijent Peristila. Upozorava na složenost problema i ideju interpolacije gleda s tri gledišta – urbanističkog, konzervatorskog i likovnog. Ovaj pristup pokazuje da aktivna zaštita znači također metodu kojom se, umjesto pasivne zabrane (restriktivnih mjera) predlaže (aktivno) drugo, bolje rješenje. Karaman predlaže da se spomenik postavi na mjesto koje će udovoljiti i konzervatorskom zavodu i Meštrovićevoj ideji da se kip biskupa konfrontira s katedralom – sve uvjete ispunjava lokacija sjeverno od katedrale, na slobodnom prostoru porušene biskupije koji bi se time urbanistički sredio. Smatra da bi Meštrovićev kip na Peristilu poremetio sklad dominantne antičke arhitekture i kasnijih gradnji u prostoru trga. Druga Karamanova polemika vezuje se za Strzygovskog, njegovog profesora u Beču, svjetski poznatog predstavnika ''bečke škole'' povijesti umjetnosti. Reagira na knjigu Strzygovskog (''Altkroatische Kunst'', kod nas prevedena kao ''Starohrvatska umjetnost'') u kojoj se pojavljuje ''barbarska teza'' o podrijetlu predromanike u Dalmaciji. Strzygovski je negirao utjecaj latinskog ili talijanskog kulturnog supstrata, te inzistirao na autohtonosti starohrvatske predromaničke skulpture i arhitekture. Karaman je, u potrazi za znanstvenom istinom, u polemikama i knjizi ''Iz kolijevke hrvatske prošlosti''objasnio sve vanjske utjecaje pod kojima se razvijala naša kultura, čime je pogodio u najosjetljivije mjesto nacionalne svijesti i ponosa. Bio je osuđivan kao podcjenjivač nacionalnih vrijednosti i svrstavan u tzv. talijanski blok, iako njegovo istupanje ne samo da je bilo znanstveno objektivno, već je i u humanističko-intelektualnom smislu bilo aktualno i pozitivno.

38. OBNOVA KUĆE NASSIS U ZADRU

Kuća spada u red vrjednijih primjera gotičko-renesansnog graditeljstva u Zadru. Ime je naslijedila po bivšim vlasnicima, a smjestila se u istočni dio grada, u ulici koja vodi prema Kopnenim vratima. Istraživanja su pokazala nekoliko faza. Prva faza iz 12. ili 13.st., sitno uslojena kamena struktura na dijelovima zidova u prizemlju i prvom katu. U istočnom zidu kuće očuvan je trag prvotnog krova. Bila je to razmjerno mala jednokatna građevina. Druga faza počinje potkraj romaničkog ili već u gotičkom razdoblju kada kuća postaje svojevrsnim sklopom. Proširena je prema zapadu preko ulice i naslonila se na susjednu zgradu, a sa sjeverne je strane prigrađeno novo krilo, čime je nastalo unutrašnje dvorište. Sljedeća, treća faza kuće, pripada kasnogotičkoj i renesansnoj umjetnosti (15./16.st.), a ovoj fazi ujedno pripada i najvrjedniji oblik zgrade. Sada je postala dvokatnica, dvorište dobiva trijem, a pročelje je ukrašeno vrijednom kamenom plastikom. Na vrhu je ostao sačuvan fini dekorativni krovni vijenac napravljen od opeka različitog oblika sa specifičnim načinom slaganja. Sačuvana su 4 portala, 3 velika i 2 mala prozora. Među portalima je najvrjedniji glavni, koji ima kapitele s povijenim mesnatim listovima i grbom obitelji na nadvratniku. Dok portali pripadaju renesansi, prozori imaju utjecaj cvjetne gotike.

Najreprezentativniji je onaj na prvom katu koji počiva na istaknutoj kamenoj konzoli na kojoj su isklesana dva putta s ukrasnim vijencem. Doprozornici imaju bogate kapitele s kompozicijom od dva delfina sučelice nagnuta nad kantaros, dok im se ispod tijela povijaju listovi. Kapiteli upućuju na rad marka Andrijića, koji u 15.st. kleše slične kapitele za ciborij korčulanske katedrale. Luk prozora je u obliku trilobata, a cijeli prozor uokviruju gotički zupci. Posebnu vrijednost zgradi dala je interpolacija trijema i stepenica u unutrašnjem dvorištu. Trijema je s jedne strane prislonjen uz južno krilo, a s druge uz zapadni, ogradni zid dvorišta. Svako se krilo oslanjalo na tri luka od opeke i dva kamena stupa pod njima. Podna konstrukcija trijema bila je drvena, o čemu svjedoče kamene konzolice na zidovima, koje su je nosile. Trijem je bio dvokatan, a ostalo je nepoznato kako se dolazilo na drugi kat. U sredini dvorišta bila je bunarska kruna. U četvrtoj fazi, tj. baroknom stilu, smanjuje se atrij i oblikuje se velika prostorija, odnosno salon zgrade, na prvom katu. Na istočnom je krilu salon bio rastvoren velikom triforom s balkonskim vratima i balustradom, a postojao je i vitraj, koji se nije sačuvao. U petoj fazi, 19.st., na mjestu vrtova iza kuće izgrađena je nova zgrada, a radi boljeg korištenja sve su prostorije pregrađene i usitnjene. Otvoreni su i novi otvori na fasadama, pregrađeno je dvorište i izgrađene stepenice za drugi kat. Prilikom obnove izvršena su detaljna istraživanja i dokumentacija. Osobita se pažnja poklonila obnovi zidova kuće. Po statičkom proračunu ugrađivanje armirano betonskog skeleta u stare zidove više bi rastreslo nego povezalo njihovu strukturu. Zato se pribjeglo armirano betonskoj konstrukciji koja se naslanja na zidove kuće. Negativan estetski učinak – vidljiva je sama konstrukcija unatoč žbukanju i bijeljenju skeleta. Uklonjene su sve pregradnje koje su nasilno dijelile prostorije. Važno je i funkcionalno odvajanje stare kuće od prigradnje, tj. ostvarena je revitalizacija kuće na način privatnog stana i javnog prostora. U prizemlju i na prvom katu nalaze se prostorije Udruženja samostalnih obrtnika koji su i većim dijelom financirali samu obnovu, a za uzvrat su dobili svoje prostorije.

39. RESTAURATORSKI RADOVI NA OLTARNOJ SLICI JACOPA PALME MLAĐEG U SVETVINČENTU

Radovi su izvedeni u sklopu programa ''Konzerviranje i restauriranje slikarskih djela XVII. I XVIII. st. u Istri'' koji provodi HRZ u suradnji s Državnom upravom za zaštitu kulturne baštine. Od 1995. do 2003. restaurirano je 37 slika. Radilo se u dvije faze, od kojih prva obuhvaća evidenciju slikarskih djela i stanje očuvanosti, te preventivnu zaštitu i konzerviranje in situ. Druga faza sadržavala je izdvajanje najugroženijih umjetnina i njihovu cjelokupnu restauraciju. Slika Jacopa Palme Mlađeg prikazuje Bezgrešno začeće sa sv. Rokom i sv. Sebastijanom, a postavljena je kao prvi bočni oltar u crkvi Navještenja Marijina u Svetvinčentu. Bila je okružena kamenim okvirom, sa donje strane kamenim relikvijarom sv. Viktorije, a neposredno je bila uokvirena rezbarenim i pozlaćenim letvicama. Ustanovljeno je da na ovoj slici nije bilo preslika ni izmjena slikarske forme. Pravo stanje ustanovljeno je tek nakon demontaže. Letvice su pokrivale 5 cm od ruba, pa je to područje ostalo najbolje sačuvano, zaštićeno od prljavštine i svjetla. Problem je bio što je slika bila nekoliko cm viša od kamenog okvira pa je zapravo uzidana u oltar, a u donjem je dijelu savijena i tako jako oštećena. Platno se postupno odvojilo i transportirano u restauratorsku radionicu, gdje je izrađen poseban stol veličine slike. Najprije je popravljan pregib u donjem dijelu, gdje je došlo do gubitka

boje i oslabljenja niti tkanine, čemu su doskočili vlaženjem i ravnanjem. Na mjesta većih oštećenja umetnuti su komadići lanenog platna. Slika je fotografirana u UV i IR tehnici, kada je utvrđeno da u prošlosti nije bilo preslika, već samo nestručnog čišćenja. Zbog nedostatka laka nečistoće su prodrle duboko u sliku, pa je čišćenje bilo vrlo delikatno, a najstariju patinu na nekim mjestima nije bilo moguće ukloniti, jer je bila spojena sa bojom. Krednim kitom nadomještena je oštećena preparacija, izveden je retuš tzv. firentinskom tehnikom, te je nakon radova zračnim kistom nanesen sloj laka.

40. BETON

Beton je umjetni kamen dobiven stvrdnjavanjem smjese nekog veziva (cementa, sadre, bitumena, asfalta), agregata (pijeska, šljunka, drobljene opeke) i vode. Poznat je još u antici, a Vitruvije ga spominje pod nazivom opus signinum (po mjestu Signia kraj Rima). Rimljani su gašenom vapnu dodavali mljevenu opeku ili vulkansku zemlju iz okolice Napulja i tako dobili kvalitetno hidrauličko vezivo. Nakon pada Rima beton odlazi u zaborav, pa se u srednjem vijeku opet koristi samo gašeno vapno, a hidraulička se veziva ponovno javljaju krajem 18.st. u Engleskoj. U 2.pol.19.st. John Aspdin pronašao je vezivo koje je nazvao portland-cement (po sličnosti s portlandskim kamenom koji je tada bio cijenjen u Engleskoj kao materijal za reprezentativne građevine). Cement u današnjem smislu pronašao je 1844. I. C. Johnston. Beton ima veliku prednost da se u svježem stanju lako može oblikovati i taj oblik zadržati. Odlikuje se velikom tlačnom čvrstoćom, ali slabom vlačnom, pa je taj nedostatak uklonjen kod armiranog betona krajem 19.st. Iako dobro odolijeva atmosferilijama, neotporan je prema kiselinama i slab je zvučni i toplinski izolator. Betona ima više vrsta, ovisno prema vrsti veziva (npr. cementni, asfaltni, sadreni beton). Za vrijeme početnog skrućivanja beton mora biti vlažan, što se postiže stalnim kvašenjem površine. Prvi koji je došao na ideju da u beton usadi čelične uloške je francuski vrtlar Joseph Monier koji je na taj način pokušavao izraditi posude za cvijeće. Francuski inženjer Francois Hennebique sagradio je u Parizu prvu zgradu od armiranog betona. Trajnost tih konstrukcija je velika, a troškovi održavanja niski, pa se zahvaljujući tim svojstvima armirani beton danas upotrebljava za najrazličitije građevine (stambeni i javni objekti, mostovi, brane, ceste…). Prednapregnuti beton je onaj kojemu se armatura prije betoniranja napregne vlačnim naponom. On se počeo upotrebljavati tek u 20.st. Propadanje betona može započeti uslijed lošeg sastava ili ugradnje, korozije armature, zatim zbog mehaničkih (udarci, vibracije, promet), kemijsko-bioloških (kiseline, ulja, plinovi, mikroorganizmi) i fizičkih uzroka (ciklus smrzavanja i odmrzavanja, širenje kristala soli, vlaga). Kod saniranja pukotina i oštećenja u betonu prvo se priprema podloga uklanjanjem oštećenih područja sve do zdravog betona. Nakon toga slijedi čišćenje betonske konstrukcije pjeskarenjem ili mlazom vode pod pritiskom, zatim čišćenje armaturnog željeza ili zamjena novih šipki. U oštećenja se injektiraju smole ili specijalni cementni mort, a površinska sanacija se sastoji od izravnavanja podloge s proizvodima na bazi cementa. Ovisno o vrsti i funkciji betonske konstrukcije, površinska se zaštita može izvesti s posebnim premazom (protiv karbonizacije, zatim kemijski otporni premazi i hidroizolacijski premazi).

41. IZVJEŠĆE O PROVEDENIM KONZERVATORSKIM RADOVIMA NA CRKVI SV. LUKE U ŠKABRNJI

Crkvica je oštećena trima topničkim granatama i zapaljena u tijeku Domovinskog rata. Sagrađena je krajem 13. – poč. 14.st., a preuređena je sredinom 15. st. kada je stekla gotički sedreni svod. U poslijeturskom razdoblju ponovno je preuređena, kada je sagrađena pravokutna apsida (na mjestu polukružne), obnovljen trijumfalni luk, otvoreni polukružni prozori na bočnim stranama crkve i stavljen zvonik na preslicu. Nekada je to bila župna, ali je gradnjom nove crkve 1914. postala grobišna crkva. Prije obnove zabilježen je opis crkve. To je jednobrodna građevina s kvadratnom apsidom, dvostrešnim krovom i preslicom sa dva zvona na pročelju. Unutrašnjost je podijeljena na tri traveja i presvođena gotičkim svodom poduprtim parom pojasnica koje su oslonjene na imposte pilastara. U osi zapadnog portala je monofora ranogotičkih karakteristika. Na južnoj je strani sporedan ulaz u crkvu, te mali prozor do apside. Trijumfalni luk je ojačan ključnim kamenom klasicističkog obilježja u obliku volute. Godine 1990. počelo se uređivati crkvu i uklanjati žbuku u unutrašnjosti. Tada je uočena romanička struktura zidova, pa se pristupilo istraživanju istočnog dijela da se utvrdi izvorni oblik apside. Pod kamenim pločnikom pravokutne apside otkriveni su temelji polukružne romaničke apside. Čišćenjem nadvratnika ustanovljen je glagoljski natpis o obnovi crkve iz druge polovice 17.st. U tijeku Domovinskog rata uništena je župna crkva iz 1914., pa je odlučeno da se priđe obnovi, u ratu oštećene, crkve sv. Luke koja je ponovno (privremeno) preuzela funkciju župne crkve. Tokom okupacije bila je zapaljena, a pogođen je granatama istočni dio građevine. Za vrijeme istraživanja pronađen je trag žbuke krovnog vijenca koji određuje izvornu visinu romaničke apside. Utvrđeno je da su u zidanju klasicističkog trijumfalnog luka većim dijelom uporabljeni kameni klesanci nekadašnjeg romaničkog luka. Mjerenjem pronađenih segmenata izračunat je njegov radijus zakrivljenosti, pa je sada bila moguća rekonstrukcija i apside i trijumfalnog luka. Spuštanjem razine poda pronađeni su ostaci romaničke žbuke, pa se moglo zaključiti da je romanički pod bio oko 40 cm niži od zatečenog. U sjeverozapadnom uglu crkve pronađeni su tragovi zidanog postamenta krstionice, kao i tri ulomka predromaničkog namještaja crkve s pleternom ornamentikom. Na južnoj strani pronađene su tri temeljne stope stupova trijema, koji se navodi u ugovoru iz 15.st. Da je riječ o trijemu pokazuju i dva sačuvana ležišta kamenih konzola za drvenu konstrukciju nadstrešnice na južnom zidu. Spoznajom vrijednosti građevine odlučeno je da se u obnovi prezentira njen najvrjedniji, romanički sloj. Rekonstruirana je polukružna apsida i trijumfalni luk. Pri rekonstrukciji se nastojao upotrijebiti autentični materijal, a kad je to bilo nužno upotrijebljen je umjetni materijal.

42. ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U LAĐAMA CRKVE SV. MARIJE U ZADRU

Sv. Marija, crkva ženskog benediktinskog samostana, posvećena je 1091. godine. Bila je to trobrodna bazilika s tri polukružne apside, a brodovi su bili odijeljeni sa po četiri stupa sa kapitelima i impostima. Početkom 16.st. produžena je prema zapadu za dva traveja, podignuta je nova fasada i južni zid u renesansnom stilu. Sredinom

18.st. crkva je barokizirana: porušene su romaničke apside i sagrađeno je kvadratno svetište s kupolom i balkonima s lijeve i desne strane oltara. Izveden je i matronej, te ograda pjevališta, a iznad glavnog broda postavljen je zrcalni svod sa bogatim štukaturama i 6 velikih polukružnih prozora. Tridesetih godina 19.st. otučeni su romanički kapiteli i baze, a debla stupova su natučena udarcima čekića, pa su stupovi dobili naslagu žbuke i finiš u štuko masi (svaki stup je dobio kopiju po jednom renesansnom kapitelu u crkvi). Pod crkve je povišen za 40 cm, a na zidovima bočnih brodova konzole koje su podupirale poprečne lukove produžene su u pilastre. U bombardiranju 2.svj.rata crkva je izgubila velik dio svetišta s kupolom, pjevalište i svod glavnog broda. Nakon rata izvedeni su prvi preventivni konzervatorski zahvati i arheološka istraživanja. Podignuta je nova krovna konstrukcija s kupolom. 1970. arheološki su istraženi kapitul i svetište, a zatim i cijela crkva. Istraživanja su vodili prof. Ivo Petricioli i prof. Šime Batović. Izvedena je grafička i foto-dokumentacija, te opširan dnevnik radova. Otvorene su sonde i otkrivene su baze renesansnog stupa i sekundarno upotrijebljena nadgrobna ploča, što je dovelo do zaključka o nivou ranijeg poda. Zavod za zaštitu u Zadru pristupio je 1974. sustavnijim sondiranjima. Otvorene su sonde oko temelja stupova u sjevernoj kolonadi i po sredini glavnog broda. Odlučeno je da se eliminira klasicistički sloj u konačnoj prezentaciji crkve, što se u prvom redu reflektiralo na potrebu utvrđivanja originalnog nivoa poda. To je bio cilj arheoloških istraživanja, a ostao je i dalje otvoren problem mjesta fasade romaničke crkve. Vidljive pukotine na zidovima iznad stupova upozoravale su na poremećenu statiku objekta, pa je pri istraživanjima bio konzultiran i statičar. Površine brodova podijeljene su na kvadrate veličine 1x1 m, čime se dobila mreža od 12 polja po širini i 24 po dužini. Nalazi arhitektonske plastike (uglavnom ulomci otučenih kapitela, baza i imposta) numerirani su i popisani, a sve su istražene površine arhitektonski snimljene i fotografirane. Naišlo se i na ostatke antičkog perioda – zidovi, kanali, podnice, keramika – i to 2 faze (mlađi se zidovi od starijih razlikuju po dimenzijama, strukturi, žbuci i po odnosu prema starijim zidovima). Ostaci zida romaničkog pročelja otkriveni su na tri mjesta, a izrađen je od grubo pritesanog kamena vezanog žućkastom žbukom. Zapadno i južno pročelje podignuto je iz temelja u 16.st. Od nalaza kamene plastike posebno značenje ima nalaz ulomaka romaničkih i renesansnih kapitela. Njihov broj (250 komada) omogućio je gotovo integralnu restituciju prvog para renesansnih i pet romaničkih kapitela. Kako na cijeloj istraženoj površini nisu pronađeni ostaci podnih površina, kod određivanja nivoa moralo se ići na indirektne podatke – visine kamenih blokova temelja stupova i tragovi na njima, tragovi na bazama renesansnih stupova, visine grobova, tragovi na južnim vratima i podaci iz pisanih dokumenata. Kako je otkriveno da se renesansni nivo u dijelu crkve neposredno nadovezuje na onaj izvorni romanički, naposljetku su istraživači donijeli kompromisno rješenje i zaključili da je plohu novog poda potrebno vezati uz kotu od –35 cm. I danas je pod na toj dubini. Na taj su način ostale djelomično vidljive plinte baza renesansnih stupova, dok kameni blokovi temelja stupova romaničke crkve izlaze iz ravnine poda. Dok je situacija u zapadnom dijelu bila relativno jasna, u istočnom se pokazala složenijom. Zidovi grobova nalazili su se na različitim dubinama. Otkrivena je i kamena struktura oblika W, koja je zidana grubo obrađenim kamenom, sa dosta žbuke. Zaključilo se sa se radi o ostacima povišenja koje je zahvaćalo prostor ispred sadašnjeg prezbiterija u širini sva tri broda. Na kraju istraživanja je pretpostavljeno da je viši nivo svetišta u odnosu na brod nastao u vrijeme renesansne pregradnje, što potvrđuju tragovi oltarne pregrade, stilske značajke kapitela i neki arhivski podaci.

43. OBNOVA KAPELE SV. IVANA I PAVLA U GORI

Selo Gora, nekada središte istoimene srednjovjekovne, županije, nalazi se nedaleko od Petrinje. Kapela se sastoji od tri dijela: broda, nešto povišenog svetišta i polukružne apside na istoku. Zidne plohe raščlanjene su glatkim, plitkim vodoravnim i okomitim trakama, koje na taj način formiraju kvadratna polja. Bočni zidovi raščlanjeni su sa po jednim velikim prozorom uz spoj s trijumfalnim lukom. U uglovima svetišta smješteni su polustupovi koji imaju u žbuci izvedene profilacije i bogato ukrašene kapitelne zone. Posve očuvan ostao je samo jedan, jugozapadni polustup. Četvrtaste rupe na zapadnom dijelu građevine upućivale su na izvornu konstrukciju malog drvenog pjevališta. Unutrašnjost kapele je bila popločana kamenim pločama, koje su u lađi sačuvane samo u manjem dijelu poda.O stanju crkve prije 2.svj.rata govore nam dvije fotografije i nešto podataka u župnom uredu. Kroz 20.st. joj se stanje pogoršalo: pročelja popucala, zvonik nagnut, žbuka otpala, a krov dotrajao. U Domovinskom je ratu pogođena s nekoliko granata. Dočekala je 1998. zarasla u visokoj vegetaciji, bez krovne konstrukcije.Prilikom istraživanja, u pravokutnim poljima na pročeljima, ispod kasnijih bijelih slojeva, utvrđena je izvorna crna boja. Utvrđeno je da je pjevalište nestalo nakon 2.svj.rata. Ustanovljen je izvorni oblik konstrukcije krovišta, stanje zidane kupole i zidane konhe apside. Nakon istraživanja određene su tri osnofne faze nastajanja kapele: 1. faza iz 1761., kvadratni brod presvođen kupolom, sa istočnom polukružnom apsidom na istoku. Na bočnim brodovima po jedan prozor, manji okulus na pročelju. Vrata na zapadnom pročelju imala su kameni okvir sa uklesanom spomenutom godinom. Tada je kapela bila okružena cinktorom s četiri ugaone kule, a zidovi su bili obojeni crno-bijelo. 2. faza, krajem 18.st. Prigrađuje se predvorje (kapić) koji je rastvoren prozorima i presvođen ''tupošiljastim svodom'' (posebnost, nema sličnih primjera u Banovini). U kutove kapića smješteni su zidana propovjedaonica i oltar. Pretpostavlja se da je početkom 19.st. srušen cinktor s kulama 3. faza, krajem 19.st. Predvorje (kapić) pretvoreno je u lađu, a prostor izvorne barokne kapele postaje svetište. Uz spoj sa svetištem (trijumfalni luk) otvaraju se novi prozori. Trijumfalni luk ima eliptični nadvoj, a okvir vrata prenesen je na novo zapadno pročelje.Kako rekonstrukcija prve faze nema opravdanje, jer bi zahtijevala uklanjanje zatečenog broda i kako za rekonstrukciju druge faze nema dovoljno elemenata, preostala je mogućnost prezentacije kapele u obliku koji dobiva krajem 19.st. Godine 1999. kapela je fotografirana i arhitektonski snimljena. Na svetištu je pri vrhu zida izveden osnovni serklaž šipkama od rebrastog čelika. Nakon sanacije gornjeg dijela zida svetišta, postavljena je krovna konstrukcija. 2001. sanirani su gornji dijelovi zidova broda na isti način kao u svetištu, a započeta je i izvedba drenaže, u sklopu koje je izveden serklaž oko cijelog tlocrta kapele i u unutrašnjosti s obiju strana trijumfalnog luka. 2002. rekonstruiran je zvonik kanatnom konstrukcijom – gredama povezanima tesarskim vezovima i željezom s varovima i vijcima. Zapadno pročelje zvonika sidreno je betonskim blokovima s čeličnim profilima. Obnovljene su izvorne drvene vratnice i sanirane pukotine na zidovima. 2003. su preostali završni radovi: postavljanje kamenog poda, montaža drvenog pjevališta (stube prema njemu riješene su prema analogiji iz kapele sv. Petra u Taborištu), žbukanje i bojanje pročelja, te uređenje okoliša.

44. SOTIN – OBNOVA ŽUPNE CRKVE BLAŽENE DJEVICE MARIJE POMOĆNICE

Sotin je maleno mjesto smješteno na Dunavu jugoistočno od Vukovara. Sama župna crkva nalazi se u središtu mjesta na prirodnom uzvišenju. To je srednjovjekovna crkva s baroknim pregradnjama. Vode je franjevci do 18.st., kada je preuzima dijecezanski kler. U petsto godina postojanja crkva je tri puta razarana i popravljana zadržavajući svoj izvorni, srednjovjekovni tlocrt. Kasnogotička crkva građena je krajem 15/16.st., zidana je opekom, a sadržavala je jedan brod, presvođeno svetište i sakristiju, zvonik i kapelu. Njen kasnogotički izgled mijenjan je dogradnjama koje se mogu podijeliti u tri faze: 16.-17.st. crkva je u ruševinama za vrijeme Turaka. U 18.st. događa se barokna obnova – gradi se crkva na starim temeljima i oprema inventarom. Tada dobiva i današnji titular zbog Gospine slike na novom baroknom oltaru. U 19.st. se desila radikalna obnova. Umjesto drvenog zvonika koji se nalazio nad svetištem gradi se novi, zidani, po sredini pročelja sa stilskim karakteristikama kasnobaroknog klasicizma. Danas je to jednobrodna građevina s poligonalnim svetištem s kontraforima. Svetište je svođeno baroknim svodom s lomljenim pojasnicama i odvojeno od broda trijumfalnim lukom. Glavni brod ima ravan strop, a kor je na zapadnom dijelu otvoren sa tri arkade (u prizemnom dijelu su 2 bočne arkade bile zazidane, ali su konzervatorskim zahvatom ponovno otvorene). Rekonstruirano je kameno popločenje crkve. U brodu uz južnu stranu nalazi se svođena barokna kripta, koja je ponovno otvorena. Na sjevernom se dijelu nalazi kvadratna sakristija, a na nju se nastavlja vjeronaučna dvorana. U sakristiji je izvedena vizualna rekonstrukcija bačvastog svoda s pomoću gipsanih ploča. Obnovljen je i kasnogotički prozor s baroknom nišom pod njim. Na južnom pročelju su dva kontrafora i barokni prozori među njima, a pronađen je i bočni ulaz koji pripada posljednjoj fazi (19.st.) koji je nanovo otvoren i prezentiran. Na glavnom su pročelju ostaci svih građevinskih faza od čega najveći dio pripada baroku. Srednjovjekovna struktura sačuvana je na sjevernoj strani zida. Pročelje je konkavno-konveksnih linija sa zvonikom u središnjoj osi. Portal je omeđen s dva stupa u nišama, iznad je pravokutni prozor, a poviše njega okulus. Vertikalni niz završava zvonikom piramidalnog završetka. Na zvoniku je izvršena najzahtjevnija rekonstrukcija jer je klasicistički zvonik uništen u 2.svj.ratu. Restaurirane su štukature na glavnom pročelju. Pri rekonstrukcijama je najčešće služilo analizom foto dokumentacije iz arhiva Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Osijeku.

45. IZVJEŠĆE O PROVEDENIM RESTAURATORSKIM ZAHVATIMA NA UMJETNINAMA SA ZADARSKOG PODRUČJA STRADALIH U DOMOVINSKOM RATU

Za vrijeme rata umjetnine su bile u spremištima i dosta zaštićene u preventivnim drvenim i metalnim sanducima i kartonima (preventivna akcija zaštite i deponiranja umjetnina). Nakon prestanka rata izvršen je pregled umjetnina. Zbog mikroklimatskih uvjeta, vlage, plijesni i vibracija zbog granata, oštećenja su uglavnom bila vezana za osipanje boje i podloge, pojavu podbuhlina, krakelira i deformacije nosioca slikanog sloja. Bilo je potrebno umjetnine aklimatizirati i vratiti na izvorno mjesto. Nekima je trebalo čišćenje, retuš ili saniranje oštećene drvene osnove, a na većini je bilo nužno ukloniti sloj potamnjelog voska (u suradnji s restauratorima iz Firenze). Restaurirane

su sljedeće umjetnine: Ugljanski triptih – već ranije restaurirana slika na drvu, obavljen je cjeloviti konz.-rest. zahvat, uklonjen je potamnjeli vosak i sa sloja polikromije i sa drvene površine i odstranjen je stari retuš i naslage prljavštine, čime je otkriveno punciranje i minuciozni detalji. Gospa od Dubovice, Lorenzo Luzzo, 16.st. – izvorno dio poliptiha, nekoliko preslika, rađena na ploči od 5 dasaka spajanih ljepilom koje su se zbog vlage iskrivile. To je, uz crvotočine, uništilo slikani sloj (već su se 1960. sanirale crvotočine, drvo se konsolidiralo parketažom i uklanjali su se preslici, ali ipak nije sve stabilizirano). Nakon rata je izvorna daska stanjena i zalijepljena na novu vodootpornu dasku. Slikano raspelo iz sv. Frane, 12.st., umjetnina je i prije bila restaurirana (konsolidacija voskom što je bilo potrebno ukloniti meh. i kem. putem). Došlo je do podbuhlina zbog vlage, oscilacije temperature i crvotočina. Nestabilnost drvenog križa ublažena je konstruiranjem pomoćnog drvenog nosioca na poleđini, a zatim je uklanjan vosak i čišćen slikarski sloj. Ikona poprsja Bogorodice s Djetetom, 13.st. (restaurirana već 1972. u zagrebu, uklonjeni preslici). Rendgenskim istraživanjem i sondiranjem utvrđeno je da vidljivi dijelovi ikone ne pripadaju u cijelosti originalu. Oslikani rubni dijelovi su očišćeni i učvršćeni, oštećene rubne površine su zakitane i retuširane (pozlaćene). Donji dio slike nije rekonstruiran da se vidi izvorni produžetak slike jer je bila umetnuta u polukružni okvir. Čišćenjem su navedeni tragovi originala jer su fragmentarno sačuvani i kao takvi imaju dokumentarnu vrijednost. Ikona Bogorodice s Djetetom iz 13.st. iz sv. Marije Velike – detaljno je očišćena i uklonjen je vosak koji je nekad konsolidirao ikonu. Ovi primjeri restauracije nakon ratnih događanja primjer su reanimacije vrijednosti umjetnina.

46. BIVŠA ISUSOVAČKA CRKVA I SAMOSTAN SV. MARIJE U VARAŽDINU

Crkva je karakteristična isusovačka tvorevina: jednobrodna dvorana sa bočnim kapelama iz sredine 17.st.. Na sjeverozapadnom uglu naslanja se, u obliku slova L, kompleks samostana (gimnazije i kolegija). Nakon isusovaca, samostan preuzimaju pavlini, a ukinućem njihova reda krajem 18.st., slijedi sekularizacija svih pavlinskih objekata. U 17.st. samostanske su zgrade bile odvojene od same crkve, izvorni zidovi nisu bojani, već su imali tanak sloj sivkaste žbuke sa urezanim bijelim crtežima na pojedinim elementima (razdjelni vijenac, pilastri, okviri prozora i niša). Izvorni portal sačuvao se do danas – u obliku trijumfalnog luka – polustupovi nose zabat rastvoren prema polukružnoj niši s Marijinim kipom. Za razliku od glavnog pročelja, od kojeg su iz 17.st. sačuvani samo portal i četiri niše, bočna pročelja, svetište, sakristija i zvonik još su uvijek zadržali značajke gradnje tog doba. U 17.st. se gradi i lauretanska kapela koja je služila kao neka vrsta mauzoleja obitelji Drašković. Svetište s visokim krovnim zabatom sačuvano je danas u izvornom obliku. Zvonik se naslanja na sakristiju i dovršen je u 2.pol.17.st. Kameni vijenci ga dijele na tri kata, a pri vrhu su bogato profilirani polupilastri. Donji katovi imaju monofore, a završni biforu. U 18.st. izvedeni su svodovi u emporama i popravljen sat na zvoniku. Uz sakristijsko sjeverno pročelje, uz zvonik, izvedena je uska jednokatna prigradnja i stubište u obliku tornjića, koja je bitno izmijenila izgled zvonika jer je njena konstrukcija pomalo narušavala dotadašnji sklad volumena crkve, zvonika i sakristije. 1776. Varaždin stradava u požaru, kao i glavno pročelje i krovište crkve. Gradi se novo pročelje: dvokatno, gornji kat flankiraju volute, a zabat ima trolisni izvijeni oblik. Donji dio je raščlanjen s četiri pilastra među kojima je portal sačuvan s

prijašnjeg pročelja. Sivkastu boju prijašnjeg pročelja, sada mijenja blaga ružičasta boja, dok su pojedini detalji i dalje bijeli. Ostali zidovi su obijeljeni. Mijenja se unutrašnjost crkve u raskošnom stilu baroka i rokokoa – novi glavni oltar i dva bočna, te propovjedaonica ukrašena motivima rocaillea. U 19.st. je za vrijem austro-turskog rata crkva služila za žitnicu, a misa se služila samo u lauretanskoj kapeli. Za vrijeme Napoleona u samostanu je bila i vojna bolnica. Čitav kompleks bivšeg samostana do danas se sačuvao u potpunosti, a zgrade bivšeg kolegija i gimnazije pretvorene su u Fakultet organizacije i informatike (FOI) – tom adaptacijom je čitavom kompleksu vraćena njegova prvobitna funkcija, a to je da služi obrazovanju. Sam izgled objekta nije bitno promijenjen. Iskorištenjem tavanskog prostora dobio se trokatni objekt. Arhitekt Planić je hodnike širokog raspona adaptirao u moderan prostor: u duboke prozorske niše smjestio je stolove s klupama, a čitavom dužinom zida i niši protegnuo je drvenu klupu s naslonom, tako da se stvorio funkcionalan i dobro iskorišten prostor za čekanje pred predavaonicama (za ispite, početak predavanja…). Najvažniji zahvat je iskorištenje tavanskog prostora za profesorske kabinete. Problem je bio kod probijanja prozora na krovu, za rasvjetu kabineta prirodnim svjetlom. Kako probijanje na baroknim krovovima nije dozvoljeno zbog povijesnih i umjetničkih razloga (veliki zatvoreni volumen baroknog krova simbol je razdoblja), pronađena su kompromisna rješenja: arhitekt se odlučio za historicističko rješenje – u krovu se probijaju otvori u dubokim nišama, s gornje strane valovita obrisa, a oni djeluju kao svojedobne zračnice koje su znale biti na krovovima u doba baroka. U samostanskom kompleksu se dakle uspio zadržati duh prošlog vremena, uz prilagođavanje funkcijama današnjeg. Sama crkva je 1997. proglašena katedralom grada Varaždina.

47. KAPELA SV. FILIPA I JAKOVA NA MEDVEDGRADU

Medvedgrad spada među plemićke gradove (burgove) koji u kontinentalnoj Hrvatskoj dostižu vrhunac u drugoj pol.13.st. Plemićkim gradovima središnji prostor okružuje jedan ili dva prstena obrambenih zidina pojačanih visokim kulama. Unutar zidina smješten je palas, najreprezentativniji dio s gospodarskim objektima, cisternama, te kapelama. Kapele općenito nemaju zadani položaj unutar grada, niti određeni arhitektonski oblik. Dva su osnovna tipa: centralni i longitudinalni. Centralnih je više (kvadrat, peterokut, šesterokut, dvanaesterokut) s polukružnim ili poligonalnim svetištima, dok među longitudinalnim prevladavaju jednobrodne s polukružnim, poligonalnim ili pravokutnim svetištem. Medvedgrad je smješten na vrhu strmog brežuljka Medvednice, u neposrednoj blizini zagrebačkog naselja Šestine. Predstavlja jedinstveni ansambl obrambenog, stambenog i kulturnog sadržaja od kojih je kapela sv. Filipa i Jakova najbolje sačuvana, a koja je najstarija i najreprezentativnija kapela jednog plemićkog rada 13. i 14.st. u Hrvatskoj. Kapela je otkrivena 1981. tijekom istraživanja i konzervatorskih radova što se na Medvedgradu izvode od 1979. godine. Kapelu spominje Ivan Kukuljević Sakcinski i stavlja je u sredinu 13.st., a donosi i tlocrt grada na kojem nema kapele, pa možemo zaključiti da joj se već sredinom 19. st. izgubio svaki trag. Kapela je bila smještena na povišenom dijelu, sjeverno od palasa. Bila je slobodan volumen, a obnovljena je poč.15.st. (povišen je pod svetišta i oslikavana je). Na pravilnu osmerokutnu lađu s istočne se strane nadovezuje poligonalno svetište (pet stranica osmerokuta), izdignuto u odnosu na lađu. Zidovi su se pokazali odmah nakon iskopavanja nanosa zemlje, a najbolje su sačuvani zidovi svetišta (preko 3m). Zidana je opeka, a uglovi s vanjske

strane pojačani su klesancima. Kameni su i svi dijelovi arhitektonske plastike: portal, rozeta, prozori, polustupovi i svodna rebra. Unutrašnjost kapele bila je ožbukana, za razliku od vanjštine. Portal spada u ljevkasti tip romaničkog portala, tek je mali dio izvorno sačuvan, a nije pronađena ni portalna luneta. Iznad ulaza nalazila se velika rozeta. Unutrašnji prostor artikuliraju stupovi i rebra koja se skupljaju u zaglavnom kamenu. Pronađeno je ukupno trinaest polukapitela, uglavnom s floralnim motivima dvoredog lišća, dok su tri figuralna: dva s lavljom i jedan s ljudskom glavom. Šiljasti trijumfalni luk bio je najteže oštećen. U unutrašnjosti se razlikuju dva sloja žbuke iz dvije faze: donji, bijeli i gornji, tamnijeg tona i oslikan kvadratnim poljima zelenih i crvenih tonova. Ostaci oltara nisu pronađeni. Nakon arheoloških istraživanja ostaci kapele su natkriveni. Dijelovi rozete su očišćeni, spojeni i nadopunjeni, učvršćeni bakrenim šipkama i željeznim okvirom. Tako su obrađeni i elementi polustupova, rebara i kapitela (kapiteli nisu rekonstruirani u potpunosti, već samo ondje gdje je bilo dovoljno podataka). Stanje kamena nekih dijelova – vijenac i ugaoni klesanci – bilo je tako loše da su zamijenjeni faksimilima. Zidovi svetišta su u cijelosti rekonstruirani. Odlučeno je da se napravi potpuna rekonstrukcija kapele, gdje se djelomična primjena anastiloze primjenjivala s drugim metodama. Kako se nije znala točna visina lađe, moralo se primijeniti metodu kojom su se služili srednjovjekovni graditelji: kako se dužina stranice idealnog osmerokuta stranice pojavljivala u sačuvanim elementima elevacije (visina kapitelne zone, trijumfalnog luka, svetišta), odlučeno je njeno prihvaćanje kako bi se riješili ostali elementi elevacije koji su nedostajali. Na temelju ove analize provedena je njena idealna rekonstrukcija. Sva rebra međusobno su povezana bakrenim sponama zalivenim poliesterom. Oblikovanje svoda započelo je izvođenjem mreže čeličnih šipki na koju su se postavljale ferocementne ljuske, što je povoljnija metoda od rekonstrukcije svoda opekom. Prozori su se ostaklili vitrajima bliskim gotičkom stilu (romboidna stakalca), a unutrašnjost je ožbukana vapnenom žbukom.

48. OTKRIVANJE BOGORODICE S DJETETOM IZ 13. STOLJEĆA IZ ZADRA

Djelo pripada crkvi sv. Šime, a danas ne nalazi u SICU. Restaurirano je u Zagrebu, u restauratorskom zavodu JAZU-a. Na površini izdubljenoj u dasci prikazana je Bogorodica s Djetetom u krilu, oslikana temperom. Prije restauracije slika je bila potamjela i ispucana. Odjeća crvenkastosmeđih tonova naslikana je uljenom bojom, a imitacija pozlate pokrivala je pozadinu. Okvir koji je organski dio slike sačuvao se samo u luku, dok su drugi dijelovi pridodani kasnije. Na slici je bila uzdužna pukotina, koja je vidljiva i na poleđini. Pokušana je biti sanirana pomoću komada željeznog lima na luku pozadine, koji je zahrđao, učvršćenog vijcima i zakrpom od gipsa. Cijela pozadina bila je uništena crvotočinom, pa su se tu nalazile tri debele daske u vidu ojačanja. Bilo je jasno da je slika premazivana nekoliko puta u različitim periodima. Izvedeno je nekoliko mikrosondi koje su pokazale da su bila 4 sloja. Da bi se otkrio izvorni namaz korištena je metoda postepenog skidanja slojeva – najsporija, ali najsigurnija tehnika. Svaki sloj je posebno ispitan i dokumentiran, a kod uklanjanja preslika pomogla je i prisutnost slojeva starih lakova koji su zapravo štitili i razdvajali pojedine preslike. Faze preslikavanja nisu pokrivale cijelu površinu slike. A – najgornji preslik, vidljiv u času početka zahvata. Slika je pod slojem zaprašenog i požutjelog laka ispod kojeg je premaz imitacije pozlate (zlatna bronca). Odjeća je izvedena debelim namazom uljene boje u tonovima od crvene na plaštu Bogorodice do okera na djetetovoj košuljici. Struktura premaza inkarnata razlikuje se

stilski i tehnološki od premaza odjeće. Po različitom karakteru mreže krakelira (tankih pukotina) zaključeno je da područje inkarnata pripada starijem sloju, za razliku od ostalih dijelova slike, koji pripadaju sloju A. B – nakon uklanjanja gornjeg sloja, naišlo se na sloj uljene tamnoplave boje plašta sa zlatnom bordurom. Dijelovi haljine su izrazito crveni, a Isusova haljinica je plavih nijansi. Lak je bio vrlo taman, neproziran, ljuskast i neujednačen. Kad je skinut lak, otkriveno je da je inkarnat preslikan samo jednom, i to u ovom sloju B. C – dijelovi okvira imali su sada izvorni izgled – tanka podloga i srebreni listići prelakirani žutim lakom. Sačuvalo se tek oko 4 cm kvadratna izvorne pozlate, jer je podloga razrovana crvotočinom. Ovaj preslik se prostirao preko odjeće na centralnom dijelu plašta i Isusove košuljice. D – sastojao se od sloja sivosmeđeg laka koji je pokrivao izvornu boju originala, a nadodana je boja na Isusov povoj (oker) i otkriveni su ostaci bijelila na košuljici. Originalni sloj – skidanjem preslika D otkriveni su prsti Isusove desne ruke kojom grli Mariju. Sačuvalo se tek dvadesetak posto površine izvornog luka okvira. Otkriven je izvorni izgled odjeće. Sloj tempere boji plašt dubokim plavim tonom, a monotonija je razbijena živim žutocrvenim točkicama. Rubovi plašta ukrašeni su žutocrvenim prugama i ukrasnim resama. Na Isusovoj košuljici gradira se plava boja, a topla smeđa boja pečene zemlje čini osnovu Isusova povoja.

49. CHARLES LOUIS CLERISSEAU – ŽIVOT I DJELO

Uloga francuskog arhitekta i slikara Clerisseaua bila je presudna za klasicističku naobrazbu Roberta Adama i za njegovu knjigu o Dioklecijanovoj palači u Splitu. Završio je Academie Royal d'Arcjitecture u Parizu 1764. Nagrađen je zlatnom medaljom koja mu je osigurala Prix de Rome, stipendiju za tri godine boravka i usavršavanja u Rimu. U Italiji je utjecaj na njega izvršio Giovani Battista Piranesi, koji mu je bio prijatelj kroz punih 18 godina boravka. Zbog svojih revolucionarnih nazora po pitanju religije isključen je iz Francuske akademije u Rimu pa se počeo uzdržavati prodajući strancima (uglavnom Englezima) crteže rimskih antičkih spomenika. Clerisseau je razvio prepoznatljivi stil crtanja i dok je nekima bio cilj što vjernije kopiranje, on je antičkim i renesansnim građevinama prilazio stvaralački, što ga je katkad dovodilo do nevjerodostojnosti prikaza. Robert Adam se s Clerisseauom upoznao u Firenci 1755. Zajedno su istraživali i mjerili antičke građevine, a Adam je izdržavao Clerisseaua kao svog suradnika i pomoćnika koji je crtao za njega. Clerisseaue je tako, uz Piranesija, bio Adamov učitelj, a on njegov mecena. Prati Adama u Dalmaciju i mnogo pridonosi izdanju o Dioklecijanovoj palači slikajući vedute za knjigu i nadzirući nakon toga rad gravera u Rimu i Veneciji. Pri radu na crtežima za Palaču dolazi do zategnutih odnosa u vezi s autorstvom Clerisseauovih veduta Splita koje su se tada gravirale, jer je Adam nastojao zanijekati bitni C. udjel u knjizi. Sa Jamesom Adamom, Robertovim bratom, posjećuje Pulu i crta antičke spomenike: Augustov hram, Sergejev slavoluk i amfiteatar. Nakon odlaska braće Adam iz Rima 1763., Clerisseaue i dalje ostaje u društvu sa Piranesijem, kardinalom Albanijem i J.J. Winckelmannom, koji je u Rimu djelovao kao kardinalov knjižničar. Winckelmann ga spominje u jednom svom djelu kao arhitekta dobro upućenog u znanost o starinama i stručnog arhitekta u splitskom projektu. Na zidu kavane kardinalove Ville Albani, slika krajolike i vedute s motivima Splita i Dalmacije, koji se nisu sačuvali. Clerisseau je i nakon odlaska braće Adam ostao snjima u prijateljskim vezama. U Engleskoj su oni prodavali njegove crteže

antičkih ruševina, kao i vedute. Vraća se 1767. u Pariz, a unatoč tome što je imenovan članom Kraljevske akademije slikarstva i kiparstva, živio je oskudno pa odlazi u Englesku. Pomaže Adamu u projektima i prodaje talijanske crteže, a u Engleskoj pobuđuje veće zanimanje nego u Francuskoj. Bio je pravi majstor u gvašu, najistaknutiji slikar tom tehnikom u Engleskoj. 1775. se opet vraća u Pariz i radi dekoracije za dva salona Laurenta Grimoda de la Reynierea koje predstavljaju početak stila Louisa XVI u Francuskoj. Unosi i klasicističke dekoracije grottesche, koje Adam primjenjuje u opremanju engleskih kuća i dvoraca. Radi i projekt kuće za rusku caricu Katarinu Veliku, ali kako je dao mašti maha i umjesto manje vrtne kuće projektirao palaču u rimskom stilu pod utjecajem Karakalinih termi, Hadrijanove vile i splitske Palače, carica odbija projekt. Ipak, zainteresirala se za njegove crteže pa ih otkupljuje 1170., a danas se čuvaju u Ermitažu (među njima i crteži iz Splita). Crteži mu se nalaze još u Grafičkoj zbirci British Museuma i Victoria and Albert Museum, zatim Royal Institute of British architects u Londonu, Državnom arhivu u Edinburghu i u Musee Carnaveltu u Parizu. Poznata je i njegova suradnja sa arhitektom Thomasom Jeffersonom, kasnije američkim predsjednikom kod projektiranja zgrade Kapitola u Richmondu u Virginiji. Jefferson dolazi u Francusku u potrazi za arhitektom klasičnih uzora i nalazi Clerisseaua, koji se inspirira sa Maison Caree u Nimesu. Ostaje sporno tko je autor projekta – C. ili Jefferson.Uloga Clerisseaua u Adamovoj splitskoj ekspediciji nije posve jasna jer je vrlo ambicioznom Adamu bilo stalo da umanji njegov doprinos knjizi. S pouzdanošću se može tvrditi da su sve vedute Splita i ambijenata, kao i uvodna kompozicija Clerisseauove. Crteži su mu uvijek imali više slikarski nego strogo crtački karakter. Ipak, ne stoji tvrdnja nekih da je sve najbolje kod Adama Clerisseauova zasluga. Ukupno je sačuvano 18 pouzdanih C. crteža s motivima palače, od kojih je 12 u Petrogradu. Među njima su i dva zanimljiva crteža nastala na putovanju: jedan prikazuje obalu Šibenika s katedralom i kasnije porušenim tornjem-zvonikom pred njom, a drugi trg pred katedralom u Trogiru. Crtež općeg pogleda na Peristil najveći je i najreprezentativniji C. crtež iz Splita, na kojem se vidi izgled trga u 18.st. i kamene rešetkaste ograde među stupovima istočne strane. Njegovi crteži i kasnije gravure u knjizi su na prvi pogled slični, ali se razlikuju u detaljima (prikazi ljudi, uklanjanje građevina koje nisu antičke…), što je režirao Adam. Za utvrđivanje vjerodostojnosti izgleda C. crteža pomažu nam akvarelirani crteži francuskog slikara Louisa Francisa Cassasa koji su nastali dvadeset pet godina poslije. Sljedeći C. crtež prikazuje mali hram, skicoznije i slobodnije rađen, a da mu nije bilo do dokumentarnosti dokazuje i to što je izostavio sve kasnije građevine oko hrama, da bi dobio otvorenu perspektivu prema zapadu, koja u stvarnosti nije moguća. Na jednom izvrsnom crtežu istog hrama također uklanja zgrade, a izostavlja i romanički zvonik koji se tada još nalazio nad hramom. U Ermitažu postoje i tri maštovite kompozicije tzv. capriccios, koje nemaju svrhu dokumentacije, već su to slobodno komponirane vedute s antičkim ruševinama kojima je mali splitski hram temeljni motiv. Zatim su tu prikazi antičkog protirona i mauzoleja, crtež unutrašnjosti vestibula, jugozapadni pogled na mauzolej i dio prizemlja zvonika. S gledišta dokumentarnosti najzanimljiviji je C. crtež unutrašnjosti mauzoleja (katedrale). Prikazuje sve faze tijekom stoljeća: antički prostor, romaničku propovjedaonicu, skromniji oltar u niši na položaju baroknog koji će se ubrzo izgraditi, kasnogotičke kapele Jurja Dalmatinca i Bonina iz Milana, te dvije galerije nad stupovima s kićenim ogradicama. Robert Adam, kojem je glavni cilj bilo prikazivanje antičkog sloja, naložio je grafičaru da za knjigu sve te kasnije nadopune ukloni. Da pridonese malo slikovitosti, grafičar je ubacio nekoliko likova u mauzolej, među kojima možemo prepoznati C. kako sjedeći

crta i Adama u liku otmjenog čovjeka. Za izgled Splita u 18.st. važan je i crtež gradskog trga (Pjace) naveden kao ''Porta ferrea''. Crta Željezna vrata s kulama (uklanjajući nepotrebne zgrade da bi se bolje vidjele), zatim dio komunalne palače koji nije u potpunosti vjerodostojno prikazan, a ranoromanički zvonik sv. Teodora izostavlja. Također crta i sjeverna, Zlatna vrata, u čije niše postavlja tri skulpture kako je to otprilike bilo u izvornom obliku. Vrata su zazidana (ponovno otvorena u 19.st.), a na crtežu kao i obično nema likova, oni su dodani u grafikama. Postoji i jedan C. nacrt koji govori o njemu kao arhitektu i znanstveniku. Riječ je o tlocrtu postojećeg stanja Palače, koji se u detaljima čak razlikuje od Adamovog, što dokazuje tvrdnju da je C. usporedno sakupljao građu za vlastito izdanje o Splitu. On je vjerojatno sugerirao Adamu rekonstrukcije pojedinih građevina palače i surađivao s crtačima. Adam je svejedno potpuno zatajio C. udio u proučavanju Palače, kao i to da je upravo on nacrtao najljepše vedute i spomeničke ambijente, ne potpisujući ga pod gravurama kao što je običaj, nego samo gravere. Clerisseau je svojim radom djelovao na razvitak klasicizma. Bio je prvi u crtanju i snimanju Hadrijanove vile i u revidiranju Palladijeva djela o starinama Rima, a svoj rad i poglede o antičkoj arhitekturi iznio je pisano jednino u predgovoru svoga djela ''Antički spomenici Francuske – spomenici Nimesa''.

50. PROJEKT ARHITEKTA VICKA ANDRIĆA ZA UREĐENJE PROČELJA I PODRUMA DIOKLECIJANOVE PALAČE

Prva Andrićeva zamisao čišćenja Palače odnosila se na podrume i njezino južno pročelje. Većina podrumskih prostorija bilo je zatrpano smećem, a njihovo čišćenje bilo je otežano i materijalnim poteškoćama i imovinsko-pravnim pitanjima jer su vlasnici kuća nad njima svojatali pravo i na njih, dok su čišćenje južnog pročelja onemogućavali vlasnici kućica pred njime. Vicko Andrić je bio, kao i većina stručnjaka za graditeljstvo prve pol.19.st., zagovaratelj purifikatorskih ideja. Ulazio je u otvorene sukobe s brojnim ličnostima, najviše s direktorom Arheološkog muzeja Franjom Carrarom i gradonačelnikom Antunom Bajamontijem. Da bi osporio privatna vlasništva na podrumske dijelove pozivao se na ranije mletačke uredbe, a tražeći dokaze vršio je istraživanja u zadarskom vladinom arhivu, sakupivši veliki broj izvornih i prepisanih pisama i dokumenata. Što se tiče kućica na južnom pročelju, poziva se na naredbu francuske uprave iz 1808., na uklanjanje tih objekata. Ipak, kada je predsjedništvo dalmatinske vlade, u sporu Andrića s Carrarom 1948. tražilo te francuske spise, oni su bili izgubljeni. Prema Andrićevim podacima i Austrija je namjeravala vratiti Palači njen prvotni izgled, a čak je vodio i cara Franju I 1818. u razgledanje Palače i solinskih ruševina. Carsko se vijeće obratilo 1845. Dalmatinskoj vladi u Zadru, a ona Okružnom poglavarstvu u Splitu da se izrade nacrti s pregledom i opisima Dioklecijanove palače. Posao je predan Andriću budući da je on jedini u Splitu bio sposoban da to napravi, a i zato jer je on potaknuo taj interes na dvoru. Tih godina Andrić vrši detaljna mjerenja i istraživanja vidljivih ostataka Palače i radi sedam nacrta uz opširna objašnjenja o stanju starina. Kao najvažnije, naveo je potrebu čišćenja podruma i izolaciju Eskulapova hrama (tj. Jupiterovog, današnja krstionica). Nakon obavljenog posla putuje u Beč, gdje iznosi svoj plan za restauraciju. Dobio je podršku u Beču i načinjen je troškovnik iskapanja podruma. Andrić je namjeravao iskopane podrume iznajmiti kao skladišta, a ako ne bude dovoljno svjetla i zraka, moći će se iznajmiti kao podrumi za čuvanje većih količina vina. Nacrti mu prikazuju veoma precizan topografski pregled grada Splita sa čitavim zaljevom, važan za

proučavanje urbanističkog razvoja Splita. Zatim su tu nacrti južnog pročelja Palače, s kućicama na obali i građevinama što nadvisuju zidine, zatim tlocrt pristupačnog dijela podruma s presjecima i nacrt južne strane zvonika katedrale. U podrumima je snimio ukupno 14 prostorija koje su bile dostupne. U Splitu se tada sastaje Starinarska komisija u svrhu rješenja nekoliko pitanja: postoje li očuvani podrumi u Palači? Može li se obaviti njihovo čišćenje? Kakva je statika podruma? Koje se koristi mogu izvući izvedbom projekta?. Andrić je izložio projekt i svi su se složili osim Carrare koji je tvrdio da je plan neizvediv zbog velikih troškova i interesa vlasnika podruma. Komisija se složila s Andrićevim dokazima da su podrumi uvijek bili javno dobro. Andrić navodi da se u prošlosti nije dopuštalo graditi uz zidine Palače, pa time opravdava rušenje kućica na južnom pročelju. Dokazao je da je svaka vlast dopuštala pravo služnosti, a ne vlasništva. Poduzima nova mjerenja (tlocrti i presjeci podruma i kuća nad njima). Označava tamnom bojom antičke ostatke na katu: zidove Palače, jugoistočnu kulu, mauzolej, vestibul, peristil, mali hram i ostatke termi. Detaljno crta situaciju svih kuća i uličica unutar južnog dijela Palače. Dokazuje da podrumski zidovi nisu temelji gornjih kuća, te smatra da im je statika dobra. Predviđa pronalazak antičkih ostataka u podrumima i pobija mišljenje da su južna vrata bila reprezentativna, već ih smatra pomoćnim vratima Palače. Ministarstvo bogoštovlja i nastave u Beču vraća sve Andrićeve nacrte jer smatra da nije povoljno vrijeme za bavljenje tim pothvatima, s obzirom na opterećenost državne blagajne. Savjetuje splitskoj općini da ona snosi troškove jer bi ona od toga imala i koristi. Budući da Carrara podnosi Starinarskoj komisiji izvještaj nepovoljan za Andrića, a od projekta se rezervira i okružni inženjer Clocchiatti, Andriću projekt propada. Nakon verbalne borbe s Carrarom, Andrić ne odustaje, pa se 1850. saziva Općinsko vijeće koje ima odlučiti čiji će projekt izabrati: Andrićev, Carrarin ili Clocchiatitijev. Andrić je dao svoju kritiku na sva tri projekta, što je i objavio u brošuri (to je jedino njegovo objavljeno djelo). Vijeće se u potpunosti složilo s Andrićevim projektom, a Carrara se pošao osobno žaliti u Beč. 1852. Ministarstvo unutrašnjih poslova odobrava Andrićev projekt, ali sa svoje strane bečka Vlada ne poduzima ništa. U međuvremenu on nastavlja snimanja u podrumima, a da bi mogao točnije snimiti veliku trobrodnu dvoranu u zapadnom dijelu, vrši njeno iskopavanje do izvornog antičkog poda, što je nakon letimičnih zahvata Roberta Adama prvo stručno iskapanje podruma Dioklecijanove palače. Opća podrška Andrićevu projektu bila je teoretske naravi, a u praksi je sve bilo drugačije. Još manju podršku imao je kada je jednu od kuća pred pročeljem Palače kupio Ante Bajamonti, koji je ubrzo postao gradonačelnik. I drugi Andrićev plan izoliranja i restauracije Dioklecijanova mauzoleja je ostao neostvaren, pa čak i neobjavljen, a nije mu se ostvarila ni ideja obnove antičkog vodovoda u Splitu, Imenovan je 1854. konzervatorom starina u Dalmaciji. Umro je 1866. godine.

51. ŠESTERODIJELNI OTVORI NA PALAČI EX CIPRIANIS NA NARODNOM TRGU U SPLITU

Građevina se nalazi u jugoistočnom kutu trga, a sagrađena je izvan zidina Dioklecijanove palače, kraj zapadnih antičkih vrata. U prvoj fazi razvoja nastala je ranoromanička trokatnica koja je u kasnoromaničkom razdoblju proširena prema zapadu. Ovoj kasnoromaničkoj fazi pripada reljef sv. Antuna Pustinjaka i šesterodijelni otvori o kojima govori seminar. U 17. st. zgrada se proširuje prema jugu, jednaki se prozori otvaraju na čitavom pročelju, a šesterodijelni otvori se zazidavaju. Studiju idejne rekonstrukcije izradila je Mirjana Marasović 1976. bez

istražnih radova. Proučavanjem zgrade utvrđene su vertikalne fuge na prvom katu sjevernog i zapadnog pročelja, a ispod fuga se protezao vijenac u obliku upletenog konopa, što je upućivalo na zaključak da se na tom mjestu nalazio veliki otvor. Moguće je bilo vidjeti i ostatke lukova, iz čega se zaključilo da je otvor šesterodijelan. Trebalo je bez istraživanja uvidjeti izgled stupova i kapitela. Pretpostavljeno je da su teret lukova nosili parovi stupova (s obzirom na istodobnost i sličnost oblika sa klaustrom Male braće u Dubrovniku). Pokusnim sondiranjem 1978. na prvom katu, otkriveni su parovi stupova sa kapitelima i impostima kakvi su bili u idejnoj studiji. Umjesto 2, pronađeno je 5 vrsta kapitela. Nakon istražnih radova, započela se rekonstrukcija otvora. Uklonili su se barokni prozori i obnovili (''krpanjem'' ili novim dijelovima) oštećeni stupovi. Iznutra se postavilo ostakljenje jer se prostorija i dalje koristi. U europskom romaničkom graditeljstvu rijetko nailazimo na višedijelne otvore na profanim građevinama. Poznata su samo 2 primjera: biskupska palača u Barceloni i vijećnica u gradiću St. Antonine. Postojanje sličnog otvora može se pretpostaviti na pročelju kuće u blizini južnih gradskih vrata u Korčuli, koja je također bila u vlasništvu obitelji de Ciprianis.

52. CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U BAPSKOJ

Južno od Šarengrada, nalazi se manje mjesto Bapska poznato po grobljanskoj crkvici sv. Marije iz 13.st. (pregrađena u kasnijim stoljećima). Smještena je na brežuljku, usred seoskog groblja. Najstarija je građevina u vukovarskom kraju, a po svom romaničkom dijelu spada u najstarije sačuvane građene spomenike u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Najstariji dio iz 13.st. imao je polukružnu apsidu s kratkom lađom. Zidana je opekom, neožbukana, a opeke se vežu debelim slojem veziva, što stvara osobitu igru linija i boje. Polukružna apsida počiva na plitko istaknutom polukružnom vijencu, a fasada završava frizom od opeka, čiji je šiljak okrenut prema dolje pa ostavlja dojam zubaca pile. Nad njim je arkadica od po dvije opeke naslonjene jedna na drugu. Na zidovima su uski polukružni prozori, a fasada je ukrašena i lezenama. Gotički dio je prigrađen na ovaj objekt. Elementi stila su dvostepeničasti kontrafori, oblik vrata, a i cigla je drugačija i nova. Ovo proširenje se vjerojatno dogodilo u 15.st. Početkom 17.st. načinjen je novi krov, a zahvaljujući tome što je u to doba izvan uobičajenih putova, crkva ostaje očuvana nakon oslobođenja od Turaka. Oltar je kameni, bez ukrasa, sa slikom rođenja Bogorodice. U to vrijeme još nema tornja. Sredinom 18.st. svetište dobiva svod, dok je ostali dio pod stropom od dasaka. Ubrzo se i to mijenja, jer se kroz 2.pol.18.st. čitava građevina presvođuje. Početkom 19.st. podignut je drveni tornjić sa zvonom, a do sredine istog stoljeća podignut je atrij pred crkvom, sazidana je sakristija, otvorena južna vrata, te je umjesto drvenog podignut zidani toranj. 1976. godine Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Osijeku izrađuje elaborat, a ubrzo počinju i radovi. Krov je obnovljen i opšiven brodskim podom, a srušeno je 6 kontrafora (ostala su dva, po jedan sa svake strane). Cijela crkva je fugirana, a na svetištu su otvorena tri stara, nekoć zazidana prozora, od kojih je jedan romanički. Oko temelja apside s vanjske je strane iskopan jarak koji je služio za konsolidiranjem temelja betonom. Porušena je dotadašnja sakristija, izvedeni su kvalitetniji temelji i podignuta je na istom mjestu nova.