SADRŽAJ:

1. UVOD..................................................................................................................................1

2. MODERNA KAO POKRET U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI.....................................2

2.1. Novi motivi i način izražavanja.......................................................................................2

2.2. Glavni predstavnici:.........................................................................................................3

3. MILAN BEGOVIĆ – LJUBAV KAO OSNOVNI MOTIV I POKRETAČ

KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA...........................................................................................4

3.1. „Boccadoro“ – moderni kanconijer.................................................................................5

3.2. „Preludij“ („Harfa“).........................................................................................................8

3.3. „U poljima“....................................................................................................................10

3.4. „Menuet Boccherini“.....................................................................................................11

4. RECEPCIJA „BOCCADORA“.........................................................................................12

4.1. Kritičari..........................................................................................................................14

5. RECEPCIJA I KRITIKA U DOBA MODERNE..............................................................16

5.1. Matoš i Begović.............................................................................................................19

5.2. Nazor i Begović.............................................................................................................20

6. RECEPCIJA „BOCCADORA“ OD '30-IH GODINA DO DANAS................................23

7. ZAKLJUČAK....................................................................................................................26

8. LITERATURA:.................................................................................................................27

1. UVOD

Razmišljajući o modernoj kao razdoblju koji se pojavio u književnosti i u umjetnosti

općenito, uvijek me iznova obuzme ushit i osjećaj bunta koji mi probude svi ti pjesnici i

sanjari koji su otvorili vrata ka novom poimanju svijeta i ka novoj kulturi življenja. S vremena

na vrijeme, kroz povijest, probude se duše i progovore neka sanjarska usta, želeći ukazati na

slobodu i ljubav oko nas i tada dolazi do promjena, tada dolazi do ukidanja granica i bacanja

okova normi i okvira kojima se svijet pokušava ograditi. Okrene se nova stranica i stvore se

nove dimenzije koje ljudima otvore oči. Jedno od takvih prijelaza bila je i moderna, cijeli

jedan val stvaraoca željnih strasti i istinske opijenosti životom. Jedan od takvih, jedna takva

„pijana“ duša bio je i naš Begović o kojem ću pisati u ovom radu. Odnosno, pokušat ću dati

uvid u njegovo, po mnogima, najznačajnije životno djelo – zbirku pjesama „Boccadoro“ i to

kroz kritiku i osvrte njegovih suvremenika i literata koji su stvarali novu književnost zajedno

s njim.

Spomenula sam već da me moderna i njeni učesnici nadahnjuju još od davnih

srednjoškolskih dana. Pojava novih naraštaja koji su progovarali o stvarima koje su bile

zabranjene i koji su doslovce izgarali u svojim idealima, oduvijek je bila povod oštroj kritici i

uvijek je bila meta konzervativaca i usidjelica. No spremnost na rizik i slobodu onoga čemu

teže bila je odlika nove generacije. Zdravo kritičko razmišljanje i argumentiranje mjesto

praznih špekulacija i ustoličenih formi. Oni su bili ti koji su pokretali revolucije, koji su davali

svježinu u umjetničkom stvaralaštvu, koji su tražili nove načine izražavanja, jednostavnog ili

kompliciranog svejedno je jer kako ja vidim generalno, srž poruke koju su pokušavali

prenijeti jest i uvijek će biti, nadam se, sama bit stvaralaštva, kreacije kao takve. Jer samo ona

je kotač naših života i mašta iz koje sve proizlazi, uobličena ideja prenijeta u materijalni

svijet. Begoviću je to uspijevalo, stvarati i samo stvarati. U tom vremenu političkih previranja

i šikaniranja osobenjaka koji nisu isprazno „larpurlartistički“ samo ispunjavali državne

zahtjeve, on je slijedio svoj put i bez obzira na prilike trudio se ostvarivati svoje snove. No, s

obzirom da je to bilo prijelazno doba s mnogo različitih strana na političkoj i književnoj sceni,

pokušat ću, za početak dati uvid u sami pokret moderne s nekim općeprihvaćenim okvirima i

strujama. Bazirat ću se na hrvatskoj književnosti koja je u to vrijeme spremno uplivala u vode

europske i svjetske književnosti tražeći suvremenike i istomišljenike koji su bili vođeni istim

žarom.

1

2. MODERNA KAO POKRET U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Moderne tendencije novih estetsko-književnih strujanja u južnoslavenskim književnostima

(hrvatskoj, srpskoj, slovenskoj) javljaju se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća već u djelima

starijih pisaca tzv. realističke epohe, ali njihovu dominantnu ulogu u ovoj sferi umjetnosti na

ovim prostorima omogućit će tek nove generacije književnih stvaraoca.

Moderna u hrvatskoj književnosti obuhvaća vremenski period od 1892. do 1916.

godine. Mlada generacija hrvatskih pisaca svoju borbu za novi nacionalno politički i

književno-estetski program započet će 1895. godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu javnim

istupanjem protiv režima Khuen-Hédervárya i spaljivanjem mađarske zastave. Studenti koji

su sudjelovali u tom događaju bivaju protjerani sa Sveučilišta i nastavljaju studije u Pragu i

Beču. Tamo se upoznaju s novim socijalnim, političkim i estetskim idejama. To dovodi do

stvaranja grupa koje zastupaju različite ideje i estetska shvaćanja, ali obje one nastupaju s

bitno novih pozicija. Praška grupa zastupa ideju o socijalnoj funkciji književnosti, dok bečka

grupa polazi sa stanovišta tada vrlo naglašenog bečkog secesionizma, opredjeljujući se za

čistu umjetnost, tj. larpurlartizam.

2.1. Novi motivi i način izražavanja

Nova generacija hrvatskih pisaca unosi novi duh u književno stvaralaštvo. U poeziji i

prozi dolazi do promjena u tematici i načinu izražavanja. Pisci su zaokupljeni svojom

intimom, pejzažom, egzistencijalnim, socijalnim i rodoljubivim motivima. U načinu

izražavanja dolaze do izražaja stilske značajke simbolizma, impresionizma i nagovještaji

ekspresionizma. Tako hrvatska poezija doživljava temeljite promjene. Do izražaja dolazi nov

moderan senzibilitet. Pjesnici otkrivaju dubinu svoje intime. Pejzaž opisuju kao stanje duše. O

rodoljubnim motivima pjevaju bez patetike, jezikom psovke. Uspostavlja se novi tip lirskoga

govora. To je poezija iznijansiranih pjesničkih slika, utemeljenih na vidnim, slušnim,

mirisnim i opipnim senzacijama. Stih je muzikalan. Muzikalnost pjesme je usavršena do

najvećeg stupnja izražajnosti. Evidentan je novi tip metafore i simbola, a rimovan stih i

2

klasična versifikacija sve više ustupaju prostor slobodnom stihu. U djelima starijih proznih

pisaca iz tzv. realističke epohe još '90-tih godina opaža se težnja za psihološkim poniranjem u

dubine ljudske duše i individualan ton pripovijedanja, tako da će i uz njihovu pomoć hrvatska

proza u razdoblju moderne proizvesti psihološku novelu i roman. Napušta se klasična epska

naracija i sve se više mjesta u proznim tekstovima stvara za lirski ugođaj i simbolični

nagovještaj. U razdoblju hrvatske moderne oživljava kajkavska i čakavska poezija.

U oblasti dramske književnosti, književne kritike, književnog eseja, polemike i

putopisa u razdoblju moderne hrvatske književnosti nastaju izuzetno vrijedna književno-

umjetnička djela koja u sebi nose pravo bogatstvo motiva i stilskih postupaka. U oblasti

drame, moderna u hrvatskoj književnosti je afirmirala posebne tipove drama: historijsko-

romantičarsku, realističko-naturalističku, socijalno-psihološku i simboličko-lirsku dramu.

2.2. Glavni predstavnici:

Moderna u hrvatskoj književnosti je, također, afirmirala veliki broj istinskih

književno-umjetničkih stvaralaca: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor,

Milan Begović, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Milutin Cihlar Nehajev, Dinko Šimunović,

Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić, Milan Vrbanić, Ivo Vojnović, Josip Kosor, Milan

Ogrizović, Stjepan Miletić i dr.

Najznačajnija književna djela u razdoblju moderne hrvatske književnosti su: zbirke

pjesama A.G. Matoša, V. Vidrića, V. Nazora, M. Begovića, J. P. Kamova; zbirke novela i

pripovijedaka A.G. Matoša, V. Nazora, Dinka Šimunovića, Milutina Cihlara Nehajeva; drame

Ive Vojnovića, Josipa Kosora, Milana Begovića, Milana Ogrizovića; feljtoni i književni eseji

A.G. Matoša, itd.

3

3. MILAN BEGOVIĆ – LJUBAV KAO OSNOVNI MOTIV I

POKRETAČ KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA

Milan Begović (1876.-1948.) je pjesnik, dramski pisac, putopisac, kritičar, novelist i

romanopisac. Svoje je književno stvaralaštvo započeo kao lirski pjesnik („Pjesme“ 1896.,

„Boccadoro“ 1900., „Život za cara“ 1904.), a već je svojom drugom zbirkom pjesama

„Boccadorom“ uvelike doprinio hrvatskoj književnosti moderne. Miroslav Šicel njegov

pjesnički opus karakterizira sljedećim navodima: „Izgrađen je i odgojen na zapadnoeuropskoj

literaturi, sam južnjak, izvrsni poznavalac duha i gracioznosti renesansne poezije, pjevao je o

antičkim i kršćanskim mitološkim bićima, ali im je dao puno obilježje stvarnih živih ljudi,

potrebnih putenog i čulnog, ovozemaljskog ljubavnog užitka. Erotski motivi i vrlo slobodne

ljubavne igre osnovna su pjesnikova opsesija i lirika mu je sva protkana takvim motivima.“1

Ljubav kao osnovni motiv i pokretač radnje dominira i u dramskom stvaralaštvu, npr. u

dramama: „Gospođa Walewska“, „Svadbeni let“, „Božji čovjek“, „Pustolov pred vratima“,

„Tri drame“, „I Lela će nositi kapelin“, „Bez trećeg“ i dr. Nabrojimo još samo neke od brojnih

književnih djela kao romani: „Dunja u kovčegu“ i „Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca“

ili novele: „Nasmijana srca“, „Kvartet“, „Puste želje“, a iz tog opusa se može ustvrditi da je

Begović umnogome obogatio hrvatsku književnost. Njegovo značenje za literaturu je vidljivo

iz više činjenica, kao npr. u lirici je unio nove motive i teme, kod drame se očituje izvrsno

poznavanje scenske tehnike itd. „Njegove brojne drame i romani, novele i pjesme kao da su

izišli iz laboratorija, kao da je sve te drame i romane napisala tehnička svijest oboružana

inventivnošću.“2

1 M. Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, str. 136.2 S. Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, str. 222.

4

3.1. „Boccadoro“ – moderni kanconijer

„Knjiga Boccadoro“ tiskana je 1900. godine i imala je znatan utjecaj na književnost

hrvatske moderne podijelivši moderniste u dvije struje: one kojima se „svidjela” i one kojima

se „nije svidjela” Begovićeva zbirka. Nametnula se i kao svojevrstan program “mladih”, kao

poezija koja predstavlja novu fazu hrvatske lirike udaljujući se od patetične rodoljubne

tematike „starih” te koja veliča kult ljubavi i ljepote u ambijentu prošlosti, prvenstveno 18.

stoljeća, po uzoru na književno stvaranje od renesanse do rokokoa te talijanskih suvremenih

pisaca, ali čija elegancija forme donosi i slobodu u izražavanju te tematici, odbacivanje

propisa građanskog morala i prikaz senzualnosti odnosa između muškarca i žene. Upravo su ti

erotski motivi zaslužni za žestoke kritike od strane „starih” modernista koji je nazivaju

„bolesnom lirikom”.

„Boccadoro“ je moderni kanconijer, tematika je ljubavna i zaokružuje jednu ljubavnu

priču na koju se odnose sve pjesme u zbirci - romansa lirskog subjekta s markizom Zoe

Boccadoro koja se prati po fazama od udvaranja, preko sve prisnijih tjelesnih kontakata do

sklapanja braka. Pjesnik se ne pojavljuje kao Milan Begović, već je njegovo poetsko „ja”

zastupljeno likom plemića od Maraje, Xeres de la Maraja, a takvo igranje uloga karakteristika

je i nekoliko modernih kanconijera stranih autora. Branko Hećimović u predgovoru knjige

„Milan Begović“ u sklopu izdanja „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ prvenstveno povezuje

Begovićev „Boccadoro“ i Annunzievu „Isaotta Guttadauro“ te se smatra da je Begoviću

upravo ovaj književnik poslužio kao uzor ili barem inspiracija. Nekoliko je zajedničkih očitih

karakteristika, a nabrojat ću samo neke od njih koji se prvenstveno odnose na ljubavnu

tematiku zbirki. Obje zbirke opjevavaju jednu „godinu ljubavi”, tj. ljubavnu priču koja je

vremenski omeđena kroz ugođaje godišnjih doba, od proljeća do zime. Taj prikaz unutrašnjeg

vremena u obje je neizravan, dobiven uglavnom opisima pejzaža i ambijenata.

„Prosuše se s vjetrom kiše,

kao da se proljet sama

rastočila u suzama

i kroz vjetar da uzdiše.

A ti, Zoe, niz pašnjake,

niz livade gledaš mukom,

gledaš kako vlažnom rukom

5

vrijeme kida cvijet i travke.”3

Osim što oba pjesnika ljubav i udvaranje smještaju u krajolik, u obe zbirke je očit utjecaj

likovne umjetnosti i glazbe. Sljedeći primjer iz „Mističnih soneta“ jasno pokazuje utjecaj

renesansnog slikarstva na Begovićevu poetsku slikovitost, markiza Zoe je izravno uspoređen

sa s Madonom talijanskog slikara Rafaela.

„U oblacima tamjana, uz zvuke

čarobnih harfa i tananih frula

stojiš, o Zoe – a bijele si ruke

sklopljene, moleć, u vis uzdignula.”4

Iz sljedećeg primjera također je očita inspiracija slikarstvom renesanse, a ujedno i Begovićev

pokušaj sinteze slikarstva i književnosti kroz ideal mladosti i ljepote koji je ostvaren u

ženskom liku u stilu poezije dolce stil nuovo, trubadurske tradicije kojom izražava ideju

vječne čežnje za neopisivom ljepotom i prikaz motiva žene kao: anđela, gospe, madone ili

Botticellijeve Venere - simbola ljubavi kao nedostižnog ideala.

„Takva je bila, kad iz pjena bijelih

dolazila je na svijet Afrodita

na divnoj slici Sandra Botticelli.”5

Usprkos brojnim sličnostima dviju navedenih zbirki „Boccadoro“ se prvenstveno

razlikuje otvorenošću svoje erotske tematike polazeći od pretpostavke da kostimiranje

ljubavne pjesme i njezina stilizacija po staroeuropskim uzorima pjesnika navode na prikaz i

spoj erotskih, duševnih, duhovnih i teoloških aspekata ljubavi. U svojoj tematici spaja i miješa

simbole religije s idejom ljubavi i/ili češće erotskim simbolima i prikazom senzualnog odnosa

muškarca i žene. Primjer tome je u „Mističnom sonetu 3“ kada markiza zakazuje ljubavni

sastanak u crkvi:

„U crkvu si me zvala na ročište,

u predvečer kad u njoj nikog nema”.6

Begovićevi uzori poput D’Annunzia, služe pjesniku kao estetsko sredstvo kako bi postigao

određeni ljubavni ugođaj. U kanconijeru se ne nalazi prikaz pjesnikova vlastita ljubavna

iskustva, već ljubavni san Xeresa de la Maraje kao plod autorove imaginacije smješten u

renesansno-barokni okvir kao himna ljepoti i ljubavi, a s vidljivim utjecajem: pripadnika stila

3 Pastourelle, Milan Begović I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 38.4 B. Brlenić-Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 323.5Preludij, Harfa, B. Brlenić-Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 322.6 Mistični soneti 3, Milan Begović I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 37.

6

dolce stil nuovo, Petrarke i neopetrarkista, talijanskih renesansnih pjesnika, pjesnika Plejade,

francuskih romantičara i simbolista. To je zapravo bijeg u zanosni svijet snova i erotike, “ne

pjeva ljubavi kako ju je doživio, nego kako bi je htio doživjeti.”7 Ovdje npr. Begović

oživljava mitološki lik Kupida da mu bude vodič u tom ljubavnom pohodu:

„Oj Kupide, dođi: danas ćemo

bježat kroz paprat i kroz gusto granje,

tražeći Lijepu – pa da započnemo

ljubavi borbu, srca osvajanje.”8

Istaknuto miješanje motiva religije i ljubavi, posebno senzualnosti, miješanje svetinje i

putenosti te opis erotskog raspoloženja Xeresa kroz okvir jednog historijskog prostora ili

ambijenata godišnjih doba raznih krajolika, jedan je od glavnih uzroka kritika „Boccadora“. Iz

sljedećeg primjera je očito da je Xeres de la Maraja odabranicu svog erotskog sna usporedio s

najuzvišenijim ženskim likom kršćanske tematike – Djevicom.

„O Zoe bijela, čista poput cvijetka,

koji u plahoj ruci Gabrijela

pred Djevicom je zadrhtio stidno-

kroz tanke pruge jutarnjeg haljetka

ljepote tajne tvoga vidjeh tijela,

pram ranom suncu koje bješe vidno.”9

Knjiga pjesama „Boccadoro“ predstavlja radikalan prekid s tematskim stereotipima i

zabranjenim temama opisujući jednu ljubavnu godinu lika mladog Xeresa zanesenog

ljubavnim čežnjama i ženskim tijelom. „Novost je te zbirke pjesama renesansno raspoloženje

i hedonizam stvoren kroz misterij odnosa muškarca i žene među kojima je ljubav, uz

čuvstveni i erotski doživljaj, i najviši stupanj ljepote. Pjesnik svjesno piše stihove koji postaju

protest protiv filistarskog morala, u čijoj je službi tadašnja licemjerna i pragmatična književna

kritika.”10

7 Milan Begović I. Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 11.8 N. Kolumbić: Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića, str. 312.9 N. Kolumbić: Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića , str. 313.10T. Maštrović: Begović i Zadar, str. 257.

7

3.2. „Preludij“ („Harfa“)

Peter Skok Mikov u članku „Knjiga Boccadoro“ i „Slavenske legende“ uspoređuje i

analizira zbirke pjesama Vladimira Nazora i Milana Begovića. Iz „Boccadora“ osvrće se na tri

pjesme: „Harfa“, „Soneti milenija“ i „U poljima“. Za „Harfu“ navodi citate u kojima ističe

erotske motive Begovićeve poezije.

„Harfe, na kojoj još i sad prebiram,

na kojoj duša samo Ljepost čezne

i čeznut će, dok njene žice diram,

i s njih dok zadnji akord ne iščezne.“

Upravo ovim stihovima Petar Skok Mikov počinje svoj članak, a koristi ih da bi čitatelju

dočarao Begovićevu liriku koju ocjenjuje na sljedeći način. „Zar iz Xeresovih pjesama ne

udišete intiman žar, onu lijepu silu što iz cijeloga bića struji, što se opaja u žarkim zrakama

sunčevim, u tajanstvenom bibanju valova morskih, u krasnim očima i lijepim formama žene,

u čežnjama za dragom. A sve je to tako brutalno! Nije to nježni entuzijazam ljubavi koji vidite

kod Kozarca ili Turgenjeva gdje se pjesnik samo momentalno predaje osjećaju ljubavi da

zatim prijeđe opet u rezignaciju nad životom. Taj žar je u pjesniku kao perpetuum mobile,

svaki poriv pjesnikov ljepotom obasjava, svaku nijansu prirode dade mu opažati, daje

pjesniku smisao da cio život gleda u krasnim nijansama, u lijepim prispodobama.“11

Iste stihove navodi i Branka Brlenić – Vujić u članku „Recepcija dekorativnih oblika

iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici“. Za zbirku pjesama „Boccadoro“

također naglašava važnost ljubavne tematike, a sljedeći citati jasno prikazuju njen stav o

Begovićevoj lirici. „Princip mudrosti, mjere, duhovne vedrine i spokojstva, suprotstavlja se u

sprezi principu strasnog, snažnog, životne radosti. Milan je Begović lirskom čežnjom glazbe

plovio prema hipotetičnoj uskladbi – idealu mladosti umjetnosti sklada i ljepote – unutar koje

je ozrcaljen ženski lik u smislu poezije dolce stil nuovo s motivom žene – anđela, gospe,

madone, markizice i ljubavi kao nedostižnog ideala.“12 Stihove koje navodi, stihove iz

„Harfe“ koje sam već citirala i navela analizu Petra Skoka, uspoređuje s trubadurskom

tradicijom s posebnim naglaskom na izraženim osjećajima pjesnika za čežnjom za idealom

ljepote. „Trubadurska tradicija u kontemplaciji Begovićevih osjećaja izražava apstraktnu ideju

11 P. Skok Mikov: Knjiga Boccadoro i Slavenske legende12 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 322.

8

vječne čežnje za neopisivom ljepotom. Figura pjesnika na žalu zagledana u plave daljine

oživotvoruje svoje figuralne snove u akustičnoj arabesci i lelujavom ritmu vječnog sviranja na

zlatnoj harfi iz kojeg izranja čežnja za nepoznatim mističnim krajobrazima u idealizirano

lijepoj, mladolikoj ženi sličnoj sireni.“

Daljnju analizu pjesme temelji na sljedećim stihovima koji podupiru tvrdnju kako je

slikarstvo, a posebno slikarstvo talijanske renesanse imalo značajan utjecaj na Begovićev

književni rad. Autorica u pjesmi „Harfa“ pronalazi renesansne motive koji se pojavljuju u

„Boccadoru“, a također su česti u tematici slika talijanskih majstora, primjerice Botticellija.

„Kroz guste kose uzdasi lahora,

najmekše svoje cjelove su spleli,

i uzdisali nježnog sred šumora.

Takva je bila, kad iz pijena bijelih

dolazila je na svijet Afrodita.

na divnoj slici sandra Botticelli.“

„Ekspresivna linija nježne valovite kose Botticellijeve Venere postaje drhtaj strune žičanog

instrumenta Begovićeve „Harfe“. Uvojci kose idealizirane mladolike žene u manirizmu

secesijske stilizacije u Begovićevoj ikonografiji markizice Zoe Boccadoro s profinjenim

grafizmom kose estetizacija je ženske ljepote i njezino izjednačavanje s umjetnošću. Milan

Begović je u alegorijskoj slici izgubljene klasične ljepote preko slike Sandra Botticellija -

„Rođenje Venere“ katalogizacijom estetskih asocijacija uspostavio orkestraciju cjeline u

spoznaji (slikarstvu), doživljaju (glazbi) i izrazu (lirskoj pjesmi). „Preludij“ postaje višestruko

varirana sinestezija i dekorativna kulisa, uvod sintetičnog teksta.“13

Na kraju članka Branka Brlenić – Vujić navodi kako u pjesmi „Harfa“ istovremeno nalazimo

motive iz mitologije te kršćanske i biblijske motive. Svi ti motivi su izraženi u pjesnikovom

poimanju svijeta, u potrazi za idealom ljubavi i ljepote. „Svijet kao slika i preslika –

prispodoba je antičkog – mitološkog i kršćansko- biblijskog svijeta. Misterij je ljubavi, u duhu

platonističkih dijaloga, božanske i ljudske koja se očituje u savršenstvu ljepote. Ljepota je

simetrija, sklad, duhovna i tvarna cjelina. Arkadija je u Begovića duhovni krajobraz unutar

kojeg je ozrcaljen topos Utopije kao ikonografija. Begović je svjestan činjenice prolaznosti

sklada krhke utopijske slike Arkadije koja traje tek toliko koliko u pjesmi.“14

13 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 322.14 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 327.

9

3.3. „U poljima“

Zoran Kravar u članku „Knjiga Boccadoro“ i modernistički kostimirani kanconijer“

klasificira zbirku pjesama „Boccadoro“ kao modernistički kanconijer i obrađuje ljubavnu

tematiku Begovićeve poezije. Naglašava kako je ljubav koja je opjevana u „Boccadoru“ ona

vrsta ljubavi koja se ispunjava lako, ne nailazi ni na kakve društvene ni političke otpore, tj. u

potpuno je suprotna zabranjenoj, neispunjenoj ljubavi opjevanoj u kanconijerima renesanse.

„Jedine zabrane kojima ona podliježe cenzorske su naravi, a dolaze ne iz tematskoga svijeta

zbirke, nego iz njezinoga književnoga i društvenog konteksta. Njima je pjesnik gledao

doskočiti uvijanjem erotike u estetizirane metafore i simbole, od kojih se duljinom

književnoga staža ističe raskidani cvjetni vijenac iz sestine „U poljima“:

Kad sutra zora krvava zarudi

ti, izmorena od duge ljubavi,

na mojoj, Zoe, počivat ćeš grudi.

Iz daleka će pjeto da se javi,

na novi da nas užitak probudi.

Vijenac što tebi na glavu postavih,

još na po svjež od jutrnjice rose,

sav raskidan će visjet oko kose,

uvenut čim se svijetli dan pojavi.“15

Petar Skok Mikov u članku „Knjiga Boccadoro“ i „Slavenske legende“ pjesmu „U

poljima“ uzima kao ogledni primjer pri kritici Begovićeve lirike. Na njenom primjeru

obrazlaže svoj stav kako bi se mladi modernistički pjesnici trebali ugledati na Milana

Begovića i novine koje je uveo u hrvatsku književnost zbirkom pjesama „Boccadoro“.

„„Soneti milinja“ i „U poljima“ najljepše označuju pjesnikov temperament. To je vječno

uživanje, ne iz očaja, ne iz pesimizma, onako nešto da se čovjek oporavi, da dođe k sebi, to je

uživanje radi ljepote, iz potpune svijesti i najčišće nakane. I istina je što kaže pjesnik, premda

će se kojem bogoljubnom čovjeku činiti Zoé nekom razvratnom curom:

Pred očima si mojim zasinula

čišća neg ljiljan iz anđeoske ruke,

Djevica koji vidje kada čula

15 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 29.

10

s usana svetih nebeske poruke.“16

Ocjenu Begovićeve poezije zaključuje sljedećom tvrdnjom. „Njegova je „Knjiga Boccadoro“

najljepši primjer čistoga esteticizma u cijeloj našoj književnosti.“17

3.4. „Menuet Boccherini“

Branka Brlenić – Vujić u članku „Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i

arhitekture u Begovićevoj lirici“ analizira pjesmu „Menuet Boccherini“. Navodi da je

Begovićeva stilizacija rokokoa „u kultu dražesti, elegancije, zaigranosti, lepršavosti i lakoće,

te u intimizaciji i komornosti kao idealnoj recepcijskoj situaciji. Begovićev rokoko treperi u

neobuzdanom ritmu književne girlande i intenzitetu ritma slike rokokoovske krivulje u obliku

slova „S“ ili „C“, igre u oblicima, u ljubavi, u galantnom profinjenom sadržaju antologijskog

„Menueta Boccherini“, i pridruženom teatralnom „Menuetu“iz godine 1906.!

Dvoranama sjajnim Boccadoro kuće

odzvanjale su frule i violini

u mekom skladu, strastveno i vruće:

oh, slatki moj menuet Boccherini!“18

U spomenutom članku Brlenić – Vujić pjesmu „Menuet Boccherini“ opisuje kao

„rokokoovski ornament, u linearnoj bujnosti ode, osjetilima vida, sluha, njuha i opipa:

dvoranam sjajnim/s čipkom u bjelini/ s napudranom perikom na glavi/ ručice tvoje

ljubljah/slatki moj menuet Boccherini!“19

4. RECEPCIJA „BOCCADORA“

16 P. Skok Mikov: Knjiga Boccadoro i Slavenske legende17 P. Skok Mikov: Knjiga„Boccadoro i Slavenske legende18 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 325.19 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 325.

11

Begovićeva lirska zbirka „Boccadoro“ je od godine objavljenja 1900. pa gotovo sve do

danas izazivala iznimnu pozornost hrvatske književno-kritičke misli. Ona je već samim

svojim nastankom podijelila hrvatsku kulturnu i književnu javnost na dva suprotstavljena

tabora gdje je od jednih bila žestoko osporavana i krajnje negativno ocijenjena, a od drugih

prihvaćena kao program i hvalospjevno slavljena. Međutim, spomenuta zbirka pripada među

one proizvode hrvatske moderne koji su zanimljiviji književnim povjesničarima, nego

suvremenom čitatelju. Takva lošija recepcija od strane današnje publike zasnovana je na

nekoliko razloga, a jedan od kojih jest i nedotjeranost versifikacije, tj. nespretnost u rukovanju

stihom i rimom (akcenatski nečiste rime i problematične cenzure), ali najznačajniji razlog je u

samoj njenoj tematici ili pobliže rečeno u obilježjima te ljubavne tematike. Teško je reći

zašto, ali kada je riječ o ljubavnoj lirici veću trajnost i možemo kazati popularnost imaju

pjesme posvećene nesretnoj ljubavi, poput petrarkinih sonata Lauri, a ljubav opjevana u

„Boccadoru“ je upravo suprotna: u ispunjenu te ljubavi ne suprotstavljaju se nekakve više sile

poput smrti gospe ili ljudska zloba, nesretne društvene okolnosti poput pripadanja različitim

staležima ili jednostavno nije riječ o zabranjenoj ljubavi kada je predmet pjesnikova

obožavanja njemu nedostižan iz raznih razloga, a najčešće se radi o ljubavi prema već udanoj

gospođi. Niti jedno od spomenutih obilježja ljubavne tematike nećemo pronaći u

„Boccadoru“, ljubav koja se u zbirci pojavljuje je: „od onih koja se ispunjavaju lako, bez

psiholoških i društvenih otpora, bez potrebe da se lomi volja nenaklonjenih antagonista ili da

se riskira sukob s društvenim normama. Jedine zabrane kojima ona podliježe cenzorske su

naravi, a dolaze ne iz tematskoga svijeta zbirke, nego iz njezina književnoga i društvenog

konteksta.”20

„Knjigu Boccadoro“ može se klasificirati kao svojevrstan intertekst po modelu

novovjekovnih ljubavnih kanconijera, udovoljava zahtjevu intertekstualnosti koji vrijedi za

moderne kanconijere, u njoj se pojavljuju obnovljene ili modernizirane lirske vrste tipične za

ljubavnu liriku od petrarkizma do rokokoa (npr. od vrsti romanskog podrijetla to su pastorala i

romanca) te se stihovi, strofe i metri oslanjaju na formalni inventar staroromanskoga

pjesništva: sonet, terza rima, sestina lirica itd. Zbirka zadovoljava sve uvjete i aspekte da

možemo na nju primijeniti pojam kanconijera: ljubavnu tematiku, uvjet cikličnosti jer su sve

pjesme ispjevane oko iste ljubavne priče, kompozicija je stupnjevita, tj. pjesme u kanconijeru

zajedno daju razvoj jedne ljubavi, naravno po fazama od udvaranja do sve prisnijih tjelesnih

kontakata, a također se lirski subjekt poistovjećuje s muškim ljubavnim junakom pjesama, tj.

20 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 31.

12

nalazimo ga u ulozi zaljubljenika. Tradicija rano novovjekovnoga kanconijera romanske

forme njegovala se do sredine 18. stoljeća, a tijekom kraja 19. stoljeća pojavljuju se diljem

Europe nekolicina lirskih zbirki koje možemo izravno povezati ili nazvati kanconijerom.

Neke od takvih su: Elisabeth Barret Browning „Sonets from Portuguese“, Dante Gabriel „The

House of Life“ ili Gabriele D’Annunzio „Isaotta Guttadauro“ objavljena u Rimu 1886., a

tiskana u Milanu 1890. pod nazivom „L’Isotteo Fiesolano“, a koja se često uspoređuje upravo

s „Boccadorom“. Pisanje ljubavne poezije s pogledom na rano novovjekovne kanconijere nije

Begovićeva originalna niti individualna književna ideja, ali ona podrazumijeva dobro

poznavanje rano novovjekovne lirike i kulture. „Primjeri pokazuju da preobrazba Begovićeva

poetskoga „ja” u plemića od Maraje, sa svojim književnim konzekvencijama, nije

individualna dosjetka, nego svojevrsno igranje uloga, koje je u doba nastanka „Knjige

Boccadoro“ bilo već u više navrata iskušano.”21 Postavlja se pitanje nastanka zbirke, tj. je li

ideja kostimiranog kanconijera pjesniku proslijeđena kroz primjer neke starije strane

realizacije, a pošto je Begović odskakao svojim poznavanjem suvremene europske

književnosti moguće je da je na njega utjecala i jedna od stranih ljubavnih zbirki napisana po

uzoru na novovjekovnu liriku. Utjecaji rano novovjekovne kulture u lirici „Boccadora“

ogledaju se i na razini tematike: prostor ljubavne radnje smješta se u starinske aristokratske

salone, dvorske perivoje i stare crkve, a najočitiji primjer je činjenica da je „historizaciju

svoje ljubavne priče pospješio kostimiranjem njezinih likova i njezina kazivača u ljude

prošloga vremena.”22 Ta autentičnost dobivena je i postupkom kojim je sama zbirka navedena

kao vlasništvo fiktivnog lirskog subjekta Xeresa de la Maraja. Tako će „Boccadoro“ najviše

privući književnoga povjesničara upravo konstrukcijom metaliterarnih veza s književnom

prošlošću, s posebnim naglaskom na usporedbu i status među ostalim ljubavnim zbirkama

postromantične epohe.

4.1. Kritičari

21 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 35.22 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 31.

13

Od razdoblja moderne do danas Begovićeva knjiga pjesama „Boccadoro“ zastupljena

je u više od trideset antologija hrvatske književnosti ili hrvatske i strane književnosti u kojima

su zastupljene sljedeće pjesme iz zbirke: „Pastourelle“ („Prosuše se s vjetrom kiše“),

„Dvoranam sjajnim Boccadoro kuće / Menuet Boccherini“, „Carlo Dolce: Sveta Cecilija“ i „U

crkvu si me zvala na ročište“. Brojni su i članci napisani o ovoj tematici. Hrvatski književnici

i kritičari od 1900. godine vode polemike oko „Boccadora“. Jedni su izraziti ljubitelji

Begovićeve poezije i nadasve hvale knjigu naglašavajući njen značaj za hrvatsku književnost

dok je ostali oštro kritiziraju i nazivaju „bolesnom lirikom“. Svi su ti članci objašnjeni u radu

u poglavljima o recepciji i kritici u doba moderne i o recepciji i kritici od '30-ih godina do

danas. Sada ću ih samo nabrojati kronološkim redom kako su izlazili u književnim i drugim

časopisima: 1900. godine članak „Xeres de la Maraja“ „Knjiga Boccadoro“ 1898.-1899.“

Jovana Hranilovića u „Viencu“, „Bolesna lirika“ Dinka Politea u „Obzoru“, recenzija Marka

Cara „Lectora” „Knjiga Boccadoro“ u „Srpskom glasu“, „Književna pisma“ članak Jakše

Čedomila u „Viencu“, „Knjiga Boccadoro“ i „Slavenske legende““ članak Petra Skoka

Mikova u „Svjetlu“, „Nove struje u Hrvatskoj“ članak Vladimira Jelovšeka u časopisu

„Moderní Revue“, Arsen Wenzelides objavljuje članke u časopisima: „Novom listu“, „Smotri

Dalmatinskoj“ i „Pokretu“, članke „Xeres de la Maraja: Knjiga Boccadoro“ u „Narodnom

listu“ i „O Milanu Begoviću“ u „Savremeniku“ te esej u „Bosanskoj vili“ iz 1910. godine,

Milan Marjanović „Estetizam u lirici“ u „Srpskom književnom glasniku“, Antun Gustav

Matoš objavljuje članak „Knjiga Boccadoro““ u „Letopisu Matice srpske“, Vladimir Nazor

esej „Equus quagga ili nešto o mojoj metrici“ i studiju „O hrvatskom jedanaestercu (1838.-

1900.)“, Josip Bogner članak „Milan Begović“ u „Srpskom književnom glasniku“, Petar

Šegedin esej „Čovjek u riječi“, Cvjetka Milanje objavljuje članke „Milan Begović danas“ i

„Kritička recepcija Begovićeve „Knjige Boccadoro““, Dubravko Jelčić „Begović i Matoš“,

Zvjezdana Rados „Milan Begović i Vladimir Nazor“, Robert Bacalja „Milan Begović i Arsen

Wenzelides“, Šimun Jurišić „Begović i Split“, Tihomil Maštrović „Begović i Zadar“, Nikica

Kolumbić „Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića“, Branka Brlenić –

Vujić „Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici“,

Vida Flaker „Begovićeva djela u antologijama“, Tomislav Sabljak „Anakreontika Milana

Begovića“, Fedora Ferluga Petronio „Talijanski motivi u Begovićevoj lirici“, Zoran Kravar

„„Knjiga Boccadoro“ i modernistički kostimirani kanconijer“.

14

5. RECEPCIJA I KRITIKA U DOBA MODERNE

Pogledom današnje književne kritike pristup „Boccadoru“ za vrijeme hrvatske

moderne može se smatrati pogrešnim iz razloga jer se toj zbirci pristupalo s previše emocija i

strasti kritičkim zamjedbama koje su argumentirane uglavnom na izvan književnim razlozima

15

u strogom smislu riječi, a tek potom umjetničkim. Zahtjevi su se odnosili na metodu koja nije

bila primjerena samom djelu na kojeg je mlada generacija gledala sa sviješću da se radi o

književnom tekstu koji nije namjenski, dok su se spomenuti argument gradili na apriori

filozofskim, estetičkim pozicijama, idejnim i ideološkim implikacijama te nacionalno –

povijesnim zahtjevima i društveno - aktualnim narudžbama.23 Zbirka je podijelila književnu

javnost na dvije struje, a bila je i svojevrsnim barjakom „mladih”, odnosno njihovog

književnog programa, koncepta umjetnosti i književnosti te svjetonazora koji se postavio kao

opozicija „starima”, tj. tradicionalnom akademizmu i prevladanim modelima književne

prakse. Zbog toga ne iznenađuje podjela kritike u moderni na dvije struje: „stara“ koja odbija

Begovićevu liriku i mlada koja je prihvaća, u čemu im se pridružio i K. Š. Gjalski. 1900.

godine kritika je donijela osnovnu matricu vrednovanja zbirke, ali uz to i žustru raspravu koja

ponekad nije štedjela čak i ružne riječi u prepiskama preko raznih književnih i drugih

časopisa. „Knjiga Boccadoro“ postaje metaforom za čitavo moderno pjesništvo, tj. poneki

kritičari napadajući tu zbirku šire kritike na sve pjesnike „mladih”.

Među prvim recenzijama „Boccadora“ 1900. godine je i ona J. Hranilovića objavljena

u „Viencu“, a koja je pokušaj objektivne kritike, ali je dijelom napisana i kao pohvala u kojoj

odaje priznanje Begoviću za prelijepe slike, trope i figure, njenu otmjenost i romanističku

pozadinu, a na taj način priznaje kulturni kozmopolitizam i europski intertekstualizam te

zbirke. Naglasak u recenziji je na pohvali formativno – morfološkog plana, a osudi sadržajnog

sloja, a posebno se ta osuda odnosi na nedostatak „domaćeg tla, šume i trave”, tj. na samom

kraju teksta Hranilović objavljuje apel piscima da se vrate „domaćem tlu” žele li recepciju. 24

U napisu „Bolesna lirika“ koji je izašao u „Obzoru“ Dinko Politeo također hvali neke aspekte

Begovićeve lirike, ali se uglavnom njegova recenzija sastoji od osude. Hvali ga zbog bujne

mašte, europske načitanosti i raznolikosti oblika, ali je njegov fokus također na sadržaju koji

procjenjuju prema svom modelu književnosti koja bi trebala izražavati spoj morala i

umjetnosti, etike i estetike. Zbog toga ne iznenađuje osuda „Boccadora“ kao knjige čija se

lirika temelji isključivo na opisima putene ljubavi te takvu liriku naziva bolesnom. U

„Hrvatskom pravu“ Begović je u obliku otvorenog pisma odgovorio Hraniloviću, a u

„Svjetlu“ Politeu, na što je uslijedio Hranilovićev odgovor u „Viencu“ u kojem brani svoju

kritiku kao objektivnu jer je istaknuo i pozitivne i negativne karakteristike knjige.

Dok je M. Car „Lector” svojom recenzijom u „Srpskom glasu“ zbirku „Boccadoro“

proglasio imitacijom D’Annunzija i upotrijebio tu zbirku da napadne čitavo hrvatsko moderno

23 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 185.24 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 188.

16

pjesništvo kao dekadentno, u „Viencu“ u „Književnim pismima“ Jakša Čedomil Begovića, a i

Nazora, kritizira prvenstveno na temelju toga što njihove knjige ne služe i u raskoraku su sa

životom hrvatskog naroda, a pri tome se zapravo misli na hrvatsku inteligenciju. „Te knjige

nemaju ništa zajedničko sa životom tog naroda jer pjevaju „ljubavi viteške” i „mitološke

legende””.25 Radi se zapravo o različitom poimaju koncepta i cilja književnosti. Čedomil

zastupa stav da književnost mora odražavati realan život, a pisac mora biti učitelj te naglašava

kako je umjetnička ljepota Nazorovih i Begovićevih djela beskorisna jer je sama sebi svrhom.

Druga, afirmativna struja sastojala se prvenstveno od Skoka, Gjalskog, Marjanovića, i

dr. U „Svjetlu“ Skok objavljuje recenziju na koju se kasnije često poziva književna kritika.

Osobito se to odnosi na njegov opis u kojem izričito navodi da je „Boccadoro“: „najljepši

primjer čistog estetizma u cijeloj našoj književnosti”. Formu Begovićeve lirike s usporedbom

s talijanskim renesansnim pjesnicima hvali i Gjalski, oduševljavaju ga: zvučna riječ, istinski

osjećaj i slikovite misli.

Vladimir Jelovšek je prvi modernist koji je sintetski prikazao pjesništvo mladog

Begovića. 1899. dok je još zbirka pjesama „Boccadoro“ bila u tisku on je u preglednom

članku „Nove struje u Hrvatskoj“ na češkom jeziku u „Moderní Revue“ strano čitateljstvo

upoznao s Begovićevim stvaralaštvom, tj. s pjesmama koje je Begović objavljivao u

časopisima: „Hrvatski salon“, „Nada“ i „Vienac“. On Begovića opisuje kao „pjesnika s

velikim aspiracijama, s bogatim fondom pjesničkog materijala i dostojnog dinamičnog

ritma.”26 Sonete u „Boccadoru“ opisuje i hvali: „Nema tu već velike filozofije, dubokog

pesimizma – tek raskošan, opojan hvalospjev ljetnoj prirodi, himničkoj ljubavi kojom pjesnik

ovjenčava svoju Zoe; to je silna erupcija neizmjernog, u svojem prostodušju uzvišenog

poganskog zanosa. G. Begović je majstor forme i slike. Ne radi se tu samo o pedanteriji forme

kako je prikazuje nekakva okoštala poetika – nego o unutarnjoj melodiji, o nutrini punoj

životnog ritma, koja uistinu savršeno transkribira himnički entuzijazam njegove duše. Zato

njegovi soneti u stvari i zvone čarobnu melodiju.”27

Arsen Wenzelides je među prvim kritičarima koji cjelovitije obrađuju Begovićev

književni opus, također zbog Begovića vodi i oštru polemiku s Matošem u „Novom listu“. Za

„Knjigu Boccadoro“ Begovića opisuje kao „auktora jednog od najljepših liričnih proizvoda

naše literature.”28 Izlazak „Boccadora“ povezuje sa smotrom modernista „Životom“ jer

zagovara slobodu stvaranja i program bečko – zagrebačke skupine. „Mladi recte modernisti,

25 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 189.26 V. Jelovšek: Moderni Revue 27 V. Jelovšek: Moderni Revue28 R. Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, str. 240.

17

sa zanosom su pozdravili tu knjigu, jer su u njoj vidjeli napredovanje l’art pour l’artizma, koji

su pravac oni onda zagovarali.”29 U „Smotri Dalmatinskoj“ 1903. godine Wenzelides rezimira

Begovićev rad do „Boccadora“ te smatra da se u toj prvoj fazi stvaralaštva pjesnik ne ističe od

svojih dalmatinskih suvremenika književnika. Upravo s „Boccadorom“ dolazi do preokreta

kod Begovića kao pjesnika jer je unijevši u knjigu formalne i tematske novine napravio

odmak od tradicionalnog pjesništva. Smatra da su boravak u Italiji i utjecaji strane literature

prvenstveno D’Annunzija razlog tog raskoraka sa tradicijom dalmatinskog stvaralaštva, tj.

radikalnog prekida s tematskim stereotipima sa ciljem stvoriti novu umjetničku formu. U

eseju o Milanu Begoviću iz „Bosanske vile“ 1910. „Boccadora“ vrednuje na sljedeći način:

„Ta zbirka […] bješe znak zdrave mladenačke reakcije na lažne sentimentalnosti, na lažan

pesimizam […] uopće na sve neiskrenosti i afektacije ondašnje preživjele hrvatske lirike,

kojoj su poslije S. S. Kranjčevića – Milan Begović, Vl. Vidrić, Vl. Nazor i drugi mladi zadali

smrtni udarac. Osobito su Xeres i Vladimir Vidrić zaslužni za taj preokret.”30 Kao jedan od

najgorljivijih Begovićevih pristaša Arsen Wenzelides je u svojoj polemici s Matošem napisao

niz članaka u „Pokretu“ i „Novom listu“ u kojima se obračunava s Matoševom kritikom za

koju tvrdi da joj kriterij vrednovanja ne proizlazi iz umjetnosti, već politike i upravo zbog

toga Matoš u početku hvali Begovića, a pod promijenjenim političkim okvirima se od njega

ograđuje.

U polemikama iz modernizma oko „Boccadora“ vidljivo je zapravo nadmetanje i

borba dviju različitih strujanja književnosti, sukob „starih” i „mladih”. Tako je i u polemici

između Marka Cara i Vinka Kisića s Kisićevom obranom Begovićeve poetike vidljiva nemoć

„starih” nad afirmacijom „mladih” te širenje jedne nove poetike, kojoj je jedna od prvih

predstavnica „Knjiga Boccadoro“.

Milan Marjanović primjer je kritičara koji je isprva izraziti pristaša Begovićeve lirike

s time da čak njegovu „Knjigu Boccadoro“ proglašava za program modernih pjesnika dok

kasnije u „Estetizmu u lirici“ nakon izlaska Begovićeva „Vrela“ njegovu liriku osuđuje za

manirizam i površnost, jednostranost erotske inspiracije, bez iskaza životnoga iskustva, tj.

formira sud po kojem je begovićeva poezija više umijeće negoli umjetnost, umjetnost

površine više nego umjetnost sadržaja.

29 R. Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, str. 241.30 R. Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, str. 242.-243.

18

5.1. Matoš i Begović

Matoš je nezaobilazna ličnost hrvatske moderne te koju god temu pokrenuli ona se na

neki način veže uz Matoša. Njegov odnos s Begovićem usko je povezan sa samim strujanjima

u tadašnjoj književnosti moderne, kritičkim načelima u književnosti koje je zastupala struja

„mladih” kojima pripada Begović i samim Matoševim shvaćanjem književnosti, pošto on nije

pripadao ni jednoj od dviju struja, već se sukobljavao s kritičkim načelima, djelima i

postupcima i jednih i drugih. Dubravko Jelčić taj odnos karakterizira ovako: „Toliko

znakovitom, gotovo bih rekao, toliko nestalnom i kolebljivom, da se u tom odnosu, u

sitnicama koje ga određuju, otkriva sva nestalnost shvaćanja modernizma i modernosti uopće

kao i njihov refleks u teoriji i praksi i jednoga i drugoga.”31 Matošev odnos prema Begoviću,

počevši od hvalospjeva „Boccadoru“ preko osuda od 1906. nadalje, pokazuje da unutar same

književnosti moderne postoje znatne i nepomirljive razlike.

Matoševo prvotno i djelomično oduševljenje Begovićem je splasnulo kada se, po

Matošu, Begović pokazao kao „dandy iz Vrlike”32 te da književnost i književni modernizam

shvaća pomodno, da se inspirira književnom modom ili onim što on takvim smatra. 1900.

Matoš je za modernost pisao da je to sloboda, individualizam i inovativnost te je smatrao da

se te vrline mogu prepoznati u djelu „Boccadoro“ i stao u obranu Begovića od negativnih

kritika Hranilovića ili Politea. Knjigu je hvalio kao jednu od „najkurioznijih knjiga u

hrvatskoj književnosti”, a Begovića kao „jednog od najperspektivnijih naših modernih

modernističkih pjesnika” (u pismu Vladimiru Tkalčiću). Ipak, ta prvotno pohvalna kritika

„Boccadora“ donosi i neke zamjerke koje Matoš smatra nedostacima Begovića kao lirika. Kad

ističe moderno u djelu naglašava da se moderno ogleda u životu u nerealnom, imaginarnom

svijetu, ali usput donosi i zamjerku stihovima koji su katkad „hladni i retorični, ispjevani

nebrižljivim, siromašnim jezikom”.33 Također navodi kako u Begovića nema „divlje ljepote

bijedne Dinare, nema golubova što kao oblačno paperje padaju po dubrovačkim sivim

domovima, nema Lokruma, smaragda na modrom pojasu sv. Vlaha”, njegove pejzaže

karakterizira kao „vrtove bez hrvatskog karaktera.”34 U nadi da će Begović „još ljepše i

snažnije propjevati sa manje talijanskog tremoliranja” završava svoju prvotnu kritiku

31 D. Jelčić: Begović i Matoš32 D. Jelčić: Begović i Matoš 33 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 220.34 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 221.

19

„Boccadora“, a naglašava kako Begović nezadovoljan tradicijom stvara u djelu neke nove

simbole, ali “pod dojmom lažne idile francuskog XVIII. vijeka.”35

Nakon 1906., a posebno za vrijeme trajanja polemika između Matoša i „Pokreta“

(odnosno Matoša i Wenzelidesa) Matoš zaoštrava svoj kritički stav prema Begoviću te

napušta sve hvale o „Boccadoru“ te samom Begoviću kao liriku. Dijelove nekih od kritika

prikazani su u sljedećim citatima. “Po Milanu Marjanoviću Begovićeve pjesme su samo zato

neuspjele jer je on „estet”, dok je baš obratno istina. Begović, estet u teoriji, nije uspio kao

pjesnik jer nije znao biti „estet” i na djelu. Optuživati „estetizam” zbog neuspjeha kakva

„estete” isto je što i optuživati kritičarska načela zbog neuspjeha kakva kritičara.” „Begović

ima talenta: on je najveći hrvatski književni industrijalac i reklamac, i tu je njegov

modernizam.”36 Na ovakav Matošev stav se kasnije nadovezuje i Antun Barac koji za

Begovića tvrdi da nije umjetnik, nego literat; „Umjetnik je stvaralac unikatnih vrijednosti,

literat vještak, kombinator i konstruktor, koji od poznatih dijelova gradi nove cjeline, često

više umjetne nego umjetničke.”37

5.2. Nazor i Begović

Recepcija Begovića kod Nazora vidljiva je iz njegove novelistike i poezije, iz njegovih

pisama i dnevničkih zapisa te eseja i studija. O njihovom mladenačkom prijateljstvu koje se

iskazivalo i kroz međusobno poticanje na književni rad Nazor je pisao u nekoliko novela iz

zbirke „Priče s ostrva, iz grada i sa planine“ („Gemma Camolli“, „Fra Krste“, „Pustinjak“), u

noveli „Božični dar“, bilješci „Dva sastanka“, a također Begoviću posvećuje i ciklus soneta na

talijanskom jeziku „Inverno nordico, Al poeta M. B.“ i ciklus „Vilinski soneti“, tj. „Posvetni

soneti“ u zbirci „Slavenske legende“ te epigram „Xeres de la Maraja“. U prvom izdanju

„Slavenskih legenda“ 1900. godine Nazor potiče Begovića da pjeva o slavenskim temama:

„Xerese, tvojoj Zoi ljepotici / pričao si zgode lijepe Blancezmanke, / […] Dok gle na žalu

mora Baltičkoga / […] Baština sveta, prolazi pred nama. // Mani se drugih boja šarenila: / Oj,

nek doskora ta svetinja draga / Uskrsne barem u našim pjesmama.”38 Iz navedenih djela

možemo zaključiti da je Nazor iskreno cijenio Begovića kao pjesnika, a posebno je to očito iz

35 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 221. 36 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 220.37 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 221.38Z. Rados: Milan Begović i Vladimir Nazor , str. 232.

20

eseja „Equus quagga ili nešto o mojoj metrici“ gdje ulazi u polemiku s Antom Tresićem

Pavičićem braneći Begovićevo pjesništvo ili u studiji „O hrvatskom jedanaestercu (1838.-

1900.)“ gdje opsežnom komparativnom analizom hrvatskog jedanaesterca kod Šenoe,

Markovića i Begovića naglašava Begovićevu zaslugu što je pitanje ritma hrvatskog

jedanaesterca riješeno kao u romanskim poezijama: „da se Mažuranićeva baština izvuče opet

na svjetlo, da se uredi i prenese u život, morao se javiti 1900. mlad lirik koji je još kao

srednjoškolac znao napamet Leopardijeve „Le ricordanze“, pa da hrvatski jedanaesterac

zatreperi onako kako je, gotovo pred sto godina – uglavnom htio nadopunilac Osmana.”39

Nazor naglašava da je upravo Begović primjenjujući metriku talijanskog endekasilaba

metrički dotjerao hrvatski jedanaesterac. U recenzijama Nazor daje ocjene Begoviću ponekad

šturo, suzdržano te hladno i kurtoazno, ali je ipak vidljivo da cijeni njegov pjesnički rad.

„Boccadoro“ je često uspoređivana s knjigom „Slavenske legende“, a uspoređivani su

i Milan Begović i Vladimir Nazor kao pisci. Karakteristike njihovog pjesničkog stvaralaštva

moguće i zbog njihova prijateljstva u mladosti, a i pripadanja istoj onoj struji „mladih“

hrvatske moderne su u mnogo značajki iste ili vrlo slične. U tome se ogleda među utjecaj

jednog na drugog ova dva spomenuta autora, kao što to u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“

Petar Skok Mikov navodi uspoređujući njihove dvije knjige: „Xeres su se i Nazor razvili do

ustaljena temperamenta, ne traže forma ni nazora kojim će izraziti ono nesvjesno što im je u

najtanjim stranama duše; ideala su svjesnih pa ne kolebaju, ne traže pitanja, nego vade punom

šakom, pjevaju ono što trenutno proživljuju, nikakve slutnje, ni tajnovite čežnje. Nije to ni

optimizam ni pesimizam, jer si sve to pjesnik hotice sugerira – to je zdravlje, osjećaj

potpunoga što ga ćutimo kada se naša misao, naš ideal slaže s našim temperamentom.

Intimnost sa samim sobom!“40

6. RECEPCIJA „BOCCADORA“ OD '30-IH GODINA DO DANAS

1930. godine A. Petravić izriče sud o „Knjizi Boccadoro“ koja je po njemu „organički

najjedinstvenija zbirka naše novije ljubavne lirike.”41 Posebno je fokusiran na kompoziciju, tj.

na njenu kompozicijski koncipiranu konzistentnost i spjevnost. 1936. godine J. Bogner u

svojoj recenziji „Knjige Boccadoro“ ističe važan datum njenog tiskanja, ali i navodi te

vrednuje dotadašnje prikaze te zbirke. Za te analize tvrdi da su parcijalne, sadržavaju samo

39Z. Rados: Milan Begović i Vladimir Nazor , str. 236.40 Hrvatska moderna, Pet stoljeća hrvatske književnost, str. 105.-106.41 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 191.

21

parcijalni dio istine i otkrivaju samo dio složene književne strukture. Ocjenjuje formalnu

uglađenost, pravilnost rime, muzikalnost ritma, jezičnu čistoću, bogatstvo frazeologije,

prošireni opseg tematike, erotsku temu, rafiniranost i arkadijnost te senzualizam, a konačni

njegov sud je da je „Boccadoro“ „naše najznačajnije lirsko djelo s obzirom na formu, tehniku

i stil, i s obzirom na versifikaciju i jezik.”42

Nakon što su Mirko Deanović i Ante Petravić u „Antologiji suvremene jugoslavenske

lirike“ iz 1922. godine uvrstili pet Begovićevih pjesama, od kojih „Strujaše tiho plavetnom

pučinom“ i „U dvoje“ („Kroz ljubičasto, tanko predvečerje“) iz „Knjige Boccadoro“, 1934.

godine Mihovil Kombol u „Antologiji novije hrvatske lirike“ za Begovića utvrđuje kako su za

njega odlučne dvije godine: 1900. i 1904., 1900. naravno kao godina tiskanja „Boccadora“.

Izdvaja tri soneta 10, 15., 17. i 18. te brojem zastupljenih pjesama u „Antologiji“ izjednačava

Begovića, Vidrića i Domjanića, dok su pak Nazor i Matoš obilnije zastupljeni. Iste godine u

Splitu izlazi „Jadranska antologija“ Nike Bartulovića, međutim u njoj nisu uvrštene

Begovićeve pjesme, ali se samog pisca spominje žestokom kritikom. „Tako i jedan poznati

pjesnik, Dalmatinac Milan Begović, koji je gotovo čitav vijek proživio na Jadranu, pjeva o

princezi Boccadoro i o podrezanim parkovima, te polazi čak na Istočno More, a svoje divno

more spominje samo mimogred zato što je u njemu okupala nožice njegova draga.”43

Begović je kroz ’30-e do kraja ’90-ih godina zastupljen u više od trideset antologija

hrvatske književnosti ili hrvatske i strane književnosti u kojima su zastupljene sljedeće pjesme

iz zbirke „Boccadoro“: „Pastourelle“ („Prosuše se s vjetrom kiše“), „Dvoranam sjajnim

Boccadoro kuće / Menuet Boccherini“, „Carlo Dolce: Sveta Cecilija“ i „U crkvu si me zvala

na ročište“. Počevši od antologije naslovljene „42“ izdane u Zagrebu 1942., preko zbirke

„Novija hrvatska poezija, izbor pjesama za recitaciju“ iz 1952. godine ili „Antologije novije

hrvatske lirike“ iz 1956. izbor Begovićeve poezije uvrštene uglavnom se svodi na iste četiri

pjesme što se tiče zbirke „Boccadoro“. Međutim, postoje i antologije u kojima se pojavljuju

osude Begovićevog lirskog stvaralaštva kao npr. u antologiji „Jugoslavenska lirika moderne“

iz 1957. godine gdje Petar Lasta karakterizira Begovića i njegovu književnost: „kada se

oljušte artističke naprave, ostaje lik pjesnikov bez određenog porijekla i bez ciljeva, kao što

ga vidimo u pjesmi Liddy. Tako je prošao sve lirske oblike, od renesansnog soneta do

iznijansiranog slobodnog stiha, adekvatnih promjenjivoj ćudi i kapricioznim motivima.”44

Šezdesetih godina je Begović također uvrštavan u antologije, a što se tiče zbirke

„Boccadoro“ izbor se sveo na sonete koji su uvršteni u starijim antologijama. Tako u 42 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro , str. 191.43 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 342.44 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 347

22

„Antologiji hrvatske poezije od XIV. stoljeća do naših dana“ koju su 1966. sastavili Nikola

Miličević i Antun Šoljan ponovno nalazimo iste 4 pjesme kao što su „Menuet Boccherini“ ili

„Pastourelle“. U „Pregledu novije hrvatske književnosti“ iz 1966. godine Miroslav Šicel u

zaključku odlomka o Begoviću navodi: „Njegovo značenje za našu literature je višeznačno:

donio je nove motive u lirici, dao je – u smislu poznavanja scenske tehnike – izvanrednu

dramu, novim je, svježim i originalnim izrazom obogatio našu prozu.”45 Branko Hećimović u

predgovoru knjige „Milan Begović“ u sklopu izdanja „Pet stoljeća hrvatske književnosti“

navodi i ranije recenzije o stvaralaštvu ovog pisca. Navodi Politeovu negativnu kritiku

„bolesne lirike”, a također se osvrće i na Matoša. “Matoš s punim pravom utvrđuje neke od

bitnih mana Begovićeve poezije od kojih pojedine proizlaze iz njegova kozmopolitizma koji

vodi u pretjeranu, ali hladnu eleganciju, dok se druge odražavaju u nedovoljnom poznavanju

jezika i akcenata što ozbiljno narušava ljepotu brojnih pjesama. Begović je zaista često daleko

od savršenstva forme, rime mu nisu skladne, a ritam se gubi.”46 Hećimović navodi i kako bez

obzira na kvalitetu kasnijih pjesama Begović nikada neće postići onu popularnost koju je

uživao 1900. „Knjigom Boccadoro“. I Petar Šegedin u eseju „Čovjek u riječi“, izdanom

također u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, piše o Begoviću i to ovako: „rekao bih da je

Begovićeva značajna poetičnost same arhitekture, strukture djela. Može se to svojstvo

označiti kao zanatska i tehnička osobina, ali ono u Begovićevu slučaju prelazi okvire samog

zanatskog kvaliteta. Zato je Begović dobar u svemu onome što znači harmoničnost cjeline

djela.”47

1970. godine u „Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas“ Vlatka

Pavletića koja je postigla izuzetan uspjeh te koja sadrži pjesme nepoznatih i sto šezdeset

poznatih pjesnika je Milan Begović uvršten s pet pjesama dok je u „Mare nostrum“ iz 1971. s

dvije pjesme uz naznaku izdavača, Marijana Grakalića i Milana Osmaka, da su to dvije

pjesme „najistaknutijeg našeg modernista Begovića: „Harfa“ te „Strujaše tiho plavetnom

pučinom“, u kojima dolazi do izražaja nostalgija, tuga i pesimizam.”48 Ivan Slamnig je 1974.

u svojoj „Antologiji hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša“ obrazložio

izbor tri pjesme koje su uvrštene: „Pastourelle“ („Prosuše se s vjetrom kiše“), „Pastourelle“

(„Kroz pukline i gudure“) i „Liddy“, „najbolje su mu pjesme one osmeračke pastourelle sa

živim opisom pejzaža u određeno godišnje doba. Tu, valjda mimo namjere, doziva u pamet i

45 M. Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, str. 138.46 Milan Begović, Pet stoljeća hrvatske književnost, str. 11.47 P. Šegedin: Čovjek u riječi, Petar Šegedin II., Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 473.48 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 351.

23

srodne pjesme dubrovačkog baroka.”49 1989. godine izlazi zbirka „100 hrvatskih soneta“, a u

uvodu Nikola Milićević kako su na prijelazu stoljeća za afirmaciju soneta i jedanaesteraca

zaslužni upravo dalmatinski pjesnici, a među njima i Begović i Nazor. Miličević je uvrstio

četiri Begovićeve pjesme: „Kroz sivu maglu“, „Mistični sonet“, „Dunja“ i „I ti ne znaš naše

sunce“. Tijekom ’90-ih zadržan je interes za Milana Begovića kao književnika, a tome

svjedoče mnoga ponovna izdanja njegovih djela, a npr. u „Stoljećima hrvatske književnosti“

četiri sveska posvećena su Begovićevim izabranim radovima.

7. ZAKLJUČAK

Književna kritika i recepcija Begovićeve zbirke pjesama „Boccadoro“ mijenjala se s

obzirom na književna strujanja te želja publike/čitateljstva od njenog nastanka do danas.

Pokušala sam predočiti sam njen utjecaj na književnost moderne, a i polagano opadanje

popularnosti u kasnijim desetljećima. Upravo ono što je 1900. uzrokovalo šok i protreslo

49 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 352.

24

književnu inteligenciju, a to je prikaz putene ljubavi i erotskih elemenata i senzualnosti u

odnosu muškarca i žene, kod današnjeg čitatelja ne dopire istim intenzitetom. Moguće da je to

posljedica činjenice da je današnje društvo bombardirano takvim prikazom erotičnosti kroz

cjelokupnu umjetnost od slikarstva, glazbe do književnosti, a također se možda samo radi o

činjenici da je sama tematika lako ostvarljive, putene ljubavi od današnje publike shvaćena

olako i etiketirana kao nešto već viđeno. Nepobitno je da neke od knjiga poezije ostaju i danas

aktualne, a napisane su mnogo ranije od „Boccadora“, primjerice u renesansi. Međutim,

njihova tematika iako je ljubavna daje prikaz jedne drugačije ljubavi, neostvarene ljubavi, a to

je uvijek popularna i aktualna tematika bez obzira na vremenski okvir, tj. i današnji čitatelj se

lako može identificirati u ulozi nesretno zaljubljenog pjesnika koji pati za svojom gospom,

svojim idealom ljepote i ljubavi.

„Boccadoro“ je samom svojom pojavom zapamćena u hrvatskoj literaturi kao knjiga

koja je podijelila i znatno utjecala na književnost moderne, istodobno joj je osporavana

književna i umjetnička vrijednost od „starih“ te je i slavljena kao program zbog novina koje je

uvela od „mladih“ modernista. Neosporiva je i uloga Milana Begovića za hrvatsku

književnost ne samo ovom zbirkom pjesama, već cjelokupnim radom. Iako nikada nije

ponovio onaj uspjeh i popularnost kao „Boccadorom“ 1900. godine, njegov utjecaj vidljiv je i

danas samim brojem ponovnih izdanja njegovih djela te brojnim antologijama u kojima su

uvrštene njegove novele, romani, drame, pjesme, a prvenstveno pjesme iz „Boccadora“.

8. LITERATURA:

Recepcija Milana Begovića: zbornik radova s međunarodnog znanstvenoga skupa

povodom 120. obljetnice rođenja Milana Begovića Zagreb, Zadar, 5.-8. prosinca

1996., Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta, Zavod za povijest hrvatske književnosti

HAZU, Zadar: Hrvatsko filološko društvo, 1998. godine

25

Cvjetko Milanja: Milan Begović danas, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…

Cvjetko Milanja: Kritička recepcija Begovićeve Knjige Boccadoro, iz zbornika

Recepcija Milana Begovića…

Dubravko Jelčić: Begović i Matoš, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…

Zvjezdana Rados: Milan Begović i Vladimir Nazor, iz zbornika Recepcija Milana

Begovića…

Robert Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, iz zbornika Recepcija Milana

Begovića…

Šimun Jurišić: Milan Begović i Split, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…

Tihomil Maštrović: Begović i Zadar, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…

Nikica Kolumbić: Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića, iz

zbornika Recepcija Milana Begovića…

Branka Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i

arhitekture u Begovićevoj lirici, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…

Vida Flaker: Begovićeva djela u antologijama, iz zbornika Recepcija Milana

Begovića…

Tomislav Sabljak: Anakreontika Milana Begovića, iz zbornika Recepcija Milana

Begovića…

Josip Ante Soldo: Zbornik radova sa Skupa Milan Begović i njegovo djelo, Matica

hrvatska, 1997. Godine

Zoran Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, iz Zbornika

radova sa Skupa Milan Begović i njegovo djelo

Fedora Ferluga Petronio: Talijanski motivi u Begovićevoj lirici, Zbornik radova sa

Skupa Milan Begović i njegovo djelo

Antun Gustav Matoš: Knjiga Boccadoro, „Letopis Matice srpske“, CCX, br. 6, 1901.,

str. 86.-95.

Milan Marjanović: Estetizam u lirici, „Srpski književni glasnik“, XXIX, br 5, 1912.,

str. 376.-385.

Marko Car „Lector“: Knjiga Boccadoro, „Srpski glas“, XXI, br 29, 1900., str. 1.-2.

Jakša Čedomil: Književna pisma, „Vienac“, XXXII, br. 38, 1900., str. 592.-593.

Jovan Hranilović: Xeres de la Maraja. Knjiga Boccadoro 1898.-1899., „Vienac“,

XXXII, br. 25, 1900., str. 398.-399.

Petar Skok Mikov: Knjiga Boccadoro i Slavenske legende, „Svjetlo“, XV, br. 29,

1900.

26

Dinko Politeo: Bolesna lirika, „Obzor“, XLI, br. 178, 1900.

Arsen Wenzelides: Xeres de la Maraja: Knjiga Boccadoro, „Narodni list“, XXXIX,

br. 48, 1900., str. 1.

Arsen Wenzelides: O. M. Begoviću, „Suvremenik“, VII, br. 7 i 8, 1912., str. 432.-436.

i 485.-488.

Petar Šegedin: Čovjek u riječi, Petar Šegedin I., Pet stoljeća hrvatske književnosti,

Matica hrvatska, Zora, Zagreb 1977. godine

Petar Šegedin: Čovjek u riječi, Rad JAZU, knj. 308, Zagreb, 1955., str. 73.-120.

Vladimir Jelovšek: Nové proudi v Horvátsku, „Moderni Revue“, br. X, Praha, 1899.

Tin Ujević: M. B. Vrelo, „Slovenski jug“, IX, br. 34 i 35, 1912., str. 271 i 279.-280.

Milan Begović I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb

1964. godine

Hrvatska moderna, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb

1975. godine

Petar Šegedin II., Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb

1977. godine

Marijan Matković, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb

1976. godine

Miroslav Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1966.

godine

Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, svezak II., Marjan tisak,

2004. godine

27