View
11
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
SIRENINE OGRLICE
O ljubavi i izdaji ljubavi
SIRENINE OGRLICE
“Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila“– kažu u
Dalmaciji. Ovo je neobična priča o susretima s vodenim bićima
negdje na dalekim otocima, u deltama, uvalama, gdje se more i
obala susreću u stalno novim oblicima.
Vodene žene, nimfe, sirene, rusalke, nereide, morske puce, morske device i dekle,
vile, ondine, undine, voda panny, boginke, Lorelei - kako god ih nazivali širom
našeg kontinenta, ta vodena bića u mitologijama drevnih civilizacija, od davnog
vremena pa do danas, ta prelijepa stvorenja nose istu tragiku u sebi - iznevjerenu
ljubav kojoj su žrtvovale sve i zbog koje su ostavile svoja staništa. i svoj svijet.
Slomljeno srce i ljubavnu bol osvećuju mameći svojim prekrasnim glasom i
erotičnom tijelom druge muškarce u zagrljaj, u smrt u dubini oceana, mora,
jezera, rijeka, bunara….
Njihov je svijet voda. U njoj lješkare dok im se raskošna duga kosa bijela poput
mjeseca, zlatna poput sunca ili zelena poput svile vodenih trava isprepliće s mor-
skim ili riječnim strujama, a duboke oči sjaje sred zavodljivog lica.
Ugledati ih, značilo je – oboljeti od želje. Ispunjenje želje završavalo je smrću.
Žudnja je jača od straha.ZVIJEZDE IZNAD MENE ametist, afrički
Rusalkine oči plaču draguljima
Golemo područje koje zauzimaju slavenski narodi prepuno je priča o vodenim vilama.
Na plodnim područjima to su gole krasotice. Na grubljim prostranstvima velike Rusije
one se pojavljuju u obličju putenih Amazonki.
Na dalekom sjeveru pretvarale su se u grozne dlakave prikaze.…No najčešće naro-
dna predaja priča o prekrasnim sirenama čijoj ljepoti nema ravnih. Ponekad sjajne i
tajnovite poput mjesečine, u haljinama satkanim od magle ili zelenog lišća, s beskrajno
tužnim očima koje govore o tragičnom nastanku i bivstvovanju svakog bića.
Kad tuguju, rusalkine oči toče bisere, kada se vesele njihov smijeh zaluđuje muškarce.
Rusalke su duhovi mladih žena koje su se utopile, bilo nesretnim slućajem,bilo
samoubojstvom, bilo od tuđe zlonamjerne ruke. Druga predanja govore da su vodene
vile nastale od djece koja su umrla nekrštena ili su se utopila. Kako nikad više neće
osjetiti majčinu ljubav rusalke unose strah u kosti naroda, jer se vjeruje da će napasti
trudne žene.
Njihovo je podvodno carstvo neviđene ljepote. Zidovi su optočeni zlatom i draguljima,
a s vrha mramornih prostorija lelujaju predivni kristalni lusteri. Ipak kada se približi
ljeto, a vode se zagriju sunčevim zrakama, rusalke se vraćaju na granje drveća, koje
Slaveni poznaju kao dom umrlih.
Vile provode vrijeme u igrama i plesu, češljanju svojih dugih sjajnih kosa i mameći nes-
retnike u njihovu vodenu smrt. Poznate su kao vrsne prelje.
Tkalje su sudbine. Narod kaže da one odlučuju tko će umrijeti, a tko se roditi, tko će
uživati u blagostanju, a tko će pasti na prosjački štap, tko će se vjenčati, a tko ostati
jalov. Uzrokuju i nevremena, tuče i munje.
Mnoge druge bajke govore o tajnim zdencima rusalki, čije magične vode donose
prosvjetljenje i iscjeljenje.
MORE JE BILO
TIRKIZNO – PLAVOtirkizi razni
Češki narod zna za vodni pany ili ženy, Slovački za vodapanenky, u Poljskoj su to
boginjice, bogunki, u Bugarskoj vila nije samo crne kose već i crne ćudi. Vile su rojenice,
uresnice, juresnice, suđenice, ladarice, vile brodarice…. Vile planinkinje nastale su od
oblačnih vila i borave na velikim planinama, ali koliko je planina, toliko je i vilinskih
izvora. Vilinska vodica je ljekovita.
U međumurskom kraju se pripovijeda kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona
postade vila. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i u njenoj pjesmi
vjetra čuo vilinske glasove.
“Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu
vodenu površinu, eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li
se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti."
Čakavska pjesma kaže – “bura im je zibarica bila”
Vilinske pjesme nerazgovjetne su poput vjetra. Razumiju ih samo odabrani. Svojom
pjesmom vile najavljuju stvari ljudima nepoznate. Latinski naziv za vilu – fatae znači
– proročica.
Izdaja ljubavi - Undine, Ondine, Lorelei
“”Početak i kraj književnosti susreću se u mitu.” Tako opisuje kompleksan odnos ova dva
područja Jorge Luis Borges. Na mitskim izvorima nalazi literature, svoje junake, slike,
priče i podaje im novu izmjenjenu interpretaciju. Ali često se događa upravo suprotno
– literarni junaci postaju tako sveprisutni, da neovisno od knjige u kojoj su začeti,
započinju vlastiti, novi život, nastanjuju našu svakidašnjicu, našu fantaziju, naš govor,
stvarajući od sebe mit. Don Quijote i Faust, Hamlet i Lady Macbeth, Emma Bovary i
dr. postaju realni i životni kao Odisej i Edip, Kasandra i Medea. Imena brojnih literanih
junaka toliko su se uobičajila u našem svijetu, da ih često više ni ne povezujemo s
djelima u kojima su nastali.
SREĆA JE POSVUDA
meksička: obojeni
komadići školjaka,
kopča - rimsko antikno
staklo optočeno srebrom
TONI FRANOVIĆ - SIRENINA VJENČANICA obojeno staklo, dio skulpture SIRENA veličine 3 X 1,80 m postavljenoj na Palmižani
Kao sve nimfe i sirene bila je i Ondine sumnjičava prema ljudima i svom zemaljskom
ljubavniku. Ako se zaljubi u čovjeka i zanese njegovo dijete dobit će dušu ali izgubit
će svoju vječnu mladost i počet će starjeti kao smrtne žene. Predati se ljubavi značilo
je – žrtvovati sve. Ako je ljubljeni ostavi, bit će ne samo izdana, usamljena i ružna, već
daleko od svog elementa vode i svog dugovječnog života. Ali u trenutku kada je srela
naočitog mladog Viteza vodeno biće izgubilo je svu opreznost.
“Pođi sa mnom,budi moja žena“ šaputao joj je on. “My every waking breath shall
be my pledge of love and faithfulness to you.” Svaki moj budni udisaj bit će zalog
moje ljubavi i vjernosti tebi. Mjereći dubinu i jačinu njegove ljubavi svojom, ona mu
je vjerovala.
Dok je čekala da je odvede u svoje dvore kiparila je vjenčane odore od najtanjih
morskih vlati, gorgona i algi i upletala u njih sve boje mora, od bijele pjene na vrhovima
valova, plave, tirkizne zelene, dubinski plave , ljubičaste. Po svim morima skupljala je
najsjajnije, najprozirnije, najljepše drago kamenje, safi re, smaragde, vodene kristale,
tirkize boje čežnje i nizala ih u ogrlicu za vjenčanje - zalog ljubavi.
Nije joj sreća bila suđena. Neprihvaćena i osamljena u njegovoj sredini, koja nije
prihvaćala ništa drugačije i surovo je odbacila, živjela je samo na sigurnom, jakom
plamenu muževljeve ljubavi.
Sljedeće godine Ondine mu je rodila i sina. Njena je mladenačka ljepota počela blijediti,
još lijepo tijelo dobivalo je težinu zrele žene.
Kao jedno od imena koje se osamostalilo od svojih stvaraoca i stvorilo svoju samostalnu
životnu egzistenciju broji poznata književnica Ingeborg Bachman i Undine – morsku
djevicu, koja je iz ljubavi prema zemaljskom čovjeku napustila svoj svijet, na zemlji nije
pronašla sreću i na kraju se morala vratiti razočarana i izdana u svoje vodene dubine.
Još od antike je očigledna kontroverzna fascinacija o vodenim ženskim bićima, čiji
glasovi pričaju sasvim drugačiju ženstvenost od zemaljskih žena. / Undine latinski
unda = val, Ondine francuski - nimfa. /
U mističnoj knjizi Liber de nymphis, sylphis, pygmaeis et salamandris et de caeteris
spiritibus 1581. Theophrastus Paracelsusa spominju se undine, koje obitavaju u vodi, kao
mi na zraku, koje se našem načinu egzistencije čude isto toliko koliko mi njihovom.
Ipak, tek francuskom romantičaru Baronu Friedrichu de la Motte Fouque zahvaljuje
ova sirena svoj samostalni i samosvojni literani lik, na kojim su se kasnije gradila
brojna književna i glazbena djela - o njezinim kobnim čarima i još kobnijoj sudbini.
Spomenimo samo Heineovu Lorelei i Andersenovu malu sirenu, sa čijom nesretnom
životnom pričom upoznajemo našu djecu od njihovih najranijih godina.
Svaki moj udisaj posvećujem tebi kao zalog moje ljubavi i vjernosti
Vitez Huldbrant jaše kroz tajanstvene šume nastanjene duhovima i susreće čudnovato
ali prelijepo prirodno biće Ondine. U nju se zaljubi i s njome provede u djevičanskoj
prirodi otoka neopterećene, beskrajne dane ljubavnog ispunjenja. Tako započinje ova
priča - utopija željenog harmoničkog sjedinjenja čovjeka i prirode, žene i muškarca,
racionalnosti i osjećaja, proze i poezije….
Ondine nije bila samo prelijepa, te je njena pojavaostavljala bez daha, već je bila bistra
i odvažna, što danas nazivamo slobodnim duhom, a to je našeg Viteza još više vezivalo
za novu družicu.
Njen vitez se počeo okretati za jedrim mladicama. Uskoro ga je pronašla, nevjernog, u
zagrljaju druge žene.
Prilikom jedne brodske vožnje se Ondine oprašta, duboko povrijeđena i izdana u svojoj
ljubavi od svog Hilbranda i čitavog ljudskog roda. Baca se u vodu i uskoro nestaje u
njenim vrtlozima. Još uvijek se Ondine nada da je njezin vitez neće zaboraviti. On se
pak ubrzo predao čari lijepe Beralde.
Novi brak nevjerni ljubavnik nije stigao okusiti – Ondine još jednom napušta dubine
vode i izlazi na zemlju. Vraća se na mjesto svoje izdane ljubavi za koju je bila spremna
žrtvovati sve i kažnjava nevjernika smrtonosnim poljupcem.
U medicini bolest gubljena daha nazivaju Ondininim imenom.
Mnogobrojna, ne uvijek najuspjelija literarna, operna i likovna djela, koja su izrasla
na fabuli ove priče, povrđuju da je francuski romantičar dodirnuo jednu bolnu
ljudsku spoznaju o kompleksnosti međuljudskih odnosa u patrijarhalnoj civilizaciji.
O ljudskoj potisnutoj čežnji za izgubljenom životnom harmonijom, ravnopravnijem
i razgovijetnijem dijalogu svih živih stvorenja, čovjeka i žene posebno. O
egzistencijalnom statusu ljudske jedinke i neophodnom stupnju njezine prilagodbe
društvenim normama, o potrebi rasčišćenja mučnih naslaga prošlosti i pravo i slobodu
na prosvjed i različitost.
“Vi ljudi izgledate tako neprijateljski i razarajući. Nisam ništa znala o vašim nastranim
običajima i surovim predrasudama. U takvom svijetu nikada se ne bih mogla snaći” –
Razočarano uzvikuje žena vodenih dubina.
Vi ljudi - vi čudovišta
Velika europska književnica Ingeborg Bachmann, 150 godina kasnije, uspješno se
hvata fabule o vodenoj sireni i izdanoj ljubavi. Već sam naslov - "Undine odlazi" govori
da je svjesna nemogućnosti komunikacije između spolova i da zajednički jezik nije
VILINSKA KOSA bijeli koralj, jadranski, srebro
pronađen niti postoji nada o skorom ravnopravnijem, uspješnijem komuniciranju
muškarca i žene.
Otoci, obale, delte, rukavci, ušća, poplavljeni prostori – mjesta su kamo je spisateljica
smjestila svoju radnju, mjesta gdje se element vode i element zemlje susreću u mirnim
ili silovitim zagrljajima, uvijek mijenjajući svoje oblike.
Samo na takvim mjestima moguć je susret dva toliko različita bića i njihovo sjedinjenje
u ljubavi.
Undine u ovoj priči nije više objekt, ona dobiva glas. Sama novela je ustvari monolog
žene iz vode o njenim gorkim iskustvima s ljudima zemlje.
Kolikogod povrijeđena Undine ne može prestati voljeti, osuđena je sebi uvijek
ponovno nanositi bol u stalno novim ljubavnim vezama, u kojima uvijek ponovno biva
iznevjerena.
Muškarce naziva – čudovištima, monstrumima. Ta čudovišta s uvijek istim imenom
Hans, uvijek iznova Hans koji nosi sva obilježja patrijarhalne sredine, jedan po jedan
“…u zoru kad se budi svjetlo, kad se vodeno bilje razmiče, kada joj listovi kapi s kose
upijaju...” – uvijek iznova sreće Undine svog novog čovjeka, ljubavnika Hansa.
Kod Andersena – mala morska djevica žrtvuje svoj glas kako bi dobila noge i živjela uz
svog princa. Ona ne može komunicirati sa svojom ljubavlju i mora pronalaziti druge
oblike kako bi se izrazila – svoje skladno tijelo, svoj hod i ples, svoje poglede prepune
dubokih osjećaja. No princ ne zna, ili nije mu stalo, da pročita ljubav u njenim očima i
njihov odnos osuđen je na propast.
Undine se služi govorom, doduše muškim govorom, jer svoj ženski govor tek traži, on
ne postoji, tek nastaje pa se čita poput slike uzbibanog mora. Undine voli svoje stanište,
vodu, tu gustu prozirnost, zelenilo u odbljesku vode, vodene šutljive stanovnike, kakva
uvijek iznova i ona postaje, voli svoju kosu plutajuću u strujama, voli tu pravednu
tekućinu, ravnodušno ogledalo, koje joj brani ljude vidjeti drugačijima nego što jesu.
POSAJDONOV DAR školjke iz indije, kopča
ručno oslikana
Ali ne može pomoći sebi da se ne zaljubljuje.
U Hanseve, čudovišta prema sebi i svojim ženama, čudovišta koja žene svojim
ljubavnicama čine. Svojim jednodnevnim ženama, svojim tjednim ženama, svojim
životnim ženama , sebe njihovim muževima. Kupuju i kupovati se daju, varalice i
prevareni u isto vrijeme. Brak im je samo alibi za bijeg od sebe samoga, a ne dijalog
dvoje istoga duha. Govor koriste da bi prekrili istinu, ispunili prazninu prazninom.
Prepotentni “monstrumi čvrstih i nemirnih ruku, kratkih blijedih noktiju, neurednih
noktiju s crnim rubovima...”
Harmonija, razumijevanje, sporazumjevanje na ponuđenoj bazi nije moguće.
To Undine i Hans uspijevaju samo u trenucima ljubavnog sjedinjenja, ekstaze
na mjestu daleko od ljudske civilizacije, na mjestu gdje je voda poplavila zemlju, rijeke
nabujale, vodeni cvjetovi hiljadu puta se rascvjetali i potonuli, a more, jedan moćan
krik, udaralo je i udaralo o zemlju dok se njegovi vrhovi nisu pokrili bijelom pjenom.
Samo u trenutku ljubavnog zanosa pronalazili bi zajedničko jedinstvo, odvajanjem
tijela odvajao se i duh.
Undine odlazi ali je svijesna da ne može bez ljubavi, primorana je da voli, ponovno
čini istu pogrešku. ”Što onda vrijedi“ svim vodama biti oprana, vodama Dunava, Rajne,
Tibera ili Nila ...”. pita se očajna.
Undine nosi u sebi utopiju o pronalaženju novog govora spolova i nadu u mijenjanje
muškoženskih odnosa, raskidanje patrijahalne ovisnosti. “Moramo pronaći prave riječi.”
Dok ih nema morska nimfa plače bisernim suzama, njene rane krvare pretvarajući kapi
krvi u najsjajnije rubine, a slomljeno srce mrvi se tvrdim jantarom. I niže ogrlice – zaloge
ljubavi, koje uvijek iznova kida i baca po morskom dnu.
SLOMLJENO SRCEjantar iz Maroka,
antikni karneol
VODENI CVIJET zeleni granati - Indija, kopča - fosil škojke
SNAGA UMAantički tirkiz iz Tibeta
MOJ ŽIVOT PRIPADA TEBIrubini iz Burme, privjesak
Nepal, srebro, biseri,
smaragdi, žad
LJUBAV JE VJEČNAcrveni koralj, kopča fosil
školjke
ZALOG LJUBAVI
akvamarin, apatit, safi r, smaragd, tirkiz
PALMIŽANA
NAKIT - Tanja Ćurin
ODJEĆA - Ivana Popović
FOTOGRAFIJA - Nela Zaninović
TEKST - Dagmar Meneghello
GRAFIČKI DIZAJN - Amra Zulfi karpašić
Povodom izložbe
u galeriji Meneghello
SIRENINE OGRLICE 2009.
PRIPREMA I TISAK - Aster, Split
ART 21 MENEGHELLO
Palmižana,
Otok Sveti Klement
Hvar, Croatia
Recommended