View
4
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
Između doma i povijesti Upravljanje sučeljem između očuvanja i razvoja živućih povijesnih područja
Utorak, 21. rujna 2010. “Sjeme”, Sakıp Sabancı muzej
42 Sakıp Sabancı Caddesi, Emirgan 34467, Istambul
Ovaj okrugli stol, najnoviji događaj u nizu IIC‐ovih manifestacija, Dijalozi za novo stoljeće, će istražiti sukobe koji nastaju kad se pritisci razvoja, gentrifikacije ili regeneracije usprotive našim nastojanjima da očuvamo područja od povijesne vrijednosti koja su istodobno domovi živućim zajednicama. Ako određeno mjesto ima vrijednost u aspektu sjećanja na povijest i u aspektu doma, kako možemo te vrijednosti očuvati? Kada očuvamo četvrt, kotar ili regiju od povijesnog značaja, što točno čuvamo? Da li se naša briga odnosi samo na materijalne ostatke koji služe kao povijesni podsjetnici... ili ima nešto više u tome? Kako se dinamička funkcija doma uklapa u plan očuvanja? Na koji način je zajednica, uključujući njen trenutni način života, inkorporirana u očuvanje područja? Kada se okupe izlagači, ovaj okrugli stol će s vama nastojati istražiti ove, i mnoge druge probleme na sučelju između očuvanja i razvoja...između doma i povijesti.
Ovaj program je omogućilo partnerstvo IIC‐a, Sveučilišta Sabanci i Sakip Sabanci Muzeja, uz potporu Sabanci Holding‐a, Booth Fondacije za baštinu i kompanije Turkish Airlines. Program je dio IIC‐ove inicijative Dijalozi za novo stoljeće, niza događanja koja istražuju aktualne probleme u modernom svijetu te njihovu vezu s očuvanjem kulturne baštine.
Za transkripte prošlih IIC‐ovih dijaloga pratite ovaj link: http://www.iiconservation.org/dialogues. Autorsko pravo: Međunarodni Institut za Restauriranje Povijesnih i Umjetničkih Djela, 2010.
Izlagači s lijeva na desno: dr. David Lowenthal, dr. Leyla Neyzi, dr. Stephen Bond, Neil Asher Silberman,
dr. Ayfer Bartu Candan, dr. Francesco Siravo i Aslı Kıyak Ingın. Fotografija: Mikkel Scharff
Izlagači: • Neil Asher Silberman, predsjednik ICOMOS‐ovog Međunarodnog Znanstvenog Odbora za
interpretaciju i prezentaciju, te koordinator Inicijativa za projekte i smjernice Centra za Baštinu i Društvo Sveučilišta u Massachusetts‐u – Amherst. Gospodin Silberman je imao ulogu moderatora i komentatora okruglog stola.
• dr. David Lowenthal, poznati autor, povjesničar i profesor emeritus Odjela za zemljopis na Sveučilištu UCL u Londonu. Autor djela Prošlost je strana zemlja (tisak Sveučilišta Cambridge, 1985.).
• prof. Leyla Neyzi, antropologinja, usmena povjesničarka i izvandredna profesorica na Fakultetu Umjetnosti i Društvenih znanosti, Sveučilište Sabancı, Istambul.
• dr. Stephen Bond, arhitekt konzervator i koautor djela Upravljanje spomeničkom baštinom: Uloga kulturnog značaja (Wiley‐Blackwell, 2008.).
• prof. dr. Ayfer Bartu Candan, antropologinja na Sveučilištu Boğaziçi , Istambul. Poznata po istraživanju na području urbane antropologije, politike povijesti i baštine, te suvremenih upotreba prošlosti.
• dr. Francesco Siravo, arhitekt konzervator i savjetnik UNESCO‐a, ICCROM‐a i Svjetske Banke. Član programa «Podrška povijesnim gradovima», Zaklada za kulturu Aga Khan u Kairu, Lahoreu, Samarakandu i Zanzibaru.
• Aslı Kıyak İngin, arhitektica, dizajnerica i aktivistica s posebnim interesom u istraživanju kako državne intervencije na urbano tkanje grada utječu na najsiromašnije stanovnike.
• Orhan Pamuk, književnik, dobitnik Nobelove nagrade, (ekskluzivni video intervju)
Uvod
Jerry Podany, predsjednik IIC‐a
Želio bih izložiti ovom okruglom stolu studiju Müge Akkar Ercan. Ona piše: “Kulturna i povijesna baština
gradova se sastoji ne samo od povijesnih građevina i povijesnih urbanih tkiva kao što su svjedoci prošlih
civilizacija i izvorni ostaci, već i od povijesti svih zajednica koje su sebi stvorile dom u državi.”1
Povijesna područja, kako ističe Ercan, su u isto vrijeme resursi i imovina, pa moramo pronaći ravnotežu
između urbanog obnavljanja, očuvanja povijesti te društvenih, kulturnih, zdravstvenih i ekoloških
potreba zajednice.
Upravo ta potreba za ravnotežom je razlog zbog kojeg je IIC okupio ovu grupu izlagača, sastavljenu od
stručnjaka u područjima očuvanja povijesti, arhitekture i urbanizma ‐ da raspravljaju o sučelju između
doma i povijesti. Izazovi očuvanja povijesnih područja, kada netko to područje smatra svojim domom
(bilo da se radi o građevini, gradskoj četvrti ili kotaru), su neki od najsloženijih višeznačnih problema s
kojima se stručnjaci u konzervaciji i očuvanju baštine danas susreću. Uvjeren sam da ćemo se ovim
stimulirajućim dijalogom između sudionika okruglog stola i publike započeti nositi s tim izazovom.
Na početku ovog dijaloga molim vas uživajmo u ekskluzivnom video intervjuu naslova Između doma I
srca, s dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Orhanom Pamukom, čiji su ljubav prema Istanbulu
te pronicljiv talent opisivanja važnosti mjesta i doma posebno povezani s našom temom.
IZMEĐU DOMA I SRCA
IIC‐ev intervju s dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Orhanom Pamukom
Tekst u nastavku je potpuni transkript intervjua Jerrya Podanya, predsjednika IIC‐a, s Orhanom Pamukom održanim u ponedijeljak 13. rujna
2010. Skraćena verzija je prikazana na okruglom stolu u Istambulu. Autorsko pravo © Orhan Pamuk, korišteno s dozvolom agencije Wylie, LLC.
Jerry Podany: Orhan Pamuk, hvala Vam što ste pristali dati intervju za ovaj IIC‐ov okrugli stol: Između
doma i povijesti. U vašim radovima često koristite izraz «dom» ali pritom ne ograničavate njegovu
definiciju na «kuću», za Vas ona ima mnogo širi pojam. Vaša definicija uključuje i ono neopipljivo. Dom
može biti određeno mjesto (kuća, zgrada, četvrt, grad) ali on isto tako uključuje osjećaje, zvukove,
mirise, zajednicu… život. Koja su obilježja stvari ili mjesta koja ga čine pamtljivim i dragocjenim?
Orhan Pamuk: Osnovni instinkt za preživljavanjem nam je posudio pamćenje. Ono može kategorizirati
mjesta na kojima smo se osjetili sigurnima i bez briga o događajima koji će uslijediti. Neka nova mjesta
se još nisu dokazala, barem ne toliko da bismo ih mogli nazvati «sigurnima». Ona sadrže izazov, ona
nemaju kvalifikaciju sigurnosti, poznatosti, kontinuiteta, suosjećanja koje inače dobivamo od obitelji i
male zajednice kojoj možda pripadamo. Dom je ondje gdje osjećamo da će svijet nastaviti biti isti. To je
naravno iluzija, ali je ipak nešto što trebamo jer se želimo vratiti na naše početke kada smo bili sigurni.
JP: Što mislite da nam daje osjećaj sigurnosti? Da li su dio toga podrazumijevana sigurnost i povjerenje
nastali izvornošću?
Orhan Pamuk: Ta iluzija da smo bili sigurni uvijek ostaje uz nas zato što nam je potrebna. Uvijek želimo
sjećanja na to mjesto iz prošlosti. Želimo očuvati mjesto i sjećanja. Mislim da je to bitno za nas, jednako
koliko i potreba za hranom i snom. To je kartezijsko ishodište, kao mapa svijeta. Međutim, način na koji
se nosimo s tim razlikuje se u različitim kulturama i mjestima. Potreba za očuvanjem sjećanja na dom je
univerzalna ljudska potreba. Svi je nosimo u našim srcima, ali joj se obraćamo i izražavamo je na različite
načine. Primjerice, gradimo muzeje ili pišemo romane.
JP: Taj osjećaj sjećanja… da li je on ugrađen u naše fizičko okruženje?
Orhan Pamuk: I u ne‐fizičko. Ali svi smo naučili, čitajući Proustova djela, da predmeti imaju moć da nas
podsjete na mnoge osjećaje, prošle osjećaje, bilo da se radi o mirisima, zvukovima, osjećajima prostora
ili, što je možda najvažnije, vizualnim osjećajima. Stvari nas podsjećaju na prošlost koju smo zaboravili.
Evo jednog primjera. Idemo pogledati film i stavimo kartu u džep. Zaboravimo na tu kartu jedno
dvadesetak godina. Jednog dana pronađemo tu zaboravljenu kartu, ponovno je otkrijemo, i ne samo da
se prisjetimo da smo pogledali taj film nego se sjetimo jako puno detalja, različitih scena, boja, likova…
svega onoga što smo mislili da smo zaboravili. Stvari imaju moć da nas podsjete na povijest, da povrate
povijest. Mogli bi reći «pa što onda?». Ali ljudsko srce uživa u tom osjećaju prisjećanja. Kako se nosimo s
tim osjećajem je već druga stvar. Kulture se međusobno jako razlikuju u načinima na kojima reagiraju na
te osjećaje. A naš odgovor može biti poprilično politički. Naš izbor onoga što stavljamo u muzeje može
biti poprilično politički.
JP: Muzeji se, dakle, mogu upotrijebiti u svrhu promicanja političkih planova, kao i nastojanja u
očuvanju?
Orhan Pamuk: Izbor onoga što ćemo očuvati može biti politički. Simboli, znakovi moći, itd. Ili možemo
izabrati sačuvati male stvari u životu, kuhinjski pribor, igračke, naizgled nebitne predmete. Oni zapravo
mogu biti puno važniji od službenih simbola moći. Naposljetku, čega se najviše sjećamo iz našeg
djetinjstva? Onoga što smo naučili u školi ili mirisa iz kuhinje? Što je bolje sačuvati? U svojoj knjizi “Muzej
nevinosti” prosuđujem da je važnije sačuvati ono čega se sjećamo iz kuhinje, iz svakodnevnog života.
Naravno, to ne znači da ćemo zanemariti ono naučeno u školi, ali smatram da su male stvari, obične
stvari, puno važnije.
JP: Pišete da bi trebali «… uživati u običnome poznavajući idealno».
Orhan Pamuk: Obično je važno. Trebali bi posvetiti više pažnje stvarima iz svakodnevnog života.
JP: Da li u tu kategoriju običnoga uključujete ne samo stvari iz svakodnevnog života… nego i aktivnosti
koje su ih proizvele? U slučaju povijesnih četvrti ne radi se samo o fizičkim građevinama i fasadama nego
i o zajednici i njenim dnevnim navikama.
Orhan Pamuk: Da. Ali ovo potonje je nevjerojatno teško očuvati, osim ako imate potpunu kontrolu. A
ta kontrola bi bila suprotnost normalnom razvoju situacija. To mogu napraviti samo na vrlo osoban
način. Mogu sačuvati neke od zvukova iz mog djetinjstva. Primjerice zvuk čamca. Sva mjesta imaju takav
aspekt koji polagano nestaje iz našeg života i mi to jedva primijetimo. Muzeji bi također i to trebali
sačuvati.
JP: Napisali ste da ako nešto iščupate iz vremena… ako to uokvirite… na neki način ste to okamenili. Za
stručnjake koji doslovno primjenjuju principe konzervacije i očuvanja uvijek postoji rizik gubitka
dinamičkog aspekta stvari koju nastoje očuvati. Ako, i kada, to napravimo, što smo zapravo očuvali?
Orhan Pamuk: Ovo je jedna vrst «slijepe ulice» u kulturi za koju ne vjerujem da je možemo riješiti.
Postoji želja da sačuvamo neke objekte i mjesta, ali kada ih počnete čuvati oni su odsječeni od svog
prirodnog okruženja i funkcije. Na kraju moramo prihvatiti da ne možemo očuvati i objekt i njegovo
prirodno okruženje, njegov kontekst. Kada se odlučite za očuvanje, morate prihvatiti da nešto gubite.
Naravno, trebali bi poticati očuvanje uz minimalne gubitke, ali je tašto misliti da ćemo očuvati i objekt i
njegov kontekst.
JP: Taj kompromis koji radimo nastojeći očuvati stvari ili mjesta, kako ih mijenjamo mijenjajući i način na
kojih ih spoznajemo, da li je to ono što ste mislili kad ste izjavili da se, kada uzmemo nešto od trenutka,
«prkosimo i pokoravamo smrti»?
Orhan Pamuk: Na neki način muzeji imaju moć da prkose smrti. Neke stvari se mijenjaju a neke ostaju
istima. Ali radi se o romantičnoj ideji prkošenja smrti, koja ne mora nužno biti istinita iz razloga što
naredne generacije ne moraju gajiti iste osjećaje kao mi kada se suočimo s tim objektima. Jako je teško
sačuvati emocije koje ti objekti i mjesta proizvode.
JP: Hajdemo razmatrati objektom grad koji toliko volite, Istambul. Čini se kako je jedan od aspekata koji
najviše cijenite kod Istambula njegova slojevita povijest. Doslovno možete iza jednog ugla pronaći
drevne ostatke, a iza drugog povijesni zid. Stoljeća povijesti su ugrađena i akumulirana u grad.
Orhan Pamuk: Da. U mom djetinjstvu, recimo 1958., mogli ste iza ugla pronaći ruševine stare
bizantinske crkve, ili ste mogli naići na dervišku kućicu iz 17.‐tog stoljeća, ili stari zid, itd. Oni su izvorno
bili u svome kontekstu ali nisu bili dobro očuvani, za njih se nije brinulo. Dopuštanje da oni ostanu
takvima naravno odražava želju da ih se zadrži u njihovom prirodnom stanju, ali oni nisu dobro očuvani
ni zaštićeni. Siromašni ljudi možda koriste kamenje da bi si izgradili kuće ili zidove i tako ruševine počinju
nestajati. Ljudi mogu to smatrati živopisnom stvari koju vole, ali mi smo autsajderi u tome. Ljudi koji žive
u okolini te crkve nisu nužno s njome povezani. Etička pitanja koja uključuju očuvanje su toliko
višedimenzionalna.
JP: Jedna od dilema s kojom se, u povijesnim područjima, suočavaju stručnjaci za arhitektonsko i
urbanističko očuvanje, kao i urbanisti, jest kako «dozvoliti» dovoljno promjene da bi se osiguralo mjesto
pogodno za življenje ali i da bi se očuvala njegova autentičnost.
Orhan Pamuk: Nemam toliko iskustva u tome i ne bih želio komentirati taj aspekt odgovornosti
očuvanja.
JP: Da vas pitam ovo: Istambul koji ja zamislim kada čitam Vaša djela je takav da čini gubitak nužnim. To
izgleda da je izvor melankolije koja definira Vaš Istambul. Kada bi ga se izoliralo izgubio bi svoj dinamičan
karakter. A opet, ako bi mu bilo dopušteno mijenjati se, izgubio bi svoje povijesno tkanje i karakter. Ako
bi sačuvali Istambul, spriječili gubitke, tada to jednostavno ne bi bio grad koji opisujete.
Orhan Pamuk: Ali u svakom slučaju, to više nije grad koji sam opisao u svojoj autobiografskoj knjizi
«Istambul». Radnja knjige završava 1973. i prošlo je skoro 37 godina. Istambul više nije melankoličan.
Bogatiji je, pun boja, i privlačniji posjetiteljima i turistima. Ravnoteža prošlosti i sadašnjosti se
promijenila. To je sada više moderan grad. Ima mnogo manje otomanskih kuća iz 19.‐tog stoljeća i
neobojenih drvenih struktura koje se raspadaju pred našim očima. Većina te živopisnosti je već nestala,
zbog zanemarivanja i nebrige. Zašto? Zato što je snaga modernizacije toliko velika. Ali ova ideja za
očuvanjem je također prilično snažna. To je jedna od vječnih dilemi u ljudskom srcu. Želimo sačuvati. Ali
želimo i uživati u bogatstvima novoga, u bogatstvima razvoja. Nema izlaza. Ova pitanja će nas uvijek
zaokupljati.
Okrugli stol – uvodne riječi
Auditorij iz dvorane“Sjeme” Sakip Sabancı muzeja
Neil Asher Silberman: Hvala vam svima što ste nam se pridružili na ovom neformalnom
«razgovoru u dnevnoj sobi» o nekim vrlo složenim temama. Kao prvo, želio bih se zahvaliti Jerryu
Podanyu i čitavoj IIC organizaciji za njihov rad u organiziranju ovog kongresa, kao i za njihovu važnu
inicijativu «Dijalozi za novo stoljeće» kojoj ovaj okrugli stol i pripada. Također bih želio zahvaliti
predsjedniku Međunarodnog komiteta za spomenike i spomeničke cjeline graditeljske baštine
(ICOMOS), Gustavu Araozu, na prijedlogu da ja predstavljam organizaciju za ovim okruglim stolom.
ICOMOS je toliko blizak IIC‐u, ne samo u svome poslu, nego i u ciljevima te nošenju s ozbiljnim pitanjima
kakvima ćemo se baviti u večerašnjem razgovoru.
Kako je Jerry Podany objasnio na početku i čega ste vjerojatno već svjesni, ovaj okrugli stol,
naslova «Između doma i povijesti», će istražiti temeljni problem s kojim se svi profesionalci u
području kulturne baštine danas počinju suočavati. Ali naznačio bih da ćemo se također suočiti i
s temeljnom, možda nerješivom, kontradikcijom. Radi se o kontradikciji između konzervacije i
trošenja, između očuvanja i upotrebe. Konkretno, radi se o problemu očuvanja povijesnih
vrednota u gradovima u kojima se ljudi rađaju i žive i u kojima su promjene neizbježne. Zapravo
je riječ o vječno neispunjenoj želji, «imati kolač a pojesti ga», u kontekstu životnog prostora.
Stoga prije nego što počnemo želim istaknuti nekoliko središnjih pitanja o određenim
konceptima koji se, razmatrajući njihovu fasadu, čine toliko jednostavnima i jasnima, iako su
zapravo jako kompleksni.
Prvi od njih jest «dom». Duboko su me dojmila opažanja Orhana Pamuka i želim naglasiti kako
odražavaju suptilnosti sadržane u temi ovog okruglog stola. Želio bih diskusiji priložiti citat
Svetlane Boym iz njene knjige «Budućnost nostalgije»2, iz razloga što moramo upitati sami
sebe, profesionalce na polju kulturne baštine, što je to «dom»? Da li je to mjesto? Da li
društvena struktura ili pak nostalgična žudnja koja postaje intenzivnija kako se udaljavamo od
tog mjesta? Svetlana Boym je napisala: «Osjećati se kod kuće jest znati da su stvari na svome
mjestu, kao i vi. To je stanje uma koje ne ovisi o stvarnoj lokaciji. Dakle, objekt žudnje nije
zapravo mjesto kojeg nazivamo domom, nego osjećaj intimnosti sa svijetom; to nije prošlost
kao takva, već onaj imaginarni trenutak kada smo imali vremena i nismo poznavali iskušenje
nostalgije.»
je to
Dakle, ova psihološka dimenzija očito jako otežava očuvanje baštine kod koncepta «doma»,
posebice kada je riječ o trajnoj lokaciji. Ova pojava je sve prisutnija u našem promjenjivom,
migrirajućem, dijasporskom svijetu kod lokalnih zajednica u mjestima o kojima govorimo. Oni
ljudi koji nazivaju mjesto, posebice urbano mjesto, domom, danas gotovo nikad nisu
starosjedioci tog mjesta. Radi se često o pridošlicama iz inozemstva, ruralnih područja ili drugih
dijelova istog, brzo razvijajućeg grada. To čini naše izazove većima od borbe s graditeljima
stambenih naselja ili zaštite lokane zajednice od neželjenih promjena. Čini ih podosta
isprepletenima s nestabilnošću modernog urbanog života. Kako je David Lowenthal istaknuo u
svome predavanju za nagradu Forbes, održanom na ovome IIC kongresu, «u očuvanju kulturne
baštine, prešli smo s vještine prepariranja životinja na gerijatriju» ‐ od ispunjavanja i montiranja
stvari koje smatramo vrijednom baštinom do njihovog tretiranja kao «nemoćne» i delikatne
starine. Također bih rekao da smo napredovali u našim stavovima naspram ljudi koji naseljavaju
povijesnom području u smislu da ih više ne smatramo čisto fizičkim preprekama našim
nastojanjima, već «djecom» kojoj treba «očinski» pomoći ili ih ponovno naseliti, smatrajući ih
političkim i ekonomskim žrtvama širih društveni sila koje su izvan njihove kontrole.
Također bih se želio kratko osvrnuti na koncept «povijesti», prevodeći ga ovdje kao koncept
«povijesnog tkanja» ili materijalne baštine. Još ću se jednom referirati na rad predsjednika
ICOMOS‐a Gustava Araoza, koji je više puta naglasio da smo sada u fazi u kojoj se autentičnost
grada ne smije samo tražiti u povijesnim strukturama nego i njihovim društvenim važnostima.
Na mjesta i objekte baštine, pa čak i na povijesne predjele o kojima ćemo govoriti moramo
početi gledati kao na, kako je Araoz to nazvao «posude vrijednosti» ‐ materijalne spremnike za
brojne vrste memorijskih vrednota koje ljudi pripisuju baštini. Kao profesionalcima na polju
kulturne baštine, naš posao jest da sačuvamo posudu s jasnim razumijevanjem da se radi o
posudi, spremniku, a ne beživotnoj relikviji. Trebali bi težiti tome da održavamo te spremnike u
dobrom radnom stanju, povećavajući broj i kvalitetu vrednota koje stanovnici, kao i posjetitelji,
mogu tokom vremena usuti u njih. Predstavit ću svakog izlagača.
dr. David Lowenthal je poznati autor, povjesničar i profesor emeritus Odjela za zemljopis na Sveučilištu UCL u Londonu. Davidov glas je bio, jest, i uvijek će biti najjači i najslušaniji na polju konzervacije i baštine i njihove poveznice sa svima nama. Njegova knjiga «Prošlost je strana zemlja»3 iz 1986. jest intelektualni temelj na kojem je izgrađen teoretski rad čitave generacije o prošlosti i sadašnjosti, i njihovoj vezi s baštinom.
dr. Leyla Neyzi je antropologinja i usmena povjesničarka na Sveučilištu Sabanci. Njen radi na konceptima doma i povijesti imaju širok raspon. Prikupila je usmene povijesti ovih koncepata od Yörük nomada iz gorja Taurus kao i od stanovnika četvrti Tesvikiye u Istambulu.
dr. Stephen Bond je međunarodno priznati stručnjak u menadžmentu lokaliteta u privatnoj praksi i u aktivnostima od javnog interesa. Nedavno je vodio UNESCO‐vu radionicu u gradu svjetske baštine Galle na Šri Lanki. Njegova knjiga, «Upravljanje izgrađenom baštinom: Uloga kulturnog značaja», svrstava se u klasike.
dr. Ayfer Bartu Candan je antropologinja na Sveučilištu Boğaziçi u Istambulu. Njen rad je inovativan i jako širokog dijapazona, protežući se od neolitskog lokaliteta Çatalhöyük i odnosa tamošnje lokalne zajednice i arheologa koji rade na iskapanjima do suvremenih upotreba prošlosti ovdje u gradu Istambulu. Posebice je zainteresirana za pitanja «ograničenosti» i odvajanja bogatih od siromašnih te razdvajanja različitih elemenata društva.
dr. Francesco Siravo je arhitekt specijalist na području planiranja gradova i očuvanja povijesti. Rad sa Zakladom Aga Khan odveo ga je od Malija do Samarakanda, s dužim
boravcima u Kairu, Mostaru, Zanzibaru i Lahoreu. Njegovi poslovi u vezi planiranja gradova su koncentrirani na islamske gradove.
Aslı Kıyak İngin je arhitektica, dizajnerica i aktivistica. Ona nije samo istraživačica povijesnih struktura nego i učenjakinja u velike angažirana u pitanjima utjecaja vladine politike i njenih aktivnosti na najsiromašnije stanovnike grada te njihov način života. Jedan od njenih glavnih nedavnih projekata je bila Sulukule Platforma za zaštitu najstarijih romskih naselja u Istambulu i, što je jednako važno, formulaciju alata za održiv participativni razvoj u drugim urbanim kontekstima.
A sada počinjemo našu diskusiju s opažanjima Davida Lowenthala.
David Lowenthal: Prije ne toliko mnogo vremena francuska vlada je odlučila obnoviti povijesno tkanje
grada Dijona. Stanovnici tog grada su organizirali kampanju i poslali peticiju u Pariz. U peticiji je pisalo
«SAČUVAJTE NAS…A NE KAMENJE!». Bili su ljuti na francusku vladu jer je ona smatrala da je tkanje grada
važnije od njih samih. U određenom smislu bili su potpuno u pravu jer vlada nije ni pomislila da u akciju
uključi stanovnike grada. Iz razgovora s Orhanom Pamukom i svim raspravama između izlagača koje su
se odvijale kroz nekoliko mjeseci jasno je da je vrlo teško zamisliti povijesni okrug odnosno projekt
očuvanja povijesti koji funkcionira u pogledu stanovnika, a pogotovo u pogledu povijesnog tkanja. Neki
od mojih kolega koji su možda optimističniji bi vam mogli iznijeti i neke uspješne primjere na tom
području, ali uglavnom smo raspravljali o utjecaju problema kao što su gentrifikacija, razvoj, vladine
intervencije i korupcija. Također smo raspravljali i o raseljavanju starosjedioca i pridošlica protiv njihove
volje i bez da im se pruži pravo na glas, bilo u političkom ili društvenom aspektu. Možda smo pitali
pogrešna pitanja. Možda moramo reći da čitav problem, iako se čini nerješivim, i nije u potpunosti
paradoksalan. Na što mislimo kada govorimo o rehabilitaciji ili pokušaju očuvanja povijesnog lokaliteta?
Uskačemo u središte dugotrajnog povijesnog procesa koji se odvijao i prije nego što smo se rodili i koji će
se odvijati dugo nakon naše smrti. Mi sada nastojimo napraviti mali korak kako sve ne bi jednostavno
nestalo, ili otišlo u pogrešnom smjeru. Sve što možemo napraviti jest pružiti malu pomoć i nastojati
održati postojeću zajednicu. Moramo shvatiti da ljudi koji žive na povijesnom lokalitetu istovremeno žive
u paradoksu. Oni žele pojesti svoj kolač a nastaviti ga imati. Žele se osjećati ugodno dok su okruženi
zgradama, ulicama i krajolicima koji su tu bili prije njih i koji će nastaviti biti tu i nakon što njih više ne
bude bilo. Ali također žele oblikovati svoje vlastite živote kako oni žele. Ovo je neizbježan aspekt urbane
egzistencije, dio dinamičke složenosti svakodnevnog života. Čudo je u tome da uspijevamo preživjeti i
cvjetati unatoč graditeljima, projektantima, «gentrifikatorima» i nama, povjerenicima povijesti.
Leyla Neyzi: Željela bih pristupiti našoj temi kroz dvije studije slučajeva iz Turske. Kao antropologinja i
usmena povjesničarka fokusirala sam se u oba slučaja na to kako se obični ljudi odnose prema baštini u
kontekstu modernizacije. Moja prva studija obuhvaća pastirsko nomadsko pleme Yörük s juga Turske. U
mojoj disertaciji istraživala sam kako ovo pleme podložno sezonskim migracijama postepeno prelazi na
intenzivnu poljoprivredu, primjerice proizvodnju putem staklenika, i zatim na turizam. U ovom procesu
dolaze u sukob s različitim državnim agencijama oko vlasništva i korištenja zemlje. S obzirom da je
država Turska povijesno vlasnik većine zemljišta unutar svojih granica, ovo je zapravo vrlo slično
situacijama kada se imigranti doseljavaju u gradove. Ali, i nomadi i imigranti nisu nužno bili neuspješni u
svojoj borbi da steknu zemlju i razvijaju se u gradu ili na selu. Tako je djelovanje nomada, seljaka i
imigranata, unatoč njihovoj relativnoj nemoći, bilo znatno iz niza složenih razloga. Ti razlozi posebice
uključuju populističku politiku države. Koncept posjedovanja zemlje od strane države i pojam očuvanja
drevne kulturne baštine su prilično strani nomadima, seljacima i imigrantima. Oni svim srcem prihvaćaju
razvoj koji prati modernizaciju. Moja druga studija obuhvaća slučaj grada Istambula koji se može
promatrati kao živući povijesni lokalitet. Moje istraživanje se posebice fokusiralo na četvrt srednje klase
Tesvikiye.
Radi se o četvrti planski izgrađenoj za otomansku elitu krajem 19. stoljeća. Ovdje su stanovnici, kao i u
slučaju nomada, prihvatili modernizaciju i uništili sve tragove otomanske arhitekture iz ekonomskih
razloga. Danas ta četvrt može biti promatrana kao izlog Istambula u njegovoj novoj ulozi globalne
metropole. Koje je značenje povijesti, sjećanja i baštine u kontekstu gdje se modernizacija i razvoj tako
voljno prihvaćaju? Ovdje je važno razmotriti dvije činjenice. Prvo, veliki dio stanovnika moderne Turske
su imigranti iz bivših otomanskih teritorija te stoga nisu imali razumijevanje i povezanost s ovim
mjestom. Drugo, moramo imati na umu ideologiju kemalizma koja se fokusirala na sadašnjost i
budućnost i nastojala izbrisati pred‐republikansku prošlost te stvoriti novu modernu naciju. Međutim, u
posljednjem desetljeću postoji postepen porast zanimanja za nedavnu prošlost, posebice za sjećanja
vezana za obitelj i zajednicu, koji oživljava interes za sjećanja na mjesto. Moja istraživanja usmene
povijesti ukazuju da je, četiri generacije nakon osnivanja Republike Turske, kemalistički projekt
modernizacije ugrozio «novu» brigu za baštinu do te mjere da je velik dio materijala i ostataka kulture
nedavne prošlosti nepovratno uništen. Ti ostaci sada postoje samo u obliku sjećanja. Pitanje je da li će to
novo zanimanje za sjećanja, od strane običnih ljudi, olakšati očuvanje ostataka prošlosti, materijalnih ili
kulturnih, unatoč snažnim napadima politike ekonomske liberalizacije.
Baština svakodnevnice posvuda u svijetu može biti ugrožena od strane sila tržišta, pritisaka razvoja i loše zamišljene obnove –
na slici je primjer iz Šri Lanke, Indije i Ujedinjenog Kraljevstva. Fotografije: Stephen Bond
Stephen Bond: Moje tumačenje teme ovog okruglog stola jest da će ona, sama po sebi, u budućnosti
postajati sve važnija i zahtjevnija. Ranije u svojoj karijeri imao sam sreću da sam bio zamoljen za
organizaciju i vođenje konzervacije i očuvanja nekih od najljepših palača Ujedinjenog Kraljevstva. To sam
radio sedam godina. Ali u posljednjih dvanaest godina sam prešao u jedan vrlo drugačiji svijet koji je
usredotočen na baštinu svakodnevnice, posebice na pitanje kako se ta baština može upotrijebiti kao
pokretač obnavljanja povijesnih urbanih područja. Tada sam zaključio da je briga za palače, eminencije
baštine, puno lakša od bavljenja živom baštinom svakodnevnice. Zašto? Vjerujem da je u očuvanju
spomenika, velikih i finih građevina, palača itd. prisutna čistoća, jednostavnost fokusa, jer su svi napori u
tim slučajevima usmjereni na nepovredivost i prioritet povijesnog tkanja, sastavnog materijala povijesti.
Bavljenje baštinom svakodnevnice uključuje mnogo više pitanja i složenosti koje nastaju kada se netko
prisno bavi ljudskim životima i njihovim domovima.
Složenosti iz razloga što mnogi ljudi imaju poprilično negativan stav naspram baštini svakodnevnice. Taj
stav je dijelom krivnja industrije baštine jer smo rasprodali baštinu kao dragulje u moru prosječnosti. A
baština svakodnevnice u takvome svijetu jest „prosječnost“ a ne dragulj. Složenosti također postoje u
ovoj vrsti posla i zbog konfliktnih stavova ljudi koji su u to uključeni: graditelji, lokalni dužnosnici, vlasti,
profesionalci na polju baštine kao ja, političari i lokalna zajednica. Svi oni imaju vrlo različite ciljeve u vezi
onoga što se želi postići obnovom. Naši prošli stavovi u svijetu očuvanja i konzervacije baštine su također
bili veliki problem. Nastojali smo nametnuti principe konzervacije koji su proizašli iz Venecijanske
Povelje, a koji su relevantni za spomenike i nemaju apsolutno nikakve veze s konzervacijom baštine
svakodnevnice. Taj pristup jednostavno ne funkcionira i David Lowenthal je bio u pravu kada je rekao da
može citirati vrlo malo primjera gdje je to funkcioniralo. Kroz vrijeme se nebrojeno puta dokazivalo da
razmišljanjem isključivo o očuvanju povijesnog tkanja nećemo sačuvati i obnoviti povijena urbana
područja. U očuvanje povijesnog tkanja možemo utrošiti novca koliko nas volja, što smo u prošlosti i
činili posvuda u svijetu, ali nećemo stvoriti uspješnu, trajnu obnovu jer nismo riješili složenosti
društvenih, ekonomskih i kulturnih pitanja. Ako želimo biti uspješni na duge staze, treba nam drugačiji
pristup. A to je riječ „trajnost“, održivost, toliko kritična za ovo pitanje. Trebamo se sjetiti da ako se
obnova pokaže neuspješnom, a pri tome mislim da nije trajna, baština svakodnevnice će uistinu biti
ugrožena. Mislim da moramo sebe zapitati što želimo postići obnovom povijesnih područja ili, što je
možda još važnije, moramo se zapitati što žele zajednice kada dođe do obnove koja utječe na njihove
domove. Mislim da oni žele jaku i zdravu ekonomiju, siguran i zdrav okoliš, zadovoljavajuće i
uravnoteženo stambeno zbrinjavanje, sadržaje, usluge i infrastrukturu, raznoliku, kreativnu i vitalnu
lokalnu kulturu, ponos zajednice, poštovanje i osjećaj mjesta. I zapravo, kada razmišljate o tome,
očuvanje baštine svakodnevnice bi trebalo biti fokusirano na posljednja tri skupa vrijednosti: raznolikost
i vitalnost lokalne kulture; ponos zajednice; te osjećaj mjesta.
Ayfer Bartu Candan: Moja perspektiva iz koje gledam na polje studija baštine je perspektiva društvene
antropologije. Kroz razdoblje od petnaest godina radila sam, i još uvijek radim, s arhitektima,
urbanistima, aktivistima, konzervatorima, arheolozima, općinama, ekspertima Svjetske Banke i raznim
zajednicama koje žive u i oko područja smatranih povijesnim područjima. Vjerujem studijama baštine i
uvijek smo raspravljali o složenostima pitanja očuvanja, revitalizacije, posjedovanja povijesti, upotrebe
povijesti – činjenica jest da su pitanja povijesti i baštine uvijek bila sporna, što pokazuju mnogi primjeri
izneseni ovdje. Kao antropolozi, sociolozi, povjesničari, stručnjaci na polju obnove te donosioci
smjernica, uspjeli smo kroz godine rada na različitim studijama slučajeva pokazati složenost ovih pitanja.
Mnogi ljudi koji rade na tom polju, uključujući i tehničke eksperte, potvrđuju da su ovi izazovi ugrađeni u
širi društveni, povijesni, kulturni i politički kontekst. Ali, još uvijek nam je potrebno temeljeno
istraživanje koje će „raspakirati“ ovu složenost. Umjesto da dajemo pretpostavke moramo pokazati
prirodu i komponente te složenosti. Nedavno smo ja i dr. Leyla Neyzi sudjelovale u radionici naslova
„Ostaci“, ovdje u Istambulu. Radionica se bavila materijalnim i kulturnim ostacima i tragovima prošlosti u
Turskoj. Čuli smo o primjerima višeslojne prošlosti, dramatičnim i tragičnim promjenama u stanovništvu
ovih prostora te materijalnosti koja obuhvaća takvu tragediju. Unatoč činjenici da sam toliko godina
radila na ovim pitanjima, na ovoj radionici sam shvatila koliko još ne znamo. Primjerice, ne znamo koliko
toga smo zaboravili, ili odabrali zaboraviti. Stoga je izazov prevesti tu složenost u konkretne smjernice u
specifičnom kontekstu. I to je upravo ono što su mnogi ljudi koji rade na ovom interdisciplinarnom polju
pokušali ostvariti, posebice kroz prijedloge koncepata, pojmova i pristupa, kao što to čini Stephen, a što
bi trebalo olakšati rješavanje ovih složenih pitanja.
Željela bih vam skrenuti pažnju na nešto na što ja gledam kao ironiju koja je proizašla is ovih nastojanja.
David Lowenthal je govorio o paradoksu; ja bih željela govoriti o ironiji. Smatram da su mnogi koncepti
koje smo predložili tokom ovih godina bili prisvojeni i „razrijeđeni“ kako je proces tekao. Pokazati ću vam
to kroz nekoliko primjera iz moga istraživanja u drugačijem kontekstu. Pojmovi i koncepti o kojima
govorim su pojmovi poput multikulturalnost, održivost, transparentnost, odgovornost, učinkovitost,
osnaživanje, i posebice – sudjelovanje. Netko bi se mogao zapitati što nije u redu s tim konceptima,
pojmovima i pristupima. Zar to nije ono što promičemo kod donošenja smjernica i što učimo na nastavi?
Ono što nije u redu jest da su ti pojmovi prisvojeni i što ih koriste različiti „glumci“. Ti pojmovi i koncepti
su postali ono što Bourdeui i Wacquant nazivaju „novim liberalističkim govorom“. Nalazim ovo
ironičnim i predlažem da iz ovog razloga budemo jako pažljivi prilikom promocije ovih pojmova. Moramo
smisliti načine da stvorimo drugi jezik, drugi rječnik, da bi se suočili s aktualnim problemima u svijetu
baštine. Mogu dati primjere iz Istambula, iako Istambul nije jedinstven u tom pogledu, gdje su općine
počele upotrebljavati taj „novi liberalistički govor“ za svoje vlastite ciljeve. Kada promatramo novo‐
liberalističku preobrazbu u različitim krajevima svijeta, vidimo vrlo sličan proces. Općine su bile
odgovorne za nečuveno uništenje urbanog tkanja, uključujući cijela susjedstva i povijesna područja, a sve
u ime očuvanja. I oni također koriste pojmove: sudjelovanje, odgovornost, učinkovitost i osnaživanje. Ovi
pojmovi postaju dio popisa za provjeru u planovima za upravljanje arheološkim nalazištima. Velika fraza
u tim dokumentima jest sudjelovanje različitih dioničara. Stručnjaci Svjetske Banke, kao i projekti
financirani od strane Europske Unije te drugih međunarodnih agencija koriste ovakvu terminologiju. Evo
nekoliko primjera koji posebice prikazuju upotrebu koncepata sudjelovanja i uključenja. Mnogo
uništenja kojem svjedočimo, posebice u Istambulu, je uzrokovano urbanističkim projektima
transformacije, pri čemu je korišten ovaj jezik novog liberalizma. Ima nebrojeno mnogo anketa
provedenih od strane općina u svrhu društvenog uključenja i sudjelovanja. Projekt financiran od strane
Europske Unije i javnosti, «Ublažavanje siromaštva i projekt društvenog uključenja», je jedan od
projekata koji se bavi problemom skvotera, a na kojem sam ja radila. U stvari sve ostalo što se događa na
tome mjestu je sve povezano s društvenim isključenjem i siromaštvom. Istovremeno simboličko
uključenje i materijalističko isključenje su postali oblik novo‐liberalističke vladavine. Smatram da je, ako
želimo napredovati na polju baštine, posebice u području donošenja smjernica, potrebno dobro
temeljeno istraživanje da bi predočilo sve složenosti, i potreban je interdisciplinarni rad, ali, što je možda
i najvažnije, trebamo razviti novi kritični jezik kako bi promovirali naprednjačke interese kroz ove nove
pojmove.
Francesco Siravo: Kao prvo htio bih da razmotrimo koncept doma. Kako pozivnica za okrugli stol kaže,
dom je i mjesto i stanje uma, ima svoj identitet, pruža osjećaj zajednice i utjelovljuje kontinuitet tradicija
i vrijednosti.
Da li biste ovo nazvali domom? Radi se o jednom predgrađu Pariza, ali moglo bi biti bilo gdje. Teško je
zamisliti da je ovo ikome dom. Zapravo, prije tek pet godina, mladi stanovnici ovog predgrađa bi ga
spalili do temelja da francuska policija nije intervenirala. Ali vratimo se na jedan malo poznatiji,
vremenom okušani, urbani model. Svi se slažemo da ova mjesta imaju posebne kvalitete i da ih je sve
teže i teže naći. Ona su također krhka i lako ih je ugroziti. Naravno, nitko od nas ne smatra da bi ta
mjesta trebalo zamrznuti u vremenu. Nekakve promjene su neizbježne, ali pravo pitanje jest: koliko
promjene je prihvatljivo prije negoli neko mjesto postane „negdje drugdje“?
Promjeni se može prilagoditi, ali samo do određene mjere. Kada je razvoj područja nekontroliran, ta
mjesta postaju tragična replika onih tužnih predgrađa. I previše puta smo vidjeli da se to dogodilo. Mogli
bismo reći ‐ mjesta nisu zapravo bitna; ljudi su ti do kojih nam je stalo. Sve će biti u redu dokle god se
pazi na njihovu tradiciju i nematerijalne vrijednosti. Zašto se opterećivati s očuvanjem? Da li takvo
rasuđivanje zaista ima smisla? Ja tako ne mislim. Nematerijalne vrijednosti ne postoje u vakuumu. One
su utjelovljene u zgradama i urbanim prostorima. Što bi bio Palio bez glavnog Trga u Sieni?
I ovo me dovodi do slijedećeg pitanja: Da li zaista vjerujemo da postoji sukob između onih koji mjesto
nazivaju domom i onih koji to isto mjesto žele očuvati? Ponovno, moj odgovor je ne. Zajednice, čak i one
sačinjene uglavnom od nedavnih useljenika, su prirodno konzervativne. Oni su povezani sa svojim
mjestima. Da, oni ga žele poboljšati, ali NE žele da njihovo susjedstvo implodira. Ovome sam svjedočio
nebrojeno puta. Vidio sam to u Zanzibaru gdje su se ljudi nakon revolucije preselili u Stone Town, tek
prije tek dvije ili tri generacije.
Prikaz na cesti u Darb al‐Ahmar, islamski dio Kaira, Fotografija: Francesco Siravo
Vidio sam to i u mjestima poput Darb al‐Ahmar
(islamski Kairo), mjestu nedavnih useljenika sa sela. Kad smo ih upitali da nam navedu pozitivne strane
njihovog susjedstva, stanovnici Darb al‐Ahmara‐a su zvučali kao stranica iz priručnika Novog Urbanizma
(pokret u urbanizmu i dizajnu): nema vozila, blizina džamija i čajana, sigurnost za njihovu djecu, poslovi u
blizini i novčano prihvatljivo stanovanje. Oni uviđaju potrebu za poboljšanje komunalnih i drugih usluga
za poboljšanje svojih domova, ali nema govora o selidbi ili rušenju njihove četvrti.
Njihov cilj se ne razlikuje puno od onoga konzervatorskog pod uvjetom da obje skupine djeluju na iskren
i neposredan način. Svakako pomaže i kada se zajednica sama od sebe uključi u plan očuvanja. Stoga,
gdje nastaje problem?
Problemi nastaju kad na tim mjestima pokušavamo primijeniti nespojive ekonomske modele, kad
uvodimo strani sustav planiranja ili obmanjujuće ideološke vizije. Dvadeseto stoljeće je puno primjera:
Musolinijeva ideološka propaganda i uništenje velikih dijelova povijesnog Rima, američkih bombastičnih
prometnih inženjera iz sredine dvadesetog stoljeća, masivni gentrifikacijski programi šezdesetih i
sedamdesetih prošlog stoljeća.
To mora uključiti i megaprojekte našeg novog stoljeća, kao i trenutno rušenje i etničko čišćenje
povijesnih gradova kao što su Kašgar.
Ove snimke svjedoče o kataklizmičkim događajima s dugotrajnim posljedicama, koji su izazvani ili
potpomognuti vladinim intervencijama. Oni nisu kratkotrajne operacije gdje stanovnici pokušavaju
poboljšati ili postepeno promijeniti svoje posjede.
Hajdemo razgovarati o lijeku. Što se može učiniti? Htio bih vas upoznati s planom kroz četiri točke:
• Potrebno je da vlast razumije vrijednost ovakvih mjesta.
• Potrebne su nam smjernice za kontrolirano upravljanje promjenama
• Moramo djelovati u dogovoru s onima koji najizravnije pogođeni.
• Moramo koristiti razumne i kompatibilne metode planiranja.
Dopustite mi da zaključim s tonom nade, i reći da to može biti učinjeno. Ozbiljni, dugoročni angažman
može dati rezultate, kao što smo uspjeli u okrugu Kaira Darb al‐Ahmar.
Kumulativni rezultati integriranog programa urbanističke rehabilitacije Darb al‐Ahmar, Kairo (2000‐2009). Fotografija: Francesco Siravo
Angažirali smo zajednicu za više od deset godina; primijenili smo mjere primjerenog i realnog planiranja,
međutim, na žalost, ne mogu tvrditi da smo uspjeli dobiti punu podršku lokalnih vlasti. I ovdje ‐ u javnom
poimanju odgovornosti, nalazi se najveći izazov budućnosti.
Aslı Kıyak İngin: U posljednjih pet godina u Istambulu se provodi zakon o obnovi (# 5366) koji se
odnosi na nastanjena povijesna područja. Želim govoriti o negativnom utjecaju ovog zakona na ljude koji
žive u gradu i na prostorne karakteristike područja, koji se posebno odnose na Sulukule. Sulukule je
trenutno poput gradilišta. Izgradnja se događa vrlo brzo, bez ikakvih arheoloških radova koji moraju biti
izvršeni, zbog unaprijed donesene odluke odbora o obnovi.
Sulukule danas, kao gradilište. Fotografija: Najila Osseiran
Želim govoriti o materijalnoj i nematerijalnoj imovini i baštini Sulukule‐a, mehanizmima upotrijebljenima
za regeneraciju, te otporu pokrenutom protiv ovog programa. Sulukule je u blizini Teodozijevog zida, što
je povijesna značajka uvrštena na popis svjetske baštine UNESCO‐a.
Povijesni zid i četvrt Sulukule. Fotografija: Arhiv Inicijative Sulukule Platforma
Unatoč tome što je Sulukule od strane lokalnih vlasti prikazivan kao napušteno područje i neformalno
naselje, zapravo je uspio održati svoje fizičke, društvene i kulturne karakteristike do procesa obnove.
Treba imati na umu da se radi o privatnim posjedima. U ovom području ima čak posjeda čiji je
posjedovni status utemeljen još u otomansko doba.
Otomanski posjed. Fotografija: Arhiv Inicijative Sulukule Platforma
Kako je prikazano na kartama iz 19.‐tog i 20.‐tog stoljeća, struktura ulica ovog područja je ostala
nepromijenjena još od 1800‐tih. Postoje očuvane fontane, kupelji, džamije, crkve te drvene i ciglene
kuće. Kuće s dvorištem, koje su glavno obilježje ovog okruga, su integralni dio doma i života četvrti kako
ga definiraju stanovnici. Uobičajeno je da četiri ili pet obitelji živi oko zajedničkog vrtnog prostora,
zajedničkog dvorišta u koje se ulazi s ulice. Sulukule je u osnovi romsko naselje i siromašna četvrt. Ta
četvrt je kao «dom» zajednici koja tamo živi. Uske uličice ne služe samo za prijevoz već i za druženje.
Okrug posjeduje snažnu mrežu solidarnosti.
Kuće s dvorištem u četvrti Sulukule. Fotografija: Arhiv Inicijative Sulukule Platforma
Ulični život četvrti Sulukule. Fotografija: Arhiv Inicijative Sulukule Platforma i Aslı Kıyak İngin
Sulukule je bio stari zabavni centar i važno mjesto za izvođenje romske glazbe i plesova. Struktura te
zabave je prilično interesantna. Ima kuća koje imaju svega nekoliko prostorija gdje se goste zabavljalo
romskom glazbom i plesom.
1990‐tih mediji su stvorili negativnu kampanju protiv ovakvih mjesta i policija ih je sve srušila. Otada je
područje propadalo u društvenom i fizičkom pogledu. Obzirom na novi zakon spomenut ranije, postoji
namjera da se čitav sektor potpuno sruši te ponovno izgradi. Koristeći taj novi zakon lokalne vlasti
potpuno mijenjaju strukturu tog područja s namjerom da stvore «novo‐otomansku» četvrt. Obilježja
kuća se dramatično mijenjaju. Ima jako malo registriranih struktura koje se nastoji očuvati a planirana je
izgradnja novog hotela i trgovačkog centra. UNESCO je upozorio na ovaj problem u svojem izvještaju iz
2008. i opazio da se romske jednokatnice s dvorištima zamjenjuju višim zgradama, uključujući novi hotel
i podzemno parkiralište, koje će radikalno promijeniti postojeće urbano tkanje toga područja. Parcele i
struktura vlasništva su se potpuno promijenili. Ovaj novi sustav i promjena, koji ne priznaju vlasnicima
pravo da obnavljaju vlastite kuće, oduzima posjede uz male naknade i zadužuje ih za period od 15 godina
za novoizgrađene stambene komplekse. One stanovnike koji ne prihvate ove uvjete se prisiljava da
prihvate iznose ponuđene za ekspropriaciju te napuste područje. Zakupci, koji su dio kulturne i
društvene konfiguracije područja, nemaju mogućnost ostanka već se sele u drugi, dosta udaljeni,
stambeni kompleks, dok se Sulukule prodaje od strane graditelja i agenata nekretninama. U četvrti je još
od 2007. u tijeku dugi period rušenja.
Uništenje četvrti Sulukule Fotografija: Aslı Kıyak İngin Fotografija: Najila Osseiran
Projekt je od strane općine grada te sveučilišnih profesora, koji također imaju ulogu projektnih
konzultanata obzirom da imaju romantičan i humanistički pristup, ocijenjen kao jedan od najboljih
svjetskih društvenih projekata. Ali postoji i inicijativa nazvana Sulukule Platforma s ciljem da se odupre
tom projektu a koja uključuje lokalnu zajednicu, akademike, studente, urbaniste, umjetnike, nevladine
organizacije te volontere s različitih polja. Sulukule Platforma je primila podršku od raznih lokalnih i
međunarodnih tijela poput UNESCO‐a, Komiteta za svjetsku baštinu, AGFE komisije Programa
Ujedninjenih Naroda za ljudska naselja (UN Habitat), Stranke Zelenih te Komore arhitekata za postizanje
pozitivnog pristupa kroz dijalog. Organizirajući festival «40 dana 40 noći», Sulukule Platforma je postigla
to da je problem poprimio značaj te da se o njemu raspravlja širom svijeta.
Festival 40 dana 40 noći kao pozitivan otpor. Fotografija: Aslı Kıyak İngin
Pomažući na različite načine ljudima toga područja Sulukule Platforma je natjerala i projekt i sam proces
da razmotre potrebe i obilježja zajednice, promičući pristup koji je više održiv i sklon uključivanju. U tu
svrhu povuklo se pitanje revizije projekta i održani su sastanci s općinom i odborom za obnovu.
Apelirajući na profesionalce i akademike osigurao se razvoj alternativnih planova. Općina nije obratila
pažnju na sve ove napore i nastavila je s vlastitim programom. Obzirom da se rješenje nije moglo naći na
makro razini počela su se tražiti ona na mikro razini.
Jednostavna restauracija‐Odjel KUDEB, Inicijativa Sulukule Platforma i vlasnik kuće. Fotografija: Aslı Kıyak İngin Fotografija: Najila Osseiran
Registrirane vlasnike posjeda u tom području se podržalo u obnovi njihovih kuća tako da ih ne bi morali
napustiti; Odjel za nadzor i primjenu konzervacije (KUDEB), pripojen Općini grada Istambula, dozvolio je i
podržao obnovu sedam kuća. Trenutno se obnavljaju tri kuće. Ovo su jedine kuće koje su ostale
netaknute u potpuno uništenom području koje je pretvoreno u «praznu zemlju». Uspjeh obnove ovih
kuća pokazuje da su obitelji koje su bile potjerane mogle, uz jednostavnu potporu, ostati i nastaviti svoj
život u Sulukuleu.
Video isječak koji je prikazan u sklopu uvodne izjave sudionice Aslı Kıyak İngin može se pogledati na slijedećoj web adresi:
http://www.youtube.com/watch?v=GJcHbNXG6aU&feature=related”
Rasprava
Neil Silberman: O kako je lako i jednostavno bilo u vremena kada je Venecijanska Povelja bila jedini
dokument koji je konzervator baštine morao poznavati. Ali stvari su se promijenile. Kako je prije nekoliko
trenutaka rekao David Lowenthal, citirajući stanovnike Dijona, javno mišljenje je često: «OČUVAJTE NAS!
I zaboravite na povijesno kamenje». U ovo vrijeme ubrzane urbanizacije, raseljavanja i ekonomskih
preokreta postoje mnoge društvene potrebe koje treba hitno zadovoljiti prije negoli se zagledamo u
prošlost i budućnost. I previše često „službena“ baština izbjegava direktan sukob s nesigurnostima
suvremenog života, preferirajući se usredotočiti na lažnu sigurnost zamišljene povijesti, utjelovljene u
pomno odabranim spomenicima i strukturama. Ipak, kako je moguće promijeniti smjer baštine
usredotočene na zgrade i spomenike kako bi postala osjetljivija na društvene kontekste, kada je čitavo
relevantno zakonodavstvo stvoreno da bi prvenstveno zaštitilo materijalne ostatke a ne sjećanja? Kako
započeti mijenjati zakone o očuvanju da bi zadovoljile potrebe ljudi da se osjećaju kao kod kuće?
Stephen Bond: Mislim da ste se dotakli jednog od najtežih pitanja s kojima se suočavamo. Nema
sumnje da je širom svijeta većina zakonodavstava koje se odnose na konzervaciju i očuvanje baštine
usredotočena na zaštitu tkanja a ne na zaštitu i povećanje vrijednosti. U tome se sastoji velika promjena
koju moramo omogućiti – iz svijeta temeljenog na tkanju u svijet temeljen na vrijednostima i značaju. U
mojoj nedavnoj knjizi „Upravljanje izgrađenom baštinom“ raspravljam kako u dobroćudnoj demokraciji
zakonodavstvo mora pratiti društvene promjene; ono ih ne bi trebalo inicirati. Osobno mislim da je
opasan ovaj svijet u kojem živimo. Problem u ovom svemu je da postoji bitan zaostatak a proces
moramo pokrenuti korak po korak. S pozitivne strane, ako biste pogledali unazad petnaest godina, ne
biste čuli da mnogi ljudi iz svijeta konzervacije i očuvanja baštine govore o vrijednostima i značaju na
način na koji danas o njima govorimo. Bilo je nekih, ali ne toliko mnogo. Čini se kako odjednom možete
otići u bilo koju državu, pričati s ljudima i otkriti da koriste istu tu vrstu terminologije. Vjerujem da je u
tijeku društvena promjena. Morat ćemo premostiti jaz između društvene promjene i zakonodavstva.
Ayfer Bartu Candan: Stephen je govorio o zaštiti tkanja i vrijednosti, ali sociolozi i antropolozi bi mogli
pitati: „Kojih vrijednosti i čijih vrijednosti ?“ U svijetu baštine kada govorimo o lokalnoj zajednici znamo
da ona nije homogena grupa. „O čijim vrijednostima razmišljamo?“ jest bitno pitanje. Unutar ove lokalne
zajednice često postoje različite i sukobljavajuće potrebe i interesi. Ovo postaje središte rasprava o
očuvanju i revizalitaciji.
Francesco Siravo: Kada gledamo na zakonodavstvo globalno, zaštita tkanja povijesnih gradova u većini
država ne postoji. U Egiptu, Zanzibaru i mnogim zemljama u razvoju nalazimo da se zakonodavstvo
primjenjuje na antikvitete – dakle spomenike – ali ne na povijesna područja. Danas postoji realna
potreba za evolucijom zakonodavstva, možda ne u smislu Venecijanske Povelje koliko u smislu da se
prepozna vrijednost tih područja te da im se omogući nekakav oblik zaštite. Moramo također biti svjesni
toga da čak i u slučaju kada zakoni postoje, oni se često ignoriraju i ne provode pravilno. A to pokazuje
da su svjesnost vlade i predanost očuvanju povijesnih područja još uvijek prilično ograničeni. Dodao bih i
da vjerujem kako moramo biti jako oprezni kada govorimo o očuvanju vrijednosti u kontekstu
apstrakcije, bez referenciranja na pojedine zgrade, te o razumijevanju količine promjena koje te
strukture mogu podnijeti. Bavimo se zgradama koje su bile izgrađene u bitno drugačijim okolnostima,
često u okviru predindustrijskih društava te koristeći materijale i tehnike dosta različite od današnjih.
Ove zgrade mogu podnijeti velike količine promjena i prilagodbi ali samo unutar njihove vlastite logike i
na način koji priznaje i poštuje njihov materijal i strukturni integritet.
David Lowenthal: Problem je razlika u tajmingu između brige za zajednicu i brige za tkanje. Otomansko
tkanje, kako je već spomenuto, je jako dugo u kontekstu sjećanja. Brige zajednice su obično mnogo bliže
sadašnjosti u tome kontekstu. Postoji potreba da se ove dvije vrste briga približe. I zapravo zajednice
također brinu i o tkanju. Često žele imati tkanje za koje osjećaju da je povijesno njihovo, bilo da je
doneseno od nekud, satkano na tom mjestu, ili da se radi o kreaciji nekog drugoga pa potom
transformiranoj i suživljenoj. Ali postoji kritična razlika između sjećanja zajednice i sjećanja tkanja u
kontekstu udaljenosti od sadašnjeg trenutka. I taj ponor moramo na neki način premostiti.
Leyla Neyzi: Željela bih istaknuti razliku između zakonodavstva i prakse. Kako je Francesco Siravo rekao,
da, imamo vrlo strogo zakonodavstvo, kao i u slučaju Turske, ali ako se ne primjenjuje onda koja je
svrha? Nije dovoljno imati fleksibilno zakonodavstvo koje u obzir uzima ljude, također je bitno kako se
primjenjuje.
Aslı Kıyak İngin: Zakon #5366 nas je doveo na početak nove rasprave. Ovim zakonom su povijesna
zaštićena područja sa svojim stanovnicima pod velikom prijetnjom. U ovim područjima koja su opisana
kao „napuštena i upropaštena“ privatni posjedi su oduzimani i brzo prenamijenjeni za novu
konfiguraciju i upotrebu. Zakon o obnovi je rezultirao uništenjem povijesnog tkanja i uništenjem života
ljudi koji žive na tim mjestima. Zakoni ne mare za vrijednost ljudi koliko za vrijednost povijesnog
lokaliteta. Kako se možemo boriti protiv ovoga? Zakoni se prepravljaju i teško ih je osporiti jer ako se
slučaj iznese pred sud može proći nekoliko godina, a do tada se mjesta i ljudi mogu izgubiti. Ovaj zakon
je trebao biti odmah poništen. Prvenstvo odlučivanja je isključivo na parlamentu ali do danas se nije
ništa poduzelo. Moramo uvjeriti lokalne vlasti u vrijednosti o kojima smo već govorili.
Neil Silberman: Ti komentari povlače slijedeće očito pitanje. Stephen Bond je rekao da zakonodavstvo
često prati društvene promjene ali ono što zasigurno znamo jest da izbori prethode zakonodavstvu.
Dakle ono što se može činiti jednostavnim pitanjem jest kako umetnuti očuvanje od strane zajednica na
društveni i politički dnevni red? Kako možemo na konkretan način pokazati da je uključivanje lokalnih
zajednica u očuvanje bolje od tradicionalnog „s vrha prema dnu“ pristupa planiranju očuvanja, ili da više
pridonosi društvu u cjelini nego profit koji bi se stekao rasprodajom, uništenjem i razvojem? Što ima
pozitivnoga u uključivanju zajednice? Čime to pridonosi društvu za razliku od tradicionalnog ili
nepostojećeg zakonodavstva? Mislim da moramo prihvatiti kao stvarnost činjenicu da postoje vrlo jaki
razlozi zbog kojih vlasti koriste zakone na način na koji ih koriste i da u njihovim umovima postoje
prednosti pristupu kojeg koriste. Ne govorom o privatnom dobitku. Govorim o ekonomskom razvoju.
Bilo da su pretpostavljene ekonomske dobiti stvarne ili ne, sigurno će biti upotrijebljene kao argumenti
zašto se stvari rade na način na koji se rade. Učinkovitost, kako je Ayfer Bartu Candan rekla, je jedan od
razloga. Ali tu je i profit. Dakle da upitam: „Da li postoje jednako važni razlozi da sugeriramo vlastima da
je bolje da se cijeli grad osjeća kao kod kuće?
Franceso Siravo: Mislim da su mnoge od ovih vladinih intervencija utemeljene na principu „s vrha
prema dnu“ i pružaju vrlo umjetne i kratkoročne rezultate. One rijetko uzimaju u obzir postojanje
lokalnih tradicija i rijetko razumiju načine na koje su gradovi bili građeni i razvijani u prošlosti. Obično
ove intervencije nameću ogromne transformacije društvenog i fizičkog tkanja povijesnih gradova. Te
intervencije nemaju nikakve veze s finom teksturom povijesnih područja i ignoriraju način na koji su ove
kompleksne i slojevite urbane strukture funkcionirale u prošlosti. Povrh toga, vladini planovi često ne
uzimaju u obzir potrebe stanovnika. Ako pričate s bilo kim tko živi u tim trošnim četvrtima, oni će svoje
prioritete ovako poredati: posao, poboljšanje uvjeta stanovanja, zdravlje, obrazovanje djece i siguran i
zdrav okoliš. Ako pokušamo riješiti bar neka od ovih pitanja kroz očuvanje, mislim da smo na putu do
pobjede. Stručnjaci koji rade na očuvanju bi morali razgovarati s ljudima o njihovim problemima i
prioritetima te istražiti načine da riješe te probleme kroz rehabilitaciju postojećeg tkanja i mudriju
upotrebu gradskog imetka i prilika. Iskustvo pokazuje da je češće isplativije i društveno prihvatljivije
održavati postojeće tkanje grada i, uz njega, ekonomske resurse i njegovanja sjećanja na živuće gradske
zajednice.
Leyla Neyzi: Također moramo shvatiti da zajednica nije homogena. Dio lokalne zajednice također ima
koristi od profita koji se stvara onom vrstom razvoja koju kritiziramo. Dakle dio zajednice je sudionik u
procesu. Ali čak i kada dio zajednice prihvati ove promjene za ekonomsku dobit, pokazuje se da, kroz
generacije, ljudi počinju shvaćati pravu cijenu koju su morali platiti. Dakle ako i postoji ekonomski
dobitak, vrijednost sjećanja na mjesto, kako je Orhan Pamuk spomenuo, je nešto od velike važnosti.
Kada ljudi shvate da su izgubili mjesto svoga djetinjstva, čak i ako su ostvarili život srednje klase, imaju
osjećaj velikog gubitka. Zbog toga postoji velika potreba za očuvanjem.
Stephen Bond: Smatram da smo u samoj početnoj fazi projekata obnove temeljnih na baštini koji
uključuju zajednice i naš problem je što se radi o dugoročnom dobitku. Kada bi se radilo o kratkoročnom
dobitku onda bi bilo kao i do sada, mjesta bi se uljepšavala samo da bi opet propala. Ranije u svom
izlaganju istaknuo sam potrebu za trajnošću stvari. A trajnosti treba dugo vremena da bi se postigla.
Političari nisu skloni ovom konceptu, na za to potrebnoj vremenskoj skali, jer žele laku i brzu pobjedu. To
je dio procesa stvaranja nečega iz ničega, odnosno procesa prepakiranja koje svi moramo naučiti.
Moramo naučiti kako da političarima pružimo lake i brze pobjede dok ne gubimo fokus na dugi
vremenski period.
Neil Silberman: Slažem se. Političari djeluju brzo. Ali, kako nam je pokazala Aslı Kıyak Ingın, buldožeri
također djeluju brzo. Moramo imati na umu da debate mogu trajati godinama, a mjesta i statusi ljudi
koji su živjeli na tim mjestima mogu biti uništeni u tren. Sudske rasprave mogu postati sporne točke
nakon što su povijesna područja uništena.
Ayfer Bartu Candan: Moramo se zapitati kome služe ovi projekti obnove. Očito su ti projekti u
Istambulu i drugim gradovima načini iseljavanja gradske sirotinje i zato mnoge vlasti ne mare za
uključivanje zajednice. Dat ću vam jedan primjer. Arhitektica Zaha Hadit je bila pozvana u Istambul i
smislila je futuristički dizajn za čitav okrug na azijskoj strani koji bi pružio domove stotinama i tisućama
ljudi. To je u većoj mjeri okrug radne niže i srednje klase, ali njen dizajn nije bio namijenjen za taj sloj
društva. Kada ju je novinar upitao da li je razgovarala s nekim iz toga okruga odgovorila je: „Naravno da
nisam.“ Novinar je ostao zapanjen i pitao ju je zašto. Ona je na to odgovorila da nije vjerovala da će
dizajnirati bolji okrug ako razgovara s ljudima iz njega. Rekla je: „Mislite li da bih osmislila bolji okrug ako
sam razgovarala s vlasnicima kebap restorana u tom okrugu? Ne.“ To bi mogao biti njezin pristup
arhitekturi. Pravo pitanje jest zašto su lokalne vlasti prihvatile taj projekt. Očigledno je to način
raseljavanja gradske sirotinje, obzirom da je ciljano stanovništvo projekta budućeg okruga imućnije.
Aslı Kıyak İngin: Primjer u regiji Kartal, koji je iznijela Ayfer Bartu Candan, nije izvediv projekt ni u
kojem slučaju. Bio je futuristički i zamišljen kao simbol, kao obećanje nečega što bi mogla biti istina. Čak
ako i ovakva vrsta projekta nije realizirana, poznate osobe i njihova uspješna poduzeća su dovoljna za
tržišnost toga područja i porast njegove vrijednosti. Projekt je imao ulogu potaknuti i podržati manje
projekte. Postoji nekoliko novih projekata, od kojih se neki baziraju na postojećem životnom i gradskom
tkanju, a koji obećavaju udobniji, luksuzniji život u Istambulu. Arhitekte, pa čak i akademike koji su
savjetnici na ovim projektima, bi trebalo upitati ista pitanja kao i lokalne vlasti. Na ovakvim područjima
mora biti prioritet rehabilitacija in situ, a ne obnova. Ovo je u stvari humanije, pristupačnije, brže i dulje
održivo. Tko može jamčiti da će veliki projekti preživjeti? Kako Francesco Siravo naglašava, društveni i
ekonomski uvjeti se moraju poboljšati u ovim područjima. U protivnom, kao što se to dogodilo u
Sulukuleu, obnova može izbrisati četvrt iz povijesti. Veliki problemi nastaju zato što se rješenja lokalnih
vlasti ne provode in situ već raseljavanjem. Raspršene zajednice i obitelji se nisu u mogućnosti prilagoditi
mjestu na koje ih se preselilo.
Član publike: U početku se postavio izazov kada je David Lowenthal tražio uspješan projekt urbane
obnove. Rekao bih da su uspješni oni koji su došli od zajednice a ne izvana. Ovo je nešto što se događalo
u Škotskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Zajednice su se okupile i kupile posjede koje su željele sačuvati i
imaju viziju kako ih sačuvati. Čini mi se da je također bitno koliko koristi imamo od traženja te
savjetovanja zajednica koje žele naše sudjelovanje u očuvanju fizičkog i kulturnog aspekta mjesta.
Neil Silberman: Ovo je pitanje s kojim se suočavaju ljudi koji se svuda po svijetu bave poslom koji može
obuhvaćati uključivanje zajednica. To nije „ili ‐ ili“ situacija. Niti se radi samo o „od dna prema vrhu“ ili o
„od vrha prema dnu“ pristupu, jer iskreno, neke se zajednice dosjete užasnih ideja koje odražavaju
najgoru vrstu komodifikacije, bilo da se radi o pretvaranju mjesta u tematski park ili o čistoj prodaji za
profit. Dakle ono što moramo napraviti jest stvoriti novu vrstu društvenog ugovora i novu poziciju za
profesionalce unutar polja baštine. To je uloga koja posreduje i prezentira pun spektar opcija koje su
dostupne zajednicama a od toga također mogu imati koristi i vlade bez da jedan aspekt nadvladava
drugi.
Stephen Bond: Slažem se s članom publike da postoji određeni broj manjih primjera projekata
izrađenih od strane zajednice, koji bi trebali odoljeti izazovima vremena. U Ujedinjenom Kraljevstvu
postoji fascinantan kontrast između nekih uspješnijih privatnih projekata i vladinog projekta nazvanog
Pathfinder projekt. Ova inicijativa je primijenjena na viktorijanske gradove bazirane na mlinovima na
sjeveru Engleske a rezultirala je brojnim rušenjima terasastih kuća iz 19.‐tog stoljeća. Inicijativa je
žestoko kritizirana ne samo od strane lokalne zajednice koja je prisno uključena u problem već i od
mnogih drugih. Postoji zanimljiv kontrast između velikih političkih ideja i manjih projekata koje razvijaju
zajednice. To je još jedan ponor kojeg moramo premostiti te omogućiti obnovu širih područja štujući
načela očuvanja baštine.
Član publike: Postoji jedan vrlo prihvatljiv prijedlog očuvanja od organizacije Europa Nostra gdje bi
pojedini dijelovi grada Istambula bili odabrani za eksperiment te očuvani uz međunarodnu potporu.
Primjerice u Sulukuleu postoji poznata kino kuća koja bi bila očuvana. Ne možemo očuvati sve i svuda po
općini i u zonama djelovanja lokalnih vlasti. Mislim da bismo se trebali baviti pilot projektima i odatle
krenuti u kreiranje kulture konzervacije i očuvanja. Također se prisjećam da je jedan od sudionika rekao
da su ovakvi projekti obnove metoda iseljavanja siromašnih. Ali u Istambulu postoje također i slučajevi
kada se starije generacije bogatih iseljavaju od strane novopečenih bogataša koje stupaju na scenu s
velikim bogatstvom stvorenim špekulacijama nekretninama. Ti ljudi su obično manje informirani i
uključeni u domenu baštine. Ali oni imaju novac.
Neil Silberman: Mislim da bi se trebali ugledati na pokret za zaštitu okoliša koji je napredovao od
studija pojedinačnih uzoraka sve do analize složenih sustava. Mi također moramo napredovati s naših
ekvivalenata botaničkim tipologijama prema ekologiji baštine. Stoga nisam uvjeren da očuvanje
odabranih tipova po njihovoj povijesnoj vrijednosti, kako je član publike predložio, uistinu pruža odgovor
na pitanje koje svi pokušavamo riješiti. Kako je David Lowenthal rekao prije nekoliko godina, svaki put
kada je nešto proglašeno „povijesnim“, postaje nešto novo. To u neku ruku postaje roba, bilo u
kontekstu svoje tržišnosti, u kontekstu turističke atrakcije ili zbog promjene vrijednosti same nekretnine.
Mislim da je problem kojeg pokušavamo riješiti kako napredovati od humanističkog sentimenta to
političke akcije u dobu koje sve želi pretvoriti u robu. Ironično, možda do toga možemo doći uvjerljivo
pokazujući da očuvanje osjećaja „doma“ za zajednicu koja živi u nekom povijesnom okolišu uistinu ima
nekakvu mjerljivu, kvantitativnu vrijednost.
Samo bih još jednom istaknuo ironičnu stvarnost o kojoj je bilo riječi na početku okruglog stola. Nju je
također spominjao Francesco Siravo u dugom dopisivanju elektroničkom poštom između sudionika
okruglog stola, mjesecima prije večerašnje diskusije. Ironija je u tome da u našem dobu sve veće
homogenizacije, kada nastaje sve više i više „ne‐mjesta“, mjesta koja nije moguće razlikovati jedno od
drugog, potreba za sjećanjem biva sve jača i jača. Ona je kao biološka ili fiziološka potreba. Ova pojava
sadrži moć, kako je Stephen Bond istaknuo. Ako usporedimo diskusije sada s onima prije deset godina,
slogani „održivost“, „uključivanje“, „sudjelovanje“ i „osnaživanje“ nalaze se svuda. Ali moramo pronaći
mehanizme pomoću kojih će postati više od slogana. U protivnom ne pružamo dovoljno čvrstu
alternativu onima koji dođu u gradonačelnikov ili Vladin Ured i predlože blještavi novi urbanistički plan
koji obećava mnoge društvene i ekonomske prednosti. Čak i ako su obećanja tih prednosti samo
fantazija mi moramo pružiti alternativu jezikom kojeg političari mogu razumjeti. Moramo ponuditi
praktične odgovore na pitanje „Kamo sada?“. Stoga ću privesti ovu raspravu kraju pitajući Davida
Lowenthala upravo to pitanje: „Kamo sada?“.
David Lowenthal: Neil je govorio o promjenama poput porasta homogenizacije, o tome da svako
mjesto sve više nalikuje na sva druga mjesta. Ali to je samo dio ogromne promjene koja je sada u tijeku.
„Slon u sobi“ jest ekspanzija. Pogledajte Istambul. Prije pedeset godina imao je manje od dva milijuna
stanovnika, sada ih ima dvanaest milijuna. To za većinu ljudi više nije isti grad i većina stanovnika sada su
pridošlice. Danas su velika većina ljudi u gradovima širom svijeta pridošlice. Kako se oni osjećaju kod
kuće? Kako povijesno urbano tkanje funkcionira za njih? Sjećam se svog posjeta Poljskoj 1970.‐tih nakon
što je grad Wrocław (prije Breslau) obnovio svoju staru srednjevjekovnu četvrt (zapravo rekonstrukciju
te četvrti iz 19.‐tog stoljeća). Četvrt je uništena, kao i mnogo toga u poljskim gradovima, u drugom
svjetskom ratu. Ali, u Varšavi sve je bilo jako brzo ponovno izgrađeno kako bi stanovnici imali osjećaj da
su živjeli u neprekinuto poznatom povijesnom okruženju. Međutim, većina stanovnika Wrocłava
sredinom sedamdesetih godina su bile pridošlice iz istočne Poljske koje su zamijenile šleske Nijemce koji
su protjerani u Njemačku. Zbog toga sam upitao urbaniste :“Zašto obnavljate povijesno tkanje za ove
pridošlice? Oni to ne smatraju dijelom svojih sjećanja.“. Urbanisti su odgovorili: „Da, to je istina, ali
njihova djeca i unuci će to smatrati svojim povijesnim sjećanjem.“. I to je točno. To je bio jedan od
načina da se krene naprijed. Moramo shvatiti da zajednica nije samo jedna monolitna stvar. Ona je
mješavina starog i novog, jednako kako su zgrade i susjedstva mješavina starog i novog. Georgijanski
trgovi u Bloomsbury‐u, gdje sam predavao u Londonu, su također bili dosta uništeni u drugom svjetskom
ratu. Pridošlice su poslije nastojali očuvati i obnoviti preostale vrijedne ostatke georgijanske arhitekture i
željele su ih sve sačuvati. Ali starosjedioci su rekli: „Ne, ono što je ostalo nije dovoljno da bi prenijelo
pravi osjećaj prošlosti.“. Starosjedioci i pridošlice, prognanici i imigranti, djedovi i unuci koriste povijesno
tkanje na različite i konstantno promjenjive načine; sve to moramo uzeti u obzir u ulozi suradnika
urbanistima, arhitektima, državnicima i povjerenicima baštine u našim, sve više globaliziranim,
miješanjima u urbani život. Povijesna područja, oblikom često opustošene i dotrajale „boljke grada“4
zaslužuju brigu jer predstavljaju kolektivnu ostavštinu rodnih domova koju će njegovati sadašnje i
buduće generacije.
ZAKLJUČAK
Jerry Podany: Postoji trajni mit o podjeli između pokretne i nepokretne baštine. Ovaj dijalog nas je
podsjetio na to koliko je ta podjela mitska. Također nas je podsjetio da je velik dio teorijskog razvoja
unutar očuvanja baštine proizašao iz rješavanja izazova povijesne arhitekture te kroz napretke u
povijesnom očuvanju. Velik dio onoga što ste čuli u ovoj raspravi je primjenjivo kroz mnoge aspekte
zaštite i očuvanja baštine. Bilo da se radi o očuvanju živih povijesnih mjesta, koje neki zovu kućama, ili
upravljanju pristupom artefaktima ili umjetničkim djelima, izazovi su uglavnom isti i parametri rješavanja
tih izazova se mijenjaju. Shvaćanje toga, prihvaćanje toga te držanje koraka s promjenama na našem
polju dijelovi su naših uloga odgovornih povjerenika baštine.
IIC zahvaljuje svojim partnerima koji su omogućili održavanje ovog okruglog stola: osoblju Sakıp Sabancı
muzeja a posebice direktoru muzeja dr. Nazanu Ölçeru, Sabancı Holdingu i gđi. Güler Sanbancı za njeno
zanimanje, velikodušnost i podršku. Također zahvaljujemo Zakladi Booth Heritage i kompaniji Turkish
Airlines za njihovu podršku. Naravno, želimo se zahvaliti i sudionicima okruglog stola za izvanrednu
diskusiju koja nas je potakla na razmišljanje.
Translated by Ivana Nina Unkovic , 2011, Janury 9th
NOTES 1 Müge Akkar Ercan, U potrazi za ravnotežom između potreba zajednice i konzervacijeske politike u povijesnim četvrtima Istambula, European Planning Studies, 18:5 (2010), 833‐ 859. 2 Svetlana Boym, Budućnost nostalgije, New York: Basic Books, 2001. str.251. 3 David Lowenthal, Prošlost je strana zemlja, Cambridge: tisak Sveučilišta Cambridge, 1986. 4 Müge Akkar Ercan, “Stvaranje održivih zajednica u područjima povijesne baštine: Povijesne četvrti Istanbula”, u: Konzervacija i Istočni Mediteran {doprinos kongresu IIC‐a u Istambuli, 20.‐24. rujna 2010.} (London: Međunarodni Institut za Restauriranje Povijesnih i Umjetničkih Djela, 2010.), 237‐242, ur.: Christina Rozeik, Ashok Roy i David Saunders
Recommended