View
57
Download
3
Category
Preview:
Citation preview
Maturski rad
Sadržaj
UVODNO RAZMATRANJE.................................................2
DOLAZAK TURSKE VLASTI U BOSNU...............................4
BANJALUKA POD TURSKOM VLAŠĆU..............................9
ZAKLJUČANO RAZMATRANJE.........................................16
LITERATURA..................................................................18
1
Maturski rad
Uvodno razmatranje
Na domak sadašnje
Banjaluke, u njezinoj
neposrednoj blizini nalazili su
se, jedan do drugog, stari
bosanski gradovi. Vrbaski
grad (Vrbas), Zvečaj i
Greben na lijevoj obali
Vrbasa, malo dalje Bočac, a
nasuprot Grebenu, Zemljanik
na desnoj obali Vrbasa.
Vrbaski grad, po nekim
izvorima po prvi put se
spominje kao tvrdjava
1295.godine, a bio je svojina
nekog bana Radoslava, dok
se po drugim spominje
1244.godine. Medjutim,
sačuvane su dvije povelje
sacinjene u Vrbaskom gradu:
jedna 26.XI 1320. godine, a
druga oko pola godine poslije – 12. V 1321. godine.
O postojanju Vrbaskog grada, pored spomenutih povelja,
objavljenih u Codex diplomaticus kazuje i pismo Hrvoja Vukčića
upućene kraljici Brbari, supruzi kralja Sigismunda.
2
Maturski rad
Utvrdjeno je, medjutim, da je u srednjem vijeku na području
sadašnje Banjaluke postojala “jaka utvrda sa znatnijim trgovištem
i franjevačkim samostanom u podnožju” koju po prvi put pod
imenom spominju 4.februara 1494. godine (Monumenta
Hungariae historica-Diplomataria; vol XL, Budapest 1915.) u
ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II Jagelovica. Gdje se
nalazila ta Banjaluka, kojoj je kastelan bio Juraj Mikulasić, to je bio
predmet dugih rasprava. Banjaluku su jedni smještali na ušće
Vrbanje, drugi na mjesto starog grada Kastela, treći u Gornji
Šeher, dok su četvrti Banjaluku poistovjećivali sa Vrbaskim
gradom, iako je u tursko-ugarskom ugovoru iz 1519. godine,
posebno naznačen grad Banjaluka, a posebno Vrbaski grad.
Pored drugih vijesti o gradu Vrbasu za nas je važno, da je nakon
pada Jajca 1527. godine zapovjednik Vrbaskog grada Andrija
Radatovic, videći da se ne moze obraniti od Turaka, zapalio tvrdi
grad i varoš i sramotno pobjegao. O mjestu gdje je ovaj grad ležao
ima više kombinacija. Nije isključena mogućnost, da je ovaj grad
Vrbas lezao na teritoriji današnjeg Donjeg Šehera i izgradnjom
ovoga da je nestalo traga starom gradu Vrbasu, koji se spominje u
poznatom tursko-ugarskom ugovoru od 1519. godine napose, a
Banjaluka (danasnji Gornji Šeher) napose. Naravno, ovo je nova
pretpostavka.
3
Maturski rad
Dolazak turske vlasti u Bosnu
S dolaskom i vlašću Turaka nastale su u Bosni od XVI veka krupne
promene. Pošto su 1526. godine uništili mađarsku državu i
odbacili njene i druge još preostale posade u severnoj i
severozapadnoj Bosni, Turci su počeli sistematska osvajanja u
susednom području Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. S tim
osvajanjima išlo je i pomicanje bosanskih granica. Na severu se
brzo prešla linija Save. Sporije je išlo napredovanje preko Une, jer
su austriske vlasti organizovale jaku vojnu granicu sa središtem u
Karlovcu, ali su i tu Turci otišli dalje nego nekad stari bosanski
vladari.
Na zapadu Turci su prodrli duboko u Liku, pregazili najveći deo
Dalmacije, i 1537. godine osvojili i tvrdi Klis. S tim napredovanjem
granice išlo je i pomeranje glavnog središta zemlje iz Sarajeva u
Banja Luku, koja je tek za vreme Turaka dobila svoj pravi značaj.
Bosanski paša imao je pod sobom, pored uže bosanske oblasti, još
sedam sandžaka: hercegovački, kliški, lički, bihaćski, cernički,
požeški i zvornički. Držao je, prema tom, veće područje nego
ijedan bosanski kralj. U tom prostranom sklopu, koji je hvatao od
Šapca do mora i svu južnu Slavoniju, Bosna je, kao središnja
oblast, pretstavljala neku vrstu matice, i dobila stoga još veći
značaj. Turci su joj obratili naročitu pažnju. Jedno stoga što je to
bila glavna granična oblast prema Austriskom carstvu i Mlecima i
što je služila kao baza za sve vojničke operacije prema zapadu, a
donekle i prema severu.
4
Maturski rad
Sva glavnija mesta u Bosni i Hercegovini ili su podigli ili razvili
Turci, većim delom iz strateških razloga a manjim iz ekonomskih i
socialnih. Sarajevo nosi njihovo ime i još uvek glavno njihovo
obeležje; Mostar su digli kao vojničko i saobraćajno središte; Banju
Luku isto tako. Travnik, u koji je 1639. godine kao u pravo, skoro
geometrisko, središte preneseno sedište bosanskog namesnika,
čisto je turski grad; slovensko njegovo ime jasno kazuje da je to
mesto bilo namenjeno drugoj kulturi. Pravi Turci su u našim
zemljama bili pretežno gradski elemenat. U selima su se
zadržavali retko i izuzetno; u planinama još manje.
Do njih gradovi u Bosni bili su ili čista vojnička utvrđenja ili
rudarska naselja. S Turcima je tek počeo pravi varoški život. U tom
pravcu oni su mnogo delovali i na naše ljude, koji su primili islam i
izvestan deo njihovih navika.
S dolaskom Turaka promenjeni su znatno i sastav i odnosi u
stanovništvu. Pre svega, u zemlji je nastala jaka islamizacija.
Dobar deo stanovništva primio je islam, nešto iz straha, nešto radi
koristi, nešto iz protivnosti prema dotadanjoj upravi i njenim
pomagačima. Vera je u Bosni, naročito kod moćnih i velikih, rano
postala ne stvar uverenja i duboko ukorenjenih tradicija, nego
promenljivi elemenat političkih opredeljivanja. Bilo je vladara koji
su po jedno-dva puta iz lako prozirnih razloga menjali veru, a kod
vlastele to je postala, naročito u XV veku, dosta česta pojava.
Poislamljeni Bosanci, iako su im mnoga imena jasno pokazivala
poreklo, kao kod Brankovića, Vranješevića, Sokolovića, Filipovića,
Ljubovića i dr., postepeno su se odvajali od svojih saplemenika.
Zadržali su, istina, jezik, pismo, i mnoge običaje, ali su po svojim
osećanjima išli Turcima. Spajala ih je vera, zajednica političkih
5
Maturski rad
interesa, i povlašćeni položaj koji su, kao muslimani, dobili nad
rajom. Sve do naših vremena većina muslimanskog stanovništva
nije imala prave nacionalne svesti; njoj je Stambol bio bliži srcu
nego Beograd i Zagreb, pored svih nastojanja mlađe inteligencije
da je pravilnije obavesti. I danas još možete čuti kod njih kletvu
„turske mi vjere”, iako se zna da im ona nije potekla od Turaka.
I odnos hrišćana u Bosni znatno se izmenio.
Bogumili su delom primili islam, a delom se vratili u pravoslavnu
zajednicu, kojoj su i inače bili najbliži. Naročito je ojačala aktivnost
pravoslavnih posle obnove Pećke patrijaršije, 1557. godine, čija se
kompetencija širila sa granicama turske vlasti. Katolici su se
povlačili ispred turske sile. Na početku XVIII veka u svoj Bosni
ostalo je bilo još svega 26 franjevačkih otaca. Banjalučka krajina,
koja je u verskom pogledu pripadala zagrebačkoj biskupiji, bila je
očajno zapustela. U te krajeve, i inače u granične oblasti, slivao se
sve više pravoslavni elemenat. Njega su dovodili Turci, da im
obrađuje zemlje, dok oni, kao ratnički elemenat, budu vodili
borbe, i da im posluže kao martolozi. S druge strane, srpski
elemenat pozivali su i upotrebljavali i Austrijanci, naseljavajući ga
u opustele krajeve na hrvatskoj granici, da im tamo bude neka
vrsta mrtve straže. Te promene stanovništva imale su značajnih
posledica u istoriskom životu Bosne. One su dovele do tog da se
skoro sasvim izgube tradicije stare bosanske države.
Dolazeći u severne i zapadne oblasti, u Slavoniju, Hrvatsku,
dalmatinsko Zagorje i bosansku Krajinu doseljenici su nosili sobom
i širili tradicije nemanjićke i kosovske Srbije. Naročito im je bilo
moćno sredstvo narodna epska pesma, koja je u bitnosti proizvod
6
Maturski rad
isključivo nemanjićko-srpske državne i duhovne kulture. U
zbirkama narodnih pesama iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije
nema pomena o drugim starim junacima sem o onima iz stare
srpske države; Marko Kraljević, junak s juga, centralna je ličnost
jugoslovenskog predanja, isto kao što je Kosovo glavni predmet
kulta i legende. U Bosni su zaboravljeni toliki domaći junaci
Srednjega Veka, sem poslovičnog bana Kulina i neobične ličnosti
Hercega Stepana. Ko danas zna da su se nekad doista pevale
pesme o vojvodi Radoslavu Pavloviću ispod Romanije? Otkuda to?
Očevidno, ponajviše stoga, što je s novim talasima stanovništva
dolazio i novi duh. Kad su od XVI veka počele bune i ustanci protiv
Turaka nikom u zemlji nije više padalo na um da se vaspostavi
stara bosanska država, nego se sudbina Bosne gledala u zajednici
sa ostalim saplemenicima.
Pa ipak, i pored svega toga, hrišćanski svet nije mogao da se
pomiri s turskom upravom. Nešto zbog veoma aktivne
propagande spolja, koja je dolazila od susednih hrišćanskih sila i
papske kurije, a još više zbog slobodoljubivosti našeg naroda. Naš
svet nikad nisu mogla da zadovolje samo materijalna dobra, niti se
on izgledima na njih mogao trajno zadobiti. Tištala ga je duboko
pravna nejednakost između hrišćanina i muslimana, osećanje
podređenosti, i stav pognute glave. Posle su došli i drugi uzroci.
Zbog čestih i velikih turskih ratova nastala je ekonomska
depresija, sve teži finansiski pritisak, i sve veća samovolja i
korupcija lokalnih vlasti. I stoga su naši ljudi postajali sve skloniji
da uđu u svaku kombinaciju koja bi bila uperena protiv turskog
gospodstva. Od kraja XVI veka nema pokreta u susedstvu, koji ne
bi našao odjeka kod hrišćana Bosne i Hercegovine. Čak
7
Maturski rad
pravoslavne vladike, pa među njima i mnogo štovani Sv. Vasilije
Ostroški, ne ustručavaju se da uđu u veze i sa rimskom kurijom,
samo da njihovom pomoću zbace turski jaram.
Turci i muslimani to i vide i osećaju. Stoga i oni postaju
bezobzirniji i teži. Kada je Turska pod Bečom pretrpela slom i
morala da napušta redom prostrane osvojene oblasti, onda su
potisnuti muslimani iz Slavonije, Dalmacije, Like i Boke počeli da
se sručuju u Bosnu i Hercegovinu. Procenat muslimanskog
elementa u zemlji povećao se usled toga znatno i prilično naglo,
naročito u srezovima bližim granici.
Turske vlasti su ih tu s planom kolonizovale da bi postali živ
bedem i da bi pazili na veze hrišćanskih suseda. Ozlobljeni zbog
proterivanja sa stvorenih ognjišta, postradali, ogoleli, ti su se
begunci obično nastanjivali i obeštećavali na račun raje. Od tada
nasilja bivaju češća i krvavija.
8
Maturski rad
Banjaluka pod turskom vlašću
Dakle, nije sporno da je Banjaluka postojala na mjestu sadašnjeg
Gornjeg Šehera. Godinama su se raspoznavali ostaci starog grada
kod mosta preko riječice Sutrurlije i jer je i turski geograf i
polihistor Hadzi Kalfa (Catib Celebija), iz sedamnaestog vijeka, za
taj grad zapisao da je uzet od nevjernika, a to upravo podvrdjuje
da je postojao u predtursko doba. S druge strane, u zakladnici
bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed-pase iz 1554. godine, u
današnjem Gornjem Šeheru, posebno se spominje tvrdjava
Banjaluka, zatim Podgradje pod njom, dok se imenom kasaba
naziva naseobina s obje strane Vrbasa. Ova zakladnica je ostavila
jos jedan dragocjen podatak o lociranju nekadašnje Banjaluke.
Naime, u njoj se govori o tržištu s obje strane ceste na desnoj
obali Vrbasa, na kojemu se vrsi prodaja zemaljskih proizvoda.
Dakle, ova zakladnica Sofi
Mehmed-pase nepobitno kazuje
da je u Gornjem Šeheru bila
Banjaluka u kojoj su glavni objekti
bili stari grad, zatim “Podgriradje”
(Podgradje),
“kasaba” i
“trgovište”.
Kada je palo Jajce, za vrijeme turskog
pustošenja pala je i Banjaluka. Vjerovatno je
9
Maturski rad
utvrda Stari grad (koji Hadzi Kalfa naziva Gornji grad, iako se u
narodu i ispravama spominje kao Stari grad), pala neostecena u
ruke Turaka. Posto je utvrda bila na mjestu s kojeg se mogao vrsiti
nadzor nad obje rijeke, Vrbas, Suturliju i ceste, Turci su u nju uveli
svoju posadu sa dizdarom koji je bio potpuno samostalan.
Neizvjesno je kada su Turci ovu utvrdu napustili, ali mnogi drže da
je to moralo biti do kraja sedamnaestog vijeka.
Zakladnica Sofi Mehmed-pase, koja je pohranjena u Vakufskoj
direkciji u Sarajevu, jedan je od najvrednijih dokumenata o istoriji
Banjaluke u prvim godinama turske okupacije. Prije nego je Sofi
Mehmed-paša prenio stolicu bosanskog sandžak-bega iz Sarajeva
u Banjaluku 1533. godine, Gornji seher, kao mjesto s tradicijom i
okolnim brdima koja su u cijelosti zadovoljavala “pravo na vidik”
(pogled na rijeku sa svakog prozora) stambene zgrade su počele
nicati iznad Vrbasa i Suturlije.
Odluka Sofi Mehmed-pase o premještanju sjedista sandžaka
uveliko pospješuje jačanje Gornjeg Šehera (Banjaluke) i odvija se
“uzurbanim koracima”.
Za nešto preko 100 godina gradnje, sve do upada austrijskih ceta
1688. godine pod vodstvom Ludviga Badenskog, Gornji Šeher je
mnogo izmjenio svoj izgled. Sofi Mehmed-paša, kako u zakladnici
stoji, podigao je brojne objekte i ustvari, je udario temelje razvitku
najstarijeg banjalučkog naselja.
Zahvaljujući njemu, pored džamija sagradio je citav “mali grad”.
Gornji seher je dobio prvi drveni most preko Vrbasa (koji je spajao
dvije obale od Careve džamije – na lijevoj, do Sofi Mehmed-pasine
10
Maturski rad
džamije-na desnoj obali Vrbasa, koju je zbog omanje jame
kockastog oblika u unutrašnjosti narod prozvao Jama džamijom.
Podigao je i tri mlina; jedan priobalni sa dva kamena, a dva na
ladjama sa pojednim kamenom. Istodobno je otkupio u
neposrednoj blizini pogolemo zemljište dobre obradive zemlje s
vinogradima i voćnjacima I sve to ostavio vakufu u zadužbinu.
U ranom turskom razdoblju, u kojm je obrazovana prva banjalučka
čaršija orijentalnog tipa, srediste Gornjeg Šehera, koje je bilo
posebna mahala, dobilo je ime Hunčarija, odnosno Careva mahala
(jer se, uglavnom nalazila oko Careve džamije), zatim je po
stavljacima kože u Vrbasu, mahala nizvodno Vrbasom od ušća
Suturlije dobila ime Tabaci (sirenjem se mahala podjelila na
Gornje i Donje Tabake).
Nizvodno od Tabaka, je po vojvodi Kubadagi, šefu policije, koji je
imao posjede i u Hunčaraji, a po džamiji koju je Kubadaga
podigao, novoobrazovana mahala dobila ime Kubadugina.
Na drugoj strani Gornjeg Šehera, uz staru rimsku cestu, koja je
vodila prema Mrkonjić gradu i prema rimskoj postaji Lamatis
(Sljivno), iznad Hunčarije, uzvodno u brdu, nastala su naselja –
mahale Grab i Džaferagina, po osnivačima džamija. Ubrzo Osman
sah (u pisanim izvorima Osman Han), drugi poznati banjalučki
sandžakbeg, osniva i svoju mahalu, nakon čega dolazi do
osnivanja mahala Kalanderija (Siljkova) i Sitarija. Deseta,
vjerovatno najstarija mahala u Gornjem Seheru, jer su banje bile
poznate od davnina, nalazila se na desnoj obali Vrbasa u predjelu
banja i po njima je dobila ime Ilidža. U naselju Ilidža do prije
tridesetak godina, postojao je jedinstveni spomenik musala kakve
11
Maturski rad
su Turci odmah po dolasku u naselja znali podizati, umjesto
džamija, jer nije iziskivala goleme novce i vrijeme (po nekim
predanjima bila je to musala podignuta u čast Sultana Sulejmana
II, koji je navodno u njoj klanjao na povratku poslije opsade Beča).
Zanimljivo je napomenuti da je ispred džamije Ferhadije, na uglu
glavne ulice i ulice što vodi prema tvrdjavi Kastel, postojala javna
česma, koja ne potiče iz turskog razdoblja, već iz vremena
austrougarske okupacije. Usput neka bude spomenuto da je
Ferhad-beg već kao i klisski sandžakbeg aktivan u izgradnji javnih
objekata svuda gdje je dopirala njegova vlast: džamija u tvrdjavi
Zemunik kod Zadra, mekteb u tvrdjavi Vrani kod Zadra, hamam u
Kostajnici, hanovi i Livnu, Ravnom, Dobrunu, Kratovu, Svinjaru itd.
Ogromna materijalna sredstva koja su mu bila potrebna za
izgradnju brojnih javnih i monumentalnih objekata očito su
dobivana ratnim plijenom iz uspješnih turskih pohoda u drugoj
polovini XVI vijeka. Četvrti polustih natpisa na portalu izričito kaže
da je i sama Ferhadija podignuta "ratnim imetkom".
Dana 22. septembra 1575. g. Ferhad-beg u borbi sa generalom
Herbertom von Auerspergom, koga je do nogu potukao, zarobi i
njegova sina, grofa Wolfa Engelharda von Auersperga. Narodna
legenda, koja je zabilježena u obliku narodne pjesme u tri
varijante, govori da su otkupom dobijenim za mladog grofa
sagradjene Ferhad-pašine zadužbine. Turski istoričar Peccevija
potvrdjuje legendu i citirani polustih natpisa svojim navodom da je
Ferhad-paša za otkup Auerspergova sina dobio 30.000 dukata i
stotinu robova koje su Austrijanci bili zarobili.
Zadnji polustih natpisa nad ulazom u džamiju sadržavao je godinu
12
Maturski rad
gradjenja koja se dobije obračunom brojčanih vrijednosti pojedinih
slova: to je 987. hidzretska godina, što odgovara 1579/80. godini
naše ere.
Ko je gradio "ovu velebnu bogomolju" (kako rece pjesnik Sipahi)
do danas nije utvrdjeno. Na kraju Ferhad-pašine vakufname
potpisani su kao svjedoci dvojica graditelja-dundjera: Hadži Nezir i
Deli Spahija. Medjutim, izvjesno je da je ovakva gradjevina mogla
nastati jedino kao djelo mimara (graditelja) i muhendisa
(inženjera) najvećih kvaliteta i znanja koja se u to doba mogla
steći. Folklorista Antun Hangi zabiljezio je predaju o majstorbassi
Radi-Radovanu i njegovim neimarima.
Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je Ferhad-beg, čovjek
nasih krajeva, rado povjeravao zadatke domaćim ljudima te da je
kao kliski sandžakbeg imao i neposrednog uvida u mogućnosti
kamenara. Ipak, po mnogim nasim stručnjacima ovoga vremena,
odnosno stilskoj analizi njegove džamije i turbeta, koju su vršili
suvremeni eksperti, dolazi se do nesumnjivog zaključka da je
organizator i naručilac posla bio iz Carigrada, iz Mimar Sinanove
Škole, te da se pri tom radilo o nekom od nasposobnijih učenika,
sposobnim da realizuje objekt vrhunskih kvaliteta svog vremena.
Kompleks Ferhadija džamije su činili i slijedeći objekti: Turbe
Ferhad - pašino, zatim turbe njegovih bajraktara te Safikadunino
turbe (prema nekim legendama, radi se o unuci Ferhad-bega), te
omanje mezarje i u njemu, izmedju ostalih, mezar Ali-paše
Rizvanbegovića koji je, pod nedovoljno rasvijetljenim okolnostima
ubijen u logoru Omer-paše latasa (Mihajlo-Mišo Latas, kako se
13
Maturski rad
izvorno zvao) pod Banjalukom 1851. godine te tu prenesen i
sahranjen. Grobnicu je tek 1902. godine podigao banjalučanin
Hadži Hamidaga Husedzinović.
Izvan zidova i dvorista džamije, koje je bilo ogradjeno kameno-
željeznom orijentalnom ogradom sa orijentalnom kapijom prema
glavnoj banjalučkoj ulici (zapadna strana) je bila banjalučka
sahat-kula, takodjer zadužbina Ferhad-pašina i vjerovatno prvi
javni sahat u Bosni i Hercegovini. Ferhadija džamija sa pratećim
objektima, sa svojim manjim ili većim kupolama i vertikalama
minareta (42,5 m) i sahat-kule.
Oni su bili nijemi svjedoci jednog minulog doba: bili su rezultat
kretanja duha i stvaralačkih snaga u zbrkanoj mješavini stotina
suprotnosti sto ih je sve zajedno poput poplave preko naših
zemalja valjala bujica istorije.
Iznenadni upad austrijskih trupa pod vodjstvom Ludviga
Bodvenskog 1688. g. u Gornji Šeher, značio je istovremeno i kraj
turske vladavine.
14
Maturski rad
Zaključno razmatranje
Banja Luka se, kao srednjovjekovni grad u Jajačkoj banovini,
spominje prvi put 1494. g. Utvrda na lijevoj obali Vrbasa u
današnjem Gornjem Šeheru, sa podgradjem i jednim katolickim
samostanom, prkosi Turcima sve do 1527/8 godine.
U sklopu bosanskog sandžaka ovaj grad u drugoj polovini XVI
vijeka dobija veliki društveno-politički i strateški značaj, naročito
od 1553. kada tadašnji bosanski sandžakbeg Sofi Mehmed - paša
prenosi u Banju Luku stolicu bosanskog namjesnika. U novim
društveno-ekonomskim uslovima došlo je do intenzivne izgradnje
naselja sa velikim brojem značajnih javnih objekata, na
vrhunskom nivou osmanske kulture i arhitekture. Iz Sofi Mehmed-
pašine zakladnice se vidi da je ovaj vakif dao podici mnoge
objekte u najstarijem banjalučkom naselju - Gornjem Šeheru, kao
sto su: drveni most preko Vrbasa (izmedju Careve džamije na
lijevoj i Sofi Mehmed-pašine džamije na desnoj obali Vrbasa),
javno kupatilo (hamam), šezdeset devet dućana, han (karavan-
saraj), tri mlina itd.
Ferhad-paša Sokolovic, posljednji bosanski sandžakbeg, svojom
aktivnošću na polju izgradnje Banje Luke prevazići će sve druge
namjesnike koji su u tom gradu stolovali i dali svoj pečat razvoju
grada, koji ce kao trajna urbana vrijednost vekovima predstavljati
okosnicu daljnjeg razvoja mjesta. Ferhad-paša, izgradnjom svojih
objekata udara temelje novom gradu, tzv. Donjem Šeheru,
nizvodno od srednjovjekovnog i ranoturskog Gornjeg Šehera, na
ušću potoka Crkvene u Vrbas.
15
Maturski rad
Za vrijeme sultana Mehmeda III (1595-1603) tophana je, koju je
1587. osnovao Ferhad-paša, "zamijenjena" novom utvrdom, pa je
tako na mjestu starog grada Kastela niknuo u Donjem Šeheru Novi
grad koje Turci prozvase Kal'ai-džedid. Preko dvije stotine
objekata gradi Ferhad-beg na ovom mjestu. Gotovo da nema
standardnog objekta XVI vijeka, a da ga ovaj vojskovodja i
graditelj nije podigao ili bar zacrtao i obezbjedio njegovo
podizanje. Iz njegove vakufname (zakladnice) i drugih
dokumenata znamo da je u Banjoj Luci podigao svoju
velicanstvenu džamiju Ferhadiju, uz nju za sebe grobnicu (turbe),
osnovnu skolu (mekteb), vodoskok (sadrvan) pred džamijom,
javno kupatilo (hamam), vodovod, sahat-kulu, javni nužnik,
karavan-saraj (konačište za karavane), žitnice, most na Vrbasu,
most na Crkveni, oko dvije stotine dućana (trgovačkih i zanatskih
radnji), mlin na Vrbasu sa tri kola, te dvor za bosanskog
beglerbega. Kaldrmisanim putem veze Gornji i Donji Šeher, te ovaj
put sa mostom na Vrbasu. Zakladnicom, koja je napisana i
potpisana u januaru 1587. g. osigurava dalje sredstva za izgradnju
jedne robne kuće (bezistana), više skole (dar-ul-hadis,
medresa),za prekrivanje karavan-saraja olovom,za udvostručenje
hamama, za zidanje kamenih stubova pod mostom na Vrbasu.
Zna se iz kasnijih dokumenata da je njegov bezistan, podignut iz
ovih zavještanja, imao oko stotinu dućana, a njegova medresa je
bila najznačajnija viša škola medju pet banjalučkih medresa.
Turska vladavina je bila okupacija. To je bio i vrlo tragičan period
za nas narod. To je bila vrlo krvava okupacija u kojoj su hrišćani
progonjeni, pogotovo su progonjeni pravoslavni hrišćani.
16
Maturski rad
Literatura
Vladimir Ćorović: Bosna i Hercegovina, 2. tom sabranih djela
Beograd - Banja Luka 1999.
Izdavači: "Ars Libris" iz Beograda i "Glas srpski" iz Banja Luke
Aleksandar Ravlić: Banja Luka - razdoblja i stoljeca (II izdanje) , izd. IRO "Veselin Maslesa", Sarajevo, 1979.
Internet sajt : http://cafe.raja-do-jaja.com/
17
Recommended