CILJEVI PROMETNE POLITIKE

CILJEVI PROMETNE POLITIKE

Općenito se smatra da bi cilj javne politike u prometu, kao u svakoj drugoj

gospodarskoj djelatnosti, trebao biti da se unaprijedi javni interes. U tu se svrhu

iznose dva glavna razloga za utvrđivanje ciljeva prometne politike. Prvi je cilj da se

osigura osnova za izradu i izbor razvojne politike i drugi, da se utvrde kriteriji za

vrednovanje varijantnih pravaca programa akcije i ocjenu ostvarenja prihvaćene

politike. Prvi razlog zahtijeva da se utvrđivanjem ciljeva izraze interesi svih nositelja

prometne politike, dok drugi razlog zahtijeva prihvaćanje realnih ciljeva.

Ciljevi prometne politike izražavaju, dakle, potrebe, interese pa i želje nositelja dane

politike ili onih zbog kojih se ti ciljevi donose.Stoga Županov definira ciljeve kao

željena buduća stanja, koja se neće ostvariti sama od sebe, već se mogu postići samo

svrhovitom ljudskom akcijom.

Izbor ciljeva i određivanje prioriteta njihovog ostvarenja, rezultat su političkog

procesa kojeg predodređuju mnogi čimbenici. Najvažniji su društveno i ekonomsko

uređenje zemlje, odnos političkih snaga, trenutno ekonomsko-političko stanje u zemlji

te način donošenja odluka.

S obzirom na razlike u značenju pojedinih ciljeva, te njihovu hijerarhiju, razlikuju se

opći ili primarni od posebnih ili sekundarnih ciljevca. Opći ciljevi su poželjni ishod

dane politike, a posebni ciljevi ili zadaci su specifična, mjerljiva izjava o poželjnom

ishodu. Na primjer, opći cilj može biti povećanje efikasnosti prometnog sustava, a

posebni cilj ili zadatak maksimiziranje službe prijevoza za svaku uloženu novčanu

jedinicu.

Kako je prometna politika dio ekonomske politike, onda i ciljeve prometne politike

treba promatrati kao dio ciljeva opće ekonomske politike. Za primjer Tinbergen uzima

maksimiziranje realnog narodnog dohotka, što u ekonomskoj politici može biti

neposredni, a u prometnoj politici posredni cilj te se, u ovom drugom slučaju, svodi

na maksimiziranje doprinosa prometne djelatnosti narodnom dohotku kao cjelini. To

pretpostavlja djelotvorniju upotrebu proizvodnih faktora koji se mogu bolje

upotrijebiti u drugim djelatnostima (oportunitetni troškovi). To nadalje zahtijeva

razumnu naknadu za korištene proizvodne faktore, tj. naknadu koja je u skladu s

vrijednošću njihovog razvojnog doprinosa.

Najvažniji cilj prometne politike je uspješan prometni sustav koji omogućuje

kvalitetan i jeftin prijevoz. U skladu s tim glavni se zadaci prometne politike mogu

svrstati u ove četiri skupine:

Prvo, doprinos ekonomskom rastu i nacionalnom blagostanju. S tim u vezi, od

prometa se očekuje osiguranje dopreme sirovina, energije i drugih roba, dovoz radne

snage i prijenos informacija do mjesta proizvodnje i razmjene, te otprema gotovih

proizvoda.

Drugo, zadovoljenje društvenih potreba za prijevozom ljudi do trgovačkih,

zdravstvenih, obrazovnih i rekreativnih središta, što se postiže osiguranjem razumne

razine osobne mobilnosti.

Treće, povećanje efikasnosti i ekonomičnosti prometnog sustava. To je uobičajen

zahtjev pri svim oblicima ulaganja, kako bi se postigla primjerena stopa povrata na

uložena sredstva i osigurala optimalna alokacija resursa.

Četvrto, uklanjanje ili ublažavanje nepovoljnih učinaka koji nastaju kao posljedica

djelovanja prometa, kao što je onečišćenje okoliša, pojava prometnih nesreća,

rasipanje pogonske energije i gubitak obradivog zemljišta zbog izgradnje prometnica.

Promatrani sa stajališta transportnih subjekata, ciljevi se prometne politike mogu

podijeliti u četiri skupine:

1. ciljeve prijevoznika,

2. ciljeve radne snage,

3. ciljeve korisnika prijevozne usluge,

4. ciljeve društva.

Interes prijevoznika usmjeren je na utvrđivanje i ostvarenje takvih ciljeva prometne

politike koji će im, kao neposrednim gospodarskim subjektima prometne aktivnosti,

zajamčiti uvjete za uspješno poslovanje. Ti se ciljevi mogu iskazati kao smanjenje

kapitalnih troškova, troškova održavanja i operativnih troškova prijevoza, s jedne, te

povećanje prihoda s druge strane. Maksimiziranje dohotka je, dakle, glavni cilj

prijevoznika i po tome se on ne razlikuje od bilo kojeg drugog poslovnog subjekta.

Ciljevi radne snage su postizanje što većeg dohotka za isti ili eventualno manji opseg

posla, veća sigurnost na radu i u očuvanju zaposlenja te bolji radni uvjeti. U

određenoj mjeri ti ciljevi proturječe ciljevima prijevoznika.

Želja je pak korisnika prijevozne usluge da se osigura ponuda što većeg broja i što

raznovrsnijih i kvalitetnijih usluga uz što niže troškove i uz što veću mogućnost izbora

prijevoznog poduzeća i prijevoznog sredstva. Zato ciljevi korisnika uključuju

povećanje mobilnosti, pouzdanosti, udobnosti i sigurnosti prijevoza te smanjenje

operativnih troškova i trajanja prijevoza.

Ciljevi prometne politike promatrani sa stajališta društva su najsloženiji, jer se njima

moraju iskazati, ali i uskladiti, interesi sve tri spomenute skupine transportnih

subjekata. Zbog toga društvo može, ali ne mora, imati iste ciljeve koji imaju

prijevoznici, prometni radnici i korisnici prijevoznih usluga. Primjenom bi se tih ciljeva

prometni sustav približio idealnom stanju te bi prema nekim mišljenjima (Samson i

Farris) trebao imati najbolju moguću prijevoznu službu uz najnižu moguću cijenu i s

visokim stupnjem zaštite z nj samog.

Analiza spomenutih ciljeva prometne politike pokazuje da oni u različitoj mjeri utječu

na prometnu politiku te da su često proturječni i u međusobnom sukobu. Primjerice,

postoji sukob ciljeva sa stajališta prijevoznika, s jedne, te radnika, korisnika

prijevoznih usluga i društva, s druge strane. No postoji i sukob ciljeva unutar pojedine

skupine prometnih subjekata. Tako na primjer, želja korisnika prijevozne usluge da se

poveća pristupačnost može biti u suprotnosti s njegovom željom da se uvedu

pješačke zone u gradovima slobodne od automobilskog prometa. U suprotnosti je

također i želja društva za smanjenjem ulaganja u modernizaciju prometnica s

njegovom željom da se smanji broj nesreća i trajanje vremena putovanja.

Iako je logično utvrđivanje takve politike koja, na primjer, jamči najveći stupanj

prometne sigurnosti, najveći stupanj kretanja putnika i roba ili pak politike koja

pretpostavlja najniže ukupne troškove prijevoza, nemoguće je ipak odrediti takvu

politiku koja to jamči u cjelosti i u isto vrijeme. Umjesto toga valja težiti pronalaženju

politike koja je u stanju da na najbolji način uzme u obzir svaki od tih ciljeva.

Osim samog obilježja, težinu izbora i ostvarenja ciljeva određuje i njihov broj. Što je

broj ciljeva veći teža je i mogućnost njihovog izbora i cjelovitog ostvarenja. Važan je

također način na koji su ciljevi iskazani da bi se olakšalo utvrđivanje i prihvat politike

koja iz njih slijedi.

Ciljevi dugoročnog razvoja prometnog sustava Hrvatske, koji su početkom 1980-ih

godina bili izrađeni u okviru Koncepcije razvoja prometa na području SR Hrvatske do

2000. godine, izvedeni su iz ciljeva društveno-ekonomskog razvoja SR Hrvatske. 

Takvim pristupom promet je trebao pridonijeti razvoju cjelokupnog narodnog

gospodarstva i ostvarenju njegovih ciljeva. No da bi promet udovoljio tim

očekivanjima jasno je izražen zahtjev da društvo mora osigurati materijalnu osnovu

za razvoj prometne mreže, prijevoznih sredstava i za rad ljudi zaposlenih u toj

djelatnosti.

Ciljevi razvoja prometnog sustava Hrvatske bili su razvrstani u tri osnovne skupine:

1. prva je skupina bila u funkciji društveno-gospodarskog razvoja zemlje,

2. druga u funkciji pojačanog iskorištavanja prednosti njenog geografsko-prometnog

položaja

3. treća u funkciji tehničko-tehnološkog napretka i strukturnih transformacija u

prometu.

Očekivalo se da će se ostvarenjem utvrđenih ciljeva postići slijedeća znatnija

poboljšanja u prometnom sustavu Hrvatske:

1.) ograničenje neracionalne prijevozne potražnje,

2.) povećanje efikasnosti i ekonomičnosti prometnog sustava,

3.) povećanje kvalitete prijevoza,

4.) poticanje društveno-gospodarskog razvoja zemlje i bolje organizacije u prostoru,

5.) smanjenje nepovoljnih utjecaja prometa na okolinu i na iskorištavanje prirodnih

resursa,

6.) povećanje sigurnosti prometa i 

7.) prilagođavanje prometnog sustava posebnim zahtjevima u izvanrednim

okolnostima.

Važno je napomenuti da je uz svaki od utvrđenih ciljeva bio naznačen odgovarajući

broj znatno određenijih i jasnije iskazanih posebnih ili sekundarnih ciljeva odnosno

zadataka primjenom kojih bi se pridonijelo ostvarenju općih ili primarnih ciljeva. Uz to

su uz svaki od tih ciljeva bili dani kriteriji za procjenu stupnja ostvarenja utvrđenih

ciljeva. Nažalost, mnoge okolnosti, napose političke, koje su nakon toga uslijedile,

nisu išle u prilog ostvarenja tih ciljeva.

Kako bi

se tem

atika

vredno

vanja

izbora

varijant

i inv

estiranj

a u tra

nsport

u iko

munik

acijam

a, kva

litetno

obradil

a, to

je neo

phodno

pozaba

viti se

osnovn

impojm

ovima 

iz tem

e, kao

što su

sami 

pojmo

vi eko

nomik

e u tra

nsport

u iko

munik

acijam

a, te

pojam

investi

cije i

investi

ranja

uopće.

Sama 

tema „

Metode

vredno

vanja

izbora

varijant

i inv

estiranj

a u tra

nsport

u iko

munik

acijam

a“ pre

dstavlj

a jed

no ogr

omno

područj

e pod

ložno

stalnim

izmjen

ama iu

napređi

vanjim

a u skla

du sa

razvoj

em i

napret

kom

saobra

ćaja

opć

enito.

Leksičk

i, tem

a je sklo

pljena

od poj

mova

koji su latinskog

porijekla i sinonimi suza jako široke pojmove:Metod - l. methodus;Smišljeno i plansko pristupanje pri radu, zbog postignuća nekog uspjeha,istine, saznanja, odnosno određeni put i način ispitivanja.Investicija - l. investitio;

Ulaganje kapitala u neki unosan posao ili unosno poduzeće.Transport - l. Transportus;Prenos, prevoz, prenošenje, prevoženje ( putnika, robe...).Komunikacija - l. communicatio;Saopštavanje, veza, ophođenje, saobraćaj...

U svjetlu leksičkog značenja riječi neophodno je, znači, da se pozabavimopitanjem iznalaska najpovoljnijih varijanti

novčanih ulaganja u sve sfere saobraćajakako bi se

omogućilo funkcioniranje istog, a sa najmanjim mogućim utrošcima