View
195
Download
12
Category
Preview:
DESCRIPTION
Medjunarodno_javno_pravo-Skripta-Pravni_fakultet_Part2_pdf.pdf
Citation preview
Saglasnost se načelno može dati na formalan ili neformalan način. U praksi preovlađuje neformalno
davanje saglasnosti, obično diplomatskim putem;
4. specijalna misija je privremenog karaktera.
* Pravni položaj specijalne misije. Relevantna pravila u ovoj materiji nalaze se u Konvenciji o
specijalnim misijama (1969).
Pravila Konvencije su formulisana sa suštinskim osloncem na Konvenciju o diplomatskim odnosima
(1961).
U vezi sa odašiljanjem specijalnih misija, Konvencija sadrži dva specifična pravila u odnosu na pravila
Konvencije o diplomatskim odnosima.
Na osnovu Konvencije dve ili više država mogu pojedinačno i istovremeno uputiti specijalnu misiju ц
drugu državu, uz pristanak te države, da bi, u saglasnosti sa svim ovim državama, zajednički razmatrale
neko pitanje od zajedničkog interesa za sve njih. Po pravilu, država imenovanja imenuje članove
specijalne misije tek pošto je prethodno dostavila državi prijema relevantne podatke o broju i sastavu
specijalne misije, a naročito o imenima i svojstvima lica koja namerava da imenuje. Država prijema
može odbiti da primi specijalnu misiju čiji broj članova, po njenom mišljenju, nije razuman s obzirom
na okolnosti i uslove u zemlji prijema i potrebe određene misije. Ona može bez obrazloženja odbiti da
primi bilo koje lice u svojstvu člana specijalne misije.
Država imenovanja i država prijema specijalne misije se dogovaraju o sedištu specijalne misije. Ukoliko
iz bilo kog razloga zainteresovane države ne postignu sporazum o sedištu misije primenjuje se
rezidualno pravilo po kome se sedište specijalne misije nalazi u mestu u kome je sedište ministarstva
inostranih poslova države prijema.
Država prijema je jedino u obavezi da članovima specijalne misije obezbedi onoliko slobode kretanja i
putovanja po svojoj teritoriji koliko je potrebno za obavljanje funkcija specijalne misije.
U pogledu privilegija i imuniteta članova specijalne misije Konvencija ustanovljava analogiju sa
privilegijama i imunitetima diplomatskih predstavnika. Predstavnici države imenovanja u specijalnoj
misiji uživaju imunitet od krivičnog sudstva države prijema. Pored izuzetaka koji postoje u odnosu na
diplomatske predstavnike, Konvencija o specijalnim misijama ustanovljava i izuzetak po kome članovi
specijalne misije ne poseduju imunitet u slučaju tužbe za štete nastale zbog sudara izazvanog vozilom
koje je zainteresovano lice koristilo u vreme kada nije vršilo službene funkcije. Treće zemlje su u
obavezi da poštuju privilegije i imunitete članova specijalne misije u slučaju ako su unapred
obaveštene o njihovom tranzitu i ako se tome nisu usprotivile.
Kao načine prestanka funkcija specijalne misije, Konvencija navodi:
a) sporazum zainteresovanih strana;
b) izvršenje zadatka specijalne misije;
c) istek roka predviđenog za specijalnu misiju;
d) saopštenje države imenovanja da povlači odnosno opoziva specijalnu misiju;
e) saopštenje države prijema da specijalnu misiju smatra okončanom.
Docsity.com
Iz formulacija upotrebljanih u članu 20. Konvencije proizlazi da navedeni načini prestanka funkcija
specijalnih misija nisu limitativne prirode.
Opredeljenje za donošenje posebne konvencije očigledno je proisteklo iz pravnopolitičkih razloga tj. iz
potrebe da se uvaži činjenica da specijalne misije imaju važno mesto u savremenim međunarodnim
odnosima. Tako je, zbog njihovog faktičkog značaja, doneta posebna konvencija, što za posledicu ima
da su pravila o specijalnim misijama, iako suštinski slična pravilima diplomatskog prava, samostalna
pravila pozitivnog međunarodnog prava.
34. KONZULI
Obično se smatra da su konzuli stara ustanova koja datira još iz antičkog doba. Ovo se može uzeti za
verodostojno, ukoliko konzule shvatimo u najširem smislu kao lica koja su na teritoriji druge države
delovala u trgovačkim stvarima u krugu stranaca.
U generičkom smislu konzul bi se mogao odrediti kao lice ovlašćeno da obavlja konzularne funkcije u
svojstvu predstavnika jedne države na teritoriji druge države.
Elementi ove definicije su:
1. konzuli su postavljeni od strane države odašiljanja;
2. prihvaćeni su u tom svojstvu od strane države prijema, i
3. ovlašćeni su da vrše konzularne funkcije.
U ovim okvirima kreće se i definicija data Konvencijom o konzularnim odnosima (1963).
Konzuli se mogu podeliti na osnovu dva kriterijuma: vrste konzula i klase konzula.
Konzuli se obično dele na dve vrste - karijerne konzule i počasne konzule. Može se reći da su karijerni
konzuli državni službenici koji posao obavljaju u skladu sa profesionalnim standardima sa pripadajućim
pravima i obavezama. (podležu upravnoj disciplini, primaju platu za svoj rad, državljani su države
imenovanja i slično). Počasni konzuli su lica koja se, po pravilu, regrutuju iz poslovnog sveta države
prijema, za svoj rad ne primaju platu i ne podležu upravnoj disciplini.
Konvencija deli šefove konzulata na četiri klase: generalne konzule, konzule, vice konzule i konzularne
agente. Države ugovornice su vezane ovom klasifikacijom u odnosu na šefove konzularnih
predstavništava, ali zadržavaju slobodu da svojim unutrašnjim zakonodavstvom odrede nazive
konzularnih službenika i drugih zaposlenih prema svom nahođenju.
* Uspostavljanje konzularnih odnosa. Kako Konvencija u preambuli podvlači, konzularni odnosi
doprinose unapređivanju prijateljskih odnosa među državama, uspostavljanje konzularnih odnosa nije
pravna obaveza. Uspostavljanje konzularnih odnosa vrši se na bazi sporazuma zainteresovanih država.
Iako uspostavljanje konzularnih odnosa nije pravna obaveza, uporno i sistematsko odbijanje jedne
države da prihvati uspostavljanje konzularnih odnosa sa drugim državama može se smatrati suprotnim
obavezi država da podstiču međunarodnu saradnju u rešavanju međunarodnih problema ekonomske,
socijalne, kulturne ili humane prirode utvrđenoj članom 1.(3) Povelje Ujedinjenih nacija.
Docsity.com
Konzulat se može otvoriti na teritoriji države prijema samo uz njenu saglasnost. Saglasnost še
traži,.takođe, i za sedište konzulata, njegov rang i konzularno područje kao i za naknadne promene
sedišta konzulata, njegovog ranga ili konzularnog područja.
* Sticanje konzularnog statusa. Da bi jedno lice steklo konzularni status potrebno je da se ispune dva
uslova:
1) postavljenje na konzularnu funkciju od strane nadležnog organa države odašiljanja. Organ nadležan
za postavljenje konzula, kao i procedura imenovanja, su u isključivoj nadležnosti države. U praksi se
generalni konzuli i konzuli postavljaju ili od šefa države na preporuku vlade ili od strane vlade ili
ministra spoljnih poslova.
Lice postavljeno za konzula snabdeva se zvaničnim dokumentom koje se naziva patentno pismo. U
nekim državama se formalni dokument u odnosu na vice konzule ili konzularne agente naziva drugačije
- dekret ili patent. U patentnom pismu se potvrđuje svojstvo konzula i navode ime i prezime konzula,
njegova kategorija i konzularna klasa, konzularno područje i sedište konzulata. Dostavlja se
diplomatskim putem državi na čijoj teritoriji šef konzulata treba da vrši svoje funkcije.
2) priznanje države prijema da odnosno lice u svojstvu konzula može da obavlja svoje funkcije.
Priznanje države prijema daje se, po pravilu, u formi egzekvature. Egzekvatura je definitivno priznanje
statusa konzula. Država prijema može, dati privremenu saglasnost šefu konzulata da obavlja svoje
konzularne funkcije na njenoj teritoriji. Izdavanje egzekvature je diskreciono pravo države prijema.
Egzekvatura se izdaje šefu konzularne misije. Egzekvatura konzumira i saglasnost države prijema za sve
članove konzularne misije za koje je šef misije odgovoran.
Datum izdavanja egzekvature služi kao elemenat za utvrđivanje ranga konzula. Rang se određuje
unutar svake klase konzula. Ukoliko je šef konzulata dobio privre¬menu dozvolu da vrši svoje funkcije
pre dobijanja egzekvature, datum izdavanja pri¬vremene dozvole određuje red prvenstva.
* Privilegije i imuniteti
* Osnov privilegija i imuniteta konzularnih predstavnika. Osnov privilegija i imuniteta konzularnih
predstavnika je funkcionalne prirode, budući da im je osnovna svrha da omoguće normalno i nesmetano
obavljanje poverenih funkcija.
Opšta karakteristika konzularnih privilegija i imuniteta, u poređenju sa odgovarajućim privilegijama i
imunitetima diplomatskih predstavnika, je u njihovoj ograničenosti koja pravni položaj konzula čini
jednom osobenom smešom položaja diplomata i običnih stranaca. Pravni položaj konzula se ojačava na
dva koloseka:
1. unošenjem klauzule najpovlašćenije nacije, bilo jednostrano ili na bazi reciprociteta, u konzularne
konvencije kojom se imuniteti, privilegije i olakšice konzulima daju u obimu koji nije manji od onoga
koji se daje konzulima treće države;
2. formiranjem konzularnih odeljenja u diplomatskom predstavništvu tako da diplomatski predstavnik
obavlja i konzularne poslove ili dvojnim diplomatsko-konzularnim statusom predstavnika države koji
Docsity.com
obavlja konzularne poslove.
Olakšice, privilegije i imuniteti u konzularnom pravu se dele na olakšice, privilegije i imunitete koje se
odnose na konzulat i one koje se odnose na konzularne predstavnike.
*Olakšice, privilegije i imuniteti koji se odnose na konzulat. Pod konzularnim prostorijama
podrazumeva se zgrada ili deo zgrade koja se koristi za službene potrebe konzulata, bez obzira na to da
li se radi o zgradi koja je u vlasništvu države odašiljanja ili je pod zakupom. Ukoliko konzulat koristi
celu zgradu, konzularne prostorije obuhvataju i pripatke zgrade poput dvorišta ili bašte. Pripaci se
smatraju integralnim delovima zgrade i podležu istom pravnom režimu. Nacionalne zastave države
imenovanja mogu se istaći na zgradi konzulata, rezidenciji šefa konzulata i na njegovim prevoznim
sredstvima kada se koriste za službene potrebe.
Konzularne prostorije su nepovredive. Nepovredivost konzularnih prostorija podrazumeva dve
kumulativne obaveze države prijema:
a) obavezu da onemogući svoje predstavnike da uđu u konzularne prostorije bez pristanka šefa
konzulata, lica koje on odredi ili šefa diplomatske misije države imenovanja. U slučaju požara ih druge
nesreće koja zahteva hitne zaštitne mere pristanak šefa konzulata se pretpostavlja;
b) obavezu države prijema da preduzme sve potrebne mere da bi sprečila nasilan ulazak u prostorije
konzulata ili njihovo oštećenje, narušavanje mira konzulata ili povredu njegovog dostojanstva.
Za normalan i nesmetan rad konzulata, pored nepovredivosti konzularnih prostorija, od značaja su i
nepovredivost konzularne arhive i dokumenata, sloboda kretanja i opštenja konzularnih predstavnika.
Konvencija na nedvosmislen način utvrđuje da su konzularna arhiva i dokumenti nepovredivi u svako
doba i ma gde se nalazili.
Konvencija garantuje slobodu opštenja konzulata za sve službene svrhe. Razlikuju se dve vrste
opštenja:
a) opštenje sa vladom, diplomatskim misijama i drugim konzulatima države imenovanja ma gde se oni
nalazili. U tu svrhu konzulat može upotrebljavati sva odgovarajuća sredstva opštenja, uključujući
diplomatske ili konzularne kurire, diplomatsku ili konzularnu valizu i poruke kodeksom ili šifrom.
Konzulat može, međutim, postaviti i koristiti otpremnu radio stanicu samo uz pristanak države prijema.
b) opštenje sa organima države prijema. Konzuli, po pravilu, opšte sa lokalnim nadležnim vlastima svog
konzularnog područja. Konvencija predviđa da mogu opštiti i sa centralnim organima države prijema,
ako i ukoliko to dopuštaju zakoni, propisi i praksa države ili međunarodni sporazumi.
* Funkcije konzula. Konzularne funkcije su promenljive kako u prostoru tako i u vremenu. Međunarodno
pravo dugo vremena nije određivalo precizan domašaj i sadržinu konzularnih funkcija. U okviru
Komisije za međunarodno pravo javila su se dva mišljenja u odnosu na utvrđivanje konzularnih
funkcija. Po jednom nije ni potrebno niti moguće navoditi pojedinačno konzularne funkcije
konvencijom, već tu stvar treba prepustiti zainteresovanim državama.
Po drugom shvatanju, Konvencija treba da utvrdi osnovne funkcije konzula na opšti način i da navede
Docsity.com
najvažnije funkcije konzula primera radi.
Konvencija se međutim, opredelila za treće rešenje u obliku enumerativne definicije konzularnih
funkcija. Enumerativna definicija konzula imala bi svoje puno opravdanje, ukoliko bi obuhvatala sve
konzularne funkcije, tj. bila limitativne prirode. Opšta definicija konzularnih funkcija koju je dao
specijalni izvestilac može se smatrati korektnom. On kaže da je funkcija konzula da brani prava i
interese države odašiljanja i njenih državljana i da pruža pomoć i potporu državljanima države
imenovanja, kao i da vrši druge funkcije utvrđene relevantnim međunarodnim sporazumima na snazi ili
funkcije koje su im poverene od strane države odašiljanja, čije je vršenje u skladu sa zakonima države
prijema.
Moglo bi se reći da konzularne funkcije poseduju nekoliko karakterističnih osobina:
a) odlikuju se širinom i ekstenzivnošću;
b) određene su u širokim formulacijama,dopuštajući državama koje uspostavljaju konzularne odnose da
ih preciziraju, prošire ili suze;
c) vršenje konzularne funkcije podvrgnuto je regulativi unutrašnjeg prava;
d) konzularne funkcije su ratione materiae vezane za komercijalne, nepolitičke aktivnosti države i
njenih državljana, fizičkih i pravnih lica - actes gestiones.
* Olakšice, privilegije i imuniteti konzula
* Lična nepovredivost. Konvencija priznaje ličnu nepovredivost konzula u ograničenom smislu. Konzuli
mogu biti u zatvoru ili pritvoru samo u slučaju teškog krivičnog dela i to na osnovu odluke nadležne
sudske vlasti. Konzuli mogu biti hapšeni i podvrgnuti drugom obliku ograničenja lične slobode samo u
postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke. Država prijema je dužna da u najkraćem roku obavesti
šefa konzulata u slučaju hapšenja ili pritvaranja člana konzularnog osoblja ili pokretanja krivičnog
postupka protiv njega.
Lična nepovredivost rađa i obavezu na strani konzula da se pojavi pred nadležnim organima ako se
protiv njega povede krivični postupak.
* Imuniteti i privilegije konzula. Konzuli poseduju imunitet u sudskom i upravnom postupku u državi
prijema. U odnosu na privatne akte, akte preduzete van i nezavisno od njihovih funkcija, konzuli u
potpunosti podležu nadležnosti organa države prijema. Imunitet u odnosu na službene akte je potpun,
tako da nijedan krivični postupak ne može biti pokrenut u vezi sa njima. Dok je lična nepovredivost
rezervisana za konzularne funkcionere imuniteti se, po Konvenciji, odnose i na konzularne službenike
tj. lica koja obavljaju administrativne i tehničke poslove u konzulatu.
Budući da je ograničen ratione materiae, sudski, krivični i građanski imunitet, konzula je relativne
prirode. Građanski imunitet konzula je dodatno ograničen jer se ne primenjuje u slučaju građanskog
postupka:
pokrenutog na osnovu ugovora koji je neki konzul zaključio u ličnom svojstvu, kao i
građanskog postupka koje je pokrenulo neko treće lice za štetu nastalu iz nezgode koju je u državi
Docsity.com
prijema prouzrokovalo neko vozilo, brod ili vazduhoplov.
Relativna priroda konzularnih imuniteta izražava se i u odredbi Konvencije koja utvrđuje da se konzul
može prećutno odreći imuniteta pokretanjem postupka u stvari u kojoj bi uživao sudski imunitet.
Konzuli su podvrgnuti obavezi svedočenja u sudskom i upravnom postupku pred organima države
prijema. Ova obaveza je po svojoj prirodi lex imperfecta, budući da u slučaju odbijanja da svedoče
nikakve mere ili sankcije protiv konzula se ne mogu primeniti.
Konzuli poseduju i niz privilegija. Oslobođeni su, po pravilu, od režima socijalnog osiguranja, kao i od
fiskalnih dažbina. Ovo oslobođenje se odnosi na neposredne poreze a ne odnosi se jedino na:
a) konzule koji su državljani države prijema i
b) konzularne službenike koji su angažovani u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti koja je odvojena od
njihovih konzularnih funkcija.
Lični prtljag konzularnih funkcionera i članova njihovih porodica oslobođeni su carinskog pregleda.
Prtljag može biti pregledan samo u slučaju da postoje ozbiljni razlozi za sumnju da sadrži predmete čiji
je uvoz i izvoz zabranjen propisima države prijema. Ovaj pregled se može obaviti samo u prisustvu
konzularnog funkcionera ili zainteresovanog člana njegove porodice.
Počasni konzuli poseduju manji obim imuniteta i izuzeća od jurisdikcije države prijema. Opšte pravilo o
ličnoj nepovredivosti konzularnih funkcionera ne odnosi se na počasne konzule. Privilegije i imuniteti
ne priznaju se članovima porodice počasnog konzularnog funkcionera ili konzularnog službenika.
* Prestanak funkcije konzula. Konvencija o konzularnim odnosima navodi nekoliko relevantnih načina
prestanka funkcije konzula:
a) saopštenjem države imenovanja državi prijema da su prestale funkcije konzula;
b) povlačenjem egzekvature i
c) saopštenjem države prijema državi imenovanja da je prestala da smatra odnosno lice članom
konzularnog osoblja.
Funkcije konzula mogu prestati i na druge načine, primera radi, smrću konzula, nestankom države
imenovanja i prekidom konzularnih odnosa.
35. MULTILATERALNA DIPLOMATIJA
1. POJAM I KARAKTERISTIKE
Pod multilateralnom diplomatijom podrazumeva se predstavljanje država u njihovim odnosima sa
međunarodnim organizacijama i na konferencijama koje se sazivaju od strane ili pod okriljem
međunarodne organizacije. Pravo predstavljanja u konkretnom slučaju se, po pravilu, priznaje
državama članicama konkretne međunarodne organizacije, mada pod izvesnim uslovima i države
nečlanice, pa i nedržavni entiteti, mogu posedovati to pravo.
Multilateralna diplomatija je novi, specifičan deo corpus iuris diplomaticusa.
Docsity.com
Što se pravne prirode multilateralne diplomatije tiče, osnovna razlika između bilateralne i
multilateralne diplomatije proizlazi iz razlika u pravnoj prirodi subjekata između kojih se relevantan
odnos uspostavlja. Kod multilateralne diplomatije radi se odnosu između države i međunarodne
organizacije. Razlika u subjektivitetu država međunarodnih organizacija se u konkretnoj stvari izražava
u tome što u diplomatskom odnosu između države i međunarodne organizacije, država vrši aktivno
pravo poslanstva a međunarodna organizacija pasivno pravo. Aktivno pravo poslanstva međunarodne
organizacije vrše sporadično i na ad hoc osnovi. S obzirom na to da su međunarodne organizacije, ili
barem koordinirajuće međunarodne organizacije, središte u kome države - članice usklađuju svoje
akcije radi ostvarivanja utvrđenih ciljeva, predstavljanje u međunarodnoj organizaciji obuhvata i
međusobno predstavljanje članica unutar organizacije ili njenih organa.
U odnosu različitih i nejednakih subjektiviteta države i međunarodne organizacije, multilateralna
diplomatija je dizajnirana prema subjektivitetu međunarodne organizacije tako da njen okvir ne
predstavlja suverenitet države već funkcionalna nadležnost organizacije.
Konvencija o predstavljanju država u njihovim odnosima sa međunarodnim organizacijama univerzalnog
karaktera (1975) razlikuje tri oblika multilateralne diplomatije:
a) stalne misije pri međunarodnim organizacijama;
b) predstavnike država na međunarodnim konferencijama sazvanim od strane
međunarodne organizacije ili pod njenim okriljem;
c) posmatračke misije država-nečlanica.
2. STALNE MISIJE PRI MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA
Uspostavljanje stalnih misija pri međunarodnoj organizaciji je pravo, a ne obaveza države-članice.
Država-članica uspostavlja stalnu misiju pri međunarodnoj organizaciji jednostranim aktom u formi
notifikacije nadležnom organu organizacije, budući da pravo na uspostavljanje misije proizlazi iz
članstva u međunarodnoj organizaciji. Notifikacija treba da sadrži relevantne činjenice koje se tiču
imenovanja članova misije, položaja, zvanja i ranga, te podatke o članovima domaćinstva i drugirn
licima angažovanim u stalnoj misiji.
Država-članica akredituje predstavnike u međunarodnoj organizaciji slanjem akreditivnih pisama
nadležnom organu međunarodne organizacije. Po pravilu, pod nadležnim organom se podrazumeva
generalni sekretar ili direktor međunarodne organizacije. Akreditivna pisma šefa misije daje šef
države, predsednik vlade, ministar inostranih poslova ili, ukoliko je to pravilima organizacije
dozvoljeno, drugi nadležni organi države imenovanja. U praksi se pod „drugim nadležnim organima
države imenovanja" smatraju šefovi odgovarajućih resora. Sastav i organizacija stalne misije pri
međunarodnoj organizaciji odgovara, mutatis mutandis, diplomatskim misijama koje jedna država
akredituje kod druge države. Misiju pored šefa misije sačinjava i diplomatsko osoblje, administrativno i
tehničko osoblje i poslužno osoblje. Broj osoblja misije ne treba da prelazi okvire razumnog i
normalnog s obzirom na funkciju Organizacije, potrebe dotične misije i na okolnosti i uslove u državi.
Docsity.com
3. FUNKCIJE STALNE MISIJE
Konvencija utvrđuje nekoliko glavnih funkcija stalnih misija:
1. Predstavljanje države imenovanja pri međunarodnoj organizaciji.
2. Održavanje veza između države imenovanja i organizacije.
3. Vođenje pregovora sa Organizacijom i u okviru Organizacije.
4. Upoznavanje sa delatnošću Organizacije i podnošenje izveštaja o tome vladi države imenovanja.
Zaštite interesa države imenovanja u odnosu na Organizaciju.
5. Rad na ostvarivanju ciljeva i načela Organizacije saradnjom sa Organizacijom i u okviru Organizacije.
Olakšice, privilegije, imuniteti stalne misije se, poput onih koji se tiču diplomatskih predstavnika,
mogu podeliti na dve grupe:
a) olakšice, privilegije i imuniteti stalne misije; i
b) olakšice, privilegije i imuniteti članova stalne misije.
Pravni osnov privilegija i imuniteta predstavnika država pri međunarodnoj organizaciji je isključivo
funkcionalne prirode. U tom smislu indikativan je i član 105. (2) Povelje koji privilegije i imunitete
predstavnika država u Organizaciji UN vezuje za „nezavisno obavljanje njihovih funkcija u vezi sa
Organizacijom".
Postoji i obaveza nadležnih organa Organizacije, posebno administrativnih i izvršnih organa, da vode
računa o poštovanju privilegija i imuniteta predstavnika država od strane organa države sedišta.
4. DELEGACIJE PRI ORGANIMA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE I NA KONFERENCIJAMA
Konvencija na širok način utvrđuje pravo država da upute delegaciju u organ međunarodne organizacije
ili na konferenciju u skladu sa pravilima Organizacije.
Odašiljanje delegacija u organ međunarodne organizacije je, po pravilu, rezervi-sano za državu
članicu. Delegacija koju država-članica upućuje u organ međunarodne organizacije je, po svojoj
prirodi, privremena, vremenski ograničena misija za razliku od stalne misije pri međunarodnoj
organizaciji. Pravni položaj ovakve misije uređen je Konvencijom o privilegijama i imunitetima UN
(1946). U Konvenciji se predviđa da predstavnici država-članica pri glavnim i pomoćnim organima UN
uživaju za vreme vršenja dužnosti, kao i u toku putovanja u mesto ili iz mesta gde se održava sastanak,
diplomatske privilegije i imunitete.
Konvencija utvrđuje da predstavnici država članica pri glavnim i pomoćnim organima UN poseduju
sledeće privilegije i imunitete:
1. imunitet od ličnog hapšenja ili zadržavanja ili zaplene njihovog ličnog prtljaga, kao i ukoliko se tiče
njihovog delovanja u svojstvu predstavnika, svaki sudski imunitet;
2. neprikosnovenost svih pismena i dokumenata;
3. pravo upotrebe šifre kao i pravo primanja dokumenata ili prepiske po kuriru ili u zapečaćenim
Docsity.com
valizama:
4. oslobođanje za njih i njihove bračne drugove u pogledu svih ograničenja useljavanja, svih
formalnosti prijavljivanja stranaca i obaveza nacionalne službe u zemljama koje oni posećuju ili kroz
koje prolaze vršeći svoje funkcije;
5. iste olakšice u pogledu monetarnih ili deviznih propisa koje su date predstavnicima stranih vlada koji
se nalaze u privremenoj zvaničnoj misiji;
6. iste imunitete i olakšice u pogledu njihovog ličnog prtljaga, kao što imaju i diplomatski agenti; i
7. one privilegije, imunitete i olakšice koji nisu u opreci sa gore izloženim a koje uživaju diplomatski
agenti, izuzev prava traženja oslobađanja od carine na uvezene predmete, izuzev onih koji čine
sastavni deo njihovog ličnog prtljaga, trošarina, ili prometnih taksa na uvezene predmete.
Konferencije sazvane od strane međunarodne organizacije, kao i konferencije koje se održavaju pod
okriljem UN, imaju poseban, autonoman pravni status, budući da predstavljaju konferencije država.
5. POSMATRAČI PRI ORGANIMA UN I NA KONFERENCIJAMA
Države nečlanice razvile su praksu upućivanja posmatrača u sedište UN u Nju-jorku kao i njenu
kancelariju u Ženevi.
Institut stalnih posmatrača pri Organizaciji UN nastao je u samoj praksi Organizacije. Povelja UN, a ni
Sporazum o sedištu Organizacije, ne predviđaju stalne posmatrače.
Konvencija o predstavljanju država u njihovim odnosima sa međunarodnim organizacijama unosi dve
novine u materiju posmatrača pri organima međunarodne organizacije. Prvo, Konvencija utvrđuje
pravo država nečlanica da upućuju delegacije posmatrača u organ ili na konferenciju u skladu sa
pravilima Organizacije. Drugo, Konvencija izjednačuje status posmatrača država - nečlanica sa
delegacijama država članica pri organima međunarodne organizacije. Tako su i posmatrači pri
međunarodnim organizacijama u pogledu svog pravnog statusa postali integralni deo corpus juris
diplomaticus.
36. GRANICE U MEĐUNARODNOM PRAVU
1. OPŠTI POJAM GRANICE U MEĐUNARODNOM PRAVU
Granice u međunarodnom pravu obično se definišu sa osloncem na kriterijum suvereniteta. Takvo
određenje granica je preusko.
Ukoliko za osnov pojma granice uzmemo suverenitet, onda granice u međunarodnom pravu svodimo na
državne granice. Opšti pojam granice u međunarodnom pravu treba da obuhvati oba relevantna
kriterijuma - suverenitet i pravni status relevantnog objekta.
Kako je kriterijum pravnog statusa objekta čije se granice određuju, širi od kriterijuma suvereniteta, to
bi se granice u međunarodnom pravu mogle odrediti kao pravne forme razgraničenja između objekata
Docsity.com
međunarodnog prava različitog pravnog statusa.
Unutar tog opšteg pojma granica u međunarodnom pravu možemo povući razliku između državnih i
nedržavnih granica. Državne granice omeđuju prostor suvereniteta država, dok nedržavne utvrđuju
prostore koji su u režimu nesuvereniteta ili antisuvereniteta.
2. DRŽAVNE GRANICE
* Pojam i vrste državnih granica. Državne granice su vertikalne ravni koje dele teritorije dve ili više
država ili teritoriju države od teritorija ili prostora koji ne podležu teritorijalnom suverenitetu država.
Ova definicija državnih granica smatra se pravnom definicijom.
Elemenat deobe je funkcionalni elemenat pojma državnih granica čiji je smisao u tome da konstituiše
okvir za ostvarivanje teritorijalnog suvereniteta države na određenom prostoru.
Od međunarodnih granica treba strogo razlikovati unutrašnje, administrativno-teritorijalne granice.
Dok su međunarodne granice institut međunarodnog prava, unutrašnje granice su u strogo unutrašnjoj
nadležnosti države.
Unutrašnje granice su, u stvari, linije administrativne i teritorijalne podele unutar države. Državnu
granicu valja razlikovati od granične zone. Granica je linearno obeležje za razliku od pogranične zone
koja označava pojas ili oblast određene širine ili dužine duž granične linije. Granični pojas je, za
razliku od granice, prostor horizontalno postavljen u određenoj širini i dužini uređen unutrašnjim
pravom države.
Osnovna podela državnih granica je podela na „prirodne" i „veštačke" granice. Podela ima prvenstveno
geografsko značenje, budući da su sve državne granice, kao pravna kategorija, tvorevine ljudskog uma
tako da su u logičkom smislu granice uvek veštačke prirode. Pored toga, podela je relativna budući
daje moguća, barem teorijski, transformacija prirodnih granica u veštačke i obrnuto (npr. skretanjem
toka reke, rušenjem brda, prokopavanjem kanala i slično).
Pod prirodnim granicama obično se podrazumevaju granice koje su vezane za istaknute ili
karakteristične tačke u reljefu zemlje poput planina, reka, jezera i slično. Veštačke granice nemaju
oslonac u takvim tačkama u reljefu.
U svetlosti načela narodnosti i samoopredeljenja naroda prirodnim granicama bi se mogle i smatrati
granice koje zahvataju grupe istog etničkog porekla ili jedan narod koji stvara državu. Ova vrsta
granica se naziva prirodnim etničkim granicama.
Veštačke granice povlače se bez obzira na geografiju ili raspored stanovništva u odnosnom području. U
tehničkom smislu reči u veštačke granice mogli bi se uvrstiti i zidovi, rovovi i kanali za obeležavanje
granica na tlu koje su građene u prošlosti.
U teoriji se ponekad, kao posebna vrsta granice navode i tzv. astronomske ili geometrijske granice. Pod
njima se podrazumevaju one međunarodne granice koje su određene pravim linijama, meridijana
geografske dužine i paralela geografske širine, ili prave linije povučene potpuno nezavisno od
konfiguracije terena i etničke karte područja.
Docsity.com
* Pravni osnov državnih i nedržavnih granica. Postoje razlike u pogledu
pravnog osnova državnih i nedržavnih granica.
Opšte je pravilo da se granice između država ne mogu utvrđivati jednostranim aktima. Pravni osnov
državnih granica leži, drugim recima, u sporazumu, izričitom ili prećutnom, susednih država. Sporazum
između država o granici poseduje dejstva erga omnes ukoliko u odnosu na konkretnu teritoriju treće
države nemaju teritorijalne zahteve.
Granica, takođe, može biti uspostavljena na bazi sudske ili arbitražne presude.
Nedržavne granice se određuju, po pravilu, normom međunarodnog prava jer nad prostorima omeđenim
nedržavnim granicama ne postoji, po pravilu, organizovana vlast. Granice otvorenog mora su određene,
u osnovi, negativno, i oslanjaju se na državne granice na moru. Mogu biti određene na pozitivan način
ako dele objekte koji nisu pod vlašću države.
* Povlačenje državnih granica. Postupak određivanja državnih granica sadrži dve faze: fazu delimitacije
i fazu demarkacije.
Delimitacija je, po svojoj prirodi, pravno-politička operacija, tako da nije strogo i potpuno vezana za
pravna pravila o povlačenju državnih granica. Vrše je politički predstavnici susednih država.
Linije granice se na terenu obeležavaju u fazi demarkacije koju sprovode zajedničke granične komisije.
Za razliku od delimitacije, demarkacija je tehnički postupak koji sprovode stručnjaci različitog profila
(pravnici, kartografi, geografi i sl.).
Na osnovu kriterijuma predmeta relevantna pravila se mogu svrstati u dve grupe: jednu grupu čine
pravila koja se odnose na povlačenje graničnih linija u odnosu na elemente reljefa ili prirodne
elemente, a drugu čine pravila u vezi sa povlačenjem granice u objektima koji su tvorevine ljudskih
ruku.
Što se prve grupe pravila tiče radi se o pravilima povlačenja granica na planinama, rekama, jezerima i
unutrašnjim morima.
Kada planinski venac deli teritorije dveju ili više zemalja, granica ide jednom od tri osnovne linije:
podnožjem planinskog venca, preko najviših vrhova i grebena ili duž vododerina (vodomeđa).
Kod graničnih reka obično se povlači granica između neplovnih i plovnih graničnih reka. Smatra se za
opšte pravilo da granična linija na nekoj neplovnoj reci prati liniju sredine, a da na plovnim rekama ide
maticom (thalweg). Ukoliko se na graničnoj reci nalazi most, granična linija, u odsustvu drugačijeg
sporazuma, ide sredinom mosta
Shvatanje nije jednodušno prihvaćeno.
Najuputnije je ugovorom o granici egzaktno utvrditi liniju razgraničenja na rekama.
Ugovorom o granicama može se predvideti da granica, delom ili u celini, ide obalom granične reke tako
da deo reke i reka u celini pripada jednoj od susednih država.
Rekama je svojstvena promena toka. Promene mogu biti postepene i lagane, koje za posledicu imaju
uvećanje obala reke, i nagle promene rečnog toka (avulsia) kada se menja korito reke. Postepena
promena rečnog toka dovodi i do odgovarajućeg pomeranja granica dok u slučaju nagle promene rečnog
toka granica ostaje tamo gde je bila pre nego što je do promene došlo.
Docsity.com
Dok se prvo pravilo može smatrati opšteprihvaćenim, drugo je pod izvesnom sumnjom. Praksa je
šarolika i kod povlačenja granice na jezerima koja se nalaze između dve ili više država.
Kao specifično rešenje može se uzeti režim Kaspijskog jezera koje Rusiji i Iranu, kao susednim
državama pripada u celini tvoreći neku vrstu mare nullius rezervisanog za ove zemlje.
U najvećem broju slučajeva jezera se dele između susednih država.
Nisu nepoznati slučajevi i da granično jezero pripada u celini jednoj od susednih država.
37. NAČINI STICANJA I GUBITKA DRŽAVNE TERITORIJE
Državna teritorija, kao konstitutivni element države, podleže večnom zakonu promena. U doktrini
međunarodnog prava promene državne teritorije su se restriktivno određivale kao sticanje državne
teritorije, pa se u tom smislu definišu načini ili modusi sticanja državne teritorije.
U pozitivnom međunarodnom pravu koje je postavilo relativno koherentan koncept zakonitosti akata sa
osloncem na norme jus cogens, stvari treba posmatrati suštinski različito u smislu povlačenja razlike
između:
1. načina ili modusa sticanja teritorije kao pravno-tehničkog pravila; i,
2. zakonitosti sticanja teritorije.
U svakom konkretnom slučaju moraju se steći oba uslova. Recimo, ako bi jedna država uspostavila vlast
na izvesnoj teritoriji u skladu sa nekim od načina sticanja, a takav postupak je u sukobu sa nekom od
relevantnih normi jus cogens, čin uspostave vlasti je lišen pravnih dejstava ab initio.
Od fundamentalne važnosti je pravo naroda na samoopredeljenje. U praksi UN, vršenjem prava na
samoopredeljenje naroda izvršena je revizija teritorijalnih stanja stvorenih primenom relevantnih
načina sticanja državne teritorije.
Aktuelni, pozitivni načini sticanja državne teritorije su:
a) cesija ili razmena;
b) efektivna okupacija terra nullius;
c) priraštaj (veštački i prirodni);
d) presuda međunarodnog suda ili arbitraže i odluka međunarodnog tela ili organizacije,
e) sukcesija.
Sa izuzetkom efektivne okupacije, načini sticanja su, mutatis mutandis, i načini gubitka teritorije.
Pored toga, država može izgubiti deo teritorije i odricanjem bez ustupanja drugoj državi.
1. Cesija
Cesija je način sticanja teritorije na osnovu sporazuma kojim se jedna država (cedent) odriče
suverenih, vrhovničkih prava nad delom svoje teritorije i ustupa ih drugoj državi (cesionar). Modaliteti
transakcije uređuju se ugovorom, i, po prirodi stvari, variraju zavisno od konkretnih okolnosti.
Ugovorom se može utvrditi da se momenat odricanja i zasnivanja vrhovničkog prava poklapaju ili da
Docsity.com
cedent administrira teritorijom do njene fizičke predaje cesionaru ili se za relevantan momenat uzima
"trenutak sprovođenja sporazuma".
U vreme kada je dominirao patrimonijalni koncept državne teritorije, cesija se vršila i ugovorom o
poklonu.
Kod ugovora o cesiji protivčinidba se izražava, uglavnom, na dva načina: davanjem naknade u novcu ili
delova teritorije u zamenu za ustupljene delove fuđe teritorije.
Ponekad je i cesija inkorporisana u mirovne ugovore praćena protivčinidbom.
U novije vreme preovlađuje cesija u vidu razmene delova teritorija između dve države. Razlozi za
predominaciju razmene teritorija kao oblika cesije su dvojaki: s jedne strane, prosto ustupanje dela
državne teritorije, koja je konstitutivni element države, ima odioznu konotaciju, i, s druge strane,
praktične prirode.
2. Efektivna mirna okupacija
Efektivna okupacija podrazumeva zaposedanje teritorija u cilju zasnivanja suverene vlasti koja u
relevantnom momentu ne pripada nikome (terra nullius). Možemo stoga reći da je mirna okupacija
originarni način sticanja državne teritorije.
Efektivnu okupaciju kao način sticanja karakteriše nekoliko konstitutivnih elemenata:
a) predmet efektivne okupacije je teritorija u statusu terra nullius.
Svojstvo terra nullius je bitan uslov za valjanu mirnu okupaciju.
b) faktičko zaposedanje teritorije kao izraz namere da se zasnuje suverena vlast
(animus occupandi).
U pozitivnom međunarodnom pravu, faktičko, stvarno zaposedanje je konstitutivni element pojma
efektivne okupacije.
Radnje koje vode konstituisanju efektivne okupacije preduzimaju se u ime i za račun države. Moguće je
povući izvesnu razliku između radnji zaposedanja i uspostave administracije. Podrazumeva se da država
okupant u zvaničnoj formi oglasi zasnivanje suvereniteta nad terra nullius.
c) Često se kao konstitutivni element mirne okupacije navodi i notifikacija države okupanta trećim
državama. U slučaju da treće države ne stave protest smatra se da je mirna okupacija perfektna na
osnovu prećutnog pristanka. Moglo bi se reći da je notifikacija konzumiranau formalnom aktu države
kojim proglašava pripajanje neke teritorije svom državnom prostoru.
U pozitivnom pravu pribegava se ugovornom odricanju od prava na zasnivanje suvereniteta nad terra
nullius. To se, posebno, čini ako je teritorija u statusu terra nullius od interesa za širi krug država ili
međunarodnu zajednicu kao celinu (kosmos, otvoreno more ili Antarktik) ili da bi se izbegli sukobi koji
mogu proizaći iz više konkurentnih zahteva (Antarktik). Odricanje od prava na zasnivanje prava nad
terra nullius, vrši se indirektno kroz kvalifikaciju odnosne teritorije kao internacionalizovane
(Antarktik) ili kao dobra od opšteg interesa (res communis omnium) koje su, po definiciji, nepodobne
za mirnu okupaciju i bilo kakvo podvlašćivanje.
Docsity.com
3. Sudske odluke
Sudska odluka, po pravilu, nije način sticanja teritorije, već autoritativna i konačna odluka o sticanju
teritorije na jedan od priznatih načina (cesija, mirna okupacija itd.). Sud primenjuje a ne stvara pravo,
pa, otuda, sudska odluka u teritorijalnim sporovima ima deklarativno dejstvo a ne konstitutivno
dejstvo.
Izuzetno može se smatrati daje sudska odluka način sticanja (ili gubitka) državne teritorije u slučaju
kada je sud ovlašćen da spor oko neke teritorije resi van prava, na bazi pravičnosti - ex equo et bono.
Tada sud praktično stvara pravo u konkretnoj stvari.
4. Odluke međunarodnih organizacija ili drugih međunarodnih tela
Međunarodne organizacije, uključujući i Ujedinjene nacije i njene organe, nemaju pravno ovlašćenje
da odlučuju o teritoriji ili delovima teritorije suverenih država.
Odluke koje su na osnovu Povelje Ujedinjenih nacija, donosili nadležni organi Organizacije u vezi sa
starateljskim i nesamoupravnim teritorijama su suštinski različite prirode, budući da se tiču
osamostaljivanja zavisnih naroda, a ne sticanja državne teritorije. U kolokvijalnom smislu reči, i
nastanak nove države predstavlja sticanje teritorije.
Odluke međunarodnih organizacija i drugih međunarodnih tela, uključujući i neformalna tela, igraju
značajnu ulogu, često i odlučujuću, u priznanju valjanosti sticanja (ili gubitka) državne teritorije kao
oblik kolektivnog priznanja (ili nepriznavanja).
Bilo bi pogrešno aktima Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija odricati bilo kakav
značaj u sticanju (ili gubitku) državne teritorije.
5. Priraštaj (accessio)
Pod priraštajem podrazumeva se uvećanje (ili umanjenje) teritorije države prirodnim događajima ili
ljudskim radnjama, tako da razlikujemo prirodni i veštački.
Prirodni priraštaj teritorije postoji, recimo, u slučaju kada se granična reka odronjava na jednoj obali a
odroni se nagomilavaju na drugoj. O priraštaju se može govoriti samo ako ušće čini granicu između
država. U suprotnom, ne radi se o priraštaju već o promenjenom odnosu suvozemne i vodene teritorije.
Prirodni događaji koji uzrokuju uvećanje državne teritorije proizvode pravne posledice automatski, bez
ikakvog akta zainteresovanih država.
Veštački priraštaj postoji, pak, kada se teritorija države uvećava ljudskim radnjama poput isušivanja
morskih prostranstava. O priraštaju kao načinu sticanja možemo govoriti jedino ako se pri tom pomera i
polazna linija u pravcu pučine.
6. Sukcesija
Docsity.com
I sukcesija shvaćena u smislu zamene jednog suvereniteta drugim na određenoj teritoriji, može u
određenim slučajevima biti način sticanja državne teritorije.
U stvari, radi se o načinu sticanja u svakom slučaju sukcesije kada se teritorija države - sukcesora
uvećava ili se uvećava teritorija države prethodnice pripajanjem dela teritorije države koja se raspala
ili čiji se deo teritorije odvojio i pripojio postojećoj državi.
7. Odricanje (derilictio)
Odricanje se pojavljuje kao element kod cesije i, eventualno, održaja kao načina sticanja teritorije. Za
razliku od ovih načina sticanja teritorije kod kojih je odricanje jedan od relevantnih elemenata
sticanja teritorije, kod gubitka dela teritorije odricanje može figurirati kao samostalan način.
Slučajevi odricanja od dela teritorije su retki u praksi.
Češći su slučajevi sporenja zainteresovanih država oko navodnog odricanja države od dela svoje
teritorije.
U praksi su mogući prikriveni oblici odricanja pod političkim pritiskom moćnih država i međunarodnih
organizacija.
8. Sticanje pomorske teritorije
Kako su unutrašnje morske vode i teritorijalno more deo državne teritorije, to se, u određenom smislu,
može govoriti o sticanju državne teritorije i u odnosu na morski prostor, posebno u slučaju proširenja
morskih pojaseva podvrgnutih suverenoj vlasti obalne države.
Sticanje teritorije na moru je apsolutno rezervisano za pribrežne ili obalne države. Neobalne države,
mada raspolažu izvesnim pravima na otvorenom ili slobodnom moru, ne mogu sticati pomorsku
teritoriju.
Sticanje pomorske teritorije je moguće samo u odnosu na delove morskog prostora uz obalu države.
Obalna država ne može zasnovati prava nad delovima mora koji ne leže uz njenu kopnenu teritoriju.
Postoje i slučajevi kada sticanje pomorske teritorije nije inherentne prirode, već podrazumeva opšte
priznanje i pristanak trećih država. Reč je po pravilu, o sticanju prava na delovima otvorenog mora
poput istorijskih zaliva, istorijskih voda, ili sedentarnog ribarenja izvan granica teritorijalnog mora.
Konačno, kao osobenost sticanja pomorske teritorije može se navesti da je ono, po pravilu, originarne
prirode. Ostvaruje se, po pravilu, u odnosu na delove mora koji su u statusu dobra od opšteg interesa
(res communis omnium) tj. otvorenog mora, mada u slučaju graničnog spora može doći i do
derivativnog sticanja pomorske teritorije.
38. MEĐUNARODNE SLUŽBENOSTI
Docsity.com
1. Pojam međunarodnih službenosti
Pod međunarodnim službenostima podrazumevaju se specifična, ugovorno dizajnirana ograničenja
teritorijalnog suvereniteta jedne države u korist druge države ili država.
Dve su osnovne karakteristike međunarodnih službenosti;
1. službenosti se konstituišu međunarodnim ugovorom, budući da podrazumevaju, „izričitu koncesiju
suverenog prava", tj. izričito ograničavanje suvereniteta na sopstvenoj teritoriji. Službenost se
konstituiše kontraktuelnim međunarodnim ugovorom i predstavlja individualizirano ograničenje
teritorijalnog suvereniteta. Međunarodne službenosti počivaju na individualnom interesu država
ugovornica.
2. službenosti u međunarodnom pravu ne podrazumevaju prenos suvereniteta već samo njegovo
ograničenje.
Postojanje službenosti u međunarodnom pravu je dugo bilo predmet sporenja u doktrini. Pokazalo se
da su konkretna sporenja razlike delom terminološke prirode jer u praksi je nesporno postojanje
stvarnih prava na teritoriji stranih država.
Nesporno je da su prihvatili postojanja ugovornih ograničenja prava država na sopstvenoj teritoriji
(stvarnopravnog karaktera) u korist trećih država.
Međunarodnim službenostima se ne bi mogle, po pravilu, smatrati vojne baze
U klasičnom međunarodnom pravu, međunarodne službenosti su često predstavljale prikrivenu formu
ekspanzionističke politike zaogrnute u pravo. Kao primer se mogu navesti iznajmljivanja dela državne
teritorije, koncesije za stvaranje država sopstvenih zona na teritoriji druge države.
U demokratizovanom međunarodnom pravu međunarodne službenosti bi trebalo da služe saradnji
država na bazi uzajamnosti i poštovanja interesa obe strane. Pozitivno značenje međunarodnih slu-
žbenosti svoju najbolju potvrdu nalazi u prerastanju ograničenja suvereniteta utvrđenog konkretnom
službenošću u opšte ograničenje suvereniteta država kao što je, primera radi, bio slučaj sa pravom
plovidbe međunarodnim rekama ili tranzitnim prolazom neobalnih država.
2. Podela međunarodnih sluđbenosti
Za primarnu valja uzeti podelu na ekonomske i vojnopolitičke službenosti.
1. ekonomske službenosti mogu biti različite. Recimo, stvaranje slobodnih carinskih zona, podizanje
postrojenja koja su ekonomski isključena iz oblasti države na čijoj se teritoriji nalaze i neposredno
vezana za državu korisnika službenosti, građenje železničkih pruga sa eksteritorijalnim karakterom i
dr.;
2. vojne službenosti su u prošlosti, po pravilu, ustanovljavane mirovnim ugovorima i sastojale su se u
demilitarizaciji izvesnih oblasti, zabrani podizanja utvrđenja i si. U novijoj praksi vojnim službenostima
nalikuju ugovori o osnivanju vojnih baza jedne države na teritoriji druge strane države. Vojne baze se
ne bi mogle smatrati međunarodnim službenostima u pravnom smislu reči. S obzirom na to da je jedna
Docsity.com
od osnovnih karakteristika službenosti da počivaju na ograničenju, a ne isključenju, vlasti teritorijalnog
suverena, vojne baze predstavljaju institut kojim se vrši privremena oročena cesija dela državne
teritorije na kojoj se uspostavlja baza.
Međunarodne službenosti se mogu podeliti i na osnovu kriterijuma prirode službenosti. Relevantni oblici
ove podele su:
1. službenosti trpljenja (in patiendo). U ovu grupu ulaze službenosti poput prava tranzita preko državne
teritorije i sl;
2. službenosti nečmjenja (in non faciendo) tj. službenosti koje se sastoje u ugovornoj zabrani vršenja
radnji na svojoj teritoriji svojstvenih suverenitetu, kao primera radi, izgradnje vojnih utvrđenja duž
granice; i
3. službenosti činjenja (in faciendo). Ovu grupu međunarodnih službenosti čine službenosti koje
odlikuje ugovorna obaveza jedne države da na svojoj teritoriji preduzima radnje u korist ili interesu
druge države poput snabdevanja vodom ili strujom.
3. Prestanak službenosti
Budući da počivaju na međunarodnom ugovoru, službenosti, u načelu, prestaju na načine analogne
načinima prestanka dejstva međunarodnih ugovora.
U slučaju teritorijalnih promena sukcesija sama po sebi ne utiče na prava i obaveze države sukcesora
koje su striktno vezane za određenu teritoriju u korist trećih država.
Iako u praksi ima i suprotnih primera, pravilo je da rat između države davaoca i države korisnika
službenosti ipso facto dovodi do prestanka službenosti. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Docsity.com
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:34
39. UPOTREBA MEĐUNARODNIH REKA U PLOVIDBENE SVRHE
Međunarodne reke su oduvek korišćene u svrhe plovidbe. Moglo bi se reći da je plovidba bila neka vrsta
prirodne upotrebe reka. Grocijusova ideja da su države u obavezi da dopuste pravo neškodljivog
prolaza kroz reke, nije naišla na prihvatanje u praksi država. Dugo vremena one su plovidbu
međunarodnim rekama na delu tih reka koje protiču kroz njihovu teritoriju regulisale unutrašnjim
pravom ili bilateralnim ugovorima držeći se premise da mogu zabraniti stranim brodovima prolaz kroz
svoju teritoriju ili ga dopustiti pod uslovima koje su same formulisale.
Ideja o međunarodnom pravu na plovidbu međunarodnim rekama formulisana je nakon francuske
buržoaske revolucije. Dekretom francuskog Konventa od 1797. godine reke Šelda i Meza su proglašene
otvorenim za plovidbu brodova svih pribrežnih država. Svoje multilateralno pokriće dobija Završnim
aktom Bečkog kongresa od 1815. godine. „Sile čije su državne teritorije odvojene ili kroz koje protiče
jedna ista plovna reka obavezuju se da opštim sporazumima regulišu sve što se odnosi na plovidbu tom
rekom." U tom smislu utvrđeno je da plovidba duž celog toka takvih reka od tačke gde svaka od njih
postaje plovna do ušća, biće potpuno slobodna i neće se moći u pogledu trgovine nikome zabraniti.
Završnom aktu Kongresa pridruženi su i posebni pravilnici za plovidbu Rajnom, Nekerom, Majnom,
Mozelom, Mezom i Eskoom, koji su posedovali istu snagu kao da su sastavni delovi Završnog akta.
Princip slobode plovidbe međunarodnim rekama, proklamovan Završnim aktom Bečkog kongresa, nije
primenjen na jednobrazan način. Postojale su značajne razlike u primeni tog opšteg principa na
pojedine međunarodne reke i to kako u pravnom osnovu plovidbe tako i u obimu i modalitetima slobode
plovidbe.
Iako je sam princip slobode plovidbe međunarodnim rekama deo opšteg međunarodnog prava, ne
postoje opšteprihvaćena pravila o plovidbi međunarodnim rekama. Pokušaj da se ona ustanove na
Barcelonskoj konferenciji 1921. godine nije doveo do pozitivnog rezultata.
Režimi plovidbe na pojedinim međunarodnim rekama podlegali su promenama zavisno od
preovlađujućih političkih okolnosti.
* Režim plovidbe na Dunavu. Plovidba Dunavom, najvećom evropskom rekom, dugo vremena se
obavljala u odsustvu pravne regulative, na bazi faktičkog stanja ili dvostranih ugovornih aranžmana dve
velike sile (Austrije i Rusije) od kojih je prva dominirala srednjim tokom Dunava, a druga ušćem
Dunava.
Prvi višestrani ugovorni režim na Dunavu uspostavljen je Pariškim ugovorom od 1856. godine.
Relevantne odredbe Pariškog ugovora nisu po svojoj prirodi obične ugovorne odredbe. U Ugovoru stoji
da je režim koji se primenjuje na Dunav i njegovo ušće primena relevantnih načela Bečkog kongresa.
Ugovor utvrđuje zabranu nametanja ograničenja plovidbi Dunavom izuzev onih koja su izričito
predviđena samim odredbama Ugovora. Utvrđena je zabrana naplaćivanja taksi samo za plovidbu
Docsity.com
rekom, kao i naplata dažbina za robu koja se nalazi na brodu. Sprovođenje u život odredaba Ugovora
stavljeno je u nadležnost dvema komisijama: Evropskoj komisiji koju su, uglavnom, sačinjavale velike
sile - nepribrežne države (Velika Britanija, Francuska, Austrija, Pruska, Sardinija i Turska) i Pribrežnoj
komisiji sastavljenoj od delegata pribrežnih zemalja (Austrija, Bavarska, Turska i Virtenberg) i
komesara tri vazalske dunavske kneževine (Srbija, Vlaška i Moldavija).
Nadležnost Evropske komisije bila je, na osnovu Ugovora, ograničena kako ratione loci tako i ratione
temporis. Obuhvatala je preduzimanje potrebnih radova da bi se ušće Dunava kao i susedni delovi mora
raščistili i tako stvorili povoljni uslovi za plovidbu. Nadležnosti Komisije utvrđene Ugovorom sastojale
su se u:
a) izradi pravila plovidbe i rečne policije;
b) otklanjanju prepreka koje se suprotstavljaju primeni odredaba Bečkog ugovora na Dunavu;
c) naređenju i izvršenju potrebnih radova na ćelom toku reke i,
d) da se stara, posle ukidanja Evropske komisije, o održavanju plovnosti Dunava i susednih delova
mora.
Po završetku Prvog svetskog rata režim plovidbe na Dunavu regulisan je Versaj-skim ugovorom i
Definitivnim statutom Dunava od 1921. godine. Versajski sistem je konstituisao liberalan režim plovidbe
proklamujući da je Dunav plovan kako za brodove pribrežnih tako i nepribrežnih zemalja i to čitavim
tokom od Ulma do mora, zajedno sa pritokama koje služe dvema ili više država kao veza sa morem.
Sloboda plovidbe proglašena je i u odnosu na sve kanale uključujući i kanal Dunav - Rajna ako i kada
bude prokopan. Evropska komisija je bila nadležna za plovni tok Dunava od Braile do mora s tim što je
njen sastav bitno promenjen. Sile pobednice su iz članstva Komisije isključile poražene sile (Nemačku,
Tursku i Austrougarsku) kao i Rusiju. Međunarodna Dunavska komisija, nadležna za deo Dunava od Ulma
do Braile, nije zadržala isključivo pribrežni karakter budući da se u njen sastav pored predstavnika
pribrežnih država ušao i po jedan predstavnik svake nepribrežne države članice Evropske komisije.
Definitivni statut je konsakrirao pravila Versajskog sistema. Evropska dunavska komisija je, kako je
predviđeno Sinajskim sporazumom, prestala da vrši svoja prava. 1939. godine potpisan je Bukureštanski
sporazum o prijemu Nemačke u Evropsku dunavsku komisiju i pristupanju Nemačke i Italije Sinajskom
sporazumu. Aneksijom Besarabije, SSSR je postao pribrežna država i na osnovu toga je Protokolom
zaključenim u Beču dobio pravo da učestvuje u administraciji gornjeg toka Dunava.
* Važeći režim plovidbe - Konvencija o režimu plovidbe na Dunavu (1948).
Važeći režim plovidbe Dunavom utvrđenje Konvencijom donetom 18. avgusta 1948. godine na
Konferenciji održanoj u Beogradu.
U odnosu na prethodne režime, Konvencija iz 1948. godine sadrži izvesne suštinske razlike. One se
mogu grupisati u više tačaka:
a) domašaj slobode plovidbe ratione loci;
b) sadržina načela slobode plovidbe;
c) nadležnost pribrežnih država u regulisanju plovidbe;
Docsity.com
d) organizacioni mehanizam.
1. Režim ustanovljen Konvencijom primenjuje se na plovni deo reke Dunava od Ulma do Crnog Mora
rukavcem Sulina sa izlazom na more kroz Sulinski kanal. Podunavske zemlje mogu na bazi bilateralnih
ili višestranih ugovora ustanoviti slobodu plovidbe na pritokama Dunava. Tako su, recimo, Jugoslavija i
Mađarska zaključile 9. marta 1955. godine Sporazum o plovidbi rekom Tisom;
2. Što se sadržine načela slobode plovidbe tiče, Konvencija utvrđuje da će plovidba na Dunavu biti
slobodna i otvorena državljanima, trgovačkim brodovima i robi svih država na bazi ravnopravnosti u
pogledu lučkih i plovidbenih taksa, kao i u pogledu uslova trgovačke plovidbe. Plovidba Dunavom
dozvoljena je, dakle, samo trgovačkim brodovima.
3. Konferencija je protekla u duhu slogana „Dunav podunavskim zemljama". Smisao slogana je da se
nadležnosti koje su u ranijim režimima pripadale velikim, nepribrežnim državama vrate podunavskim
državama. Konvencija proširuje nadležnost podunavskih zemalja kako u pravima tako i u obavezama.
Pribrežna država donosi sanitarna i policijska pravila u pogledu plovidbe Dunavom, pod rezervom da ta
pravila treba da se primenjuju bez diskriminacije po nacionalnoj pripadnosti brodova. Pribrežnim
državama pripadaju i carinska, sanitarna i služba rečne bezbednosti na Dunavu. Plovidba se vrši na
osnovu pravila utvrđenih od strane pribrežnih zemalja čiju teritoriju seče Dunav a u zonama gde obale
Dunava pripadaju dvema državama prema pravilima određenim Sporazumom između tih država.
4. Konvencija napušta raniji sistem koji je nadležnost nad Dunavom delio između dve komisije i po prvi
put u istoriji pravnog uređenja plovidbe Dunavom formira jedno telo - Dunavsku komisiju. Dunavska
komisija - sastavljena od po jednog predstavnika iz svake od podunavskih zemalja. Komisija bira iz
redova svojih članova predsednika, potpredsednika i sekretara na period od 3 godine. Komisija ima
opštu nadležnost i specijalne nadležnosti. Opšta nadležnost Komisije sastoji se u staranju o izvršenju
odredaba Konvencije. Posebne nadležnosti obuhvataju širok krug pitanja od kojih valja izdvojiti
sledeća: izrada generalnog plana velikih radova koji su u interesu plovidbe; ujednačavanja pravila
rečne bezbednosti; koordinacija rada hidrometeoroloških službi na Dunavu; prikupljanje statističkih
podataka za potrebe plovidbe; objavljivanje za potrebe plovidbe priručnika, saobraćajnih karata,
plovidbenih karata i atlasa. Komisija donosi odluke većinom glasova. Članovi Komisije i lica koja ona
opunomoći uživaju diplomatski imunitet. Službene prostorije, arhive, dokumenta koji su svojina
Komisije nepovredivi su. Komisija ima svoj pečat, i svoju zastavu koju može da ističe na svojim
prostorijama i svojim brodovima.
Konvencija je predvidela i formiranje dve specijalne rečne administracije.
Na donjem Dunavu (od ušća Sulinskog kanala do Braile) formirana je rečna administracija koju čine
predstavnici pribrežnih, susednih država (Rumunija i Rusija). Zadatak specijalne rečne administracije
na donjem Dunavu sastoji se u izvođenju hidrotehničkih radova i regulisanju plovidbe. Sedište
Administracije je u Galcu.
Na sektoru Đerdapa stvorena je specijalna rečna Administracija Đerdapa koju čine predstavnici
Rumunije i Srbije. Njen zadatak sastoji se u izvođenju hidrotehničkih radova i regulisanju plovidbe na
sektoru koji na desnoj strani Dunava ide do Kostolca a na levoj strani od Moldova Veke do Turnu -
Docsity.com
Severina. Sedišta Administracije su: Oršava na rumunskoj strani i Tekija na srpskoj, strani.
Predviđen je dvostepeni sistem rešavanja sporova između ugovornica u pogledu primene i tumačenja
Konvencije. Spor se rešava putem direktnih diplomatskih pregovora a ako pregovori ne urode plodom
na zahtev ma koje od spornih strana spor se podnosi Komisiji za mirenje. Komisiju čine po jedan
predstavnik svake sporne strane i treći član koga određuje ili predsednik Dunavske komisije ili
Komisijakao celina. Budući da su odluke Komisije za mirenje definitivne i obavezne za sporne strane,
primećuje se daje ona, u stvari, arbitražni sud.
Konvencija utvrđuje postupak za izmenu. Izmene Konvencije mogu se izvršiti na zahtev većine država
ugovornica a stupaju na snagu posle deponovanja ratifikacionih instrumenata šest država ugovornica
Konvencije.
40. VANPLOVIDBENO KOPIŠĆENJE MEĐUNARODNIH VODNIH TOKOVA
Iako su se reke od davnina koristile.i u vanplovidbene svrhe (recimo, irigacioni sistemi) međunarodno
pravo se do najnovijih vremena ograničavalo na regulisanje plovidbe rekama.
Široka upotreba reka u neplovidbene svrhe (proizvodnja električne energije, navodnjavanje,
proizvodnja pijace vode i sl.) otvorila je neka nova pitanja koja traže pravno regulisanje na međuna-
rodnom planu.
Izvesni oblici neplovidbenog korišćenja reka ne samo da menjaju svojstva vode već mogu smanjiti
količinu voda i dovesti do nestanka rečnog toka u nizvodnoj pribrežnoj državi.
Međunarodno pravo do danas nije izgradilo opšteprihvaćena pravila o neplovid-benom korišćenju
međunarodnih reka. Od pokušaja da se ustanove takva pravila valja izdvojiti rad Komisije za
međunarodno pravo UN. Nakon višegodišnjeg rada Komisija je 1994. godine sačinila konačni Nacrt
Konvencije o pravu neplovidbenog korišćenja međunarodnih plovnih tokova. Generalna skupština UN je
21. maja 1997. godine, na osnovu navedenog Nacrta, usvojila Konvenciju o pravu neplovidbenog
korišćenja međunarodnih vodnih tokova.
Postoje izvesni opšti principi koji, zajedno sa presedanima, ugovornom regulativom i doktrinarnim
mišljenjima, služe kao osnov u konstrukciji odgovarajućih pravnih pravila.
Pravila Konvencije o pravu neplovidbenog korišćenja međunarodnih vodnih tokova (1997) potvrđuju
rašireno mišljenje, da je teško, gotovo nemoguće, u konkretnoj stvari formulisati corpus preciznih,
obavezujućih pravila, već da na osnovu izvesnih opštih principa valja, zavisno od konkretnih uslova
svakog vodenog toka, konstituisati partikularno pravo.
Konvencija utvrđuje pravo država vodenog toka da na svojim odnosnim teritorijalna koriste
međunarodni vodni tok na „pravičan i razuman način", što posebno podrazumeva korišćenje i razvoj
vodnog toka država u cilju postizanja optimalnog i održivog korišćenja uzimajući u obzir interese
zainteresovanih država vodnog toka u saglasnosti sa odgovarajućom zaštitom. Navedeno pravilo se
kvalifikuje kao fundamentalno pravo i obaveza država. Ono je dopunjeno pravilom o zajedničkom
Docsity.com
učešću država vodnog toka u upotrebi, razvoju i zaštiti vodnog toka na pravičan i razuman način.
Ovakvo učešće podrazumeva kako pravo da se vodni tok koristi tako i dužnost saradnje u zaštiti i
razvoju vodnog toka.
Obaveza „pravičnog i razumnog" načina korišćenja međunarodnog vodnog toka, sama po sebi, ne
isključuje mogućnost nanošenja štete drugoj državi vodnog toka.
U pogledu odgovornosti za štetu koju jedna država vodnog toka prouzrokuje drugoj državi, Konvencija
razlikuje dve situacije.
Odgovornost države za štetu se po Konvenciji kostituiše u slučaju da se steknu dva uslova:
a) da je šteta značajna (significant harm);
b) da je do štete došlo usled toga što država nije ispoljila dužnu pažnju.
Dužna pažnja je, u smislu odredaba Konvencije, kriterijum zakonitosti ponašanja države vodnog toka. U
slučaju da je, i pored dužne pažnje, prouzrokovana šteta drugoj državi vodnog toka, Konvencija
utvrđuje obavezu ugovornica, da, u odsustvu sporazuma koji bi takvu upotrebu regulisao, pristupe
konsultacijama o obimu u kome je takva upotreba pravična i razumna kao i o pitanju regulisanja takve
upotrebe u cilju eliminisanja ili ublažavanja bilo kakve prouzrokovane štete. Konsultacije se mogu
ticati i pitanja kompenzacija kada je to prikladno.
Prilikom utvrđivanja visine štete uzimaju se u obzir sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju a
posebno da li je štetna radnja prouzrokovala i neku korist za državu vodnog toka.
U praksi se može postaviti pitanje prioriteta upotreba voda međunarodnih vodnih tokova. Prioritet u
tom smislu može se ustanoviti bilo ugovorom ili običajem zainteresovanih država vodnog toka. U
odsustvu ugovora ili običaja Konvencija ustanovljava rezidualno pravilo po kome nijedna upotreba
međunarodnog vodnog toka ne poseduje inherentni prioritet u odnosu na druge. Mogući sukobi između
država vodnog toka u pogledu različitih upotreba vodnog toka rešavaju se u skladu sa principima
pravičnog i razumnog korišćenja i zabrane prouzrokovanja značajne štete. Na potrebu očuvanja
elastičnosti u odnosu prema različitim upotrebama voda međunarodnih vodnih tokova posebno je
insistirano na simpozijumu održanom u Delftu juna 1951. godine pod sponzorstvom UNDP. Deklaracija
usvojena na simpozijumu elastičnost brani neophodnošću da se obezbedi snabdevanje pijacom vodom
koja treba da zadovolji potrebe čovečanstva u budućnosti.
41. IZVORI PRAVA MORA
Izvori prava mora nalaze se u međunarodnim ugovorima, običajnim pravilima i unutrašnjim propisima
pojedinih zemalja. Još je Društvo naroda pristupilo kodifikaciji prava mora, ali neki konkretni rezultati
nisu postignuti. Pod okriljem Ujedinjenih nacija održane su tri konferencije o pravu mora: 1958, 1960. i
1982. godine.
Na konferenciji 1958. održanoj u Ženevi donete su četiri konvencije:
1. Konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem pomorskom pojasu (stupila na snagu 1964.);
2. Konvencija o otvorenom moru (stupila na snagu 1962.);
Docsity.com
3. Konvencija o ribarenju i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora (stupila na snagu 1966.
godine) i
4. Konvencija o epikontinentalnom pojasu (stupila na snagu 1964.).
Ženevske konvencije predstavljaju prvi uspešnu mada ne potpunu kodifikaciju prava mora. Odredbe
Konvencije vezuju samo države ugovornice.
Druga Ženevska konferencija 1960. održana je u atmosferi pojačane međunarodne zategnutosti i neki
vidni rezultati nisu postignuti. Konferencija se bavila pored ostalog problemom širine teritorijalnog
mora, koje je ostalo nerešeno na prvoj konferenciji, ali uspeh ni ovoga puta nije postignut.
Treća konferencija o pravu mora koja je, nakon višegodišnjeg rada i 11 zasedanja, usvojila 1982.
Konvenciju o pravu mora, počela je sa radom 1973. u znaku saznanja da su pravila ženevskih
konvencija zrela za reviziju. Na konferenciji koja je održana decembra 1982. u prisustvu predstavnika
141 zemlje potpisana je Konvencija o pravu mora. Naša zemlja ratifikovala je ovu Konvenciju 27.
novembra 1985.
Konvencija sadrži dve grupe odredbi sa stanovišta odnosa tih odredbi prema pozitivnom pravu mora.
Jedne preciziraju i kristalizuju institute pozitivnog prava mora, dok druge sadrže rešenja de novo.
Drugim recima, pravila u Konvenciji predstavljaju kombinaciju kodifikacije i progresivnog razvoja.
42. POLAZNA ILI BAZNA LINIJA
More je u fizičkom smislu jedna organska, nedeljiva celina. Međunarodno pravo mora,
institucionalizujući zahteve obalnih država za zasnivanjem suverenih prava ili jurisdikcije na određenim
delovima mora, tu jedinstvenu celinu deli na morske pojaseve. Morski pojasevi su, prema tome, pravni
instituti nastali deobom mora kao fizičke celine.
U pravnoj deobi mora osnovni parametar je tzv. osnovna ili bazna linija. Od te linije meri se širina
teritorijalnog mora i spoljni morski pojas, epikontinentalni pojas i isključiva ekonomska zona. Posredno
osnovna linija služi i kao kriterijum za određivanje unutrašnjih morskih voda.
Polazna linija može biti normalna i prava. Normalna polazna linija predstavlja liniju niske vode duž
obale, kako je naznačena na pomorskim kartama krupnog formata koje obalna država službeno
priznaje. U slučaju izrazite horizontalne razuđenosti obale, ili ako se duž obale u njenoj neposrednoj
blizini nalazi niz ostrva, obalnoj državi je dopušteno povlačenje pravih polaznih linija, tj. linija koje ne
slede liniju kopna već spajaju istaknute tačke na kopnu i na ostrvima. Legalnost ove prakse potvrdio je
Međunarodni sud pravde u britansko-norveškom sporu o ribolovu od 1951.
Nova konvencija o pravu mora (1982) inaugurišući koncept arhipelaškog mora uvodi i pojam
arhipelaških polaznih linija pod kojima podrazumeva ravne linije koje spajaju krajnje tačke
najisturenijih ostrva i nadvodnih grebena u arhipelagu.
43. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE
Docsity.com
Pod unutrašnjim morskim vodama podrazumevaju se delovi mora koji leže iza polazne ili bazne linije.
Odlikuju se čvrstom povezanošću sa kopnom kao glavnim državnim područjem, tj. sa elementima
horizontalne razuđenosti obale.
U unutrašnje morske vode spadaju: ušća reka, morski prostori luka, zalivi, zatvorena mora, delovi mora
između niza ostrva i kontinentalnog dela teritorije, more između ostrva i more između linije niske vode
(oseke) i najvišeg nivoa mora (plime).
Bitna oznaka pravnog režima ovog pojasa ogleda se u tome što se unutrašnje morske vode, uključujući
morsko dno i podmorje kao i odgovarajući deo vazdušnog prostora, nalaze pod punim suverenitetom
obalne države. U tom pogledu, postoji znak jednakosti između prava kojima obalna država raspolaže
nad kopnenim delom svoje teritorije i prava koja poseduje nad unutrašnjim morskim vodama. Vršeći
svoja suverena prava nad ovim pojasom, obalna država uvažava izvesne opšte interese.
S obzirom na to da su unutrašnje morske vode pod suverenom vlašću obalne države važi pravilo da su,
za vreme boravka u unutrašnjim morskim vodama, strani brodovi i lica koja na njima borave, potčinjeni
jurisdikciji obalne države. Izuzetak su ratni brodovi i tzv. javni brodovi.
Od delova unutrašnjih morskih voda poseban značaj imaju luke. Konvencija i Statut o međunarodnom
režimu morskih luka (1923.) definišu morske luke kao „sve luke u koje redovno uplovljavaju pomorski
brodovi i koji se upotrebljavaju za pomorsku trgovinu." Pored trgovačkih luka, međunarodno pravo
poznaje i ratne luke tj. luke rezervisane za ratnu mornaricu odnosne države tako da je u ove luke za-
branjen pristup kako stranim ratnim brodovima, tako i svim trgovačkim brodovima bez obzira na
zastavu koju nose. Svaka obalna država suvereno odlučuje koje su luke otvorene za pomorski
saobraćaj. Tradicionalno pravilo po kome trgovački brodovi imaju pravo uplovljavanja u luke otvorene
za međunarodni saobraćaj, novija praksa je izmenila u smislu utvrđivanja dopunskih, kvalifikatornih
uslova za upravljanje izvesnih vrsta brodova. Tako, recimo, strani nuklearni brod mogao je uploviti u
jugoslovenske luke pod uslovom da dobije odobrenje nadležnog organa. Pooštreni uslovi se po bivšem
jugoslovenskom pravu primenjuju i na strane brodove koji prevoze više od 2.000 tona nafte, tako da ovi
brodovi imaju podneti potvrdu o osiguranju ili jemstvu za slučaj imovinske odgovornosti prouzrokovane
eventualnim zagađivanjem.
Ratni brod, je, recimo, mogao uploviti u domaću luku po bivšem jugoslovenskom pravu pod uslovom da
dobije odobrenje koje je izdavala vlada. Pored toga važilo je pravilo da su u jugoslovenskim
unutrašnjim morskim vodama mogla boraviti najviše tri strana ratna broda iste zastave, i to najviše 10
dana.
Strani trgovački brod potpada pod jurisdikciju obalne države dok boravi u njenim unutrašnjim morskim
vodama. U praksi se, međutim, uvrežilo pravilo da obalna država ne zasniva svoju krivičnu jurisdikciju
u slučajevima kada krivična dela izvršena od članova posade ne diraju u interese obalne države i njen
javni poredak. Obalna država poseduje tzv. represivnu vlast, ali nema krivičnu jurisdikciju tako da
sudovi i drugi organi obalne države ne mogu intervenisati. U slučaju blažih prekršaja zakona i propisa,
uobičajeno je da se na to skrene pažnja komandantu broda, a u slučaju težih prekršaja brodu se može
uskratiti gostoprimstvo. Ako delatnosti broda ozbiljno zadiru u suverenitet i bezbednost zemlje, u obzir
Docsity.com
dolaze i mere samoodbrane.
Zalivi predstavljaju jasno istaknute uvale koje zadiru u kopno pod uslovom da je površina te uvale
jednaka ili veća od površine polukruga čiji je prečnik jednak dužini linije koja zatvara ulaz u uvalu.
Osnovni kriterijum za utvrđivanje režima za-liva je pripadnost obala zaliva, tj. zaliv pripada državi čije
su obale zaliva. Ako obale pripadaju dvema ili više država ustanovljava se pojas teritorijalnog mora, a
preostali deo zaliva potpada pod režim otvorenog mora. Ovaj osnovni kriterijum koriguje se
kriterijumom veličine zaliva tako što se sastavnim delom unutrašnjih morskih voda smatraju samo oni
zalivi kod kojih rastojanje između linija najniže oseke kod prirodnih ulaznih vrata zaliva ne prelazi 24
nautičke milje (n/m). Na delu zaliva koji prelazi širinu od 24 n/m ustanovljava se režim otvorenog ili
slobodnog mora.
Što se ušća reka tiče, pravilo je da ako se reka direktno uliva u more, polaznu liniju predstavlja pravac
preko ušća reke između tačaka niske vode (oseke) na njenim obalama. Ako se reka na ušću račva
(estuar), primenjuju se po analogiji pravila koja važe za zalive.
Ako se niz ostrva (arhipelag) nalazi uz kopnenu državnu teritoriju, obalna država ima pravo da u
unutrašnje morske vode uvrsti i morski prostor između prave polazne linije koja spaja najisturenije
tačke na ostrvima i na kopnu. Praktikuje se, uglavnom, u Evropi (Grčka, Turska, Velika Britanija, Nor-
veška).
Zatvorena mora se određuju kao morski prostori koji su sa otvorenim morem spojeni moreuzom, ali
tako da su sve obale mora i moreuzi pod suverenom vlašću jedne države. Svojstvo zatvorenog mora je
rezultat političko-teritorijalne podele.
Pod režim unutrašnjih morskih voda potpada i more između linije niske vode i linije najviše vode
(plime). Analogni efekti postižu se i pomeranjem prirodne linije najniže oseke veštačkim, ljudskim
radnjama.
44. ARHIPELAŠKO MORE
Nova Konvencija o pravu mora restriktivno određuje pojam arhipelaške države kao države čija se
teritorija sastoji u celini od jednog ili više arhipelaga, koji su tako povezani da zajedno čine prirodnu
geografsku, ekonomsku i političku celinu ili se istorijski smatraju takvom celinom. Arhipelaške države
imaju, po Konvenciji, pravo da proklamuju tzv. arhipelaško more koje se definiše kao morski prostor
između ostrva i teritorijalnog mora ili između unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora. Prema
tome, unutrašnja granica arhipelaških voda je linija niske vode duž obale ostrva ili su to ravne polazne
linije koje određuju spoljnu granicu unutrašnjih morskih voda. Spoljnu granicu arhipelaških voda čine
tzv. arhipelaške polazne linije, tj. linije koje spajaju krajnje tačke najudaljenijih ostrva i nadvodnih
grebena u arhipelagu. Pri tom, Konvencija utvrđuje i određene proporcije tako da odnos između tako
zahvaćene površine mora i površine ostrva treba da se kreće u rasponu 1:1 do 9:1.
Arhipelaške polazne linije se ne smeju znatno udaljiti od opšte konfiguracije arhipelaga, niti, pak,
smeju odvajati teritorijalno more druge države od otvorenog mora ili od isključive ekonomske zone.
Docsity.com
Konvencija predviđa da dužina tih linija ne može, po pravilu, prelaziti 100 n/m. Izuzetno 3 posto od
ukupnog broja tih polaznih linija može preći tu dužinu, ali najviše do 125 n/m.
Arhipelaške vode, zajedno sa podmorjem i vazdušnim prostorom, podvrgnute su pod suverenost
arhipelaške države. Pri tom suverenost države trpi izvesna ograničenja koja su institucionalizovana u:
a) pravu prolaza stranih brodova, i
b) pravima susednih država.
a) Osnovno ograničenje suverenosti arhipelaške države je pravo neškodljivog prolaska brodova svih
država kroz arhipelaško more analogno neškodljivom prolasku kroz teritorijalno more. Arhipelaška
država može, međutim, na bazi nediskri-minacije između stranih brodova, a iz razloga bezbednosti,
privremeno obustaviti neškodljivi prolaz stranih brodova u tačno određenim delovima svojih
arhipelaških voda.
Arhipelaška država može odrediti plovne, kao i vazdušne puteve iznad arhipelaškog mora, pogodne za
siguran, neprekinut i brz prolaz brodova (odnosno vazduhoplova) kroz arhipelaške vode ili teritorijalno
more uz njega. Na tom osnovu konstituiše se pravo prolaza arhipelaškim plovnim putevima kada se radi
o brodovima, odnosno pravo preleta arhipelaškim vazdušnim putevima kada je reč o vazduhoplovima.
Pravo tranzitnog prolaza je šire od prava neškodljivog prolaza jer podrazumeva samo neznatna
ograničenja slobode plovidbe u vezi sa sprečavanjem zagađenja, bezbednošću plovidbe i poštovanjem
elementarnih interesa obalne države.
b) Ograničenje suverenih prava arhipelaške države institucionalizovano Konvencijom u vidu prava
susednih država tiče se prvenstveno ribolova. Konvencija obavezuje arhipelašku državu da poštuje
postojeće sporazume sa drugim državama i da prizna tradicionalna ribolovna prava i druge legitimne
delatnosti neposrednih susednih država na pojedinim područjima koja ulaze u arhipelaške vode. Ta
prava pripadaju neposredno susednim državama i, po svojoj prirodi, su neprenosiva.
Institut arhipelaškog mora predstavlja kompromis između zahteva arhipelaških država, uglavnom
nedovoljno razvijenih, da zaštite svoje političke, ekonomske i be-zbednosne interese i zahteva velikih
pomorskih sila da se očuva u najvećoj mogućoj meri pravo prolaza svih brodova.
Sa stanovišta pravno-teorijske konstrukcije institut arhipelaškog mora nosi hibridna obeležja svojstvena
kompromisnim rešenjima - na jednoj strani temelji se na načelu suverene vlasti arhipelaške države, a
na drugoj, ograničenja koja su pri tom nametnuta veća su od ograničenja koja važe u drugim morskim
pojasevima pod suverenom vlašću obalne države.
Neke arhipelaške države su još pre III konferencije proklamovale svoja prava nad širokim prostorima
mora. Prihvatajući koncept arhipelaškog mora utvrđen Konvencijom, neke arhipelaške države su ostale
pri različitim tumačenjima pojedinih odredbi Konvencije.
45. TERITORIJALNO MORE
Pod teritorijalnim morem podrazumeva se pojas koji se u određenoj širini proteže duž obale, od
polazne linije u pravcu otvorenog mora. Prava kojima obalne države raspolažu u teritorijalnom moru
Docsity.com
protežu se i na vazdušni prostor iznad teritorijalnog mora, odnosno njegovo dno i podmorje.
Posedovanje teritorijalnog mora je inherentno i nezavisno od volje obalne države. Ona taj pojas stiče
ipso iure, na osnovu same činjenice da njenu kopnenu teritoriju zapljuskuje more.
Dok je posedovanje teritorijalnog mora obavezno i nezavisno od volje države, širina ovog pojasa se
određuje jednostranim aktima. Pitanje širine ovog pojasa je bilo predmet najraznovrsnijih zahteva
obalnih država.
Dugo vremena je izgledalo da su se zahtevi obalnih država ograničili na pojas širok 3 n/m (tzv. league
marine rule). Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem morskom pojasu (1958) je na opšti
način utvrdila da se spoljni morski pojas ne može protezati preko 12 n/m od osnovne linije koja služi za
određivanje širine teritorijalnog mora. Zakon o obalnom moru i epikontinentalnom pojasu SFRJ od
1965. sa izmenama iz 1979. predviđao je širinu teritorijalnog mora o 12 n/m.
Teritorijalno more nalazi se pod suverenošću obalne države. U teritorijalnom moru obalna država
poseduje niz prava koja čine biće suvereniteta: vrši zakonodavnu, sudsku i policijsku vlast; uređuje
plovidbu, obavlja sanitarni i carinski nadzor, raspolaže isključivim pravom eksploatacije pomorskog
blaga; isključivo pravo na kabotažu, tj. redovan prevoz putnika i robe između svih pristaništa iste
države; propisuje pomorski ceremonijal i drugo.
Suverena vlast obalne države u teritorijalnom moru nije apsolutna, budući da trpi ograničenja u obliku
prava neškodljivog ili neofanzivnog prolaza stranih brodova. Ovo ograničenje je nametnuto obalnim
državama opštim međunarodnim pravom i deluje erga omnes. Ženevska konvencija je definisala
neškodljiv prolaz na opšti način kao prolaz koji „ne narušava mir, poredak ili bezbednost obalne
države."
Vršenje prava neškodljivog prolaza može se privremeno obustaviti u određenim zonama teritorijalnog
mora ukoliko je ta obustava neophodna sa stanovišta zaštite bezbednosti obalne države. Obustava
dejstvuje od momenta objavljivanja na bazi nediskriminacije stranih brodova.
Prolaz teritorijalnim morem obavlja se u skladu sa pravilima međunarodnog prava i internim propisima.
S obzirom na to da je teritorijalno more sastavni deo državne teritorije, važi osnovno pravilo da se
strani trgovački brod, dok plovi teritorijalnim morem, nalazi pod jurisdikcijom obalne države.
Što se krivične jurisdikcije tiče, postoji izvesna razlika zavisno od toga da li je krivično delo učinjeno za
vreme prolaska kroz teritorijalno more, a da pri tom brod ne ulazi u unutrašnje morske vode ili je, pak,
krivično delo učinjeno dok je brod plovio teritorijalnim morem nakon isplovljavanja iz unutrašnjih
morskih voda.
U prvom slučaju krivična jurisdikcija obalne države zasnivala bi se u slučajevima:
a) ako se posledice krivičnog dela protežu i na obalnu državu;
b) ako se krivičnim delom remeti javni mir obalne države i red u teritorijalnom moru;
c) ako komandant broda, konzularni funkcioner ili diplomatski agent države kojoj brod pripada zatraži
intervenciju organa obalne države;
d) ako se radi o suzbijanju trgovine opojnim drogama ili psihotropnim materijama.
Ako trgovački brod plovi teritorijalnim morem nakon isplovljavanja iz unutrašnjih morskih voda,
Docsity.com
ovlašćenja obalne države su šira i podrazumevaju mogućnost preduzimanja svih mera predviđenih
nacionalnim zakonodavstvom (dakle, i uzapćenje broda).
Građanska jurisdikcija nad stranim trgovačkim brodom može se zasnovati u toku preduzimanja mera
izvršenja ili mera obezbeđenja ako su te mere u vezi sa obavezama koje je brod preuzeo ili u vezi sa
odgovornošću koju je izazvao u toku plovidbe kroz vode obalne države.
Ratni brod kao predstavnik iure imperii ne podleže jurisdikciji obalne države dok se koristi pravom
neškodljivog prolaza. Činjenica da obalna država ne može zasnovati jurisdikciju nad stranim ratnim
brodom ne znači da je ratni brod izuzet od dejstva zakonodavstva obalne države. On je dužan poštovati
zakone i propise obalne države o prolasku teritorijalnim morem. Ukoliko te propise krši, obalna država
može pribeći represivnim mefama.
Imunitet od jurisdikcije obalne države pored ratnih brodova uživaju i drugi državni brodovi koji ne služe
u trgovačke svrhe.
46. SPOLJNI MORSKI POJAS
Pod spoljnim pojasom podrazumeva se morski prostor koji se naslanja na spoljnu ivicu teritorijalnog
mora u kome su obalnoj državi priznate izvesne specijalne nadležnosti.
Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem morskom pojasu definiše spoljni pojas kao
„zonu otvorenog mora koja se graniči sa teritorijalnim morem" u kome obalna država može vršiti
nadzor da bi:
a) na svojoj teritoriji ili u svom teritorijalnom moru sprečila prekršaje svojih zakona o carinskom,
fiskalnom i sanitarnom nadzoru ili nadzoru nad useljavanjem, i
b) kažnjavala kršenje tih istih zakona počinjenih na njenoj teritoriji ili u njenom teritorijalnom moru.
Konvencija iz 1982. godine praktično preuzima ove odredbe.
Možemo reći da pozitivno međunarodno pravo priznaje obalnoj državi u spoljnjem morskom pojasu
preventivnu, kontrolnu i represivnu nadležnost u cilju zaštite carinskih, fiskalnih, sanitarnih interesa
kao i interesa u vezi sa useljavanjem. Ona nema pravo da važenje svojih zakona i propisa proširi na
spoljni pojas koji je, po definiciji, deo otvorenog mora. Spoljni morski pojas prestaje, međutim, biti
deo otvorenog mora ako obalna država proglasi isključivu ekonomsku zonu, jer se u tom slučaju spoljni
morski pojas proteže na delu mora koji potpada pod režim isključive ekonomske zone, s tim što se na
tom delu mora pravima koje obalna država crpe iz režima isključive ekonomske zone pridodaju prava
imanentna institutu spoljnjeg morskog pojasa.
Ženevska konvencija je na opšti način utvrđivala da se spoljni morski pojas ne može protezati preko 12
n/m od osnovne linije od koje se meri širina teritorijalnog mora. Tako je, recimo, po Zakonu o obalnom
moru SFRJ, spoljnjem morskom pojasu i epikontinentalnom pojasu (1965) teritorijalno more bilo široko
10 n/m, a spoljni morski pojas 2 n/m. Izmenom Zakona od 1979. pojas teritorijalnog mora je proširen
na 12 n/m, tako daje spoljni morski pojas prestao da postoji.
Članom 33. (2) Konvencije utvrđeno je da se spoljni morski pojas ne može protezati izvan područja
Docsity.com
šireg od 24 n/m računajući od polaznih linija od kojih se meri širina teritorijalnog mora.
47. EPIKONTINENTALNI POJAS
Epikontinentalni pojas, kao pravni pojam, podrazumeva deo morskog dna i podzemlja u kome obalna
država ima ekskluzivno pravo istraživanja i iskorišćavanja prirodnih bogatstava.
Ženevska konvencija predviđa da epikontinentalni pojas obuhvata:
1. morsko dno i podmorje podmorskih oblasti koje leže uz obalu, ali koje se nalaze van teritorijalnog
mora od dubine 200 metara ili preko te granice do tačke gde dubina vode koja leži iznad njih
dozvoljava korišćenje prirodnih bogatstava pomenutih oblasti;
2. morsko dno i podmorje odgovarajućih podmorskih oblasti koje leže uz obale ostrva.
U ovom pojasu obalnoj državi se priznaju suverena prava u svrhu istraživanja i korišćenja njegovih
prirodnih bogatstava. Prava obalne države nad epikontinentalnim pojasom su inherentna, nezavisna od
stvarne ili prividne okupacije kao i od svakog izričitog proglašenja.
Prava obalne države na epikontinentalni pojas ne diraju u režim mora koja leže iznad njega (otvoreno
more) niti u režim vazdušnog prostora iznad tih voda.
Vršeći svoja suverena prava nad epikontinentalnim pojasom obalna država može da izgradi postrojenja
i druge uređaje potrebne za ispitivanje i korišćenje prirodnih bogatstava. Oko tih postrojenja može
ustanoviti zone bezbednosti u širini do 500 metara mereno od svake tačke njihove spoljne ivice. Ta
postrojenja ili uređaji su pod jurisdikcijom obalne države, ali nemaju status ostrva tako da nemaju
svoje teritorijalno more.
Konvencija o pravu mora (1982) redefiniše institut epikontinentalnog pojasa. Određuje ga kao „morsko
dno i podzemlje podmorskih prostora koji se protežu izvan teritorijalnog mora preko čitavog prirodnog
produžetka kopnenog područja do spoljne ivice kontinentalnog ruba, ili do udaljenosti do 200 nautičkih
milja, računajući od polaznih linija od kojih se meri širina teritorijalnog mora gde spoljna ivica
kontinentalnog ruba doseže do te udaljenosti". Kontinentalni rub predstavlja potopljeni produžetak
kopnene mase obalne države i sastoji se od morskog dna i podzemlja kontinentalne ravnine,
kontinentalne strmine i kontinentalne kosine. Ne obuhvata, pak, dno dubokog mora ni njegovo
podzemlje. Obalna država koja iskorišćava mineralna bogatstva epikontinentalnog pojasa izvan 200
milja plaća odgovarajuće doprinose (ili ih daje u naturi) Međunarodnoj vlasti. Konvencija pojašnjava i
pojam „prirodnog bogatstva epikontinentalnog pojasa" utoliko što određuje da se prirodna bogatstva
sastoje iz rudnih i drugih neživih bogatstava morskog dna i podzemlja zajedno sa živim bićima koja
pripadaju vrstama dna, tj. bićima koja su u stadijumu u kome se mogu loviti bilo nepomična na mor-
skom dnu ili ispod njega ili su se nesposobna pomicati se ako nisu u stalnom fizičkom dodiru sa morskim
dnom i podzemljem.
Što se tiče razgraničenja epikontinentalnih pojaseve između država čije su obale sučelice ili se
dodiruju, Ženevska konvencija je predviđala dva načina:
1) sporazum zainteresovanih država;
Docsity.com
2) povlačenje linije sredine ili ekvidistance u slučaju da nema sporazuma, a posebne okolnosti ne
opravdavaju drugu granicu.
Konvencija iz 1982. godine utvrđuje da se razgraničenje vrši na osnovu međunarodnog prava, tj. izvora
navedenih u članu 38. Statuta Međunarodnog suda pravde.
48. ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA
Isključiva ekonomska zona je pojas određene širine koji se prostire od teritorijalnog mora u pravcu
otvorenog mora u kome se obalnoj državi priznaju isključiva ili ekskluzivna prava u pogledu
iskorišćavanja bioloških i mineralnih bogatstava mora.
Konvencija o pravu mora iz 1982. godine defmiše isključivu ekonomsku zonu kao područje koje se
nalazi izvan teritorijalnog mora, i uz njega, u širini od najviše 200 nautičkih milja, računajući od
polaznih crta za određivanje širine teritorijalnog mora.
Isključiva ekonomska zona predstavlja, sa stanovišta pozitivnog prava mora, jedno hibridno rešenje,
režim sui generis koji stoji negde na sredini između režima teritorijalnog mora i režima otvorenog
mora.
Obalna država u isključivoj ekonomskoj zoni ima:
a) suverena prava u svrhu istraživanja i iskorišćavanja, očuvanja i upravljanja prirodnim izvorima, živim
ili neživim, sa morskog dna i podzemlja i vode. iznad njega, kao i u pogledu drugih aktivnosti u svrhu
ekonomske eksploatacije i istraživanja zone kao što je proizvodnja energije korišćenjem vode, morskih
struja i vetrova;
b) jurisdikciju u pogledu:
1. izgradnje i upotrebe veštačkih ostrva instalacija i postrojenja;
2. naučnog istraživanja, i
3. zaštite i očuvanja morske sredine.
Radi ostvarenja ovih prava obalna država je ovlašćena da donosi zakone i druge propise kao i da
preduzima odgovarajuće mere.
Pored ovih prava i jurisdikcije obalna država poseduje i tzv. rezidualna prava, tj. prava koja nisu
izričito navedena u delu Konvencije koji reguliše pravni režim isključive ekonomske zone ali koja
proizlaze iz ukupne regulative prava mora.
Nasuprot delu regulative stipulisane u korist obalne države kojoj pripada isključiva ekonomska zona,
stoje propisi koji ta prava obalne države ograničavaju. Ta ograničenja su dvojaka.
Na jednoj strani, to su prava koja proizlaze iz opšteg principa slobode mora. Tako sve države, bez
obzira da li su obalne ili neobalne, imaju slobodu plovidbe, preleta i polaganja podmorskih kablova,
kao i druge međunarodnopravno dozvoljene upotrebe mora koje se tiču tih sloboda.
Na drugoj strani, to su prava trećih država zasnovana na solidarnosti i ideji novog međunarodnog
ekonomskog poretka. Ta prava su ratione materiae ograničena na korišćenje živih (bioloških) izvora
mora, tj. ne odnose se na neživa (mineralna) bogatstva. Ako obalna država nema mogućnosti da ostvari
Docsity.com
celokupni dopušteni ulov, ona će, na osnovu sporazuma, dozvoliti pristup višku dopuštenog ulova
trećim državama.
Neobalne države, tj. države koje nemaju neposrednu vezu sa morem imaju pravo da na pravičnoj
osnovi love deo viška živih bogatstava isključive ekonomske zone obalnih država koje se nalaze u istoj
regiji ili subregiji. Ovo pravo se utvrđuje sporazumom zainteresovanih država, s tim što je zavisno od
ekonomskog i geografskog položaja država u pitanju.
Pod državama u nepovoljnom geografskom položaju podrazumevaju se u smislu Konvencije:
1. obalne države, uključujući države na okruženim ili poluokruženim morima koje su, u svrhu
zadovoljavanja prehrambenih potreba svog stanovništva, zavisne od iskorišćavanja živih bogatstava
mora i isključivih ekonomskih zona drugih obalnih država iste regije ili subregije;
2. obalne države koje nisu u mogućnosti da uspostave sopstvenu isključivu ekonomsku zonu.
Državama u nepovoljnom geografskom položaju Konvencija priznaje pravo da na osnovu sporazuma,
učestvuju „na pravičnoj osnovi u iskorišćavanju odgovarajućeg dela viška živih bogatstava isključive
ekonomske zone obalnih država u istoj regiji ili subregiji," vodeći računa o svim relevantnim
ekonomskim i geografskim momentima.
Ova prava neobalnih država i država u nepovoljnom geografskom položaju su prava intuitu personae
tako da se ni posredno ni neposredno ne mogu prenositi na treće države ili njihove državljane.
49. MEĐUNARODNA ZONA (ZAJEDNIČKA BAŠTINA ČOVEČANSTVA)
Međunarodna zona obuhvata dno mora i okeana i njegovo podzemlje izvan granica nacionalne
jurisdikcije. Zona je, dakle, ratione loci ograničena na morsko dno i podzemlje, tako da ne dira u
pravni režim vodenog i vazdušnog stuba iznad međunarodne zone.
Konvencija o pravu mora konkretizuje koncept međunarodne zone krećući se u koordinatama načela
Deklaracije iz 1970. godine.
Cilj ustanovljenja međunarodne zone je dvojak. Sa pozitivnog stanovišta, međunarodna zona i njena
bogatstva su zajedničko dobro čovečanstva. Delatnosti u međunarodnoj zoni sprovode se radi dobrobiti
celog čovečanstva, nezavisno od geografskog položaja država, bilo da su obalne ili neobalne, uzimajući
naročito u obzir interese i potrebe zemalja u razvoju i naroda koji još nisu stekli punu nezavisnost. Sa
negativnog stanovišta, definisanje pravne prirode i granica međunarodne zone je brana daljem pro-
širenju suverenih prava država i podvlašćenju otvorenog mora. Po Konvenciji države ne smeju isticati ni
vršiti suverenost ili suverena prava nad ma kojim delom međunarodne zone i nad njenim bogatstvima.
Zabrana prisvajanja delova međunarodne zone i njenih bogatstava proteže se i na fizička i na pravna
lica.
Bogatstva međunarodne zone uzeta in apstracto pripadaju ćelom čovečanstvu. Ta se bogatstva
raspoređuju shodno pravilima, propisima i postupcima Međunarodne vlasti koja deluje u ime
međunarodne zajednice i tako raspoređena podležu korišćenju i otuđenju.
Koncept međunarodne zone predstavlja revolucionarnu novinu u međunarodnom pravu mora. Zona
Docsity.com
počiva na stvarnoj međunarodnoj jurisdikciji na morskom dnu i podmorju izvan granica nacionalnih
jurisdikcija. Titular prava na zonu kao zajedničko dobro je čovečanstvo kao celina koje predstavlja
samostalna međunarodna organizacija - Međunarodna vlast.
Možemo reći da koncept zone, predstavlja kvalitativno novi istorijski model na putu izgradnje istinski
ravnopravnih i harmoničnih odnosa u međunarodnoj zajednici.
Organizovanje i nadzor delatnosti u zoni radi upravljanja bogatstvima koja se tamo nalaze povereno je
Međunarodnoj vlasti za morsko dno.
Vlast predstavlja samostalnu međunarodnu organizaciju zasnovanu na načelu suverene jednakosti svih
članica. Države ugovornice Konvencije su ipso facto članice Vlasti. Sedište Vlasti je na Jamajci, s tim
što Vlast, radi obavljanja svojih nadležnosti, može osnovati regionalne centre.
Glavni organi Vlasti su: Skupština, Veće i Sekretarijat. U cilju neposrednog, operativnog ostvarivanja
delatnosti u Zoni osniva se Preduzeće.
Skupština je vrhovni organ Vlasti koji sačinjavaju predstavnici svih država-članica.
Skupština ima generalnu i specijalnu nadležnost. U generalnu nadležnost Skupštine spada utvrđivanje
opšte politike o svakom pitanju iz nadležnosti Vlasti. Specijalna nadležnost, ipak, obuhvata seriju
zadataka kao što su razmatranje izveštaja Veća i Preduzeća, usvajanja propisa i postupaka za pravičnu
raspodelu novčanih i drugih dobiti od delatnosti u zoni pri čemu se posebno vodi računa o interesima i
potrebama zemalja u razvoju itd.
Svaki član Skupštine ima jedan glas. Odluke o pitanjima postupka Skupština donosi većinom glasova
članova koji su prisutni i glasaju. Odluke o meritornim pitanjima donose se 2/3 većinom glasova
članova koji su prisutni i glasaju.
Veće je izvršni organ Skupštine. Sastavljeno je od predstavnika 36 država koje Skupština bira na period
od četiri godine. Polovina predstavnika se bira na osnovu opšteg pravila o pravičnoj geografskoj
raspodeli, a druga polovina iz reda predstavnika četiri grupe država utvrđene Konvencijom na bazi
relevantnih ekonomskih kriterijuma.
Veće svoje odluke o meritornim pitanjima donosi 2/3, 3/4 većinom i konsenzusom zavisno od karaktera
pitanja. Odluke o pitanjima postupka donosi većinom glasova svojih članova koji su prisutni i glasaju.
Veću u radu pomažu dva organa: Ekonomsko-planska i Pravno-tehnička komisija.
Sekretarijat je administrativni organ koji sačinjavaju Generalni sekretar i osoblje. Generalnog
sekretara bira Skupština na predlog Veća. Mandat Generalnog sekretara traje četiri godine, s tim što
može biti ponovo izabran. Osoblje Sekretarijata bira se iz reda kvalifikovanih stručnjaka koji
zadovoljavaju najviši stepen delotvornosti, marljivosti i savesnosti.
Preduzeće je operativni organ preko koga Vlast obavlja delatnosti u zoni, te vrši transport, preradu i
marketing ruda dobijenih iz zone. Preduzeće, kao organ Vlasti, poseduje pravnu i poslovnu sposobnost
tako da je ovlašćeno da:
a) sklapa ugovore, zajedničke aranžmane ili druge aranžmane, uključujući sporazume sa državama i
međunarodnim organizacijama;
b) ističe, daje u zakup, poseduje i raspolaže nepokretnom i pokretnom imovinom;
Docsity.com
c) bude stranka u sudskim postupcima.
Preduzeće poseduje povlastice i imunitete potrebne za izvršavanje svojih zadataka na teritorijama svih
država ugovornica.
Konvencija predviđa da Vlast „organizuje, obavlja i nadzire delatnosti u zoni u ime čovečanstva kao
celine". Ovakva formulacija nadležnosti Vlasti predstavlja balans između suprotstavljenih zahteva
zemalja u razvoju okupljenih u „Grupi 77", na jednoj strani, i razvijenih zemalja, na drugoj strani.
„Grupa 77" se zalagala za jaka i efektivna ovlašćenja Međunarodne vlasti koja bi je učinila isključivo
odgovornom za istraživanje i iskorišćavanje bogatstava Zone (tzv. unitarni sistem). Drugo mišljenje
koje su zagovarale razvijene zemlje išlo je ka tome da se sve delatnosti u vezi s istraživanjem i
iskorišćavanjem bogatstava zone vrše od strane država - ugovornica i entiteta koje one ovlaste (licencni
sistem). U suštini to bi se svelo na slobodno iskorišćavanje bez ograničenja izuzev kontrole države
zastave.
Konvencija prihvata srednje, kompromisno rešenje. Međunarodna vlast, naime, organizuje, obavlja i
nadzire delatnosti u zoni u ime čovečanstva kao celine. Delatnosti u zoni obavljaju:
a) Preduzeće kao organ Vlasti; i
b) udruživanjem sa Vlašću, države-ugovornice, ili državna preduzeća, ili fizička ili pravna lica koja su
državljani država - ugovornica ili se nalaze pod njihovim stvarnim nadzorom (tzv. paralelni sistem).
Udruživanje sa Vlašću vrši se na osnovu ugovora o delatnostima u zoni.
Režim uspostavljen Konvencijom nije naišao na opšte prihvatanje. Neke države koje nisu strane
ugovornice Konvencije izdale su svojim državnim i privatnim preduzećima dozvole za iskorišćavanje
bogatstava zone. Pripremna komisija za ustanovljavanje Vlasti i Međunarodnog suda za pravo mora je
1995. godine usvojila deklaraciju u kojoj je istakla da bilo koji zahtevi, sporazumi i delatnosti u Zoni
koji nisu u skladu sa Konvencijom o pravu mora „neće biti priznati". Pod okriljem UN činjeni su napori
da se obezbedi univerzalnost sistema ustanovljenog Konvencijom o pravu mora (1982), Generalna
skupština je 1994. godine usvojila Sporazum o primeni dela XI Konvencije o pravu mora iz 1982. sa
Aneksom.
Sporazum iz 1994. godine predviđa da će se njegove odredbe i odredbe dela IX Konvencije o pravu
mora primenjivati kao jedinstven instrument, a da će u slučaju sukoba njihovih odredbi prevagu imati
odredbe Sporazuma. Strane ugovornice ovog sporazuma mogu da budu države koje su već izrazile
saglasnost na obavezivanje Konvencijom o pravu mora ili koje ga izraze jednovremeno sa
izražavanjempristanka na obavezivanje Sporazumom iz 1994.
U preambuli Sporazuma potvrđeno je da su morsko dno i podmorje van granica nacionalnih jurisdikcija
zajednička baština čovečanstva.
Prema Sporazumu, Veće Vlasti po prethodnoj preporuci Pravno-tehničke komisije može da odobri
zahteve u vezi sa planovima o izvođenju delatnosti u zoni:
a) koje su odobrili organi u državama koje nisu strane ugovornice Konvencije o pravu mora;
b) planove tzv. pionirskih investitora koji su registrovani od Privremene komisije;
c) kao i planove novih cena na načelu nediskriminacije.
Docsity.com
Sporazumom je predviđeno da će Preduzeće svoje početne radove u Zoni obavljati udruživanjem sa
državnim i privatnim preduzećima u skladu sa principima zdrave trgovine. Ovim je realizovan tzv.
paralelni sistem koji su razvijene države zastupale na III konferenciji UN o pravu mora.
Odredbe Konvencije o položaju zemalja u razvoju su takođe izmenjene. Deo 7. Aneksa Sporazuma
predviđa osnivanje Fonda za ekonomsku pomoć zemljama u razvoju, ali samo od viška prihoda vlasti
nakon podmirivanja njenih finansijskih troškova.
50. OTVORENO MORE
S obzirom na stalna proširenja jurisdikcije obalnih država, otvoreno more se de-finiše na negativan
način kao morski prostor izvan granica nacionalnih jurisdikcija. Po svom karakteru, otvoreno more
predstavlja res communis omnium tj. zajedničko dobro svih naroda. Okeani su od davnina bili, a tu
svoju ulogu zadržali su i danas, glavni saobraćajni putevi koji povezuju kontinente, poprišta borbe
između naroda, bogata izvorišta sirovina, oblast gde su se mnogostruko susretali i ukrštali interesi
država sveta. Režim otvorenog mora izgrađivan je u toku poslednja četiri stoleća i u svom savremenom
vidu formulisan je u Konvenciji o otvorenom moru od 1958. i Konvenciji o pravu mora od 1982. a
zasnovan je na načelu slobode mora iz koga proizlaze ostala prava i obaveze.
Načelo slobode otvorenog mora je temelj pravnog režima koji važi na morskim prostranstvima izvan
granica nacionalne jurisdikcije.
Konvencija o otvorenom moru (1958) sadržinu načela slobode otvorenog mora vidi naročito u četiri
slobode:
1. slobodi plovidbe;
2. slobodi ribolova;
3. slobodi postavljanja pomorskih kablova i cevovoda;
4. slobodi preleta.
Konvencija o pravu mora (1982) ovim klasičnim slobodama pridodaje i:
5. slobodu podizanja veštačkih ostrva i drugih uređaja koje dozvoljava međunarodno pravo;
6. slobodu naučnog istraživanja.
Kao res communis omnium otvoreno more je slobodno za sve države bilo obalne bilo neobalne, tako da
nijedna država ne može polagati zakonito pravo da ma koji deo otvorenog mora podvrgne svom
suverenitetu. Da bi neobalne države mogle da se koriste slobodama otvorenog mora, konstituisano je
pravo pristupa neobalnih država moru i od mora. U tu svrhu Konvencija predviđa da neobalne države
uživaju slobodu tranzita svim prevoznim sredstvima preko teritorija tranzitnih država, tj. država sa
morskom obalom ili bez morske obale koja se nalazi između neobalne države i mora. Sloboda tranzita
ostvaruje se na osnovu ugovora koji sklapaju zainteresovane neobalne i tranzitne države. Brodovi
neobalnih država registruju se u određenim lukama i uživaju jednak tretman kao i brodovi obalnih
država.
Na otvorenom moru nema ustanovljene suverene vlasti niti, pak, neposredne međunarodne jurisdikcije,
Docsity.com
već su odnosi na moru zasnovani na načelu personaliteta zakona. Država u principu poseduje i vrši vlast
nad brodovima koji njime plove po osnovu pripadnosti, tj. zastave broda.
Svaka država određuje uslove pod kojima dodeljuje brodovima svoju državnu zastavu i uslove upisa u
upisnik na svom području, te pravo na vijanje zastave. Međunarodno pravo postavlja uslov da veza
između broda i zastave mora biti stvarna. Za vreme putovanja brod ne srne menjati svoju zastavu osim
ako se radi o stvarnom prenosu vlasništva nad brodom ili izmeni upisa u registru. Brod koji plovi pod
zastavama dveju ili više država neće se moći ni prema jednoj drugoj državi pozvati ni na jednu od tih
državnih pripadnosti i može se izjednačiti sa brodom bez državne pripadnosti. Svaka država zastave ima
obaveze:
a) da vodi registar brodova sa imenima i podacima o brodovima koji nose njenu zastavu;
b) ima nad svakim brodom svoje zastave, njegovim zapovednikom, oficirima i posadom jurisdikciju
prema svom unutrašnjem pravu u pogledu pravnih, tehničkih i socijalnih predmeta koji se tiču broda;
c) preduzima mere potrebne bezbednosti na moru.
Jurisdikcija nad trgovačkim brodovima je relativnog karaktera, s obzirom na to da postoje situacije
kada se nad tim brodovima ustanovljava direktna međunarodna jurisdikcija posredstvom ratnih
brodova. Po Ženevskoj konvencijio otvorenom moru, radi se o slučajevima kada ima ozbiljnog osnova
za sumnju:
a) da se brod bavi piraterijom;
b) da se brod bavi trgovinom robljem;
c) da je brod iako vije stranu zastavu ili odbija da istakne svoju zastavu, u stvari, brod iste državne
pripadnosti kao ratni brod.
Konvencija o pravu mora (1982) dodaje još dva osnova i to:
d) kada je brod bez državne pripadnosti;
e) kada se brod bavi neovlašćenim emitovanjem radio-zvučnih i televizijskih programa.
Lice koje neovlašćeno emituje može se izvesti pred sud:
a) države zastave broda;
b) države u kojoj je uređaj upisan;
c) države čije državljanstvo to lice poseduje;
d) svake druge države u kojoj se emisija može primati, i
e) svake države u kojoj su ometane dozvoljene radio veze.
Nasuprot tome jurisdikcija države zastave nad ratnim brodovima je apsolutnog karaktera, jer su ratni
brodovi na otvorenom moru izuzeti od jurisdikcije svake druge države. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Docsity.com
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:35
51. MOREUZI
* Pojam i režim moreuza. U međunarodnopravnom smislu moreuzi predstavljaju prirodne morske
prolaze koji služe za međunarodnu plovidbu između dva dela otvorenog mora (npr. Gibraltarski moreuz)
ili između otvorenog mora i teritorijalnog mora strane države (npr. Tirenski moreuz). Moreuzi koji se ne
upotrebljavaju za međunarodnu plovidbu nisu predmet međunarodnopravne regulative mada i u njima,
ako se nalaze u teritorijalnom moru, važi režim neškodljivog prolaza koji, međutim, podleže
mogućnosti obustavljanja.
Izuzetnom značaju moreuza doprinose u osnovi dva momenta: ekonomski i vojnostrateški. Na osnovu
kriterijuma režima kome moreuzi podležu, razlikujemo nekoliko vrsta moreuza:
1. moreuze u kojima je, kako utvrđuje član 35. (c) Konvencije o pravu mora, pravni režim u celini ili
delimično utvrđen međunarodnim konvencijama koje su odavno na snazi za te moreuze. U ovu grupu
spadaju Gibraltarski moreuz, turski moreuzi (Bosfor i Dardaneli), danski moreuzi (Sund, Veliki i Mali
Belt) i Magelanov moreuz;
2. moreuze čiji je pravni režim utvrđen opštim običajnim i ugovornim pravilima međunarodnog prava o
moreuzima. Reč je o specifičnom, osobenom režimukoji se po svojim inherentnim obeležjima razlikuje
od prolaza drugim delovima mora. Razlikujemo dve grupe ovih moreuza.
Jednu čine moreuzi čija je širina veća od dvostruke maksimalne širine teritorijalnog mora (recimo,
Otrantski moreuz, Mozambički moreuz), tako da čitavom svojom dužinom sadrže za plovidbu pogodan
pojas otvorenog mora (tzv. „široki moreuzi"). Na ovim moreuzima važi režim slobodne plovidbe i
preleta.
Drugu grupu čine moreuzi čija širina na jednom ili više mesta ne prelazi 24 n/m, a povezuje dva dela
otvorenog mora ili otvoreno more sa teritorijalnim morem strane države koja nema svojih obala na
moreuzu (tzv. „teritorijalni moreuzi"). Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem morskom
pojasu (1958) predviđa za ovu grupu moreuza neškodljiv prolaz stranih brodova koji se ne može obusta-
Docsity.com
viti.
Konvencija o pravu mora (1982) unosi izvesne novine u režim moreuza čiji režim nije regulisan
međunarodnim ugovorima. Glavna novina je institut tranzitnog prolaza koji se primenjuje na moreuze
koji služe međunarodnoj plovidbi između jednog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i
drugog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone (član 27. Konvencije) čija širina na jednom ili
više mesta ne prelazi 24 n/m. Ove karakteristike ima najveći broj moreuza koji služe za međunarodnu
plovidbu. Pod tranzitnim prolazom se podrazumeva ostvarivanje slobode prolaza brodova i slobode
preleta vazduhoplova jedino radi neprekinutog i brzog tranzita moreuzom između jednog dela
otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i drugog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske
zone.
Režim tranzitnog prolaza primenjuje se, mutatis mutandis, i na tzv. arhipelaške moreuze, jer je pravo
prolaza arhipelaškim plovnim putevima u osnovi identično pravu tranzitnog prolaza.
Konvencija o pravu mora (1982) zadržava i institut neškodljivog prolaza kroz moreuze. Režim
neškodljivog prolaza koji se ne može obustaviti primenjuje se u dva slučaja:
a) na moreuze u kojima se ne primenjuje režim tranzitnog prolaza i to zbog toga što se moreuz nalazi
između ostrva obalne države na moreuzu i njenog kontinentalnog područja a postoji put otvorenim
morem ili isključivom ekonomskom zonom od ostrva u pravcu otvorenog mora koji je jednako pogodan s
obzirom na navigacione i hidrografske uslove; i
b) na moreuze između jednog dela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i teritorijalnog mora
strane države.
* Moreuzi čiji je režim utvrđen međunarodnim ugovorima
*Bosfor i Dardaneli. Moreuzi Bosfor i Dardaneli predstavljaju prirodnu vezu između Crnog i Egejskog
mora.
Centralno pitanje režima moreuza Bosfor i Dardaneli bilo je pravo prolaza ratnih brodova, s obzirom
daje već Jedrenskim mirom od 1829. utvrđeno opšte pravilo o slobodi plovidbe trgovačkih brodova svih
zastava koje se ne nalaze u ratnom stanju sa Otomanskom imperijom. Lozanska konvencija 1924.g. je
proklamovala da su Bosfor i Dardaneli otvoreni za prolaz trgovačkim i ratnim brodovima svih zastava
kako u doba rata tako i u doba mira. Konvencija je ustanovila i izvesna ograničenja apsolutne slobode
prolaza. U Crnom moru nijedna nepribrežna država nije mogla držati ratnu mornaricu veću od najveće
ratne mornarice pribrežnih crnomorskih država. Ratnim brodovima je bilo zabranjeno zadržavanje u
vodama moreuza izuzev u slučajevima havarije ili nesrećnog slučaja. Nadzor nad sprovođenjem u život
odredaba Konvencije poveren je posebnoj Komisiji za moreuze koja je delovala pod okriljem Društva
naroda. Držeći da su odredbama Lozanske konvencije bitno povređena njena suverena prava Turska je
već 1935. tražila reviziju Konvencije u Savetu Društva naroda. Tom zahtevu se pridružio i Sovjetski
Savez nezadovoljan što je Konvencija dopustila pristup Crnom moru i ratnim mornaricama nepribrežnih
država.
Docsity.com
Dvadesetog jula 1936. doneta je Konvencija o režimu moreuza u Montreu koja je na snazi i danas.
Ovom Konvencijom Turska je dobila znatno veća prava.
U odnosu na trgovačke brodove zadržano je pravilo o „potpunoj slobodi prolaza i plovidbe" brodova svih
zastava bez ikakvih formalnosti. Sloboda prolaza i plovidbe trgovačkih brodova se suspenduje za
brodove onih država sa kojima je Turska u ratu, a trgovački brodovi ostalih država zadržavaju slobodu
prolaza pod uslovima da ne pomažu ni na koji način neprijatelja i da se kreću danju pravcem koji
odrede turske vlasti. Zabranjen je prelet vojnih vazduhoplova, dok se prelet civilnih vazduhoplova
dopušta uz prethodno obaveštenje.
Prolazak i plovidba stranih ratnih brodova podvrgnuti su značajnim ograničenjima.
U doba mira prolaz bez ograničenja dopušten je jedino lakim površinskim, malim borbenim i pomoćnim
brodovima svih zastava. Prolaz ostalih ratnih brodova podvrgnut je izvesnim uslovima. Oni se mogu
koristiti pravom prolaza samo ako im ukupna tonaža ne prelazi 1.500 tona. Ustanovljena je zabrana
prolaza podmornica izuzev u određenim slučajevima podmornica crnomorskih država. U doba mira
ukupna tonaža nepribrežnih država ne može prelaziti 30 000 tona, a od toga jedna nepribrežna država
najviše 2/3 te tonaže.
Režim prolaza ratnih brodova u doba rata zavisi od toga da li je Turska zaraćena strana ili je neutralna.
U slučaju daje Turska neutralna, ratni brodovi neutralnih država zadržali bi slobodu prolaza dok bi se to
pravo uskratilo ratnim brodovima zaraćenih strana sem u slučaju povratka u svoju luku ili u slučaju
kolektivne akcije Društva naroda.
Ako je, pak, Turska zaraćena strana, važi pravilo po kome se prolaz ratnih brodova ostavlja potpuno
nahođenju turske vlade.
Na sastanku šefova država i vlada SAD, SSSR i Velike Britanije u Potsdamu av-gusta 1945. zaključeno je,
između ostalog, da Konvenciju iz Montrea treba revidirati. U svojoj noti koju je 1946. uputio turskoj
vladi SSSR je izložio principe na kojima bi, po njegovom mišljenju, trebalo revidirati Konvenciju:
a) sloboda prolaza trgovačkih brodova svih zastava u doba mira i u doba rata;
b) potpuna sloboda prolaza za ratne brodove crnomorskih država;
c) ratnim brodovima necrnomorskih država se zabranjuje prolaz moreuzima izuzev na osnovu dozvole
koja se izdaje u posebnim okolnostima;
d) uređenje režima prolaza je u isključivoj nadležnosti pomorskih država;
e) zajedničku odbranu moreuza organizovaće SSSR i Turska kako bi sprečile upotrebu moreuza suprotnu
interesima crnomorskih država.
Turska je kao osnov za pregovaranje prihvatila prva tri principa, ali je četvrti i peti princip odbacila
kao nespojiv sa suverenošću.
Konvencija iz Montrea je i dalje osnov pozitivnopravnog režima plovidbe Bos-forom i Dardanelima.
*Gibraltarski moreuz. Gibraltarski moreuz se nalazi između južnog dela Pirinejskog poluostrva i severne
Afrike i predstavlja vodeni most između Atlantskog okeana i sredozemnog mora.
U odnosu na Gibraltarski moreuz ne postoji lex specialis koji bi regulisao režim plovidbe. Britansko-
Docsity.com
francuskom deklaracijom o Egiptu i Maroku 1904. utvrđena je zabrana podizanja utvrđenja i
strategijskih objekata na delu obale Maroka radi „osiguranja slobodnog prolaza Gibraltarskim
moreuzom". Ugovorom koji je sklopila sa Francuskom 1912. godine, Španija je preuzela obaveze iz
Britansko-francuske deklaracije (1904) o obezbeđenju slobode prolaza kroz moreuz.
*Moreuz Ormuz. Moreuz Ormuz je prirodna spona između dva dela otvorenog mora, budući da spaja
Persijski (Arapski) zalic sa Indijskim okeanom.
Režim Ormuza nije uređen posebnim međunarodnim ugovorom. Do 1978. situacija je, pravno gledano,
bila relativno jasna, jer je deo zaliva bio pod režimom otvorenog mora, tako da su strani trgovački i
ratni brodovi i vazduhoplovi uživali pravo slobodnog prolaza i preleta bez ikakvih uslova. No, kada je
Oman 1978. proglasio svoje teritorijalno more u širini od 12 n/m, stvari su se zakomplikovale, jer je
zaliv na nekim delovima širok jedva nešto preko 20 n/m. Nakon toga na Ormuz se primenjuje opšti
režim nesuspendovanog neškodljivog prolaza.
*Otrantski moreuz. Otrantskim moreuzom (ili vratima) se naziva morski prolaz koji razdvaja Balkansko
poluostrvo od Apeninskog i spaja Jadransko more sa Jonskim. Obale Otrantskog moreuza pripadaju
Grčkoj, Albaniji i Italiji.
Po svojim karakteristikama Otrant ulazi u kategoriju tzv. širokih moreuza, tj. moreuza čija širina
čitavom dužinom moreuza prelazi 24 n/m tako da u njima postoji pojas otvorenog mora ili isključive
ekonomske zone. Stoga, strani brodovi i vazduhoplovi mogu prolaziti moreuzom koristeći one delove
moreuza koji su u režimu otvorenog mora ili isključive ekonomske zone, tj. na osnovu slobode plovidbe
i slobode preleta.
SFRJ je na III konferenciji o pravu mora učinila veliki napor da se utvrde dodatna obezbeđenja koja su
stvorila uslove za stabilan i siguran režim plovidbe širokim moreuzima. Prihvaćen je amandman
delegacije Jugoslavije na član 36. Konvencije (Plovni putevi otvorenim morem ili isključivim
ekonomskim zonama i moreuzima koji se upotrebljavaju za međunarodnu plovidbu) koji utvrđuje da se
deo III konvencije koji se odnosi na moreuze „ne primenjuje na moreuz koji se upotrebljava za
međunarodnu plovidbu ako u tom moreuzu postoji plovni put otvorenim morem ili kroz isključivu
ekonomsku zonu, koji je jednako podoban s obzirom na navigaciona i na hidrografska obeležja: u
takvim plovnim putevima primenjuju se drugi odgovarajući delovi ove Konvencije, uključujući odredbe
o slobodi plovidbe i preleta".
52. MORSKI KANALI
* Režim kanala. Morski kanali su tvorevina ljudskih ruku, veštački prolazi prokopani na teritoriji jedne
ili više država koji fizički spajaju dva mora u cilju kraće i bezbednije plovidbe. Uobičajena je podela
kanala na međunarodne morske kanale (ovde se svrstavaju Suecki, Panamski i Kilski kanal) i unutrašnje
morske kanale (npr. Korintski).
Docsity.com
Režim međunarodnih kanala nije izgrađivan po nekom jedinstvenom obrascu, na osnovu neke norme
opšteg međunarodnog prava, već od slučaja do slučaja kao rezultat sučeljavanja različitih političko-
strateških i ekonomskih interesa posebno interesa velikih pomorskih sila i zemalja na čijim teritorijama
su kanali prokopani.
Režim postojećih međunarodnih morskih kanala regulisan je ugovorima, bilateralnim ili
multilateralnim. Načelno je režim moguće ustanoviti i jednostranim aktom. Međunarodni morski kanali
su otvoreni za prolaz brodovima svih zemalja bez diskriminacije uz poštovanje interesa teritorijalnog
suverena.
*Suecki kanal. Povezuje Sredozemno i Crveno more.
Carigradska konvencija od 1888. utvrđuje u članu 1. da „Morski kanal Suec biće uvek slobodan i
otvoren, za vreme rata kao i za vreme mira, za sve trgovačke i ratne brodove bez razlike u pogledu
zastave. Shodno tome, visoke strane ugovornice su saglasne da nikako ne povrede slobodno k'orišćenje
kanala za vreme rata kao i za vreme mira".
Konvencija nameće izvesna ograničenja prava prolaza ratnih brodova zaraćenih strana. Tranzit ratnih
brodova zaraćenih strana ima se vršiti u najkraćemroku i bez zadržavanja. Gorivom i hranom ovi
brodovi se mogu snabdevati samo u neophodnim granicama. Boravak ratnih brodova zaraćenih strana u
Suecu i Port Saidu ne može preći 24 sata, a između izlaska iz luke jednog broda zaraćene strane i
polaska broda koji pripada neprijateljskoj sili treba da prođe najmanje 24 sata. Za vreme rata
zabranjeno je ukrcavanje i iskrcavanje trupa, municije i ratnog materijala u samom kanalu i njegovim
pristupnim lukama.
Egipat nacionalizuje Društvo Sueckog kanala 1956. što daje povoda trojnoj britansko-francusko-
izraelskoj agresiji. U sporu koji je izbio Savet bezbednosti donosi oktobra iste godine Rezoluciju o
načelima koja se odnose na status kanala i režim prolaza i upućuju strane u sukobu na neposredne
pregovore. Ta načela su:
a) prolaz kanalom je slobodan i otvoren bez diskriminacije, direktne ili prikrivene;
b) mora se poštovati suverenitet Egipta;
c) odvajanje upravljanja kanalom od bilo kakve politike;
d) utvrđivanje taksa za plovidbu kanalom vršiće se sporazumom Egipta i korisnika kanala;
e) deo prihoda ima se koristiti za održavanje i poboljšanje plovidbenosti kanala.
*Panamski kanal. Panamski kanal, kao najkraći morski put između tihog i Atlantskog okeana, prokopan
je na panamskoj prevlaci u Srednjoj Americi.
Na osnovu Ugovora od 1903. Panama je dopustila SAD stalnu upotrebu i zaposedanje zone kanala koja
obuhvata širinu od deset milja „protežući se na razdaljini od pet milja sa svake strane centralne linije
od puta kanala kao i morski pojas od 3 milje." Kanal je neutralizovan i otvoren za prolaz trgovačkim i
ratnim brodovima svih država na bazi pune jednakosti u pogledu uslova i plovidbenih taksa. No, pravilo
o neutralizaciji kanala nije poštovano u praksi. Nakon stupanja u Prvi svetski rat SAD su zabranile
Docsity.com
prolaz neprijateljskim brodovima i sprečavale prolaz trgovačkih brodova neutralnih zemalja koji su
prevozili robu silama Osovine. Jednako su postupile i u Drugom svetskom ratu.
Panama, nezadovoljna praktično kolonijalnim statusom kanala, sukcesivno zahteva reviziju Ugovora od
1903. godine.
Pregovori vođeni 1967. i 1974. godine urodili su plodom i doveli do zaključenja novih ugovora koji se
tiču pravnog statusa Panamskog kanala.
Panama i SAD su 7. septembra 1977. sklopile dva ugovora: Ugovor o Panamskom kanalu (tzv. Osnovni
ugovor) i Ugovor o trajnoj neutralizaciji Panamskog kanala uz seriju propratnih akata. Ugovori su stupili
na snagu 1. septembra 1979. šest meseci nakon razmene ratifikacionih instrumenata.
Osnovni ugovor predviđa da će, po stupanju Ugovora na snagu, Panama steći teritorijalnu jurisdikciju u
zoni kanala i, kao teritorijalni suveren, primenjivati svoje krivično i građansko zakonodavstvo. U isto
vreme Ugovor stipuliše da će SAD do 31. oktobra 1999. godine, zadržati kontrolu nad zemljom, vodom i
instalacijama, uključujući tu i vojne baze, kako bi obezbedile upravu, plovidbu i kontrolu nad kanalom.
Panama će se postepeno uključivati u odbranu kanala kako bi se do isteka Ugovora osposobila za
samostalnu upravu i odbranu kanala.
Ugovor o trajnoj neutralizaciji i režimu Panamskog kanala predviđa povratak kanala pod suverenitet
Paname koja se obavezuje na „neutralizaciju kanala sa svrhom da i u vreme mira i u vreme rata i dalje
ostane siguran i otvoren za mirni prolaz brodova svih država pod uslovima pune jednakosti ..."
Ugovor utvrđuje da je kanal otvoren za prolaz ratnih brodova svih država u svako doba nezavisno od
karakteristika broda i isključuje bilo kakvo uslovljavanje prolaza izuzev obaveze ratnog broda da
udovolji zdravstvenim propisima.
*Kilski kanal. Kilski kanal, kao plovni put koji skraćuje put iz Baltičkog u Severno more, prokopan je na
teritoriji Nemačke, tako da je, prima facie, unutrašnji kanal. Takav status izgubio je članom 380.
Versajskog mirovnog ugovora koji kanal proglašava otvorenim za prolaz brodova svih zastava na bazi
nediskriminacije izuzev brodova država sa kojima je Nemačka u ratnom stanju. Dopuštena su jedino
ograničenja u vezi sa policijskim, sanitarnim i carinskim pregledom, te ona u pogledu imigracije i
emigracije, uvoza i izvoza robe.
Versajski ugovor je konstituisao jedan međunarodni režim u odnosu na Kilski kanal koji se nije mogao
jednostrano izmeniti ili derogirati. Budući da član 380. Versajskog ugovora utvrđuje da će Kilski kanal
biti slobodan i otvoren za trgovačke i ratne brodove svih nacija u miru sa Nemačkom, nemoguće je
tvrditi da odredbe ovog člana zabranjuju, u interesu nemačke neutralnosti, ratno krijumčarenje".
Otkazivanjem vojnih odredaba Versajskog ugovora, koje je Hitler izvršio Deklaracijom od novembra
1936. godine, ipso facto su prestale da važe i obaveze iz člana 380. Versajskog ugovora, tako da je
tokom Drugog svetskog rata kanal tretiran kao nemačka vojna baza. Po završetku rata Kilski kanal je
ponovo otvoren za međunarodnu plovidbu bez nekog formalnog, međunarodnog akta, tako da se smatra
da potpada pod opšti međunarodni režim plovnih puteva od opšteg interesa. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Docsity.com
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:37
53. VAZDUŠNA OBLAST
1. Teorija međunarodnog prava
Pojava vazduhoplova početkom XX veka, otvorila je i pitanje pravne kvalifikacije vazdušne oblasti
iznad državne teritorije.
Za razliku od teorije međunarodnog prava, države su, u relativno kratkom vremenu razrešile dilemu
oko pravne prirode vazdušne oblasti iznad državne teritorije. Veći broj država.je pribegao donošenju
nacionalnih zakona kojima je proglašen puni i isključivi suverenitet države u vazdušnom prostoru. U toj
grupi zemalja bila je i Srbija koja je odgovarajuću Uredbu donela 13. februara 1913. godine. Tadašnje
kolonijalne sile su puni i apsolutni suverenitet proglasile ne samo nad vazdušnom oblašću iznad matične
teritorije nego i nad onom iznad teritorija kolonija.
Može se zato reći da je u tom kratkom periodu konstituisano običajno pravno pravilo o suverenosti
države nad vazdušnim prostorom iznad njene teritorije.
2. Pravni režim međunarodne vazdušne plovidbe
Pozitivno pravo u materiji međunarodne vazdušne plovidbe sadržano je u tzv. Čikaškim konvencijama
usvojenim 1944. godine. One obuhvataju:
1. Konvenciju o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu;
Docsity.com
2. Sporazum o međunarodnom vazdušnom tranzitu (tzv. Sporazum dveju sloboda);
3. Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu (tzv. Sporazum pet sloboda);
4. Privremeni sporazum o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu.
Vršenje prava utvrđenih Konvencijom o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu pretpostavlja, po
pravilu, zaključenje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma između strana ugovornica Konvencije. Ti
ugovori regulišu niz pitanja koja nisu precizno uređena Čikaškom konvencijom a naročito ona
komercijalne prirode poput tarifa i taksa koje se naplaćuju u međunarodnom vazdušnom saobraćaju.
Vazdušna plovidba unutar državnih granica reguliše se i unutrašnjim propisima.
Konvencija o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu utvrđuje u članu 1. da „Države ugovornice
priznaju da svaka država ima potpuni i isključivi suverenitet nad vazdušnim prostorom iznad svoje
teritorije", pod kojom podrazumeva kako kopneno područje, tako i teritorijalne vode, pod
suverenitetom, sizerenstvom, zaštitom ili mandatom pomenute države. Neovlašćeni ulazak stranih
vazduhoplova, civilnih i vojnih, u vazdušni prostor, države tretiraju kao povredu suvereniteta s tim što
je u ovakvim slučajevima reakcija teritorijalnih država oštrija, a posledice teže u poređenju sa
odgovarajućim povredama suvereniteta na pomorskom i kopnenom delu državne teritorije.
Ukoliko vojni vazduhoplov neovlašćeno uđe u vazdušni prostor druge države, odbije da se pokori
naređenjima teritorijalnog suverena i nastavi sa letom, onda se, s obzirom na prirodu vazduhoplova,
bilo kakva reakcija teritorijalne države teško može okvalifikovati kao protivpravna. Prema tome, moglo
bi se reći da je u takvim slučajevima teritorijalna država ovlašćena da preduzme odgovarajuće mere
koje ne isključuju i meru obaranja aviona. Čak i u hipotezi da postoji pravilo koje zabranjuje obaranje
vojnih vazduhoplova koji neovlašćeno uđu u vazdušni prostor druge države, akt obaranja bi se mogao
okvalifikovati kao represalija, tj. kao protivpravni odgovor na protivpravni akt ratnog vazduhoplova
druge države.
Stvari stoje drugačije sa civilnim vazduhoplovima. Teritorijalne države su, po pravilu, obaranje civilnih
vazduhoplova koji su neovlašćeno ušli u njihov prostor pravdale zabludom i drugim izvinjavajućim
okolnostima. Skupština ICAO organizacije je 1984. godine prihvatila Amandman (član 3. bis) Čikaške
konvencije o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu koji potvrđuje da je svaka država, u vršenju
svoga suvereniteta, ovlašćena da zahteva sletanje na određeni aerodrom civilnog vazduhoplova koji leti
iznad njene teritorije bez odobrenja".
Konvencija o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu, kao osnovni izvor međunarodnog javnog prava
vazdušnog transporta, odnosi se samo na civilne vazduhoplove. Ne primenjuje se na državne
vazduhoplove pod kojima podrazumeva „vojni i carinski, ili policijski vazduhoplov." Državni
vazduhoplovi moraju imati posebno odobrenje za prelet teritorije druge države. Pravo preleta
rezervisano za civilne vazduhoplove ne može, međutim, koristiti ni civilni vazduhoplov koji se koristi za
ciljeve nesaglasne sa odredbama Konvencije. Konvencija deli vazduhoplove na vazduhoplove koji ne
obavljaju redovan saobraćaj i vazduhoplove koji obavljaju redovan vazdušni saobraćaj.
Ugovornice Konvencije su se saglasile da vazduhoplovi koji nisu namenjeni za redovni međunarodni
vazdušni saobraćaj (čarter letovi) imaju pravo preletanja njihovih teritorija i pravo tehničkih sletanja
Docsity.com
bez obaveze da prethodno pribave odobrenje.
Što se redovnog vazdušnog saobraćaja tiče, Konvencija utvrđuje da „Nikakav redovni međunarodni
saobraćaj se ne može uspostaviti za preletanje ili vršenje službe na teritoriji neke države ugovornice
sem uz specijalnu dozvolu ili neko drugo odobrenje pomenute države".
Država ugovornica može bilo zbog vojnih potreba ili u interesu javne bezbednosti da ograniči ili zabrani
prelet izvesnih zona svoje teritorije, ali s tim da ne pravi nikakvu razliku između sopstvenih
vazduhoplova i vazduhoplova ostalih ugovornica koji se koriste za obavljanje redovnog vazdušnog
saobraćaja. U izuzetnim prilikama ili za vreme krize ili u interesu javne bezbednosti, država može
privremeno da ograniči ili zabrani, i to sa trenutnim dejstvom, prelet svoje teritorije ili jednog dela
svoje teritorije, na bazi nediskriminacije stranih vazduhoplova.
Država ugovornica može svojim nacionalnim propisima utvrditi obavezu vazduhoplova, koji uđe na
njenu teritoriju, da sleti na vazduhoplovno pristanište u cilju carinskih i drugih kontrola. Iz ove obaveze
se izuzimaju vazduhoplovi koji poseduju dozvolu da prelete teritoriju države ugovornice bez sletanja a
u skladu sa odredbama Konvencije ili na osnovu specijalnog odobrenja.
Za sve vazduhoplove koji preleću ili borave na teritoriji jedne države važe pravila unutrašnjeg prava u
pogledu vazdušne plovidbe, mera bezbednosti, prelaska granice, carine, karantina, korišćenja
aerodroma, pregleda vazduhoplova i dokumenata.
Corpus Čikaških pravila, pored Konvencije o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu, čine dva
sporazuma:
1. Sporazum o međunarodnom civilnom vazdušnom tranzitu (Sporazum dve slobode) i
2. Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu (Sporazum pet sloboda).
Sporazum o međunarodnom vazdušnom tranzitu sadrži dve slobode:
pravo preletanja preko područja druge države bez sletanja; i
pravo sletanja na područje druge države ali samo iz tehničkih a ne iz komercijalnih razloga (npr.
snabdevanje gorivom, otklanjanje kvarova na vazduhoplovu, vremenske nepogode).
Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu sadrži, pored navedene dve slobode, i sledeće tri:
pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret iz države kojoj vazduhoplov pripada;
pravo ukrcavanja putnika, pošte i tereta upućenih na teritoriju države kojoj vazduhoplov pripada; i
pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta između vazdušnih luka bilo koje države strane
Konvencije.
Sporazum o međunarodnom vazduhoplovnom transportu ratifikovan je od strane malog broja država.
Konvencija o međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu, kao ni Sporazum o međunarodnom transportu,
nisu stvorili multilateralno pravo vazduhoplova ugovornica da ulaze u teritoriju drugih ugovornica bilo
kada je reč o redovnim ili neredovnim letovima. Podela vazdušnih linija između strana ugovornica
Konvencije vrši se na osnovu mreže bilateralnih ugovora kojima jedna ugovornica daje pravo
vazduhoplovima druge ugovornice da lete kroz njen vazdušni prostor i to po pravilu na bazi
reciprociteta.
Docsity.com
3. Položaj vazduhoplova
Prema Konvenciji vazduhoplovi imaju pripadnost države u kojoj su registrovani. Vazduhoplov koji se
upotrebljava u međunarodnoj vazdušnoj plovidbi dužan je nositi odgovarajuće oznake, znake
nacionalnosti i registracije. Svaka država je u obavezi da Organizaciji međunarodnog civilnog
vazduhoplovstva daje izveštaje s tačnim podacima koji se tiču vlasništva i kontrole vazduhoplova
registrovanih u toj državi a koji su normalno namenjeni međunarodnoj vazdušnoj plovidbi.
Vazduhoplov koji se upotrebljava u međunarodnoj vazdušnoj plovidbi mora biti snabdeven serijom
dokumenata:
a) uverenjem o registraciji;
b) uverenjem o plovidbenosti;
c) odgovarajućim dozvolama za rad svakog člana posade;
d) putnom knjigom;
e) dozvolom za rad radio stanice;
f) spiskom putnika sa oznakom njihovih mesta iskrcavanja i opredeljenja;
g) manifestom i detaljnim popisom tereta ako prenosi robu.
Vazduhoplov koji obavlja međunarodnu vazdušnu plovidbu ne može, izuzev u slučaju da ima dozvolu
odnosne države, da prenosi ratnu municiju ili ratni materijal preko teritorije neke države. Država
ugovornica može iz razloga javnog poretka i bezbednosti da donese propise kojima zabranjuje prenos
unutar ili preko svoje teritorije i drugih predmeta, izuzev ratne municije ili ratnog materijala, s tim da
u tom pogledu ne pravi nikakvu razliku između njenih domaćih vazduhoplova koji obavljaju
međunarodnu vazdušnu plovidbu i vazduhoplova ostalih država koji se upotrebljavaju u iste svrhe.
54. POLARNE OBLASTI
Pod polarnim oblastima podrazumevaju se prostrane oblasti oko Severnog i Južnog pola tj. obrtnih osa
Zemlje. Relativno kasno su otkrivene (na Severni pol (Arktik) prvi je stigao Robert Piri 1909, a do
Južnog pola (Antarktik) Rolen Amundsen 1911). Odmah su izazvale interes i pretenzije jednog broja
država ne samo iz strateških razloga već i zbog velikih naslaga mineralnih i rudnih bogatstava u tim
oblastima.
Pravni položaj Arktika i Antarktika nije regulisan na jedinstven način. Grenland zajedno sa
pripadajućim ostrvima nalazi se pod suverenitetom Danske. Norveškoj je, na osnovu ugovora
zaključenog u Parizu 9. februara 1920. između devet država (SAD, Velika Britanija, Danska, Francuska,
Italija, Japan, Norveška i Švedska), priznat „potpuni i apsolutni suverenitet" nad Špicberškim
arhipelagom.
U odnosu na ostali deo Arktika pozicije država koje mu gravitiraju su različite. Na jednoj strani su
države (Norveška, Finska, Danska i SAD) koje nisu istakle teritorijalne zahteve u odnosu na ovaj
prostor. Na drugoj strani su Kanada i Rusija koje su, u odgovarajućoj formi, a sa osloncem na takozvani
Docsity.com
sektorski princip istakle svoje teritorijalne zahteve.
SSSR je 1926. godine proklamovao „suverenitet nad svim teritorijama, otkrivenim i neotkrivenim, koje
leže u arktičkom okeanu severno od obale Sovjetskog saveza do Severnog pola". Osnov proklamacije je
nađen u kvalifikaciji ovih teritorija kao produžetka kontinentalne mase Sibira. Proklamacija je naišla na
protest SAD i Norveške.
Tumačenja kanadskih vlasti vode zaključku da Kanada smatra da se njen suverenitet proteže kako nad
ostrvima koja čine arktički arhipelag tako i nad morem između ostrva.
Što se Antarktika tiče, sedam zemalja (Argentina, Australija, Čile, Francuska, Novi Zeland, Norveška i
Velika Britanija) su u odgovarajućoj formi istakle svoje teritorijalne pretenzije sa osloncem na
sektorski princip.
Na Vašingtonskoj konferenciji održanoj 1959. uz učešće 12 zemalja (pored onih koje su istakle svoje
zahteve u odnosu na Antarktik, na konferenciji su uzele učešće i SAD, Belgija, Japan, SSSR i
Južnoafrička unija) donet je Ugovor o Antarktiku.
Ugovor utvrđuje da će se Antarktik koristiti isključivo u miroljubive svrhe, što podrazumeva, između
ostalog, zabranu preduzimanja bilo kakvih mera vojne prirode poput postavljanja vojnih baza i
objekata, izvođenja vojnih vežbi i testiranja bilo kakvog oružja, posebno nuklearnog.
Član 4. naime, izričito predviđa da odredbe ugovora ne mogu biti protumačene te kao odricanje od
prethodno istaknutih prava ili zahteva na teritorijalni suverenitet na Antarktiku ili kao odricanje ili
umanjenje bilo kog budućeg zahteva koji mogu proizaći iz aktivnosti ugovornice ili njenih državljana na
Antarktiku.
Na Trećoj konferenciji o pravu mora izražena su mišljenja da antarktički sistem konstituisan Ugovorom
iz 1959. godine valja supstituisati režimom zajedničke baštine čovečanstva, koji, za razliku od
postojećeg režima, počiva na univerzalnosti.
U cilju zaštite prirodne sredine Antarktika doneto je u prošlom veku nekoliko značajnih konvencija.
Valja izdvojiti Konvenciju o zaštiti živih morskih izvora Antarktika (1980) i Protokol o zaštiti prirodne
sredine (1991) uz Ugovor o Antaktiku koji ustanovljava moratorijum na rudarenje na Antarktiku.
55. KOSMIČKO PROSTRANSTVO
1. Pojam kosmičkog prostranstva
U klasičnom međunarodnom pravu smatralo se da država poseduje vlast u prostoru iznad državne
teritorije ad infinitum ili usque ad coelum. Lansiranje kosmičkih objekata otvorilo je pitanje podele tog
prostora na vazdušni i nadvazdušni prostor. Stvari su se odvijale na ponešto neuobičajen način, budući
da je od 1967. godine formiran corpus pravila tzv. kosmičkog prava a da sam kosmički prostor nije
definisan.
Pravila tzv. kosmičkog prava formirala su se na osnovu jednoglasno usvojenih rezolucija Generalne
skupštine UN. Ugovor iz 1967, kao osnovni izvor kosmičkog prava, u osnovi reprodukuje principe
Docsity.com
sadržane u Deklaraciji o pravnim principima koji regulišu aktivnosti država u istraživanju i
iskorišćavanju kosmosa (rez. 1962). Jednoglasno usvajanje relevantnih rezolucija bilo je olakšano
poklapanjem interesa tadašnje dve supersile SAD i SSSR. Izvesne odredbe Deklaracije 1962.
predstavljaju izraz običajnog prava, dok je najveći deo predstavljao neku vrstu rukovodnih načela ili
sastojaka međunarodnog javnog poretka koja su Ugovorom iz 1967. pretočena u obavezujuća, pravna
pravila.
Od suštinskog značaja je defmisanje donje granice kosmosa, linije koja razdvaja vazdušni od kosmičkog
prostora. Ova linija je, ne samo linija razdvajanja dve prirodne celine, već u isto vreme i linija
razdvajanja dva različita pravna režima. Režim vazdušnog prostora je zasnovan na principu
suvereniteta a režim kosmosa na principu nesuvereniteta.
Izgleda da preteže shvatanje da granicu vazdušnog i kosmičkog prostora treba tražiti između 100 i 110
kilometara iznad nivoa mora.
Iako je i granica od oko 100 kilometara, kao i svaka druga odgovarajuća granica između vazdušnog i
nadvazdušnog (kosmičkog) prostora, ponešto arbitrerna, zapraktične svrhe je prihvatljiva.
Funkcionalni kriterijum u uslovima naglog razvoja tehnike i tehnologije bi mogao značiti odsustvo bilo
kakvog kriterijuma. Recimo, praktično je neprimenljiv u odnosu na letilice koje predstavljaju
kombinaciju aviona i rakete.
2. Pravni režim kosmosa
Ugovor iz 1967. godine kosmos i nebeska tela kvalifikuje kao dobro čitavog čovečanstva (res communis
omnium). U skladu sa tim „kosmos, uključujući mesec i druga nebeska tela, je slobodan za istraživanje
i iskorišćavanje od strane svih država bez ikakve diskriminacije, u uslovima jednakosti i u skladu sa
međunarodnim pravom, uz slobodan pristup svim delovima nebeskih tela".
Isključena je mogućnost prisvajanja kosmosa i nebeskih tela proglašenjem suverenosti ili na osnovu
iskorišćavanja ili okupacije ili na bilo koji drugi način.
Ugovorom koji reguliše aktivnosti država na Mesecu i ostalim nebeskim telima (1979) Mesec je izuzet iz
režima opšteg dobra čovečanstva i kvalifikovan kao zajednička baština.
Sporazum iz 1979. godine samo Mesec kvalifikuje kao zajedničku baštinu čovečanstva. Moglo bi se,
međutim, reći da kvalifikacija načelno važi i u odnosu na ostala nebeska tela ukoliko se u odnosu na
njih ne uspostave posebni pravni režimi.
Miroljubivo istraživanje i korišćenje kosmosa je posebno naglašeno članom IV kojim se države
ugovornice obavezuju da neće staviti u orbitu oko Zemlje ma kakve objekte koji nose nuklearno oružje
ili bilo koju drugu vrstu oružja za masovno uništavanje, neće postavljati takvo oružje na nebeska tela
niti na bilo koji drugi način stacionirati takvo oružje u kosmos. Zabranjeno je, takođe, na nebeskim
telima uspostavljanje vojnih baza, uređaja ili utvrđenja, kao i obavljanje eksperimenata sa svim
vrstama oružja i izvođenje vojnih manevara. Ugovor dopušta „upotrebu bilo koje opreme ili uređaja" u
svrhu miroljubivog istraživanja Meseca i drugih nebeskih tela. Nedorečenost Ugovora iz 1967. godine u
Docsity.com
pogledu vojnih aktivnosti u kosmosu dovodi do delikatnih pravnih dilema. Recimo, javilo se mišljenje
da su vojne aktivnosti u kosmosu koje se ograničavaju na osmatranje iz satelita i vojne komunikacije
prećutno prihvaćene kao saglasne sa relevantnim principom Ugovora iz 1967. godine.
Još delikatnije je pitanje upotrebe kosmosa za defanzivna ili, čak, ofanzivna oružja. U oba slučaja radi
se o tumačenjima koja se teško mogu uklopiti u osnovni princip Ugovora iz 1967. godine o korišćenju
kosmosa isključivo u miroljubive svrhe i, konkretno, odredbe Ugovora koje zabranjuje postavljanje u
kosmos bilo kog objekta koji nosi nuklearno oružje ili bilo koju drugu vrstu oružja za masovno uništenje
ili „postavljanje takvog oružja u kosmos na bilo koji način".
U vršenju slobode naučnog istraživanja, Ugovor obavezuje države da Generalnom sekretaru UN dostave
rezultate naučnih istraživanja, koji treba da osigura delotvorno širenje obaveštenja o rezultatima
naučnih istraživanja. Stanice, uređaji kao i svemirske letilice na Mesecu ili nebeskim telima biće
dostupni predstavnicima država ugovornica. Domašaj ove odredbe ograničen je na države koje su
faktički u mogućnosti da vrše istraživanja u kosmosu, jer je u primeni vezana za uslov uzajamnosti.
Država koja lansira kosmički objekat u obavezi je da ga registruje. Država lansiranja je u obavezi da
vodi registar kosmičkih objekata o čemu odgovarajuća obaveštenja šalje Generalnom sekretaru UN.
Generalni sekretar je, pak, u obavezi da vodi registar u koji unosi podatke koje dobija od strana
ugovornica.
U odnosu na kosmički objekat striktno je sproveden princip personaliteta zakona. Država u čijem je
registru upisan kosmički objekat poseduje nadležnost nad tim objektom bez obzira da li se nalazi u
kosmosu, na nekom nebeskom telu ili na teritoriji treće države. Pravo vlasništva, nad objektima
lansiranim u kosmos, uključujući objekte koji su se spustili na nebesko telo, kao i objekte na njihovim
sastavnim delovima, ostaje netaknuto time što se nalaze u kosmosu ili na nekom nebeskom telu ili po
povratku na Zemlju.
Ova odredba predstavlja osnov za formulisanje serije obaveza država ugovornica u slučaju nesreće,
opasnosti i prinudnog spuštanja kosmičkog objekta na područje druge države ili na otvoreno more.
Svaka strana ugovornica koja sazna ili ustanovi da je posada svemirskog broda doživela nesreću ili se
nalazi u opasnosti u obavezi je da o tome obavesti državu lansiranja i Generalnog sekretara UN, te da
preduzme mere u cilju potrage i spašavanja članova posade kao i da članove posade i kosmički objekat
vrati državi lansiranja. U slučaju da ugovornica ima razloga da veruje da su kosmički objekat ili njegovi
sastavni delovi koji su pronađeni na njenom području ili na drugom mestu po svojoj prirodi opasni i
štetni može o tome obavestiti državu lansiranja koja je u obavezi da preduzme delotvorne mere za
otklanjanje moguće opasnosti od štete. Odredbe Sporazuma o spašavanju kosmonauta, vraćanju
kosmonauta i vraćanju objekata lansiranih u kosmos, formulisane su sa osloncem na osećaj čovečnosti.
Ugovor iz 1967. godine određuje na opšti način da ugovornice snose međunarodnu odgovornost za
nacionalne delatnosti u kosmosu bilo da ih preduzimaju vladini organi ili nevladina tela. Kada kosmičke
delatnosti preduzimaju međunarodne organizacije, odgovornost za prouzrokovanu štetu snosi
međunarodna organizacija kao i države članice organizacije koje su u isto vreme i ugovornice Ugovora
iz 1967. godine. To pravilo odgovornosti za kosmičke aktivnosti precizno je uređeno Konvencijom o
Docsity.com
međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzrokuju svemirski objekti (1971). Konvencija utvrđuje
objektivnu odgovornost države lansiranja za naknadu štete koju prouzrokuje njen kosmički objekat na
površini zemlje ili na vazduhoplovu u letu s osloncem na opasnu prirodu kosmičke aktivnosti.
Pojedinačne i sporadične aktivnosti država u kosmosu su vremenom prerasle u široku, organizovanu
aktivnost na istraživanju i iskorišćavanju kosmosa. Danas se kosmički objekti koriste u raznovrsne
svrhe, počev od naučnog istraživanja, meteorološkog osmatranja preko pomoći u navigaciji,
telekomunikacijama i, možda, najvažnije - u svrhe vojnog osmatranja.
Stalna aktivnost u kosmosu podrazumeva korišćenje i orbitalnih stanica. Orbitalne stanice bi se mogle
definisati kao kosmičke letilice za dugotrajni boravak koje se kreću putanjom nebeskog tela.
Orbitalne stanice oko Zemlje (takozvani geostacionarni satelit) okreću se oko Zemlje blizu
ekvatorijalne orbite i to tako da ostaju u fiksiranoj tački u kosmosu iznad date tačke na zemljinoj
površini.
Široku upotrebu sateliti imaju u telekomunikacionim i radiodifuznim sistemima. U ovoj oblasti
ostvarena je saradnja kroz međunarodne organizacije. Tako je, recimo, 1973. godine osnovan INTELSAT
čije su ugovornice ne samo vlade već i javne i privatne korporacije. Socijalističke zemlje Istočne
Evrope zaključile su 15. novembra 1971. godine sporazum o stvaranju satelitskog komunikacionog
sistema INTELSPUTNIK.
Arapske zemlje su formirale sopstveni sistem ARABSAT 1976. godine. U funkciji su izvesni specijalni
sistemi poput INMARSAT - međunarodna pomorska satelitska organizacija - osnovana 1976. godine.
Nadležnost u oblasti regulisanja upotrebe radio frekvencija i pozicija satelita u geostacionarnoj orbiti
poverena je Međunarodnoj telekomunikacionoj uniji (ITU).
Četiri kosmičke sile (SAD, tadašnji SSSR, Francuska i Kanada) su jula 1988. zaključile u Parizu Ugovor o
dugoročnoj saradnji u istraživanju i ostvarivanju projekata u vezi sa kosmičkim satelitima nazvan
SARSAT.
Direktno emitovanje iz kosmosa, koje nesumnjivo predstavlja jedan vredan tehnološki napredak,
zahteva pravno regulisanje. S jedne strane direktno emitovanje iz programa kosmosa bez pristanka
države prijema može predstavljati potencijalnu opasnost za njeno političko jedinstvo i očuvanje
kulturnih vrednosti. S druge strane, ova tehnološka inovacija omogućava bolje povezivanje sveta i
razmenu informacija i programa.
Rezolucija Generalne skupštine usvojena 1982. godine, pokušava da da odgovor na ovo pitanje. Ona
polazi od zahteva da su prethodne konsultacije i sporazum između države emitovanja i države prijema
pravno neophodni. Rezolucija traži da direktno televizijsko emitovanje poštuje kulturni i politički
integritet svih država.
56. UGOVORNE STRANE
* O ugovornom kapacitetu uopšte. Ugovorni kapacitet, shvaćen u smislu prava na zaključivanje
međunarodnih ugovora ili određenih vrsta međunarodnih ugovora, vezuje se, po pravilu, za dve pravne
Docsity.com
činjenice - za suverenitet i za međunarodnopravni subjektivitet.
U pogledu odnosa kategorija suvereniteta i ugovorne sposobnosti uobičajeno je da se ugovorna
sposobnost kvalifikuje kao atribut suvereniteta. Aktuelni razvoj je nepobitno dokazao da je pojam
ugovorne sposobnosti širi od suvereniteta. U prilog tome govori ne samo praksa sklapanja ugovora od
strane međunarodnih organizacija već i ugovorna praksa tzv. nesuverenih ili polusuverenih država.
Postoji i drugo shvatanje po kome međunarodnopravni subjektivitet predstavlja izvor ugovorne
sposobnosti. Takva veza je odraz prirode međunarodne zajednice.
* Države. Kako su države izvorni subjekti međunarodnog prava to je njihova ugovorna sposobnost van
spora.
Sa izuzetkom kolonijalnih protektorata, protektoratima se priznavala ugovorna sposobnost, jer
stavljanje pod nadzor ili kontrolu druge države ne predstavlja ipso facto gubitak svojstva pravne
ličnosti.
Što se tiče federativnih država neosporno je da federacija predstavlja suverenu državu, jedinstven
subjekat međunarodnog prava, te da, prema tome, poseduje punu ugovornu sposobnost. Neki ustavi
dopuštaju federalnim jedinicama da, pod izvesnim uslovima, sklapaju ugovore, dok drugi takvu
mogućnost isključuju izričito ili prećutno. Ustav SAD predviđa apsolutnu zabranu državama članicama
da sklapaju bilo kakav ugovor, da stupaju u savez ili konfederaciju. Po Ustavu Švajcarske, kantoni
zadržavaju pravo zaključivanja ugovora sa stranim državama u odnosu na pitanja javne prirode,
graničnih odnosa i policije. U Osnovnom zakonu SR Nemačke od 1949. predviđeno je da federalne
jedinice mogu sklapati ugovore sa stranim državama.
Ustavna povelja Srbije i Crne Gore davala je državama članicama vrlo široka prava u konkretnoj stvari.
Član 15.(2) Povelje priznaje državama članicama pravo zaključivanja međunarodnih sporazuma ako to
„nije u suprotnosti sa nadležnostima SCG i interesima druge države članice." Ovako široko određeno
pravo zaključivanja međunarodnih sporazuma članica državne zajednice izražavalo je nejasnu pravnu
prirodu državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Neki ustavi isključuju mogućnost da federalne jedinice sklapaju međunarodne ugovore. Ustav Austrije,
recimo, u članu 10.(1) utvrđuje da su federalne vlasti nadležne da donose i sprovode zakon, između
ostalog, i u pitanjima „spoljnih poslova uključujući... naročito zaključenje međunarodnih ugovora".
Prećutno isključenje ugovornog kapaciteta federalnih jedinica sadrže i ustavi Indije, Malezije, Nigerije
i drugih.
Čak i slučajevima kada ustav dopušta federalnim jedinicama da istupaju na međunarodnom planu ne
možemo govoriti o ugovornoj sposobnosti federalnih jedinicastricto sensu. Ugovorna sposobnost je
elemenat subjektiviteta, te, prema tome, podrazumeva sposobnost samostalnog raspolaganja svojim
pravima koja se u ugovorima ispoljava kroz ustanovljenje prava i obaveza. Ovlašćenje federalnih
jedinica da stupaju u ugovorne aranžmane je podvrgnuto brojnim ograničenjima kako formalnim, tako i
materijalnim. Zato bi odgovarajuće ovlašćenje federalnih jedinica pre valjalo kvalifikovati kao neku
vrstu poslovne sposobnosti, a ne kao ugovornu sposobnost u smislu međunarodnog prava.
Ugovorna sposobnost može biti ograničena i na osnovu posebnog međunarodnog statusa države kao što
Docsity.com
je, na primer, slučaj sa stalno neutralnim državama.
Ugovorna sposobnost države u smislu međunarodnog prava je generalno ovlašćenje države da kao
pravna ličnost, titular prava i obaveza, stupa u odnose sa drugim pravnim ličnostima međunarodnog
prava. Iz toga proizlazi da ugovori koje države sklapaju na osnovu svoje ugovorne sposobnosti moraju
ispunjavati dva osnovna uslova da bi se smatrali ugovorima međunarodnog javnog prava:
1. formalni uslovi, tj. da su ugovorne strane pravne ličnosti međunarodnog prava i
2. da te ličnosti, zaključujući ugovor istupaju u javnopravnom svojstvu, kao nosioci vrhovničkih suvere-
nih prava.
Stalni sud međunarodne pravde naglasio je da svaki ugovor koji nije zaključen između država kao
subjekata međunarodnog prava mora imati oslonac u nacionalnom zakonodavstvu odnosnih zemalja.
Države mogu ići u ugovorni odnos građanskopravnog karaktera, npr. država A kupi nepokretnost na
teritoriji države B.
* Međunarodne organizacije. Postoji široka saglasnost da neke međunarodne organizacije, naročito
Ujedinjene nacije i specijalizovane agencije, poseduju ugovornu sposobnost u smislu međunarodnog
prava. U prilog tome obično se ističu dva momenta:
a) odredbe ustavnih akata o zaključivanju ugovora, i
b) ugovorna praksa međunarodnih organizacija.
Izvestan broj ustavnih akata predviđa mogućnost da međunarodna organizacija ili, bolje rečeno, organi
organizacije sklapaju međunarodne ugovore. Ujedinjene nacije sklapaju ugovore kako sa državama
članicama tako i sa nečlanicama. Specijalizovane agencije sklapaju ugovore i sa Organizacijom UN i
međusobno. Pozitivna praksa sugeriše zaključak da je zaključivanje ugovora instrumentalni oblik
vršenja aktivnosti i ostvarivanja ciljeva koje su države osnivači stavili u dužnost međunarodnim
organizacijama.
Neslaganja se ispoljavaju u odnosu na kvalifikaciju osnova ugovorne sposobnosti međunarodnih
organizacija.
Jedan deo doktrine stoji na stanovištu da je osnov ugovorne sposobnosti međunarodnih organizacija -
ustavni akt ili akt o osnivanju. Nedostatak ovog shvatanja leži u činjenici da ustavni akti međunarodnih
organizacija u principu ne sadrže opšte ovlašćenje organizacije da sklapa međunarodne ugovore, već da
najveći deo akata sadrži ovlašćenje na sklapanje izvesnih vrsta međunarodnih ugovora. Drugi smatraju
da je osnov ugovorne sposobnosti u pravilima običajnog prava, a odgovarajuća pravila u ustavnim
aktima poseduju samo „deklaratorni karakter, mada zadržavaju punu snagu sa stanovišta procedure."
Treći nalaze da se ugovorna sposobnost međunarodnih organizacija pretpostavlja, da je logični izraz
činjenice da im je priznato svojstvo subjekta međunarodnog prava. Izvesno je da su, s obzirom na
mesto ugovora kao pravnog akta, ugovorne sposobnosti neophodna pretpostavka i dokaz subjektiviteta
međunarodnih organizacija.
S obzirom na bezbrojne varijacije u nadležnosti i kapacitetu međunarodnih organizacija, precizno
utvrđivanje ugovorne sposobnosti međunarodnih organizacija nije jednostavan zadatak.
* Sveta stolica. U međunarodnom pravu sposobnost sklapanja ugovora priznaje se i Svetoj stolici
Docsity.com
odnosno papi kao nosiocu javnopravnih ovlašćenja. Interesantno je da je papa zaključivao
međunarodne ugovore, tzv. konkordate i u periodu od 1870. do 1929. tj. u vremenu kada je papska
država nestala kao svetovna i dok njen međunarodnopravni status nije bio regulisan. U sadašnjem
vremenu, ugovorna sposobnost Svete stolice proizlazi iz svojstva pravne ličnosti koje Sveta stolica
poseduje. Konkordati su specifična vrsta ugovora utoliko što regulišu materiju koja ulazi u domen
strogo unutrašnje nadležnosti države.
57. PROCES ZAKLJUČIVANJA MEĐUNARODNIH UGOVORA
U procesu zaključivanja međunarodnih ugovora razlikujemo nekoliko faza:
pregovore;
usvajanje (adopciju) teksta ugovora;
autentifikaciju teksta ugovora i
izražavanje pristanka na obavezivanje ugovorom koje može poprimiti različite oblike.
* Pregovori. Shvaćeni u smislu segmenta u procesu zaključivanja ugovora pregovori bi se mogli
definisati kao izmena i rasprava predloga predstavnika pregovarača u cilju postizanja sporazuma.
Konvencija o ugovornom pravu ne definiše neposredno pregovore ali državu pregovarača određuje kao
državu koja je učestvovala u izradi i usvajanju teksta ugovora.
U vezi pregovora od posebnog interesa su dva pitanja:
a) ko su subjekti pregovora odnosno ko vodi pregovore; i
b) kako se pregovori odvijaju (tehnika pregovaranja).
a) Subjekti međunarodnih pregovora mogu biti samo države i međunarodne organizacije kao subjekti
međunarodnog prava.
U ime države pregovore vode ovlašćeni predstavnici. Takav status stiče se punomoćjem koje se definiše
kao dokument koji je izdao nadležni organ države, a kojim se imenuje jedno ili više lica da
predstavljaju državu u pregovorima, prilikom usvajanja ili autentifikacije teksta ugovora, u izražavanju
saglasnosti države da bude vezana ugovorom ili izvršenju bilo kog drugog akta koji se tiče ugovora.
Licu se priznaje status predstavnika države za usvajanje ili autentifikaciju teksta jednog ugovora ili za
izražavanje pristanka na obavezivanje u dva slučaja:
I) ako pokaže punomoćje.
II) ako iz prakse zainteresovanih država ili drugih okolnosti proizlazi da su države imale nameru da
određeno lice smatraju za svog predstavnika bez podnošenja
punomoćja. Neke kategorije lica se smatraju predstavnicima države i bez ikakvog punomoćja, na
osnovu same činjenice da vrše određene funkcije. Konvencija u članu 7.
navodi:
šefove država i vlada ministre inostranih poslova;
šefove diplomatskih misija; i
akreditovane predstavnike države na međunarodnim konferencijama ili
Docsity.com
kod neke međunarodne organizacije.
Dok su šefovi država, vlada i ministri inostranih poslova na osnovu funkcije koju obavljaju ovlašćeni na
preduzimanje svih postupaka u vezi sa zaključivanjem ugovora, ovlašćenja šefa diplomatske misije i
akreditovanog predstavnika države na međunarodnoj konferenciji ili kod neke međunarodne
organizacije su ograničena na usvajanje teksta ugovora između države imenovanja i države prijema
odnosno na usvajanje teksta ugovora na konferenciji ili u organizaciji.
b) Vođenje pregovora nije predmet pravnog regulisanja. Ako se pregovori vode na međunarodnim
skupovima, uobičajeno je da se odvijaju na osnovu pravila
sadržanih u unutrašnjem poslovniku.
Pregovori se po pravilu vode usmeno i pismeno. U slučaju neuspeha pregovora, može se sačiniti
zapisnik o toku pregovora i izloženim gledištima koji potpisuju predstavnici pregovarača. Nezavisno od
ovoga zapisnika svaka strana sastavlja za sopstvenu upotrebu beleške o pregovorima. Moguće je da se
pregovori vode i pismenim putem, tj. preko nota i pisama i slično.
Procedura pregovaranja i sklapanja ugovora doživela je kvalitativne promene pod uticajem političkog
razvoja, intenziviranja međunarodne saradnje van klasičnih političkih okvira i nastanka i razvoja
univerzalnih organizacija poput Organizacije UN.
Države pregovorači tako ne učestvuju neposredno u formulisanju tekstova ugovora na međunarodnim
konferencijama. To se prepušta stručnim, specijalizovanim telima - Pravnom i Redakcionom komitetu -
koji prikuplja i sistematizuje predloge delegacije. Ti predloži definitivno oblikuju polazni ili osnovni
tekst pripremljen od strane izabranog delegata koji nastupa u svojstvu izvestioca. Ponekad se postupak
usvajanja teksta multilateralne konvencije na diplomatskoj konferenciji zamenjuje usvajanjem teksta
od strane organa međunarodne organizacije, recimo, Generalne skupštine, Skupštine Svetske
zdravstvene organizacije i slično. Ovako usvojeni nacrt konvencije se, potom otvara za potpis i
prihvatanje ne samo članicama već i nečlanicama organizacije.
* Usvajanje (adopcija) teksta ugovora. Kod usmenih sporazuma saglasnost volja je definitivni čin u
procesu nastanka ugovora. U nastanku pismenih, formalnih ugovora javljaju se dodatni elementi, s
obzirom na to da postizanje sporazuma (negotium), naime, valja pretočiti u odgovarajući instrument.
To se postiže ustanovom usvajanja (adopcije) i autentifikacije teksta ugovora.
Usvajanje teksta ugovora je formalni akt kojim se utvrđuje oblik i sadržina budućeg ugovora. Tehnika
usvajanja teksta ugovora nije jednoobrazna, nego zavisi od vrste ugovora. Kod bilateralnih ugovora i
običnih višestranih ugovora usvajanje teksta ugovora vrši se na osnovu principa jednoglasnosti, tj.
pristankom svih država koje su učestvovale u njegovoj izradi.
Na međunarodnim konferencijama specijalno sazvanim radi zaključenja ugovora donose se posebna
pravila o usvajanju teksta ugovora. To su ad hoc pravila, koja važe za tu priliku. Na konferencijama
koje saziva Generalna skupština UN pravilo je da Sekretarijat, po obavljenim konsultacijama sa
zainteresovanim državama, pripremi nacrt pravila postupaka koja uključuju i pravilo o usvajanju teksta
ugovora. Konvencija o ugovornom pravu u članu 9. usvaja pretpostavku da se tekst ugovora usvaja
dvotrećinskom većinom prisutnih i glasalih pregovarača. Konferencija može dvotrećinskom većinom
Docsity.com
odlučiti da primeni i neko drugo pravilo glasanja.
Odredba člana 9. ne važi u odnosu na ugovore koji se donose pod okriljem međunarodnih organizacija.
U novijoj praksi došlo je do stvaranja jedne proceduralne inovacije koja se ogleda u tome da sama
međunarodna organizacija, pod čijim se okriljem ugovor zaključuje, rediguje i usvaja tekst ugovora.
Tekst ugovora u ovom slučaju formuliše nadležni organ organizacije uz pomoć stručnjaka.
* Autentifikaciju teksta ugovora. Autentifikacija teksta ugovora predstavlja postupak ustanovljenja
definitivnog teksta ugovora. Prema tome, autentifikacija je završni segment procedure koja prethodi
konačnom izjašnjavanju države pregovarača o tome da li će postati strana ugovornica ili ne.
Tehnika autentifikacije se tokom vremena menjala. U nedavnoj prošlosti potpis je bio opšti metod
autentifikacije teksta ugovora. Kod dvostranih ugovora tekst se potpisuje istovremeno u dva originalna
primerka, tako da po jedan primerak pripada svakom pregovaraču. Višestrani ugovori se potpisuju u
obliku jednog instrumenta kao originalnog primerka.
Konvencija o ugovornom pravu predviđa da se tekst ugovora ustanovljava kao verodostojan i konačan
prema postupku utvrđenom samim tekstom ili sporazumom stranaka. Ako sam tekst ugovora predviđa
postupak autentifikacije, odnosne odredbe ugovora imaju retroaktivno dejstvo. Ako takva procedura
nije propisana, autentifikacija se vrši potpisom, potpisom ad referendum ili parafiranjem teksta ugo-
vora od predstavnika država pregovarača ili završnog akta konferencije u koji je unet tekst ugovora.
Parafiranje se sastoji u tome što predstavnici pregovarača stavljaju na kraju teksta inicijale svojih
imena i prezimena. Parafiranje se primenjuje u slučajevima kada pregovarači nisu ovlašćeni na
potpisivanje ili su prekoračili ovlašćenja u punomoćjima ili kada postoji sumnja daje ugovor konačno
prihvaćen.
Potpis ad referendum je potpis pod uslovom naknadnog odobrenja od strane vlade pregovarača. Ako
vlada da odobrenje, potpis ad referendum proizvodi uobičajena dejstva potpisa. Što se tiče teksta
ugovora koji se usvajaju u međunarodnim organizacijama, praksa nije jedinstvena. Autentifikacija se u
ovim slučajevima vrši na dva načina:
a) rezolucijom nadležnog organa međunarodne organizacije (obično plenarni organ); i
b) aktom autentifikacije koju vrši nadležni organ organizacije.
Pravila koja su priznata u pogledu dejstva potpisanog ugovora važe mutatis mutandis i kod ostalih
načina autentifikacije teksta.
58. NAČINI IZRAŽAVANJA PRISTANKA NA OBAVEZIVANJE UGOVOROM
*Uopšte o načinima izražavanja pristanka. Konvencija kao osnovne načine
izražavanja pristanka na obavezivanje navodi: potpis, razmenu instrumenata koji sačinjavaju ugovor,
ratifikaciju, prihvatanje ili odobravanje i pristupanje.
Izražavanje pristanka na obavezivanje se, po pravilu, odnosi na ceo tekst ugovora, tj. država se
obavezuje u odnosu na ukupnost prava i obaveza formulisanih u ugovoru. Moguće je da se države
pregovarači sporazumeju da pristanak mogu izraziti i u odnosu na pojedine delove ugovora, odnosno
Docsity.com
tako da je pojedini delovi ugovora obavezuju, a drugi, pak, ne obavezuju. Pravni osnov pristanka na
delimično obavezivanje može biti ili sama ugovorna odredba ili sporazum država pregovarača u širem
smislu. U ovim slučajevima radi se o delimičnoj ratifikaciji, pristupanju i slično. Od delimičnog
obavezivanja treba razlikovati mogućnost da država pregovarač bira između dve ili više ugovornih
odredbi (alternativne obaveze).
*Potpis. U klasičnom načinu postupka zaključenja ugovora potpis je prethodio
ratifikaciji kao načinu konačnog obavezivanja i njegova funkcija se, po pravilu, iscrpljivala u
autentifikaciji teksta ugovora.
Konvencija daje potpisu veći značaj od onog koji mu je davalo običajno pravo.
Postoje tri slučaja kada se potpisom izražava definitivni pristanak na obavezivanje:
- kada ugovor izričito predviđa stupanje na snagu potpisom npr. Sporazum o službi UN za pomoć i
rehabilitaciju (1943) predviđa u članu 9. potpis kao način definitivnog obavezivanja. Pomenuti član
ustanovljava da će sporazum stupiti na snagu u odnosu na svaku potpisnicu u momentu stavljanja
potpisa. Može se ustanoviti da ugovor stupa na snagu protekom izvesnog perioda od momenta
potpisivanja.
- kada se utvrdi na drugi način da su se države koje su učestvovale u pregovorima saglasile da će potpis
predstavljati akt konačnog obavezivanja ugovorom. Ovo je slučaj kada ugovor „ćuti" o načinu
izražavanja pristanka, ali se tumačenjem dolazi do zaključka da su se stranke prećutno saglasile da
potpis ima takvo dejstvo.
- kada iz punomoćja predstavnika države ili namere izražene u toku pregovora proizlazi da je država
izabrala potpisivanje kao način konačnog obavezivanja. U ovom slučaju jedna ili više država učesnica u
pregovorima izražavaju svoju nameru da se definitivno obavežu potpisom. Ta namera se ne mora
podudarati sa stavom ostalih država pregovarača.
Pre donošenja Konvencije smatralo se za apsolutno pravilo da su paraf i potpis ad referendum vrste
potpisa čije je dejstvo ograničeno na autentifikaciju teksta ugovora. Konvencija odstupa od tog pravila.
U praksi se, ponekad, dešava da se paraf, naročito ako se radi o najvišim državnim funkcijama kao što
su šef države, vlade ili ministar inostranih poslova upotrebljava sa namerom da proizvodi dejstva punog
potpisa. I potvrđeni potpis ad referendum može, po opštim uslovima koji se zahtevaju za potpis, da
predstavlja definitivni način izražavanja pristanka na obavezivanje.
* Ratifikacija. Ratifikacija je reč novolatinskog porekla koja znači potvrđivanje, saglasnost. Elemente
ratifikacije, shvaćene kao faze u postupku sklapanja ugovora, nalazimo u dalekoj prošlosti. Sadržaj i
pravnopolitički smisao ratifikacije uveliko je zavisio od karaktera društvenih odnosa.
U periodu apsolutističkih monarhija ratifikacija je imala naglašeno formalno obeležje. Predstavljala je
akt kojim je vladar odobravao rad svojih punomoćnika koji su u njegovo ime zaključili ugovor.
Obeležja ratifikacije se suštinski menjaju pobedom parlamentarizma. Ratifikacija postaje završni akt
ugovorne procedure, konstitutivni element ugovora. Organ u čiju nadležnost spada ratifikacija
međunarodnih ugovora ne ispituje samo da li su predstavnici prilikom potpisivanja poštovali ovlašćenja
data u punomoćju, već u isto vreme suvereno i slobodno donosi odluku da li će se država obavezati na
Docsity.com
međunarodnom planu. Ratifikacija je diskrecionog karaktera.
Ratifikacija je ostala način konačnog obavezivanja za znatan deo ugovora, ali veliki broj izuzetaka od
obaveze ratifikacije ne dopušta formulisanje opšteg pravila koje bi ratifikaciju izdiglo u odnosu na
ostale načine izražavanja pristanka na obavezivanje.
Konvencija pod ratifikacijom podrazumeva međunarodni akt kojim se izražava pristanak na
obavezivanje, tj. razmenu, deponovanje ili notifikaciju instrumenata koji je u ugovoru utvrđen kao
instrument pomoću koga države mogu postati strane ugovornice.
Konvencija predviđa da ugovor podleže ratifikaciji u četiri slučaja
1. kada je u ugovoru formulisana odredba o obavezi ratifikacije;
2. kada je utvrđeno da su se države pregovarači na drugi način sporazumele da ugovor podleže
ratifikaciji. U ovom slučaju pregovarači u obliku sporednog (kolateralnog) sporazuma uglavljuju obave-
zu ratifikacije;
3. kada je predstavnik države potpisao ugovor pod rezervom ratifikacije; i
4. kada namera države da potpiše ugovor pod rezervom ratifikacije proizlazi iz punomoćja njenog
predstavnika ili je bila izražena u toku pregovora.
Prva dva načina se zasnivaju na saglasnosti država pregovarača a druga dva jednostrano, voljom
pregovarača, ali na načine koji stavljaju do znanja ostalim pregovaračima da se njihov definitivni
pristanak ustanovljava ratifikacijom.
Pitanje organa nadležnog za ratifikaciju ugovora u domenu je regulisanja ustava ili drugog unutrašnjeg
pravnog akta. Razlikuju se tri sistema:
a) ratifikacija u nadležnosti šefa države. Ovaj sistem, svojstven apsolutističkim monarhijama i
diktatorskim režimima, zadržao se i do današnjeg dana (Jordan, Maroko, Saudijska Arabija i Vatikan);
b) ratifikacija je u nadležnosti šefa države ali se za izvesne kategorije ugovora prethodno zahteva
odobrenje parlamenta (Velika Britanija); i
c) ratifikacija je u većini savremenih država poverena zakonodavnom telu.
U našem ustavnom sistemu ratifikacija međunarodnih ugovora poverena je Narodnoj skupštini RS.
Ratifikacioni instrumenti ili instrumenti o ratifikaciji su formalni, pismeni akti koji sadrže ili ceo tekst
ugovora ili samo prvi i poslednji član, i obećanje da će ugovor biti izvršen u dobroj veri. U našem
pravnom sistemu izdavanje i potpisivanje instrumenata o ratifikaciji spada u nadležnost predsednika
Republike.
* Prihvatanje ili odobravanje ugovora. Prihvatanje ili odobravanje ugovora je relativno novi način
izražavanja pristanka na obavezivanje ugovorom. Sa stanovišta suštinskih obeležja prihvatanje ugovora
je zbirno ime za dva načina izražavanja pristanka na obavezivanje:
izražavanje pristanka na obavezivanje bez prethodnog potpisivanja.
izražavanje pristanka na obavezivanje ugovorom nakon potpisivanja ugovora .
Ova dva oblika rede se pojavljuju samostalno.
Konvencija predviđa da uslovi pod kojima se država obavezuje aktom ratifikacije važe, mutatis
mutandis, i kod prihvatanja.
Docsity.com
* Pristupanje (adhezija). Za razliku od prihvatanja, pristupanje je tradicionalni metod obavezivanja
ugovorom. Radi se o formalnom načinu koji je u tom smislu korelat ratifikacije. Primenjuje se, po
pravilu, kada država nije učestvovala u pregovorima o zaključenju ugovora niti je potpisala tekst
ugovora.
Konvencija ustanovljava da se pristanak na obavezivanje može izraziti putem pristupanja u tri slučaja:
1. kad sam ugovor ili amandman ugovora predviđa da se pristanak može izraziti pristupanjem;
2. kada je na drugi način utvrđeno da su se države pregovarači sporazumele da država taj pristanak
može izraziti pristupanjem; i
3. kada su se sve strane ugovornice naknadno sporazumele da država takav pristanak može izraziti
pristupanjem.
Ranije se smatralo pravilom da se može pristupiti samo ugovoru koji je stupio na snagu. Veliki broj
ugovora pravo na pristupanje ugovoru čini nezavisnim od stupanja ugovora na snagu a gotovo svi
multilateralni ugovori zaključeni pod okriljem OUN vezuju stupanje ugovora na snagu za deponovanje
utvrđenog broja instrumenata o pristupanju ili ratifikaciji. Štaviše, izvesni ugovori predviđaju
pristupanje kao jedini način izražavanja pristanka na obavezivanje.
Pristupanje se, u načelu, može izvršiti dvostranim i jednostranim aktom. Kod pristupanja u formi
dvostranog akta radi se, u stvari, o sklapanju sporazuma o pristupanju. Ovaj način je danas izobičajen,
tako da Konvencija utvrđuje da se pristupanje vrši jednostranim aktom.
Mišljenja su podeljena u odnosu na pitanje da li država, po opštem međunarodnom pravu, ima pravo da
pristupi sveopštim multilateralnim ugovorima. Ispravno je shvatanje da ova vrsta ugovora treba da
bude otvorena za pristupanje svakoj državi.
* Razmena instrumenata koji sačinjavaju ugovor. Tendencija ka uprošćavanju postupka zaključenja
ugovora našla je svoj izraz i u ugovorima koji se sklapaju razmenom nota, pisama i sličnih
instrumenata. Pomenuti instrumenti uzeti in corpore sačinjavaju ugovor. Sa stanovišta tehnike ugovor
se sklapa tako što jedna država upućuje drugoj notu ili pismo u kojoj predlaže tekst budućeg ugovora,
a druga strana prihvata tekst i o tome notom ili pismom obaveštava državu koja je notu ili pismo
uputila. Stvar se komplikuje ako druga država ne prihvata tekst u potpunosti već delimično, tako što
predlaže drugačiji tekst u delu koji ne prihvata. U tom slučaju tekst ugovora se ustanovljava
iznalaženjem ponuda koje su prihvaćene i njihovih sastavljanjem u jednu celinu.
Konvencija predviđa da: „Pristanak država da budu vezane ugovorom koji sačinjavaju međusobno
razmenjeni instrumenti izražava se ovom razmenom:
ako instrumenti predviđaju da će njihova razmena imati ovo dejstvo;
ako se na drugi način utvrdi da su se ove države dogovorile da će razmena instrumenata imati ovo
dejstvo.
U pogledu momenta stupanja na snagu ugovora zaključenog razmenom nota važi opšte pravilo o
dispoziciji stranaka.
Zahvaljujući jednostavnom postupku ugovori koji se sklapaju razmenom nota su našli široku primenu u
praksi.
Docsity.com
"Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:38
59. REGISTROVANJE I DEPONOVANJE UGOVORA
* Istorijski koreni. U periodu kada je zaključivanje ugovora bilo isključiva
prerogativa vladara, registracija međunarodnih ugovora je svoj značaj i smisao iscrpljivala u granicama
unutrašnjeg prava. Posredstvom registracije ugovora u nacionalnim parlamentima i sudovima vršena je,
u stvari, promulgacija ugovora sa ciljem da
se državni organi i subjekti u unutrašnjem poretku upoznaju sa sadržajem ugovora
koji je vladar zaključio u ime države.
Registracija izrasta u ustanovu međunarodnog javnog prava nakon Prvog svetskog rata kao pravno
tehnički odgovor na političke zahteva za ukidanjem tajne diplomatije u kojoj su mnogi napredni umovi
i pokreti toga doba videli uzrok ratova i društvene nestabilnosti.
*Registracija po Paktu Društva naroda. Pakt Društva naroda je prvi međunarodni instrument u kome je
registracija međunarodnih ugovora podignuta na
nivo pravne norme. Član 18. Pakta je utvrđivao: „Svaki ugovor ili obaveza koji ubu-
duće zaključi jedna članica Društva naroda mora odmah biti registrovan kod Sekretarijata i on će ga
objaviti čim to bude moguće. Nijedan od ovih ugovora ili međunarodnih obaveza neće biti punovažan
pre nego što bude registrovan."
Registracija se kvalifikuje kao jedan od uslova za punovažnost, konstitutivni elemenat ugovora.
Docsity.com
Obaveza registracije je, u svetlosti rešenja ustanovljenog članom 18., obaveza erga omnes, tj. ona je
postavljena na nivo obaveze država ugovornica prema svim ostalim članicama Pakta i samoj
organizaciji. Doktrina je dala niz tumačenja domašaja člana 18. kojima je zajednički imenitelj namera
da se ublaži sankcija nepunovažnosti koja bi trebalo da pogađa neregistrovani ugovor. *Registracija po
Povelji UN. U okviru UN registracija i objavljivanje su regulisani članom 102. Povelje i Pravilnikom o
primeni člana 102. koji je usvojen Rezolucijom Generalne skupštine UN 96. (1) od 14. decembra 1946.
godine i izmenjen u nekoliko navrata. Član 102. Povelje predviđa:
1. Svaki ugovor i svaki međunarodni sporazum koji zaključi neki član UN posle stupanja na snagu ove
povelje biće što je moguće pre registrovan i objavljen od strane Sekretarijata;
2. Nijedna strana ugovornica iz takvog ugovora ili međunarodnog sporazuma koji nije registrovan
saglasno odredbama stava 1. ovog člana neće moći da se pozove na taj ugovorni sporazum ni pred
jednim organom Ujedinjenih nacija.
Kako proizlazi iz formulacije navedenog člana registruje se „svaki ugovor i svaki međunarodni
sporazum", uz dva osnovna ograničenja. Prvo ograničenje je ratione personae i ogleda se u tome što se
obaveza registracije proteže samo na one ugovore i sporazume koje zaključi članica UN bilo sa drugom
članicom ili nečlanicom. Za razliku od ugovora i međunarodnih sporazuma koje članice zaključuju
međusobno ili sa nečlanicama, ugovori nečlanica se ne „registruju" nego klasiraju i uvode u poseban
spisak. Drugo ograničenje je ratione temporis - registraciji podležu samo oni ugovori koji su zaključeni
nakon stupanja na snagu Povelje UN. Izuzetke predstavljaju ugovori i međunarodni sporazumi koje
dostavi neki član UN, ako nisu bili uneti u Zbirku ugovora Društva naroda i ugovori i međunarodni
sporazumi zaključeni i pre stupanja na snagu Povelje od strane država koje nisu članice-UN.
Ugovori i međunarodni sporazumi se registruju na dva načina: podnošenjem ugovora na registraciju od
strane ugovornice ili depozitara ugovora i ex officio od strane OUN. Konkretni ugovor podnosi na
registraciju bilo koja strana ugovornica. Ako podnošenje izvrši jedna ugovornica ostale ugovornice se
oslobađaju odgovarajuće obaveze. U slučaju višestranih ugovora smatra se da je funkcija depozitara
da, između ostalog, podnese ugovor na registraciju.
Ugovori i međunarodni sporazumi se registruju u Sekretarijatu UN. Uloga Sekretarijata u postupku
registracije i objavljivanja ugovora je strogo tehničke prirode. Sekretarijat se tom prilikom ne upušta u
ocenu prirode ugovora, statusa ugovornica, valjanosti ugovora i slična pitanja. Shodno Pravilniku
registrovani ugovori se unose u Registar koji se vodi na pet službenih jezika. Registrovani ugovori se
objavljuju u posebnim zbirkama na originalnom jeziku ili jezicima instrumenata i sadrže prevod na
engleski ili francuski jezik."
Povelja se opredelila za blažu sankciju u slučaju neregistrovanja ugovora i međunarodnog sporazuma.
Sankcija se sastoji u nemogućnosti da se strana ugovornica pozove na neregistrovani ugovor u slučaju
spora pred organima UN. Postoji i shvatanje da neregistrovani ugovor ne može biti primenjen od strane
bilo kog organa UN.
Konvencija o ugovornom pravu predviđa u članu 80. (Registrovanje i objavljivanje ugovora): „1. Posle
njihovog stupanja na snagu, ugovori se dostavljaju Sekretarijatu Ujedinjenih nacija radi registrovanja
Docsity.com
ili klasiranja i upisivanja u spisak, već prema slučaju, kao i radi objavljivanja". Konvencija je pojasnila
obavezu registracije kod višestranih ugovora odredbom stava 2, po kome imenovanje depozitara
predstavlja u isto vreme ovlašćenje za registraciju ugovora. * Deponovanje ugovora - dužnosti
depozitara. Primena višestranih ugovora podrazumeva čitav splet proceduralnih, međusobno povezanih
postupaka i radnji. Kako se ti postupci i radnje imaju obavljati u toku vremena važenja ugovora,
uobičajilo se da se poveravaju jednom subjektu. Taj subjekt se naziv depozitar ugovora. Određuje se,
po pravilu, samim ugovorom. Ako se radi o ugovoru zaključenom u međunarodnoj organizaciji ili na
nekoj diplomatskoj konferenciji pod okriljem međunarodne organizacije depozitar je obično
administrativni organ organizacije (u UN po pravu, generalni sekretar). U ostalim slučajevima depozitar
je obično nadležni organ države domaćina konferencije na kojoj je međunarodni ugovor zaključen.
U funkciji depozitara stiču se reprezentativni i operativni karakter. Reprezentativni karakter funkcije
depozitara se izražava u tome što se depozitar određuje od strane država koje su uzele učešća u
pregovorima radi obavljanja radnji u ime svih potpisnica ugovora. Funkcija depozitara je u isto vreme i
operativnog karaktera budući da mu se u nadležnost stavlja serija proceduralnih zadataka bez kojih je
teško i zamisliti normalan život višestranog ugovora. Konvencija definiše funkcije depozitara u članu
76-79. Te funkcije obuhvataju, mada se ne iscrpljuju, sledeće funkcije:
1. čuvanje tekstova originala i punomoćja koja su predata;
2. pripremanje overenih kopija originalnog teksta na drugim jezicima i njihovo dostavljanje stranama
ugovornicama i državama koje imaju pravo da to postanu;
3. primanje svih potpisa ugovora, primanje i čuvanje svih instrumenata, notifikacija i saopštenja u vezi
sa ugovorom;
4. ispitivanje da li su potpis, instrument, notifikacija ili saopštenje dato u vezi sa ugovorom u
odgovarajućoj formi;
5. obaveštavanje strana ugovornica i država koje imaju pravo da to postanu o aktima, notifikacijama i
saopštenjima u vezi sa ugovorom;
6. obezbeđivanje registrovanja ugovora.
Funkcije depozitara mogu u izvesnim slučajevima poprimiti i delikatna politička obeležja. To je
naročito moguće kod funkcija označenih pod 2. i 5. u delu koji se tiče država koje imaju pravo da
postanu ugovornice.
Proceduralni karakter funkcije depozitara ispoljava se i u tome što ispitujući da li je potpis,
instrument, notifikacija i saopštenje dato u odgovarajućoj formi, depozitar nije ovlašćen da donosi
odluku, tj. da nastupa u svojstvu arbitra, već samo da na formalnu nepravilnost skrene pažnju
ugovornici ili nadležnom organu zainteresovane međunarodne organizacije.
60. VREMENSKA PRIMENA MEĐUNARODNIH UGOVORA
Problem vremenskog važenja međunarodnih ugovora svodi se na dva osnovna pitanja: od kog trenutka
se smatra da ugovor važi i do kog trenutka ugovor važi?
Docsity.com
Recommended