View
6
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske
Hrvatsko psihijatrijsko društvo
Ožujak 2020. Broj 1.
2 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
PsihijARTrija
Časopis sekcije mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog
društva
Ožujak 2020., Zagreb
Broj 1, godina 1 (polugodišnje izdanje)
Sadržaj:
Riječ glavne urednice………………………………………………………………………………………………………………………….3
Pismo Odbora Sekcije…………………………………………………………………………………………………….……………………4
Pismo predsjednice Hrvatskog psihijatrijskog društva…………………………………………………………………………5
ZNANOST
Kreativnost i psihopatologija……………………………………………….………………………………………………………………7
PROJEKT PsihijARTrija, razgovori s osobama koje žive dva poziva, psihijatriju i umjetnost…………..……..17
IZ SEKCIJE
EFPT Exchange Programme – program razmjene specijalizanata psihijatrije i dječje i adolescentne
psihijatrije…………………………………………………………………………………………………………………………………………23
VELIKI INTERVJU
Razgovor sa doc. dr. sc. Martinom Rojnić Kuzman i doc. dr. sc. Nikolinom Jovanović: Mladi mijenjaju
hrvatski zdravstveni sustav i psihijatriju nabolje……………………………………………………………………………….25
AKTUALNO
Hrvatskom zdravstvenom sustavu potrebna je snažna promjena kako bi bio učinkovit i održiv………….31
EDUKACIJA
Open Medical Institute Salzburg seminari – tjedan dana odlične psihijatrijske edukacije…….……………..35
Tečaj profesionalnih vještina……………………………………….……………………………………………………………………37
UDRUGE
SUMEZ - Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje: dvije godine djelovanja………………………..………….39
KOLAŽ
Psihijatrijski „važni dani u godini“………………………..…………………………………………………………………………….41
Izabrani domaći i međunarodni psihijatrijski kongresi u 2020. godini……………….………………………………..43
Upute za slanje radova u časopis Sekcije…………………………………………..……………………………………………….44
Podržite rad Sekcije!..............................................................................................................................44
Impresum………………………………………..……………………………………………………………………………………………….45
3 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Poštovane kolegice, poštovani kolege, specijalizanti, mladi psihijatri i oni sa višegodišnjim
iskustvom,
iznimna nam je čast predstaviti Vam prvi broj časopisa Sekcije mladih psihijatara i specijalizanata
psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog društva!
Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske osnovana je 2005. godine u
sklopu Hrvatskog psihijatrijskog društva i otada je aktivno uključena u svjetsku mrežu stručne i
znanstvene suradnje, kao i aktivnosti od interesa za specijalizante psihijatrije i mlade psihijatre u
Hrvatskoj, uključujući dakako i dječju i adolescentnu psihijatriju.
Glavna područja djelovanja Sekcije su poboljšanje edukacije tijekom specijalizacije i rane
specijalističke karijere, stručno-znanstvene aktivnosti, podrška specijalizantima i mladim specijalistima
u specifičnim pitanjima i pitanjima od općeg interesa, povezivanje i umrežavanje u zemlji i svijetu,
informiranje, zaštita digniteta osoba s duševnim smetnjama, prosvjećivanje javnosti na području
mentalnog zdravlja i dr.
Naša mreža trenutno broji preko 300 članova, a koordinirana je putem predstavnika 15
izbornih jedinica (psihijatrijski centri). Ukoliko još niste – pozivamo Vas da se učlanite, a ukoliko jeste -
voljeli bismo da se aktivno priključite našim aktivnostima. Većina aktivnih članova s pravom će reći da
im je upravo Sekcija otvorila mnoga vrata u psihijatriji. Iako prema službenim propozicijama članovi
mogu biti liječnici specijalizanti psihijatrije i psihijatri starosti do 40 godina ili do 7 godina
specijalističkog staža, Sekcija stoji na raspolaganju svim zainteresiranim stranama koje rade na
području zaštite i unaprjeđenja mentalnog zdravlja.
Važno je istaknuti kako Sekcija funkcionira prvenstveno zbog nesebičnog angažmana,
entuzijazma, predanosti, vizije i suradnje članova, što joj daje poseban sjaj. Upravo je na leđima
kolegijalnosti, zahvaljujući dobroj volji autora članaka koje ćete ovdje pronaći, nastao i ovaj prvi broj
časopisa, za čije je stvaranje bilo potrebno nevjerojatnih godinu i pol dana. Zato su neki tekstovi stariji,
ali nadamo se da ćete se složiti da nijednom nije prošao „rok trajanja“.
Naša je želja da ovaj časopis postane relevantan izvor informiranja i znanja, propitkivanja,
debatiranja, prozor u svijet struke i mogućnosti koje se na tom području pružaju. Početna frekvencija
izlaženja bit će dva puta godišnje, u ožujku i rujnu. S veseljem očekujemo Vaše radove. Predstavite svoj
tim i novitete kojima se bavite, najavite neko događanje ili napišite izvješće s istog, potaknite raspravu
na neku temu, napišite stručan ili znanstveni tekst ili nešto drugo…
Uz posebnu zahvalu svima koji su pridonijeli stvaranju našeg malog, ali istovremeno velikog
prvog broja časopisa, te u nadi da će zajedničkim djelovanjem s vremenom postajati sve bolji i bolji,
šaljemo Vam srdačan pozdrav! Hvala na dosadašnjoj suradnji i potpori!
Irena Rojnić Palavra, glavna urednica broja
4 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Ova je stranica bila rezervirana za uvodnu riječ dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog
društva, profesora Vlade Jukića. Na našu zamolbu da napiše tekst odgovorio je bez zadrške potvrdno,
uz riječi ohrabrenja i čestitke, nazivajući hrvatske mlade psihijatre avangardom. Nažalost, zbog tužnih
okolnosti, tekst nikada nije završen.
Kao što smo već imali prilike reći, profesor Jukić za Sekciju mladih psihijatara i specijalizanata
psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog društva bio je i učiteljska, i očinska, i prijateljska figura.
Bio nam je podrška, izvor znanja i mudrosti. Neumorno nas je i bezrezervno podržavao u svim našim
zamislima i aktivnostima. Ostavivši neizbrisiv trag u životima specijalizanata i mladih specijalista, njegov
će lik i djelo živjeti dalje kroz ove i generacije koje dolaze.
Upravo radi toga, Odbor Sekcije je, uz odobrenje profesorove obitelji, jednoglasno donio odluku da
svoje dosadašnje godišnje nagrade za najbolji znanstveni CC rad te doktorsku disertaciju nazove po
njemu: Nagrada Doktor Vlado Jukić za najbolji znanstveni CC rad te nagrada Doktor Vlado Jukić za
doktorsku disertaciju.
Hvala profesore na svemu!
Odbor Sekcije
5 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Poštovane i drage kolegice i kolege!
Osobita mi je čast i zadovoljstvo da Vam se danas obraćam kao Predsjednica našeg najvažnijeg stručnog
društva. Hrvatsko psihijatrijsko društvo (HPD) u nadolazećem mandatnom razdoblju navršit će 3
desetljeća postojanja. Društvo je utemeljeno 1992. godine, a predsjednici od utemeljenja do danas bili
su: prof. dr. sc. Vasko Muačević (1992.-1994.), prof. dr. sc. Ljubomir Hotujac (1994.-2010.), te prof. dr.
sc. Vlado Jukić (2010.- 2018.). Mandat koji ste mi Vi svojim glasovanjem povjerili je prvi mandat jedne
Predsjednice, što me čini još ponosnijom, ali što traži veliku obvezu i još veću odgovornost. Na izbornoj
skupštini nisam imala prilike, zbog kratkoće vremena iznijeti svoje planove i razmišljanja. Zato mi
dozvolite da Vam u ovom kratkom obraćanju predočim svoj rad i svoju viziju razvoja i rada Društva u
sljedećem četverogodišnjem razdoblju.
Moj posebni znanstveni interes je područje biologijske psihijatrije, psihofarmakologije i
psihofarmakoterapije. Objavila sam preko 200 radova. Više od polovice mojih radova su u indeksiranim
časopisima. Imam oko 1000 nezavisnih citata. Među objavljenim radovima brojni su nastavni tekstovi,
knjige i 9 knjiga-priručnika. Sudjelovala sam i vodila nekoliko znanstvenih projekata. Od kada sam
Predstojnica Klinike, na Kliniku su dovedena četiri međunarodna projekta: 2 COST – projekta, potom
Edukacija i jačanje kapaciteta suradnika, koji rade s hrvatskim braniteljima i Recover E projekt. Projekti
su rezultat predanog rada njihovih voditelja i suradnika, ali i pozitivnog ozračja koje stvaram za njih.
Osnovala sam i vodim Referalni centar Ministarstva zdravstva za afektivne poremećaje. Nabavila sam
TMS uređaj iz sredstava EU fondova. Zato je Klinika za psihijatriju KBC Zagreb, jedina Klinika u Republici
Hrvatskoj koja na jednom mjestu objedinjuje sve dostupne biološke metode liječenja u modernoj
psihijatriji. S ovih nekoliko navoda željela sam Vam predočiti što za mene znači predani stručni rad i
trajno usavršavanje. Iz mog radnog opusa možete iščitati da ću se trajno zalagati za sljedeće:
- Rad na stalnom stručnom i znanstvenom usavršavanju članstva
6 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
- Aktivnu suradnju sa zdravstvenim, stručnim, znanstvenim, nastavnim i drugim organizacijama
(vladinim i nevladinim), medijima te svim drugim zainteresiranim organizacijama i pojedincima
u svrhu unaprjeđenja psihijatrijske skrbi
- Organiziranje kongresnih aktivnosti
- Osiguravanje odgovarajućih uvjeta rada, te primjerenu organizaciju psihijatrijske skrbi u
Republici Hrvatskoj
- Izdavanje Biltena Društva, časopisa i drugih publikacija, u skladu s postojećim propisima
- Međunarodnu suradnju
- Unapređenje rada sekcije mladih psihijatara
- Rad na destigmatizaciji osoba s psihičkim smetnjama, članova njihovih obitelji, odnosno
psihičke bolesti općenito
- Kontinuirano praćenje stanja duševnog zdravlja populacije
Rad s mladima, koji žele znanstveno napredovati, stalni je predmet moga stručnog angažmana. Želim
ustanoviti načine za dodjelu pomoći oko pripreme doktorata ili upućivanje na neke od internacionalnih
kongresa i studijskih boravka izvan RH. Otvoriti razmjenu u RH, ali i onu međunarodnu (gostovanje
predavača, edukatora).
Pored navedenih ciljeva, želim posebno unaprijediti edukaciju i usavršavanje u psihoterapiji. Današnji
trendovi u psihijatrijskom liječenju, jasno nas upućuju u smjeru integracije svih oblika liječenja kako bi
se postigla radna i socijalna funkcionalnost naših pacijenata. Međutim edukacija iz psihoterapije
tijekom specijalizacije je vrlo neujednačena i nije uvijek dostupna u onom obimu koji je propisan.
Premda u našoj sredini ima edukatora, ipak nisu svi spremni edukaciju za specijalizante obavljati bez
naknade. To je razumljivo, jer su sami morali ulagati u svoje obrazovanje. Moj će zadatak biti ujednačiti
edukaciju iz psihoterapije i pokušati se okrenuti svjetskim, a primarno europskim kretanjima u edukaciji
iz psihoterapije u okviru specijalizacije, kako bi naša specijalizacija bila jednakovrijedna s drugima u
Europskoj uniji. Također ćemo se nastojati izboriti za naknade edukatorima kako iz psihoterapije, tako
i edukatorima iz kliničke psihijatrije. Pred nama je težak i dugotrajan proces, koji ću uz Vašu svesrdnu
pomoć nadam se uspješno provoditi. Očekujem Vaše prijedloge i sugestije.
Osim stručnog usavršavanja mladih, ne treba zaboraviti trajnu edukaciju starijih članova, te i jedne i
druge nagraditi za njihova najznačajnija dostignuća. Društvo želim organizirati demokratski,
transparentno, štedljivo, planirajući nove moguće prihode (donacije, reklame). Odluku o većim
iznosima donositi u dogovoru s članovima upravnog odbora Društva.
7 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Na kraju želim istaći da ću se truditi da HPD i dalje ostane krovno psihijatrijsko društvo. Vodeće geslo
moga mandata bit će borba za bolji status naše struke u modernoj medicini, edukacija mladih od
studentskih dana, demokratizacija i transparentnost upravljanja društvom. Savjesno i predano
promicat ću stručnost, znanstvenost, etičnost i humanost u psihijatrijskoj praksi.
Unaprijed hvala na Vašoj pomoći!!!
Vaša Predsjednica
Prof. dr. sc. Alma Mihaljević-Peleš, redovni profesor u trajnom zvanju
*****
ZNANOST
Kreativnost i psihopatologija
Prof. prim. dr. sc. Dunja Degmečić, dr. med., specijalist psihijatrije, Klinički bolnički centar Osijek,
Medicinski fakultet Osijek
Kontakt: ddegmecic@gmail.com
Riječ „kreativnost“ skovana je u kasnom 19. stoljeću. Izraz potječe iz engleske riječi „create“ koja
ima korijen u indoeuropskom ker, kere (rasti) i latinskom creatio ili creatus (stvarati ili rasti). Kreativnost
se smatra multidimenzionalnim i heterogenim konceptom (1). Postoji generalni konsenzus o
definiranju dvije glavne oznake kreativnosti – rad se smatra kreativnim ukoliko je nov (originalan ili
neočekivan), i prikladan (u smislu korisnosti). Smisao korisnosti ili prikladnosti nam pomaže razlikovati
kreativno od apsurdnog. Drugi aspekt kreativnosti je divergencija ideja ili obim do kojeg se generirane
opcije za određenu situaciju razlikuju među sobom. Nadalje opisano je da kreativnost proizlazi iz
međuigre različitih stupnjeva uključujući osobne talente, stanja i sposobnosti te socijalni stupanj na
kojem su ideje ili proizvodi predstavljeni ili procijenjeni. Kreativnost je ključna za svaki kontekst u kojem
se zahtijeva nova kognicija kao što su inovativna ponašanja u znanosti i umjetnosti ili pak u
psihoterapijskom okruženju (2).
Kako definiramo kreativnost?
8 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Kreativnost se smatra multidimenzionalnim entitetom koji je u odnosu i sa kognicijom i emocijom,
dva glavna mentalna procesa koji su u interakciji i oblikuju psihološke fenomene. Odnos između
kreativnosti i kognicije je od velikog interesa brojnim istraživačima unatrag više godina. Wallace je
proučavao kognitivne procese kreativnosti te identificirao četiri segmenta kreativnog procesa - 1.
preparacija (u kojoj je kreativni cilj identificiran), 2. inkubacija (tijekom kojeg se ne rade svjesni
pokušaji o kreativnom postupku), 3. iluminacija (trenutak prosvjetljenja kada se ideja pojavi u svjesnom
dijelu ponekad nazvano „Aha trenutak“) i 4. verifikacija (u kojoj se nova ideja primjenjuje) (3).
Inkubacija se događa na nesvjesnom planu kada se stvaraju jedinstvene povezanosti bez primjene
logike (4). Ideja o povezanosti emocija i kreativnosti je proizašla iz činjenice da osobe sa afektivnim
poremećajima često prolaze faze iznimne i neobične razine kreativnosti u različitim sferama života, kao
što je opisano u brojnim histriometrijskim studijama. U stvarnosti su emocije povezane na svim
razinama, ali način na koji su povezane još uvijek nije u potpunosti objašnjen niti razumljiv (5).
Definicije kreativnosti u različitim društvenim uređenjima
S obzirom na društveno uređenje u kojem se javlja, kreativnost se opisuje na dva načina kao
individualistički i sociokulturalni pristup. Individualistički pristup proučava jednu osobu uključenu u
kreativnu misao ili ponašanje, a kreativnošću se smatra nova mentalna kombinacija koja se izražava
u svijetu (4, 6, 7). Dok sociokulturalni pristup proučava kreativne ljude koji rade zajedno u socijalnim i
kulturalnim sustavima. Kreativnost je generacija produkata koji su procijenjeni novinom (novitetom)
te su prikladni, korisni ili procijenjeni vrijednima u prepoznatljivoj društvenoj skupini. Zapadni
kulturalni model naglašava inventivnost, novost, odbijanje tradicije, samoostvarenje i slavljenje
osobnih dostignuća. No, to su nepoznati obrasci u primjerice Kineskim idealima poštovanja prošlosti i
održavanja harmonije sa prirodom. U kineskom jeziku ne postoji riječ kreativnost. U kineskoj filozofiji
se na kreativnost gleda kao na inspiraciju imitacije prirode, slično konceptu genija renesansne Europe.
Pojedinci nisu odgovorni za izum jer su samo pratili prirodu i otkrivali istinu. Kao i u europskoj
umjetnosti prije renesanse, većina kineskih klasičnih djela nisu potpisana, kao rezultat zajedničkog
rada. Čak kad je i bilo moguće otkriti pojedinačnog kreatora, to se izbjegavalo jer je vodilo u poniženje
i sažaljenje.
U kolektivističkim kulturama tradicija nije u suprotnosti s kreativnošću, smatra se da kreativnost
zauzima mjesto u mreži običaja, vjerovanja i društvenih struktura. Kineski istraživači i učitelji povezuju
kreativnost s etičkim i moralnim standardima te se ne može povući paralela sa zapadnjačkom
koncepcijom kreativnosti.
9 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
S druge strane, Zapadnjačka društva više vrijednosti pridaju intrinzičkoj motivaciji, a azijska više
ekstrinzičkoj motivaciji. Zapadni kulturalni model kreativnosti je duboko povezan s individualizmom.
Očekuje se da kreativni rad bude originalan.
No, znanstvene su studije pokazale kako su oba ova pogleda djelomično pogrješna, jer bez obzira u
kojem društvu živite vaše kulturalne koncepcije kreativnosti djeluju na to kako vidite i kako doživljavate
kreativni rad. Carl Rogers navodi kako je primarna motivacija za kreativnost „ljudska potreba da se
realizira, da ostvari svoje potencijale“ (6).
Priroda odnosa psihopatoloških fenomena i kreativnosti
Odnos između kreativnosti i mentalne bolesti je stoljećima predmet znanstvenih istraživanja i
histiometrijskih studija. Moguća povezanost između ludila i kreativnosti je izrazito kontroverzna tema.
To nije začuđujuće jer zadire u osnovnu ljudsku prirodu, teme koje dotiču osobe i izvan znanstvene
arene. Postavlja se pitanje treba li tu povezanost uopće istraživati, da li je ta tema znanstveno korisna
za sve nas? Prema Eysencku Aristotel je tvrdio: „Nijedan veliki genij nije do sada postojao bez malo
ludila“. Također, Aristotel navodi: „Oni koji su postali poznati u filozofiji, politici, poeziji i umjetnosti svi
su imali tendenciju prema melankoliji“ (8).
Prvi pregled genija kao čisto medicinskog problema pripisuje se Lelutu, francuskom psihijatru koji je
1863. godine skandalizirao svijet pismom koje je sadržavalo prvu kliničku povijesti genija, a u kojoj je
Lelut tvrdio da je Sokrat „dobivao inspiraciju iz svoje svijesti kao glas svojeg nadnaravnog agenta (svog
demona)“ te je to bio dokaz o „nepobitnom postojanju ludila“ (9). Brojni psihijatri sa svojim pogledima
i opisima nadarenih osoba nastavno su pratili ovaj primjer tako da je unutar sljedećega stoljeća broj
takovih radova dosegao brojnost od nekoliko stotina. U periodu od 1836. do 1950. godine pregled
literature o procjeni genijalnih osoba kao patoloških pokazuje da je to bila dominantna tema, tema
koja je dobila podršku medicinske i razvijajuće psihijatrijske profesije. U tim su se radovima prepoznale
identifikacije različitih dijagnostičkih kategorija, no uglavnom su spominjane psiho-fizički diekvilibrij,
monomanija, neurastenija i neuroza (10). Kasne osamdesete godine prošlog stoljeća su ponovno
doživjele procvat u tematskim debatama o kreativnosti i psihopatologiji. Tri su se vrste studija našle u
fokusu: histriometrijska istraživanja koja su analizirala biografske materijale umrlih kreativnih osoba te
analizirala prisustvo simptoma mentalnih bolesti (11, 12), uz dva tipa kliničkih studija s fokusom na
živuću populaciju kreativnih osoba. Psihijatrijski pristup, pojavnost i prisustvo kliničkih dijagnoza i
terapijsko liječenje u kreativnih i nekreativnih osoba (13, 14) i psihometrijski pristup koji se bazira na
provođenju standardnih instrumenata procjene u skupini kreativnih osoba, kontrolnoj grupi i grupi
nekreativnih osoba (8, 15). Termin histriometrija je 1909. godine skovao Fredrick A. Woods, genetičar
10 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
s Masacusetskog Instituta Tehnologije (MIT), a definira histriometriju kao znanost koja se bavi
činjenicama iz povijesti osobne prirode koje su podvrgnute statističkoj analizi više ili manje
objektivnom metodom (4).
Teorije o povezanosti između kreativnosti i psihoze
Prihvaćanje sve dimenzionalnog pogleda na psihozu čini mogućim razumjeti povezanost između
kreativnosti i mentalnih poremećaja. Logično, ne radi se o ekstremnim varijantama psihoticizma (ili
shizotipije i afektivnog temperamenta), ali je moguće da stanja osobnosti koja prethode psihozi dijele
neke genetičke, biološke, emocionalne, motivacijske i kognitivne faktore s kreativnošću (16, 17, 18).
Također, to nam olakšava razumijevanje činjenice da kreativnost nije u odnosu s jednim psihološkim
profilom, nego kako smo ranije spomenuli, riječ je o dimenzionalnosti koja postoji unutar patološkog
spektra, a koje je prenaglašeno sa shizofrenijom i bipolarnim spektrom (16, 17).
Jedan model tvrdi da psihopatologija uzrokuje kreativnost, bilo izravno bilo neizravno. Izravan odnos
bi npr. bile čudne misli i bizarni perceptualni procesi koji mogu biti vitalni za kreativne procese (19).
Primjerice, takozvano preinkluzivno (prenametajuće) mišljenje (20), definirano je gubitkom
sposobnosti ograničavanja asocijativnih procesa. Smatra se da pridonosi kreativnim uvidima kada ne
dosežu teške forme koje dovode do inkoherentnosti. Neizravan odnos bi bio kada patologija dovodi do
katartičkog pisanja koje povećava kreativnu kvalitetu rada. Drugi model zauzima stav da kreativnost
uzrokuje psihopatologiju. Izravan odnos je vidljiv posebno u umjetnosti, kada kreativnost djeluje
stvarajući visok stupanj psihičke tenzije, dovodeći do psiholoških nestabilnosti. Rothenberg je opisao
da kreativni proces mišljenja koje koriste eminentni kreativni pojedinci i geniji može iscrpiti mentalne
kapacitete do svojih granica te dovesti do emocionalnog i mentalnog naprezanja koje može rezultirati
iskustvima psihoze (21). Brojni pisci su opisali takav osjećaj obuzimajuće kreativne aktivnosti te
povezanost s početkom psihotičnih procesa (Virginia Wolf, Sylvia Plath), no istovremeno opisuju i da
ih je kreativnost (kreativni rad) spasila od „ludila“. Nadalje, neizravna povezanost može biti kada
konflikti nastali kreativnošću mogu rezultirati maladaptivnim strategijama suočavanja poput npr.
zlouporaba droga. Naravno, sve ove mogućnosti su međusobno ovisne i pridonose različitim
stupnjevima povezanosti između specifičnih tipova kreativnosti i određenih psihopatoloških stanja (22,
23).
Pregled iskustvenih studija
11 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Empirijske studije o povezanosti kreativnosti i mentalnog poremećaja imaju određene
metodološke nedostatke, poput malog uzorka, nestabilnosti dijagnostičkih metoda, proučavanja
različitih aspekata kreativnosti, nespecifičnih metoda i sl. (4).
Empirijska istraživanja o povezanosti između kreativnosti i mentalnih bolesti su provođena i prije više
od stotinu godina koristeći psihobiografske metode. Taj se pristup sastoji od sustavne analize
pojedinačnih biografija eminentnih kreativnih osoba, autobiografija i dostupnih kliničkih zabilješki sa
svrhom utvrđivanja postojanja psihopatologije. U histriometrijskim istraživanjima povijesni podaci su
izvučeni iz biografskih materijala te su podvrgnuti subjektivnoj i objektivnoj analizi. Dakako, brojna su
ograničenja ovakvih vrsta studija, no ova istraživanja nam predstavljaju važan izvor informacija za
razvoj daljnjih teorijskih postavki o ovoj povezanosti. Druga vrijednost su studije psihopatologije u
suvremenih eminentnih kreatora u kojih su primijenjene standardizirane dijagnostičke mjere i kriteriji
(21).
Lombroso je 1895. prvi koji je napravio studiju o psihopatologiji eminentnih kreativnih osoba te je
proučavao njihove biografije i opisao da bi ti ljudi danas imali dijagnoze afektivnih i shizofrenih psihoza,
psihopatije i alkoholizma (22). Lange-Eichbaum su se fokusirali na proučavanje temporalnog odnosa
između kreativnosti i psihoze, opisujući kako kreativni rad nije napravljen tijekom akutnih psihotičnih
epizoda, nego u periodima remisije te navode da psihotične epizode prate intenzivno kreativne faze
(23). Andreasen je usporedila 30 poznatih američkih pisaca koji su pohađali prestižnu radionicu u Iowi
s 30 osoba koje su bile kontrolna skupina. Postojala je sveukupno povećana pojavnost afektivnih
poremećaja u pisaca, posebice bipolarnog poremećaja kao i alkoholizma. Bipolarni tip 2 (koji je
karakteriziran izmjenjujućim depresivnim i hipomanim epizodama) bio je češći od bipolarnog
poremećaja tipa 1 (karakteriziran izmjenjujućim epizodama manije i depresije) (24). Jamison je također
opisala značajno veći postotak psihopatologije, posebno afektivnih poremećaja u 47 suvremenih
britanskih umjetnika i pisaca u usporedbi s populacijom procjene. Više od jedne trećine su i liječeni kod
psihijatra zbog afektivnih poremećaja. No, samo pjesnici su imali terapiju za hipomanične ili manične
epizode, dok su drugi pisci uglavnom liječeni zbog depresivnih simptoma (13). Također, u drugoj studiji
Jamison je opisala zapanjujuće visoku pojavnost afektivnih poremećaja, suicidalnosti i
institucionalizacije u analizi najznačajnijih britanskih i irskih pjesnika 18. stoljeća (11).
Neke su studije proučavale moguće razlike u psihopatologiji na osnovi različitih domena kreativnog
rada. Većina literature sugerira veću povezanost između psihopatologije i umjetničke kreativnosti,
posebice kreativnog pisanja, a slabiju povezanost sa znanstvenim područjima. No, ovo je još uvijek jako
diskutabilno jer je nedovoljno studija koje su proučavale multiple domene kreativnosti istovremeno
te su se uglavnom fokusirale na pisce.
Post je izabrao 291 eminentnog i priznatog kreativnog individualca (likovni umjetnici, filozofi,
znanstvenici, političari, kompozitori, pisci) te je pronašao kako ih je 54 % imalo stanja poremećaja
12 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
osobnosti i 69 % s barem jednim mentalnim poremećajem (24). Znanstvenici su bili najmanje
zahvaćena grupa, rezultat koji je u skladu s rezultatima studije koju je radio Simonton (25). Značajan
broj pisaca je imalo floridnu povijest obiteljske psihopatologije, problematična obiteljska okruženja u
djetinjstvu, depresivne epizode, korištenje droga, bračne probleme. Umjetnici i intelektualci su imali
značajne psihoseksualne poteškoće i veću pojavnost alkoholizma. U nastavnoj studiji Post je opisao da
je shizofrenija manje pojavnosti nego u općoj populaciji, dok su afektivni poremećaji i alkoholizam bili
visoki u pisaca. Pjesnici su imali posebno visoku pojavnost bipolarnog poremećaja (26).
Ludwigova studija je proučavala 1005 biografija koje su napisane između 1960. i 1990. te je indicirao
pozitivnu korelaciju između postojanja teške psihopatologije i ostvarenih kreativnih dostignuća (27).
Također, studija je pokazala višu incidenciju mentalnih poremećaja u umjetničkim u usporedbi s
neumjetničkim profesijama (npr. političari, poslovni ljudi). Također, pjesnici su imali najvišu pojavnost
mentalnih poremećaja (87 %), uključujući više suicida i psihoza dok su znanstvenici imali manje takvih
problema.
Povećana pojavnost psihopatologije u pjesnika opisana je i u drugim studijama. Kaufman je u
histriometrijskoj studiji na 1629 pisaca (uključujući pjesnike, romanopisce, pisce scenarija i pisce
nefikcijske proze) obratio pozornost i na spolne razlike te je opisao kako žene pjesnici češće pate od
mentalnih poremećaja (depresija, pokušaji suicida, hospitalizacije) u usporedbi s drugim piscima oba
spola (28). U drugoj studiji na uzorku od 520 eminentnih žena (pjesnikinje, autorice fikcije i nefikcije,
vidne umjetnice, političarke i glumice), pjesnikinje su ponovno imale najviše mentalnih poremećaja.
Kaufman je proučavao 826 istočno-europskih pisaca (pjesnika, pisaca fikcije i nefikcije, pisaca scenarija)
kroz zadnja 4 stoljeća do danas te je također opisao povećanu pojavnost mentalnih poremećaja u
pjesnika u usporedi s drugim piscima (29). Kaufman i suradnici su opisali takve osobe kao visoko
introspektivne, osjetljive i sklone depresiji i crnim mislima, a što se više veže uz poeziju nego druge
oblike pisanja (30, 31). No, također su ukazivali i na moguće terapijske učinke pisanja u smislu da je
stvaranje narativnog teksta instrument za korisnost u terapijskom smislu. Studije u drugim umjetničkim
područjima su malobrojne. Schildkraut je sa suradnicima analizirao 15 apstraktnih ekspresionističkih
slikara u školi u New Yorku (npr. Pollock, Rothko), skupinu koja je koristila tehnike psihičkog
automatizma (temeljenog na slobodnim asocijacijama) u smislu razotkrivanja nesvjesnog materijala.
Afektivni poremećaji su bili deset puta češći, a suicidalno ponašanje je bilo tri puta češće nego u općoj
populaciji (32). Što se tiče glazbenika, Willis je koristio kriterije DSM-IV (APA, 1994.) koje je primijenio
na biografske materijale 40 eminentnih američkih modernih jazz muzičara i pronašao povećanu
pojavnost psihopatologije u usporedbi s drugim kreativnim grupama (33).
Kyga i suradnici proveli su case-control studiju na 300.000 ispitanika koji su bolnički liječeni od
shizofrenije, bipolarnog poremećaja ili depresivnog poremećaja te njihove rođake, a na osnovi švedskih
registara (34). Bolesnici oboljeli od bipolarnog poremećaja, čak i njihovi rođaci (kao i rođaci oboljelih
13 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
od shizofrenije) bili su više prisutni u kreativnim zanimanjima (znanstvenim ili umjetničkim). Shizofreni
bolesnici su češće imali umjetnička zanimanja. Rođaci oboljelih od shizofrenije bili su pojačano prisutni
u umjetničkim zanimanjima, dok su rođaci oboljelih od bipolarnog poremećaja bili više prisutni u
znanstvenim zanimanjima. Bolesnici oboljeli od unipolarne depresije i njihovi rođaci nisu se razlikovali
od kontrolne skupine. Analizirajući rođake, vjerojatnost da se bave kreativnim zanimanjima bila je
najviša u rođaka prvog koljena, te se postupno smanjivala kako se rodbinska linija udaljavala. Studija
koju su 2013. Kyaga i suradnici radili na velikom uzorku od 1.173.763 osoba proučavajući širok spektar
dijagnoza, pokazala je da osobe sa kreativnijim zanimanjima nisu pokazale veći stupanj pojave
psihopatologije, nego kontrolne, osim u slučaju pisaca, a što je bilo specifično povezano s višim
stupnjem pojavnosti shizofrenije, bipolarnog poremećaja, unipolarne depresije, anksioznih
poremećaja, bolesti ovisnosti i suicida (35). Ponovno, rođaci u prvom koljenu bolesnika sa
shizofrenijom, bipolarnim poremećajem ili anoreksijom nervozom i rođaci bolesnika s autizmom, imali
su kreativnija zanimanja. Također, osobe oboljele od bipolarnog poremećaja bile su disproporcionalno
više koncentrirane u najkreativnijim zanimanjima, prema podacima iz intervjua u velikoj
epidemiološkoj studiji na uzorku populacije SAD-a.
MacCabe i suradnici su proveli prospektivnu kohortnu studiju na cijeloj populaciji osoba iz švedskog
nacionalnog školskog registra (n=713.876). Rezultati su pokazali kako su oni s izuzetnim školskim
uspjehom (posebno u društvenim znanostima) imali gotovo četiri puta veći rizik za bolničko liječenje
od bipolarnog poremećaja u usporedbi s učenicima prosječnog uspjeha (povezanost je bila viša u
muškog spola, no formalni test interakcije između školskog uspjeha i spola nije bio statistički značajan).
Ove povezanosti nisu bile u odnosu sa socioekonomskim čimbenicima ili razlikom u edukaciji roditelja
(36).
MacCabe i suradnici također su opisali kako su loše ocjene povezane s bolničkim liječenjem za
shizofreniju i shizoafektivni poremećaj u uzorku (36, 37).
Obiteljske i adoptivne studije
Rađene su i brojne obiteljske studije. Zabilješka da i kreativnost i mentalni poremećaji imaju
nasljednu komponentu, te kako ta komponenta može biti i zajednička, potaknula je istraživanja u
obiteljskim stablima kreativnih pojedinaca.
Andreasen je u svojoj studiji pronašla kako rođaci u prvom koljenu pisaca, u usporedbi s kontrolnom
skupinom, imaju veću pojavnost afektivnih poremećaja te se također bave kreativnijim profesijama
(24). Slično, Jameson je opisao porast afektivne patologije u obiteljskim stablima genijalnih pojedinaca
koje je proučavao (npr. Shuman, Wolf, van Gogh, Hemingway, James) (11). Ludwig je opisao prisutnost
visokih razina psihopatologije i kreativnosti u obiteljskih članova žena pisaca. Također je zabilježio da
14 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
su i osobna i majčina psihopatologija bile značajni prediktor kreativne izvedbe. Nadalje, izloženost
seksualnom ili tjelesnom nasilju tijekom djetinjstva također je bio značajan prediktor kreativnosti,
sugerirajući kompleksnu interakciju između nasljednih i okolišnih faktora (12).
Richards i suradnici opisali su kako su nepogođeni rođaci u prvom koljenu oboljelih od bipolarnog
poremećaja zadržali najviše skorove na skali indeksa svakodnevne kreativnosti u usporedbi s
kontrolnim sudionicima, i bipolarnim I poremećajem i ciklotimičnim bolesnicima. Razlike nisu
objašnjene učincima edukacije ili inteligencije (38). Heston je pokazao kako se polovica djece
shizofrenih majki koja su rano odvojena od njih i usvojena u druge obitelji, izvrsno prilagodila i pokazala
izuzetan talent u različitim kreativnim poljima, ali kao što se i očekivalo, viši rizik za razvoj shizofrenije
(39).
Richards i suradnici su opisali kako postoji viša životna kreativnost u nepogođenih rođaka oboljelih od
bipolarnog poremećaja, te kako su su ciklotimični pacijenti postigli viši skor od bipolarnih tipa I koji se
nisu razlikovali od kontrola (38). Također, Akiskal i Akiskal su pronašli da su umjetnička zanimanja bila
prisutna u 8 % oboljelih od „blagog“ bipolarnog poremećaja, u usporedbi s manje od 1 % onih sa
dijagnozom bipolarnog poremećaja tipa I, unipolarne depresije ili shizofrenije (40). Studije koje su se
fokusirale na teško bolesne uglavnom su bile negativne.
Zaključne napomene
Zaključno još jednom napominjem da je moguća povezanost između psihopatologije i kreativnosti
izrazito kontroverzna tema, a što nije začuđujuće jer zadire u osnovnu, ljudsku prirodu. Kreativnost i
ludilo imaju zajedničke elemente, uključuju ponašanja koja se razlikuju od uobičajenih normi. Nažalost
također dijele i dvosmislenu i zbunjujuću prirodu. Ideja da su mentalna bolest i kreativnost povezane
dosegla je razinu kulturalnog mita, što je vidljivo i u brojnim filmovima koji prikazuju mentalno bolesne
kao neobično kreativne, npr. Beautiful Mind (2001), Rain Man (1988) i Shine (1996).
Povezanost između kreativnosti, shizofrenije, manije i depresije je intrigantna, no kad se uzmu u obzir
sva istraživanja, ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi o povezanosti između mentalne bolesti i
kreativnosti. Osnovno pitanje o odnosu kreativnosti i mentalne bolesti ipak nadalje ostaje otvoreno
od onih istraživača i studija koji govore da je ta ovisnost jaka preko onih koji smatraju kako te
povezanosti nema.
Smatram važnim napomenuti da zapadnjački kulturalni model kreativnosti uključuje i njeguje pristupe
koji podržavaju primjenu različitih oblika umjetnosti i glazbe u terapijske svrhe, dakle primjene
kreativnih oblika izražavanja kao oblik pomoći pri olakšavanju nošenja sa psihičkim tegobama.
15 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Reference:
1. Batey M & Furnham A (2006). Creativity, intelligence and personality: A critical review of the
catered literatue. Genetic, Social and General Psychology Monographs, 132(4),355-429.
2. Weisberg RW (2006). Creativity: Understanding innovation in problem solving, science,
invention and the arts, Hoboken, NJ: Wiley.
3. Wallas G (1926). The art of thought. New York: Harcourt Brace.
4. Degmečić Dunja: Kreativni um, Medicinska naklada, Zagreb, 2017.
5. Lehrer J (2012). Imagine: How Creativity Works. New York: Houghton Mifflin.
6. Rogers CR (1954). Toward a theory of creativity. ETC: A Review of General Semantics,
11(4),249-260.
7. Kaufman JC (2009). Creativity 101. New York: Springer.
8. Eysenck HJ (1995). Genius. The natural history of creativity. New York: Cambridge.
9. Lelut LF (1836). Du demon de Socrate (The demon of Socrates). Paris: Trinquart.
10. Becker G (1978). The mad genius controversy: A study in the sociology of deviance. Beverly
Hills, CA: Sage.
11. Jamison KR (1993). Touched with fire: Manic-depressive illness and the artistic temperament.
New York: Free Press.
12. Ludwig AM (1994). Mental illness and creative activity in female writers. American Journal of
Psychiatry, 151,1650-1656.
13. Jamison KR (1989). Mood disorders and patterns of creativity in British writers and artists.
Psychiatry, 52(2),125-134.
14. Andreasen NC (1987). Creativity and mental illness: Prevalence rates in writers and their first-
degree relatives. American Journal of Psychiatry, 144(10),1288-1292.
15. Carson SH, Peterson JB & Higgins DM (2005). Reliability, validity and factor structure of the
creative achievement questionnaire. Creativity Research Journal, 17(1),37-50.
16. Claridge G (1998). Creativity and madness: Clues from modern psychiatric diagnosis. In A.
Steptoe, ed., Genius and the mind: Studies of creativity and temperament (226-251). New
York: Oxford University Press.
17. Claridge G and Blakey S (2009). Schizotypy and affective temperament: Relationships with
divergent thinking and creativity styles. Personality and Individual Differences, 46(8),820-826.
18. Abraham A, Windmann S, Daum I, Gunturkun O (2005). Conceptual expansion and creative
imagery as a function of psychoticism. Consciousness and Cognition, 14,520-534.
19. Cohen JR, Ferrati JR (2010). Take some time to think this over: The relation between
rumination, indecision and creativity. Creativity Research Journal, 22,68-73.
16 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
20. Cameron N (1938). Reasoning, regression and communication in schizophrenics. Psychological
Monographs, 50,1-34.
21. Rothenberg A (1990). Creativity and madeness: New findings and old stereotypes. Baltimore,
MD: Johns Hopkins Press.
22. Lombroso C (1984/1891). The man of genius. New York: Garland Publishing (originally
published in Italian L'uomo di genio, 1891).
23. Lange-Eichbaum W (1927/1935). Genie: Irrsin und ruhm (Genius: Madness and fame). Munich,
Germany: Reinharst.
24. Post F (1994). Creativity and psychopathology: A study of 291 world-famous men. British
Journal of Psychiatry, 165,22-34.
25. Post F (1996). Verbal creativity, depression and alcoholism: An investigation of 100 American
and British writers. British Journal of Psychiatry, 168,545-555.
26. Simonton DK (2004). Creativity in science: Chance, logic, genius and zeitgeist. New York:
Cambridge University Press.
27. Ludwig AM (1994). Mental illness and creative activity in female writers. American Journal of
Psychiatry, 151,1650-1656.
28. Kaufman JC & Baer J, eds. (2005). Creativity across domains. Faces of the muse. Mahwah, NJ:
Lawrence Erlbaum Associates.
29. Kaufman JC and Baer J (2002). I bask in dreams of suicide: Mental ilness and poetry. Reviews
of General Psychology, 6(3),271-286.
30. Kaufman JC (2005). The door that leads into madness: Eastern European poets and mental
illness. Creativity Research Journal, 17,99-103.
31. Schildkraut JJ, Hirshfeld AJ and Murphy JM (1994). Mind and mood in modern art, II:
Depressive disorders, spirituality, and early deaths in the abstract expressionists artists of the
New York School. American Journal of Psychiatry, 151(4),482-488.
32. Willis GI (2003). A personality of musicians working in the popular field. Personality and
Individual Differences, 5,359-360.
33. Kyaga S, Lichtenstein P, Boman M, Hultman C, Langstrom N and Landen M (2011). Creativity
and mental disorder: Family study of 300.000 people with severe mental disorder. British
Journal of Psychiatry, 199(5),373-379.
34. Kyaga S, Landen M, Boman M, Hultman CM, Langstrom N, i Lichternstein P (2013). Mental
illnes, suicide and creativity: 40 year prospective total population study. Journal of Psychiatric
Research, 47,83-90.
17 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
35. MacMabe JH, Lambe MP, Cnattingius S, Sham PC, David AS, Reichenberg A et al (2010).
Excellent school performance at age 16 and risk of adult bipolar disorder: national cohort
study. British Journal of Psychiatry, 196,109-115.
36. MacCabe JH, Lambe MP, Cnattingius S et al (2008). Scholastic achievement at age 16 and the
risk of schizophrenia and other psychoses: A national cohort study. Psychological Medicine,
38(8),1133-1140.
37. Richards R, Kinney DK (1990). Mood swings and creativity. Creativity Research Journal,
3(3),202-217.
38. Heston LL (1966). Psychiatric disorders in foster home reared children of schizophrenic
mothers. Briitish Journal of Psychiatry, 112, 819-825.
39. Akiskal HS and Akiskal K (1988). Reassessing the prevalence of bipolar disorders: Clinical
significance and artistic creativity. Psychiatry and Psychobiology, 3,29-36.
*****
PROJEKT PsihijARTrija, razgovori s osobama koje žive dva poziva, psihijatriju i
umjetnost
Irena Rojnić Palavra, dr. med., univ mag. admin. sanit., specijalist psihijatrije, Psihijatrijska bolnica Sveti
Ivan
Kontakt: irojnicpalavra@gmail.com
Bernarda Ravnić rođena je u Rijeci 29. 10. 1985. godine, kao dvadeset minuta mlađa sestra blizanka.
Osnovnu školu pohađala je u Kastvu, a potom opći smjer Gimnazije Andrije Mohorovičića u Rijeci.
Godine 2004. upisala je studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a diplomirala
2010. godine. Školovanje joj je bilo obilježeno brojnim nagradama: proglašena je učenicom generacije
u osnovnoj školi, dodijeljeno joj je niz Dekanovih nagrada za najbolju studenticu od 1. do 6. godine
studija, a na završetku studija dodijeljena joj je Rektorova nagrada za najbolju studenticu Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Rijeci akademske godine 2009./2010. te nagrada za najbolju diplomiranu
doktoricu medicine po kriteriju prosječne ocjene kliničkih predmeta od strane Kliničkog bolničkog
centra Rijeka. Kao student sudjelovala je na nizu kongresa, znanstveno-istraživačkih radova, djelovala
kao demonstrator i voditelj demonstratora na Katedri za biologiju i medicinsku genetiku (2005. - 2007.
godine). Od studentskih dana članica je Hrvatskog znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture,
od 2006. godine aktivna je članica i jedna od osnivača neformalne skupine medicinara-glazbenika
18 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
„Asklepiju i Orfeju u čast“ s kojom je gostovala u nizu europskih i hrvatskih gradova te bila jedna od
začetnika prvog Hrvatskog koncerta studenata medicine u humanitarne svrhe, koji je danas već postao
tradicionalan. Po završenom pripravničkom stažu, u siječnju 2012. godine položila je stručni ispit, a već
nekoliko tjedana nakon toga zaposlila se u Psihijatrijskoj bolnici Rab na radnom mjestu odjelne
liječnice. U ožujku 2013. godine započela je sa specijalističkim stažem iz psihijatrije, a iste godine i s
edukacijom u Školi kibernetike i sistemske terapije u Rijeci. Pohađala je Uvod u logoterapiju te završila
pripremnu izobrazbu iz grupne analize. Od 2015. godine je u zvanju naslovnog asistenta pri
Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
Draga Bernarda, veliko mi je zadovoljstvo pokrenuti projekt PsihijARTrija, upravo s tobom, mladom
nadom hrvatske psihijatrije i svestranom umjetnicom. Možeš li se ukratko predstaviti kolegama i
čitateljima koji te ne znaju?
Volim se predstaviti kao osoba sa dva poziva, dva izvora energije koja me pokreću i ispunjavaju, a to su
ars medica i ars musica. Specijalizantica sam (danas specijalist psihijatrije, op. ur.) psihijatrije
Psihijatrijske bolnice Rab, a za koji mjesec nadam se i specijalistica, što me posebno veseli! Završila sam
edukaciju u Školi kibernetike i sistemske terapije u Rijeci, pa se nadam i skorom zvanju psihoterapeuta.
Aktivna sam članica neformalne skupine medicinara glazbenika „Asklepiju i Orfeju u čast“ koju smo, uz
poticaj i podršku našeg dragog profesora povijesti medicine dr. sc. Ante Škrobonje, dr. med., osnovali
još u vrijeme studija, 2006. godine, i nastavili s aktivnostima do danas. Uz navedeno, od 2014. godine
aktivna sam članica benda Gustafi kao vokal i menadžer.
Kada i kako se javila ljubav prema glazbi? A prema psihijatriji? Je li to bio prvi izbor u medicini, ili su
na izbor specijalizacije utjecale neke druge okolnosti?
Ljubav prema glazbi prisutna je od malih nogu, sjećam se kada smo još kao predškolke moja seka
blizanka Barbara i ja pripremale nastupe za obitelj i prijatelje! Predanost glazbi nastavila se u osnovnoj
školi kroz tečaj gitare i solfeggia, potom i privatne sate gitare, članstvo u instrumentalnom sastavu
osnovne škole u Kastvu te u pjevačkom zboru. Što se tiče psihijatrije, rekla bih da mi se „pojavila na
životnom putu“ i ja sam je objeručke obgrlila, nešto kao sudbinski susret prilikom kojeg se pojavi onaj
„aha trenutak“ i shvatiš da je to ono što si ustvari oduvijek htio. Veliku ulogu u rasplamsavanju ljubavi
prema psihijatriji imalo je to što sam dolaskom u Psihijatrijsku bolnicu Rab imala podršku i vodstvo
izuzetnih mentora koji su mi dali dovoljno slobode, ali i dovoljno granica za profesionalni rast te
omogućili da se osobna kreativnost na najbolji način iskoristi za dobrobit pacijenata. Pod tim mislim i
na istraživanje glazbe kao medija za povezivanje i stvaranje odnosa s pacijentom, sa ciljem uspješnijeg
oporavka, osnaživanja i resocijalizacije.
Vjerujem da je divno, ali istovremeno zahtjevno biti osoba koja nema jedan, već dva poziva. Kako
izgleda kombiniranje i usklađivanje ova dva svijeta u svakodnevnom životu?
19 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Svakodnevni život je definitivno ispunjen do zadnje sekunde! (smijeh) U svakom slučaju najvažnije je
pravodobno planiranje i obilje dobre volje! Vodi me uvjerenje da se sve može kad se hoće. Misao je
akcija, zato su misli ono što njegujem i usmjeravam u proaktivnost.
U kakvom su odnosu za tebe psihijatrija i umjetnost? Je li i psihijatrija umjetnost sama po sebi?
Psihijatriju definitivno smatram umjetnošću, vjerojatno i najviše od svih grana medicine! Vidim tu
neograničen prostor za kreativnost, od stvaranja osobnog stila rada, slobodu u načinu pristupa
pacijentu, uspostavi terapijskog odnosa, zajedničkom kreiranju novog razumijevanja samih simptoma,
do poticanja slobode i individualnosti svakog pacijenta kao unikatne jedinke, savršene upravo onakve
kakva jest. Prvenstveno mi je na umu psihoterapijski rad koji je moje područje interesa, ali naravno tu
možemo istaknuti i kreativnu psihofarmakoterapiju. Poznavanje psihe za mene je relativna fraza jer
svaki novi terapijski odnos, pa i sama seansa sa pacijentom unosi novost, potiče na daljnje traganje i
istraživanje, imaginaciju i propitivanje, a upravo u tome vidim umjetnost, čija je priroda da je određuju
ideje slobode, imaginacije, individualnosti. Zato me psihijatrija čini umjetnikom, a ja psihijatriju činim
umjetnošću. Nije li to najljepši ples?
Odakle crpiš inspiraciju za svoj rad? Imaš li nekog uzora u svijetu glazbe? A koga bi istaknula u
psihijatriji?
Teško mi je izdvojiti pojedine uzore jer su na mene utjecali brojni ljudi, bilo autori knjiga, bilo ljudi s
kojima sam u dijalogu... od pacijenata, medicinskog osoblja i kolega do glazbenika i publike. Velika
inspiracija mi je sama priroda čija savršena usklađenost i dinamika, od subatomskog do kozmičkog,
uvijek daje neku novu ideju u radu s pacijentima, kao i u glazbenom izražavanju.
Kao osobno veliki fan grupe Gustafi, zanima me kako si postala dio tima i jesu li Gustafi tako luckasti
i iza pozornice? Mora da su vaše turneje urnebesne... Koliko je uopće važna autentičnost u bilo kojem
poslu?
Gustafi su mi ustvari pokusni kunići, grupa na kojoj radim svoje istraživanje i treniram se kao terapeut!
(smijeh) Dio tima sam ustvari postala spletom okolnosti, dugo godina sam bila fan grupe, odlazila na
koncerte, a poznanstvo s Edijem Maružinom i trenutak kada je bend ostao bez pratećeg vokala su se
poklopili na najbolji način. Tako da sam 2014. godine dobila priliku biti dio ove krasne grupe ljudi, uvijek
raspoložene za šalu i zafrkanciju, ali i odgovorne u poslu koji radi. Smatram se privilegiranom i
počašćenom da mogu svoju ljubav prema glazbi i dalje njegovati u ovim, za mene uistinu posebnim i
novim vodama gdje su otvoreni novi kanali i mogućnosti komunikacije s ljudima, na jedan ipak drugačiji
način nego što je to u medicini. Prema pozitivnom feedbacku mojih pacijenata rekla bih da je jako
važno biti autentičan, pokazati sva svoja lica, unijeti raznolikost, jer to za njih ima jednu uistinu duboku
poruku.
U javnosti se često može čuti da su i psihijatri i umjetnici (čak i velikani poput Beethovena, Muncha,
van Gogha...) pomalo drugačiji od drugih. Je li to zaista tako ili je posrijedi nešto drugo?
20 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Sigurno ima nešto u tome, kao što i u svakoj šali ima istine! Malo je teško izaći iz sebe i razmišljati kao
ne-psihijatar i ne-umjetnik da bih mogla imati jasniju ideju što to uopće nekome znači kada kaže za
drugoga da je „drugačiji od drugih“... Možda se radi o tome da psihijatri/umjetnici imaju privilegiju biti
slobodniji u izražavanju kada imaju spoznaju o tome da ih se ionako promatra kao „drugačije od
drugih“?
Živi li se u Hrvatskoj bolje kao umjetnik ili kao psihijatar?
Za mene je to teško promatrati odvojeno, no sigurno je da u jednom i drugom slučaju uspjeh ovisi o
sposobnostima pojedinca. Ima boljih i lošijih psihijatara, kao što ima boljih i lošijih umjetnika.
I za kraj... Kako je imati sestru (jednojajčanu) blizanku? Koliko ste povezane? Dijelite li zajedničke
afinitete i na ovim područjima?
Moje pitanje glasi: a kako je to nemati jednojajčanu blizanku?! (smijeh) Radi se o posebnoj povezanosti
i neopisivoj sreći. Ne mora postojati fizička blizina, čak ni česti telefonski kontakt, no osjećaj je da
nikada nisi sam i da uvijek imaš sestru uz sebe. Bezuvjetno. Dijelimo ljubav prema glazbi i medicini!
Barbara je specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije također u Psihijatrijskoj bolnici Rab, a kroz
cijelo školovanje zajedno smo svirale, pjevale i nastupale, sve do nedavno kada su nas posao i
specijalizacije ipak malo razdvojile. No sigurna sam da nas u budućnosti čeka još glazbene suradnje!
Draga Bernarda, puno hvala na izdvojenom vremenu. Želim ti sve najbolje, kako u glazbenoj, tako i
u psihijatrijskoj karijeri. Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske je neizmjerno
ponosna na tebe. Prenesi naše pozdrave kolegama na Rabu i svim članovima sastava Gustafi! Sretno!
"Za ljubav se ne moli", Gustafi
Autor glazbe i teksta: Edi Maružin
Za ljubav se ne moli,
Za ljubav se ne plače,
Za ljubav se samo voli, voli jače, samo jače!
Za ljubav nema nade,
Ki more da je spasi,
Aš ljubav poput ognja kad sve spali,
More samo da se ugasi.
Ma ljubit se mora, ljubav je sve,
Kad jedna prođe druga rađa se!
Ma ljubit se mora, ljubav je sve,
Kad jedna prođe druga rađa se…
21 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Neformalna skupina medicinara glazbenika „Asklepiju i Orfeju u čast“, nastup na godišnjoj skupštini
HZDPZK-a, prosinac 2017. godine
*od desne prema lijevoj strani: Neven Franjić, Barbara Ravnić, Bernarda Ravnić, prof. Ante Škrobonja,
Bernarda Mrak, Maja Mrak, Tin Nadarević
Priredba u Psihijatrijskoj bolnici Rab, svibanj 2013. godine
22 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Gustafi, manifestacija „Gastro stol“, Biograd, lipanj 2017. godine
*od desne prema lijevoj strani: Petar Matošević, Bernarda Ravnić, Edi Maružin, Alen Peruško
*****
23 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
IZ SEKCIJE
EFPT Exchange Programme – program razmjene specijalizanata psihijatrije i
dječje i adolescentne psihijatrije
Ivana Picek, dr. med., specijalizantica psihijatrije, Opća bolnica Bjelovar
Kontakt: ivana_picek@yahoo.com
EFPT (European Federation of Psychiatric Trainees) od 2011. godine organizira razmjenu
specijalizanata psihijatrije i dječje i adolescentne psihijatrije na razini Europe, a u planu je uključivanje
i nekih izvaneuropskih zemalja. Dosad je u programu razmjene sudjelovalo oko 200 specijalizanata. U
ponudi je 63 programa u 17 europskih zemalja (Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji,
Malti, Nizozemskoj, Portugalu, Rusiji, Rumunjskoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Turskoj,
Ujedinjenom Kraljevstvu i Hrvatskoj) koji pokrivaju skoro sva polja psihijatrije. Posljednji natječaj (za
17. fazu razmjene) bio je otvoren u studenom 2019. godine. Na godišnjoj razini postoje dva takva
natječaja - jedan u proljeće i jedan najesen (u trajanju od mjesec dana), a prijaviti se mogu svi
specijalizanti psihijatrije i dječje i adolescentne psihijatrije. Postupak prijave je jednostavan,
u online formular koji se treba ispuniti, a koji je dostupan na http://efpt.eu/ stranici, prilaže se pismo
motivacije, pismo preporuke te životopis i ponekad potreban dokument o poznavanju jezika zemlje za
24 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
koju se prijavljuje. Postoje brojni programi - od programa psihoterapije do specijaliziranih programa za
liječenje specifičnih poremećaja, a u nekim programima postoji i fleksibilnost te se mogu posložiti po
željama specijalizanta u dogovoru s nacionalnim koordinatorima (koji i razmatraju prijave te donose
odluke o tome koga će primiti na razmjenu). Razmjena je zamišljena kao opservacijski program s ciljem
stjecanja kliničkog, znanstvenog i akademskog iskustva u drugim zemljama i kulturama. Samom
razmjenom dobiva se uvid u programe specijalizacija i načine provođenja istih u drugim zemljama, uvid
u drugačije sustave brige i zaštite mentalnog zdravlja pojedinca i zajednice, učenje o transkulturalnim
specifičnostima psihijatrije te zadnje, no ne i najmanje bitno, stjecanje poznanstava i profesionalnih
veza sa kolegama specijalizantima i specijalistima iz drugih zemalja.
Hrvatska je aktivni član EFPT-a, te je dosad ugostila 40-ak stranih specijalizanata. Programi koje nudimo
su Sleep and circadian neurophysiology Programme (KP Vrapče), Emergency psychiatry and intensive
care Programme (KP Vrapče), Psychiatric rehabilitation Programme (KP Vrapče), Alcoholism and other
addictions Programme (KP Vrapče), Sexual (psycho-)therapy Programme (KP Vrapče),
Psychotherapeutic treatment of affective, anxiety and dissociative disorders and personality disorders
(PB Sv. Ivan), Psychotherapeutic and sociotherapeutic treatment of psychotic disorders and borderline
conditions and early intervention with daily hospital for treatment of psychotic and borderline
disorders (PB Sv. Ivan), Integrative psychiatry Programme (PB Sv. Ivan), Psychiatric crisis center
Programme (KBC Rijeka) te Child and adolescent psychiatry Programme (KBC Rijeka), a u planu je
otvaranje i nekih novih atraktivnih programa. Na isti način i naši specijalizanti imaju opciju odlaska na
neke od najprestižnijih psihijatrijskih klinika u Europi te se uključiti u rad s europskim kolegama, što je
dosad uradilo oko desetak naših specijalizanata. Sama razmjena u pravilu traje od 2 do 6 tjedana,
ovisno o programu koji se prijavljuje, a po završenom programu razmjene specijalizanti su dužni
napisati izvješće o svom iskustvu te ispuniti online formular kako bi mogli dobiti certifikat o
sudjelovanju na razmjeni. Više o samom programu i procesu prijave možete pročitati
na: http://efpt.eu/exchange/ ili se obratiti kolegici Ivani Picek, koordinatorici Exchange programa za
Hrvatsku, na ivana_picek@yahoo.com.
*****
25 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
VELIKI INTERVJU
Razgovor sa doc. dr. sc. Martinom Rojnić Kuzman i doc. dr. sc. Nikolinom
Jovanović: Mladi mijenjaju hrvatski zdravstveni sustav i psihijatriju nabolje
Andrej Prošev, dr. med., specijalizant psihijatrije, Županijska bolnica Čakovec
Kontakt: andrej.prosev@gmail.com
Martina i Nikolina prije više od jednog desetljeća bile su suosnivačice Sekcije mladih psihijatara i
specijalizanata psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog društva, čime su u Hrvatskoj stvorile
temelje za bolju edukaciju generacija mladih psihijatara. Danas su jedne od ponajboljih stručnjaka u
svome području. Dok dr. Martina radi na Medicinskom fakultetu i Kliničkom bolničkom centru Zagreb,
dr. Nikolina se otisnula u englesku avanturu i radi na Queen Mary University of London. S nama su
podijele svoje uspomene na osnivanje Sekcije mladih psihijatara, svoje mišljenje o stanju u psihijatriji
u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i kako vide njezin razvoj te koju ulogu u tome mogu imati hrvatski mladi
stručnjaci i znanstvenici.
Ispunjene i slučajne i dugogodišnje želje upisom specijalizacije iz psihijatrije
Rođena Puljanka sa zagrebačkom adresom, Martina se odlučila za studij na Medicinskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu, a kako u šali kaže, studij daleko od doma bio joj je vrlo primamljiv. U tom je
periodu često govorila kako bi željela postati psihoterapeutkinja, no tijekom daljnjeg studiranja ta joj
misao više nije dolazila na um. No pri samom koncu studija sve se promijenilo.
„Tada se pojavila inicijativa tadašnjeg dekana našeg fakulteta, prof. dr. sc. Borisa Labara, da se
najboljim studentima generacije omogući specijalističko usavršavanje koje plaća Medicinski fakultet.
To se odnosilo na generaciju koja je završila fakultet prije mene, moju generaciju i jednu nakon mene,
tako da se može reći da sam imala dosta sretnih okolnosti. Među ponuđenim granama medicine
odabrala sam psihijatriju“, prisjeća se Martina.
Njezina kolegica Nikolina, rodom Riječanka, pak je još od srednjoškolskih dana znala da se vidi isključivo
u tom polju.
„Psihijatrija je bila moj prvi izbor, ljubav se rodila još u srednjoškolskim danima, a učvrstila na studiju
tijekom turnusa iz psihijatrije u Vrapču. Sve mi je bilo zanimljivo, „gutala“ sam knjige i filmove koji su
imali veze s psihijatrijom. Osim toga, dvoje meni dragih ljudi je tijekom života patilo od depresije
odnosno shizofrenije, vidjela sam do koje mjere te bolesti mogu biti razorne za pojedinca i obitelj i
mislila sam da sigurno možemo stvoriti učinkovitiji način liječenja, možda čak i prevenirati bolest... To
26 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
su bile neke ideje kod kretanja na specijalizaciju“, govori nam Nikolina koja ističe i veliku ulogu i
podršku svojih mentorica, profesorice Vesne Medved i doktorice primarijus Vlaste Štalekar, kao i
usavršavanja u Engleskoj, Italiji i Americi.
Međutim, i Martina i Nikolina primijetile su velike nedostatke tijekom svog specijalističkog
usavršavanja.
„Iz toga vremena sjećam se dosta zamjerki. Primjerice, nije mi se svidjelo što nemamo više
samostalnosti u radu s bolesnicima, što se edukacija iz psihoterapije ne provodi, što nemamo pacijente
u superviziji, što mi se činilo da nemamo utjecaja na provedbu programa iz specijalizacije, što se svako
propitkivanje tretira kao otpor i slično“, govori nam Martina, koja ističe kako je bila svjesna toga da
pojedinac ne može ništa promijeniti, nego da je potrebna skupina.
Kako je nastala Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske
U to vrijeme, 2005. godine, imala je priliku sudjelovati na kongresu World Psychiatric Association u
Kairu, gdje je po prvi put upoznala koncept mladih psihijatara u svijetu. Kada se vratila u Zagreb, svoje
dojmove i ideje podijelila je s kolegicom Nikolinom te su donijele odluku o osnivanju Sekcije mladih
psihijatara i specijalizanata psihijatrije.
„Otišle smo kod profesora Hotujca, izložile ideju i zamolile ga da je prenese ravnateljima svih bolnica
koji su trebali na naš sastanak poslati mlade predstavnike. Iznenadio nas je vrlo veliki odaziv. Sve je
prošlo iznad očekivanja te smo na čelu s prof. dr. sc. Igorom Filipčićem, koji je tada bio mladi psihijatar,
započeli naš rad“, ističe Martina.
Obje psihijatrice ističu veliku podršku profesora Ljubomira Hotujca, profesora Vlade Jukića, a pogotovo
profesora Normana Sartoriusa koji ih je povezao s kolegama pri Europskoj psihijatrijskoj asocijaciji.
Sekciju su spremno podržali i drugi centri diljem Hrvatske. Na inicijativu profesorice Tanje Frančišković
iz Rijeke cijeli jedan broj Socijalne psihijatrije je bio posvećen mladim psihijatrima i specijalizantima.
Prvi rezultati Sekcije brzo su bili vidljivi
Entuzijastične specijalizantice krenule su sa svojim radom.
„Počele smo s malim istraživanjem među specijalizantima. Zamolile smo ih da ocijene dijelove
specijalizacije te smo objavili rezultate. Ako se ne varam, obilazak iz forenzike u Vrapču je dobio najvišu
ocjenu, a psihoterapija na Rebru najnižu. Ti rezultati su snažno odjeknuli među kolegama“, govori nam
Nikolina.
Naime, nakon objave njihovih rezultata u Dubrovniku 2006. godine, u Klinici za psihološku medicinu
uvedeno je mentoriranje specijalizanata te je svatko od njih dobio jednog do dva pacijenata u redovitoj,
tjednoj superviziji. Iako je to bilo kratkog vijeka, Sekcija mladih psihijatara nastavila je nizati uspjehe.
27 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
„U sklopu Sekcije povezali smo specijalizante unutar Hrvatske, osnovali nagrade Hrvatskog
psihijatrijskog društva za doktorante (PeHaDe) i objavljene radove (CeCe), formirali ili ojačali veze s
kolegama i udruženjima u Europi i svijetu... Kasnije sam sudjelovala u izradi programa
poslijediplomskog studija u Zagrebu i u radu povjerenstva za novu, petogodišnju specijalizaciju u kojoj
smo nastojali jasno definirati znanja i vještine koje specijalizant mora dobiti da bi mogao/mogla pružiti
vrhunsku skrb u 21. stoljeću“, govori nam Nikolina.
Hrvatska i engleska medicinska pustolovina
Nakon stjecanja zvanja specijalistica psihijatrije za Medicinski fakultet u Zagrebu, svaka je od ovih
iznimnih liječnica krenula svojim putem. Martina je ostala u Zagrebu, gdje danas radi u Dnevnoj bolnici
za prve psihoze, dijelu Odjela za shizofreniju i druge psihotične poremećaje, te završava edukaciju iz
sistemske psihoterapije. Kako je i član Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu na Medicinskom
fakultetu, u njezinu svakodnevnicu ulazi edukacija studenata, dodiplomskih i postdiplomskih, rad sa
studentima na razini diplomskih radova i radova za nagrade, te znanstveni rad.
S druge strane, Nikolina je, nakon višegodišnjeg rada na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, sada u
Londonu gdje radi na The Barts and London School of Medicine and Dentistry pri Queen Mary
University of London. Odnedavno je i vanjska suradnica na Katedri za psihijatriju i psihološku medicinu
Medicinskog fakulteta u Rijeci.
No zaokretanje života i selidba u London nije došla bez izazova.
„Tamo se znanosti pristupa mnogo ozbiljnije. Osim toga, psihijatrijski posao je vrlo specifičan - dolaze
nam pacijenti iz cijelog svijeta, a mnogi od njih ne govore engleski, simptomi su uvjetovani
sociokulturološkim čimbenicima koji su često psihijatrima nepoznati, mnogi pacijenti žive sami, bez
podrške obitelji ili pak imaju problema sa zakonom. „Proplivati“ u tom sustavu čini mi se kao veliki
osobni uspjeh“, napominje Nikolina kojoj, kao i svakom drugom liječniku, nisu nepoznanica ni radni
vikendi ni duge radne večeri u kojima spaja klinički posao na psihoterapijskoj klinici s akademskim
dijelom odnosno znanstvenim istraživanjima te držanjem dodiplomske i postdiplomske nastave.
Ipak, ono što joj u Londonu savršeno odgovara je dinamičnost te otvorenost ljudi i sustava. Napominje
kako uz dobre ideje i dobru radnu etiku, tamo ne postoje granice.
„To je osvježavajuće u odnosu na naš sustav koji primarno održava status quo. U kliničkom poslu ima
više administracije nego kod nas, psihijatrima dolaze isključivo najteži slučajevi, puno je prisilnih
hospitalizacija - sve to djeluje demotivirajuće i neki kolege su otišli iz struke ili o tome razmišljaju. No,
pozitivno je što je na razini opće populacije jako razvijena svijest o važnosti mentalnog zdravlja, jako je
razvijena izvanbolnička skrb, njeguje se partnerski odnos s pacijentima, udruge pacijenata su aktivne i
snažne, pacijentima se na uputnicu nude brojne psihosocijalne intervencije kao npr. psihoterapija, art
28 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
terapije, potpomognuto zaposlenje, tjelovježba i slično, napominje Nikolina koja primjećuje i velika
ulaganja u znanstvene projekte.
Na jednom takvom radi i sama. Naime, nedavno joj je Europska unija odobrila znanstveni projekt u
vrijednosti od 2.4 milijuna eura. U narednom razdoblju njezin će tim raditi na osmišljavanju i
implementaciji psihosocijalnih intervencija za pacijente oboljele od psihotičnih poremećaja.
Odlazak u inozemstvo i sudjelovanje na ovakvim velikim projektima svakako predstavljaju izlazak iz
komforne zone, a s time se, na ponešto drugačiji, ali jednako uspješan način srela i Martina.
„Prekretnica u karijeri, a možda i prekretnica u dotadašnjem načinu razmišljanja bila je odluka da se
kandidiram za predsjednika Europske federacije specijalizanata psihijatrije (EFPT). Sjećam se sastanka,
to je bio naš drugi sastanak (organizira se godišnje) i potencijalno moj zadnji. Kolege iz EFPT-a su mi
sugerirale da se kandidiram, ali to uopće nije bilo u mom spektru razmišljanja, jer sam mislila da je
nemoguće da uopće netko iz Hrvatske bude predsjednik nečeg na europskoj razini“, prisjeća se Martina
kojoj je, kako sama kaže, testiranje vlastite hrabrosti, promijenilo daljnji tijek karijere.
Dok je doktorat, objavu znanstvenih radova i prijave na projekte smatrala jednostavno sastavnim
dijelom svog posla, još jedna kandidatura, ovaj put za članicu Odbora Europske psihijatrijske asocijacije,
bila je način da samoj sebi dokaže da nema toga što ne može.
Gdje je bolje ili lošije?
I dok se na prvi pogled čini da se rad liječnika i znanstvenika drastično razlikuje u Engleskoj i Hrvatskoj,
Martina i Nikolina pokazuju nam da i jedan i drugi ima svoje prednosti i nedostatke. U hrvatskom
sustavu najveći je problem preopterećenost obavezama i papirologijom.
„Naš sustav u kojemu su članovi Katedre zaduženi za edukaciju studenata i znanstveni rad i dalje
zahtjeva da liječimo bolesnike u istom opsegu kao i drugi zaposleni liječnici. To nije održivo kroz dulje
vrijeme, jer jednostavno previše crpi osobu što se u konačnici odražava na kvalitetu usluge, prema
bolesnicima, ali i na kvalitetu nastave. Barem bismo mi psihijatri trebali iskoristiti našu struku za osobni
razvoj, na privatnoj i poslovnoj razini“, kaže nam Martina.
Promjene kreću od čovjeka, ne od sustava
I ona i Nikolina nadaju se da u tome može pripomoći upravo Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata
psihijatrije.
„Ciljevi su sigurno nešto što se može mijenjati, ovisno o vremenu u kojem se djeluje, ali uvijek ostaje
općeniti cilj da je Sekcija zadužena za borbu za kvalitetnu edukaciju specijalizanata i mladih psihijatara
u Hrvatskoj i izvan nje. Način na koji se to postiže može biti sličan koji smo dosad razvijali, a može se i
mijenjati: dakle, raditi istraživanja među specijalizantima, prezentirati rezultate strukturama koje su
odgovorne za unošenje željenih promjena, uključivanje u rad izvan granica Hrvatske, te utjecanje na
29 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
promjene iznutra i izvan Hrvatske. Koliko je meni poznato, trenutno imate Odbor koji je aktivan i
motiviran i mislim da bi se trebali upustiti u sve aktivnosti koje smatrate važnima za vašu skupinu bez
straha, ističe Martina.
S time se slaže i Nikolina koja dodaje:
„Sljedeći korak je osigurati implementaciju specijalističkog programa, tj. da ono što je napisano na
papiru bude provedeno u praksi. Implementacija je velik problem u medicini jer traži da ljudi promjene
svoje ponašanje i ustaljene obrasce. Nije nemoguće, ali je teško. Tu bi Sekcija mogla imati važnu ulogu
– npr. da redovito pita specijalizante da ocijene obilaske i objavi rezultate. Loše rangirani obilasci bi
trebali imati mogućnost popravka svoje ponude, inače gube akreditaciju i specijalizante.“
Upravo će tako, vjeruju obje, doći do pozitivnih promjena i u hrvatskom zdravstvenom sustavu, ali i u
grani psihijatrije.
„Sadašnji zdravstveni sustav ima dosta problema, ali problema je uvijek bilo, samo su bili drugih
karakteristika. U psihijatriji, na razini struke, općenito postoji niz problema. Primjerice, pitanje
psihoterapije unutar psihijatrije, pitanje kumulativnog radnog odnosa, pitanje suradnje s HZZO u vezi
restrikcija na neke lijekove, usluge, pitanje organizacije zdravstvene skrbi od bolničkog prema liječenju
u zajednici... Posljednjih godinu dana ipak vidim pozitivne promjene pa sam nekako optimistična“,
govori nam Martina.
Da je budućnost psihijatrije svjetla, uz adekvatnu edukaciju i zalaganje psihijatra, slaže se i Nikolina.
„U mnogim zemljama psihijatrija je ograničena na akutna stanja i farmakoterapiju, a psihoterapiju
provode psiholozi, socijalni radnici i drugi jer nema dovoljno psihijatara ili su preskupi. Nužno je vratiti
psihoterapiju u psihijatriju, nužno je da se psihijatri educiraju iz psihoterapije. Bez toga ovaj posao nije
moguće kvalitetno raditi. Ako pogledate postojeća istraživanja iz psihoterapije, unatoč metodološkim
problemima, jasno se vidi da presudan za učinkovitost terapije nije psihoterapijski pravac, nego
psihoterapeut i odnos između psihoterapeuta i pacijenta. Zato je važno da pravi ljudi uđu u struku te
da ih se tu i zadrži. I zato je važan rad sa studentima medicine i specijalizantima. Nadam se da će u
budućnosti više interesa i ulaganja ići u rano prepoznavanje psihičkih smetnji i u prevenciju
psihijatrijskih oboljenja“, zaključuje Nikolina.
30 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Martina Rojnić Kuzman tijekom Kongresa Sekcije socijalne psihijatrije i epidemiologije EPA-e u
Dubrovniku 2008. godine.
Nikolina Jovanović tijekom Kongresa Sekcije socijalne psihijatrije i epidemiologije EPA-e u Dubrovniku
2008. godine
*****
31 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
AKTUALNO
Hrvatskom zdravstvenom sustavu potrebna je snažna promjena kako bi bio
učinkovit i održiv
Andrej Prošev, dr. med., specijalizant psihijatrije, Županijska bolnica Čakovec
Kontakt: andrej.prosev@gmail.com
Dr. Linda Rossini Gajšak rođena je 8. srpnja 1972. godine u Šibeniku. Diplomirala je na Medicinskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završenog pripravničkog staža radila je kao liječnica u timu hitne
medicinske pomoći na humanitarnom razminiranju, od 2005. godine bila je zaposlena u Marketingu
lijekova Belupa na poslovima stručnog suradnika i Sales Managera. Specijalizaciju iz psihijatrije dobiva
2012. godine u Neuropsihijatrijskoj bolnici "Dr. Ivan Barbot" (Popovača). U ožujku 2018. godine polaže
specijalistički ispit i otad radi na Odjelu biologijske psihijatrije. Od prosinca 2017. godine postaje članica
Glavnog odbora i tajnica Hrvatskog liječničkog sindikata.
Draga Linda, ukratko se predstavi našim čitateljima (znači osnovne biografske podatke o sebi, mjesto
iz kojeg dolaziš, godine, na kojem odjelu trenutno radiš...)
Rođena sam u Šibeniku, živim u Samoboru, a od 2012. godine radim u Popovači, u Neuropsihijatrijskoj
bolnici „Dr. Ivan Barbot“, do ožujka 2018. godine kao specijalizant psihijatrije, a nastavno kao specijalist
psihijatar na Odjelu biologijske psihijatrije. U svibnju 2019. godine započela sam uže, subspecijalističko
usavršavanje iz biologijske psihijatrije. Aktivno sam angažirana u radu liječničkih udruga, a od prosinca
2017. godine članica sam Glavnog odbora i tajnica Hrvatskog liječničkog sindikata.
Vratit ćemo se malo u nedavnu prošlost i počecima tvog specijalističkog usavršavanja. Kako si se
odlučila za specijalizaciju iz psihijatrije? Je li psihijatrija oduvijek bila tvoj prvi izbor? Je li
specijalističko usavršavanje ispunilo tvoja očekivanja?
Specijalizacija iz psihijatrije je oduvijek bila moj prvi izbor, no u godinama nakon položenog državnog
ispita nisam bila u prilici dobiti željenu specijalizaciju. U to vrijeme je bila dijametralno suprotna
situacija u odnosu na trenutnu, u kontekstu znatno većeg broja apliciranja za specijalizacije nego je bilo
raspisanih natječaja. Javljala sam se kao i mnoge kolege i na specijalizacije koje mi nisu bile prvi izbor,
čak i u udaljene gradove s planom istinskog preseljenja u iste, no iz mnogih bolnica u to vrijeme se čak
nisu niti udostojili poslati odgovor, a kamoli poziv na razgovor i testiranje. Kada se ukazala prilika za
specijalizacijom iz psihijatrije za NPB „Dr. Ivan Barbot" nisam niti u jednom času oklijevala, a niti požalila
za izborom. Specijalističko usavršavanje je ispunilo moja očekivanja, a uložila sam i dodatne napore da
32 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
premostim vremenski jaz u usporedbi s mlađim kolegicama i kolegama na specijalizaciji, te iskoristila
svaku priliku za dodatnim edukacijama kako iz psihofarmakologije, tako i iz psihoterapije i socijalne
psihijatrije. Uvođenje obaveznog poslijediplomskog specijalističkog studija iz psihijatrije tijekom
specijalizacije osnažilo nas je u znanjima i kompetencijama i olakšalo pripremu za polaganje
specijalističkog ispita. Ovim putem htjela bih se zahvaliti svim mentorima na obilascima u kliničkim
zavodima i odjelima jer su uz svoje svakodnevne obaveze uvijek bili na raspolaganju za savjetovanje i
podršku.
Kakvo je po tvojem mišljenju stanje u hrvatskom zdravstvu i koji su najveći problemi?
Problema u hrvatskom zdravstvu ima mnogo, od financijskih do kadrovskih, u kontekstu kvalitetnog
upravljanja ljudskim resursima, a svi zajedno rezultiraju kumuliranjem nezadovoljstva svih dionika u
sustavu, i zaposlenika i bolesnika, jer unatoč po meni kvalitetnoj razini zdravstvene zaštite koju
pružamo našim bolesnicima ista često nije jednako dostupna u raznim dijelovima Hrvatske. Hrvatskom
zdravstvenom sustavu treba snažna promjena kako bi bio učinkovit i održiv. U hrvatskim bolnicama
prema nekim pokazateljima nedostaje gotovo 4.000 liječnika, pa ne čudi što postojeći rade
prekovremene sate koji se godinama ne isplaćuju adekvatno. Trenutno naš zdravstveni sustav opstaje
na požrtvovnosti zdravstvenih radnika koji ga održavaju. Presuda Vrhovnog suda iz prosinca 2019.
godine potvrdila je kako se prekovremeni sati liječnicima nisu isplaćivali adekvatno pa je za očekivati
da će se u dogledno vrijeme prekovremeni sati isplaćivati sukladno tome, a svi dugovi prema liječnicima
podmiriti.
Kako ocjenjuješ položaj liječnika u hrvatskome zdravstvenom sustavu, ali i hrvatskom društvu?
Sama činjenica da liječnici kao nositelji djelatnosti nismo zastupljeni u kolektivnom pregovaranju jer je
Hrvatskom liječničkom sindikatu uskraćena takva mogućnost sukladno Zakonu o reprezentativnosti
govori u prilog da ne možemo biti zadovoljni našim položajem u hrvatskom zdravstvenom sustavu, a
time ni u društvu. Aktualni Zakon o reprezentativnosti „nasljeđe“ je vlade u kojoj je tadašnji ministar
rada i mirovinskog sustava, prof. dr. sc. Mirando Mrsić, bio operativno zadužen da se donese u mjeri u
kojoj je i danas na snazi, a nepovoljan po liječnike.
Kako komentiraš činjenicu da liječnici direktno ne pregovaraju o svojim pravima?
Radi se o jedinstvenom presedanu kakav u Europskoj uniji postoji svega u nekoliko zemalja članica, dok
u većini ostalih zemalja liječnici imaju strukovni kolektivni ugovor, u nekoliko zemalja ispregovarano
ne može biti usvojeno bez suglasnosti liječnika, a u dijelu zemalja članica EU postoji Zakon o plaćama
liječnika. Dobar primjer imamo u susjedstvu, u Sloveniji, gdje je na snazi Strukovni kolektivni ugovor od
1994. godine. Godinama smo apelirali kako se neravnopravni položaj liječnika mora riješiti jednim od
33 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
modela, bilo strukovnim kolektivnim ugovorom, Zakonom o plaćama liječnika po uzoru na sudačke
plaće ili izmjenom Zakona o reprezentativnosti. Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatska liječnička komora
i Hrvatski liječnički zbor potpisali su u rujnu 2019. Rujansku izjavu o hrvatskom liječništvu i sustavu
zdravstva, i uputili apel premijeru da se oformi radna skupina i iznađe jedan od modela. Novi ministar
zdravstva, Vili Beroš, u svojim je prvim medijskim izjavama kao jedan od prioriteta stavio donošenje
Zakona o plaći i radnom vremenu liječnika. Jedan od načina koji će pomoći liječnicima da svoje potrebe
i zahtjeve pravovremeno artikuliraju je i učlanjenje u Hrvatski liječnički sindikat te pozivam kolege
liječnike da nam se pridruže. Informacije kako se učlaniti i koje su prednosti biti članom sindikata mogu
saznati od sindikalnih povjerenika u svojim ustanovama kao i na web stranici HLS-a (www.hls.hr).
Kako komentiraš sve učestalije napade na zdravstveno osoblje? Što se po tom pitanju može poduzeti
da se takvi napadi spriječe/preveniraju?
Osuđujem napade na zdravstveno osoblje jer se svakim novim napadom, bilo fizičkim bilo verbalnim,
povećava nesigurnost zaposlenika koje se time direktno onemogućava u kvalitetnom obavljanju
zahtjevnog posla. Najsnažnija mjera je prijava i kaznena penalizacija svakog verbalnog i fizičkog nasilja.
Kako komentiraš velik broj odlazaka u inozemstvo? Koliki je to problem za zemlju kao što je
Hrvatska? Koje bi mjere trebalo poduzeti da se val odlazaka zaustavi?
Prema zadnjim podatcima 1.840 liječnika je tražilo potrebne dokumente od Hrvatske liječničke
komore, a više stotina napustilo Hrvatsku od ulaska u Europsku uniju. Određene strane agencije već
stipendiraju studente medicinskih fakulteta i tako ih motiviraju da već prva zaposlenja potraže van
Hrvatske, što je dodatni alarmantni podatak. Manje sredine već sad osjećaju posljedice nedostatka
liječnika, a naravno da je to problem za cijelu zemlju i trebao bi se neodgodivo rješavati isključivo
poticajnim mjerama umjesto višegodišnje prakse represivnih mjera primjer koje su i specijalizantski
ugovori. I zemlje u našem okruženju poput Mađarske, Poljske i Rumunjske povećale su plaće liječnicima
suočene s problemom odlaska pa ne vidim što je sporno da se u situaciji kad smo deficitarna struka
isto ne primijeni i kod nas.
Ovdje bi te zamolio da prokomentiraš specijalizantske ugovore. U kojoj je to fazi, kakvi su pomaci
postignuti, hoće li i kada biti donesen zakon gdje bi svi specijalizanti trebali biti izjednačeni u svojim
„odštetama“?
Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti definirao je ugovorne obveze specijalizanata na razini zadnjeg
Pravilnika o specijalističkom usavršavanju kojeg je srušio Ustavni sud, no prema mojim saznanjima te
se odredbe ne primjenjuju retroaktivno na kolege koji su potpisali ugovore s obvezama u vrijednosti
iznosa bruto plaća za vrijeme trajanja specijalizacije, što je velika nepravda koja se ne smije ignorirati.
34 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Koji su tvoji profesionalni planovi za budućnost?
Svaki novi radni dan za mene je profesionalni izazov. Zadovoljna sam svojim poticajnim i strukturiranim
radnim okruženjem na Odjelu biologijske psihijatrije na čelu s voditeljicom Odjela dr. Vesnom
Ermakorom. Moji profesionalni planovi dugoročno uključuju kontinuirano usavršavanje, a kratkoročno
završetak doktorskog istraživanja iz prvih psihotičnih epizoda uz mentorstvo doc. dr. sc. Martine Rojnić
Kuzman.
Za kraj, izvan posla, na koji način se opuštaš, imaš li kakve hobije?
Putovanja s obitelji na udaljene destinacije, druženja s prijateljima, šetnje s 9-mjesečnim Cavalier King
Charles španijelom Messijem i pravljenje torti moji su omiljeni načini opuštanja.
Linda Rossini Gajšak, osim kliničkog rada, aktivna u borbi za bolji položaj liječnika i liječničke struke
*****
35 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
EDUKACIJA
Open Medical Institute Salzburg seminari – tjedan dana odlične psihijatrijske
edukacije
Igor Salopek, dr. med., specijalizant psihijatrije, Opća bolnica Karlovac
Kontakt: igor.salopek@gmail.com
Od 1993. godine u Salzburgu se u organizaciji Open Medical Institute (OMI) održavaju Salzburg
medicinski seminari namijenjeni mladim specijalistima i specijalizantima svih medicinskih grana.
Moguće je aplicirati na tri razine edukacije, a prva se odnosi na sjajan sedmodnevni program vrlo
intenzivne edukacije. Seminar iz psihijatrije održava se obično u proljeće, a u trogodišnjim ciklusima
izmjenjuju se teme iz biologijske psihijatrije, psihoterapije te psihijatrije razvojnih stadija. Kompletna
edukacija održava se u Dvorcu Arenberg, a stipendija uključuje sudjelovanje u programu, smještaj i
prehranu. Na seminare se mogu prijaviti liječnici do 45 godina života, a seminar ima oko 30 sudionika,
iz svake države po jedan do dva predstavnika. Prijava je sasvim jednostavna, uz životopis i popis
objavljenih radova, potrebno je pripremiti i kratko motivacijsko pismo.
Od 25. do 31. ožujka 2018. hrvatski predstavnici bili su dr. Zoran Madžarac iz KBC Zagreb, dr. Petar Bilić
iz KP Vrapče i dr. Igor Salopek iz OB Karlovac. Teme seminara odnosile su se na biologijsku psihijatriju
i psihofarmakologiju, a kroz sedam dana interaktivne edukacije izmjenjivalo se šest vrhunskih
predavača s Weill Cornell Medical College iz New Yorka i s Medicinskog sveučilišta Innsbruck, Austrija.
Na seminaru je sudjelovalo 34 kolega iz 26 (uglavnom) europskih država. Bila je to prilika za steći
suvremena znanja i vještine, prezentirati svoje „prikaze slučaja“, umrežiti se s kolegama, dogovoriti
buduću suradnju... Nakon prve razine (seminara), moguće je prijaviti se na stipendirani studijski posjet
nekoj od austrijskih bolnica u trajanju do tri mjeseca, kao i organizirati međunarodne satelitske
simpozije u vlastitoj državi. Sve dodatne informacije i detalji o temama za 2020. mogu se pogledati na:
https://www.aaf-online.org/index.php/dates-topics-2020.html.
36 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Sudionici Open Medical Institute Salzburg seminara iz psihijatrije 2018. godine
Detalj s edukacije Open Medical Institute Salzburg seminara iz psihijatrije 2018. godine
*****
37 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Tečaj profesionalnih vještina
Andrej Prošev, dr. med., specijalizant psihijatrije, Županijska bolnica Čakovec
Kontakt: andrej.prosev@gmail.com
Nikola Žaja, dr. med., specijalizant psihijatrije, Klinika za psihijatriju Vrapče
Kontakt: zaja.nikola@gmail.com
Od 15. do 18. prosinca 2018. godine u Zagrebu, u Klinici za psihijatriju Vrapče održavao se Tečaj
profesionalnih vještina (Course on Leadership and Professional Skills for Early Career Psychiatrists) pod
vodstvom profesora Normana Sartoriusa. Ovaj svjetski poznati i priznati međunarodni tečaj organiziran
je drugu godinu zaredom, u suradnji Hrvatskog psihijatrijskog društva, Sekcije mladih psihijatra i
specijalizanata psihijatrije Hrvatske, Klinike za psihijatriju Vrapče i AIMHP (Association for the
Improvement of Mental Health Programmes). Uz profesora Sartoriusa, voditelji radionice bili su
pokojni prof. Vlado Jukić i dr. Nikola Žaja iz Klinike za psihijatriju Vrapče.
Šesnaest sudionika iz četrnaest zemalja odabrani su na temelju motivacijskog pisma, životopisa i pisma
preporuke starijeg specijalista. Polaznici tečaja imali su priliku steći nova znanja i vještine koje se rijetko
podučavaju tijekom specijalizantske edukacije, a od specijalizanata se očekuje se da ih imaju. Neke od
obuhvaćenih tema bile su: kako održati prezentaciju, na koji način napraviti poster, kako napisati
zahtjev za financiranje projekta, kako napisati životopis, kako predsjedati sastancima radnih grupa,
kako na najbolji način procijeniti životne prioritete s kojima se susreću mladi psihijatri i dr. To je bila
prilika da specijalizanti psihijatrije i mladi psihijatri steknu neprocjenjivo iskustvo i znanje o vještinama
koje mogu implementirati u svojoj svakodnevnoj praksi. Iako je tečaj bio vrlo sadržajan, intenzivan i
kreativan, večernje su sate polaznici tečaja uspjeli iskoristiti za razgledavanje i upoznavanje Zagreba
koji je posebno lijep u adventsko vrijeme. U neizbrisivom sjećanju sudionika ostala je tradicionalna
hrvatska večera u centru Zagreba gdje su i polaznici i profesori u neformalnom druženju uživali u
hrvatskim specijalitetima. Za vrijeme tečaja, polaznici su imali prilike bolje se upoznati, sklopiti
prijateljstva i na taj način napraviti temelje za potencijalnu buduću suradnju u vidu istraživačkih
projekata i međunarodne razmjene specijalizanata.
Iako je tečaj trajao tri dana, to vrijeme bilo je i više nego dovoljno da sudionicima pruži neprocjenjivo
iskustvo u stjecanju novih profesionalnih vještina koje će moći koristiti u svakodnevnom kliničkom
radu. Ovo je, također, bila sjajna prilika mladim psihijatrima za izgradnju vlastite mreže budućeg
profesionalnog razvoja. Vjerujemo da će se ova neprocjenjiva edukacija nastaviti održavati u godinama
koje dolaze i da će nastaviti povezivati psihijatre širom svijeta. Ovaj je tečaj do sada u Hrvatskoj
organiziran u više navrata (kao tečaj i kroz poslijediplomsko usavršavanje), a na horizontu je i ponovna
mogućnost uključivanja u ovo nezaboravno iskustvo… Vidimo se!
38 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Sudionici Course on Leadership and Professional Skills for Early Career Psychiatrists tečaja 2018. godine
u Klinici za psihijatriju Vrapče
Detalj s tečaja Course on Leadership and Professional Skills for Early Career Psychiatrists 2018. godine
u Klinici za psihijatriju Vrapče
*****
39 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
UDRUGE
SUMEZ - Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje: dvije godine djelovanja
Igor Salopek, dr. med., specijalizant psihijatrije, Opća bolnica Karlovac
Kontakt: igor.salopek@gmail.com
Prije nešto više od dvije godine u Karlovcu je osnovan Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje –
SUMEZ. Ideja osnivanja Saveza proizašla je iz želje za objedinjavanjem udruga koje se bave mentalnim
zdravljem s ciljem razmjene informacija i dobrih praksi te afirmacijom mentalnog zdravlja i oporavka
osoba sa psihičkim smetnjama, kroz koncept psihijatrije u zajednici. Radi se o zajedničkoj, nacionalnoj
i predstavničkoj platformi sa zagovaračkom pozicijom prema svim relevantnim akterima i čimbenicima
u mentalnom zdravlju naših sugrađana. Ujedno SUMEZ predstavlja kvalitetan okvir za provođenje
nacionalnih antistigma kampanja ili programa za prevenciju psihičkih smetnji, kao i prostor za edukaciju
stručnjaka i razmjenu iskustava. Sjedište SUMEZ-a je u Slavonskom Brodu uz najavu prebacivanja u
Zagreb. Prva predsjednica bila je Marta Kljaić Martić, dok je aktualna predsjednica Vlatka Ročić Petak.
Za sve dodatne informacije slobodno se obratite na e-mail Saveza: sumezhr@gmail.com.
Sudionici Osnivačke skupštine SUMEZ-a, 7. prosinca 2017. u Karlovcu
40 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Ime udruge Adresa
1. BoliMe - podrška mentalnom zdravlju mladih Vodnikova 9, Zagreb
2. Hrvatska udruga koncesionara primarne zdravstvene zaštite Dotorščinska 32, Zagreb
3. Integrativni centar mentalnog zdravlja Izidora Kršnjavog 6b, Karlovac
4. KLA Zaprešić (centar) POU, Trg žrtava fašizma 11,
Zaprešić - prostorije AŠ Zemljak
5. Koalicija za rad sa psihotraumom i mir Marina Držića 12, Vukovar
6. Udruga Ludruga Nova cesta 109, Zagreb
7. Udruga Lukjernica Nikole Božidarevića 10,
Dubrovnik
8. Udruga obitelji osoba s duševnim teškoćama Lica duše Peričoćeva 10, Split
9. Udruga Podrška Josipa Završnika 2/1, Rijeka
10. Udruga za podršku osobama s mentalnim oštećenjem Ježeva
kućica
Vinogradska 54, Kelemen,
Jalžabet
11. Udruga za psihosocijalnu pomoć Susret Stančićeva 1, Zagreb
12. Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET Ratarska 7, Zagreb
13. Udruga za unaprjeđenje mentalnog zdravlja Vrapčići Naselje Andrije Hebranga 5/15,
Slavonski Brod
14. Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje Selska cesta 112a, Zagreb
15. Udruga za zaštitu i promociju mentalnog zdravlja u zajednici
GITA
Proce 65, Ogulin
16. Udruga za zaštitu mentalnog zdravlja i pozitivne obiteljske
klime Kvaka
Kolodvorska 11a, Osijek
17. Udruga Putokaz Martićeva 67, Zagreb
18. Udruga Životna linija Ive Serdara 14, Zagreb
Popis aktualnih udruga – članica SUMEZ-a
*****
41 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
KOLAŽ
Psihijatrijski „važni dani u godini“
Igor Salopek, dr. med., specijalizant psihijatrije, Opća bolnica Karlovac
Kontakt: igor.salopek@gmail.com
Svjetski dan bolesnika – 11. veljače
Tjedan mozga - treći tjedan u ožujku
Hrvatski dan bez duhanskog dima – prvi dan korizme
Dan borbe protiv alkoholizma – 1. travnja
Svjetski dan svjesnosti o autizmu – 2. travnja
Svjetski dan zdravlja – 7. travnja
Svjetski dan shizofrenije – 24. svibnja
Svjetski dan nepušenja – 31. svibnja
Dan prava osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj – 6. lipnja
Međunarodni dan borbe protiv zlouporabe droga i nezakonitog prometa drogama – 26. lipnja
Svjetski dan prevencije samoubojstva – 10. rujna
Svjetski dan Alzheimerove bolesti – 21. rujna
Europski dan borbe protiv depresije – 1. listopada
Svjetski dan mentalnog zdravlja – 10. listopada
Svjetski dan nepušača – 17. studenoga
Mjesec borbe protiv ovisnosti – 15. studenoga do 15. prosinca
42 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Kampanja „Riječi su važne“ u Karlovcu, povodom Dana prava osoba s duševnim smetnjama u Republici
Hrvatskoj (8. lipnja 2019., u organizaciji Integrativnog centra mentalnog zdravlja)
*****
43 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Izabrani domaći i međunarodni psihijatrijski kongresi u 2020. godini*
Igor Salopek, dr. med., specijalizant psihijatrije, Opća bolnica Karlovac
Kontakt: igor.salopek@gmail.com
*S obzirom na aktualnu epidemiološku situaciju uzrokovanu pandemijom SARS-CoV-2 koronavirusa i otkazivanje proljetnih skupova donosimo prikaz od lipnja nadalje. Ovisno o tijeku pandemije moguće je da će doći do daljnjih promjena. 3. Hrvatska konferencija o shizofreniji – Shizofrenija 3600 Zagreb, 9. – 10. lipnja 2020. 8th Annual Scientific Conference of the European Association of Psychosomatic Medicine Beč, 24. – 27. lipnja 2020. CINP World Congress Taipei, 25. – 28. lipnja 2020. ECNP School of Neuropsychopharmacology Oxford, 28. lipnja – 2. srpnja 2020. 2nd International Conference on Trauma & Mental Health Jeruzalem, 6. – 8. rujna 2020. 33rd ECNP Congress Beč, 12. – 15. rujna 2020. 12th International Conference on Early Intervention in Mental Health Rio de Janeiro, 20. – 23. rujna 2020. Hrvatski kongres o Alzheimerovoj bolesti Supetar, 14. – 17. listopada 2020. 20th WPA World Congress of Psychiatry Bangkok, 14. – 17. listopada 2020. 2nd Global Conference on Addiction Medicine, Behavioral Health and Psychiatry Orlando, 22. – 24. listopada 2020.
*****
44 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
Upute za slanje radova u časopis Sekcije
- kratka izvješća, najave, predstavljanja i sl. mogu sadržavati najviše dvije kartice teksta
- stručni i znanstveni tekstovi nemaju ograničenja u duljini
- svaki rad mora imati adresu autora za korespondenciju, naslov te imena, prezimena, titule i
ustanove iz kojih dolaze, te prema želji funkcije koje obnašaju
- rad mora biti napisan na hrvatskom ili eventualno na engleskom jeziku
- urednici zadržavaju pravo interveniranja u jezik/gramatiku/pravopis/tehničke
korekcije/korekcije bez izmjene sadržaja bez informiranja, a za izmjene u sadržaju obvezuju se
tražiti autorizaciju
- potrebno je koristiti tip slova Calibri (tijelo), veličina 11, razmak 1.5, uz obostrano poravnanje
teksta
- moguće je priložiti do dvije fotografije u jpg formatu
- stručni i znanstveni tekstovi moraju imati sažetak, ključne riječi te reference citirane
Vancouverskim stilom
- uredništvo zadržava pravo odbijanja članaka koji su nedovoljne kvalitete, nisu u skladu sa
suvremenim stručnim i znanstvenim spoznajama, etički su dvojbeni ili ne zadovoljavaju gore
navedene kriterije
*****
Podržite rad Sekcije!
Većina aktivnosti Sekcije posljedica su velikog truda naših članova koji je volonterskog karaktera. Ipak,
za puno ostvarenje svrhe i ciljeva Sekcije neophodna je određena potpora. Ukoliko se odlučite
poduprijeti naš rad uplate molimo vršite na broj žiro računa Hrvatskog psihijatrijskog društva (OIB:
90537984151): HR8923600001102181638, otvoren kod Zagrebačke banke, uz obaveznu naznaku „Za
Sekciju mladih“, te po mogućnosti informaciju o istom putem službene e-mail adrese
(psychiatry.croatia@gmail.com).
Unaprijed zahvaljujemo svima koji će ovim putem podržati rad Sekcije, kao i onima koji su dosad to
činili!
*****
45 PsihijARTrija, broj 1, godina 1
Ožujak 2020.
PsihijARTrija
Časopis sekcije mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog
društva
Ožujak 2020., Zagreb
Broj 1, godina 1 (polugodišnje izdanje)
ISSN 2718-2924
Glavna urednica broja: Irena Rojnić Palavra
Urednici: Igor Salopek, Andrej Prošev
Grafička priprema: Nikola Žaja
Logo: Luka Palavra
*****
Hrvatsko psihijatrijsko društvo
Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske
Sjedište: Klinički bolnički centar Zagreb
Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu
Kišpatićeva 12
10000 Zagreb
E-mail: psychiatry.croatia@gmail.com
Internet stranica: http://www.psihijatrija.hr/site/?page_id=204
Facebook: Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije
Recommended