1

Očevi i djeca: socio-etički ogled

Josip Berdica

«[S]ve što je dobro u meni dugujem samo njemu».

(Aleksandra Tolstoj, «Otac»)

1. Uvodne napomene

Iako će na jednom mjestu Tolstoj zapisati kako u njemu nema ni jedne

stranice koja bi «uzbudila dušu», uzmete li u ruke djelo «Očevi i djeca» Ivana

Turgenjeva negdje pri koncu će te pročitati koliko jednostavnu toliko i uzbudljivu

dijalektiku odnosâ između oca i sina – «ja obožavam svoga sina ali ne smijem pred

njim pokazivati što osjećam». Ima nečeg uzbudljivo egzistencijalnog, da ne kažemo

filozofijskog, u ovakvoj izjavi.

Pripremajući se za pisanje ovako zamišljenog rada nismo se mogli oteti dojmu

da je očinstvo i danas nešto doista veliko i da problemi s kojima se očevi danas

susreću svakako nisu zanemarivi. U nas do sada nije posebno obrađivana tema

očeva i djece nakon razvoda braka zbog čega ovaj rad predstavlja svojevrsni nacrt

jedne rasprave o širem kontekstu očeva prava na roditeljsku skrb i najčešćim

problemima s kojima se očevi susreću nakon razvoda braka. Osobitu smo pozornost

stoga posvetili krizi suvremenog očinstva kroz prizmu razvoda braka i njegova

kasnijeg utjecaja na odnos oca prema djetetu i obrnuto.1

U prvome smo dijelu rada željeli tematizirati suvremenu krizu ideje oca i

očinstva kroz pojam «depaternalizacije» modernoga društva koja se, u određenoj

formi, manifestira i u odnosu prema ocu nakon razvoda braka. Započet ćemo s

naglaskom na ideji očinstva koja je danas u krizi ne toliko zbog samog očinstva koliko

zbog funkcije koju ono vrši u modernoj obitelji i društvu. U drugom dijelu želja nam je

osvrnuti se na definiciju oca i očinstva obzirom da se iz različitih shvaćanja upravo

Dr. sc. Josip Berdica, viši predavač na Katedri pravno-teorijskih znanosti Pravnog fakulteta u Osijeku. Zahvaljujemo doc. dr. Branki Rešetar na poticajnim razmišljanjima i sugestijama tijekom pisanja ovog rada te na iskazanoj strpljivosti. Za podatke i vrijedna promišljanja od strane udruga «Dudeki» i «Samohranih roditelja i mladeži» zahvaljujemo njihovim tajnicima gospodi Miroslavu Crniću i Goranu Paveliću bez čije bi pomoći rad svakako bio mnogo siromašniji. 1 Upućujemo na neke istaknute radove koji su nam poslužili kao orijentacija u promišljanju: Brajša

(1999); Čudina-Obradović/Obradović (2006); Hetherington/Stanley-Hagan (1997); Lujić (2000), str. 11-66; Šarčević (1996). Budući da su SAD svojevrsni lider društvenih trendova i poticaja zanimljivo je o odnosu prema očevima i djeci u okvirima takve kulture pročitati kod: Daniels (2000); Popenoe (2002); Popenoe (2008); sažeto vidi kod: Pleck/Pleck (1997).

2

očinstva rađaju i raznovrsne i zahtjevne višestruke uloge koje se, nekim čudom,

nakon razvoda braka često puta dokidaju. Glavna misao vodilja drugoga dijela rada

jest prikazati kako bliskost između oca i djeteta u bitnome utječe na izgradnju

budućih odnosa kako između njih samih tako i između njih i drugih članova obitelji i

društva općenito. Upravo se iz tih razloga sve češće prepoznaje značajna uloga koju

bi u životima djece i nakon razvoda braka trebali imati i njihovi očevi koji najčešće s

njima ne stanuju. Treći dio rada posvetili smo očevima i djeci nakon razvoda braka s

bitnim naglaskom na najčešće probleme s kojima se očevi susreću nakon razvoda

braka, a koji ukazuju na činjenicu da su očevi u prilično nezahvalnoj poziciji što se

tiče prava i obveza vezanih uz roditeljsku skrb. To je samo, čini se, odraz mnogo šire

krize očinstva kojoj danas svjedočimo.2 U zaključku našega promišljanja na koncu

rada ponudili smo pet teza kao završni osvrt na rečeno u samome radu kako bi smo

pokušali pružiti jedan nacrt nužne (buduće) rasprave o ulozi i mjestu oca nakon

razvoda braka u životu djeteta.

Teme koje ovdje načinjemo svjesno su ostavljene nedorečene jer raspravu o

ovom previše važnom pitanju u nas tek očekujemo. Namjera nam nije bila pružiti

nekakvu dovršenu i zaokruženu raspravu, već potaknuti na razmišljanje svih

zainteresiranih strana – od roditeljâ, bivših bračnih drugova, djelatnika centara za

socijalnu skrb i sudova do sveučilišnih nastavnika i odvjetnika – o važnosti oca za

njihovu djecu kojoj ne prestaju biti očevi ni nakon razvoda braka.

2. Suvremena kriza očinstva

Govoriti o odnosu očeva i djece gotovo da je nerazumljivo ukoliko najprije ne

pokušamo sagledati odnos društva prema očevima općenito.3 Pojedina su razdoblja

pridavala različitu vrijednost i ulogu očevima. Krivulja odnosâ prema očevima

pokazuje da je lik oca u nekim razdobljima bio doista prenaglašen, dok u nekim

2 Dovoljno je ovdje spomenuti jedan aktualni trenutak našega društva a to je rasprava (o prijedlogu

zakona) o medicinski potpomognutoj oplodnji. Ne ulazeći u razne medicinsko-pravne i filozofsko-moralne argumentacije nama se ovdje pred očima javlja svojevrsni «produžetak» ovdje tematizirane krize forme očinstva u liku sljedećeg pitanja: kakve bi posljedice po naše društvo moglo imati to «odvajanje» oca od očinstva kao socijalnog dijela muškarčeva identiteta? Naime, muškarac bi mogao postati biološki otac a da pri tome ne vrši i svoju socijalnu funkciju oca, dok bi s druge strane dijete imalo biološkog ali ne i socijalnog oca. Majkom bi se, a i djetetom, dakle, moglo postati i bez oca u socijalnom smislu. Dobar je komentar Marija Kopića na: http://pescanik.net/2012/03/oslobodenje-od-imena-oca/ (datum pristupa: 30. ožujka 2012.). 3 U ovom dijelu pratimo osobito: Giddens (2007); Popenoe (2002).

3

drugim vremenima svjedočimo kako su mjesto i uloga očeva bili gurnuti gotovo na

razinu nepotrebnosti što je u konačnici dovelo i do njihova izbacivanja ne samo iz

obitelji već i iz društva u cjelini.4 Neki će autori s pravom ustvrditi kako se «u temelju

tragičnog stanja odnosâ nalazi [...] zacijelo iskustvena činjenica iz svakidašnjeg

života kako [...] otac nije često ono što bi trebao biti – otac».5 Za naše se suvremeno

društvo često puta tvrdi da je otac nepovratno izgubio mjesto koje je nekoć kroz

veoma dugo razdoblje imao u obitelji i društvu. Ono čemu danas zapravo svjedočimo

jest vrhunac svojevrsne depaternalizacije6 jer ono što je do jučer bilo gotovo

nezamislivo (društvo bez oca) danas važi kao pravilo. Međutim, paradoksalno, naša

je civilizacija, čini se, nakon «ubojstva oca», na neki način sudjelovala i u «ubojstvu

djece» jer baš kao što oca i majke nema bez djece tako ni djece nema bez oca i

majke.7 Upravo zbog navedenoga sve se češće čuju glasovi kako nam treba «novi

koncept očinstva, 'novi otac' koji će jednako pomagati u kući kao što žena danas

4 Ovdje svakako treba spomenuti fenomen «odsutnih očeva» (u njemačkom govornom području sličan

je izraz «vaterlose Gesselschaft») karakterističan za vrijeme od kasnih 1930-ih do 1970-ih. Iako se u počecima ovaj fenomen vezao uz očeve koji su izbivali iz obitelji zbog ratova ili prehranjivanja obitelji, s rastućom stopom razvoda brakova u novije vrijeme i sve većim brojem samohranih kućanstava, pojam «odsutni otac» dobiva novo značenje. Danas se taj pojam odnosi na očeve koji, zbog razdvojenog života ili razvoda, neredovito kontaktiraju s djecom, ili ta veza potpuno nestaje (usp. Giddens (2007), str. 185-7). Slično se može govoriti i o različitim ulogama i pozicijama djece u različitim društvima i povijesnim periodima (usp. Berger/Luckmann (1992), str. 162-4). O općenitoj socio-psihološkoj i religijskoj slici oca nama je od osobite koristi bilo iščitavanje rada: Abramovitch (1997). 5 Tako primjerice: Lujić (2000), str. 11. Autor odmah u nastavku ističe kako je odnos na relaciji otac-

dijete dijalektičan, odnosno kao što otac često nije ono što bi trebao biti tako ni dijete nije ono što bi trebalo biti – dijete. Možda je Eagleton u pravu kada kaže da su svi ljudi «prerano» rođeni tvrdeći time ništa drugo nego da društvo i obiteljske okolnosti vrše snažan utjecaj na život djece koja često puta prerano odrastaju ili bivaju obilježeni nekom (većom ili manjom) obiteljskom tragedijom. On kaže: «Kad bi dijete moglo ustati i odšetati odmah po rođenju, izbjeglo bi se mnogo muke u odrasloj dobi» (usp. Eagleton (2011), str. 87.). U tom smislu možemo reći da je i očinstvo «beskrajno zahtjevno» jer loše očinstvo može imati jednako nesagledive posljedice za generacije koje dolaze iza naših baš kao i loše majčinstvo. Ovdje se možda krije i odgovor na pitanje da li je u Isusovoj prispodobi u središtu «izgubljeni sin» ili «milosrdni otac». Da li bi sin mogao ostati sinom da ga otac nije (na simboličkoj razini) primio «natrag»? 6 Kada ovdje rabimo riječ «vrhunac» onda nam je prvenstvena namjera istaknuti da se radi o

povijesnom procesu u kojem je sudjelovalo i samo kršćanstvo svojim potiskivanjem zemaljskog oca u evanđeljima u korist prenaglašenog lika nebeskog Oca. Ono što je kršćanstvo u jednu ruku započelo nastavile su novovjekovne ideologije koje su ozbiljno dovodile u pitanje ulogu i značenje oca kako u obitelji tako i u društvu općenito. Tako je, primjerice, Francuska revolucija otvorila veliki proces najrazličitijeg rastakanja slike i vrijednosti oca na čemu su se nadahnjivali socijalističko-komunistički i nacional-fašistički sljedbenici kasnijih razdoblja (usp. Lujić (2000), str. 13-9; Šarčević (1996), str. 628-9). Što se tiče našeg razumijevanja pojma «paternalizma» mi smo skloni mišljenju da bi on označavao patrijarhalno uređenje ljudske obitelji u kojemu je otac stožerni autoritet i uređivač svih odnosa zajednice. 7 Zbog manjka mjesta mi se ovdje ne možemo baviti raspravom o odnosu spola i spolnosti prema

braku, ali upućujemo na poticajnu raspravu kod: Agacinski (2008). Koliko je ova tema aktualna i u suvremenom europskom pravnom okviru svjedoče nedavne presude Europskog suda za ljudska prava (usp. Choudhry/Herring (2010), str. 172.).

4

pomaže na radnom mjestu, onaj koji će podijeliti 'drugu smjenu' sa svojom

suprugom».8

Da bi se razumjela depaternalizacija suvremenog društva trebalo bi krenuti od

institucije braka. Iako su ekonomija i politika nesumnjivo odigrali važnu ulogu, sigurno

da je najvažniji čimbenik u rastakanju modernoga braka kultura, odnosno

mnogobrojne promjene u sustavima vrijednosti, stavovima i uvjerenjima.9 Baš kao i

institucija braka, i figura oca jedna je od najuzdrmanijih i najproblematičnijih u

moderni koja se i ovdje (pro)kazuje u permanentno kriznom stanju.10

Ukoliko su obiteljski problemi i trzavice uglavnom rezultat ekonomske

oskudice, kako se to često pojednostavljeno tvrdi, teško je ne uočiti kako su visoke

stope obitelji bez očeva kao i bračne nestabilnosti karakteristične upravo za

ekonomski najrazvijenije nacije u kojima građani raspolažu s najvišim stupnjem

(potrošačke) kupovne moći.11 Moć privređivanja, koja naglašava osobnu slobodu i

8 Popenoe (2002), str. 1.

9 Autori će izrijekom napomenuti: «Možda najznačajnije [društvene promjene, op.] u smislu njihova

utjecaja na brak i bračno rastakanje jesu snažnije obrazovanje, ekonomska neovisnost i zapošljavanje žena» (Hetherington/Stanley-Hagan (1997), str. 191.). Iako brak možda jest problematična institucija na teleološkoj (svrhovitoj) razini, «Europsko istraživanje vrednota» (iz 2008.) pokazuje da preko 80% ispitanika brak ne smatra zastarjelom institucijom, dok se 56% ispitanika (u potpunosti) slaže s tvrdnjom da su «brak ili duga stabilna veza nužni za sreću» (usp. Rimac (2010), str. 461.). Neki će sociolozi ovu diskrepanciju između sve veće stope razvoda i želje za (ponovnim) brakom tumačiti kao «moguću indikaciju [ili najavu] gladi [modernog čovjeka] za ljubavlju» (usp. Giddens (2007), str. 178ss; Bauman (1969), str. 370.). Sve to govori kako promjene u obiteljskoj strukturi ne moraju nužno biti popraćene i promjenama u općenitim stavovima prema obitelji i braku. Uostalom, kada je u pitanju razvod braka promjene u ponašanju prethode promjenama u stavovima, a upravo ovi potonji dovode do zakonskih/pravnih promjena. 10

O razvodu kao obrascu moderne kulture pisali smo ranije u: Berdica/Tucak (2011). Ovdje je umjesna jedna druga poveznica. Luhmann svojom teorijom «segmentarnog društva» tumači da «segmentarna diferencijacija nastaje time što se društvo raščlanjuje na principijelno jednake djelomične sisteme koji uzajamno jedan drugome predstavljaju okolne svjetove». Govoreći o obitelji on tako dodaje: «Obitelj predstavlja umjetno jedinstvo iznad prirodnih razlika dobi i spola, i to inkorporiranjem tih razlika. Društvo uvijek već postoji prije nego što postoji obitelj. Obitelj se konstituira kao forma diferencijacije društva, a ne sastoji se, obratno, društvo od obitelji» (Luhmann (2011), str. 561.). To «umjetno jedinstvo», kako Luhmann opisuje obitelj, počiva na stavovima (primjerice o vezivanju, obvezama, karijeri, djeci i slično) koji su, iako promjenjive varijable, od velikog značenja za pravne promjene. 11

Tako je primjerice stopa razvoda u SAD-u dosegnula najvišu razinu uopće. Između 1950. i 1997. stopa se uvećala za 67%. Dok je 1970. godine 33% brakova završavalo razvodom, do 1995. taj se postotak popeo na 50%. Danas u SAD-u milijun brakova na godinu završi razvodom (usp. Guggenheim (2005), str. 133-4). Možda u onom aforizmu koji kaže da je brak uveden u doba kad životni vijek nije prelazio trideset godina (J. Dutronc) ima neke istine! Što se naših podataka tiče vidi: Berdica/Tucak (2011), str. 19-22. Zanimljivo je ovu evoluciju odnosa prema obitelji i braku u američkoj kulturi povezati s crtanom serijom «Simpsoni». Naime, unatoč svim kritikama kako serija nudi «užasne uzore roditeljima i djeci», promatramo li «Simpsone» u kontekstu televizijske povijesti autori će se uglavnom složiti kako ta serija ima i svoju afirmativnu stranu, te u konačnici preferira nukleusnu obitelj kao instituciju ispred svih ostalih oblika. S druge strane, tzv. «komedija situacije» (eng. sitcom) s jednim roditeljem seže u početak baš 50-ih godina XX. stoljeća, čime se htjelo nagovijestiti da bi i neki drugi oblici podizanja djece mogli biti jednako valjani, možda i bolji, što je Hollywood dovelo do logičnog zaključka – obitelji u kojoj uopće nema roditelja. O ovome detaljnije vidi kod: Cantor (2008).

5

mogućnost(i) koje se pojedincima nude, u kombinaciji s potrošačkim mentalitetom

modernoga čovjeka u neku ruku imaju korozivni utjecaj na tradicionalne institucije i

društvene obveze. Čini se stoga da ni moć kupovine ni moć privređivanja nisu, da

parafraziramo, prijatelji (stabilnosti/trajnosti) braka.12

Usko povezano s ovime jest i sve značajnije zapošljavanje žena.13 Nije stvar u

tome, reći će Fukuyama, da zaposlene žene danas zanemaruju odgoj vlastite djece,

već da muškarci sada percipiraju žene kao neovisnije i sposobnije da se brinu za

djecu kojoj su oni očevi. «Ako su se mladi muškarci nekad osjećali obveznima

preuzeti odgovornost za svoja djela», tumači Giddens, «emancipacija žena ih je

možda – ironično – navela da se ponašaju slobodnije nego prije».14 Dok je prošlost

bila određena hijerarhijskim oblicima, u središtu budućnosti jest pojedinac koji se

povezuje i surađuje sa sebi jednakima, te svaki ima obvezu brinuti se sam za sebe.

Ljudi su, kako to tvrdi Horkheimer, «postali svjesni sebe kao autonomnih privrednih

subjekata».15

Blankenhorn tvrdi da društva s visokom stopom razvoda braka nisu suočena

samo s gubitkom očeva, već i s nestajanjem ideje očinstva, što ima mnogo šire

društvene posljedice od tek pukog razbijanja klasične nukleusne obitelji.16 Moć oca

nad srodnim članovima njegove kuće počivala je na tome da je ovisnost bila

12

Usp. Popenoe (2008), str. 191. Analogija odnosa otac-dijete pružila je sociologu Maxu Weberu osnovu za razradu njegova modela tradicionalne političke vlasti u obliku «patrimonijalizma», prema kojem je vlast gospodara u kućanstvu proširena na upravljanje čitavim teritorijima. S druge strane, «paternalizam» se odnosi na organizaciju ekonomskih proizvodnih jedinica, te predstavlja način reguliranja odnosa između vlasnika sredstava za proizvodnju ili njihovih predstavnika i podređenih koji se također oslanja na patrijarhalni model (usp. Abercrombie (2008), str. 256.). Dok s jedne strane svjedočimo «depaternalizaciji», politika i ekonomija preuzimaju obrazac «paternalističkog» ponašanja kao što je to vidljivo u različitim komentarima (usp. Nisbet (2007), str. 143-203). 13

Nama ovdje nije moguće posebno obraditi odnos zaposlenosti roditeljâ i razvoja djece, no upućujemo na zanimljiva istraživanja i tumačenja kod: Giddens (2007), str. 401-7. 14

Usp. Giddens (2007), str. 186. Guggenheim će primijetiti da nisu poslovi (van kuće) kreirani da bi pomogli nezadovoljnim ženama u odlučivanju na razvod, već obrnuto da su žene bile u mogućnosti napustiti loš brak jer su postojali poslovi za njih (usp. Guggenheim (2005), str. 135.). Ovdje je korisno temu proširiti razmišljanjima o djelovanju žena i njihovom utjecaju na šire društvene promjene kod: Sen (2012), str. 199-212. 15

Horkheimer (1988), str. 216. O ovome vidi i kod: Strean (1981), str. 19-25. U tom smjeru možda treba iščitavati i viši stupanj razvoda u društvima većeg ekonomskog blagostanja. Naime, žene su danas neovisnije od muškaraca, a samim time i spremnije odlučiti se na razvod ukoliko bračni supružnik nije ispunio očekivanja. Ova se teza može i dublje analizirati postavimo li pred sebe pitanje što mi ustvari očekujemo od braka!? Da li je brak još uvijek svojevrstan «mit o sreći» (Gilbert) i stoji li možda još uvijek u njegovom središtu nekakav koncept «romantične (paradoksalne) ljubavi» (Bruckner)? Uzmemo li čitati eseje na temu obitelj i/li karijera koju već dvije godine nudimo našim studentima dominantna nit koja se provlači kroz veliki broj jest (ne baš romantična) želja za sigurnošću i (financijskom) neovisnošću. S jedne strane želja nam je ekonomska sloboda, dok s druge strane vidimo da ona i nije baš neko jamstvo uspješnog bračnog i obiteljskog života. Ako takvo jamstvo uopće i postoji. 16

Usp. Giddens (2007), str. 186.

6

neophodna za životni proces društva u cjelini.17 Opisujući razvoj konflikta između

tradicionalnog autoriteta oca i nove moći drugih članova obitelji, Tocqueville tvrdi da,

za razliku od aristokratskih nacija u kojima društvene institucije zapravo ne priznaju u

obitelji nikoga osim oca, demokratska društva, gdje vlast pojedinačno uzima svakog

pojedinca iz mase da bi ga učinila podložnim općim zakonima zajednice, ne treba

takvu međuosobu kao što je otac, te otac u očima zakona postoji samo kao član

zajednice, doduše stariji i bogatiji od svojih sinova.18 Dokidanjem tog do tada

neupitnog čimbenika nesta(ja)o je «respekt članova obitelji pred glavarom kuće,

njihova privrženost obitelji kao cjelini te njihova vjernost njezinim simbolima» što

dovodi do toga da «autoritet» u kući poprima jednu iracionalnu crtu. Gubitak

autoriteta (u) obitelji dovodi se u direktnu svezu s općenitijim gubitkom autoriteta

društvenih normi i poretka u državi pred pojedincem budući da čuvstva, stavovi i

uvjerenja koja imaju korijene u obitelji čine potku našega kulturnog sustava u cjelini.19

Drugim riječima, možemo reći da smo od piramidalnog društva, utemeljenog na

autoritetu, stratificiranog i nesklonog promjenama, došli do «horizontalnog» društva,

utemeljenog na individualnom izboru, na mobilnosti i stalnim promjenama uloga.

Upravo iz navedenoga razloga možemo reći da je ideja očinstva danas u krizi ne

toliko zbog samog očinstva koliko zbog funkcije koju ono vrši u modernoj obitelji i

17

Tu krizu patrijarhalnog modela obitelji u kojoj je otac bio «voditelj», ujedno i jamstvo društvenog i životnog uspjeha svojih potomaka, opisuje: Bauman (1969), str. 368-70. Ovdje se tema dakako može dodatno proširiti analizama izvorâ autoriteta u prvobitnim obiteljskim zajednicama jer jedno je autoritet utemeljen na solidarnosti (članova iste obitelji) a drugo na strahu (od članova drugih obitelji/zajednica). 18

Usp. Nisbet (2007), str. 151. Ovdje bi dakako vrijedilo povući paralelu s Tocquevilleovim shvaćanjem individualizma koji nastaje kao odgovor na samoljublje prethodnih generacija (usp. Tocqueville (1995), str. 175-84). Međutim, Taylor upravo u razvoju individualizma vidi izvor besperspektivnosti društva u cjelini jer smo «se usredotočili na svoje individualne živote» čime život postaje plošan i sužen, osiromašen smislom i manje zainteresiran za druge i društvo (usp. Taylor (2009), str. 9-10. Vrijedi pročitati cijelo ovo djelo kroz prizmu kritike individualizma). Možda upravo iz ovakvih i/li sličnih razloga francuski «Code civil» ne definira obitelj (što je odlika i našeg «Obiteljskog zakona») jer je francusko društvo od Revolucije utemeljeno na pojedincu a ne na skupini (Malaurie). To, ipak, ne znači da u našem društvu pojedinac nema bitnog interesa prema drugome jer pojedinac, kako to ističe Luhmann, «mora pronaći potvrdu na razini svoga sistema osobnosti, a to znači: u razlici prema svojoj okolini i u načinu na koji s njome postupa za razliku od drugih». Stoga ovaj drugi postaje ne samo problem (individualiziranje osobe), već i rješenje (potreba za bliskim svijetom), što često puta ne ide bezuvjetno paralelno (usp. Luhmann (1996), str. 12-3). 19

Usp. Horkheimer (1988), str. 216-7. Time ona izreka «kakva nam je obitelj takvo nam je i društvo» dobiva jednu dublju dimenziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje o legitimaciji (objašnjenju i opravdanju) obitelji i obiteljskih vrijednosti u suvremenom društvu djeci (koja grade «svoj svijet sjećanja» i žive od tradicije) od strane njihovih roditelja (čiji je svijet već izgrađen i prenose svoju biografiju) o čemu posebno problematiziraju: Berger/Luckmann (1992), str. 83-5. O gubitku tradicionalne zajednice i s njom povezanog tradicionalnog autoriteta vidi: Nisbet (2007), str. 133-43. Klasičnu i u mnogome i danas vrijednu studiju o autoritetu i obitelji u socijalnoj psihologiji vidi kod: Fromm (1980). Zanimljivo je da Hegel povijesnu promjenu odnosâ prema autoritetu povezuje između ostalog i s Reformacijom koja je išla za tim da dokine autoritet Crkve i da, prijevodom jedinog izvora istine Biblije, čovjeka potakne da sam potraži svoj životni put.

7

društvu. Preciznije rečeno, suvremena kriza ideje očinstva nije kriza institucije

očinstva, već kriza jedne njegove povijesno određene forme, povezane s

preobrazbom društvenih odnosa koji su ovu formu nekada proizveli.20

Pitanje «odsutnih očeva» preklapa se s općenitijim pitanjem o utjecaju «otrova

razvoda» na djecu. Ključno pitanje možda nije da li je otac prisutan, već koliko se on

angažira u obiteljskom životu i roditeljstvu. Drugim riječima, nije bitan toliko sastav

kućanstva (forma) već kvaliteta brige, pažnje i potpore (sadržaj) koju djeca primaju

od drugih članova obitelji.21 Prije nego što se posvetimo očevima nakon razvoda

treba nešto reći o položaju oca u odnosu na dijete tijekom bračnoga (su)života.

3. Definicija oca i očinstva

Na prvi se mah može učiniti da je potpuno jasno što je otac, a što očinstvo.22

Zapravo su ti pojmovi u sebi vrlo složeni, osobito u suvremenom svijetu u kojem

«postoje razni odnosi očekivanja uloge i aktivnosti roditelja».23 Autori se uglavnom

slažu da «pojam otac u prvom redu podrazumijeva odnos u kojem može, a ne mora

biti zastupljena biološka sastavnica».24 O kojem god da se tipu očeva radilo, svi oni

postavljaju muškarce u raznovrsne i zahtjevne višestruke uloge, što znači da će se i

očinstvo, doživljaj očinstva, zadovoljstvo i osjećaj kompetencije bitno razlikovati,

ovisno o okolnostima i različitoj obiteljskoj, bračnoj i široj društvenoj potpori.

20

Usp. Ferari (2011), str. 128. Parafrazirajući Baumana možemo reći da danas svjedočimo poremećajima povezanima s prijelazom od stare forme (ideje očinstva) na novu, te oni proizlaze neposredno otud što se novi uzori ponašanja, prilagođeni novim funkcijama (očinstva), još nisu uspjeli institucionalizirati u društvenoj kulturi zbog čega nove forme stalno dolaze u sukob sa starim kulturnim modelima koji su još uvijek prisutni u društvenoj svijesti (usp. Bauman, (1969), str. 368.). To, pak, ne znači da svjedočimo dokidanju institucije očinstva jer ona, uza sve paradigmatske promjene (homoparentalnost primjerice), «parazitira» na trećoj stranci odnosno djeci (usp. Berger/Luckmann (1992), str. 79-80). 21

Usp. Giddens (2007), str. 187. Tako će i za Europski sud za ljudska prava od prioritetne važnosti biti da li je uspostavljen «obiteljski život» između oca i djeteta čime se ističe važnost namjere (intencionalnosti) oca da uspostavi takav život (o ovoj širokoj i važnoj problematici raspravljaju: Choudhry/Herring (2010), str. 171-4). 22

Riječ «otac» praslavenska je i sveslavenska deminutivna imenica, a sam korijen ot (otь) zapravo je djetinja riječ koju u indoeuropskom jeziku pronalazimo kao «atta», hrvatski «tata». Samu riječ ot u većini indoeuropskih jezika zamjenjuje riječ «pater» (usp: Ladan (2000), str. 246-7; Skok (1972), str. 576-7). 23

U ovom dijelu pratimo osobito: Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 257-63. 24

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 257. U nastavku autori sažimaju četiri osnovna tipa očeva: (1) muškarci koji žive s maloljetnom djecom, (2) muškarci koji žive odvojeno od svoje maloljetne djece, (3) muškarci koji imaju odraslu i samostalnu djecu i (4) muškarci koji su očevi postali ženidbom (očusi).

8

U svakom od navedenih tipova očeva preklapaju se tri (zajednička) aspekta:

biološki, hraniteljski i odgojni. Budući da su hraniteljski i odgojni obično povezani,

autori očeve prema tim dvama najvažnijim aspektima svrstavaju u četiri vrste

očinstva: (1) u odgoj uključeni biološki očevi, (2) u odgoj uključeni socijalni očevi, (3)

u odgoj neuključeni biološki očevi i (4) u odgoj neuključeni socijalni očevi. Prema ovoj

podjeli neuključeni očevi, bez obzira radi li se o biološkim ili socijalnim, ne ispunjavaju

ulogu očinstva, pa bi se očinstvo stoga moglo definirati kao «svjesno motiviranu

odluku muškarca da preuzme ulogu oca i provede je u djelo aktivnostima brige i

uključenosti u odgoj djeteta».25 Očinsku će ulogu slabije ispunjavati očevi koji ne žive

s djecom (što zbog subjektivnih, što objektivnih razloga) te će njihova veza s

vremenom slabjeti, dok je očinsku ulogu teško ispuniti s djecom iz prethodnih ženinih

brakova, jer ona često puta nije jasno definirana.26 S druge strane, pokazalo se da su

pravi doživljaj očinstva i ispunjenje očinske uloge imali ponajviše očevi koji su živjeli

sa svojom djecom.27

Treba istaknuti da otac doživljava roditeljstvo drugačije nego majka. Tako

možemo reći da je veći društveni pritisak na žene da postanu majke, nego što je na

muškarce da postanu očevi. Jednako tako, neplodnost mnogo više pogađa ženu koja

to često doživljava kao osobni neuspjeh, dok je za muškarce neplodnost u braku prije

problem zbog ženina nezadovoljstva i depresije nego zato što ne mogu ostvariti

očinstvo.28 Sažeto rečeno, «čini se da je majčinstvo bitan dio ženina identiteta, dok je

očinstvo poželjna, ali ne i nužna muškarčeva uloga».29 Zbog rodne podjele uloga30

25

Usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 258. 26

Nije rijedak slučaj da se muškarci koji su očevi postali ženidbom (očusi) susreću s nedefiniranim odnosima u novonastaloj obitelji u kojoj ga pastorci ne doživljavaju kao oca iz čega nerijetko proizlaze i sukobi ne samo na relaciji očuh-pastorci nego i muž-žena. S druge strane, odnos očuh-pastorci nesumnjivo ima i psiho-socijalnog utjecaja i na same pastorke jer nije rijetko da se dogodi da, nakon nekog vremena zajedničkog života, dođe do razlaza između njihovog očuha i majke. Svjedočimo često puta ponovnoj destabilizaciji emocionalne skrbi koju su pastorci jedva uspostavili nakon prvog razvoda braka. O položaju i mogućnostima očuha u rekonstruiranim obiteljima vidi opširnije kod: Pickhardt (2010); sažeto kod: Hetherington/Henderson (1997); Popenoe (2008), str. 91-116. 27

Usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 258. Dovoljno je sjetiti se filma Gabrielea Muccina «The Pursuit of Happyness» u kojem Will Smith igra ulogu samohranog oca koji svoje očinstvo proživljava kroz prizmu vlastita i djetetova socio-emocionalnog sazrijevanja. 28

Spomenimo kako i u Svetom pismu čitamo da je plodnost znak Božjega blagoslova (brojna djeca svrha su braka), dok su djeca općenito smatrana velikim blagom, darom, srećom i ispunjenjem (usp. Post 24,60; Ps 127,3ss). Bog čak ne oklijeva izabrati nekoga od djece da bude prvi korisnik i glasnik njegove objave i spasenja (1 Sam 1-3), dok sâm Isus dijete uzima kao primjer prave i jednostavne vjere (usp. Mt 19,13-15). O ovome detaljnije vidi kod: Léon-Dufour (1993), str. 191-2; Hohnjec (2003), str. 7-9. Vrlo je zanimljivo i poučno pročitati rad na temu odnosa «pronatalitetne ideologije» i žena bez djece u modernom Izraelu kod: Remennick (2000). 29

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 258. O utjecaju trudnoće i rođenja djeteta na identitet majke zanimljivo je pročitati i kod: Brizendine (2008), str. 139-65. Postoje dakako i suprotna mišljenja

9

koja započinje u djetinjstvu, očevi za razliku od majki imaju prosječno manje prilike za

socijalizaciju svoje uloge. Upravo iz tog razloga muškarci jamačno nisu pripremljeni

za očinstvo, i zato su uglavnom manje spremni preuzeti ulogu oca nakon što se dijete

rodi.31 Nakon djetetova rođenja muškarac doista automatski preuzima ulogu oca, što

ne znači da on zaista poznaje ono što bismo analogno «majčinskoj praksi» mogli

nazvati «očinskom praksom».32 Punina očinskog identiteta stječe se aktivnim

sudjelovanjem u svemu što čini i majka, jer će tek stjecanjem osnovnih vještina i

znanja otac postupno postati siguran i samopouzdan, te će u punom smislu riječi

ostvariti svoj osobni doživljaj roditeljstva i roditeljske kompetencije.33 «Ispunjavanje

očinske uloge i veće roditeljsko zadovoljstvo», pokazuju istraživanja, «pokazuju očevi

čija djeca nisu zahtjevna, u brakovima veće kvalitete, oni koji su samopouzdani i više

socijalno osjetljivi, te oni koji su sigurniji i pripremljeniji za novu očinsku ulogu [...], a

također oni koji žele dobro djetetu, imaju pozitivne stavove prema ravnopravnosti u

braku i ženinom radu izvan kuće, te imaju manje zahtjevna zanimanja».34

kojima se želi osporiti teza kako je majčinstvo «bitan dio ženina identiteta». Ovdje ipak treba istaknuti kako su sve brojnija istraživanja koja idu za time da i očinstvo prikažu kao bitnu sastavnicu muškarčeva identiteta, pri čemu se često ističe da neostvarena potreba za očinstvom prekida kreativni razvoj odraslog muškarca (usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 258.). 30

Rod je društveno konstruiran «u smislu da su razlike u ponašanju muškaraca i žena naučene, a nisu neizbježna posljedica biologije». Jednostavnije rečeno, prema Ann Oakley, «ljudi uče ponašanje koje se očekuje od muškaraca i žena u njihovu društvu» (usp. Haralambos/Holborn (2002), str. 134.). Ovdje upućujemo na noviju studiju o povijesti pojma rod kod: Anić (2011), str. 35-60 (ovaj izvor dobar je i zbog korištenja recentnije literature na ovu temu o kojoj mi ovdje ne možemo detaljnije govoriti). 31

Ovdje se prisjećamo najistaknutijeg predstavnika egzistencijalističke psihoterapijske škole Rollo Maya koji na jednom mjestu opisuje oca kojemu nakon rođenja liječnik donosi novorođenče s kojim simbolički donosi i mnogobrojne dvojbe očinstva (usp. May (1980), str. 21-2). Spomenimo ovdje i jednu zanimljivu tvrdnju Louann Brizendine koja kaže da «muškarci doživljavaju najveći hormonalni skok iz ne-oca u oca u danima koji prethode porođaju» (Brizendine (2010), str. 105.). To ide u smjeru teze o promjenama u muškarčevu mozgu tijekom trudnoće njegove supruge, ali i tzv. muške «pseudotrudnoće» poznate kao «Couvadeov sindrom» (neki autori koriste i pojam «suosjećajne trudnoće»). O ovom zanimljivom medicinskom fenomenu može se detaljnije vidjeti kod: Koić (2002). 32

Koncept «očinske prakse» u sebi sažima vrstu uključenosti, poslove koje obavlja za djecu i način pristupa djetetu te bi, uz zajedničko stanovanje, on bio vrlo blizak onome što Europski sud za ljudska prava naziva «uspostavom obiteljskoga života» između oca i djeteta. U dojenačkoj dobi dominira «majčinska praksa», odnosno sve aktivnosti koje su važne za preživljavanje djeteta uglavnom su povezane s brigom i aktivnostima majke. U tom su periodu očevi mnogo manje od majki uključeni u brigu za djecu mlađu od tri godine. Očeva neposredna uključenost se mijenja tijekom djetetova razvoja tako da se ona postupno povećava u prve tri godine djetetova života, dok se majčina postupno smanjuje. Stupanj očeve uključenosti u odnosu prema majčinoj povećava se s dobi djeteta, a najveća se promjena događa na prijelazu iz predškolskog u školsko doba (usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 261-2). 33

Usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 258. Autori ističu da se to «ostvarenje doživljaja roditeljstva» za očeve događa u različito vrijeme. Prema dobivenim podacima istraživanja pokazuju da se mlađi očevi obično uključuju u brigu za dijete tek kad ono postaje sposobno aktivno komunicirati, dok se očevi stariji od trideset godina obično uključuju u brigu za dijete odmah nakon rođenja što se često pripisuje njihovoj emocionalnoj i financijskoj spremnosti za tu ulogu (usp. Ibid.). 34

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 258. Ovdje svakako treba imati na umu i mišljenje modernih kognitivnih znanstvenika koji su utvrdili da «čak i vrlo mala djeca već mogu razmišljati o

10

Što se ovisnosti očinske uključenosti o majčinskoj ulozi tiče neka istraživanja

pokazuju da majčina zaposlenost van kuće ne utječe na intenzitet očeva bavljenja

djetetom, dok druga pokazuju da je otac više uključen u odgoj ako majka radi.

Postoje i mišljenja da majke predstavljaju ili postavljaju «branu» između djeteta i oca,

pa su u odgoj više uključeni očevi čije žene imaju manje izraženu majčinsku

«posesivnost».35 Bez obzira kojem se mišljenju ili istraživanju priklonili, uključivanje

očeva u odgoj djeteta će «biti korisno samo ako očevi to žele, ako to prihvaćaju kao

dio svoje uloge, a ne kao nešto što im je nametnuto zbog nužnosti ili racionalnosti

obiteljske organizacije».36 To je u skladu s mišljenjem kako se o djeci najviše brinu

očevi u brakovima u kojima oba partnera imaju manje tradicionalno shvaćanje rodno

određenih bračnih uloga. Ovdje treba istaknuti i povoljan utjecaj očeva uključivanja

na ukupno bračno zadovoljstvo i osjećaj roditeljstva žene, ali i na kognitivna

postignuća i društvenu kompetenciju djece, te na same očeve kojima povećava

emocionalnu dobrobit zbog dokazivanja u različitim ulogama i osjećaja bliskosti s

djecom i ženom. U istraživanju i zaključivanju o očinskoj ulozi i očevoj uključenosti u

odgoj djeteta, dakle, treba voditi računa o različitim čimbenicima kao što su

uključenost, količina vremena i kvaliteta bavljenja djetetom, osjetljivost i reaktivnost

na djetetove potrebe, vrste aktivnosti, «majčinska» ili «očinska» praksa i

dobrovoljnost ili prisila u bavljenju djetetom.37

Uključenost oca u odgoj djeteta i općenito očevo bavljenje djetetom može

imati različite oblike. Prva su se istraživanja očeve uključenosti odnosila prije svega

na nepovoljne posljedice očeve odsutnosti, a znatno su se umnožila osamdesetih

godina prošloga stoljeća uslijed povećanog broja razvoda u modernom društvu što u

mogućnostima, razlikovati ih od stvarnosti, čak ih i koristiti da bi mijenjala svijet» što radikalno odudara od općeprihvaćenog mišljenja da su bebe i mala djeca ograničena na «ovdje i sada» kao što su to svojevremeno tvrdili Freud i Piaget (usp. Gopnik (2011), str. 24.). 35

Pregled ovih istraživanja nalazimo kod: Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 259. Trebalo bi postaviti pitanje o položaju muža u obitelji u kojoj im žene ne dopuštaju (svjesno ili nesvjesno) da vrše socijalnu ulogu oca. Prema nekim istraživačima majke koje su najmanje kritične prema svojim muževima i koje ohrabruju interakcije oca s djetetom općenito su u boljem položaju kad je u pitanju ostajanje zajedno (usp. Brizendine (2010), str. 112.). S druge strane, ženino onemogućavanje interakcije između oca i bebe može trajno narušiti kasnije odnose oca i djeteta budući da dijete ostaje više privrženo majci, dok otac (p)ostaje stranac (o tome problematizira i: Brajša (1999), str. 332.). 36

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 259. 37

Usp. Ibid. John Bowlby je u zdravom afektivnom vezivanju za roditelje prepoznao ključni «sastojak» dječje dobrobiti. On tvrdi da djeca grade temeljni osjećaj sigurnosti onda kad roditelji postupaju s empatijom i povoljno reagiraju na djetetove potrebe. Isti autor tvrdi da je svakom djetetu, da bi moglo napredovati u životu, neophodna prevlast Ja-Ti povezivanja u djetinjstvu (egzistencijalna dijalogika). Beba nije tek puki pasivni zamotuljak, već aktivni komunikator koji teži vlastitim ciljevima, zbog čega sustav dvosmjernih emocionalnih poruka između nje i roditeljâ predstavlja bebinu «žilu kucavicu» (o ovome vidi kod: Goleman (2007), str. 161-70).

11

središte zanimanja dovodi jednoroditeljske (samohrane) obitelji.38 «S time je»,

tumače autori, «bio čvrsto povezan i problem uloge oca kao hranitelja i potpore

majčinskoj ulozi».39 Uskoro se postavilo pitanje važnosti i utjecaja aktivne

uključenosti oca, a ne samo njegove nazočnosti i davanja potpore majci. U svakom

slučaju, novija istraživanja temeljitije raščlanjuju očevu uključenost u odgoj djeteta

tako da se očeve aktivnosti promatraju kao (1) kognitivne (razmišljanje o djetetu), (2)

emocionalne (pokazivanje nježnosti) i (3) vanjsko ponašanje (igranje), a tome se

dodaju (4) materijalno zbrinjavanje djeteta, (5) moralni odgoj i (6) emocionalna

potpora majci.40

Polazno pitanje novijih istraživanja koja se bave usporedbom očeve i majčine

uključenosti u odgoj djeteta u najširem smislu je sljedeće: «razlikuju li se te dvije

uključenosti po vremenu, vrsti aktivnosti, kako zaposlenost majke djeluje na

uključenost i oca i majke, te kako djetetova dob djeluje na intenzitet i vrstu

uključenosti oca i majke».41 Iako većina istraživanja utvrđuje velike razlike u vremenu

očeva i majčina bavljenja djecom, neka novija ukazuju na postupno povećavanje

očeve uključenosti, osobito kod mlađih očeva što je izrazito u dvoroditeljskim

obiteljima, u kojima se za vrijeme vikenda djeci više posvećuju očevi nego majke.

Iako će neki istraživači znatne razlike u količini očeve (ne)uključenosti u odgoj djeteta

pripisivati usvojenim znanjima i vještinama ili biološkim čimbenicima42, ponašanje

očeva znatno oblikuju i kulturalni čimbenici čemu svjedoče promjene u novom

naraštaju očeva, koji sve više sudjeluju u odgoju djece, pa i one najmlađe. Tako na

uključenost očeva u podizanju djeteta utječu čimbenici kao što su količina očeva

slobodna vremena, majčina zaposlenost, broj odraslih članova kućanstva i dob

38

Jednoroditeljske obitelji postaju sve češći obrasci obiteljskoga života u zadnjih nekoliko desetljeća. Prema autorima više od 20% maloljetne djece danas živi u kućanstvima s jednim roditeljem, dok su velika većina – otprilike 90% – takvih roditelja žene (usp. Giddens (2007), str. 181.). O jednoroditeljskim obiteljima u Hrvatskoj detaljnije govorimo kasnije. 39

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 259. 40

Usp. Ibid. 41

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 259-60. «U novije vrijeme», nastavljaju autori na istom mjestu, «postavlja se i pitanje je li povoljnije za dijete da se oblici uključenosti majke i oca razlikuju, ili je bolje da otac posve preuzme 'majčinsku praksu'». 42

Kada se razlike u količini očeve i majčine uključenosti oko podizanja djeteta pokušavaju protumačiti uz pomoć bioloških čimbenika polazi se od usporedbe majčinskog i očinskog ponašanja u životinjskim vrstama. Te usporedbe pokazuju da su u većini ljudskih društava očevi uključeni u neki oblik bavljenja djetetom, dok se u više od 90% životinjskih vrsta očevi ni u kojem obliku ne bave potomstvom. Prema evolucijskoj psihološkoj teoriji za vrstu je probitačnije da su očevi usmjereni na stvaranje što više potomaka, pa nisu zainteresirani za održanje mladunčeta, dok se majka, također zbog održanja vrste, mora posvetiti svim aktivnostima koje će pridonijeti razvoju mladunca (usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 260.).

12

najmlađeg djeteta.43 Iako oženjeni očevi nisu toliko uključeni kao majke u

svakodnevnu brigu oko djeteta, svakako je uočljivo da suvremeni muškarci puno više

sudjeluju u podizanju vlastite djece nego što je to bio slučaj prije.

Što se utjecaja očeva obrazovanja na količinu bavljenja djetetom tiče ono se

nije pokazalo tako izravnim kao za majke. Neka istraživanja pokazuju da se

obrazovaniji očevi doista više i kvalitetnije bave djecom, dok neke usporedbe

razvijenih zapadnih zemalja pokazuju da je obrazovanje povećalo očevu uključenost

samo u zemljama koje različitim oblicima materijalne pomoći obiteljima oslobađaju

oca od dijela rada izvan kuće. Jednostavnije rečeno, «čini se da je 'prirodna' funkcija

oca funkcija hranitelja i njoj će posvetiti najveći dio vremena i zanimanja, a majci će

prepustiti 'prirodnu' funkciju brige za dijete».44 To znači da bi olakšavanjem 'prirodne'

funkcije širom društvenom potporom otac imao više vremena i zanimanja za brigu o

djetetu, osobito ako je obrazovaniji i ako ima egalitarnije, manje tradicionalne stavove

o podjeli poslova u obitelji.45 Dakle, kad se razmatraju čimbenici koji će povećati

očevu, ali i majčinu uključenost u brigu za dijete, treba uzeti u obzir također

dobrovoljnost i predanost obitelji u odnosu prema predanosti poslu izvan kuće, te

utjecaj društvene potpore.

Svakako da ovdje treba spomenuti i specifičan doprinos očevog bavljenja

djetetom. «Djeca koja imaju zainteresiranog i angažiranog oca», tvrde autori,

«pokazuju manje problema u ponašanju, manje su izložena raznim oblicima rizičnog

ponašanja [...] i imaju veće obrazovne ambicije».46 Mnogi podaci govore i o

specifičnom dobitku kojim očevi pridonose razvoju djeteta, za razliku od majke, kao

što su utjecaj na djetetova školska postignuća i kreativnost, poboljšanje djetetova

43

Prema istim istraživanjima stavovi o bračnoj egalitarnosti ne utječu na očevu uključenost. «To bi značilo da očinsko ponašanje u čovjeka slijedi biološki uzorak otac-hranitelj i majka-njegovateljica, ali da podjela nije posljedica razlike u unutarnjoj potrebi brige za dijete nego je posljedica najekonomičnije raspodjele dužnosti u održanju vrste» (Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 260.). Promatrajući ove biološke uzorke u obiteljskim obrascima ne možemo zaobići činjenicu da je u primalnim obiteljskim zajednicama majka djeteta bila u vrlo nepovoljnoj poziciji što se tiče osiguranja vlastite i egzistencije svoga djeteta jer nije bila u mogućnosti s djetetom odlaziti u lov ili skupljati hranu. Upravo je zato otac postao ključni član obitelji, što je vjerojatno dovelo i do podjele rada, gdje su muškarci odlazili u lov a žene ostajale u kući. 44

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 260. 45

Ibid. S druge strane, kad je zbog zaposlenosti žene izvan kuće otac prisiljen preuzeti brigu o djetetu, on će se doista znatno više i baviti djetetom, no bit će nezadovoljan i ponekad će to pogoršati bračne odnose, osobito ako je otac nižeg obrazovanja i ima tradicionalne vrijednosti i stavove prema obitelji (usp. Ibid.). 46

Ibid., str. 262. Čitamo kako jedan američki profesor političkih znanosti na Sveučilištu Howard smatra da se doslovce «svaka veća osobna ili društvena patologija može pratiti do svog uzroka – života bez oca – više od bilo kojeg drugog pojedinačnog čimbenika» (navod preuzet iz: Kupelian (2010), str. 109.).

13

socijalno-emocionalnog razvoja, prilagodbe i životnog zadovoljstva u adolescenciji i

odrasloj dobi, te njegov intelektualni razvoj i društvenu kompetenciju.47 Mnogi od ovih

učinaka podjednako su bili izraženi za očeve koji su živjeli s djecom i za one koji su

bili razvedeni, ali su aktivno sudjelovali u odgoju djeteta. Zaključno se može istaknuti

da bliskost između oca i djeteta «u ranom djetinjstvu utječe na njihovu bliskost u

adolescenciji, a ova pak na prilagođenost djece u odrasloj dobi i vlastitome braku».48

Paralelno s ovim učinkom ide i povećanje bliskosti između oca i njegove supruge, te

zadovoljstva i ukupne bračne i obiteljske kvalitete.49

Ipak treba istaknuti da povoljnije na odgoj djece utječu očevi čija se briga

jasno razlikuje od majčine. Radi se o specifičnom doprinosu oca koja se očituje u

nebrizi za «nevažne sitnice», njegovoj bezbrižnosti, muškom i zaigranom «grubom»

stilu, poticanju djeteta da hrabro zakorači u vanjski svijet i slično. Ovakav istodoban a

ipak različit utjecaj oca i majke na razvoj djeteta možda je ono što najpovoljnije

djeluje na razvoj djeteta, «koje dobiva sigurnost majčine zaštite i primjer očeve

hrabrosti odlaska u pustolovinu».50 Ovdje je dakako umjesno pitati jesu li korisna

nastojanja društva da djetetu osigura nazočnost nasilnog oca i kada je i za dijete i za

majku bolje da takvog oca nema u blizini? S druge strane, nastojanje da se osigura

što veća blizina očevâ opravdano je u slučaju razvoda roditelja ukoliko otac nije

nasilan, jer i mala očeva uključenost veoma povoljno utječe na razvoj djeteta.51

47

Usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 262-3. Nešto kasnije isti autori iznose zaključak «da očeva uključenost pomaže djetetov kognitivni razvoj, njegovu društvenu uspješnost i prilagođenost u odrasloj dobi» (Ibid., str. 263.). Uzmemo li u obzir činjenicu da su doživljaji što ih je neka osoba imala u ranom djetinjstvu i mladosti od većega značenja za obrazovanje karaktera od doživljaja kasnijih godina (Fromm) postaje nam jasnija uloga i mjesto oca u razvoju zdrave ljudske osobnosti. 48

Ibid., str. 263. 49

Možemo sažeti da je emocionalni odnos oca i djeteta usko vezan za emocionalnu atmosferu u braku što vrijedi i za majku. «Ako bračna emocionalnost ne zadovoljava, majka će to pokušati nadoknaditi intenziviranjem emocionalnih odnosa s djetetom, još više se na osjećajnom planu udaljavajući od supruga, a ovaj na tom planu više neće naći dovoljno prostora za sebe u okviru roditeljstva. Neće mu preostati drugo nego da potrebe zadovoljava negdje drugdje, nečim drugim ili s nekim drugim» (Brajša (2009), str. 62.). 50

Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 263. Ovdje bi saželi naše mišljenje u tvrdnju «da je čovjekov odnos s majkom prototip svake blizine, a da je odnos s ocem praizvorni temelj svake distance» (usp. Šarčević (1996), str. 632.). I to je ono što čini cjeloviti utjecaj oca i majke na odrastanje djeteta. Dakako da se ovdje može (i treba) postaviti pitanje istospolnih bračnih zajednica s djecom. Nama su se mnoga pitanja nametnula iščitavajući: Fiser/Garrett (2008). 51

Usp. Čudina-Obradović/Obradović (2006), str. 263. Istraživači (Amato) se uglavnom slažu u stavu da učestalost susreta očeva koji ne žive sa svojom djecom nakon razvoda braka (kvantiteta) nije najvažniji aspekt, već kvaliteta provedenog vremena. Ovo spominjemo i kasnije u radu.

14

4. Očevi i djeca nakon razvoda

Već je Kant52 ustvrdio da iz začeća «proizlazi dužnost uzdržavanja i skrbi koju

roditelji imaju prema onima koje su začeli», tumačeći da «djeca kao osobe imaju time

ujedno izvorno prirođeno (a ne naslijeđeno) pravo na roditeljsku skrb sve dok nisu

sposobna da se sama uzdržavaju». On kaže da se «čin začeća smatra takvim činom

kojime smo neku osobu bez njezina pristanka doveli na svijet i samovoljno uveli u

nj». Upravo iz tog su razloga roditelji dužni svoje dijete, koliko mogu, učiniti

zadovoljnim tim njegovim stanjem. U tom smislu roditelji svoje dijete ne mogu, pa ni

na simboličkoj razini, uništiti kao da bi ono bilo njihova tvorevina ili vlasništvo «jer

biće obdareno slobodom ne može biti takva tvorevina». Ista je stvar čini se i s

roditeljskom skrbi. Ona je, naime, svakom roditelju – ocu jednako kao i majci -

urođena i ne prestaje niti nakon eventualnog razvoda braka.

Možda je u tom svjetlu dobro iščitavati i stav Europske komisije prema kojem

pravo na susrete i druženje nakon razvoda braka izvire iz prava na «obiteljski život»,

dok prekid odnosa između roditeljâ (razvod) ne znači ujedno i prekid odnosa između

djeteta i roditelja. Komisija smatra da «pravo na obiteljski život uključuje i pravo

roditelja na susrete i druženje s djetetom» u što se država ne bi trebala miješati

«osim kada je to potrebno radi zaštite zdravlja i morala, te prava i sloboda drugih

osoba».53 No, što se stvarno događa s roditeljskom skrbi nakon razvoda braka? Što

se događa s očevima i njihovom obvezom da skrbe za svoju djecu ukoliko dođe do

toga?

Primjerice54 velika većina djece (86%) i u SAD-u nakon razvoda živi s majkom,

dok tek četvrtinu djece njihovi očevi posjećuju jednom ili češće u tjednu. Preko 33%

djece nakon razvoda braka svoje očeve viđa tek nekoliko puta godišnje ili ih uopće

ne viđa. Novija istraživanja pokazuju da se mnogi očevi koji nakon razvoda nemaju

redovite kontakte sa svojom djecom vremenom sve više «isključuju». Što je očeva

isključenost veća (neangažirano roditeljstvo) to je i veće opadanje njihove financijske

52

Usp. za ovaj pasus: Kant (1999), str. 73-5. Slično tematizira i: Hefe (2008), str. 88-9. 53

Navod preuzet iz: Rešetar (2011), str. 119. Vezano uz problematiku očinstva u okvirima europske pravne stečevine nama je od osobite važnosti: Choudhry/Herring (2010), str. 171-97. 54

Podaci iznešeni u ovom pasusu tiču se stanja u SAD-u, a preuzeti su iz: Hetherington/Stanley-Hagan (1997), str. 192-3.

15

potpore djeci, te svega 50 do 71% očeva plaća puni iznos sudski određenog

uzdržavanja, dok čak četvrtina ne plaća ništa.55

Što se Hrvatske tiče tu su brojke nešto oskudnije, pa onda i podložnije

različitim tumačenjima.56 Podaci govore kako se u 2010. godini 86,7% djece rodilo u

braku a da skoro četvrtina (237,5/1000) tih istih brakova završava razvodom.57

Nakon razvoda braka u 82,3% slučajeva dijete nastavlja živjeti s majkom. Samo

11,2% očeva nakon razvoda braka nastavlja živjeti sa svojom djecom.58 Iako zakoni i

pravosuđe po sebi ne bi trebali biti naklonjeni ni majkama ni očevima, pojedinci (u

našem slučaju se to osobito tiče sudaca, odvjetnika, socijalnih radnika i psihologa)

mogu imati vlastite stavove o vrijednosti nekog od roditelja za dijete. Majci se priznaju

veće mogućnosti i veće sposobnosti njege i odgoja djeteta negoli ocu, zatim da ima

više onoga što djetetu treba, tj. emocija, negoli otac, ona je u stanju više tih emocija

dati i pokazati negoli otac i slično.59 Ti se stavovi znaju (vjerujemo rijetko, ali ipak)

55

Ovakvi su problemi manje naglašeni kod tzv. «poslovnog» ili «prijateljskog» razvoda braka. Time na snazi dobiva teza kako je od iznimne važnosti za dijete odnos roditeljâ prema razvodu. O djeci i konfliktnom razvodu dobro je pročitati Zbornik priopćenja s Godišnje konferencije Mreže pravobranitelja za djecu Jugoistočne Europe i stručnih rasprava Pravobranitelja za djecu RH koji je dostupan na: http://www.dijete.hr/hr/publikacijepravobranitelja.html. 56

Ovdje želimo iznijeti i jednu kritiku. Naime, u susretima s djelatnicima Centra za socijalnu skrb ali i putem razgovora s djelatnicima raznih Vladinih Ureda i Ministarstava koji se bave ovom problematikom bilo je nemoguće doći do egzaktnih podataka o tome koliko očeva i iz kojih razloga sudskom presudom nastavlja živjeti sa svojom djecom nakon razvoda braka kao i koliko očeva ne plaća sudski određeno uzdržavanje jer to jednostavno nitko ne prati i ne postoje precizni podaci (da ne spominjemo djelatnicu Ministarstva koja se čudila zašto uopće tražimo ovakve podatke). Upravo iz ovih razloga do sada ova problematika kod nas nije posebno obrađivana jer postoje kako birokratske (pisanje molbi nadležnim Ministarstvima) tako i tehničke (neažurirani podaci od strane nadležnih tijela) zapreke, pa se s pravom poduhvat koji bi išao u smjeru rasvjetljavanja odgovora na ova pitanja (a mi smo to pokušali) čini «Sizifovim poslom». No, to nas ne treba obeshrabriti u budućim poduhvatima na ovom području! 57

Ovi su podaci preuzeti iz Statističkog ljetopisa 2011 (str. 109., 111.) koji je dostupan na: http://dzs.hr. 58

Ovi su podaci iz zadnje godine za koju imamo precizne podatke (2009.) koji se nalaze u publikaciji Žene i muškarci u Hrvatskoj 2011 (str. 16.) koja je dostupna na: http://dzs.hr. Isti izvor govori kako u 5,2% slučajeva djeca nakon razvoda svojih roditelja žive i s majkom i s ocem (zajedničko skrbništvo). Zanimljivo je također da od ukupnog broja razvedenih brakova u 2009. (5 076) gotovo 60% je s uzdržavanom djecom (radi se o 4 609 djece). 59

Brajša (1999), str. 329. Ne treba stoga ni čuditi obrazloženje suda kojim je ocu djevojčice stare šest mjeseci odbijen zahtjev da je viđa jednom tjedno na dva sata bez prisutnosti majke, uz pojašnjenje kako je «djetetu te dobi majka dominantna». Ovaj svojevrsni mit o «majčinskom instinktu» problematiziraju i: Hetherington/Stanley-Hagan (1997), str. 193.; Thorpe/Trowell (2007), str. 149-51. Zanimljivo je ovdje spomenuti i Hobbesa koji će reći da po «pravu prirode vlast nad djetetom prvo pripada onome tko ga prvi ima u vlasti», odnosno majci, iz čega proizlazi činjenica da su djeca nakon razvoda braka (Hobbes kaže: «ako se muškarac i žena dogovore da nijedno nije pod vlašću drugoga») majčina te da tim pravom ona može raspolagati kako želi. Hobbes ipak kaže: «Međutim [...] ako postoji bračni ugovor između muškarca i žene, djeca pripadaju ocu, jer u svim gradovima, koji su sastavljeni od očeva, a ne od majki koje vladaju svojim porodicama, vlast u porodici pripada muškarcu; takav se ugovor [...] naziva brakom» (Hobs (2006), str. 116.).

16

incognito naći u različitim presudama i mišljenjima koja u mnogim situacijama u

bitnome određuju budućnost djeteta i njegov «najbolji interes».60

To ne postaje opći stav samo okoline, pa čak i profesionalnih, stručnih i

znanstvenih institucija koje se bave ovom problematikom, već to priznaju i sami

očevi. Danas je uvriježeno u većini slučajeva (kako stručno tako i laičko) mišljenje da

dijete do četvrte ili pete godine života gotovo u načelu nakon razvoda braka treba

ostati s majkom a ne ocem. Sve se to dodatno komplicira činjenicom da žene

zadržavaju svoj «emocionalni primat» spram djeteta, «ne dijele ga s muškarcem niti

ga njemu prepuštaju, a u isto vrijeme pomalo preuzimaju mnoge funkcije

muškaraca». Očeve se često puta na taj način gura na «periferiju roditeljskih

događanja» čime funkcija oca nakon razvoda postaje još problematičnija.61 Međutim,

stalne promjene u shvaćanjima rodnih uloga kako žena tako i muškaraca, te dokazi

koji idu u prilog tezi da očevi mogu biti ništa manje uspješni u brizi za vlastitu djecu,

polako počinju parirati pa čak i mijenjati do danas neupitne stavove što je dovelo i do

sve snažnije potrebe za redefiniranjem koncepta «najboljeg interesa» za dijete koji,

kako pokazuju istraživanja, u sebe nužno uključuje i prisutnost oca.62 Sve se češće,

dakle, prepoznaje značajna uloga koju bi u životima djece nakon razvoda trebali imati

i njihovi očevi, te je relativno rijedak slučaj da se očevima zabrani ikakav kontakt s

njihovom djecom nakon razvoda braka.63

60

Provjeravajući ove hipoteze kroz razgovore sa socijalnim radnicima i psiholozima u Centru za socijalnu skrb u Osijeku moglo se zaključiti da jedan znatan dio ovdje iznešenih vrjednosnih sudova ipak nije mjerilo koje bi bilo ujedno i pravilo. Najčešće spominjani pojam bio je «najbolji interes djeteta» koji se, osim kroz razgovor s roditeljima, najbolje određuje i kroz razgovor sa samim djetetom. To nas navodi na zaključak da se dijete ne smije u očima sustava skrbi promatrati kao objekt kojim se raspolaže, već subjekt koji aktivno treba sudjelovati u ostvarenju vlastitog prava na život uz roditelje i roditeljsku skrb. Ipak, kako ističe Goran Pavelić, očevi nakon razvoda braka stanuju sa svojom djecom najčešće samo ukoliko se utvrdi neka izrazita i nepremostiva nesposobnost majke (zanemarivanje, alkoholizam, ovisnost, prostitucija ili slično). Da u tome zasigurno ima određene istine svjedoči i izjava jedne djelatnice Centra koja tvrdi da je svojim mišljenjem kojim predlaže da dijete nakon razvoda svojih roditelja živi s ocem dovedena u neugodnu situaciju od strane sutkinje (ona sigurno nije jedini takav slučaj). Tom je prilikom analiza njezina mišljenja trajala puno duže od sličnog slučaja kada je predložila da dijete živi s majkom. Možemo zaključiti da određeni unaprijed postavljeni vrjednosni sudovi (pa čak i predrasude) znaju utjecati na objektivnost onih u sustavu socijalne skrbi koji bi najprije trebali objektivno sagledati obiteljske i društvene okolnosti te, uvažavajući važnost oba roditelja za razvoj djeteta bez obzira na njihove međusobno narušene odnose i pravo djeteta na roditeljsku skrb oba roditelja, donositi odluke koje će u svome središtu imati «najbolji interes» za samo dijete. 61

Usp. Brajša (1999), str. 329. 62

Hetherington/Stanley-Hagan (1997), str. 193.; Wallbank (2007), str. 215. 63

Ipak, u spomenutoj publikaciji «Žene i muškarci u Hrvatskoj 2011» vidljivo je smanjivanje postotka očeva koji su nakon razvoda braka ostali živjeti sa svojom djecom. Dok je, primjerice, taj postotak 1960. i 1970. godine iznosio 14,9% odnosno 14,7%, uočljiv je popriličan pad tog postotka u 80.-ima (10,2%) na ovamo. U odnosu na 2008. (10,7%) broj iz 2009. nešto je ipak uvećan. Što se tiče već spomenutog slučaja kada djeca nakon razvoda svojih roditelja žive i s majkom i s ocem taj je postotak

17

Što se samohranih očeva tiče vidjeli smo da je u 2010. godini u 11,2%

slučajeva otac nastavio živjeti s djetetom nakon razvoda braka.64 Bez obzira na

izdvojena mišljenja nekih djelatnika Centra za socijalnu skrb kako vrlo mali broj očeva

traži uopće zajedničko stanovanje s djetetom nakon razvoda, čemu bi razloge mogli

potražiti i u gore spomenutim mišljenjima, prema podacima udruge «Samohranih

roditelja i mladeži» u Hrvatskoj je danas oko 310 000 samohranih roditelja od čega

18% ukupnoga broja čine samohrani očevi.65 Prema podacima Državnog zavoda za

statistiku i popisa stanovništva iz 2001. godine, u Hrvatskoj su većina samohranih

roditelja majke (12,5% od ukupnog broja hrvatskih obitelji) koje brinu za 74 256 djece

u dobi od 0 do 17 godina, dok za 14 989 djece u istoj dobi skrbi otac (2,5% od

ukupnog broja hrvatskih obitelji).66

Općenito gledajući samohrani očevi s kojima smo razgovarali mišljenja su da

je sustav socijalne skrbi vrsta «hobotnice» koja gotovo uvijek na svim razinama

preferira važnost i ulogu majke za život djeteta nakon (potencijalnog) razvoda braka.

Očevi se, prema njihovom kazivanju i pisanju, u takvom sustavu najčešće svode na

«(ne)uredne platiše uzdržavanja» čiji susret(i) s njihovom djecom ovise o dobrom ili

lošem odnosu s bivšom suprugom.67

Posebno je teška tema neispunjavanje obveza uzdržavanja djeteta nakon

razvoda braka od strane roditelja s kojim dijete više ne stanuje. Neispunjavanje

obveze uzdržavanja djeteta nakon razvoda često je puta vrsta «patogene osvete» ili

od 1960. (5,7%) pa sve do 2008. (3,7%) u manje više konstantnom padu, da bi se to u 2009. (5,2%) značajnije promijenilo. 64

Tako autori ističu situaciju u SAD-u gdje se, unatoč niskom postotku očeva koji nakon razvoda braka ostaju živjeti sa svojim djetetom (14%), odnos između samohranih očeva i majki počeo drastično mijenjati. Od 70.-ih godina prošloga stoljeća broj samohranih kućanstava s očevima porastao je za 300%. Trenutno se procjenjuje kako je u SAD-u jedno od šest samohranih kućanstava s ocem (usp. Hetherington/Stanley-Hagan (1997), str. 193.). 65

Samohrani otac ne pretpostavlja nužno razvedenog oca. Može se raditi o udovcu ili napuštenom suprugu ili pak rastavljenom samcu. Sukladno tome ovim se postotkom ne tvrdi da je 18% očeva sudskom odlukom nakon razvoda braka ostalo živjeti sa svojom djecom. Taj je postotak, prema udruzi «Dudeki» koja okuplja samohrane očeve, mnogo niži. Mi smo već ranije istaknuli da je u 2009. godini u 11,2% slučajeva dijete ostalo živjeti s ocem. No, razlozi zašto je dijete ostalo s ocem mogu biti različiti (majka koja je napustila djecu ili ih ne želi, smrt majke i slično). Postotak očeva koji su sudskom odlukom (da je za djecu nakon razvoda objektivno bolje da žive kod oca) nastavili živjeti sa svojom djecom prema ovoj udruzi je oko 2%. 66

U Hrvatskoj, prema podacima dobivenim iz popisa 2001. godine, od ukupnog broja hrvatskih obitelji udio jednoroditeljskih obitelji iznosi 15%. O ovome se detaljnije može vidjeti kod: Raboteg-Šarić/Pećnik (2010). 67

Ovdje nas je osobito dojmila priča jednog samohranog oca koji je nakon četiri godine sudskog sporenja dobio pravo da živi sa svojom djecom koju je njihova majka sustavno zanemarivala. Otac postavlja logično pitanje o odgovornosti sustava koji je dopustio da djeca četiri godine žive s takvom majkom. Ovakve i slične stavove čitamo i drugdje: http://blog.vecernji.hr/ocevblog/2011/05/24/pin-nije-potreban/.

18

«uzvraćanja» od strane neodgovornog roditelja bivšem supružniku. S pravom se

može reći da je neispunjavanje obveze uzdržavanja, ustvari, vrsta «nasilja nad

djetetom» koje time postaje kolateralna žrtva uglavnom visokokonfliktnih razvoda, a

takvih je kod nas, prema nekim izvorima, blizu 40%, kod kojih se supružnici (koji i

dalje ostaju roditelji svojoj djeci) ne mogu dogovoriti oko skrbi za dijete. Isto tako,

prema podacima udruge «Samohranih roditelja i mladeži», 43% razvedenih očeva ne

ispunjava tu obvezu, dok je postotak očeva koji imaju izvanbračnu djecu a ne

ispunjavaju obvezu uzdržavanja dosta viši (66%).68

Naši podaci69 govore da je u 2010. godini od ukupnog broja povreda prava

djece na život i roditeljsku skrb (331 slučaj) njih 19% vezano uz uzdržavanje «u

kojima je povrede prava doživjelo 92 djece». Radi se o 62 slučaja što je, u odnosu na

2009. godinu, povećanje od 14,81%. U 18 slučajeva stranke su se obraćale tražeći

savjet o ostvarivanju prava na uzdržavanje od roditelja s kojim dijete ne živi ili su se

žalile zbog teškoća u ostvarivanju tog prava.70 Najčešći razlozi obraćanja stranaka

pravobraniteljici za djecu jesu «dugotrajnost i neefikasnost postupaka vezanih za

pravo djeteta na uzdržavanje te nesudjelovanje centra za socijalnu skrb u tim

postupcima». «Evidentna je», čitamo u «Izvješću pravobraniteljice za djecu 2010»,

«nemoć, ogorčenje i ljutnja podnositelja pritužbi, prvenstveno usmjerena na onog

roditelja koji ne plaća uzdržavanje, a zatim i na cjelokupni sustav od kojeg nisu dobili

očekivanu pomoć». Ukoliko su se, pak, pravobraniteljici za djecu javljali roditelji koji

plaćaju ili bi trebali plaćati uzdržavanje često se puta radilo o primjerice

nezaposlenom roditelju koji se raspitivao o mogućim sankcijama koje ga očekuju, ali i

o sumnji «u svrhovito upravljanje sredstvima uzdržavanja od strane drugog

roditelja».71 Bilo je i onih roditelja koji su «ukazivali na to da plaćanje uzdržavanja za

68

Ovdje treba spomenuti i podatak da je, prema riječima Gorana Pavelića iz udruge «Samohranih roditelja i mladeži», 71% samohranih roditelja nezaposleno. Mnogi od njih ne mogu pronaći posao jer, uz malu djecu, ne mogu raditi popodnevnu ili noćnu smjenu. To samo potvrđuje činjenicu da su jednoroditeljska (samohrana) kućanstva među najsiromašnijim skupinama suvremenog društva, što dodatno dobiva na alarmantnosti uzmemo li u obzir da niski ili nikakav dohodak bitno utječe na kvalitetu života ne samo odraslih, već osobito djece čija dobrobit u obitelji ovisi upravo o načinu korištenja dohotka za unapređivanje vlastitih interesa i ciljeva. Ne treba zanemariti niti činjenicu da je oko 60% jednoroditeljskih kućanstava posljedica razvoda ili rastave (usp. Giddens (2007), str. 181.). 69

Podaci su preuzeti iz «Izvješća o radu pravobraniteljice za djecu 2010» (str. 13-19) koji je dostupan na: http://www.dijete.hr/hr/izvjemainmenu-93/izvjeo-radu-pravobranitelja-za-djecu-mainmenu-94.html. 70

U nastavku «Izvješća o radu pravobraniteljice za djecu 2010» (str. 16.) nalazimo podatke da su se u 26 slučajeva pritužbe odnosile na parnični postupak, u 6 na ovršni, u 3 na kazneni te u 6 slučajeva na ostvarivanje zahtjeva za uzdržavanje u inozemstvu. 3 slučaja odnosila su se na teškoće u realizaciji prava na privremeno uzdržavanje od strane Centara za socijalnu skrb. 71

Sumnja u svrhovito upravljanje sredstvima za uzdržavanje djeteta od strane roditelja s kojim dijete živi često se susreće u razgovorima s očevima koji se nerijetko osjećaju «platišama» ne samo

19

već punoljetnu djecu koja se školuju, ugrožava uzdržavanje njihove maloljetne

djece».

Koliko je naše sudstvo tromo svjedoči i ovih nekoliko činjenica koje nalazimo u

«Izvješću pravobraniteljice za djecu 2010». Jedna od osobito problematičnih jest ona

«da se privremene mjere radi uzdržavanja donose rijetko ili nepravovremeno» iako je

obveza suda da već na prvom ročištu rješenjem o privremenoj mjeri naloži tuženiku

da tužitelju plaća određeni iznos na ime uzdržavanja. Nadalje, iako su odredbama

«Obiteljskog zakona» propisane i jasno definirane nadležnosti pojedinih institucija u

ostvarivanju djetetovog prava na uzdržavanje primjena tih odredbi u praksi često je

puta upitna. Najspornijom se čini provedba onih odredbi zakona u kojima je određena

obveza institucija (suda ili centra za socijalnu skrb) da poduzimaju radnje po

službenoj dužnosti. Tako se primjerice obveza suda koji je donio odluku o

uzdržavanju ili u postupku pred kojim su stranke sklopile sudsku nagodbu, da ovrhu

naplate uzdržavanja pokrene i provede po službenoj dužnosti, te alternativna obveza

centra za socijalnu skrb da traži ovrhu na temelju odluke o uzdržavanju djeteta

ispunjava rijetko ili tek na zahtjev oštećene stranke. Iz zaprimljenih prijava uočava se

da, bez osobnog angažmana roditelja koji živi s djetetom, ovršni postupak neće biti

pokrenut niti po službenoj dužnosti, niti po prijedlogu centra za socijalnu skrb što

samo potvrđuje činjenicu da imamo popriličnu diskrepanciju između zakonskih

odredbi i sudske prakse, ali i problem s adekvatnom edukacijom onih koji o tome

trebaju voditi računa.

Posebne su boljke našega sustava dugotrajni sudski postupci koji općenito

štete pravima i dobrobiti djeteta. Obzirom da se radi «o pitanjima koja su od

egzistencijalne važnosti za djecu, takva odugovlačenja su nedopustiva». Tromost

sustava zapravo odgovara onim roditeljima koji svjesno izbjegavaju svoje obveze

prema djeci. Uzdržavanje maloljetnog djeteta dužnost je i pravo roditelja, kojeg se

roditelji ne mogu odreći jer razvodom braka nisu prestali biti roditelji svojoj djeci.

Uzdržavanjem se osiguravaju sredstva za život djeteta, a samim time i pravo na

životni standard koji odgovara djetetovu sveukupnom razvoju.72

uzdržavanja svoje djece. Dakako da su bilo kakvi dokazi po tom pitanju gotovo pa nemogući. Ipak treba naglasiti da roditelj s kojim dijete nakon razvoda braka više ne živi uzdržavanjem osigurava svome djetetu prije svega nužna sredstva za život koja je onaj drugi roditelj dužan samo usmjeriti k njemu. Mišljenja smo da oba roditelja radom i brigom osiguravaju ta sredstva te ona ne smiju biti predmetom ikakve manipulacije ili osvete. 72

Ni sami ne znamo odgovor na pitanje da li nas više treba brinuti što dobri pate (u ovom slučaju djeca) ili što loši dobro prolaze (neodgovorni roditelji). Spomenimo ovdje još odredbu čl. 232., stavka

20

Pri koncu možemo reći kako je odnos očeva i njihove djece nakon razvoda

braka u mnogim svojim segmentima vrlo problematičan što nije odraz samo

problemâ sustava socijalne skrbi ili pravosuđa već i same ideje očinstva. Mnogi se

slažu da očeva fizička prisutnost jednostavno nije dovoljna, već očevi moraju aktivno

– kako emocionalno (intimno) tako i fizički – doprinositi odgoju svoga djeteta. Pri

tome nije od presudne važnosti količina vremena kojega otac provodi s djetetom, već

kvaliteta provedenog vremena i permanentnost kontakata. Suvremeno je očinstvo, na

određeni način, konstruirano kao uzajamni blagotvorni odnos između oca i njegove

djece te se sve češće pokazuje da i djeca i očevi koji s njima ne žive nakon razvoda

braka «pate» zbog prisilnog narušavanja tog odnosa. Ondje gdje se ustanovi takvo

narušavanje ili razaranje treba potaknuti širu društvenu raspravu o «manjku

kontakta» u smislu kršenja prava očeva na blagotvorni i produktivni odnos s vlastitom

djecom. U smislu primjene «načela dobrobiti» podudaranje interesâ očeva i djece u

kontekstu rasprava o kontaktima u stvarnosti znači da su prava djece i očeva

potencijalno jedno te isto.73

5. Zaključno: teze za raspravu

Ukoliko je vjerovati Tolstoju koji kaže da su sve sretne obitelji nalik jedna na

drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način možemo reći da je i «otrov

razvoda» što ga roditelji nakon razvoda braka «dijele» sa svojom djecom različit.

Roditelji imaju «svoj svijet» kojeg nakon razvoda često puta silom žele nametnuti

svojoj djeci koja ga ne razumiju. Neki roditelji uslijed traumatičnog prekida bračne

zajednice izgube iz vida one najranjivije sudionike, te ih otvoreno uključuju u svoje

sukobe s bivšim supružnikom, dok drugi «gubitkom skrbništva» nad djetetom misle

da njihova obveza roditeljske skrbi time završava što često puta samo dijete još više

ranjava. Na ovome mjestu želimo ponuditi nekoliko teza kao završni osvrt na rečeno

4. «Obiteljskog zakona» (NN 116/03) kojom se nadležni ministar obvezuje da jednom godišnje objavi podatke o prosječnim potrebama djeteta s obzirom na troškove života, koje će sud, zajedno s ostalim odredbama, uzeti u obzir pri određivanju visine uzdržavanja. Od 1. travnja 2012. godine Vlada Republike Hrvatske objavila je «Minimalne novčane iznose potrebne za mjesečno uzdržavanje djeteta» (NN 38/12) te se propisuje: za dijete do 6 godina 17% prosječne plaće (924,97 kuna), za dijete od 7 do 12 godina 20% prosječne plaće (1.088,20 kuna) i za dijete od 13 do 18 godina 22% prosječne plaće (1.197,02 kuna). Radi se o postocima od prosječne mjesečne isplaćene neto-plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, koja je za 2011. godinu iznosila 5.441,00 kuna. Od 2004. pa do 2007. ove podatke utvrđivalo je Ministarstvo pravosuđa (što je u skladu s odredbom «Obiteljskog zakona»), a od 2008. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. 73

Usp. Wallbank (2007), str. 215.

21

u samome radu kako bi smo pokušali pružiti jedan nacrt dobre i nužne (buduće)

rasprave o ulozi i mjestu oca nakon razvoda braka u životu djeteta:

1. Ideja očinstva danas je u krizi ne toliko zbog samog očinstva koliko zbog

funkcije koju ono vrši u modernoj obitelji i društvu. Suvremena kriza očinstva

nije kriza institucije očinstva, već kriza jedne njegove povijesno određene

forme, povezane s preobrazbom društvenih odnosa koji su ovu formu nekada

proizveli;

2. Sve se češće prepoznaje značajna uloga koju bi u životima djece nakon

razvoda braka trebali imati njihovi očevi. Bliskost između oca i djeteta «u

ranom djetinjstvu utječe na njihovu bliskost u adolescenciji, a ova pak na

prilagođenost djece u odrasloj dobi i vlastitome braku». Očeva fizička

prisutnost jednostavno nije dovoljna, već očevi moraju aktivno – kako

emocionalno tako i fizički – doprinositi odgoju svoga djeteta.

3. Uključivanje očeva u odgoj djeteta bit će korisno samo ako očevi to žele

(unutarnja raspoloživost nasuprot sudskoj prisili), ako to prihvaćaju kao dio

svoje (socijalne) uloge, a ne kao nešto što im je nametnuto zbog nužnosti ili

racionalnosti obiteljske organizacije;

4. Dijete se u očima sustava socijalne skrbi – roditeljâ osobito – ne smije

promatrati kao objekt kojim netko ima pravo raspolagati (dodjeljivanje

skrbništva primjerice), već kao subjekt koji aktivno treba sudjelovati u

ostvarenju vlastitog prava na život uz roditelje i roditeljsku skrb (dijete ostaje

pod zajedničkim skrbništvom svojih roditelja);

5. Mnogi se očevi koji nakon razvoda nemaju redovite kontakte sa svojom

djecom vremenom sve više «isključuju». Što je očeva isključenost veća

(neangažirano roditeljstvo) to je i veće opadanje njihove ne samo financijske

već i emocionalne potpore djeci, što u bitnome utječe na njihovo sazrijevanje.

Temeljno polazište za formiranje ovih teza predstavlja ideja da dijete uvijek

ostaje «zajednički projekt» oba roditelja a ne samo onog s kojim dijete živi. U tom

pogledu za istaknuti je da otac ne prestaje biti ocem samo zato što ne živi sa svojom

djecom, kao što se ni majkom ne postaje sudskom presudom kojom dijete nastavlja

živjeti s njom nakon razvoda braka. Otac i majka su uvijek roditelji svojoj djeci (inače

ne bi ni bili to što jesu) i oni bi to svoje pravo i obvezu roditeljske skrbi trebali koristiti

uvijek, što u konačnici njihova djeca i očekuju.

22

Na koncu neka nam bude dopušteno prenijeti misli jedne studentice u svom

eseju na temu čemu bi dala prednost obitelji ili karijeri što je redovito nudimo u sklopu

izvođenja nastave na kolegiju, a koje nam svima mogu ukazati na to što je veliko a

što neznatno: «Poanta cijele priče je da je meni obitelj na prvom mjestu i nijedan

posao neće to promijeniti jer nema tih novaca, a niti plišanih igračaka koje bi mojem

djetetu mogle nadoknaditi majku i vrijeme koje nismo proveli zajedno. Ne želim

svojem djetetu pružiti djetinjstvo koje će provesti kao ja, usamljeno u sobi s igračkom

u jednoj ruci i slikom oca u drugoj».

Ni mi nismo uspjeli iznaći bolje riječi za (privremeni) završetak ovog rada.

23

Literatura:

Abercrombie et al 2008

Abercrombie, N.; Hill, S.; Turner, B. S., Rječnik sociologije, Čačić-Kumpes, J.;

Kumpes, J. (urednici hrvatskog izdanja), Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2008.

Abramovitch 1997

Abramovitch, H., «Images of the "Father" in Psychology and Religion», u: Lamb, M.

E. (ur.), The Role of the Father in Child Development, John Wiley & Sons, New York-

Chicester – Brisbane – Toronto – Singapore, 1997., str. 19-32.

Agacinski 2008

Agacinski, S., «Roditeljstvo i spolnost: "homoparentalnost"», Europski glasnik, Vol.

13, No. 13 (2008), str. 391-398.

Anić 2011

Anić, J. R., Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi,

Institut društvenih znanosti «Ivo Pilar», Zagreb, 2011.

Bauman 1969

Bauman, Z., Marksistička teorija društva, Izdavačko preduzeće «Rad», Beograd,

1969.

Berdica/Tucak 2011

Berdica, J.; Tucak, I., «Uzorak naše kulture: razvod braka», u: Rešetar, B.; Župan, M.

(ur.), Imovinskopravni aspekti razvoda braka: hrvatski, europski i međunarodni

kontekst, Pravni fakultet, Osijek, 2011., str. 15-45.

Berger/Luckmann 1992

Berger, P.; Luckmann T., Socijalna konstrukcija zbilje, Naprijed, Zagreb, 1992.

Brajša 2009

Brajša, P., Brak i obitelj iz drugoga kuta, Glas koncila, Zagreb, 2009.

Brajša 1999

Brajša, P., «I očinstvo treba emancipirati», Vjesnik Đakovačke biskupije, Vol. 127,

No. 5 (1999), str. 327-342.

Brizendine 2010

Brizendine, L., Muški mozak, Profil, Zagreb, 2010.

Brizendine 2008

Brizendine, L., Ženski mozak, Profil, Zagreb, 2008.

Cantor 2008

24

Cantor, P. A., «Simpsoni: atomistička politika i nuklearna obitelj», u: Irwin, W.;

Conard M. T.; Skoble, A. J. (ur.), Simpsoni i filozofija, Naklada Jesenski i Turk,

Zagreb, 2008., str. 187-207.

Choudhry/Herring 2010

Choudhry, S.; Herring, J., European Human Rights and Family Law, Hart Publishing,

Oxford – Portland, 2010.

Čudina-Obradović/Obradović 2006

Čudina-Obradović, M.; Obradović, J., Psihologija braka i obitelji, Golden marketing-

Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.

Daniels 2000

Daniels, C. (ur.), Lost Fathers: The Politics of Fatherlessness in America, Palgrave

Macmillan, New York, 2000.

Eagleton 2011

Eagleton, T., Zašto je Marx bio u pravu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Ferari 2011

Ferari, V, Pravo i društvo: Osnovi sociologije prava, CID, Podgorica, 2011.

Fiser/Garrett 2008

Fiser, H. L.; Garrett, P. K., «It takes three, baby: The lack of standard, legal

definitions of “best interes of the child” and the right to contract for lesbian potential

parents», Cardozo Journal of Law and Gender, Vol. 15, No. 1 (2008), str. 1-31.

Fromm 1980

From, E., Autoritet i porodica, Naprijed, Zagreb, 1980.

Giddens 2007

Giddens, A., Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007.

Goleman 2007

Goleman, D., Socijalna inteligencija: Nova nauka o ljudskim odnosima, Geopoetika,

Beograd, 2007.

Gopnik 2011

Gopnik, A., Beba filozof: Što nam djeca govore o istini, ljubavi i značenju života,

Algoritam, Zagreb, 2011.

Guggenheim 2005

Guggenheim, M., What's Wrong with Children's Rights, Harvard University Press,

Cambridge – Massachusetts – London, 2005.

Haralambos/Holborn 2002

25

Haralambos, M.; Holborn, M., Sociologija – teme i perspektive, Golden marketing,

Zagreb, 2002.

Hefe 2008

Hefe, O., Pravda: filozofski uvod, Akademska knjiga, Novi Sad, 2008.

Hetherington/Henderson 1997

Hetherington, M. E.; Henderson, S. H., «Fathers in Stepfamilies», u: Lamb, M. E.

(ur.), The Role of the Father in Child Development, John Wiley & Sons, New York-

Chicester – Brisbane – Toronto – Singapore, 1997., str. 212-226.

Hetherington/Stanley-Hagan 1997

Hetherington, M. E; Stanley-Hagan, M. M., «The Effects of Divorce on Fathers and

Their Children», u: Lamb, M. E. (ur.), The Role of the Father in Child Development,

John Wiley & Sons, New York-Chicester – Brisbane – Toronto – Singapore, 1997.,

str. 191-211.

Hobs 2006

Hobs, T., Čovek i građanin, Hedone, Beograd, 2006.

Hohnjec 2003

Hohnjec, N., Obitelj i njezine generacije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

Horkheimer 1988

Horkheimer, M., Kritika instrumentalnog uma, Globus, Zagreb, 1988.

Kant 1999

Kant, I., Metafizika ćudoređa, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.

Koić et al 2002

Koić, E.; Mužinić, L.; Đorđević, V.; Vondraček, S.; Molnar, S., «Pseudocyesis and

Couvade syndrome», Društvena istraživanja, Vol. 11, No. 6 (2002), str. 1031-1047.

Kupelian 2010

Kupelian, D., Marketing zla: Kako su nam radikali, elitisti i pseudostručnjaci prodali

pokvarenost pod krinkom slobode, Harfa d.o.o., Split, 2010.

Ladan 2000

Ladan, T., Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.

Léon-Dufour 1993

Léon-Dufour, X. (ur.), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

1993.

Luhmann 1996

Luhmann, N., Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti, Naklada MD, Zagreb, 1996.

26

Luhmann 2011

Luhmann, N., Društvo društva, Sv. 2, Naklada Breza, Zagreb, 2011.

Lujić 2000

Lujić, B., Povratak u slobodu ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.

May 1980

May, R., Psihologija i ljudska dvojba, Naprijed, Zagreb, 1980.

Nisbet 2007

Nisbet, R. A., Sociološka tradicija, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb,

2007.

Pickhardt 2010

Pickhardt, C. E., Keys to Successful Stepfathering, Barron's Educational Series, New

York, ²2010.

Pleck/Pleck 1997

Pleck, E. H.; Pleck, J. H., «Fatherhood Ideals in the United States: Historical

Dimensions» u: Lamb, M. E. (ur.), The Role of the Father in Child Development, John

Wiley & Sons, New York-Chicester – Brisbane – Toronto – Singapore, 1997., str. 33-

48.

Popenoe 2002

Popenoe, D., Life without father: Compelling new evidence that fatherhood and

marriage are indispensable for the good of children and society, Harvard University

Press, Cambridge – Massachusetts – London, 2002.

Popenoe 2008

Popenoe, D., War Over the Family, Transaction Publishers, New Brunswick-London,

2008.

Raboteg-Šarić/Pećnik 2010

Raboteg-Šarić, Z.; Pećnik, N. «Stavovi prema samohranom roditeljstvu», Revija za

socijalnu politiku, Vol. 17, No. 1 (2010), str. 5-25.

Remennick 2000

Remennick, L., «Childless in the Land of Imperative Motherhood: Stigma and Coping

Among Infertile Israeli Women», Sex Roles, Vol. 43, No. 11-12 (2000), str. 821-841.

Rešetar 2011

Rešetar, B., Pravna zaštita prava na susrete i druženje, Pravni fakultet, Osijek, 2011.

Rimac 2010

27

Rimac, I., «Komparativni pregled odgovora na pitanja u anketi Europskog istraživanja

vrednota 1999. i 2008.», Bogoslovska smotra, Vol. 80, No. 2 (2010), str. 425-525.

Sen 2012

Sen, A., Razvoj kao sloboda, Algoritam, Zagreb, 2012.

Skok 1972

Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga druga, JAZU,

Zagreb, 1972.

Strean 1981

Strean H. S., Izvanbračna veza, Naprijed, Zagreb, 1981.

Šarčević 1996

Šarčević, I., «Povratak oca. Lice i naličje (anti)paternalizma», Vjesnik Đakovačke

biskupije, Vol. 124, No. 11 (1996), str. 628-632.

Taylor 2009

Taylor, C., Etika autentičnosti, Verbum, Split, 2009.

Thorpe/Trowell 2007

Thorpe, C.; Trowell, J. (ur.), Re-rooted Lives: inter-disciplinary work within the Family

Justice System, Jordan Publishing Limited, Bristol, 2007.

Tocqueville 1995

Tocqueville, A. de, O demokraciji u Americi, Informator – Fakultet političkih znanosti,

Zagreb, 1995.

Wallbank 2007

Wallbank, J., «Getting Tough on Mothers: Regulating Contact and Residence»,

Feminist Legal Studies, Vol. 15, No. 2 (2007), str. 189-222.

Rad je objavljen u knjizi s međunarodnom recenzijom:

Rešetar, Branka (ur.), Pravna zaštita prava na (zajedničku) roditeljsku skrb, Pravni

fakultet, Osijek, 2012., str. 31-58.