Plovdivski zbornik 116(54)

SADRŽAJ

Kalendar 6

Molitvenik 14Molitva Svetom Duhu 14Trisveto 15Oče naš 16Psalam 103 18Psalam 1 26Psalam 2 28 Psalam 3 32Psalam 140 34Psalm 141 36Psalam 129 39Psalam 116 41Svjete tihi (Φῶς ἱλαrὸν) 42Slavoslov 44Psalam 122 46Psalam 50 49Psalam 69 54Psalam 142 55Veliki slavoslov 59Nikejsko-carigradski simbol vjere 65Molitva u svaka doba 70Molitva povečerja 74Molitva Gospodu 82Psalam 64 86Psalam 65 91Psalam 66 97Psalam 67 99Psalam 19 108Psalam 20 111Sveti Bože 115Časnom krstu, kondak 116Predastateljnice strašna 117Slavoslov 119Psalmi šestopsalmija 120

Psalam 37 120Psalam 62 128Psalam 87 133Psalam 102 140

Tropar arhanđelima 149Tropar Preteči 151Prisnodjevo 153

4 SADRŽAJ

Svetom krstu, tropar 154Svetom Nikoli 157Apostolima, prorocima i mučenicima 158Sveta Neporočna 160

Skazanije gromovnika 161

Početije svijeta 192

Skazanije o posljednjem vremenu (od 1 do 16 dana) 206

Devet pjesni Blagoroditeljnici Djevi 222

Hronograf 242

Skazanije za dni koji su zli 256

Slovo o zmiji (iz Fiziologa) 259

Molitva za nosioca ove knjige 263

Poslanije sa nebesa svete epistolije 270

Dodatak: Tekstovi iz srodnih zbornika 307Hronograf: Iz Beljakovskog zbornika 307Carostavnik: Iz Beljakovskog zbornika 308Skazanije o sedam sabora: Iz Beljakovskog zbornika 309O odstupanju Rima: Iz Zbornika Kirilovske biblioteke br 22/1099 310Viđenje proroka Danila: Iz Dragoljevog zbornika 312Razumnik: Iz Beljakovskog i Grigorovičevog zbornika 316

Pogovor: Plovdivska bosanska knjiga 321

Izvori 335

Bibliografija 341

POGOVOR PLOVDIVSKA BOSANSKA KNJIGARukopisni zbornik plovdivske Biblioteke “Ivan Vazov”, s kataloš-

kom oznakom Bosnensko sborniče 116(54), po jednom odlomku sadr-žaja već je postao čuven. Taj njegov dio pod naslovom Početije svijeta, bio je zaokupio pažnju autora koji su istraživali elemente heretičnih učenja u apokrifima. Na vezu apokrifa Početije svijeta s Baruhovim ot-krovenjem, s jedne strane, kao i s tekstom Tajne knjige, koji je sačuvan samo u verziji na latinskom jeziku poznatoj pod naslovom Joannis et Apostoli et Evangelistae Interrogatio, s druge strane, precizno je uka-zao već Jordan Ivanov.1 I pored toga što je sadržaj posljednjeg apokrifa označen kao bogomilski par excellence,2 jedini momenat po kojem se Početije svijeta slaže s njim nije se mogao na takav način odrediti,3 ali je taj detalj svakako pridonio povezivanju legende s bosanskim sred-njovjekovnim područjem. Naime, i prema jednom i prema drugom tek-stu, onaj koji je zaveo Adama i Evu nije tek zmija, već čovjekolika zmija,4 odnosno Krasna Djevica. Pritom je bilješka u kojoj je spomenut lokalitet Bossina5 u latinskoj Bečkoj tajnoj knjizi već bila protumače-na kao naznaka mogućeg bosanskog porijekla njenog osnovnog teksta, pa je i ova neobična figura čovjekolikog zavodnika Adama i Eve, koja je tu opisana, označena kao bosanska. Iako je uskoro razjašnjeno da je matrica teksta Tajne knjige najvjerovatnje bizantska,6 jedan drugi detalj mogao bi biti dokaz da je prijedložak latinskog teksta bio slavenski. Radi se o jednoj karakterističnoj prevodilačkoj pogrešci. Podudarnost između Početija svijeta i Baruhovog otkrovenja u narativnom elemen-

1 Ivanov, str. 70, 322–326.2 Usp. Turdeanu, 2, str. 204–213.3 Dizdar, 1968. “Ako ovaj apokrif o stvaranju svijeta i nije možda heretički, veoma

je zanimljiv i spada među najljepše južnoslavenske srednjovjekovne tekstove.” V. Dizdar, 1969, str. 431.

4 Vidjeti glosu uz riječ geena u Tajn.b., str. 88: Serpens non fuit ut serpens, sed sicut homo; fecit enim se sicut pulcrum adolescentem et per praeceptum diaboli introivit in paradisum per — canam et decepit mulierem et fornicatus est cum ea cum cauda, quod diabolus, cum dormiret, cecidit de bava ejus, ex illa creatus est ille serpens.

5 Vallis Josaphat idem sunt, scilicet oseph et atto et infernus et tartarus et generatio ignis, sed secundum diversas linguas nominatur, non est spiritus neque aliquid vi-tale, sed locus est, sicut est Bossina et Lombardia et Tuscia; Tajn.b., str. 86.

6 Turdeanu, pozivajući se na istraživanje R. Reitzensteina, ali i na Pogodinski indeks zabranjenih knjiga u kojem se na popisu nalazi naslov Togože [Ioanna Feologa] vъprosi kъ Gospodu, pretpostavlja da je u grčku osnovicu apokrifa bugarski prevo-dilac unio dodatke. Turdeanu, str. 207, 210.

322 LEJLA NAKAŠ

tu vezivanja simbolizma istočnog grijeha za stablo vinove loze izgubi-la se, naime, u izobličenoj predaji dviju latinskih verzija Interrogatio Joannis (Karkasonskoj i Bečkoj) zbog prevodiočevog nerazumijevanja semantičke razlike između staroslavenske riječi тρъсть (trska) i vul-garnoslavenske riječi trs,7 umjesto koje oba teksta imaju arundo,8 ali su drugi motivi priče, kao izlivanje “grjehovne pohoti” na glavu, u oba latinska teksta očuvani.9

I pored toga što je kao mjesto pisanja Plovdivskog zbornika već bio označen prostor Bosne i Hercegovine10, određenu sumnju u bosan-sko porijeklo rukopisa izražava Herta Kuna u svojoj Hrestomatiji sta-rije bosanske književnosti,11 najviše zbog znatnog prisustva ekavizma u njemu, pri čemu ona i dalje ostavlja mogućnost bosanskog porijekla same legende, tumačeći pojavu ijekavizma u tekstu kao trag doticaja s prijedloškom sa zapadnijeg područja. Sada kad je cijeli rukopis pred nama, zahvaljujući ljubaznosti djelatnika Plovdivske biblioteke, mjesto njegova pisanja može se mnogo jasnije procijeniti.

Zbornik je u katalogu određen kao rukopis iz 17. stoljeća, pisan na papiru dimenzija 10 x 7 cm, na kojem je utisnut vodeni znak s mo-tivom kružnog stubišta sa zvijezdom.12 Ćirilično pismo ocijenjeno je kao srednji poluustav, a pravopis kao uprošćen, sa samo jednim polu-glasom. Sadržaj njegovih 150 listova može se podijeliti u deset cjelina. Na samom početku nalazi se kalendar posvećenih dana, a zatim slijedi najobimniji dio rukopisa, koji opseže gotovo polovinu zbornika – psal-mi i molitve, potom slijede Gromovnik, legenda Početije svijeta, esha-tološko proročanstvo neidentificiranog porijekla koje u 16 dana opisuje događaje pred drugi Hristov dolazak, devetodijelna kantika Blagorodi-teljnici Djevi13, hronograf od vremena Davida pa do 1539. godine, Ska-zanije o danima koji su zli, Skazanije o zmiji – iz ciklusa fantastičnih

7 Miklosich, str. 1008: тρъсъ - αμπελος, vitis, nsl. trs.8 Plantavit diabolus arundinem in medio Paradisi, Tajn.k., str. 288; Tajn.b., str. 88.9 U Varuhovom otkrovenju поχотъ гρѣχов'ɴɑ, u apokrifu Početije svijeta поχоть

дρєвɴɑ (99a), u Tajnoj knjizi – Et effundit super caput angeli concupiscentiam peccati (Tajn.b., str. 88). Osim toga, izgleda da je u prvom inicijalu iz Pripkovićevog evanđelja, uz rodoslovlje kojim počinje Evanđelje po Mateju, slikovno prikazana ova epizoda: zmija u liku Krasne Djevice koja “hodi na repu” izliva “pohot grje-hovnu” na Adamovu glavu (vidjeti sliku u Kuna, 2008, str. 199).

10 Ivanov, str. 322.11 Kuna, 1974, str. 83.12 Isti vodeni znak ima Šibenički zbornik iz Kukuljevićeve kolekcije br. 501 HAZU

sign. IIIa20 datiran u početak 16. stoljeća.13 Ovaj dio teksta Plovdivskog zbornika identificirala je na moju molbu Marija Jovčeva.

Riječ je o Malom paraklisu Svete Bogorodice (μικρός παρακλητικός κανών) čiji je au-tor vjerovatno Theosteriktos Monachos iz 9. st. To je veoma popularan kanon koji ulazi u sastav različitih liturgijskih knjiga. U štampanim izdanjima on se nalazi u dodatku, na kraju Oktoiha, Psaltira, Časoslova, a u pojedinim Minejima kombinira se s kanonom za svete.

323POGOVOR: PLOVDIVSKA BOSANSKA KNJIGA

priča o životinjama poznatog kao Fiziolog i na kraju apokrifna Epistola za Svetu nedjelju (i Svetu petku).

Tekst zbornika nije sačuvan u cjelini, nedostaju mu početak, po-svećeni dani za mjesece septembar – novembar, i sami kraj Epistole poslane s nebesa. Neke stranice nedostaju u molitveniku, hronografu14 i neposredno nakon apokrifa Početije svijeta, a ispred eshatološkog proročanstva.15

Na marginama postoje bilješke mlađom rukom, iz čijeg se teksta ne može ništa zaključiti o povijesti rukopisa. Međutim, pojedini dije-lovi sadržaja zbornika pružaju nekoliko bitnih informacija. Prije svega kalendar koji sadrži svece što se izravno povezuju sa srpskom pravo-slavnom tradicijom, praznične dane kao – 14. januar Sveti Sava, 9. maj Sveti Nikola [Ljetni], te općenito s istočnom tradicijom – 24. februar Obretenije, 25. maj Treće obretenije, 31. august Položenije časne rize i pojasa Presvete Bogorodice. Drugi izvor koji može pridonijeti određi-vanju mjesta pisanja zbornika je njegov hronograf. To mjesto, zapravo, treba tražiti u onim dijelovima hronografa koji se ne poklapaju s verzi-jama poznatim iz drugih sličnih zbornika. Slične hronografe sadrže dva rukopisa Narodne biblioteke Srbije – Prizrenski i Beogradski zbornik br. 53, te Beljakovski zbornik Bugarske nacionalne biblioteke, svi iz 16. stoljća, zatim Zbornik Češkog nacionalnog muzeja IX H 16 iz 17. sto-ljeća i Grigorovičev zbornik iz 15. stoljeća. Dosta sličnosti ima s hro-nografom iz zbornika Narodne biblioteke Srbije br. 273, koji je objavio Šafarik16, samo što je taj obuhvatio mnogo više događaja. Specifičnosti u hronografu Plovdivskog zbornika, naime pisanje o događajima što se u pobrojanim drugim hronografima ne pominju, odnose se na bilješke o Novom, Rudinama i Onogoštu. Mjesto pisanja bi trebalo biti negdje u tom trokutu, ili ne previše daleko od njega. Posebnu zanimljivost pred-stavlja bilješka na listu 120a: od Adama ljeta 620. poče se graditi Du-brovnik od Cavtata, koja na svoj način govori da bi se pomenuti trokut možda mogao suziti na područje Novog, a proširiti na dubrovačko zale-đe. Čini se da bi jedan podatak mogao razriješiti pitanje mjesta pisanja, onaj koji se tiče bilješke o smrti kneza Raiča Vukića 1525, mjeseca ok-tobra 14. dan u petak (124b–125a), ali potraga za arhivskim podacima o toj osobi zasad nije dala zadovoljavajući rezultat.17 14 Lakuna od jednog lista, između sadašnjih stranica 121b i 122a, odlomak je teksta na

kojem je trebao biti opisan Kosovski boj.15 Između sadašnjih stranica 100b i 101a lakuna je na kojoj je vjerovatno bio apokrif

o stvaranju Adama, usp. Rum., što se može zaključiti na osnovu sadržaja i stila po-sljednjih redaka na stranici 100b.

16 Bg. 273, str. 77–82.17 Knez s imenom Raič poznat je kotorskim arhivskim izvorima, ali preko sina Ivana.

Ondje se bilježi da je Ivan od Raiča Bogdanova iz Njeguša pozvan na sud 17. apri-la 1553. godine (Joannes de Raiscum Bogdanov de Gnegusi, LIII, 663). Kovijanić smatra da je Bogdan unuk Punošev, a Punoš se, prema njegovim podacima, dose-

324Greške u hronografu koje bi mogle upućivati na nevičnost pisa-

ra ovom dijelu teksta, na njegovo nepoznavanje važnih povijesnih po-dataka, utoliko su zanimljivije što pojedini istraživači hronografa kao žanra smatraju da je jedna od njihovih bitnih funkcija bila da razvijaju i utvrđuju državni kult.18 Da li greške u tako uzvišenom poslu otkri-vaju nepotpuno samoidentificiranje pisara sa simboličnim vrijednosti-ma kulta? U hronografu Plovdivskog zbornika Uroš je nazvan Juro-šem (121b); pisar piše: va leto 6966. [1458–9] postavi se despotomь Lazarь (123a), umjesto – prestavi se despotь Lazarь;19 a za Stefana Nemanju on piše: venčanь bi prvi kralь sa bratomь (120b), umjesto – on [prvi arhiepiskop srpski Sava] svoga brata Stefana ovjenča krunom kraljevstva.20

S jedne strane ortografski manir, a s druge strane činjenica da je pisar barem jednako toliko nevješt psaltiru koliko i Hval,21 pokazuju da bi ovdje doista moglo biti riječi o prelasku pisara iz jedne tradicije u drugu. Stvarna svjedočanstva o tome vide se u izostanku bilo kakvih akcenata, nepostojanju ligature ıє, te u greškama koje se tiču pojmova i sadržaja starozavjetnih tekstova u Plovdivskom zborniku.22 Mogućnost konvertiranja dala bi se pretpostaviti na osnovu škrtih i nerazjašnjenih arhivalija koje se tiču izviješća o progonu redovnika Crkve bosanske u vrijeme bosanskoga kralja Tomaša u zemlje hercega Stjepana. Bilo da je tu riječ o dvije hiljade ili samo o četrdeset ljudi (čitanje dokumenata se razlikuje), postoji vjerovatnost da se pojedinci čiji su preci potekli iz tog ambijenta stoljeće kasnije nađu u poslu sačinjavanja tekstova pra-voslavnog nadahnuća.

lio iz Bosne oko 1426. i imao je tri sina, Nikolu, Radovana i Vukca. Kotorski do-kumenti bilježe, također, spor Vukca Punoševića koji se vodio 1469. (XIII, 785, Kovijanić, str. 34). Bogdan bi, dakle, mogao biti Vukčev sin. U jednom dokumentu iz 1527. pominje se titula njeguškog kneza, ali se ne navodi ime, tek godine 1537. zabilježeno je ime Batrića Rajičevića, njeguškog glavara (Kovijanić, str. 36). Ipak, i pored svih navedenih arhivskih podataka, knez Raič s prezimenom Vukić, baš zbog prezimena, ne može se poistovijetiti s Raičem Bogdanovim.

18 Usp. Jovanović-Stipčević, str. 155, s uputama na istraživanje Andreeve: Političeskij i obĉestvennyj element vizantijsko-slavjanskih gadatelьnyh knig. Novije studije po-kazuju da su nadahnuća za ovaj žanr također dolazila izravno iz grčkih tekstova, a zatim i iz ruskih, pritom na ovisnost o grčkoj podlozi ukazuju tekstološke analize posljednjih; usp. Vilkul.

19 Usp. Beljakovski zbornik f.167a.20 Usp. Konstantin Filozof, odlomak iz rodoslovlja u Žitju despota Stefana, poglavlje

15, Jagić, str. 257.21 MacRobert, str. 109–117.22 Tako u stihu Psalma 67,9 piše: o lišanina ot lišai ot lica Boga, umjesto – ot lica

Boga sinaiska i ot lica Boga Izraileva. Zatim u 15. stihu istog psalma piše: osnie-žiti se va munьe, umjesto – osnêžetь se vь Selmonê, a u 18. stihu piše: va konacь, umjesto – vь Sinai. Naročito to dolazi do izražaja u Ps.102,7: svoemu se ovakinomь i slovomь, umjesto – svoe Moisiovy, s(y)nomь Iz(dravi)l(e)vymь.

LEJLA NAKAŠ

325Posljednja zabilježena godina u hronografu je 7047. [1539–40],23

pa rukopis ne može biti stariji od te godine i, ako bi se sudilo prema hro-nografu, odgovaralo bi mu vrijeme druge polovine 16. stoljeća. Ovom odlomku rukopisa nedostaje početak, ali se prema strukturi početnih re-čenica može pretpostaviti da je u nedostajućem dijelu bio sadržaj knjige carostavne24, kao u Beljakovskom i drugim sličnim zbornicima.

Zbornici koji su u početku bili koncipirani kao knjige o znamenji-ma, sadržavali su kalandalogije, brontologije, seizmologije, selendro-mije i proricanja prema astrološkim znakovima, u preradama između 7. i 12. stoljeća prošireni su najprije hronografima, a zatim i eshatološ-kim proročanstvima pa se najkasnije početkom 13. stoljeća pojavljuje prerada u čijem sastavu je Apokalipsa Danilova. U apokrifnom Vidje-nju proroka Danila na prvo mjesto istupaju politički elementi, upravo proročanstvo sudbine Bizanta. Ta pseudoepigrafija o posljednjem vre-menu omogućila je prilagođavanje zbornika određenom historijskom trenutku.

Ustvari, eshatološka apokrifna literatura bila je veoma razvije-na, ali spomenici kao Abrahamovo otkrovenje, Knjiga Enoha, Vidjenje apostola Pavla, Ivanova apokalipsa imaju drukčiji karakter: gotovo po-sve lišeni političkih elementa, oni jednostavno nastoje udovoljiti ljubo-pitljivoj fantaziji o zagrobnom životu. Apokrifno Vidjenje proroka Da-nila stoji u uskoj vezi s Otkrovenjem Metodija Patarskog, i ta je veza obostrana: Otkrovenje se u izvjesnim redakcijama ugldalo na Vidjenje, a u Vidjenju se pojavljuju dijelovi iz Otkrovenja. Autori su imali za cilj predstaviti sudbinu grčkog carstva, pa se u njima pojavljuje nekoliko redaka o Ismailićanima. Zapravo se već u tekstu Vidênija Danila pro-roka o carêhь i poslêdnihь dьnehь i o konьčinê vêka iz Zbornika popa Dragolja primjećuje preuzimanje iz Otkrovenja Metodijeva:

Vid.Dan.: I reče Danilь kь ang(e)lu: Rьci mi, Gospodi moi, česo radi skrьbi sije vьnidutь vь vьsь mirь? I reče mi ang(e)lь: Poneže25 ljubitь Gospodь Bogь Iz’maila, da dajetь jemu sylu obьdrьžati zemlju rumьskuju, nь grêhь radi živuĉihь na nei. (...) Vь vrême ono, vь 7. vêkь, vьnegda že kon’čajetь se čislo Iz'mail’tovь, svoja

23 Računanje vremena po bizantskom kalendaru podrazumijeva dan 1. septembra 5509. prije Hrista kao datum stvorenja svijeta.

24 Knjige carostavne tematiziraju carstvo Saulovo, Davidovo, Solomonovo i carstvo Rovoama, sina Solomonova, i pročiih iže i v Samarii carstvovaše daže do plênjenija Navuhodonosorova. Takav uvod nalazi se u rukopisu iz 6924/1416. pisanom pod gorom Prozraka blizu hrama Prečiste Bogorodice na Ljubostinji (usp. Jagić, str. 237 , a općenito o četverocarstvenim starostavnim knjigama, v. Ruvarac). Ukazanїe vь krat’cê suĉim(ь) ot(ь) Adama do n(y)njaš’njago vrêmene ima npr. Lavrentijev zbornik, rukopis Ruske nacionalne biblioteke u Petrogradu, sign. F.I.376, iz 1348. godine. Obično zbornici koji imaju ljetopis sadrže i Skazanije o sedam sabora, pa je to tako i u Beljakovskom i u Lavrentijevom zborniku (f. 203–204).

25 Stsl. поɴєжє – zašto.

POGOVOR: PLOVDIVSKA BOSANSKA KNJIGA

326imь vlastь juže drьžaše, i opustêjetь že Perьsida i Romanija i proči ostrovi živuĉe blizь Jerusalima i Lavrija že i Sikilija.Otkr.Met.: Vьstanutь (...) synove Izmailevi, Agareni unuci, na Grьky, ježe Danilь prorokь myšьceju juga mênitь. Ti vojevati vьčnutь vь vrême sedmisedmorič’nyhь lêt(ь). I ne budetь prodlьženija lêtomь k tomu, jako prispê končanije mira. Na konьčinu bo sedmyje tisuĉe razoritь se Car(ь)stvo perьsko i togda izidetь pleme Izmailevo ot(ь) pustyne Jetriva. Izьšьdьše izь pustyne sberutь se vsi kupê vь Gavatê velicêmь. I tu budetь se rečenoje prorokomь Jezekilemь: Syne čьlv(ê)čь vьzovi zvêri pustyinьnyje i ptice nebesnyje privabi glagole: Sьberête se i pridête, trêbu vy jesьmь veliku ugotovalь, da jaste plьti silьnyhь i pijete krьvi bolarьskyje. Vь tomь bo Gavatê padutь vsi bolare jelinьsci, rekьše grьčьsci, jakože i oni sêkli budu, ot(ь) plemene Izmaileva iže naricaetь se Divi Osьlь26, poneže gnêvomь i jarostiju puĉenь jestь na zemlju i na člьvky i na skoty i na zvêrь i na lêsь i na voĉa i na dьbri. I budetь prišьstvije jego kazanь nemilostivьna. I poidutь prêdь nimi 4 jaz’vy: pogybêlь, mrzostь, tla, opustênije. Reče bo Bogь Izrailju: Vidiši ljube te vьvoždju vь zemlju obeĉanьnuju, nь grêhь radi živuĉihь na nei, i takožde i synom(ь) Izmailevomь, ljube dajetь imь silu da prêimutь zemlju hristijanьskuju, nь grêhь radi ihь, i bezakonija, tako imь tvoritь.

Pasaži o Ismailićanima su uopćeni i ne može se odrediti koji su od opisanih događaja nastali na osnovu povijesnih svjedočanstava, ali je sigurno da jedan dio Vidjenja ima povijesni karakter (kao pad Lango-bardskog kraljevstva u posljednjoj četvrti 8. stoljeća), dok je drugi dio isključivo legendaran.27

O Ismailićanima, Agarjanima ili Saracenima,28 međutim, u Plovdivskom zborniku nema ni riječi; neprijatelji carstva su varvari i vandali,29 pa se na osnovu toga može pretpostaviti da su podloge teksto-va s kojih je prepisivan zbornik bile stare, u svakom slučaju starije od vremena ustoličenja muslimana u Evropi.30 Na dva mjesta Plovdivskog zbornika spomenuti su pogani narodi, na jednom od njih taj izraz za-26 Divlji osao, usp. Postanak 16,10–12: “Još joj reče anđeo Jahvin: ‘Tvoje ću po-

tomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.’ Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: ‘Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.’” I također u Job 39,5–8: “Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave? U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje. Buci gradova on se po-druguje i ne sluša goničevih povika. Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom.”

27 O različitom datiranju teksta grčkog izvornika i slavenske recenzije, na osnovu po-vijesnih pasaža, vidjeti kod Istrina, str. 266–267, te 273 i d.

28 Sva tri imena koristila su se da označe Abrahamove potomke Ismailove grane. Saracen je izvedeno prema Sara, označava onoga kojega je Agara rodila Sari.

29 Varvari – 56a, 75b, 90b, 91a, 91b, 93a; vandali – 91b. Slično tome, u armenskoj re-dakciji Vidjenija Danilovog, Ismailićane zamjenjuju – varvari; usp. Istrin, str. 306.

30 Usp. takav stav kod Istrina na str. 306.

LEJLA NAKAŠ

327mjenjuje Ismailićane iz istog teksta u Josifo-Volokolamskom rukopisu,31 a na drugom je taj izraz paradoksalno upotrijebljen da označi hrišćane koji ne slijede božanskog zakona (137b). Zbornici sličnog sastava kao Plovdivski obično imaju dio koji mnogo više govori o jezicima (ili na-rodima). Zanimljivo je koliko je motivska osnova tih odlomaka stara – jedan od takvih tekstova sadrži latinska Hronografija iz 354. godine32, koji je u znatno većoj mjeri oslonjen na Knjigu postanka nego li ovi srednjovjekovni tekstovi.

Genealogije su u zbornicima predstavljene kao rekapitulacija osnovnih simbola vjere kroz simbolični paralelizam nebeskog ustroj-stva i zemaljskih političkih entiteta: kako je na nebu, tako i na zemlji.33 Ali tu se vidi i kako su stvarani stereotipi o etnicima, posebno u odlom-ku koji povezuje fiktivne ambleme etnika s raznim životinjama kao simboličnim arhetipima. Kako zbornici sa ovakvim sadržajima dono-se i odlomke iz Fiziologa, ne može se izbjeći pitanje – nije li ova lista životinjskih oličenja naroda u simboličnoj vezi sa sadržajem tih fan-tastičnih priča o životinjama? Čini se da razlike u pojedinim rukopisi-ma proizlaze iz različitog povijesnog iskustva svake od sredina, radije nego da su posljedica grešaka u prepisivanju. Na osnovu redoslijeda, koji u tačnoj mjeri odražava skalu pridanih vrijednosti, može se išči-tati da je slavenska matrica nastala u bugarskoj sredini, i da je poslije pomalo izmijenjena. Među tri sveta carstva, jedno je uvijek bugarsko,

31 Taj ruski rukopis iz 16. stoljeća u tekstu Epistole o nedjelji ima: Pripustiti imamъ Izmailtanъ na vy, zloju smr(ь)tьju izomrete s(ve)tyja radi n(e)deli (Tihonravov, str. 318), prema verziji istog teksta u Plovdivskom rukopisu: I pustihь na vi pogane ezike (136a). Osim toga, Plovdivski zbornik ima Aĉe li blizanče čislo grmi noĉi (...)jako vahd(a)le i varvare pridu (91a i 91b), dok na paralelnom mjestu u Gromovniku srpskog Zbornika iz kolekcije Savostjanova br. 20, iz 15. stoljeća, stoji: Aĉe vъ čislo bliz’nъče pogrьmitь (...) Aravitenom(ь) pogibelь (Tihonravov, str. 363). Instrumental Aravitenom(ь) je subjekt rečenice, a sama riječ Aravitenomь vjerovatno je kontami-nacija dvaju sinonimnih naziva Aravijanomь x Ismailtenomь, pritom je prvi od dva ukrštena naziva izveden prema staroslavenskoj riječi Aravija za Arabiju.

32 Usp. odlomak pod naslovom Liber generationis www.tertullian.org/fathers/chrono-graphy_of_354_15_liber_generationis.htm .

33 Sadržaji o kojima je riječ nalaze se pod naslovom Razumnik, što se još naziva i Pitanja i odgovori triju svetitelja, Joana i Vasilija i Grigorija. Tekst se u Razumniku izlaže tako da se sav sadržaj uskladi prema osnovnim principima vjere, kao: Čto jes(tь) vysota n(e)b(e)sna i glьbina mor’skaa? – Otьcь i Sinь i S(ve)ty Duhь, si-la i razum(ь). Čto jes(tь) dvoê mora i 5 zemli? – dvê ribe ot(ь) mora i 5 hlêbь ot(ь) zemlju. Čto jes(tь) grad(ь) stoit(ь) i put(ь) kь nemu malь jes(tь)? – Grad(ь) jes(tь) rai, a put(ь) pravednik(ь). Čto jes(tь) 4 rozy? – Luka na vьstocê čl(ovê)čimь obrazom(ь), Mar’ko na zapadê lьvovêm(ь) obrazom(ь), M(a)tathei na juʒê tel'čimь obrazom(ь), Ioan(ь) na severe orlim(ь) obrazom (ь) – vьsi bo bêhu krilati... (usp. Beljakovski zbornik, f. 151 v.). Riječ je o žanru pitanja i odgovora (erotapokriseis), ponekad predstavljenom i kao Tlьkovanie еvagelьsko: Čl(ovê)kъ nêkto sъhoždaaše ot(ъ) Ier(u)s(o)l(i)ma vъ Ierihonъ i vъ razboiniky vъpade... a iže edinъ priemyi Iuda Iskariotьsky. (usp. Lavrentijev zbornik, f. 210r).


328među pravovjernim jezicima Bugari su navedeni prije Srba, etnici s katoličkih područja navedeni su kao poluvjerni. Podatak vrijedan isti-canja je korjenit otklon od teksta Knjige postanka pri navođenju Simo-vih potomaka. Prema latinskoj Hronografiji iz 354, u odlomku Liber generationis, potomci Sima, prvorođenog Noinog sina, nastanjivali su orijent i pokoljenja se pobrajaju prema Knjizi postanka 10,34 dok se u hristijaniziranim srpskim zbornicima navodi kako su samo sinovi Sima pravovjerni, i to – Sirijci, Grci, Bugari, Rusi, Vlasi, Srbi, Iberci, Nago-mudraci35, Sloveni. Narodi Jafeta u latinskoj su Hronografiji pobrojani u dvije skupine, prema tome da li su poznavali pismo ili ne.36 A zatim su pobrojane zemlje koje oni naseljavaju.37 Potomci Jafeta su u srp-skim zbornicima “poluvjerni” – Frigijci, Latini, Alamani, Ugri, Sasi, Armenci, Česi, Poljaci, Nijemci, Hrvati, Albanci, Hizi/Zyhy (možda staroperzijski Huzi u Iranu, Elamiti), Akvitanci, Indijci, Čarkadi (?) i Skulati (?),38 dok su potomci Hama, koji je proklet, Egipćani i Faraoni-ti. Ozbiljno iskrivljenje starozavjetnog teksta u kojem se kaže kako je Agara sinu dovela ženu iz Egipta,39 nalazi se u ovim zbornicima u vidu interpretacije da su Ismaeliti zapravo potekli iz rodoskvrnuća Agare i Ismaila. I dok je viđenje Ismailovog potomstva kao manje vrijednog bilo podržano novozavjetnim tekstom, upravo Pavlovom poslanicom

34 Prema Parkinu Šemovi sinovi nastanjivali su zemlju ovako: Elam Perziju – Elimis, Ašur Asiriju – Niniva, Arfaksad Armeniju – Artašat, Lut Lidiju – Sardis, Aram Siriju – Damask, Antiohiju, Uz Trahonitidu [tako i Isidor de Seville, kneževina iz-među Palestine i Kelesirije (usp. Job 1,1; Lk. 3,1)], Hul Armeniju, Geter Gedroziju, Eber Judeju – Jeruzalem, [od Eberovog sina Jokatana su Indijci, od Jokatanovog sina Šelefa Baktrijci], Maš planinu ili goru Maš (lat. Masius Mons; Masios oros), Salah Suzaniju – Sušan.

35 O ovom imenu vidjeti bilješku br. 15 u Dodatku.36 Čini se da je ovaj motiv iskorišten u zbornicima za pasaže o pravovjernim, odnosno

nevjernim knjigama koje se nalaze kod pobrojanih naroda: 12 (sic!) je knjiga pravo-vjernih – grčka, bugarska, fruška, alamanska, ugarska, češka, armenska, a nevjernih 4 knjige – jevrejska, sirikinska, turska, litranska, v. Tihonravov, str. 441; ili: 3 knjige pravoslavne – bugarska, grčka, iberska; Bel. 91a.

37 Media, Albania, Amazonia, Armenia minor, Armenia maior, Cappadocia, Paflagonia, Galatia, Cholcis, Indice, Bosphorina, Meotia, Derres, Sarmatia, Tauriana, Scythia, Bastarnia, Thracia, Macedonia, Dalmatia, Mollis, Thessalia, Locria, Boetia, Betolia, Attica, Achaia, Pellenia quae appellatur Pelleponensus, Acarnea, Epirotia, Illyria, Auchinitis (Lucidissima), Hadriace ex qua pelagus Hadriaticum, Calcecia (Galia), Lusitania, Italia, Thuscena (Tuscinia), Massalia, Celtes Gallia (Celtica), Hispanogalia, Hiberia, Hispania maior.

38 Prema Parkinu Jafetovi sinovi nastanjivali su zemlju ovako – Gomer Britaniju – /London/, Galatiju – /Ankara/, Magog Skitiju – /Peterburg/, Tartariju –/Samarkand/ i Moskoviju, Madaj Mediju – Ekbatana, Javan Joniju – Atena, Tubal Iberiju – /Madrid/ i Sibir – /Tobolsk/, Mešek Kapadokiju – Amasija, Tiras Trakiju, Aškenaz Euksin/Crno more/ i Bitiniju – Nikomedija, Togarmah Turkmeniju, Elišah (Elis) Peloponez – Elis, Taršiš Kilikiju – Tarsus, Kitim Makedoniju – Solun, Dodanim Rodos.

39 Postanak 21,21.

LEJLA NAKAŠ

329Galaćanima40, njegovo označavanje imenom Jahvinog neprijatelja do-lazi najprije u psalmu Asafovom (Ps. 83,7),41 unatoč riječima Božijeg obećanja Agari u Knjizi postanka 21,18 i Abrahamu 21,13.

Može se primijetiti da su se zbornici, koji su u početku koncipi-rani kao knjige za proricanje na osnovu znamenja, razvijali kao knjige koje se bave dimenzijom vremena, od postanka do posljednjih vreme-na, jer su popunili svoj sadržaj pripovijestima o stvaranju, o početku povijesti, o historijskim ličnostima koje su božanskom providnošću po-stavljane kao vladari na zemlji i otkrovenjima koja opisuju kraj povi-jesti. Zastrašujući događaji najavljeni u kanonskom testu Otkrovenja u pseudoepigrafijama su opisivani s dodatkom političkih detalja, što je ih je činilo aktuelnijim i prijemčivijim za čitatelja, jer su upravo time na njega ostavljale snažan dojam o skorom i neumitnom svršetku svi-jeta. Skazanje o posljednjim događajima pred drugi Hristov dolazak u Plovdivskom zborniku lišeno je takvih detalja, a osim toga izgleda da su kao osnovica teksta poslužili sve sami citati iz Evanđelja, mjesta na kojima sam Hrist otkriva “znamenja svojega prišastvija”. Struktura tek-sta obogaćena je stalnim ponavljanjem rečenice: kako kaže Sin Božiji u svetom Evanđelju (105a, 107a, 101b). Za neke od tih citata pronađe-ne su paralele u kanonskom tekstu Novog zavjeta, a jedan dio njih je preuzet iz apokrifne Ivanove apokalipse, ali su nesumnjivo na glavni dio teksta utjecala sva mjesta iz Svetog pisma koja opisuju posljednja vremena.42 Međutim, sukobi naroda, kao najstrašniji događaji na kraju vremena, u ovom Skazanju kome još nije pronađena paralela opisani su bezlično. Ne može se ustvrditi kako je razlog tome svijest pisara da su slični tekstovi osuđivani u indeksima zabranjenih knjiga, jer u tom slu-čaju u njegovom zborniku ne bi bilo ni teksta poznatog tim indeksima pod naslovom Gromovnik proroka Ezdre.

40 Pavlova poslanica Galaćanima 4,21–31, najizrazitije u stihu 29: “Ali kako je onda onaj, koji se rodio po tijelu, progonio onoga, koji se rodio po Duhu, tako i sad.” Tumačenje apostolske poslanice oslonjeno je i na širi kontekst osnovne ideje pa bi u sinove tijela, prema tome, bili ubrojani i sinovi Keture, inoče Abrahamove, Zimran, Jokšan (i njegovi potomci Šeba i Dedan), Medan, Midjan (i njegovi potomci Efa, Efer, Henok, Abida i Eldaa), Jišbak i Šuah (Prva knjiga Ljetopisa 1,32). Također, Rahela i Lea imale su robinje koje su Jakovu/Izraelu rađale sinove.

41 Êko, se, vrazy tvoi vьšumêše, i nenavydeĉe tebe vьzdygoše glavu. Na ludy tvoe lukavnovaše voleju, i sveĉaše na s(ve)tye tvoe. Rêše: Prêdite i potrêbimь e ot ezykь i ne pomenetь se k tomu ime Iz(dra)v(i)l(e)vo. Êko sveĉaše edinomyšleniemь vь kupy, na te zavêtь zaveĉaše 7 sela idumiska i Izmailьtine, Moavь i Agarane, Gevalь, i Ammonь, i Amalikь, i inoplemenьnicy sь žyvuĉimi vь Turê. Ibo Asurь sь nimi i pride i byše vь zastuplenie s(y)nomь Lotovymь.

42 Usp. to i obliči Danil prorok 101a, kako se piše u Svetm pismu 101a, kako piše Sveto pismo 103a, kako kaže Sveto pismo 107b, kako svedoči Sveto pismo 108a, kako sve-doči Sveti Petarь 105b.


330

Jezik rukopisaJedan od razloga zašto legenda Početije svijeta nije ušla u posljed-

nje izdanje Srednjovjekovne bosanske književnosti svakako je prisustvo znatnog broja ekavizama u njenom tekstu. Međutim, jezik i grafija ru-kopisa pokazuju osobitosti koje su postale karakteristične za bosansko-hercegovačko područje u razdoblju od sredine 15. do kraja 16. stoljeća, na prostoru istočno od rijeka Bosne i Neretve. Naime, izraz se doima kao da je u nekoj mjeri ekavski, ali je tu zapravo riječ o pseudoekaviz-mu koji je posljedica postepenog izbacivanja slova jat. Začeci takvom bilježenju refleksa jata primjetni su u glagoljskom zapisu Čajničkog evanđelja i u apokrifnom tekstu Kunovskog zapisa. Jedna stranica Čaj-ničkog evanđelja napisana je dekadentnom formom glagoljice, u kojoj je glagoljsko slovo jat sasvim zaboravljeno i uopće ga nema, pa se čak i za slog ja u riječi jako upotrijebilo ćirilično ligaturno ⊦ɑ, što zapravo nije karakteristično za srednjovjekovnu bosansku školu.43 Primjeri pi-sanja э na mjestu fonema jat u tom su zapisu ovi: vedite, zapovedaju, prežde, neste, reh. U Kunovskom zapisu s kraja 15. stoljeća, iz okoline Foče, slovo jat još postoji, ali samo kada treba zabilježiti slog ja: мɑρʜѣ, поѣχƔ, κоѣ, ʒʌɑмєɴʜѣ, ʒмʜѣмʜ; na mjestu starog fonema jat dosljedno se pojavljuje grafija є-ʜє: dugi slog pretežno ima dvosložan refleks, a u kratkom slogu dolazi є.44 Ovaj obrazac slijede i kancelarije bosanskih i hercegovačkih upravitelja do polovine 16. stoljeća, ali je on zasvje-dočen i na nekim od epigrafa, kao u natpisu iz Čadovine kod Rogati-ce чʌовєκь : Бʜєшє (Vego, 217), s Petripolja kod Rogatice ɴɑ своʜоʜ Бɑщʜɴє : сʜєчє (Vego, 225), u Pazalju kod Rudog ɴɑ своʜоʜ Бɑщʜɴє, пρємєстʜтʜ (Vego, 215).

Pisar Plovdivskog zbornika gotovo sasvim dosljedno provodi obrazac pisanja є u kratkom slogu, ʜє u dugom. O diftonškoj vrijedno-sti refleksa jata u kratkom slogu svjedoče primjeri kao oniemьeti 104b, želьeti 106a, udьe (udêti) 97a. Na mjestu gdje je ranije slovom jat obi-lježavan slog ja, pisar bilježi ligaturu ⊦ɑ. Druge ligature – ıє, on nema, što se doima kao da je ne poznaje. Supostojanje grafije є-ʜє na mjestu jata zajedno sa specifičnim bilježenjem lu na mjestu slogotvornog l u potpunosti odgovara tezama postavljenim u dijalektologiji, naime fe-nomenu da dijalekti koji refleks starog jata razvijaju kao visoki diftong prednjeg reda, razvijaju također u vokalskom sistemu binarnu opozici-ju toga fonema s diftonškim refleksom slogotvornog l koje se razvija u

43 Vidjeti sl. u: Kuna 2008, str. 209.44 U Kunovskom zapisu zabilježeni su ovakvi primjeri: пєсɑɴь, вєтρє, ʒɑпρєтʜ,

ʒɑпρєщɑю, пρєстоʌомь, тρємɑ, сєдєщʜ, ʜʒмєρєɴɑ; ʒвʜʒ[дɑ]мʜ; ρʜєчʜ ɴєБєсκʜємʜ, ωɴʜємь, ɑмоρʜсκʜємь, тʜємʜ, сʌɑвɴʜємь пρʜшɑстʜємь, свєтʜємʜ, вʜєɴцʜ свєтʜєχь, Ɣгʌʜєχь, вєʌʜцʜємь, пɑвʌовʜємь (ZM15595).

LEJLA NAKAŠ

331pravcu uo,45 što se u ranom razdoblju bilježi različito – kao lu,46 napo-redo kao o i u, ili kao uo.

U vezi s dijalekatskim obilježjima tekstnih podloga koje pisar ko-risti, zanimljivo je istaknuti jedan primjer u tekstu Psalma 65,4 u kojem on zbog sumnje da u jednoj riječi, koju nije razumio, j stoji na mjestu đ, pogrešno prepisuje požde umjesto pravilnog poje (aorist gl. pojęti). Ako je pisar zaista nalazio u svom prijedlošku j na mjestu đ, to bi značilo da je prijedložak bio zapadni, ili stariji zapadnoštokavski. U prilog pretpo-stavci da je pisar bio u kontaktu s pismenošću zapadnijeg područja išao bi i jedan mali broj ikavizama u rukopisu kao: radi grieha vašiehь i dila 135b, vičnoe roždaši izbavlenie 112b, sideĉa o desnoju Oca 32a, side 11a, 94b, Pisanь Ublaženь mužь 57b, iza Marie Divi vačlovečago se 31b, priplivajutь 9a, prioravajući 146b.

U rukopisu se često pojavljuje slovo ћ, koje je u ovom izdanju transliterirano kao đ, odnosno ć:

tuđu 146b, svađajuĉiemь 146b, sađaše 99a, dođe 99a, 99b, 100b, hođaše 99b, dođe 125b, dođi 101a, pođe 100a, 127b, među 127b;voća 88b, 96b, 98b, 99a, 99b, 100a, voće posvećeno 98b, veći 94b, misleći 94b, o čemь će živeti 96a, govoreći 99b, nećete 99b, ve-će 100b, 125b, 150a, biti će 101a, hoće 101b, 102a, stati će 102a, padati će 102a, umirajući 102a, satvoriti će 102b, 103a, videti će 103b, hoće 104a, 104b padati će 104a, hoditi će 104b, ne mogu-ći 104b, hoće 105a, govoriti će 105b, goreti će 106a, užeći 106a, 106b, ustati će 106b, ukazati će, otkriti će 107a, neće doći 108a, predati će 108a, vrći ih će 108b, Kralevićь 122a, Brank|ovićь 122b, Vukićь 125a, noseći 130a, časteći 130b, znajući 137b.

U pojedinim dijelovima teksta, a najviše u molitveniku zastupljeni su staroslavenski refleksi:

raždae se prežde 2b, raždae se 3a, saždeno 11a, hoždahь 16b, gospožde 21a, Vazdaždi mi radostь 24a, roždanstvomь 35b, dažd(ь) namь 39a, nuždahu se 60a, meždu, 49b;lažuĉiemь 146b, tvoreĉiemь 146b, vodu vruĉu 141b, viseĉi 134a, hoĉe 128a , noĉь 11a, noĉi 91b, pomĉnikь 25a, pomoĉi 115b.

Na mjestu prijedloga, odnosno prefiksa vь u najvećem broju pr-mjera pisar bilježi va, što je odraz razvoja tendencije koja je zapažena u literarnom jeziku prethodnog razdoblja, naprimjer u Psaltiru Hvalovog zbornika; u samo malom broju slučajeva nekadašnja grupa vь zabilje-žena je kao u: u moru 102b, u more 88a, u jadru 97a, u visinu 101b, u srcu 128a, u petakь 125a.

45 Usp. Brozović, 1966, str. 135; Isti, 1970, str. 393.46 Ova pojava potvrđena je i u Kunovskom zapisu сʜмєωɴɑ стʌƔпɴʜκɑ r. 234,

ɴєдожɴє, r. 144 (ZM15595).


332Pri transliteraciji je щ preneseno kao ĉ, a iz karakterističnih pri-

mjera jasno je da je slovo u čitanju pokrivalo vrijednost št – ĉo 96b, 150a, zaĉo 99b, niĉa 126a.

Na leksičkom planu upadljive su dvije riječi kojima se može pri-pisati reminiscencija na stariju bosansku pisanu tradiciju. Prije svega tu je izraz za petak, koji je u zborniku zabilježen na dva načina: u hrono-grafu i u Početiju svijeta kao пєтɑκь (97a, 125a), a u Epistoli poslanoj s nebesa kao пєтκɑ (135a, 137a, 138b, 139b, 143b, 147a, 150a). Ovaj drugi izraz, pojavljuje se samo u kolokaciji свєтɑ ɴєдєʌɑ ʜ свєтɑ пєтκɑ, a upravo to susjedstvo s izrazom Sveta nedjelja je najvjerovatniji uzrok pojavljivanja oblika riječi u gramatičkom ženskom rodu. Ovu pretpo-stavku potvrđuje podatak da izvan te pozicije, čak i u sadržaju Epistole, petak ostaje u običnom obliku kakav je poznat u poveljama, naprimjer:

O, gore, eduĉiemь meso u petakь ili u sredu, 140b;Pisa se u Podvisokomь miseca avgusta šesti na deste danь u petakь, logofet Dušan za Tvrtka II, 16. augusta 1420.

Oblik izraza Sveta petka zasvjedočen je u Testamentu gosta Radi-na iz 1466. godine, u kojem se određuje tristo dukata darivati ubogim krstjanima i krstjanicama “u svaki velikь dan i u Svetu nedêlju i Svetu petku”,47 “têmь da se imaa i hoće dav(a)ti, kako koga videće, na velike i blage dni: u Svetu nedêlju i u Svetu petku i navlašno na danь Svetoga rožas(ь)tva Hristova i na Sveto blagovêštenьje i na Sveto vzьkrsenьje Gospognje i na danь Svetoga Georgija, moga kr(ь)snoga imena, i na dan Svetoga vzьnesenьja G(o)spognja i na danь Svetoga Petra i na danь Svetoga Pavla i na danь Svetoga Stêpana prvomučenika i na danь Sve-toga Mihailьja arhangela, na danь Svete Dêve Marie, na d(ь)nь Svêhь svetieh(ь).”48

O jednoj sirijskoj (aramejskoj) verziji Epistole za Svetu nedjelju pisao je Isaac H. Hall, 1893. Prema tom tekstu epistola napisana na kri-stalnoj ploči spuštena je s nebesa u Crkvi svetih apostola Petra i Pavla u Carigradu, na ruke Atanasiusa, patrijarha Rima,49 a navodi se i datum poslanja, 24. nisan 1094. godine od Aleksandra, sina Filipova (=783). I u ovoj verziji spomenut je uz Svetu nedjelju i petak,50 mada samo jed-nom. Za razliku od teksta u Plovdivskom zborniku tu nema dodatka “dan raspetja mojega”, kao ni u verziji Epistole iz Zbornika Josifo-Vo-lokolamskog manastira u kojem je petak također spomenut jedanput,

47 Truhelka, 1911, str. 372.48 Isto, 1911, str. 373.49 U Plovdivskom zborniku ona je uručena episkopu Jovanu u Crkvi apostola Pavla.

Drukčiju varijantu Epistole za Svetu nedjelju sadrži hrvatskoglagoljski zbornik koji je 1723. godine pisao pop Anton Brzac; usp. Strohal, str. 307–309.

50 Hall, str. 129.

LEJLA NAKAŠ

333zajedno sa srijedom (čtete S(ve)tuju n(e)delju, sredu i pętokь, têmi bo tremi d(ь)nьmi zemlę stoitь; Tihonravov, str. 316).

Izraz Sveta petka treba, dakle, tumačiti u kontekstu koji nudi Epi-stola, a tu je dva puta istaknuto: raspetja mojega dan jest (143b), ras-petja mojega dan (150a). Kako je u hrišćanskom viđenju nedjelja sveta kao dan Gospodnjeg uskrsnuća (Mk. 16,2), pa prema tome i dan Gos-podnji, ali istodobno i dan davanja Svetog Duha (Iv. 7,39), tako se ona poštuje i kao sedmi dan stvaranja koji je Gospod učinio svetim (Posta-nak 2,3), i sa sjećanjem na Hristovu pobjedu nad smrću. Iako se u tekstu Epistole kaže u nedjelju stvorih Adama (138b–139a),51 kao simbolična paralela davanju Svetog Duha, u tekstu Početija svijeta zapravo stoji da je Bog u petak stvorio čovjeka, a u nedjelju duh u njeg udjenuo (97a).

Drugi izraz koji je zajednički ovom zborniku i starijoj bosanskoj pismenosti je slavensko ime za mjesec mart. U kalendaru zbornika iz Parme iz druge polovine 15. stoljeća, jednako kao u kalendaru Plovdiv-skog rukopisa piše:

M(ise)cь marьta rekomi veliě noćь (Parm.)M(e)secь maratь rekumi vela noĉь (Plovd.)

Taj izraz zasvjedočen je i u spomenicima iz 17. stoljeća, kao u ka-lendaru Nauka krstjanskog Matije Divkovića (1611), u bilježnici hadži Jusufa Livnjaka iz Poljanićeve kolekcije i u četiri rukopisna kalendara Zemaljskog muzeja.52

Na osnovu jezičkih karakteristika može se, dakle, potvrditi pri-bližno mjesto pisanja Plovdivskog zbornika kakvo je već pretpostavlje-no na osnovu specifičnih napomena u njegovom hronografu. U dijale-katskom smislu to mjesto bi odgovaralo prostoru jugoistočnih govora istočnohumskog dijalekta, ali kako je ovdje riječ o pisanom izrazu, na-ziru se i utjecaji koji su mogli dolaziti iz prijedložaka koji su pripadali različitim tradicijama ili su stajali na većoj vremenskoj distanci prema ovom prijepisu.

O ovom izdanjuIzdavač i urednica ovog izdanja zahvalni su zamjenici direktora

plovdivske Biblioteke “Ivan Vazov” Antoaneti Lesenskoj i direktoru Dmitru Minevu, koji su nam ustupili digitalnu kopiju rukopisa, kao i voditeljici Odjela rukopisnih knjiga Nacionalne biblioteke “Sveti Kiril i Metodij” Elisaveti Musakovoj, koja nam je omogućila kontakt.

Kako polovinu Zbornika čine tekstovi koji zapravo nisu apokrif-nog sadržaja, smatrali smo da izdanje treba prirediti faksimilno, tako

51 Tako i u tekstu Epistole Josifo-Volokolamskog manastira ⊦ɑκо в стоyю ɴдєʌю •ɑ•го чʌκɑ по ωБρɑʒоy своємоy ствоρʜχ ʜ по твɑρʜ своєʜ.

52 Spaho, str. 201.


334da čitatelju bude dostupan izvorni ćirilični tekst za sve vrste poređe-nja. Transliteracija je provedena sistematski, prema načelima koja se primjenjuju kod izdavanja kanonskih tekstova. Ispod transliteriranog teksta nalazi se kritički aparat u kojem su se nastojale prikazati tekstne paralele sa srodnim zbornicima. U slučaju psalama ispod translitera-cije ponuđen je tekst Psaltira iz Hvalovog zbornika, s kojim psalmi iz Plovdivskog zbornika imaju dosta tekstualnih sličnosti. Upadljive razli-ke u odnosu na tekst slavenskog prijevoda Psaltira prikazane su poseb-no, na dnu stranice.

Dva apokrifa – Početije svijeta i Skazanije o posljednjim vreme-nima zasad nemaju paralele u srodnim zbornicima, ali su u kritičkom aparatu naznačeni odlomci ili dijelovi rečenica koji se slažu s nekim drugim poznatim tekstovima. Kantika Blagoroditeljnici Djevi predstav-ljena je u ovom izdanju s upućivanjima na gotovo istovjetan tekst Mo-lbenog kanona iz Bogorodičnika beogradske Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković”.

U Dodatku je ponuđeno nekoliko tesktova iz srodnih zbornika, čiji sadržaj omogućuje bolje razumijevanje ukupnog sadržaja Plovdivskog zbornika.

Željeli bismo da ova knjiga, koja pod malo drukčijim aspektom pruža uvid u svakodnevnu čovjekovu zaokupljenost u prošlim vreme-nima, pričini zadovoljstvo čitateljima.

LEJLA NAKAŠ

IZVORI

A) Izvori usporedbi za kalendarAp.501 Apostol 501, srpski rukopis iz 1339., danas u Sofiji: Nacionalna biblioteka

Kiril i Metodij; latinska i slavenska imena mjeseci.

Ap.882 Apostol 882, zapadobugarski rukopis iz 13. st., danas u Sofiji: Nacionalna biblioteka Kiril i Metodij.

Arx. Arhangelsko evanđelje, tip: aprakos, ruski rukopis iz 1092. godine, danas u Moskvi, Ruska državna biblioteka, signatura Muz. No. 1666. Izd. Žukovskaja i Mironova (1997); latinska i slavenska imena mjeseci.

As. Codex Assemanius, staroslavenska glagoljica, 10. st., danas u Vatikanskoj biblioteci.

Ban. Baničko evanđelje [Banica], zapadnobugarski, datiran između druge pol. 13. i kraja 14. st., danas u Sofiji: Nacionalna biblioteka Kiril i Metodij; slavenska imena mjeseci.

Bas. Menologij cara Vasilija (Menology of Emperor Basil), grčki rukopis iz prve četvrti 10. st., danas u Vatikanskoj biblioteci; druga redakcija kalendara iz Konstantinopoljskog tipika. Izd. Il Menologio di Basilio II (Cod. Vaticano Greco 1613).

Carp. Karpinsko evanđelje, makedonski rukopis, kraj 13. početak 14. st., danas u Moskvi: Državni historijski muzej. Sadrži vrlo rijetke paralele s Konstantinopoljskim tipikom kojih nema ni u Curz., Ban., Ap.882, Zt. inače uglavnom iz tradicije Jerusalimskog tipika. Spasskij daje popis neuobičajenih jedinica u bliskom srpskom Hludovskom lekcionaru evanđelistaru/apostolu 31, datiranom u 14. st. (str. 132–3).

Ct Konstantinopoljski tipik, grčki, s kraja 9. ili početka 10. st., danas u Jerusalimu: Manastir Sv. križa; izd. J. Matéos, Le Typicon de la Grande Eglise. (Rome, 1962).

Curz. Curzon Gospel, zapadnobugarski rukopis iz 1354., danas u Londonu: British Library; latinska i slavenska imena mjeseci.

Deč. Dečani-Crkolez Apostol, bugarski rukopis iz 13. st., danas u Biblioteci manastira Dečani; grčka (!) i slavenska imena mjeseci. Djelomično iz arhaične tradicije Konstantinopoljskog tipika. Faksimilno izdanje Dimitrie Bogdanović, Borjana Velčeva, and Aleksandar Naumov, Bolgarskij apostol XIII veka: Rukopis’ Dečani-Crkolez 2, Sofia, 1986.

Dubr. Dubrovački ćirilički molitvenik iz 1512., fototipsko izdanje ur. Anica Nazor, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

F72 Palauzov menaion, zapadnobugarski rukopis iz 14. st. (8 listova), danas u Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Petrogradu (Menaion F.I.п.72)

Hrv.glag. Kodeks Kopitarove zbirke br. 22, hrvatsko-glagoljski, 15. st. Vajs ga smješta u istu skupinu s Lobkovicovim i Pariškim kodeksom – dakle u XIV. ili početak XV. stoljeća. Podaci su ovdje doneseni uporedo sa Prvim

336štampanim hrvatsko-glagoljskim misalom, 1483. prema digitalnom izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu http://dk.nsk.hr/stara_knjiga/NSK_SK_ID01/

Jt Jerusalimski tipik, grčki, iz 12. st., danas u Egiptu: Biblioteka Sinajskog manastira; najranija redakcija. Izd. A. Dmitrievski, Opisanie liturgicheskix rukopisej t. III, Petrograd 1917/Hildesheim: Georg Olms 1965.

Kop. srpski mjesecoslov dopisan u 16. st., u srednjovjekovnom bosanskom evanđelju Kopitarove zbirke, danas u Ljubljana, prema izdanju Digitalne narodne biblioteke Srbije.

Lp Lesnovski-Kovačevićev prolog, zapadnobugarski, danas u Narodnoj biblioteci Srbije, Beograd [Pc 705] datiran u razdoblje 1330–1340.

Os. Ostromirovo evanđelje, ruski rukopis, datiran u 1056–57. godinu, danas u Moskvi, Ruska državna biblioteka. Slavenska imena mjeseci u Ostr. prema Kopitarovom prijepisu u izdanju Cloz., str. LXI–LXX: august – carev, januar – prosinac.

Parm. Kalendar bosanskog zbornika “Libro di mantica” Biblioteke u Parmi, iz druge polovine 15. stoljeća. Mazrak, E./ Nakaš, L. Ćirilični zbornik Libro di mantica iz kolekcije De Rossi Biblioteke Palatina u Parmi, Zbornik radova Drugog slavističkog kongresa, Slavistički komitet, Sarajevo, u pripremi.

Patm. Konstantinopoljski tipik iz Biblioteke Manastira Sv. Jovana Bogoslova na otoku Patmos, grčki, posljednja četvrt 9. st. – prva četvrt 10. st.

Sav. Savina knjiga, bugarski, 11. st., danas u Moskvi, faksimilno izdanje 1999. i Ščepkinovo 1903. [1959] izd. transkripcije; kratki menologij s mnogo izgubljenih listova, posljednji datum 14. juni.

Sinod.42 Mjesecoslov iz Evanđelja Sinodalne biblioteke br. 42, 8/9. st., prema: Polnij mesjaceslov Vostoka, tom I, Arhiepiskop Sergej [Ivan Aleksandrovič Spasskij], 1901. (drugo izdanje), str. 409–412.

Slep. Slepčenski apostol lekcionar, makedonski, 12. st. Izd. G. A. Il’inskij, Slepchenskii Apostol XII veka, Moskva, M., Tip. G. Lissnera i D. Sobko, 1912.

Stoj. iz rukopisa Narodne biblioteke Srbije, sign. 333, skraćeni mjesecoslov iz četveroevanđelja pisara Stojana, 1500–15. god. (papir, vodeni znaci), srpski rukopis, prema izdanju Digitalne narodne biblioteke Srbije [cobiss-sr. id 128654604].

Strum. Strumica Apostol, makedonski rukopis iz 12. st., danas u Nacionalnom muzeju u Pragu [IX E 25]

Stud. Studitski tipik, ruski rukopis iz 14. st., danas u Moskvi: Državni historijski muzej [Sin. 330]; latinska i slavenska imena mjeseci. Najstarija redakcija grčkog tipika: druga redakcija u ruskoj crkvenoslavenskoj tradiciji.

Zt Draganov menaion, zapadnobugarski rukopis iz posljednje četvrti 13. st., Trefologion iz manastira Zograf, danas dio u St. Petersburgu: Ruska državna biblioteka (Q.п.I.40, 2 lista), a dio u Moskvi: Ruska nacionalna bilioteka (Grigorovičeva kolekcija, 1 list). Blisko vezan s Palauzovim menaionom (F72). Izd. (sa greškama) Sreznjevski, Svedenija i zametki o maloizvestnyx i neizvestnyx pamjatnikax, St. Petersburg, 1876. [1965]: 407–426.

IZVORI

337 B) Izvori usporedbi za apokrifne tekstoveBeč. Bečki apokrifni zbornik, Austrijska univerzitetska biblioteka, sign. I 26054,

iz 1566.; kolofon: Sia kniga sьpisa se u dni c(a)ra Sjuleimenovo, zapisa se meseca genara 8. dnъ, a sъvrъši se meseca agusta 11 d(ь)nь. I sъvršit(ъ) e vъ lêt(o) 7074. (...) čtete, a ne e klъnete, če ne pisa ruka s(ve)ta ili agg(e)lь, nь ruka grêša i de bud(e)tъ grešil(ъ) po izvodomъ ee grešilъ, če imaše nuždu ot prokletie Agarene. A Vi blagoslovete i B(og)ь Vasь – dostupan na obdurodon.org, kao i osnovni sadržaj poput: Imena Svete Marije (f.75r), Hronika od Adama do smaka svijeta (f.75v–76v).

Bel. Beljakovski zbornik, Bugarka nacionalna biblioteka Kiril i Metodij, NBKM 309, 16. st., digitalno izdanje dostupno na www.europeana.eu; odatle su transliterirani dijelovi Ljetopis, koji se završava 1567. i Danilovo vidjenije; osnovni sadržaj zbornika dostupan je na obdurodon.org.

Bg.53 Beogradski apokrifni zbornik, Narodna biblioteka Srbije br. 53, treća četvrt 16. st.; dijeolvi teksta Lêtopis vь kratcê od Adama do današnjeg dana dostupni na obdurodon.org.

Bg.273 Beogradski apokrifni zbornik, Narodna biblioteka Srbije br. 273, Hronograf prema izdanju J. Šafarika, Starine JAZU IX, 1877, str. 77–82, dostupan na dizbi.hazu.hr.

Dragolj. Zbornik popa Dragolja, Narodna biblioteka Srbije, 14. st.; odlomak Vidênje Danila proroka o c(a)rêhь i poslêdnihь d'nehь i o končinê vêka, prema izdanju P. Srećkovića, 1890.

Grig. Zbornik Univerzitetske biblioteke u Odesi, Grigorovičeva kolekcija, sign. 1/112, iz 15. st.; odlomak Ljetopisa careva srpskih dostupan na obdurodon.org, ostale relevantne sadržaje izdao je Nikolaj Tihonravov, Pamjatniki otrečennoj literatury, tom 2, Moskva, 1863.

IX.H.16 Zbornik Češkog nacionalnog muzeja iz 1646. godine; dijelovi rukopisa dostupni su na obdurodon.org, sadržaji kao: Rodoslovlje od Adama do Avrama (f.151r–153r) Letopisannik od Adama do Mehmeda Trećeg (f.147r–150v), Skazanie o carihь turskyhь koliko koi carstvova i kogda poidoše na Kalipole (IIr–IIv), zatim Načelo hrišćanskih careva (f. 153r–161v), te Epistola o Nedjelji (f.75r–90r) i Tlъkovanije o krьstьnymь slovima čto koe glagoletь: dddd drêvo dobro diavolu dosada... (f.91).

JV Zbornik 16. stoljeća, koji je bio vlasništvo Josifo-Volokolamskog manastira sada u Moskovskoj duhovnoj akademiji br. 135/365, odlomak naslovljen kao Epistola o nedjelji (f. 135a–150b) objavio je Tihonravov, str. 314–322.

Kiril. Zbornik Kirilovske biblioteke br. 22/1099, 15. st.; odlomak o odstupanju Rima od pravoslavlja priredio Nikolaj Ivanovič Kostomarov, u knjizi Pamjatniki starinnoj russkoj literatury, izd. grof Grigorij Aleksandrovič Kušelev-Bezborodko, 1862., tom 4, str. 218–219.

Lavr. Lavrentijev zbornik, Ruska nacionalna biblioteka, Petrograd, sign. F.I.376, iz 1348. godine; odlomak Skazanije o sedam sabora (f. 203r–204r) djelomično dostupan na obdurodon.org.

Nik.zb. Zbornik biblioteke manastira Nikoljac, Bijelo Polje, sign. 52, druga polovina 16. st.; odlomci: Simboli vjere (126r–131v), O razdjeljenju istočne i zapadne crkve (f.117v–122r), Poučenje o latinskoj jeresi (122r–126r) djelomično dostupni na obdurodon.org.

IZVORI

338Panagj. Panagjurski zbornik, Bugarska nacionalna biblioteka, sign. 433, druga

polovina 16. st.; Otkrovenie Varuhovo f. 84v–93r, varijante prema verziji iz Dragoljevog zbornika kod Ivanova, 1925., str. 193–200.

Prizr. Prizrenski zbornik, Rukopis Narodne biblioteke Srbije, sign. 36, treća četvrt 16. st., odlomak Istorikia vъ kratcê: ot Adama do Potopa... do Stefana c(a)ra srьbskago... (f. 61v–62v) djelomično dostupan na obdurodon.org.

Rum. Rumjancovski zbornik, 17. st.; odlomak Skazanije o tom kako je Bog stvorio Adama (f. 147–177) u izdanju Miljkova, Apokrify Drevnej Rusi: Teksty i issledovanija, 1997.

Savost. Zbornik apokrifnih tekstova, srpski rukopis iz kolekcije P. I. Savostjanova br. 20, odlomak Gromovnikь ugatania imušte zvêzdočьtii izvedeni ot Iraklija cara objavljen je kod Tihonravova, str. 361–368; odlomak O dnêhь dobryhь i zlyhь izd. Tihonravov, str. 385–387.

Tajn.b. Bečka tajna knjiga, Joannis et Apostoli et Evangelistae Interrogatio, Codex Vindob. 1137. f. 158; izd. Ign. v. Döllinger, Valdesier und Katharer, 1890., str. 85–92, dostupno na archive.org.

Tajn.k. Karkasonska tajna knjiga – Faux evangile que les heretiques ont attribué à Saint Jean; naslov koji je postavio R. P. Benoist svome prijepisu, objavljenom u knjizi Histoire des Albigeois et des Vaudois, tome premier, 1691., str. 283–296, dostupno na books.google.

Varuh. Varuhovo otkrovenje, izdanje Jordana Ivanova, u: Bogomilski knigi i legendi, str. 193–201, paralelni tekst iz Dragoljevog i Panagjurskog zbornika; Vladimir Vladimirovič Miljkov, Otkrovenie Varuha, u: Drevnerusskie apokrify: teksty perevody, kommentarii, Pamjatniki drevnerusskoj mysli: issledovanija i teksty, 1, S. Peterburg, 1999., str. 476–498; III recenzija Stojan Novaković, Otkriveńe Varuhovo, u: Starine 18 (1896), str. 203–209, iz Zbornika Jugoslavenske [Hrvatske] akademije znanosti i umjetnosti, rukopis br. 501, iz 16. st.

ZM15595 Kunovski zapis, Zemaljski muzej u Sarajevu; tekst filakterije protiv grada iz 16. stoljeća prema izdanju L. Nakaš, Ka novom čitanju Kunovskog zapisa, u: Kirilometodievistika 9, Skoplje, 2015, str. 23-39

C) Izvori usporedbi za sakralne tekstoveB Bukureštanski psaltir, srpska redakcija, iz 1336. godine; varijante prema

izdanju Hval.

Bogor. Bogorodičnik i Teodosijeva Pohvala Simeunu i Svetom Savi beogradske Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković”, iz 1350–1360, sign. Т Ћор. 19, COBISS.SR-ID 33601807, 217 f.; Molbeni kanon Bogorodici f. 169a-171a. Rukopis je dostupan na stranicama biblioteke i na europeana.eu. Isti tekst sadrže i Služabnik, pisan oko 1570. godine, srpska redakcija, Molbeni kanon Bogorodici na listovima 124–129 COBISS.SR-ID 33594895; http://arhiva.unilib.rs/cirilica/dokument/55/sluzabnik – beogradska Univerzitet-ska biblioteka Svetozar Marković, Ćorovićeva kolekcija, signatura Т Ћор. 8; Paraklis Bogorodice sa dodacima, 17. vijek, Molbeni kanon Presvetoj na listovima 32b–36a COBISS.SR-ID 33571599; http://arhiva.unilib.rs/cirili-ca/dokument/45/paraklis-bogorodice-sa-dodacima – beogradska Univerzi-tetska biblioteka Svetozar Marković, signatura Рс 63.

IZVORI

339IZVORI

Hval. Zbornik Hvala krstjanina, prir. H. Kuna, A. Nazor, N. Gošić, B. Grabar, V. Jerković, Sarajevo, 1986.

Tolk.tip. Tolkovyj tipikon Mihaila Nikolaeviča Skaballanoviča; molitvoslovlje dostupno na http://azbyka.ru/tserkov/bogosluzheniya/liturgika/skaballano-vich_tolkovy_tipikon.shtml

Vrut. Vrutočko bosansko četveroevanđelje, ur. L. Nakaš, Forum Bosnae, Sarajevo, 2015.

BIBLIOGRAFIJA

Andreeva, M. A. Političeskij i obĉestvennyj element vizantijsko-slavjanskih gadatelьnyh knig, I–V, Byzantinoslavica, Praha, 1930–1933.

Brozović, D. O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, u: Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 2, 1966, str. 119–209.

Brozović, D. O Makarskom primorju kao jednom od središta jezičnohistorij-ske i dijalekatske konvergencije, Makarski zbornik, I, 1970, str. 381–405.

Birnbaum, D. J. /odgovorni urednik/ Manuscript descriptions from the related Slovo-ASO project. http://repertorium.obdurodon.org/

Charles, R. H. /prir./ The Book of Enoch [1917], dostupno na sacred-texts.com.Dizdar, M. Pečatom zlatnim pečaćeno (I), u: Život, 1, Sarajevo, 1968, str. 61–64..Dizdar, M. Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1969.Gaylord, H. E. Slavenski tekst Tretьej knigi Varuha, Polata knigopisnaja 7,

1983, str. 49–56.Hall, I. H. The Letter of Holy Sunday: Syriac Text and Translation, u: Journal

of the American Oriental Society, knj. 15, 1893, str. 121–142, dostupno na jstor.org.

Isidore of Seville, The Etymologies of ~ /prev. Stephen A. Barney, W. J. Lewis, J. A. Beach, O. Berghof/, Cambridge University Press, 2006.

Isidori Hispalensis Episcopi, Etymologiarum sive Originum, Liber IX, De lin-guis, gentibus, regnis, militia, civibus, affinitatibus, dostupno na http://www.monumenta.ch/latein

Istrin, V. Otkrovenie Metodija Patarskago i apokrifičeskija vidênija Danila vъ vizantijskoj i slavjano-russkoj literaturahь: Izslêdovanie i teksty, Universi-tetskaja tipografija, Strastnoj bulьvarъ, Moskva, 1897.

Ivanov, J. Bogomilski knigi i legendi, Sofija, 1925, 1970; Bosanska legenda za sъtvorenieto na svêta na str. 322 i d., dostupno na promacedonia.org; fran-cusko izdanje knjige: Livres et légendes bogomiles, Paris: Maisonneuve et Larose, 1976.

Jagić, V. Konstantin Filozof i njegov Život Stefana Lazarevića despota srpskog, Glasnik Srpskog učenog društva, knj. XLII, 1875.

Jovanović-Stipčević, B. O zimama i koledama u Zborniku popa Dragolja, u: Arheografski prilozi 2, 1980, str. 153–174.

Jovčeva, M. Starobălgarskijat služeben minej, Centăr “Bojan Penev”, 2014.Kovijanić, R. Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV–XVI

vijek), knj. 1, Istorijski institut SR Crne Gore, Cetinje, 1963. Kulik, A. 3 Baruch: Greek-slavonic Apocalypse of Baruch, Berlin – New York,

2010.Kuna, H. Hrestomatija starije bosanske književnosti: Srednjovjekovna književ-

nost i hrvatska književna tradicija, Svjetlost, Sarajevo, 1974.Kuna, H. Srednjovjekovna bosanska književnost, Forum Bosnae, Sarajevo, 2008.Kušelev-Bezborodko, G. A. /ur./ Pamjatniki starinnoj russkoj literatury, tom

4, S. Peterburgъ, 1862.

342MacRobert, C. M. How well did Hval know the Psalter?, u: Bosanskohercego-

vački slavistički kongres. Zbornik radova (knjiga 1. Lingvistika), Slavistič-ki komitet, Sarajevo, 2012, str. 109–117.

Miklosich, F. Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum, Vindobonae, 1862–1865.Miljkov, V. V. Apokrify Drevnej Rusi: Teksty i issledovanija, Nauka, Moskva,

1997.Mirčeva, E. Ne-Damaskinovi slova v novobъlgarskite damaskini ot XVII vek,

Faber, Sofija, 2001.Mommsen, Th. Über den Chronographen vom Jahre 354 mit einem Anhange

über die Quellen der Chronik des Hieronymus, Leipzig, 1850, dostupno na google.books; odlomak 15 (The book of the generations) s varijantama do-stupan na www.tertullian.org.

Novaković, S. Građa za srpskog ljetopisca, u: Starine JAZU IX, 1877, str. 60–90.Parkin, W. A genealogical, chronological, historical and topographical expo-

sition of the Tenth Chapter of Genesis, with a supplement containing an account of Ishmael, and his descendants Arabs, Sheffield, 1837, knjiga do-stupna na archive.org.

Polonskij, D. G. Poučenija otcov cerkvi o vselenskih soborah v knigopisnoj tradicii vostočnoslavjanskoj gomiletiki XV–XVII vv., Vestnik RGGU, br. 9 (152), Moskva, 2015, str. 63–70.

Ruvarac, I. O carostavniku ili carostavnim knjigama s pogledom na važnost njihovu za srpsku povesnicu, u: Zbornik Ilariona Ruvarca /ur. Nikola Rado-jičić/, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1934, str. 53–60.

Spaho, F. Naši narodni nazivi mjeseci u turskim kalendarima iz sedamnaestog vijeka, u: Glasnik Zemaljskog muzeja XLII, 1930, str. 185–204.

Srećković, P. Zbornik popa Dragolja. Sadržina i proroštva, u: Spomenik Srp-ske Akademije 5, 1890, str. 10–20.

Stojanović, Lj. Nekoliko srpskih ljetopisa, u: Starine JAZU XIII, 1881, str. 164–196.

Strohal, R. Razgovor od vetra i dažda i nižita i sičca, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 15, 1910, Epistola o Sv. nedjelji, str. 307–309.

Tihonravov, N. Pamjatniki otrečennoj literatury, tom 2, Moskva, 1863.Truhelka, Ć. Jedan zanimiv zapis bosančicom, Glasnik Zemaljskog muzeja,

XVIII, 1906, str. 349–354.Truhelka, Ć. Testamenat gosta Radina, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, XXIII,

1911, str. 355–375.Turdeanu É. Apocryphes bogomiles et apocryphes pseudo-bogomiles, u: Re-

vue de l’histoire des religions, t. 138, br. 1, str. 22-52, br. 2, str. 176–218, 1950, dostupno na www.persee.fr.

Vakareliyska, C. M. /odgovorna urednica/ Medieval Slavic menologies. http://menology.obdurodon.org/

Vego, M. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. 1–4, iz-danje Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1962–1970.

Vilkul, T. L. Litopis i hronograf: Studij z tekstologij domongolьsьkogo kijvsko-go litopisannja [The Chronicle and the Chronograph (text critical studies of pre-Mongol Kievan chronicles and early Rus’ chronographs], Nacional-na akademija nauka Ukrajine, Kijev, 2015.

BIBLIOGRAFIJA

Documents

Plovdivski zbornik 116(54)