PRIRUČNICI ZA SAMOPOMOĆ – TEKST I KONTEKST

(SAMO)POMOĆI

SELF-HELP BOOKS – TEXT AND CONTEXT OF (SELF)HELP

Iva Žurić

SAŽETAK

Priručnici za samopomoć već su godinama među najprodavanjijima

u Hrvatskoj i svijetu i samo su dio rastuće i profitabilne

„industrije samopomoći“ čije se poruke dotiću svih aspekata

života u suvremenom društvu. Većina knjiga i autora dolazi iz

SAD-a, gdje je, za razliku od Hrvatske, vrlo živa i produktivna

kritička rasprava o ovom rastućem fenomenu. U pokušaju da se

analiziraju ti tekstovi, pokazuje se nužnost

interdisciplinarnog pristupa, a metodološki problemi i početak

su i posljedica definiranja granica predmeta. Nejasna

kategorija „priručnici za samopomoć“ kao književne vrste ili

žanra nasuprot korištenju teksta kao „samopomoć“ od strane

čitatelja, odnos prema (popularnoj) psihologiji, njihova

društvena važnost ili odnos prema popularnoj kulturi, ukazuju

na mogućnost književe i kulturalne teorije da pridonese

rasvjetljavanju problema.

Osnovna pretpostavka priručnika za samopomoć jest da postoji

čitateljska publika nezadovoljna sobom, koja je u potrazi za

boljom verzijom vlastitog sebstva. Ovakva pretpostavka u sebi

sadrži mogućnost da čitanjem knjiga osoba može «postati netko

drugi». Preuzimanje ideniteta koje nam nude priručnici za

samopomoć provodi se procesom identifikacije čitatelja s

1

autorom ili likovima iz knjiga, ili putem teorije književnog

transfera, koja povezuje psihoanalitički psihoterapeutski

pristup s književnošću. Pretpostavka je da se čin čitanja može

promatrati kao transfer u psihoanalitičkom smislu, jer se

postiže sličan učinak gdje čitatelj, ovisno o emocijama i

senzacijama koje doživljava čitajući tekst, proživljava emocije

i doživljava nove uvide.

U odnosu priručnika za samopomoć prema društvu/kulturi možemo

detektirati dva prevladavajuća stava, gdje se prvi odnosi na

tezu da knjige popularne psihologije proizvode pojedince koji

postaju «zdravi» te istovremeno podložni vladanju. Ovakvom

gledištu suprotstavlja se stav kako se na knjige za samopomoć

može gledati kao na mogućnost društvene i kulturalne promjene

promjene.

Smatram kako postoji potreba i prostor za daljnju

interdisciplinarnu analizu, s obzirom da se u budućnosti može

očekivati sve veća prisutnost priručnika za samopomoć u

hrvatskom medijskom i izdavačkom prostoru, pa posljedično i u

kulturi svakodnevnog života.

Ključne riječi: priručnici za samopomoć, popularna psihologija,

transfer, književni transfer, identitet, identifikacija.

SUMMARY

During the last few decades self-help books have been among the

most purchased books in the global book market, including

Croatia, and they are a part of a growing and profitable

2

„industry of self-help“ whose advices refer to all aspects of

life in contemporary society. Most of the books and authors of

self-help books come from USA where, as opposed to Croatia, we

can detect very potent and productive critical voices about

this phenomenon. In attempt to analyze those texts we can see a

necessity for interdisciplinary perspective whereas

methodological problems are the beginning and the consequence

of defining the boundary of this subject. Ambiguous term “self-

help books” that refer either to literary category or genre, or

both, as opposed to using those books as a way of helping the

readers; reference to (popular) psychology: their social

relevance and reference to popular culture – all of those

elements indicate the possibility for literary and cultural

theory to analyze this phenomenon.

Basic assumption of self-help books refer to the fact that

there is an audience made of readers that are not satisfied

with themselves and that are in search for an improved version

of their own self. This assumption implies a possibility that

by reading those books a reader can “become someone else”.

Self-help books offer different identities that a reader can

assume, and that is conducted by the process of identification

of a reader with an author or with characters form the book, or

by the theory of literary transference which connects

psychoanalytical and psychotherapeutic approach with reading

texts. I argue that an act of reading can be seen as

transference in psychoanalytical sense, because we can see a

similar effect of reading and of psychotherapy – reading can

3

evoke some feelings and associations familiar to us, which can

change our perception on those feelings and situations.

Analyzing the relationship between self-help books and

society/culture we can detect two prevailing notions, where

first refers to the thesis that self-help books

„create“individuals that become „healthy“and therefore apt to

be governed with. Second notion postures a counter thesis that

self-help books can be a mediators of social and cultural

change.

I argue that there is a need and space for further

interdisciplinary analysis, considering that we can expect

increasing number of self-help books on Croatian publishing

industry and therefore in everyday life.

UVOD

Bez obzira čitamo li ih ili ih u velikom luku zaobilazimo,

priručnici popularne psihologije, tzv. priručnici za

samopomoć1, uporno i neometano šire svoje tržišne pipce

opredmećujući se kao društvena pojava koja sudjeluje u

oblikovanju suvremene kulture. Njihova hiperprodukcija bilježi

u SAD-u već dugogodišnju postojanost (Zimmerman i sur. 2001),

što dokazuje činjenica da je prodaja priručnika za samopomoć

porasla za 96 % između 1991. i 1996. Do 1998. njihova prodajna

vrijednost dostigla je čak 581 milijun dolara, prilikom čega je

zanimljiv podatak kako je jedna trećina, odnosno možda čak i

1 U anglofonoj literaturi koriste se nazivi self – help books, odnosno self – help literature.

4

jedna polovina Amerikanaca kupila barem jednu takvu knjigu

tijekom svoga života (McGee 2005). McGee veže povećanu

produkciju priručnika za samopomoć s dugogodišnjim trendom

stagnirajućih plaća i nestabilnim zaposlenjem, tzv. novom

nesigurnosti kojoj se tragovi u SAD-u mogu pratiti zadnjih

desetljeća. U Hrvatskoj je situacija ponešto drugačija, trend

rasta se bilježi, ali tek u zadnjem desetljeću, kada je od

1998. do 2008. objavljeno je oko 640 priručnika za samopomoć i

pritom potrošeno 10 milijuna eura.2

Ako na književnost u širem smislu gledamo kao na sve što je

objavljeno (Compagnon 2007), onda su priručnici popularne

psihologije također književna djela, međutim, u užem smislu,

oni čine književno – znanstvenu vrstu, odnosno prijelazni

umjetničko – znanstveni oblik (Solar 1997) u kojemu se

popularno - znanstveni diskurz miješa s umjetničkim. Upravo

zbog ovakve specifične građe oni su potentni za analizu na više

polja i s više aspekata, što će, između ostaloga, biti sadržaj

ovoga rada. U Hrvatskoj ne postoji stručna analiza priručnika

za samopomoć dok je u SAD-u, opet, stvar potpuno drugačija –

osim publicističkog booma, unutar akademije postoji mnoštvo

znanstvenih publikacija koje obrađuju fenomen velike

prisutnosti priručnika za samopomoć na tržištu. Primjerice,

Steven Starker (2002) navodi kako su priručnici za samopomoć

bitan element američke popularne kulture jer daju savjete za

gotovo sve aspekte života, te su previše utjecajni da bi se

2 Istraživanje je proveo Zavod za javno zdravstvo, a navedeni podaci mogu se naći na internet stranici Instituta Ivo Pilar (http://www.pilar.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=68:hrvatska-industrija-sree&catid=8:iz-tiska&Itemid=15&Itemid=9999). Stranica je zadnji put posjećena 29.03.2010.

5

ignorirali. On u njihovom obraćanju masovnoj publici, nuđenju

izlaza iz svih životnih problema te njihovoj pozicioniranosti

izvan mehanizama evaluacije i regulacije, vidi bitan žanr koji

funkcionira gotovo kao novo proročanstvo. Kod nas se

nepostojanje kritičke analize priručnika za samopomoć može

dovesti u vezu s očitim neprepoznavanjem njih kao simptoma

suvremene društvene situacije, odnosno detaljnijeg uvida u

njihove formalne i sadržajne značajke. U stranoj (poglavito

američkoj) literaturi oni se dominantno proučavaju s aspekta

kulturalne i kritičke teorije (Effing 2009; Rimke 2000;

Zimmerman i sur. 2001; McGee 2005 i drugi), dok se nekolicina

bavi njima iz aspekta psihologije, proučavajući koliko su oni

učinkoviti u postizanju emocionalnog zadovoljstva (Wilson i

Cash 2000; Bergsma 2008; Starker 2002). U Hrvatskoj se njima ne

bavi niti struka (psihologija), niti kulturalna teorija,

odnosno društveno – humanističke znanosti u cjelini. S obzirom

na šutnju struke od koje bi se mogao očekivati barem nekakav

trag analize, daje se zaključiti kako takva literatura nije

shvaćena kao relevantna ili dovoljno «visoka» za stručno

istraživanje, s obzirom da popularizira metode koje psihologija

generira u svojem znanstvenom diskurzu. Akademska i stručna

psihologija kao da se odriče svoga «razigranog djeteta» koji

svoj utjecaj širi u sve pore suvremenog društvenog života

osvajajući sve veće područje djelovanja nego što to uspijeva

struci. Zanimljivo je pritom kako su domaći autori priručnika

za samopomoć mahom psiholozi (Krizmanić, Rijavec, Miljković,

Uvodić – Vranić, Brajša i dr.), dok je na američkom tržištu

područje self – help literature već odavno postalo autorski

6

razasuto među pojedincima iz najrazličitijih struka. Međutim,

usprkos tomu, kod nas je i dalje šutnja na djelu, pa čak i

izvan struke. Čini se kako društveno – humanistička akademska

zajednica u Hrvatskoj također za sada još propušta uhvatiti

analitički potencijal takvih priručnika, stoga bi ovaj rad

mogao poslužiti kao smjernica k daljnjem proučavanju knjiga za

samopomoć kao relevantnih elemenata suvremenog društva i

kulture.

KLASIFIKACIJA, RASLOJAVANJE I TRENDOVI PRIRUČNIKA ZA SAMOPOMOĆ

Nepostojanje stručne analize priručnika za samopomoć na našem

prostoru omogućava širok pogled i panoramski vidik prilikom

početnih koraka izrade metodološkog pristupa i klasifikacije

analiziranih djela. Ovim radom nastojim pokazati kako se

priručnici za samopomoć mogu klasificirati kao književno –

znanstvena vrsta s raznovrsnim žanrovima. Književno –

znanstvena vrsta u sebi objedinjuje obje sfere – znanstvenu i

umjetničku – a da se pritom ne postavljaju stroge granice

između njih (Solar 1997). U slučaju knjiga za samopomoć na

djelu je dominantnost znanstvenog, odnosno popularno –

7

znanstvenog diskurza, dok se umjetnički, odnosno književni

diskurz uvodi sekundarno, po potrebi i s obzirom na žanrovsku

usmjerenost tih priručnika.

Ne postoji jedna službena opća definicija priručnika za

samopomoć, što naravno otežava istraživanje ovog fenomena

ujedno dopuštajući veću slobodu prilikom analize. Definicija

koju sam odabrala za analizu dolazi iz članka koji govori o

tome pomažu li priručnici za samopomoć i u kojoj mjeri. Članak

je pisan iz perspektive psihologije gdje autorica kaže kako se

definicija priručnika za samopomoć odnosi na one knjige pomoću

kojih «osoba pomaže sama sebi bez pomoći drugoga» (Bergsma

2008: 343). Ovakva definicija doslovni je prijevod sintagme self

– help i, osim što vodi u tautologiju, nije istinita. Čitajući

knjige za samopomoć osoba ne pomaže sama sebi, već je autor

priručnika taj koji pomaže čitatelju. Autori knjiga za

samopomoć itekako su prisutni medijatori «znanja» i «vještina»

i oni uglavnom služe kao zamjena za «licem-u-lice»

psihoterapiju koja se odvija u ordinaciji psihoterapeuta.

Dakle, naziv priručnik za samopomoć u sebi sadrži kontradikciju i

ne ispunjava svrhu naziva. Jasno je pritom da je takav naziv

vjerojatno osmišljen kako bi naznačio razliku između

psihoterapije koja se odvija u ordinaciji i psihoterapije o

kojoj je riječ ovdje, a koja se odnosi na terapiju putem

čitanja knjiga i usvajanja znanja i savjeta koji se nalaze u

njima. Utoliko je ovaj naziv opravdan, jer ne uključuje «živog»

psihoterapeuta i odnos između pacijenta i doktora, već je veza

između čitatelja (pacijenta) i autora (terapeuta) bitno

literarizirana, odnosno nepostojeća izvan književnog

8

posredovanja. Veza između autora i čitatelja otvorena je i daje

više slobode čitatelju prilikom traženja puteva vlastitog

«ozdravljenja», jer ostavlja na izbor čitatelju hoće li

slijediti neke od naputaka ili ih slobodno odbaciti, bez da se

moguća konfliktnost zbog odbijanja razrađuje uživo s

psihoterapeutom. Naravno, nedostatak takvog pristupa je

nepostojanje emotivnog odnosa (transfer) kojeg pacijent razvija

prema psihoterapeutu a koji je prema nekim terapijskim pravcima

ključan za rješavanje psihičkih poremećaja.3

Područja, odnosno žanrovi kojima se bave priručnici za

samopomoć raznolika su i obuhvaćaju gotovo sve aspekte ljudskog

života, što otežava njihovo klasificiranje.4 Ovdje ću

prvenstveno analizirati priručnike za samopomoć koji se odnose

na emotivni i duhovni rast u odnosu prema samom sebi i u odnosu

prema drugome. Odnos prema sebi i odnos prema drugome dva su

temeljna odnosa koja problematizira većina knjiga za samopomoć

i koja će biti predmet ove analize. Priručnici koji će biti

analizirani izabrani su prema kriteriju popularnosti na

svjetskom i domaćem tržištu, prema strukturalnim značajkama i

temama koje obrađuju, te prema načinu na koji pristupaju temi.

S obzirom da im nedostaje legitimacija unutar znanstvene i

akademske zajednice, priručnici za samopomoć svoje mjesto

3 Transfer «općenito označava prijenos čuvstava ili stavova. U psihoanalitičkoj terapiji t. označava prijenos čuvstava, stavova ili oblikaponašanja prvobitno formiranih u odnosu s nekom bliskom osobom (najčešće roditeljem) na terapeuta. Za razliku od transfera, čije se postojanje smatra važnim uvjetom za uspjeh psihoanalitičke terapije, jer omogućuje terapeutu da pomogne pacijentu u razumijevanju nekih njegovih čuvstava i stavova, kontratransfer može značajno opteretiti terapijski odnos.» (Petz 1992: 473).4 Teme kojima se bavi ovakva literatura uključuju: emotivan rast, duhovnost,nošenje sa stresom, poslovne odnose, partnerske odnose, sport, edukaciju, odgoj djece, itd., što ukazuje na sadržajnu širinu i raznolikost.

9

dobivaju dominantno posredstvom tržišnih odnosa, odnosno

marketinškim strategijama popularizacije. Koliko će neki

priručnik za samopomoć biti uspješan ovisi prvenstveno o tomu

koliku će nakladu postići. Slučaj je takav s našim

najprodavanijim priručnikom za samopomoć Tkanje života (2009)

autorice Mirjane Krizmanić, ujedno najprodavanijom knjigom u

knjižarama tijekom 2009. g. koja je postigla (za hrvatske

prilike) nevjerojatnu nakladu od 55 000 prodanih primjeraka. Ne

samo da je ova knjiga potukla rekorde prodaje unutar vlastitog

žanra, već je i najprodavanija knjiga uopće u Hrvatskoj, što

svakako nije zanemarivo. Ako pobliže promotrimo «slučaj

Krizmanić», onda se možemo osvrnuti na nekoliko elemenata koji

su sudjelovali u tržišnoj sveprisutnosti kako autorice tako i

njezinog priručnika. Nakon što je tijekom 2009. objavljen

priručnik Tkanje života, autorica je dobila nagradu za Zagrepčanku

godine, te je gostovala u vrlo gledanoj emisiji Nedjeljom u 2

Aleksandra Stankovića. Nakon tih javnih istupanja naklada

njezine knjige nezaustavljivo raste te do kraja godine postiže

nevjerojatan nakladnički uspjeh. Uz nekoliko iznimno popraćenih

promocija knjige autorici je sigurno pomoglo i institucionalno

zaleđe nje kao psihologinje i profesorice na zagrebačkom

Filozofskom fakultetu. Dakle institucionalnog impulsa nije

nedostajalo, što je vjerojatno velikim dijelom utjecalo na

nakladu knjige i govor o njoj u medijima. No ako svrnemo pogled

na tekst priručnika Tkanje života vidjet ćemo da on perpetuira

provjerenu šablonu kojom se služi većina popularnih priručnika

iz ovog područja. Satkan od kratkih poglavlja, od kojih svaki

sadrži kratke odlomke koji obrađuju temu iz poglavlja,

10

analizirajući uobičajene životne teme i dajući savjete (o

prijateljstvu, patnji, razlikama među ljudima, uspoređivanju s

drugima, o stresu, strahu i mnoge druge) Tkanje života svojom

formom i sadržajem ni po čemu ne odudara od mnoštva sličnih

primjeraka objavljenih u svijetu i kod nas. Ako pogledamo na

drugi pol ovog priručnika koji se odnosi na njegov (popularno)

znanstveni potencijal, i ovdje ćemo naići na slične zaključke.

Legitimacija putem znanosti zbiva se na površnoj razini tako da

se prenose općepoznate tvrdnje iz znanosti psihologije prisutne

i u svakodnevnom životu. Tržišni potencijal ovog priručnika bi

se možda trebao tražiti upravo u njegovoj jednostavnosti i

predvidivosti, osobito što se tiče gotovo školskog pristupa

problemima i pojmovima. No ipak, on se izdigao iz mase drugih

priručnika u našim knjižarama, pri čemu možemo pretpostaviti da

najveći dio zasluge nose izvanknjiževni momenti koji se

prvenstveno odnose na pojačanu marketinšku aktivnost u vidu

promocija i strateški upornog stavljanja ovog priručnika u prve

redove u izlozima knjižara, pri čemu ne treba zaboraviti kako

je izdavač Tkanja života Profil International, koji slovi kao

jedna od najprisutnijih i najkomercijalnijih izdavačkih kuća na

našem tržištu knjiga.

LITERARIZACIJA POPULARNO - ZNANSTVENOG DISKURZA

S obzirom da se danas teško može govoriti o jasnim razlikama

između vrsta i žanrova u književnosti, ali i u drugim granama

znanosti i umjetnosti, jednako tako i knjige za samopomoć

11

nalaze svoje mjesto na granicama vrsta. Moglo bi se tako o

knjigama za samopomoć govoriti kao o vrsti unutar koje se brišu

modalne i žanrovske granice među tekstovima i pronalaze

literarne dimenzije filozofskih ili historiografskih tekstova.

Često se tako događa da se u književnim djelima koristi

filozofski diskurz koji se isprepliće s pripovijedanjem5, no

kod knjiga za samopomoć obrnuta je situacija, u njima je

popularno – znanstveni diskurz osnovno tkivo teksta, dok se

literarni dijelovi ubacuju povremeno i po potrebi, što

ispunjava određene funkcije. U suvremenoj književnoj teoriji

postoje razilaženja u mišljenu koliko se jasno može

razgraničiti književni od neknjiževnog diskurza, te se čak i

umjereniji kriteriji literarnosti mogu pobijati, što dovodi do

krajnje relativizacije pojma književnost u smislu da

književnost na ovakvim gotovo nepostojećim temeljima biva

definirana tautološki naprosto kao književnost. Literarnost,

odnosno diskurz književnosti, tada biva podvrgnut kriteriju

odabira onih mjerodavnih instanci (akademija, nakladnici) koji

sami, često na temelju tržišnih a ne literarnih zahtjeva,

određuju što je književnost (Compagnon 2007).

U ovome radu tvrdim da oba diskurza (književni i popularno -

znanstveni) obavljaju određene funkcije. To se osobito odnosi

na činjenicu da spomenuti dominantni diskurzi upućuju na neke

od funkcija koje oni ispunjavaju kroz tekst kako bi postigao

5 Usp. npr. knjigu američkog psihijatra i pisca I. Yaloma Kad je Nietzsche plakao(2008), koja objedinjuje tragove diskurza knjige za samopomoć s filozofskimdiskurzom. Dijalozi između glavnih likova - dr. Breuera i Nietzschea –esejistički su ekskurzi o filozofskim promišljanjima života, smisla, boli,djelovanja, krivnje, očajanja i svih ostalih momenata koje nalazimo uNietzscheovoj filozofiji, te bi se moglo reći kako je ova knjigaliterarizirana verzija Nietzscheove filozofije.

12

svoj cilj. Tako knjige za samopomoć obavljaju jasnu

performativnu ulogu kojom se želi postići uvjeravanje čitatelja

u tzv. istine koje se u njima propagiraju. Te istine se

najčešće odnose na načine kako postići sreću, odnosno kako

ostvariti sebe na svim poljima života. Takvi priručnici tvrde

da imaju «alate» kojima se to postiže, i ti alati su u funkciji

istine i, primjenjujući ih, čitatelj može doći u posjed tih

istina, odnosno može postići svoje ciljeve i biti sretan. Bitno

je pritom da takve knjige koncentriraju svoju performativnost

oko strategija uvjeravanja čitatelja, koje mogu biti manje ili

više izrečene. Tako će se neki autori priručnika za samopomoć

direktno obraćati čitateljima zamjenicom «vi» (Krizmanić 2009;

Byrne 2007; Divjak 2008; Tolle 2003) težeći uspostavi dijaloga,

kako bi se dobio dojam da se uspostavlja međuodnos između

autora i čitatelja. Autorovo izravno obraćanje čitatelju može

se dovesti u vezu s Althusserovim pozivom «Hej, vi tamo!» gdje

se pojedinac priziva od strane autoriteta da zauzme ulogu

subjekta kako bi se upisao u ideologijski poredak (Althusser

1976). Čitateljeva uloga tako postaje uloga subjekta s manjkom,

odnosno subjekta koji posjeduje vlastitu nedostatnost te traži

izlaze iz nje primjenjujući «alate za stjecanje i održavanje

pozitivne slike o sebi» (Divjak 2008)6. Što se više subjekt

osjeća nedostatno, manjkavo, to će se udobnije i sigurnije

smjestiti u ulogu koju mu dodijeli zamišljeni poziv autora. Ako

postavimo odnos između autora i čitatelja na temeljima

prizivanja i odaziva, možemo se osvrnuti na načine na koje se

6 Citat se odnosi na podnaslov knjige za samopomoć Tatjane Divjak Kako ojačati samopouzdanje u 7 dana (2008).

13

smještanje čitatelja zbiva, kojim načinima prizivanja i kakvim

mehanizmima identifikacije.

U analiziranim priručnicima za samopomoć najčešće korišteni

elementi kojima se postiže uvjeravanje, odnosno prizivanje

čitatelja, odnosi se na književni diskurz, odnosno onakav

diskurz kakav dominantno postoji u književnim djelima. Na

književne elemente u priručnicima možemo naići u pričama iz

života, anegdotama, poslovicama, autorskim autobiografskim

elementima, pripovjednim tehnikama, izmišljenim pričama te

citatima iz drugih književnih djela.

Legitimacija psihologijskih tvrdnji pomoću zbiljskih događaja

iz života vrlo je direktan i jasan mehanizam privlačnosti

knjiga za samopomoć, jer se jednostavnim poimanjem savjeta kao

stvarnosno provjerenim tvrdnjama zadobiva povjerenje čitatelja

u autorove savjete. Povjerenje na temelju potvrde u stvarnosti

postaje tako snažan legitimacijski moment savjeta iz priručnika

za samopomoć. Priručnik tzv. životne trenerice Tatjane Divjak Kako

ojačati samopouzdanje u 7 dana (2008) koncipiran je na sličan način

kao i Tkanje života, jer također sadrži «Priče iz života» za koje

u predgovoru autorica kaže kako je njihov cilj nadahnuti nas,

kako bi nas pripremili na «trenutak spoznaje u kojemu vam

stvari iznenada postaju jasne» (Divjak 2008: 21).

Effing (2009) u članku o izvorima priručnika za samopomoć u

Americi kaže kako je od samih začetaka vrste priručnika za

samopomoć i kroz cijelu njihovu povijest razvoja,

pripovijedanje kroz priču bilo upotrebljavano s ciljem da se

postigne intimniji odnos između autora i čitatelja kako bi se

autorova poruka što efikasnije prenijela što široj čitateljskoj

14

publici i postala prepoznatljiva. Priča kao temeljni «alat» za

samopomoć najjasnije je reprezentirana u knjizi Ispričat ću ti priču

Jorge Bucaya (2007), argentinskog psihoterapeuta i pisca.

Njegova knjiga nije tipičan priručnik za samopomoć, jer je u

potpunosti pisana kao fikcionalno djelo, gdje je radnja

smještena u odnos između terapeuta i njegovog pacijenta koji

nad njim provodi terapiju isključivo pričanjem priča. Za svaki

problem s kojim mu pacijent dolazi na seanse terapeut ispriča

po jednu priču ostavivši pacijenta neka sam razmisli o

implikacijama terapeutove priče na njegov problem. Neke priče

izmišlja sam terapeut, neke postoje u raznim narodima u usmenoj

ili pisanoj tradiciji, no svima je isti cilj – oslobođenje od

boli putem pričanja priča. Iako se ne obraća direktno čitatelju

nudeći mu savjete o tome kako prebroditi probleme, ova knjiga

funkcionira na istim principima kao i priručnici za samopomoć,

jer se čitatelj, čitajući o fikcionalnom pacijentu i njegovoj

terapiji, sam može identificirati s njim i provesti vlastitu

terapiju čitajući priče koje su istovremeno namijenjene liku i

čitatelju. Identifikacija čitatelja s likom (pacijentom) je

neminovna ako se želi postići terapijski učinak, a ova knjiga

to s lakoćom postiže.

Biografski elementi iz autorova života također su često

prisutni u priručnicima za samopomoć. Moć pozitivnoga mišljenja

(1996) jedan je od najpopularnijih i najpoznatijih priručnika

za samopomoć u svijetu, autora N. V. Pealea, protestantskog

svećenika i pisca, koji već u uvodu navodi vlastite biografske

elemente. Pritom je zanimljivo primijetiti kako se kod većine

analiziranih priručnika autori čitateljima ispovijedaju o tomu

15

kako su i oni sami jednom bili nesretni, pa sada, nakon što su

dobili uvid (spoznali, shvatili, dokučili, proradili) prenose

savjete kako bi i čitatelji mogli postati sretni kao i oni.

Najčešće je to, što je ujedno i strukturalni elemet gotovo svih

priručnika, osobna priča o tome kako je nakon nesretne

prošlosti iznenada došao uvid «ozdravljenja», «kao iz vedra

neba», nakon čega se sve promijenilo. Model iznenadnog uvida

može se pratiti u većini priručnika, pa Pealea donosi ovaj

slikoviti opis:

«A tada sam se ukopao na mjestu! Točno se sjećam mjesta –

četvrte stube odozdo – na kojemu me je prožela jedna misao.

Pogodila me poput tone opeka, ali više je bila nalik na

proplamsaj svjetlosti. Bila je to uzbudljiva, gotovo

nevjerojatna misao: - Ja više ne moram biti ovakav!» (Peale

1996: X).

Duhovni učitelj i pisac Eckhart Tolle u svojem iznimno

popularnom priručniku Moć sadašnjeg trenutka (2003) slično

progovara o svom iskustvu preobražaja iz očaja u sreću:

«Bio sam tako zapanjen tom nenadanom spoznajom da mi se protok

misli zaustavio. Bio sam potpuno svjestan, ali više nije bilo

misli. Tada sam osjetio kako me vuče nešto što je nalikovalo na

vrtlog energije.» (Tolle 2003: 1).

Biografski elementi služe za identifikaciju čitatelja s autorom

koji putem biografskih podataka iz njegova života dobiva sliku

16

autora kao običnog čovjeka od «krvi i mesa» koji jednako tako

pati i jednako je tako sposoban za sreću.

KONSTRUKCIJA IDENTITETA ČITATELJA KROZ IDENTIFIKACIJU

Pitanje identiteta i njegove konstrukcije u priručnicima za

samopomoć zauzima ključno mjesto analize ovoga rada. S obzirom

da se osnovni sadržaj priručnika odnosi na savjete kako pomoći

čitatelju da riješi svoje probleme, odnosno da postane

zadovoljan sobom, bitno je pogledati kakav je to identitet koji

se nudi u priručnicima za samopomoć te na koje načine ga

čitatelj preuzima. Osnovna pretpostavka priručnika za samopomoć

jest da postoji čitateljska publika nezadovoljna sobom, odnosno

svojim identitetom, koja je u potrazi za boljom verzijom

vlastitog sebstva. Ovakva pretpostavka u sebi sadrži mogućnost

da čitanjem knjiga osoba može, kroz razne procese, «postati

netko drugi». Taj drugi bi pak bio «pravi ja» koji se tek treba

aktualizirati, a to se može postići korištenjem priručnika za

17

samopomoć. Priručnici nam dakle mogu pomoći da otkrijemo pravo,

istinsko, zbiljsko «ja». Ovakvu promjenu identiteta kroz proces

čitanja, odnosno djelovanja putem naputaka i spoznaja iz

priručnika, nazivam konstrukcijom identiteta čitatelja.

Ranije u tekstu analizirala sam način na koji autori priručnika

obraćanjem čitatelju zamjenicom «vi» pozivaju čitatelja na

odnos, odnosno kako literarizacijom vlastitog iskustva i

znanstvenog diskurza postižu identifikaciju s čitateljem. Ovdje

ću pokazati kako autor u ulozi pripovjedača, a autor priručnika

za samopomoć to jest, postiže neizbježnu identifikaciju s

čitateljem. Autor kao pripovjedač može zauzeti različite

položaje unutar strukture priručnika za samopomoć. Tako

pripovjedač može biti na istoj razini s likovima (Biti 2000) pa

će onda dijeliti njihovu sudbinu, prilikom čega će likovi u

priručnicima najčešće biti prikazani kao pacijenti ili ljudi

koje je autor susretao u njihovoj potrazi za srećom. Autor

također može pripovijedati s prostorno – vremenski nadređene

razine, pa će njegova uloga biti kao uloga sveznajućeg

pripovjedača koji se u obliku komentara odnosi spram likova,

odnosno pacijenata i ljudi koji traže pomoć. Zauzimajući svaku

od mogućih pozicija, autor se smješta na različitu udaljenost

spram čitatelja, bivajući jednom na istoj razini s likovima,

čime se postiže identifikacija između autora i čitatelja, a u

drugom slučaju iznad likova, čime čitatelj doživljava autora

kao autoritet. Sve te strukturalne pozicije autora mogu

poslužiti kao prizivanje čitatelja da zauzme jedno od ponuđenih

mjesta.

18

Britanski teoretičar književnosti Currie (1998) smatra kako se

zbližavanje, odnosno suosjećanje s drugima postiže na sličan

način u životu kao i u pripovjednom tekstu, u smislu da kroz

shvaćanje tuđih motivacija, situacija i njihovog života uopće -

sve više suosjećamo s njima. Osim identifikacije autora s

čitateljem, u pripovjednom tekstu priručnika za samopomoć autor

može izvršiti identifikaciju s likovima putem prepričavanja

vlastitog života ili kroz prepričavanja života likova. Likovi u

priručnicima su najčešće obični ljudi iz svakodnevnog života,

čime se identifikacija likova s čitateljem provodi na temelju

sličnih životnih situacija, mišljenja i vjerovanja. Autori

priručnika za samopomoć vrlo često su, kako smo vidjeli, obični

ljudi koji su jednom bili nesretni pa su, nakon

preobražavajućeg događaja, postali ispunjeniji, sretniji i

cjelovitiji. No to je rijeđe događaj s domaćim autorima

priručnika za samopomoć, gdje se, kako smo vidjeli, autori

regrutiraju iz struke.

Identifikacija čitatelja s autorom može se postići putem

teorije književnog transfera, još prilično neprisutne teorije

koja povezuje psihoanalitički psihoterapeutski pristup s

književnošću. Cilj književnog transfera jest da odgovori na

pitanje «kakvu ulogu ima književnost u životima pojedinaca i u

kulturi?» (Schwab 2001:159). Gabriele M. Schwab tvrdi da se na

čin čitanja može gledati kao na transfer u psihoanalitičkom

smislu. Transfer je proces kojim se tijekom terapije zbiva

prijenos emocija na terapeuta kako bi pacijent osvijestio

vlastite osjećaje koji su formirani u prvim godinama života pa

ih činom spoznavanja i prorađivanja razriješio. Bitno je ovdje

19

vidjeti što se zbiva prilikom javljanja emocija u činu čitanja.

Autorica objašnjava kako između čina čitanja i psihoterapije

postoji sličnost jer oba u sebi uključuju pojavu slobodnih

asocijacija i projektivnih reakcija koje proizvode emocije. Ono

što se zbiva ovim procesima jest autopoeza7, odnosno

samostvaranje (self – making), gdje u psihoterapijskom procesu

dolazi do restrukturiranja osobnih granica, odnosno unutarnjih

obrazaca pacijenta, a i u procesu čitanja kada čitatelj

čitajući priručnike doživljava emocije i smješta se na

različitu udaljenost od autora (teksta). Tako će čitatelj u

jednom trenutku biti udaljen od autora ukoliko je u tekstu

prisutna visoka razina apstrakcije, hermetičnog diskurza i

objektivnog pripovjedača u trećem licu, dok će se u drugom

trenutku osjetiti stopljen s tekstom ukoliko tekst primjerice

obrađuje pitanja trauma bliskih čitatelju, odnosno intenzivnih

emotivnih iskustava opisanih neposredno, bez estetizacije,

gotovo realistički. Književni tekst nas također može podsjetiti

na psihičke procese iz prošlosti, evocirati ih te ih čitatelj

može gotovo katarktički proraditi kroz čin čitanja. To se može

odvijati na način da, dijeleći emocije s likom, čitatelj može

doživjeti emocionalno rasterećenje i olakšanje. Priručnici za

samopomoć temelje se na pretpostavci da se kod čitatelja često

nalazi velika količina akumuliranog stresa pa emocionalno

7 Autopoiesis jest pojam kojim autorica definira neprekidan proces kojim serestrukturiraju vlastite granice sebstva, unutarnjih obrazaca, koherencije,odnosno mijenjanje subjekta u odnosu prema okolini i novim iskustvima. Kaošto se subjekt neprestano mijenja (samostvara), tako se i okolina mijenja,što ukazuje na njihovu međuovisnost i otvorenost jednog polja (subjekt)prema drugome (okolina). Jezik književnosti ima bitnu ulogu u procesusamostvaranja (autopoeze) jer omogućuje izmjenu između osobnog ikulturalnog prostora, tako da su književni transfer i samostvaranjeistovremeno i osobni i kulturalni procesi.

20

uzbuđenje inducirano nekom čitateljevom iskustvu sličnom

situacijom ili primjerom iz priručika oslobađa tu nakupljenu

napetost. Katarzom kao oslobođenjem nagomilane emocionalne

energije u čitateljima se ublažava stres izazvan životnim

problemima i nelagodama svakodnevnice.8 Postavivši čitatelje

kao subjekte koji transferom proživljavaju emocije i

doživljavaju nove uvide (što je uostalom i cilj psihoterapije),

možemo vidjeti kako je čitateljevo jastvo uvijek u procesu,

uvijek između prošlih emotivnih i kognitivnih doživljaja, koje

posredstvom čitanja (terapije), postaje novo, drugačije jastvo,

odnosno zadobiva novi identitet. Tih identiteta ima mnoštvo,

koliko i čitanja, pa možemo govoriti o identitetu u procesu,

nikad završenom i uvijek prisutnom.

Analiza reprezentiranih identiteta u priručnicima za samopomoć

pokazala nam je kako su oni u spomenutim priručnicima prikazani

na način da je čitateljev identitet određen manjkom. Taj manjak

bi čitatelji trebali nastojati nadoknaditi kroz procese

samoostvarenja koji su u priručnicima ponuđeni kao «alati za

postizanje sreće». U sljedećem poglavlju analizirat ću u kojoj

mjeri je i je li je uopće takav identitet u mogućnosti za

aktivnu društvenu promjenu.

8 Jedna od metoda u tzv. art terapiji, odnosno terapiji kroz umjetnost, naziva se biblioterapija. Biblioterapija počiva na ideji da književnost može potaknuti izražavanje emocija, smanjenje njihove napetosti kroz katarzu. U sebi sadrži procese kao što su: «identifikacija» koja počiva naideji da se čitatelji/pacijenti identificiraju s emocijama likova kako bi aktivirali i vlastite; «projekcija» kao proces gdje čitatelj/pacijent propituje vlastito ponašanje/emocije kako bi ih mogao sagledati iz drugačijeg kuta; «katarza» kao proces doživljavanja emocija s ciljem njihova rasterećenja; te «uvid» kao završetak terapijskog procesa pomoću kojeg pacijent/čitatelj doživljava nove spoznaje pomoću kojih može riještiti svoje probleme.

21

ODRŽAVANJE STATUSA QUO ILI MOGUĆOST PROMJENE

U stranoj literaturi traje diskusija oko toga kakav je odnos

priručnika za samopomoć prema društveno političkom poretku. Ona

se pretežno odnosi na dilemu mogu li priručnici za samopomoć

redefiniranjem pojedinaca utjecati na društvo, odnosno na

njegovu promjenu. Effing (2009) smatra kako se iz vizure

kulturalnih studija priručnici za samopomoć mogu čitati kao

kulturalni dokumenti koji reflektiraju američke koncepcije

uspjeha i sreće koji se mogu postići uzimajući sudbinu u svoje

ruke, što upućuje na još jednu vrijednost američkog društva –

individualizam. Teoretičarka priručnika popularne psihologije

Micki McGee zastupa jedan od najkritičnijih stavova spram

priručnika za samopomoć tvrdeći da se ovakvom težnjom ka

individualnoj sreći postiže «održavanje statusa quo» (2005: 23).

Ona smatra kako se čitanjem priručnika za samopomoć postiže

paradoksalna situacija perpetuiranja stanja tjeskobe kod

čitatelja, umjesto da se zbiva suprotno, oslobađanje od

tjeskobe, što je njihov glavni cilj. McGee to objašnjava

tvrdeći kako se kroz priručnike stvara u čitateljima slika

beskrajne nedostatnosti koju treba nadomjestiti. Upornim

ponavljanjem i analizom diskurza nesreće, tjeskobe, strahova te

nedostatka samopouzdanja, postiže se preobilje govora o manjku

ljudskog identiteta što stvara još veću tjeskobu i zabrinutost,

22

smatra McGee. Iz ovoga proizlazi kako priručnici za samopomoć,

prema ovakvom gledištu, kao da sami u sebi istovremeno

uključuju i uzrok i rješenje problema, što može dovesti do

zaključka kako oni sami stvaraju, odnosno pojačavaju sliku

manjka kako bi nakon toga mogli ponuditi nadomjestak za njega

kroz «alate koji poboljšavaju kvalitetu života». Rimke u svom

članku o vladanju pojedincima kroz priručnike popularne

psihologije (Rimke 2000) zaoštrava stajalište smatrajući kako

je self – help literatura strategija demokratskog neoliberalizma

kojom se izbjegavaju socijalne napetosti. Argument razrađuje

tvrdnjom kako se kroz naglašavanje individualnog pristupa

ljudskoj nesreći stvara dojam kako smo mi sami odgovorni za

vlastitu sreću i nesreću. Individualni pristup se dakako odnosi

na osnovnu ideju priručnika za samopomoć kojom se tvrdi kako je

svaka osoba sama odgovorna za sve što joj se događa u životu i

da promjena u kognitivnom stavu vodi promjeni i u stvarnosti.

Osobito snažnu ilustraciju ovakvog stava možemo naći u

priručniku Moć pozitivnoga mišljenja gdje svaka stranica pršti

idejom kako se promjenom percepcije o sebi mijenja i percepcija

vlastitog života:

« Vjerujte u sebe! Imajte vjere u svoje sposobnosti! Bez

poniznog, ali razumnog povjerenja u svoje snage ne možete biti

uspješni ni sretni. No, uspjet ćete s čvrstim samopouzdanjem.

Zbog važnosti ovoga mentalnog stava, ova knjiga će vam pomoći

da povjerujete u sebe i oslobodite svoje unutarnje snage.»

(Peale 1996: 1).

23

Ovakvim stavom sugerira se kako mi sami imamo kontrolu nad

sobom, tj. individualno je nadređeno društvenom, što

promoviraju liberalne demokracije, smatra Rimke. Pojedinac je

taj koji se treba (i želi) mijenjati u pitanjima prilagodbe,

ispunjenja, dobrih odnosa, samoaktualizacije, osobnog rasta, a

svaka promjena zagarantirana je primjenom tehnika (alata) iz

priručnika za samopomoć. Konačni rezultat ovakvih tvrdnji

nalazi se u tezi da priručnici popularne psihologije proizvode

pojedince koji postaju «zdravi» i «normalni» te koji time

postaju podložni vladanju, mjerljivi, pouzdani, predvidivi, a

koji sami na sebe gledaju kao da su isključivo sami odgovorni

za uspjeh i neuspjeh. Kao što je osobna sreća i zadovoljstvo

poduhvat kojeg pojedinac, uz pomoć priručnika za samopomoć, sam

može ostvariti, jednako tako se sugerira, smatra Rimke, kako je

za osobno nezadovoljstvo i nesreću kriv pojedinac, čime se

društvo, odnosno država, lišava odgovornosti. Ovakav bitno

individualizirani stav spram vlastitog života negira utjecaj

društva na pojedinca, te on kao da se nalazi u zrakopraznom

prostoru u kojem ideologije društva ne utječu na pojedince.

Ovakvim individualnim pristupom postiže se proizvodnja sebstva,

smatra Rimke, na način da mi kroz priručnike za samopomoć

otkrivamo «pravog sebe» kosntituirajući nove identitete

tehnikama i praksama koje propagiraju priručnici, što dovodi do

vladanja psihologiziranim subjektima kroz liberalnu politiku

izbora, slobode i autonomije.

Ovakvom uvelike ograničavajućem i jednostranom gledištu

suprotstavlja se stav kako se na priručnike za samopomoć može

gledati kao na mogućnost društvene promjene, odnosno da

24

priručnici mogu biti katalizator promjene (Berman 1970;

Hochchild 1983; Steinem 1992). Ovi autori smatraju kako

redefiniranje vlastitog identiteta kroz priručnike za samopomoć

te promjena na osobnom planu u vidu zadovoljstva sobom, dovode

i do promjene na širem, nadindividualnom planu, odnosno na

razini društva. Osobna promjena vodi promjeni društva te, kako

ovi autori smatraju, priručnici mogu biti medijatori ovakve

promjene. Ovakav stav naglašava pozitivne aspekte priručnika za

samopomoć, naglašavajući ideje nade, utjehe i promjene koje

vode k sretnijem pojedincu sposobnom i za promjenu na makro

razinama.

Peck u svojem glasovitom priručniku Put kojim se rjeđe ide (2003)

piše baš o takvoj promjeni, koja dolazi iznutra, ali i utječe

na širi kontekst, čime se odbacuje tvrdnja teoretičara koji

smatraju da se priručnici za samopomoć ne odnose spram

stvarnosti, odnosno da ne govore o mogućnostima promjene

društva: «Da, slažem se sa svojim poznanikom, na svijetu doista

djeluju sile represije. Mi smo, međutim, slobodni izabrati put

i način na koji ćemo odgovoriti i nositi se s tim silama.»

(Peck 2003: 53). Ovakvim stavom ne negiraju se represija i

ideologije kojima društvo utječe na pojedinca, već se svraća

pozornost na individualan stav prema vanjskim utjecajima, koji

može pomoći pri suočavanju s njima. Osnaživanjem vlastitog

identiteta i postizanjem zadovoljstva sobom, smatraju

zagovornici koncepta samopomoći, može se promijeniti stav prema

problemima i odbacivanje uloge nemoćne žrtve preuzimajući ulogu

odgovornog pojedinca koji mijenjajući sebe - mijenja i društvo.

25

Hall (1996) smatra kako su identiteti konstituirani unutar, a

ne izvan reprezentacije (diskurza), odnosno da su proizvodi

specifičnih povijesnih i institucionalnih strategija

iskazivanja. Međutim, usprkos njihovoj uvjetovanosti diskurzom

oni se neprekidno nalaze u procesu promjene i transformacije,

smatra Hall, što bi u okvirima ovoga rada moglo poslužiti kao

mogućnost utjecaja i promjene institucionalnih strategija

represije nad pojedincima. Smatram da ovakva pretpostavka

stvara mogućnost istovremenog postojana subordinacije i otpora,

što može predstavljati treći put između inherentnog

potčinjavanja diskurzu i apsolutne neuvjetovanosti njime. Iz

ovoga proizlazi da pojedinci istovremeno mogu biti svjesni

vlastite uvjetovanosti društvenim strukturama i biti aktivni u

konstantnom redefiniranju njihovih uvjeta. Istovremeno

perpetuiranje društvenog poretka i redefiniranje njegovih

uvjeta mogućnost je kroz koju možemo promatrati učinke

priručnika popularne psihologije. Iako je naša uvjetovanost

diskurzom opća, ta pretpostavka ne negira našu jedinstvenost

koju mi kao pojednici zauzimamo u društvenoj mreži. Specifičnan

raspored diskurzivnih elemenata kojeg mi kao pojedinci

stvaramo, nesvjesni procesi koji utječu na naše svjesno

djelovanje, pa i patnja koju osjećamo zbog osobnih emotivnih

problema, jedinstveni su i uvijek drugačiji momenti zbog kojih

se svaki čovjek razlikuje od drugoga, te se može tvrditi da

svaki pojedinac može povratnom spregom redefinirati poredak u

kojem djeluje. Možemo promatrati naše identitete kao

jedinstvenu kombinaciju utjecaja društvenih struktura, diskurza

i psihičke strukture, zbog koje mi kao pojedinci uvijek

26

zauzimamo drugačije pozicije unutar institucija. Barker u

svojoj knjizi Cultural Studies (2000) daje primjer koji bi mogao

ilustrirati način na koji naše institucionalno proizvedene

aktivnosti mogu povratno utjecati na samu instituciju koja ih

proizvodi. U primjeru se navodi kako politika korištenja

slobodnog vremena i odmora, iako proizvedena i time nam dana

kao gotov proizvod, u vidu uključivanja u aktivnosti slobodnog

vremena, može narušiti temelje organizacija koje su okrenute ka

strogoj ideologiji kontrole (škole, radne sredine, obitelj).

Može se reći da mi proizvodimo nove načine definiranja sebe i

definiranja struktura unutar kojih živimo kako bi proširili

alternative vlastitog djelovanja. Kao što je promjena moguća na

individualnom planu tako je moguća i na društvenom, teza je

ovoga rada, jer redefinirajući vlastite identitete možemo

istovremeno redefinirati društveni poredak i naše mjesto u

njemu.

Dakle, ako kapitalizam, odnosno demokratski neoliberalizam

proizvodi učinke nedostatnosti i perpetuiranje tjeskobe kroz

objavljivanje priručnika za samopomoć, kako bi istovremeno

nudili i rješenje za njih, ipak se kroz ta rješenja stvaraju

načini otpora, te pojedinci mogu zauzeti drugačije pozicije od

onih koji su mu tim poretkom zadani a koji mogu utjecati na

restrukturiranje samog tog poretka (neoliberalizma). Kao što

roditelj ne može uvijek kontrolirati i znati što njegovo dijete

radi kada nije kod kuće, tako i proizvođači diskurza ne mogu

kontrolirati baš sve pozicije koje pojedinac unutar njega može

zauzeti. A kakvo mjesto spram društvene strukture može zauzeti

čitatelj priručnika za samopomoć pitanje je na koje dakako nema

27

pouzdanog odgovora. Ono što je izvjesno jest redefiniranje

vlastite pozicije, odnosno potreba za promjenom. Osnovna

prepostavka ovoga rada jest da se priručnici za samopomoć

čitaju s određenom svrhom, a ona se odnosi na težnju da se

postane zadovoljniji, sretniji i ispunjeniji pojedinac, a ako

se to dogodi uz pomoć savjeta, tehnika, pogleda na svijet, onda

možemo reći da ti priručnici ispunjavaju svoju svrhu, dakako,

neki u većoj a neki u manjoj mjeri. A u kojoj mjeri će to

povratno utjecati na društvo u kojem ti pojedinci žive, teško

je pretpostaviti, no izvjesno je da se promjena dogodila, što

nužno vodi ka promjeni odnosa unutar institucija koje tu

promjenu omogućavaju.

Međutim, ovakav pogled nosi i određene poteškoće i ideologijske

pukotine. Čini se kako je nužnost zaokreta prema društvenom kao

preporuka za društvenim aktivizmom priručnika za samopomoć samo

još jedna u nizu kontradikcija. Zamišljanje pojedinaca koji se

moraju uključiti u društvene pokrete kako bi omogućili

društvenu promjenu nije ništa drugo nego još jedna ideološka

mantra kojom se osnažuju i legitimiraju ciljevi. Ne samo da je

problem u jednostranom pogledu, već se i propušta uočiti očito

– knjige za samopomoć nisu niti zamišljeni kao generatori

društvenih promjena, te se postavlja pitanje zašto bi se to od

njih uopće trebalo očekivati. Sličnom logikom se može postaviti

pitanje primjerice zbog čega izrada glinenih posuda ne dovodi

do transformacijskih političkih akcija. Ono što je

problematično u takvom pogledu jest pokušaj nametanja vlastite

paradigme na tuđu i u konačnici želja za povezivanjem «rada na

sebi», koji je upravo to što sam izraz kaže, okrenut ka sebi -

28

sa društvenim potrebama. Takav zahtjev nije nimalo

konstruktivan i u biti se ne bavi knjigama za samopomoć kakve

one jesu, već se bavi njima na način da određuje kakve bi one

trebali biti. Takvu analizu promatram kao inherentno nedostatnu

i uvelike promašenu jer ne govori o samim knjigama iako načelno

na njih daje težište. Ako se već traže

propusti/nejasnoće/slabosti knjiga za samopomoć, onda bi

valjalo promotriti kakav je njihov dominantni diskurz, što se

njime poručuje, koja su njegova opća mjesta te gdje su

eventualne kontradikcije u izlaganju, dakle baviti se njima

samima kakve jesu, a ne kakve bi trebale biti.

ZAKLJUČAK – ILI KAKO NAPISATI USPJEŠAN PRIRUČNIK ZA SAMOPOMOĆ

Analiza priručnika popularne psihologije u ovome radu pokazala

je njezine implikacije unutar suvremene kulturalne i književne

teorije i odnosa spram izvanknjiževne, odnosno izvantekstualne

stvarnosti. Njihov utjecaj unutar suvremene kulture postaje, pa

i kod nas, sve vidljiviji i prisutniji, što se može objasniti

29

nizom čimbenika, kako sam analizirala u ovome tekstu. Ako

pogledamo koji su bitni elementi koji čine priručnike

uspješnim, tada možemo govoriti o «receptu» kako napisati

komercijalan priručnik. U «receptu» stoji da svaki popularni

priručnik sadrži barem dva diskurza koja se miješaju i čine

nerazdruživi dio, a ona se odnose na literarni i popularno -

znanstveni diskurz. Literarizacija osobnog iskustva autora i

njegovih pacijenata ispunjava funkciju identifikacije čitatelja

što predstavlja preduvjet za prešutan ugovor koji čitatelj

poptisuje s priručnikom. U «ugovoru» piše kako će primjena

«alata», tehnika i spoznaja iz priručnika omogućiti čitatelju

da postigne veći stupanj zadovoljstva sa samim sobom i u

interakciji s okolinom. Identifikacija je, vidljivo je iz

«ugovora», bitan čimbenik koji taj cilj omogućava. Legitimacija

kroz popularno znanstveni diskurz drugi je element koji

priručnici koriste kako bi opravdali svoje tvrdnje, što je

jasno s obzirom na status koji znanost kao empirijska, dakle

provjerljiva djelatnost ima u društvu koje teži k izvjesnosti.

Dodamo li pritom javno eksponiranog autora/autoricu i poznatu

izdavačku kuću s provjerenim marketinškim strategijama,

dobijemo recept koji se provjereno penje na top listama

najprodavanijih knjiga u hrvatskim knjižarama.

Ovaj rad prvenstveno se bavio kulturalnom i književnom analizom

priručnika za samopomoć, što je dakako samo jedan od načina

čitanja i analize. Veliki propust stranih znanstvenih

istraživanja ovog područja svakako je jednostranost i

isključivost u analizi, osobito autora iz područja kulturalnih

studija spomenutih u ovome radu koji na priručnike za samopomoć

30

gledaju isključivo kroz ideološku analizu kojom se oni

predstavljaju kao produkti kapitalističke mašinerije koja

proizvodnjom ovakvih priručnika utječe na stvaranje efikasnog i

zadovoljnog kapitalističkog podanika koji održava status quo i

miri se s kontradikcijama društva u kojemu živi. Postavlja se

pitanje koja je alternativa za ove kritičare priručnika za

samopomoć kada uzmemo u obzir patnju, odnosno treba li se zbog

neoliberalnih mehanizama zaposjedanja pojedinaca odbaciti i

prezreti ovakav vid pomoći kroz priručnike i ostati u

nezadovoljavajućem emotivnom i mentalnom stanju kako bi se

izbjeglo porobljavanje i daljnju represiju. Ovakva ograničena

analiza koncentrira se samo na učinke kapitalizma koji

istovremeno proizvode i uklanjaju nezadovoljstvo, a da pritom

to dobro i naplaćuju.

Veliki problem i propust ovakve analize je zanemarivanje

ostalih vidova priručnika za samopomoć, osobito njihovih

pozitivnih učinaka na postizanje većeg zadovoljstva i

osnaživanja pojedinaca, što je i njihova deklarativa svrha.

Njoj nedostaje konkretna analiza čitateljske publike koja

doživljava određene pozitivne ili negativne učinke kroz čitanje

ovakvih priručnika, dakle empirijska analiza koja bi se bavila

konkretnim učincima njihove konzumacije. Točnije, potrebna je

analiza i odgovor na pitanje pomažu li priručnici za samopomoć.

Ovakva šira analiza nužno bi pritom trebala uključiti

interdisciplinaran pristup, konkretnije, psihologija bi ovdje

trebala u kombinaciji sa sociologijom, filozofijom, književnom

teorijom i drugim srodnim disciplinama, činiti dio

interdisciplinarnog miljea potrebnog za integriraniju analizu.

31

Za takav pristup je, dakako, potrebna otvorenost i prihvaćanje

različitog mišljenja između pripadnika različitih struka, što

je, prigodno (i ironično), u priručnicima za samopomoć jedan od

preduvjeta za ostvarenje životnog zadovoljstva i sreće.

BIBLIOGRAFIJA

32

Althusser, L. (1986). «Ideologija i ideološki aparati države».

U: Flere, S. (ur.), Proturječja suvremenog obrazovanja. (str. 119-

140). Zagreb: Radna zajednica republičke konferencije Saveza

socijalističke omladine.

Barker, C. (2000). Cultural studies, theory and practice. London, New

Delhi: Sage Publications.

Bergsma, A. (2008). «Do Self – Help Books Help?». Journal of

Happines Studies, 9: 341-360.

Berman, M. (1970). The Politics of Authenticity: Radical Individualism and the

Emergence of Modern Society. New York: Atheneum.

Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb:

Matica hrvatska.

Bucay, J. (2010). Ispričat ću ti priču. Zagreb: Fraktura.

Byrne, R. (2007). Tajna. Zagreb: V.B.Z.

Compagnon, A. (2007). Demon teorije. Zagreb: AGM.

Currie, M. (1998). Postmodern Narrative Theory. New York: Palgrave.

Divjak, T. (2008). Kako ojačati samopouzdanje u 7 dana. Alati za stjecanje i

održavanje pozitivne slike o sebi. Zagreb: Profil International.

33

Effing, M. M. (2009). «The Origin and Development of Self-help

Literature in the United States: The Concept of Success and

Happiness». ATLANTIS. Journal of the Spanish Association of Anglo-American

Studies, 31(2): 125-141.

Hall, S. (1996). «The question of cultural identity». U: Hall,

S., Held, D., McGrew, T. (ur.) Modernity and Its Futures. (str. 275-

320). Cambridge: Polity Press.

Hochschild, A. R. (1983). The Managed Heart: Commercialization of

Human Feeling. Berkeley: University of California Press.

Krizmanić, M. (2009). Tkanje života. Zagreb: Profil International.

McGee, M. (2005). Self – Help, Inc.: Makeover Culture in American Life. New

York: Oxford University Press.

Peale, N. V. (1996). Moć pozitivnoga mišljenja. Zagreb: Barka.

Peck, M. S. (2002). Put kojim se rjeđe ide. Split: Marjan Tisak.

Petz, B. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.

Rimke, H. M. (2000). «Govering Citizens Through Self – Help

Literature». Cultural Studies, 14 (1): 61-78.

Schwab, G. (2001). «Cultural Texts and Endopsychic Scripts».

SubStance, 30 (1&2): 160-176.

34

Solar, M. (1997). Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Steinem, G. (1992). Revolution from Within: A Book of Self-Esteem. New

York: Little, Brown and Co.

Starker, S. (2002). Oracle at the Supermarket: The American Preoccupation

With Self – Help Books. New Brunswick, New Jersey: Transaction

Publishers.

Tolle, E. (2003). Moć sadašnjeg trenutka. Vodić prema duhovnom

prosvjetljenju. Zagreb: V.B.Z.

Wilson, D. M., Cash, T. F. (2000). «Who Reads Self-Help Books?:

Development and Validation of the Self-Help Reading Attitudes

Survey». Personality and Individual Differences, 29 (1): 119-129.

Yalom, I. (2008). Kad je Nietzsche plakao. Koprivnica: Šareni dućan.

Zimmerman, T. S., Holm, K. E., Haddock, S. A. (2001). «A Decade

of Advice for Women and Men in the Best - Selling Self - Help

literature». Family Relations, 50 (2): 122-133.

Indeks pojmova: priručnici za samopomoć, popularna psihologija,

teorija književnog transfera, identitet, identifikacija,

popularna kultura, čitatelj, transfer u psihoterapiji,

35

autopoeza, psihoterapija, biblioterapija, društvena promjena,

neoliberalizam, popularno-znanstveni diskurz.

Bilješka o autorici: Iva Žurić, diplomirana komparatistica

književnosti i profesorica sociologije. Apsolventica na

Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Zaposlena kao

asistentica/znanstvena novakinja na Odsjeku za kulturalne

studije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. U

edukaciji za psihodramsku terapeutkinju. Interesi obuhvaćaju

problematiku identiteta u književnim i teorijskim tekstovima,

knjige za samopomoć, psihoterapijske romane, transfer

(prijenos) u psihoterapiji i književnosti, psihoterapijske

učinke čitanja, biblioterapiju, psihodramu, znanstveno-

fantastičnu književnost i filmove, australsku kinematografiju,

suvremenu književnost.

Radovi:

- Osobni identitet kao mjesto dvojnika u "Newyorškoj

trilogiji". // Književna smotra. 2 (2010) , 156; 67-74.

- Čudovišta u nama i izvanzemaljci iznad nas: reprezentacija

znanosti i uloga znanstvenika u američkim

znanstvenofantastičnim filmovima 1950-ih. // Hrvatski filmski

ljetopis. 2 (2010) , 62; 46-56.

- Peter Weir - majstor začudnog u australskoj divljini. //

Hrvatski filmski ljetopis. 52 (2007) ; 90-95.

- Wittgenstein i dekonstrukcija. // Filozofska istraživanja. 3

(2005) ; 663-669.

36

- Osobni identitet kao socijalni konstrukt. // Libra libera. 11

(2002) ; 69-80.

37