ЧАРОБНЕ РУКОТВОРИНЕ ОД ДРВЕТАetnografskimuzej.rs/.../2012/12/carobne-rukotvorine-od-drveta.pdf · kvaliteta Bosna i Hercegovina od najstarijih vre- ... ali

1

ЧАРОБНЕ РУКОТВОРИНЕ ОД ДРВЕТА

2

Зa издaвaчa

Mирoслaв Taсић

Урeдник

Вeснa Душкoвић

Meнaџeр прojeктa

Tихaнa Кушeнић

Кooрдинaтрoр излoжбe

Сaшa Срeћкoвић

Aутoри излoжбe

Рoсицa Бинeвa, Бугaрскa

Tихaнa Кушeнић, Хрвaтскa

Mр Дуњa Шaрић, Хрвaтскa

Mр Meри Стojaнoвa, Maкeдoниja

Ирeнa Рoшкaр, Слoвeниja

Mр Jeлeнa Toскић, Србиja

Дизajн кaтaлoгa

Jeлeнa Tуцaкoвић

Teхничкa рeaлизaциja

Eтнoгрaфски музej у Бeoгрaду

Издaвaч

Чигoja штaмпa

Tирaж

500

Излoжбa je рeaлизoвaнa срeдствимa

Mинистaрствa културe и инфoрмисaњa Рупубликe Србиje

3

УВОД

CRAFTATTRACT je aкрoним прojeктa кojи су припрeмили Mузejи Хрвaтскoг зaгoрja и рaзви-ли гa зajeднo с нaциoнaлним и слoвeнaчким пaртнeримa унутaр инициjaтивe INTERREG IIIA, Прoгрaмa зa сусeдствo. Прojeкт je биo имплeмeнтирaн зaхвaљуjући суфинaнсирaњу из EУ фoндoвa тoкoм 2007. – 2008., a прe-двиђeни oбим aктивнoсти зaвршeн je 2008. гoдинe. Будући дa je jeдaн oд циљeвa прojeктa билa њeгoвa oдрживoст, и нaкoн прeстaнкa суфинaнсирaњa из прeтприступних фoндoвa EУ, нoвooснoвaни Цeнтaр зa трaдициjскe oбртe и вjeштинe у Mузejимa Хрвaтскoг зaгoрja нa-стaвиo je с aктивнoстимa. Стручњaци Mузeja припрeмaли су нaстaвaк прojeктa у склoпу нeкoликo нoвих инициjaтивa и с нoвим пaр-тнeримa, и oдвиjajу сe пoд пoкрoвитeљствoм и у oргaнизaциjи Фoрумa слoвeнских културa, пaртнeри су зeмљe у рeгиoну, a oднoси сe, прe свeгa, нa прoмoциjу и oчувaњe нeмaтeриjaлнe бaштинe, нaрoчитo стaрих зaнaтa и вeштинa.

Пoдстицaњe рaзвoja микрoлoкaциja, сaрaдњa културнoг, приврeднoг и туристичкoг сeктoрa,

зaустaвљaњe дeпoпулaризaциje сeлa и oчувa-њe нeмaтeриjaлнe бaштинe у прирoдним срe-динaмa, oснoвни су циљeви дeлoвaњa мрeжe Фoрумa слoвeнских културa нa oвoм пoдручjу. Спрoвoдjeњe прojeктa у мрeжи ФСК пoдрa-зумeвa прoмoциjу и чувaњe НКН у зeмљaмa члaницaмa мрeжe, ширeњeм jeдинствeнoг мoдeлa прaћeњa стaрих зaнaтa и вeштинa и изрaдe бaзe пoдaтaкa o њимa. Tу су, тaкoђe, и спeцифични циљeви кojи гa прaтe: рaзвиjaњe усaглaшeнoг мoдeлa eвидeнциje нeмaтeриjaлнe бaштинe и њeнoг пoтeнциjaлa зa културни туризaм крoз кojи сe oствaруje oдрживoст фeнoмeнa (бeлeжeњe и прaћeњe нa тeрeну, прикупљaњe свих врстa грaђe), пoвeзивaњe сa сeктoрoм туризмa, приврeдe и oдрживим рaзвojeм, успoстaвљaњeм мoдeлa трaнсфeрa знaњa и eдукaциje.

Видљивoст рaдa oглeдa сe у низу oпeрaтив-них aктивнoсти: излoжбaмa, филмским прo-jeкциjaмa, стручним прeдaвaњимa, oкрукг-лим стoлoвимa, прeзeнтaциjи рaдa зaнaтлиja,

4

1. Прeтхoдни су oдржaни у Mузejу Стaрo сeлo у Кумрoвцу, Хрвaтскa 2011, и Mузejу нa oтвoрeнoм Eтaр, Бугaрскa 2012. гoдинe.2. Goranka Horjan, projekat Craftattract – zaštita tradicijskih obrta u suvremenom okruženju, Zbornik radova sa medjunarodnog skupa Craftattract – Tradicijski obrti – nove atrakcije za kulturni turizam, Kumrovec 2011.

eдукaтивним рaдиoницaмa зa рaзличитe циљнe групe, и oргaнизуjу сe свaки пут у другoj зeмљи члaници.

Пaртнeри нa прojeкту дoгoвoрили су дa сe сaрaдњa прoшири и нa зaнaтлиje, зaнaтскa удружeњa и кoмoрe у рeгиoну, туристички сeктoр, aли и нa нaдлeжнa нaциoнaлнa мини-стaрствa зaдужeнa зa рaд нa листaмa зaштитe нeмaтeриjaлнe бaштинe.

Teмa oвoгoдишњeг сусрeтa, трeћeг пo рeду1, ситни упoтрeбни прeдмeти oд дрвeтa, нa-мeтнулa сe сaмa пo сeби. Нaимe, сви пaртнe-ри eвидeнтирaли су нa свojим нaциoнaлним листaмa трaдициoнaлнe зaнaтe и вeштинe вeзaнe зa прoизвoдњу прeдмeтa oд дрвeтa, билo дa су тo судoви зa тeчнoст или хрaну (Србиja и Бугaрскa), дeчje игрaчкe (Хрвaтскa), прeдмeти oд прућa (Слoвeниja), или пoкућствo и ситни укрaсни прeдмeти (Бoснa и Хeрцeгoвинa и Maкeдoниja). Уз излoжбу, 8 и 9. jулa 2013. гoдинe, oргaнизoвaћe сe скуп eтнoлoгa, прojeкциje филмoвa и прeзeнтaциja рaдa зaнaтлиja.

’’Uzimajući u obzir neprocjenjivu ulogu ne-materijalne kulturne baštine kao čimbenika u zbližavanju ljudi i osiguravanju razmjene i razumijevanju među njima, 17. listopada 2003. usvojena je Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, a koja uključuje i jezik, dijalekte, govor i toponimiku te usmenu književnost svih vrsta. U skladu s tim, sudionici međunarodnog skupa Craftattract – tradicijski obrti – nove

atrakcije za kulturni turizam, 5. studenog 2011. u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec, donijeli su zaključak da će svoja izlaganja pisati na svom pismu (latinica, makedonska i srpska ćirilica) i na svojim jezicima (hrvatskom, slovenskom, srpskom, makedonskom, bošnjačkom i bugarskom).’’2

Нaдaмo сe дa ћe нaм нaрeднe гoдинe дoнeти мнoгo нoвих уписa нa нaциoнaлнe и Рeпe-рeзeнтaтивну листу нeмaтeриjaлнoг култунoг нaслeдja UNESCO-a, aли и бoљe дaнe зa зaнaтлиje и њихoв сoциjaлни и eкoнoмски пoлoжaj унутaр друштвa.

Вeснa Душкoвић

5

Izrazito bogata drvenom sirovinom visokog kvaliteta Bosna i Hercegovina od najstarijih vre-mena predstavlja prostor na kojem su se razvili brojni zanati koji su se bavili obradom drveta. Posebno mjesto među ovim zanatima zauzima drvorezbarski zanat koji se u punom obliku razvio u Konjicu, ali i zadržao do današnjeg vremena i postao na izvjestan način specifičnost ovog grada na Neretvi.

Vještinu drvorezbarenja u konjički kraj, odnosno gornji tok rijeke Neretve donijeli su zemljora-dnici – naivni drvorezbari iz Hercegovine. Pisane podatke o ovom zanatu iz osmanskog perioda nemamo ali u privatnim i muzejskim zbirkama registrirani su predmeti iz tog perioda što znači da je ovaj zanat i u doba osmanske uprave u BiH postojao i bio razvijen.1 Ovaj zanat dobiva svoj puni zamah i doživljava ekspanziju kada drvorezbari sa sela dolaze u dodir sa austrougarskim oficirima i činovnicima.

Kako se dosta ljudi iz sela oko Konjica bavilo ovim poslom 1906. godine Zemaljska vlada organizi-

ra drvorezbarski kurs u Konjicu nakon čega se otvaraju prve drvorezbarske radionice.

Koristeći bogatstvo elemenata orijentalne sta-mbene kulture kao i arhitektonske detalje sa sakralnih i profanih objekata u konjičkim drvorezbarskim radionicama počeo se izrađivati namještaj prilagođen evropskom načinu stano-vanja. Bez obzira što ovi predmeti nisu bili uvijek stilski savršeni, oni su uz funkcionalnost imali i visoko kvalitetnu izradu pa su tako i postizali značajnu vrijednost i bili su na visokoj cijeni.

Tokom dvadesetog stoljeća ovaj zanat je u određenim periodima predstavljao osnovno zani-manje u Konjicu o čemu govori podatak da je između dva svjetska rata u Konjicu od ukupnog broja zaposlenih, dvije trećine završilo upravo drvorezbarski zanat (Mulić, 1985:25).

U današnje doba kada se drušveni i ekonomski sistem nalazi u tranziciji i kada su u procesu nestajanja mnogi tradicionalni zanati, ovaj za-nat pokazuje vitalnost i po svim pokazateljima

Drvorezbarski zanat u Konjicu Mr. sci. Lebiba DžekoMuzejska savjetnica

6

opstaje uprkos nepovoljnim okolnostima koje nas trenutno okružuju.

Danas u Konjicu djeluju tri velike drvorezbarske radionice koje upošljavaju do 50 ljudi.2 Tehnike rada u najvećoj mjeri identične su onima koje su se primjenjivale i početkom XX stoljeća kada su zabilježeni prvi podaci o ovoj zanatskoj djelatnosti.

Prva faza izrade predmeta je pripremanje daske, odnosno rezanje daske na određenu veličinu i oblik. Nakon toga daska se iscrta olovkom da bi se dobio željeni motiv. Motivi koji se iscrtavaju su geometrijski i vegetabilni, a najčešće korišteni motiv je tzv. bosanska šara. U svaki predmet, s obzirom da je svaki i unikatan, unosi se kreativni potencijal majstora koji ga izrađuje jer se predmeti ne iscrtavaju prema postojećim šablonima ili uzorcima.3 Slijedeći proces zove se natucanje. To je tehnika zasjecanja drvene podloge pored ocrtanih linija. Ovaj proces rada se izvodi pomoću metalnih dlijeta udarcima čekića po okomici alatke. Dlijeta mogu biti različitih profila u zavisnosti od šare koja se treba uraditi. Vrh alatke, naoštreni dio može biti debljine od 5 do 15 milimetara. Dubina zasjecanja ovisi od vrste šare i kreće se od dva do 5 milimetara, a u nekim slučajevima i dublje. Tokom ovog dijela rada daska mora biti postavljena na ravnu podlogu da od siline udara čekićem drvo ne pukne. Nakon toga dolazi faza izrade koja se među majstorima zove kopanje. Ova faza rada podrazumijeva dubljenje drvene podloge. Obavlja se različitim vrstama dlijeta. Majstori koji se bave ovim zanatom tvrde da je za rad sa dlijetom na prvom mjestu potrebna vještina, a tek nakon

toga snaga, jer u slučaju da se izrađuje dublja šara nije potrebno pritiskati dlijeto jače, nego je izdubljivanje potrebno ponavljati nekoliko puta po istom mjestu da bi se dobila duboka šara. Zadnja faza je faza uljepšavanja ili cifranja. To podrazumijeva ponavljanje predhodnog procesa da bi se doradila određena mjesta, ili istaknulo ono što se želi istaći i na taj način uljepšati predmet. Veći komadi kao što su različiti dijelovi namještaja rade se iz više dijelova koji se poslije lijepljenjem sklapaju u cjelinu.

Kada je riječ o proizvodima koji se izrađuju danas u drvorezbarskim radionicama možemo ih podijeliti u tri skupine od kojih su prva skupina tradicionalni predmeti kao što su peškuni, sehare, musandare, stolići za cvijeće, škrabije koji se izrađuju u identičnim oblicima i varijantama kao što je to bilo u prošlosti. Od druge polovine dvadesetog stoljeća izrađuju se sitniji predmeti koji se upotrebljavaju u domaćinstvu ili kao suveniri kao npr. tacne, drvene kutije različitih dimenzija itd. U treću grupu spadaju predmeti koji su izrađeni prema modernom dizajnu ali sa vidljivim elementima tradicionalnog drvorezbarstva. Ovi predmeti izlažu se na najznačajnijim međunarodnima sajmovima namještaja i više puta su osvajali naj-značajnije nagrade.4

Najveće drvorezbarske radionice u Konjicu danas su radionice: Besima Nikšića, Armina Nikšića i Sejfudina Vile. Vlasnici radionica su pripadnici treće i četvrte generacije drvorezbara u svojim porodicama. Značaj, vrijednost i potencijal ovog zanata u svakom pogledu je prepoznatljiv pa je

Drvorezbarski zanat u Konjicu

7

tako u tri najveće drvorezbarske radionice od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spome-nika dio predmeta proglašen pokretnim nacio-nalnim dobrom Bosne i Hercegovine.

1. U zbirkama Odjeljenja za etnologiju Zemaljskog muzeja BiH, najveći broj sehara (drvenih sanduka ili škrinja) je upravo iz Osmanskog perioda, tj. izrađene su prije 1878. godine.2. Istraživanja o ženama koje se bave drvorezbarskim zanatom u Konjicu provedena su 2009. i 2010. godine od strane stručnjaka Odjeljenje za etnologiju Zemaljskog muzeja BiH i podaci kojima raspolažemo prikupljeni su uglavnom tokom tih istraživanja.3. Prema riječima kazivačice M.G. (1958.g.) koja je obavljala cijeli proces proizvodnje jednog predmeta, nijedan predmet koji je izradila nije u potpunosti identičan (zabilježila L. Džeko u Konjicu 2010.)4. Priznanja su dodijeljena na Međunarodnom sajmu namještaja u Kelnu 2011. i 2012. godine za proizvode izrađene u radionici Besima Nikšića iz Konjica

Literatura:

1. Karanović Milan, Duborezna soba u jednoj hercegovačkoj kuli, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, XLIX; Sveska za istoriju i etnografiju, Sarajevo, 1937. g. str. 93-100.2. Konjic i njegova okolina u doba austrougarske vladavine, grupa autora, (Jusuf Mulić, Stjepan Galić i ostali...) Konjic 1990.g.3. Mulić Šemsudin, Razvoj konjičkog drvorezbarstva i put u savremeno, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. Etnologija, Sarajevo, 1985.g. str. 1-28.

Drvorezbarena vrata, Zbirka Odjeljenja za etnologijuZemaljskog muzeja BiH

Muslibegovića kuća u Mostaru

Drvorezbarski zanat u Konjicu

8

Самобитно и характерно за нашия край, дървостругарството е поминък на населението от планинските колиби разположени южно от гр. Габрово, по двата притока на р. Янтра – Етърската и Паничарската реки. То се налага от самата природа – богата на гори и буйна вода, а бедна на плодородна почва.

Всеки дъроводелец е работи това, което е усвоил от своя баща или което му допада повече. Край своята специфична работа всеки изработва и други, странични изделия, които са се търсят повече през дадена година или сезон. Изработваните изделия дълго време заемат много важно място в бита и поминъка на българина: паралии, танури, гаванки, похлупци, бъклици, столчета, свещници, хурки, калеми и др. Майсторите дотолкова са олицетворявани с изработваните от тях изделия, че вместо стругари, са наричани гаванкаджии – на името на едно от най-популярните и търсени изделия – гаванката.

Предпочитаният от стругарите материал е бук и явор. Най-здрави и качествени са предметите, изработвани от явор, а букът се използва масово, заради широкото му присъствие в горските масиви на Стара планина. Използват се също и орех, слива, череша, липа, круша, бряст и осен.

Изделията за домашни нужди, размяна и търговия са изработвани с малко на брой и най-обикновени и примитивни сечива и инструменти: брадви, тесавици (за сечене и дялане), куки за струговане (задна, иверник и гладежка), камък “гледеж” – за набиване на дървената заготовка на железните бодове на струга, малък мях “дуулец” (за раздухване на огъня при направа на куките, дъски за струг (лопати)

Усвояването на стругарството не е строго регламентирано, както при другите занаяти. Изпит за получаване на майсторско свидетелство не се полага. Младият майстор, който може сам да стругова и пласира стоката си, вече се смята за

Дървостругарството – поминък на балканджиите- една от седемте етнографски групи в България

Росица БиневаУредник, етнограф

АЕК „Етър” – Габрово[email protected]

9

самостоятелен. Необходимо е само “изваждане” на разрешително за упражняване на стругарство и търговия. В Габровско стругарството се предава по наследство. Порасналите синове започват да помагат на бащи и дядовци. Понякога на един струг се заварват да работят едновременно три поколения.

В търсене на нови пътища и възможности за производство по-близо до купувача, габровските стругари започват да излизат на работа настрани от родните си места. В своя път те преминават през Тетевенския, Стокенския Балкан, по южните склонове на Стара планина и достигат до Македония и Анадола. Стругарите тръгват рано напролет с коне, натоварени със стока и необходимите инструменти за работа. След като продадат стоката, те се установяват в предварително подбрани удобни места (с бързо течаща вода и гори) и изработват търсените от местното население изделия. Когато са на гурбет

в близки на Габрово райони, стругарите се връщат късно през есента, но в Мала Азия и Анадола те оставали с години.

Чужбинуването на стругарите се преустановява след 1876г. поради въстанието и последвалата Руско-турска освободителна война. Въпреки това то запазва своето място в местния фолклор, тъй като години наред е определяло съдбата на голяма част от населението в Габровско. А славата и уменията на стругарите превръщат занаята в нарицателно име на селището. И в началото на ХХ в., когато по икономически подем и индустриално развитие, градът се сравнява с Манчестър, по същото време на шега, но не без основание Габрово бил наричан “Гаванчестър”.

Днес стругове на вода могат да бъдат видени в действие само в Архитектурно-етнографски


10

комплекс „Етър” и благодарение на съхранените традиции сред местното население, тук работят второ и трета поколение дървостругари.

Изработване на бъклици

Въпреки, че се смята за съд, свързан с българската народна традиция, бъклицата е донесена от чужбина. Според едни, от “Немско”, според други от Брашов (дн. Румъния). Бъкличарството в Габровско датира от преди ХІХ в. и се практикувало най-вече от майсторите по поречието на р.Паничарка.

Бъклицата се изработва от бук или от явор. Но най-хубава става от явор. Изработва се от цяло дърво, като се стърже надлъжно и напречно. Най-напред заготовката се набива на шиповете на струга надлъжно и с помощта на т.н. “задна” кука се остъргва на ширина, като се оформя профила на изделието. Тогава се пробива и гърлото на бъклицата.

След това следва страничното оформяне на бъклицата, когато всъщност се издълбава вътрешността на съда, като в центъра на бъклицата

започва да се дълбае отвор, с помощта на т.н. кука “иверник”. След като се достигне необходимата дълбочина на бъклицата, в получения отвор се вбива предварително изработен клин или тапа, от същия вид дърво.За да може в бъклицата да се наливат течности, трябва да бъдат запушени всички пори на дървото. Това става като във вече готовата бъклица се налива разтопен восък или чам-сакъз. Още гореща течността се налива през устата на бъклицата, разплаква се добре, за да полепне по всички страни и тогава се обръща надолу, да се оцеди.

Бъклиците са се използвали за вода и най-вече за вино. Те заемат особено място в сватбената обредност, защото са важен елемент при т.нар. “калесване” (поканване) на гостите на сватбата.


11

Tradicijska baština bitna je sastavnica razvoja pojedinog prostora.Vodeći se tom idejom i želeći očuvati tradicijske obrte i danas u 21.st.,Muzeji Hrvatskog zagorja od 2007. g. provode projekt pod nazivom CRAFTATTRACT- Tradicijski obrti kao nove atrakcije za kulturni turizamu sklopu kojeg je u Kumrovcu, u Muzeju „Staro selo“ otvoren Centar za tradicijske obrte, znanja i vještine.

Osnivanje Centra za tradicijske obrte, znanja i vještine bio je veliki izazov za zaposlenike. Napravljen je plan rada koji je uključivao, prije svega, obilazak terena, registriranje postojećih tradicijskih obrta, znanja, vještina i običaja i dobru suradnju, kako s majstorima tradicijskih obrta tako i s nositeljima znanja, poznavateljima vještina i običaja. Na temelju terenskog rada Centar je bio u mogućnosti u suradnji s vanjskim suradnicima napraviti bazu podataka o tradicijskim obrtima, vještinama, znanjima i običajima s područja Krapinsko-zagorske županije (KZŽ).

Iz tako koncipiranog plana rada Centra logičan slijed bio je naznačiti koja je uloga i zadaća Centra za tradicijske obrte i vještine, odnosno razvojni plan, što podrazumijeva:

1. Rad na terenu - kontinuirano ispitivanje stanja očuvanosti tradicijske baštine - informacije o majstorima tradicijskih obrta i poznavateljima tradicijskih znanja i vještina na prostoru Županije. Istraživanje na terenu podrazumijeva i prikupljanje digitalne i fotografske dokumentacije.

2. Centar INDOK - izrada baze podataka koja daje sadašnji prikaz stanja te upis novonastalih promjena izazvanih socioekonomskim utjecajima.

3. Komunikacijska uloga - rad na prezentaciji i popularizaciji tradicijskih obrta, znanja i vještina. Ova uloga Centra podrazumijeva organizaciju radionica nematerijalne baštine, postavljanje tematskih muzejskih izložbi, sudjelovanje na

Majstori i poznavatelji vještine izrade dječjih drvenih igračaka

Tihana Kušenić dipl. etnologinja, kustosica-dokumentaristica

Muzeji Hrvatskog zagorja- Muzej „Staro selo“ Kumrovec

Centar za tradicijske obrte i vješ[email protected]

12

prigodnim sajmovima, suradnju s obrazovnim institucijama, turističkim agencijama i turističkim operaterima.

Važno je istaknuti da je Centar za tradicijske obrte i vještine u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec bio prvi takav centar na prostoru Republike Hrvatske koji se sustavno počeo baviti prikupljanjem podataka nematerijalne baštine.Stručni rad etnologa,zaposlenika Centra za tradicijske obrte znanja i vještine,a ponajviše terenska istraživanja na prostoru Krapinsko-zagorske županije u suradnji s drugim kolegama iz područja baštine koristio je i Ministarstvu kulture Republike Hrvatske pri prijavi dva fenomena nematerijalne baštine za upis na Nacionalnu i UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine svijeta: umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka Hrvatskog zagorja i medičarstvo sjeve-rozapadne Hrvatske. (Slika 1)

Velik interes za projekt o tradicijskim obrtima 2011. godine pokazala je i zaklada Forum sla-venskih kultura (FSK), tako da je projekt predviđen i kao model za širenje u regiji. Svim partnerima zajednička tema rada na projektu očuvanje je nematerijalne baštine i nastojanje da se pojedini segmenti uvrste na nacionalne i/ili svjetske liste nematerijalne baštine.

Na teritoriju Republike Hrvatske 2013.g. nastavlja se istraživanje na terenu na temu očuvanosti vještine izrade dječjih drvenih igračaka i pučkih svirala. Područje istraživanja obuhvaćalo je Krapinsko-zagorsku županiju. Sela u kojima se i danas rade drvene igračke i žveglice su Laz Stubički, Laz Bistrički, Gornja Stubica, Tu-gonica i marijansko svetište Marija Bistrica. Karakteristično je da ih izrađuju muškarci, a žene oslikavaju i ukrašavaju, cinfraju, cvjetnim i geo-metrijskim motivima.

U podatkovnoj bazi Centra za tradicijske obrte, znanja i vještine upisano je 24 majstora-poznavatelja vještine izrade drvenih igračaka. Ovdje treba istaknuti da u svakoj obitelji pojedinog majstora ženski dio obitelji- bake, majke, žene, a ponekad i djeca, sudjeluju u izradi drvenih igračaka „finiširanjem“ pojedinog proizvoda, odnosno bojanjem i ukrašavanjem. Majstore i poznavatelje vještine možemo podije-liti u četiri glavne skupine prema predmetima koje izrađuju:izrada žičanih instrumenata– tamburica, izrada drvenih (puhačkih) svirala žveglica, izrada tradicijskih drvenih igračaka (domaće životinje,


Slika 1.

13

namještaj, prijevozna sredstva) i neukrašene drvene igračke.

Prema statusu, majstore (kazivače na terenu) možemo podijeliti u tri skupine: majstori sa statusom obrtnika, s kućnom radinosti i pozna-vatelji vještine bez statusa obrtnika.

Izrada žičanih instrumenata – tamburica

Drvene tamburice izrađuju se u selu Tugonica. Tri poznavatelja vještine imaju prijavljenu kućnu radinost: Zvonimir Majdak, Petar Gorički i Ivan Hajnić.Ovim umijećem nekada su se bavili i Josip i Ruža Kreber. Vještina izrade prenosila se s generacije na generaciju pa prva saznanja o izradi tamburica sežu u 19.st. (Slika 2)

U obitelji Majdak tradicija izrade tamburica i žičanih instrumenata duža je od 150 godina. Tamburice su se pilile prema drvenim šablonama, mustrama. Osim tamburica svih veličina, bisernica i pupčastog brača u obitelji su se bavili i izradom gudačkih i trzalačkih instrumenata, kao što su violina, kontrabas, gitara i drugi. Svoje proizvode nekada su plasirali preko „Prve hrvatske seljačke zadruge“ za kućnu radinost i promet dječjim igračkama osnovane 1934. g. koja je brojala preko 30 domaćinstava.Zadruga se rasformirala 50-ih godina 20.st. Tamburice i bisernice ostale su prepoznatljiv proizvod te se danas prodaju na sajmovima i proštenjima diljem Hrvatske, u muzejskim suvenirnicama i najpoznatijem marijanskom svetištu u Mariji Bistrici od kuda i potječu.

Izrada drvenih (puhačkih) svirala žveglica

Drvene pučke svirale žveglice izrađuju se u selima Laz Bistrički i Laz Stubički. To je zapravo jedno selo koje je podijeljeno na dva dijela glavnom cestom. U Lazu se izrađuju žveglice od druge polovice 19.st. U bazi podataka Centra za tradicijske obrte, znanja i vještinezabilježeno je da se nekad ovom vještinom bavilo pedesetak majstora. Među njima su bili članovi obitelji Gereci, Šagud, Hrastović, Joć i Mikuš.

Muškarci su po drvenoj šabloni, mustri, izrezivali komade drveta od kojih je nastao gotov proizvod, a žene su svirala bojale i ukrašavale. Ukrasi su bili


Slika 2

14

cvjetni i geometrijski, kakvi su se nekad koristili i za ukrašavanje narodnih nošnji. Za izradu žveglica specijalizirala su sedva poznavatelja vještine: Ivan Mikuš i Matej Joć. Prema kazivanju Ivana Mikuša, u radionici mu pomaže i sin Ivan. Ljubav prema ovoj vještini usvojio je u radionici svog djeda još kao dječak. Prepoznatljivim lazanjskim bojama oslikava ih i ukrašava njegova supruga koja je ovu vještinu izučila od svekrve Đurđice Mikuš. U obitelji Joć izrada žveglica vještina je koja je utkana u njihov svakodnevni život još od samog pojavljivanja u selu Laz.

Izrada tradicijskih drvenih igračaka

Lazanjske drvene igračke privlače svojim šarenilom boja i raznovrsnom ponudom i danas na mnogim proštenjima i sajmovima. Majstori koji ih proizvode izučili su ovu vještinu u obitelji od starijih. Kao i žveglice i tamburice, i ove igračke su se prodavale preko „Prve hrvatske seljačke zadruge“. Pojavom industrijalizacije gotovo da je iščeznula ova vještina, no ljubav pojedinaca prema obradi drva sačuvala se u selu Laz, Tugonica i u Mariji Bistrici.

Materijal za izradu igračaka majstori najčešće pribavljaju u privatnim šumama, a koriste drvo lipe, bukve i javora. Motivi i oblici ovih igračaka predstavljaju predmete iz svakodnevnog okruženja. Pojedini majstori specijalizirali su se za izradu kućnog inventara: krevete, stolove i stolice, stolčeke, ormare, komode, kredence ili gradence, škrinjice, zipke za bebe, zibeljke. Umanjeni upo-

rabni predmeti također su se izrađivali u obliku drvenih igračaka: korito, rifljača za pranje rublja, tačke i dječja kolica. Nadahnuti prirodom i vlasti-tim okruženjem, majstori izrađuju leptire, konje, žune i patke ili kokoši koje zoblju. Prema kazivanji-ma Stjepana Hrastovića na Lazu su pedesetih i šezdesetih godina 20.st. osim automobila, zaprega i drugih prijevoznih sredstava izrađivali i magarce s naprtnjačama i klompe - držače manjih boca za potrebe suvenirnica na jadranskoj obali. Do danas se održala izrada kola, konja sa zapregom,vlakova, kamiona, aviona, helikoptera, tramvaja. Izrađuju ih majstori Vladimir Gorički, Stjepan Habazin, Slavko Ivanić, Ivica Mesar, Stjepan Mikuš, Stjepan Hrastović i braća Josip i Ivan Hrastović, Zvonko Cesar i Mladen Mikuš i Josip Fijan. Prema tradiciji, u Hrvatskom zagorju muškarci su izrađivali igračke, a žene su bojale i oslikavale, cinfrale. Tako i danas Marija Kunić i Barbara Mikuš oslikavaju igračke alatom koji su u prošlosti žene na Lazu same izmislile - presavijena metalna kutijica za paste za cipele, a zove se tisica. (Slika 3)


Slika 3

15

Neukrašene drvene igračke

Nekada su se u svakoj zagorskoj kući, hiži, radile igračke koje nisu bile ukrašene. Njima su se djeca igrala u kući uz obiteljski oganj ili na ispaši na zadružnom imanju. Djeci su igračke izrađivali roditelji i starija braća. Radile su se puhačka svirala frulica, piščulja, praćke, šprice,lutka na špagi, drveni pištolj, pistola, luk i strijela, zvrk, vrglec, od orahove ljuske i mnoge druge.

Kako bi se sačuvala vještina izrade i ovih drvenih igračaka na prostoru Krapinsko-zagorske župa-nije, oformile su se mnoge udruge koje promiču očuvanje tradicijskih vrijednosti ovog kraja. Neke od njih su i dječje udruge, kao što je i Udruga „Božićnica“ iz kumrovečke Osnovne škole „Josip Broz“ koja izrađuju vrglece. (Slika 4)

U Pristavi, nedaleko Tuhlja, djeluje udruga „Kolovrat“. U udruzi djeluje 30-ak članova u ne-koliko sekcija: izrada drvenih igračaka, izrada tradicijskog nakita od krep papira, stari zanati i vještine (npr.pletarstvo, izrada obirača za voćke, izrada drvenih grablji i dr.) te prikazi običaja (Ivanjski krijes, krštenje mošta na Martinje, čehanje perja, peročehe, i drugi.). U sekciji koja izrađuje drvene igračke, uz predsjednika udruge Rudolfa Žlendera,drvene igračke izrađuju i njegov sin Danijel te drugi članovi udruge: Zdravko Ilić, Kristijan Polanec, Igor Banjšak, Mladen Fiket i MarjanVinković. Igračke izrađuju u radioni g. Žlendera, a alat kojim se služe vrlo je jednostavan: sjekirica, hoblić, nožić, kostura, škare i kliješta. Materijal za izradu ovih igračaka pronalaze u prirodi. Zbog podatnosti i mekoće najčešće koriste drvo vrbe ili bazge.


Slika 4

16

Izvori:

Tihana Kušenić, terenska istraživanja, 2007., 2008., 2012., 2013.

Literatura:

Iris Biškupić, Dječje igračke Hrvatskog zagorja, Etnološka tribina 14, 1991.AlešGačnik, Goranka Horjan, i drugi, Putovima tradicijskih obrta uz slovensko-hrvatsku granicu, Ptuj, 2008.Grupa autora, Zbornik radova s međunarodne konferencije - Craftattract- Tradicijski obrti – nove atrakcije za kulturni turizam, Muzeji Hrvatskog zagorja, Donja Stubica, 2008.

Tihana Lovrić, Mladen Kuhar, Majstori u radionici – kožarski, postolarski i češljarski obrt, Kumrovec, 2009.Manda Horvat, Razvojni plan i program rada Centra za tradicijske obrte i vještine, Kumrovec, 2008.Grupa autora, Zbornik radova s Međunarodnog skupa Craftattract - tradicijski obrti - nove atrakcije za kulturni turizam, Muzeji Hrvatskog zagorja, Gornja Stubica, 2011.Grupa autora, Tradicijski i umjetnički obrti Krapinsko-zagorske županije, Krapina, 2011.Leci – turističke rute Krapinsko -zagorske županije, Gornja Stubica, 2008.Tatjana Županić, Drvene igračke iz škrinje dedeka i babice, Muzeji Hrvatskog zagorja, Muzej „Staro selo“ Kumrovec, Kumrovec, 2008.


17

Tradicijske dječje igračke Hrvatskog zagorja

Mr.sci. Dunja ŠarićMuzeji Hrvatskog zagorja- Muzej „Staro selo“

KumrovecCentar za tradicijske obrte i vještine

[email protected]

U Hrvatskom zagorju odrasli su odvajkada djeci za igru izrađivali drvene igračke utkane u dječji svijet mašte i razonode. Posvuda poznate praćke, lukovi i strelice, zvrkovi, mačevi, štrcaljke i nadalje su omiljene igračke današnje djece, prihvaćene od starijih članova obitelji. Pojedina sela poput Laza, Tugonjice, Marije Bistrice i Stubice razvila su izradu osebujnih drvenih igračaka, prenošenu s koljena na koljeno do današnjih dana. Ovim radom obuhvaćeni su osnovni elementi izrade igračaka iz drva, te izvorna umijeća izrađivanja jednostavnih sviralica, uporabnog inventara i životinja stečena obiteljskim naslijeđem, primjerice umanjenih svirala i žičanih instrumenta, kućnog inventara i domaćih životinja, u lokalnom govoru nazvanih „žvegle“, „žveglice“.

Relevantnu valorizaciju baštinjene opstojnosti originalne inventivne izrade osebujnih drve-nih dječjih igračaka verificirale su meritorne ustanove i organizacije. Ministarstvo kulture RH utvrdilo je 2007. godine na temelju potkrijepljene dokumentacije da umijeće izrade tradicijskih

dječjih igračaka Hrvatskog zagorja posjeduje svojstvo kulturnog dobra te je upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta unio je 2009. godine na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta drvene igračke Hrvatskog zagorja. Upisom na Listu zaštićenih kulturnih dobara potvrđene su aktivnosti na očuvanju, zaštiti, prezentaciji i revitalizaciji tradicijskih vrednota i stvoreni su bolji i brži uvjeti za sustavna znanstveno-stručna izučavanja na izradi artefakata koji sve više uzmiču pred snažnom industrijalizacijom i digitalizacijom modernog vremena.

Praćke su izrađivali odabiranjem drveta sa sime-tričnim rašljama, nožićem zarezali na oba kraja rašlji te učvrstili elastičnu traku. Na krajevima eliptičnog komada kože provukli su traku, djeca je napela i izbacila klupko papira ili kakav lakši predmet stavljen na kožu. Tvrdo drvo svibovine, bez zadebljanja, savinuli su u luk, zarezali na krajevima te učvrstili napeti konop, „špagu“. Za

18

strelice su odabrali komad trske ili deblju vlat trave, zarezali je na jednom kraju kako bi mogla pristajati na konopu.

Nekada omiljena igračka djece u Hrvatskom Zagorju bio je „vrglec“, s dvije izbušene simetrične rupe i jednom na suprotnom dijelu oraha s prethodno izvađenim plodom. Tanju oblu daščicu (osovinu) s namotanim koncem provukli su kroz simetrične otvore, a dulju nit konca ostavili su visjeti kroz treći otvor. Povlačenjem konca okretale su se dvije tanje plosnate pločice, „krilca“, spojena u križ i na osovinu. (sl. 1)

Za zvrk je potrebno obraditi izdužen komad pravokutnog tvrđeg drva sa šesterokutnim stra-nicama, na jednom kraju nožićem izraditi usku kratku dršku, a na drugom izrezati dio za okretanje zvrka. Na svakoj stranici potrebno je ispisati je-dan natpis: „daj jedan“, „daj dva“, „uzmi jedan“, „uzmi dva“, „daju svi“ i „uzmi sve“.

Mačeve su izrađivali iz mekog drva lipe, ispilili i izgladili tako da su dobili izduženi uži, zašiljeni i zaobljeni oblik na koji su vodoravno zalijepili pravokutnu tanku daščicu, dršku za dječju ruku.

Osebujna izrada igračaka namijenjenih djeci isprva je bila svojstvena za izradu sviralica, „fućki“ ili „žvegla“, obradom oblica javorovog, bukovog ili vrbovog drva. Uobičajili su i izradu jednocjevnih sviralica, „jedinki“: štapova, „batina“, s okomitim rupicama za prebiranje i nasađenim dodatkom u obliku sjekirice ili ptičice, kontrabasa, „bajseka“, i ptičica, „tičeka“; zatim dvocijevnih sviralica, „dvojki“: primitivnih oblika flauti, „strajnčica“, „sluškinja“ s rupicama za prebiranje na desnoj cijevi, i danas zaboravljenih trocijevnih sviralica „trojki“.

Za svaku vrstu igračke izrađivali su kartonski ili drveni plošni predložak, „mustru“, koji su položili na obrađenu daščicu te olovkom ili nekim oštrim predmetom iscrtavali konturu igračke. Ispiljenu daščicu ili oblicu s ucrtanim obrisima stavili su u utor između statičnog i pokretnog dijela nezgra-pne drvene glave jednostavne naprave „kujse“, učvrstili je stiskom na „pedalicu“ te pilili


Sl. 1. Izrada igračke vrglec

Štrcaljka je izrađivana iz oblog drva bazge izvađene srčike, izravnavanih krajeva probušenih na sredini. Na jednu rupicu stavili su čep, a dulji obli štapić s namotanom „špagom“ vukli su van-unutra tako da voda stavljena u drvo štrca kroz rupu na drugom kraju.

19

prema iscrtanim linijama. (sl. 2) Oštre stranice oblikovane daščice brusili su staklenim papirom, „šmirglom“ kako bi uklonili i najmanje neravnine. Lijeplje-njem ili okivanjem čavlićima spajali su ispiljene plošne daščice kojima je igračka dobila punu formu. Izvježbanim osjećajem za odmjeravanje dimenzija, sviralici su određivali dužinu i debljinu ravnanjem plohe drveta do željene debljine napravom „obručnjakom“. Pulpu, srčiku za buduću sviralu, izvlačili su vještim dubljenjem udubine pomoću svrdla, „svedera“, u osi štapa. Oštrim „špičekom“ napamet su urezivali rupe glasnice, „luknje“, nastojeći na-praviti što ravnomjerniji razmak. Važno je bilo odrediti da duljina rupa glasnica bude jednaka udaljenosti donjeg ruba svirale. U gornjem dijelu svirale koso su prerezali „kraj u koji se puše“ u koji su ugrađivali pisak, „pisk“, s oblim klinom, „piščecom“, koji je imao izravnane gornje rubne

stranice kako bi bolje pristajao „u luknju u koju se puše“. Oštrim nožem dugačkog sječiva, „strugom“, izrađivali su žljebove, „kanale“, kojima zrak dolazi do oštrog ruba rupe glasnice. Zbog nesavršene izrade svirale su imale nečistu intonaciju u dur tonalitetu. Desna cijev „dvojnica“ služila je za piskanje napjeva, a na lijevoj su na kućnim zabavama pratili melodije nastojeći po-stići intonaciju pjesama svoga kraja. Neobojanu igračku premazivali su lakom, „glazurom“, ku-pljenim u pločicama kako bi temeljna boja bolje


Sl. 2. Rad na napravi „kujsi“

Sl. 3. Izrada jednocjevne sviralice

20

prionula na drvenu podlogu i ne bi dobila sjaj. Nekada su ukrašavali cijelu površinu svirale paljenom ornamentikom izvodeći kose križiće, a kasnije su točkaste paleže nanosili oko rupica za prebiranje. Sviralice su bojali anilinskom žutom bojom dobivenom iz korijenja bazge (Sambucus nigra) ili žutike, „žutikovine“ (Berberis vulgaris). Na osušenu žutu podlogu kasnije su crvenom i zelenom nanosili valovite linije. (sl. 3)

Uz sviralice djeci su izrađivali i danas omiljene igračke leptire, „leptireke“, na kotačima koje djeca vuku dok igračka pomičnim krilima lupa uz zvuk klopotanja. Dva krila spajali su komadićem kože pričvršćenim čavlićima na oblikovani trup tako da ostanu pomična. Okretanjem alatke, „forvinte“, s pričvršćenim spiralnim šiljkom poput šestara urezivali su kružiće za kotače. Dva kotačića spajali su tankom žicom i komadićem kože pričvršćenim čavlićima zakucavali na daščicu na trupu leptira. Na zadnjem kraju igračke u izdubenu rupu usadili su tanji dulji štap. Na isti način izrađuju „plesače“, „skakače“ i zatvorena i otvorena kolica. Igračke „konjeke“ sa zaprežnim kolima, same, ili u paru još uvijek izrađuju na kotačima, ali bez usađenog štapa.

Usavršivši se u izradi, izvor dodatnih prihoda uz svakodnevni poljoprivredni rad, prepoznali su prodajom artefakata na tjednim i mjesečnim sajmovima i proštenjima u nedalekoj Mariji Bistrici, okolnim mjestima i Zagrebu. Jedno-stavnošću svirala postigli su izvornost izrade, ornamentiranja i bojanja. Sredinom 20. stolje-


Sl. 4. Izrađivanje škrinjice

21

ća, potaknuti plošnim igračkama majstora iz nedalekog sela Vidovec počeli su izrađivati po-jedine igračke s urezanim piskom, „na koje se moglo svirati“: violončela, „bajseke“, čekiće, „kladivce“. Pretočivši igračke u pištalice, uda-hnuli su originalnost i prepoznatljivost ruko-tvornog izražaja skulpturalnom formom i vješto izvedenom ornamentikom. Ubrzo su na sajmo-vima i proštenjima nadmašili plošne igračke Vi-dovčana te su preuzeli apsolutnu dominaciju u prodaji. U to doba proširili su asortiman izradom raznovrsnijih igračaka nalik na umanjeni kućni inventar: stolove i stolice, škrinje, ormare, kolije-vke, krevete obradom tanjih grana klena, javora, topole i bukve. Običaj da muškarci obrađuju igračke (sl. 4), a žene oslikavaju specifičnom cvje-tnom ornamentikom zadržao se do današnjih dana. Na osušenu boju zaoštrenim su tuljcem, „žugicom“, (stisnuta prazna metalna kutija paste za cipele, omotana krpicom napunjena željenom bojom) izvodile cvjetne motive i valovite linije.

Slijed vremena nošen novim običajima, navika-ma i potrebama zahtijevao je prilagođavanje novoj modi nadogradnjom raznovrsnijih oblika, bojanjem i koloriranjem. Igračke su premazivali kupovnim bojama u prahu (žuta, crvena, zelena, plava), s oslikanom cvjetnom ornamentikom. Danas igračke i sviralice nazivaju zbirnim imenom „žveglice“, obrađuju suvremenim strojevima, premazuju nitrolakom, upotrebljavaju uljene boje, a neki majstori skraćuju postupak sušenja nanošenjem kupovnih pastelnih boja i flomastera. Uz tradicijske oblike, od kojih ne odustaju oboja-

ne traženim ružičastim i bijelim koloritima, izra-đuju i nove, poput automobila, tramvaja, vlakova, aviona, pušaka i likova iz aktualnih crtanih filmova. (sl. 5)

Suživljeni sa svojom poviješću, izrađivači tradi-cijskih drvenih igračaka čuvari su i prenositelji starinskih znanja i umijeća kao sastavnog dijela kulture, tradicije i identiteta svoga kraja. Koloritne drvene igračke još privlače šarenilom i oblicima. Traženi su i dobro prodavani proizvodi rukotvo-rne izrade na brojnim sajmovima, proštenjima, tržnicama, specijaliziranim trgovinama u koji-ma plijene pažnju oblicima kao originalni suve-niri i atraktivni pokloni. Sve su prisutnije na mnogim turističkim i kulturnim događanjima i manifestacijama na kojima prezentiraju povijest, kulturu i tradiciju narodne baštine svog kraja, miješanjem tradicijskih i modernih elemenata.

U originalnom ambijentu muzeja na otvorenome, Muzeju „Staro selo“ Kumrovec, sredinom 80-ih godina 20. stoljeća postavljena je stalna muzejska ekspozicija nazvana „Izrada pučkih svirala i drvenih dječjih igračaka“, uređena oslikanim tra-dicijskim artefaktima izvorne osebujne vještine i rada s nakanom što vjerodostojnije vizualizacije kućnog i radnog ambijenta izrađivača drvenih igračaka iz vremena terenskog istraživanja.

U ljetnim mjesecima Muzej priređuje organizira-ne prezentacije i revitalizacije izrade i oslikavanja tradicijskih drvenih igračaka i licitara s nastoja-njem izobrazbe mladih o izuzetnom značaju


22

Literatura i izvori

Biškupić-Bašić., I. (2001) O proizvodnji dječjih igračaka , u: Hrvatska tradicijska kultura na razmeđi svjetova i epoha, ur. Z. Vitez., A. Muraj, Barbat, ZagrebĆaleta, J. (2001) Tradicijska glazbala, u: Hrvatska tradicijska kultura na razmeđu svjetova i epoha, ur. Z. Vitez., A. Muraj, Barbat. ZagrebGavazzi, M. (1944) Hrvatska narodna umjetnost, u: Lijepa naša domovina, knjiga šesta, Hrvatski izdavački leksikografski zavod, Zagreb Hajba, A. (2004) Organizirana proizvodnja igračaka u Vidovcu kraj Zagreba. U: Studia etnologica Croatica. ur., V. Belaj. Zagreb: Filozofski fakultet Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju. Str. 89-105.Simeon, R. (1969) Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, sv. 1, Zagreb Širola, B. (1932) Kako se grade žveglice, u: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knjiga XXVIII, svezak 2, JAZU, Zagreb Šarić, D. (2002) Izrada pučkih svirala i drvenih dječjih igračaka, katalog stalnog postava, Muzeji Hrvatskog zagorja - Muzej „Staro selo“ Kumrovec Šarić, D. (1982-2011) Terenska istraživanja. Laz Bistrički, Laz Stubički, Marija Bistrica. Tugonjica, Marija Bistrica, Pristava.

opstojnosti zaštićenih tradicijskih obrtničkih vještina. Posjećenim tematskim muzejskim radionicama djeca uče likovnom izražavanju, vrijednostima i opstanku autentičnog rukotvo-rstva zagorske narodne baštine.


Sl. 5. Tradicijske i moderne sviralice na prodajnom mjestu žveglara

23

м-р Стојанова Мери eтнолог, виш кустос

НУ „Завод и Музеј“ – БитолаМакедонија

[email protected]

Основни карактеристики на изработката на ковчезите и каселите во Битола и битолско

Врз основа на достапните податоци речиси е невозможно да биде прецизно датирана појавата на првите мајстори – изработувачи на сандуци и ковчези на територијата на Македонија, па соодветно на тоа и на територијата на Битола.

Со оглед на староста и распространетоста на овој важен елемент од куќниот мобилијар во поширокиот балкански и европски културен ареал, може само да се претпостави дека станува збор за една особено развиена занаетчиска дејност која во себе интегрира елементи на локалните традиционални култури и пошироки етнички и културни особености, но во исто време претставува и сведоштво на културното проникнување и меѓусебното влијание на различни култури на одредени простори.

Развиеноста на оваа занаетчиска дејност во прв ред се должи на потребата и застапеноста на овој важен елемент од покуќнината и на неговата функционалност. Иако ковчезите биле наменети за чување на невестинската облека и претставувале

неодминлив елемент на невестинскиот чеиз, во нив подоцна се чувала и облеката, постелнината, парите и другите скапоцености на потесната семејна заедница, додека пак поретко, по губењето на основната функција тие се користеле за чување на храна.

Класификација на ковчезите

Врз основа на главните карактеристики ковчезите може да бидат поделени во три генерални групи и тоа:

- ковчези изработени од буково дрво, во форма на квадар, подигнати на четири монолитни ногари, со едноставен и рамен капак;- ковчези - касели, изработени од комбинација на дрво, текстил, кожа и метал, во форма на квадар, без ногари, но со делумно засводен (полукружен) капак;- патни сандуци изработени од дрво, врз кои е нанесен еден слој на боја и каде употребените

24

метални апликации имале повеќе практична отколку декоративна функција.

Материјали, техника итехнологија на изработка

Основeниот материјал кој се користел за изработка на ковчезите, каселите и патните сандуци било дрвото. Се користеле неколку различни типови на дрво од кои најзастапени биле буковото, дабовото и чамовото дрво.

Поархаичните типови на ковчези - селски неве-стински ковчези, кои биле изработувани од страна на селските полупрофесионални занаетчии, се изработувале од делкани штици кои по пат на вжлебување во четирите вертикални жлебови на ногарите на ковчегот, формирале една целина. Вака поставените елементи дополнително се прицврстувале со помош на дрвени клинови или чивии. Чивиите често пати биле поставени фронтално, прицврстувајќи ги најдолната и најгорната штица, но од естетски причини кај одредени примероци тие биле поставувани и странично. На овој начин предниот, декориран дел од ковчегот се оставал визуелно ненарушен.

Ковчезите имале едноставен механизам за затворање кој се наоѓал на средината од капакот и кој по потреба можел дополнително да биде заклучен со помош на катанец, додека пак кај поновите примероци тој бил заменет со едноставни брави за заклучување со помош на клуч.

За разлика од селските полупрофесионални занаетчии, во градските средини мајсторите кои се занимавале со изработка на ковчези – касели, биле професионални занаетчии. Поради видот на производите кои ги произведувале тие биле нарекувани „каселџии“. На територијата на Битола на почетокот на 19тиот век од крилото на дограмаџиите се издвоиле 5 мајстори - каселџии, кои се занимавале исклучиво со изработка на касели.

Поединечните елементи кај каселите биле поврзувани и меѓусебно прицврстувани со помош на метални клинци.

Освен во начинот на изработка каселите се разликувале од ковчезите и по однос на дополнителните материјали кои биле користени за нивна изработка. Кај овие типови на касели освен дрвото од коешто се формирал костурот на каселата, дополнително се користела кожа, метални апликации и текстил, кои го правеле процесот на нивна изработка покомплексен.

Овој тип на ковчези - касели, кој во литературата е познат и под терминот „сехара“, всушнот го означувал пустинскиот, патнички сандук изработен од дрво, а обложен со кожа и лим. Ваквиот тип на касели на територијата на Македонија, но и на пошироката територија на Балканот, се појавил со доаѓањето на Турците и претставува елемент на турско - ориенталното влијание, но секако широко прифатен и одомаќинет и од страна на локалното христијанско население.

Основни карактеристики на изработката наковчезите и каселите во Битола и битолско

25

Кај каселите, а поретко и кај ковчезите, во внатрешноста била поставена една помала релативно плитка преграда која била наменета за чување на пари, накит или пак за други поситни предмети.

Надворешноста на кеселите во најголем број случаи била целосно обложена со кожа, но постојат зачувани примероци кај кои наместо кожа се користела некоја поцврста ткаенина. Сепак и кај едниот и кај другиот случај за прицврстување на материјалот се користеле метални - лимени ленти, кои дополнително со помош на ковачки клинци со топчести глави налик на нитни, се прицврстувале за дрвената основа на каселите. Ваквиот начин на изработка не само што имал практична функција туку многу повеќе имал естетска и декоративна функција.

Задниот дел на каселата за подобра заштита, но и од естетски причини скоро без исклучок, секогаш бил целосно обложен со лим.

Кај овој тип на предмети, бочно биле поставени метални рачки, додека пак на предната страна имало најразлични типови на брави со кои секоја касела можела дополнително да биде заклучена.

Кај некои примероци на касели во предниот дел дополнително се поставени по две алки со кои предметите се приврзувале за време на транспортот.

Техниката и технологијата на изработка на патните сандуци малку се разликувала од онаа кај претходо споменатите два типови на предмети.

Кај овој тип на сандуци аглите се дополнително заштитени и зајакнати со поставување на соодветни цврсти метални елементи, додека пак остатокот од страните е опшиен со лимени ленти.


26

За обезбедување на дополнителна цврстина, на самите страни на сандукот биле дополнително заковани дрвени штички.

Патните сандуци се прицврстувале и приврзувале со користење на веќе поставените кожни ремени во предниот нивен дел.

Ваквиот начин на изработка требало да обезбеди потполна заштита на неговата содржина при долгите, а честопати и прекуокеански патувања на печалбарите, трговците и другите патници.

Заедничите елементи присутни кај некои примероци во поглед на надворешната изведба, присутни се и во поглед на внатрешното обло-жување на каселите и сандуците. Кај каселите и кај патните сандуци внатрешноста секогаш била обложена со текстилна ткаенина со поедноставна или посложена декорација. Ова секако се должело на тоа дали станува збор за невестинска касела која сосема разбирливо требало да биде повпечатлива, или пак станува збор за патен сандук наменет пред сè за трговската или печалбарска, машка популација.

Алатки, декорација идекоративни елементи

Основни алатки кои ги користеле мајсторите во процесот на изработка на ковчезите биле: секира, тесла, струг, пила, ќенауш (алатка за правење на жлебови) и др.

Во поглед на декорацијата кај ковчезите и касели-те може да се забележат одредени разлики како во однос на нејзината изведба, така и во однос на употребените декоративни форми и елементи.

Наједноставниот тип на декорирање кој што е застапен кај селските невестински ковчези се состои од едноставни геометриски форми. Тој се изведува во техника на врежување со помош на жица, длето или ограничен број оштри алатки кои што произведувале ефект на резба или пак со помош на оштро овчарско ноже со кое се изведувала така наречената „овчарска резба“.

Освен овие алатки за бележење и врежување на прави линии, мајсторите користеле и т.н. „гребалка“. Гребалката всушност претставува метална алатка заострена на двата краја, која за време на бележењето на правите линии се држела за кратка дрвена рачка поставена на средината од внатрешната (конвексна) страна на српестиот метален дел.


27

За изработка на издлабените декоративни форми освен основните алатки можела да се користи и т.н. „чкобалка“.

Кружните форми и изведените розетни кои се забележливи кај некои од занаетчиски из-работените примероци, се изведувале со помош на занаетчиски шестар наречен „пергел“.

И покрај едноставноста на основните употребе-ни геометриски форми, кај овие ковчези се забележливи цели фризови кои се протегаат во челниот - преден дел на секој ковчег. Овие фризо-ви во чија основа се забележливи едноставните и основни геометриски форми, всушност сочину-ваат комплексни уникатни декоративни содржи-ни.

За разлика од вака изведената доминантна гео-метриска декорација забележлива кај ковчезите, каселите пак изобилуваат со мноштво на вегетабилни декоративни елементи врамени во претходно изведени геометриски полиња. Правоаголните или квадратни геометриски полиња кои се формирани од метални - лимени ленти, најчесто се распоредени по целата видлива површина на каселата.

Во внатрешноста на вака формираните полиња дополнително биле поставувани метални розетни. Овие розетни биле изработени од месинг а декорацијата била изведена во техника на исчукување. Бројот и распоредот на овие елементи е различен и најверојатно зависел и

од финансискиот, но и од естетскиот вкус на мајсторот кој ја изработувал каселата.

Кај голем дел од овие примероци во предниот дел на каселата или пак централно изведени на капакот се наоѓаат натписи – иницијали, имиња на сопствениците или пак годината на нивното стапување во брак. Овој податок во голема мерка го олеснува прецизното датирање на изработката на соодветната касела, како и датирањето на другите примероци со слични карактеристики.

Еден препознатлив стил на изработка и декорација на каселите кој најверојатно потекнува од една иста мајсторска работилница, е изведувањето на декорацијата на поголеми лимени површини. Имено на соодветниот материјал иницијално се изведува изрежување на мали форми налик на листови или елипси кои се симетрично распоредени и кои формираат соодветни низи. Од ваквите форми честопати се формираат и поединечни цветови исто така складно и симетрично распоредени. На крај, вака декорираните лимени површини се аплицираат на соодветните делови од каселата формирајќи една целина.

Особено интересни и впечатливи се оние примероци на касели каде доминираат поголеми површини изведени во техника на исчукување. Кај овој тип на декорација се забележливи најразлични вегетабилни, но честопати и зооморфни изведби.

Двоглавиот орел централно поставен кај некои примероци од каселите, претставува еден од


28

Литература и извори

Георгиева, Милица, „Ковчезите во Македонија“, Музеи на Македонија, Етнолошки Музеј на Македонија - Скопје, Графички Завод „Гоце Делчев“, Скопје, 1981 (Каталог од изложба)Георгиева Милица, Старата покуќнина во Македонија, Етнологија на Македонци, МАНУ, Скопје, 1996, 129-132Gušić, Marijana, “Tumać izložene građe”, Zagreb, 1955, 21-24; 157,158; 174-176Ивановић, М. Војин, „Збирка ковчега Етнографског музеја у Београду, Гласник Етнографског Музеја у Београду, Књига XXI, Београд, 1958, 49-98Константинов, Х. Милош, „Занаети и еснафи во Битолско“, Народен Музеј Битола, Одделни трудови Кн. 5, Битола, 1966 Крстева Ангелина, „Народна декоративна уметност“, Етнологија на Македонци, МАНУ, Скопје, 1996, 261-276

Liljana Đurišić, “Škrinje”, Glasnik narodnog muzeja Crne Gore, Nova Serija I knjiga, Cetinje, 2004, 211-221Милетић, Гордана, „Колекција сандука етнолошког оделења музеја у Смедереву“, Рад Музеја Војводине, бр.46, Нови Сад, 2004 год.Nopcsa, Franz Baron, Albanien – Bauten, Trachten und Geräte Nordalbaniens, Berlin und Leipzig 1925, 94-119 Поповић Ђ. Цветко, „Разни резбарени предмети у Босни и Херцеговини“, Посебни отисак из Гласника Земаљског Музеја у Сарајеву, Н.С. IX, 1954 Светиева - Анастасова, Анета, „Некои согледувања за внатрешното уредување на битолската куќа од крајот на XIX век до ослободувањето“, Фолклорот и етнологијата на Битола и Битолско, Друштво за наука и уметност - Битола, Битола, 1981, 539-550 Светиева, Анета, „Резбарени тавани, долапи и врати во Македонија, Институт за Фолклор „Марко Цепенков“ - Скопје, Посебни Изданија, Кн. 21, Скопје, 1992 год. „Традиционалните ковчезите“ – телевизиска емисија од серијата „Етнолошко поднебје на Македонија“ . Реализација: Образовна програма - Редакцијата за хуманитарно образование. Концепт и текст: Георгиева, Милица – етнолог - кустос советник во Етнолошки Музеј на Македонија – Скопје. Телевизија Скопје, 1982 Ćurćić, Vejsil, “Drvorezbarstvo u Bosni i Hercegovini”, Napredak - Hrvatski narodni calendar, Sarajevo, 1933

највпечатливите вакви примери. Овој симбол го пренесува универзалното значење на „удвојување на божествената моќ“ преку два истоветни ко-нфронтирани елементи или мотиви.

Симболиката на секој поединечен декоративен елемент претставува не само одраз на уметничкиот и естетски сензибилитет на мајсторот и неговото разбирање на светот, туку таа во себе ја носи и онаа универзална порака својствена за човештвото, која се пренесува со генерации од кои ние претставуваме само еден одреден дел во времето и просторот.


29

Irena Roškar, kustos pedagogZavod za kulturo, turizem in razvoj Rogatec, OE

Muzej na prostem Rogatece-mail: [email protected]; www.rogatec.si

Interpretacija pletarstva iz šibja v Muzeju na prostem Rogatec

Povzetek:

Na osnovi kulturnega izročila, ki ga ohranja Muzej na prostem Rogatec, smo zasnovali pedagoško andragoški program in dodatne programske dejavnosti. Uporabljen je model, kjer interpretacija dediščine poteka preko njene lastne vzgojno izobraževalne in komunikacijske funkcije, preko doživetij na čustvenem in razumskem nivoju obiskovalca. V prispevku je predstavljen program pletarstva iz vrbovega šibja.

Ključne besede: kulturna dediščina, Rogatec, Obsotelje, kulturni turizem, interpretacija dediščine, pedagoško andragoški programi, pletarstvo iz vrbovega šibja.

Muzej na prostem Rogatec

Muzejska zbirka na prostem ohranja ljudsko stavbno dediščino in kulturno izročilo Obsotelja iz časa od preloma 18. do sredine 20. stoletja. Jedro muzeja tvorijo izvirni objekti (srednje štajerska kmetija subpanonskega tipa) in rekonstrukcije obrtniških ter gospodarskih objektov, ki so jih postavili v zadnjih dveh desetletjih 20. stoletja na izbrani lokaciji v neposredni bližini zgodovinskega trga Rogatec. Muzej na prostem Rogatec je bil leta 1997 nominiran za evropski muzej leta in je danes državni kulturni spomenik, razglašen za spomenik državnega pomena. Upravlja ga občinski javni Zavod za kulturo, turizem in razvoj Rogatec(slika 1).

Komunikacijski potencial dediščine

Tako specifična muzejska razstava kot je muzej ljudskega stavbarstva že s svojo materialno po-javnostjo izraža neposredno povezanost ali že kar

Slika 1

30

zraščenost stavbnega fonda s samim graditeljem/arhitektom in njegovim nematerialnim, duhovnim okoljem. Vsak posamezni gradbeni element ali tehnična rešitev, n.pr. slamnata streha, izdolbeni leseni žlebi, kovane okenske rešetke, nam pripovedujejo zgodbe o kmečkem človeku izpred 200 let, o njegovih znanjih in sposobnostih, navadah, kulturi… Te zgodbe, posamezne vsebine nematerialne dediščine, lahko igrajo tudi pri interpretaciji stavbne dediščine ključno komunikacijsko vlogo, če vzamemo za izhodišče dandanes vedno bolj izrazito potrebo sodobnega človeka po nenehnem pridobivanju znanj, preverjanju lastnih sposobnosti in njegovi aktivni vlogi v družbi.

Komunikacijski potencial nematerialne dediščine smo izkoristili pri zasnovi pedagoško andragoških programov, med drugimi tudi programa na osnovi pletarstva iz šibja.

Pletarstvo iz šibja vMuzeju na prostem Rogatec

O zgodovini in razvoju pletarstva iz šibjana območju Rogatca in Obsotelja

Pletenje kot domača obrt se omenja že v antičnih virih, prikaze te obrti najdemo na freskah iz srednjega veka. Tudi prebivalcem Obsotelja in Kozjanskega je naravno okolje ponujalo obilico gradiv, uporabnih za pletenje, kot so slama,

koruzno ličje, vrbovo in smrekovo šibje, leskove vitre, srobot, palice kostanja in gabra… Zato se je pletenje tukaj razvijalo kot redna hišna dejavnost. Iz šibja so pletli najrazličnejše uporabne izdelke za domače potrebe, in če so bili dovolj kakovostni, tudi za prodajo.

Gojenje pletarske vrbe in pletarstvo je v srednji Evropi cvetelo v 19. in 20. stoletju. Tradicija pletarstva in potrebe po večji kakovosti izdelkov so bili razlogi za uvedbo strokovnega izobraževanja na tem področju. Leta 1904 so pri Sv. Barbari v Halozah ustanovili pletarsko šolo in 1915 pletarsko zadrugo, zametke poznejše Ptujske pletarne in Državne pletarske šole v Ptuju. Njeni učenci so znanje širili po celotnem slovenskem ozemlju ali ga uporabili za pletenje v domačem okolju.

Tradicija pletarstva iz šibja na rogaškem območju se je razvila v pomembno gospodarsko dejavnost – predvsem zaradi razvoja steklarstva. Po selitvi steklarne leta 1860 na novo lokacijo v Stražo na Humu ob Sotli (na hrvaški strani Sotle) se je namreč močno povečala proizvodnja večjih steklenic za vino in zdravilno mineralno vodo iz Rogaške Slatine. Oplet iz vrbovega šibja je služil za zaščito steklenic med transportom. Leta 1885 je bila v Rogatcu ustanovljena posebna zadruga za gojenje pletarske vrbe ob podpori Centralnega odbora kmetijske družbe za Štajersko iz Gradca. Najeli so učitelja pletarstva z Dunaja, ki je okoliške kmete učil pletenja različnih izdelkov (košarstvo). Zadruga je delovala vse do 1974. Še v letih po 2. svetovni vojni je deloval obrat za opletanje balonov


31

v Steklarni Straža, v Dobrini pri Žetalah pa obrat pletarne z organizirano lastno pridelavo vrbe in razvitim dopolnilnim delom na domu.

Danes številni posamezniki še pletejo na domu za sosede in znance. Kakovost izdelkov potrjuje njihovo znanje, ki so ga pripravljeni prenesti na mlajše generacije. V Muzeju na prostem Rogatec jih vključujemo v programe za obiskovalce kot demonstratorje domače obrti in kot animatorje doživljajskih in mentorje učnih delavnic rokodelstva.

Model interpretacije

Izhajali smo iz predpostavke o osnovnem poslanstvu muzejev. Cilj muzeja je človek s potrebami, cilj poslovnega sveta pa človek z željami. Muzeji pomagajo, komercialne dejavnosti pa želijo opraviti čimbolj uspešno izmenjavo svojega proizvoda na trgu. Prvim je cilj obče dobro, drugim lastna korist (Šola, 2001). Ker bi naj muzeji ohranjali družbeno koristno orientacijo, smo raziskali potrebe različnih ciljnih skupin v družbenem okolju in izoblikovali model interpretacije na štirih nivojih.

Demonstracija: mojster rokodelec prikazuje tehniko pletenja in predstavi različne izdelke, pletene iz šibja (slika 2).

Doživljajska delavnica (20 min.): animator rokodelec predstavi kulturno izročilo pletarstva in udeležencem daje navodila, da sami izdelajo

manjši preprost element, n.pr. pleten podstavek iz šibja (slika 3).

Učna delavnica: delavnico izvaja mojster rokodelec za potencialne rokodelce/animatorjeOpisani metodično organizacijski model smo uporabili za interpretacijo drugih zgodb dediščine oz. domačih obrti, značilnih za naše območje: pletenje iz ličja, kamnoseštvo, ročno tkanje… Aktivnost na posameznem nivoju lahko poteka sicer samostojno. Dodatno sinergijo pa dosežemo, če posamezne vsebine in nivoje povežemo v programe, prilagojene posameznim ciljnim skupinam.

- Demonstracija, doživljajska in učna delavnica potekajo istočasno kot redni muzejski program (pletenje iz šibja n.pr. vsako prvo soboto v mesecu);

- Iz posameznih doživljajskih delavnic različnih domačih obrti, šeg in navad smo sestavili aktivne pedagoško andragoške programe pod nazivom Okusimo dediščino, kjer obiskovalci aktivno sodelujejo (si spečejo kruhek, spletejo zapestnico iz ličja ali jo stkejo na tkalskem glavničku, izdelajo preprosto ljudsko glasbilo, magnetek iz avtohtonega kamna). Programe izvajamo za skupine ob kateremkoli dogovorjenem terminu.

Ciljne skupine: šolska mladina (tehniški dan, projektni dan), skupine univerz za tretje življenjsko obdobje, osebe s posebnimi potrebami, turistične skupine gostov bližnjih zdravilišč, posamezniki iz lokalnega okolja…


32

Razvoj, oblikovanje, proizvodnjain trženje sodobnih izdelkov

Pletar mora imeti poleg ročnih spretnosti tudi smisel za oblikovanje. Pletenje je ritmični proces: ritem prepletanja šib oblikuje svojevrstno likovno govorico, ki jo pletar gradi na razmerju med detajlom in celoto (slika 4).

Za rokodelce organiziramo delavnice s področja sodobnega oblikovanja, svetujemo pri oblikovanju embalaže in opreme izdelka ter pri registraciji izdelkov za pridobitev znaka kakovosti art&craft Slovenije pri Obrtno podjetniški zbornici Sloveni-je. Rokodelcem pomagamo pri promociji (skupen nastop na sejmih in promocijskih dogodkih) in trženju izdelkov (prodaja v muzejski trgovini in e-trgovini na internetni strani muzeja).

Zaključek

Slovenska turistična organizacija je predstavljeni model interpretacije dediščine na štirih nivojih razpoznala kot ustvarjalen in inovativen dosežek in je avtorjem kulturno turističnega programa Okusimo dediščino podelila priznanje bronasti Sejalec 2010.

Muzej na prostem Rogatec z nastajajočim Centrom domače in umetnostne obrti v lokalnem okolju prevzema tudi funkcijo povezovanja tradicionalnih rokodelskih znanj s sodobnimi trendi v družbi. Lani je n.pr. naš Center prevzel

Viri in literatura:

ŠOLA, T. (2001). Marketing u muzejima ili O vrlini i kako je

obznaniti, Hrvatsko muzejsko društvo, Zagreb.

Izobraževalni projekt Razvoj podeželja (Phare), september

2001. Pletarstvo iz šibja; Simona Arzenšek, univ.dipl.ing.

kmet., Irena Roškar.

Zbornika Poletnih muzejskih delavnic 1993 in 1994, Muzej

novejše zgodovine Celje.

Fotografije in podnapisi:

Slika 1: Muzej na prostem Rogatec z Donačko goro v ozadju (foto Tomo Jeseničnik)Slika 2: Demonstracija pletenja iz šibja za obiskovalce muzeja (foto Tomo Jeseničnik)Slika 3a,b: V doživljajski delavnici si spletejo tudi otroci podstavek iz šibja(foto arhiv Zavoda KTR Rogatec)Slika 4: Izdelek pletarskega mojstra (foto Tomo Jeseničnik)Slika 5: Preplet iz šibja kot sodoben arhitekturni element (foto arhiv Zavoda KTR Rogatec)

naročilo izdelave prepleta iz šibja za opremo stropa v sodobnem razstavnem prostoru Drevesne zbirke v Aninem dvoru, novem lokalnem muzeju v bližnji Rogaški Slatini (slika 5).

Ob ustrezni organizaciji, sodobnem oblikovanju in zagotavljanju tržišča bi bilo torej možno to bogato pletarsko izročilo Obsotelja tudi ponovno oživiti.


33Interpretacija pletarstva iz šibja v Muzeju na prostem Rogatec

Slika 2

Slika 3a

Slika 3b

Slika 4 Slika 5

34

Мр Јелена Тоскићвиши кустос

Музеј на отвореном,,Старо село'' Сирогојно

Израда чутура у селу Пилица

Мајстори чанчари из села Пилица

У ранијим студијама које се баве пописима старих заната и занимања тек фрагментарно се помиње израда чанака и чутура и других дрвених посуда.1 У селу Пилици, у засеоку Јанковићи, некада су се израђивале велике количине дрвених чутура, чанака, авана, др-вених тањира. Милисав Савић (1922б) у попи-су заната и занимања 1912. године помиње предмете стругарске израде у селу Пилици, Ужички округ. С обзиром на то да нису били опорезовани, мајстори стругари се не помињу у пописима заната и еснафа. Поуздано се не може тврдити одакле је пренето занимање, како се развило и колико мајстора се некада бавило израдом посуда од дрвета. Претпоставља се да је занат пренет са простора Босне и Херцего-вине приликом досељавања становништва, а да се на овом простору развио и учврстио. Иако су познати по изради чутура, ове мајсторе називају чанчари, према чанку, другој дрвеној посуди коју израђују.

Данас у Пилици израдом чутура, чанака, авана и чинија баве се три мајстора из фамилије Радовановића. Радивоје Радовановић (1936) из села Пилице најстарији је израђивач чутура у бајинобаштаноском крају. Поред њега овим занатом се бави и његов син Милорад (1966) и унук Младен (1992). Мајстор Радивоје чутуре, чанке, аване и чиније израђује од своје дванаесте године. То му је једино занимање. Временом је са братом од стрица усавршаво облик чутуре, па их данас претежно израђује, док су његов отац и деда више радили простије облике као што су чиније, тањири, чанци. У процесу израде мајстор Радивоје користи струг, машину која се покреће ногом, и једноставне ручне алате. Радивојев син Милорад занатом се активно бави око 20 година. Он је наследио занат и преноси га на своје синове.

Као допунским занимањем, израдом чутура бави се и Радиша Радовановић (1957) из села Пилица чији отац Иван (1932-2006) је некада био познат мајстор- чанчар.

35Израда чутура у селу Пилица

Производња чутура се одвија у радионици која се налази у склопу кућног дворишта, а може бити и у посебно опремљеној просторији. Занат се, као и други сеоски занати, преноси са колена на колено и временом усавршава применом савременијих алата. Учење заната почиње рано у детињству, уз оца или деду. Прво се обављају једноставнији поступци, овладава се техником коришћења алата, а онда почиње и самостални рад. Иако поступак дубљења изгледа једноста-вно, занат се учи и усавршава током година како би се на прави начин израдио предмет погодан за употребу. Израдом стругарских производа људи су се бавили као допунским послом уз пољопривреду, као део кућне радиности. Млађе генерације се запошљавају у предузећима и израдом чутура са баве у мањем обиму, као повременим допунским занимањем.

Традиционални начин израдечутура и чанака

Специфичност израде дрвених чутура огледа се у ручној изради уз помоћ једноставних алатки које најчешће мајстор сам израђује. Поступак обраде се врши у вишефазном обликовању техникама тесања, стругања, дубљења, бушења, финог шмирглања и сушења. Традиционалан начин израде одвија се на ручно прављеном стругу који се покреће ногом и уз коришћење ручног алата. Као материјал највише се користи језгро ,,зреле” букве за израду чанака и чинија, док се за израду чутура користи јавор или врба.

Већ припремљене пљоснате четвртке дрвета се обрађују техником тесања уз помоћ секире или брадве како би се формирао карактеристичан пљоснат облик од кога ће се израдити посуда. Уз помоћ чапа се одрeђује величина чутуре. Најчешће се припреми већа количина делимично обрађених облица и онда се приступа следећој фази. Друга фаза почиње када се припремљен комад дрвета стави на вратило струга, а затим се приступа обликовању бочних страна чутуре, стугањем уз помоћ ручних стругова. Следећа фаза је обликовање грла техником стругања. Доњи део чутуре или ножице се копа ручним стругом уз прецизно одмерено померање предмета на вратилу струга.

Предмет споља обрађен окреће се на стугу и приступа се дубљењу или копању унутрашњег резервоара чутуре. Следи израда чепа-затварача, којим се затвара бочни отвор на чутури. Посебана дашчица се грубо кружно отеше, а затим се на стругу обради у величини отвора. Чеп се поставља без додатних везивних средстава, набијањем у отвор уз помоћ маљице – дрвеног чекића. Отвор на грлу се пробуши бургијом, а затим се израђује чеп са навојем како би течност унутар чутуре била сигурна. Процес стругања, просецања, дубљења (траксцловања) на ручном стургу траје у просеку један сат. Завршетак је шмирглање спољних страна предмета како би биле глатке. Након израде чутура се суши у хладовини око 30 дана. Раније израђиване чутуре се нису посебно украшавале.

36

Савремени начин израдечутура и чанака

Модернији начин израде није у великој мери променио облик и употребу предмета. Осно-вне фазе су остале као код традиционалне израде - на пример грубо припремање секиром у делимично обрађен пљоснати облик. Користе се исти ручни алати као и у традиционалном поступку израде. Данас се, уместо струга који се покреће ногом, у фазама стругања и дубљења користи струг на електрични погон.

Фазе обраде на електричном стругу уз помоћ ручног алата којим се стругањем обликују бочне стране, грло, ножице, а потом и копа и израђује бочни чеп остају исте. За израду чутуре на електричном стругу потребно је око 5 минута, што је допринело бржој и ефикаснијој изради ових предмета, без нарушавања њихо-вих основних карактеристика.

Завршна фаза у изради чутура је украшавање и она се у великој мери разликује од традиционалног начина украшавања дрвених судова. Израђевине од дрвета које се користе у свакодневној употреби, раније се нису украшавале или су се украшавале урезивањем једноставних концентричних линија по ободу посуде. Посебно ликовно украшавање чутура развијено је тек 70-их година ХХ века. Мајстори нису сами украшавали своје израђевине, већ су их носили код људи који су се бавили исцртава-њем. Највише су исцртаване карактеристичне


37

две шљиве или Јагодинац - човек са чашом у руци. Са употребом једноставних длета могао се радити и дуборез, али су га изводили само поједини мајстори. Последњих година чутуре су украшене различитим шарама, направљеним посебним машинама које копирањем одређе-ног цртежа урезују слику на дрво. Украси на

чутури се израђују према захтевима купаца, али и сами мајстори због боље продаје осмишљавају поједине украсе на предметима.

Стругарски производи:чанак, чутура и чинија

Мајстори чанчари из села Пилице препо-знатљиви су по изради чутура које се и данас користе. Здравице, позивање на свадбу и наздрављање на свечаностима још увек су очуване у обичајној пракси, мада не у мери у којој су то биле до средине ХХ века. Чутура /турски буклија/, због свог пљоснатог облика назива се плоска. Чутура има пљоснат округли облик и има извијено грло из кога се може пити или сипати. На дну се у дрвету ископају ножице на које се предмет ослања. Затварач-чеп на грлу чутуре се посебно израђује. Чутуре се израђују према величинама и могу бити од ¼ литра до неколико литара. Могу бити без украса, а може се изводити дуборез или се украшавати бојом и различитом орнаментиком. Остали стругарски производи које и данас израђују мајстори у Пилици су чанак, чинија и аван.

Своје производе мајстори су раније продавали на сеоским вашарима и саборима међу којима су: Сабор трубача у Гучи, вашари у Шапцу, Ваљеву, Пожеги и др. Данас се предмети продају у специјализованим продавницама као што су: Продавница производа старих заната и биљних производа у Музеју на отвореном ,,Старо село”


38

Литература:

Родић, З. (2004). Традиционално посуђе из збирке Етнографског музеја, Београд. (кaталог изложбе)Росић, Б. (1998). Традиционални занати рачанског краја, Рачански зборник, бр. 3, Бајина Башта.(69-75)Савић, М. М. (1922). Наша индустрија и занати 2. део, Сарајево.Савић, М. М. (1922). Наша индустрија и занати 3. део, Сарајево.Тоскић Ј. (2012) Чанчари из села Пилица, СирогојноОстали извори:Фонд Среске занатске коморе Бајине Баште 1951-1955, Историјиски архив Ужице.Интервју са мајсторима обављен у више наврата : јул 2010.гoдине, август и децембар 2011. године и новембар 2012. године.

1 Види М. Савић Наша индустрија и занати 2. и 3. део, Сарајево, 1922. година

у Сирогојну и Продавница удружења старих уметничких заната и домаће радиности Београд, које за циљ имају унапређење и заштиту старих заната.

Мајстори израђују предмете по посебној поруџбини, по жељама и потребама наручиоца, као употребни предмети за посебне прилике (свадба, слава, поклон, сувенир са ознаком града или места).


39

Весна Душковић, Увод 3

Mr. sci. Lebiba Džeko, DrvorezbarskizanatuKonjicu 5

Росица Бинева, Дървостругарството – поминък на 8балканджиите - една от седемте етнографски групи в България

Tihana Kušenić, Majstoriipoznavateljivještineizrade 11dječijihdrvenihigračaka

Mr.sci. Dunja Šarić, TradicijskedječjeigračkeHrvatskogzagorja 17

м-р Мери Стојанова, Основни карактеристики на изработката 23на ковчезите и каселите во Битола и битолско

Irena Roškar, Interpretacijapletarstvaizšibja 29vMuzejunaprostemRogatec

Мр Јелена Тоскић, ИзрадачутурауселуПилица 34

САДРЖАЈ

40

Documents

ЧАРОБНЕ РУКОТВОРИНЕ ОД ДРВЕТАetnografskimuzej.rs/.../2012/12/carobne-rukotvorine-od-drveta.pdf · kvaliteta Bosna i Hercegovina od najstarijih vre- ... ali