STIL HRVATSKE BAROKNE EPIKE

Dunja Falievac

L

Za razliku od Judite , popraene autorovim predgovorom iz kojega se mogu vrlo jasno razabrati Marulieve poetoloke, pa tako i stilske intencije u pisanju biblijskoga epa: nasljedovanje starih poet nedvojbeno znai preuzimanje strogo normirana retorikog repertoara vergilijske epike, koji je vrlo precizno opisao Petar Skok u studiji O stilu Marulieve ludite

na planu sadraja, zahtjev za mimetinou prema svijetu prirode, fabula kao osnovni preduvjet svakog narativnog anra, naracija kao dominantni iskazni oblik svih epskih anrova - sve to prijei stilu da postane dominantna razina knjievne strukture, da djeluje na razvoj terne, da odreuje njezinu semantiku, da pokree fabulu ili da ravna kompozicijom narativnog teksta. No, u pojedinim sluajevima i u epskim djelima pojavit e se stile acuto, acutezza, doi e do hipertrofirane uporabe stilskog aparata, odnosno omatus e odrediti kretanje i razvoj terne barem u malom segmentu, barem u jednom dijelu epskog teksta. Najee se barokna figuracija nee pojaviti u naraciji, nego u opisno, esto i u refleksivno perspektuiranim dijelovima teksta,

najee lirskima i po motivici i po govornim procedurama, pa e takav barokni omatus podupirati u odreenoj mjeri i razvoj teme ili barem signalizirati modernost teksta u kojem se pojavljuje, oznaiti pripadnost epa vladajuoj modi i uspostaviti s itaocem dijalog o vlastitim estetikim naelima.

Europski retoriki i poetiki prirunici 17. stoljea. formulira jui svoje stavove o baroknom oma tusu: jakoj i ingeniozno j metaforici, poanti, konetu, figurama per adiectionem, i o svemu onome to nazivamo stile acuto, kao i zahtjeve da baroknj tekst proizvodi meraviglia, svoje nove, barokne retorike norme ne povezuju s pojedinim knjievnim rodom ili knjievnom vrstom, nego ih zahtijevaju za knjievni tekst kao takav.4 Jedino se Torquato Tasso u Discorsi del poema eroico (1594) bavi problemom strukturnih, djelomice i stilskih razlika meu pojedinim knjievnim rodovima i vrstama, pa - nakon konstatacije da izmeu vitekog epa i epopeje ne postoji llikakva specifina razlika - zahtijeva eksplicitno od svakog epa da izazove uenje, da stvara udesno, priznajui da je udesno teko postii tamo gdje je nuno vjerojatno jer su te dvije osobine meu sobom gotovo suprotne. No, ipak su i jedna i druga osobina, i udesno i vjerojatno, neophodne u epu. Po njemu Herojski ep oponaa slavnu radnju, veliku i zavrenu, a oblikovan je pripovijedanjem u najuzvienijem stihu, s ciljem da potakne duh uenjem i da na taj nain koristi ... I dalje: Vrlo su razliite ove dvije pirode - udesno i vjerojatno. Toliko su

razliite, da su gotovo meu sobom suprotne. A ipak su i jedna i druga neophodne u spjevu.~

Zahtjev da djeluje zaudno ep moe ostvariti fikcionalnim sadrajima, ali i stilom.

Analiziramo li onaj korpus narativnih tekstova u stihu koje smo uobiajili na-zivati baroknima, dakle korpus koji obuhvaa Osmana, Dubrovnik po11ovljen, Kristijadu, Svetog Ivana biskupa trogirskog, Povijest vandelsku, Opsidu sigetsku i neka druga epska djela, analiziramo li retoriki aparat koji se u tim djelima koristi, konstatirat emo da je najvei ruo tih djela oblikovan onakvim stilom koji karakte-rizira i svekoliku europsku epiku od Homera nadalje. Pojaano eksponiranje

retorikog aparata u tim djelima nai emo samo u onim djjelovima epske strukture

40

koji su jo od antike predvieni da budu stilski obiljeeni: to su prvenstveno opisi mjesta, vremena, likova, njihovih karakternih i fizikih osobina, zatim opisi bitaka s katalozima vojske, ili pak refleksivne partije epa.6 Retoriki repertoar opisnih i refleksivnih partija Judite i, na primjer, Osmana u tom se pogledu ne razlikuje mnogo: opisujui Juditin izgled Maruli se koristi slinim repertoarom metafora, epiteta omantia, poredbi - veim dijelom sve petrarkistike provenijencije - kao i Gunduli pri opisu Sunanice, Sokolice ili Krunoslave. Jedino e pri opisu lijepe ene uporaba kataloga - za Marulia obavezna - u Gundulia ili nekog drugog baroknog pjesnika ee izostati, to se moe razumjeti kao znak potroenosti tog

retorikog oblika. I Gunduli rabi iroke, razvedene, homerske poredbe, slino kao i Maruli, ak ih uzima iz istog podruja kao i Maruli. Tako i Gunduli usporeuje pobunu janjiara s uzburkanim morem:

Trikrat vojska sva odmetna doe pod mire i u nje lupa, i tolikrat opet tetna nazad uspreza i ustupa.

Tako kad mni kraj prodrijet e val srditi mora sinja, razb'jen bjei natrag vee i razlijeva se i rainja.

Nu jakno val uzrast i i vraa se protiv kraju, tako odmetni istom vlasti sve nasru i ustupaju.

(Osman, XVlll, 313-324) te podsjea na Marulia. I perifraze za vremenske indikacije u Marulia s jedne, Gundulia, Palmotia Dionoria, Palmotia, Kanavelia s druge strane javljat e se na otprilike slinim mjestima u tijeku radnje, sa slinom funkcijom - bilo pri

uvoenju nove fabularne linije, kao svojevrsni signal, bilo za oznaivanje vremenske distance izmeu dva ispripovijedana segmenta radnje, a repertoar stilskih sredstava u oblikovanju te figure bit e u pjesnika i 16. i 17. stoljea slian: personifikacija, metaforika iz podruja plemenitih kovina (zlato), eventualno neki antiki mitoloki rekvizit i slino. Jednom rijeju, odredimo li Skokov opis stila u Marulievoj Juditi kao kanon stila reprezentativnog renesansnog epa u hrvatskoj knjievnosti i omjerimo li o taj kanon stil Osmana ili nekog drugog baroknog epa, uoit emo da u uporabi retorikog aparata izmeu Marulieve Judite i Osmana nema veih razlika, odnosno da se istim onim sredstvima kojima se koristi Maruli vrlo dosljedno slui i Gunduli. I renesansni i barokni pjesnik koriste se istim stilskim sredstvima, u istim

41

deskriptivnim dijelovima rabe identine figure i trope, raspodjela oma tusa i u jednog i u drugog priblino je ista ili vrlo slina. Ep je, zbog zahtjeva za mimetinou, zakona fabulacije, ogranienja prie - tradicionalna i tradicionalistika knjievna vrsta, mnogo tradicionalnija nego, primjerice, lirska ljubavna pjesma. Tako, za razliku od barokne lirike koja se u velikoj mjeri razlikuje od petrarkistike lirike renesanse, za razliku od barokne lirike u kojoj je upravo akutni stil otvorio nova podruja znaenja, ostvario dotada nepoznate tonove i sadraje u opjevavanju ljubavi i ljepote, barokna epika mnogo je tradicionalnija i po svojim ideolokim, i po svjetonazorskim elementima, i po tipovima pripovjedaa koje oblikuje, kao i po sastavu svojega retorikog repertoara, i po obliku, sintaksi pojedine figure, kao i po funkciji koju nekoj figuri pridaje, a time i blia renesansnoj epici. Ono inovatorska, novo, barokno dogaa se u baroknom epu u drugim razinama knjievne strukture,

dogaa se u podruju tematike, oblikovanja fabule, inovatorskih epizoda, kompo-zicije, pripovjedake strategije.

Il.

No, postoje u djelima hrvatske barokne epike ipak neka mjesta, neki segmenti koji su u stilskom pogledu izrazito moderno, barokno oblikovani, segmenti u kojima je i retoriki repertoar, i oblik pojedine figure, kao i njihova funkcija nedvojbeno modema, ili svjesno razliita od funkcije iste figure u nekom renesansnom tekstu, ili pak semantiki posve nova. Ta mjesta nisu brojna, ali ima ih toliko da im ne moemo odrei htijenje da se i u epski, narativni tekst uvedu nova shvaanja baroknog pisanja, slino kao i u lirici. Takvi dijelovi najee su opisno ili pak refleksivno perspek-tuirani, dakle rije je o onim mjestima u epima koja su i prije bila otvorena naglaenoj uporabi omatusa.

U IX. pjevanju Osmana Ivan Gunduli opis kupanja Sokolice i njezinih suratnica - sve samih golih djevojaka - u bistroj jezerskoj vodi ovako

zakljuuje:

42

Na zamjernu na jedinu njih bjelou svijetlu izbranu bistri jez er onas sinu, ivim ognjem voda planu ;

ozelenje kraj u travi, trava u cvitju osta okoli, blinje dubje po dubravi grane u vodu skloni doli.

Sa svijem vodam odsvud rijeka zaletje se u tijek hrli, s travom, s cvijetjem, s dubjem neka celi va ih ona i grli.

(Osman, IX., 361-372) U navedenom odlomku pojavljuje se otroumno formuliran iskaz: bistri jez er onas sinu, l ivim ognjem voda planu; koji utjee na dalji razvoj teme - erotizi-rani prikaz svekolike prirode. Povezujui jedan motiv pejsaa u kojem se odvija radnja: jezero s motivom enske ljepote, motivom koji je ve cijelo jedno stoljee bio metaforiziran u hrvatskoj knjievnosti kao oganj, Gunduli dovodi u usku, jaku sintaktiku i semantiku vezu dva antinomina elementa, vodu i vatru, proizvodi, dakle koneto na naelu concordia discors. Semantikim krianjem pojmova suprotnog kategorijalnog niza, ali takvih koji pripadaju istom nadreenom pojmu: elementima, Gunduli je proizveo meraviglia, a acutezzom je ne samo stvorio

slinost izmeu vatre i vode, nego je vatru pretvorio u instrument vode, jedan ele-ment kategorijalno je odredio onim njemu kontrarnim. Poigravi se zamjenom

znaenja i tradicionalnom metaforom za uinak enske tjelesnosti - vatrom -spojio je pjesnik doslovno i metaforiko u jedinstven pojam i proirio djelovanje tog petog elementa, vatrene vode ili vodene vatre na okolni tekst. Na taj je nain pjesnik otrournnim metaforizirajuim postupkom ne samo opisao ensku ljepotu u jezerskoj vodi izazvavi recipijentov estetski uitak, nego je tim konetoznim retorikim postupkom proizveo i jednu komponentu epskog svijeta koja u Osmanu nije doslovno opisana: onu erotsku, tonije otvorio je temu panerotizma.

U V. pjevanju Osmana opisuje Gunduli scenu dvoboja Krunoslave i S okolice, a prizor kada djevojkama padaju kacige s glave te se vojsci ukae da su to dvije djevojice, a ne dva viteza oblikuje pjesnik ovako:

Ali zamah jedno prijeti, a udarac drugo ukaza: kaciga im s glave odleti s jasnom tvrom od obraza.

Zlato prosu, pram razveza, zasjae oi, svanu lice: otkrie se dva viteza, dvije mlaahne djevojice.

Jakna sunce iza oblaka drae objavi sve svjetlosti, iza oruja sviu taka dva sunca ova od liposti.

43

Bez uzdaha ko ih gleda ter mu dano gorjet ne bi, ili stvoren vas je od leda, ili srca ne ima u sebi.

Na svanutja neufana od ljepote izabrane u obje vojske sa svijeh strana lete strijele, dade rane.

Nova robja, novijeh sluga odsvud vrvi mno velika, pae u vojsci vojska je druga zaplijenjenijeh ljubovnika.

Lete oblaci od uzdaha, od pogleda vojske teku; svaija srca eznu od straha da obje mlade zla ne steku.

I toliko svak to baja, da na konjih strjelovitih sunue se s oba kraja dvije dubrave kopja vitih.

Sjaju sablje, dade strile, trublje trube, konji re, i pod silu s nagle sile

djeviki se boj razvre. Razmee se i zamee

boj iz boja hudi i jai, i sretaju usred smee kopja i titi, sablje i mai.

(Osman, V., 389-424) Umeui opis dvoboja dviju djevojaka u vei segment doslovno opisivane hoimske bitke Gunduli sliku i pojam bitke povezuje s metaforizirajuom predodbom ljubavi kao Venere militans, predodbom i metaforom estom u ljubavnoj lirici seienta, pa konkretni, doslovni, mimetiki ratni sukob preplee s predodbom ljubavi kao rata i konetozno dovodi ta dva rata na isti prostor, u isto vrijeme, na ratite hoimskog boja. Time Gunduli ingeniozno udvostruuje predstavljen u epsku stvarnost (pae u vojsci vojska je druga) stvarajui meraviglia u recipijenata svojom domiljatou, koju obrazovani italac otkriva pokreui svoje znanje, svoje italako iskustvo. Uzubljujui pojam rat u doslovnom i prenesenom znaenju u jedan te isti segment epske radnje, razvijajui iz te otroumne ideje o dva

44

rata, dvije vojske, o dvije bitke koje te vojske vode jednu fabularnu liniju epa, pjesnik otvara jednu novu sadrajnu razinu epskog svijeta: ublaavajui sliku i opis ratnog sukoba estetiziranom i erotiziranom predodbom ljepote dviju ratnica u koje se vojska zaljubljuje, Gunduli otvara temu humanistike vizije ratnog sukoba, pa iako je tema dviju ratnica ostala u epu neproduktivna - svojevrsna je slijepa ulica -obogatila je sadraj epa za jednu novu dimenziju: onu erotsko-estetiku.

Navedena dva odlomka iz Gundulieva epa pokazuju da uporaba zaotrene dikcije, utemeljena na novim, modernim retorikim figurama - oksimoronu, ingeniozno j metaforici, konetu itd. nije svojim uincima ograniena samo na male segmente epa, nego da pridonosi i semantici, znaenju i smislu epa u cijelosti: tim dvama modernim, baroknim stilom oblikovanim segmentima teksta epu je dodano

znaenje ne samo povijesnog, nego i vitekog, erotiziranog, estetiziranog i humaniziranog epskog svijeta. Moderna dikcija otvorila je u epu prostor za

semantike sadraje koji fabularno, dodue, nisu oblikovani, ali im znaenje nije neznatno.

Na poetku XVI. pjevanja Gunduli govori o kraljevima, njihovu ivotu i o odnosu puka prema njima. Odlomak je pun antiteza, paradoksa, zaotrene dikcije, paralogizama, sofizama, ingeniozne metaforike, nizanja i nabrajanja. Rije je o odlomku oblikovanu egzemplarno baroknim stilom. Za kraljeve pripovjeda konstatira:

Tim ako su blage udi ter krvniku mrze elju, ko zloeste iju ih ljudi

meu ene pod kudjelju. To li se od njih pravda grli

i pedepsa ne uzmie, silnici se zovu vrli: krv pravednu na njih lie.

A puk pripovjeda opisuje ovako: Puk je slijepac koji oi

ne ima od svjeta i od razbora: za istinu la svjedoi sred tatine i amora;

sve nekrepak, nigda stavan, ljubi, mrzi, hoe i nee, trom, lijen, straiv i pripravan na pobune i na smee;

45

sad mir udi, sad boj ite, vazda hlepi na prominu: sad uzvisi koga tite, koga uzvisi sad ukinu.

(Osman, XVI., 17-24; 29-40) I taj odlomak svojim antitetikim stilom ne ukazuje samo na modernost

baroknog pisma, nego djeluje i na cjelokupni smisao i znaenje epa otvarajui -svojim paradoksalnim konstatacijama o ambivalentnoj prirodi vladareva ivota kao i ironinim refleksijama o puku oblikovanima zaotrenom dikcijom - one

semantike sadraje epa koji podupiru, ine vjerojatnim sve dalje dogaanje u epu (pobuna protiv Osmana); osobito navedeni odlomak postaje snanim argumentom

pripovjedaeve strategije, argumentom koji opravdava njegov promijenjeni odnos prema Osmanu, kojega od ovog trenutka radnje ne smatra vie primjerom oholosti, nego rtvom vlastita puka. Upravo od ovoga pjevanja pripovjeda poinje prema naslovnom junaku osjeati iskreno saaljenje. Rije je o onoj promjeni pripovje-

daeva stava koja je povjesniare knjievnosti esto zbunjivala, o onoj inovaciji u pripovjedaevoj strategiji koja je Antuna Barca7 navela na konstataciju o pobjedi

pripovjedaeva humanizma nad kranskim intencijama epa, H. Rothea8 na interpretaciju Gundulieva pripovjedaa kao brania legitimne vlasti.

I u Kanavelievu Svetom Ivanu biskupu trogirskom neki konetozno oblikovani dijelovi epa potpomau razvoj teme i pridonose semantici sadraja prikazanog epskog svijeta u cijelosti. U drugom pjevanju uvodi Kana veli u ep lik svetog Ivana, a opisuiui njegov lik na nekoliko mjesta rabi repertoar figura karakteristinih za barok. Zelei izraziti pobonost i duobriniku skrb Ivanovu nad svojom pastvom

Kanaveli se slui ovom lijepom antimetabolom: Carkvu nebi ostavio,

Nego za puk pohoditi: A puk nebi pohodio, Neg za u carkvi moi biti.

(Sveti Ivan ... , II, 24. kitica) Figura tu nema samo funkciju da proizvede uenje nad vlastitom domiljato-u, nego vrlo dobro potpomae temu epa, onu o Ivanovoj svetosti.

Opisujui pak Ivanovo trapljenje vlastita tijela kao jedan od pokazatelja Ivanova duhovnog habitusa, Kanaveli opisuje sveevo nono bdijenje na bodenoj sparoini ovako:

46

- ----------------------

Dokli iz svoga tiela trudna, Izbodena i izranjena, !zavrela karv bi udna Na as boju prolivena;

Miesle , rajska srena vrata Otvorio da je najparvi Jezus kljuim ne od zlata, Neg preiste svoje karvi;

(Sveti lva11 ... , fll, 53-54. kitica) Otroumno oblikovan odlomak i konetozna sintagma kljui od krvi koji e

Ivanu otvoriti rajska vrata , ostvaren ingenioznom metaforikom i drugim baroknim ornamentiranjem proizvode ne samo stilski moderan segment teksta, nego ta figuracija i taj tip ornatusa trai opravdanje u unutranjoj motivaciji , u naglaenoj religioznosti naslovnog lika. Ingeniozne metafore postaju potvrdom predstavljenog i prikazanog epskog svijeta: kljui ne od zlata nego od krvi Isusove svojim negiranjem svjetovnog i afirmiran jem vjerskog sadraja postaju i signalom generike pripadnosti djela religioznom epu koji je otvorio svoje granice temama, sadrajima, teolokoj problematici uoblienoj u baroknoj religioznoj poemi.

U poetku IV. pjevanja, uvodei temu Kolomanove poude, Kanaveli nie konetozne, paralogine, otroumne iskaze elei definirati , opisati taj apstraktni pojam, upirui se na zaotrenu dikciju, na ingenioznu antitetiku metaforiku, poznatu iz religiozno-moralistike lirike:

Zla pouda kad se rodi U zlu sarcu, nju mo' zvati Trud, ki pokoj nenahodi , Glad, ki nije mo napitati;

Oganj, ki se vietrom pase, Smea, ka se nerazbira, Nemo, ka smart vodi uza se, Smart, od ke se neurnira;

Carv, ki sarce dube i hara, Ma, ki pamet siee i kosi,

Bi, ki bije a neudara, Otrov, ivot ki' neodnosi;

Med goriji od emera, emer vele slai od meda, Zmaj , k! stiee a netiera, Zmija, karanja a neujeda;

47

Ugljen goru pod pepelom, Slobod liesnoj u tamnici , alos slikom pod veselom, Pako od raja u prilici;

Svietlos tminom pokrivena, Dan u odiei carne noi, Ljubav jednom zamieana, Boj, kl smirit nije moi;

Nemir mirom ograeni, Strah, smionstvom kl se odiva, Razsap, k! se koris scieni, ivot, k! se neuiva;

(Sveti Ivan ... , IV., 1- 7, kitica) Taj refleksivno perspektuiran uvodni segment u IV. pjevanje, slino kao i u Gundulia, argument je za budui tijek radnje, odnosno argument u objanjenju demon izma Kolomanova lika, pa tako dobiva vanu funkciju u razvitku epske fabule.

Ako bi se distribucija stila acuto statistiki ili brojano odreivala u korpusu sedamnaestostoljetne hrvatske epike, vjerojatno bi se zakljuilo da je barokna figuracija u Kanavelia prisutna u najveoj mjeri.

Akutnim stilom oblikovanih segmenata u Palmoti Dionorievu epu Dubrovnik ponovljen gotovo da i nema, iako je ep inae bogat raznolikim figurama (tako na primjer razmiljanje poklisara to da poduzmu u XII. pjevanju pjesnik ovako opisuje: Ali misli sto mislei l l u mislieh misli nove l Zamiljeni jedva u smei l Namislie misli ove.). Moe se to tumaiti prirodom same prie ili pak stavom pisca da zaotrena dikcija i konetozna metaforika nije primjerena temi. Palmoti Dionori, u mnogim aspektima svojega epa nasljedovatelj Gundulieva Osmana, nije u oblikovanju stilske razine Dubrovnika ponovljenog posezao za akutnim stilom. Jedino se u tematiziranju apstraktnih teolokih ili moralno-etikih kategorija moe u Dubrovniku ponovljenom uoiti hipertrofirana uporaba hiperbole i poneka ingeni-ozna metafora.

U Kavanjinovoj Povijesti vande/skoj otroumno formuliranih i konetozno oblikovanih segmenata ima u izobilju, a najee se barokna figuracija povezuje s tematiziranjem nekog apstraktnog pojma. Igre rijeima, figure dikcije, paradoksi, oksimoroni, svakovrsno etimologiziranje, pa i ingeniozna metaforika ele pokazali i uvjeriti da je hipertrofirni stil motiviran izborom takvih tema koje svojom kom-pleksnom prirodom zahtijevaju i kompleksan prikaz, kao i pjesnikovom eljom da izrazi svoju pojaanu afektivnost i da itaoca to bolje uvjeri u nunost i istinitost onih moralno-etikih naela koja dosljedno u epu tematizira.9

48

***

U dubrovako-dalmatinskoj epskoj knjievnosti 17. stoljea uporaba izrazito baroknog ornatusa mnogo je rjea nego u lirici. Razloge tome treba traiti u zadacima koje ep kao knjievna vrsta ima, u naraciji koja teko doputa naglaenu figuraciju, kao i u svojevrsnom konzervativizmu epa kao knjievnog oblika. No, na nekim mjestima u najvanijim epskim djelima - u Osmanu, Svetom Ivanu, Dubrovniku ponovljenom, Povijesti vande/skoj barokna ornamentacija ipak se pojavljuje, i to u motivima i temama koji su u narativna djela u stihu uli iz drugih knjievnih anrova, prvenstveno iz ljubavne poezije, a zatim iz religiozne poeme kao i iz religiozno-refleksivne lirike. Zajedno s motivska-tematskim repertoarom drugih generikih struktura, uao je u epsku knjievnost i moderan stil potpomaui u

odreenoj mjeri razvoj poneke fabularne linije, a ponekad otvarajui i nove semantike sadraje djelujui tako na cjelokupno epsko djelo, na prikazani svijet epskog djela u cijelosti. Isotodobno, otvorenost epa prema drugim anrovima, prema tematskom i stilskom repertoaru drugih knjievnih vrsta pokazuje da je ep u 17.

stoljeu u hrvatskoj knjievnosti bio oblik iroko razmaknutih granica, koji je mogao prihvaati generika obiljeja raznih drugih knjievnih oblika.

Bll.JEKE: 1 P. Skok, O stilu Marulieve Iudite, u Zbornik Marka Marulia, ur. J. Badali i

N. Majnari, Zagreb 1950, str. 165-241. 2 Usp. o tome: Z. Kravar, Stil hrvatskoga knjievnog baroka, u zborniku Hrvatska

knjievnost u evropskom kontekstu, ur. A. Flaker i K. Pranji, Zagreb 1978, str. 223-241. 3 Z. Kravar, nav. djelo, str. 237-8. 4 Usp. o tome: C. Pellegrini, Del concetto poetico (1598), B. Gracian, Arte de

Ingenio, tratado de la Agudeza (1642), E. Tesauro, ll Canocchiale Aristotelico (1655). 5 Cit. prema: Poetika humanizma i renesanse, Izbor tekstova, predgovor i

objanjenja M. Panti, Beograd 1963, str. 82. 6 Usp. o tome Z. Kravar, Barokni opis, Zagreb 1980. 7 A. Barac, Esej o Gunduli u, u A. Barac, Clanci i eseji, priredio I. Frange, PSHK,

knj. 101, Zagreb 1968, str. 31-57. 8 H. Rothe, O anru Gundulieva Osmana, prev. N. Ivaneti, Dometi, god. XVI,

br. 1/2/3, 1983, str. 67-78. 9 O osobinama epa usp. Z. Kravar, Jerolima Kavanjina Povijest vanelska kao umjetniko djelo, u knjizi Studije o hrvatskom knjievnom baroku, Zagreb 1975, str. 5-102.

49