240

VII - GLAVA SEDMA - KAZNE

Literatura: Lazarević, Lj., (1997), Krivične sankcije institucionalnog karaktera i predstojeća reforma jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva, JRKK, 1/1997, str. 3-22; Čejović, B., (1989), Sistem krivičnih sankcija i budući razvoj jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva, JRKK, 4/1989, str. 35-53; Đorđević, M., Dualitet i unifikacija kazni lišenja slobode, JRKK, 3/1972; Lazarević, Lj. (1989), Osnovi i pravci budućeg razvoja jugoslovenskog materijalnog kaznenog zakonodavstva, JRKK, 4/1989, (sankcije, str. 20-24); Lazarević, D.,(1974), Kratkotrajne kazne zatvora, Beograd, 1974.; Babić, M., (1997), Alternativne krivične sankcije, JRKK, 2-3/1997, str. 43-73; Lejins,P.P.,(1976), Kazna lišenja slobode u svetlu savremenih teorija u kriminologiji, JRKK, 2/76, str. 165-170; Babić, M.(1997), Novo krivično zakonodavstvo Republike Slovenije, GPFBL, XX-XXI/97, str. 148-179; Mrvić-Petrović, N./ Đorđević, Đ., Moć i nemoć kazne, Beograd, 1998; Babić, M. (1997), Kriza politike suzbijanja kriminaliteta, Aktuelnosti 3/1997, str. 53-63; Lazarević, Lj., (1969), Kazne i mere bezbednosti u krivičnom pravu, JKKK, Beograd, 1969; Ignjatović, Đ., Dugotrajne kazne zatvora, Pravni život, br. 9/2003, str. 525-538; Babić, M., (2003), Osvrt na neka rješenja KZ BiH, Pravni savjetnik, 6/2003, str 20-28; Janković, I., (1985), Smrt u prisustvu vlasti (Smrtna kazna u Jugoslaviji i svetu), Beograd, 1985; Roxin, C., Prilog novijem razvoju kriminalne politike, JRKK, 4/90, str. 3-13; Bačić, F., (1995), Nacrt Kaznenog zakonika RH – Kritičke primjedbe na opći dio, HLJKP, 2/1995, str. 311-344; Novoselec, P., (1989), Sistem sankcija, alternative kazni zatvora i ljudska prava, publikacija Prava čoveka i savremena kretanja u kriminalnoj politici, IKSI, Beograd, 1989, Roxin, C., (1998), Da li krivično pravo ima budućnost, JRKK, 3/1998, str. 3-20; Tomić, M., Babić, M., (1986), Savremeni pogledi na smrtnu kaznu, Godišnjak PF u Banjaluci, X/1986, str. 83-93.; Vešović, M., (1985), Prilog rješavanja pitanja regulisanja novčane kane u našem krivičnom zakonodavstvu, GPFS, XXXII, Sarajevo, 1985; Fatić, A., (1995), Kazna kao metafora, Beograd, 1995; Pihler, S., (1975), Svrha kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu, Penologija, 2/1975, str. 5; Bačić, F. (1997), Marginalije uz novi Kazneni zakon (općio dio), HLJKPP, 2/1997, 427-428.; Novoselc, P.,(2003), Temeljne crte novele Kaznenog zakona od 9. srpnja 2003., HLJKPP, 2/2003, str. 263-306; Marjanović, Đ.,(1991), O mogućnosti unifikacije krivičnih sankcija, Publikacija: Reforma Opšteg dela KZ SFRJ i savremene tendencije u jugoslovenskom krivičnom pravu, IKSI, Beograd, 1991, str. 10.1-10.10; Đ. Ignjatović, Savremeni oblici zamene kazne zatvora, PŽ, 9/1996; Marković, I., (2004), Kritički osvrt na regulativu novih krivičnopravnih mjera-rad za opšte dobro na slobodi i novi model novčane kazne, PS, 7-8/2004, str. 20-30; Lazarević, Lj. (1996), Izmene i dopune u odnosu na sistem sankcija, publikacija: Novo jugloslovensko krivično zakonodavstvo, Beograd, UKPK; Grubač, M., Telesne kazne u Srbiji (1804-1873), Beograd, 2004; Šeparović, Z., Krivične sankcije i izmjene u KZ SFRJ, JRKK, 2-3/85; Vidović,V., Kazna lišenja slobode, Banja Luka, 1981; str. 95; J. Ćirić, Novčana kazna-neki aktuleni problemi u praski naših sudova, publikacija Utvrđivanje činjeničnog stanja, izricanje i izvršenje krivičnih sankcija, IKSI, Beograd, 1989; Nikolić, R., O nekim neadekvatnim rješenjima i pravnim prazninama u krivičnom zakonodavstvu BiH, Materijali, Neum 2004; Mršević, Z., Kazna konfiskacije imovine i organizovni kriminal, JRKK, 1/93, str. ; Tomić, M., Smrtna kazna, Banjaluka, 1985; Kambovski, V., Kazneno-pravnata reforma pred predizvicite na XXI vek, Skopje, 2002; Grozdanić, V. Sistem sankcija u Nacrtu novog hrvatskog Kaznenog zakonika, HLJKPP 1/1994, str. 49-62; Kurtović, A., Novosti u području kaznenih sankcija prema prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona u: Bačić i dr. Konačan prijedlog Zakona o izmjenama o dopunama KZ, Zagreb 2003, str. 37-57; Svedrović, M., Treća radionica: Novosti na području kaznenopravnih sankcija HLJKPP, 1/1998, str. 169-181; Tomić, M., (1985), Smrtna kazna u krivičnom pravu, Banjaluka, 1985; Grozdanić, V., (2000), Kazne, nova rješenja u Kaznenom zakonu i njihova provedba u sudskoj praksi, HLJKPP, 2/2000, str. 327-247; Svedrović, M.,(2003), Kriminalnopolitička opravdanost promjena kaznenih sankcija s osvrtom na uvođenje doživotnog zatvora i na sustav izricanja kazne, HLJKPP, 2/2003, str. 341-428; Kos, D., (2003), Institut ublažavanja kazne u procesu njezine individualizacije, HLJKPP, 2/2003, str. 429-448; Jovanović,S., (2003), Mogući pravci preispitivanja instituta uslovnog otpusta (s osvrtom na francusko rešenje), Temide, 3/2003, str. 21-26; Šuković, M. (1971), Uslovni otpust, Beograd, IKSI; Delić, N. (1996), Uslovni otpust u kontekstu novih ideja koje se odnose na izvršenje krivičnih sankcija, Publikacija: Teorijski i praktični problemi

241

krivičnih sankcija, Beograd, (IKSI); Vešović, M., (1989), Komparativni prikaz alternativa kazne zatvora u francuskom i engleskom krivičnom pravu, Pravna misao, 5-6/89, str. 31-42; Gomien, D., (1996), Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, BCLJP, Beograd, 1996.

I pored određenih nastojanja da se klasična kazna zamijeni nekim drugim krivičnim mjerama, ona se još i danas smatra ključnim sredstvom za suzbijanje kriminaliteta. Današnje krivično pravo je nezamislivo bez krivične sankcije tipa kazne, ona je još i sada nezaobilazno sredstvo odbrane društva od kriminaliteta, zaštite važnih zajedničkih i individualnih dobara od opasnih vidova kriminaliteta. Kao što je kriminalitet konstantan fenomen ljudskog društva, samim tim je i kazna nezaobilazno sredstvo reakcije društva na kriminalitet. U sistemu kazni i krivičnih sankcija uopšte, ona zauzima najznačajnije mjesto, naročito kada su u pitanju teška krivična djela, djela sa elementima nasilja, terorizam, kao i djela organizovanog kriminaliteta. Po svojoj suštini kazna je prinudno oduzimanje ili ograničavanje prava i sloboda, ali ona istovremeno predstavlja i opštu moralnu osudu i društveno-etički prekor koji društvo upućuje učiniocu zbog učinjenog krivičnog djela. Njome se izražava javno neodobravanje takvog ponašanja; sud o štetnosti i neprihvatljivost učinjenog djela; opomena učiniocu koji je prekršio pravila zajedničkog življenja i upozorenje svim drugima da to ne čine.

Kazna je dakle prisilna mjera kojom društvo reaguje prema onima koji ne poštuju pravni poredak, pravila zajedničkog življenja u uređenim ljudskim zajednicama. U tome se i nalazi njeno opravdanje, osnov njene primjene i kažnjavanja; ona je izraz čovjekove potrebe da osigura svoju normalnu egzistenciju u takvim zajednicama. Kazna je u funkciji obezbjeđenja normalnog odvijanja društvenog razvoja i međuljudskih odnosa. Prema tome, kazna predstavlja neizbježno sredstvo za održavanje i zaštitu jednog društva i njegovih vrijednosti i kao takva pokazuje se nužnom i korisnom sve dok društvo ne smisli neke bolje i modernom čovjeku primjerenije mehanizme svoje zaštite od kriminalnih ponašanja.

Oblici i praksa kažnjavanja su se vremenom mijenjali i uvijek su bili u funkciji određenog vremena i sredine, vladajućih moralnih, filozofskih i političkih shvatanja jednog društva. Stoga je kazna izraz socijalne i kulturne strukture, državnog i pravnog sistema datog društva. U tom pogledu je ovu mjeru nužno dovoditi u vezi sa stanjem u kojem se u ovom trenutku nalazi naše društvo. Naime, raspad prethodne državne zajednice doveo je istovremeno i do raspada ukupnog vrijednosnog sistema koji je uslijedio sa velikim društvenim promjenama nakon devedesetih godina. Na nivou cjelokupnog društva došlo je do značajnog opadanja pravne svijesti i pravne kulture; postojeći kontrolni mehanizmi kriminaliteta a time i efikasnost krivičnopravne zaštite su u znatnoj mjeri oslabili; državni organi pa i pravosuđe djelovali su ponekad neorganizovano i nedosljedno. Takvo stanje generisalo je, pored klasičnih oblika kriminaliteta, i ekspanziju novih formi tzv., tranzicijskog kriminaliteta koji opasno ugrožava čovjekovu sigurnost i njegova prava i dovodi u pitanje uspješno ostvarivanje garantivne funkcije krivičnog prava. Prelaz na tržišnu privredu i otvoreno tržište značio je istovremeno i otvorenost za organizovani, ekonomski i finansijski kriminal, pranje novca, kriminal u okviru

242

međunarodnih finansijskih transakcija, korupciju i kriminal u privrednim i državnim strukturama, utaje poreza, različite oblike šverca i sl. Takva slika društva stvorila je kod građana nepovjerenje u vladavinu prava, državu i njene mogućnosti da efikasno vrši svoju funkciju obezbjeđenja funkcionisanja pravnog poretka. Takvo stanje u kojem se nalazi naše društvo, legitimiše kažnjavanje i kaznu kao neizbježan način i sredstvo zaštite društva, reafirmaciju povjerenja građana u zajedničko i civilizovano življenje.

Propisivanja i izricanje kazne zatvora ipak je limitirano određenim načelima savremenog krivičnog prava, kao što je načelo krivice ili krivnje, načelo legaliteta i legitimiteta, načelo pravednosti, humanosti i dr. Načelo krivice predstavlja bitnu i opredjeljujuću odrednicu kazne i kažnjavanja, pa će njena funkcija biti ispunjena samo pod uslovom da je zasnovana na krivici učinioca. Kazna je pravedna samo ako je proporcionalna težini izvršenog krivičnog djela i srazmjerna stepenu krivice učinioca. Ovo načelo predstavlja osnovni kriminalno-politički postulat svakog demokratskog krivičnog prava. Ako bi se odgovornost učinioca i njegovo kažnjavanje kretali van okvira izvršenog krivičnog djela i njegove krivice, onda bi se nužno ušlo u vode samovolje i arbitrernosti, što je uvod u društvenu dezorganizaciju koja je svojstvena totalitarnim sistemima. Isto tako, iz supsidijarne prirode krivičnog prava kao sredstva ultima ratio u zaštiti pravnih dobara, proizilazi i restriktivna primjena kazne i drugih krivičnih sankcija odnosnao ograničenje u primjeni krivičnopravne represije. Ona je legitimno sredstvo samo kada je nužna, tj. ako na drugi način nije moguće obezbijediti održanje pravnozaštićenih vrijednosti. Pored ovog, neophodno je da kazna sadrži i humanu komponentu, tj. da se primjenjuje uz puno poštovanje ličnosti i ljudskog dostojanstva učinioca krivičnog djela i uz ograničavanje prava samo u mjeri i granicama nužnim za ostvarenje svrhe kazne. Pri njenoj primjeni i/ili izvršenju ne smiju se primjenjivati postupci mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja.1

Naš kazneni sistem obuhvata kaznu zatvora i novčanu kaznu, koje se mogu izreći krivično odgovornim punoljetnim učiniocima. Pod određenim uslovima predviđenim u Glavi X, može se krivično odgovornim starijim maloljetnicima, izreći i kazna maloljetničkog zatvora, koja po svojoj svrsi, prirodi i načinu izvršenja predstavlja posebnu krivičnu sankciju. Iako je kazna dugotrajnog zatvora zauzela mjesto smrtne kazne, a donekle i fiksno postavljene kazne zatvora od 20 godina iz prijašnjeg zakonodavstva, zakon je ne tretira kao posebnu vrstu kazne lišenja slobode, već samo kao kaznu zatvora u dužem trajanju. U stvari, zakonodavac je trajanje kazne zatvora podigao na 45 godina, pa smo na taj način dobili jedinstvenu kaznu lišenja slobode sa veoma široko postavljenim kaznenim okvirom od 30 dana do 45 godina (v. komentar uz čl. 42.). Ovako postavljen kazneni okvir nije daleko od neodređenih kazni i kao takav on je u suprotnosti sa načelom određenosti kazne.

1 V. infra, komentar uz čl.107.; v. i čl. 3. i 4. EKLJP, kao i čl. 2. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka; v. i Gomien, Kratki vodič kroz EKLJP, str. 15. – 17.; takođe i Komentar KZJ, str. 167.).

243

Bitno je izmijenja i novčana kazna koja se sve više primjenjuje i mnogi je smatraju sankcijom budućnosti. Pored klasičnog modela novčane kazne, uveden je novi model ove kazne koji se već duže vrijeme primjenjuje u mnogim evropskim zemljama, poznat kao sistem dnevnih iznosa ili dnevnih globa (dani-novčana kazna) koji se pokazao prikladnijim i pravičnijim, jer u većoj mjeri obezbjeđuje ravnopravnost u kažnjavanju učinilaca različitog imovnog stanja. Naš krivični zakon je dakle prihvatio mješoviti sistem novčane kazne koji poznaju neka, uglavnom skandinavska krivična zakonodavstva. Novina kod ove kazne je i napuštanje njene prinudne naplate, odnosno njeno gotovo automatsko pretvaranje u tzv. supletorni ili supsidijarni zatvor. Dakle, najznačajnije izmjene u odnosu na ranije krivično zakonodavstvo je izostavljanje smrtne kazne iz sistema kazni i uvođenje kazne dugotrajnog zatvora, kao i novi model novčane kazne koji je uveden kao osnovni sistem ove kazne. Svakako da značajnu novinu predstavlja i uvođenje rada za opšte dobro na slobodi, kao zamjene za već izrečenu kaznu zatvora do šest mjeseci, dakle kao svojevrsne modifikacije izvršenja kratkih kazni zatvora. Riječ je o mjeri koja je prihvaćena u najvećem broju današnjih evropskih zakonodavstva i po mnogima predstavlja najprogresivniju alternativnu krivičnu sankciju. Kod kazne zatvora korigovane su njene granice, podignuta je i jedna i druga, minimum sa petnaest na trideset dana, a maksimum sa petnaest na dvadeset godina. Ove izmjene se uglavnom odobravaju, posebno podizanje minimuma, zbog poznatih štetnosti kratkih kazni zatvora.

U sagledavanju našeg kaznenog sistema, ne smije se zaboraviti na sistem kazni predviđen za pravna lica kao subjekte krivičnog djela i krivične odgovornosti. Razumije se da je osnovna krivična sankcija koja se može primjenjivati prema ovim licima novčana kazna, ali su pored nje predviđene i kazna oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica, koje im se pod određenim uslovima mogu izricati (v. komentar uz čl. 131.).

Za promjene u oblasti drugih krivičnih sankcija, posebno vaspitnih mjera, v. komentare uz poglavlja koja regulišu te sankcije.

Svrha kažnjavanja

Član 39. Svrha kažnjavanja je: a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela; b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela; c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela; d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o

pravednosti kažnjavanja učinioca. U krivičnom pravu od najranijeg vremena prisutan je problem osnova prava

na kažnjavanje i svrhe kazne. I danas je ovo pitanje najsporniji segment opšte

244

problematike kažnjavanja. O tome postoje dosta različita shvatanja koja se temelje na osnovnim polazištima politike suzbijanja kriminaliteta u jednom društvu, organizaciji i karakteru date države, njene kulture, tradicije i dr. U tom pogledu u zadnja dva vijeka formirane su tri osnovne grupe teorija o svrsi kažnjavanja: apsolutne, relativne i mješovite teorije.

Prema apsolutnim teorijama, koje su i najstarije, osnovni cilj kazne se sastoji u vraćanju zla učiniocu zbog zla koje je on sam svojim djelom drugima nanio, kroz kaznu on treba da ispašta za djelo koje je učinio. U tome se u osnovi i iscrpljuje smisao i svrha kažnjavanja. U stvari ovako shvatanje kažnjavanja pokazuje da kazna i nema neke posebne ciljeve i bez obzira da li se primjenjuje u ime božanske, moralne ili zakonske pravde, ona je uvijek sama sebi cilj.

Relativne teorije polaze od toga da je kazna sredstvo za postizanje korisnih društvenih ciljeva, odnosno da je svrha kažnjavanja suzbijanje krivičnih djela i prevencija. Iako se primjenjuje radi krivičnog djela koje je učinjeno u prošlosti, kažnjava se prvenstveno radi toga da se ubuduće ne bi činila krivična djela. Kazne se propisuju da bi se svi upozorili i zastrašili, a primjenjuju da se dokaže ozbiljnost prijetnje i da se taj strah potkrijepi odlučnošću države da koristi krivičnopravnu prinudu, te da se učinilac krivičnog djela odvrati od daljeg kažnjivog ponašanja. Stoga su relativne teorije u svojoj osnovi na pozicijama utilitarističkih shvatanja o svrsi kažnjavanja.

Mješovite teorije polaze od shvatanja da svrha kažnjavanja podrazumijeva i jedno i drugo i kao takve one predstavljaju neku sintezu apsolutnih i relativnih teorija. Ove teorije u različitim varijantama su dominirajuće u savremenom krivičnom zakonodavstvu. One su u osnovi i našeg modela svrhe kažnjavanja.

Svrha kažnjavanja u našem krivičnom zakonodavstvu određena je na dva načina. Zakon najprije u odredbi čl. 6. određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija a to je preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te sprečavanje učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegova prevaspitanja. Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon je u ovoj odredbi propisao samo svrhu kazne odnosno svrhu kažnjavanja koja se sastoji u: a) izražavanju društvene osude učinjenog krivičnog djela; b) uticaju na učinioca da ubuduće na čini krivična djela; c) uticaju na druge da ne čine krivična djela i d) uticaju na svijest građana o neprihvatljivosti i štetnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca. Iz ovako postavljenih ciljeva kažnjavanja moglo bi se zaključiti da je naš zakon svrhu kažnjavanja načelno bazirao na relativnim preventivnim teorijama. Međutim, iako to izričito nije rečeno, ipak je i retribucija sastavna komponenta kazne i kažnjavanja u našem krivičnom zakonodavstvu. To proizilazi iz same prirode kazne koja je osnovna, ključna sankcija našeg kaznenog sistema. To znači da se naš model svrhe kažnjavanja u stvari temelji na mješovitim teorijama o svrsi kažnjavanja.

Iako većina evropskih krivičnih zakonodavstava ne određuju izričito svrhu kažnjavanja, jednodušna je ocjena u literaturi kod nas da je dobro što je naš zakon prihvatio ili bolje reći zadržao ovakvo rješenje. To je korisno jer predstavlja određene putokaze sudu pri odmjeravanju kazne, s obzirom da naš zakon primjenu mnogih instituta vezuje za ostvarivanje svrhe kažnjavanja: odmjeravanje kazne,

245

ublažavanje i oslobođenje od kazne, posebne slučajeve oslobođenja od kazne, odmjeravanja kazne osuđenim licima, primjenu vaspitnih mjera kod mlađih punoljetnih lica, itd. Na ovaj način određena svrha kažnjavanja, objedinjuje u sebi ciljeve specijalne i generalne prevencije, koje se ostvaruju kaznom koja obuhvata dvije vrijednosti a to su retribucija i prevencija. Imajući u vidu ove vrijednosti, zakon je istako kao svrhu kažnjavanja izražavanje društvene osude zbog učinjenog krivičnog djela i istovremeno uticaj na svijest građana o opasnosti i štetnosti krivičnih djela i opravdanost kažnjavanja učinioca. Ovim je izražena nova dimenzija svrhe kažnjavanja koja se ponekad u literaturi označava kao tzv. pozitivna generalna prevencija. Ovo je jedan novi kvalitativni elemenat koji se posebno u novije vrijeme naglašava u okviru svrhe kažnjavanja i smisao mu je da već kroz samu osudu, izražavajući društvenu nevrijednost djela, djeluje preventivno utičući na svijest građana o potrebi poštovanja zakona, o tome da zajedničko življenje ljudi neminovno nameće obavezu svima da uvažavaju pravila i norme pravnog poretka.

Vrste kazni

Član 40. Krivično odgovornim učinilacima krivičnih djela mogu se izreći

ove kazne: a) kazna zatvora; b) novčana kazna. Sistem kazni je u najvećoj mjeri izraz filozofije određenog društva, njene

tradicije i kulture i najznačajnije mjerilo pravde i pravičnosti, položaja i vrijednosti čovjekovih prava. U reformama krivičnopravnih sistema svih zemalja, sistem kazni predstavlja centralno pitanje jer se radi o najznačajnijem području krivičnog prava i istovremeno najdinamičnijoj materiji u kojoj se, naročito u novije vrijeme, vrše česte promjene.

Odredbom ovog člana određen je sistem kazni koji je prihvaćen u krivičnom zakonodavstvu BiH. Po broju kazni on spada u jednostavne sisteme jer obuhvata samo dvije vrste kazni, kaznu zatvora i novčanu kaznu. Smrtna kazna iz ranijeg zakonodavstva zamijenjena je kaznom dugotrajnog zatvora, a kazna konfiskacije imovine izostavljena je još novelom iz 1990. godine. Iako se radi o kaznenom sistemu koji je sveden na mali broj kazni, on je ipak dosta fleksibilan, jer pod određenim zakonskim uslovima, sud može učiniocu umjesto zaprijećene kazne zatvora izreći uslovnu osudu, a u entitetskim zakonima i sudsku opomenu. Isto tako, zakon predviđa ne samo mogućnost ublažavanja i neograničenog ublažavanja, već i oslobođenja od kazne, kao i mogućnost da već izrečenu kaznu zatvora do šest mjeseci, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opšte dobro na slobodi.

246

Sistem kazni iz ove odredbe je opšteg karaktera i vrijedi za sve krivično odgovorne i punoljetne učinioce krivičnih djela. Prema učiniocima krivičnih djela koji nisu krivično odgovorni ne mogu biti primijenjene ne samo kazne, već ni mjere bezbjednosti odnosno obavezno psihijatrijsko liječenje (v. infra, komentar uz čl. 71.). Već je navedeno da se maloljetnim učiniocima, pod određenim uslovima može izreći kazna maloljetničkog zatvora, koja predstavlja posebnu vrstu kazne lišenja slobode (v. čl. 42. st. 2.) i ne ulazi u opšti sistem kazni iz ove odredbe. Takođe je u uvodu ukazano i na posebne kazne koje se mogu izreći pravnim licima, a to su pored novčane kazne i kazne oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica (v. čl. 131.). KZ BiH ne predviđa neke posebne vrste kazni koje bi se izricale određenim kategorijama učinilaca, niti poznaje posebno kategoriju sporednih kazni, pa stoga sud osim navedenih, ne može izricati neke druge vrste kazni.

Kazne u ovoj odredbi su rangirane prema svojoj težini i značaju, što ima i određeno praktično značenje, posebno pri ublažavanju kazne. Kazna zatvora je svakako teža vrsta kazne i ona je vremenska kazna lišenja slobode, dok je novčana kazna imovinska krivična sankcija i predstavlja najlakšu kaznu u našem sistemu kazni.

Područje krivičnih sankcija zasigurno je veoma važno za ostvarivanje osnovnih zadataka koji obilježavaju savremeno krivično pravo i kaznenu politiku. Već je naglašeno da svaka reforma krivičnog prava zahtijeva ozbiljne zahvate u postojeći sistem sankcija da bi se navedeni ciljevi i zadaci ostvarili. Stav zakonodavca da se ostane samo na dvije kazne, kazni zatvora i novčanoj kazni, svakako je upitan i ima mjesta razmišljanju o proširenju repertoara kazni uvođenjem i nekih drugih, ne samo kazni lišenja slobode (posebno onih koje bi se mogle kombinovati sa povremenim boravkom osuđenog na slobodi), već i nekih drugih kojima ima mjesta. Izvjesno je da je prisutan trend ograničenja kazne zatvora, jer je ova kazna u krizi, a ni novčana kazna u društvu u kojem je ogromna većina ljudi veoma siromašna i na ivici egzistencije, ne može imati ono mjesto i one efekte koje ima u zemljama visokog standarda. Stoga je potrebno preispitati ovakvo rješenje i otvoriti mogućnost uvođenja, pored ovih, i novih kazni kao što je npr. gubitak službe, zabrana vršenja službe ili poziva ili neke druge profesionalne djelatnosti i dr. U našoj stvarnosti, možda bi imala mjesta i kazna protjerivanja iz zemlje (slično i Bačić, rad u HLJKPP, 1/1995, str. 311. – 344.). Zapravo, ovo nisu nove mjere, već mjere koje imaju status mjera bezbjednosti i koje bi bile prevedene u kazne jer bi kao takve bile mnogo efektnije. Kazna gubitka službe ili funkcije, koja bi se mogla izricati kao glavna i kao sporedna, sasvim je opravdana i primjerena za učinioce koji teško i grubo zloupotrijebe svoju službu i ovlašćenja koja iz te službe proističu, kao i kazna zabrane njenog vršenja za učinioce koji su nedostojni za vršenje takvih funkcije. To bi bilo posve primjereno stanju ovog vida kriminaliteta u našem društvu. Iako za ovakve rasprave ovdje nije mjesto, treba naglasiti da su moguće i druge inovacije koje se odnose na kaznu zatvora, opravdanost njenog izricanja do tri ili šest mjeseci, njeno izvršavanje, zatim u odnosu na rad za opšte dobro, koji će teško ovako postavljen funkcionisati, itd.

247

Glavne i sporedne kazne

Član 41.

(1) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna. (2) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna. (3) Ako su za jedno krivično djelo propisane obje kazne, samo se jedna

može izreći kao glavna. (4) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna

može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinilac kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

(1 – 4) Ove odredbe određuju međusobni odnos kazni prilikom njihovog

izricanja, ali njihov praktični značaj nije veliki, ako se ima u vidu da naš sistem kazni uključuje samo dvije kazne i da se novčana kazna može izricati samostalno ili uz kaznu zatvora, odnosno kao glavna ili sporedna kazna. Podjela na glavne i sporedne kazne bazirana je na suštini same kazne. Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja. Kao takve, one su za određena krivična djela propisane kao osnovna mjera kažnjavanja i sud ih izriče samostalno. Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postići svrha kažnjavanja i koje se mogu izricati samo uz glavnu kaznu da bi se pojačalo ili dopunilo njeno dejstvo. Kazna zatvora se može izreći samo kao glavna kazna (st.1.), dok se novčana kazna može izreći i kao glavna i kao sporedna kazna (st.2.). Kada su za jedno krivično djelo propisane obje kazne, samo se jedna od njih može izreći kao glavna kazna (st.3.). Isto tako, samo se jedna kazna može izreći kao sporedna, jer kazna zatvora ne može biti ni u ovakvoj kombinaciji izrečena kao sporedna kazna. Novčana kazna kao glavna uvijek se izriče kao jedina kazna.

Način izricanja novčane kazne zavisi od načina njenog propisivanja, ali i od toga da li je krivično djelo učinjeno iz koristoljublja, kao i od toga da li se učiniocu sudi za jedno ili više krivičnih djela. Kao glavna, novčana kazna se može izreći kada je za određeno djelo propisana kao jedina kazna (u osnovnom zakonodavstvu nema ni jednog takvog slučaja), kada je propisana alternativno sa kaznom zatvora, te izuzetno kada je propisana kazna zatvora i kada se primjenom odredaba o ublažavanju kazne, umjesto kazne zatvora izriče novčana kazna – tzv., ublažavanje po vrsti (v. čl. 50. st. 1. tač. f). Kao sporedna, novčana kazna se može izreći u sljedećim slučajevima: kada je za određeno krivično djelo propisana kumulativno sa kaznom zatvora; kada je krivično djelo izvršeno iz koristoljublja i kada novčana kazna nije ni propisana za to djelo ili je propisana alternativno sa kaznom zatvora, a sud kao glavnu izrekne kaznu zatvora (čl. 41. st. 4.). Najzad, ako se radi o sticaju krivičnih djela, kada je za neka krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne zatvora a za drugo ili druga novčane kazne, tada će sud izreći jednu jedinstvenu kaznu zatvora kao glavnu kaznu i jednu ili jedinstvenu novčanu kaznu kao sporednu kaznu (čl. 53. st. 4.).

248

Kazna zatvora

Član 42.

(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni duža od dvadeset godina.

(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina (dugotrajni zatvor).

(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna2 kazna za pojedino krivično djelo.

(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učiniocu koji u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadesetijednu godinu života.

(5) Pod uvjetima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona, može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.

(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.

(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržanih tri petine te kazne.

Bez obzira na njene nedostatke i kritike koje joj se upućuju, kazna zatvora još i danas zauzima najznačajnije mjesto u sistemu krivičnih sankcija. Takva pozicija ove kazne rezultat je shvatanja da je ona jedini prikladni odgovor i najdjelotvornije sredstvo reakcije na najteže vidove krivičnih djela, kao što su djela sa elementima nasilja, terorizam, razni oblici organizovanog kriminaliteta, plaćena ubistva, trgovina drogom i dr. Stoga je ona namijenjena prvenstveno za teže oblike krivičnih djela, dok se za lakši pa donekle i srednje teški kriminalitet prikladnijim pokazuju druge krivične sankcije koje predstavljaju njene supstitute, prije svih novčana kazna i uslovna osuda, a u novije vrijeme i neke druge krivičnopravne mjere alternativne krivičnopravne reakcije. To je posljedica praktičnih iskustava u primjeni ove kazne koja pokazuju da ona ne daje očekivane rezultate, radi čega jača uvjerenje da ova kazna više ne može biti glavno sredstvo kaznene politike u suzbijanju kriminaliteta (up. Roxin, str. 10. i dalje; BačićII, str. 396., 397.). To je osnovni razlog što je u zakonodavstvima mnogih zemalja i sudskoj praksi prisutan trend ograničavanja kazni zatvora a forsiranje drugih nezavodskih mjera sa različitim tretmanima na slobodi. Naročito je uočljivo potiskivanje kazne zatvora od strane novčane kazne koja se u novije vrijeme u nekim zemljama (npr., u Japanu, Njemačkoj, Austriji, itd.) primjenjuje u izuzetno velikoj mjeri, u preko 80% pa i 90% (Japan) slučajeva svih izrečenih kazni (v. Roxin, ibid.).

2 Riječ „glavna“ je suvišna jer se kazna zatvora kao glavna samo izriče, a ne i propisuje.

249

U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna krivična sankcija. Ona je propisana za svako krivično djelo, nekada kao jedina kazna a nekada alternativno sa novčanom kaznom. Za razliku od nekih već navedenih zemalja, kod nas se još i sada kazna zatvora češće izriče od novčane kazne.

(1 - 7) U odredbi st.1. određena je trajanje kazne zatvora, odnosno najmanja i najviša mjera kazne, tj. opšti minimum i maksimum ove kazne. Opšti minimum je trideset dana a opšti maksimum dvadeset godina. Minimalna granica od trideset dana prihvaćena je u najvećem broju krivičnih zakonodavstava i njegovo povećanje u odnosu na ranije krivično zakonodavstvo (što je bilo učinjeno još entitetskim zakonima) u funkciji je otklanjanja svih negativnih efekata kratkotrajnih kazni zatvora. Kada je u pitanju maksimum od dvadeset godina zatvora, takva dužina kazne može biti opravdana, kako radi izuzetno teških krivičnih djela i opasnosti njihovih izvršilaca, tako i radi toga što postojanje ovakve kazne umanjuje mogućnosti olakog posezanja za kaznom dugotrajnog zatvora

U pogledu propisivanja kazne zatvora naš zakon se opredijelio za sistem relativno određenih kazni, koji se pokazao kao najcjelishodniji sistem. To znači da on za svako krivično djelo propisuje kaznu u određenim okvirima, određujući njenu donju u gornju granicu, pri čemu postupa različito. Smatra se da je ovakav sistem propisivanja kazne zatvora najbolji, jer najviše omogućava njenu individualizaciju, odnosno njeno prilagođavanje okolnostima svakog konkretnog slučaja. Nekada je određena i jedna i druga granica, odnosno i posebni minimum i posebni maksimum, a nekada samo jedna od njih, odnosno samo posebni minimum ili posebni maksimum kazne zatvora. U slučajevima kada je određena samo donja granica, kao gornja granica kazne uzima se opšti maksimum, a u obrnutom slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se opšti minimum od trideset dana. Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može odmjeriti kaznu, treba imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U takvim slučajevima, između dvije kazne zatvora od kojih svaka može biti glavna, sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu. Takav specifičan kazneni okvir odnosno način propisivanja kazne uslovljen je prirodom krivičnog djela, jer se time postavljaju širi rasponi za odmjeravanje kazne, što odgovara onim djelima koja se mogu javljati u dosta različitim stepenima težine odnosno opasnosti. Naš zakon ni u jednom slučaju zatvor ne propisuje kumulativno sa novčanom kaznom. Kumulacija ovih kazni postoji jedino na osnovu odredbe iz člana 41. st. 4. Za razliku od kazne zatvora, kod novčane kazne zakon uglavnom ne postavlja neke posebne granice, pa sud u takvim slučajevima tu kaznu izriče u opštim granicama.

Opšti okviri kazne zatvora ne mogu se napuštati pri odmjeravanju kazne, bez obzira o kakvim krivičnim djelima je riječ. Za razliku od nekih krivičnih zakonodavstava, naš zakon ne predviđa mogućnost prekoračenja opšteg maksimuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela. Visina jedinstvene kazne zatvora u takvim slučajevima može dostići opšti maksimum, ali u slučajevima sticaja djela sa propisanom kaznom zatvora do tri godine, jedinstvena kazna ne može ni dostići opšti maksimum kazne zatvora, odnosno ona prema odredbi čl. 53. st. 2. tač. c) ne može biti veća od osam godina.

250

Prema st. 6. kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane.

U st. 3. predviđeno je da se za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih umišljajno može propisati i zatvor u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina, ili kako ga zakon naziva dugotrajni zatvor. Ograničenja za propisivanje i izricanje ove kazne slična su onim koja su postojala ranije u odnosu na smrtnu kaznu. I kada su u pitanju krivična djela za koja je predviđena, nema bitne razlike u odnosu na ranije rješenje, jer se uglavnom radi o najtežim oblicima krivičnih djela za koja se ranije mogla izreći smrtna kazna. Riječ je dakle o najtežoj krivičnoj sankciji u našem krivičnom zakonodavstvu, pa je stoga sasvim opravdano da je zakonodavac u ovoj odredbi predvidio niz ograničenja za njeno propisivanje i izricanje.

Prvo ograničenje se odnosi na težinu krivičnih djela i oblik vinosti pri njihovom vršenju. Prvi uslov nije najprecizniji i izaziva određene dileme, jer se postavlja pitanje da li se ova kazna može propisati i za osnovni oblik djela ili samo za njegove kvalifikovane ili teške oblike. Iako je ona u najvećem broju slučajeva predviđena za kvalifikovane slučajeve krivičnih djela, postoji i izvjestan broj krivičnih djela kod kojih to nije slučaj, jer se ona i ne pojavljuju u težim oblicima (npr. krivično djelo iz čl. 167. ili 171.). Iz zakonske formulacije prema kojoj se ova kazna može propisati samo za najteže oblike krivičnih djela, proizilazio bi zaključak da se kazna dugotrajnog zatvora ne može propisati za osnovne oblike krivičnih djela, pa se odmah postavlja pitanje opravdanosti njenog propisivanja za već navedena djela ubistva predstavnika najviših institucija BiH iz čl. 167. ili genocida. Ipak se čini da zakonodavac sa ovakvom formulacijom nije podrazumijevao samo kvalifikovane oblike krivičnih djela, već je prvenstveno mislio na teška krivična djela, odnosno najteže slučajeve takvih djela. Međutim, u takvom slučaju je morao zadržati ranije rješenje prema kojem se ovo ograničenje odnosilo na izricanje, a ne propisivanje najteže kazne. Radi se o bitnoj razlici, jer je prema ranijem rješenju sud najtežu kaznu mogao izreći samo ako se radilo o najtežem slučaju teškog krivičnog djela za koje je ona već propisana, pa tako npr. ova kazna iako propisana za teško ubistvo, mogla je biti izrečena samo ako se radilo o najtežem slučaju takvog djela. Na ovaj način zakonodavac je sam izabrao slučajeve kada se može izreći ova kazna, pa stoga ranije ograničenje u tom smislu, bar normativno, za sud više ne postoji. Pored toga, mogućnost izricanja ove kazne ograničena je samo na umišljajna krivična djela, ali i time što se ona uvijek propisuje alternativno sa kaznom zatvora, odnosno nikada se ne propisuje kao jedina kazna (st. 3.), pa sudu uvijek ostaje mogućnost da pri izboru kazne, bira između ove dvije kazne onu koja više odgovara konkretnom slučaju. Iako, kako je navedeno, ne postoji ranija obaveza koja se odnosila na ovakve situacije, ipak je potrebno naglasiti da je ovu kaznu opravdano izricati samo ako sud nađe da se radi o najtežem slučaju teškog krivičnog djela i da izricanje redovnog zatvora u najdužem trajanju ne bi bilo opravdano s obzirom na težinu djela i stepen krivice učinioca. Pri izricanju ove kazne zatvora, posebno je potrebno voditi računa o generalnoj prevenciji, s obzirom da je ovako duge vremenske kazne teško pravdati iz čisto specijalnopreventivnih razloga.

251

Ova kazna je isključena i prema mlađim punoljetnim učiniocima, tj. licima koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu navršili dvadeset jednu godinu života (st. 4.). Izriče se samo na pune godine (st. 6. in fine).

Kazna dugotrajnog zatvora je propisana za krivična djela protiv integriteta BiH i protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ukupno za 22 krivična djela (7 iz Glave XVI i 15 iz Glave XVII). U krivičnim zakonima entiteta i BD BiH ova kazna je predviđena i za teške oblike ubistva, najteže oblike nasilja u porodici, teškog razbojništva i razbojničke krađe, polnog nasilja nad djetetom kada su nastupile smrtne ili neke druge teške posljedice.

U našoj literaturi već je otvoreno pitanje pravne prirode kazne dugotrajnog zatvora.3 Zakonsko rješenje ove kazne ne daje pouzdane kriterije za određivanje njenog karaktera, da li se naime radi o posebnoj i samostalnoj kazni lišenja slobode ili je riječ samo o kazni zatvora u dužem trajanju, odnosno o nekakvoj produženoj kazni zatvora. Iako ima mnogo argumenata koji govore da se radi o posebnoj kazni lišenja slobode (poseban naziv, propisana za najteža i to umišljajna djela, ne može se propisivati sama niti se može izricati licima do 21 godine života, drugačije su riješena neka druga pitanja kod ove kazne, kao što je npr. odmjeravanje kazne za sticaj, pitanje uslovnog otpusta, pomilovanja, itd.), ipak je zakon ne tretira na taj način. To je nesporno ako se ima u vidu st. 2. ove odredbe u kojem se, nakon što se u st. 1. određuju kazneni okviri “redovnog zatvora”, ističe da se za najteže oblike teških krivičnih djela može “propisati kazna zatvora” od 20 do 45 godina. Dakle, zakon ovu kaznu nije ni u minimumu odvojio od “običnog” zatvora, pa je jasno zapravo da se radi samo o produženju kazne zatvora koja se propisuje i izriče pod režimom koji se donekle razlikuje od redovne kazne zatvora. Time je u stvari dobijena jedinstvena kazna zatvora sa nevjerovatnim kaznenim rasponom od 30 dana do 45 godina. Istina, ovaj raspon je nešto manji ako se imaju u vidu krivična djela za koja je ova kazna propisana, a on se kreće od 10 do 45, a u entitetskim zakonima ponekad i od 5 do 45 godina, što je takođe prevelik raspon kazne koji nije daleko od neodređenih kazni. Na ovakav zaključak posebno ukazuje i odredba iz čl. 40. u kojoj su određene vrste kazni među kojima se ne navodi dugotrajni zatvor.4

Rad za opće dobro na slobodi

Član 43. (1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora od najviše šest mjeseci,

istovremeno može odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na slobodi.

3 Tako npr. R. Nikolić u radu iz Publikacije sa Savjetovanja u Neumu, (juni, 2004.). 4 Zbog ovih slabosti dugogodišnjih zatvorskih kazni, neka zakonodavstva se radije odlučuju na rješenje za fiksnim kaznama npr., od 30 godina, kao što je npr. KZ Slovenije (novela od 23. 03. 1999.) i KZ Crne Gore (Sl. list RCG, 70/2003) ili 40 godina kao što je npr., KZ SRJ odnosno KZ R. Srbije (Novela KZSRJ, Sl. list SRJ, 37/93 i novela KZ R. Srbije, Sl. glasnik R. Srbije, 10/02).

252

(2) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na ocjeni da, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i raspon kazne, izvršenje kazne zatvora ne bi bilo neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali istovremeno uvjetna kazna ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivičnopravnih sankcija.

(3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora, od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. Rok izvršenja rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine.

(4) Odmjeravajući trajanje rada za opće dobro na slobodi kao i roka izvršenja tog rada, sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti učinioca u pogledu njegove osobne situacije i zaposlenja.

(5) U slučaju kada osuđeni po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjerno vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.

(6) Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama člana 47 (Zamjena novčane kazne) ovog zakona.

(7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta vrši Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, vodeći računa o sposobnostima i znanjima osuđenog.

Rad za opšte dobro na slobodi ili društveno koristan rad (community

service) predstavlja posebnu krivičnopravnu mjeru, jednu od mjera iz kategorije (novih) alternativnih krivičnih sankcija. Riječ je o mjeri koja je izazvala najveći publicitet i koja je dočekana sa velikim odobravanjem, ali i podozrenjem i osporavanjem. Ona danas predstavlja jednu od najšire prihvaćenih i prema mnogima i najprogresivnijih alternativnih mjera kojima je unaprijeđen tradicionalni sistem krivičnih sankcija. Riječ je o sui generis mjeri, mjeri koja je specifična u tom smislu što nije kazna u klasičnom smislu, ali joj je slična jer se i ovom mjerom nalažu određene obaveze. Od nje se ipak bitno razlikuje jer nije prinudnog karaktera. Punitivni elemenat ove mjere nije vezan za prinudni rad, koji se u krivičnom pravu savremenih država kao krivična sankcija izbjegava, jer organizacija takvog rada bez težeg povređivanja ljudskog dostojanstva skoro da nije moguća (v. Roxin, str. 14.; Mrvić-Petrović-Đorđević, str. 106.). Prihvatanjem takvog rada osuđeni pokazuje spremnost da savjesno izvrši preuzetu obavezu, pri čemu je jednako važno njegovo osjećanje da čini nešto korisno, čime se njegova socijalna integracija i resocijalizacija ostvaruje efikasnije nego klasičnim kaznama. Ova mjera prvi put je uvedena u Engleskoj 1972. godine pod nazivom community service (Criminal Justice Act, 1972.), a nakon toga i u gotovo svim drugim zemljama zapadne i sjeverne Evrope.

253

Rad za opšte dobro kao mjera predstavlja odgovor na krizno stanje u kojem se nalazi savremeno krivično pravo i politika suzbijanja kriminaliteta, koji se nalaze u fazi koja bi se mogla označiti kao veliko preispitivanje sistema krivičnih sankcija, traženja adekvatnih supstituta kazni zatvora, posebno onima kraćeg trajanja. Mnoge zemlje, naročito u zadnjih dvadesetak godina, otvaraju procese forsiranog uvođenja alternativa i supstituta kazni zatvora, kako bi se otklonile negativne posljedice lišenja slobode: smanjio veliki broj zatvorske populacije i smanjili izuzetno veliki troškovi koji se odvajaju za funkcionisanje zatvorskih ustanova. Može se reći da je trend inovacije klasičnog sistema sankcija postalo jedno stalno nastojanje koje se sve više intenzivira i već je donijelo pozitivne rezultate u mnogim evropskim zemljama (up. Roxin, str. 14., 15.; Babić, str. 122. – 130.; Marković, str. 22. – 26.; Mrvić-Petrović-Đorđević,str. 105. – 109.).

Suština ove mjere sastoji se u tome da osuđeno lice u slobodno vrijeme obavi izvjesne neplaćene poslove u korist društvene zajednice, ne napuštajući svoje socijalno okruženje. Time se omogućuje osuđeniku da učini koristan doprinos društvenom životu i da na taj način ispuni svoj moralni dug prema društvu. Na taj način se, s jedne strane, želi postići razvijanje odgovornosti kod učinioca, a s druge strane, obezbijediti i učešće društvene zajednice u izvršenju sankcije (Marković, str. 22.). Prednost ove sankcije se dakle sastoji u tome što osuđenik ne napušta svoju sredinu, ne gubi svoje radno mjesto i kažnjen je prvenstveno time što gubi svoje slobodno vrijeme. Prema tome, koncepcija ove mjere se zasniva na shvatanju da je njenom primjenom moguće istovremeno ostvariti tri cilja: kažnjavanje, rehabilitaciju osuđenog i reparaciju pričinjene štete. Stoga je ona mnogo prihvatljivija od kratkotrajne kazne zatvora koju zamjenjuje, jer je mnogo ekonomičnija i svrhovitija od nje.

Pored navedenih, njena prednost se sastoji i u tome što ona podrazumijeva konstruktivan rad koji od učinioca zahtijeva veću ličnu angažovanost i predanost, što nije slučaj npr. kod kazne zatvora kod koje takvog motivacionog odnosa učinioca nema, jer on radi samo ono što mu se nameće. To je istovremeno i na liniji uspješnijeg ostvarivanja funkcije reintegracije i resocijalizacije učinioca, jer se učinilac dobrovoljno saglašava sa izricanjem takve mjere, čije je trajanje, sadržina i vrsta rada prilagođena njegovim sposobnostima i sklonostima.

Ova mjera ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za njegu, već i svaki drugi rad u državnim ustanovama, počev od kurirskih poslova, poslova održavanja čistoće, pomoći ženama i žrtvama nasilja, pomoći raznim oblicima građanskih udruženja, humanitarnih organizacija, restauracije istorijskih spomenika, baštovanskih poslova na javnim zelenim površinama i drugim sličnim poslovima.

Iz navedenog se može zaključiti da se radi o jednoj specifičnoj mjeri iz repertoara mjera nekustodijalnog karaktera, mjeri koja podrazumijeva jednu novu tehniku kažnjavanja koja se bazira na dva momenta koji predstavljaju konstitutivne elemente ove mjere: prvi se sastoji u tome da je za njenu primjenu neophodan pristanak osuđenog, i drugi, rad osuđenika na slobodi kao središnji i osnovni elemenat, koji kako je istaknuto, ima posebnu socijalno-integrativnu vrijednost,

254

naročito u smislu resocijalizacije učinioca. Stoga se ističe da se radi o jednom socijalno konstruktivnom obliku kaznene reakcije.5

(1) Prema KZ BiH rad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu kaznu zatvora do šest mjeseci, što jasno govori da je namjena ove mjere izbjegavanje primjene kratkotrajnih kazni zatvora. Naime, prema odredbi iz st. 1. kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora do šest mjeseci, istovremeno može odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak učinioca, zamijeni ovom mjerom. KZ RS jedini predviđa mogućnost da i drugostepeni sud, odlučujući po žalbi, donese odluku o zamjeni kazne ovom mjerom, svakako ako su ispunjeni navedeni uslovi (v. čl. 34. st. 2.).

(2) Ovakvu svoju odluku prema st. 2. sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene kazne zatvora nije neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali da istovremeno ni uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivičnopravnih sankcija. Pri tome sud cijeni sve okolnosti, kako zakon naglašava, koje određuju vrstu i visinu kazne. Ovakvom formulacijom zakon nije dao jasna mjerila sudu za izbor navedene mjere, pogotovo kada je u pitanju njen odnos sa uslovnom osudom. Iz navedenog proizilazi da se ova mjera nalazi negdje između kazne i uslovne osude, pa bi se moglo zaključiti da je ona stroža i teža mjera od uslovne osude, što je teško prihvatiti ako se ima u vidu da se uslovna osuda može izricati i kada je utvrđena kazna zatvora od dvije godine.

Pri razrješenju date dileme, sudu preostaje da cijeni opštu svrhu krivičnih sankcija odnosno generalnu prevenciju. Za ovakav stav sud ipak ima uporište u zakonskom tekstu u kojem se, pri odluci između ove dvije mjere, težište stavlja na opštu svrhu krivičnih sankcija (mada zakonski tekst upućuje samo na uslovnu osudu). Ukoliko, dakle, sud ocijeni da se ovakvom mjerom ne bi izvršio uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine takva krivična djela, onda zamjena kazne radom za opšte dobro na slobodi ne bi bila opravdana, pa bi sud tada morao odustati od takve zamjene (u tom smislu i u odluci I Kž-839/02, HLJKPP, 2/03, 971., prema Novoselcu, str. 351.). Kako se radi o kriteriju koji je dosta apstraktan, čini se ipak da bi kod odluke u ovakvim slučajevima osnovno mjerilo trebala biti ličnost učinioca i njegova spremnost da prihvati ovakvu mjeru i da radom, koji predstavlja suštinsku odrednicu ove mjere, ispuni svoj moralni dug prema društvu i učini makar simboličku reparaciju za učinjeno nedopušteno djelo. Ovo stoga što su upravo rad na slobodi i saglašavanje učinioca sa takvom odlukom suda, dva integrativna elementa ove mjere i stoga oni i moraju biti temeljni elementi na osnovi kojih sud i zasniva svoju odluku o njenom izboru. Dakle, iako iz zakonskog teksta proizilazi da se mjera rada za opšte dobro nalazi negdje između kazne i uslovne osude, ipak težina krivičnog djela nije odlučujuće mjerilo pri njenom izboru.

5 Riječ je o osudi uz simboličku reparaciju za učinjeno krivično djelo, uz očekivanje da je to od koristi i za pojedinca i za društvo. Kao takva ova mjera je na liniji onoga što se u novije vrijeme označava kao neki treći put u krivičnom pravu (uz kazne i mjere upozorenja), put kojim se uvodi konsensualizam u krivično pravo, što podrazumijeva da se krivičnopravni konflikti rješavaju na nepenalan način, sporazumijevanjem učinioca, žrtve i suda (v. Bačić II, str. 407., 408.; Damaška, Napomene o sporazumima u kaznenom postupku, HLJKPP, 1/2004, str. 3-20.).

255

Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog. Prinudni rad kao krivična sankcija ne samo da ovdje ne bi imao smisla, već bi bio posve neopravdan, jer je u suprotnosti sa karakterom i suštinom ove mjere. Pored toga, prinudni rad kao sankciju skoro da nije moguće organizovati bez težeg povređivanja ljudskog dostojanstva, pa je stoga ova mjera u savremenom krivičnom pravu odbačena.

Otvoreno je, međutim, pitanje u kojem trenutku, na koji način i pod kojim uslovima se navedeni pristanak daje: da li su to mora utvrditi prije ili nakon donošenje presude, odnosno izricanja kazne, da li je za to potrebna prethodna inicijativa učinioca ili sud to može da čini i bez toga i sl. Iz zakonskog teksta proizilazi da se te sve radnje događaju istovremeno, tj. sud kaznu odmjerava i izriče i istovremeno određuje da je, uz pristanak učinioca, zamjenjuje radom za opšte dobro, što je dosta teško izvedivo uz poštovanje svih uslova i proceduralnih pravila. Ako se ima u vidu da je za ovu zamjenu potrebno da je utvrđena kazna zatvora do šest mjeseci, što znači da je neophodno da je već poznata visina kazne zatvora, onda bi sud morao prvo donijeti presudu kojom izriče kaznu, pa onda pristupiti utvrđivanju pristanka, odnosno pitati učinioca da li prihvata da mu se izrečena kazna zatvora zamjenjuje radom za opšte dobro.6 Ima i shvatanja koja polaze od postojanja tzv. pretpostavljenog pristanka, odnosno prijedloga da sud ne bi ni trebao tražiti pristanak učinioca, već bi u presudi zamjenu trebao usloviti time da učinilac ne uskrati pristanak do početka izvršenja rada za opšte dobro. Ovako nešto nije prihvatljivo naprosto radi toga što je bitna i nužna pretpostavka za navedenu zamjenu pristanak učinioca koji mora biti izričito dat prije donošenja odluke i ne može se presumirati. Stoga se čini ipak najprihvatljivijim rješenje da sud, ukoliko procijeni da ovoj mjeri u datom slučaju ima mjesta, poslije odmjerene odnosno utvrđene (izrečene) kazne zatvora nakon vijećanja i glasanja, dakle prije nego je ona objavljena, pita učinioca da li pristaje na ovu mjeru ili ne, naravno saopštavajući mu kazna koja je u pitanju. Iako je za očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti, učinilac može izjaviti i da nije spreman odmah dati odgovor, radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili prekidu glavne rasprave. Naravno, situacija je jasna u slučaju da učinilac ne dadne pristanak.

(3) Prema st. 3. rad za opšte dobro određuje se u trajanju od deset a najviše do šezdeset radnih dana, s tim da mora biti izvršen u roku koji ne može biti kraći od jednog mjeseci ni duži od jedne godine. Ovdje je nejasno što se podrazumijeva pod radnim danom, da li je to npr. osmosatno ili neko drugo radno vrijeme. U drugim zakonodavstvima to je određeno ukupnim brojem sati, a prosječna evropska mjera za to je raspon od 40 sati do jedne godine. Takvo rješenje većina autora smatra ispravnijim rješenjem i opravdano se ističe da će ovakvo rješenje izazivati probleme u njegovoj praktičnoj primjeni (up. Bačić, str. 405., Novoselec, str. 352.; Marković, str. 24.).

Zakon određuje da se trajanje rada za opšte dobro određuje srazmjerno s izrečenom kaznom zatvora, pa je nejasno da li je sud vezan dužinom izrečene kazne zatvora, npr. tako da je deset radnih dana jednako jednom mjesecu zatvora.

6 U tom smislu Horvatić, str. 258.; Svedrović, rad u HLJKPP, 1/1998, str.179.; Marković, str. 23.

256

U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da kazni zatvora od šest mjeseci odgovara maksimalno trajanje te mjere od šezdeset radnih dana, pa će na osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i trajanja rada za opšte dobro i odmjeriće je upravo prema navedenom odnosu: jedan mjesec zatvora jednak je ovoj mjeri u trajanju od deset dana, itd.

(4) Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba, pored izrečene kazne zatvora da uzima u obzir i mogućnosti učinioca u pogledu njegove lične situacije i zaposlenja (st. 4.). Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije izricanja ove mjere utvrdi da li, s obzirom na lične i porodične okolnosti učinioca, postoje realne mogućnosti za primjenu ove mjere i njeno izvršenje. U tom smislu treba posmatrati i pristanak učinioca, jer on na određeni način predstavlja garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u postavljenom roku obavi rad koji mu je određen (Marković, str. 24.).

(5) Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši, ili samo djelimično izvrši ovu mjeru, sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora srazmjerno vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi (st. 5.).

(6) Zakon je u st. 6. predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi i u slučajevima tzv. supletornog zatvora, odnosno kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora u smislu odredbe iz čl. 47. Svakako da sud tada mora voditi računa o pravilima navedene zamjene datim u ovoj odredbi. Ovim se zapravo rad za opšte dobro na slobodi javlja kao supstitut ne kazni zatvora, već novčanoj kazni, odnosno on je alternativa alternativi.

(7) Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta, prema odredbi iz st. 7. vrši Ministarstvo pravde BiH, vodeći računa o sposobnostima i zanimanju osuđenog. Prema KZ BD BiH predviđeno je da ovo obavlja Pravosudna komisija prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta osuđenog.

Najzad, neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu mjeru, jer već godinu dana njenog normativnog postojanja nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja. Za takav odnos sudova prema ovoj sankciji moglo bi se navesti više razloga. Prvi i osnovni se sastoji u tome što nadležno Ministarstvo BiH nije postupilo u smislu naprijed navedene odredbe iz st. 7. i nije donijelo nikakvu odluku o primjeni i izvršavanju ove mjere. Drugi razlozi se uglavnom sastoje u prigovorima koji se upućuju ovoj mjeri. Neki od njih su dosta opravdani i sastoje se u tome da je primjenu ove mjere dosta teško organizovati, pogotovo u vrijeme velike nezaposlenosti i nedostatka radnih mjesta, jer ni građani koji nisu izvršioci krivičnih djela nemaju posla. Pored toga ističe se i nedostatak sredstava za funkcionisanje službi koje bi organizovale, pratile i kontrolisale primjenu ove mjere, nedostatak stručno osposobljenih i obrazovanih lica sa odgovarajućim iskustvom, neadekvatnost nekih zakonskih rješenja u vezi sa ovom mjerom, itd. Vjerovatno za to postoje određeni razlozi i na strani sudova, jer se radi o sasvim novoj mjeri i sudovi se ne odlučuju za ovu dosta zahtjevnu mjeru, jer imaju druga, jednostavnija rješenja.

257

Uvjetni otpust

Član 44. (1) Osuđeni koji je izdržao polovinu, te izuzetno osuđeni koji je izdržao

jednu trećinu kazne zatvora, može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora pod uvjetom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uvjetni otpust).

(2) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te mjere da se može opravdano očekivati da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno, a naročito da neće učiniti krivična djela. Prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu osuđenog, uzet će se u obzir njegovo ponašanje u toku izdržavanja kazne kao i druge okolnosti koje ukazuju na to da je svrha kažnjavanja postignuta.

(3) Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uvjetno otpušten ukoliko postoje uvjeti iz stava 1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.

(4) Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uvjetno otpušten nakon izdržane tri petine te kazne.

Iako se po pravilu osuđeno lice sa izdržavanja kazne otpušta nakon isteka

roka njenog trajanja, njegovo otpuštanja izuzetno može uslijediti i ranije uz ispunjenje određenih pretpostavki i uz obavezu poštovanja određenih uslova. Riječ je o instituciji uslovnog otpusta koja u krivičnom pravu egzistira još od 19. vijeka zahvaljujući irskom progresivnom sistemu izvršenja kazne zatvora. Nastao je na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja7, što znači da nije potrebno insistirati na izdržavanju kazne zatvora ako se učinilac popravio, već mu naprotiv treba pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji puštanjem na slobodu uz određene uslove i obaveze. Dakle, uslovni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja zatvorske kazne ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni uslovi. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta, kazna se smatra izdržanom, osim ako uslovno otpušteni ne prekrši postavljene uslove, kada 7 Upravo se zbog neuspjeha ideje resocijalizacije, protiv ove ustanove upućuju i određeni prigovori, a nisu rijetki ni zahtjevi za njeno potpuno ukidanje, kao npr. u SAD. Najčešće se prigovora da zapravo i nije u funkciji resocijalizacije već se pretvara u nagradu za dobro vladanje, a time i sredstvo za održavanje discipline; pri njegovom odobravanju prisutna je arbitrernost, pogotovo u onim sistemima u kojima tu odluku donose upravni organi, a time se otvara i pitanje derogiranja pravosnažne sudske odluke, kao i nezavisnosti i autoriteta suda; odlukom o uslovnom otpustu se zanemaruju sve okolnosti koje su uticale na odmjeravanje kazne a koje je utvrdio sud na glavnoj raspravi koja je javna, za razliku od donošenja odluke o uslovnom otpustu; njegova primjena je često negativno selektivna, čime se pored ostalog dovodi u pitanje i jednakost građana, itd. Up. Jovanović, str. 22 i dalje; Kurtović, ZPFR, 2/1995, str. 313. i dalje; Novoselec, str. 356.

258

se otvara pitanje njegovog opoziva. Ovako određen uslovni otpust ima sličnosti sa uslovnom osudom, jer se i u jednom i u drugom slučaju na određeni način suspenduje kazna lišenja slobode, s tom razlikom što uslovnoj osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje kazne i što uslovnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora, dok u našem sistemu uslovnog otpusta vršenje nadzora nad uslovno otpuštenim ne postoji. U krivičnopravnim sistemima drugih zemalja vršenje nadzora je konstitutivni elemenat ustanove uslovnog otpusta, što bitno opredjeljuje njegov karakter i tek tada ga čini fazom u izvršenju kazne zatvora. Stoga se opravdano od jednog dijela teorije naglašava da je kod nas uslovni otpust osnova za gašenje kazne, njeno suspendovanje i modifikovanje (Kurtović, str. 314., Jovanović, str. 24.), nasuprot vladajućem shvatanju da uslovni otpust nije ni gašenje ni modifikacija kazne već jedan od načina njenog izvršenja, što potvrđuje mogućnost njenog reaktiviranja ukoliko dođe do opoziva uslovnog otpusta.

U krivičnom zakonodavstvu su poznata dva modela uslovnog otpusta. Prvi je administrativni ili upravni u kojem o uslovnom otpuštanju odlučuju upravni organi, najčešće komisije za uslovni otpust pri nadležnim ministarstvima pravde, u koji spada i naš model, a drugi predstavlja sudski model u kome je uslovni otpust u nadležnosti suda. Sve veći broj zemalja prihvata ovaj drugi model, odnosno otvara proces tzv. juridizacije ustanove uslovnog otpusta. Najsvježiji primjer je francusko krivično zakonodavstvo u kojem je ovaj institut, uz radikalne izmjene učinjene Zakonom od 2000. godine (Loi no. 2000 - 516) a stupio na snagu 1.01.2001., iz ministarske nadležnosti u potpunosti prenesen u nadležnost suda (Jovanović, str. 24.).

(1) (2) U uporednom krivičnom zakonodavstvu najčešće je prihvaćeno rješenje prema kojem je uslovni otpust moguć tek nakon dvije trećine izdržane kazne, a samo izuzetno nakon jedne polovine. Kod nas je uslovni otpust moguć ako je osuđeni izdržao polovinu, a izuzetno i jednu trećinu kazne zatvora, pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (st. 1.). Pored navedenih formalnih pretpostavki, za korištenje privilegije uslovnog otpuštanja, neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uslova koji se odnose na stepen postignute socijalne readaptacije samog osuđenog lica, odnosno da je on sam svojim dobrim vladanjem pokazao ozbiljno zalaganje u svom popravljanju. Zakon u st. 2. težište stavlja na njegovo ponašanje tokom izdržavanja zatvorske kazne, pa naglašava da se u toku izdržavanja kazne tako popravio da se može opravdano očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a posebno da neće činiti krivična djela. Pri tome se još jednom naglašava da je prilikom odlučivanja o uslovnom otpuštanju osuđenog, potrebno uzeti u obzir njegovo ponašanje u toku izdržavanja kazne, kao i druge okolnosti koje ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.

(3) Kada je u pitanju uslovno otpuštanje nakon izdržane jedne trećine kazne, neophodno je da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog koje očigledno ili kako se zakon izražava jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja (st. 3.).

(4) Posebno je regulisano pitanje uslovnog otpusta kod kazne dugotrajnog zatvora koji može uslijediti nakon izdržane tri petine te kazne (st. 4).

259

Ovako ustrojena ili koncipirana ustanova uslovnog otpusta, sa veoma široko postavljenim uslovima, omogućavaju u velikoj mjeri arbitrernost i diskreciono odlučivanje od strane organa koji odlučuju o njegovoj primjeni. Stoga model uslovnog otpusta koji je prihvaćen u našem krivičnom zakonodavstvu trpi veoma ozbiljne kritike8, o kojima je već bilo naprijed govora, što je sasvim opravdano i nalaže njegovo preispitivanje i preuređivanje.

Sudska praksa: Postizanje svrhe kažnjavanja procenjuje se isključivo na dan odlučivanja o molbi

za uslovni otpust, a ne u odnosu na neki datum u budućnosti.

Rešenje VSS, Kž. 1241/02, od 26.11. 2002.

Opoziv uvjetnog otpusta

Član 45.

(1) Sud će opozvati uvjetni otpust ako osuđeni za vrijeme uvjetnog otpusta

učini jedno ili više krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine ili teža kazna.

(2) Sud može opozvati uvjetni otpust ako osuđeni na uvjetnom otpustu učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom odlučivanja da li da opozove uvjetni otpust, sud naročito uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena, kao i druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uvjetnog otpusta.

(3) Prilikom izricanja opoziva uvjetnog otpusta, sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne uračunava.

(4) Odredbe stavova 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kada se osuđenom na uvjetnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uvjetnog otpusta.

(5) Ako je osuđeni na uvjetnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako sud ne opozove uvjetni otpust, vrijeme uvjetnog otpusta se produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne zatvora.

Iz samog pojma uslovnog otpusta proizilazi da se ne radi o definitivnom

odustanku od kazne, već tek ako je proteklo predviđeno vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo krivično djelo, odnosno ako nije otkriveno krivično djelo učinjeno 8 U tom smislu v. posebno Jovanović, str. 22. i dalje; Stojanović, rad u ZPFZ, 1-2/2984; .Kurtović, str. 313. i dalje.

260

prije odlučivanja o uslovnom otpustu. Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uslovnog otpusta koji može biti obavezan i fakultativan.

(1) (2) Prema st. 1. opoziv uslovnog otpusta je obavezan ukoliko osuđeni za vrijeme trajanja uslovnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koje mu sud izrekne kaznu zatvora od jedne godine ili težu kaznu. Fakultativni opoziv (st. 2.) je moguć ako osuđeni u vrijeme trajanja uslovnog otpusta izvrši jedno ili više krivičnih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do jedne godine. U ovom slučaju sud cijeni da li će opozvati uslovni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su djela učinjena, kao i svaku drugu okolnost koja ukazuje na opravdanost opoziva uslovnog otpusta. Ovdje je ipak pogrešno izabrana formulacija postavljene mjere izrečene kazne zatvora, jer i formulacija “od jedne godine” (st.1.) i formulacija “do jedne godine” (st. 2.) obuhvataju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što će stvarati probleme kod rješavanja pitanja da li je uslovni otpust obavezan ili nije. Ranije je u st. 1. stajalo “preko jedne godine”. Pri ovakvom stanju stvari moralo bi se u tom slučaju poći od stava da opoziv nije obavezan, što proizilazi iz pravila primjene povoljnijeg zakona u tumačenju zakona (načelo in dubio mitius, na koje se sud ipak ne smije olako pozivati, ali je ovdje to nužno).

(3) U slučaju opoziva uslovnog otpusta, sud izriče jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za sticaj krivičnih djela iz čl. 53. i 55. st. 1. KZ BiH, s tim što se dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava u jedinstvenu kaznu, ali se vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava (st. 3.). Na osnovu odredbe iz čl. 55. st. 2. sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila. Naime, prema navedenoj odredbi, za krivična djela učinjena za vrijeme izdržavanja kazne, što podrazumijeva i vrijeme trajanja uslovnog otpusta, sud može izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za krivična djela u sticaju iz čl. 53. ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne (v. komentar uz odredbu iz čl. 55.).

(4) Opozivanje uslovnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi na uslovnom otpustu sudi za krivično djelo ili djela učinjena prije njegovog upućivanja na uslovni otpust. U takvim slučajevima primjenjuju se pravila iz naprijed navedenih odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne (st. 4.).

(5) Ako je osuđeni koji je na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako u takvom slučaju uslovni otpust ne bude opozvan, vrijeme uslovnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju nove kazne zatvora (st. 5.). Iz ovog proizilazi da opoziv uslovnog otpusta nije moguć ako je za novo krivično djelo izrečena novčana kazna.

Novčana kazna

Član 46. (1) Novčana kazna se izriče u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može

se izreći u određenom iznosu.

261

(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima, može iznositi najmanje pet a najviše tristošezdeset dnevnih iznosa, a za krivična djela iz koristoljublja najviše hiljadu petsto dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.

(3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu, najniži iznos ne može biti manji od 150 KM a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja taj iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.

(4) Prilikom izricanja novčane kazne za krivična djela učinjena iz koristoljublja, sud može izreći novčanu kaznu u većem iznosu od najvišeg iznosa propisanog u stavu 2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinilac pribavio krivičnim djelom prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom slučaju, učiniocu se može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa od vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.

(5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila o odmjeravanju kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plaće i njegove druge dohotke, kao i obiteljske obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud se oslanja na podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci.

(6) Podatke iz prethodnih stavova ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu, pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne.

(7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu šezdesetinu a najviše jednu trećinu zadnje zvanično objavljene prosječne mjesečne neto plaće zaposlenih u Bosni i Hercegovini koju objavljuje Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine.

(8) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne, koji ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od šest mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od dvije godine.

(9) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu su prihod budžeta Bosne i Hercegovine.

Novčana kazna je krivična sankcija imovinskog karaktera i sastoji se u

obavezi učinioca krivičnog djela da u određenom roku plati novčani iznos određen sudskom odlukom u korist države. U našem krivičnom zakonodavstvu ona je najlakša kazna. Predstavlja najstariju nezatvorsku kaznu. Do istinske ekspanzije

262

novčane kazne dolazi nakon Drugog svjetskog rata, što se pripisuje pozitivnim ekonomskim trendovima u pogledu zaposlenosti i životnog standarda.9 Zbog svojih pozitivnih odlika i prednosti, novčana kazna se u modernom krivičnom pravu sve više afirmiše i, kako mnogi smatraju, postoje krivična sankcija budućnosti10. S obzirom na sve izraženiju tendenciju ograničavanja kazni lišenja slobode, novčana kazna nesumnjivo predstavlja jednu od najadekvatnijih njenih zamjena, naročito onih kratkog trajanja. Posebno je pogodna za lakša krivična djela, a sve više se koristi i za srednje teški kriminalitet, jer se sa kratkim kaznama koje se najčešće izriču za takva djela (re)socijalizacija ne može postići. Njene su prednosti upravo ono što su slabosti kazne lišenja slobode. Ona je prije svega humanija od kazne zatvora, ne izaziva deprivaciju i ne ugrožava dostojanstvo učinioca, za državu je mnogo jeftinija, učinioca ne izlaže negativnom uticaju iskusnih delinkvenata i ne stigmatizira ga kao kriminalca, ne dovodi do gubitka radnog mjesta i ne odvaja ga od porodice11. Najzad, djeljiva je pa se može bolje prilagođavati konkretnom slučaju i zahtjevima individualizacije. Poseban značaj u našem krivičnom zakonodavstvu ova kazna ima nakon statuiranja krivične odgovornosti pravnih lica (v. Glavu XIV) za koje ova kazna predstavlja osnovnu i najznačajniju krivičnu sankciju. Zbog toga se u teoriji i praksi ovoj kazni poklanja posebna pažnja, naročito u rješavanju nekih problema vezanih za ovu kaznu i pronalaženju najoptimalnijih rješenja u pogledu njene primjene. Kao i kod kazne zatvora, njen smisao je da opomene i zastraši učinioca, ali za razliku od nje zlo koje sadrži ova kazna sastoji se samo u tome da za određeno vrijeme pogodi životni standard učinioca krivičnog djela. Zahvatanjem materijalnih vrijednosti i ograničavanje potrošnje i standarda veoma je značajno i ozbiljno pogađa savremenog čovjeka kao pripadnika potrošačkog društva. Da bi navedeno bilo postignutu sa ovom kaznom, neophodno je da se njena primjena zasniva na dobrom upoznavanju ukupnih materijalnih prilika učinioca krivičnog djela. U protivnom, ona gubi svaki smisao. U suštini tada ova kazna postaje asocijalna, suprotna svojoj namjeni, principu pravičnosti i jednakosti građana, postaje preteška za siromašne, a bogati je i ne osjećaju. Iako se primjenom opštih pravila odmjeravanja kazne treba imati u vidu i imovinska korist pribavljena krivičnim djelo, ova kazna ipak ne smije imati funkciju oduzimanja takve koristi, jer se njeno oduzimanje vrši posebnom mjerom koja se može izreći i uz samu novčanu kaznu (u tom smislu i Bačić II, str. 402.).

I pored ovakvog povećanog značaja novčane kazne u novije vrijeme, ona ipak ne može u svim slučajevima zamijeniti kaznu zatvora. Zbog sve veće razlike u imovnom stanju u savremenom društvu i mogućnosti ozbiljnog ugrožavanja jednakosti građana, ona je nepogodna za teška krivična djela, smatra se čak i alternativno (tako Mrvić-Petrović-Đorđević, str. 61). Ona je dakle rezervisana za lakša i srednje teška krivična djela, naročito ona imovinskog karaktera, djela protiv privrede, ekološka krivična djela, djela korupcije i zloupotrebe službenog položaja, 9 Istraživanja su pokazala direktnu povezanost primjene ove kazne i stope zaposlenosti u državi. U tom smislu v. Kambovski, str. 207. 10 Up. Roxin, str. 12.; Mrvić-Petrović-Đorđević, str. 61.; Marković, str. 26.; Babić, str. 124.,125. 11 Up. Roxin, str. 12.; Babić, str. 124.,125.;

263

posebno kada se vrše iz koristoljublja, djela ugrožavanja javnog saobraćaja i sl. Pored toga, novčana kazna nije pogodna krivična sankcija u vrijeme recesije, pogotovo u situacijama velike nezaposlenosti i visokih stopa inflacije odnosno deprecijacije novca, kada je gotovo onemogućena primjena novčane kazne. Prema učiniocima krivičnih djela koji nisu u mogućnosti da je plate gubi svaki značaj (up. Roxin, str. 13.). To je razlog što se ona mnogo manje primjenjuje u siromašnim ili tranzicijskim društvima, nego u zemljama visokog standarda. Tako je u posljednjih desetak godina prisutna tendencija pada u primjeni novčane kazne i na prostorima prethodne Jugoslavije, kao što je Makedonija, Srbija i Crna Gora i RH u kojima se izriče u oko 17 - 18%, dok se na drugoj strani u bogatim zemljama njena primjena izuzetno povećava i dostiže procenat i preko 80% (Njemačka, Švedska, Austrija i dr.), a u nekim zemljama kao što je Japan dostiže nevjerovatnu cifru od 97%. I u BiH njeno izricanje je simbolično.

(1) Radi pronalaženja što boljih rješenja kojim bi se obezbijedila što djelotvornija i pravičnija primjena ove kazne, u krivičnim zakonodavstvima je poznato nekoliko sistema propisivanja i izricanja ove kazne. Najstariji sistem je sistem fiksnih iznosa koji se propisuje i izriče u određenom novčanom iznosu unutar postavljenog zakonskog minimuma i maksimuma. Ovaj sistem sve više potiskuje tzv. skandinavski model novčane kazne ili sistem poznat pod nazivom dani-novčana kazna (engl. day-fine). Prvo se pojavio u Projektu reforme švedskog krivičnog zakonodavstva, ali je zakonodavno najprije realizovan u Finskoj 1921., Švedskoj 1939., Danskoj 1939., a nakon Drugog svjetskog rata prihvaćen je i u mnogim drugim evropskim zemlja. Za razliku od tradicionalnog sistema određivanja kazne, on se sastoji u tome što se novčana kazna određuje na dane-novčane kazne, odnosno ona se izriče u dnevnim iznosima koje u određenoj proceduri sud utvrđuje na osnovu imovnog stanja učinioca. Osnovna ideja na kojoj se zasniva ovaj sistem je jednakost učinilaca krivičnih djela s obzirom na njihovo različito imovno stanje, što je istovremeno osnovna slabost novčane kazne tradicionalnog sistema, jer nejednako pogađa siromašne i imućne učinioce krivičnih djela (Srzentić-Stajić-Lazarević, str. 361.). Ovo je istovremeno i prednost ovog sistema jer on obezbjeđuje veći stepen pravičnosti i jednakosti učinilaca s obzirom da on osigurava potpuniju individualizaciju, što se izražava posebno kroz potpuniju srazmjeru i zavisnost novčane kazne od platežnih mogućnosti učinioca.

Pored ova dva vladajuća sistema neka zakonodavstva prihvataju i sistem prosječnih ličnih dohodaka, koji se može javiti u dvije varijante, kao prosječni lični dohodak učinioca ili prosječni lični dohodak na nivou države, federalne ili neke druge uže teritorijalne jedinice (prihvaćen je u KZ Ruske federacije). Jedan od starijih sistema je proporcionalni sistem prema kojem se propisuje minimum i maksimum novčane kazne, a kazna se odmjerava i izriče u određenoj proporciji najčešće sa imovinskom koristi pribavljenom krivičnim djelom ili štetom koja je tim djelom pričinjena. Ovaj sistem se uglavnom pojavljuje u kombinaciji sa ostalim sistemima, što prihvataju neka zakonodavstva (up. N.M. Petrović-Đorđević, str. 109. i dalje).

Da bi se otklonile slabosti prethodnih sistema u njihovim čistim varijantama, sve veći broj zakonodavstava u novije vrijeme pribjegava njihovom

264

kombinovanju, odnosno prihvata tzv. mješoviti sistem. Naime, naročito sistem dani-novčana kazna sudove često dovodi u velike teškoće i iskušenja u njegovoj primjeni, pa se u mnogim zemljama pored njega zadržava ili ponovo uvodi klasični sistem određenih iznosa, ili se ovaj sistem čak u potpunosti napušta. Tako je npr., Engleska nakon uvođenja ovog sistema 1991. godine, zbog teškoća u njegovoj primjeni, nakon već dvije godine ovaj sistem napustila (Noveselec, str. 367.). Nešto slično se dogodilo i u Sloveniji, koja je nakon što je ovaj sistem uvela KZ od 1994. godine, novelom iz 1999. godine ponovo uvela sistem fiksnih iznosa koji se primjenjuje kada primjena sistema dani-novčana kazna nije moguća.

Primjenom različitih sistema žele se obezbijediti optimalni učinci novčane kazne. Pri tome se najčešće uzima jedan sistem kao osnovni koji se u određenim slučajevima dopunjuje drugim sistemom. Tako npr. KZ Danske sistem dani-novčana kazna kao osnovni kombinuje sa fiksnim iznosima novčane kazne kada se ona izriče uz kaznu zatvora ili za djela iz koristoljublja. KZ Italije prihvata sistem fiksnih iznosa, ali predviđa i sistem dani-novčana kazna. Slične sisteme poznaju i KZ Španije, Finske, Švedske i neke druge zemlje (detaljnije v. Đorđević, JRKK, 3/98., str. 103. i dalje). U tom smislu u teoriji se mogu sresti i prijedlozi da se pored sistema dnevnih dohodaka, za lakša krivična djela i kada je novčana kazna sporedna, koristi tradicionalni sistem novčane kazne (tako npr. Bačić, str. 44.). U ovu grupu zakonodavstava spada i KZ BiH, koji je ipak dosta specifičan jer prihvata mješoviti sistem kombinovan kako sa proporcionalnim tako i sa sistemom prosječnih ličnih dohodaka.

Neka krivična zakonodavstva u velikom obimu odnosno kod velikog broja krivičnih djela predviđaju mogućnost kumulacije novčane kazne sa kaznom zatvora (npr. KZ Francuske), dok neka druga (npr. KZ Njemačke) takvu mogućnost u načelu ne prihvataju zbog opasnosti da pri takvom –-dvostrukom kažnjavanju, kazne više ne bi odgovarale stepenu krivice. Međutim, i njemački KZ (par. 41.) kumulaciju izuzetno dopušta, a to je u svim onim slučajevima ako se učinilac krivičnim djelom obogatio ili se namjeravao obogatiti, odnosno kada su u pitanju učinioci koji su posebno osjetljivi na novčanu kaznu (prema Novoselcu, str. 364.). Ovom rješenju je slično i naše rješenje, s obzirom da u posebnom dijelu KZ BiH ni u jednom slučaju ne predviđa navedenu kumulaciju, ali je ona moguća na osnovu odredbe iz čl. 41. st. 4. prema kojoj se ova kazna može izreći i kada nije propisana ako je djelo učinjeno iz koristoljublja. Isto tako, prema našem zakonu novčanu kaznu je moguće izreći i uz uslovnu osudu (čl. 59. st. 6.).

(2) (3) (4) Kao što je već navedeno, naš zakon je prihvatio mješoviti sistem novčane kazne, s obzirom da je u st. 1. predvidio da se ova kazna izriče u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu. Okviri tako predviđene novčane kazne postavljeni su tako da ona može iznositi najmanje pet a najviše tristo šezdeset dnevnih iznosa, a ako se radi o krivičnim djelima izvršenim iz koristoljublja, onda ona ne može biti veća od hiljadu petsto dnevnih iznosa, osim u slučajevima predviđenim u ovom zakonu (st. 2). Kada se novčana kazna izriče u određenim iznosima, najniži iznos ove kazne je 150 KM a najviši 50.000 KM, a za djela iz koristoljublja do milion KM, osim u slučajevima propisanim u zakonu (st.3.). Takva mogućnost postoji kod krivičnih djela kod kojih je vrijednost

265

pribavljene imovinske koristi izvršenjem toga djela veća od milion KM. U takvim slučajevima novčana kazna se može izreći u iznosu koji je jednak dvostrukom iznosu vrijednosti protivpravne imovinske koristi koju je učinilac pribavio krivičnim djelom zbog kojeg mu se izriče kazna. To se odnosi kako na sistem dnevnih tako i na sistem određenih iznosa novčane kazne (st. 4.).

Ovim posve novim sistemom novčane kazne želi se postići ravnomjernije opterećenje učinilaca krivičnih djela bez obzira na njihovo imovno stanje, ravnopravnost u kažnjavanju siromašnih i imućnih. Iako je to gotovo nemoguće postići, naročito zbog sve većih razlika u imovnim stanjima među ljudima12, ovaj sistem ipak daje veće mogućnosti za ravnopravnije kažnjavanje učinilaca krivičnih djela pri izricanju novčane kazne. Iako ni ovaj sistem u odnosu na utvrđivanje pravog stanja imovinskih prilika učinioca nije posve pouzdan, on ipak u većoj mjeri obavezuje sud da odmjeravanje novčane kazne prilagođava tim prilikama, odnosno platežnim mogućnostima učinioca. Stoga se proces izricanja novčane kazne po ovom sistemu obavezno odvija kroz dvije faze. Najprije se u prvoj fazi utvrđuje broj dana odnosno broj dnevnih iznosa novčane kazne, i to primjenom opštih pravila za odmjeravanje kazne iz čl. 48., Pri tome sud, kao i kod odmjeravanja kazne zatvora, cijeni sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti iz navedene odredbe, osim imovnog stanja učinioca. U drugoj fazi sud utvrđuje visinu jednog dana odnosno visinu dnevnog iznosa konkretnog učinioca djela, pri čemu su od odlučujućeg značaj upravo njegove imovinske prilike, koje u prvoj fazi sud nije uzimao u obzir. Tako dobijeni iznos na kraju se množi sa ukupnim brojem dana, da bi se na taj način dobio novčani iznos koji predstavlja novčanu kaznu koju sud izriče. Tako, ako dva učinioca različitog imovnog stanja učine isto krivično djelo pod sličnim okolnostima i sa istim stepenom krivice, pa im bude odmjereno po 40 dana novčane kazne, ako jedan dan odnosno dnevni iznos jednoga od njih iznosi 120 KM a drugoga 20 KM, prvome će biti izrečena kazna u visini od 4.800 KM, a drugome od 800 KM. Iako su, dakle, na kraju učinioci nominalno različito novčano kažnjeni, radi se u stvari o kaznama koje jednako pogađaju oba učinioca. U presudi se moraju navesti svi navedeni elementi: broj dnevnih iznosa, visina jednog dnevnog iznosa, kao i iznos množenja ove dvije veličine. Broj dnevnih iznosa je neophodan radi eventualnog pretvaranja novčane kazne u tzv. supletorni zatvor, a druge veličine radi toga da učinilac zna na kraju novčanu kaznu na koju je osuđen radi njenog plaćanja.

(5) Visinu dnevnog iznosa odnosno iznosa za jedan dan, sud određuje tako što uzima visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja, ili kako zakon kaže druge dohotke, kao i porodične obaveze. Podaci na osnovu kojih sud određuje visinu dnevnog iznosa ne smiju biti stariji od šest mjeseci u momentu izricanja novčane kazne (st. 5.). Odluka se donosi na osnovu imovinskih prilika optuženog u vrijeme odmjeravanja kazne, a ne u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ovdje sud polazi od iznosa koji učinilac ostvaruje (putem plate ili na drugi način) za jedan dan (otud dnevni iznos), odbijajući od tog troškove koji podrazumijevaju porodične obaveze. Formulacija

12 Bogatima ni veliku novčana kazna nije teška, a siromašnim je i najmanja prevelika.

266

porodične obaveze nije dovoljno jasna; da li ona npr. uključuje i neke druge troškove, kao što su troškovi izdržavanja drugih lica koje je učinilac dužan izdržavati i sl. Kako je zakon u tom smislu posve eksplicitan, de lege lata ne preostaje ništa drugo nego da se pod ovim podrazumijevaju samo porodične obaveze (suprotno Marković, str. 27.). Kada su u pitanju troškovi samog učinioca, zanimljivo je da njemački sistem neto dohotka (Nettoeinkommensiprinzip), kojem je sličan naš sistem, ove troškove ne uključuje. Ipak, pojam porodične obaveze podrazumijeva i ove troškove, ali samo na nivou tzv., egzistencijalnog minimuma. Stoga je pri utvrđivanju visine dnevnog iznosa potrebno voditi računa o tome da je smisao novčane kazne u tome da za određeno vrijeme pogodi životni standard osuđenog, ona mora biti takva da je učinilac osjeti kao kaznu, kao smanjenje svog ličnog životnog standarda. To će biti onda ako se zahvata u njegovu vlastitu imovinu, ako se ona umanjuje, pa stoga ovu kaznu treba odvajati od oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (up. Bačić II, str. 402.; Marković, str. 27.).

Pri utvrđivanju dnevnog dohotka kao osnove za određivanje dnevnog iznosa, sud se ne može ograničiti samo na plate ili penzije učinioca, već mora uzimati u obzir i druge njegove prihode. Na to i sam zakon upućuje i stoga će sud morati uzimati u obzir i prihode kao što su npr. dividende, kamate, najamnine, prihodi od zemljišta, honorari i dr. To mogu biti kako prihodi koji podliježu, tako i prihodi koji ne podliježu oporezivanju, jer ovdje je dohodak krivičnopravni a ne poreznopravni pojam (v. Novoselec, str. 368.). Ako bi se postupalo drugačije, odnosno ako bi se ovaj model novčane kazne bazirao samo na prosječnoj plati, onda bi se izricanje i ove novčane kazne svodilo na klasični sistem, jer se imovno stanje učinioca uopšte ne bi odražavalo na novčanu kaznu.

(6)(7) Kada je u pitanju visina dnevnog iznosa, zakon je postavio ograničenje tako da najniži dnevni iznos iznosi jednu šezdesetinu, a najviši jednu trećinu zadnje zvanično objavljene prosječne mjesečne plate zaposlenih u BiH koju objavljuje Agencija za statistiku BiH (st. 7.). Na ovaj način je određen dosta širok raspon u određivanju najniže i najviše mjere dnevnog iznosa, što daje velike mogućnosti za prilagođavanje novčane kazne imovnom stanju učinioca, odnosno njenu individualizaciju.

Sve podatke koji su potrebni za određivanje visine dnevnog iznosa, a koji nisu poznati sudu, prema st. 6. obezbjeđuje optuženi u roku koje odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa. Ako do tog momenta sudu navedeni podaci nisu poznati, sud tada koristi tradicionalni sistem izricanja novčane kazne, tj. izriče novčanu kaznu u određenom iznosu koju odmjerava prema opštim pravilima za odmjeravanje kazne iz čl. 48. KZ BiH.

Naš zakon je propustio riješiti pitanje određivanja dnevnog dohotka učinilaca koji ne ostvaruju nikakav dohodak, kao što su nezaposleni, studenti, domaćice i dr. To pitanje je riješeno u KZ RH, prema kojem će u takvim slučajevima sud kao dnevni dohodak učinioca smatrati prosječni dnevni dohodak u RH (čl. 51. st. 4.). Ovakvo rješenje u literaturi se kritikuje jer se smatra da je nedopustivo primijeniti prosječni lični dohodak kada učinilac ne ostvaruje nikakav prihod, jer se takav učinilac dovodi u teži položaj od onoga koji ostvaruje

267

ispodprosječni dohodak.13. Kada je takav učinilac vlasnik imovine ili imovinskih prava, sud će dnevni dohodak utvrditi po slobodnoj procjeni, prema vrijednosti imovine ili imovinskih prava (čl. 51. st.5. ).

U odnosu na ovu kategoriju učinilaca pitanje opravdanosti izricanja novčane kazne po novom modelu je otvoreno; u sudskoj praksi će biti dosta problema u vezi sa utvrđivanjem njihovih dnevnih iznosa. Pitanje je što uzeti kao osnovu za utvrđivanje visine dnevnog iznosa, čak i ako učinilac ima izvjesnu imovinu ili imovinska prava. Da li se u takvim slučajevima visina dnevnog dohotka može vezivati za vrijednost imovine ili imovinskih prava ako učinilac nema nikakvih prihoda od te imovine, npr. najamnine, dividende itd. Ovdje su mišljenja podijeljena. Bačić zastupa stav da se kod utvrđivanja visine dnevnog dohotka treba uzimati u obzir učiniočeva imovina, što je u principu opravdano, ali se mogu pojaviti izuzetne situacije kada to nije tako (up. Bačić II, str. 403; Novoselec, str. 369).

Ima i mišljenja prema kojima se ovakvim licima ne bi ni smjela izricati novčana kazna14. Drugi to kritikuju, jer bi ta lica bila u neravnopravnom položaju u odnosu na lica koja ostvaruju prihode.15 Ona bi u odnosu na njih bila dvostruko diskriminisana. Iako nemaju vlastiti dohodak i takva lica mogu imati određene prihode, jer ih dobijaju od drugih, npr. studenti. Ako bi već bilo opravdano izricanje novčane kazne u ovakvim slučajevima, ovdje bi bilo prikladnije izricanje novčane kazne na klasični način, što je za razliku od hrvatskog, po našem zakonodavstvu to moguće. Međutim, sudovi će u ovakvim situacijama vjerovatno najčešće pribjegavati uslovnoj osudi.

Novčana kazna na klasični način, odnosno u određenom iznosu će se izreći i u postupku izdavanja kaznenog naloga (čl. 334. ZKP BiH), s obzirom da u tom postupku nije moguće utvrđivanje imovnog stanja učinioca koji predstavlja osnovu za izricanje ove kazne u tom obliku.

Za sve kazne, pa tako i za novčanu kaznu, u krivičnom pravu u načelu vrijedi pravilo da se izvršavaju odmah. Međutim, postoje i takvi slučajevi kada postoje takve okolnosti koje dovode u pitanje njegove mogućnosti da udovolji takvom zahtjevu, jer osuđeni mora udovoljiti nekim tekućim obavezama koje ima. Iz tih razloga, zakon je u st. 8. ove odredbe predvidio dva oblika pogodnosti kao izuzetke od navedenog pravila da se kazna izvršava odmah, a to su odgodno i obročno plaćanje ili plaćanje novčane kazne u otplatama u određenim vremenskim rokovima (olakšice u plaćanju novčane kazne). Naime, naš zakon je prihvatio veoma fleksibilan sistem plaćanja novčane kazne jer su navedeni rokovi dosta dugi. Odgoda plaćanja je pogodnost koju sud odobrava osuđenom, postavljajući pri tome konačni rok do kojeg mora platiti novčanu kaznu, dok plaćanje u otplatama (obrocima) podrazumijeva plaćanje novčane kazne u dijelovima koji se moraju platiti u određenim vremenskim intervalima. Rok u kojem se kazna mora platiti ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od šest mjeseci.

13 U tom smislu Grozdanić, rad u HLJKPP, 2/200, str. 343. 14 Tako npr. Svedrović, HLJKPP, 2/2003, str. 368. 15 Up. Grozdanić, rad u HLJKPP, 2/2000, str. 343.; Novoselec, str. 369., fusn. 104.

268

(8) Pri primjeni odredbe iz st. 8. ipak je neophodno imati u vidu opšte pravilo koje je u savremenom krivičnom pravu vladajuće i prema kojem se sve pravosnažno izrečene novčane kazne izvršavaju u cijelosti i odmah. Davanje olakšica je izuzetak i u tom smislu i treba posmatrati i tumačiti ovu odredbu i voditi računa da se olakšicama ne ide predaleko, jer bi se tada mogla ugroziti svrha ove kazne, a to je da se njome ostvari znatno umanjenje ličnog standarda osuđenog koji on mora ozbiljno da osjeti.

Sudska praksa: Kada sud učinioca oglasi krivim i izrekne mu novčanu kaznu za izvršeno krivično

delo a u tu kaznu mu ne uračuna novčanu kaznu za učinjeni prekršaj čija su obeležja obuhvaćena radnjom izvršenja za koju je oglašen krivim i osuđen na novčanu kaznu, to ne predstavlja bitnu povredu krivičnog zakona, jer se na osnovu člana 136. ZKP može doneti posebno rešenje o uračunavanju kazne.

Presuda VSS, Kž. 1355/96 od 14.11. 1996.

Zamjena novčane kazne

Član 47.

(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. (2) Ako se novčana kazna ne može u cijelosti ili djelimično naplatiti u roku

koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih 50 KM novčane kazne, odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od jedne godine.

(4) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne, izvršenje zatvora će se obustaviti. (1 – 4) U odredbama ovog člana pod naslovom zamjena novčane kazne,

zakon je regulisao pitanje izvršenja novčane kazne. Već iz odredbe st. 1. jasno proizilazi da je naš zakon napustio raniji sistem prisilne naplate novčane kazne, pa tek ako taj način naplate bude bezuspješan , sud je novčanu kaznu zamjenjivao kaznom zatvora, koji se u literaturi označava kao supletorni ili supsidijarni zatvor. Prema sadašnjem rješenju te prve faze više nema, pa će sud čim se osuđeni ogluši o svoju obavezu plaćanja novčane kazne, bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna u cijelosti ili djelimično zamijeni kaznom zatvora. Novčana kazna se mijenja ili pretvara u kaznu zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne ili za svakih započetih pedeset KM (u zavisnosti kako je ova

269

kazna izrečena) odrediti jedan dan zatvora, ali u takvim slučajevima zatvor ne može trajati duže od jedne godine. Ako osuđeni plati dio novčane kazne, ostatak se srazmjerno pretvara u zatvor odnosno zatvor se srazmjerno smanjuje, a ako plati i ostatak, izvršenje zatvora se obustavlja.

Ovakvo rješenje je višestruko sporno i dosta nepopularno; ono praktično daje pravo osuđenim licima da biraju da li će izabrati jednu ili drugu kaznu, novčanu ili kaznu zatvora. To je suprotno suštini i prirodi kazne, koja je i kada se pojavljuje kao imovinska, prinudnog karaktera, pa stoga ne može biti prepušteno na volju osuđenom da li će je izvršiti ili neće. Pored toga, to je suprotno namjeni i svrsi ove kazne, koja je veoma značajna krivična sankcija i kojoj se, kako je naprijed istaknuto, opravdano pridaju izuzetne mogućnosti u savremenom krivičnom pravu u suzbijanju lakšeg i srednje teškog kriminaliteta. To je diskutabilno i sa aspekta krivice odnosno krivične odgovornosti, jer se jedna kazna koja je i po svom sadržaju i vrsti blaža, u postupku izvršenja transformiše u sasvim drugačiju i težu kaznu.16 Ono pored toga vodi i do neselektivne primjene ove mogućnosti prema različitim kategorijama osuđenih, jer ne vodi računa o tome da li se radi o licu koje neće da plati kaznu ili o licu koje to želi ali to u postavljenom roku ne može da učini. Pored toga, ne vodi se računa ni o visini novčane kazne, odnosno činjenici da zbog limitiranosti supletornog zatvora, kod visokih novčanih kazni, znatan dio novčane kazne je posve van operacije pretvaranja, dakle ne može se pretvoriti i on je faktički oprošten.17 Ona je stoga veoma značajan supstitut kratkotrajnim kaznama zatvora, a u postupku izvršenja sve se vraća na ono što se htjelo izbjeći. Time se zapravo novčana kazna praktično dobrim dijelom eliminiše upravo u onom segmentu gdje bi trebala da ostvaruje najbolje rezultate, tamo gdje joj je u kriminalno-političkom smislu mjesto. Ako se, pored ovog, ima u vidu i da novi model novčane kazne još nije afirmisan u našoj sudskoj praksi, kao i to da je inače izricanje novčane kazne kod nas u novije vrijeme u silaznoj putanji (a po nekim sasvim simbolično), onda je nužno upozoriti da je potrebno da sudska praksa promijeni svoj odnos prema ovoj sankciji.18 19

16 Više o tome v. Grozdanić, Kazne-nova rješenja u kaznenom zakonu i njihova provedba u sudskoj praksi, HLJKPP, 2/2000, str. 343.; takođe Svedrović, Kriminalnopolitička opravdanost promjene krivičnih sankcija, HLJKPP, 2/2003, str. 370.. i dalje; P. Novoselec, Izvršenje novčane kazne i primjena supletornog zatvora u kaznenom postupku, NZ, 2-3/89, str. 278. Supletorni zatvor neki autori odobravaju, npr. Horvatić, koji ističe da je on utemeljen na zakonu i štoviše u skladu sa načelom zakonitosti, v. Izbor kazne u jugoslovenskom pravu, (1980.), str. 253. 17 Detaljnije o tome v. Marković, str. 29. 18 U tom smislu i Marković, v. cit. rad, str. 28. i dalje. 19 Kada je u pitanju automatizam pretvaranja novčane kazne u kaznu zatvora, on je predmet veoma ozbiljne kritike stručne pravničke javnosti u RH, o čemu raspravljaju i pišu i tamošnji mediji. Tako Globus u broju od 30.07.2004. godine (str. 25. - 27.) navodi podatak da samo u bjelovarskoj regiji oko 10.000 ljudi čeka na izdržavanje zatvorske kazne (supletornog) zatvora, kao i izjavu ministrice pravde da će se od takvog rješenje, kao veoma skupog za državu, brzo odustati. Kritički o supletornom zatvoru i Svedrović, v. cit. rad, str. 372.

270

Opća pravila za odmjeravanje kazne

Literatura: Atanacković, D., (1975), Kriterijumi odmjeravanja kazne, Beograd 1975; Bačić, F., (1978), Sudsko odmjeravanje kazne, ZPFZ, 3-4/1978; Stajić, A.,(1952), Načelo legaliteta i individualizacije kazne, Arhiv 4/1952; Đorđević, M.,(1991), Kazne i njihovo odmeravanje, u Publikaciji IKSI: Reforma Opšteg dela KZSRJ, Beograd, 1991. godine, str. 5.1-5.23; Đorđević, Đ.,(1998), Odmeravanje novčane kazne, JRKK, 3/1998. str. 101-114; Perić, O., (1994), Kazneni okviri u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu, Publikacija: Slobode i prava gađana i jugoslovensko krivično zakonodavstvo, UKPKJ, Beograd, 1994, str. 66-83; Vešović, M., (1992), Osnovi za isključenje kazne, domet i perspektive, JRKK, 1-2/92; Čejović, B., (1983), Krivično pravo u sudskoj praksi, (opšti deo), Beograd, 1983; Horvatić, Ž., (1980), Izbor kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu i sudskoj praksi, Zagreb 1980; Horvatić, Ž., (1979), Princip legaliteta i individualizacije kazne, JRKK, 1/1979; Bačić, F., (1982), Neki praktični aspekti sudskog odmjeravanja kazne, NZ, 9/1982; Marković, I., (2004), Kritički osvrt na regulativu novih krivičnopravnih mjera, Pravni savjetnik 7-8/2004, str. 20-30; Vlaisavljević, M., (1977), Odmeravanje kazne prema KZSFRJ, Pravna misao, 1977; Grozdanić, V., (1984), Institut ublažavanja kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu i sudskoj praksi, ZPFR, 1984; Ćirić, J., (1996), Ranija neosuđivanost kao olakšavajuća okolnost kod odmeravanja kazne, JRKK, 1-2/1996, str. 93-102; Malešević, L., (1980), Oslobođenje od kazne u jugoslovenskom krivičnom zakonodavstvu, GAKV, 1980; Đorđević, Đ.,(1983), Držanje učinioca u krivičnom postupku i odmjeravanje kazne, JRKKP, 1-2/1983, str. 125-135; Bejatović, S., (1977), Novo u o institutu povrata, Pravni život, 1977; Janković, S., (2003), Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u sudskoj praksi, Pravni život, tematski broj, Tom I, str. 625-644; Đorđević, M., (1993), Sticaj krivičnih dela izvršenih pre i posle punoljetstva, APFB, 1-2/63; Novoselec, P.,(1986), Odmjeravanje jedinstvene kazne, JRKK, 3-4/86; Miladinović, V. (1996), Povrat u krivičnom pravu, Beograd, 1996; Lazin, Đ.,(1982), Prividni sticaj krivičnih dela, Beograd, 1982; Čejović, B., Istorijski razvoj institute rehabilitacije krivičnih sankcija, Arhiv, 2-3/71; Hodžić, S., ((1989), Izbor krivične sankcije, JRKK, 4/1989, str. 69-95; Horvatić, Ž., ((1980), Izbor kazne u jugoslovenskom krivičnom pravu i sudskoj praksi, Zagreb, 1980.; Kos, D., (2003), Institut ublažavanja kazne u procesu individualizacije kazne, HLJKPP, 2/2003, str. 429-448; Horvatić, Ž., (1983), Posebna osnova za oslobođenje od kazne u čl. 45. KZSFRJ u praktičnoj primjeni u Hrvatskoj, NZ, 7/1983; Đorđević, (1991), Kazne i njihovo odmeravanje, Publikacija Reforma opšteg dela KZ SFRJ i savremene tendencije u jugoslovenskom krivičnom pravu, IKSI, Beograd 1991; Stojanović, S., (1985), Ublažavanje kazne u krivičnom pravu SFRJ, Beograd, 1985; Cotič, D. i dr., (1975), Uslovna osuda, sudska opomena, oslobođenje od kazne, Beograd 1975; Babić, M (1996), Ustanova produženog krivičnog djela (kritički osvrt), JRKK, 1-2/1996, 49-60); Buturović, J. (1980), Produženo krivično djelo, Beograd 1980; Pihler, S., (1987), Šta je zapravo tzv. produženo krivično delo, Pravo, teorija i praksa, tem. broj, 1987, str. 40-50; Perić, O., (1987), Produženo krivično delo, Pravo, teorija i praksa, tem.broj, 1987, str. 33. i dalje; Tahović, J., (1956), Produženo krivično delo, Jugoslovenska advokatura, 5-6/56, str. 18-29; Đorđević, M., (1990), Stvarno kajanje, JRKK, 4/90, str. 31-39; Horvatić, Ž., (2004), Problem odnosa u zakonu propisane i sudskim presudama primijenjene kaznenopravne represije prema počiniteljima kaznenih djela, HLJKPP, 2/2004, str. 381-434.; Kurtović, A., (2004), Zakonska i sudska politika kažnjavanja općinskih sudova na području Županijskog suda u Splitu, HLJKPP, 2/2004, str. 609-652.

Član 48.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen

271

krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Inkriminišući krivična djela zakon određuje granice kažnjavanje za svako

djelo propisujući vrstu i visinu kazne, odnosno postavljajući donju i gornju granicu kažnjavanja. Ovako određene kazne (sistem relativno određenih kazni) odražavaju različite stepene opasnosti u kojima se mogu javljati pojedina krivična djela i predstavljaju osnovu za primjenu kazne. Tek nakon što utvrdi da je izvršeno krivično djelo, sud u granicama tako postavljenih kazni i pod uslovima koje zakon određuje, učiniocu odmjerava i izriče kaznu. Prema tome, odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Ono je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica odlučuje o visini kazne. To je redovno odmjeravanje kazne ili odmjeravanje kazne u užem smislu. Zakon, međutim, u odredbama opšteg dijela daje velike mogućnosti za mijenjanje granica kažnjavanja koje zakon postavlja, najčešće prema mjeri i to prekoračenjem donje granice (posebnog minimuma), jer pod određenim uslovima omogućava ublažavanje, pa čak i oslobođenje od kazne. Za razliku od ranijeg zakonodavstva, KZ BiH je opravdano napustio mogućnost prekoračenja gornjih granica kazne postavljene za pojedina krivična djela (posebni maksimum), jer je napustio instituciju višestrukog povrata, kada se to ranije moglo činiti. Opšte granice kažnjavanja (opšti zakonski minimum i maksimum) se ne mogu napuštati.

Pored toga, naš zakon omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda (u entitetskim zakonima i sudska opomena) i rad za opšte dobro na slobodi. Takvim rješenjima naš zakon sudovima daju najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne. Odmjeravanje kazne u ovako proširenim okvirima u literaturi se ponekad označava kao odmjeravanje kazne u širem smislu. Poseban način odmjeravanja kazne u našem zakonodavstvu predstavlja odmjeravanje kazne za krivična djela u sticaju.

Odmjeravanje kazne predstavlja veoma značajno područje krivičnog prava. Ova, nekada dosta zanemarena materija krivičnog prava, danas je u središtu nauke

272

krivičnog prava i kriminalne politike. Sasvim opravdano, jer sudsko odmjeravanje kazne ima izuzetan značaj za svako društvo, s obzirom da ono u suštini predstavlja ostvarivanje funkcije krivičnog prava i kaznene politike jedne države.

(1) Osnovni kriterijumi pri odmjeravanju kazne predstavljaju granice propisane kazne (uz odstupanja koja zakon predviđa), svrha ili svrhe kažnjavanja koje se pri tome moraju uvažavati, te okolnosti koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca - olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (čl. 48. st. 1.). Pri odmjeravanju kazne sud prvenstveno mora imati u vidu kaznu koja je propisana za učinjeno krivično djelo, jer je kazneni okvir osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.

U zakonu je primjerice navedeno niz različitih okolnosti objektivnog i subjektivnog karaktera, koje se odnose na krivično djelo i učinioca i koje dimenzioniraju njegovu nevrijednost. Sve te okolnosti sud jedinstveno cijeni pri odmjeravanju kazne, izričući manju ili veću mjeru kazne u zavisnosti od toga koje je okolnosti uzeo kao odlučujuće pri kažnjavanju. Iako zakon pri tome izričito ne izdvaja ni jednu od okolnosti, ipak valja primijetiti da u njihovom rangiranju, zakon na prvo mjesto stavlja stepen krivične odgovornosti. U savremenom krivičnom pravu kod kazne je veoma značajan elemenat pravednosti, a pravedna kazna je samo ona kazna koja ne prelazi granicu krivice učinioca. Stepen krivične odgovornosti ili krivice za izvršeno krivično djelo je osnova i istovremeno neprekoračiva mjera za kaznu; kazna u stepenu krivice učinioca nalazi svoju mjeru i opravdanje. Ovo je jedan od temeljnih postulata svakog demokratskog krivičnog prava.

Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina krivičnog djela. U protivnom, osnovano bi se postavilo pitanje legitimnosti takve kazne, jer bi načelo pravednosti i srazmjernosti kazne bilo izigrano i kazna kao takva nepravedna i u osnovi utilitaristička.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne. Ova pravila su u osnovi postavljena kao i u ranijem zakonodavstvu i temelje se na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. Zakon pri tome navodi najznačajnije okolnosti koje sud mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, pri čemu se ni jedna okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuća ili otežavajuća. Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Dakle, one mogu uticati na to da kazna bude manja ili veća, ali u granicama propisane kazne za učinjeno krivično djelo. Stoga ih

273

je potrebno razlikovati od kvalifikatornih i privilegišućih okolnosti koje mijenjaju kvalifikaciju krivičnog djela u teži ili lakši vid djela, a samim tim i kazneni okvir. Koje okolnosti jedno djelo čine kvalifikovanim ili privilegovanim određuje sam zakon kod nekih krivičnih djela; jedna te ista okolnost kod jednog djela može biti kvalifikatorna a kod drugog samo otežavajuća, ili kod jednog privilegišuća a kod drugog samo olakšavajuća. Tako npr. koristoljublje ili svirepost su kvalifikatorne okolnosti kod ubistva, a otežavajuće kod tjelesne povrede; ili mala vrijednost je privilegujuća okolnost kod krađe i nekih drugih imovinskih delikata, ali je samo olakšavajuća kod oštećenja tuđe stvari.

Opšta pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je krivično djelo učinjeno u povratu i kada se za krivično djelo odmjerava novčana kazna. Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima. Kako je naprijed istaknuto, to su granice propisane kazne za pojedino krivično djelo, svrha kažnjavanja i okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Ova tri pravila predstavljaju osnovno polazište sudskog odmjeravanja kazne krivično odgovornom učiniocu za određeno krivično djelo. O tome je već bilo govora, pa će se dalje izlaganje uglavnom odnositi na olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. U tom smislu zakon navodi sljedeće okolnosti:

Stepen krivične odgovornosti. Kako se krivična odgovornost sastoji od uračunljivosti i krivice odnosno vinosti učinioca, stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena te dvije njene komponente. Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune, preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivične odgovornosti, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Isto je sa vinošću odnosno krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima, ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta. Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja, već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen svijesti i volje koji mogu biti veći ili manji, odnosno koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost i sl. I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivične odgovornosti. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivične odgovornosti (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima, npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila, VS RH, I Kž-164/1994; u tom smislu i jedna starija odluka VSH, Kž-904/70). Isto tako, sud može da uzme i obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah, kada postoji tzv. dolus repentinus. U toj ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosno doba učinioca, jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen

274

krivične odgovornosti učinioca. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo na svjesni i nesvjesni, već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. Tako je npr., sud našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar (VS RH, I Kž-44/94). Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata.

Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavlja značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivične odgovornosti učinioca. Ponašanju i doprinosu same žrtve u procesu nastajanja krivičnog djela u krivičnom pravu se sve više poklanja pažnja (predmet izučavanja viktimologije), što ima veliki značaj i kod odmjeravanja kazne. Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr., kod nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah). Za odmjeravanje kazne i ocjenu stepena krivične odgovornosti od značaja je kada nije navedenog intenziteta, što dolazi do izražaja posebno kod nekih krivičnih djela, kao što su npr. ugrožavanje javnog saobraćaja, djela protiv života i tijela i dr. Neki autori ovu okolnost razmatraju u okviru okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.

Pobude iz kojih je djelo učinjeno. Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost. Stoga ispravno naglašava VSH da je pronevjera radi dobrog provoda otežavajuća okolnost (Novoselec, str. 401.), ali je jako diskutabilna jedna starija odluka istog suda da je pronevjera radi kupovine stana olakšavajuća okolnost (v. Komentar KZ SFRJ, str. 199.). Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja).

Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra. Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. Naravno da je potrebno voditi računa o prirodi djela, da li se radi o djelima protiv imovine, života i tijela, djelima protiv javnog saobraćaja, odnosno djelima ugrožavanja ili povrede, pokušaju ili dovršenom krivičnom djelu, itd. Iako se pri toj procjeni mogu cijeni način i sredstva izvršenja djela, ovdje je ipak najznačajnija posljedica krivičnog djela. Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je ona bila bliska, itd. Nije svejedno da li se radi o

275

opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr. intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata, broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj civilnih žrtava kod ratnih zločina, itd.). Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška nekih trećih lica, to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost (tako VSH, I Kž-882/90, prema Novoselcu, str. 402.).

Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. Zbog heterogenosti ovih okolnosti veoma ih je teško unaprijed odrediti. To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. Takvim bi se mogle smatrati npr. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje krivičnog djela, ili je to učinio spontano, da li je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost, povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je učinilo više lica, itd. U krug ovih okolnosti jedan dio autora svrstava i doprinos same žrtve izvršenju djela (npr. Srzentić-Stajić-Lazarević; Stojanović), što je posebno u novije vrijeme predmet izučavanja viktimologije kao posebne naučne discipline u okviru kriminologije. Doprinos žrtve sopstvenoj viktimizaciji, kada se ona ne pojavljuje u intenzitetu koji isključuje protivpravnost djela ili predstavlja njegovu privilegujuću okolnost svakako treba uzimati kao olakšavajuću okolnost, bez obzira da li je svrstavali u ovu kategoriju okolnosti ili je podvodili pod okolnosti iz prve kategorije.

Raniji život učinioca. Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat “sticaja nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima, odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje, uopšte njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela (v. st.2. čl. 38.). Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.

Lične prilike učinioca. Lične prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, a posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje, zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu, pa ako je u pitanju npr. samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere

276

uslovnu osudu. Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.

Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela. Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U svim tim relacijama učiniočevo ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju kazne. Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i do teže posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom), onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost. U stvari, takav učinilac jasno pokazuje da je potreba kažnjavanje kod njega smanjena već samim tim što se sam nalazi na putu (re)socijalizacije i popravljanja. Naravno, pri ovome se ponekada može raditi samo o učiniočevim obećanjima, njegovoj pukoj izjavi da će žrtvi pomoći i obeštetiti je a da iz toga ne stoji ozbiljno nastojanje da to zaista i učini, o čemu sud mora voditi računa i takvo držanje ne može uzeti kao olakšavajuću okolnost. Odnos učinioca prema oštećenom i naknadi štetnih posljedica pričinjenih krivičnim djelom, predstavlja veoma značajnu okolnost , koju neka zakonodavstva kod nekih krivičnih djela predviđaju čak kao osnov za oslobođenje od kazne (tako npr. KZ RH, čl. 59.b). Stoga je šteta što KZ BiH nije prihvatio slično rješenje (KZ RS u čl. 41. st.2. to je predvidio takođe kao osnov za oslobođenje od kazne, ne ograničavajući ga samo na određena djela).

Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog (v. dio sudska praksa).

Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Kao što je istaknuto, zakon okolnosti u ovoj odredbi daje egzemplifikativno. Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja. Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr.

277

krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i sl.), ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti (VSS, Kž-839/98). Slično je i kada je u pitanju dugo trajanje krivičnog postupka (v. dio sudska praksa).

Sudsko odmjeravanje kazne je odmjeravanje kazne u zakonskim okvirima postavljenim za učinjeno krivično djelo na osnovu utvrđenih olakšavajućih ili otežavajućih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne. Pri tome sud vrednuje niz okolnosti koje se odnose na djelo, krivičnu odgovornost i ličnost učinioca, na osnovu čega procjenjuje težinu krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i opasnost učinioca, što predstavlja osnovu na kojoj sud zasniva svoju odluku o mjeri kazne koju će, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, odmjeriti učiniocu. Time u stvari sud, apstraktno postavljenu kaznu za određeno krivično djelo od strane zakonodavca, prevodi u konkretnu kaznu, što predstavlja čin primjene prava posebne vrste i značaja.

Pri navedenom procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti mogu se koristiti dva metoda, analitički i sintetički. Prema prvom, sud cijeni svaku okolnost, posebno je vrednuje i utvrđuje njen uticaj na kaznu, dok se prema drugom odmjeravanje kazne vrši na osnovu jedinstvene ocjene svih okolnosti u njihovoj ukupnosti, što sudska praksa najčešće i koristi. Međutim, u teoriji opravdano preovlađuje shvatanje da je najprihvatljivija kombinacija ova dva metoda, odnosno da je najbolje da sud koristi analitičko-sintetički metod, što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter odnosno da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu. Ovakva ocjena olakšavajućih i otežavajućih okolnosti više odgovara intencijama zakona koji obavezuje sud da odmjeravanje kazne vrši u funkciji svrhe kažnjavanja, što isključuje mehaničku ocjenu navedenih okolnosti. To svakako treba da bude izraženo i u sudskoj odluci, jer u obrazloženju mora biti navedeno koje je okolnosti sud uzeo kao otežavajuće a koje kao olakšavajuće, odnosno da svaka relevantna okolnost za odmjeravanje kazne bude dokazana. U savremenom krivičnom pravu vrijedi pravilo da sud treba da ima veliku slobodu i ovlaštenja pri izboru vrste i mjere kazne, kako radi osiguranja što uspješnije individualizacije kazne, tako i zbog toga što je ovo područje nepodesno za strogo zakonsko regulisanje, čvrsta pravila i precizne kriterije. Opšte su procjene da bi to bilo neproduktivno i da bi donijelo više štete nego koristi. S druge strane, bilo bi isto tako neprihvatljivo da u ovako značajnoj materiji zavlada arbitrernost, radi čega se polazi od potrebe jačanja pravnih aspekata sudskog odmjeravanja kazne koje će osigurati legalitet na ovom području krivičnog prava (up. Bačić II, str. 409.).

Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u

278

odmjeravanju kazne za isto djelo (načelo zabrane dvostrukog vrednovanja). Ovo proizilazi iz same logike stvari i jednako važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima, odnosno konstitutivnim elementima osnovnog, kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. Tako npr. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve, itd. Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima težine, koja je takva da se kroz nju može djelo u svojoj težini kvantificirati, javljati u različitim stepenom težine, kada dakle takvo ostvarenje te okolnosti nadmašuje njenu prosječnu vrijednost koja karakteriše to djelo. Drugim riječima, to je opravdano ako to prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog oblika krivičnog djela. Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela (u tom smislu i sudska praksa, v. Odluku VSS, Kž.1062/99, Bilten Okružnog suda Beograd, 53/00, str.66.). Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih.

(2) U st. 2. predviđena su posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno izdržane ili oproštene kazne. Dakle, iz zakonske ekspresije jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ BiH odustao od ustanove višestrukog povrata (što su još ranije učinili i entitetski zakoni), koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne, jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog prava.

(3) Odredbom st. 3. takođe je predviđeno posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne, kada sud pored opštih pravila odnosno svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama.

279

Ublažavanje kazne

Član 49. Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom

ili izreći blažu vrstu kazne: a) kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti; b) i kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje

ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u

granicama propisanim za učinjeno krivično djelo. Međutim, zakon predviđa i mogućnost da sud u određenim slučajevima i pod određenim okolnostima može izreći i blažu kaznu od propisane. Opravdanost ovakvog odstupanja zasniva se na tome što u određenim situacijama, s obzirom na okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, stepen opasnosti djela i krivice učinioca, mogu da budu smanjeni ispod granice koju je zakonodavac imao u vidu propisujući kaznu za to djelo.

Ublažavanje kazne je izuzetak od pravila i stoga predstavlja posebnu vrstu odmjeravanja kazne; sud u tom slučaju izriče drugačiju kaznu od propisane, tj. ili blažu od propisane ili blažu vrstu kazne. Ublažavanje kazne je prema našem zakonu institucija opšteg karaktera jer se u načelu, pod određenim pretpostavkama, može koristiti kod svih djela i prema svim učiniocima. Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom da ni u jednom slučaju zakon ne obavezuje sud da to učini.

Prema odredbi čl. 49. ublažavanje kazne je moguće kad to zakon izričito određuje (tač. a), kao i onda kada sud procijeni da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja (tač. b). U krivičnoj literaturi se prvo ublažavanje najčešće naziva zakonskim ublažavanje kazne, a drugo sudskim ublažavanjem. Ovakvi nazivi nisu odgovarajući, s obzirom da je i jedno i drugo istovremeno i sudsko i zakonsko, jer su oba predviđeni u zakona i oba ublažavanja vrši sud na osnovu zakonskih ovlašćenja. Razlika je samo u tome što je to u prvom slučaju vezano za unaprijed određene slučajeve, dakle konkretnije i određenije vezano za ispunjenje određenih uslova, a drugi put je postavljeno uopštenije i ostavljeno da sud cijeni na osnovu posebno izraženih olakšavajućih okolnosti, vodeći pri tome računa o svrsi kažnjavanja20.

Kod prvog ublažavanja kazne zakon u odredbama opšteg ili posebnog dijela navodi slučajeve kad se kazna može ublažiti. U pitanju su prvenstveno neki opšti instituti iz opšteg dijela, pri čemu je zakon imao u vidu da izvršenje krivičnog djela u funkciji ili uz postojanje ovih instituta znatno umanjuje opasnost takvog djela, što opravdava ublažavanje kazne. Riječ je dakle o opštim osnovima koje zakon predviđa kao slučajeve u kojima se može izreći blaža kazna, a to su:

20 U tom smislu i Horvatić, NZ, 11 - 12/1998, Novoselec, str. 407.

280

prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde, pravna zabluda iz opravdanih razloga, bitno smanjena uračunljivost, pokušaj krivičnog djela, dobrovoljni odustanak i pomaganje. U posebnom dijelu ni u jednom slučaju zakon izričito ne predviđa mogućnost ublažavanja, ali će to biti moguće kod onih nekoliko krivičnih djela kod kojih postoji mogućnost za oslobođenje od kazne, a sud učinioca nije oslobodio od kazne. Tada se može primijeniti i tzv. neograničeno ublažavanje kazne (v. čl. 51.).

Kod drugog ublažavanja sud može ublažiti kaznu uvijek kada procijeni da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Pri tome dolaze u obzir sve okolnosti koje se uzimaju kao olakšavajuće kod redovnog odmjeravanja kazne (čl. 41.), ali pod uslovom da one imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti, što znači da se radi o takvim olakšavajućim okolnostima koje u znatnoj mjeri smanjuju opasnost djela i krivice učinioca. Ovdje zakon sudu daje ovlašćenje da na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će koristiti mogućnost ublažavanja. Riječ je o izuzetnim ovlašćenjima koje naši sudovi veoma često koriste, a prema nekim i zloupotrebljavaju, jer je time u stvari izuzetak pretvoren u pravilo. Tako se u stvari ublažavanje kazne u praksi tretira kao redovno odmjeravanje kazne, pa su sudovi skloni ponekad i da ne navode i ne obrazlažu osobito olakšavajuće okolnosti, što je bitna povreda odredaba krivičnog postupka i razlog za ukidanje presude (VS RH, I Kž-279/95, Izbor 1/1996, str. 199.).

Sporno je da li se može koristiti ovo ublažavanje kazne ako u datom slučaju sve okolnosti nisu osobito olakšavajuće, kada dakle postoje obične ili otežavajuće okolnosti. Jedni smatraju da uz ove mogu postojati i obične kao i otežavajuće okolnosti, jer je po njima bitno da su prve okolnosti dominantne i da se s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja (tako npr. Bačić, 419). Odgovor na ovo pitanje je dosta delikatan i zavisi od toga kakvog su karaktera te druge okolnosti, posebno otežavajuće, kakav značaj one imaju pri procjeni mogućnosti postizanja svrhe kažnjavanja. Iako se u principu i pored postojanja takvih okolnosti ne bi trebala isključiti mogućnost ublažavanja kazne, ipak bi to morale biti posve rijetke, izuzetne situacije. U tom smislu VSS je zauzeo stav da postojanje izrazite upornosti kod krivičnog djela razbojništva ne daje osnova za ublažavanje kazne (Kž-411/96.).

Granice ublažavanja kazne

Član 50.

(1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 49. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama: a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana

kazna zatvora od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

281

b) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;

c) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera propisana kazna zatvora od dvije godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora;

d) ako je za krivično djelo kao najnovija21 mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca zatvora;

e) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana;

f) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna;

g) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa a ako se izriče u određenom iznosu do 150 KM.

(2) Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

(1)(2) Kako ublažavanje kazne predstavlja izuzetnu mogućnost odstupanja

od postavljenih granica kod redovnog kažnjavanja, bilo je nužno postaviti stroge granice u kojima se to može činiti. Stoga su u odredbama ovog člana postavljena pravila odnosno granice ublažavanja kazne, pa se stoga ovo ublažavanje ponekad naziva i ograničeno ublažavanje kazne. Međutim, naš zakon je odstupio i od ovog principa, pa je predvidio i mogućnost da se kazna može ublažiti i mimo ovih ograničenja, a to će biti u svim slučajevima kada je moguće oslobođenje od kazne, naravno kada sud učinioca nije oslobodio od kazne (čl. 51. st. 2.).

Vezivanjem ublažavanja za posebni minimum kazne, uglavnom je predviđeno ublažavanje po mjeri, a samo u jednom slučaju, kada dakle nema posebnog minimuma, ono se vrši po vrsti, pa se umjesto kazne zatvora može izreći

21 Pogrešno stoji izraz „najnovija“, jer treba da stoji „najmanja“. Međutim, problem je ovdje što se i tačka e) odnosi na istu situaciju kao i tačka d), ali sa tom razlikom da je prema tački e) kaznu moguće ublažavati do opšteg minimuma, a u tački d) do tri mjeseca. I ovdje se izgleda radi o „pogrešnoj ispravci“ odredbe iz tačke e), s obzirom da je i prvobitnom tekstu bila loše formulisana („kazna zatvora od najviše jedne godine“), pa će se stoga morati praviti „ispravka ispravke“. Prema tome i dalje ostaje problem ublažavanja kazne kod krivičnih djela sa minimumom ispod jedne godine odnosno od šest mjeseci (zakon ne predviđa ni kod jednog krivičnog djela minimum od tri mjeseca), jer je očigledno da je zakonodavac u tački e) želio riješiti pitanje ublažavanja kazne kod takvih djela. Stoga je tu trebalo da stoji „ako je za krivično djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora ispod jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora“. Radi se o propustima koji su učinjeni i u ispravkama, odnosno novom zakonskom tekstu objavljenom u „Sl. glasniku BiH“, br.37/03, od 22.11. 2003. godine.

282

novčana kazna (st.1. tač. f). Ovim odredbama su u stvari postavljeni novi i niži posebni minimumi, što preko ublažavanja kazne znatno proširuje mogućnosti za sudsko određivanje kazne za krivična djela.

Ako su za krivično djelo propisane dvije kazne alternativno, ublažavanje kazne po logici stvari podrazumijeva ublažavanje blaže kazne. Time je ustanova ublažavanja kazne isključena kod dugotrajnog zatvora, jer je ova kazna uvijek predviđena alternativno uz kaznu zatvora, tako da sud uvijek može da izvrši izbor između ove dvije kazne zatvora. Ako su propisane kazne kumulativno, ublažavanje može da obuhvati obje kazne, ali i samo jednu od njih, bilo glavnu ili sporednu. Kao što je već navedeno, KZ BiH u posebnom dijelu ni u jednom slučaju ne propisuje kumulativno kazne.

U odnosu na prethodno krivično zakonodavstvo učinjene su izmjene u pravcu ograničenja primjene ustanove ublažavanja. U tom smislu je mogućnost ublažavanja kazne kod najtežih krivičnih djela sada ograničena i ne može ići ispod pet godina (st.1. tač. a), pa će se npr. za pokušaj ubistva predstavnika najviših institucija u BiH, kao i drugih djela sa ovim posebnim minimumom (npr., kod genocida i ratnih zločina), kazna moći ublažiti samo do pet godina, a ranije je to moglo sve do jedne godine.

Pri ublažavanju kazne sud će svakako posebno voditi računa o propisanoj kazni, odnosno o najmanjoj i najvećoj mjeri kazne koja je propisana za dato krivično djelo (st. 2.).

Oslobođenje od kazne

Član 51.

(1) Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje.

(2) Kad je sud ovlašćen učinioca krivičnog djela osloboditi od kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u čl. 49. (Ublažavanje kazne) ovog zakona.

(1) Oslobođenje od kazne podrazumijeva odstupanje od pravila da se

krivično odgovornom učiniocu uvijek mora izreći kazna. Riječ je o izuzetnoj zakonskoj mogućnosti koja najbolje pokazuje koliko su velika ovlašćenja suda pri odmjeravanju kazne; riječ je o nekoj vrsti zakonsko-sudskog pomilovanja (Bačić). Utvrđeno je postojanje krivičnog djela, krivične odgovornosti učinioca, ali se kazna ne izriče, odustaje se od kažnjavanja iz određenih razloga. U stvari, učinilac se kažnjava bez kazne, jer sud donosi osuđujuću presudu (čl. 285. st.1. tač. c) ZKP BiH) koja sadrži izreku o krivici i naznačenje djela za koje je učinilac oslobođen od kazne i uvodi se u kaznenu evidenciju, sa posebnim rokom za njeno brisanje (čl.121. st. 1. KZ BiH). U tom smislu je treba razlikovati od oslobađajuće presude koja se donosi u smislu čl. 284. ZKP BiH. Dakle, oslobođenje od kazne ima

283

funkcije slične kazni, jer je riječ o osudi učinioca koji je kriv i kojom se upućuje prijekor za učinjeno krivično djelo i u tom smislu oslobođenje od kazne ima funkcije kazne. Opravdanje za ovu instituciju sastoji se u tome što je u određenim situacijama, s obzirom na okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, stepen opasnosti djela i učinioca znatno smanjen ili što postoje određeni razlozi koji ukazuju da učiniocu nije potrebno izreći kaznu. Prema tome, oslobođenje od kazne je moguće i kod teških krivičnih djela, ako to kriminalno-politički razlozi opravdavaju, npr. stimuliše se pripadnik zločinačkog udruženja na njegovo otkrivanje, uz zakonsko obećanje da neće biti kažnjen (v. npr., čl. 249 st. 3.; čl. 250 st. 5.). Uz oslobođenje od kazne moguće je izricanje određenih mjera bezbjednosti, kao i mjere oduzimanja imovinske koristi. Sudska praksa ovu mjeru ne koristi često.

Za razliku od ublažavanja kazne kod kojeg sud ima ovlašćenje da izrekne blažu kaznu kad god smatra da se takvom kaznom može postići svrha kažnjavanja, sud može osloboditi od kazne učinioca samo onda kada je to izričito predviđeno u zakonu, u opštem ili posebnom dijelu. Stoga se svi osnovi za oslobođenje od kazne dijele u opšte ili posebne. Opšti osnovi su: prekoračenje granica nužne odbrane usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom (čl. 24 st. 3.); prekoračenje granica krajnje nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima (čl.25 st. 3.); nepodoban pokušaj (čl. 27.); dobrovoljni odustanak (čl. 28 st. 1.); dobrovoljno sprečavanje izvršenja krivičnog djela od saizvršioca, podstrekača ili pomagača (čl. 32 st. 2.); pravna zabluda iz opravdanih razloga (čl. 38.). Posebni osnovi predviđeni su kod krivičnih djela: davanje dara ili drugih oblika koristi (čl. 218 st. 3.); davanje lažnog iskaza (čl. 235 st. 5.); udruživanje radi činjenja krivičnog djela (čl. 249 st. 3.); organizovani kriminal (čl.250 st. 5.). Riječ je uglavnom o situacijama poznatim kao tzv. stvarno kajanje, npr. učinilac djela iz čl. 235. dobrovoljno opozove svoj iskaz prije nego što je donesena konačna odluka. U posebnom dijelu entitetskih zakona i BD BiH takođe je kod nekih krivičnih djela predviđena ova mogućnost (v. komentar entitetskih zakona).

Krivični zakon BiH obavezno oslobođenje od kazne predvidio je samo u slučaju dobrovoljnog sprečavanja krivičnog djela kod saučesnika (čl.32 st. 2.), vjerovatno po uzoru na KZ RH, koji je tu odredbu već izmijenio i vratio ranije rješenje. U svim drugim slučajevima oslobođenje od kazne je fakultativno, što znači da je ostavljeno sudu da u svakom slučaju cijeni koliki je stepen opasnosti djela i učinioca, odnosno stepen njegove krivične odgovornosti i u skladu sa tim odluči da li je opravdana primjena ove mjere.

Oslobođenje od kazne kao mjera ne povlači pravne posljedice osude (čl. 113/2).

(2) U st. 2. predviđeno je da u svim slučajevima kad je sud ovlašćen da učinioca oslobodi od kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne. Ovo proizlazi iz logičkog tumačenja (argumentum a maiore ad minus), jer ako sud učinioca nije oslobodio od kazne, može mu naravno kaznu ublažiti i mimo ograničenja predviđenih kod redovnog ublažavanja kazne iz čl. 49. To podrazumijeva izricanje kazne ispod propisane kazne u bilo kojoj visini, sve do opšteg minimuma ili izricanje blaže vrste kazne. Ova odredba otvara mogućnost izricanja i uslovne osude i kod onih krivičnih djela kod kojih se ona inače ne može

284

izricati, jer se ni putem ograničenog ublažavanja kod tih djela ne može utvrditi kazna do dvije godine zatvora, što je i stav sudske prakse. Ako se ima u vidu način na koji su kazne propisane u našem zakonodavstvu, ovim je otvorena (makar teoretski) mogućnost izricanja uslovne osude za sva krivična djela (v. infra, komentar uz čl. 59.)

Poseban slučaj oslobođenja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata

Član 52.

Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela učinjenog iz nehata kad posljedice djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja.

Pored osnova za oslobođenje od kazne predviđenih u prethodnoj odredbi,

ovom odredbom zakon predviđa ovu dosta specifičnu mogućnost za primjenu ove ustanove kod svih krivičnih djela učinjenih iz nehata. Iako u tom smislu ograničen, ovaj osnov je ipak opšteg karaktera jer nije propisan u posebnom dijelu uz pojedina krivična djela. Po ugledu na neka zakonodavstva, uveden je već u ranije krivično zakonodavstvo (KZ SFRJ, 76/77.). Iako upućuje na sva nehatna krivična djela, po logici stvari ova odredba je namijenjena onim krivičnim djelima kod kojih zbog njihove prirode posljedica prema učiniocu može proizvoditi navedene efekte. Stoga se ova mogućnost oslobođenja od kazne može koristiti prvenstveno kod krivičnih djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, kada je npr. učinilac pri tome prouzrokovao navedenu posljedicu prema bliskom rođaku, bračnom drugu ili nekom drugom veoma bliskom licu. Međutim, nije isključeno da se to koristi, uz navedene pretpostavke i kod drugih djela, kao npr. nehatnog ubistva, opšteopasnih krivičnih djela, itd.

Opravdanje za oslobođenje od kazne u ovakvim slučajevima sastoji se u tome što već nastala posljedica koja učinioca teško pogađa, po svom značaju prevazilazi njegov propust zbog kojeg bi trebao biti kažnjen, pa stoga u tom slučaju ni razlozi pravednosti niti razlozi generalne ni specijalne prevencije ne zahtijevaju kažnjavanje. Ovdje lična tragedija koja je najgora kazna za učinioca, kaznu čini posve besmislenom i nesvrhovitom, pa bi njeno eventualno izricanje predstavljalo tek golu represiju. Ovakve situacije su istina izuzetne, ali su moguće i u svakom slučaju sud o tome donosi odluku.

Zakon je za primjenu ovog osnova oslobođenja od kazne predvidio dva međusobno povezana i kumulativno postavljena uslova. Prvi se sastoji u tome da je krivično djelo učinjeno iz nehata, a drugi da posljedica djela tako teško pogađa učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kazne. Sudskoj praksi teškoće predstavlja utvrđivanje drugog uslova, jer je prvi prilično jasan. Njegovo postojanje sud procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, ali pri tome treba voditi računa o zahtjevima koje postavlja zakon koji su prilično ograničavajući. Oni se odnose uslov da je potrebno da se radi o posljedici koja

285

učinioca teško pogađa i da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Kada će to biti ostavljeno je sudu da cijeni u svakom konkretnom slučaju, ali pri tome mora imati u vidu ne samo ove zahtjeve već i generalnu prevenciju kao svrhu kažnjavanja. Ipak, s obzirom da zakon traži samo da posljedica teško pogađa učinioca, ostaju nedoumice da li se ovaj institut može primijeniti i kada se radi o lakšim posljedicama koje isto tako mogu teško pogoditi učinioca. Jedni smatraju da to mogu biti samo one posljedice koje su objektivno teške, kao što su npr. smrt, fizičke povrede koje dovode do teške invalidnost, jer samo takve posljedice mogu teško pogoditi učinioca i kod njega izazvati velike duševne patnje (u tom smislu Novoselec, str. 410.). Jedni opet polaze od stava da posljedice moraju biti takve da teško pogađaju prosječnog čovjeka, što bi značilo da one ne moraju biti objektivno teške (Horvatić, rad u NZ, 7-10/83, str. 64.). Čini se da u teoriji i sudskoj praksi ovo drugo shvatanje preovlađuje, jer se polazi od stava da se navedena procjena ne može vršiti mehanički prema apsolutnoj težini posljedice, stepenu srodstva i sl., već se moraju uzeti u obzir sve okolnosti koje ukazuju na to da izazvane posljedice u konkretnom slučaju tako teško pogađaju učinioca da nema svrhe kažnjavanje, ili kako zakon naglašava da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja, što će po pravilu biti onda kada kažnjavanje nije potrebno ni zbog generalne ni zbog specijalne prevencije (up. npr. Đorđević, Komentar KZ SFRJ, str. 210; Srzentić-Stajić-Lazarević, str. 389.).

KZ RS je predvidio i drugi osnov koji se sastoji u nastojanju učinioca krivičnog djela da otkloni ili umanji posljedice djela ili da djelimično ili potpuno nadoknadi štetu prouzrokovanu njegovim izvršenjem. Radi se o veoma značajnoj instituciji savremenog krivičnog prava koja je na liniji tzv. diverzionih modela odustajanja od kažnjavanja, što u sve većoj mjeri prihvataju mnoge zemlje. Neki zakoni ga vezuju samo za nehatna krivična djela (npr. KZ RH, čl.59. tač. b), što se u literaturi kritikuje i daje prednost upravo ovakvom rješenju, koje pokriva situacije tzv. stvarnog kajanja i vrijedi za sva djela (u tom smislu npr. Bačić II, str. 421.).

Sudska praksa: Znatan protek vremena od izvršenja krivičnog dela – sedam godina, ima se

smatrati osobito olakšavajućom okolnošću koja ima uticaja prilikom odmeravanja kazne okrivljenom.

Presuda Okružnog suda u Čačku, Kž 106/2002 od 9.05. 2002.

Prilikom odmeravanja vrste i visine kazne, okrivljenom se ne može uzeti kao

otežavajuća okolnost “da je odugovlačio postupak” neodazivanjem na poziv suda.

Rešenje Okružnog suda u Čačku, Kž348/2002 od 24. 12. 2002.

286

Kada je sud optuženog oglasio krivim za izvršenje teške krađe na naročito drzak način, ta kvalifikatorna okolnost ne može se posebno ceniti kao otežavajuća prilikom odmeravanja kazne.

Presuda okružnog suda u Beogradu, Kž. 645/96 od 8.05. 1996.

Ne može se ceniti kao otežavajuća okolnost to da se protiv okrivljenog vodi drugi

krivični postupak.

Presuda okružnog suda u Beogradu, Kž. 291/95 od 6.04.1995. Kao otežavajuća okolnost ne može se ceniti činjenica da je okrivljeni podnosio

neosnovan zahtev za izuzeće postupajućeg sudije i na taj način vršio opstrukciju krivičnog postupka, jer se radi o pravu koje okrivljeni ima po zakonu.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 368/01 od 6.03. 2001.

Ako priznanje učinioca nije imalo nikakav uticaj u pogledu utvrđivanja činjeničnog

stanja, to ne može predstavljati olakšavajuću okolnost.

Presuda VSS, Kž. 968/96 od 8.10. 1996. Ne može se okrivljenom uzeti kao otežavajuća okolnost pri odmeravanju kazne da

je izbegavao da dođe na glavni pretres, zbog čega je protiv njega bio određen pritvor, jer je takvo držanje okrivljenog sastani deo njegove odbrane.

Presuda okružnog suda u Beogradu, Kž. 67/95, od 25.01 1995. .

Zdravstveno stanje okrivljenog – da je HIV pozitivan, da boluje od hepatitisa i

karcinoma limfne žlezde, predstavlja olakšavajuću okolnost.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 186/02 od 18. 2. 2002., Izbor, 10/03, 27. Ne predstavlja olakšavajuću okolnost činjenica da je optužena posle udesa

prebacila oštećenog u bolnicu, jer je to njena zakonska obaveza.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 790/94, od 7.12. 1994. Ako kod težeg oblika krivičnog dela prevare visina pribavljene protivpravne

imovinske koristi od strane optuženog višestruko prevazilazi minimum kvalifikatornog iznosa za teži oblik krivičnog dela, neosnovan je predlog odbrane za blaže odmeravanje kazne.

Presuda VSS, Kž. 1062/99 od 23.04. 2000., Izbor, 4/2003, str. 33. Kada učinilac neovlašćeno noseći pištolj sa metkom u cevi po gradu, pri čemu je

svestan svih posledica koje takvo njegovo ponašanje može da produkuje u situaciji kada je i ranije učestvovao u fizičkim obračunima, razlozi generalne prevencije ne opravdavaju izricanje uslovne osude takvom učiniocu.

Presuda okružnog suda u Beogradu, Kž. 358/97, od 12.03. 1997.

287

Neuobičajena upornost kod optuženog da izvrši krivično delo silovanja i njegova svest da oštećena zbog svojih godina i činjenica da živi sama u kući na kraju sela, ne može pružiti ozbiljan otpor, niti može očekivati pomoć drugih lica, predstavljaju otežavajuće okolnosti prilikom odmeravanja kazne.

Presuda Okružnog suda u Valjevu, K45/97 od 25.12. 1997.

Optuženiku koji je iz nehata skrivio prometnu nezgodu u kojoj je poginula njegova

maloljetna kći, a on sam zadobio teške tjelesne ozljede, valjalo je osloboditi od kazne.

VSH, I Kž-444/83, Pregled 27, 113. Pri odmeravanju kazne za krivično delo teškog slučaja razbojništva sa smrtnom

posledicom može se uzeti u obzir i mladost ubijenog, njegov kvalitet ličnosti mladog čoveka afirmisanog na više životnih polja u svojoj užoj ili široj životnoj sredini, pri čemu je lišen života bezobzirnim, bahatim i bezosećajnim postupanjem učinioca, iako je sve ukazivalo da postoji izuzetna nesrazmera između protivpravne imovinske koristi koju je učinilac mogao očekivati i koju je pribavio od oštećenog i nastale štetne posledice.

Presuda VSS, Kž. 1371/02 od 13.02. 2003., Bilten Okružnog suda u Beogradu,

62/2004, str. 69. Optuženika koji je iz nehaja skrivio prometnu nesreću tako da je naletio na kamion

kojom prilikom je poginuo njegov otac koji je sjedio na prednjem sjedištu valjalo je osloboditi kazne jer je s ocem živio u faktičnoj životnoj zajednici i očeva ga je smrt teško pogodila.

VS RH, I Kž-179/92, Pregled 52, 135.

Uz utvrđenje postojanja propisanih uvjeta iz čl. 41. OKZRH sud je mogao

optuženicu osloboditi od kazne za krivično djelo iz čl. 161. st. 3. KZRH i neovisno o tome što posljedice, za koje je sud utvrdio da ovu tako teško pogađaju da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja, nisu one najteže (smrt), što znači da se ovaj pravni institut ne odnosi samo na najteža nehatna djela, tj. ona sa smrtnom posljedicom.

VS RH, Kzz 15/94 od 15.09. 1994., Izbor 6/94.

Za krivično djelo ubistva može se izreći uslovna osuda ako su ispunjeni uslovi iz

člana 44.st. 2. a u vezi sa članom 9. st. 3. KZJ.

Presuda okružnog suda u Beogradu, K.540/92 od 30.12. 1992. i VSS, Kž.245/93, od 22.04. 1993.

Napomena: Radi se svakako o slučajevima kada je predviđena mogućnost za

oslobođenje od kazne, pa pošto sud učinioca ne oslobodi od kazne, kaznu mu može i neograničeno ublažiti, čime se stiče samo formalna mogućnost za izricanje i uslovne osude, v. komentar uz čl. 51/2. KZ BiH. Da li su ispunjeni i ostali uslovi sud mora da cijeni u svakom konkretnom slučaju.

288

Kada okrivljeni ugrozi javni saobraćaj i tom prilikom njegova majka zadobije laku tjelesnu povredu, ta okolnost ne mora biti osnov za oslobođenje od kazne.

Iz obrazloženja: Međutim, ova okolnost nije osnov i za primenu odredbe člana 45. KZJ u konkretnom slučaju, a što se u žalbi okrivljenog predlaže, jer prema odredbama navedenog člana do oslobođenja od kazne može doći ako posledica krivičnog dela učinjenog iz nehata teško pogađaju učinioca tako da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Kako je oštećena zadobila samo lakše telesne povrede u vidu nagnječenja poglavine to za primenu navedenih odredbi nisu ispunjeni uslovi, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je okrivljenom za učinjeno krivično delo izrekao krivičnu sankciju.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 2222/95 od 20.12. 1995..

Sticaj krivičnih djela

Član 53.

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima: a) ako je za neko od krivičnih djela u sticaju sud utvrdio kaznu

dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu; b) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena

kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina;

c) ako su za sva krivična djela u sticaju propisane kazne zatvora do tri godine, jedinstvena kazna ne može biti veća od osam godina;

d) ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih novčanih kazni.

(3) Ako je za neka krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u sticaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. tač. b) do d) ovog člana.

(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u sticaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni, izreći će jedinstvenu novčanu kaznu prema odredbi stava 2. tačke d) ovog člana.

(5) Ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora prema odredbama stava 2. tač. b) i c) ovog člana.

U svim krivičnim zakonodavstvima postoje posebna pravila kojima se

uređuje odmjeravanje jedinstvene ili zajedničke kazne u slučajevima kada se učiniocu sudi za više krivičnih djela koja se nalaze u sticaju. Opšteprihvaćen je

289

stav da je u ovakvim situacijama neophodno odrediti jednu zajedničku kaznu ali ne njihovim prostim sabiranjem. U odnosu na sva druga pitanja vezana za sticaj postoje manje ili veće razlike, kako u teoriji i praksi tako i u zakonskim rješenjima. Prije svega, postoje i takvi sistemi u nekim zakonodavstvima koji predviđaju jedna pravila za odmjeravanje jedinstvene kazne za realni, a druga za idealni sticaj. U tom smislu npr. njemačko krivično zakonodavstvo, polazeći od stava da je idealni sticaj lakši vid sticaja, kod njega i ne predviđa utvrđivanje pojedinačnih kazni za svako djelo, već se izriče samo jedna kazna i to za najteže krivično djelo. Naš zakon je ostao kod ranijeg rješenja i ne pravi razliku između ova dva vida sticaja, ali se pri odmjeravanju kazne treba voditi računa o razlikama koje među njima postoje, jer realni sticaj u jednom kriminološkom smislu predstavlja u stvari povrat, višekratno ponavljanje krivičnih djela koja mogu biti veoma različita i predstavljati posve samostalne kriminalne količine. Iako se idealni sticaj može različito shvatati, kod njega nema ponavljanja krivičnih djela, a često je i sporno da li svako djelo ima svoju posebnu kriminalnu količinu, tj. krivičnopravnu autonomiju.

Jedinstvena kazna se prema našem zakonodavstvu može izreći samo istom presudom kojom su utvrđene i pojedinačne kazne, s obzirom da naše procesno krivično zakonodavstvo više ne poznaje ustanovu tzv. nepravog ponavljanja krivičnog postupka.22

Osnovno pitanje koje se postavlja u vezi sa odmjeravanjem kazne za krivična djela u sticaju odnosi se na način određivanja zajedničke ili jedinstvene kazne za sva djela koja se nalaze u sticaju. Rješenja u zakonodavstvima u tom pogledu su različita. Prema jednom, jedinstvena kazna se odmjerava na osnovu prethodno utvrđenih posebnih kazni za svako krivično djelo u sticaju, nakon čega se na osnovu tih kazni primjenom poznatih metoda asperacije, apsorpcije ili kumulacije dolazi do zajedničke kazne. Po drugom rješenju jedinstvena kazna se odmjerava bez prethodno utvrđenih kazni za svako pojedino djelo, pri čemu se koriste različiti načini za odmjeravanje jedinstvene kazne. Pri tome se najčešće polazi od kazni propisanih za izvršena krivična djela, gdje se kao osnov jedinstvene kazne uglavnom uzima kazna propisana za najteže od tih djela, pa se ona povećava uz određena ograničenja. Najzad, postoji i posebna varijanta ovog drugog sistema prema kojoj se zajednička kazna odmjerava na osnovu jedinstvene ocjene svih krivičnih djela, a u posebno postavljenim kaznenim okvirima koji se razlikuju od redovnih kaznenih okvira postavljenih za pojedina krivična djela. Ovo rješenje se uglavnom koristi kod maloljetnika.

(1) Naš krivični zakon spada u grupu zakonodavstava koja prihvataju prvo rješenje, tj. rješenje prema kojem se jedinstvena kazna odmjerava na osnovu prethodno utvrđenih pojedinačnih kazni za svako djelo u sticaju (st. 1.). Ovakav sistem se primjenjuje samo prema punoljetnim učiniocima, dok je u odnosu na maloljetnike prihvaćen drugi sistem prema kojem se prethodno ne utvrđuju

22 U praksi već ima slučajeva da u odnosu na istog učinioca egzistira više pravosnažnih osuda na zatvorsku kaznu, ali ne postoji odredba u poglavlju o ponavljanju postupku (čl. 324. - 333. ZKP BiH) na osnovu koje bi jedan od sudova koji su izrekli pojedinačne kazne preinačio prijašnju presudu u pogledu odluke o kazni i izrekao jedinstvenu kaznu.

290

vaspitne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora posebno za svako djelo u sticaju (v. čl. 98.).

U odnosu na prijašnje krivično zakonodavstvo nema bitnih razlika, osim onih koje su diktirane izmijenjenim sistemom krivičnih sankcija. Značajna izmjena se odnosi jedino na napuštanje sistema kumulacije kod odmjeravanja jedinstvene novčane kazne, tako da je taj način odmjeravanja kazne ostao jedino u slučaju iz st. 3. kada se zapravo i ne radi o pravoj već više o iznuđenoj kumulaciji. Pored toga, naš zakon nije riješio pitanje izricanja jedinstvene kazne za sticaj krivičnih djela za koja su prethodno utvrđene kazne dugotrajnog zatvora, pa se u tom slučaju faktički primjenjuje sistem apsorpcije.

(2) Princip apsorpcije (st.2.). Ovaj princip je redovan u onim krivičnim sistemima koji poznaju najteže kazne poput smrtne kazne ili kazne doživotnog zatvora, jer ove kazne po svojoj prirodi i kao najteže apsorbuju druge kazne, osim izuzetno novčane kazne kod doživotnog zatvora, ali se i ona u takvim slučajevima uglavnom smatra nepotrebnom. Prema st. 2 tačka a), naš zakon ovaj sistem predviđa onda kada je za neko krivično djelo u sticaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora koja u tom slučaju apsorbuje sve druge kazne.23 U literaturi se mogu sresti i mišljenja da ovakvo rješenje nije odgovarajuće, jer postoje situacije kada je njegova primjena kriminalnopolički upitna, odnosno da ono ne odgovara razlozima pravde i zahtjevima kriminalne politike.24

Iako je zakon propustio da reguliše, do primjene apsorpcije će doći i onda kada je za jedno djelo utvrđena kazna (običnog ili redovnog) zatvora od 20 godina kao maksimalna zakonska kazna, a za druga djela lakše zatvorske kazne. Najzad, po ovom principu jedinstvena kazne će biti utvrđena i u slučajevima u kojima je za jedno djelo utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci ili više, a za drugo kazna zatvora od trideset dana. Iako se radi o kaznama zatvora, ovdje asperacija ne dolazi u obzir, jer se preko šest mjeseci kazna ne može izricati na dane (čl. 42. st. 6.), a prema asperacionom principu jedinstvena kazna ne može dostići zbir kazni zatvora. 23 Sličnu odredbu koju sadrži KZ RH (čl. 60. st.2. a.) jedan dio teorije tumači nešto drugačije, u zavisnosti od toga koja kazna dugotrajnog zatvora je utvrđena. Naime, polazi se od stava da se primjenjuje apsorpcija samo ako je za jedno od djela u sticaju utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u maksimalnom trajanju (40 godina), a ukoliko je dugotrajni zatvor utvrđen u kraćem trajanju ta će kazna apsorbovati samo novčanu kaznu, ali ne i kaznu zatvora (u tom smislu Novoselec, str. 413.). Radi se o pogrešnom tumačenju ove odredbe, pogotovo kada je u pitanju naš zakon koji tu ne ostavlja prostora za asperaciju, jer decidno ističe da će sud izreći samo tu kaznu. Na ovaj način ovu odredbu u hrvatskom zakonu tumače i drugi autori, kao i sudska praksa (tako npr. Horvatić, Kazneno pravo, opći dio, 2003, str. 209.; Bačić II, str. 429. Tako i u presudi Županijskog suda u Zagrebu sud je primijenio apsorpciju i izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset pet godina, iako je ova kazna bila utvrđena samo za teško ubistvo, dok je za silovanje bila utvrđena kazna zatvora od osam godina (K-230/98), što Novoselec kritikuje, smatrajući to pogrešnim. 24 Tako npr. R. Nikolić, rad u Publikaciji sa Savjetovanja u Neumu, 2004. U tom smislu autor navodi kao primjer situaciju u kojoj je za jedno djelo izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 30 godina, a za drugo djelo od 15 godina zatvora, koja će biti apsorbovana od prve kazne, što je po njemu posljedica neosnovanog prihvatanja sistema apsorpcije za ovakve slučajeve. Može se, međutim, navesti i drugačiji primjer koji je u tom pogledu uvjerljiviji i u većoj mjeri dovodi u pitanje opravdanost takvog zakonskog rješenja. Tako npr. ako je za jedno od djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora od 20 godina, a za druga dva ili više djela kazne zatvora od 18, 15, itd., godina, kada se zapravo učiniocu oprašta veći dio kriminalne količine date kriminalne situacije od one za koju je osuđen.

291

Zato se ovaj slučaj naziva i nužnom apsorpcijom jer je njegova primjena nužna radi toga što se ne može primijeniti asperacioni sistem koji se ovdje redovno primjenjuje.

Princip asperacije. (st. 2. tač. b) c) d). Već je istaknuto da je ovaj način odmjeravanja jedinstvene kazne u našem krivičnom pravu osnovni i najznačajniji princip. To potvrđuje i sudska praksa koja ovaj sistem najčešće i koristi kod izricanja jedinstvene kazne. Osnovno asperacijsko pravilo sastoji se u tome da se do jedinstvene kazne dolazi tako što se najteža od utvrđenih kazni povećava ali pri tome ona ne smije dostići zbir utvrđenih kazni, niti prijeći opšti maksimum kazne zatvora. Sistem asperacije se prema našem zakonu javlja u nekoliko oblika:

Prvi se odnosi na slučajeve kada sud za sva djela u sticaju utvrdi kazne zatvora i tada jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni ni prijeći dvadeset godina (st. 2. tač. b). Jednodušan je stav da je to opravdano, jer u ovakvim situacijama druga dva principa su neopravdani jer bi dovodili do neopravdano blagog odnosno strogog kažnjavanja za sticaj krivičnih djela. Primjenom npr. principa kumulacije nekada bi se dobijale veoma visoke kazne koje ne bi mogle biti ni izvršene jer bi premašivale životni vijek učinioca. Prema tome, matematički izraženo jedinstvena kazna mora biti veća od svake posebno utvrđene, a manja od njihova zbira ili od opšteg maksimuma. (Ako su npr., posebne kazne date u veličinama 3, 5 i 7, onda je najmanja jedinstvena kazna sedam godina i jedan mjesec, a najveća četrnaest godina i jedanaest mjeseci. Ako se ovome doda još jedno krivično djelo sa utvrđenom kaznom od 9 godina, onda imamo drugi vid ograničenja, pa jedinstvena kazna neće moći prijeći granicu od dvadeset godina).

U odredbi tač. c) predviđeno je posebno pravilo asperacionog sistema koje se odnosi na lakša krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do tri godine, a kod kojih jedinstvena kazna ne može prijeći osam godina. Osnovni smisao ovog pravila je da se onemogući izricanje pretjerano dugih kazni zatvora za lakša krivična djela onda kada je izvršeno više takvih djela, što bi po osnovnom asperacionom pravilu bilo moguće. Ovakvo rješenje je uvedeno u ranijem zakonodavstvu kada je izvršena unifikacija zatvorskih kazni, s obzirom da u sistemima koji poznaju različite vrste kazni lišenja slobode ovaj problem nije izražen u toj mjeri, jer se ni kod sticaja za djela sa lakšom kaznom ne može izricati teža kazna (npr. za djela kod kojih je bio predviđen obični zatvor, nije se mogao izreći strogi zatvor kao jedinstvena kazna). Ovo pravilo na neki način predstavlja modifikaciju asperacionog principa, jer se pri odmjeravanju jedinstvene kazne ne polazi samo od utvrđenih već i od propisanih kazni zatvora.

Princip asperacije u našem zakonodavstvu se primjenjuje i kod novčanih kazni, kod kojih se u većini zakonodavstava (ranije i kod nas) primjenjuje princip kumulacije ili i princip kumulacije. Prema odredbi tač. d) ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena novčana kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni. Dakle, kao i kod kazne zatvora, ovdje se takođe primjenjuje osnovno asperaciono pravilo. Zakon ništa ne kaže šta je sa maksimumom ove kazne, odnosno nije predvidio drugo ograničenje. Da li npr. tako dobijena

292

jedinstvena kazna može prijeći 50.000 KM ili tristo šezdeset dnevnih iznosa (čl. 46. st. 3. i 2.). Ovdje je teško praviti analogiju sa kaznom zatvora, pogotovo pri rješenju novčane kazne kakva je u našem zakonu, prema kojem se u više situacija on može napuštati.

(3) Princip kumulacije. Prema ovom principu jedinstvena kazna se utvrđuje tako da se sve kazne koje je sud utvrdio za sva djela u sticaju saberu. Ovaj sistem se koristi rijetko, uglavnom kod novčanih kazni. Kod kazni zatvora se uglavnom izbjegava jer se smatra nepravičnim, s obzirom da se mehaničkim kumuliranjem kazni suviše potencira njihov ukupni učinak i na taj se način uglavnom dobija teža kazna od one koju zahtijeva i opravdava data kriminalna situacija. Ipak se ponekad koristi i kod ovih kazni, npr. u KZ RHukoliko je sud za dva djela utvrdio dugotrajni zatvor od po 20 godina, tada će se izreći dugotrajni zatvor u maksimalnom trajanju od 40 godina (čl. 60 st. 2. tač. b), v. i Novoselec, str. 413.). Kako je naš zakon ovaj sistem napustio i kod novčanih kazni, on je ostao jedino u slučajevima koje predviđa odredba iz čl. 53. st. 3., kada se radi o obaveznoj ili iznuđenoj kumulaciji. Radi se o poznatim situacijama kada sud, u slučajevima postojanja više krivičnih djela, za neka od njih utvrdi kazne zatvora, a za druga novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu prema odredbama st. 2. tač. b) do d), dakle po asperacionom pravilu.

(4) Za krivična djela izvršena u sticaju sporedna kazna se može izreći samo ako je utvrđena za neko od izvršenih krivičnih djela (čl. 53. st. 4.). To će biti, kako onda kada je novčana kazna utvrđena samo za jedno od krivičnih djela u sticaju, tako i onda kada je utvrđena za više krivičnih djela, s tim što će se tada prvo jedinstvena novčana kazna utvrditi po asperacionom modelu iz st. 2. tačke d)

Sporno je koja pravila primijeniti na situaciju kada je za jedno djelo utvrđena novčana kazna kao glavna a za drugo kazna zatvora. Nije, naime, sporno da se novčana kazna u jedinstvenoj kazni izriče kao sporedna ako je ona kao takva utvrđena za neko od djela u sticaju, ali se otvaraju nedoumice kada je za neko od njih utvrđena kao glavna; u tom pogledu ni dosadašnja sudska praksa nije bila jedinstvena. Ima mišljenja da se kazna koja je za neko od djela u sticaju utvrđena kao glavna, u postupku odmjeravanja jedinstvene kazne ne može pretvoriti u sporednu (u tom smislu npr. Srzentić-Stajić-Lazarević, str. 402.). Prema zakonskoj ekspresiji odredbe iz st. 3. ova odredba podrazumijeva situacije sa više djela, što je jasno iz upućujućeg dijela te odredbe kada se izriču jedinstvena novčana kazna i kazna zatvora, dok se odredba st. 4. odnosi samo na situacije kada sud izriče novčanu kaznu kao sporednu. Međutim, kako ovo pitanje nije od nekog posebnog praktičnog značaja, nije toliko ni bitno da li se tada novčana kazna pojavljuje kao sporedna ili glavna. Od toga je izgleda pošao i sam zakon kada to i ne spominje, već u st. 4. samo govori da se novčana kazna izriče kao sporedna, što će biti dakle i onda kada je ona utvrđena kao glavna, jer uz kaznu zatvora ona ne može da se pojavljuje kao glavna ni u postupku izricanja jedinstvene kazne za krivična djela u sticaju.

(5) Do primjene principa asperacije dolazi i kada su za krivična djela u sticaju utvrđene kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora (čl. 53. st. 5.). Zakon kazne zatvora izražava u množini, što pretpostavlja više tako utvrđenih kazni

293

(zatvora i maloljetničkog) zatvora. Međutim, može se raditi samo o dva krivična djela od kojih je za jedno utvrđen zatvor a za drugo maloljetnički zatvor. Takve su situacije sasvim moguće i postojaće onda kada se jednom učiniocu sudi za više krivičnih djela od kojih je neka izvršio kao stariji maloljetnik, a neka kao punoljetnik, pa mu se za djelo ili djela izvršena u doba maloljetstva utvrdi kazna maloljetničkog zatvora a za djelo ili djela koja je učinio u doba punoljetstva kazna zatvora. Slična ovoj je i situacija kada maloljetnik koji se nalazi na izdržavanju kazne maloljetničkog zatvora izvrši neko krivično djelo nakon što je postao punoljetan, kada se primjenjuju takođe asperacijska pravila iz ove odredbe (čl. 55. st. 2).

Iz odredaba ovog člana proizilazi da naš zakonodavac nije smatrao za potrebnim da riješi pitanje izricanja jedinstvene kazne i onda kada su za dva ili više krivičnih djela u sticaju utvrđene kazne dugotrajnog zatvora. To takođe nije učinio ni jedan od entitetskih zakona ni KZ BD BiH, što bi značilo da se u takvim slučajevima primjenjuje sistem apsorpcije iz tač. a). Međutim, prema zakonskom tekstu ova tačka se odnosi samo na slučajeve u kojima je za neko od djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora, a za drugo ili druga kazne običnog ili redovnog zatvora. Iz toga proizilazi da je naš zakon ipak propustio riješiti ovo pitanje, pa pri takvom stanju ostaje sistem apsorpcije kao jedini sistem prema kojem se odmjerava ova kazna.25

Produženo krivično djelo

Član 54.

(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

(1) (2) Produženo krivično djelo (delictum continuatum) je krivičnopravna

konstrukcija koja postoji kada učinilac u vremenskom kontinuitetu učini više istih ili istorodnih krivičnih djela koja se, zbog okolnosti koje ih povezuju u jednu krivičnopravnu cjelinu, krivičnopravno kvalifikuju kao jedno krivično djelo. Za razliko do prijašnjeg krivičnog zakonodavstva, KZ BiH ovu ustanovu reguliše i

25 Kritički osvrt na ovakvo rješenje v. R.Nikolić, rad u Publikaciji sa Savjetovanja u Neumu, 2004.

294

prema čl. 54. za njegovo postojanje se zahtijeva da je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu (odredba je identična s odredbom koju ima KZ RH u čl. 61. st. 2.). Međutim, iako ova ustanova ranije u zakonu nije postojala, sudska praksa je prihvatala i često primjenjivala.

Ustanovu produženog krivičnog djela stvorila je sudska praksa u vrijeme kada je bilo potrebno otkloniti strogost i nepravičnost kažnjavanja lica koja su izvršila krivična djela u sticaju, a kada je dosljedno primjenjivan sistem kumulacije koji se bazirao na pravilu da krivac treba da bude kažnjen toliko puta koliko je puta izvršio krivično djelo (quod crimina, tot poenae). Međutim i nakon uvođenja drugih pravičnijih sistema kažnjavanja (asperacija), kada je dakle razlog postojanja produženog krivičnog djela otpao, ova konstrukcija je i dalje ostala u sudskoj praksi i, pod određenim uslovima, i danas se primjenjuje prema učiniocima više krivičnih djela. To je ponajprije urađeno iz procesnih razloga da bi se kod serijskih djela učinjenih od istog učinioca izbjeglo posebno utvrđivanje kazne za svako pojedinačno djelo.

U krivičnopravnoj teoriji je vladajuće shvatanje da je produženo krivično djelo jedno djelo, čak i onda kada se pojedine radnje mogu utvrditi i kada bi primjena realnog sticaja bila moguća (sic!). Polazi se od stava da više radnji koje se kroz određeno vrijeme ponavljaju i pored toga što se svakom od njih u potpunosti ostvaruje krivično djelo, uz postojanje određenih pretpostavki, čine samo jedno krivično djelo. Takvo shvatanje je prihvatio i naš zakon koji u odredbi st. 1. propisuje da se odredbe o sticaju neće primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uslova koji se pojavljuju kao konstitutivni elementi produženog krivičnog djela.

Prvi i svakako najznačajniji uslov sastoji se u tome da je učinilac učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela. To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako ista krivična djela tako i različiti vidovi ili oblici jednog krivičnog djela. Ista su djela onda kada se radi o djelima iz istog zakonskog opisa, odnosno kako zakon navodi istih zakonskih obilježja, npr. više pronevjera, prevara, krađa i sl. O istovrsnim krivičnim djelima uglavnom se radi kada je učinilac izvršio jedno krivično djelo u njegovim različitim vidovima ili oblicima: osnovnom, kvalifikovanom ili privilegovanom, npr. obična krađa, sitna krađe i teška krađa. To mogu biti svršena i pokušana krivična djela kao i kažnjive pripremne radnje istog krivičnog djela. Za postojanje istovrsnosti krivičnih djela nije dovoljno da djela potiču iz iste zakonske grupe odnosno da su upravljena protiv istog zaštićenog dobra, pa tako nema istovrsnosti odnosno produženog krivičnog djela ako je učinilac učinio djelo utaje, prevare, krađe i sl. Produženo krivično djelo nije moguće ni kod onih djela kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija isključena, kao što su ubistva, silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima, itd.

Sljedeća pretpostavka za postojanje produženog krivičnog djela je vremenski kontinuitet ili kako zakon govori međusobna vremenska povezanost svih

295

učinjenih djela. Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje. Vremenski interval između učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela i načina i uslova njihovog vršenja. Na zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge, ali isto tako ne može se raditi o prevelikim razmacima koji bi ukazivali da je učinilac prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada mogu biti i duži ako je vršenje djela vezano za uslove koji postoje samo u određenim vremenskim intervalima (up. Komentar, str. 235.). Tako može biti npr. kod poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo jednom u toku godine (što zavisi od poreskih propisa). I kod nekih drugih djela taj razmak može biti veći, što posebno zavisi od toga da li su sva učinjena djela rezultat jedinstvenog plana koji je postojao kod učinioca.

Pored istovjetnosti odnosno istovrsnosti krivičnih djela i vremenske povezanosti, zakon navodi i način činjenja i druge stvarne okolnosti koje djela međusobno povezuju tako da sva čine jedinstvenu cjelinu. Krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena na isti ili približno sličan način, pa će tako produženo krivično djelo falsifikovanja novca iz čl. 205. postojati i kada pojedina falsifikovanja nisu bila posve ista. Ipak, ne bi trebalo priznati ovu konstrukciju ako su neka djela izvršena činjenjem a druga nečinjenjem (u tom smislu i Novoselec, str. 322.). Druge stvarne okolnosti obuhvataju okolnosti različitog karaktera i one u stvari predstavljaju dopunske povezujuće elemente koji zavise od karaktera djela i uslova njihovog činjenja. To može biti npr. prostorna povezanost djela odnosno dobara prema kojima su djela vršena (npr. krađe su vršene iz automobile na istom parkiralištu, iz kuća u istom naselju, ili obijanjem kioska u istom dijelu grada), isti oštećeni, isti krajnji cilj izvršenja djela, korišćenje iste prilike, itd. Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela uvijek nije neophodno, ali ako postoje i ovi dopunski povezujući elementi, tim prije će postojati ova konstrukcija. Međutim, neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se mogla primijeniti konstrukcija produženog krivičnog djela. Tako npr. identitet oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara, dok kod drugih on nije obavezan, pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom krađe, prevare itd. oštećena različita fizička ili pravna lica (npr. učinilac koji je naručio robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti, ili učinilac koji je izvršio provalu u radnje koje pripadaju različitim licima, i sl.).

Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela relevantan je samo umišlja, ili kako se u teoriji pretežno uzima tzv. jedinstveni umišljaj. Sporno je međutim šta to znači, da li naime već na početku, prije učinjenog prvog djela, učinilac mora imati predstavu o svim djelima, cjelokupnoj djelatnosti i njihovom konačnom ishodu, ili je dovoljno postojanje samo tzv. produženog umišljaja koji podrazumijeva da je dovoljno da je za svako djelo posebno formirana odluka za njihovo vršenje. To smanjuje zahtjeve u pogledu subjektivnog odnosa učinioca prema vršenju ovih djela, pa će prema tome ova konstrukcija postojati i onda kad učinilac izvrši jedno djelo, a poslije i drugo ukoliko se ukaže prilika, iako to u početku i nije bio planirao. Tu se zapravo više ne radi o umišljaju u krivičnopravnom smislu već o nekoj vrsti jedne načelne odluke ili kriminalnog

296

plana da se vrše krivična djela koja su posve neodređena, što ozbiljno dovodi u pitanje konstrukciju produženog krivičnog djela.

(3) U odredbi iz st. 3. zakon je jasno istakao da se za produženo krivično djelo kazna izriče kao za jedno djelo. U slučajevima kada produženo krivično djelo čine ista odnosno krivična djela istih zakonskih obilježja, kazna se izriče na osnovu pripisane kazne za jedno od tih djela, a ko se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne za najteže od tih djela.

Primjena ove konstrukcije je moguća i u odnosu na pravna lica, sa nešto drugačije postavljenim uslovima. Najprije, za razliku od produženog krivičnog djela iz ove odredbe., u čl. 128. konstrukcija produženog krivičnog djela uključuje samo istovrsna, a ne i ista krivična djela. Time je u stvari ova ustanova kod pravnih lica postavljena restriktivnije, jer ona ne obuhvata i situacije kada se radi o istim djelima, iako će sudska praksa ovu ustanovu najvjerovatnije primjenjivati i na takve situacije. Drugo, ovdje se ne zahtijeva da se mora raditi o umišljajnim krivičnim djelima, već se samo govori o istom osnovu odgovornosti, što znači, ako se ima u vidu čl. 124. tač. d), da ova konstrukcija može postojati i kada se radi samo o nehatnim djelima. Najzad, pored istovrsnosti učinjenih krivičnih djela i vremenske povezanosti, zakon navodi i to da se radi o djelima “više učinilaca”, što poprilično situaciju čini zamršenom. Nije jasno šta se pod ovim podrazumijeva, jer kod sticaja inače, pa i ovdje, mora se raditi o jednom učiniocu, u ovom slučaju istom pravnom licu. Ako su u pitanju fizička lica koja su u ime i za račun pravnog lica vršila navedena djela, onda nije sporno da to mogu biti i različita ali i ista lica. Tako npr. poslovni agent jedne firme može u nekoliko navrata izvršiti krivično djelo u ime i za račun toga pravnog lica (v. komentar uz čl. 128).

Institucija produženog krivičnog djela u novijoj krivičnopravnoj doktrini je izložena veoma ozbiljnim kritikama iz brojnih i različitih razloga, jer se u vezi sa njom javlja niz kako teorijskih tako i praktičnih problema. Prema jednom dijelu teorije, ovu instituciju treba u potpunosti napustiti, jer je riječ o krivičnopravnoj figuri koja je izmišljena radi izigravanja zakona26. Ona je prije svega nepotrebna u onim sistemima koji poznaju posebna pravila odmjeravanja kazne za sticaj krivičnih djela, što posebno važi za naš sistem u kojem je princip asperacije osnovno pravilo, a i dalje se za produženo djelo odmjerava kazna kao za jedno djelo. Time se na mala vrata, preko produženog djela, za ove slučajeve uvodi princip apsorpcije i tako derogira ili prekraja asperaciono pravilo iz čl. 53. st.2. Kao takva ova instituciji je suprotna principu pravičnosti i zahtjevima kriminalne politike jer neopravdano privileguje ovakve učinioce krivičnih djela, u odnosu na 26 U tom smislu npr. Statenwert, Schmitt, Mezger-Blei, Schmidhauser, Schulc, Jakobs u njemačkoj literaturi (v. G. Stratenwert, Strafrech. Alg. Teil, (1981), str. 322. – 323.). Drugi ga ne odbacuju, ali imaju velike rezerve i skeptični su prema ovoj ustanovi, npr. Jescheck, v. njegov udžbenik, 3. izdanje, 1978, str. 581. - 582. Iako u našoj teoriji i praksi preovlađuje stav da je ova ustanova opravdana, i kod nas ga neki autori kritikuju, pri čemu iznose niz argumenata protiv ove institucije. U tom smislu v. Bačić II, str. 355. i dalje, v. naročito Bačić I, dio produljeno krivično djelo; v. takođe i Pihler, cit. rad, str. 42.i dalje; Babić, radovi u JRKK, 1 - 2/96, 49. – 60. i PS, 6/2003, 24. - 25. Kod nas je ranije u vezi sa ovom konstrukcijom zanimljiv stav zastupao Zlatarić, koji iako kritičan prema ovoj instituciji, nije smatrao da je treba posve odbaciti, već je treba postaviti kod nekih krivičnih djela, pa bi se tako dobio npr., pojam produženog djela krađe, pronevjere i sl.

297

one koji su u pravom sticaju ili nehatne učinioce; ona je i kriminalnopolitički diskutabilna jer favorizuje često veoma opasne delikvente (prevarante, falsifikatore, razbojnike i sl.) s obzirom da upravo oni rade po unaprijed stvorenim planovima. To istovremeno znači da je ona suprotna osnovnom načelu krivičnog prava prema kojem se pri kažnjavanu mora voditi računa o stepenu krivice učinioca i njegovoj opasnosti. Pored toga, poseban problem ove konstrukcije predstavljaju naknadno otkrivena krivična djela koja inače spadaju u seriju djela obuhvaćenih konstrukcijom produženog krivičnog djela i njen odnos prema načelu ne bis in idem, s obzirom da produženo djelo predstavlja u krivičnopravnom smislu samo jedno djelo. Najzad, pojmovno produženo krivično djelo ne postoji ni kao opšti ni posebni vid djela, ono je dakle artificijelna konstrukcija, jer kao takvo ne postoji u posebnom dijelu, a jedino je on relevantan u dimenzioniranju kažnjivih ponašanja. Ovo je područje sticaja krivičnih djela i stoga ga i treba prosuđivati i razrješavati po pravilima koja vrijede za sticaj27. Stoga se pogrešno u zakonu ističe da je produženo krivično djelo “učinjeno”, jer ono kao takvo ne može biti učinjeno, to mogu biti samo pojedinačna djela, pa je stoga ispravnije bilo reći da ono “postoji”. Stoga nije pretjerano zaključiti da je u pitanju konstrukcija koja je sporna u svim svojim segmentima i kao takva ona je u cjelini neodrživa.

Sve naprijed istaknuto je navelo mnoge zemlje da napuste ovu ustanovu a neke druge su na putu njenog napuštanja28. Tako je ona već napuštena u Njemačkoj, Švajcarskoj, a i Hrvatska je na tom putu. Sa stanovišta našeg krivičnog prava bilo bi prihvatljivije samo izuzetna, krajnje restriktivna primjena ove konstrukcije. To bi moglo biti eventualno opravdano samo u onim slučajevima u kojima se kažnjavanjem samo za jedno djelo u osnovi može izraziti kriminalna količina svih krivičnih djela, ukupne kriminalne situacije. Iako to zakon nije izričito istakao, primjenu produženog krivičnog djela bi trebalo izbjegavati u svim onim slučajevima u kojima se ne radi o istom oštećenom, ne samo kod povrede ličnih dobara kada je to svakako nezaobilazan uslov, već u svim slučajevima. Time bi bile otklonjene mnoge dileme i neujednačenosti u sudskoj praksi oko primjene ove ustanove.

Sudska praksa: Okrivljeni-pomoćnik direktora društvenog preduzeća čini u sticaju krivična djela

zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz čl. 226. st. 4. i davanje mita iz čl. 231. st. 1. KZ SRBiH, ako u cilju podmićivanja saokrivljenog profesora Fakulteta zloupotrijebi svoj

27 Pobliže o ovome v. Babić, radovi u JRKK, 1 - 2/96., 49. – 60. i PS, 6/2003, 24. – 25.; v. takođe i Pihler, cit. rad, str. 42. i dalje.) 28 Tako je npr. švajcarski Savezni sud u svoj odluci (1990.) zauzeo stav da je ovu instituciju potrebno napustiti u potpunosti, da bi ubrzo nakon toga (1991.) uslijedila odluka u kojoj se zahtjeva njeno definitivno napuštanje. Slično je postupio i njemački Savezni sud koji svojom odlukom od 1994. godine, istina nije u potpunosti isključio ovu konstrukciju, ali je ograničava samo na slučajeve kada je «nužna da bi se primjereno obuhvatilo nepravo i krivnja» pojedinog krivičnog djela (prema Novoselcu, str. 324.).

298

položaj i putem preduzeća nabavi i plati novcem preduzeća određenu količinu građevinskog materijala za saokrivljenog, a ovaj mu zbog toga da prolaznu ocjenu na ispitu.

Odluka VS BiH, Kž.11/89 od 7.2.1990.

Postoji sticaj krivičnih djela razbojničke krađe iz čl. 149. i teške krađe iz čl. 148. st.

1. tač. 1. KZ SRBiH, kada učinilac obijanjem tuđeg stana oduzme i prisvoji neke pokretne stvari iz stana, a zatim pri izvršenju druge istovrsne radnje (obijanje drugog stana) u namjeri zadržavanja oduzetih stvari upotrijebi silu prema oštećenom.

Odluka VS BiH, Kž, 624/89 od 26.10.1990.

Postoji samo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz čl. 226. st. 4., a

ne uz to i krivično djelo falsifikovanja službene isprave iz čl. 236. st. 1. KZ SRBiH kada učinilac, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi u otpremnici o isporuci robe unese veće cijene (ili veću količinu) robi od stvarnih, i tako stvoreni finansijski višak prisvoji.

Odluka VS BiH, Kž.212/88. od 13.09. 1989.

Kada je krivično delo lake telesne povrede prethodilo izvršenju krivičnog dela

ugrožavanja sigurnosti, moguć je sticaj između ova dva krivična dela. Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 139/02 od 30.01. 2002., Izbor, 10/03, 27. Optuženik koji je oštećenika u njegovoj kući najprije izudarao štapom po glavi,

oboriviši ga na pod, a onda, u namjeri da ga liši života, ubacio u kuću dva kilograma eksploziva vitezit s upaljenim sporogorećim štapinom, što je izazvalo eksploziju te usmrtilo oštećenika a na kući izazvalo imovinsku štetu velikih razmjera, počinio je u stjecaju ubojstvo iz čl. 35. st. 1. KZH i teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 1. u vezi s čl. 153. st. 1. KZH.

VSSH, IKž-198/91. od 22. 05. 1991., NZ, Pregled br. 52.

Moguć je sticaj krivičnog dela falsifikovanja isprave iz člana 233. KZ Srbije i

krivičnog dela falsifikovanja znakova od vrednosti iz člana 169. stav 3. KZ SRJ.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 1346/01 od 12.X 2001. Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima izvršili četiri

razbojništva prema raznim osobama, učinili su četiri krivična djela razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno krivično djelo razbojništva. U pitanju su četiri odvojene radnje koje su izvršene na različitim mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenika.

VS RH, IKž-100/92. od 11.04. 1992. NZ, Pregled br. 52.

Plati li počinitelj kupljenu robu lažnim novcem, čini samo kazneno djelo

krivotvorenja novca iz čl. 148. st.1. OKZRH, a ne i kazneno djelo prijevare iz čl. 137. st.2. KZRH.

VS RH, I Kž-71/96-3 od 6.5.1999., Županijski sud u Bjelovaru, K-75/95.

299

Napomena: Kao i VS RH odnosno Županijski sud u Bjelovaru, ovo pitanje rješavaju i naši sudovi. Tako npr. i Sud BiH u svojoj presudi Kž, 72/04 od 2.9.2004. i K-22/04 od 13.5.2004. Dakle, ovakvo je stanovište gotovo opšteprihvaćeno u našoj praksi i doktrini. Međutim, ono je u stranoj teoriji i praksi sporno. Tako je npr. Njemački Savezni sud zauzeo stav da između ova dva djela postoji idealni sticaj, što je i vladajuće mišljenje u njemačkoj krivičnopravnoj teoriji. Švajcarska sudska praksa je po ovom pitanju podijeljena. Savezni švajcarski sud zauzeo je stanovište da je sticaj stavljanja u opticaj lažnog novca i prevara prividan, te se ima učinilac kažnjavati samo za stavljanje lažnog novca u opticaj. Međutim, švajcarska doktrina i drugi dio sudske prakse prihvata suprotno stanovište (up. Novoselec, sudska praksa, HLJKPP, 17/2000, 235. – 239.).

Ovo pitanje je ipak mnogo kompleksnije nego što se to na prvi pogled čini. Naša praksa ovakve i slične slučajeve ponekada olako kvalifikuje kao prividni sticaj, a da uvijek ne analizira svaki konkretni slučaj. Uglavnom se konstatuje da je prevara način realizacije ovog ili nekog sličnog krivičnog djela, da je ono konsumirano tim djelom ili da je prevara naknadno nekažnjivo djelo, ili je pak ono inkludirano u to kao glavno djelo i sl. Iako se odnos ova dva djela (mogu biti i druge kombinacije, npr. prevara i krijumčarenje ljudi, Presuda Suda BiH, Kž-59/04 od 30.6.2004., K-16/04 od 20.4.2004., u kojoj je takođe zauzeto isto stanovište) u većini slučajeva može tako kvalifikovati, to ne znači da je uvijek situacija ista. Ovdje nije mjesto da se ovaj problem detaljno analizira, ali se treba imati na umu generalno pravilo da je uslov svakog prividnog sticaja da se kriminalna količina jedne krivične situacije može izraziti nepravom jednog djela, pa će u suprotnom uvijek postojati pravi sticaj. Pri tome svakako valja imati u vidu da npr. u ovom slučaju pored monetarnog sistema odnosno države kao žrtve djela stavljanja u opticaj lažnog novca, imamo i lica koja su oštećena pri npr. kupovini robe, sklapanju određenog posla itd., što znači da se javlja i drugi zaštitni objekat koji ne pokriva krivično djelo stavljanja u opticaj lažnog novca. Ako se opet radi o velikoj šteti koju trpe ta lica, lako se može desiti da prevara bude mnogo teža od samog falsifikovanja novca, što navedeno stanovište čini sasvim diskutabilnim. Stoga se čini posve osnovanim shvatanje vladajuće u već navedenoj njemačkoj praksi i doktrini, ali i švajcarskoj. Na poteškoće u ovoj materiji ukazuje i Novoselec, v. supra, cit. rad, kao i Zlatarić, KZ u praktičnoj primjeni, str. 176. Na liniji ovakvog shvatanja je i naredna odluka Opć. Suda u Garešnici, koji je u sličnoj situaciji upotrebe lažnih znakova za vrijednost zauzeo stav da se radi o sticaju ovog i krivičnog djela krađe. Isto stanovište je zauzeo VS RH u slučaju prevare i falsifikata isprave, navodeći da to što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15.2.1990. VSH, v. posljednji primjer u ovom odjeljku.

Optuženik koji obavi telefonske razgovore pomoću lažne telefonske kartice čini u

sticaju kaznena djela krađe i krivotvorenja znakova za vrijednost.

Općinski sud u Garešnici, K-9/98-10 od 23.4.1998. Kada je krivično delo telesne povrede prethodilo izvršenju krivičnog dela

ugrožavanja sigurnosti, moguć je sticaj ova dva krivična dela.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 139/02 od 30.1I. 2002. Plati li počinitelj kupljenu robu lažnim novcem, čini samo kazneno djelo

krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. OKZRH. a ne i kazneno djelo prijevare iz čl.137. st. 2. KZRH.

VS RH, I Kž-71/96-3 od 6.5.1999., HLJKPP,1/2000, str.235. – 237.

300

Moguć je sticaj krivičnog dela falsifikovanja isprave iz člana 233. KZ Srbije i krivičnog dela falsifikovanja znakova od vrednosti iz člana 169. stav 3. KZ SRJ.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 1346/01 od 12.10. 2001.

Optuženik koji je sa svojom pastorkom uz upotrebu sile održavao spolne odnose

koje je započeo prije nego je ona navršila četrnaest godina života, a zatim ih uz upotrebu sile nastavio i poslije toga vremena, nije učinio u stjecaju krivična djela obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH i silovanje iz čl. 83. st. 1. KZH, nego samo jedno krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH.

VS RH, I Kž-745/90. od 26.02.1991.

Krivično djelo prevare počinjeno na štetu “Diners cluba” neplaćanjem robe i

usluga u zemlji i inostranstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prijevara na štetu banke”.

VSH, I Kž-401/90 od 16.09.1993.

Isključena je pravna konstrukcija produženog krivičnog djela pokušaja teške

tjelesne povrede kad je to krivično djelo učinjeno na štetu dviju različitih osoba.

VS RH, I Kž-447/91 od 17.12.1992. Neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih elemenata za pravnu kvalifikaciju

jednog produljenoga krivičnog djela, o takvom se jednom djelu ne može raditi, kada je riječ o različitim krivičnim djelima.

Iz obrazloženja: “Krivično djelo poticanja na zloupotrebu položaja ili ovlašćenja iz koristoljublja različito je po svojoj pravnoj prirodi od krivičnog djela prevare, pa takva djela, koja dakle nisu istovrsna, ne mogu ulaziti u sastav produljenog krivičnog djela.”

VSH, I Kž-401/90. od 16.09.1993.

Za konstrukciju svršenog produženog krivičnog djela bez značaja je da li su neke

od krivičnih radnji ostale u pokušaju.

Rješenje Okružnog suda u Beogradu, Kž. 1307/01 od 5.10.2001. Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl.35.st.2. toč. 4. KZH konzumira

krivično djelo krađe. Stoga je učinio samo krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl.35. st. 2. toč. 4. KZH

u svezi sa čl. 19. st. 1. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata, a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg.

VS RH, I Kž-824/91 od 29.01. 1992.

301

Kada je utvrđeno da je teška tjelesna povreda pri izvršenju silovanja iz čl. 79.st.1. KZH bila obuhvaćena umišljajem počinitelja, postoji realni sticaj toga krivičnog djela i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st.1. KZRH.

“Utvrđeno je, naime, da je optuženik pri upotrebi sile, radi prinude oštećenice na obljubu, osim ostaloga još i snažnim zavrtanjem palca desne ruke oštećenice, oštećenici s umišljajem zadao tešku tjelesnu povredu (prijelom prvog članka palca desne ruke), čime je ostvario i sva zakonska obilježja krivičnog djela iz čl. 40. st.1. KZRH. Stoga postoji stjecaj krivičnih djela iz čl. 79. st.1. KZRH u svezi s čl.17. OKZRH I čl.40.st.1. KZRH. Djelo bi se , naime, moglo kvalificirati po st. 2. čl. 79. KZRH samo u slučaju u kojem je počinitelj u odnosu na težu posljedicu postupa iz nehata (čl.13.OKZRH)”.

VSH, I Kž-1257/84 od 5.11.1995.

Ne radi se o jednom produljenom krivičnom djelu razbojništva iz čl. 127. st. 1.

OKZRH, već o realnom stjecaju dva takva krivična djela, kad je utvrđeno da je optuženik doduše istoga dana, u istom mjestu i u vremenskom razdoblju od svega petnaestak minuta prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo najprije od pipničarke u jednoj gostionici oduzeo sav novac iz bilježnice u šanku, a zatim vlasnika druge gostionice, u koga je usmjerio pištolj i repetirao ga, prisilio na predaju utrška (100 DEM i 6.000 HRD).

“Međutim, sud prvoga stupnja je ocjenjujući djelatnost optuženika pogrešno pri tome zaključio kako se rado o jednome produljenom krivičnom djelu razbojništva, a ne o dva krivična djela razbojništva. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi ne samo o napadu na imovinu, već ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo), i to dviju različitih osoba, pa usljed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju produljenog krivičnog djela.

Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pravnoj izreci djela i izreći da je optuženik djelom pod toč.1.i 2. izreke pobijane presude ostvario dva krivična djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH”.

VS RH, I Kž-1126/93. od 9.2.1994.

Nije isključen realni stjecaj krivičnih djela prevare iz čl. 142. KZH i posebnog

slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 213. t.3. KZH onda kad učinilac neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa, potpiše vlasnika tog računa, a zatim takvim čekom, prešućujući te činjenice, ishodi za sebe, a na teret vlasnika tekućeg računa, plaćanje kupljene robe. Tako što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje se postojanje realnog stjecaja.

Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15.02.1990.

Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi

Član 55.

(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu

302

za sva krivična djela primjenom odredbi člana 53. (Sticaj krivičnih djela) ovoga zakona, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao, uračunaće se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.

(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će učiniocu izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredbi člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

(3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će se disciplinska mjera.

(1) Pravila odmjeravanje kazne za sticaj krivičnih djela primjenjuju se u

određenim situacijama prema osuđenim licima. Pri tome zakon u odredbi st. 1. razlikuje dvije situacije: prva se odnosi na slučajeve kada se licu koje je već pravosnažno osuđeno, sudi za krivično djelo izvršeno prije nego je započelo izdržavanje kazne po pravosnažnoj presudi, a druga na slučajeve kada se tom licu sudi za djelo izvršeno u toku izdržavanja kazne. Ovim odredbama su donekle riješeni problemi nastali izostavljanjem ustanove tzv. nepravog ponavljanja krivičnog postupka (v. komentar uz odredbe iz Glave XXIV ZKP BiH – vanredni pravni lijekovi, ponavljanje postupka, uvodni dio).

U prvoj situaciju mogu da se jave dva različita slučaja. Moguće je da je to lice izvršilo neko djelo ili djela prije suđenja, pa se za to saznalo tek nakon donošenja presude po kojoj treba da započne izdržavanje kazne. Ovdje je riječ u stvari o realnom sticaju krivičnih djela, jer da se za to djelo ili djela znalo prije donošenja presude, za sva ta djela bi bila izrečena kazna primjenom pravila o sticaju, pa je stoga zakon i predvidio da se u takvom slučaju primjenjuju pravila iz čl. 53. Drugi slučaj postoji onda kada osuđeno lice poslije pravosnažnosti presude, a prije nego je otpočelo izdržavanje kazne izvrši krivično djelo. Iako se ovdje ne radi o pravom sticaju krivičnih djela, zakon opravdano i ovdje propisuje da će se za odmjeravanje kazne primijeniti pravila koja vrijede za odmjeravanje kazne u sticaju. Dakle, sud u oba slučaja utvrđuje kaznu za krivično djelo za koje mu se sudi, a kazna izrečenu u ranijoj osudi uzima kao utvrđenu, nakon čega izriče jedinstvenu kaznu za sva krivična djela.

Kao što je istaknuto, pravila odmjeravanja kazne za krivična djela u sticaju primjenjuju se i kada se sudi osuđenom licu koje je učinilo krivično djelo za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora. I u ovakvim slučajevima za izvršeno djelo utvrđuje se kazna, a ranije izrečena kazna se uzima kao utvrđena, pa se na osnovu toga izriče jedinstvena kazna, naravno uz uračunavanje dijela izdržane kazne.

(2) U st. 2. zakon predviđa i mogućnost izuzetnog odstupanja od ovog pravila ako se primjenom pravila odmjeravanja kazne za krivična djela u sticaju iz

303

čl. 53. ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne, odnosno kazne čije je izdržavanje bilo u toku kada je djelo za koje se sudi učinjeno. U tom slučaju sud će nezavisno od ranije izrečene kazne, ovu kaznu izreći kao posve samostalnu kaznu, čije će izdržavanje osuđeno lice započeti tek kada izdrži kaznu po ranijoj presudi. Tako npr. ako osuđeno lice koje je osuđeno npr. na kaznu zatvora od 20 godina nakon 18 godina ponovo izvršilo teško krivično djelo, ne bi bilo opravdano da mu se za to novo djelo izriče kazna prema pravilima sticaja iz čl. 53., jer bi mu u tom slučaju za izdržavanje preostalo još samo dvije godine, s obzirom da bi mu prethodna kazna morala biti uračunata u jedinstvenu kaznu.

(3) U st. 3. predviđeno je odstupanje od gore navedenih pravila ukoliko je osuđeno lice za vrijeme izdržavanja jedne od kazni iz st. 1., izvršilo neko lakše krivično djelo, tj. djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine. Riječ je o opravdanom rješenju, jer ako bi se u ovakvim situacijama primjenjivala pravila odmjeravanja kazne za krivična djela u sticaju, jedva da bi utvrđena kazna za novo djelo mogla znatnije uticati na već ranije izrečenu kaznu. Pored toga, ovakvo rješenje je više na liniji novih i modernih modela alternativne krivičnopravne reakcije koja je kod lakših krivičnih djela kriminalnopolitički prihvatljivija.

Uračunavanje pritvora i ranije kazne

Član 56.

(1) Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom, uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.

(2) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM.

(1)Iako se pritvor kao mjera obezbjeđenja okrivljenog u krivičnom

postupku razlikuje od kazne, vrijeme provedeno u pritvoru kao i svako drugo lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunavaju se u izrečenu kaznu, bez obzira o kojoj se kazni radi. Pod svakim drugim vremenom lišenja slobode u vezi sa krivičnim djelom podrazumijeva se npr. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja u smislu čl. 139. ZKP BiH, vrijeme provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je učinilac upućen na psihijatrijsko vještačenje i uopšte na pregledima u zdravstvenim ustanovama i dr.

Iako u naslovu ove odredbe stoji, zakon nije predvidio i uračunavanje ranije izdržane kazne zatvora i novčane kazne, ako je učinilac za to djelo kažnjen i u prekršajnom postupku, a što bi se trebalo uračunati. Ipak, sud ovaj propust treba otkloniti tumačenjem in favorem učinioca kroz formulaciju “kao i svako lišenje

304

slobode u vezi sa krivičnim djelom”. Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne, jer se disciplinska djela po svojoj prirodi ne mogu izjednačiti sa krivičnim djelima i prekršajima.

(2) Stav 2. sadrži pravilo o načinu navedenog uračunavanja prema kojem se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu se uračunavaju u jednakom vremenskom trajanju, a u odnosu na novčanu kaznu dan lišenja slobode se izjednačava sa 50 KM.

Sudska praksa: U izrečenu kaznu zatvora za krivično delo nasilničkog ponašanja uračunava se i

vreme provedeno u pritvoru po rešenju sudije za prekršaje iz Zakona o javnom redu i miru, ako se radi o lišenju slobode u vezi sa krivičnim delom za koje je okrivljeni osuđen.

Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 2797/03 od 6.10. 2003.,

Bilten Okr. suda u Beogradu, 62/2004, str. 70.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inostranstvu

Član 57.

Pritvor, lišenje slobode u toku ekstradicijskog postupka, kao i kazna

koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste, uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.

Ova odredba predviđa posebna pravila koja se odnose na pritvor i svako

drugo lišenje slobode koje nastane u toku ekstradicionog postupka, kao i kazna koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda za isto krivično djelo. Iako se izričito na navodi, to bi trebao biti i pritvor koji je određivan od strane inostranog organa. Ovdje se primjenjuju pravila koja su analogna pravilima iz prethodne odredbe, s tim što će se u slučaju da kazne nisu iste vrste, uračunavanje izvršiti po slobodnoj ocjeni suda.

Sudska praksa: U kaznu koju izrekne za isto krivično delo domaći sud, uračunava se samo kazna

koju je učinilac za isto delo prema presudi stranog suda u stranoj državi stvarno izdržao, a ne i onaj deo kazne za koji je učinilac oslobođen ili za koji je dato pomilovanje ili amnestija.

Presuda Višeg suda u Kopru, Kp. 22/80, od 30.01.1980. godine,

Čejović, str. 629.,630.