Logistika milosti

Logistika se ne odnosi samo na robe.

Kao kršćani možemo si također postaviti pitanje: Kako

milost, koju je Krist jednom zauvijek stavio na

raspolaganje za sve ljude svojim utjelovljenjem, svojim

životom, svojim naviještanjem i na kraju svojom mukom i

smrću, dolazi do pojedinoga kršćanina? Milost – tu tipičnu

kršćansku riječ – možemo također opisati riječima „božanska,

milosrdna ljubav“. U danima Velikog tjedna i za vrijeme uskrsnih dana

o toj se temi na različite načine razmatra.

U uskrsnoj noći u Vazmenom hvalospjevu stoji:

„Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivoga Boga Oca Svemogućeg i Sina njegovog jedinorođenoga, Gospodina našega Isusa Krista, svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati. On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio i zadužnicu naših grijeha dokinuo svojom Krvlju. Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. O, divne li pažnje Božje prema nama! O neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao! O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi! O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja!“

Ono što je Krist učinio za nas, nazivamo otkupljenjem. Pa ipak se uvijek iznova postavlja

pitanje: Kako to spasenje dolazi do mene? Već je filozof Friedrich Nietzsche podrugljivo

kritizirao: „Kršćani bi mi morali izgledati više spašeni. Morali bi mi pjevati bolje pjesme, da

bih povjerovao u njihova Spasitelja.“ Utemeljitelj palotinaca sv. Vinko Pallotti govorio je

svojoj subraći: „Vedrim i radosnim licem možemo dokazati da nasljedovanje Krista naš život

ispunja radošću. Sveta vedrina i duhovna radost su dragocjeni plodovi Duha Svetoga. Po njima

se prepoznaju pravi službenici Božji.“

Čini se da postoji problem logistike: Milosti je dovoljno tu, ali ona ne dolazi onamo za što je

zapravo određena. Normalno svaki čovjek procvjeta kada doživljava da je ljubljen. – Problem

koji Bog ima: On je nevidljiv. Rješenje koje je Bogu palo na pamet su sakramenti.

Tu se nevidljivo posredovanje milosti vezuje uz vidljive materijalne znakove: kod krštenja to

je voda, kod euharistije kruh i vino, koji se pretvaraju, kod bolesničkog pomazanja to je ulje.

Pri sakramentu pomirenja to je čujno posredovano priznanje grijeha i isto tako čujno

posredovana opunomoćena svećenikova molitva odrješenja.

No i brak je sakrament. Neki imaju površno gledanje i misle da je crkveno slavlje vjenčanja

sakrament braka. Ne, sakrament braka znači, da vidljivi, osjetljivi, potpuno realni supružnik

postaje posrednikom božanske milosti. Time je Krist ušao u jako veliki rizik, jer mi ne

postajemo samo blagoslovom jedno za drugo, nego se uzajamno možemo jako povrijediti ili

pustiti da duhovno izgladnimo. I čak ako to sami ne želimo – uvjetovano je to tjelesno-

duševnom blizinom da supružnik mora i sam s drugim doživljavati i trpjeti, koje napetosti,

strahovi ili razdraženosti, koje slabosti i nevolje nekoga upravo muče.

Ponekad se najjednostavnije rješenje sastoji u tome da odemo u sigurnosno odstojanje i

drugomu priuštimo vrijeme samoće i mira, u kojemu opet dovede u red svoju nutrinu. Često

pomaže razgovor u kojem se stvari razjašnjavaju, u kojem se uživljavajući se u drugoga, a opet

analizirajući i strukturirajući opet može unijeti red u kaos osjećaja. Ponekad pomaže jasno DA

svomu supružniku, koji iz zatvora svoga NE opet nalazi put do sebe sama.

Pavao je u sebi samomu zapazio nešto što rado dalje prenosi: „Onomu pak koji snagom u

nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – Njemu slava u

Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga.“ (Ef 3,20). To znači, jer je Pavao

bio tako otvoren za Boga, mogla je nevidljiva milost Božja preko Pavla teći u srca ljudi.To

nevidljivo i svakodnevno posredovanje milosti, koje nije vezano uz određene rituale ili uz

crkveni prostor, trebali bismo mnogo više cijeniti i sasvim ciljano koristiti. Ono je važan stup

suvremene duhovnosti braka.

Ne budimo samo usredotočeni na posredovanje milosti preko sakramenata i obreda, a

nedovoljno cijenimo svakodnevno posredovanje milosti preko njegovanja naše veze.

Ako milosrdno ljubimo jedno drugo – a to znači: ljubav unatoč manama i slabostima ljubljenoga

– tada se brinemo za to da božanska milost dođe do supružnika. Mi postajemo jedno za drugo

suotkupiteljima, ne stoga što

bismo mi mogli „proizvesti

milosti“, nego stoga što se

brinemo za to da milost Kristova

dođe do drugoga.

Time je riješen problem

logistike koji počiva na Božjoj

nevidljivosti.

Citat riječi oca Kentenicha:

„Nema druge

zemaljske ljubavi, koja je toliko odraz

trojstvene božanske ljubavi kao

bračna ljubav.“

Predavanje za bračne parove u Milwaukeeju.

13.3.1961.

Praktično za naš život, život nas kao bračnoga para

Uzimamo si kao par vremena za tjedni razgovor, u kojem se ne radi o organizatorskim ili praktičnim pitanjima, nego se radi o tome, što tebe/mene stvarno upravo sada pokreće ili muči.

Opiremo se napasti da se zatvorimo i povučemo, kada blizina drugoga postane naporna.

Nadvladavamo refleksno NE prema drugomu nakon razočaranja i u svetom prkosu iznova kažemo svoje DA jedno drugomu.

Praktično za naš život s Bogom

Zajedno molimo: Bože, ti si nas stvorio jedno za drugo. Ti si nas dao kao dar jedno drugomu. Želimo jedno drugomu reći DA, prihvatiti naše sposobnosti, naše slabosti. Budi svojom milošću uz nas. Amen.

Izvor teksta: Ehepaar Newsletter, 18. April 2019, P. Busse

Oblikovala: s. M. Ramona

Slike, stranica 1

Free-Photos auf Pixabay

Агзам Гайсин auf Pixabay

Slike, stranica 2

Gerd Altmann auf Pixabay