S R Ð J E N A Š 1

L I S T G R A Đ A N S K E I N I C I J AT I V E “ S R Đ J E N A Š ” • D U B R O V N I K • O Ž U J A K 2 0 1 2 • B R O J 3 .L I S T G R A Đ A N S K E I N I C I J AT I V E “ S R Đ J E N A Š ” • D U B R O V N I K • O Ž U J A K 2 0 1 2 • B R O J 3 .SRÐ JE NAŠ

S R Ð J E N A Š2

Izdavač: Građanska inicijativa Srđ je naš • Adresa: Frana Supila 8, Dubrovnik • e-mail: srdj.je.nas@gmail.com • Uredništvo: Ivana Butigan, Đuro Capor, Srdjana Cvijetić, Ivo Kara-Pešić, Luko Piplica, Helena Puhara, Slaven Tolj i Lucija Vuković • Prijelom i priprema za tisak: Nedim Meco • Fotografije i ilustracije: Srdjana Cvijetić, Boris Cvjetanović, Nedim Meco, Luko Piplica, Helena Puhara, Slaven Tolj, Željko Tutnjević, Zelena akcija, Marijana Vukić • Tisak: Fotostar, Dubrovnik • Naklada: 4000 kom.

Tiskanje ove publikacije omogućeno je temeljem financijske potpore Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u skladu s Ugovorom Urbroj: 07578-10-03 Klasa: 421-02/10-PP-4A/01. Mišljenja izražena u ovoj publikaciji su mišljenja autora i ne izražavaju nužno stajalište Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.

Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva http://zaklada.civilnodrustvo.hr

Pred nama je novi broj novine. Iako sam pojam novina podrazumijeva neku novost (samim time inherentan

mu je svojstveni optimizam i vjera u bolju budućnost, ali i pesimizam i tjeskoba od budućnosti, jer promjene nisu uvijek na bolje) naša je novina puna stvari koje su se već dogodile, odigrale ili se pak stalno ponavljaju. Ona je većim svo-jim dijelom pesimistična, a optimizam se javlja kao tračak svjetla u pokojim završnim rečenicama tekstova koje ćete u njoj naći.

Donosimo vam dugačak i gorko duhovit tekst Hrvoja Ivankovića koji se bavi historijom Dubrovnika kao mrtvog grada kroz povijest i literaturu. Slika burom pometenog ili jugom natopljenog praznog Straduna nije neka novost. I ponavlja se. Ta je slika i metafora i pravo stanje stvari.

I ovoga puta posvećujemo pozornost temi trošenja i proždiranja, kako našeg neposrednog gradskog tako i onog šireg prirodnog okoliša (otimanju ne samo prostora samog, nego i otimanju pogleda na ono što od našeg prostora ostaje, pa čak i otimanju oko upravo tog otimanja). Pretvaranje Dubrovnika u sliku s pro-zora, objekt pogleda s visoka, upravo je u tijeku. I samo je još jedan od vidova historije mrtvog grada. Odnosom prema prostoru prirodnog okoliša i poima-

GDJE SMO STALI I ŠTO NAS ČEKA?

Budući da u drugoj polovici 2011. nije bilo ni glasa od nekad sveprisutnog Razvoja golfa d.o.o., poneki Dubrovčanin optimist mogao se ponadati da je s tim projektom zauvijek gotovo. Bolji poznavatelji situacije svjesni su da Du-brovniku tek predstoji druga runda i da nas u 2012., sukladno najavama grado-načelnika Andra Vlahušića, iznova očekuje bombardiranje Grada reklamama, naručenim tekstovima te pritisci i razbacivanje brojkama o blagodatima „golfa“ za zdravlje i ekonomiju. Podsjetimo se da Dubrovčanima nikada nije predstav-ljena ekonomska analiza niti studija koja pokazuje opravdanost izgradnje golf resorta na Srđu te da Dubrovnik nema nikakvu razvojnu strategiju koja bi dugo-ročno planirala kako gospodariti Gradom, prostornim i prirodnim bogatstvima koja ga okružuju. Nikada nam nisu zorno prikazani troškovi koje ćemo kao građani Dubrovnika morati pokriti prilikom opremanja apartmanskog masto-

njem isključivo pokorene prirode kao dobre prirode bavi se Ivo Lučić. Čini se da jednak odnos prema prostoru postoji i u Gradu; ne podnosi se „prazan“ pro-stor tj. dobar je samo preizgrađen, sto-lovima ispunjen prostor. Grad nam taj način apsurdno postaje pustopoljinom, jer svođenjem prostora ulica i trgova na krajnje utilitarnu funkciju ugostitelj-skog objekta, gasi se svaki mogući ži-vot, svaka moguća sloboda osim slobo-de konzumacije.

Tekst Iva Kara-Pešića osvrt je na sliku izleta na Srđ i sukob dvaju svjet-nonazora; svjetonazora i svjetorazora kako to on definira.

Jedan je dio novine posvećen pro-blematici oko HE Ombla i nepovratnog uništenja njezina izvorišta, a bez ideje kakve bi dugoročne posljedice ta inter-vencija u okoliš mogla imati. Sigurni smo da se energetski problemi daju riješiti i na manje razorne načine.

Oko projekta „golfa“ na Srđu sve je poznato – nakon što su golferi objavili gašenje svog „hladnog pogona“ nastavili su s aktivnostima – zadužili se za no-vih devedeset milijuna eura i osmislili kampanju „majčina dušica“ te čekaju novi zamah.

Tekst Jurice Pavičića Dubrovnik kakav ne bi smio biti precizno i duhovito analizira ono na čemu smo kao grad zapeli kao u trapuli.

Problem je zapravo u temeljnoj ideji koja vodi sve pokušaje „obogaćenja“ prostora oko nas – ukoliko je pohlepa temeljno načelo (pohlepa za prostorom, pohlepa za pogledom na Grad, pohlepa za brzim profitom, prepodajom ), a po-hlepa je i temeljno načelo korupcije – tada te ideje nisu i ne mogu biti dobre.

Srdjana Cvijetić

donta na Srđu vodom, strujom, kanali-zacijom, cestovnom mrežom i podze-mnom trafostanicom.

Dubrovačka javnost je ostala uskra-ćena za odgovor na temeljno pitanje: Zašto je Prijedlog urbanističkog plana uređenja (UPU-a) golf parka na Srđu zaustavljen te vraćen na ponovnu izra-du i ponovnu javnu raspravu?

Iz jednostavnog razloga što je taj plan nezakonit tj. neusklađen s Prostor-nim pla nom županije i GUP-om Grada Dubrovnika. Nezakoniti plan nije ni smio biti stavljen u proceduru javne ra-sprave. Na javnoj raspravi u rujnu 2010. tu su podvalu razotkrili građani i strukovne udruge arhitekata. Investitori su poželjeli poredati vile tamo gdje to prostornim planovima nije dozvoljeno, po rubovima Srđa s pogledom na Grad, more i dubrovački akvatorij. U samoj

želji za lijepim i ugodnim pogledom nema ništa loše. Problem nastaje kada taj pogled postaje ekskluzivnim pravom, vlasništvom, ograđenim privatnim pro-storom koji taj isti pogled brani ili oduzima drugima.

Trebala bi nas brinuti potpuna nezainteresiranost stručnih službi i vijećnika Grada Dubrovnika da zaštite javno dobro i interese Dubrovčana.

U Inicijativi Srđ je naš izračunali smo da bi ukupna planirana izgrađenost golf resorta na Srđu i Bosanki "potrošila" količinu kvdrata koja bi bila ekviva-lentna kvadraturi mogućih stanova za oko 15000 stanovnika. Takva nepovratna potrošnja našeg najvažnijeg resursa – prosto ra, oduzima Dubrovniku znatan prostorni kapacitet i mogućnosti planiranja i razvoja u godinama koje do laze.

Ne zaboravimo ni propagandne parole: Sanader je taj projekt proglasio naci-onalnim interesom, Šuica javno-privatnim partnerstvom, a Andro turističkim beškotinom.

Zapravo, nijedan korumpirani političar niti gradonačelnik ne bi smio Du-brovčanima oduzeti njihovo ustavno pravo da na referendumu odlučuju o sva-koj većoj intervenciji u prostor i život zajednice, a pogotovo ne o takvom pro-jektu s nepoznatim dugročnim posljedicama. Pretvaranje prošlogodišne službe-ne Feste sv. Vlaha u SAD-u u promociju tvrtke Razvoj golf d.o.o. i afera „maj-čina dušica“, kojom su pojedini igrači došli do zemlje na Srđu uz pomoć par svjedoka i sklonih im sudaca, samo su simptomi onoga što nas kao društvo čeka, kad i ako Srđem i Gradom potpuno zagospodari privatni interes.

Đuro Capor

Trebala bi nas brinuti potpuna nezainteresiranost stručnih službi i vijećnika Grada Dubrovnika da zaštite javno dobro i interese Dubrovčana

S R Ð J E N A Š 3

Uzeli smo rekvizite za igru: lopte, čunjeve, frizbije, zmajeve, hulahop, ko-nop, rekete... Dogovor je bio da se sastanemo u devet kod tvrđave Imperijal kako bismo postavili putokaze do proplanka na kojem smo odlučili provesti dan. Običan izlet na Srđ, druženje i grah. Dan je bio savršen, premda prognoza nije predviđala lijepo vrijeme.

Kad smo stigli na Tvrđavu, ekipa je već bila gore. Na parkingu je stajalo i golemo crno terensko vozilo. Ono koje obično voze «investitori». Palo mi je na pamet da na talijanskom jeziku glagol investire osim ulagati, znači i zgaziti autom, napasti, nasrnuti. Čudesna stvar ta etimologija, ništa joj ne promiče. Iz auta je izašao jedan zaposlenik tvrtke Razvoj golf d.o.o. Na objavu izleta na Srđ, golferi su smislili ingenioznu “protu-akciju”: pozvali su sve one koji podržavaju njihov projekt da dođu ispred tvrđave Imperijal ispucavati loptice po principu “hitni lopticu u šumicu”. Za ispaljivača najdužega hica bila je osigurana prestižna nagrada – gajba piva! Projekt od, prema riječima investitora, milijardu i dvije stotine i pedeset milijuna eura sveo se tako na gajbu piva. Netko je prokomentirao da se više isplati igrati mali nogomet. I tamo sve završi s pivom, no projekt bar ne košta toliko.

Zaposlenik se spremao za golferske podvige. Iz gepeka je izvukao zeleni sintetički tapitić, površine jednog četvornog metra. Kasnije se pokazalo da je to surogat za travu golf terena. Kad ih se okupilo pet, šest, svaki je sebi pod noge stavio po jedan takav sintetički tapitić. Onda bi se na njega namjestio u svima nam znanu pozu i s parkinga ispalio lopticu u šumu. Sve se to odvijalo uz dosta psovki i vrlo čudna bodrenja poput “zamisli da je tamo krava, zvizni je u glavu!” Neki su od ispaljivača loptica doveli i djecu. Dječačić nije imao golfersku kapu na glavi, pa ga je strogi ispaljivač prekorio: “Kakav si ti to golfer bez kape!” i nabio mu je na glavu. Dijete se prestrašilo i počelo plakati. Plakalo se i meni od tuge prizora. Ti su ljudi tvrdili da je cijeli prostor platoa Srđa i Bosanke njihov, a u njega nisu željeli ni kročiti. Zazirali su od toga prostora, zazirali od prirode. Samo su agresivno ispaljivali loptice u smjeru šume. Za njih Srđ je bio meta.

Pošli smo našim putem uz koji smo postavljali natpise “Srđ je naš” sa strijelicom u smjeru proplanka. A proplanak je bio prekrasan. Okružen dubovima i maginjom, s finom zelenom travom. Ubrzo je proplanak bio prepun mladih bračnih parova s djecom, njihovih baka i djedova, sve je brujalo od igre, jurnjave, ćakule… dvije bare za nogomet već su bile tu, frizbiji i zmajevi letjeli su okolo, jedna grupa je preskakala lastiku, neki su žonglirali, drugi pijucka - li vino i uživali na suncu, kasnije se i potezao konop… Veliki broj šetača je svraćao pozdraviti poznate ljude… Srđ je vrvio od razigrana života.

Na trenutak sam se izdvojio kako bih prošetao po okolnoj šumi. Nailazio sam na tragove rata, komadiće granata, ispaljene metke. U dnu manjeg proplanka koji se dodirivao s većim, na kojem su se okupili izletnici, stajao je križ u spomen branitelja koji su tu izgubili živote. Svakog čestitog građanina Du-brovnika duboko tišti situacija u kojoj se Grad našao dvadeset godina nakon što su ljudi tu, baš tu na Srđu, braneći ga od agresora, ostavili svoje živote.

Rat, svaki oblik nasilja, po sebi je strahotan i nečovječan. Međutim, postoji jedan sukob (polemos) u koji uvijek iznova treba ulaziti s entuzijazmom, sukob u kojemu se nikome ništa ne oduzima, već se, dapače, baš u tome sukobu stvara zajednički duhovni i životni prostor, stvaraju se preduvjeti za suživot i među-sobno uvažavanje razlika – to je sukob mišljenja, sučeljavanje stavova. Zajednica u kojoj se o problemima šuti i od njih skreće pogled, u kojoj se šuti pred nepravdom i nasiljem, osuđena je na propast.

Kada sam se vratio na razigrani proplanak, novinarka Du TV-a upitala me je zbog čega smo se okupili na Srđu. Rekao sam da je posrijedi sukob dvaju svje-tonazora, onog materijalističkog, gramzivog, nasilnog i vulgarnog, koji ni u čemu ne vidi vrijednost, ali svemu zna cijenu (pogled od milijun dolara!). Taj u Srđu vidi samo golet i kamenjar (to nije sljepilo očiju, to je sljepilo duše), vidi taj krajobraz kao nešto što treba radikalno izmijeniti, jednokratno iskoristiti, “obogatiti sadržajima”, betonizirati i golfizirati. Njemu je suprotstavljen nena-silni svjetonazor koji ćuti intrinzičnu vrijednost toga prostora, koji shvaća nje-govo golemo značenje za život samoga Grada, prostora koji je njegov pulsira-jući dio, koji samo treba vratiti u okrilje Grada, odnosno, baš kao na tom izletu (ustvari uzletu, uzletu života i duha), u njega dovesti mlade bračne parove i njihovu djecu da osjete taj prostor, dožive ga i onda odluče što s njim žele uči-niti, jer on, prije nego svima drugima, pripada upravo njima. Bez razigranog života u Gradu i na Srđu, uopće nema smisla raspravljati o njegovoj budućnosti.

Danas više ne mislim da je onaj prvi uopće svjetonazor. Kome ništa nije sveto osim novca, taj nema spoznaju svijeta, on nema duhovni obzor koji omogućuje stalnu otvorenost za svijet i njegovo prihvaćanje onakvim kakav jest u svojoj biti – uređen krhkim ekvilibrijima kojih je čovjek mali, ali iznimno važan dio; ekvilibrijima koje može sačuvati samo duboko poštovanje prema postojanju kao takvom. Toliko primjera prevare i promašenih “razvojnih projekata” imamo u samoj Hrvatskoj, oni nam jasno pokazuju što nas čeka, ali pohlepa je nevjerojatna bolest ljudske duše. I ako se građankama i građanima Dubrovnika otme najdragocjeniji resurs koji imaju, a to je životni prostor, i zauvijek unakazi prostor Srđa i Bosanke, jedan svijet će nepovratno nestati, nestat će zauvijek ta čudesna školjka krajolika što je stoljećima u sebi ljubomor-no čuvala bisergrad.

Isto se pitanje iznova postavlja otkad je ljudskoga svijeta i vijeka: kako se nenasilno suprotstaviti slijepoj sili? Što može običan, mali čovjek protiv slože-nih mehanizama moći? Može puno. Jorge Luis Borges, taj krhki stvoritelj čude-snih svjetova, jednom je zgodom ustvrdio da se u životu oko svega možete po-kajati, ali se nikada nećete pokajati što ste bili hrabri. Ako je građankama i građanima Dubrovnika doista stalo do toga da se Grad izvuče iz ralja pohlepni-ka, u tome će i uspjeti. Ali samo ako im je do toga stalo kao zajednici. Ma koli-ko izgledale moćno izvana, stvari zasnovane na lažima i prevarama iznutra su gnjile i slabe. I ne mogu odoljeti pred uzletom razigrana života, s proplanka, na Srđu.

Ivo Kara-Pešić

UZLET ŽIVOTA NA SRĐ

S R Ð J E N A Š4

Nedavno je jedan moj prijatelj, ne samo odgovaran intelektualac nego iskren i dobar čovjek, u jednom javom nastupu zaštitu okoliša proglasio nepotrebnom kočnicom razvoja, pa onda i prostorom osobnih probitaka mnogih ljudi. Rekao je, otprilike, da on jest za održivi razvoj, ali onaj koji „neće biti stajanje nego razvoj“. Za promicatelje održivog razvoja, udruge, kazao je da su bučna manji-na koja uzurpira pravo drugih na odlučivanje. Pozvao se i na istraživanje koje dokazuje to što govori. Nije kazao da se udruge informiraju iz znanstvenih izvo-ra i nadahnjuju demokratskim načelima, niti je sondirao adekvatnost znanja građana u svakodnevnom postupanju s okolišem. Ne sporeći da u svakoj skupi-ni možete naći ljude s negativnim osobinama, ispalo je, pravo da vam kažem, da okoliš štite samo neki čudaci.

Govoreći to, on je iznio i niz činjenica koje kvalificiraju njegove stavove u vezi stručnih pitanja – povijesti umjetnosti, okolišne estetike, zaštite okoliša i općenito zastupljenosti ekološkog svjetonazora – koja diraju u bit sudbine du-brovačkog područja pa se dijelom reflektiraju i kao etička pitanja. Primjerice, zašto se na obali ili na Srđu ne bi gradile kuće od 30 katova, koje će se vidjeti izdaleka, kao što se vide u Dubaiju, i kao što su se u Dubrovniku gradile tijekom povijesti, poput Lovrijenca. Među inim, naglasio je da okoliš oko Dubrovnika treba kultivirati, jer ako okoliš nije kultiviran, opasan je. U čistom obliku taj stav predstavlja temeljnu protuokolišnu maksimu: samo pokorena priroda je dobra priroda. Nemam nikakve dvojbe da njegove stavove treba uzeti dobrona-mjerno i kao dominantne stavove javnosti te stoga treba na njih odgovoriti. Jer, odreda dotiču crne rupe naše svijesti o prirodi, okolišu, krajoliku, prostoru…

***Naša prosječna percepcija prirode i okoliša nije formirana smisleno i odgo-

vorno prema okolišu, nego je niz ulomaka različitih obrazovnih pristupa, život-nih iskustava i interesa koji proizlaze iz zanimanja – nastalih na širokoj podlozi dominantnih povijesnih svjetonazora. Za obrazovanje u tom pogledu do razine fakulteta u Hrvatskoj ne postoji ništa, a na sveučilišnoj razini mali broj progra-ma poput Studija krajobraza na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, ili postdi-plomskog studija Prostornog planiranja, urbanizma i parkovne arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Oba studija su na tehničkim znanostima, interdisciplinarni studiji, nastali u krilu arhitekture, i najbolje su što imamo. Međutim, kad se pogleda s holističkog aspekta, u njima je vidljiv manjak druš-tveno-humanističkih interesa. Također, postoje dodiplomski prirodoslovni stu-diji zaštite okoliša, koji su interdisciplinarni na relaciji geologija, geografija i biologija, kao i slični tehnički studiji, te studiji na postdiplomskoj razini. Njiho-vi programi nemaju kulturno-povijesnu dimenziju koja bi polaznicima dala svi-jest o interesnom oblikovanju slike prirode. Pored svega, obuhvaćaju mali broj ljudi, koji ne može bitno mijenjati javnu sliku prirode. Stoga je vrlo važna eko-loški svjesna javnost, koja progovara kroz udruge i intelektualce .

Iz čega smo dominantno stjecali znanja o prirodi i okolišu tijekom povijesti? Sve do prije stotinjak godina – iz narodnih priča i pjevanja. A njih su najviše oblikovali mitovi i legende. Po našim selima, koja su danas predgrađa, ljudi su tvrdili da su svojim očima vidjeli razne duhove, a s nekima se čak i hrvali. Tre-ba podsjetiti da su vile i vještice po nastanku duhovi prirode, odnosno forme kojima je čovjek tumačio njemu neobjašnjive pojave u prirodi, a razvijaju se duže od deset tisuća godina. Potom je presudnu ulogu odigrala Biblija, čije smo kulturološke kodove uzimali doslovce, a neke od njih razumijevali ponajvećma na razini magije i čuda, puno više nego kroz bit vjere, kao što bi Tin Ujević re-kao, da božanski odgojimo dušu u sebi, odnosno da budemo božanski dobri. Veliki broj starijih vjernika i danas je duboko u sebi uvjeren da je svijet nastao ravno prije 2012 godina. Kad jače zagrmi, ljudi nerijetko izriču zahvalu bogu, ta tradicija ide preko sv. Ilije do glavnog slavenskog boga Peruna. Zašto se ljudi jezivo boje potpuno bezopasnih zmijolikih životinja, recimo blavora? Jer ju ne vide onako kako im je o njima govorila biologija, nego mitologija. Da je mito-loški ustroj prirode vrlo snažan i danas, možemo najbolje prepoznati po prazno-vjerju kojim je ispunjen naš svakodnevni život, kako vjernika tako i ateista. Da dalje ne elaboriramo, svatko iskren to može ispitati na sebi. Dakle, tradicijska slika prirode, koja se razvijala doslovce milijunima godina, i dalje predstavlja podlogu mnogih aktualnih nazora i društvenih odluka o okolišu. I zbog toga radimo pogrešne odluke.

Moderno školovanje govori nam o prirodi kroz racionalnu znanosti i potvr-đuje ju empirijski dokazivim istinama. Potres nije božja kazna nego posljedica plutanja kontinenata. Ali kad zatrese, znanost nije nikakva utjeha. Postoje i dru-

gi razlozi koji prirodu ne ostavljaju sasvim čistom, npr. ideologije. One će pro-stor nacionalno obojiti, pa ćemo smatrati da nama pripada puno više nego što nam je škrta povijesna sudbina odobrila.

Možda je za suvremeno razumijevanje još važniji zaborav prirode, odnosno ono što se naziva otuđenjem. Smetnuli smo da postoji priroda kojoj pripadamo i o kojoj u potpunosti ovisimo! Mislimo da sve što nam treba za život imamo u dućanima, kao industrijski proizvod. A to nije točno, jer ništa se ne može stvo-riti iz ničega. Čak i kad bismo živjeli daleko od prirode, negdje na Manhattanu, sve dobijamo izravno ili posredno od prirode. Moderni čovjek često ne vidi tu distancu. Jedan od mehanizama koji mu pomaže u tom zaboravu jest ono što zovemo prirodnom ljepotom. Preko nje imamo dojam pripadanja i „ljubavi“ prema prirodi. Međutim, to je konzumacija prirode kako ju propisuje robno društvo: bitan je vanjski izgled, pakung, ono što se može prodati. Prošetati po prirodi, uživati u pogledu, otputovati u razvikane krajeve, možda i na vjersko hodočašće – tu imamo „sve“ slijedeći marketinške sugestije. Primjerice, Srđ je ništa, ali Lokrum, koji je od istog „materijala“ i koji je dijelom potopljeni obro-nak Srđa, poželjno je mjesto. „Prirodne ljepote“ danas su jedno od najproble-matičnijih poimanja prirode uopće.

Između tih svjetonazora i iskustava postoji nešto što određuje naš realan odnos prema okolišu. Seljaci prirodu gledaju funkcionalno: trava je silaža za stoku, tlo je dobro za uzgoj kultura, klima uvjetuje tlo. Stanovnik grada prirodu će doživjeti kao prostor opuštanja nakon svakodnevne gužve i stege, u nju će projicirati svoje želje i pojmove slobode. Kako se sve to preslikava na sudbinu i razumijevanja prostora, krajolika i prirode u Dubrovniku?

***Nemamo sustavan empirijski uvid u percepciju okoliša u Dubrovniku, pa za

ovu priliku možemo navesti nekoliko tipičnih pristupa koje smo zapazili u jav-nosti ili literaturi. Najstariji je tradicionalni funkcionalni pristup, nastao pod utjecajem vlastitog života na selu, ili života u gradu u tradicionalnoj obitelji. On se temelji na razlikovanju krajolika s obzirom na prevladavajuću upotrebu koju diktira njegova morfologija, te na vrsti vlasništva nad prostorom. U pogledu dominantne upotrebe, razlikuje se na polje, brdo, obalu i more. Polje je područ-je zaravnjenog tla na kojem se uzgaja mali broj poljoprivrednih kultura, a brdo uglavnom padinsko područje za ispašu stoke, opskrbu drvom, kamenom i sl. S obzirom na vlasništvo, prostor se dijeli na naše, tuđe i ničije. Naše (baština, parcela ili trava) je u pravilu ograđeni dio krajolika, koji može služiti različitim namjenama. Tuđe je sve što ima drugog vlasnika, a ničije pak – ono što je javno. Može li ovo shvaćanje koje proizlazi iz upotrebe krajolika u poljoprivredno-stočarskom društvu biti prikladno za današnji život i za probleme Srđa, Omble, Konavoskog polja, Lučina razdolja, Tri sestrice..? Naravno, ne može, ali u veli-koj mjeri obnaša tu javnu ulogu.

Drugo je poimanje prostora među ljudima koji su usvojili „gradsku“ kulturu i urbani obrazac ponašanja. Oni u pravilu nemaju nikakav izravan odnos prema prirodnom krajoliku. Za njih je on bijeg iz zidina, zgrada i prometnih ulica, bi-jeg od posla i drugih obaveza. Tako priroda postaje metaforom slobode i prida-ju joj se idilična značenja. Oni u pravilu slabo poznaju prostor „divljine“, jer osim što on ničemu „praktičnom“ ne služi, o njemu nemaju gdje mnogo proči-tati. Ako čovjek nije član planinarskog društva, lakše će nešto saznati o Velebi-tu ili Alpama nego o Srđu, Sniježnici, Neprobiću ili Sv. Iliji na Pelješcu. Između dva svjetska rata dubrovački ljubitelji prirode bili su vrlo angažirani, pa je Du-brovnik, primjerice, bio prvi koji je organizirao skijaško natjecanje u Dalmaciji. Nešto je drugačiji odnos prema moru, koje ljeti, osobito za vikende, postaje drugim domom brojnim Dubrovčanima.

Za dubrovačko područje, kao i za druge dijelove prirode, zacijelo vrijedi ona općenita ocjena o otuđenju: čovjek ne osjeća da pripada prirodi, nego se u njoj osjeća tuđe. Industrijalizacijom, sela i njihovi posjedi su obezvrijeđeni kao ni-kada prije u povijesti. Jedino još drže vrijednost zemljišta u gradu i prostori uz more. Ali samo kao nekretnina, gola nekretnina, što znači „očišćena“ od sve povijesti, kulture i većine drugih vrijednosti. Osim položaja, gledaju mu done-kle vegetacijski pokrov i još ponešto. A kulturni plodovi koji su izrasli na toj zemlji i stvorili kulturnu memoriju bez koje nema formiranja zajednice, uopće ne ulaze u njezinu cijenu. Tako je metar četvorni Srđa prodavan za par eura, a zemljište oko Omble cijeni se još i manje. Ako im vrijedi „gradska jezgra“, trebaju znati da ona nije mogla nastati bez funkcionalnog jedinstva s okolnim krajolicima te da se i danas tako mora promatrati. Dio grada su izgrađeni objek-

Zašto je briga o prirodi i prostoru slaba?

DAKLE NIČIJEJAVNO,

Ivo Lučić

S R Ð J E N A Š 5

ti poput vodovoda do Šumeta, mlinice na Ombli, ljetnikovaca uz Omblu, na Lapadu i otocima. Zato se njihovi prostori ne smiju gledati kao gola nekretnina i to treba što prije uvažiti.

Ta ekonomska racionalizacija krajolika kroz kriterije profita, pokazuje slabe točke ljudske naravi i pravac kojim erodiraju vrijednosti zajednice. Njeno oliče-nje je prostor tranžiran po komercijalnim bonitetima nekretnine. Zagovornici gradnje i apartmanizacije pokazuju kolike površine prostora još nisu izgrađene „a mogle bi se iskoristiti“. To je pogrešno gledanje, jer priroda je vrijedna sama po sebi. Njeni neizgrađeni dijelovi omogućuju da funkcioniraju i oni dijelovi koji su izgrađeni. Ona ima granice do kojih može izdržati pritiske, a nakon toga se sustav urušava.

Prema istraživanju dr. Eduarda Kušena s Turističkog instituta u Zagrebu, pri odlučivanju za hrvatske destinacije turistima je na prvom mjestu priroda. U Hrvatskoj i u Dubrovniku ona je još uvijek razmjerno očuvana i zbog toga turi-zam ima perspektivu. Ali pravi je paradoks da prevladavajuća gospodarska dje-latnost u Dubrovniku uopće nije svjesna svoje utemeljenosti i potpune ovisnosti o prirodi. Turizam nigdje u Hrvatskoj nije toga svjestan.

Jedno nedavno istraživanje, koje je proveo moj prijatelj, upravo je to doka-zalo. Naime, on i njegovi suradnici proveli su anketu među gostima hotela o programu koji najviše prate u svojim sobama. Na prvom mjestu, odgovorili su – vremensku prognozu. Klima je jedan od prepoznatljivijih elemenata prirode i turisti su tim odgovorom jasno pokazali svoju ključnu usredotočenost i očeki-vanja od prirode. Nažalost, nije bilo prilike da se to adekvatno interpretira. Vo-ditelj istraživanja manifestirao je upravo protuokolišni stav: „Okoliš je opasan ako nije kultiviran“.

Tu nedostaje razumijevanje što je to ekologija. Ona nije naručeno vrijeme, lijepo pakiran travnjak (u biti sag zelenog otrova) niti betonirani rub obale.

Ekologija je prirodni kontinuitet životnog ritma u staništima, kako među njiho-vim živim tako i neživim članovima. To isključuje sve promjene i pritiske koji će prijeći izdrživost i uništiti ravnotežu sustava, ali nije protiv promjena koje su tipične za taj okoliš. Naprotiv. Primjerice, nagle promjene razine podzemnih voda u Ombli su prirodne, ali bi prisilno zadržavanje vode na istoj razini, što bi provela podzemna akumulacija, bilo jako štetno. Zato stručnjaci upozoravaju: lako ćete napraviti hotele i sve ostale umjetne djelove okoliša, ali ako izgubite prirodu – izgubili ste sve.

***Zbog svega navedenog prosječna javnost nema mnogo znanja o prirodi,

kako načelno tako i u pogledu konkretnog šireg dubrovačkog prostora. Zapra-vo, prostor u biti i ne postoji ako nije osviješten u glavama njegovih stanovnika, ako se zajednica ne ostvaruje u njemu. Teorijski, Bosanka može biti jednako daleko nekome iz Grada kao Sjeverni pol. Ovdje ne zagovaramo odnos prema prostoru u oprečnim kategorijama „moje – ničije“, nego kultiviranje društvene interakcije u prostoru: shvaćanje važnosti okoliša i njegovo očuvanje. Time se jača poimanje prostora kao javnog dobra, a ne kao isključivanje drugoga. Kada činjenici nepoznavanja prostora dodamo koruptivnu vlast i zbog toga slab su-stav za zaštitu prirode i okoliša, razloga za duboku zabrinutost je napretek. Za-brinutost se povećava i zaoštrava kad postajemo svjesni da u takvoj situaciji od ljudi koji ne znaju mnogo o prirodi ne možemo ni očekivati da budu odgovorni. Jedini izlaz je u znanju, u stjecanju adekvatnog okolišnog znanja, i usvajanja ekološkog svjetonazora . Bez cjelovitog znanja o svome okolišu i prostoru, mi ćemo najvrjednije javno dobro, koje nema cijenu, izgubiti za sitne novce.

S R Ð J E N A Š6

18. TRAVNJA 2011. U Lazaretima smo održali tri-binu: Uvod u apartmanizaciju – Što golf ima s tim?, sudjelovali su Đuro Capor iz inicijative Srđ je naš, Teodor Celakoski iz udruge Pravo na grad, dr.sc.Vladimir Lay iz Instituta Ivo Pilar, mr.sc. Jagoda Munić iz Zelene akcije i Velimir Šimičić, idejni začetnik Programa razvoja golfa u Hrvatskoj. Izdvajamo:Zašto potencijalni investitor provodi silnu me-

dijsku kampanju i manipulacije? Zato što planirani projekt stambenog naselja za tržište bogatih kupaca nije ni u Županijskom ni u Gradskom urbanističkom planu!? – istaknula je Marija Kojaković, predsjed-nica Društvo arhitekata Dubrovnik, dodajući da Grad treba izgraditi infrastrukturu, a to je investici-ja koja premašuje i najveći komunalni doprinos. Za riječ se javio i Ivan Kusalić iz tvrtke Razvoj golf koji je kasnio na tribinu pa nije čuo sve ispočetka, ali je ipak želio reći nešto o iznesenim činjenicama. Tako je ustvrdio da je «većina stvari koje je čuo neistini-ta». (izvor Dubrovački vjesnik)

26. TRAVNJA 2011. Tvrtka Razvoj Golf nastavlja pritisak na županijsku vlast, najavljujući tiskov-nu konferenciju u Zagrebu. Taj dio svoje kampa-nje započeli su objavljivanjem 04. travnja. 2011. objavom izmjena projektnog plana koje navod-no znače udovoljavanje zahtjevima Županije. Međutim, županijske službe ponavljaju kako vidljivost objekata s gradskog područja i dalje predstavlja odstupanje od planskih okvira pred-viđenih GUP-om. Predstavnici investitora odlu-čuju politički pritisak izvršiti u Zagrebu, tiskov-nom konferencijom koja je pred centralnom vla-šću trebala diskreditirati samoga župana Nikolu Dobroslavića.Članovi inicijative Srđ je naš i Zelene akcije za-

jedničkim su uličnim prosvjedom upozorili na tu manipulaciju kojom je tvrtka Razvoj golf namjera-vala izigrati zakonite planske okvire koji ograniča-vaju njihov projekt.

Sam Aaron Frenkel, počasni konzul Republike Hrvatske u Izraelu, poziva investitore da ne ulažu u Hrvatsku, ocjenjuje kako je Dubrovačko-neretvan-ska županija neprijateljski raspoložena prema izra-elskim investitorima.http://www.dubrovacki.hr/clanak/28426/zupanija-je-nepr i ja te l j sk i - raspolozena-prema- izrae lsk im-investitorima kaže Frenkel

23. SVIBNJA 2011. na konferenciji za novinare predsjednica Društva arhitekata Dubrovnik Marija Kojaković izjavila je kako prijedlog UPU-a Športsko-rekreacijskog centra s golf igralištem i turističkim naseljem Bosanka Sjever i Bosanka jug nije u skladu s Prostornim planom Dubrovačko - neretvanske županije. «Nikakvi plaćeni oglasi i rugalice ne mogu promijeniti te činjenice» - poručila je misleći na agresivnu kampanju ljudi iz tvrtke Razvoj golf.

http://www.dubrovacki.hr/clanak/29127/dubrovacki-arhitekti-protiv-golfa

25. SVIBNJA 2011. portal Dubrovniknet objavio je ugovor potpisan 3. svibnja 2006. Njime se Grad obvezuje na plaćanje troškova za izradu UPU-a Športsko-rekreacijski centar s golf igralištem i turističkim naseljima Bosanka sjever i Bosanka jug, ukoliko Razvoj golf ne dobije koncesiju na državno zemljište na Srđu za realizaciju projek-ta.Ugovor su potpisali u ime Grada tadašnja grado-

načelnica Dubravka Šuica, u ima tvrtke Urbos Maja Madirazza te u ime tvrtke Razvoj golf tadašnji di-rektor Braslav Turčić.http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=13272

25. SVIBNJA 2011. u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva održan je prvi sastanak o prijedlogu Urbanističkog plana uređenja (UPU) golf igrališta na Srđu. Sastanak je vodio ministar Branko Bačić, a sa strane Ministarstva nazočili su državna tajnica Nike Sudarević te predstavnici Uprave za prostorno uređenje, predstavnici Županije, Grada, te inve-stitora. Rad ove skupine okončan je već na drugom sa-

stanku 07. lipnja 2011. zaključkom:Nakon stručne rasprave, na sastanku je usugla-

šeno da je za nastavak izrade predmetnog UPU-a, a u cilju što kvalitetnijeg stručnog rješenja, poželjno dopuniti Studiju vizura sa projekcijama vidljivosti iz šireg gradskog područja na plato Srđa i izraditi dvi-je do tri varijante rješenja UPU-a kako bi Studija o postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš što kvalitetnije sagledala moguća rješenja u prostoru i donijela najkvalitetniju ocjenu. Nakon provedene javne rasprave o SUO, a temeljem njenih rezultata izradio bi se novi Prijedlog UPU-a o kojem bi se održala ponovljena javna rasprava, sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnjihttp://www.dubrovacki.hr/clanak/29202/podrzavamo-projekt-ali-treba-ga-uskladiti-sa-zupanijskim-pp-om

15. LIPNJA 2011. Tvrtka Razvoj golf priopćila je kako privremeno obustavljaju svoje aktivnosti zbog «politiziranja» oko ovog projekta, ostavlja-jući u «hladnom» pogonu svoj zagrebački ured .

16. LIPNJA 2011. Inicijativa Srđ je naš odgovara:Je li propagandni stroj investitora zbilja hladan?Tvrtka Razvoj golf d.o.o. nizom takozvanih spi-

nova, pokušava izvršiti pritisak na lokalnu samou-pravu, resorna ministarstva i hrvatsku javnost kako bi progurala nezokoniti i predimenzionirani projekt apartmanizacije Srđa i Bosanke. Ni nakon brojnih

K R O N I K ADogodilo se proteklih mjeseci, od izlaska drugog broja lista Srđ je naš, 21. travnja 2011.

primjedbi na taj projekt od strane županijskih struč-nih službi, DAD-a te građana i građanskih udruga, Razvoj golf d.o.o. uporno ne želi prilagoditi projekt zakonskim odredbama RH i planovima višeg reda.

Sigurni da se opći interes građana Dubrovnika može ostvariti samo potpuno drugačijom vizijom prostora na Srđu i Bosanci ustrajat ćemo u informi-ranju javnosti o svim pogubnostima i nezakonitosti-ma ovog projekta čija propagandna mašina nikad ne ide «na hlađenje», stoji u našem priopćenju.

26. SVIBNJA 2011. Hrvatska elektroprivreda ob-javljuje Studiju utjecaja na okoliš HE Ombla. Ovaj projekt bezobziran prema okolišu i kultur-nom i krajobraznom nasljeđu Omble, ekonomski i tehnički rizičan, nameće se zajedno sa TE Plat i Srđ upravo zbog golf resorta na Srđu.

28. LIPNJA 2011. ZAŠTO AARONE? Neposredno pred sjednicu na kojoj su trebali „pronaći“ sadr-žaje od javnog interesa u golf-resortu Srđ ispred vijećnice Grada Dubrovnika vjećnicima smo po-djelili drugi broj lista Srđ je naš kao i dokumen-tarni film Golf za početnike

29. LIPNJA 2011. Inicijativa Srđ je naš dobitnik je nagrade GONG-a za demokraciju i građanski aktivizam za 2011. godinu.Građanska inicijativa „SRĐ JE NAŠ“, u smislu

vidljivosti i poruke koju šalje društvu baveći se so-cialno relevantnim i teškim temama, ima veliku društvenu važnost, vidljivost i poruku...

Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih zna-nosti, član Vijeća Gonga i član povjerenstva koje je odlučivalo o nagradi, rekao je kako očita sličnost između ovog i prošlogodišnjeg pobjednika pokazuje da je u Hrvatskoj problem uništavanja javnog pro-stora trenutno jedan od gorućih, te kako je očigledno da su neki od naših zakona izrazito loši, jer pogoduju privatnom, a ne javnom interesu i širenju korupcije. Dubrovačka inicijativa, baš kao i Pravo na grad, svojim je radom mobilizirala velik broj ljudi, te ih potaknula da se uključe u proces donošenja odluka u njihovom gradu, što predstavlja značajan dopri-nos procesu demokratskog odlučivanja u toj sredini.

1. SRPNJA 2011. točno u podne, u 12 gradova ši-rom Hrvatske održane su konferencije za medije na kojima su se udruge civilnog društva usproti-vile predloženim izmjenama Zakona o prostor-nom uređenju i gradnji te novom Zakonu o po-stupanju s nezakonitim zgradama. Konferencije su se održale u Zagrebu (Zelena akcija, Pravo na grad, Transparency International Hrvatska, GONG), u Karlovcu (Eko Pan), u Rijeci (Eko Kvarner), u Puli (Zelena Istra), na Krku (Eko Kvarner), na Pagu (Cvit Soli), u Zadru (Eko Zadar), u Šibeniku (Šibenski građanski forum, Plavi val), u Splitu (Udruga “Sunce”, Inicijativa “Za Marjan”, Ekološko turističko udruženje Šolta), na Braču (Naše more), u Pločama (Lijepa naša) i u Dubrovniku (Inicijativa “Srđ je naš”).Udruge su se udružile kako bi digle glas protiv

devastacije prostora i usvajanja populističkih zako-na koji najviše pogoduju građevinskom lobiju i špe-kulantima zemljištem, potiču korupciju te se sasvim protive načelima održivog razvoja.

16. SVIBNJA 2011. U hotelu Valamar Lacroma u Dubrovniku, a u sklopu dvodnevnog sastanka Zajedničkog parlamentarnog odbora RH-EU, inicijativa Srđ je naš upoznala je europarlamen-tarce s problemima koji na lokalnoj razini proi-zlaze iz kontroverznog Zakona o golfskim tere-nima.

http://www.dubrovacki.hr/clanak/28924/zasto-europarlamentarci-nisu-culi-za-zakon-o-golfu

S R Ð J E N A Š 7

30. RUJNA 2011. HE Ombla je eksperimentalni projekt visokog rizika, zaključili su konzultanti Europske banke za obnovu i razvoj iz Tractebel Engineeringa i Projektnog biroa Split.

http://www.dubrovacki.hr/clanak/32508/he-ombla-je-eksperimentalni-projekt-visokog-rizika

http://www.dubrovacki.hr/clanak/32508/he-ombla-je-eksperimentalni-projekt-visokog-rizika

7. STUDENOG 2011. Mreža hrvatskih i međuna-rodnih ekoloških organizacija traži od EBRD-a da ne odobri HEP-u kredit za gradnju HE Ombla.U otvorenom pismu iznosi se niz ekološ-kih, ekonomskih i proceduralnih problema koji prate ovaj projekt, a potpisale su ga 34 udruge. EBRD je o kreditu raspravljao 8. studenog.

14. STUDENOG 2011. «Majčina dušica», dosje-lost i založno pravo:

BILO JEDNOM NA SRĐU Zemlju vrijednu milijun eura stekli sakupljanjem drva čestice zemlje 2063/3 površine 543.954 m2 i 2063/4 površine 76.515 m2, obje u k.o. Dubrovnik danas su gotovo u potpunosti u vlasništvu Razvoj golfa. I nema tu ništa spornoga, osim što su dio te zemlje Razvoj golfu prodale osobe koje su se na te parcele uknjižile do-sjelošću, odnosno vlasništvo su stekle na način da su sami izjavili, a za neke su i svjedoci posvjedočili kako oni i njihovi preci već 20 godina, baš na ovim parcelama beru majčinu dušicu, sakupljaju drva i love.http://dubrovniknet.hr/novost.php?id=15519

23. STUDENOG 2011. objavljeno je da će Europska banka za obnovu i razvoj ipak nažalost kreditirati uništenje krškog ekosustava rijeke Omble

http://zelena-akcija.hr/hr/programi/zastita_prirode/suradnja/europska_banka_za_obnovu_i_razvoj_kreditira_unistenje_krskog_ekosustava_rijeke_omble

“SREDSTVA kredita EBRD-a namijenjena za radove izgradnje neće biti aktivirana sve dok se ne izradi zadovoljavajuća studija i dok se plan uprav-ljanja biološkom raznolikošću ne usuglasi s HEP-om” stoji u priopćenju u kojem Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) objašnjava kako je odobren kredit u iznosu od 123,2 milijuna eura, Hrvatskoj elektroprivredi (HEP) za financiranje gradnje hi-droelektrane Ombla. No, isto tako, objašnjava se da EBDR projekt neće kreditirati bez odgovarajuće studije i dok se cjelokupan projekt ne “implementi-ra s nacionalnim i europskim direktivama u skladu s planom zaštite prirode Natura 2000”.

24. STUDENOG 2011. stupio je na snagu Zakon kojim je konačno stavljen izvan snage Zakon o igralištima za golf

Očekujući izbore:22. STUDENOG 2011. U isčekivanju parlamentar-

nih izbora Kukuriku koaliciji postavili smo slje-deće pitanje: Poštovani, zanima me kakav je vaš stav vezan za projekt izgradnje apartmanskog naselja na Srđu poviše Dubrovnika, odnosno projekt izgradnje jednog golf terena i 1700 apar-tmana koji nisu usklađeni sa županijskim pla-nom?- U Kukuriku koaliciji inzistiramo na dosljed-

nom poštivanju zakona od strane svih investitora. S obzirom na činjenicu da prijedlog Urbanističkog plana uređenja za golf resort na Srđu nije usklađen s Prostornim planom Dubrovačko-neretvanske župa-nije, ovakav projekt nije moguće realizirati.

U slučaju izmjene PP Dubrovačko-neretvanske županije, a kojima bi se omogućila realizacija ovog projekta, u Kukuriku koaliciji zagovaramo referen-dum na kojem bi građani/ke Dubrovnika odlučili/e žele li realizaciju ovakvog projekta.http://www.kukuriku.org/plan21/pitanja-i-odgovori/golf-resort-na-srdju

http://www.kukuriku.org/plan21/pitanja-i-odgovori/golf-resort-na-srdju

31. PROSINCA 2011. Ministrica Ministrastva za-štite okoliša i prirode Mirela Holy za Slobodnu Dalmaciju izjavljuje: «Nije tajna da nisam zago-vornica Golf Resorta na Srđu, no ne ponajprije zbog ekoloških razloga, nego zato jer se protivim realizaciji projekata koji su ekonomski upitni.»

3. SIJEČNJA 2012. Du list - Čitatelji izabrali: Đuro Capor! U izboru pozitivca godine, čitatelji Dubrovačkog lista izabrali Đura Capora.http://www.dulist.hr/clanak.php?id=16950

5. SIJEČNJA 2012. Proslavili smo 492. dan djelo-vanja Inicijative Srđ je naš!

http://www.facebook.com/events/317080238315375/

06. SIJEČNJA 2012. Ministrica Ministarstva zašti-te okoliša i prirode Mirela Holy izjavila je na Hrvatskom radiju da je zbog ekoloških i eko-nomskih razloga protiv projekta hidroelektrane Ombla. Studija utjecaja na okoliš ići će na revi-ziju kod triju neovisnih stručnjaka.

10. SIJEČNJA 2012. Iako u hladnom pogonu tvrt-ka Razvoj golf nastavlja s otkupljivanjem ze-mljišta i financijskim operacijama oko parcela na Srđu.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/razvoj-golf-zaduzili-se-na-djevicanskim-otocima-i-malti-za-90-milijuna-eura-zalog--zemljiste-na-srdju-/592814.aspx

14. SIJEČNJA 2012. Projektu turističkog naselja s golfskim igralištima na Srđu nitko nije okrenuo leđa, a najmanje u njega sumnjaju banke. Tako prokurist tvrtke Razvoj golf Ivan Kusalić odgo-vara na tvrdnje aktivista građanske inicijative Srđ je naš kako je podizanje zajma od tvrtke Golden Star s Malte te upisivanje njezina založ-nog prava nad nekretninama na Srđu u zemljišne knjige jasan znak kako i bankari sumnjaju u ne-kakve mutne poslove.

9. VELJAČE 2012. UNESCO-ove komisije trenut-no analiziraju prijave o slučajevima narušava-nja spomeničke baštine u Splitu i Dubrovniku koje su prošle godine pristigle u pariško sjedište organizacije - Rekla je to za novi broj tjednika Globus Petya Totcharova, voditeljica odjela za Europu i Sjevernu Ameriku u UNESCO-ovom Centru za kulturnu baštinu u Parizu.

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/dubrovnik-pod-istragom-unesco-a

http://www.dulist.hr/clanak.php?id=17781

Sramotnih 1,25 kuna nudili su predstavnici HEP-a pojedinim vlasnicima zemljišta na kojem je predviđena izgradnja pristupnih puteva za buduću Hidroelektranu Ombla

Projekt HE Ombla nastavlja se ovih dana neu-godnom kampanjom za otkup zemljišta, iako je Kukuriku koalicija predizborno obećala odustajanje od njega, a ministrica okoliša dr. Mirela Holy iska-zala svoju nenaklonost projektu i najavila njegovu

3. PROSINCA 2011. Nasamareni ste! / YOU’VE BEEN TRUMPED U Kinu Sloboda u suradnji sa Festivalom filma o

ljudskim pravima oraganizirali smo projekciju filma o izgradnji monstruoznog golf resorta u Škotskoj, projekta koji financira Donald Trump, a koji predvi-đa gradnju i uništenje prirodnog okoliša na jednom od najljepših i rijetkih područja pješčanih dina u Europi. Projekciji je nazočio i autor filma Anthony Baxter.

13. PROSINCA 2011. Gradonačelnik Andro Vla-hušić najavio nastavak radova na projektu golf-parka na Srđu u siječnju 2012.;RAZVOJ GOLF potvrđuje: Spremni smo kad se

razriješe prepreke.

http://www.dulist.hr/clanak.php?id=16593

21 PROSINCA 2011. Župan Nikola Dobroslavić je ustrajan: “Nerealno je očekivati da će u siječnju započeti radovi na projektu golfa”

http://www.dubrovacki.hr/clanak/34826/dobroslavic-nerealno-je-ocekivati-da-ce-u-sijecnju-zapoceti-radovi-na-prijektu-golfa

22. PROSINCA 2012. okitismo bor na Srđu “Ponašanje oko golf igrališta najbolji je primjer

kakve smo budale bili. Danas imamo gotove papire za četiri igrališta, ali investitori više ne mogu zatvo-riti financije. Previše pažnje smo posvećivali buka-čima protiv golfa i izgubili smo previše vremena”, rekao je u razgovoru za Glas Istre predsjednik IDS-a Ivan Nino Jakovčić u kojem se posebno obrušio na tzv. nevladin sektor. (za Glas Istre 27.12. 2011.)

S R Ð J E N A Š8

reviziju. Na terenu, međutim, nema znakova pro-mjena, nego je rogobatna politika napredovala do faze u kojoj se lokalna čeljad prvi put neugodno su-sreće s najavljivanim ‘dobrobitima’ hidroelektrane.http://www.dubrovacki.hr/clanak/36148/ne-zelimo-prodati-zemljiste-spremni-smo-i-na-izvlastenje

http://www.dubrovacki.hr/clanak/36217/ni-dva-kilovata-za-kvadrat

23. VELJAČE 2012. Pred prepunom Velikom vi-jećnicom, u četvrtak kasno poslijepodne održana je javna rasprava o UPU Bosanka, prostornom planu koji bi trebao definirati budućnost tog na-selja. Još jedna farsična javna rasprava razotkrila je

spremnost gradskih vlasti da ispune zahtjeve inve-stitora iz tvrtke Razvoj Golf, ovaj put otvarajući kroz UPU Bosanka mogućnost narušavanja rubova Srđa novogradnjama. I ovaj prijedlog UPU-a odbi-jen je od županijskog zavoda za prostorno uređenje. Marina Oreb, njihova predstavnica, odmah je na-glasila kako UPU u ovakvom obliku nije usaglašen ni sa prostornim planom Županije ni sa GUP-om Dubrovnika.http://www.portaloko.hr/clanak/arhitekt-vukovic-imat-c e m o - k a o s - a k o - t o - n e k o m e - n i j e - j a s n o - n e k a -odstupi/0/27224/

PRIJEDLOG ZA PROMJENU NATPISA NAD ULAZOM U DVORANU VELIKOG VIJEĆA U KNEŽEVOM DVORU

Grad se temelji na stoljećima stvaranim vri-jednostima. “Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne” i “Sloboda se ne prodaje za svo blago svijeta”, prožimaju se i upućuju nas na novu tr-žišnu odrednicu – nema slobode bez vlasništva, rekao je Vlahušić, te stopivši dvije vjekovne du-brovačke maksime predložio promjenu natpisa nad ulazom u dvoranu Velikog vijeća u Kneževom dvoru.

DUBROVNIK, 28.02.2012., u Komolcu na izvoru Omble, inicijativa Srđ je naš, Zelena akcija, Pravo na grad, Eko Omblići i Zeleno sunce podržali su građane naselja uz rijeku Omblu u borbi protiv izgradnje ovog štetnog projekta.

Poučeni primjerom izgradnje HE LEŠĆE na ri-jeci Dobri, koja je izgrađena temeljem stare i loše studije utjecaja na okoliš, a sad nakon probnog rada, i višemilijunskog troška, građani i lokalne vlasti preispituju nije li investicija donijela više štete nego koristi, ne želimo još goru devastaciju na rijeci Om-bli. Tražimo Vladu RH da poništi Studiju utjeca-ja na okoliš, jer nije napravljena prema važećim standardima i zakonima, te da odustane od grad-nje visokorizične i štetne HE Ombla, poručili su predstavnici incijativa, udruga i građana.

“U dokumentima projekta HE Ombla piše i da se hidroelektrana ne nalazi u trusnom području, te da brana i podzemna akumulacija ne povećavaju opa-snost od potresa, a područje Dubrovnika je u potre-su najugroženijem području u Hrvatskoj.” Izjavio je Marin Pavlović.

“Povrh toga, HEP uopće ne informira kvalitetno i pravodobno građane o ovom projektu i njegovim rizicima, već pošto-poto, iako još nemaju sve do-zvole, želi izvlastiti vlasnike poljoprivrednog ze-mljišta uz rijeku i povrh izvora kako bi mogli gradi-ti pristupne ceste”. – rekla je Ljubica Matović iz Rožata.

“Izgradnja HE Ombla košta 152 milijuna eura te se temelji na staroj i lošoj studiji. O štetnosti po okoliš i prirodu, te neisplativosti ove podzemne hi-droelektrane diglo je glas čak 35 ekoloških organi-zacija diljem Europe, a Europska komisija je izrazi-la zabrinutost zbog projekta - izjavio je Enes Ćeri-magić iz Zelene akcije. “Neprimjereno je da jedna državna institucija kao što je HEP zloupotrebljava mehanizam izvlaštenja, radeći netransparento i vr-šeći pritiske na vlasnike zemljišta.”

HE Ombla je nelegalna jer je Studija utjecaja na okoliš za ovaj projekt stara više od 10 godina, a po važećem Zakonu o zaštiti okoliša se ne mogu kori-stiti studije starije od dvije godine. Povrh toga, pri-likom usvajanja te stare Studije zanemareno je mi-šljenje jednog od članova povjerenstva koji se je oštro suprotstavio projektu zbog čega je isključen iz daljnjeg rada povjerenstva.

Đuro Capor iz inicijative Srđ je naš je dodao: Kukuriku koalicija je pred izbore na svojoj web stranici, a na upit građana izjavila: “o sudbini pro-jekta HE Ombla, studija ekonomske isplativosti, kao i studija utjecaja na okoliš nedavno pokazale da projekt nije ni ekonomski racionalan, a ni ekološki prihvatljiv. Nedavne najave HDZ-ovih dužnosnika o prodaji tzv. tehničke vode iz HE Ombla arapskim zemljama tumačimo kao želju vladajućih stranaka da projekt HE Omble pokažu ekonomski isplativim. Stranke Kukuriku koalicije ne podržavaju projekte koji su upitni iz ekonomskih i ekoloških stajališta.”

HE Ombla je tehnički rizičan i ekonomski nei-splativ projekt, što je zaključeno u Studiji o eko-nomskoj isplativosti koju su, u rujnu 2011, radili neovisni konzultanti za EBRD. Projekt može biti ekonomski isplativ samo ukoliko se znatno sufinan-cira iz državnog proračuna ili ukoliko se cijena električne energije poveća nekoliko puta. HE Om-bla se ekonomski isplati samo uz izvoz vode na me-đunarodno tržište i za golf igralište na Srđu.

Jadranka Šimunović, predstavnica EKO OM-BLIĆA i ZELENOG SUNCA je podsjetila kako bi izgradnja HE Omble potopila špiljski sustav Vilina jama – Ombla, koji ima vrlo visoku bioraznolikost te je u planu zaštite kao dio europske mreže zaštiće-nih područja - Natura 2000. U sustavu Ombla- Vi-linska jama nađeno je više zaštićenih vrsta šišmiša i čovječja ribica (Proteus anguinus), špiljska kozica (Troglocaris anophthalmus), i jedini špiljski slatko-vodni školjkaš koji je jedinstven u svijetu (Congeria kusceri). Osim drugih špiljskih vrsta, četiri su roda u svijetu nađena jedino u sustavu Vilina špilja – izvor Omble: Horatia knorri, Lanzaia kusceri, Pla-gigeria nitida angelovi (slatkovodni špiljski puževi) te Eukonenia pretneri.

GRAĐANI I UDRUGE PORUČILI IZ DUBROVNIKA - ZAUSTAVIMO HEP

U DEVASTACIJI OMBLE!

S R Ð J E N A Š 9

HEP: ANTENAMA PROTIV GRUŽA

Na krov zgrade u svome vlasništvu HEP je dopustio nezakonito postavljanje uređaja koji ugrožavaju zdravlje tisuća sugrađana. Ova javna tvrtka pokazala je time potpuni prezir prema građanima čije je apele i peticiju ignorirala. U vrijeme te afere čelni čovjek HEP-a je Dubrovčanin Leo Begović.

Građanska inicijativa Šipčine obratila se nadlež-nom Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređe-nja povodom postavljanja baznih stanica pokretnih telekomunikacija na lokaciji u Ulici Andrije He-branga 62 sa zahtjevom za preispitivanjem legalno-sti postavljanja navedenih instalacija. Podsjećamo čitatelje da se radi o nezakonitom instaliranju ba-znih stanica na zgradu HEP-a od strane čak tri mo-bilna operatera u gusto naseljenom dijelu Gruža, u blizini gruške osnovne škole, koje je natjeralo broj-ne Dubrovčane da peticijom zatraže uklanjanje spornih uređaja.

Ministarstvo je donijelo Rješenje o uklanjanju protupravno izgrađenih građevina i dalo rok be-spravnim investitorima (VIP i TELE 2), da ih sami uklone do 19. prosinca 2011. nakon čega će se pri-stupiti uklanjanju navedenih građevina putem druge osobe, a na trošak i odgovornost navedenih mobil-nih operatera. Iz telefonskog razgovora s glasnogo-vornicima Ministarstva saznali smo da su protiv odgovornih za taj slučaj podnesene i kaznene i pre-kršajne prijave.

Kako se uklanjanje baznih stanica i antena nije dogodilo do danas (24. veljače 2012. op.a.) sumnja se da Ministarstvo svojom neaktivnošću i višemje-sečnim neprovođenjem Rješenja pogoduje prekrši-teljima zakona i ostavlja im dovoljno vremena da naknadnim zahtjevima legaliziraju nezakonito po-stavljene uređaje. Pretpostavljamo da je zbog dobi-vanja na vremenu jedan od mobilnih operatera po-krenuo upravnu tužbu protiv Rješenja o uklanjanju bespravno postavljenih uređaja kako bi eventual-nim pravnim pritiskom postigao odgodu izvršenja Rješenja.

Stoga pozivamo građane Dubrovnika da se pi-smeno direktno obrate ministru Ivanu Vrdoljaku i podsjete ga da je Ministarstvo graditeljstva i pro-stornog uređenja dužno postupati po zakonu i zatra-že hitno izvršenje inspekcijskog rješenja!

Adresa: Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Ulica Republike Austrije 20, 10 000 Za-greb; ili na mail ministar@mzopu.hr

Ombla

S R Ð J E N A Š10

Svi znamo turističke vedute Dubrovnika; one suncem okupane slike mora i kamena, s kojih tu i tamo izviruje poneki rascvjetali busen egzotičnog medite-ranskog bilja. To je, kako Jure Kaštelan kaže, onaj „jedini Dubrovnik od kame-na i svjetlosti... otvoreni dlan pod zvijezdama“ ili kako George Bernard Shaw poručuje, mjesto u koje trebaju doći oni koji „uistinu žele vidjeti Raj na zemlji“. Blještavoj simbiozi pejzaža i arhitekture nerijetko se dodaje i čarolija povijesti, kojoj je odolio malo tko od putnika koji su opisali svoj doživljaj Dubrovnika. Klasično su mjesto opservacije baruna Alexandera von Warsberga, zapisane 1871.: „Grad mi se pričinja kao otisak pečata historije; ovako je puna povijesti još jedino Venecija. I ovdje, kao i tamo, ništa novo nije nadošlo, i ovdje se vidi vjerna slika onoga što je nekoć bilo.“

Kada je početkom 20. stoljeća stigao u Dubrovnik, i Hermann Bahr je warsbergovski pozorno osluškivao jeku povijesti, no ipak je na trenutak pobje-gao iz meditativnog raspoloženja, kako bi precizno dijagnosticirao svoj osjećaj dubrovačke „tadašnjosti“. „Čudnovato je to ovdje; nema sadašnjosti!“, zapisao je „dalmatinski Columbus iz Beča“, kako je Bahra ironično nazivao Matoš. „Posvuda se ističe: Bilo jednom! A u ljudima silno vri: Opet će jednom biti! Ovdje žive u sjećanju i očekivanju. Od jučer na sutra. A danas nemaju. Mrtav grad, s nerođenim gradom u utrobi.“

Te Bahrove misli, a posljednju rečenicu smatram najjezgrovitijom definici-jom suvremenog Dubrovnika, uvode nas u opsežnu raguzeološku literaturu o mrtvom gradu, prije podsvjesno zanemarivanu negoli ciljano skrivanu, ali sve-jedno malo poznatu, osim kada je riječ o vojnovićevskim, apologetskim vapaji-ma nad umrlom prošlošću; o onom Bahrovom: „Bilo jednom!“

Pola stoljeća prije Bahra, sličan doživljaj Dubrovnika opisala je, primjerice, i njemačka književnica Ida von Düringsfeld, koja grad nije vidjela samo na proputovanju; ostala je u njemu preko godinu i pol dana, pokopavši prije odla-ska svoju sedmomjesečnu, u Dubrovniku rođenu djevojčicu. „Dubrovnik dodu-še nije propao ali je prestao biti“, zapisala je barunica Ida. „Preživio je sama

sebe kao vlastiti nadgrobni spomenik na svojim grimiznim liticama, na obalama svog vječno nemirnog mora. More je isto, litice su iste, ali Dubrovnik nije više isti. Zidine ga njegove zaokružuju kao i prije – kamen ne stari, ali Dubrovnik je ostario... Počiva sred tišine svojih zidina, zaspala republika, kao što je Barbaro-sa u Kyffhäuseru zaspali car. Barbarosa bi se mogao probuditi, Dubrovnik ni-kad. Tih i miran kao ni jedan drugi grad i zauvijek utihnuo leži ispružen kao relikvija...“

Da se u Dubrovniku ni nakon Ide, ni nakon Bahra, ništa nije promijenilo, posvjedočio je 1930-ih i Tin Ujević. Opio ga je, doduše, ugođaj grada: „U Du-brovniku osjećate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozem-stva“, ali ga je, u istoj rečenici sa Splitom i ostatkom Dalmacije, opisao kao „mrtvi grad“. „Mrtvi. I još kako. Jer starine i promet stranaca nisu jedina dva predmeta kojima se treba oduševljavati... I ne tvrdim da nedostaju talenti, ras-položenja. Ali nema suvremenog ambijenta i – organizacije... U vilinskoj igri čarobne Dalmacije suviše ima nepovjerenja prema ljutom jurišu mladosti. Tu su najaktualniji dramski junaci car Dioklecijan, kraljica Teuta, kakovi mletački dužd ili dubrovački knez.“ U drugoj putopisnoj crtici Ujević se nesvjesno nado-vezuje na Bahra, oprezno razmičući zastor iza kojeg se kriju uzročnici trajne mumificiranosti grada, njegovog trajnog odsustva od sadašnjosti. „Što ćemo!“, uzdiše Tin, „u besjedi rođenih Dubrovčana uvijek se pomalo osjeća prizvuk žaljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavši živi anakroni-zam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta.“ Na ovom se mjestu moramo vra-titi stotinama godina u natrag; moramo iz „mrtvoga grada“ prijeći na teritorij „puste hridi“, no riječ je, kako ćemo vidjeti, o jednom te istom toponimu.

Povjesničari se nikada nisu mogli složiti oko točnih okolnosti i vremena nastanka Dubrovnika, a prije tridesetak godina arheološkim je istraživanjima porušena i dugo vladajuća teorija o sedmom stoljeću kao o dobu kada su izbje-glice iz porušenog antičkog Epidaura osnovale Dubrovnik. No bez obzira na različitosti, u svim tim verzijama iz magle povijesti izranja pusta hrid, na koju

LAMENTACIJE O

Hrvoje Ivanković

S R Ð J E N A Š 11

stižu epidaurske izbjeglice, i na kojoj počinje dubrovačka povjesnica. Svi koji su je rekonstruirali slažu se, naime, u opisu mjesta na koje su se iskrcali izbjegli Epidauritanci, pa im već kod Konstantina Porfirogeneta ta „strmenita obala“ (lau) daju i novi zavičajni naziv – „Lauzejci, što će reći ‘oni što sjede na strme-nitoj obali’“. U povjesnici Popa Dukljanina spominju se „morske strmine“ – „ripis marinis“, a kod Milecija, prvog poznatog nam „Lauzejca“ koji (u 14. st.) piše kroniku svoga grada, susrećemo „strmenite“ i „moćne obale“ – „ripa so-nat“ i „magnis ripis“. No kod Milecija se u igru uvodi i jedan novi, za dubrovač-ku temu neobično važan termin: „siromasi“. Ti su siromasi koji su pobjegli iz Epidaura – „inopes fugientes ex Epidauro“, „na moćnim obalnim strminama, gdje je sada grad Dubrovnik, sagradili utvrdu... sigurno utvrđenu živim kame-nom, strašna izgleda na gorskom vrhu“. To je dakle mjesto gdje se rađa „povero Raguseo“, „ubog... kako uš“ – reći će Držićev Skup; vječito izložen opasnosti, prisiljen preživljavati i prehranjivati se na onom svom malom i škrtom komadi-ću kopna, i potucati se po svijetu „za dobit kaban, da u daždu ne okisne“.

U tih nekoliko riječi: „izbjeglice“ i „strme obale“, „siromasi“ i „utvrde“, anticipirana je buduća historija Dubrovnika; s njima počinje povijest dubrovač-ke izularnosti, presudno važna za shvaćanje dubrovačkog mentaliteta i politike. Jer misliti Dubrovnik znači, prije svega, imati na umu njegov izdvojeni položaj u odnosu na svijet koji ga okružuje; znači razumjeti da taj hridni otok nije bio idilično mitsko utočište nego stan izbjeglica, obala spasa na koju je doplivao polumrtvi brodolomac. Prvi su naši Lauzejci u svim verzijama legende o osnut-ku grada uvijek izbjeglice: i kada iz Epidaura bježe pred Gotima, Slavenima, Avarima ili Saracenima, i kada predvođeni Radoslavom Bellom doplovljavaju iz Rima, bježeći od građanskog rata ili ponižavanja rimskih velikaša. Slijede ih neprekidne rijeke nesretnika koje Dubrovčanima pomažu razviti osjećaj puste hridi kao utočišta slobode. Dolaze kolone izbjeglih Bošnjaka, Albanaca, Grka, carigradski kršćani među kojima je i budući pjesnik Marullo Tarcaniota, pro-gnani slavenski velikaši, fjorentinski disidenti, iberijski Židovi, Paleolozi, Me-diciji... Neki među izbjeglom „rajom“ i sami će postati Dubrovčanima, vetera-nima mita koji se tada nalazio u početnoj fazi stvaranja, iako je, zahvaljujući „državnoj propagandi“, djelovao već jako drevno i moćno. Kao u ciklički po-navljanim ritualnim igrama, svaki novi zbjeg obnavlja svijest Dubrovčana o njihovoj posebnosti i o potrebi da se održe na toj pustoj, usamljenoj hridi. Još više od toga, upozorava ih na dramatičnu različitost, pa i okrutnost svijeta kojim su okruženi.

Na bijednom komadiću zemlje te sirote izbjeglice stvaraju žilavu državicu koja će na rubu porobljenog svijeta, na pomaknutom pragu Istoka, steći bogat-stvo te trajno sačuvati svoju slobodu i oksidentalnost. Ne mislim razglabati o okolnostima toga razvoja; puno je, naime, stranica napisano o razlozima – geo-grafskim, ekonomskim, diplomatsko-političkim, vjerskim, vojnim, etničkim, sudbinskim – zbog kojih je Dubrovačka Republika postala „emporijem civiliza-cije na ovoj strani Jadrana“. Taj je citat preuzet iz Warsbergovog putnog dnev-nika, no moglo bi mu se pridodati još mnoštvo sličnih zapažanja, nerijetko op-terećenih kanoniziranom zapadnjačkom slikom Balkana i Orijenta, što svoj ironični vrhunac doživljava u kratkoj opasci Napoleonova maršala Marmonta, čovjeka koji će zapisati kako je grad, čiju je političku samostalnost okončao, bio „oaza civilizacije usred barbarstva“. Što su više uzbuđeni blizinom turske gra-nice ili osupnuti vlastitim doživljajima u morlačkim i otomanskim krajevima, zapadni su putopisci to više opčinjeni i iznenađeni Dubrovnikom, i njegovom pripadnošću civilizaciji iz koje i sami dolaze. Podjednako to potvrđuju i francu-ski poslanik u Carigradu, Jean de la Vigne, kada sredinom 16. stoljeća smrtno bolestan žuri sa svojom pratnjom prema Dubrovniku, kako bi umro u prvom slobodnom kršćanskom gradu, i Ida von Düringsfeld, kada zapisuje rečenicu: „Koliko god je za mene ono neeuropsko u Dalmaciji bilo zanimljivo, ipak sam se veselila, kad sam u Dubrovniku opet našla Europu“, i njen suvremenik, Jo-hann Georg Kohl, koji svoje razmatranje o posebnosti Dubrovnika poentira re-čenicom: „Kao krijesnica na tamnom zidu, kao svjetionik na pustoj obali, tako je mali grad sjao na rubu velikog trupa.“ O domorocima, dakako, ne treba ni govoriti; dovoljno je možda citirati Luja Vojnovića koji Dubrovnik opisuje kao „mali bijeni stan“ „na ždrijelu varvarskoga svijeta“.

No ako je doživljaj Dubrovnika kao „civilizacijskog emporija“ bio karakte-rističan i za putnike novijeg vremena, i za njihove drevne prethodnike, s pejza-žom je priča bila posve različita. Prije ere Grand Toura, plodnost zemlje bila je važnija referenca od njene slikovitosti, pa mnogi putnici prepoznaju u Dubrov-niku onu pustu hrid o kojoj pričaju drevni dubrovački kroničari. Jedan od naju-

pečatljivijih iskaza dao je, primjerice, francuski protestant Phillipe du Fresne-Canaye, koji je u Dubrovniku boravio u ljetu Bartolomejske noći. „Dubrovačko zemljište“, kaže Canaye, „toliko je kamenito da brodovi koji idu u Pugliu uzi-mlju za svoj balast kamenje koje daju Puljizima da prave zidove, a od njih uzi-mlju zemlju za pravljenje vrtova“. Pedesetak godina kasnije, njegov sunarod-njak, diplomat Louis de Hayes, proširuje tezu o pustoj zemlji na cijelo područje „neprostrane i neplodne“ Republike čiji „teritorij zapremaju visoke i gole plani-ne, na kojima nema ni stabla“ i „koja ne može prehraniti svoje stanovništvo dulje od mjesec dana u godini“, a sličan opis ostavlja i njemački prirodoslovac Ernst Friedrich Germar koji u „najljepše mjesto cijele južne Ilirije“ stiže tri godine poslije ukinuća Republike. „Položaj Dubrovnika pust je i žalostan“, kaže on. „Neposredno nad gradom, i iz samog grada, diže se visoko, golo i str-mo brdo i priječi svaki pogled. Pred gradom se opet ništa ne vidi doli sinje more bez otoka i bez ikakve promjene; to je more mrtva i kruta ravnica.“

Svoju graničnu poziciju i škrtost zemlje na kojoj su isklesali grad, Dubrov-čani pretvaraju u topose svoje virtuozne diplomatske retorike. Opis grada pre-rasta u političku dogmu, pa se od dubrovačkih poklisara često traži da se pred svojim moćnim sugovornicima posluže argumentom „puste hridi“, kako bi se obranili od njihovih traženja i nameta. „... Čuvši o ovom haraču svi bi slično tražili od nas tribut, kojoj stvari, naš grad, položen među kamenitim i neplod-nim brdima, ne bi mogao udovoljiti“, riječi su koje po naputku vlade godine 1441. trebaju pred vezirima izgovoriti dubrovački poslanici na Porti, ne bi li se oduprli turskom zahtjevu za plaćanjem harača. Iste godine, na istu temu, Šaba-din-paši rumelijskom trebaju objasniti kako su „... prihodi Općine maleni, jer imamo mali teritorij, a i taj mali je pun kamenja“, a slične misli mora u svibnju 1535. ponoviti i Jerolim Bunić, kako bi objasnio ugarskom kralju Ferdinandu zašto mu Republika ne može isplatiti tribut. Upute su vrlo izravne: „... hoćemo da zauzmete takovo držanje, kako biste... nagnali Njegovo Veličanstvo na neku samilost i osjećanje boli“, a refren uobičajen: „Naš grad je položen na jednom mjestu kamenitom, neplodnom i sušnom, od kojega ne možemo izvući prehranu nego za dva mjeseca u godini...“. Predugačak bi bio popis svih poznatih mjesta na kojima dubrovačka vlada sugerira svojim predstavnicima da se posluže me-todom „puste hridi“, što će svojom izvornom snagom zračiti sve do pada Repu-blike. Samo će je nakon velikog potresa privremeno zamijeniti još snažnija fi-gura, što je susrećemo 1677., kada Marin Kaboga i Đuro Buća trebaju obeshra-briti osvajačke planove velikog vezira, tvrdnjom kako Dubrovnik i „... nije više država, nego hrpa kamenja“. No taj sindrom „sirotog Raguzea“ prešao je s vre-menom granice diplomatskog govorenja i postao dijelom mentaliteta, pretvo-rivši sklonost prema samosažaljenju u jednu od bitnih karakteristika onoga što će pasatisti 19. stoljeća nazvati „dubrovačkom dušom“. Sama sintagma „pusta hrid“ u književnosti će se pojaviti tek 1901, i to u djelu u kojem će zaiskriti u svoj svojoj životnoj i simboličkoj punoći mentalitetske odrednice. Riječ je, da-kako, o dramoletu Allons enfants! – prvom dijelu Vojnovićeve Dubrovačke tri-logije, i o onom čuvenom vapaju gospara Orsata, izgovorenom u trenutku dok francuske čete čekaju da budu propuštene u Dubrovnik: „Pa ako ova tisućgodiš-nja zemlja slobode valja da propane, a mi ho’mo!... braćo, djeco! Eno nam lađa našijeh u portu. Ukrcajmo se. Ponesimo barjak i Sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako naši davni oci! – Oh! Sretnoga plova!... Ho’mo! Ho’mo! Galebi i oblaci će nas pitat – Ko ste? Koga ištete?... a jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrov-nik opet ište pustu hrid, da skrije Slobodu.“ Sintagma „kriti slobodu“ zvuči kao oksimoron, jednako kao i skrivanje na pustoj hridi, no moćna pjesnička figura tu doista kondenzira petsto godina političke filozofije što je reljef učinila svojim snažnim oružjem i koja, da ne bude zabune, nije samo pjesnička fikcija, nego je preuzeta iz stvarnosti. Pravi autor te misli što je Vojnovićeva Orsata „podigla do vrha zanosa“ bio je, naime, stari senator Dživo Kaboga, koji je na izvanrednoj sjednici Velikog vijeća Dubrovačke Republike, održanoj 26. svibnja 1806., u trenucima kada su se Napoleonove jedinice približavale „vratima od Grada“, predložio da se od sultana zatraži neki od otoka u Egejskom moru te da se cje-lokupno stanovništvo Dubrovnika, zajedno s pokretnim dobrima, ukrca na bro-dovlje i preseli na taj otok. Tu reakciju uvrijeđenog djeteta, koji kupi svoje igračke i odlazi, mogli bismo kronometarskom preciznošću odrediti kao trenu-tak kada „povero Raguseo“ i „pusta hrid“ prestaju biti aktivnom političkom strategijom i prelaze u izvorište strašne zaraze, koja će uskoro obuzeti sve Du-brovčane, a najdrastičnije će se odraziti u odluci plemstva da se biološki samo-ukine, ako više ne može imati svoju državu.

Kroz duga stoljeća centar svog vlastitog svemira, Dubrovnik najednom pos-taje grad na periferiji carstva, kraljevine, države, te nakon neuspjelih diplomatsko-

MRTVOM GRADUDUBROVNIKA

S R Ð J E N A Š12

ustaničkih pokušaja da se obnovi Republika (nije nevažno da su u borbi za ob-novu aristokratske Republike aktivno sudjelovali pučani i seljaci) zapada u akutni oblik apatije. Teško je zamisliti gorčinu s kojom su Dubrovčani primili novi austrijski administrativni ustroj, kada su na ulaze u stari grad postavljene table s natpisima: „Kotar Dubrovnik, Grad Dubrovnik“. Negdje u to vrijeme, pripovijeda dum Ivan Stojanović, pitali su vlastelina Lukšu Gozzea kakvim mu se čini rodni grad, u koji se vratio nakon poduljeg izbivanja, a on je odgovorio: „Da nijesu stavili one tablice, teško bih mogao razaznati je li ovo oni prijašnji Dubrovnik?“. S jednakom ironijom stotinjak godina kasnije dubrovačke novine prenose odluku Ministarstva građevina Kraljevine Jugoslavije, prema kojoj je, piše Narodna svijest, Dubrovnik svrstan među varoši, „poput Andrijevca, Bera-na, Bijelog Polja i Bileće, a gradovi u Zetskoj Banovini su samo Budva, Cetinje i Kotor“. Odnos Dubrovčana prema „novoj realnosti“ kratko je sažet i u epigra-mu nepoznatog autora, što se prema tvrdnji Josipa Berse „na stotinu načina“ godinama prepjevavao po gradu: „Naš Dubrovnik u vjekove stare / bi oaza sred divlje pustare; / a kada mu novo doba svane, / tada i sam pustarom postane“. Spoznaja da je Dubrovnik postao izgubljen „u bezimenom mnoštvu manjih gra-dova“ (iz pjesme Luka Giorgija banu Jelačiću), u Dubrovčanima budi samo pasivni prkos, koji ne slijedi nikakva akcija; oni su se duhom doista odselili na neki udaljeni otok, a kulisa grada podsjeća ih na beživotno tijelo njegove (i njihove) glorificirane prošlosti. Opus dum Ivana Stojanovića, jednog od „ideo-loga“ dubrovačkog pasatizma, upravo pršti od makabričnih i funebralnih meta-fora Dubrovnika – „sićušnog pokrajinskog grada u najzapuštenijoj i najudalje-nijoj pokrajini velike države“. „Ne ostaje nam“, kaže na jednom mjestu dum Ivan, „nego da položimo Dubrovnik na odar mrtvački..., dok ne počne smrad..., dokle ne izgubi sve svoje crte obraza, oličene u duhu Dubrovčana koji ga nad-živješe. Odar mrtvački Dubrovnika jest njegov divni prirodni položaj, a nakiti su mu: kultura, navade, običaji i harakter moralni, koji nije mogao poginuti nego tek smrću starijeh Dubrovčana.“ Tako paralelno s gradom i njegovim kla-sičnim krajolikom (Antun Kazali pjeva o mrtvom snu u koji se uljuljkava gruš-ka luka, a Ivan Kaznačić o „bojama mračne žalosti“ i „osjećaju šutljive tuge“ u prirodi dubrovačke okolice); umiru i „posljednji Dubrovčani“ – riječ je o još jednoj sintagmi koji spada u pojmovnik dubrovačkog pasatizma. Zgodnu joj ilustraciju daje patetično finale dijaloške kozerije Antuna Krespija, U kafani, u kojoj gospar Jero brani pravo staroga vlastelina Vlađa na indiferentnost prema novim vremenima: „Gledajte ga, molim vas... On nosi u svom srcu tugu i čemer jedne izumrle države... On gaja u svojijem prsima grobište od dvadeset i pet hiljada ljudi, a to je dovoljno, da smrzne i okameni čoečje srce!... Pa kad vi doviknete tom čoeku, nek ustane na obranu svoje otačbine, i on se prene i po-gleda oko sebe i vidi i promisli i shvati, oh! Tad će uskliknuti: ‘A gdje si, domo-vino moja! Je li moguće, da te je osamdeset ljeta tako strahovito nagrdilo i izlizalo!... O Dubrovniče, Dubrovniče, ti si umro! To nije no mrtva tvoja slika; vješto izvršena slika..., ali, to moja domovina nije. Ne, nije! Moja je domovina u mom srcu... Pa kad ovo srce prestane kucat, tad će i tebe sa svijeta nestat. Posljednji Dubrovčanin zakopat će sobom u grobu posljednji odsjev dubrovač-kog čuvstva’... Pa sad recite, biste li imali srca, da kudite indiferentizam takoga čoeka?“

Na fenomen „posljednjeg Dubrovčanina“ prvi je ukazao Josip Bersa, u svo-jim nezaobilaznim Dubrovačkim slikama i prilikama: „Kad je umro dum Ivan Stojanović (1900.) rekoše njegovi sugrađani: ‘Umro je posljednji Dubrovča-nin’. Uistinu, posljednjih Dubrovčana bilo je u zadnje vrijeme nekoliko; dubro-vačka javnost, pošto bi jednog pokojnika proglasila posljednjim, nije se nalazi-la u neprilici, kad bi sutradan ispustio dušu drugi, koji je u jednakoj mjeri zaslu-živao taj počasni vapaj... Ova prenagljena čast stari je dubrovački običaj. Već 1828. čuveni liječnik Luko Stulli bio je posljednji u jednom sonetu Rafa Andro-vića; bio je ‘posljednji’ u jednom nadgrobnom slovu i Nikša Gradi, pisac ‘Spravljenice’. Pero Budmani preseli se na bolji svijet kao ‘posljednji Dubrov-čanin’, a kao ‘posljednji Dubrovčanin’ umre za njim i Luko Zore.“ I prije i po-slije Berse mogli bismo pronaći mnoštvo sličnih primjera; nisu se bilježili samo „posljednji Dubrovčani“ u globalu, nego i posljednji pripadnici pojedinih starih rodova, posljednji ljudi rođeni u Republici, posljednji kapetani koji su plovili na brodovima „s barjakom svetoga Vlaha“, posljednji pravi dubrovački oriđinali, posljednje gospođe u nosiljkama, posljednji leri, kalafati i bastasi. Lujo Vojno-vić piše esej o „smrti dubrovačkih stijena“, a lokalne novine s tugom bilježe smrt starih stabala, posađenih u doba Republike. Dubrovčani, tako, na čudan način fetišiziraju svoju svijest o različitosti od krajeva koji ih okružuju; svijest koja nerijetko prelazi u oholost, o čemu sredinom 19. stoljeća vrlo izravno piše njemački romantičar Heinrich Stieglitz. „I danas, više od tri desetljeća poslije propasti i osiromašenja“, kaže on, vidimo dubrovačke „vlasteline kako oholo koračaju kao rasedlani konji, uvjereni da su posjednici jedne više i naslijeđene kulture... Ovo uvjerenje buja i nasljeđuje se“, pa „čak i obični kramari i obrtnici žive u uvjerenju da su nešto više i posebno zato što su Dubrovčani“. Takav ži-votni stav predstavlja svojevrsno odbijanje komunikacije, te za posljedicu ima još veću izolaciju, još veće udaljavanje od suvremenosti. „Kao junaci romantič-nih epa u začaranim dvorcima, Dubrovčani živu u uspomenama“, piše 1924. Milorad Medini, a desetak godina kasnije njegovu misao obnavlja mađarski povjesničar, Ferenc Fejtö: „Tiho propadaju, nazaduju, no okruženi baštinjenom starinom i uspomenama ipak ponosno vegetiraju u svojim sobama bez zraka, silno pretrpanim zastarjelom kramom“.

Dubrovčani su, čini se, odbijali priznati vremena koja su na realnu mjeru svela veličinu njihova grada. Mislim, pri tome, na najdoslovnije, fizičke katego-rije veličine, koje najednom počinju odudarati od ambijenta grada, od grandece njegovih stanovnika i od „pečata povijesti“ kojim je obilježen. Koliko je lako upasti u tu zamku, potvrđuju nam i brojni stranci koje Dubrovnik iznenađuje i svojim dimenzijama i dojmom koji odaje. Najslikovitije je takav doživljaj pre-nio bibliotekar iz Bremena, J. G. Kohl, koji sredinom 19. stoljeća gleda na Du-brovnik s tvrđave Lovrijenac i zapisuje slijedeće retke: Ovaj plemeniti dio ze-mlje, tek je nešto veći od širokog trga pred rezidencijom ruskog cara. Na sva-kom brodu bi se, mislim, lako našao konop dovoljno dug da opsegne čitavu pozornicu na koju se punih tisuću godina penjao niz odličnih muževa. Da mi je bilo posjesti jednog od onih velikih sultana kojem su Dubrovčani neprestano slali poklisare da s njim pregovaraju. Da mi ga je bilo vidjeti kako ovdje na Lovrijencu meditira i gleda ovu hrpicu kuća: ‘I to je dakle sav vaš dubrovački sjaj, to je dakle ono zbog čega se po cijelom svijetu toliko galami, zbog čega Istok i Zapad nemaju mira... A ja bih mogao pokriti ovaj tašti gradić, što ovdje sja i plamti, pokrovom kao noćnu svjetiljku i sve ovo ugasiti za tili čas.’“ U Dubrovniku, međutim, još živi dojam velikog grada – čak i nesklona mu Rebec-ca West priznaje kako „urbanost dalmatinskih mjesta tu prerasta u metropoliti-zam“, a Hermann Bahr se muči s pitanjem „zašto čovjek ovdje uvijek misli da je u veliku gradu“. Taj trajni privid unosi dodatni nemir, budući nova geostra-teška i ekonomska karta Europe Dubrovniku ne nudi puno više od mjesta veli-kog pograničnog garnizona ili egzotične turističke destinacije, u sretnijoj vari-janti budućnosti. Dubrovnik je, s jedne strane, odveć udaljen od tadašnjih sredi-šta europskog života da bi, poput Opatije, Monte Carla ili San Rema, prerastao u ekskluzivni turistički centar: uz nesretnog nadvojvodu Maksimiljana, koji je „u cijeloj staroj Europi“ čeznuo jedino za svojim Lokrumom, kroz stoljeće i pol dubrovačke dekadencije samo još jedan europski bogataš, bankar i hotelijer William Zimdin, odlučuje u Dubrovniku izgraditi svoju rezidenciju, no i njego-vi su dolasci rijetki i kratkotrajni. Veličina naslijeđenog grada, suzila je, s druge strane, ljudske, ali svakako i materijalne potencijale (primjerice, u vidu razvije-nih znanstvenih, kulturnih ili edukacijskih institucija), kao premisa na kojima bi se Dubrovnik mogao „redefinirati“ i suočiti sa suvremenošću. Grad se, doduše, neminovno širi, no ta stihijska „nadogradnja“ (koju „čuvari dubrovačkog ognji-šta“ zalijevaju gorkim suzama) nije više od puke borbe za proširenje životnog prostora, a potrebu za njim pojačavaju sitne ekonomske migracije ljudi iz su-sjednih krajeva, uključivši i one prekomorske. I u tom je pogledu suvremeni Dubrovnik žrtva vlastite prošlosti; one u kojoj je sama sebe – možda i s valja-nim strateškim razlogom, no to više nije bitno – osudio na zatvorenost i dimen-zije grada koji je „tako malen i zgodan, da bi se čitav mogao poslati na Industrij-sku izložbu u London“ (J. G. Kohl).

Braudel smatra da je Dubrovnik, koji tako često spominje u svojoj knjizi o Mediteranu, već u 15. stoljeću predstavljao svojevrsni anakronizam, a da je „usred 16. stoljeća bio živa slika Venecije iz 13. stoljeća“. Dubrovnik nije, po-put Firence, postao Toskanom, niti je, poput Venecije, stvorio svoju veliku terrafermu; trajno je ostao vjeran modelu malog srednjevjekovnog grada-drža-ve, i upravo „sitničavoj budnosti“ takve tvorevine, nepomućene prelaskom u teritorijalnu, kompaktnu državu, Braudel zahvaljuje očuvanost dubrovačkih upravnih institucija i njihovih arhivskih fondova. Postojala su, doduše, vremena kada je Dubrovnik sanjao svoj san o većem teritorijalnom širenju (znamo da je na zapadu sezao do Visa, Hvara i Brača, na sjeveru do Bileće, a na jugoistoku do Dračevice, pa čak i do Valone, u čijem zaljevu kartografi 15. stoljeća bilježe naziv Porto Raguseo); san zaustavljen 1428. kada su granice novostečenih teri-torija, od Stona do Konavala, obilježene grančicama i kamenim stupovima. Od tada se Dubrovnik zatvara u svoju kamenu ljušturu, pun nepovjerenja prema svemu što ga okružuje, pa i prema sebi samome. U više navrata kada je gradu zaprijetila neposredna opasnost od agresije, Dubrovčani ruše sve objekte u predgrađima, pa tako početkom 14. stoljeća uništavaju i franjevački samostan na Pilama, ali tvrdoglavo odbijaju proširiti opseg svojih zidina i omogućiti šire-nje grada na najbliža predgrađa. Odbijaju to čak i poslije razornog potresa iz 1667., kada kustos Vatikanske biblioteke, dubrovački plemić Stjepan Gradić, obnavlja svoju ideju o opasavanju zapadnog predgrađa, Pila, čvrstim fortifika-cijskim sustavom, za koji je čak dao izraditi i danas izgubljene nacrte. Veličina grada bila je zapravo skrojena po mjeri politike kojom ga se branilo. Veći grad ne bi samo značio i veći izazov za sile koje su ga okruživale, nego i više usta koja treba nahraniti i veću opasnost od urote i pokušaja podrivanja čvrstih nače-la na kojima je vlast nad njim počivala. To nepovjerenje i oprez ostali su, čak i nakon propasti Republike, trajno živom karakteristikom dubrovačkog mentali-teta, i iz njih izrasta ona čuvena maksima, za koju bih prije rekao da je zločesto „pripetavanje“ stranaca (kao i „sette bandiere“ ili „povero Raguseo“), negoli autentični dubrovački proizvod: „sa svakim lijepo, ma s nikim iskreno“.

Dvostruki strah – od „vanjskog neprijatelja“ i od unutarnjeg izdajstva, na čudan je način upisan i u kamen dubrovačkih „mira i forteca“. Dubrovčani su, naime, dobro znali kako s nekoliko položaja oko grada neprijatelj može ugrozi-ti gradske zidine, i kako bi ih zbog toga trebalo zaštiti utvrđenjima, no ipak su to uporno odbijali uraditi. Nije posrijedi bio samo strah od neprijatelja koji bi te utvrde mogao zauzeti i pretvoriti u ofenzivne objekte, nego prije svega strah od izdajstva nekog od njihovih domaćih zapovjednika. Pišući o prijedlogu za iz-gradnju izdvojenih utvrda, što ga je 1618. podnio domaći inženjer Mihajlo Hra-

S R Ð J E N A Š 13

njac, jezgrovitu analizu takvog razmišljanja iznio je 1951. najveći stručnjak za dubrovačke fortifikacije, Lukša Beritić. „Vanjske odvojene utvrde“, kaže Beri-tić, „nijesu nikada izgrađene, što je poznajući psihu ondašnjih otaca Republike i razumljivo. U jednom gradu-državi, gdje se Rektor mijenjao svaki mjesec i gdje je on za doba svoga vladanja bio samo prvi među jednakima, gdje je nad-biskup morao biti stranac, a u najboljem slučaju obični građanin, ali nikako plemić, a tako isto najviše vojno lice, takozvani guverner oružja, gdje ni tajnik Republike nije mogao biti član gradskog plemstva, razumljivo je, da se nije htjelo povjeriti jednom licu jedan jaki utvrđeni položaj, sa kojeg se može bom-bardirati grad, a kojemu se sa gradskih utvrda ne može naškoditi.“ U jednom slučaju Dubrovčani su ipak napravili izuzetak: velika hridina ispred samog za-padnog ulaza u grad – slikovito je zovu i „dubrovačkim Gibraltarom“, bila je odveć snažnom potencijalnom prijetnjom, pa je na njoj još u 11. stoljeću izgra-đena monumentalna tvrđava Lovrijenac: s tri strane njeni su zidovi među najde-bljim u cijelom dubrovačkom fortifikacijskom sustavu; mjestimično dosežu debljinu i od 12 metara, no sa strane okrenute prema gradu, navodi Beritić, ne prelaze debljinu od 60 centimetara, kako bi se u slučaju potrebe s lakoćom mo-gli razoriti topovskim hicima s drugih dubrovačkih utvrda. Stvarnosni pozitiv te fascinantne priče o Lovrijencu i o vječitoj sumnji poduprt je i svojim negativom u „službenoj verziji“ dubrovačke povjesnice (Annales Ragusini), bogato prot-kane predajama i legendama. Dukljanski kralj Bodin je, naime, početkom 11. stoljeća u neposrednoj blizini grada (danas je to Prijeko, u samom središtu Du-brovnika), podigao utvrdu svetoga Nikole, pomoću koje je više mjeseci nadgle-dao grad i držao ga pod opsadom. Ne uspjevši silom prodrijeti u utvrdu, Du-brovčani su je osvojili zahvaljujući izdajstvu njenog zapovjednika, nekoga Vucha Gradiensea. On je u dogovoru s Dubrovčanima jedne večeri opio posadu Bodinove utvrde, pa su je dubrovački soldati bez problema osvojili. Osim što je ušla u povjesnicu, ta je priča imala još dva rukavca koja su je ciljano održala trajno živom u svijesti Dubrovčana: Gradiense (Gradić) je, zajedno sa svojom lozom, nagrađen primitkom u red dubrovačke vlastele (spomenuti Stjepan i Nikša Gradić njegovi su daleki potomci), a na mjestu Bodinove utvrde, navod-no je od njenog kamena, podignuta i danas postojeća crkvica sv. Nikole, u kojoj se svake godine slavila uspomena na taj događaj. Dubrovčani su, dakako, slavi-li Gradićevu akciju kao „pozitivno izdajstvo“, ukazujući što bi se moglo dogo-diti i samom Dubrovniku kada bi stega sloge i patriotizma popustila, no nisu u svoj godišnji kalendar propustili uvrstiti ni opomene lišene te čudne inverzije simboličkog smisla, pa je jedna od najraskošnijih dubrovačkih procesija – ona na dan Četrdesetorice mučenika, bila posvećena otkrivanju, u biti marginalne, plemićko-pučanske urote iz 1400. godine.

Kondenziranje ovakve energije unutar skučenog rastera grada, nužno je mo-ralo ostaviti posljedice na mentalitet njegovih stanovnika; moralo je utjecati na stvaranje atmosfere straha, samodovoljnosti i zatvorenosti. U jednom od svojih urotničkih pisama iz 1566. Marin Držić kaže za dubrovačke vlastodršce kako „bi htjeli da se što manje o njima dozna, kako bi poput bogova živjeli sami za sebe. A to im je nemoguće, budući da su zbog prijeke potrebe, i radi trgovine... prisiljeni općiti sa svijetom, i u onoj rupi (in quel buso), koju s velikom oholo-šću drže u svojoj vlasti, milovati one koji njih miluju“. Desetak godina kasnije čovjek Don Juana Austrijskog, Matias Vicudo, opisuje svom gospodaru Du-brovnik kao „kavez“ u kojem „žele znati tko sam, s kim govorim, kamo zala-zim, i tko zalazi k meni“, a francuski konzul André Alexandre Le Maire godine 1766. piše najotrovniji traktat o Dubrovniku, u kojem iznosi i sljedeća opaža-nja: „Fini, lukavi, prepredeni, nepovjerljivi, oprezni u svemu što bi im moglo škoditi ili biti od koristi, Dubrovčani broje i mjere korake onih s kojima imaju posla, pogađaju njihove misli, prodiru u najintimnije kutke njihova srca i služe se ovim spoznajama u svoju korist. Njihove mane i kreposti čista su politika: zločesti, nepouzdani i izdajice bez grižnje savjesti, postaju čestiti ljudi ako pri-like to zahtijevaju. I to je kod njih tako prirodno da bi mogli poslužiti za uzor. Kod njih je laskanje toliko opasnije što nije ni nevješto ni nametljivo. Oni pro-učavaju karakter ljudi kojima se žele dopasti i kade im samo koliko mogu pod-nijeti... Motre na sve što se događa u kućama koje posjećuju – da bi ispričali onima kojima se žele dodvoriti i rijetko propuste dodati štogod svoga. Nedosta-tak društvenog života, predstava, javnih zabava, krajnja dokolica u kojoj žive i njihova averzija prema svakom duhovnom i tjelesnom radu ne ostavlja im dru-gu mogućnost zabave osim budno motriti što drugi rade i ogovarati...“ Te opser-vacije treba, dakako, uzeti s rezervom; njihovi autori su, naime, urotnik, špijun i krajnje neobjektivni promatrač prilika u Dubrovniku, no atmosfera ustajalosti i klaustrofobičnosti koju opisuju, odveć je slična, a zahvaćena je u širokom vremenskom luku, da im bar u tom segmentu ne bismo povjerovali. U tom nas uvjerenju, uostalom, može učvrstiti studija dubrovačkog prosvjetitelja, Toma Basiljevića, Bilješke o malim gradovima i malim državama (napisana oko 1794.) u kojoj se, istini za volju, nigdje izrijekom ne spominje Dubrovnik, ali je posve jasno kako bernski i göttingenski student, Basiljević, njome ispisuje psi-hogram svog rodnog grada. „Ubitačan mir malih gradova u kojima malobrojne osobe žive jedne među drugima i samo s njima veoma je poguban za duh i srce svakog bića koje misl.“, kaže Basiljević. „Često se strahovite oluje rađaju usred te zlokobne tišine i mira. Unatoč duševnoj tromosti i lijenosti značajnoj za sta-novnike malih gradova, groznoj dosadi koja ih muči i krajnjem idejnom siro-maštvu u kome životare, najmanja sitnica raspaljuje, razdražuje i oduševljava njihovu maštu u najvećoj mjeri. Ono što prolazi ulicama, ono što oni zapažaju

vireći od jutra do večeri jedni drugima u prozore ozbiljno ih uzbuđuje i zaoku-plja... Neukost, silništvo, uski i nepropusni krug misli koje su ograničene na događaje svijeta dužine nosa, moralna bijeda, ambicija, taština, dosada, lako-most i svemoćni utjecaj nekog brbljavca ili nevaljalca stvaraju isto toliko zla koliko najokrutnije strasti mogu stvoriti u nekom samostanu... Nigdje nema toliko tiranije i ropstva duha koliko u malim republikanskim državama... Mladi čovjek koji bi mogao postati nešto u velikom svijetu, sasvim se gubi u takvim sredinama. Ni u kakvom društvu neće moći ništa naučiti, nitko ga neće bodriti, nitko ga neće poznati, ljubiti, slušati ili razumjeti...“

Veličina grada i u dubrovačkom slučaju presudno određuje mentalitet njego-vih stanovnika, no u stvaranju dekadentne duhovne klime iz koje će izrasti do-življaj mrtvog, usnulog grada, itekako je važan još jedan čimbenik. Dinamika Dubrovnika stoljećima je, naime, više bila određena njegovom prisutnošću u tokovima svjetske političke i ekonomske povijesti, nego unutarnjim životom grada. Zadivljuje pragmatika starih Dubrovčana iz koje su iznikli raguzejska diplomacija, ekonomija i urbanizam, ali u pogledu svakodnevnog životnog ri-tma, Dubrovnik je oduvijek bio u sivoj zoni, odsutan od suvremenosti. O tome nam govore i tendenciozni Le Maire kada kaže kako Dubrovčani „ne znaju što će s vremenom“, i Marin Držić kada svoj grad naziva „rupom“, i Marin Getal-dić kada se u pismu Galileiu žali kako je u Dubrovniku „kao u grobu zakopan“, pa ne čuje „nikakve novosti“, i Ivo Vojnović kada kroz usta jednog svog lika kaže kako Ruđer Bošković, da je ostao u Dubrovniku, „ne bi bio više Bošković“ jer bi se tu „smucao... bez posla“. U desetljećima na pragu modernoga doba Dubrovnik je sveden na svoj corpus fisicus; lišen one izvanjske dinamike, sav se pretvara u povijest i kulisu. Mjesto potencijalne reformatorske ideje zamje-njuje ideologija konzervativne utopije, a na sve propulzivne i moderne zamisli gleda se sa sumnjom i podozrenjem. Staro je to naslijeđe koje dobro ilustrira primjer s jednom od posljednjih dubrovačkih akademija, Patriotskim društvom, što ga je potkraj 18. stoljeća osnovao Miho Sorkočević, okupivši najpropulziv-nije duhova ondašnjeg Dubrovnika. Sorkočevićeve namjere bile su izrazito re-formatorske, a u kakvom ih okružju pokreće, najbolje pokazuje pismo što ga je uputio svom nećaku Tomu Basiljeviću u Beč (citira ga Žarko Muljačić u studiji Dva priloga povijesti dubrovačkih akademija), žaleći mu se kako su u Dubrov-niku sasvim izolirani od suvremenih kulturnih i znanstvenih strujanja, te kako su neprijatelji prosvjetiteljske ideje brojni, moćni i poduprti od strane vlasti. Nije trebalo dugo čekati na potvrdu Sorkočevićevih riječi; članovi Društva po-slani su na razne dužnosti izvan Dubrovnika, pa Muljačić logično zaključuje kako „postoje indicije da Akademija nije dobrovoljno raspuštena, već da je na to bila prisiljena neprijateljskim stavom vlasti“, što potvrđuje „staru istinu da je dubrovački vlasteoski režim postao kočnicom napretka“. No taj isti sustav vla-sti dobit će svoje povlašteno mjesto u pasatističkom mitologemu dubrovačkog ottocenta, dok će intelektualni bardovi tih i malo kasnijih vremena, pronaći brojne uzročnike duhovne devastacije grada, od „francuske enciklopedije s ide-jama socijalnog prevrata“ do „poamerikančenih varvara“ i „Cookovijeh turi-sta“, ali nikada neće pomisliti da problem, možda, započinje od njih samih i njihove mitomanije. Frazeologiju „puste hridi“ zamijenila je tada retorika „mr-tvog grada“; ispisane su brojne stranice o „današnjoj ništoti“ i „apatiji koja je ovim gradom zavladala“ (Orsat Pucić), no od Sorkočevićevih i Basiljevićevih vremena nije učinjen nikakav intelektualni napor (o pokretu da i ne govorimo), koji bi Dubrovnik pokušao približiti duhovnim stečevinama onog Ujevićevog „vijeka pare i elektriciteta“.

Podrška muzealizaciji grada stizala je i sa strane; počevši od ilirskih vreme-na, hrvatskim kulturnjacima Dubrovnik je pojam koji više živi u prošlosti nego-li u sadašnjosti (izuzetak je jedino politički prezent), a Ivan Gundulić lik prisut-niji (pa i stvarniji) od bilo kojeg živog Dubrovčanina. Suvišno bi bilo nabrajati sve one apoteoze koje su tijekom 19. stoljeća u slavu dubrovačke prošlosti ispi-sali hrvatski književnici, od kojih su neki i osobno posjetili Dubrovnik. Njihov

S R Ð J E N A Š14

dolazak redovito se pretvara u hodočašće „našem slavnom Dubrovniku“, koji ih oduševljava sjenkama „bivšeg Dubrovnika“ i njihovim osobenim čuvarima. Tako i Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, pri prvom susretu s Dubrovnikom „srd-ce... kucaše od veselja i suza radostna pomoli (mu) se na licu“, no nakon boljeg upoznavanja i on priznaje kako je „današnji Dubrovnik sitna... samo slika sta-rog Dubrovnika“; grada koji s tarace Pucićeve kuće doživljava kao „polumrtvu dvoranu, iz koje je nemila ruka tuđa izagnala duh slobode, radnje i oduševlje-nja, pak ostavila samo tvrde kule..., da se kao bezdušne stražarnice groze ono-mu, koji bi tu htjeo uzkrisiti stari duh“. Dok istražuje dubrovački arhiv te uzalud traži Gundulićev grob i Kukuljević lamentira o uzrocima dubrovačke apatije, i nema bitno drugačije mišljenje od svojih domaćina: „Zapadno evropski materi-jalizam, austrijsko birokratstvo i talijanska lakomišljenost s razvraćenošću pre-oteše mah u starodubrovačkom životu“. No kakav je to „novodubrovački život“ (ili bar njegova idealna projekcija koja ne bi bila zasnovana na prizivanju proš-losti) ne doznajemo ni od Kukuljevića ni od njegovih suvremenika; u Dubrov-niku je, kako figurativno kaže Tin, dubrovački knez još uvijek najaktualniji dramski junak i ostat će to sve do naših dana, jer suvremeni Dubrovnik, kada je o domaćim autorima riječ, ne postaje tema, a još manje topos književnog stva-ralaštva. Radnja pojedinih djela ukorijenjena je u dubrovačku suvremenost go-tovo jedino kada je povezana s temom smrti, koja se od pojedinca – primjerice u Vodopićevoj Tužnoj Jeli ili Vojnovićevoj Ksanti, u širokim potezima razlijeva na portret cijelog jednog „malog svijeta na umoru“. Postoji, doduše, i poneka rijetka iznimka, no ona samo glasno potvrđuje pravilo, poput komedije Kate Kapuralica kojom je godine 1800. sanitetski činovnik i član spomenutog Patri-otskog društva, Vlaho Stulli, razgrnuo klišeje i kulise, ponudivši nam uznemi-rujući dokumentarni portret ljudi s ruba društva i egzistencije. Taj čudesni pro-plamsaj naturalizma koji bismo danas mirne duše svrstali u registar „dramatur-gije sperme i krvi“, spada u onu vrstu literature koja je u utočištu konzervativne utopije mogla djelovati purgativno, no Stullijeva je komedija sve do druge po-lovice 20. stoljeća ostala pohranjena u istom onom mraku u kojem su se tijekom više stotina godina skrivala i djela Marina Držića.

Kada je godine 1974. glasoviti šekspirolog Jan Kott vidio Katu Kapuralicu u izvedbi Kazališta Marina Držića, toliko je bio iznenađen njenim stilom i izravnošću govorenja, da je izjavio kako bi taj komad mogao biti i lukava pod-vala nekog našeg duhovitog suvremenika. Ali naših suvremenika koji bi, poput Stullija, na problemski istančan način zagrebli po pozlaćenom dubrovačkom okviru nije na žalost, bilo, pa je na prvu iduću – autentičnu i neidealiziranu scensku sliku suvremenog Dubrovnika, trebalo pričekati dvjestotinjak godina, sve do predstave Radionica za šetanje, izmišljanje i pričanje, što su je 2003. Bobo Jelčić i Nataša Rajković postavili na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ne treba biti prorok kako bi se predvidjelo da u spomenaru Igara (o čijoj su fetiši-zaciji nadahnuto pisali Mani Gotovac i Dalibor Foretić), to remek-djelo ambi-jentalnog kazališta nikada neće dobiti mjesto koje zaslužuje, no onima koji su je vidjeli, prizori Radionice zacijelo još uvijek lebde iznad južnih rubova grada, „krivuljom bojišnice“ kojom se to kazalište u ophodnji kretalo. Kombinirajući igru profesionalnih glumaca s iskazima domorodaca, zatečenih in situ, na mje-stima na kojima se predstava izvodila, Bobo i Nataša otkrili su grad s onu stranu medijskog glamura i turističkih itinerera, tamo gdje svoje egzistencijalne život-ne bitke vode štićenici staračkog doma i pučkoškolska djeca, lokalni osobenjaci i nesretni bračni parovi; reliquiae reliquiarum sve malobrojnijeg stanovništva stare gradske jezgre, ali i životnog duha koji je priječio njenu potpunu muzeali-zaciju. U dokumentaristički vjernim iskazima tih ljudi njihovi intimni problemi isprepleli su se s kvartovskim legendama i predajama, pa su i (pseudo)povijest i oni sami, zajedno s ambijentom u kojem žive, počeli djelovati jednako ne-stvarno, potrošeno i umorno. Kao što su brojni putopisci, od onih koje sam već spomenuo, do Patona, Wilkinsona ili Anne Beaufort, u Dubrovniku čuli jeku povijesti, tako sam i ja u toj predstavi čuo zvonku, a ipak melankoličnu jeku Krležine Dubrovačke kulise („... Jutarnja je slika grada znojna sušičava febra / prosjaka gladnih podno gradskih mira. / Čitav Grad je stara svirala što svira / za škudu stranca tuđinskoga srebra...“), prve neidealizirane lirske slike grada koju je 1931., neposredno nakon prvotiska u Suvremeniku, objavila i dubrovačka Tribuna, napominjući da to radi s „obzirom na veliki interes koji u građanstvu postoji za ovu najnoviju poetsku tvorevinu g. Krleže“(!!!).

Predstava Bobe Jelčića i Nataše Rajković djelomično se događala upravo na mjestima nekadašnje „strmenite obale“, na koju su se iskrcale izbjeglice iz Epi-daurusa, no to zacijelo nije bio jedini razlog zbog kojeg sam je doživio kao za-vršni čin bahrovske sage o „mrtvom gradu“; kao svojevrsnu posvetu „živim ljudima“ koji su ostali zaboravljeni na rubovima „puste hridi“, nakon što su svi ostali otplovili na onaj imaginarni sultanov otok u Egejskom moru. U jednom od prizora Radionice, djeca koja žive „ispod svete Marije“, sanjare kako će jednoga dana netko urediti njihovo malo, skromno igralište, zapravo slučajno preostali komadić slobodnog zemljanog tla, i kako će, kada odrastu, otići u Za-greb, u sadržajniji život, u svijet otvorene nade. Nju u svom „malom bijenom stanu“ na ždrijelu velikog postkumunističkog svijeta očito više ne mogu prona-ći, o čemu je desetak godina prije na začudan način progovorio i dubrovački konceptualist i performer, Slaven Tolj, u svom projektu Prekinute igre. Niz fo-tografija koje čine taj rad prikazuju teniske loptice zaglavljene u pilastru dubro-vačke katedrale, ispred koje su dubrovački klinci improvizirali svoje igralište. Kulisa im je, međutim, i tu, na pustoj dubrovačkoj poljani, oduzela pravo na

igru, baš kao što je njihove prethodnike, ista ta dubrovačka kulisa potkraj 16. stoljeća opominjala: „Pax vobis: memento mori qui ludetis pilla“ („Mir s vama, sjetite se da ćete umrijeti, vi, koji se igrate loptom“), kroz grafit što ga je na cr-kvi svetoga Roka vjerojatno zapisao neki mrzovoljni svećenik, kojemu je dječ-ja igra na obližnjoj placeti ometala poslijepodnevnu siestu.

Nije neobično da pojam igre kao temeljne negacije mrtvila ulazi u dubrovač-ku pripovijest. Osvijestio je tu „antitezu“ i Milan Milišić, izrazito dubrovački pisac, i jedna od prvih civilnih žrtava barbarskog srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik; čovjek čiji dubrovački eseji, okupljeni nedavno u knjizi Dubrovač-ka zrcala, spadaju u najlucidnije fenomenološke sondaže suvremenog Dubrov-nika. Jedan od tih eseja nosi naziv: Sveta igra i završava s nekoliko retoričkih pitanja: „Ponekad kada prošetam kroz grad pitam se je li se istanjio svijet igre?... Je li odzvonilo istinskoj igri od tolikih lažnih igara? U svijetu novca i sticanja moći ni igra više ne može zadržati svoj nehaj i poletnost, svoju maštovitost i nezlobivost, svoje čisto lice bez bora. Zar igra može živjeti na teniskim igrali-štima ograđenim žicom, na bazenima gdje se plaća ulaznica? Toliko je svud prisutna želja da se ostvari svojina nad prostorom, da se duh isprazni surogati-ma a tijelo obeshrabri.“ Nesretni Milišić nije dočekao da vidi kako se i dubrovač-ka kupališta ograđuju žicom i kako se i posljednji kubični centimetri nezagađe-nog duhovnog prostora ispunjavaju boflom i surogatima. No mogao je slutiti što će se dogoditi, budući je itekako dobro poznavao poetiku „mrtvog grada“, osje-ćajući kako iz njen proizlazi manjak energije, tako prijeko potrebne da bi se stvorila poticajna duhovna klima (koja, dakako, uključuje građansku hrabrost, polemičnost, propulzivnost mišljenja, kreativnost), kao brana daljnjoj duhovnoj devastaciji grada; kao živa, pulsirajuća opreka svijetu koji u ime „novca i stica-nja moći“ tako hladnokrvno ukida igru. Najupečatljivije je taj osjećaj iskazao u eseju znakovitog naziva, Vremenska stupica, u kojem se poigrao radikalnim tezama, i bez čijeg je citiranja teško zaokružiti ovakvo razmatranje.

„Živjeti u Dubrovniku“, kaže Milišić, „znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule... U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njego-vom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu... Dubrovnik je ružan grad. Ružan zato što negira suvremenost života, tj. nadređuje joj ostatke svoje suve-renosti... Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim predrasuda. Dubrovnik je neizdržljiv i divan. Neizdržljivo divan. Odluka da obnavljaju grad poslije potresa najveća je greška koju su Dubrovčani načinili. Potres je bio tra-gičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika; poslije potresa počinje sjajan kraj jednog tragičnog Dubrovnika... Onoga trenutka kad je Marojica Kaboga počeo obnav-ljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila nostalgija za onim što je bilo prije velike trešnje. I od tada do danas Dubrovnik vapi za onim što je bilo, očajava što to nikad više neće biti i kroz tu prizmu odbija priznati da je ono što jest, a ne ono što je bilo... Mi stojimo na ruševinama onog zemljotre-sa. Dubrovnik je tragičan. Odatle proizlazi i njegovo katarzično djelovanje za one koji ga posjećuju. Za njih je to kao posjet predstavi. Žiteljima preostaje da budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide sa tim pozivom...“

* * *Moja prva životna sjećanja zapravo su sjećanja tog Milišićevog glumca s

male dubrovačke pozornice. Od najranijih dana djetinjstva bio sam opsjednut dubrovačkom kulisom, a posljedica toga je da i dan danas, kad god dođem u neki strani grad, više živim u njegovoj prošlosti nego u sadašnjosti. Putujući,

S R Ð J E N A Š 15

pak, po dubrovačkoj prošlosti, sve se češće zaustavljam u ottocentu, zarobljen u nekoj od onih čudesnih fotografija Josipa Betondića i Silvina Mascaricha, sni-mljenih u tom stoljeću u kojem je umrla Republika. Dugo vremena nisam sebi mogao objasniti opsjednutost tim vedutama, na kojima jednaka bonaca vlada na moru, na nebu i na pustim dubrovačkim ulicama. Danas mi se, pak, čini kako te fotografije i ne prikazuju stvarni Dubrovnik, nego su, zahvaljujući nekoj čudnoj kemijskoj reakciji, uspjele uhvatiti upravo onu vremensku stupicu u kojoj je grad, zajedno sa svojim stalnim stanovnicima, trajno zarobljen. Melankolija, tako netipična za jedan južnjački, mediteranski grad, djeluje na njima skoro opipljivo, kao da se poput magle uvukla između starih palača i tvrđava, raspro-strvši se po zaboravljenim ulicama i trgovima. Uz svaku od tih slika kao moto bi se mogao ispisati dijalog što ga u Vojnovićevu Sutonu vode stara vladika, Mara Beneša, i kapetan Lujo, malo prije nego li će sa svojim brodom otploviti iz Dubrovnika:

MARA: Ideš li nam uprav, Lujo?LUJO: Idem, gospo, otkle sam i došo.MARA: Dubrovnik ti je malašan, mladiću!LUJO: ... I tužan.MARA: Eh!... Što ćeš..?! Pripun je uspomena!

* * *Među pričama koje mi je none pričala kao posve malom dječaku bile su i

mnoge dubrovačke legende, čiju sam pravu verziju čuo tek puno godina kasni-je. Jedna od njih na koju, međutim, nikada više nisam naišao, iz nekog mi se nedokučivog razloga, posebno sviđala. Govorila je o turskom paši koji je, do-šavši u Dubrovnik, zamjerio svojim domaćinima kako grad koji sultanu plaća harač nigdje nema simboličkog obilježja svoje političke ovisnosti. Lukavi Du-brovčani su, kaže priča, mirno odgovorili kako to nije istina, budući se kameni turski fes, kao simbol njihova podaništva, nalazi na najvišem dijelu jedne od najvažnijih zgrada u Dubrovniku. Paša im nije vjerovao, pa je zatražio da mu pokažu to o čemu pričaju. I doista, s mjesta na koje su ga odveli paša je na jed-nom od belvedera palače Sponza ugledao kameni fes. Da li je bio zadovoljan, none nije znala, no ton s kojim je pričala tu priču nije mogao sakriti njeno zado-voljstvo zbog lukavosti tih naših pradavnih (i vrlo vjerojatno imaginarnih) su-građana. Korak lijevo ili desno od mjesta na koje su odveli pašu, simbol turske vlasti se, naime, nije više mogao vidjeti. Štoviše, osim s ponekog krova, kame-ni fes nije bio vidljiv ni s bilo kojeg drugog mjesta u Dubrovniku. Danima sam gnjavio nonu da mi pokaže to egzotično obilježje, ali sirota žena nije znala gdje se ono nalazi, a ja sam bio dosadan i uporan, pa je na kraju, ni sama valjda ne vjerujući u materijalnu potvrdu svoje priče, zamolila za pomoć staroga gospara iz susjedstva. A gospar nije bio bilo tko, nego ugledni dubrovački konzervator, već spomenuti autor Utvrđenja grada Dubrovnika, Lukša Beritić, čijeg se lika još i danas maglovito sjećam, iako nisam imao više od pet godina kada je, ne-posredno nakon ove dogodovštine, preminuo. Gospar Lukša me, na nonino ču-đenje, doista odveo na mjesto s kojeg se mogao vidjeti kameni fes. Čini mi se da još pamtim (iako je to pamćenje možda samo posljedica kasnijih prepričava-nja tog događaja) kako sam stajao na uglu kod Celine pastičerije te poput tur-skog paše, sav uzbuđen i iznenađen, gledao to čudno obilježje. Još i danas, kada prođem pored tog mjesta, pogledam prema „kamenom fesu“; i dalje stoji na svom mjestu, no nikada se nisam potrudio doznati što doista predstavlja, ne želeći valjda demistificirati taj uzbudljivi trenutak svoga djetinjstva. Priči tu, međutim, nije bio kraj; gospar Lukša mi je, naime, otkrio kako postoji i jedna stara slika na kojoj se usred Dubrovnika izvija minaret turske džamije i kako u Dubrovniku ima „puno više toga Orijenta iz one tvoje 1001 noći“, nego što ja to mogu i zamisliti. Bila je to, kažu, ciljana igra: gospar Lukša je znao za moju podeblju talijansku slikovnicu s prizorima iz arapskih bajki, i vjerojatno je pret-postavio kako ću danima u njoj tražiti nešto nalik svom dječjem doživljaju Du-brovnika. Sliku s dubrovačkom džamijom mi je, pak, obećao pokazati, no smrt ga je pretekla, pa sam se tek puno godina kasnije uvjerio da ona doista postoji; riječ je o bakrorezu „imaginarnog Dubrovnika“ koji je oko 1635. izradio švicar-ski graver Matthäus Merian i na kojem se doista vidi kupola muslimanske bo-gomolje s vitkim minaretom. Pomogla mi je ta slika da se sjetim doživljaja s „kamenim fesom“, ali i da se počnem zanimati za opise ili, bolje reći, doživlja-je Dubrovnika, što su ih za sobom ostavili domaći i strani putnici, a oni su mi, pak, pomogli da bolje shvatim Meriana i razloge koji su ga ponukali da između dubrovačkih crkava nacrta i džamiju.

Od pada Carigrada naovamo, strah od Turaka bio je jedan od temeljnih stra-hova zapadnog čovjeka, usporediv sa strahom od kuge ili gladi, a neki su fana-tici vidjeli u njemu i „pedepsu Božiju“. Došavši u Dubrovnik, mnogi su se stranci, zadojeni tim strahom, užasnuli blizinom turske granice; jahač apokalip-se tu nije bio daleka, metafizička prijetnja, nego stvarno, tjelesno biće, čiji se dah osjećao gotovo na svakom uglu male, katoličke državice. Blizina turske granice, stoga je bila česta tema u „očevidima“ Dubrovnika, koji su zajedno s podacima o podaničkom odnosu Dubrovačke Republike prema Porti, zacijelo ponukali Meriana da nacrta tu famoznu džamiju. No i znatno kasnije, kada je izravna turska opasnost prošla, strani su putnici u Dubrovniku vidjeli nekakav čudesni odbljesak Orijenta, koji bi ih tu i tamo čak ponukao na raspravu o tome

gdje je zapravo taj grad: na Zapadu ili na Istoku. Na takvo retoričko pitanje mogao ih je, dakako, nadahnuti susret s Osmanlijama i turskim podanicima koji su posebno u sajmišne dane u svojim, oku zapadnjaka egzotičnim nošnjama, dolazili u Dubrovnik. Naročito živu sliku davao je u tom smislu „tabor“ na Plo-čama, ispred istočnih gradskih vrata, gdje je započinjao čuveni „dubrovački drum“, stoljećima jedan od najsigurnijih europskih putova prema Carigradu. U doba kada sam na mjestu nekadašnjeg tabora odrastao, te je halucinacije već odavno nestalo, no ostali su brojni zapisi o atmosferi što ju je stvarala „šarolika levantinska masa“ koja bi se slila na Ploče; pored ostalih i slikoviti opis francu-skog putopisca Charlesa Yriartea iz kojeg sam posebno zapamtio jednu rečeni-cu: „Tu prestaje Europa i počinje Istok.“ Zanimljivo je, međutim, da je Yriarte napisao kako baš tabor na Pločama „zrači posebnim dubrovačkim šarmom“, što će reći da je unatoč spoznaji o različitosti Dubrovnika („začuđuje kako se na toj dubrovačkoj hridi uspjela razviti tako profinjena kultura, u vrijeme kada su, na samo nekoliko koraka, sultanovi podanici živjeli u potpunom divljaštvu“), u njemu ipak osjećao i neku crtu „orijentalnog“, prepoznajući je, štoviše, kao imanentu mu i bitnu. Nije, kako rekoh, u tome bio usamljen. Dobar poznavatelj Istoka, Pierre Lotti, piše 1880. za Dubrovnik kako „ovo još nije Orijent, ali nije više ni Italija, već se drži jednog i drugog“, Max Frisch ga 1933. vidi kao „mo-zaik koji nastaje stapanjem i latinskog, i orijentalnog, i venecijanskog“, Ida von Düringsfeld u dubrovačkoj svakodnevici „osjeća turski utjecaj“, Emmy von Dincklage piše 1883. u časopisu Über Land und Meer kako se europski građan-ski milje francuskog komada što ga je gledala u Bondinom teatru „nimalo ne slaže s istočnim jekom dubrovačkog života“, a Heinrich Stieglitz na intrigantan način tjera od sebe sličnu pomisao („Neka nitko ne misli da južni rog polumje-seca što štiti Dubrovnik utječe na život toga grada“), transformirajući je u dru-gu, „bezazleniju“ vrstu doživljaja: „Prvi pogled na Dubrovnik podsjeća na ma-urske gradove u Španjolskoj“, usporedivog s Lottijevim zapažanjem o dubro-vačkim ulicama, koje su „uske, vijugaste i neprohodne kao i arapske casbahe“. Znam za dvadesetak opisa Dubrovnika iz 19. i 20. stoljeća, u kojima se u grad-skoj svakodnevici osjeća „jeka Orijenta“. Čudili su me više od svih drugih, makar i radikalnih nerazumijevanja Dubrovnika, budući u svom gradu nikada nisam osjećao ništa orijentalno, no kako je to čuđenje raslo zajedno s mojim fundusom „orijentalističkih interpretacija“ Dubrovnika, sve sam više razmi-šljao o onoj gospar Lukšinoj rečenici, o „puno više toga Orijenta iz... 1001 noći“.

Oduvijek sam zavidio strancima koji su mogli doći u Dubrovnik „prvi put“ i imati neposredan, neopterećen doživljaj grada (pišem ga, za Dubrovčane sa-svim netipično, s malim „g“, kako bih izbjegao onu Stieglitzevu žaoku o osje-ćaju „više vrijednosti“). Srastao s Dubrovnikom, znao sam da ga nikada neću vidjeti tako nevinim i neopterećenim očima, i da ću zbog toga vjerojatno propu-stiti ponešto od onoga što bih svakako morao znati i vidjeti. Bojao sam se da je među tim stvarima i fenomen dubrovačke „istočnosti“, skrivene možda na naj-reprezentativnijem, a opet nevidljivom mjestu, poput „kamenog fesa“ sa Spon-ze. A onda sam je, sasvim slučajno, pronašao, no prethodno sam morao otputo-vati u Istanbul, ne posjetivši pri tom ni bosporski porat, nekada pun dubrovač-kih brodova zaštićenih ekskluzivnom Privilegium navigationis ad partes Orien-tis, ni Galatu s crkvom sv. Petra i Pavla u čijem su dvorištu sahranjeni mnogi članovi dubrovačke kolonije u Carigradu. Taj svoj Istanbul pronašao sam, nai-me, u istoimenoj knjizi Orhana Pamuka, a dubrovačku „istočnost“ u onim nje-zinim dijelovima (posebice u poglavlju Tuga – melankolija – tristesse), u koji-ma tugu (hüzün), opisuje kao „najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih sto godina uzajamno prenosili Istanbul na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad“. „Tuga“, kaže Pamuk, „nije u Istanbulu samo važno obilježje glazbe i ključna riječ pjesništva, nego i pogled na život, duševno stanje i supstancija koja grad čini gradom.“ Iste bih riječi, sa vrlo sličnim primjerima, mogao upo-trijebiti i za Dubrovnik i skoro sam uvjeren, kako je stari gospar Lukša mislio baš na taj opipljivo orijentalni, pamukovski osjećaj tuge, kada je govorio kako u Dubrovniku ima „puno više toga Orijenta“ iz one moje 1001 noći, nego što ja to mogu i zamisliti.

Sva obilježja dubrovačkog mentaliteta koja sam spomenuo u ovoj lamenta-ciji, slila su se u jednom trenutku u beskrajni osjećaj tuge, a tuga je rodila apa-tiju i melankoliju, usporila život, postala književna paradigma, pretvorila „pu-stu hrid“ u „mrtvi grad“. „Na Dubrovnik se“ – „malašan... tužan... pripun uspo-mena“ – „poput proloma oblaka izlila nostalgija“, kaže Milišić, i u pravu je; ta nostalgija transformirana u sveprožimajuću tugu orijentalne provenijencije za-cijelo je „najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih dvije stotine godina uzajamno prenosili Dubrovnik na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad“. Čak i danas, kada je izvansezonski Dubrovnik – onaj Dubrovnik koji nije samo „destinacija“ nego i grad, sve tiši, pustiji i banalniji; čak bih još i danas mogao posvjedočiti kako je opojna i slatka ta pestis orientalis, te kako joj se teško othr-vati i vidjeti onaj „nerođeni grad u utrobi“, grad koji je prije stotinjak godina posjetio A. G. Matoš: „Htjedoh u Dubrovnik i ne odoh. Ljepši je kao grad moje duše.“

Tekst je izvorno objavljen u časopisu “Sarajevske sveske” br. 21/22. 2008.

S R Ð J E N A Š16

(...) Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovr-šen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule.

Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno.

U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije u njegovom bezvremenu.

Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i dru-ga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost.

Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije.

Dubrovnik je divan grad. Ima li ikoga da ovu rečenicu nije izgovorio; ima li ikoga tko nije čuo nekoga drugoga da je izgovara? Po srijedi je očito neki nesporazum. Kakav? Pogledajmo gdje je uporište ovog općeg mjesta, iskaza što se najradije smiješta u praznom hodu konverzacije. Pogledajmo detaljnije što se tim iskazom kaže, a što prešućuje, što se afirmira, a što negira.

Afirmira se arhitektonski sklad, ljepota pejzaža i pitkost jezika, sloboda Republike i hrabrost pomoraca, kultura življenja i sveukupnost umjetničkih postignuća. Dubrovnik je divan zato što je jednistven.

«Nije mi poznato», kaže Georges Bataille (Pismo Renéu Charu), «da se išta na ovom svijetu ukazalo divnim što ne bi nadmašilo potrebu iskorišta-vanja, što ne bi, jednom riječju, došlo do točke da se više ne smije izdržati.»

Dubrovnik je ružan grad. Ružan zato što negira suverenost života, tj. nad-ređuje ostatke svoje suverenosti. Tašt na svoj Stradun i svoj akcenat, na svoj zemljopisni položaj i svoju povijest, na svoju jednistvenost i klimu ... Tašt ništa manje na svoje velike sinove i kćeri koji su ga, nemogući u njemu više izdržati – napustili! Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim predrasuda. Dubrovnik je neizdrživ i divan. Neizdrživo divan.

Odluka da obnavljaju grad poslije potresa najveća je greška koju su Du-brovčani načinili. Potres je bio tragičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika; po-slije potresa počinje sjajan kraj jednog tragičnog Dubrovnika. O tome nam svjedoče detaljni opisi onoga što se nakon potresa događalo. S velikom treš-njom stvarni Dubrovnik je nestao zauvijek. S krinkom njegovog imena i je-zika, njegova zemljopisa i njegovih naranača, s krinkom neporušenih fasada

VREMENSKASTUPICAMilan Milišić iz teksta Vremenska stupica objavljenog u zbirci

Dubrovačka zrcala u Beogradu 2007. godine. Knjigu Dubrovačka zrcala čine tekstovi koje je Milišić pisao u razdoblju od 1977. do 1990. godine.

u svijetu se pojavio jedan drugi grad. Onog trenutka kad je Marojica Kaboga počeo obnavljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila nostaligija za onim što je bilo prije velike trešnje. I od tada do danas Dubrov-nik vapi za onim što je bilo, očajava što to nikad više neće biti i kroz tu prizmu odbija priznati da je ono što jest, a ne ono što je bilo.

U svojoj biti, u suštini svog trajanja, Dubrovnik nije ništa drugo do nepre-stana negacija. Lijepo kameno NE po kojemu se izlijeva lava šiloka.

(...) Mi stojimo na ruševinama onog zemljotresa. Dubrovnik je tragičan. Odatle

proizlazi i njegovo katarzično djelovanje za one koji ga posjećuju. Za njih je to kao posjet predstavi. Mi pak za njih igramo u tragediji Dubrovnika. Žitelji-ma preostaje da budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide s tim pozivom. A ljudski duh se divi načinu na koji je to predstavljeno i kaže: «Dubrovnik je divan.»

Tragičku suštinu Dubrovnika otkrio je još Petar Preradović. Evo odlomka njegove «Pjesme Dubrovniku» u kojoj sva naivnost stiha nije dovoljna da za-krije preciznu i istinitu sliku što se ukazala njegovom unutrašnjem oku:

O, moj grade slavni i premili! Dvaput sam te samo pohodio, Ali, stoput srce mi rascvili Uspomenom tvoj udes nemio.

Buići, Makoše, Postranje, 10.10.1991.(...) Dakle, pišem ti iz mjesta za koje sigurno nikad nisi čula, pismo koje

možda nećeš nikad ni dobiti. Dubrovnik je odcijepljen od svijeta, prometno i komunikacijski. Ostali su mi samo vjera i nada. Ovo su momenti kad čovjek ili klone ili se uhvati za neki ideal koji mu je zvijezda vodilja, podstrek, snaga da izdrži.

Za mene si to ti.I ne mislim više o našoj ljubavi.Ne mislim o nama.Mislim o tebi.

RATNI DNEVNIK PAVA URBANANe mislim o svojoj sreći, sada kada je biti sretan jednako što i biti živ.Samo mislim o tebi. Samo mislim na tebe.Znam da si dobro i da si sretna – to je moj život.Nije me više briga ni da li je Bob taj radi kojeg si sretna, ni da li ćeš ikad više

sa mnom biti ili htjeti biti sretna, ni da li ćeš se ikad više vratiti ovdje. Sve što imam je Tvoja sreća. Bez obzira na njen razlog. Sad kad su mi jedino život i misao ostali kao nešto što ti mogu pokloniti, poklanjam ti ih u cijelosti – zauvijek.

Postranje neće pasti!14.00 Pariški odrezak, a poslije toga palačinke. Mogu samo nagađati kako se ovdje

tek jede kad nije rat. Kuhar Mato, koliko mu strahovito smrde noge, toliko stra-hovito – u pozitivnom smislu, dobro kuha. O meni se svi brinu. Svi se trude da mi udovolje. Ono pozitivno u ovom ratu je da su ljudi prestali biti otuđeni. Ne-sreća ih je zbližila. No pitanje je koliko će to trajati. Bojim se da će vrlo brzo – čim se sve malo smiri – progovoriti zlobe i niskosti, licemjerje i pohlepa, i da će se sve početi vrtjeti po starom, možda čak i intenzivnije, jer će se lakše izmišlja-ti „argumenti“. Svaki rat ima one koji gube i one koji dobijaju. Kako na fronti, tako i u pozadini. Već se pojavljuju samozvani „generali“ i „oslobodioci“, ljudi koji će, ako već nisu, sami sebi dati ovlasti radi kojih ćemo ispaštati možda još i gore nego od srpske ruke. Bit će lova na vještice, bit će inkvizitora i heretika, a najgore će to osjetiti onaj dio naroda kojemu je samo na umu mir i bolje sutra.

(...)

Isječak iz ratnog dnevnika Pava Urbana poslanog u obliku pisma njegovoj djevojci Mari Bratoš u Ameriku 1991. godine

S R Ð J E N A Š 17

NARAŠTAJI JEDNOG GRADA

(...)Potom Kafka, na temu ''ruševina'' i naziva jednog ''hotela'' – to navodim kao

nagovještaj pitanja o turizmu, o čemu kasnije – ispisuje dugu meditaciju koju sada neću navoditi u cijelosti. Ipak, vratit ću se na babilonsku temu vremena grada u izgradnji, koju Kafka obrađuje u raznim tekstovima, dnevnim bilješ-kama, pričama ili parabolama, gdje se figura Praga čini središnjim motivom. Posrijedi je posebice Gradski grb i Kineski zid. U tim je tekstovima jedna od glavnih tema urbanistički projekt koji angažira naraštaje, odnosno stvaranje po-sebnog habitata od strane naraštaja ljudi u otvorenoj, isprekidanoj i beskrajnoj povijesti: gradnja kule babilonske čija nedovršenost – a zapravo zapuštanje, odustajanje – ne ostavlja nasljeđe katastrofe ili ruševine neuspjeha, otprilike onako kao što se to događa s nekom pojavom koja se da objasniti uobičajenim racionalnim shemama.

Iz ovoga bismo mogli izvući prvu lekciju: moramo na neki način voditi raču-na o budućem vremenu i naraštajima građana, zato što je to možda kategorički imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je kadra uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje nisu u protuslovlju s prvotnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi što razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada. Pritom razlikujem nepotpunost od nedovršenosti. Nepotpunost – a ne nedovršenost radova zbog nestručnosti ili nesposobnosti – i nezasićenost urbanog prostora morala bi postati zlatnim pravilom svakog projekta današnje urbane restauracije ili restrukturacije. Ta nezasićenost ne znači da ćemo ostavljati netaknute ili neu-ređene prostore. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetske kombinacije mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući, zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na životu ne svodeći grad na muzej ili spomeničko groblje, što grad vazda u sebe uključuje, ali što on nikad neće biti.

(...)Drugim riječima, ljudsku zajednicu naraštaja što žive i podižu grad, što

trajno žive u okrilju grada, što ga de-re-konstruiraju, omogućuje paradoksalno odustajanje od apsolutne kule, od totalnog grada koji dodiruje nebo; to je pri-hvaćanje onoga što bi neki logičar možda nazvao aksiom nepotpunosti. Grad je cjelina koja mora ostati nedovršena, koja mora zadržati nezasićenu strukturu, koja mora biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, proširenjima koja što je manje moguće iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo nasljeđe. Grad mora ostati otvoren prema onome što zna. A on zna da ne zna što će tek biti. To respektiranje ne-znanja treba upisati, kao temu, u znanost i u arhitektonsku i urbanističku kompetenciju. U protivnom, sve bi se svelo na primjenu programa, totaliziranje, zasićenje, zašivanje, gušenje. I to bez ikakve odgovorne odluke. Jer odvijanje nekog programa ili ostvarivanje nekog ''projekta'' nije nikada od-govorna odluka. Hoću time reći da odgovorna odluka, u konačnici, nije nikad

na znanstvenicima i stručnjacima, urbanistima i arhitektima, još manje na struč-njacima za ekonomiju, turizam, komunikacije. Čak i ako je njihova stručnost nužno potrebna, ona je posve nedovoljna kad je riječ o odgovornostima i odlu-kama o kojima govorim. Ti stručnjaci, kao građani ili stanovnici, mogu također sudjelovati u donošenju određenih ne-znanstvenih ili ne-tehničkih odluka (koje nisu ni političke, ni vojne, ni ekonomske, ni vjerske, ni kulturne, ni turističke, pa čak bih rekao – iako bi to moglo sablazniti – da nisu ni u kakvoj vezi s druš-tvenom funkcionalnošću stanovanja. To ne znači da ne moramo i te kako voditi računa o tim funkcijama i tim primjenama da bismo ih uvrstili u budžet, ali krajnja svrha grada i odluka o njemu nije u tome).

(...)Kome, kojem sjećanju i kojoj budućnosti, kojem naraštaju i za koji naraštaj

odgovaramo kad preuzimamo odgovornost nekog grada?Moja hipoteza jest da nas odgovor na to pitanje obvezuje da donekle poma-

knemo sam pojam odgovornosti. Svaki projekt koji se odnosi na sudbinu nekog grada, odnosno na ono što povezuje njegovo sjećanje s njegovom sadašnjošću i budućnošću, iz bitnih razloga nadilazi mogućnost dovršenja i dimenziju jednog naraštaja, čak jednog naroda ili jednog jezika. Vrijeme implicira obećanje koje obvezuje ovdje više od jednog naraštaja, i dakle više od jedne politike, štoviše nadilazi politiku kao takvu, u jednom trajanju čija se heterogenost, čak diskon-tinuitet, netotalizacija moraju prihvatiti kao zakon. Povijest grada Praga o tome rječito svjedoči: prekidi, gotičko-barokni slojevi, talijansko-francusko-keltsko-germanski utjecaji, duga razdoblja stagnacije, destrukcija geta, i sve što je od 18. stoljeća stalo ili nestalo u sjaju bečke prijestolnice.

Ostavljajući po strani kliše o duši ili o duhu grada, trebamo se ipak upitati kakva je naša odgovornost u odnosu na neki grad. Trebamo se upitati zašto je ta odgovornost doista odgovornost tek kada se čini protuslovnom, što dakle prividno znači da je nitko ne može preuzeti. Tek tada ona priziva odluku ili niz odrješitih odluka. Moral i politiku grada. Odgovornost nije vezana samo uz činjenicu da je grad – vazda stariji od nas, ograničen, smrtan, ugrožen u cjelini svojega tijela – nesigurno nasljeđe koje nam je povjereno i koje nam, ovisno o zakonitosti ustrojenog prostora, nijemo diktira uputstva, propise, pa i zabrane. Ona je također vezana – i zato jest odgovornost, i zato nalaže odluke kojima nikakvo ''znanje'', nikakva graditeljska ili urbanistička ''kompetencija'', koliko god bila nužna, ne mogu biti jamac – uz neporecivu činjenicu da je to nasljeđe predano nasljednicima u obliku protuslovnog naloga: ja sam (sc. grad) jedan, ali sam tek prag samoga sebe; čuvajte me, spasite me, spasite poredak koji vam predajem, što znači de-re-konstruirajte me, na pragu ste, proširite me, preoblikujte me, umnožite me, ne ostavljajte me na miru, upustite se u rizik dekonstrukcije. Ako me ostavite nedirnutim i jednim, izgubit ćete me. Morate me čuvati i u mene provaljivati, morate me spašavati i preoblikovati, izmijeniti, da biste me spasili, morate me voljeti i tlačiti, ali na posve poseban način. Zato morate poduzeti nemoguće, što znači da morate poštovati moje prošlo tijelo, moje godine, ali mi morate također uliti dovoljno života da ne postanem arhiv, knjižnica, muzej, hram, kula, središe upravnih ili političkih struktura, parlamen-tarni forum, hotel, trgovačka komora, investicioni stožer, željezničko čvorište, banka podataka, burza, ili pak proizvodna i stambena košnica. Sve je to u meni, u mom dinamičkom tijelu, ali vi me ne smijete svesti na to, nikad jedan grad nije bio, jedan grad nikad neće biti samo to.

Jacques Derrida iz teksta "Naraštaji jednog grada""Générations d'une ville: mémoire, prophétie, respon-sabilités" u: Prague: Avenir d'une ville historique capi-tale. Éditions de l'Aube. 1992.

Priredio i preveo s francuskog Mario Kopić

S R Ð J E N A Š18

U vrijeme kad sam ja bio dijete – a bilo je to u “ona” vremena kruva i mar-garina – u cijeloj tadašnjoj, neglamuroznoj zemlji postojala je jedna točka koja se od ostatka zemlje razlikovala po svom sjaju. Ta točka bio je Dubrovnik.

U ta doba ostatak Jadrana živio je još u eri socijalističkog turizma, konoba-rica u borosanama i žilavog naravnog odreska na terasi sa stolovima od ultrapa-sa. U tom svijetu s nategnute dvije zvjezdice postojala je samo jedna točka st-varnog, nepatvorenog šika, a to je bio grad pod Srđem.

Tih sedamdesetih i osamdesetih Dubrovnik je imao najbolje hotele. Imao je najbolje restorane. Bila je to jedina točka Jugoslavije na kojoj je roba u izlozima bila namijenjena Amerikancima, a to znači drukčija od onoga što se prodavalo u socijalističkim robnim kućama.

Za titovsku Jugoslaviju, Dubrovnik je bio oaza koja je mirisala na Zapad. Četvrt stoljeća je prošlo od tada. U međuvremenu, socijalistički je turizam umro u agoniji, a dalmatinska se turistička ponuda − ovisno od mjesta do mjesta – digla i približila zapadnoj.

Od otoka do obale, od velikih gradova poput Splita do mjestašaca u središtu Istre, naši su se gradovi i gradići dovijali smisliti nešto svoje i u turističkom smislu postati bolji. Jedina iznimka u tom razvoju bio je Dubrovnik.

Horde turista Grad koji je nekad bio pojam otmjene ljepote i finoće, u posljednjih je dese-

tak godina, nažalost, postao nepodnošljivo mjesto. Dubrovnik je danas grad potopljen hordom turista s kruzera, grad u kojem je povijesna jezgra tek sceno-grafija bez stanovnika, grad zagušen štekatima s kojih trešti glazba, grad u ko-jem policajci reguliraju pješački promet na Pilama, konobari tuku prolaznike i zanuđaju ih skupim junk foodom na Prijeku.

Od grada sa stilom, Dubrovnik je postao grad pizzeta na trokut, prometnih gužvi i mularije koja se pijana ruši s litica.

Dubrovnik je još uvijek nemjerljivo lijep, i vjerojatno najljepši grad u Euro-pi. Ali – istodobno – on je postao neizdrživo mjesto, mjesto od kojeg bih u razdoblju od svibnja do rujna odvratio svakoga kome želim dobro.

Dubrovnik kakav je danas školski je primjer što se događa s gradom koji ne razumije što je to održivi razvoj, nego se poput džankija željnog dopa prepustio kratkoročnoj zaradi.

Ovu tvrdnju ovih je dana izrekla osoba koja nije ni neki ekološki aktivist, ni radikalni ljevičar, ni rastafarijanac s dredlocima koji žudi noćiti pod palmama u nedodirnutoj arkadiji.

Osoba koja je izrekla ovu dijagnozu je Pave Župan Rusković, bivša ministri-ca turizma i žena koju grad Dubrovnik plaća da vodi dubrovački turizam kao destinacijski menadžer.

Pave Župan – osoba za koju se u najmanju ruku može reći da o poslu koji radi nešto zna – ovih je dana javno kazala kako je destinacija o kojoj je dužna brinuti se postala nepodnošljiva, kako je guše kruzeri, štekati i metastazirajuće ugostiteljstvo, te mladi turisti problematična ponašanja.

Pave Rusković je to rekla, i nakon toga – dobila otkaz. Naravno, nominalni razlog zašto je Pave Župan dobila otkaz je njena zbrzana i ne posve diplomatska izjava o Australcima i Novozelanđanima koji polugoli, trešte pijani bauljaju Stradunom.

Naravno da dubrovačka meštrovica od turizma nije trebalo to tako sročiti, jer niti su turisti “down under” jedini koji piju, niti je primjereno da osoba na javnoj funkciji potpiruje etničke stereotipe, čak i ako su u nekom stupnju točni.

Ali, ako i prihvatimo da je “etnička nesnošljivost” gospođe Rusković povod da joj se otkaže ugovor, nismo toliko blesavi da povjerujemo da je to stvarni razlog zašto je bivša ministrica dobila od Andre Vlahušića nogu.

Naime, cijeli niz izjava s obje strane u danima nakon “afere Australci” jasno je pokazao da između dubrovačkoga gradonačelnika i njegove destinacijske menadžerice postoji puno dublji i suštinski spor, a to je spor između onoga koji gleda dulje i onoga koji gleda prst ispred nosa.

Pave Župan Rusković, naime, osoba je koja o svom poslu očito nešto zna. A budući da o njemu nešto zna, govorila je nepopularne stvari. Govorila je da bi Dubrovnik trebao oštro ograničiti kruzerski turizam, jer on generira gužvu, potiče lepezu priprostih i banalnih usluga, te pruža zaradu samo malobrojnima.

Dubrovnik kakav je danas školski je primjer što se događa s gradom koji ne razumije što je to održivi razvoj, nego se poput džankija željnog dopa prepustio kratkoročnoj zaradi.

DUBROVNIK - KAKAV NE BI SMIO BITIJurica Pavičić

S R Ð J E N A Š 19

Govorila je kako bi trebalo ograničiti metastazu kafića i štekata, jer oni koji dođu u Dubrovnik žele vidjeti grad, a ne stolice i gipsane žardinijere. Govorila je kako bi ugostiteljstvo trebalo podrediti kulturi i znanosti, zato što kongresi i festivali mogu produljiti sezonu.

Bila je čak tako drska da je ustvrdila da apartmanizacija pod krinkom golfa na Srđu nije uopće dobra za Dubrovnik, jer donosi daljnju gužvu, opterećuje infrastrukturu i ne donosi zaposlenost.

Ukratko, dubrovačka destinacijska menadžerica izgovarala je sve neke nepo-pularne istine koje Andro Vlahušić i današnja dubrovačka vlast nisu željeli čuti.

Lova - sada i odmah Jer, ta dubrovačka vlast hoće više štekata, zato što od njih ubire najam. Ona

hoće apartmane, jer će od njih ubrati komunalu. Ona hoće kruzere, jer oni uštrcavaju u grad novac sada i odmah.

A dubrovačka vlast, kao najčešće svaka vlast, želi zgrnuti što više novca sada i odmah, jer tim novcem zadovoljava nezadovoljnike, krpi rupe, hrani klijentističke pipce, gasi gunđanje i – ukratko – dobiva izbore.

I to je stvarni sukob između Andre Vlahušića i Pave Župan Rusković.Razlog tom sukobu nisu pijani Australci ni mularija koja se polugola vješa

po Orlandovu stupu. Razlog sukobu je sudar dvaju pogleda na to kako živjeti od turizma i s turizmom.

Jedan od njih je pogled Andre Vlahušića (ali i njegove prethodnice Šuice), koji misle da bi kravu trebalo zaklati zbog jedne džigerice, da bi bilo najbolje zgrabiti koliko se može sada i odmah, a za one poslije baš nas briga, jer ja io-nako tada neću biti gradonačelnik.

Drugi je pogled onaj koji pomišlja i na to da postoji sutra, te da prostor i ugled ne smijete rasprčkati radi kratkoročne koristi. Mediteran je pun mjesta gdje su – nekad, u druga vremena – ljudi razmišljali kao Vlahušić.

Sada ta mjesta zjape prazna, izbetonirana, bezdušna, bez stanovništva, iscijeđena kao limun. Ljudi koji su nekad tamo ljetovali sada ljetuju na Maledi-vima, ili u Phuketu, ili kod nas, a tamo gdje su ljetovali ostale su isušene, upropaštene zajednice.

I zato dubrovački “slučaj Australci” nije samo dubrovačka tema. On jest ponajviše dubrovačka, jer se ni jedna jadranska destinacija nije tako srozala od glamura do vašara kao što se srozao Dubrovnik.

Ali, i drugdje diljem Dalmacije, pa i u Splitu (pače – pogotovo u Splitu) traje isti rat između onih koji bi mislili malo dugoročnije i onih čija je parola “pa šta, nek čoik zaradi”.

U jednom od tih dvaju gradova načelnik je tip koji ne umije izgovoriti samo-glasnike, a na drugom elokventan, obrazovan doktor. Ali, postoji nešto što im je zajedničko: a to je da ni jedan ni drugi ne razumiju da održivi razvoj uključuje riječ “održivi”.

Preneseno: "Slobodna Dalmacija", 11. siječnja 2012.

UNESCO-ove komisije trenutno analiziraju prijave o slučajevima narušava-nja spomeničke baštine u Splitu i Dubrovniku koje su prošle godine pristigle u pariško sjedište organizacije.

Kazala je to za novi broj tjednika Globus Petya Totcharova, voditeljica odjela za Europu i Sjevernu Ameriku u UNESCO-ovom centru za kulturnu ba-štinu u Parizu. “Primjedbe koje dolaze iz Hrvatske tiču se ponajprije rekon-strukcija na pojedinim objektima pod zaštitom. O tome redovito raspravljamo s predstavnicima hrvatske države s kojima surađujemo, kao i s nevladinim sekto-rom u Hrvatskoj. Svakako ćemo preispitati i planove u vezi s gradnjom golf-terena u Dubrovniku. Kad UNESCO-ova tijela dovrše svoje analize, komitet će utvrditi koji su razmjeri problema u zaštićenim jezgrama tih gradova”, dodala je Totcharova.

Kruzeri koji plove neposredno uz zidine Starog grada u Dubrovniku priziva-ju slike moguće katastrofe kakva se desila s Costom Concordijom. Dubrovnik uz to ima problema i s prekobrojnim turistima s tih kruzera koji u valovima onemogućuju normalno funkcioniranje grada, a nadzor nad vrijednim građevi-nama čine gotovo pa nemogućim.

“Kad je riječ o velikom broju turista tijekom proljeća i ljeta, dijelom i zbog brojnih kruzera u već poznatim slikama pretrpanog ulaza u grad, smatramo da treba osmisliti način regulacije i prihvata posjetitelja, no napominjemo da je to pitanje s kojim se susreću i mnogi drugi atraktivni gradovi upisani na UNES-CO-ovu listu”, kaže Miljenko Domijan, glavni konzervator u Ministarstvu kulture.

U Dubrovniku je jedno od glavnih kritičnih pitanja nedostatak prometnog rješenja oko stare jezgre. Nastojala su se naći rješenja, ali bezuspješno. “U naj-

UNESCO-OVE KOMISIJE TRENUTNO ANALIZIRAJU PRIJAVE O SLUČAJEVIMA NARUŠAVANJA SPOMENIČKE BAŠTINE U

SPLITU I DUBROVNIKUboljoj namjeri da se riješi to pitanje, gradske vlasti krenule su prije nekoliko godina u projekt gradnje autobusnog terminala koji je trebao biti na Pilama, kako bi se promet preusmjerio od zaštićene jezgre. No, projekt je zaustavljen prema prijedlozima stručnih službi”, kaže Domijan.

Vesna Girardi Jurkić, nekadašnja ministrica kulture i hrvatska predstavni-ca pri UNESCO-u, koja je među najzaslužnijima što smo na njegovu listu u kratkom roku uvrstili čak tri spomenika kulture, smatra da velik pritisak na za-štitu čine financijski i građevinski lobiji, koji svoj interes vide gotovo isključivo u poznatim spomeničkim cjelinama, primjerice u Dubrovniku.

“UNESCO-ova svjetska lista je u suštini velika smetnja tim strukturama i interesnim lobijima, pa stoga često mnoge države ne žele imati registriranih zaštićenih svjetskih spomeničkih cjelina”, otkriva Girardi Jurkić. Prema njezinu mišljenju projekt golf-igrališta na Srđu najveći je nonsens, koji pejzažno i am-bijentalno negativno odskače u vizualnoj percepciji dubrovačkih starina, te go-tovo uništava povijesnu viziju “slike” Dubrovnika.

Slučaj prometnog rješenja na dubrovačkim Pilama također je neprihvatljiv, kaže ona, to više ako se sjetimo da su Francuzi jedan takav problem riješili i zaštitili grad ukopavši kružnu zaobilaznicu u stijenu. “Države na svim konti-nentima pokušavaju svoje spomenike na Listi svjetske baštine UNESCO-a umješno koristiti u znanstvenoj, kulturnoj i turističkoj promidžbi. Hrvatska sredi-na je još uvijek u tom pogledu na početku. Zašto?”, pita se Vesna Girardi Jurkić.

Za činjenicu da su UNESCO-ovi spomenici kod nas različito štićeni i pro-movirani, smatra Girardi Jurkić, odgovorne su političke elite u mijeni i smijeni, koje ne vode dovoljno računa o kontinuitetu struke, već sustavom “damnatio memoriae” misle da “svijet uvijek počinje ispočetka”.

Preneseno: "Dubrovački list", 9. veljače 2012.

UNESCO je pozvao talijansku Vladu da ograniči pristup velikim kruzerima u kulturno i ekološki značajna područja, a posebice u Veneciju i njezinu lagunu koju posjećuje oko tri stotine velikih kruzera godišnje.

U pismu poslanome talijanskom ministru za okoliš u ime glavne ravnateljice UNESCO-a Irine Bokove, pomoćni ravnatelj za kulturu Francesco Bandarin upozorava da “tragična nesreća [kruzera Costa Concordia od 13. siječnja] pojačava trajnu zabrinutost glede rizika koji veliki kruzeri predstavljaju za lokalitete upisane na UNESCO-vu listu Svjetske baštine, posebice za Venecijansku lagunu i Zaljev sv. Marka.”

Nakon izražavanja sućuti zbog tragičnoga gubitka ljudskih života uzrokovanog nesrećom, te pohvala naporima spasilačkih timova i lokalnog stanovništva u nošenju s posljedicama nesreće, pismo poziva Vladu da brzo reagira razvijanjem alternativnih planova pomorskoga prometa oko Venecije, grada na listi Svjetske baštine.

Kruzerski promet u Veneciji posebno je štetan zbog osjetljive strukture grada, budući da kruzeri uzrokuju plimne valove koji erodiraju temelje građevina. Osim toga, kruzeri doprinose zagađenosti i utječu na gradske vizure, budući da veličinom zasjenjuju spomenike u samome srcu grada.

23.01.2012 - UNESCOPRESShttp://www.unesco.org/new/en/media-services/single-view/news/unesco_calls_for_restrictions_on_cruise_line_traffic_in_venice_following_costa_concordia_disaster/

UNESCO ZAHTIJEVA OGRANIČENJE KRUZERSKOG PROMETA U VENECIJI NAKON KATAKLIZME KRUZERA COSTA CONCORDIA

S R Ð J E N A Š20

Okolišnu javnost Hrvatske potresla je odluka Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) da kreditira izgradnju HE Omble. Koliko je unisono protivljenje hrvatske javnosti tom ubogom projektu, vidljivo je po činjenici da nije bilo medija koji je proteklih mjeseci pokazao razumijevanja za njega, uključujući i one koji su očito bliski aktualnom režimu

Također, najizglednija politička snaga na skorim izborima, Kukuriku koali-cija, negativno je klasificirala projekt jer joj on nije ni ekonomski racionalan ni ekološki prihvatljiv. Još dodaju da ga zbog toga HDZ nastoji pokazati ekonom-ski isplativim prodajom tzv. tehničke vode iz HE Ombla arapskim zemljama.

Tako projekt je nastavila podržavati samo šačica izravno zainteresira-nih ljudi iz vrha HEP-a, iz Vlade i najbliži suradnici na projektu. Čak je i iz gornje strukture HEP-a bilo ljudi koji su koristili priliku i namigivali aktivisti-ma da su uz njih. Međutim, i spomenuta skupina korumpiranih državnih službe-nika, koja je projektu dala zeleno svjetlo, zaobilazno ga se odrekla i priznala da ga nije moguće braniti Na jednom okruglom stolu prije nekoliko dana oni su rekli da projekt danas ne bi prošao. Nije mogao ni tada jer su sve životinje pe-ćina zaštićene zakonom z 1994. čak iako se nigdje ne navode kao pojedinačno zaštićene vrste. Kao što su danas svi speleološki objekti sastavni dio Nacionalne ekološke mreže. I kako bi ono što je jučer bilo loše, moglo danas biti dobro?!

Jedan popularni pregled obuhvaća deset najvažnijih vodenih vrsta nađenih u Velikoj Britaniji. Toliko ih je otprilike opisano za znanost samo u Ombli, u kojoj je do sada evidentirano 35 vrsta – uglavnom usko endemičnih za južne Dinaride – ali ih zacijelo mora biti tri puta toliko. Slabo bavljenje podzemnom faunom u Velikoj Britaniji odražava se i na aktivnosti i položaju Britanaca u članstvu Međunarodnog biospeleološkog društva (SIBIOS). Ukupno ih je u Društvu troje članova – za razliku od recimo dvanaest Slovenaca ili osam Hrva-ta. Također, nijedan Britanac nije član trinaestočlanog upravnog tijela SIBIOS-a niti je ijedan ikada bio predsjednikom društva. Dakle, s jedne strane Britanci nisu istrenirani da uočavaju važnost podzemne faune, a s druge strane, tolika njezina sveprisutnost u zemljama Dinarskog krša može činiti opravdanom po-misao da nešto treba ‘žrtvovati za razvitak’. Zato treba razumjeti zašto EBRD ne razumije podzemnu faunu.

Razlozi koji HE Omblu čine lošim projektom višestruki su i više puta su javno objašnjeni. Tek najkraće, ponovimo da su nezavisni stručnjaci utvrdili da HE Ombla neće moći postići vododrživost zbog prelijevanja u susjedne

vodonosnike, da će, prema Hrvatskom biospeleološkom društvu, koje oku-plja sve relevantne stručnjake za podzemnu faunu u Hrvatskoj, okolišne promjene donijeti masakr biodiverziteta u njegovu najznačajnijem sredi-štu i, konačno, da će dokrajčiti ostatke kulturne memorije nekadašnjeg rajskog krajolika dubrovačke prošlosti.

Tijekom prošlog mjeseca predstavnici EBRD-a susreli su se s više skupina u Hrvatskoj i BiH koje su ih potanko upozorile na opasnosti po Omblu. Predstav-nici EBRD-a svaki put su naglasili da njihova banka ima strogu okolišnu politi-ku te da će kredit odobriti nakon što se uvjeri da će ekološki i socijalni utjecaji projekta biti pozitivni.

EBRD je, međutim, ovih dana odobrio kredit prije nego se mogla i u što pozitivno uvjeriti. U priopćenju banke se kaže da EBRD kreditom pomaže Hrvatskoj razviti izvore obnovljive energije i naglašava da će biti u tijesnoj vezi s hrvatskom stranom kako bi bila sigurna da će se sve odvijati po hr-vatskim zakonima i načelima Europske unije. Kao uvjet realizacije kredita postavlja izradu studije biološke raznolikosti i plana upravljanja okolišem Om-ble. Dok toga ne bude, kaže, neće početi realizacija kredita.

Unatoč svemu, to je priopćenje obespokojilo ljude koji brinu o okolišu. Kako je moguće da ono što je jučer falsificirano – danas bude mjerodavna real-nost? Zašto nije zatraženo da Hrvatska provede nezavisnu studiju utjecaja prije nego se kandidira za kredit EDRD-a? Kako se može obnovljivim izvo-rom smatrati hidroelektrana u središtu podzemnog biodiverziteta osim ako na vodu ne gleda kao puku tehničku sirovinu. I dalje, kako je moguće prostor na-mijenjen za mrežu Natura 2000, u čijem proglašenju presudnu ulogu imaju znanstveni, a ne socijalni ili ekonomski razlozi, podvrgnuti korjenitim promje-nama okoliša, a da se upotreba smatra prijateljskom i harmoničnom? Tako usklađenje ne može zamisliti jedan viši službenik Državnog zavoda za zaštitu prirode kad smo ga diskretno zapitali za mišljenje.

Postoje najmanja dva važna razloga za ovako žalosnu situaciju. Prvi ide na teret Hrvatske. Ona nije bila u stanju dovoljno istražiti i adekvatno evaluirati svoje najveće prirodne vrijednosti, koje su ujedno i njezina naj-istaknutija prirodna obilježja u svjetskim razmjerima. To je njezin krš sa svojim geodiverzitetom i biodiverzitetom. Od Hrvatske se to očekuje jer ona zajedno sa svojim dinarskim susjedima treba kreirati tu sliku, budući drugdje te vrijednosti ne postoje u takvom obliku. Kao što Švicarska ima sliku Alpa ili Amazona tropskih šuma, a Galapagos biodiverziteta. Upravo širi prostor Om-ble svjetski biospeleolozi ponekad nazivaju ‘podzemni Galapagos’, ali na-žalost, šira javnost i dobar dio onih koji određuju politiku upravljanja okolišem, to ne znaju.

Drugi je razlog u samom EBRD-u: logika te javne financijske ustanove Europske unije je uvećavanje vrijednosti novca, u kojoj su glavni igrači stručnjaci za financije. Hoćeš-nećeš, neki savjetnik za okoliš je sporedni igrač i njegova riječ ima manju težinu. K tome, sjedište banke je u Velikoj Britani-ji i veliki broj službenika su Otočani, što se prenosi i na pravila ponašanja. Britanija izrazito oskudijeva u biodiverzitetu – primjerice, na skoro 230 tisuća četvornih kilometara ima svega 1.623 biljnih vrsta, što je 231 vrsta manje od našega Velebita čija je površina sto puta manja – a podzemni biodiverzitet sko-ro i ne poznaje.

Mimo svih ovih problema, odobravanje HE Omble može naići na prepreke povezane s prirodom njezina prekograničnog vodonosnika. Sliv Ombla je tek manjim dijelom na području Hrvatske, a većim na području BiH. U takvim okolnostima mora doći da suradnje država, što do sada nije bio slučaj. U Sara-jevu je s predstavnicima Europske banke 17. studenoga održan sastanak više ministarstva, vodoprivreda, elektroprivreda, stručnih i nevladinih organizacija. Na njemu je istaknuto da bosanskohercegovačka strana do sada nije upozna-ta s planovima Hrvatske u vezi s Omblom i zatraženo da postupi po svim relevantnim međunarodnim konvencijama, da redovito izvješćuje BiH i o svim postupcima i da se zbog mogućih utjecaja na području BiH trebaju provesti dodatna istraživanja. Dodatno, Elektroprivreda srpskog entiteta za-tražila je da se prije izgradnje HE Ombla osmisli evakuacija visokih voda iz Trebinja koje je podložno poplavama, a oni predlažu da se to dogodi novom cijevi u HE Plat na jadranskoj obali.

Dakle, na Ombli se sastalo niz nepovoljnih unutarnjih i vanjskih okolnosti, koje je Europska banka vješto uskladila u svoj osnovni cilj produkcije kapitala. Za jednu financijsku ustanovu manje je važna isplativost projekta sa stanovišta korisnika kredita. Najvažnije je da je klijent jedna državna firma čije će sve fi-nancijske dubioze – narod pozlatiti.

Preneseno: "tportal.hr", 28. studenog 2011.

EKO-POGLED NA HE OMBLA

Zašto Europska banka podržava ekološki i ekonomski sporan projekt?Ivo Lučić

S R Ð J E N A Š 21

Hoće li taj pokušaj “začepljivanja usta” ekološkim aktivistima, koji su drv-ljem i kamenjem napali projekt baziran na starim ekološkim studijama, uroditi plodom, tek treba vidjeti. Zbog čega se banka tako požurila s davanjem kredita koji je zatim uvjetovala? Je li to dobra praksa, tim više što je riječ o razvojnoj banci koja se ne bi smjela voditi isključivo profitabilnošću projekta, već širom koristi za društvenu zajednicu? Dodatan rad na eko-studiji u svakom će slučaju odgoditi početak radova. Jer, ne može se preko noći doći od zaključka da “Za-konom zaštićene biljne i životinjske vrste nisu nađene ili ako i jesu nađene, to nije njihovo trajno stanište, već su doplavljene bujičnim vodama iz sliva Trebiš-njice” (kako stoji u Elektroprojektovoj eko-studiji iz 1998.) do realnijeg stanja. A, ono sugerira da je Vilina špilja među 20 špiljskih objekata na svijetu u koji-ma obitava više od 20 podzemnih vrsta. Zoolozi su 2008. zabilježili da, osim šišmiša, u tom špiljskom sustavu žive 33 podzemne vrste. E sad, može li se potopiti krš, a da se pritom ne ubije sve što u njemu živi?! Na to teško pitanje projekt bi trebao naći neki odgovor.

Vrijedi znati da je prof. dr. sc. Nenad Mikulić, čelni čovjek Ministarstva za-štite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, zadužen za procjene utjecaja na okoliš, prije nekoliko dana na jednom okruglom stolu rekao da ovakva eko-loška studija sada vjerojatno ne bi prošla. Bez obzira na to slagali se s procedu-rom ili ne, HEP ima sve potrebne dozvole i projekt službeno ide dalje.

EBRD je očito prosudio da ni po ostalim parametrima projekt nije nimalo sporan, što prilično začuđuje ako je poznato odakle se krenulo. Bančin odabrani konzultant još je u rujnu smatrao da je projekt financijski neisplativ i do te mje-re rizičan da bi mogao promašiti svrhu zbog koje se poduzima, zbog čega je savjetovana gradnja u fazama. Sve to konzultant je detaljno elaborirao u doku-mentu nastalom u rujnu na kojem piše “Finalna verzija”, no HEP je sve deman-tirao, kazavši da je bila riječ o nacrtu koji je dopunjavan te da konzultant nije dobio sve podatke. A, zatim se dogodio kvantni skok pa proizlazi da je konzul-tant valjda s novim podacima samog sebe demantirao praktički na svakoj stra-nici! Kako je u tako kratkom roku uspio proizvesti novu procjenu, nije poznato. O kreditu i gradnji novih energetskih objekata zadnju riječ imat će, kao i obič-no, vladajući političari, a kako se čini, vlast se upravo mijenja pa će i HE Ombla biti propitkivana, a možda bi čak mogla i pasti u nemilost.

Unutar Kukuriku koalicije, koja bi prema svim predizbornim anketama tre-bala preuzeti vlast, postoje značajne sumnje u isplativost projekta. Kukuriku koalicija o projektu HE Ombla jasno se očitovala rekavši da ne podržava eko-nomski i ekološki upitne projekte te da najavu prodaje tehničke vode iz Omble arapskim zemljama doživljava kao želju HDZ-a da projekt pokaže ekonomski

isplativim. Neslužbeno se može čuti da u SDP-u drže da je odluka o gradnji elektrane donesena samo kako bi se omogućilo dovoljno vode za navodnjavanje golf-terena na Srđu, o čemu se već dugo šuška u Dubrovniku, jer su upravo ti investitori bili prvi koji su pokazali interes za elektranu i tražili koncesiju na izvor pitke vode.

SDP-u to nije dobar alibi za gradnju hidroelektrane, međutim, ti investitori u dubrovačko zaleđe navodno već imaju čvrsta obećanja jednog političara koji će uskoro preuzeti vlast. I zato, jedno su predizborna obećanja, a drugačije je sta-nje kad treba zaista “preuzeti odgovornost”, kako to političari vole reći kada preuzimaju vlast. Tada predizborne najave i obećanja više nemaju težinu koju su imale prije izbora.

Najavu zauzimanja suprotnog stava ovih dana već je dao IDS, odnosno nje-gov čelnik Ivan Jakovčić, koji je prije samo godinu dana govorio da će TE Plomin C biti na plin “ili njega neće biti”. Kukuriku koalicija se javno izjasnila da u Plominu treba graditi elektranu na ugljen, uz korištenje najsuvremenije tehnologije koja najmanje zagađuje. Nakon toga Jakovčić prije 10 dana izjav-ljuje da će se Istarska županija boriti za upotrebu plina kao pogonskog goriva, a “ako to ipak bude ugljen, bit će suodgovorni za sve što se kasnije zbog toga bude događalo”. Treba li reći da su Jakovčićeve izjave u Istri dočekane kao iz-daja regionalnih interesa?

Upravo se o tome radi, o političkoj odgovornosti koju političari najčešće ne snose, već posljedice uredno plaćaju građani. Ta odgovornost uključuje ne samo odgovornost prema životu i zdravlju ljudi, već prema okolišu koji jedini može iznjedriti zdrav život. Politička odgovornost, dakako, uključuje i sigurnu, pouz-danu i povoljnu opskrbu električnom energijom. Pomiriti ta dva zahtjeva pri odluci o gradnji novih energetskih objekata prava je umjetnost i zbog toga su energetski projekti tako osjetljivi, a najčešće odlučuje izbor između manjeg zla, koliko god to bilo nepopularno.

Odluka o TE Plomin C na ugljen već je očito donesena - taj će objekt biti ključan za daljnje funkcioniranje elektroenergetskog sustava. Hrvatskoj kronič-no manjka struje. No, energija generirana iz HE Ombla predstavljala bi ukupno 1,3% ukupno utrošene energije, odnosno 1,6% HEP-ove vlastite proizvodnje. No, tu je ogroman investicijski ciklus koji bi pokrenuo besposlenu i osiromaše-nu građevinsku operativu. A tu su i vile na Srđu. U čemu manje zlo u slučaju HE Omble vidi Kukuriku koalicija, znat će se vrlo brzo.

Preneseno: portal "Energetika net", 17. studenog 2011.

HE OMBLA - ALIBI ZA DOVOĐENJE VODE ZA GOLF-TERENE NA SRĐU?!

Realizacija dva velika energetska projekta - HE Ombla snage 68 MW i TE Plomin C snage 500 MW trebala bi početi u mandatu nove Vlade. Unutar Kukuriku koalicije, koja bi prema svim predizbornim anketama trebala preuzeti vlast, postoje velike sumnje u isplativost HE Ombla, za koju drže da je alibi za dovođenje vode za golf-terene i vile na Srđu, što im se nimalo ne sviđa. Taj je projekt trenutno zamrznut, a investitori navodno imaju čvrsta obećanja jednog utjecajnog političara u Kukuriku koaliciji da ne trebaju brinuti za svoje interese. HE Ombla neće popraviti energetsku bilancu države, no tu je veliki investicijski ciklus. I golf na Srđu.

Nina Domazet

S R Ð J E N A Š22

Projekt HE Ombla nastavlja se ovih dana neugodnom kampanjom za otkup zemljišta, iako je Kukuriku koalicija predizborno obećala odustajanje od njega, a ministrica okoliša dr. Mirela Holy iskazala svoju nenaklonost projektu i najavila njegovu reviziju. Na terenu, međutim, nema znakova promjena, nego je rogobatna politika napredovala do faze u kojoj se lokalna čeljad prvi put neugodno susreće s najavljivanim ‘dobrobitima’ hidroelektrane

Na sastancima koje je krajem tjedna HEP organizirao u nekim naseljima Rijeke dubrovačke, zavladala je konsternacija ponuđenom cijenom i nedostatkom pravnih objašnjenja. Hepovci su to, prema pisanju lokanih medija, nadomjestili prijetnjama o prisilnom izvlaštenju koje ništa ne može zaustaviti. Cijena četvornog metra zemljišta u zaštićenom krajoliku (!) po kojem su se objesili najbremenitiji plodovi kulturne memorije svekolikog Slavenskog juga, stoji maksimalno 38 kuna, a minimalno 1,5 kunu. I to na projektu oko kojeg bi se trebalo okrenuti milijardu kuna.

Zaludu je vlasnica zemljišta Marija Kisić-Kamić upozoravala da se izvlaštenje definira tržišnom vrijednosti te da se upravo naknada tržišne vrijednosti smatra pravičnom naknadom, a Ljubica Matanić tražila da joj pokažu dokument kojim je HE Ombla proglašena nacionalnim interesom. Prvo upoznavanje lokalnog stanovništva s rečenim projektom lokalni mediji prate kroz izjave dijela vlasnika da ne žele HE na svom terenu. Domaći aktivisti očekuju da će vlasnici tek sad postati svjesni onoga što ih čeka kroz gubitak zemlje i narušavanje kvalitete života radovima i drugim utjecajima projekta te vjeruju da neće proći dugo do njihove organizirane reakcije.

Sve se to događa 12 godina nakon ‘uredno’ usvojene Studije utjecaja na okoliš, koju je, prema tvrdnjama člana njezina povjerenstva, radila ista tvrtka koja je radila i sam projekt HE Omble, a šef tadašnjeg povjerenstva je ravnatelj Uprave za procjenu okoliša i industrijska onečišćenja u Ministarstva okoliša iz prošlog mandata. To je slika postupka usvajanja te studije, u čijem sadržaju je vidljivo da gotovo svako ključno polje utjecaja na okoliš počiva na lažiranim podacima i izvrgavanju hrvatskih zakona ruglu.

Prvo, HE Ombla, prema mišljenju stručnjaka svjetskog ugleda Ognjena Bonaccija, neće moći postići potrebnu vododrživost jer će se kod određene razine podzemna voda prelijevati u susjedne vodonosnike. A zbog oblika vodnosnika – obrnute piramide – mora držati visoku razinu voda. Budući da Studija ne poznaje ispitivanje brzine okršavanja na tim pravcima, ne može se

ŠTO SE DOGAĐA S PROJEKTOMKOJI JE POSVADIO ČAČIĆA I HOLY?

Ivo Lučić

isključiti da će se šupljine razvijati i još brže smanjivati razinu vode. Drugo, studija laže da neće biti negativnih utjecaja na rijetke i ugrožene vrste jer kaže da ih nema, a svjetska literatura ovo područje smatra jednim od dva areala s najvećim podzemnim biodiverzitet u svijetu.

Čačić je navodno ministrici zaštite okoliša Mireli Holy zamjerio što će najavljena revizija Studije isplativosti možebitno dovesti u pitanje i ekonomsku opravdanost gradnje HE Ombla. Mediji su objavili, pozivajući se na neslužbene izvore, da ju je Čačić čak optužio da svojim postupcima blokira investicijske projekte vrijedne osam milijardi kuna

Treće, tvrdi se da više od kilometar i pol pristupnih cesta, koja bi se u nekoliko serpentina penjala na 130 metara visine po najistaknutijem, gotovo okomitom ekranu krajolika, koji zatvara izvor Omble, neće izazvati uništenje estetskih i vizualnih vrijednosti prostora. Naprotiv, ona će nužno i nepovratno nagrditi krajolik. Kao prilog tome, lokalna vlast se trudi zanemariti činjenicu da je Rijeka dubrovačka zaštićeni krajolik i dopušta divlje odlagalište građevinskog materijala. Konačno, četvrto, podzemni sustav Omble poznat je tek s oko tri tisuće metara duljine, što, s obzirom na veličinu sliva, vjerojatno predstavlja tek koji promil njezine stvarne podzemne duljine. Pritom, zacijelo 99 posto njezine veličine nalazi se na području druge države, Bosne i Hercegovine, koja je nedavno javno reafirmirala svoja zanimanja za moguće utjecaje projekta na to područje.

To dovoljno vjerodostojnih argumenata da HE Omblu ne možemo smatrati pravomoćnim upravnim aktom.

Okolišnu javnost zbunila izjava ministrice zaštite okoliša i prirode dr. Mirele Holy da nema pravnih mogućnosti zaustaviti projekt HE Ombla. Cijela situacija prijeti umanjenjem povjerenja okolišne javnosti ministrici, tim više što je prate javni napisi o uvredljivoj dominaciji prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, što je i ranije više puta isticano kao bojazan.

Preneseno: "tportal.hr", 14. veljače 2012.

S R Ð J E N A Š 23

DOWNTOWN “RADELJEVIĆ- LI-BERTAS” (21.03 - 20.04)Vaša vatrena strastvenost dodatno se pojačava. Ma koliko se trudili biti rafiniran ljubavnik vaše će osvajačke metode smrdit po starom ulju. To vas ne zabrinjava. Zauzeli ste startnu poziciju i samo je pitanje trenutka kad ćete se baciti u ek-splozivni trk. Važno je da u cijeloj priči ne zabo-ravite na cilj! Pazite da vaše kule ne ostanu u zraku, jer kako je pao dimnjak možete pasti i vi. A tada idete “down”, ali ne i“town”.

PELJEŠKI MOST (23.09 - 22.10)Vaš neuman projekt pokleknuo je pred Klekom. Jaz između vaših snova i zbilje čini se da je ne-moguće premostiti. Teško dokazujete i sebi i drugima da ste stabilni i uravnoteženi. Mnogo toga je izvan vaše kontrole. Niste zadovoljni sami sobom. Nezadovoljstvo vam oduzima energiju. U tmurnom ste razdoblju. Ne izazivaj-te incidente i ekscese!

TRI SESTRICE (21.05 - 20.06)Vaša situacija iznenada se razbistrila. Sada toč-no znate na čemu ste. Nikada niste bili, niti ćete biti dobar investicijski projekt! Tri sestrice su snalažljivi izumitelji. Uvijek izmislite nešto novo kako biste se izvukli iz teške situacije. Štednja vam uporno ne ide od ruke?! Mislite da će se svi prostorni planovi prilagoditi vama?!

FENESTRA VILLAGE (23.11 - 21.12)Nešto u vama tjera vas na pokret, akciju, osvaja-nje. Strastveni nagoni opasna su stvar, a poseb-no kad je riječ o Vama. Osjećate veliku potrebu za poslovnim preokretom i preobražajem. Oprez!- Vaši susjedi lavovi zabetonirali su Vam dio posjeda. Prije bilo kakve transformacije, po-trebna vam je kvalitetna informacija, inače će Vaši prozori ostati bez pogleda.

RAZVOJ GOLF (21.07 - 21.08)Imate sve samo ne stabilnu situaciju. I želite to pod hitno promijeniti. Dodatni problemi nastat će po ulasku poskoka u prvu kuću, treći i četvrti apartman, te u vilu 134 i 167. Sve za što ste se lavovski borili sada propada. Veliki planovi koji su bili krojeni samo za vašu korist raskrinkani su. Vaša arogancija prevršila je svaku mjeru.

AQUAPARK U LUCI GRUŽ (20.01 - 18.02)Spremni ste na svašta , osim na to da budete ostavljeni. Utjecaj Saturna potencira kod vas pretjerani strah. Taj strah je opravdan. Emocio-nalno ste potonuli i potrebno vam je određeno vrijeme da biste se vratili u ravnotežu. Patnja vam omogućuje da stvari vidite jasnije. Nitko vas nikada nije doživio ozbiljno. San o Flipperu ostat će neostvaren.

GROBLJE DUBAC (21.04 - 20.05)Sami ste sebi najveći neprijatelj. Već vam je po-znata ta priča. Stvari se ponavljaju. Stvari se mi-jenjaju, ali vi još niste spremni za promjene! U borbi za moć i visoki poslovni položaj stvori-li ste sebi neprijatelje i teško vam je normalno funkcionirati. Ipak, nema prostora za brigu. Zvi-jezde su na vašoj strani. Svaki će neprijatelj pri-je ili kasnije biti pokopan.

HE OMBLA (23.10 - 22.11)Sumnjate u sve, pa i u sebe. Nemate inspiracije za posao. Radite samo ono što morate da biste omogućili svoj opstanak i ništa više. Za sve koji vas mogu omesti u tome spremate svoj otrovni rep. Više vas nitko ne šljivi osim šišmiša. Stalno vam je hladno. Osjećate se smrznuto. Vaši pro-blemi psihološke su naravi. Osvetoljubivi ste.

MARINA GRUŽ (21.06 - 20.07)Teško vam je pronaći sebe u sadašnjosti. Ili ste još zaokupljeni dosadašnjim investicijskim po-nudama, ili očekujete još bolje ponude u buduć-nosti. Ne možete se žaliti da vam nedostaju po-slovne prilike. Da li ćete u obilju ponuda nešto i iskoristiti, i urediti Lapadsku obalu, najviše ovi-si o vašoj (ne)angažiranosti! Sve ostalo ionako ide koncesionarima.

VJETROELEKTRANE “KONAVO-SKA BRDA” (21.12 - 19.01)Vašoj drami još se ne vidi kraj. Ili ćete evoluira-ti ili će priča neslavno završiti. Budite iskreni i jasni u vašim stavovima. Krenuli ste punom sna-gom mahati u nove radne pobjede. Rušite pre-preke pred sobom, sve dok ne dođete pred zid, jer malo struje zapravo dajete. Emocionalno ste nesigurni, ali to odbijate priznati. Tjerate svoje, sve dok ne ostanete sami. Uporno zaboravljate na potrebu prilagodbe!

LUČINO RAZDOLJE (22.08 - 22.09)Konačno možete odahnuti. Vraćate se na počet-ni položaj. Svo ono smeće koje je godinama pri-jetilo ostavit će Vas na miru. Utjecaj Marsa pri-donosi vašem dobrom zdravlju. Niste izgubili samopouzdanje, vjerujete u sebe. Vaša samosvi-jest dodatno će ojačati. Bili ste i ostali djevičan-ski netaknuti.

CRUISERI (19.02 - 20.03)Nema vas nigdje. Izolirali ste se od svijeta. Plu-tate u balastnim vodama poput ribe u mutnom. Uzalud pokušavate vratiti kapetana na brod. Če-kate proljeće i u tome niste jedini. Više maštate, nego što djelujete. Raščlanjujete vaše poslova-nje u detalje, kako biste popravili ono loše i do-datno usavršili ono što je dobro. Puno je nega-tivnih energija u igri i važno je da ne dopustite sebi potonuće! Ček....rekoh- važno je da ne do-pustite potonućeeee.....EEEEjjjjj!!!!

INVESTICIJSKI HORORSKOP

S R Ð J E N A Š24