1. Zbornik Radova Sveucilista u Dubrovniku

ISSN 1849-630X

1. ZBORNIK SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU

Dubrovnik, 2014.

SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

UNIVERSITY OF DUBROVNIK

Izdavač/Published bySVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU/UNIVERSITY OF DUBROVNIKU

~ ~ ~

Glavna i odgovorna urednica/Editor-in-Chiefprof. dr. sc. Vesna Vrtiprah

~ ~ ~

Urednički odbor/Editorial Boardprof. dr. sc. Ivo Ban, predsjednik Uredničkog odbora

izv. prof. dr. sc. Mato Brautovićizv. prof. dr. sc. Željko Kurtelaprof. dr. sc. Vladimir Lipovacprof. dr. sc. Mateo Milković

izv. prof. dr. sc. Ivona Vrdoljak Ragužprof. dr. sc. Vesna Vrtiprah

~ ~ ~ Lektor/Language Editor

dr. sc. Antun Česko~ ~ ~

Prijevodi i korektura na engleskom/Translation and proof-reading into English

“Gnosis”~ ~ ~

Klasifikacija članaka/Classification of articlesJelena Lučić, dipl. knjiž.

Ane Pujo, dipl. knjiž.~ ~ ~

Grafičko oblikovanje/Graphic designDiana Njirić, mag. medior. publ.Davorka Turčinović, mag. oec.

~ ~ ~Oblikovanje naslovnice/Cover design

Diana Njirić, mag. medior. publ.~ ~ ~

Adresa izdavača/Publisher's addressSveučilište u Dubrovniku

Branitelja Dubrovnika 29, 20000 DubrovnikTelefon/Telephone: +385 (0) 20/445-708

E-mail: [email protected]~ ~ ~

Zbornik izlazi jedanput godišnje./Journal is issued once a year.~ ~ ~

Tisak/PrintingTiskara Zelina

~ ~ ~ Naklada/Edition

150 primjeraka/copies

SADRŽAJ

SADRŽAJ

RIJEČ GLAVNE UREDNICE ........................................................................................... I.

1. IZAZOVI RAZVOJA CRUSING-TURIZMA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI ............................................. 1prof. dr. sc. Ivo Ban ~ izv. prof. dr. sc. Doris Peručić ~ prof. dr. sc. Vesna Vrtiprah

2. VRIJEDNOSTI, MENADŽMENT, DRUŠTVENA ODGOVORNOST, HUMANIZAM....................................................................... 37doc. dr. sc. Katja Bakija ~ prof. dr. sc. Maja Žitinski

3. ULOGA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU U RAZVITKU I MODERNIZACIJI SEKTORA AKVAKULTURE U REGIJI ................ 55doc. dr. sc. Ana Gavrilović ~ doc. dr. sc. Jurica Jug-Dujaković

4. POSEBNOSTI PROGRAMA ZA STUDIJ SESTRINSTVO SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU U FUNKCIJI RAZVOJNIH POTREBA DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE ................... 83dr. sc. Narcis Hudorović, dr. med.

5. EUROPSKA UNIJA I NJENE REGIJE – PERSPEKTIVE RAZVOJA DUBROVAČKO–NERETVANSKE ŽUPANIJE ................. 107prof. dr. sc. Vinko Kandžija ~ doc. dr. sc. Igor Cvečić ~ Vinko Zaninović, mag. oec.

6. POLITIČKI I ADMINISTRATIVNI ASPEKTI REGIJE: REGIONALIZAM, REGIONALIZACIJA I REGIONALNA

POLITIKA ....................................................................................................................... 125izv. prof. dr. sc. Pero Maldini

7. PROSTORNO PLANIRANJE U FUNKCIJI ODRŽIVOG RAZVOJA TURIZMA DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE ....................................................................................................................... 155doc. dr. sc. Zrinka Rudež, dipl. ing. arh. ~ Jure Marić, prof.

8. MOGUĆNOSTI I NAČINI JAČANJA BRENDA DUBROVNIKA UZ POMOĆ FILMSKE INDUSTRIJE I ORGANIZIRANJA DOGAĐAJA ................................................................................................................... 175izv. prof. dr. sc. Božo Skoko

9. LOKALNA SPORTSKA TRADICIJA KAO DIO DUBROVAČKOGA KULTURNOG IDENTITETA................................... 193dr. sc. Klara Šiljeg ~ dr. sc. Ana Perinić Lewis ~ dr. sc. Joško Sindik


10. SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU – NOSITELJ OBRAZOVNOGA RAZVOJA DUBROVAČKO- -NERETVANSKOGA PODRUČJA .................................................................... 209prof. dr. sc. Mateo Milković

11. UPORABA SUNČEVE ENERGIJE ZA UNAPREĐENJE POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE NA PODRUČJU DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE ........................................... 239doc. dr. sc. Mato Mišković ~ Željko Batinović, mag. ing. el. ~ Hrvoje Brnas, dipl. ing. el. ~ mr. sc. Jasmina Družić ~ izv. prof. dr. sc. Marija Mirošević

CONTENTS

CONTENTS

FOREWORD FROM THE EDITOR-IN-CHIEF ..................................................... I.

1. CHALLENGES AND DEVELOPMENT OPPORTUNITIES FOR MODERN CRUISE INDUSTRY IN THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY .................................................................... 1Ivo Ban, Ph. D. ~ Doris Peručić, Ph. D. ~ Vesna Vrtiprah, Ph. D.

2. VALUES, MANAGEMENT, SOCIAL RESPONSIBILITY, HUMANISM ..................................................................................................................... 37Katja Bakija, Ph. D. ~ Maja Žitinski, Ph. D.

3. ROLE OF THE UNIVERSITY OF DUBROVNIK IN THE DEVELOPMENT AND MODERNIZATION OF THE AQUACULTURE SECTOR IN THE REGION ............................................. 55Ana Gavrilović, Ph. D. ~ Jurica Jug-Dujaković, Ph. D.

4. SPECIFICITIES OF THE NURSING STUDY PROGRAMME AT THE UNIVERSITY OF DUBROVNIK IN THE FUNCTION OF THE DEVELOPMENTAL NEEDS OF DUBROVNIK- -NERETVA COUNTY.................................................................................................. 83Narcis Hudorović, MD, Ph. D.

5. THE EUROPEAN UNION AND ITS REGIONS - DEVELOPMENT OUTLOOK FOR THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY .............. 107Vinko Kandžija, Ph. D. ~ Igor Cvečić, Ph. D. ~ Vinko Zaninović, mag. oec.

6. THE POLITICAL AND ADMINISTRATIVE ASPECTS OF THE REGION: REGIONALISM, REGIONALIZATION AND REGIONAL POLITICS............................................................................................ 125Pero Maldini, Ph. D.

7. THE ROLE OF URBAN PLANNING IN SUSTAINABLE TOURISM DEVELOPMENT ............................................................................... 155Zrinka Rudež, Ph. D., arch. ing. ~ Jure Marić, prof.

8. POSSIBILITIES FOR REPOSITION BRANDING OF DUBROVNIK THROUGH FILM INDUSTRY AND EVENT MANAGEMENT .......................................................................................................... 175Božo Skoko, Ph. D.

9. THE LOCAL SPORT TRADITION AS PART OF DUBROVNIK’S


CULTURAL IDENTITY .......................................................................................... 193Klara Šiljeg, Ph. D. ~ Ana Perinić Lewis, Ph. D. ~ Joško Sindik, Ph. D.

10. THE UNIVERSITY OF DUBROVNIK LEADING THE EDUCATIONAL DEVELOPMENT OF THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY REGION ........................................... 209Mateo Milković, Ph. D.

11. THE APPLICATIONS OF SOLAR ENERGY FOR IMPROVING AGRICULTURAL PRODUCTION IN THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY REGION ........................................... 239Mato Mišković, Ph D. ~ Željko Batinović, mag. ing. el. ~ Hrvoje Brnas, dipl. ing. el. ~ Jasmina Družić, M. S. ~ Marija Mirošević, Ph. D.

UVODNIK / EDITOR’S NOTE

I

UVODNA RIJEČ GLAVNE I ODGOVORNE UREDNICE

Poštovani,

uz tri znanstvena časopisa Sveučilišta u Dubrovniku – “Naše more”, “Ekonomska misao i praksa” i “MediAnali”, koji su pokrenuti prije njegova osnivanja, ovo Sveučilište otvara dodatni prostor za publicističke aktivnosti svojim nastavnicima i znanstvenicima, ali i svima onima koji s njime žele surađivati na osmišljavanju inovativnih planova i programa. Prilozi će se objavljivati u Zborniku radova, kojega je prvi broj danas pred vama.

Brojna su pitanja i problemi koji traže odgovore i rješenja u prvom redu za ekonomski napredak Dubrovačko-neretvanske županije, ali i za njezin društveni, kulturni, obrazovni i znanstveni razvoj. Pritom se opravdano očekuje da u tim odgovorima i rješenjima sudjeluju upravo znanstvenici i stručnjaci ovoga Sveučilišta kako bi se u tome ostvario onaj prestižni poticaj kojim bi se oživotvorili svi brojni raspoloživi resursi dostupni diljem naše županije i, usporedno s tim, što snažnije se pozicionirao Grad Dubrovnik kao njezino središte.

Jer, objavljeni prinosi u ovom Zborniku radova trebali bi pridonijeti znanstveno utemeljenom i stručnom rasvjetljavanju razvojnih putokaza i modela za kreativni rad nositelja lokalne i regionalne vlasti i za uspostavu razvojne politike usmjerene onim putem kojim valja ići. Naravno, jednokratni recepti za naznačeno neće biti izravno dani, niti se mogu dati, ali će biti djelotvorni impuls za razmišljanje o tome kako dalje.

Vjerujemo da će ovaj prvi broj Zbornika radova pokrenuti naše znanstvenike i stručnjake pa i mnoge zainteresirane suradnike Sveučilišta u Dubrovniku na znatno veći angažman i istraživanja usmjerena na razvojne izazove što stoje pred Dubrovačko-neretvanskom županijom, i njihove ćemo tekstove sustavno objavljivati u sljedećim brojevima Zbornika radova.

Unaprijed zahvaljujem svima za njihove dobronamjerne komentare, sugestije, primjedbe i prijedloge jer nam je neskrivena želja da Zbornik radova bude prepoznatljiva i poželjna publikacija.

Srdačno,

prof. dr. sc. Vesna Vrtiprah


II

FOREWORD FROM THE EDITOR-IN-CHIEF

Distinguished colleagues,

Along with the three scientific journals published by the University of Dubrovnik - “Naše more” (“Our sea”), “Ekonomska misao i praksa” (“Economic Thought and Practice’’) and “MediAnali”, all initiated before the University was founded, teachers and researchers, as well as all those who wish to work together on the development of innovative plans and programmes, now have more room for their publishing activities. Contributions will be published in the Proceedings, and the first issue is before you today.

There are many issues and problems that seek answers and solutions, primarily related to the economic development of the Dubrovnik-Neretva County, but also to its social, cultural, educational and scientific growth. It is thus reasonably expected from our researchers and experts to participate in finding answers and solutions so as to achieve the prestigious stimulus which would enable the implementation of all available resources across our County, and at the same time it would position the city of Dubrovnik as its center.

All contributions published in the Proceedings should contribute to the scientifically-based and professional clarification of the developmental guidelines and models for the creative work of the holders of local and regional authorities and for the establishment of a properly oriented development policy. One-time recipes regarding the above mentioned issues will certainly not be directly provided, nor can they be offered, but they will be an effective food for thought about future actions.

We believe that this issue of the Proceedings will encourage a significantly greater engagement and research which focuses on the developmental challenges ahead of the Dubrovnik-Neretva County and which is made by our researchers, experts, and many associates of the University of Dubrovnik. Their papers will systematically be published in the following issues of the Proceedings.

Thank you in advance for your benevolent comments, suggestions, observations, and proposals as we truly wish to make the Proceedings a recognizable and preferred publication.

Respectfully,

Vesna Vrtiprah, Ph. D.

1

Dr. sc. Ivo BanProfessor emeritusSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

Dr. sc. Doris Peručić Izvanredna profesoricaSveučilište u Dubrovniku E-mail: [email protected]

Dr. sc. Vesna VrtiprahRedovita profesorica u trajnom zvanjuSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

IZAZOVI RAZVOJA CRUSING-TURIZMA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI

UDK / UDC: 338.48 : 656.61 (497.5 - 35 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: C12, L83, L91, Q50, R40Prethodno priopćenje / Preliminary communicationPrimljeno / Received: 1. rujna 2014. / September 1, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakTurizam je dominantna djelatnost u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Po prihodima, zaposlenosti i izvoznoj orijentiranosti u samom je vrhu regionalnoga gospodarstva. Na ovom području gotovo je desetina hrvatskog turizma mjereno dolascima i noćenjima, a ako se ti učinci stave u odnos prema veličini teritorija (3,2%) i stanovništva (2,9%), onda se jasno razabire važnost dubrovačko-neretvanskog turizma u republičkim okvirima. Pomorska su krstarenja, tj. crusing-turizam, bitan segment turizma koji se odvija u zasad dvije izrazite crusing-destinacije – Dubrovniku i Korčuli te samo simbolično u Pločama. Dubrovniku pripada više od 90 posto ove vrste turizma u DNŽ-i. Ako se gleda dolazak/ticanje/pristajanje brodova (oko 700) i broj putnika (više od milijun), onda je razvidno da je tu skoncentrirana i glavnina problema koji proistječu iz


2

tog posla. Zbog ograničenih prostornih, prometnih, urbanih, tehničkih i organizacijskih kapaciteta, te izrazite sezonalnosti – koncentracije i brodova i putnika u samo šest mjececi (svibanj – listopad), četiri dana u tjednu (srijeda, petak, subota i nedjelja), pet sati u danu (kasno prijepodne – rano poslijepodne), postavlja se ozbiljno pitanje granica izdržljivosti ovakva turizma u ovoj destinaciji. U radu se istražuje njegov razvoj i u Dubrovniku u tu svrhu prihvatni kapaciteti. Uz to razvija se model održivog razvoja tog turističkog oblika. Kako su značajni izravni i neizravni ekonomski utjecaj pomorskih krstarenja na regionalni turizam i gospodarstvo u cjelini to je ujedno i respektabilan razvojni izazov. Itekako je važan odgovor gdje su granice održivom crusing-turizmu i koje su mogućnosti njegova razvoja na ovom području.

Ključne riječi: turizam, crusing-turizam, prihvatni kapacitet, crusing- -destinacija, Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija.

Ban, I., Peručić, D.,Vrtiprah, V.: Izazovi razvoja crusing-turizma...

3

UVODTurizam je u samom vrhu gospodarskih aktivnosti u Dubrovačko-

-neretvanskoj županiji. Po dinamici turističkog prometa Županija znatno premašuje republičke okvire, pa je njezin udjel u hrvatskom turizmu iz godine u godinu sve veći. DNŽ je i u crusing-turizmu znatno ispred drugih županija u Hrvatskoj. Na tom se području ostvare oko 4/5 njegova prometa u Hrvatskoj, s izrazitom dominacijom Dubrovnika i na razini Hrvatske (više od 70%) i na razini Županije (više od 90%). Gotovo utrostručenje putnika na pomorskim krstarenjima u proteklih deset godina (2003. – 2013.) posljedica je rasta tih pomorskoprijevoznih i turističkih usluga u svijetu, a poglavito na Mediteranu, koji ostvaruje iznad prosječne rezultate. Budući da je Jadran 1/5 Mediterana, rezultati dinamičnog rasta itekako se osjećaju na hrvatskom dijelu Jadrana, a posebno u Dubrovniku i Korčuli. Ploče su zasad tek simbolično zastupljene.

Golem interes brodara, operatora, agencija za Dubrovnik pridonosi sve većem broju brodova i putnika, tj. pritisku na ipak ograničenu infrastrukturu/prostore za ovakvu vrstu turizma. Neravnomjeran raspored brodova/putnika tijekom godine, tjedna i dana čini ukupnu problematiku još složenijom jer pomorska krstarenja imaju jak utjecaj na život i razvoj crusing-destinacije, utječu na društvenu i socijalnu sferu, gospodarstvo, a nadasve na okoliš.

Iako su nepobitne velike izravne i neizravne ekonomske koristi od ove vrste turizma, njegov razvoj na ograničenom prostoru ne može biti bezgraničan i nedostatno kontroliran. Zato je potrebno upravljati tim danas sve zastupljenijim oblikom turizma. Uz to treba utvrditi održivi nosivi kapacitet jer itekako stoji potreba dimenzionirati crusing-turizam po mjeri Grada, njegove UNESCO-om zaštićene spomeničke cjeline, lokalnog stanovništva, stacionarnih turista i svih onih brojnih dnevnih posjetitelja koji žele vidjeti i doživjeti Dubrovnik.

1. TURIZAM – TEMELJNI STUP GOSPODARSTVATurizam je iznimno važna djelatnost u Dubrovačko-neretvanskoj

županiji (DNŽ). Po prihodima, zaposlenosti i izvoznoj orijentiranosti u samom je vrhu regionalnoga gospodarstva.1 Na ovo područje dolazi gotovo desetina hrvatskog turizma mjereno dolascima i noćenjima turista. Ako se ti rezultati stave u odnos s veličinom teritorija (3,2% površine HR) i stanovništva (2,9% stanovništva HR), onda se jasno razabire mjesto i uloga dubrovačko-neretvanskog turizma u republičkim okvirima. U DNŽ-u na jednoga stanovnika dolazi (2013.) 10,13 turista, a u Hrvatskoj 2,90. Na 1 km2 u Županiji dolazi 696,94 turista, a u Hrvatskoj 219,84.2

DNŽ je u razdoblju 2003. – 2013. imala dinamičan rast u turizmu. 1 Prema podacima Županijske gospodarske komore Dubrovnik.2 Izračunano na temelju podataka iz SLJH-2013., 56., tablica 2.2. (površina, stanovništvo) i Priopćenje, DZS, br. 4.3.2/11., Zagreb, 11. veljače 2014., godina I., 10. (za dolaske i noćenja).


4

Ukupni su dolasci povećani za 1,70 puta (indeks 2013./2003. = 170,10). Domaćih je turista bilo deset posto manje (indeks 2013./2003. = 90,02), a stranih gotovo dvostruko više (indeks 2013./2003. = 193,48). Rast je noćenja bio nešto sporiji zbog smanjenja prosječnog boravka turista (2003. prosječno 5,25 dana; 2013. 4,13 dana).

Turistička su kretanja u Hrvatskoj bila znatno sporija. Dolasci (ukupno) u istom su razdoblju porasli 1,40 puta (indeks 2013./2003. = 140,14); domaćih je bilo samo jedan posto više (indeks 2013./2003. = 101,15), stranih 1,47 puta više (indeks 2013./2003. = 147,88).3 Takva dinamika turističkih kretanja u DNŽ-u i Hrvatskoj utjecala je na povećanje udjela Županije, a i Dubrovnika, u hrvatskom turizmu (tablica 1. i 2.).

Tablica 1. Dolasci turista u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Gradu Dubrovniku

Godina

DNŽ Dubrovnik

dolasci dolasci

broj udjel u HR (%) broj udjel u HR (%)

2003. 696 960 7,85 308 757 3,48

2004. 796 795 8,47 379 618 4,03

2005. 909 374 9,10 462 123 4,62

2006. 928 604 8,94 470 114 4,53

2007. 978 407 8,76 501 218 4,49

2008. 986 851 8,76 509 188 4,52

2009. 957 229 8,75 520 823 4,76

2010. 982 619 9,27 566 702 5,34

2011. 1 046 826 9,14 606 085 5,29

2012. 1 122 420 9,48 656 852 5,55

2013. 1 241 254 9,98 733 291 5,89

Izvor: Izračunano na temelju podataka iz Priopćenje – Turizam – Kumulativni podaci za razdoblje od siječnja do prosinca 2003. i 2013., DZS, Zagreb.

3 Izračunano na temelju podataka iz Priopćenja – Turizam – Kumulativni podaci u razdoblju od siječnja do prosinca 2003. i 2013., DZS, Zagreb.


5

Tablica 2. Noćenja turista u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Gradu Dubrovniku

Godina

DNŽ Dubrovnik

noćenja noćenja

broj udjel u HR (%) broj udjel u HR (%)2003. 3 656 995 7,84 1 322 076 2,832004. 3 944 584 8,25 1 577 864 3,302005. 4 478 495 8,71 1 923 092 3,742006. 4 385 321 8,27 1 785 360 3,372007. 4 414 009 7,88 1 790 015 3,202008. 4 452 625 7,80 1 791 101 3,142009. 4 324 498 7,68 1 863 293 3,312010. 4 538 026 8,04 2 037 006 3,612011. 4 775 161 7,91 2 155 165 3,572012. 5 188 091 8,27 2 374 227 3,782013. 5 618 286 8,68 2 590 915 4,00

Izvor: Ibid. tablica 1.

Nerazmjer je između rasta dolazaka i noćenja posljedica sve kraćeg boravka turista u desinaciji, što osobito dolazi do izražaja u Gradu Dubrovniku (tablica 3.).

Dubrovnik je turističko središte DNŽ-a. Tu se ostvaruje gotovo 3/5 dolazaka i nešto manje od 1/2 noćenja, a u tim se kategorijama udjel Dubrovnika u Županiji, a i u Hrvatskoj, iz godine u godinu povećava (tablica 3.).

Tablica 3. Prosječan boravak turista (dana) i udjel Dubrovnika u turističkom prometu DNŽ-a

Godina Hrvatska DNŽ DubrovnikUdjel Dbk-a u DNŽ-u (%)

dolasci noćenja2003. 5,25 5,25 4,28 44,30 36,152004. 5,08 4,95 4,16 47,64 40,002005. 5,14 4,92 4,16 50,82 42,942006. 5,10 4,72 3,80 50,63 40,712007. 5,02 4,51 3,57 51,23 40,552008. 5,08 4,51 3,52 51,60 40,232009. 5,15 4,52 3,58 54,41 43,072010. 5,32 4,62 3,59 57,67 44,892011. 5,27 4,56 3,56 57,90 45,932012. 5,30 4,62 3,61 58,52 45,762013. 4,53 4,53 3,53 59,08 46,12

Izvor: Obrađeno i izračunano prema podacima iz tablica 1. i 2.


6

Analiziraju li se podaci iz prethodne tablice, razabire se da je u Hrvatskoj duljina prosječnog boravka u promatranom razdoblju (2003. – 2013.) povećana za jedan posto. U DNŽ-u prosječan je boravak turista smanjen za 12 posto, a u Dubrovniku čak 16 posto (0,67 dana). Takva kretanja upućuju na zaključak da Dubrovnik postupno poprima obilježje tranzitne destinacije. O tome treba itekako voditi računa u koncipiranju turističke ponude/brendiranju destinacije.

2. RASTUĆA ULOGA MEDITERANAMediteran je (2013.) s pripadajućim morima (Jadransko, Crno, Crveno)

u proteklom desetljeću doživio pravi procvat pomorskih krstarenja. Na globalnom tržištu pomorskih krstarenja tom području pripada drugo mjesto s 21,70 posto, što znači da od svjetskih 149,72 milijuna putnika/noći na Mediteran otpada 32,49 milijuna putnika/noći. To je povećanje za 4,40 posto u usporedbi s 2012.4

Kroz mediteranske je luke 2013. prošlo 27,02 milijuna putnika, ili 4,22 posto više nego godinu dana prije. U proteklih pet godina (2009. – 2013.) povećanje je iznosilo 23,71 posto. U 2013. zabilježeno je 14 428 ticanja, što je 6,57 posto više nego 2009., kada je bilo 13 538 ticanja. Povećan je prosječan broj putnika po ticanju, i to od 1 613 u 2009. na 1 873 u 2013., ili 16,12 posto.5

I na globalnom planu sektor pomorskih krstarenja ostvaruje dobre rezultate. I dalje je velik interes “potrošača” tih pomorskoprijevoznih/turističkih usluga. U 2013. svjetskim je morima plovilo 20,98 milijuna putnika, a u 2014. očekuje se, prema Cruise Market Watch-u, 21,56 milijuna putnika, ili 2,76 posto više.6

Na Mediteranu je 2013. u prometu bilo 158 brodova koji su putnicima pružali svoje usluge na 2 619 itinerara. To je nešto manje nego prethodne godine (166 brodova na 2 650 itinerara) i 2011., vršne godine, kada je čak na 2 968 itinerara plovilo 167 brodova.7

Takav je razvoj pomorskih krstarenja na Mediteranu pridonio naglom rastu prometa u lukama. Danas se neke mediteranske luke po prometu putnika svrstavaju u sam svjetski vrh a tako su se pozicionirale zbog blizine emitivnih tržišta, pripadajućih im međunarodnih zračnih luka, razvijenosti turističke ponude crusing-odredišta, pristupačnosti luke i turističkih atrakcija, dostatnosti lučke infrastrukture, zadovoljavajuće organizacije prihvata i otpreme putnika.

Kroz vodećih je deset mediteranskih luka prošlo gotovo 3/5 ukupnog broja putnika (tablica 4.).

4 Na prvom su mjestu (2013.) Karibi s udjelom od 34,4%, zatim (poslije Mediterana) Europa bez Mediterana s 10,9%, Australazija 5,0%, Aljaska 4,8%, Južna Amerika 3,9%, Azija 3,4% - prema MedCruise Association (2014.), Cruise Activities in MedCruise Ports: Statistics 2013, A MedCruise Report, Pireaus, Greece, 8.- 9. 5 Ibid., 11.6 www.cruisemarketwatch.com./growth (26. 4. 2014.)7 GP. Wild International (2014.), Regional Cruise Market Report, Mediterranean and Northen Europe 2013, 27.


7

Tablica 4. Glavne mediteranske luke (ukupan promet)

Rang Luka/područjePutnici Promjene (%)

2013. 2012. 2009. 2013./2012. 2013./2009.

1. Barcelona 2 599 232 2 408 634 2 151 465 7,91 20,81

2. Civitavecchia 2 538 259 2 393 570 1 802 938 6,04 40,78

3. Venecija 1 815 823 1 775 944 1 420 980 2,25 27,79

4. Baleari1 1 541 376 1 341 510 1 237 362 14,89 24,56

5. Pirej 1 302 581 1 198 047 1 221 633 8,73 6,63

6. Marseille 1 188 031 890 020 631 000 33,48 88,28

7. Napulj 1 175 018 1 297 233 1 154 742 -9,42 1,76

8. Dubrovnik/Korčula2 1 136 503 981 448 901 389 15,80 26,08

9. Đenova 1 050 085 797 239 671 468 31,72 56,39

10. Savona 939 038 810 097 709 861 15,92 32,28

Ukupno 15 859 946 13 893 742 11 902 838 14,15 33,25

1 Obuhvaćene luke: Palma, Alcudia, Mahon, Ibiza i La Savina; cf. MedCruise 2013/14 Yearbook, 15. 2 Na Korčulu dolazi 8,21% putnika (2012.): cf. MedCruise 2013/14 Yearbook, 27.

Izvor: Obrađeno prema Cruise Activities in MedCruise Ports: Statistics 2013, o.c., 12.

Neke se luke izdvajaju kao vodeće bazne luke, dakle luke u kojima se putnici ukrcavaju i/ili iskrcavaju, te vodeće luke ticanja/tranzitne luke, Međutim, treba naglasiti da i u baznim lukama ima tranzitnog prometa (tablica 5.), kao što se i u tranzitnim lukama/lukama ticanja/pristajanja ukrcavaju i/ili iskrcavaju putnici (tablica 6.). Od ukupno 70 luka, koliko obuhvaća MedCruise statistika, u 25 nije zabilježen (2013.) ukrcaj/iskrcaj putnika. To su uglavnom manje i samo tranzitne luke.8, 9

8 Cf. Cruise Activities in MedCruise Ports: Statistics 2013, o.c., 6.-7. 9 MedCruise asocijacija ima 70 članica/luka u 20 zemalja Europe, Azije i Afrike (2013.). Kako pojedinim članicama pripada nekoliko luka, tako MedCruise obuhvaća više od 100 luka na Mediteranu.


8

Tablica 5.

Vodeće bazne luke na Mediteranu (2013.)

Rang Luka

Putnici

ukrcani/iskrcaniukupno

(ukrcani/iskrcani+ tranzit)

ukrcani/iskrcani u ukupno (%)

1. Venecija 1 512 596 1 815 823 83,30

2. Barcelona 1 506 286 2 599 232 57,95

3. Civitavecchia 989 998 2 538 259 39,00

4. Savona 670 031 939 038 71,35

5. Đenova 649 282 1 050 085 61,83

6. Baleari 490 631 1 541 376 31,83

7. Marseille 381 318 1 188 031 32,10

8. Pirej 308 705 1 302 581 23,70

9. Kusadasi/Bodrum/Antalya 190 087 780 804 24,35

10. Bari 165 031 604 781 27,29

Ukupno 6 863 965 14 360 010 47,80

Izvor: Obrađeno i izračunanao prema podacima iz izvora u tablici 4., p. 14.

Ukrcani/iskrcani putnici u deset vodećih mediteranskih luka čine 25,40 posto ukupnog broja punika na Mediteranu (27,02 mln.), i/ili 87,66 posto ukupno ukrcanih/iskrcanih putnika na Mediteranu (7,83 mln.).

Tablica 6. Vodeće tranzitne luke na Mediteranu (2013.)

Rang Luka/područje

Putnici

tranzit ukrcaj/iskrcaj ukupno tranzit u ukupno (%)

1. Civitavecchia 1 548 261 989 998 2 538 259 61,00

2. Dubrovnik/Korčula 1 111 663 24 840 1 136 503 97,81

3. Barcelona 1 092 966 1 506 266 2 599 232 42,05

4. Napulj 1 064 329 110 689 1 175 018 90,58

5. Baleari 1 050 745 490 631 1 541 376 68,17

6. Pirej 993 876 308 705 1 302 581 76.30

7. Marseille 806 713 381 318 1 188 031 67,90

8. Livorno 731 525 4 991 736 516 99,32

9. Krf 673 916 70 735 744 651 90,50

10. Kusadasi/Bodrum/Antalya 583 506 190 087 773 593 75,43

Ukupno 9 657 500 4 078 260 13 735 760 70,31

Izvor: Obrađeno i izračunano prema izvoru u tablici 5., p. 6., 7., 15.


9

Tranzitni putnici u deset vodećih luka ticanja (tablica 6.) čine 35,74 posto ukupnog broja putnika u svim lukama članicama MedCruise asocijacije, i/ili 52,81 posto ukupnog tranzita (18,29 mln.). Ti podaci pokazuju izuzetnu koncentraciju prometa u 10-ak luka.

Naznačeni podaci – službena statistika – podaci koji se inače objavljuju, ne obuhvaćaju sve vrste krstarenja, tako da je broj osoba koje se uključuju u pomorska krstarenja znatno veći. Jahtama, jedrilicama, katamaranima, adaptiranim trabakulima, hidrogliserima, jedrenjacima i ostalim, pretežno manjim, plovilima koji posjećuju luke, lučice, uvale, zatone dolazi veliki broj osoba/nautičara. Teško je procijeniti koliko je takvih putnika, ali kad se pogleda koliko je plovila u funkciji, onda se može zaključiti da taj segment pomorskih krstarenja/nautičkog turizma prelazi “klasična” pomorska krstarenja, tj. broj putnika koji kruzerima plove Mediteranom i pristaju u za to registrirane i opremljene luke.

Koncentracija je vidljiva i u ticanjima/pristajanju brodova u deset inače dominirajućih luka, bilo u ukupnom prometu, bilo u tranzitu ili ukrcanim/iskrcanim putnicima. Na tih deset luka otpada gotovo 1/2 ukupnih ticanja (14 426) u 2013. (tablica 7.).

Tablica 7.

Mediteranske luke s najviše ticanja

Rang 2013.

Rang 2012.

Luka/područjeTicanja Promjene (%)

2013. 2012. 2009. 2013./2012. 2013./2009.

1. 1. Civitavecchia 959 1.040 793 -7,79 20,93

2. 6. Dubrovnik/Korčula1 843 659 810 27,92 4,07

3. 2. Barcelona 895 774 799 7,88 4,51

4. 3. Pirej 711 763 877 -6,82 -18,93

5. 7. o. Baleari 699 632 630 10,60 10,95

6. 4. Kusadasi/Bodrum/Antalya 657 683 733 -3,81 -10,37

7. 5. Venecija 548 661 543 -17,10 0,92

8. 8. Tenerife2 520 534 347 -2,62 49,86

9. 10. Krf 480 485 375 -1,03 28,00

10. 13. Marseille 447 354 316 26,27 41,46

Ukupno 6 999 6 585 6 223 6,29 12,47

1 Na Korčulu dolazi 24,31% ticanja (2012.); cf. MedCruise 2013/14 Yearbook, 27.2 Obuhvaćene luke: Santa Cruz de Tenerife, Los Cristianos, Santa Cruz de la Palma, San Sebastian de la Gomera i La Estaca; cf. MedCruise 2013/14 Yearbook, 69.

Izvor: Obrađeno i izračunano prema podacima iz izvora u tablici 3., p. 13.

Na Mediteranu se razlikuju četiri područja/regije krstarenja – zapadni Mediteran koji obuhvaća i “obližnje” luke na Atlantiku: Azori – luke: Praia da Victoria, Horta i Ponta Delgada; Madeira – luke: Porto Santo i Funchal; Kanari – o. Tenerife – luke: Santa Cruz de Tenerife, Los Cristianos, Santa Cruz de la


10

Palma, San Sebastian de la Gromera i La Estaca; Lisabon i Portimao (Portugal), te Huelva (Španjolska), Jadran, Crno more i istočni Mediteran, u koji se ubrajaju i luke Crvenog mora – Suez i Sharm el Sheikh (Egipat).

Najzastupljeniji je (prema broju putnika i ticanja), dakako, zapadni Mediteran. Na drugom je mjestu Jadran, a onda slijedi istočni Mediteran pa Crno more. Crveno je more simbolično zastupljeno (tablica 8.).

Tablica 8.

Krstarenja po područjima Mediterana (2013.)

Područje

Putnici Ticanja

ukupan broj udjel (%)

promjene (%)

2013./2012.broj udjel (%)

promjene (%)

2013./2012.

Zapadni Mediteran 18 832 657 69,70 2,82 8 807 61,04 4,67

Jadran 5 118 326 18,94 6,20 3 219 22,31 -0,46

Istočni Mediteran 2 856 161 10,57 8,48 1 983 13,74 -0,10

Crno more 213 840 0,79 35,67 419 2,91 55,19

Ukupno 27 020 784 100,00 4,22 14 428 100,00 3,78

Izvor: Obrađeno i izračunano na temelju podataka iz Cruise Activities in MedCruise Ports..., o.c., 24., 25.

U crusing-turizam na Mediteranu i Crnom moru uključeno je 20 zemalja, ali prostorni raspored nije ravnomjeran. Štoviše, promet putnika i ticanja koncentrirani su u samo nekoliko zemalja. Tako na šest zemalja (Hrvatska je na petom mjestu), od kojih svaka ima više od milijun putnika, dolazi gotovo 9/10 ukupnoga putničkog prometa (88,07% u 2013.), a pet zemalja, koje pojedinačno imaju više od tisuću ticanja (Hrvatska je peta) imaju više od 3/4 (75,85%) ticanja. Trećina je zemalja tek simbolično zastupljena (manji od 1%) – tablica 9.10

10 Za Siriju i Egipat nema podataka. Očito je stanje (rat, nemiri) u tim zemljama pridonijelo slabijem interesu operatora/putnika za njihove luke – Latakiju (Sirija), Aleksandriju, Port Said, Suez i Sharm el Sheikh (Egipat).


11

Tablica 9.

Putnici i ticanja po zemljama (2013.)

Zemlja Putnici (ukupno) Udjel (%)

Promjene (%)

2013./2012. Ticanja Udjel (%)

Promjene (%)

2013./2012.

Italija 10 526 577 38,96 5,78 4 077 28,26 4,86

Španjolska 6 035 794 22,34 -1,10 2 753 19,08 4,88

Grčka 2 489 184 9,21 11,87 1 494 10,35 -0,86

Francuska 2 198 304 8,14 12,92 1 161 8,05 16,22

Hrvatska 1 397 778 5,17 9,85 1 458 10,11 8,24

Portugal 1 147 730 4,25 -7,26 778 5,39 -4,07

Turska 846 286 3,13 3,22 732 5,07 0,55

Tunis 511 065 1,89 -3,34 201 1,39 -11,45

Malta 477 759 1,77 -20,90 277 1,92 -11,22

Crna Gora 317 746 1,18 28,84 387 2,68 12,83

Gibraltar 278 139 1,03 -4,62 179 1,24 3,47

Cipar 271 673 1,01 9,39 255 1,77 3,24

Monako 249 806 0,92 7,25 221 1,53 19,46

Ukrajina 126 949 0,47 32,35 263 1,82 46,93

Slovenija 65 434 0,24 1,52 54 0,37 17,39

Rumunjska 54 614 0,20 60,58 69 0,48 68,29

Rusija 21 384 0,08 6,49 49 0,34 81,48

Gruzija 4 562 0,02 81,82 20 0,14 81,82

Izvor: Obrađeno prema podacima iz izvora navedenog u tablici 8., p. 32., 33.

Tablica 10. Putnici i ticanja prema broju stanovnika i površini u vodećim mediteranskim

zemaljama (2013.)

Zemlja Putnici na1 stanovnika

Ticanja na1 stanovnika

Putnici na1 km2

Ticanja na1 km2

Italija 0,17 0,000067 34,97 0,013545

Španjolska 0,13 0,000059 11,93 0,005441

Grčka 0,23 0,000136 18,86 0,011322

Francuska 0,03 0,000018 4,04 0,002134

Hrvatska 0,33 0,000343 24,69 0,025755

Portugal 0,11 0,000074 12,47 0,008450

Izvor: Izračunanao prema podacima iz izvora u tablici 9. (za putnike i ticanja); Eurostat – Population on 1 January 2013 (za stanovništvo); www.europa.eu, popis zemalja – za površinu (5. 5. 2014.).


12

Šest vodećih zemalja bitno se razlikuje po geografskim i demografskim/populacijskim značajkama. Realnija slika njihove uloge u pomorskim krstarenjima može se dobiti relativnim pokazateljima, tj. ako se stavi u odnos broj stanovnika/površina državnog teritorija s putnicima koji ih brodovima/kruzerima posjećuju i ticanjima/pristajanjima brodova u njihovim lukama (tablica 10.). Jer, u stanovitoj mjeri ta su dva čimbenika temelj na kojemu počiva svaka aktivnost, pa tako i krstarenje morem.

Hrvatska je relativno mala zemlja i po površini i po stanovništvu, ali je gigant po pomorskim krstarenjima – vodeća po svim parametrima (tablica 11.).

Tablica 11. Rang vodećih mediteranskih zemalja u pomorskim krstarenjima prema

putnicima/ticanjima na 1 stanovnika/1 km2 (2013.)

Zemlja

Rang

putnici na1 stanovnika

ticanja na1 stanovnika

putnici na1 km2

ticanja na1 km2

Hrvatska 1 1 2 1Italija 3 4 1 3

Španjolska 4 5 5 5Grčka 2 2 3 3

Francuska 6 6 6 6Portugal 5 3 4 4

Izvor: Izračunano prema podacima iz tablice 10.Tablica 12.

Putnici (ukupno) i ticanja po mjesecima na Mediteranu (2013.)

Mjesec Putnici (%) Ticanja (%) Putnika po ticanjuSiječanj 1,88 1,42 2 518Veljača 1,63 1,26 2 459Ožujak 3,44 3,17 2 069Travanj 8,04 8,97 1 706Svibanj 11,67 13,08 1 697Lipanj 11,42 10,98 1 978Srpanj 12,28 10,95 2 134

Kolovoz 13,23 12,01 2 097Rujan 12,94 13,35 1 845

Listopad 13,99 14,92 1 784Studeni 6,79 7,00 1 846Prosinac 2,69 2,89 1 771Ukupno 100,00 100,00 1 903

Izvor: Priređeno prema podacima iz Cruise Activities in MedCruise Ports: Statistics 2013, o.c., 42.


13

Krstarenja na Mediteranu imaju sezonsko obilježje – nisu ni približno ravnomjerno raspoređena tijekom godine (tablica 12.).

Prema podacima iz 66 MedCruise luka, zimski mjeseci prosinac, siječanj, veljača i ožujak imaju izrazito niski udjel; to je 1/3 godine, s manje od deset posto putnika i ticanja. Ranoproljetni i kasnojesenski mjeseci znatno su zastupljeniji. Vrhunac je srce ljeta i početak jeseni (kolovoz i listopad) – tablica 12.

Sezonalnost nije podjednaka na svim područjima Mediterana. Manje je izražena na zapadnom Mediteranu, a najviše na crnomorskom području. Jadran je također pod jakim utjecajem sezone. U razdoblju lipanj – studeni (šest mjeseci) ostvari se gotovo 4/5 putnika i više od 3/4 ticanja (tablica 13.).

Tablica 13. Putnici i ticanja po tromjesečjima na pojedinim područjima Mediterana (2013.)

Područje

Putnici (%) Ticanja (%)

tromjesečje tromjesečje

III.-V. VI.-VIII. IX.-XI. XII.-II. III.-V. VI.-VIII. IX.-XI. XII.-II.

Zap. Med. 24,41 34,28 32,81 8,50 28,04 29,91 34,72 7,32

Jadran 21,16 43,57 34,93 0,34 21,05 40,73 34,67 3,55

Ist. Med. 19,30 41,40 36,64 2,67 21,99 37,97 37,62 2,42

Crno m. 13,92 42,65 43,42 - 12,79 46,23 40,98 -

Ukupno 23,15 36,93 37,72 6,21 25,21 33,94 35,26 5,58

Izvor: Izrađeno prema izvoru u tablici 12., p. 44.

Utjecaj sezone različit je u pojedinim lukama. Bez obzira na kojem su području, uočavaju se znatne tazlike u rasporedu i putnika i ticanja tijekom godine/tromjesečja/mjeseci.11 Razlozi su tome brojni – geografski položaj, opseg prometa, mjesto na itineraru, izgrađenost luke, njezina dostupnost, afirmacija, kvaliteta usluga koje se pružaju brodovima, posadama i putnicima, atraktivnosti/privlačnosti destinacije, turistička ponuda u destinaciji, politika operatera/brodara.

3. UČINCI POMORSKIH KRSTARENJA Pomorska krstarenja, tj. cruising-turizam, snažno utječu na život i razvoj

luka, pripadajućih gradova pa i regija. Utjecaj je očit na društveno-socijalnu sferu, ekonomiju, tehniku, tehnologiju i, poglavito, okoliš.12

11 Cf. Cruise Activities..., o.c., 49.-50. 12 U znanstvenoj i stručnoj literaturi brojni su radovi, knjige, publikacije koji razmatraju problematiku/učinke pomorskih krstarenja. Svugdje se ističe velik doprinos ekonomiji kroz izravne i neizravne učinke, ali i utjecaj na ekologiju. Cf. BREA (2012.), Economic Contribution of Cruise Tourism to the Destination Economies, Florida - Caribbean Association; CLIA – Europe (2014.), The Cruise Industry, Contribution of Cruise Tourism to the Economies of Europe 2013 Edition, Brussels; Brida, J.G. & Zapata-Aguirre, S. (2009.), Tourism: Economic, socio-cultural and environmental impacts, International Journal of Leisure and Tourism Marketing, vol. 1, no. 3, 1. - 34.; Benić, I. (2011.), Utjecaj pomorskih krstarenja na turističku destinaciju, Poslovna izvrsnost, vol. 5, no. 2, 43. - 66. Peručić, D. (2013.), Cruising – Turizam: razvoj, strategije i ključni nositelji, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik.


14

Pristajanje megabrodova na samo jedan dan ili tek nekoliko sati znači velik pritisak na destinaciju/luku i pripadajuće turističko mjesto, što se odražava na sve segmente života i rada, a poglavito na izrazito otežano prometovanje vozila i putnika, kretanje lokalnog stanovništva. Ali to istodobno pridonosi višestruko većim prihodima i lukama i pripadajućim gradovima pa i cijeloj regiji. Jer, putnici su aktivni u cruising-destinaciji/turističkoj destinaciji konzumirajući hranu, piće, trgovačku robu, izlete, osobne i prometne usluge, posjećujući kulturno-povijesne zanimljivosti.

Ne smiju se zanemariti i nepovoljni utjecaji ovoga turizma. Ti su učinci veći/izražajniji ako je razvoj spontan/nekontroliran, ako se događa sam po sebi, ako se njime sustavno ne upravlja. Prevelika koncentracija brodova, putnika i posada u kratkome vremenskom razdoblju narušava uobičajene životne tokove. Kako je ovakav tip turizma neodvojiv od klasičnog/boravišnog turizma, on utječe/narušava kvalitetu boravka stacionarnih turista.

Ne mogu se, dakako, zanemariti ni ekološki učinci jer, unatoč strogim tehničko/tehnološkim standardima koji se primjenjuju na cruiserima, svi oblici zaštite (premazi podvodnog dijela broda, ispušni plinovi, zauljene i otpadne vode, buka, sidrenje, otpad) ne mogu biti idealno riješeni. Teoretski je to moguće, ali praktično zbog ljudskih pogrešaka, tehničkih propusta i drugih raznih okolnosti štetne posljedice ne mogu se potpuno izbjeći. Dio svih tih komponenata ipak završava u okolišu/moru i ekološki je štetan.

Doda li se tome i mnogostruko povećan promet motornih vozila svih vrsta i plovila koja “poslužuju” brodove, nije teško zaključiti kako je sve to itekakav “udar” na okruženje (zrak, tlo, vodu/more, zdravlje ljudi, povijesne spomenike).

Međutim, zbroje li se svi pozitivni učinci i nepovoljne posljedice (mjerljive i nemjerljive, trenutačne i dugoročne), rezultat je na strani pozitivnoga što donosi cruising-turizam. Naime, ništa se ne može događati i donositi blagostanje, a da taj proces ne uzrokuje i dio koji se može označiti negativnim predznakom. Rješenje je kontrolirati sve procese i njima sustavno upravljati. Jer, danas za sve postoje prihvatljiva tehnička/tehnološka/procesna rješenja, koja, doista, imaju svoju cijenu. Ne bi trebalo biti dvojbe – da bi se nešto dobilo, treba nešto i uložiti/“izgubiti”. Sve postojeće mogućnosti potrebno je poznavati, htjeti ih i znati primjenjivati.

4. TEMELJNA OBILJEŽJA CRUISING-TURIZMA U DUBROVNIKU

Dubrovnik je najprivlačnija cruising-destinacija na hrvatskom dijelu Jadrana. Na njega se 2013. odnosilo nešto više od 70 posto industrije pomorskih


15

krstarenja (mjereno brojem prispjelih putnika) u Hrvatskoj.13 Dakako, tu se ostvari više od 9/10 krstarenja u DNŽ-u jer je grad Korčula zastupljen tek s oko 1/13, a Ploče su u tom turističkom segmentu zastupljene zasad doista simbolično. Zato Dubrovniku i pripada glavnina aktualnih/razvojnih problema što proistječu iz ove vrste turizma, i koje treba temeljito razmotriti.

Dosadašnji je rast krstarenja u Dubrovniku bio oscilirajući, ali u prosjeku izrazito dinamičan.14 Međutim, u 2014. zaustavljen je rast prometa i u ovom je trenutku nemoguće pouzdano, unatoč optimizmu mjerodavnih, prognozirati daljnja kretanja.15

Ovu vrstu turizma u Dubrovniku treba razmatrati s nekoliko gledišta – tehničkih/infrastrukturnih, organizacijskih, strukturnih, vremenskih, prostornih, a poglavito s poslovne politike brodara/operatora, s jedne strane, i luke u Gružu/Gradske luke, s druge. Jer, svaki od njih ima svoju “težinu” – i utjecao je na dosadašnji razvoj, a bit će ključan činitelj i u budućnosti.

U Dubrovniku su dvije, prostorno odvojene (oko 4,5 NM) i organizacijski/statusno zasebne luke za prihvat brodova na pomorskim krtstarenjima.16 Ta činjenica itekako utječe na proces i organizaciju prihvata, kretanje i otpremu putnika s brodova usidrenih pred o. Lokrumom ili privezanih u Gružu. Problemi su različiti i po sadržaju i po težini. Naime, sa sidrišta se brodskim čamcima putnici prevoze do Gradske luke i tu iskrcavaju, a iz Gruža do ciljne točke – Povijesne gradske jezgre (UNESCO-om zaštićene spomeničke cjeline) putnici se uglavnom prevoze za tu svrhu angažiranim autobusima, taksijima i/ili javnim gradskim prijevozom.

Zbog velikog broja putnika, ali i stacionarnih turista te izletnika, gotovo se redovito stvaraju gužve na gradskim vratima pri ulasku/izlasku iz Grada/Gradske luke, a otežano je i kretanje Gradom i na prometnicama koje iz Gruža vode prema njemu i, prilikom povratka, u suprotnom smjeru.

Luka u Gružu, što se tiče novoizgrađenih vezova i operativne obale, 13 Metodologija statistike pomorskih krstarenja nije ujednačena ni na razini Hrvatske, ni u pojedinim hrvatskim lukama, a niti u MedCruise asocijaciji. Prema MedCruise statistici (MedCruise 2013/14 Yearbook, 27. i Cruise Activities..., o.c., 6. i 7.) 2013. ostvareno je putnika s kruzera:

Luka Putnika %Dubrovnik 1 043 196 74,63Korčula 93 307 6,67Split 189 107 13,53Šibenik 29 784 2,13Zadar 34 575 2,48Rijeka 7 809 0,56Ukupno 1 397 778 100,00

Odstupanja su (primjerice od statistike Lučke uprave Dubrovnik) oko 10%, ali to ipak bitno ne utječe na zaključke, tj. tolerantna su.Uz spomenute luke cruiseri manjeg kapaciteta pristaju i u Rovinju, Puli, Hvaru, Pločama... Nema službenih/javno objavljenih podataka o ovom prometu u tim lukama. Procjenjuje se da na njih dolazi nešto manje od 5% krstarenja u Hrvatskoj. 14 Na svakih 100 putnika u 2003. dolazilo je 297 putnika 2013., ili 197 više; što znači rast od 197%. Prosječna godišnja stopa rasta u tom desetogodišnjem razdoblju (2003. – 2013.) bila je visokih 11,5%. – prema podacima/statistici Lučke uprave Dubrovnik. 15 Prema prethodnim podacima Lučke uprave Dubrovnik u 2014. broj je putnika smanjen oko 23%, a ticanja 11%. Razlog je, kako se ističe iz Uprave, promjena poslovne politike najzastupljenijeg brodara u Dubrovniku.16 Luka u Gružu je državna, a Gradska luka/sidrište ispred otoka Lokruma je županijska luka.


16

dakle u tehničkom i tehnološkom pogledu, zadovoljava, pa može na prihvatljiv način servisirati i brodove, i putnike, i posade. Gradska luka/sidrište nema zadovoljavajućih pripadajućih infrastrukturnih/tehničkih objekata. U funkciji dopreme/otpreme putnika s pred Lokrumom usidrenih brodova nedostatna je lučka infrastruktura – pristani malog kapaciteta i skučena operativna obala.

Pečat ovom turizmu u Dubrovniku daju megabrodovi segmenta contemporary, pa se ovo odredište svrstava u red najfrekventnijih destinacija uključenih u itinerare megabrodova. To su krstarenja kojima je glavna značajka masovnost, kratko stajanje u luci, izrazito bogata ponuda na brodu i kratkoća putovanja – najčešće tri, četiri i sedam dana.

O vrsti krstarenja, tj. o veličini broda i duljini stajanja u luci, ovisi i opseg i oblik potrošnje u destinaciji. Putnici s megabrodova, kojih je glavno odredište Dubrovnik, zadržavaju se samo nekoliko sati, pa imaju malo vremena za trošenje/kupnju, i u znatnoj mjeri kupuju organizirane izlete.

Analiziraju li se brodovi po segmentima, onda se uočava da najčešće pristaju oni contemporary, tj. da je najzastupljeniji takav tip krstarenja (nešto više od 2/5). Prema broju ticanja, većina prometa ovog segmenta, dakle megabrodovi tipa resort, odvija se od travnja do listopada. Podjednaka su i ticanja brodova koji pripadaju u segmentu destinacijski orijentiranih krstarenja i luxury segment (oko 1/6). Brodovima premium segmenta, koji dolaze izvan turističke sezone, pripada 1/7. Budget segment je najmanje zastupljen – tek s 1/17.17

Što se tiče veličine brodova prevladavaju megabrodovi. Skupa sa srednjim brodovima čine više od 1/2 ukupnih ticanja. Na sidrištu ispred Grada nešto su manje zastupljeni srednji brodovi, dok u kategoriji megabrodova Gruž prednjači. Vrlo mali brodovi znatno su zastupljeni (gotovo 1/4). U toj kategoriji raste udjel Grada. Ticanja su malih brodova pala na ispod 1/10, ali je tih brodova u Gradu mnogostruko više nego u Gružu, što pokazuje da se Grad profilira kao luka brodova manjeg kapaciteta/s manje putnika. Velikih je brodova nešto više od 1/10 s tendencijom pada udjela, što osobito dolazi do izražaja u Gradu, gdje je u 2013. pao na ispod 1/100 (tablica 14.).18

Glavnina je ticanja megabrodova od svibnja do listopada.Vrlo mali brodovi najviše su zastupljeni u glavnoj sezoni (od srpnja do rujna), a malih je najviše u listopadu. Gotovo svi jedrenjaci koji posjećuju Dubrovnik, sidre se ispred Povijesne gradske jezgre, i ta se kategorija brodova svrstava pretežno u vrlo male brodove i luxury segment.19

17 Cf. Skupina autora, Integralno upravljanje kretanjem brodova i putnika na pomorskim krstarenjima u Dubrovniku, Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku, Dubrovnik, 2011., 31.18 Za ovo su istraživanje brodovi svrstani u pet kategorija prema kapacitetu, tj. broju putnika:Kategorija/vrsta broda Kapacitet/broj putnika

vrlo mali do 300 mali 300 – 1 000

srednji 1 000 – 2 000 veliki 2 000 – 3 000 mega 3 000 i više

19 Cf. Integralno upravljanje..., o.c., l. c.


17

Tablica 14.

Brodovi/ticanja po veličini (%)

Vrsta/kategorija

broda

Godina

2011. 2012. 2013.

Gruž Grad ukupno Gruž Grad ukupno Gruž Grad ukupno

Vrlo mali 23,2 15,2 20,9 21,8 17,9 20,8 23,7 25,2 24,0

Mali 9,5 22,8 13,4 8,2 33,3 14,7 3,1 30,9 8,7

Srednji 25,2 14.2 22,0 28,2 14,9 24,8 28,9 18,0 26,7

Veliki 28,7 24,9 27,6 24,5 1,8 18,6 17,2 0,7 13,9

Mega 13,4 22,9 16,1 17,3 32,1 21,1 27,1 25,2 26,7

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Izvor: Obrađeno i izračunano prema podacima/statistici Lučke uprave Dubrovnik.

Iako se uočavaju pozitivni pomaci u ravnomjernijem pristajanju brodova tijekom dana, još uvijek je najviše ticanja brodova kapaciteta od 1 000 i više putnika u ranim jutarnjim satima, što utječe na koncentraciju prometa u samo nekoliko kasnojutarnjih i ranih poslijepodnevnih sati. Tome pridonosi i relativno kratko stajanje broda u luci i potrebno vrijeme za dolazak putnika do ciljne točke i povratak na brod. Vrijeme koje putnici imaju na raspolaganju skraćuje se zbog zakrčenja prometa u odlasku s broda i povratku na brod (tablica 15.).

Tablica 15. Vrijeme pristajanja brodova u luku i prosječno stajanje u njoj po mjesecima

2013. (brodovi s 1 000 i više putnika, Gruž + Grad)

Mjesec

Pristajanje Prosječnostajanje u luci(sati/minuta)ukupno

od togado 9 sati %

Siječanj - - - -Veljača - - - -Ožujak - - - -Travanj 26 16 61,54 6:39Svibanj 57 34 59,65 7:50Lipanj 58 40 68,97 8:45Srpanj 56 34 60,71 8:50

Kolovoz 55 35 63.64 8:27Rujan 60 41 68,35 8:54

Listopad 59 44 74,58 8:15Studeni 24 15 62,50 7:46Prosinac 1 - - 7:23Ukupno 396 259 65,40 8:19

Izvor: Obrađeno i izračunano prema podacima/statistici Lučke uprave Dubrovnik.


18

U razdoblju od 2003. do 2013. ostvaren je u Dubrovniku izrazito dinamičan rast putnika i nešto sporiji rast ticanja. Taj je nerazmjer između broja putnika i ticanja posljedica dolaska brodova većeg kapaciteta, tj. više putnika po ticanju. U promatranom razdoblju putnika je gotovo tri puta više (indeks 2013./2003. = 297,49). Prosječna godišnja stopa rasta putnika iznosila je visokih 11,5 posto. Ticanja je bilo 1,4 puta više (indeks 2013./2003. = 143,33), što znači da je prosječni godišnji rast iznosio 3,7 posto (tablice 16. i 17.).

Prema prethodnim je podacima 2014. prijelomna godina. Putnika će biti manje za nešto više od 1/5, a ticanja se smanjuju više od 1/10. Teško je u ovom trenutku reći što slijedi, ali se postavlja ozbiljno pitanje razine i dinamike rasta industrije pomorskih krstarenja u Dubrovniku.

Tablica 16. Putnici i ticanja u luci Gruž i na sidrištu Grad

GodinaPutnici Ticanja

Gruž Grad ukupno Gruž Grad ukupno

2003. 259 705 135 637 395 342 361 119 480

2004. 260 801 196 533 457 334 357 147 504

2005. 297 466 213 175 510 641 382 171 553

2006. 367 321 235 726 603 047 394 180 574

2007. 435 489 242 280 677 769 429 177 606

2008. 649 993 310 900 960 893 503 189 692

2009. 632 574 305 498 938 072 448 180 628

2010. 719 390 305 723 1 025 113 526 179 705

2011. 750 009 322 495 1 072 504 468 197 665

2012. 788 323 250 859 1 039 182 474 169 643

2013. 1 011 806 164 280 1 176 086 549 139 688

2014.1 850 434 56 885 907 319 456 116 572

1 Podaci nisu konačni.

Izvor: Obrađeno i izračunano na temelju podataka/statistike Lučke uprave Dubrovnik.


19

Tablica 17. Verižni indeksi putnika i ticanja u Dubrovniku (Gruž + Grad), udjel Grada i

odnos Gruž – Grad

GodinaPutnici Ticanja

verižni indeksi

udjel Grada(%)

odnosGruž – Grad

verižni indeksi

udjel Grada(%)

OdnosGruž – Grad

2003. - 34,31 1,91:1 - 24,79 3,03:1

2004. 115,68 42,97 1,33:1 105,00 29,17 2,43:1

2005. 111,66 41,75 1,40:1 109,72 30,92 2,23:1

2006. 118,10 39,09 1,56:1 103,80 31,36 2,19:1

2007. 112,39 35,75 1,80:1 105.57 29,21 2,42:1

2008. 141,77 32,36 2,09:1 114,19 27,31 2,66:1

2009. 97,63 32,57 2,35:1 90,75 28,66 2,49:1

2010. 109,28 29,82 2,35:1 112,26 25,39 2,94:1

2011. 104,62 30,07 2,33:1 94,33 29,62 2,38:1

2012. 96,89 24,14 2,33:1 96,69 26,28 2,80:1

2013. 113,17 13,97 3,14:1 107,00 20,20 3,95:1

2014.1 77,15 6,27 14,95:1 25,00 20,28 3,93:1

1 Izračun na temelju nepotpunih podataka.

Izvor: Izračunano prema podacima iz prethodne tablice.

Iz prethodne se tablice razabire da se broj putnika mijenja u korist luke u Gružu. Grad je sve manje zastupljen. Pao je na samo 1/7 ukupnog prometa putnika i 1/5 ticanja. Sidrište pred Gradom sve se više profilira kao mjesto za luksuzne jahte i manje brodove, a luka u Gružu kao za prihvat većih i megabrodova.

Temeljno je obilježje pomorskih krstarenja u Dubrovniku sezonalnost, dakle neravnomjeran raspored i putnika i ticanja tijekom godine. Siječanj, veljača, ožujak i prosinac simbolično su zastupljeni, travanj i studeni nešto više, svibanj i lipanj postaju sve zastupljeniji i približavaju se, ili su već na razini, udarnih mjeseci – srpnja, kolovoza, rujna i listopada, koji pojedinačno sudjeluju s oko 15 posto ili više od toga. Na ta četiri mjeseca dolazi gotovo 3/5 putnika i ticanja, a sa svibnjom i lipnjom, kojih se udjel iz godine u godinu stalno povećava, zastupljenost se približava gotovo razini od 9/10. Dakle, može se zaključiti da šest mjeseci (svibanj – listopad) “nosi” oko 9/10 ove vrste turizma u Dubrovniku. Na ostalih šest mjeseci (studeni – travanj) dolazi tek nešto više od 1/10 prometa (tablice 18. i 19.).20

20 Najviše je putnika u jednom danu (Gruž + Grad) prema podacima/statistici Lučke uprave Dubrovnik bilo 2013. u: svibnju 10 502; lipnju 11 162; srpnju 12 995; kolovozu 14 016 (11. kolovoza, 6 brodova); rujnu 10 880; listopadu 8 412; studenom 6 180.


20

Tablica 18. Putnici na krstarenjima (%) po mjesecima u Dubrovniku (Gruž + Grad)

MjesecGodina

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Siječanj - - 0,0 0,8 0,0 0,0

Veljača - - 0,0 0,7 0,0 0,0

Ožujak 1,5 0,1 0,9 1,0 0,4 1,2

Travanj 6,2 6,8 7,2 6,1 8,0 6,4

Svibanj 13,1 14,2 13,7 10,4 13,1 14,3

Lipanj 13,2 12,9 12,5 11,5 14,1 15,1

Srpanj 14,7 15,1 16,1 15,4 13,7 13,6

Kolovoz 17,7 16,0 15,3 14,5 15,2 14,3

Rujan 15,0 15,0 14,4 16,0 14,4 15,4

Listopad 12,6 13,5 14,1 16,7 15,4 13,7

Studeni 5,6 6,4 5,5 5,9 5,5 5,8

Prosinac 0,4 0,0 0,3 1,0 0,1 0,2

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Objašnjenje: - nema pojave; 0,0 podatak je manji od 0,5 upotr. jed. mjere.Izvor: Obrađeno i izračunano prema podacima/statistici Lučke uprave Dubrovnik.

Tablica 19. Ticanja brodova (%) po mjesecima u Dubrovniku (Gruž + Grad)

MjesecGodina

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Siječanj - - 0,7 1,3 0,4 0,4

Veljača - - 0,7 1,3 0,3 0,9

Ožujak 2,0 0,5 1,5 1,1 0,6 1,6

Travanj 7,7 6,2 7,5 6,0 7,6 5,5

Svibanj 12,2 14,2 14,0 11,2 13,0 13,8

Lipanj 13,3 13,4 12,8 12,5 14,9 14,1

Srpanj 14,3 16,5 13,8 14,4 13,4 14,5

Kolovoz 16,0 14,2 13,5 14,1 14,5 12,8

Rujan 17,0 15,1 14,9 17,5 15,4 16,6

Listopad 12,7 13,5 15,0 13,0 15,2 14,0

Studeni 4,3 5,3 4,7 5,7 4,3 4,6

Prosinac 0,5 1,1 0,9 1,0 0,4 1,2

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Izvor: Ibid., tablica 18.


21

Što se tiče tjedne dinamike (ticanja i putnici u tjednu) i dalje su vršni dani nedjelja, subota i petak. Na te dane odnose se 2/3 putnika i gotovo 1/2 ticanja. Ostali su dani pojedinačno oko 1/10 tjednog prometa ili manje od toga. Iako su uočljive stanovite promjene u rasporedu putnika po danima u tjednu (nešto ravnomjerniji raspored), i dalje je izrazita koncentracija u samo tri dana na koncu tjedna (petak, subota i nedjelja) – tablice 20. i 21.

Tablica 20. Putnici na krstarenjima u Dubrovniku po danima (%) u tjednu (Gruž + Grad)

DanGodina

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Ponedjeljak 6,4 5,3 3,9 5,3 8,3 7,7

Utorak 4,9 4,6 9,4 5,7 6,8 9,4

Srijeda 9,3 10,0 11,0 16,0 11,6 7,8

Četvrtak 5,4 4,4 2,9 4,9 9,0 9,3

Petak 16,4 20,5 23,0 22,8 19,9 16,3

Subota 35,7 29,4 28,6 26,8 25,4 24,6

Nedjelja 21,9 25,8 21,2 18,5 19,0 24,9

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Izvor: Ibid., tablica 19.

Poseban je problem i dnevna koncentracija i putnika i ticanja, u jutarnjim je satima najviše brodova i putnika. Kratko stajanje brodova utječe da je najveća “navala” od 10 do 14 sati (model “četiri sata”). Najveće su gužve pri koncentriranim dolascima u Povijesnu jezgru i, nakon relativno kratkog boravka, pri povratku na brod. Na Pilama (i u Gradskoj luci) tada se stvaraju doista dugi redovi putnika s brodova koji čekaju prijevoz turističkim autobusima, taksijima, posebnim autobusima Libertasa uspostavljenima na relaciji Gruž – Pile i linijama javnog gradskog prijevoza što prometuju prema gruškoj luci.

Sa sličnim se problemima povezanim s krstarenjem, doduše u znatno manjem opsegu, susreće i grad Korčula. I tu se povremeno stvaraju gotovo neizdržljivi pritisci na ipak ograničene resurse.21

21 U gradsku luku mogu pristajati brodovi na dva veza – najviše 100 i 170 m duljine (cf. MedCruise 2013/2014 Yearbook, o.c. 27.). Veći se brodovi sidre u Pelješkom kanalu, pa se putnici čamcima prevoze do obale. Izgradnjom luke Polaćište (2 km udaljeno od grada) stvorili bi se znatno povoljniji infrastrukturni uvjeti za prihvat brodova. Taj se projekt stalno odgađa.


22

Tablica 21. Ticanja brodova na krstarenjima po danima (%) u tjednu (Gruž + Grad)

DanGodina

2008. 2009. 2010. 2011. 20012. 2013.

Ponedjeljak 10,7 7,6 7,9 9,3 10,8 12,0

Utorak 7,0 8,3 10,8 7,8 9,6 12,0

Srijeda 15,7 17,1 20,2 128,5 20,9 14,7

Četvrtak 10,5 6,7 6,8 7,3 9,1 12,1

Petak 12,4 19,4 18,3 20,4 14,8 11,2

Subota 24,4 23,9 20,1 23,8 22,0 17,2

Nedjelja 19,3 17,0 15,9 12,9 12,8 20,8

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Izvor: Ibid. tablica 20.

Unatoč tomu što se u 2014. dogodio dosad, kod nas i u svijetu, nezabilježen lom/pad trenda ovog tipa turizma u normalnim uvjetima, Dubrovnik će zbog svojih brojnih prednosti/vrijednosti i dalje biti omiljena destinacija iz godine u godinu sve brojnijim putnicima na pomorskim krstarenjima po Mediteranu i Jadranu kao njegovu važnom dijelu.22

Godina 2014. pokazuje da cruising-turizam u Dubrovniku ne ovisi samo o Dubrovniku. Štoviše, brojni su čimbenici (brodari, operatori, agencije, globalna događanja, dinamična poslovna politika) koji utječu na njegova kretanja.23

Dosad se uglavnom on u Dubrovniku događao, a takav je pristup neodrživ. Tim se izuzetno važnim segmentom i turizma i gospodarstva mora sustavno upravljati uz sudjelovanje svih, baš svih, dionika i uporabom/primjenom brojnih suvremenih i provjerenih upravljačkih alata (primjerice generičkih modela integriranog sustava upravljanja). Uz to i diversificirana poslovna politika glavnih nositelja, redovito, rezultira povoljnijim ishodom/znatno boljim poslovnim rezultatima.

Jer, ta se vrsta turizma u Dubrovniku mora dimenzionirati po mjeri Grada, uzimajući u obzir njegove UNESCO-om zaštićene spomeničke cjeline, stanovništvo, stacionarne turiste i sve one koji žele posjetiti Dubrovnik i uživati u njegovim povijesnim i kulturnim znamenitostima.

Usmjeravanje Dubrovnika, znatno više nego dosad, kao mjesto ukrcaja/iskrcaja putnika (baznu luku) bio bi višestruko korisna poslovna orijentacija i 22 Jadran je visoko zastupljen na Mediteranu po putnicima i ticanjima (prema Cruise Activities..., o.c., 24.)

Područje Putnici (tis.) % Ticanja %zap. Med. 18 833 69,7 8 807 61,0Jadran 5 188 18,9 3 219 22,3ist. Med. 2 856 10,6 1 983 13,8C. more 214 0,8 419 2,9ukupno 27 021 100,0 14 428 100,0

23 Cf. Peručić, D. (2013.), Cruising – turizam: razvoj, strategije i ključni nositelji, o.c., 149. - 79.


23

za luke i za dubrovački turizam. To je preusmjeravanje proces koji se ne može obaviti u kratkom roku. Bilo bi zadovoljavajuće ako bi se u sljedećih 10-ak godina ukrcaj/iskrcaj povećao na 30-ak posto ukupnih putnika, čime bi tranzit smanjio na 70-ak posto.24

Ravnomjerniji raspored i godišnjih, i tjednih, i dnevnih ticanja/vremena pristajanja/duljine stajanja u luci trebao bi biti cilj poslovnoj politici luke u Gružu i Gradske luke. Model “četiri sata” mogao bi prerasti u model “osam sati”, čime bi pritisci putnika bili blaži, a time i podnošljiviji. Tako bi se usluge znatno poboljšale, a i konačni bi rezultati bili povoljniji.

5. ODRŽIVI TURISTIČKI NOSIVI KAPACITET GRADA DUBROVNIKA

Dubrovnik se, kao i drugi povijesni gradovi, poput Venecije, susreće s problemom prihvata velikog broja turista i posjetitelja zbog: ograničenog prostora, topografskih obilježja teritorija na užem području Grada i na prigradskim zonama, stupnja izgrađenosti prostora, postojeće mreže prometnica, spomeničkih bogatstava, prirodne i ambijentalne vrijednosti. Zagušenost prometa i gužve u pješačkom prometu smanjuju atraktivnost destinacije i za stacionarne goste i za posjetitelje s cruisera i jednodnevne izletnike koji dolaze u posjet Gradu.

Na području je grada Dubrovnika25 tijekom 2013. bilo 646 295 turističkih dolazaka i ostvareno je 2 173 539 noćenja u hotelskim i ostalim smještajnim kapacitetima.26 Dubrovnik je destinacija u koju dolaze brojni izletnici iz Dubrovačko-neretvanske županije i šire regije. U vršnim danima tijekom turističke sezone bilježi se više od 3 000 jednodnevnih izletnika. Tome treba dodati i putnike s cruisera kojih je u 2013. bilo 1 176 086 (u 2012. zabilježeno je također više od milijun putnika). Sve tri skupine, stacionarni turisti, jednodnevni izletnici i putnici s cruisera posjećuju Povijesnu gradsku jezgru, u kojoj živi 1 280 stanovnika i svakodnevno dolazi na posao oko 500 zaposlenika. Taj veliki pritisak dovodi u pitanje održivi razvoj i atraktivnost destinacije.

Za izračun održivog kapaciteta Dubrovnika, bez negativnog utjecaja na atraktivnost destinacije i uz pretpostavku upravljanja kretanjem brodova i putnika, korišten je fuzzy model linearnog programiranja, koji je primijenjen pri određivanju turističke nosivosti kapaciteta Venecije.27 Izračun održivog kapaciteta grada Dubrovnika temeljen je na pokazateljima:

- javne površine Povijesne gradske jezge (Stradun, poljane, ulice, 24 To je prosjek u deset vodećih mediteranskih luka (cf. supra tablica 6.).25 Odnosi se na uže područje grada Dubrovnika, na naselje Dubrovnik (područje Kantafig – Orsula).26 Prema: Statistička izvješća, br. 1516, Turizam u primorskim gradovima i općinama u 2013., DZS. Zagreb, 2014., p. 24.27 Canestrelli, E., Costa, P. (1991.), Tourist Carrying Capacity, A Fuzzy Approach, Annals of Tourism Research, Pergamon Press plc, vol. 18, 295. - 311.


24

trgovi itd.),- površina Gradskih zidina,- broj registriranih hotelskih ležajeva na području grada Dubrovnika i

iskorištenost kapaciteta,- broj registriranih ležaja u ostalim smještajnim kapacitetima na

području grada Dubrovnika (privatni smještaj, kampovi),- nosivi kapacitet kulturnih ustanova u Povijesnoj jezgri Grada,- kapacitet ugostiteljskih objekata u Povijesnoj jezgri Grada,- broj stanovnika u Povijesnoj jezgri Grada,- broj zaposlenih u Povijesnoj jezgri Grada,- kapacitet parkirališnih mjesta za automobile i autobuse u Dubrovniku,- kapacitet stajališta za turističke autobuse na Pilama i Pločama,- broj jednodnevnih izletnika,- broj putnika/posjetitelja s cruisera,- promet brodova i putnika u luci u Gružu i Gradskoj luci,- prosječna dnevna potrošnja turista u hotelima,- prosječna dnevna potrošnja turista u ostalim oblicima smještaja,- prosječna dnevna potrošnja jednodnevnih izletnika,- prosječna dnevna potrošnja putnika s kruzera.

Za određivanje optimalne razine održivog kapaciteta pošlo se od postavka:

- Povijesna gradska jezgra glavni je resurs koji privlači turiste, jednodnevne izletnike i putnike na krstarenjima,

- održivi prihvatni turistički kapacitet grada Dubrovnika određuje se u razdoblju visoke turističke sezone u vršnom opterećenju – u četiri sata tijekom jutra,

- ostvarena prosječna dnevna potrošnja stacionarnih turista u hotelima i ostalim smještajnim kapacitetima, jednodnevnih izletnika i putnika s cruisera.

S četiri tipa turista/posjetitelja u gradu Dubrovniku – turisti smješteni u hotelima (TH), turisti koji su u ostalim smještajnim kapacitetima (TNH), jednodnevni izletnici (TD) i putnici s cruisera (TC) - funkcija cilja fuzzy linearnog programiranja, uz ograničenja je:

max z = 100 • TH + 55 • TNH + 33 • TD + 30 • TC TH ≤ 8331 + f • 2083 TNH ≤ 6858 + f • 2939 0,80 • TD + 0,60 • TC ≤ 5040 + f • 2600 0,35 • TH + 0,30 • TNH + 0,75 • TD + 0,70 • TC ≤ 9000 + f • 7000 0,20 • TH + 0,20 • TNH + 0,60 • TD + 0,70 • TC ≤ 9000 + f • 6000 TH; TNH; TD; TC ≥ 0

Pri izračunu održivog kapaciteta uzeto je u obzir:- visina prosječne dnevne potrošnje turista smještenih u hotelima


25

od 100 eura28 i visina prosječne dnevne potrošnje turista u ostalim smještajnim kapacitetima od 55 eura29, prosječna dnevna potrošnja jednodnevnih izletnika od 33 eura i prosječna dnevna potrošnja putnika s cruisera od 30 eura30,

- broj ležajeva u postojećim hotelskim kapacitetima (10 414) i ostalim smještajnim kapacitetima (9 797) na području grada Dubrovnika31 i njihov stupanj iskorištenosti u punoj sezoni,

- ticanja brodova i broj putnika koji silaze s broda u destinaciji i posjećuju turističke atrakcije (vršno dnevno opterećenje u 2013. – 14 016 putnika 11. kolovoza; prosječno dnevno, u razdoblju svibanj – listopad 2013. – 5 528 putnika),

- kapacitet stajališta za turističke autobuse oko Povijesne gradske jezgre (9+5), održiv promet od 5 040 posjetitelja tijekom četiri sata do neodrživoga od 7 640, uz pretpostavku da 80 posto jednodnevnih izletnika i 60 posto putnika s cruisera organizirano dolaze autobusom do Povijesne jezgre (3/4 putnika silazi s broda u luci u Gružu, a 1/4 u Gradskoj luci),

- istovremeni prihvatni kapacitet kulturnih ustanova u Povijesnoj jezgri u četiri vršna sata tijekom jutra i uz pretpostavku da 35 posto hotelskih gostiju, 30 posto gostiju koji borave u ostalim smještajnim kapacitetima, 75 posto jednodnevnih izletnika i 70 posto putnika s cruisera posjećuje kulturne ustanove,

- javne površine Povijesne jezgre od 12 915 m2 i površina Gradskih zidina od 3 000 m2,

- broj jednodnevnih izletnika u vršnom danu u razdoblju visoke turističke sezone (3 000 izletnika).

Održivi kapacitet Dubrovnika prikazan je u tablici 22. za različite stupnjeve opterećenja resursa (f) i pripadajućih suprostavljenih očekivanja: jednih za funkciju cilja koja je interes sudionika što izravno ostvaruju prihode od turizma, i drugih (gostiju u hotelskim i ostalim smještajnim objektima, jednodnevnih izletnika, putnika s cruisera i lokalnog stanovništva), čije se zadovoljstvo odražava u skupu ograničenja, dakle ovisi o stupnju iskoristivosti resursa, što utječe na kvalitetu boravka u destinaciji.

28 Institut za turizam (2010.), Stavovi i potrošnja turista, TOMAS 10, Zagreb.29 Ibid.30 Asić, A. (2013.), Luka Dubrovnik - Gruž, Lučka uprava Dubrovnik, Struktura i potrošnja putnika s kruzera (prema istraživanjima Ipsos Public Affairs), Dubrovnik.31 Cf. supra, bilješka ispod teksta br. 2, p. 89.


26

Tablica 22. Održivi kapacitet pri određenim vrijednostima f

f Z TH TNH TC TD μF μC

0 1 387 467 8.331 6.858 0 5.369 0,00 1,00

0,1 1 448 149 8.539 7.152 5 6.083 0,11 0,90

0,2 1 508 922 8.748 7.446 2 6.804 0,21 0,80

0,3 1 568 515 8.956 7.740 1.360 6.255 0,31 0,70

0,4 1 627 487 9.164 8.034 3.508 4.969 0,42 0,60

0,489968 1 680 598 9.352 8.298 5.447 3.806 0,5100 0,5100

0,5 1 686 538 9.373 8.328 5.652 3.686 0,52 0,50

0,6 1 745 464 9.581 8.621 7.808 2.393 0,62 0,40

0,7 1 804 430 9.789 8.915 9.958 1.105 0,73 0,30

0,8 1 862 181 9.997 9.209 11.864 2 0,83 0,20

0,9 1 912 265 10.206 9.503 12.300 0 0,91 0,10

1 1 962 228 10.414 9.797 12.732 1 1,00 0,00

Napomena: koficijent μF pokazuje zadovoljstvo stanovnika koji izravno ostvaruju prihode od turizma dok μC pokazuje zadovoljstvo svih ostalih skupnina – stacionarnih turista, jednodnevnih izletnika, posjetitelja s cruisera i lokalnog stanovništva.

Grafikon 1. Broj turista, izletnika i posjetitelja s cruisera pri određenim vrijednostima f


27

Grafikon 2. Vrijednosti koeficijenta zadovoljstva pri određenim vrijednostima f

Napomena: koficijent μF pokazuje zadovoljstvo stanovnika koji izravno ostvaruju prihode od turizma, dok μC pokazuje zadovoljstvo svih ostalih skupnina – stacionarnih turista, jednodnevnih izletnika, posjetitelja s cruisera i lokalnog stanovništva

Izjednačen stupanj zadovoljstva nositelja turističke aktivnosti koji izravno ostvaruju prihode od turizma i lokalnog stanovništva, stacionarnih turista, jednodnevnih izletnika i posjetitelja s cruisera, u destinaciji je pri čimbeniku opterećenja resursa f = 0,489968. Vrijednosti varijabla za prihvatljivi/održivi nosivi kapacitet resursa/atrakcija raspoloživ za stacionarne turiste, izletnike i posjetitelje s cruisera u razdoblju glavne turističke sezone u vršnom opterećenju u četiri sata prikazane su u tablici 23.


28

Tablica 23. Vrijednosti varijabla za optimalni održivi turistički nosivi

kapacitet Grada Dubrovnika

OPTIMALNO RJEŠENJE

Decision Variable Solution Value Unit Cost or

Profit c(j)Total

Contribution Reduced Cost Basis Status

TH 9 352,00 100 935 200,00 0 basic

TNH 8 298,00 55 456 390,00 0 basic

TC 5 447,00 30 163 410,00 0 basic

TD 3 806,00 33 125 598,00 0 basic

Objective Function (Max.) = 1.680.598,00

Constraint Left Hand Side Direction Right Hand Side Slack or Surplus Shadow Price

Turisti u hotelima 9 352,00 <= 9 352,00 0 85

Turisti u ostalim smještajnim kapacitetima

8 298,00 <= 8 298,00 0 42,1429

Autobusna stajališta

na Pilama i Pločama

6 313,00 <= 6 314,00 1 0

Povijesna jezgra Grada 12 430,00 <= 12 430,00 0 42,8571

Kulturne ustanove 9 626,50 <= 11 940,00 2 313,50 0

Kao održiva turistička nosivost resursa/atrakcija na području grada Dubrovnika planira se 9 352 hotelskih gostiju, 8 298 gostiju u ostalim smještajnim kapacitetima, 3 806 jednodnevnih izletnika i 5 447 putnika s cruisera, pod pretpostavkom da dnevno u četiri vršna sata tijekom jutra 35 posto hotelskih gostiju, 30 posto gostiju koji borave u ostalim smještajnim kapacitetima na području grada Dubrovnika, 75 posto jednodnevnih izletnika i 70 posto putnika s cruisera posjećuje Povijesnu jezgru pri čemu se ostvaruje dnevna potrošnja od 1 680 598 eura. Taj iznos dnevne potrošnje je unutar vrijednosti od neprihvatljivih 1 387 467 i očekivanih 1 962 228 eura. U tim uvjetima omogućuje se iskorištenost hotelskih kapaciteta od 89,80%, iskorištenosti kapaciteta ostalih smještajnih objekata od 84,70% i mogućnost prihvata 42,78% posto maksimalnog broja posjetitelja s cruisera a da se pri tome ne naruši kvaliteta boravka u razdoblju najvećeg turističkog opterećenja destinacije (u glavnoj turističkoj sezoni).


29

Tablica 24.

Neiskorišteni kapaciteti pri određenim vrijednostima f

f HoteliOstali

smještajni kapaciteti

Autobusna stajališta

na Pilama i Pločama

Povijesna jezgra Grada

Kulturne ustanove

0kapacitet 8 331 6 858 5 040 9 000 9 000

neiskorišteno 0 0 745 0 2 741

0,1kapacitet 8 539 7 152 5 300 9 700 9 600


0,2kapacitet 8 748 7 446 5 560 10 400 10 200


0,3kapacitet 8 956 7 740 5 820 11 100 10 800


0,4kapacitet 9 164 8 034 6 080 11 800 11 400

neiskorišteno 0 0 0 0 2.523

0,48997kapacitet 9 352 8 298 6 314 12 430 11 940


0,5kapacitet 9 373 8 328 6 340 12 500 12 000


0,6kapacitet 9 581 8 621 6 600 13 200 12 600


0,7kapacitet 9 789 8 915 6 860 13 900 13 200


0,8kapacitet 9 997 9 209 7 120 14 600 13 800


0,9kapacitet 10 206 9 503 7 380 15 300 14 400


1kapacitet 10 414 9 797 7 640 16 000 15 000


Ograničavajući čimbenik za povećanje broja stacionarnih turista u svim oblicima smještaja, jednodnevnih izletnika i putnika s cruisera, uz čimbenik opterećenja 0,48997 kapacitet je Gradske jezgre i broj putnika koji dolaze autobusima.

Održivi nosivi kapacitet destinacije uz predviđeni stupanj opterećenja resursa je 12 239 posjetitelja u četiri vršna sata tijekom jutra u razdoblju najvećeg turističkog opterećenja, dakle u glavnoj turističkoj sezoni. Izračun se temelji na procjeni da 70% (3 813) putnika na krstarenjima, 35% (3 273) hotelskih gostiju, 30% (2 489) vanhotelskih gostiju i 70% (2 664) dnevnih izletnika i gostiju stacioniranih u okolici Dubrovnika posjećuje Povijesnu jezgru, te da 30% (1 634)


30

putnika s cruisera odlazi na izlet u neposrednu okolicu Dubrovnika ili ostaju na brodu. Pretpostavlja se da 60% (3 258) putnika s cruisera dolazi organizirano autobusima u Povijesnu jezgru, dok ostali dolaze individualno taksijima ili javnim prijevozom. Uz putnike s cruisera i 80% (2 855) jednodnevnih izletnika također dolazi autobusima.

Ravnomjernijom distribucijom potražnje tijekom godine/tjedna/dana i odgovarajućim upravljanjem kretanjem posjetitelja i vozila u destinaciji moguće je prihvatiti veći broj putnika s cruisera, a da se ne naruši održivost i atraktivnost destinacije na zadovoljstvo lokalnog stanovništva i svih turista/izletnika/posjetitelja u Dubrovniku. Ako bi model “četiri sata” prerastao u model “osam sati” (što znači četiri jutarnja i četiri poslijepodnevna sata), u jednom bi danu bilo moguće “održivo” prihvatiti dvostruko više putnika na krstarenjima (3 813 + 3 813 = 7 626).

ZAKLJUČAKDubrovačko-neretvanska županija i njezino središte Dubrovnik svake su

godine uspješniji u turizmu općenito, a poglavito u njegovu osobito propulzivnom segmentu cruising-turizmu. Ta činjenica obvezuje sve nositelje tih aktivnosti na međusobnu poslovnu suradnju i uporabu svih raspoloživih alata kako bi se održivo upravljalo turističkim procesima u kojima su vidljive velike promjene – svakom godinom bivaju zahtjevnijim i kompleksnijim, pa se treba stalno i pravodobno prilagođavati/odgovarati novim i, redovito, većim i složenijim zahtjevima.

Vodeće mjesto DNŽ-e u cruising-turizmu Hrvatske, a osobito Dubrovnika, koji je vodeći u županijskom i hrvatskom cruisingu upućuje na potrebu da se temeljito prouči taj posve specifičan oblik turizma, što se, s lokalnog stajališta, očituje u neravnomjernoj i velikoj koncentraciji brodova i putnika. Kako je nemoguće dimenzionirati infrastrukturu i prostore koji su u funkciji tog oblika turizma, potrebno je u takvim uvjetima utvrditi razinu izdržljivosti same destinacije. Zasad su Dubrovnik i Korčula glavna odredišta cruising-industrije, ali je Dubrovnik u tome izrazitiji čimbenik, što sa sobom nosi i glavninu problema koji nalažu promptna rješenja. Korčula se također suočava s time, ali u znatno manjoj mjeri.

Mediteran je s pripadajućim morima u proteklom desetljeću doživio procvat u pomorskim krstarenjima i danas (2013.) mu pripada više od 1/5 te iznimno dinamične industrije. Jadran je visoko pozicionirano odredište Mediterana s gotovo 1/5 broja putnika i više od 1/5 ticanja. To znači da će i dalje naše luke biti u središtu zbivanja na tržištu pomorskih krstarenja i poželjno mjesto pristajanja brodova svih segmenata i veličina.

Cruising-turizam ima jak utjecaj na život i razvoj luka, pripadajućih im gradova i regija. Utjecaj je osjetan i na društvenu i socijalnu sferu, ekonomiju,


31

tehnički i tehnološki ustroj i, poglavito, na ekologiju. Dolazak megabrodova s više tisuća putnika i posada na samo nekoliko sati znači golem pritisak na destinaciju, luku pristajanja i pripadajuće turističko mjesto. To se odražava na cjelokupan život i rad, a osobito na prometovanje vozila, kretanje putnika i lokalnog stanovništva. Taj promet (putnici, posade, brodovi, autobusi, taksiji...) pridonosi, dakako, i višestruko većim prihodima svima – lukama, pripadajućim gradovima, pa i čitavoj regiji, jer se pritom uključuju i: hrana, piće, trgovačka roba, izleti, osobne i prometne usluge, posjeti kulturnim i povijesnim znamenitostima. Ne mogu se, dakako, zanemariti i loši utjecaji u što treba ubrojiti i nepovoljne ekološke učinke, ali, zbroje li se pozitivni učinci i oduzme ono što bi se moglo označiti minusom, rezultat je itekako pozitivan.

Pečat ovakvoj vrsti turizma u Dubrovniku daju megabrodovi segmenta contemporary, po čemu se ovo odredište pomorskih krstarenja ubraja u red najfrekventnijih destinacija uključenih u programe brodova od 3 000 i više putnika. Glavno obilježje takvih krstarenja su masovnost, kratko stajanje u luci, raznovrsna/bogata ponuda na brodu i putovanje/plovidba od tek nekoliko dana – najčešće tri, četiri i sedam dana. Temeljno je obilježje pomorskih krstarenja u Dubrovniku sezonalnost – neravnomjeran raspored putnika i ticanja tijekom godine. Gotovo 3/5 putnika i ticanja odnose se na samo četiri mjeseca (srpanj, kolovoz, rujan i listopad), sa svibnjom i lipnjom (udjel im je iz godine u godinu veći) zastupljenost se tih šest mjeseci povećava na oko 9/10. Dakle, u razdoblju studeni – travanj samo deset posto, a od svibnja do listopada 90 posto putnika i ticanja. Problem koncentracije nije samo na godišnjoj razini. Itekako je izražajan i po danima u tjednu jer su vršni dani nedjelja, subota i petak (u ta tri dana čak 2/3 putnika i gotovo 1/2 tjednih ticanja). Premda se uočavaju pozitivne promjene u dinamici tjednog prometa i dalje su preopterećena ta tri dana. Poseban je problem i dnevni raspored putnika i ticanja jer ih je najviše u kasnim prijepodnevnim i ranim poslijepodnevnim satima, a sve to bitno otežava pružanje kvalitetnijih usluga. Ako bi model “četiri sata” prerastao u model “osam sati” (što znači četiri jutarnja i četiri poslijepodnevna sata), u jednom bi danu bilo moguće “održivo” prihvatiti dvostruko više putnika na krstarenjima.

Ravnomjernijom distribucijom potražnje tijekom godine/tjedna/dana i odgovarajućim upravljanjem kretanja posjetitelja i vozila u destinaciji, moguće bi bilo prihvatiti veći broj putnika s cruisera, a da se ne naruši održivost i atraktivnost destinacije na zadovoljstvo lokalnog stanovništva i svih turista/izletnika/posjetitelja. Razvoj ove vrste turizma u Dubrovniku i Dubrovačko- -neretvanskoj županiji izravno će ovisiti o stupnju i dinamici rješavanja postojećih problema, o oblikovanju i funkcioniranju upravljanja potražnjom i destinacijskim proizvodom.


32

LITERATURAAsić, A. (2013.), Luka Dubrovnik – Gruž, Lučka uprava Dubrovnik,

Struktura i potrošnja putnika s kruzera, (prema istraživanjima Ipsos Public Affairs), Dubrovnik

Benić, I. (2011.), Utjecaj pomorskih krstarenja na turističku destinaciju, Poslovna izvrsnost, vol. 5, no. 2

Brida, J. G., Zapata-Aguirre, S. (2009.), Tourism: Economic, socio-cultural and environmental impacts, International Journal of Leisurte and Tourisa Marketing, vol. 1, no. 3, 1. - 34.

BREA (2012.), Economic Contribution of Cruise Tourism to the Destination Economics, Florida-Caribbean Association

Canestrelli, E., Costa, P. (1991.), Tourist Carring Capacity, A Fuzzy Approach, Annals of Tourism Research, Pergamon Press plc, vol. 18, 295. - 311.

CLIA – Europe (2014.), The Cruise Industry, Contribution of Cruise Tourism to the Economies of Europe, 2013 Edition, Brussels

G. P. Wild International (2014.), Regional Cruise Market Report, Mediterranean and Nort Europe 2013, Haywards Heath, UK

Eurostat – Population on 1 January 2013 (www.ec.europa.eu/eurostat - 6. 5. 2014.)

Institut za turizam (2010.), Stavovi i potrošnja turista, TOMAS 10, Zagreb

MedCruise Association (2014.), Cruise Activities in MedCruise Ports: Statistics 2013, A MedCruise Report, Pireaus, Greece

MedCruise 2013/2014 Yearbook, Seatrade Cruise Review, Chalchester, UK

Peručić, D. (2013.), Cruising – Turizam: razvoj, strategije i ključni nositelji, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik

Podaci Županujske gospodarske komore Dubrovnik

Priopćenje (2014.), br. 4. 3. 2/11., DZS, Zagreb

Priopćenje – Turizam – Kumulativni podaci za razdoblje od siječnja do prosinca za pojedine godine od 2003. do 2013., DZS, Zagreb

SLJH – 2013. (2014.), DZS, Zagreb

Skupina autora (2011.), Integralno upravljanje kretanjem brodova i putnika na pomorskim krstarenjima u Dubrovniku, Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku, Dubrovnik, 18. Statistički podaci Lučke uprave Dubrovnik


33

Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, NN, 86/06.

www.cruisemarketwatch/growth (26. 4. 2014.)

www.europa.eu (5. 5. 2014)


34

Ivo Ban, Ph. D.Professor EmeritusUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

Doris Peručić, Ph. D. Associate ProfessorUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

Vesna Vrtiprah, Ph. D. Full Professor with TenureUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

CHALLENGES AND DEVELOPMENT OPPORTUNITIES FOR MODERN CRUISE INDUSTRY IN THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY

AbstractTourism is the dominant activity in the Dubrovnik-Neretva County. With its generating the highest income, employment as well as export-oriented industrialization, it is the County’s most important economic activity. One tenth of the total arrivals and nights in Croatia is realized in this region, and if we compare this region’s territory size and population figures, respectively (3.2% and 2.9%, respectively) to some other Croatian regions’ territory size and population figures, we can clearly see the importance of tourism in the Dubrovnik-Neretva County on the Croatia’s global scale. Maritime voyages, i.e. the cruise tourism, are an integral part of the tourism activity currently present in two key cruising destinations – in Dubrovnik and Korčula, as well in Ploče, where it is not so prominent an activity. Dubrovnik makes up more than 90% of this type of tourism in the Dubrovnik-Neretva County. Having in mind the marine vehicles arriving to the region in great numbers (around 700 a year) as well as the passenger figures (more than a million a year), it is clear to see the problems arising from such an economic activity being concentrated here. Due to limited space, urban management, traffic, technical and organizational capacities as well as due to the highly expressed seasonality


35

– with the high marine and passenger traffic density being registered only within a six-month period (from May till October), and only five hours a day (from late morning until early afternoon), surely there is a need of evaluating the sustainable properties of such type of tourism in this destination. This paper explores the development of this type of tourism as well as the creation of carrying capacities in Dubrovnik. In this regard, a comprehensive sustainable development model is being created. Having in mind the region’s tourism and economy as a whole being both directly and indirectly affected by the modern cruise industry, the need for creating a successful sustainable development model keeps gaining on importance. The issue of determining the cruise industry’s limitations and developing possibilities in this region is to be especially addressed.

Keywords: tourism, cruise tourism, carrying capacity, cruise destination, Dubrovnik, Dubrovnik-Neretva County.

JEL classification: C12, L83, L91, Q50, R40

37

Dr. sc. Katja BakijaDocenticaOdjel za komunikologijuSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

Dr. sc. Maja Žitinski Redovita profesoricaOdjel za komunikologijuSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

VRIJEDNOSTI, MENADŽMENT, DRUŠTVENA ODGOVORNOST, HUMANIZAM

UDK / UDC: 005.35 (497.5 – 35 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: A13, M14Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 15. travnja 2014. / April 15, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

Sažetak

Naslijeđe Dubrovnika obvezuje nas u Dubrovačko-neretvanskoj regiji ulogu Sveučilišta danas staviti u funkciju humanističkih i demokratskih ideala. Tematika temeljnih humanističkih znanosti obuhvaća sadržaje kojima su ljudi i emocionalno i duhovno vrlo intenzivno dotaknuti, potičući ih na duboko razmišljanje i zauzimanje jasnih stavova. Osobnost mladih snažno se oblikuje upravo pod utjecajem decidiranih rješenja što im može pomoći da na organizacijski kapital prošire načela usuglašavanja onoga što je ispravno. Kad bi zahtjev za ispravnim počivao jedino na moći autoriteta, tada ono ispravno ne bi bilo moguće razlikovati od nasilja. Iako su problemi uvijek vrsta disfunkcije ili degenerativnog procesa u društvu, upravo u problemskim situacijama prepoznajemo važnost vrijednosti. Razrješenje nekoga društvenog problema pretvoriti u poslovnu priliku znak je spremnosti da se sagleda golem pozitivni potencijal kriznog trenutka jer svaka kriza, osim negatinih konotacija, ujedno je i prilika da


38

se problemi uspješno razriješe. Kako se menadžment uvijek bavi ljudima, njihovim vrijednostima, rastom i razvojem, dio je humanizma. Budući da se ideja humanizma mukotrpno oblikovala upravo u suprotnosti prema tradicijama totalitarnih i autoritarnih političkih pravila, upravo njezine najbolje zasade novim generacijama moraju pokazati kakve vrste načela valja kultivirati.

S obzirom na to da je svaka vrsta menadžmenta vrsta pragmatičnog alata što ga ljudi uzimaju u svoje ruke i usuglašavaju sa svojim vrijednostima, naš rad istražuje kako izbjeći okolnost da se društvena odgovornost shvati jedino kao podilaženje jednoj skupini u društvu, a na štetu nekih ili mnogih. Zbog toga su nam potrebne nove strategije koje će pozornost odvratiti od formalne konformnosti prema unilateralnim pravilima te ih učiniti osjetljivijima i odgovornima prema potrebitima i ranjivima. Poslovanje ima “dvostruku” narav: istodobno je i institucija javnog servisa i društveni pothvat. Budući da menadžment javnostima mora “položiti račun” za izvedbu svojega plana, on postaje disciplinom uz pomoć koje znanja temeljnih polja humanizma dobivaju novu, bitnu važnost, na što ovaj rad i upozorava.

Ključne riječi: Dubrovačko-neretvanska regija, vrijednosti, humanizam, menadžment, problemske situacije, društvena odgovornost.

Bakija, K., Žitinski, M.: Vrijednosti, menadžment, društvena odgovornost...

39

UVOD Svaki pojam iz našega naslova (vrijednost, menadžment, društvena

odgovornost, humanizam) već u pojedinačnome obliku golemo je, nesagledivo opsežno polje razmatranja; gotovo ga je nemoguće jednoznačno odrediti jer je u spomenutome obliku preširoko je čak i da bi poslužilo kao naslov doktorske disertacije. Ipak, sva četiri spomenuta pojma valja ispreplesti na integrativan način kako bismo intelektualcima profesionalcima u drugim poljima znanja na zoran način predstavili važnost i prikazali međusobnu komplementarnost spomenutih tema za kojima žeđa svako pravo sveučilište. Poznato je da je Dubrovnik tijekom povijesti u mnogim segmentima kulturnoga života težio prema najvišim paradigmama humanizma svojega doba. Logično je da i današnje generacije na tome planu ne zaostanu za novim vrhuncima humanističkih standarda, usuglašenih na antropološkoj razini kulture. Nažalost, nedostatno je samo znati što bi bilo dobro učiniti – valja htjeti i umjeti najbolje standarde ekstenzivirati na javni život. Pritom, osobito pojmom društvene odgovornosti koristi se u najširem, kolokvijalnom značenju kao metafora istinoljubivoga nastojanja oko dobrobiti Hrvatske, Dubrovačko-neretvanske regije i Sveučilišta u Dubrovniku (za razliku od klasičnih definicija društvene odgovornosti u korporativnome upravljanju neoliberalnih verzija ekonomske pravednosti, okrenutih partikularno- -koristoljubivim ciljevima).

PRAGMATIČNI ASPEKTI HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

U prošlosti, vrijednost humanizma i smisao obrazovanja sastojali su se u nastojanju da čovjek upozna tradiciju, skladno se razvije i dobro prilagodi, tj. prihvati prirodno i društveno okruženje kao nešto dano. Nasuprot tomu, danas se od svakoga građanina očekuje da - u ime ljudske dobrobiti i kritičkoga razmišljanja o postojećim načelima i vrijednostima - podignu glas protiv nepravde, pristranosti i nasilja. Ili, kao što ističe Huntington, modernost počinje tada kad ljudi razviju smisao za vlastitu kompetentnost i počnu shvaćati kako razložnom aktivnošću mogu mijenjati fizičko i društveno okruženje.1 Iako je i humanizam i demokraciju moguće definirati na gotovo bezbroj načina, bitna odrednica koja ih ujedinjuje odnosi se na suvremeni ideal moralne i legalne jednakosti ljudi. Budući da književnici i pjesnici snagom svojega kreativnog senzibiliteta anticipiraju duh vremena puno prije i obuhvatnije od običnih ljudi, s nekoliko primjera ilustrirat ćemo kako izgleda njihov umjetnički izrijek spoja suvremenih pojmova demokracije i humanizma. Dakle, ako smo suglasni sa stavom da je svaki čovjek (prema deontološkoj vrijednosnoj teoriji) moralni subjekt čije pravo na djelovanje - prema načelu recipročnosti - mora biti uvjetovano dužnostima prema svakom drugom čovjeku, tada ćemo razumjeti što je mislio Tin Ujević 1Huntington, S. P. (1996.), Political Order in Changing Societies, New Haven and London: Yale University Press, str. 99.


40

kad je (u svojoj pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru) rekao: “Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti”. Takvi i slični antologijski primjeri koje ćemo u ovome radu ponuditi, služe čitatelju da uvidi koliko temeljne humanističke znanosti (u kojima je čovjek istodobno i subjekt i objekt istraživanja) duboko dotiču osobnost čovjeka i uvježbavaju ga da zauzme stav koji će ne samo umjeti braniti - nego će takav stav biti objektivan instrumentarij kojime mladi svoju razboritost mogu učinkovito usavršavati... te steći profesionalizam (vrijednost kakvu korisnici prepoznaju da im služi) umjesto da postanu “idioti struke” čineći štetu i sebi i drugima. Mi ovdje zagovaramo supstancijalno znanje, potrebno zreloj osobnosti kako ne bi izgubila iz vida modele otjelovljenja pravih vrijednosti (primjerice, zdravlje nije prava vrijednost jer zle ljude ne čini boljima - pravednost je prava vrijednost jer se ne odnosi samo na mene nego uzima u obzir i druge). Stoga jedino čovjek koji puno zna i čiji je osobni integritet karaktera pomno i dugotrajno izgrađivan, bit će sposoban donositi ispravne odluke, osobito one koje se tiču svima nam zajedničke budućnosti. Poezija Tina Ujevića pregnantna je porukama filozofskog egzistencijalizma i novovjekovnog humanizma dvadesetog stoljeća, okrenutoga prema pripremanju onog sutra, na što nas sljedećim stihovima (svoje pjesme Pogledi u praskozorju) podsjeća na veličinu odgovornosti (osobito intelektualaca) pred budućnošću: Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla. / Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav, [...] najdraže ptice nisu još ni zapjevale. / Bit će radosno sutra, kao jučer što nije bilo sveto. / Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti, / moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari, [...] Svijet nije na rubu propasti, u bdijenje sudnjega dana. / Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda [...] Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata, / jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke, / i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

PROBLEMATIKA SVEUČILIŠTAJednako kao i u svijetu, sveučilišta u Hrvatskoj, pa tako i naše

dubrovačko, proživljavaju promjene zato što se u današnje doba ukupno ljudsko znanje u razdoblju od desetak godina gotovo “udvostručuje”, dok je za sličnu promjenu nekoć trebalo više od dvjesto godina. Autori koji proučavaju obrasce preobrazbe znanja, učenja, te osobito oblike primjene znanja, usuglašeni su oko stava o tome da su sva sveučilišta suočena s tri velika područja prilagodbe: to su rast, promjena akademskih naglasaka, i uključenost u život društva. Kao što navodi Kerr: “smjer prilagodbe u svakome od ovih područja vrlo je jasan, no detaljna razrada i brzina promjena nije.”2

Temeljne humanističke znanosti u svijetu, pa tako i u Dubrovačko- -neretvanskoj županiji imaju misiju: posjeduju potencijal postati kulturnim posrednikom i pokretačem takvih promjena koje uzimaju u račun zanimljivu moderaciju mudrosti, umjetnosti i tehnologije a da rezultati ne budu postignuti na 2 Kerr, C. (2001.), The Uses of the University, Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, str. 81.


41

korist samo jedne od strana, te na račun druge strane, ili na propuštenu dobrobit ostalih strana. Još je Aristotel u svojoj Metafizici naglašavao kako je svako novo znanje koje ne služi neposrednoj koristi, važnije i cjenjenije jer je slobodnije.3 Krleža tu misao o slobodi kao pravoj vrijednosti, simbolizira snijegom - snijeg je savršeno čist i bijel, dok sve odmake od težnje prema savršenome nije opravdano smatrati uzornim (Miroslav Krleža: Snijeg): “Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima čine”. Ako o humanističkim znanostima sudi netko tko ih slabo poznaje, primarnu ulogu Sveučilišta vidjet će jedino u prilici za zaradom, a zapostavit će ekskluzivnu svrhu tako važne institucije za javni život a to je proširenje ljudskoga znanja, tj. kreacija novoga znanja, koje je najvažniji čimbenik ekonomskoga i društvenog rasta.4 Neće vidjeti niti da humanističke znanosti imaju svoj redoslijed, temeljne humanističke znanosti nije moguće zaobići u korist izvedenih (slično kao pri izgradnji kuće - kuća se gradi od temelja, a obnavlja se od krova). Više će se zanimati “lovom za statusom” (budući da kod nas nema institucijalizirane procedure sankcioniranja pogrešne poslovne politike, ako se od ispravne poslovne politike ne razlikuje pravno, iako se etički jako razlikuje). Redovito mladi ljudi koji sustavno oblikuju svoj karakter u suglasju s onime što pravednost nalaže, zalog su novoj komunikacijskoj kompetentnosti, sposobnoj podići glas protiv pristranosti i sebičnih interesa oligarhijskih i plutokratskih elita. Cinični egoizam, upravo zato što promovira pristranost, čovjeka izolira od drugih, pa stoga ne može promicati obuhvatne vrijednosti. U konačnici proturječi sam sebi jer koči inicijativu i kreativnost. Potrebu da se sebično razmišljanje promijeni u moralno razmišljanje, Tin Ujević izriče (u svojoj pjesmi: Drugovima) ovako: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu“.

Problem sebičnih interesa oligarhijskih i plutokratskih elita povremeno se pojavljuje i u segmentima svjetske globalne politike. Odatle se širi na lokalne zajednice i u njima nalazi plodno tlo jedino ako takve zajednice pate od nedostatka standarda zaštite suvremenih humanističhih postignuća, usuglašenih na antropološkoj razini kulture. Spomenute standarde prepoznajemo kad god nam one počnu komunicirati vrijednosti kojima je moguće prevladati monološku, tj. jednosmjernu komunikaciju i potisnuti primjere lova za askribiranim5 statusima. Na primjer, etika, kao samostalna grana filozofije, uz etičku dimenziju književnosti, sociologije, psihologije, politologije i sličnih temeljnih disciplina, nisu samo sposobne nego su i pozvane kritički se osvrnuti prema neoliberalnome modelu ekonomske pravednosti, te građane - ne samo politički - nego i kulturalno, duhovno, ekonomski, praktički i pragmatički vratiti u demokratski proces. Društvo pati i nazaduje ako ga gradi jedino nekolicina. Takva nekolicina morala bi položiti račun za propuštenu produktivnost, tj. za neiskorišten konstruktivan

3 Aristotle (1968.), Metaphysics, 980 b 25 – 981 b 20 (Iz: The Basic Works of Aristotle, izdao i uvod napisao Richard McKeon, Random House, New York), str. 689. - 690.4 Kerr, C. (2001.), The Uses of the University, Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, str. XII.5 Askribiran ili pripisan status proizlazi iz prazne, bilo podobničke, bilo koje druge, na neoliberalan način ustoličene moći.


42

doprinos onih pojedinaca kojima je nasilnički bio zapriječen put ostvarenju njihove kreativnosti. Primjer su devastirajući rezultati korupcije i klijentelizma. Svaki čovjek ima potencijal koji nitko ne smije podcjenjivati. Gustav Krklec ovu je misao izrekao u stihu svoje pjesme Srebrna cesta sljedećim riječima: “Ti znadeš i sam da svjetove nosiš / u samome sebi, i da na dnu duše / sja jato zvijezda, ponori se ruše / i - ako hoćeš - oluji prkosiš / olujom, koja u tvom bilu huji”. Prema tomu, demokracija nije ono što nam se događa nego ono što radimo dok primjenjujemo načela utemeljena na načelu težnje prema moralnoj i legalnoj jednakosti ljudi. Sveučilište u Dubrovniku već posjeduje svojevrsnu interdisciplinarnost istraživačkih polja i grana - ono što dalje treba razvijati tiče se koordinacije raznorodnih znanja kojih razultate javnost mora prepoznati kao nešto vrijedno što običnim ljudima pomaže u njihovu naporu da suvremena znanja iskoriste za smislenije i kvalitetnije življenje, kakvo bi trebalo postati dostupno svima. Tipično je da u tranzicijskim društvima izbor društvenih ciljeva u znatnoj mjeri ovisi o političkome i ekonomskom sustavu umjesto da se oni redefiniraju, u suglasju s konsenzusom na planu ekspertize u svakome pojedinom polju kulture.

Budući da Sveučilište u Dubrovniku pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji u zajedničkoj nam domovini, koja proživljava svoje tranzicijsko razdoblje, problematika njegova razvoja suočena je s istim problemima. Kako ćemo takve probleme rješavati, ovisi o našoj spremnosti da napustimo agresivne strategije i okrenemo se asertivnim komunikacijskim modelima. U Hrvatskoj se danas agresivni komunikacijski modeli nedostatno razlikuju od drugih modela. Prvi korak prema tome cilju neposredno je ovisan o bitnim kontroverzama u izboru obrazovnih ciljeva: ako dopustimo da bogata dubrovačka kulturna tradicija zaostane u okrilju autoritarizma, tada će i politički interes očuvanja statičnih moralnih ideala prevladati. Statični su moralni ideali su primjerice način kako se humanizam poimao u srednjem vijeku kad se od moralno izgrađenoga pojedinca očekivalo jedino da se dobro prilagodi postojećem poretku te ga ne dovodi u pitanje. Ako bismo i danas tako postupili, umjesto pravih društvenih prioriteta u prvi plan bi isplivali jedino partikularni pogledi interesnih skupina, što se (u doba kad je ideja jedankosti pretvorena u univerzalno političko htijenje) ne smije dopustiti. Novovjekovni moralni ideali od čovjeka traže punu autonomnost i težnju da nadmašuje samoga sebe i da na kreativan način mijenja nepovoljne okolnosti...

Naravno, oko nas postoje i suprotna motrišta, nešto poput stava konzervativnoga američkog političkog znanstvenika Samuela Huntingtona, koji političku razliku među državama ne vidi u razlici oblika vlasti, nego samo u stupnju vlasti. Po njegovu mišljenju, razlika između demokracije i diktature manja je nego razlika među državama kojih politika obuhvaća konsenzus, zajedništvo, legitimitet, organizaciju, učinkovitost, stabilnost - za razliku od država koje to nemaju.6 Za akademski život svakako je produktivnije - umjesto okupljanja 6 Huntington, S. P. (1996.), Political Order in Changing Societies, New Haven and London: Yale University Press, str. 1.


43

istomišljenika i njege arhaičnoga političkog konformizma (koji se nekoć nazivao “demokratskim centralizmom”) - poticati i osnaživati najraznovrsnije profesionalce da se komplementarno dopunjuju umjesto da se upuštaju u kontraproduktivne sukobe. Filozofi znanosti za koje je kompetitivnost način objašnjenja napredovanja i razvoja znanosti - u odnosu prema klasičnoj tradiciji filozofije i etike samo su uski, pozitivistički segment, nazvan “antifilozofijskim”: rast znanosti ne vodi uvijek k dobru; kompetitivnost u ljudskoj komunikaciji vodi do postignuća na tuđi račun; takvo načelo i takva paradigma tipična je za libertarijanska (neoliberalna) društva koja ne poštuju tradiciju institucionaliziranih standarda egalitarijanizma.

ULOGA I SVRHA OBRAZOVANJABudući da se uloga obrazovanja ne sastoji jedino u naporu da ono odrazi

već postojeće vrijednosti - obrazovanje kao dio javnoga života u prvome redu mora preispitivati postojeće vrijednosti, okretati se svemu što valja korigirati kako bi se, kao što tvrdi Wilson, izbjegao iracionalni, tj. represivni društveni utjecaj; naime, obrazovanjem znaju dominirati čimbenici koji s racionalnošću nemaju puno veze; primjerice, kojekakva popularna shvaćanja, kontroverzni stavovi roditelja, ili nacionalni zahtjevi.7 Dok razgovaramo, mi ne izmišljamo jezik, nego već se koristimo nepreglednim potencijalom i denotativnim i konotacijskim aspektima značenja što ih je kultura nataložila i pričuvala, kako bismo uspješno mogli međusobno razmjenjivati i usuglašavati složene ideje i misli. A. G. Matoš bi rekao, “[...] u vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte,da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak”.

Neki autori – upravo zbog nejasne definicije ciljeva obrazovanja i nejasne vizije o tomu što nove generacije uopće moraju znati - zamjenjuju pojmove odgoja (eng. upbringing) i izobrazbe (eng. training) s pojmom obrazovanja (eng. education). Rezultat takve zamjene sastoji se nesposobnosti razlikovanja pravih, istinskih vrijednosti od onih instrumentalnih. (Prave ili intrinzične vrijednosti u klasičnoj normativnoj etici odnose se na vrijednosti po sebi – primjerice, na život sam, pravednost, sloboda, autonomnost, nepristranost...). Podrijetlo pravih vrijednosti nije hir; one su otkrivene unutrar valjanih komunikacijskih relacija među ljudima kao moralnim subjektima na isti način kao što se u matematici otkrivaju valjane relacije među brojevima. Obrazovanje u prvome redu mladima mora omogućiti stjecanje neovisnosti duha, te ih osposobiti za samostalnu, zrelu i kvalificiranu prosudbu. Obrazovan čovjek redovito postaje dobar.8 Takav čovjek bit će sposoban oduprijeti se indoktrinaciji i postati osoba koje će umjeti i htjeti postupati s integritetom i onda kad to nije korisno, zgodno, ni pogodno. 7 John Wilson (1967.), Education and Indoctrination (iz: Hollins, T. H. B. (izdavač) Aims in Education – The Philosophic Approach, Manchester University Press), str. 40.8 Plato (1953.), Laws, preveo T. J. Saunders, Penguin, Harmondsworth, 643 E - 644 A


44

Ili, kao što mnoge relevantne rasprave o problematici obrazovanja govore, novi mladi moraju naučiti kako postati osobama u punome smislu riječi. Potreba za obrazovanjem proizlazi upravo iz činjenice što djeca fizički i biološki rastu “automatski”, dok proces učenja i izgradnje punoga integriteta karaktera traje jako dugo. Mladi moraju postati osobe koje će umjeti razlikovati svoje iskustvo svijeta od svijeta iz kojega crpu iskustvo9, i upravo je u tome temeljna uloga i značaj sveučilišta u društvu i lokalnoj zajednici.

TEHNOLOGIJA, OBRAZOVANJE I MOĆParalelno s rastom tehnologije u zapadnoj civilizaciji za koju se postulira

da je, prema riječima Claude Levi-Straussa, najnapredniji izraz ljudske evolucije10, raste i sumnja u vrijednost rasta tehnologije. Prigovara joj se da nije drugo nego manifestacija ljudske oholosti, što je metafora čovjekove egzistencijalne potrebe za potvrđivanjem. No ljudski postupci nisu fiksirani instinktima, uvijek postoji opasnost od promašenih koraka - potreba za potvrđivanjem može se zadovoljiti i na negativan način. Još sredinom devetnaestoga stoljeća fenomen menadžmenta bio je nepoznat, a gospodarstvo prvotne akumulacije kapitala dobivalo je sve veći zamah. Kako primjećuje Drucker (poznati pisac desetina knjiga o menadžmentu), intelektualci Zapada zavidjeli su Kini što je još u osamnaestome stoljeću mogla obrazovanima ponuditi više poslova nego čitava Europa - čak oko dvadeset tisuća godišnje. Danas, samo u Sjedinjenim Američkim Državama (s otprilike istim brojem stanovnika kao Kina tada), godišnje diplomira gotovo milijun studenata i rijetko koji od njih ne pronađe dobro plaćeno zaposlenje. Menadžment omogućuje da se zaposle.11 Drucker menadžmentom naziva načela organizacijske politike kojima se kreiraju pravila među moralno jednakima.12 Inicijativa, primjena i rezultati čine ga tehnologijom - no kako menadžment ima posla s ljudima, njihovim vrijednostima, rastom i razvojem, to ga čini humanističkom znanošću. Drucker doslovce navodi: budući da menadžment ima posla s temeljima znanja, samospoznaje, mudrosti i voditeljstva, zaokupljen je praksom i primjenom. Menadžeri se moraju oslanjati na znanja i uvide humanističkih i društvenih znanosti - na psihologiju i filozofiju, ekonomiju i povijest, na etiku - jednako kao i na prirodne znanosti. Ali, kako ukupno znanje menadžment mora usredotočiti na učinkovitost i rezultate, sve više će postajati disciplinom uz pomoć koje će humanističke znanosti iznova zadobiti priznanje, utjecaj i relevantnost.13

9 New Essays in the Philosophy of Education (1973.), Langford, G., O’Connor D. (izdavači), London: Routledge & Kegan Paul Ltd., str. 11. - 12.10 Structuralism A Reader (1970.), ur. i uvod M. Lane, London: Jonathan Cape LTD, str. 157.11 Drucker, P. (2001.), The Essential Drucker - In One Volume the Best of Sixty Years of Peter Drucker’s Essential Writings on Management, New york: Harperbusiness, An Imprint of HarperCollins Publishers, str. 4. - 5.12 Drucker, P. (2001.), The Essential Drucker - In One Volume the Best of Sixty Years of Peter Drucker’s Essential Writings on Management, New York: Harperbusiness, An Imprint of HarperCollins Publishers, str. 72.13 Drucker, P. (2001.), The Essential Drucker - In One Volume the Best of Sixty Years of Peter Drucker’s Essential Writings on Management, New York: Harperbusiness, An Imprint of Harper Collins Publishers, str. 13.


45

IZOSTANAK TEMELJNIH HUMANISTIČKIH POLJA ISTRAŽIVANJAAko vrijednost humanističkih znanosti ostane nepriznata, mladi će

primiti poruku kako su kriteriji razlikovanja vrline od poroka navodno nejasni pa stoga moralna zla navodno valja smatrati paralelnima životu. Još u antičkoj mudrosti takva praksa smatrana je nedopustivom. Na primjer, u svojoj knjizi Država,14 Platon je iznio kritiku Trazimahova pogleda na pravednost, (Za Trazimaha pravednost je izjednačena s pravom jačega.) Iz etičkoga, deontološkog motrišta takav stav nije prihvatljiv jer sila nije isto što i pravo. U Platonovoj knjizi Država, na pitanje što je pravednost, Polemarh odgovara da svatko dobiva prema zaslugama. Trazimah se poziva na poštovanje zakona, stavljenih u funkciju interesa vladajućih klasa. Sokrat je obojici suprotstavio ideal pravednosti, shvaćen kroz zahtjev da svatko radi svoj posao... U uljuđenome svijetu danas, pravo jačega smatra se inkriminirajućom15 osobinom pravnoga sustava. Iako Trazimah svoj pogrešni pogled na pravednost iznosi na vrlo koherentan i uvjerljiv način, Platon čitatelje očajnički upozorava na to koliko je opasno prema ovome pitanju postaviti se kao da je ono nevažno.

Živimo u doba visokonatjecateljskoga svjetskog gospodarstva, preupletenoga s više etičkih problema s kojima se profesionani menadžeri i lideri moraju suočiti i riješiti ih. Poslovanje mora poslužiti ljudskim vrijednostima jer je definicija poslovanja stavljenoga u službu partikularnoga interesa manjine, iz motrišta pravednosti – jednodnostavno neprivlačna. Zbog toga, kao što tvrdi Rachels, vlastiti interes nije moguće izjednačiti sa sebičnošću (ljudi nemaju drugu obvezu osim činiti ono što je univerzalno ispravno).16 Znanstvenici i istraživači pozvani su promovirati vrijednost znanja u svjetlu osobite odgovornosti, vezane uz dužnost proširenja ljudskoga znanja i njegova prenošenja u izvanakademsko okruženje. Obrazovna je profesija prva pozvana prepoznati vrhunsku važnost istinoljubivosti i predanosti težnji prema izvrsnome u nastojanju da se u društvu produbi razumijevanje moralnih standarda. U procesu formalnoga obrazovanja nijedan nastavnik ne može izbjeći vrijednosne prosudbe zasnovane na takvim oblicima znanja koji su i sami temeljno vrijednosni. Moralni standardi imaju važnu društvenu funkciju, i zato se valja truditi da toj ulozi i posluže. Hamm i Daniels ističu da je upravo obrazovanje moralni, dakle normativni pojam jer podrazumijeva pojmovnu povezanost učenja s onime što je vrijedno.17 Ako smo suglasni sa stavom da kvaliteta obrazovanja neposredno utječe na razvoj društva i na dobrobit običnih ljudi, tada bi bilo važno promovirati rast visokospecijaliziranoga znanja u svim područjima ljudske kulture te ga zaštititi od utjecaja nekvalificiranih pojedinaca. Obrazovanje mora promovirati prave

14 Plato (1998.), Republic - preveo, uvod i bilješke napisao Waterfield, R. Oxford: Oxford University Press, str. 338: c 3, 339 a 2, 341 a 3-4, 344 c 7, 348 e 2-315 Inkriminacija je okrivljavanje i spočitavanje16 Rachels, J. (1994.), Egoism and Moral Scepticism (Iz: Philosophy - Contemporary Perspectives on Perennial Issues četvrto izdanje, izdavač E. D. Klemke, A. David Kline, Robert Hollinger, St. Martin’s Press, New York), str. 424.17 Hamm, C., Daniels, L. (1979.), Moral Education in Relation to Values in Education (Iz: The Domain of Moral Education, ur. Cochrane, D. et al., New York: Paulist Press Ramsey), str. 17.


46

vrijednosti, a ne poroke. Nekvalificiranim pojedincima nedostaje formalno obrazovanje, pa tako i objektivan kriterij prosudbe ideja i događaja. Umjesto da studentima pomognu osloboditi se nekritičkih mentalnih navika, plasirat će nelegitiman utjecaj autoritarizma oslonjenoga na ekstremnu kritičnost jedino prema onima koji se ne priklanjaju njihovim uvjerenjima.18 Prema Solomonu, bitna pitanja današnjega poslovnog svijeta u prvome redu su etička i filozofska jer zadiru u narav poslovanja, ali i u bit suvremene suradnje među ljudima.19

Moć uvijek valja utemeljiti na vrsti profesionalnoga legitimiteta koji nadilazi samu moć. Nije riječ o elitizmu, nego o časnome naporu da svako znanje postane profesionalno, tj. sposobno društvu pružiti nešto vrijedno. Pedro Calderón de la Barca spomenutu misao umjetnički izriče (u svojoj drami: Život je san, 2. čin, 19. prizor) ovako: “Zaista, treba da svladamo ovu našu ćud opaku, pomamu i čežnju svaku, jer zapravo mi sanjamo [...] čovjek sanja ono što je, sanja, dok se ne probudi. I kralj, koji vlada svima, sanja kako zapovijeda, u toj varci sebe gleda kako mnoge časti prima, a na vjetar sve ih piše, jer smrt strašna sve ih briše i u prah će sve to strti.” Odavno je jedan od najpoznatijih svjetskih autora o menadžmentu, Peter Drucker pokazao kako legitimitet moći mora proizaći iz prave, istinske vrijednosti. U protivnome, dok je moć svrha samoj sebi, pretvorit će se u despotizam kojega je kvalifikativ dvoslojan: nelegitiman i tiranski.20 Problem zlouporabe moći toliko je velik da ga i danas, u demokratsko doba, nije lako nadvladati. Devastirajuću energiju nasilnosti svijeta u kojemu živimo potrebno je nazvati pravim imenom pa i tada dok na mane i poroke vremena, poput Držića, pokazujemo kao na nemoć. Držić otvara obzore, pokazuje da zasade kulture mogu pomoći nemoć pretvoriti u moć djelovanja. Svojim proverbijalnim stilom nudi primjer iz Hekube: “Ima se mislit er svaka sila i moć pod suncem na sviti na manje ima doć”. Potom (u prologu Tirene) o ovom problemu nadahnuto progovara: “Besjede ostavi! Gdi je mir, tu je Bog; A život je pravi gdi je pravda i razlog”.

MENADŽMENT PREMA “LEADERSHIP”-UIstu misao susrećemo danas kod mnogih znamenitih autora studija o

menadžmentu i leadershipu. Jedan od njih je MacGregor Burns, on ističe da upravo vrijednosti, ako su mobilizirane i uobličene “nadarenim vođenjem te ojačane kriznom situacijom, mogu postati izvorom vitalne promjene”.21 Vitalna promjena uvijek se odnosi na zaštitu i prava i vrijednosti podređenih. Isti autor zaključuje: razumjeti narav voditeljstva, znači razumjeti bit moći.22 Prema mišljenju Kottera 18 Passmore J. (1967.), On Teaching to Be Critical (Iz: Peters, R. S. (izdavač), The Concept of Education, suradnici: R. S. Peters; D. W. Hamlyn, Paul H. Hirst; G. Vesey; R. F. Dearden; Max Black; Gilbert Ryle; Israel Scheffler; Michael Oakeshott; J. P. White; John Passmore), London: Routledge & Kegan Paul, str. 197. - 199.19 Solomon, R. (1999.), A Better Way to Think about Business - How Personal Integrity Leads to Corporate Success, New York: Oxford University Press, str. XXI.20 Drucker, P. (1999.), The Frontiers of Management – Where Tomorrow’s Decisions Are Being Shaped Today, New York: Truman Talley Books/Plume, str. 180. 21 MacGregor Burns, J. (2010.), Leadership, New York: Harperperennial Political Classics, str. 41.22 MacGregor Burns, J. (2010.), Leadership, New York: Harperperennial Political Classics, str. 12.


47

(suvremenoga američkog teoretičara menadžmenta), voditeljstvo se može odrediti kao emocionalni odnos oslonjen na pozitivne emocije zato što podrazumijeva interpersonalno komuniciranje: “oduševljenje ima moć mobilizirati druge za promjenu na bolje”. Takvo što nikada ne proizlazi iz negativnih emocija kao što su prijetnja i strah. Pozitivne emocije valja oštro razlikovati od negativnih jer su negativne emocije nametnute silom koja samo prisiljava. Zbog toga Kotter dvosmjernu menadžersku praksu naziva “leadershipom”, tj. osobitom vrstom interpersonalne vještine, oslonjene na “žrtvu, predanost i kreativnost, od kojih nijedna nije povezana s nasiljem”.23 Kako kulture nema bez napora, veliki pjesnik Vergilije u epu Eneida upravo Eneju predstavlja kao časnog čovjeka kojega baš zbog toga slušaju i slijede. Eneja dolazi kao mirotvorac zbog pobune puka kad već lete baklje i kamenje: “Ako li pravedna tad i zaslužna čovjeka spaze /Odmah umuknu svi, popostanu i uši napnu”. Prije svega riječ je o “valjanu čovjeku” čije riječi slušaju jer ga poštuju. U renesansi je postojao vrlo naglašen interes retoričara za mogućnost da se čovjeku vrati moć nad logosom (nad riječju) pa su istraživali načine na koje se ljudi služe tom moći jer se za dobra govornika kaže: “On upravlja duše riječima i srca miri” (Vergilije). No renesansne zasade bile bi isprazne bez prethodnoga doprinosa spora između Platona (koji je omalovažavao retoriku smatrajući je formalnim znanjem koje ne omogućuje spoznaju, izjednačujući govorenje s umijećem laskanja, jer u njemu ima ispraznog oponašanja i izopačivanja stvarnosti; smatrao je da retor mami ljudsku glupost hvatajući je u svoje zamke) i Aristotela, koji uzvraća kako govorništvo “doduše jest umijeće, vještina, ali vještina koja počiva na argumentiranju, i to ne samo u smislu korisnoga i valjanoga nego i u smislu pravednoga.!!!”

Kvintilijan je također naglašavao etički aspekt retorike smatrajući da ne može dobro govoriti čovjek koji sam nije dobar. On ističe važnost znanja, stručnosti i obrazovanja jer dobar govornik mora poznavati književnost, filozofiju, pravo, povijest. Čak sveti Augustin smatra: “Moguće je da licemjerna osoba napiše propovijed o važnosti istine, ali takav će govor biti neuvjerljiv publici koja ga poznaje. Takva propovijed može uvjeriti publiku jedino ako je pročita osoba poznata po svojoj čestitosti.”

U Dubravci u slobodnu Dubravu (alegorijski Dubrovnik) dolazi Ribar iz porobljene Dalmacije, koja je pod mletačkom vlasti (“Primorja naša sva u ništa sila zbi / Dubrava ova vlada se po sebi”), kojeg Gundulić uvodi u djelo kako bi istaknuo kontrast slobode i ropstva – Dubrava sama uspostavlja zakone, zato je u njoj mir, sklad i prosperitet:

“U mjestu je ovemu slobode čestit dar/svak sebi i svemu svome je gospodar./Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas, prodava na nj se vjera, život i čas/ duša i čas ovuda ne ide za platom, ni mjere u suda pritežu pod zlatom.”

Prema tome i Gundulić ističe pravdu, razum i mjeru (sklad), i važnost da ih poštuju svi i oni koji vladaju, da nema korupcije i da zlato (u smislu materijalnom) nije kriterij vrednovanja niti odlučivanja.23 Kotter, J. (1996.), Leading Change, Boston, Massachusetts: Harvard Business School Press, str. 30.


48

Budući da je suvremeno, sofisticirano znanje uvijek specijalističko, ono po sebi ne proizvodi ništa. Jedino je dobro organiziran pothvat sposoban takvo specijalističko, sofisticirano znanje učiniti korisnim i učinkovitim. Zbog toga je Peter Drucker ustvrdio: “pojava menadžmenta preobrazila je znanje na takav način da je ono prestalo biti društveni ukras i raskoš a postalo je istinski kapital svake ekonomije.”24

Neki drugi komunikacijski model, naslijeđen iz totalitarnih vremena, dok se služi jednosmjerinim, monološkom komunikacijom što nalikuje prijetnji, u podređenima će izazivati samo strah, pa će rezultirati jedino mržnjom. Takav stil nije primjereno nazivati voditeljstvom jer ne podrazumijeva interpersonalnu komunikaciju, ne pobuđuje oduševljenje i potpuno je nesposoban javnost zaštititi od jednostranih odluka. Zbog toga MacGregor Burns upozorava: svi lideri jesu aktualni ili potencijalni nositelji moći, ali svi nositelji moći nisu lideri.25 Načelo jednakosti prava dobro je ne samo zbog toga što ga želimo zbog njega samoga - istodobno je, kao što ističe Daniels, “štit od gubitka produktivnosti, proizašle iz prakse kad pojedincima nije dana ista mogućnost da razviju i primijene svoje vještine i talente.”26 Jasno usuglašavanje ispravnoga važno je zato što nasilje ne smije prevladati - istinu moramo umjeti razlikovati od nasilja. Put cinične sebičnosti pogrešan je jer vodi u slijepu ulicu. U svim elementarnim uvodima u etiku, na raznovrsne načine formulirana, ponavlja se sljedeća poruka: “Sebičnjak, dok je sebečnjak, neće moći postići ono što doista želi - njegov pogled prema drugomu zapriječen je ravnodušnim stavom prema interesu drugoga.”27 Naime, sebičnjak postupa kao da je za njega kao ljudsko biće doista dobro biti sebičan, ne uzimajući u obzir činjenicu “kako moje istinsko dobro ne može biti suprotno ljudskome dobru.”

Politička volja da se mladima dopusti postajati osobama u punome smislu riječi prioritetna je težnja svakoga suvremenog sveučilišta i interes šire zajednice pa mora počivati na čvrstim humanističkim temeljima. John Wilson (s Odjela za obrazovne studije sveučilišta u Oxfordu) također bi se usprotivio stavu da obrazovanje s politikom nema ništa. Za njega bi takva definicija obrazovanja bila konzervativna i, upravo zbog toga, politička.28

Tijekom proteklih stotina pa čak i tisuća godina humanističke znanosti bile su vrelo tema koje čovjeka obuzimaju neposredno i dubinski jer je u takvim sadržajima čovjek istodobno i stječe znanje o okolnom svijetu, ali jednako tako i bolje upoznaje sebe. Tijekom povijesti humanističke znanosti nosile su potencijal oblikovanja ljudskoga karaktera u smjeru stjecanja integriteta. Prema tomu, kao što je integritet vrlina pojedinca, organizacijski kapital vrlina je poduzetništva. Svaki pothvat mora propasti ako propusti povezati raznovrsne talente, vještine i 24 Drucker, P. (2001.), The Essential Drucker - In One Volume the Best of Sixty Years of Peter Drucker’s Essential Writings on Management, New York: Harperbusiness, An Imprint of HarperCollins Publishers, str. 5.25 MacGregor Burns, J. (2010.), Leadership, New York: Harperperennial Political Classics, str. 18.26 Daniels, N.(1985.), Just Health Care, London: Cambridge Universtiy Press, str. 42.27 Nielsen, K. (1970.), Why Should I Be Moral? (Iz: Readings in Ethical Theory, ur. Sellars, W. & Hospers, J. New York: Appleton-Century-Crofts), str. 754.28 Wilson, J. (1979.), Preface to the Philosophy of Education, International Library of the Philosophy of Education, gl. ur. Peters R., London: Routledge i Kegan Paul Ltd., str. 48.


49

znanja u kompaktnu cjelinu, usmjerenu prema nekom vrijednom cilju, važnome svima. To znači da se tehnologija ne odnosi jedino na specifične alate i instrumente, nego još više na takvu odgovornost voditeljstva prema javnostima koja će očuvati zacrtanu proceduru izbora ciljeva i misija. Ili, kao što mnogi autori o voditeljstvu decidirano iznose “ono što se od voditelja očekuje, premašuje brigu za ljudski kapital i prenosi se na organizacijski kapital.” 29

Humanističko naslijeđe ima potencijal mijenjati mišljenje kad god menadžment zauzme neutralno stajalište prema ispravnome i neispravnome. Istodobno, umije svakog čovjeka (zaposlenika, građanina) zaštititi od raznovrsnih unilateralnih odluka tradicionalnoga menadžmenta, s jedne strane, i od eventualne cinične sebičnosti nekoga od pretpostavljenih, s druge strane. Voditeljstvo takve vrste sposobno je mobilizirati kreativnu energiju svakog zaposlenika poradi ostvarenja novih standarda izvrsnosti i to su zacrtani i očekivani ciljevi obrazovanja. Ili kao što bi rekao A. G. Matoš: “Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu?”

ZAKLJUČAKPrave vrijednosti su ono što se, uz suglasje svih upletenih strana,

smatra najpoželjnijim i najboljim. Sveučilište je ogranak širega institucionalnog života društva pa je zato njegova svrha čvrsto povezana s proširenjem ljudskoga znanja kao zaloga osposobljavanja novih mladih u njihovu autonomnom i kvalificiranom odlučivanju. Sveučilište u Dubrovniku ne smije ostati izolirano od najprofinjenijih standarda usuglašavanja obrazovne svrhe i dobrobiti i studenata i cijele javnosti - Dubrovnik je u bogatoj prošlosti pokazao kako je sposoban prednjačiti u vrlinama - takva vrsta stremljenja danas nam je još potrebnija i stalno joj trebamo težiti! Pravednost i nepristranost temelji su životu zajednice – zato moramo učiti od najkreativnijih velikana i poduzimati proučavanja i nagrađivati njihove raznovrsne i bogate opuse u temelje humanističkog obrazovanja kako bismo nove mlade osposobili ne samo za zarađivanje nego prvenstveno za očuvanje onih temelja koji mogu poslužiti kao oslonac u trenutku kad se treba usprotiviti nepravdi, nejednakosti prilike, korupciji... Humanističko obrazovanje postaje prioritet nad prioritetima u trenutku kad ponestane šira podrška zajednice onome pojedincu ili nekolicini pojedinaca, čija su dobrobit, kao i temeljna ljudska prava, ugroženi. Pritom, kultura ima poslužiti zaštiti segmenata znanja kojima ekonomska vrijednost trenutačno može biti sasvim niska iako im je intrinzična vrijednost vrlo visoka. Menadžment kako skup načela organizacijske politike kakvu unosimo u sve pore gospodarstva i života, suvremeno je oruđe kojime se promovira takvo kreativno voditeljstvo (leadership) koje će biti sposobno preuzeti odgovornost upravo za onu vrstu učinkovitosti koja je običnim ljudima potrebna u očuvanju dostojanstva njihove egzistencije. I upravo u tome zrcali se važnost i uloga sveučilišta u našoj suvremenosti.29 Ulrich, D. et al. (1999.), Results Based Leadership - How leaders build the business and improve the bottom line, Boston, Massachusetts: Harvard Business School Press, str. 82.


50

LITERATURAAristotle (1968.), Metaphysics, 980 b 25 – 981 b 20 (Iz: The Basic Works

of Aristotle, izdao i uvod napisao Richard McKeon, Random House, New York)

Calderon De La Barca, P. (2009.), Život je san, Zagreb: Katarina Zrinski

Čale, F. (1970.), Marin Držić u svjetlu manirizma, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo

Daniels, N. (1985.), Just Health Care, London: Cambridge Universtiy Press

Drucker, P. (1999.), The Frontiers of Management – Where Tomorrow’s Decisions Are Being Shaped Today, New York: Truman Talley Books/Plume

Drucker, P. (2001.), The Essential Drucker - In One Volume the Best of Sixty Years of Peter Drucker’s Essential Writings on Management, New York: Harperbusiness, An Imprint of HarperCollins Publishers

Frangeš, I. (1986.), Nove stilističke studije, Zagreb: Globus

Friedrich, H. (1986.), Struktura moderne lirike, Zagreb: Stvarnost

Hamm, C., Daniels, L. (1979.), Moral Education in Relation to Values in Education (Iz: The Domain of Moral Education, ur. Cochrane, D. et al., New York: Paulist Press Ramsey)

Huntington, S. P. (1996.), Political Order in Changing Societies, New Haven and London: Yale University Press

Kerr, C. (2001.), The Uses of the University, Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press

Kotter, J. (1996.), Leading Change, Boston, Massachusetts: Harvard Business School Press

Krklec, G. (2000.), Izbor iz djela, Vinkovci: Riječ

Krleža, M. (2006.), Poezija, Zagreb: Naklada Ljevak

MacGregor Burns, J. (2010.), Leadership, New York: Harperperennial Political ClassicsNew Essays in the Philosophy of Education, (1973.), Langford, G., O’Connor D. (izdavači), London: Routledge & Kegan Paul Ltd.

Milanja, C. (2000.), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Zagreb: Matica hrvatska

Nielsen, K. (1970.), Why Should I Be Moral? (Iz: Readings in Ethical Theory, ur. Sellars, W. & Hospers, J. New York: Appleton-Century-Crofts)

Novak, S. P. (2002.), Zlatno doba:Marulić, Držić, Gundulić., Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada

Passmore J. (1967.), On Teaching to Be Critical (Iz: Peters, R. S.


51

(izdavač), The Concept of Education, suradnici: R. S. Peters; D. W. Hamlyn, Paul H. Hirst; G. Vesey; R. F. Dearden; Max Black; Gilbert Ryle; Israel Scheffler; Michael Oakeshott; J. P. White; John Passmore), London: Routledge & Kegan Paul

Plato (1953.), Laws, preveo T.J.Saunders: Penguin, Harmondsworth

Plato (1998.) Republic - preveo, uvod i bilješke napisao Waterfield, R. Oxford: Oxford University Press

Rachels, J. (1994.), Egoism and Moral Scepticism (Iz: Philosophy - Contemporary Perspectives on Perennial Issues, četvrto izdanje, izdavač E. D. Klemke, A. David Kline, Robert Hollinger, St. Martin’s Press, New York)

Solomon, R. (1999.), A Better Way to Think about Business - How Personal Integrity Leads to Corporate Success, New York: Oxford University Press

Structuralism A Reader (1970.), ur. i uvod Lane, M. London: Jonathan Cape LTD

Ujević, A. (1996.), Izabrane pjesme (priredio Zdravko Zima), Zagreb: Matica hrvatska

Ulrich, D. et al. (1999.), Results Based Leadership - How leaders build the business and improve the bottom line, Boston, Massachusetts: Harvard Business School Press

Wilson, J. (1979.), Preface to the Philosophy of Education, International Library of the Philosophy of Education, gl. ur. Peters R., London: Routledge i Kegan Paul Ltd.


52

Katja Bakija, Ph. D.Assistant ProfessorMass Communication DepartmentUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

Maja Žitinski, Ph. D.Full ProfessorMass Communication DepartmentUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

VALUES, MANAGEMENT, SOCIAL RESPONSIBILITY, HUMANISM

AbstractDubrovnik’s heritage obliges us, the people of the Dubrovnik-Neretva region, to putting today’s role of the University in the function of promoting humanistic and democratic ideals. The Fundamentals of the Humanities deal with issues that reach people at a profound emotional and spiritual level, while in the same time encouraging them to deeply reflect on things and take a firm stance. It is precisely their determination, which enables them to develop their organizational skills by using the principles of determining the right thing that tends to strongly shape the personality of the young people. If the need to do or to be aware of the right thing were to be based on power of authority only, we as humans would have been deprived of the ability to say right from wrong. All problem situations that we face are always absence of functionality or presence of degenerative processes in the society. Still, it is precisely in these situations that we are to recognize the importance of the presence of social values. Tackling a social problem situation, while in the same time being able to see a business opportunity is a sign of our readiness to grasp the huge potential within the moment of crisis, for each crisis, regardless of its negative connotations, does offer the opportunity to successfully solve the problems faced. The management deals with people, their moral and social values, their growth and development. Therefore it indeed is part of the Humanities. The humanistic ideal has been formed arduously, and in opposition to the traditions of the totalitarian and authoritarian political rules. Therefore it is precisely its best produce which has to be


53

pointing out to the future generations just what types of principles they ought to cultivate.

With regard to every type of management being a sort of a pragmatic tool, taken into people’s hands and made compatible to their values, our managerial work investigates the avoidance of social responsibility being understood only as favouring one social groups over one or many other social groups. We therefore need new strategies which would enable us to divert our attention from the formal conformity toward the unilateral rules, and which would cause our becoming more susceptible and understanding of the needy and the vulnerable social strata. Indeed, doing business is something of a two way street: it means both serving and being socially active. The plans made by managing have to be proven useful. Therein lies the management’s large capacity to influence humanism, which is something we have tried to stress in this paper.

Keywords: The Dubrovnik-Neretva Region, values, humanism, management, problem situations, social responsibility.

JEL classification: A13, M14

55

Dr. sc. Ana Gavrilović DocenticaOdjel za akvakulturuSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

Dr. sc. Jurica Jug-DujakovićDocentTehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBICSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

ULOGA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU U RAZVITKU I MODERNIZACIJI SEKTORA

AKVAKULTURE U REGIJI

UDK / UDC: 378.4 (497.5 Dubrovnik) 639.3/.4 (497.5-35 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: I23, I25, Q22Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 10. srpnja 2014. / July 10, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakAkvakultura je danas najbrže rastući gospodarski sektor u svijetu, što je uzrokovano stagnacijom ribolova, sve većom potrebom za visokovrijednom bjelančevinskom hranom i trendovima zdrave prehrane. Nažalost, usporkos optimalnim prirodnim resursima, ovaj je sektor u Hrvatskoj još uvijek nerazvijen i ne može konkurirati većini europskih zemalja. Sveučilište u Dubrovniku, imajući u vidu veliki potencijal za razvoj akvakulture kao perspektivne poljoprivredno-prehrambene grane u Hrvatskoj, ali i blizinu Malostonskog zaljeva, koji je najveće hrvatsko proizvodno područje školjkaša, osnovalo je Odjel za akvakulturu poradi stvaranja bolje osnove za razvitak ovog sektora. Na Odjelu studenti prolaze sve faze edukacije: od teoretske osnove i primarne akvakulturne proizvodnje, preko prerade do kvalitete gotovog proizvoda. Kako bi se osiguralo povezivanje Sveučilišta kao obrazovne institucije i proizvodnog


56

sektora a ujedno i nastava odvijala što kvalitetnije, Sveučilište je osnovalo Tehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBIC, gdje se pokusno-demonstracijskim pogonima provodi praktična nastava studenata. Ovo je jedinstvena institucija u Hrvatskoj kojoj je osnovna zadaća razvoj vlastitih inovativnih tehnologija, testiranje i poticanje primjene novih tehnologija i njihova transefra zainteresiranim poduzetnicima uz osposobljavanje kadrova koji će biti nositelji razvitka hrvatske akvakulturne industrije. Uz nastavu i primijenjena i razvojna istraživanja (posebice istraživanja za potrebe industrije), u ovim se pogonima održavaju i specijalizirani tečajevi za znanstvenike, te, edukacija i stručna pomoć postojećim akvakulturnim proizvođačima i potencijalnim poduzetnicima zainteresiranima za ulaganja i započinjanje proizvodnje u ovom prehrambenom sektoru. MARIBIC za sada ima suvremeno opremljene proizvodno-demonstracijske pogone za vertikalno integriranu prozvodnju ribe i školjkaša, te dio potrebnih laboratorija. U razdoblju 2014. – 2020., ovu je instituciju Sveučilišta potrebno dodatno opremiti suvremenim laboratorijima i demonstracijskim otpremno-purifikacijskim pogonom, čime će biti ispunjeni svi uvjeti za uspostavu centra kompetencije u dijelu primarne akvakulturne proizvodnje. Uz to, za kompletno zatvaranje tehnološko-razvojno-proizvodnog segmenta i edukativnog ciklusa, potrebno je izgraditi suvremeno opremljen pokusno-demonstracijski pogon za preradu, unapređenje kvalitete, diverzifikaciju i razvoj proizvoda akvakulture. Na taj način, Centar i Sveučilište postat će vodeća regionalna stručna, obrazovna i tehnološka podrška akvakulturnoj industriji u razvitku novih tehnologija i poticanju poduzetništva. U ovom su radu detaljno opisani svi strateški koraci koji vode do ostvarenja istaknutih ciljeva.

Ključne riječi: akvakultura, Sveučilište u Dubrovniku, Tehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBIC, podizanje konkurentnosti akvakulture, razvitak novih tehnologija uzgoja i prerade proizvoda akvakulture.

Gavrilović. A., Jug-Dujaković. J.: Uloga sveučilišta u Dubrovniku u razvitku i...

57

ANALIZA STANJA U SEKTORU AKVAKULTUREAkvakultura je uzgoj akvatičnih organizama u slatkoj, bočatoj i morskoj

vodi, dok je marikultura njezin dio koji se odnosi samo na uzgoj tih organizama u morskoj vodi. U razdoblju 1980. – 2010., svjetska proizvodnja ribe iz uzgoja porasla je 12 puta, pri čemu je prosječna stopa rasta iznosila 8,8% godišnje. Sukladno očekivanjima, do 2020. ukupna količina uzgojene ribe iznosit će više od 70 milijuna tona.1

U 2010. godini u svijetu je proizvedeno 149 milijuna tona akvatičnih organizama, od čega na uzgoj (akvakulturu) dolazi oko 60 milijuna tona ukupne proizvodnje, dok je ostatak riba ulovljena iz prirodnih populacija. Prihod od ostvarene akvakulturne proizvodnje u istoj je godini iznosio 119 milijarda USD. Od spomenute uzgojene količine 33,7 milijuna tona (56,4%) odnosi se na slatkovodnu ribu, 14,2 mil. tona (23,8%) na mekušce, 5,7 mil. tona (9,5%) na rakove, 3,6 mil. tona (6%) čini diadromna (migratorna) riba, 1,8 milijuna tona (3,1%) je morska riba, a ostatak od 815 000 tona (1,4%) odnosi se na ostale vodene organizme. Izraženo u metričkim tonama, 89% svjetske proizvodnje uzgojene ribe ostvareno je u Aziji, od čega 60% u Kini (više od 36,7 milijuna tona). U 190 zemalja u svijetu uzgojeno je oko 600 različitih vrsta akvatičnih organizama. Ovisno o zemljopisnom području, njegovoj razvijenosti i vrsti uzgajanog organizma, uzgojna tehnologija znatno se razlikuje. Tako je za sada samo za jedan dio uzgajanih vrsta razvijena tehnologija umjetnog mrijesta i proizvodnje mlađi, tj. u potpunosti je zatvoren ciklus vertikalno integriranog uzgoja. U 2010. u sektoru akvakulture bilo je uposleno 16,6 milijuna ljudi.1

U Europskoj uniji na akvakulturu se odnosi 20,4% ukupne proizvodnje ribarstva, a broj neposredno zaposlenih u sektoru iznosi 65 000. Nadalje, akvakulturni sektor u EU-27 godišnje proizvede oko 1,3 milijuna tona ribljih proizvoda (u cijeloj Europi oko 2,5 milijuna tona), pri čemu ostvari oko 32 milijarde eura prihoda. Sveukupno u području gospodarskog ribolova (ulov ribe iz prirodnih populacija) i akvakulture zaposleno je oko pola milijuna ljudi, a doprinos tog sektora EU-27 GDP-u iznosi oko 20 milijardi eura godišnje ili 0,3% GDP-a2. Najveći proizvođači akvatičnih proizvoda u Europi su Norveška (1 milijun tona, ili gotovo 40% ukupne europske proizvodnje), Španjolska (250 000 tona, ili 10%), Francuska (9%) i Velika Britanija (8%)1. U tim je zemljama ujedno menadžment sigurnosti i kvalitete akvatičnih proizvoda na visokoj razini.3

U Hrvatskoj posluje 35 proizvođača morske ribe i 120 uzgajivača školjkaša. Proizvodnja se odvija na 63 riblje farme, tri mrjestilišta ribe i 223 farme školjkaša. Većina farma male su tvrtke ili obiteljski obrti, a najveće među njima godišnje proizvedu između 100 i 200 tona proizvoda. U 2009. u Hrvatskoj je proizvedeno 13 371 tona ribe iz uzgoja, ukupne vrijednosti od 39 milijuna eura. U uzgoju su prevladavali lubin (2 800 t/12 mil eura) i orada (2 200 t/9,5 mil eura). U istoj je godini proizvedeno oko 4 100 tona tune i 1 milijun komada kamenica.4 Godišnja proizvodnja dagnji je oko 3 000 tona.5


58

Gospodarski ribolov i marikultura vrlo su značajna djelatnost i u strukturi gospodarstva Dubrovačko-neretvanske županije. Za ribarstvo (gospodarski ribolov i akvakultura) ukupno je registrirano oko 300 obrtnika i pet trgovačkih društava. Zbog izuzetnih prirodnih uvjeta i očuvanog okoliša, na području Malostonskog zaljeva i Malog mora odvija se višestoljetni uzgoj školjkaša (kamenica i dagnji) i ribe (lubin i orada). Ukupno uzgojena godišnja količina iznosi oko 2,5 tisuća tona dagnji, oko 2,5 milijuna komada kamenica i oko 400 tona ribe. Uz Malostonski zaljev i Malo more, riba se još uzgaja u akvatoriju otoka Mljeta u količini od oko 100 tona.6 Proizvodni kapaciteti ovog područja znatno su veći. Trenutna proizvodnja otprilike je 30% procijenjenih proizvodnih kapaciteta Malostonskog zaljeva i Malog mora.7

Malostonski zaljev tradicionalno je područje uzgoja dviju vrsta školjkaša: europske plosnate kamenice (Ostrea edulis) i dagnje (Mytilus galloprovincialis). Iako vrlo cijenjena, europske kamenice na europskom tržištu ima u vrlo ograničenim količinama, a tržištem dominira pacifička ili japanska kamenica, Crassostrea gigas. Ta vrsta kamenice manje je cijenjena na tržištu, a uvedena je u Europu zbog njezine otpornosti na bolesti koje su 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća ugrozile proizvodnju Ostrea edulis. Na području Hrvatske, pa tako i Malostonskog zaljeva, koji je najveće hrvatsko proizvodno područje europske plosnate kamenice, nije došlo do pojave tih bolesti pa se uzgoj samo ove tržišno cijenjenije vrste održao do danas. S obzirom na to da je u Europi rijetka i ekskluzivna, Ostrea edulis značajan je potencijal za daljnji razvoj proizvodnje i brendiranje. Najveći europski potrošač kamenica je Francuska, a slijede je Španjolska i Italija. Italija je i najveći uvoznik kamenica (oko 4 000 tona godišnje), dok se na drugome mjestu nalazi Francuska s oko 2 400 tona godišnjeg uvoza. Potrošnja ove ekskuluzivne vrste školjkaša je neujednačena tijekom godine; a u Europi se tako najviše konzumira za vrijeme blagdana, i u razdoblju prosinac – svibanj, kada ima i najbolju kvalitetu mesa. Uglavnom se traže svježe i prodaju se žive (zatvorene), dok je tržište za prerađene kamenice (smrznute, dimljene, konzervirane) manje razvijeno.8

OSNOVNI PROBLEMI I TRENDOVI U SEKTORU AKVAKULTURE U HRVATSKOJNekontroliran ulov - uzrok smanjenja dostupne količine ribe i školjkaša pa tako i njihove mlađi Tradicionalni ulov ribe, školjkaša, rakova i drugih akvatičnih organizama

iz prirodnih populacija pokazuje trend smanjenja zbog dugogodišnjega nekontroliranog trenda. Tome je uzrok nejčešće povećana potražnja za visokovrijednom bjelančevinskom hranom i to, s jedne strane zbog rasta stanovništva (najviše u zemljama u razvoju), a s druge strane, zbog rastućih trendova zdrave prehrane.9 Tako se, primjerice, od 2007. do danas ukupan ulov


59

u Crnom moru smanjio za 15%, a u jugozapadnom Atlantiku čak za 30%. U 2009. godini brojnost je 33% vrste vodenih organizama dosegnula graničnu vrijednost dozvoljene eksploatacije: za čak 50% vrsta te su granice prekoračene, dok je samo 17% vrsta u granicama takva iskorištavanja.1 Uz to veliki je problem i ulov mladih organizama u dobi prije dostizanja spolne zrelosti. To onemogućuje obnavljavljanje prirodnih populacija ovih organizama. S obzirom na izneseno, akvakultura postaje sve važniji sektor u gospodarstvu koji će u budućnosti osigurati dostatnu količinu hrane. Procjenjuje se da danas oko 47% ribljih proizvoda koji ljudima služe kao hrana dolazi iz područja akvakulture. U Hrvatskoj udio ribe iz uzgoja u ponudi još nije veći od 25%. Važan je trend i sve izrazitija promjena prehrambenih navika potrošača u razvijenim zemljama; oni sve više traže “zdravu hranu” a prepoznaju je u kontroliranim akvakulturnim proizvodima. Rezultati istraživanja pokazali su da je kvaliteta uzgojenog lubina čak i veća od ulovljenoga, što uključuje i veću razinu nezasićenih masnih kiselina. Također je zabilježena niska razina teških metala u mesu uzgojene ribe, za razliku od često povišenih koncentracija u mesu ribe iz ulova. Glede školjkaša, izvori mlađi dagnji još su uvijek u prirodi relativno stabilni, dok je prikupljanje mlađi kamenice u proteklih desetak godina podložno velikim fluktuacijama, pa je za planiranje održive proizvodnje važno osigurati dovoljno mlađi iz mrjestilišta. Za to je potrebno uzgajivače educirati o potrebnoj infrastrukturi, te uvođenju i primjeni tehnologija koje će to omogućiti.10

Nedostatna razvijenost uzgojnih tehnologija, kontrole zdravstvenog stanja uzgajanih organizama i kvalitete uzgojne sredine i samog proizvoda Dok se uzgoj morske ribe zasniva samo na tehnologiji kaveznog

uzgoja, slatkovodna se riba uzgaja na otvorenim, protočnim i stacionarnim sustavima. Većina mlađi morske ribe uvozi se iz Italije i Francuske.11 Tek nedavno uvedena tehnologija mrijesta europske kamenice u Hrvatskoj još nije doživjela komercijalizaciju. Za povećanje akvakulturne proizvodnje potrebna je diverzifikacija (proširenje palate proizvoda akvakulture razvitkom novih proizvoda od postojećih vrsta iz uzgoja ili uvođenjem novih vrsta u uzgoj) s obzirom na uzgojne organizme i uzgojne tehnologije.12 Uz to poseban je problem nedostatna edukacija proizvođača o primjeni suvremenih tehnologija uzgoja, sigurnosti i kontroli kvalitete proizvoda i uzgojne sredine. Za takve aktivnosti još uvijek nema dostatno laboratorija za optimalnu zdravstvenu zaštitu uzgojnih populacija.

Raznolikost vrsta i proizvoda smatraju se ključnim čmbenicima za uspješno organizirani nastup proizvođača na tržištu.13 Bolja suradnja proizvođača sa znanstveno-istraživačkim sektorom i tehnološko-inovacijskim centrima ovdje znači ključan element za svaki budući uspjeh u tim nastojanjima. Ključni su problemi proizvodnje u mrjestilištima manjak genetskog materijala, nedostatne veterinarske usluge i nerazvijena tehnologija za alternativne vrste, ali i manjak


60

tehnologije za izvansezonski mrijest. Kako bi se u potpunosti zaokružio proizvodni proces, nedostaju i moderni otpremni i purifikacijski centri (centri za pročišćavanje/depuraciju) opremljeni prema zahtjevima EU, kojima bi se unaprijedila zdravstvena ispravnost i standardizirala kvaliteta proizvoda prije njegova stavljanja na tržište. Trenutno postoje malobrojni nedostatno opremljeni otpremni centri malog kapaciteta na kopnu i otpremni centri na plovilima, koji ne udovoljavaju standardima kvalitete i kapacitetima za ozbiljniju proizvodnju.11,14

Nedostatno iskorišteni potencijali za održiv gospodarski razvoj priobalja Oko 70% aktivnosti u gospodarskom ribolovu, uzgoju i preradi u

Hrvatskoj odvija se na otocima, što ističe posebnu važnost ove grane gospodarstva za ekonomski razvoj tih područja, a posebice Dubrovačko-neretvanske i Zadrske županije. Pod uvjetom da postoji odgovorno upravljanje resursima, marikultura je djelatnost prihvatljivog utjecaja na okoliš i pogodna za gospodarski razvoj u obalnom području. Također, djelatnost marikulture značajan je potencijal za razvoj hrvatske obale i otoka tijekom cijele godine, ali je još uvijek nedostatno iskorištena. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji, tj. Malostonskom zaljevu i Malom moru, najveća zastupljenost uzgoja školjkaša je u općini Ston i nešto manje u Dubrovačkom primorju, dok se u općini Slivno nitko ne bavi školjkarstvom. Razvedenost obale osigurava puno povoljnih lokaliteta za uzgoj ribe i školjkaša, a odgovarajuća klima i oceanografski (hidrografija, nutrijenti, sastav planktonskih zajednica) uvjeti pogoduju brzoj reprodukciji ribe i školjkaša. Osim toga, postoji tradicija uzgoja školjkaša i ribe u ovim područjima, obrazuju se i novi kadrovi za planirani razvoj akvakulture/marikulture, a veliki potencijal za plasman proizvoda je i uključivanje lokalnih proizvoda akvakulture u turističku ponudu ove županije i drugih regija, za što je potrebno više povećati proizvedene količine, ali i diversificirati proizvode (povećati raznolikost ponude). Tržište je za ove proizvode trenutno organizirano kroz direktnu prodaju na uzgajalištima ili u lokalnim restoranima (Ston, Mali Ston, Dubrovnik), dok se samo mali dio, pretežno tijekom ljeta, distribuira u Istru. Takav način osigurava prodaju malih količina tijekom cijele godine i osigurava egzistenciju malim uzgajivačima. Međutim, dostatan je samo za trenutnu proizvodnju i ne može zadovoljiti potrebe cijelog hrvatskog tržišta niti rastućega turističkog tržišta.7,11

Potreba za diverzifikacijom, tj. razvitkom novih proizvoda i njihovim marketingomAkvakultura u Hrvatskoj pa tako i u DNŽ, kao poljoprivredna grana,

ima potencijal postati konkurentna i na međunarodnom tržištu. Uz to, što je u primarnoj proizvodnji potrebno raditi na uvođenju novih tehnologija uzgoja za zadovoljavanje postojećeg tržišta i njegovo značajno proširenje ulaskom u EU, također je potrebno razviti i nove proizvode i osigurati prepoznatljivost hrvatskog proizvoda na europskom tržištu modernim metodama marketinga i distribucije.


61

Potrebno se koristiti i svim prednostima koje pruža primjena suvremenih uzgojnih tehnologija; to su u prvom redu kontinuirana proizvodnja i mogućnost prilagodbe primarne proizvodnje potrebama tržišta (uzgajana vrsta, pecatura, cjelogodišnja proizvodnja neovisno o sezoni i sl.).12,13

ULOGA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU I TEHNOLOŠKOG I POSLOVNO-INOVACIJSKOG CENTRA ZA MARIKULTURU MARIBIC U RAZVITKU SEKTORA AKVAKULTURE DNŽ I ŠIRE REGIJESveučilište u Dubrovniku, imajući u vidu velik potencijal za razvoj

akvakulture kao perspektivne poljoprivredno-prehrambene grane, te blizinu Malostonskog zaljeva koji je najveće hrvatsko proizvodno područje školjkaša, radi, stvaranja osnove za razvitak ovog sektora, osnovalo je Odjel za akvakulturu. Na Odjelu studenti prolaze sve faze edukacije: od teoretske osnove, tehnologije primarne proizvodnje, preko prerade do kvalitete gotovog proizvoda. Kako bi se osiguralo povezivanje Sveučilišta kao obrazovne institucije i proizvodnog sektora, a ujedno i nastava odvijala što kvalitetnije, Sveučilište je osnovalo Tehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBIC, gdje se u pokusno-demonstracijskim pogonima provodi praktična nastava studenata. Ovo je jedinstvena institucija u Hrvatskoj kojoj je osnovna zadaća razvoj vlastitih inovativnih tehnologija, testiranje i poticanje primjene novih tehnologija i njihova transefra zainteresiranim poduzetnicima te osposobljavanje kadrova koji će biti nositelji razvitka hrvatske akvakulturne industrije.

Ovakve tehnološke institucije, koje su na našim prostorima prava rijetkost, trebale bi biti stručna, obrazovna i tehnološka potpora industriji u razvitku novih tehnologija i poticanju poduzetništva. S druge strane, one pružaju mogućnost neophodnog praktičnog tehničko-tehnološkog obrazovanja studentima i mladim istraživačima. Tako se uspješno zatvara krug: znanost – tehnologija – industrija (slika 1.). Tehnološka institucija služi industriji usmjeravajući dio znanstvenih istraživanja potrebama industrije i obrazovnim institucijama u dopuni obrazovanja studenata na pokaznim i proizvodnim pogonima.


62

Slika 1. Zatvoreni krug znanost – tehnologija – industrija u kojem je Tehnološki centar

veza između industrije i znanosti

Tehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBIC osnovan je u lipnju 2008. godine iz Razvojno-istraživačkog centra za marikulturu, kao dio programa tehnološkog razvitka Republike Hrvatske – TEHCRO (jedan od programa Hrvatskog poslovno-inkubacijskog centra – BICRO, koji je osnovalo Ministarstvo znanosti poradi jačanja veze između znanosti i poduzetničkog sektora). Dio sredstava za izgradnju i opremanje ovoga centra osigurala je Svjetska banka, i to uvjetnim zajmom i bespovratnim sredstavima. Preostala sredstva osigurali su vlasnik MARIBIC-a, Sveučilište u Dubrovniku, te BICRO i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Uz nastavu i primijenjena i razvojna istraživanja (posebice istraživanja za potrebe industrije), u ovim se pogonima održavaju i specijalizirani tečajevi za znanstvenike, uz edukaciju i stručnu pomoć postojećim akvakulturnim proizvođačima te potencijalnim poduzetnicima zainteresiranima za ulaganja i započinjanje proizvodnje u ovom prehrambenom sektoru.

MARIBIC za sada posjeduje suvremeno opremljene proizvodno-demonstracijske pogone za vertikalno integriranu prozvodnju ribe i školjkaša, te dio laboratorija. Tako njegovi pokusni pokazno-proizvodni pogoni za praktičnu izobrazbu studenata i poduzetnika obuhvaćaju: matičnjake za ribe i školjkaše, mrjestilište školjkaša (slika 2.) i riba, pogone za uzgoj ličinaka, pogon za proizvodnju fito i zooplanktona (slika 3.), plutajuće kaveze za uzgoj ribe (slika 4.), recirkulacijske sustave za uzgoj ribe (slika 5.), instalacije za uzgoj školjkaša, long-line sustave za uzgoj školjkaša i dva osnovna laboratorija. U razdoblju 2014. – 2020. ovu instituciju Sveučilišta potrebno je dodatno opremiti suvremenim laboratorijima i demonstracijskim otpremno-purifikacijskim pogonom, čime će biti ispunjeni svi uvjeti za uspostavu centra kompetencije u dijelu primarne akvakulturne proizvodnje. Uz naznačeno, za kompletno

Tehnološki i poslovno-inovacijski

centar

Sveučilišta i znanstvene institucije

Proizvodnapoduzeća


63

zatvaranje tehnološko-razvojno-proizvodnog segmenta i edukativnog ciklusa, potrebno je izgraditi suvremeno opremljen pokusno-demonstracijski pogon za preradu, unapređenje kvalitete, diverzifikaciju i razvoj proizvoda akvakulture. Na taj način, Centar i Sveučilište postat će vodeća regionalna stručna, obrazovna i tehnološka podrška akvakulturnoj industriji u razvitku novih tehnologija i poticanju poduzetništva.

Slika 2. Mrjestilište školjkaša

Izvor: MARIBIC

Slika 3. Laboratorij za uzgoj fitoplanktona

Izvor: MARIBIC


64

Slika 4. Kavezni uzgoj ribe

Izvor: MARIBIC

Slika 5. Zatvoreni recirkulacijski sustav

Izvor: MARIBIC

Osnovne djelatnosti Tehnološkog i poslovno-inovacijskog centra za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku su: tehnološko-inovacijska djelatnost, poslovno-inkubacijska djelatnost, istraživačka djelatnost, obuka kadrova u marikulturi i poslovanju, uslužna djelatnost, te savjetodavna djelatnost.


65

Tehnološko-inovacijska djelatnost Unutar tehnološko-inovacijske djelatnosti MARIBIC, zajedno sa svojim

partnerima, u prvom redu Sveučilištem u Dubrovniku, radi na razvijanju novih tehnologija u marikulturi. Iako ova institucija postoji relativno kratko vrijeme, rezultati istraživanja dragocjeni su ne samo za Dubrovačku-neretvansku županiju već i za kompletnu akvakulturnu industriju. U 2013. godini uspješno je završen tehnološki projekt “Primjena novih tehnologija u uzgoju školjkaša”, koji uključuje primjenu nove opreme, tehnike i tehnologije za uzgoj jednogodišnje kamenice i pučinski uzgoj dagnje primijenjen na istočnojadranska kanalska područja. Rezultati su ovog projekta i međunarodna zaštita industrijskog dizajna prototipa plutajuće platforme i nacionalna patentna prijava postupka u uzgoju kamenica.15,16

Evaluacijom i prihvaćanjem tehnologije uzgoja pacifičke kamenice započeo je projekt “Uzgoj mlađi školjkaša”. Tehnologija mrijesta i uzgoja mlađi pacifičke kamenice, te neka iskustva inostranih partnera u mrijestu europske plosnate kamenice dovele su do razvitka vlastite tehnologije za uzgoj mlađi ove na tržištu najcjenjenije vrste kamenice, Ostrea edulis.17,18,19

Evaluacija nove opreme obuhvaća testiranje nove opreme dostupne na svjetskom tržištu i evaluaciju opreme dizajnirane i sastavljene od naših proizvođača i inovatora. Pri tome je posebno važno naglasiti dizajniranje i izgradnju zatvorenih uzgojnih recirkulacijskih sustava zasnovanih na vlastitom iskustvu, koji omogućuju stalnu kontrolu svih relevantnih parametara uzgoja (osiguranje konstantnih vrijednosti kvalitete uzgojne vode) i ujedno su okosnica moderne akvakulture.20,21,22 Zajedno sa svojim partnerom MARIBIC je testirao i novi dizajn bioreaktora za intenzivnu proizvodnju kolnjaka (rotatorija) potrebnih za ličinački uzgoj nekih vrsta slatkovodnih i morskih riba.

Tehnološka i poslovno-inovacijska djelatnost uključuje i razvitak novih proizvoda u akvakulturi, njihovu zaštitu, promociju i prodor na tržište.23,24 Centar je tijekom zajedničkog projekta s Institutom Ruđer Bošković utvrdio osnovne značajke malostonske kamenice, koje će poslužiti kao smjernice za zaštitu ovog proizvoda na tržištu.25

Poslovno-inkubacijska djelatnostPoslovno-inkubacijska djelatnost uključuje više aktivnosti kojima

Centar pomaže novim poduzećima što započinju svoje poslovanje u akvakulturnoj industriji. To u prvom redu pretpostavlja pripremu, planiranje ili evaluaciju poslovnog plana ili projekta, kojima nova tvrtka predstavlja svoje poslovanje. Nakon pomoći pri izradbi financijske studije isplativosti Centar pomaže pri kontaktima s financijskim institucijama i izradbi detaljne financijske konstrukcije. U inicijalnoj fazi osnivanja poduzeća i početku proizvodnje MARIBIC nudi pomoć pri planiranju proizvodnje, izboru tehnologije, izboru


66

i edukaciji djelatnika i izradbi tehnoloških studija, te izradbi custom-designed sustava i opreme uz privremeno vođenje proizvodnog procesa.

Usluge industrijiUsluge industriji u prvom redu obuhvaćaju prepoznavanje i rješavanje

problema u akvakulturnoj proizvodnji. To je jedna od najvažnijih djelatnosti Centra. Primjenom novih i prilagodbom postojećih tehnologija, te razvitkom nove opreme, MARIBIC pokušava rješiti tekuće probleme koji prate lokalnu proizvodnju. Tu se svakako ubrajaju i rezultati već spomenutih tehnoloških projekata koji su pokrenuti radi razvitka tehnologije mrijesta malostonske kamenice te zaštite dagnje i jednogodišnje kamenica od predatora.15,16 Uz već spomenute projekte još su dva projekta (“Značajke uzgojnih lokaliteta na osnovi praćenja rasta, indeksa kondicije, zdravstvenog statusa i spolnog sazrijevanja uzgojnih populacija kamenice i dagnje (mušule) u području Malostonskog zaljeva” i “Projekt otpremnog centra za školjkaše sa purifikacijom u Bistrini”) kojima je cilj podizati konkurentnost malostonskog školjkarstva – financirala je i Dubrovačko-neretvanska županija.

Priprema proizvoda za tržište, pogotovo živih školjkaša, danas je jedan od najvažnijih problema u školjkarskoj industriji. Ona distribuciju svojih proizvoda na tržište mora uskladidti s prihvaćanim EU regulativama i zakonima.14 MARIBIC je dizajnirao i izradio vlastiti inovativni pogon za purifikaciju školjkaša prilagođen lokalnim uvjetima i idejni dizajn pokaznog otpremno-purifikacijskog centra s potrebnim pripadajućim laboratorijima.26

Projekt “Značajke uzgojnih lokaliteta na osnovi praćenja rasta, indeksa kondicije, zdravstvenog statusa i spolnog sazrijevanja uzgojnih populacija kamenice i dagnje (mušule) u području Malostonskog zaljeva” Centar je unutar ove djelatnosti proveo zajedno s Instutom za more i priobalje i Odjelom za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku po uzoru na iskustva zemalja s razvijenim školjkarstvom (primjerice, monitoringe koje francuski IFREMER redovito provodi na uzgajalištima školjkaša). Cilj ovog projekta, koji je financirala Dubrovačko-neretvanska županija bio je dobiti prvi put detaljne informacije o stanju uzgojnih populacija na području kompletnoga Malostonskog zaljeva, što je polazni temelj za strateško planiranje proizvodnje na ovom prostoru.27,28

Istraživačka djelatnost Istraživačka djelatnost MARIBIC-a uključuje rad na istraživačkim

projektima sa znanstvenim institucijama, u prvom redu Sveučilištem u Dubrovniku. U provedbi projekata sudjeluju i studenti Odjela za akvakulturu i pri tome rezultate istraživanja predstavljaju u svojim diplomskim radovima.

Uvođenje novih vrsta u akvakulturnu proizvodnju jedna je od važnih istraživačkih i znanstvenih djelatnosti Centra. U sklopu projekta “Uzgoj mlađi


67

školjkaša” u mrjestilištu Centra obavljen je mrijest i istražena je mogućnost komercijalne proizvodnje brbavice, Venus verrucosa. Razvijena je tehnologija mrijesta i uzgoja ličinaka ove vrste koja se nigdje u svijetu ne mrijesti na komercijalnoj bazi.29,30 U proizvodnju fitoplanktona, kao osnovne hrane školjkaša u uzgoju, uvedena je i nova vrsta, dijatomeja Cylindrotheca closterium. Ujedno je ispitana njena pogodnost za uzgoj i mogućnosti primjene pri kondicioniranju matičnog jata i pri uzgoju ličinaka u mrjestilištu školjkaša.31

Rad na zajedničkim istraživačkim projektima s neposrednim proizvođačima postao je važna djelatnost Centra jer spaja istraživačku komponentu s direktim interesima neposrednih proizvođača. Tako je, primjerice, nakon inicijalnog uvođenja brbavice u akvakulturu Centar zajedno s Udrugom “Stonski školjkari” započeo pilot-program pokusne komercijalne proizvodnje. Ovaj projekt djelomično je financiran iz UNDP-ova Programa razvoja zelenog poduzetništva, koji je provodila DUNEA.

Obuka i informacijeUz redovitu praktičnu nastavu studenata akvakulture, ova djelatnost

obuhvaća i rutinsku obuku novih tehnologa i potencijalnih radnika u poduzećima koja se bave uzgojem vodenih organizama na poznatim i novim tehnologijama. Obuku je moguće obaviti u pokazno-proizvodnim pogonima MARIBIC-a ili u pogonima poduzeća, pa ona može uključivati i pomoć u početku proizvodnje.

Centar pokušava omogućiti stalan protok informacija o novim istraživanjima i trendovima u marikulturi organizacijom seminara i prezentacija. Pozivaju se eksperti u različitim poljima akvakulture, proizvođači opreme, hrane i lijekova kako bi predstavili svoja znanja i proizvode proizvođačima, studentima i svim ostalim zainteresiranim subjektima akvakulturnog sektora.

ANALIZA ZNANSTVENO–ISTRAŽIVAČKIH CENTARA ZA ISTRAŽIVANJE MORA, KOPNENIH VODA, GOSPODARSKOG RIBOLOVA I AKVAKULTURE U HRVATSKOJPoradi strateškog planiranja daljeg razvitka znanstveno-istraživačkog i

tehnološkog potencijala u sektoru akvakulture Dubrovačko-neretvanske regije, načinjena je analiza sličnih institucija koje djeluju u Hrvatskoj.

Na području istraživanja mora djeluju:

- Centar za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković (CIM) u Rovinju, bavi se interdisciplinarnim istraživanjima usmjerenima na osnovna i primijenjena istraživanja iz područja oceanografije. Istraživanja koja provodi ovaj centar odnose se na širok spektar


68

disciplina povezanih s morem: dinamika trofičkih razina, dinamika vodenih masa, flora, fauna i životne zajednice, ekologija, fiziologija i genetika morskih organizama, ispitivanja vezana za eutrofikaciju, praćenje onečišćenja i kvalitete mora.32

- Zavod za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković33 centar je izvrsnosti u osnovnim i primijenjenim istraživanjima sustava, procesa i stanja u okolišu. Riječ je o interdisciplinarnom zavodu koji se bavi istraživanjima iz područja: oceanografije, kemije vodenih sustava, radioekologije, geokemije, biogeokemije, bioelektrokemije, elektrokemije okoliša, ekotoksikologije, akvakulture i patologije riba i akvatičkih organizama, ekološkog modeliranja i informatike o okolišu. Ovaj je laboratorij 2008. godine postao Nacionalni laboratorij za područje mjerenja radioaktivnosti.33

- Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu provodi istraživanja iz područja biološke, kemijske i fizičke oceanografije, sedimentologije, te ribarstvene biologije i marikulture. Osnovno usmjerenje u radu Instituta temeljna su znanstvena istraživanja koja se, najvećim dijelom, provode temeljem znanstvenih projekata. U sklopu Instituta djeluje i nekoliko istraživačkih laboratorija, od kojih je jedan i laborator za akvakulturu. U okviru laboratorija obavljaju se istraživanja o uvođenjima novih vrsta u marikulturu, o bolestima morskih organizama i matematičkom modeliranju utjecaja uzgajališta riba na okoliš.34

- Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku bavi se temeljnim i primijenjenim istraživanjima prirodnih značajka Jadranskoga mora i priobalja, a posebno istraživanjima strukture i procesa u ekosustavima. Institut također provodi monitoring kvalitete mora, eksperimentalni uzgoj biljnih i životinjskih vrsta poradi stjecanja fundamentalnih spoznaja i provjera odvijanja prirodnih procesa, održavanje i popularizaciju Akvarija, Botaničkog vrta na Lokrumu, formiranje znanstvenih i stručnih zbirka.35

Glavna značajka spomenutih institucija jest da su njihova istraživanja uglavnom fundamentalno znanstvena, dok je povezanost s industrijom vrlo ograničena, tj. provodi se malo primijenjenih, razvojnih i tehnoloških istraživanja koja su izravno usmjerena na rješavanje problema proizvođača, diverzifikaciju proizvodnje i unapređenje uzgojne tehnologije.

Obrazovne institucije za gospodarski ribolov i akvakulturu u Hrvatskoj, sukladno provedenoj detaljnoj analizi, jesu sljedeće:

- Sveučilište u Dubrovniku – Odjel za akvakulturu37

o Preddiplomski studij Akvakulturao Diplomski studij Marikultura


69

Odjel za akvakulturu osnovan je radi razvoja akvakulture kao perspektivne poljoprivredno-prehrambene grane u Hrvatskoj, imajući u vidu uz povoljne uvjete za njezin razvoj i blizinu Malostonskog zaljeva, koji je najveće hrvatsko proizvodno područje uzgoja školjkaša. Na Odjelu za akvakulturu studenti prolaze sve faze edukacije: od primarne proizvodnje preko prerade do kvalitete gotovog proizvoda. Kako bi se osiguralo povezivanje Sveučilišta kao obrazovne institucije i proizvodnog sektora, a ujedno i nastava odvijala što kvalitetnije, Sveučilište je osnovalo MARIBIC, gdje se u pokusno/proizvodno/demonstracijskim pogonima provodi, uz do sada spomenute aktivnosti, izvodi i praktična nastava studenata.

Uz Sveučilište u Dubrovniku, koje je u potpunosti orijentirano na izobrazbu kadrova u akvakulturi, na Sveučilištu u Splitu, Zagrebu i Zadru također su odjeli koji jednim dijelom provode edukaciju u oblasti ribarstva.

- Sveučilište u Splitu – Odjel za studije mora38

o Preddiplomski/diplomski studij Morsko ribarstvoo Poslijediplomski studij Primijenjene znanosti o moru

- Sveučilište u Zagrebu o Agonomski fakultet – diplomski studij Ribarstvo i lovstvo, i

poslijediplomski specijalistički studij Ribarstvo39

o Veterinarski fakultet - Zavod za biologiju i patologiju riba i pčela40

- Sveučilište u Zadru o Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu41 nedavno je

osnovan u sklopu nastave u okviru preddiplomskoga sveučilišnog studija Primijenjene ekologije u poljoprivredi. Nastava iz oblasti akvakulture odvija se na kolegiju “Ribarstvo”. Pokazni proizvodni pogoni ovog studija orijentirani su na vinogradarstvo.

Iz analize jasno proizlazi da jedini kompletan edukativni program za sektor akvakulture (dodiplomski studij Akvakultura i diplomski studij Marikultura) postoji na Sveučilištu u Dubrovniku. Uz to, opremljenost MARIBIC-a demonstracijsko-proizvodnim pogonima osigurava studentima i poduzetnicima praktičnu izobrazbu, čime je edukativni ciklus u potpunosti zatvoren na najkvalitetniji način. S obzirom na veliki potencijal Hrvatske za dalji razvitak akvakulture, ovakav interaktivni program edukacije prednost je naše regije u usporedbi s ostalima u Hrvatskoj. Ujedno, to nalaže i potrebu daljeg razvitka i jačanja kompetencija stručnjaka te podizanja konkurentnosti, kako na regionalnoj i nacionalnoj razini, tako i na međunarodnoj. Time se svakako podrazumijeva i dalje usmjeravanje u organizaciju internacionalnih edukativnih programa i ljetnih škola iz različitih oblasti akvakulture.


70

STRATEGIJA RAZVOJA ZNANSTVENO- -ISTRAŽIVAČKIH I TEHNOLOŠKIH INSTITUCIJA U SEKTORU AKVAKULTURE DUBROVAČKO- -NERETVANSKE ŽUPANIJE ZA RAZDOBLJE 2014. – 2020.Strategija razvitka akvakulture na području Dubrovačko-neretvanske

regije, a time i kadrovskog i tehnološkog jačanja Sveučilišta u Dubrovniku i MARIBIC-a, izrađena je na osnovi prethodno prikazane analize znanstveno-istraživačkog sektora. Iz nje je jasno vidljivo postojanje svih potrebnih preduvjeta za stvaranje centra kompetencije za akvakulturu (tehnološka i kadrovska opremljenost te proizvodni sektor s velikim potencijalom za daljnji razvitak). Za definiranje detaljnih smjernica, određivanje ciljanih skupina i krajnjih korisnika te identifikaciju njihovih potreba, koristi se sljedećim metodama:

- analizom najboljih praksa sličnih centara u široj regiji, Europskoj uniji, Japanu i Americi

- analizom stanja u sektoru ribarstva, akvakulture i marikulture te analiza njihovih trendova

- brainstorming-institucijama zainteresiranih za projekt MARIBIC- intervjuima s lokalnim stanovništvom, uzgajivačima školjaka i riba

te drugim poduzetnicima- analizom stanja u akvakulturi u Hrvatskoj- konzultacijama s kreatorima regionalnog razvoja o planovima, stanju,

potrebama i ciljevima razvoja akvakulture u regiji (konzultacije na regionalnoj i nacionalnoj razini).

Sukladno nabrojanim analizama osnovne su ciljane skupine: zaposlenici Sveučilišta u Dubrovniku, studenti Odjela za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku (studenti dodiplomskog studija Akvakulture i diplomskog studija Marikulture) i uzgajivači školjkaša i ribe (slatkovodne i morske) u Hrvatskoj. Krajnje korisnike znanstvenog i tehnološkog potencijala naše regije, sukladno provedenim analizama čine: znanstveno-istraživački centri i obrazovne institucije u Hrvatskoj i Europi, potencijalni poduzetnici u akvakulturnoj proizvodnji u Hrvatskoj i Europi, stanovnici Malostonskog zaljeva i Malog mora, konzumenti u Hrvatskoj (poduzetnici koji pružaju usluge u turizmu i ugostiteljstvu te stanovništvo).

Povećanje konkurentnosti, uz pomoć jačanja stručnih i tehnoloških kapaciteta za akvakulturu u Dubrovačko-neretvanskoj županiji planirano je u dvije faze:

1. opremanje i adaptacija MARIBIC-a uz izgradnju otpremno- -purifikacijskog centra s pripadajućim laboratorijima

2. formiranje Centra kompetencije za unapređenje kvalitete, diversifikaciju i razvoj proizvoda akvakulture.


71

Prva faza: Opremanje i adaptacija MARIBIC-a uz izgradnju otpremnog centra s pripadajućim laboratorijima

Sukladno izrađenoj projektnoj dokumentaciji nostelj je projekta Tehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBIC, a partneri su Sveučilište u Dubrovniku, Regionalna razvojna agencija DUNEA i DNŽ. Planirane projektne aktivnosti, uz upravljanje projektom obuhvaćaju:

- adaptaciju i proširenje prostora Centra uz izgradnju otpremno-purifikacijskog centra s pokaznim pokusno-proizvodnim pogonima za depuraciju (pročišćavanje) i obradu školjkaša te pripadajućim laboratorijima, nabavu laboratorijske (laboratorij za kontrolu zdravstvene ispravnosti, kvalitete i zdravstvenog stanja ribe i školjkaša s pet odjela: mikrobiološkim, fizikalno-kemijskim, histološkim i imunohistokemijskim, PCR, kromatografskim; laboratorij za pokusnu proizvodnju biodizela iz alga) i druge opreme te opremanje pokusnog pogona za neškodljivo ukljanjanje nusproizvoda u proizvodnji bioplina,

- razvoj vještina djelatnika i suradnika Centra (obrazovni programi u zemlji i inozemstvu, studijsko putovanje, stručna praksa za studente),

- razvoj sustava kvalitete i sigurnosti hrane (registracija mikrobiološkog laboratorija, informativno-edukativne radionice za uzgajivače i potencijalne poduzetnike, analiza kvalitete proizvoda, izradba vodiča o kvaliteti, organizacija međunarodnog stručnog skupa),

- marketing i promociju (izradba vizualnog identiteta, etikete i pakiranja za malostonsku kamenicu, analiza tržišta u Hrvatskoj i EU, izradba marketinške strategije, izradba promotivnih materijala, unapređenje internetske stranice Centra, organizacija promotivnih aktivnosti).

Financiranje projektnih djelatnosti planirano je iz sredstava strukturnih fondova EU za regionalne razvojne projekte. Za ovaj je projekt kompletirana sva potrebna porojektna dokumentacija, uračunavajući i građevinsku, a tehničku pomoć za pripremu projekta financiralo je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Predviđeno trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost procijenjena je na 30 667 990,60 kn.

Na projektu bi uz sadašnje zaposlenike MARIBIC-a i partnere, u tijeku prve godine, sukladno hodogramu aktivnosti, započela rad i obuku tri novozaposlena laboratorijska djelatnika VSS i jedan radnik (SSS) na održavanju i sigurnosti (rad u radionici i čuvanje gradilišta). Na kraju druge godine, po završetku izgradnje otpremnog centra, planirano je zaposliti: voditelja otpremnog centra (VSS), kvalificiranog tehnologa/predradnika (VSS), djelatnika za prodaju/marketing i osam djelatnika srednje i niže stručne spreme za rad u demonstracijsko-


72

proizvodnom pogonu i to na demonstracijsko-proizvodnim uzgajalištima Centra.

Provedbom planiranih aktivnosti očekuje se ostvarivanje sljedećih rezultata: stvoren funkcionalan centar kompetencija u akvakulturi s funkcionalnim laboratorijima i svim predviđenim pogonima, razvijene usluge za kontrolu kvalitete, sigurnost hrane i otpremu proizvoda na tržište, unaprijeđene vještine i stručnjaka i uzgajivača školjkaša i ribe, te povećana svijest poduzetnika i stanovništva o značenju akvakulture i važnosti jačanja suradnje sa znanstveno-istraživačkim i tehnološkim institucijama.

Druga faza: Uspostava, izgradnja i opremanje Centra kompetencije za unapređenje kvalitete, diversifikaciju i razvoj proizvoda akvakulture

Ovaj je projekt druga fazu razvitka, kojom bi se u potpunosti zatvarili tehnološko-razvojno-proizvodni segment i edukativni ciklus u području proizvodnje i plasmana na tržište proizvoda akvakulture. Projektnu ideju ovog centra proglasila je Skupština Hrvatskog klastera konkurentnosti prehrambeno- -prerađivačkog sektora (HKKPPS) projektom od nacionalnog interesa, pa je potom razrađen i prijavljen na natječaj MRRFEU za dodjelu tehničke pomoći regionalnim razvojnim projektima u travnju 2013. godine. Rezultati natječaja objavljeni su u studenome 2013., pri čemu je projekt bio prvi na bodovnoj listi Ministarstva.

Osnovni cilj druge razvojne faze je primjenom novih, inovativnih i KET tehnologija razviti infrastrukturu za razvitak novih proizvoda akvakulture, diverzificirati postojeću ponudu na hrvatskom tržištu razvitkom novih proizvoda (posebno proizvoda od svježe ribe i školjkaša - tzv. “zdrave brze hrane” koja će obuhvatiti razvoj tri linije: ekskluzivne proizvode, proizvode za široku potrošnju i proizvodi za upotpunjenje turističke ponude), zatim unaprijeđenje kvalitete proizvoda i razvoj suvremene marketinške strategije, te osguranje prijenosa znanja na proizvodni sektor edukacijom i transferom tehnologije. Na taj način bi tehnološko-razvojni proizvodni segment i edukativni ciklus Sveučilišta u Dubrovniku i MARIBIC-a bili u potpunosti zatvoreni, a novi pokazni pokazno- -proizvodni pogon za preradu sa senzorskim laboratorijem bio bi smješten u poslovnoj zoni Banići s obzirom na to da su na toj lokaciji osigurani svi zakonski i infrastrukturni uvjeti za njegovu izgradnju.

Nositelj je ovog projekta sukladno projektnoj ideji MARIBIC, a partneri su Sveučilište u Dubrovniku, DUNEA, DNŽ i HKKPPS. Ukupna vrijednost projekta je oko tri milijuna eura.


73

USKLAĐENOST STRATEGIJE RAZVOJA S REGIONALNOM, NACIONALNIM I EU STRATEGIJAMAKako bi se osigurala mogućnost financiranja obaju projekata iz

strukturnih i kohezijskih projekata EU, sve predvođene projektne aktivnosti u potpunosti su usuglašene sa smjernicama regionalnih, nacionalnih i EU strategija:

Županijskom razvojnom strategijom Dubrovačko-neretvanske županije 2011. – 2013.42, strateškim ciljem 1. Povećanje konkurentnosti gospodarstva, i prioritetima: 1.1. Poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva, 1.2. Poticanje inovacija i tehnološkog razvoja, 1.4. Ruralni razvoj i razvoj poljoprivrede, ribarstva i marikulture i strateškim ciljem 2. zaštita okoliša i razvoj infrastrukture. Projekti će modernizacijom proizvodno-tehnoloških kapaciteta i uspostavom suvremeno opremljenih laboratorija značajno pridonijeti razvoju uzgojnih tehnologija za akvakulturnu/marikulturnu proizvodnju u regiji (ali i šire), osigurati diverzifikaciju proizvoda i unapređenje njihove kvalitete, a transferom znanja i tehnologije na privatni sektor pridonijeti povećanju razine konkurentnosti proizvođača u području akvakulture kao i potaknuti inkubaciju novih poduzetnika. Uvođenjem pokazne tehnologije za neškodljivo uklanjanje otpada životinjskog podrijetla nastalog tijekom proizvodnje na održiv način – proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora - bioplina, unaprijedit će se i gospodarenje otpadom, a time i dodatno zaštiti okoliš, tj. povećati i ekološka održivost akvakulturne proizvodnje.

Strateškim planom Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja 2012. – 2014.43, Općim ciljem 1. Konkurentan i održiv poljoprivredno- -prehrambeni i ribarski sektor, među ostalim, ističe posebne ciljeve 1.3. Održivo upravljanje živim bogatstvima u ribarstvu; 1.4. Prilagodba i modernizacija proizvodnih sustava poljoprivredne proizvodnje i ribarstva standardima EU vezanim za higijenu, javno zdravstvo, dobrobit životinja, sigurnost na radu, uvjete zaštite okoliša te restrukturiranje proizvodnje, u okviru kojega se posebno ističe važnost potpore za sektor akvakulture i prerade. MARIBIC će uspostavom suvremeno opremljenih laboratorija (za kontrolu kvalitete i zdravstvenog stanja akvatičnih organizama, kvalitete vode i dr.) otpremno-purifikacijskog centra pridonijeti razvoju i unapređenju kontrole kvalitete i zdravstvene ispravnosti (sigurnosti) akvakulturnih proizvoda. To će posljedično pridonijeti prebacivanju težišta s ulova morskih proizvoda na povećanje proizvodnje uzgojenih, a time i smanjenju opasnosti od pretjeranog ulova i s tim povezanog opstanka prirodnih populacija akvatičnih organizama. Već je rečeno da zbog nekontroliranog ulova svakodnevno raste broj ugroženih vrsta.

Strategijom regionalnog razvoja RH 2011. do 2013.44 za regiju Jadranska Hrvatska, koja posebno naglašava potrebu za jačanjem konkurentnosti poslovnog sektora kroz jačanje strukovnog sektora, poslovne infrastrukture i poslovnih potpornih institucija, tehnološko osuvremenjivanje gospodarstva i


74

povezivanje poslovnog, znanstveno-istraživačkog i/ili javnog sektora poradi transfera znanja, uvođenja novih tehnologija i komercijalizaciju inovacija. U 2011. godini održan je sastanak županâ regije Jadranska Hrvatska na kojemu je potvrđeno da Centar izvrsnosti u marikulturi predstavlja jedan od strateških razvojnih projekata Dubrovačko-neretvanske županije u regiji Jadranska Hrvatska.

Naznačena dva strateška razvojna projekta u skladu su i s ciljevima EU 2020 strategije, koja promiče pametan, održiv i inkluzivan gospodarski rast i razvoj, a koji se temelji na komercijalizaciji znanstveno-istraživačkih i tehnoloških spoznaja u području akvakulture i marikulture u Hrvatskoj. Također, u priopćenju Europske komisije pod nazivom Building a sustainable future for aquaculture45 ističe se važnost promocije konkurentnosti i diversifikacije akvakulturne industrije. Također se naglašava važnost naprednih istraživanja i razvoja suvremenih tehnologija za akvakulturnu proizvodnju, kao i održiv razvoj ove gospodarske grane čvrsto povezan s time, s posebnim naglaskom na ekološku održivost. Komisija naglašava važnost daljnjeg razvoja istraživanja i razvoja tehnologija potrebnih za akvakulturu sa svrhom prilagodbe promjenjivim potrebama tržišta, kao i važnost R&D institucija u ovome procesu. Dokument posebno ističe važnost kvalitete i zdravstvene ispravnosti/sigurnosti proizvoda. Nadalje, u prijedlogu Strategije održivog razvoja europske akvakulture Europska komisija ističe se, među ostalim, važnost povećanja proizvodnje u području akvakulture na način promocije istraživanja novih ekonomski iskoristivih vrsta, uvođenje novih standarda za proizvode, važnost kvalitetnih edukativnih programa i istraživačkog rada za potrebe akvakulture, brigu za zaštitu okoliša i zdravstvenu sigurnost konzumenata.

Uz do sada spomenuto, projektne su aktivnost u skladu s nekoliko tematskih ciljeva i prioriteta novog programskog razdoblja 2014. – 2020. a to su: Cilj 1. Jačanje istraživanja, tehnološkog razvoja i inovacija (prioritet 1.1. Jačanje istraživačke i inovacijske infrastrukture i kapaciteta za razvoj izvrsnosti u istraživanju i inovacijama te poticanje centara za kompetencije, osobito onih od europskog interesa; 1.2. Promicanje privatnih ulaganja u inovacije i istraživanja te razvoj poveznica i sinergije među poduzećima, istraživačko- -razvojnim centrima i visokoobrazovnim ustanovama; 1.3. Jačanje istraživanja, tehnološkog razvoja i inovacija kroz razvoj poslijediplomskih studija, obuku istraživača, aktivnosti umrežavanja i partnerstva visokoškolskih ustanova, istraživačko-tehnoloških centara i poduzeća), Cilj 3. Jačanje konkurentnosti malih i srednjih poduzetnika, poljoprivrednog sektora te sektora ribarstva i akvakulture (prioriteti 3.1. Promicanje poduzetništva, osobito podupiranjem primjene novih ideja i pružanjem podrške u stvaranju novih poduzeća, uključujući i poslovne inkubatore; 3.2. Razvoj i primjena novih poslovnih modela za mala i srednja poduzeća, osobito vezanih za internacionalizaciju; 3.3. Podrška stvaranju i proširenju naprednih kapaciteta za razvoj proizvoda i usluga), Cilj 10. Ulaganje u obrazovanje, vještine i cjeloživotno učenje (prioritet 10.1.


75

Ulaganje u obrazovanja, vještine i cjeloživotno učenje kroz razvijanje obrazovne strukture i 10.3. Poboljšanje kvalitete, učinkovitosti i otvorenosti visokoškolskog obrazovanja poradi povećanja broja uključenih i razine znanja) i Cilj 6. Zaštita okoliša i promicanje učinkovitosti resursa.

Sve na projektima partnerske institucije (Sveučilište u Dubrovniku, MARIBIC, DNŽ, DUNEA) uključene su u rad Hrvatskog klastera konkurentnosti prehrambeno-pređivačkog sektora i slijede njegove strateške smjernice 2013. – 2020., donesene u travnju 2013. godine. Prioritetna područja uključuju: 1. Unapređenje poslovnog okruženja i jačanje konkurentnost prehrambeno-prerađivačkog sektora; 2. Unapređenje i diversifikacija proizvodnje kroz istraživanje, tehnološki razvoj, primjenu inovacija i KET tehnologija; 3. Razvoj ljudskog kapitala kroz unapređenje znanja, sposobnosti i vještina; 4. Brendiranje prehrambeno-prerađivačkog sektora i proizvoda primjenom inovativnog dizajna i promidžbenih aktivnosti te utvrđivanje prioritetnih oznaka/ standarda kvalitete.

ZAKLJUČAKTradicionalna akvakultura ne može više popuniti sve veću razliku

između padajućeg ulova iz svjetskih mora, rijeka i jezera i neprestano rastuće potražnje za hranom. Moderna akvakultura kao industrija može se razviti samo znatnim ulaganjima u nove tehnologije i nove načine upravljanja (menadžmenta). To uključuje mobilizaciju ne samo industrije nego i raspoloživih znanstvenih potencijala. Kako bi se osiguralo povezivanje Sveučilišta kao obrazovne institucije i proizvodnog sektora, Sveučilište je osnovalo Tehnološki i poslovno-inovacijski centar za marikulturu MARIBIC. Ovo je jedinstvena institucija u Hrvatskoj, kojoj je osnovna zadaća razvoj vlastitih inovativnih tehnologija, testiranje i poticanje primjene novih tehnologija i njihova transfera zainteresiranim poduzetnicima i osposobljavanje kadrova koji će biti nositelji razvitka hrvatske akvakulturne industrije. Uz nastavu, primijenjena i razvojna istraživanja (posebice istraživanja za potrebe industrije) u ovim se pogonima održavaju i specijalizirani tečajevi za znanstvenike i edukacija i stručna pomoć postojećim akvakulturnim proizvođačima te potencijalnim poduzetnicima zainteresiranima za ulaganja i započinjanje proizvodnje u ovom prehrambenom sektoru.

Strategija razvoja znanstveno-istraživačkih i tehnoloških institucija u sektoru akvakulture Dubrovačko-neretvanske županije za razdoblje 2014. – 2020. razvijena je poradi daljnjeg jačanja kadrovskih i tehnoloških kompetencija, što će osigurati povećanu konkurentnost akvakulturne industrije i na županijskoj i na nacionalnoj razini.


76

LITERATURA 1. FAO Fisheries and Aquaculture Department (2012.), The State of

World Fisheries and Aquaculture 2012. FAO, Rome. pp. 209

2. EC COMMISSION (2008.), A European Strategy for Marine and Maritime Research: A coherent European Research Area framework in support of a sustainable use of oceans and seas. EC COM, Brussels, pp. 14

3. Huss H. H., Ababouch L., Gram L. (2004.), Assessment and management of seafood safety and quality. FAO FISHERIES TECHNICAL PAPER nr. 444.

4. IZOR (2009.), Baze podataka i pokazatelja stanja morskog okoliša, marikulture i ribarstva: Ribarstveni pokazatelji (on line). Split, IZOR. Dostupno na: http://www.izor.hr/azo/ (zadnji pristup 25.6.2014)

5. Državni zavod za statistiku (2011.), Statistički ljetopis RH. Zagreb: DZS.

6. Obrtnička komora DNŽ: Ribarstvo i manikultura Dubrovačko- -neretvanske županije u brojkama (on line). Dubrovnik, HOK DNŽ. Dostupno na: http://www.du-hok.net/clanak/ribarstvo-i-manikultura-dubrovacko-neretvanske-zupanije-u-brojkama-54.html (zadnji pristup 9.7.2014.)

7. IMP (2014.), Elaborat zaštite okoliša za zahvat marikulture u Malostonskom zaljevu, veljača 2014. Dubrovnik, Institut za more i priobalje. pp. 13

8. Gavrilović, A. (2002.), Koncentracije kadmija, olova i cinka u kamenica (Ostrea edulis L.) Malostonskog zaljeva. Magistarski rad. Zagreb: Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 3-13.

9. IOR (2008.), Evaluacija raspodjele i trenutnog stanja prirodnih zajednica školjkaša u demonstracijskom području u Zadarskoj županiji i prijedlozi za njihovu održivu eksploataciju. UNDP – COAST PROJEKT, finalno izvješće. Split, Institut za oceanografiju i ribarstvo. pp. 65

10. Vulić, A., Bogdanović, T., Pleadin, J., Perši, N., Zrnčić, S., Oraić, D. (2012.), Usporedba kemijskog sastava i količine teških metala u mesu lubina (Dicentrarchus labrax) i komarče (Sparus aurata) iz uzgoja i slobodnog ulova. Meso, 14(5), str. 404-414.

11. Jug-Dujaković, J. (2008.), Marine aquaculture production. National fisheries strategy and COM project – PHARE 2005 – EUROPEAID123609DSERHR.

12. Jug-Dujaković, J., Gavrilović, A., Skaramuca, B. (2010.), Evaluacija ideja i projekata u diverzifikaciji ribljih proizvoda i njihovoj uspješnoj komercijalizaciji. Zbornik sažetaka Četvrtog međunarodnog savjetovanja o slatkovodnom ribarstvu Hrvatske: Hrvatsko ribarstvo kako i kuda dalje? Ribarstvo


77

i zaštita zdravlja riba. Hrvatska gospodarska komora – Županijska komora Vukovar (ur.). Zagreb, Hrvatska gospodarska komora – Sektor za poljoprivredu, poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo.

13. Jug-Dujaković. J., Gavrilović, A. (2011.), The use of advantages of the aquaculture production in the modern marketing. The fifth Convention on the freshwater aquaculture. Hrvatska gospodarska komora – Županijska komora Vukovar (ur.). Zagreb, Hrvatska gospodarska komora – Sektor za poljoprivredu, poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo.

14. Jug-Dujaković, M., A. Gavrilović, J. Jug-Dujaković (2011.), Croatian Shellfish Dispatch Centres Legislation. Naše more, 57 (3-4), str. 132-139.

14. Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J., Conides, A., Kunica,V., Ljubičić, A.(2014.), Rast i preživljavanje dagnje, Mytilus galloprovincialis (Lamarck, 1819) u dva različita uzgojna sustava. Lončarić, Z. i Marić, S., ur. Zbornik radova 49. Hrvatskog i 9. međunarodnog simpozija agronoma. Osijek: Poljoprivredni fakultet.

16. Sveučilište u Dubrovniku (2013.), Završno izvješće projekta “Nove tehnologije u uzgoju školjkaša”. Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku.

17. Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J., Ljubičić, A. (2010.), The effect of temperature on the growth, development and survival of larval and post larval stages of the European flat oyster, Ostrea edulis (Linnaeus, 1758). Pospišil, M. (ed.). Proceedings of the 45th Croatian & 5th International Symposium on Agriculture. Zagreb: Faculty of Agriculture.

18. Jug-Dujaković, J., Gavrilović, A., Ljubičić, A. (2010.), Culture and comparison of growth and survival of oyster larvae, Ostrea edulis (Linnaeus, 1758), in various culture systems. Pospišil, M. (ed.). Proceedings of the 45th Croatian & 5th International Symposium on Agriculture. Zagreb: Faculty of Agriculture.

19. Jug-Dujaković, J., Gavrilović, A., Ljubičić, A., Conides, A. (2010.), The use of the diatom Cylindrotheca closterium in the feeding of Ostrea edulis larvae. WAS (ur.). Pospišil, M. (ed.). Proceedings of the WAS conference: Profitable and sustainable aquaculture. San Diego, WAS.

20. Jug-Dujaković, J., Van Gorder, S. (2002.), Pilot production of yellow perch (Perca fluviatilis) in a commercial recirculation system. Aquaculture Engineering Society (ed.). Proceedings from the fourth International conference on recirculating Aquaculture. Roanoke, Virginia: AES. 473-478.

21. Van Gorder, S., Jug-Dujaković, J. (1996.), The effects of feed management on design and production capacity of recirculating aquaculture systems. Aquaculture Engineering Society (ed.). Proceedings from the Recirculating aquaculture conference. Roanoke, Virginia: AES. 390-398.


78

22. Van Gorder, S., Jug-Dujaković, J. (2004.), Performance of Rotating Boiological Contactors in a Recirculating Aquaculture System. Aquaculture Engineering Society (ed.). Proceedings from the fift Iternational conference on recirculating Aquaculture. 234-243.

23. Jug-Dujaković, M., Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J. (2008.), Possible Means of Protection and Indentification of Mali Ston Oyster in the Market. Naše more 55 (5-6), str. 262-268.

24. Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J., Skaramuca, B. (2011.), Oznake kvalitete, certifikacijske sheme i zaštita proizvoda slatkovodne akvakulture na tržištu. Zbornik radova Četvrtog međunarodnog savjetovanja o slatkovodnom ribarstvu Hrvatske: Hrvatsko ribarstvo kako i kuda dalje? Ribarstvo i zaštita zdravlja riba. Hrvatska gospodarska komora – Županijska komora Vukovar (ur.). Zagreb: Hrvatska gospodarska komora – Sektor za poljoprivredu, poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo.

25. Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J., Ljubičić, A., Strunjak-Perović, I., Čož-Rakovac, R., Topić Popović, N., Jadan, M. (2011.), Utjecaj uzgojne tehnologije na kvalitetu mesa i preživljavanje kamenice Ostrea edulis (Linneaus, 1758) u Malostonskom zaljevu. Pospišil, M. (ur.). Zbornik radova 46. Hrvatskog i 6. Međunarosnog simpozija agronoma. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.

26. Jug-Dujaković, J., Gavrilović, A., Kuiš, D., Van Gorder, S. (2010.), Design of an efficient depuration system according to the specific needs of the Croatian shellfish industry. Pospišil, Milan (ur.). Proceedings of the 45th Croatian & 5th International Symposium on Agriculture. Zagreb: University of Agriculture.

27. Gavrilović, A., Gjurčević, E., Kozarić, Z., Jug-Dujaković, J. (2009a), First report on Bucephalus infection of the farmed flat oysters Osterea Edulis in south-eastern Adriatic, Croatia. WAS (ed.). Proceedings of the World Aquaculture Conference. Veracruz, Mexico: WAS.

28. Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J., Marinović Bonačić, A., Conides, A., Bonačić, K., Ljubičić, A., Van Gorder, S. (2011.), The influence of environmental parameters on the growth and meat quality of the Mediterranean mussel Mytilus galloprovincialis (Mollusca: Bivalvia). AACL Bioflux 4 (5), pp. 573-583.

29. Gavrilović, A., Jug-Dujaković, J., Ljubičić, A., Conides, A. (2010.), Broodstock conditioning and induced spawning of the warty venus, Venus verrucosa under four different feeding regimes. WAS (ed). Proceedings of the WAS conference: Profitable and sustainable aquaculture. San Diego: WAS.

30. Gavrilović, A., Ljubičić, A., Jug-Dujaković, J. (2009.), Response of warty venus Venus verucossa to two different spawning stimulation techniques. WAS (ed). Proceedings: World Aquaculture Society Conference. WAS: Veracruz, Mexico.


79

31. Jug-Dujaković, J., Gavrilović, A., Ljubičić, A., Skaramuca, B. (2009.), Use of phytoplankton species Cylindrotheca closterium isolated from the Bay of Mali Ston in the process of broodstock conditioning of warty venus, Venus verrucosa. Pospišil, M. (ur.). Proceedings: 44th Croatian & 4th International Symposium on Agriculture. Zagreb: Faculty of agriculture.

32. CIM (2014.), Centar za istraživanje mora IRB (on line). Dostupno na: http://www.cim.irb.hr/ (9.7.2014)

33. IRB (2014.), Zavod za istraživanje mora Iinstituta Ruđer Bošković (on line). Dostupno na: http://www.irb.hr/Istrazivanja/Zavodi-i-centri/Zavod-za-istrazivanje-mora-i-okolisa (9.7.2014)

34. IZOR (2014.), Institut za oceanografiju i ribarstvo Split (on line). Dostupno na: http://www.izor.hr (9.7.2014)

35. IMP (2014.), Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku. (on line). Dostupno na http://www.imp-du.com/ (9.7.2014)

36. MARIBIC (2014.), Tehnološki i poslovno inovacijski centar za marikulturu MARIBIC (on line). Dostupno na: http://maribic.com (9.7.2014)

37. Sveučilište u Dubrovniku (2014.), Odjel za akvakulturu (on line). Dostupno na: http://www.unidu.hr/odjeli.php?idizbornik=30 (9.7.2014)

38. Sveučilište u Splitu (2014.), Odjel za studije mora (on line). Dostupno na: http://more.unist.hr/ (9.7.2014)

39. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (2014.), Studiji (on line). Dostupno na: http://www.agr.unizg.hr/hr/category/studiji/3 (9.7.2014)

40. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (2014.), Zavod za biologiju i patologiju riba i pčela (on line). Dostupno na: http://www.ribe-pcele.vef.unizg.hr/ (9.7.2014)

41. Sveučilište u Zadru (2014.), Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sredozemlja: Studij primijenjene ekologije u poljoprivredi (on line). Dostupno na: http://www.unizd.hr/poljodjelstvo/OOdjelu/tabid/2948/Default.aspx (9.7.2014)

42. DNŽ (2011.), Razvojna strategija Dubrovačko-neretvanske županije 2011.–2013. (on line). Dubrovnik: DNŽ. Dostupno na:http://www.edubrovnik.org/Razvojna_strategija_2011_2013.pdf (9.7.2014)

43. MPRRR (2011.), Strateški plan 2012 – 2014. Zagreb: Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja.

44. Ministarstvo regionalnog razvoja, šimarstva i vodnog gospodarstva (2010.), Strategija regionalnog razvoja R. Hrvatske, 2011. – 2013. Zagreb: MRRŠVG.

45. EC COMMISSION, Building a sustainable future for aquaculture:


80

A new impetus for the Strategy for the Sustainable Development of European Aquaculture. (on line). Brussels: EC COM. Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM:2009:0162:FIN:EN:PDF (9.7.2014)


81

Ana Gavrilović, Ph. D. Assistant ProfessorDepartment of AquacultureUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

Jurica Jug-Dujaković, Ph. D.Assistant ProfessorMariculture Business Inovation Center MARIBICUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

ROLE OF THE UNIVERSITY OF DUBROVNIK IN THE DEVELOPMENT AND MODERNIZATION OF THE AQUACULTURE SECTOR IN THE REGION

AbstractNowadays aquaculture is the fastest growing economic sector in the world, which is caused by the stagnation of fishing, the increasing demand for highly nutritive proteins and the trends in nutrition. Unfortunately, despite optimal natural resources, this sector in Croatia is still underdeveloped and unable to compete with most European countries. The University of Dubrovnik, having regard to the potential for development of aquaculture as a perspective food industry in Croatia, and to the proximity of the bay of Mali Ston, which is the largest shellfish production area in Croatia, has established the Department of Aquaculture, with the purpose of creating a better foundation for the development of this sector. In this Department the students go through all phases of education: from the theoretical basis and primary aquaculture production, through processing, up to the final product. In order to ensure the connection of the University as an educational institution with the production sector, and to ensure good quality classes and lectures, the University has founded the Technological and Business-Innovation Centre for Mariculture MARIBIC, where the practical classes are held in experimental-demonstration facilities. This is a unique institution in Croatia. The basic task of this institution is the development of innovative technologies, testing and stimulating the application of new technologies and their transfer to interested entrepreneurs, along with the education of people who will be the motor of the development of the Croatian aquaculture industry. Apart from the


82

classes and applied developmental research (especially research for industrial needs), these facilities accommodate specialized courses for scientists and educational and expert courses for assisting the existing producers and potential entrepreneurs interested in investments and production in this sector. MARIBIC for now has modern production-demonstration facilities for vertically integrated production of fish and shellfish, as well as a portion of the necessary laboratories. In the period 2014 – 2020, this institution of the University should be additionally equipped with modern laboratories and demonstrational dispatch-purification facility, which would fulfil all conditions for establishment of the centre of competence in primary aquaculture production. Apart from that, to complete the technological-developmental-productional segment and educational cycle, it is necessary to build a modern experimental-demonstration facility for processing, quality improvement, diversification and development of aquaculture products. That way, the Centre and the University will become the leading regional expert, educational and technological support for the aquaculture industry in the development of new technologies and stimulation of entrepreneurship. This paper describes in detail all the strategic steps which lead to achievement of the aforementioned objectives.

Keywords: aquaculture, University of Dubrovnik, Technological and Business-Innovation Centre for Mariculture MARIBIC, improving the competitiveness of aquaculture, development of new technologies for farming and processing aquaculture products.

JEL classification: I23, I25, Q22

83

Dr. sc. Narcis Hudorović, dr. med Zavod za vaskularnu kirurgiju Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice”, ZagrebE-mail: [email protected]

POSEBNOSTI PROGRAMA ZA STUDIJ SESTRINSTVO SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU U

FUNKCIJI RAZVOJNIH POTREBA DUBROVAČKO- -NERETVANSKE ŽUPANIJE

UDK / UDC: 378.4 (497.5 Dubrovnik) 614.253 (497.5-35 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: I11, I25, J24Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 8. travnja 2014. / April 8, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakU članku se opisuje današnje stanje sestrinstva u Republici Hrvatskoj (RH), i potreba za edukacijom medicinskih sestara, s posebnim naglaskom na specifičnosti ove županije kako bi se onemogućili razvojni problemi, i bolje odredile razvojne potrebe visoko-školskog obrazovanja i zdravstva.

Prema podacima iz registra Hrvatske komore medicinskih sestara, danas u RH ima 6 147 medicinskih sestara/tehničara sa završenim studijem sestrinstva. Istovremeno broj medicinskih sestara na 100 000 stanovnika iznosi 569, što je znatno manje od prosjekla EU-a (782/100 000). Zbog toga je vidljivo da je potrebno školovati znatan broj medicinskih sestara radi stjecanja specifičnih znanja.

Zdravstveni sustavi novih zemalja članica Europske unije moraju se prilagoditi njezinu globalnom zdravstvenom sustavu i dosegnuti propisanu i prepoznatljivu kvalitetu zdravstvene edukacije, a u provedbi promjena moraju se zadovoljiti smjernice regionalnog ureda za Europu Svjetske zdravstvene organizacije uz istodobno poštovanje direktiva Europske unije (2005/36/EZ, 2013/55), i smjernica o priznavanju stručnih kvalifikacija, slobodi pružanja usluga i poslovnog djelovanja (2004/66/EZ).


84

U nastojanju da se unaprijedi zdravstvena struktura u DNŽ program studija Sestrinstvo pri Sveučilištu u Dubrovniku u mogućnosti je osposobiti medicinsku sestru/tehničara za provedbu zdravstvenog odgoja i edukacije, aktivno uključivanje u znanstvena istraživanja i za istovremenu uporabu naučenih znanja u nadvladavanju problema i potreba gospodarstva.

Stoga su danas medicinske sestre/tehničari po završetku stručnog studija Sestrinstvo Sveučilišta u Dubrovniku osposobljeni provoditi i one postupke u liječenju bolesnika koje su u bliskoj prošlosti bili samo u domeni liječnika.

Primjer opisane inovacije u zdravstvenom sustavu je uz potrebno znanje za organiziranje klinika u kojima samo medicinske sestre prate stanje zdravlja, provode edukaciju, psihosocijalnu podršku bolesnika i donose završne zaključke o tijeku liječenja bolesnika (engl. Nurse Led Clinic- -NLC).

Osnivanje NLC u skladu je s ciljevima Nacionalne strategije razvoja sestrinstva RH, što bi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji istovremeno znatno podiglo standarde zdravstvenih usluga uz smanjenje troškova liječenja.

Ključne riječi: zdravstveni sustav, sestrinstvo u Hrvatskoj, obrazovanje medicinskih sestara, unapređenje zdravstva, liječenje bolesnika.

Hudorović, N.: Posebnosti programa za studij Sestrinstvo Sveučilišta u Dubrovniku...

85

1. UVODSestrinstvo je neodvojiv dio biomedicinske znanosti. U tijeku stalnog

razvoja biomedicinskih znanosti sestrinstvo su neopravdano zanemarivale društvene institucije. Upravo stoga potrebna edukacija medicinskih sestara/tehničara u Republici Hrvatskoj zastala je na razini srednjoškolskoga stupnja obrazovanja [1].

Zbog tih razloga postoji kontinuirana potreba za poboljšanjem razumijevanja današnjega stručno-znanstvenog položaja sestrinstva u RH, te posebice za potrebu edukacije medicinskih sestara/tehničara, i to iz perspektive suvremenih spoznaja o razvoju sestrinstva i milenijskih ciljeva za sve zdravstvene profesionalce koji su uključeni u edukaciju i poboljšanje stupnja znanja i stručnosti medicinskih sestara [2, 3].

Početkom 21. stoljeća u RH verificirano je, znanstvenim metodama, stagniranje sestrinstva i kao discipline i kao profesije, što je dovelo do izolacije hrvatskog sestrinstva od suvremenih trendova u međunarodnoj sestrinskoj zajednici [2, 4]. Dok se u svijetu u proteklih pedeset godina sustavno povećavao broj doktora znanosti iz područja sestrinstva [5], izvedbeni programi stručnih studija Sestrinstvo u RH nisu udovoljavali minimalnim uvjetima za izbor završenih medicinskih sestara/tehničara u nastavna i znanstvena zvanja.

2. MEDICINSKE SESTRE I TEHNIČARI U RHU ukupnom broju zdravstvenih djelatnika medicinske sestre/tehničari

čine gotovo polovinu (46%). U skupini zdravstvenih djelatnika više i srednje stručne spreme koja ima 35 705 zaposlenih, medicinske sestre/tehničari čine 71%, a ostalo su uglavnom zdravstveni inženjeri i tehničari. Prema podacima iz Registra Hrvatske komore medicinskih sestara (HKMS) u RH ima 6 147 medicinskih sestara/ tehničara sa završenim studijem sestrinstva. Broj medicinskih sestara na 100 000 stanovnika u usporedbi s 1980. godinom povećao se s 354 na 569 u 2010. godini, što je još uvijek manje od prosjeka EU-a (782/100 000). Među medicinskim sestrama/tehničarima je 19% onih s višom stručnom spremom, što je više nego 2006. godine, kada im je udio bio 15% (slika 1.) [8].


86

Slika 1. Broj medicinskih sestara u Republici Hrvatskoj i EU.

Izvor: WHO Health for all Database.

Udio muškaraca među medicinskih sestrama/tehničarima u 2011. godini bio je 5,3% u skupini s višom stručnom spremom, a 8,3% onih sa srednjom stručnom spremom. I dobna struktura pritom je nepovoljna jer ih je više u dobi od 45 godina i više (n=12 969) nego do 45 godina (n=12 388) (slika 2.).

Slika 2. Dobna struktura medicinskih sestara/tehničara u Republici Hrvatskoj 2011.

godine.

Izvor: Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

Najveći broj medicinskih sestara i tehničara radi u kliničkim bolničkim centrima, kliničkim bolnicama i klinikama te u općim bolnicama (slika 3.).


87

Slika 3. Medicinske sestre/tehničari prema vrsti zdravstvene ustanove u kojoj rade 2011.

godine.

Izvor: Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

3. MEDICINSKE SESTRE I TEHNIČARI U RH I EDUKACIJA

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo RH, dana 30. lipnja 2007. broj ukupno zaposlenih medicinskih sestara/tehničara u sustavu zdravstva RH iznosio je 28 347 (24 434 sa srednjoškolskim obrazovanjem; 3 913 s visokom obrazovanjem). Usporedbom s podacima World Health Organisation (WHO) iz 2003. godine (23 848 / 5,05 medicinskih sestara na 1 000 stanovnika), u RH zabilježen je porast od 0,15 medicinskih sestara na 1 000 stanovnika u tijeku od pet godina. Prema direktivama Europske unije (EU) usklađenih sa smjernicama Europskog sveučilišnog udruženja (engl. European University Association - EUA) do završetka 2014. godine u RH mora se povećati ukupan broj medicinskih sestara/tehničara za 14 173, i to na razini prvostupnika za 9 919, na diplomskoj za 2 834 i na poslijediplomskoj razini za 1 417. Za dosizanje EU standarda tijekom sedam godina, za svaku akademsku godinu u RH potrebno je osigurati školovanje na diplomskoj razini za 405 medicinskih sestara/tehničara, tj. osigurati da se poveća kapacitet studiranja u RH za 145 medicinskih sestara [5].

Temeljem opisanih znanstvenih čimbenika o potrebnosti rasta broja visokoškolsko obrazovanih medicinskih sestara/tehničara, Sveučilište u Dubrovniku izradilo je 2008. godine studijski program za preddiplomski studij Sestrinstvo, usklađen sa smjernicama direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 7. rujna 2005. i sa smjernicama o priznavanju stručnih kvalifikacija, slobodi pružanja usluga i poslovnog djelovanja (2004/66/EZ) [6].


88

Prema smjernicama Međunarodnog vijeća medicinskih sestara (engl. International Council of Nurses - ICN), medicinska sestra/tehničar u budućnosti moraju biti pripremljeni i zakonski ovlašteni za izvršavanje sljedećih poslova:

Ad 1. opći poslovi zdravstvene njege, uključujući promicanje zdravlja, prevenciju bolesti, i skrb za fizički i psihički oboljele, te osobe s posebnim potrebama (invalide) svih dobnih skupina u svim dijelovima zdravstvenog sustava,

Ad 2. provođenje zdravstvenog odgoja i edukacije,

Ad 3. sudjelovanje kao punopravnog člana u radu interdisciplinarnoga zdravstvenog tima,

Ad 4. podučavanje i nadziranje rada pomoćnoga zdravstvenog osoblja,

Ad 5. uključivanje u znanstvena istraživanja;

Ad 6. sudjelovanje u općem djelokrugu sestrinske prakse, uključujući promociju zdravlja, prevenciju bolesti i skrb za fizički oboljele, mentalno bolesne, invalidne osobe svih dobnih skupina u cijelom zdravstvenom sustavu i drugim sustavima,

Ad 7. zdravstveno prosvjećivanje,

Ad 8. nadziranje i podučavanje zdravstvenih pomoćnih djelatnika.

Studijski program za preddiplomski studij Sestrinstvo Sveučilišta u Dubrovniku istovremeno je prilagođen standardima kurikuluma studija sestrinstva koji se provode na sveučilištima u zemljama članicama Europske unije, i u skladu s opisanim smjernicama ICN-a [6]. Istovremeno, posebna pozornost usmjeruje se prema specifičnom dijelu sestrinske znanosti, a to je povezivanje sestrinstva s tzv. elitnom turističkom destinacijom, kao jednom od područja proširenja svakodnevne svrsishodnosti i opće društvene važnosti sestrinstva [7].

Program studija Sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku sadržava pozitivne čimbenike profesionalizacije hrvatskog sestrinstva, ali i čimbenike novih mogućnosti interesa medicinskih sestara/tehničara, sukladno novonastalome nacionalnom i europskom institucionalnom okruženju.

4. METODE/POSTUPCI U SESTRINSTVU Danas su u procesu pružanja zdravstvene njege u uporabi metodologija

i tehnološki razvijena medicinska oprema koje se zasnivaju na najboljim znanstvenim dokazima. Medicinska oprema u zdravstvenom sustavu mora zadovoljavati čimbenike visoke sigurnosti i izvrsnosti, uz istovremeno poboljšanje stupnja zadovoljstva u radu zdravstvenih djelatnika, ali i povećanja


89

stupnja povjerenja i zadovoljstva bolesnika pruženim zdravstvenim uslugama [8]. Stoga danas medicinske sestre/tehničari obavljaju uvriježene svakodnevne radne zadatke, uz istovremeno potrebno stalno poboljšanje i kontinuiran razvoj integralne zdravstvene zaštite i zdravstvene njege, i znatno pridonose razvoju sestrinske znanosti. Dobrim i pozitivnim promjenama u promišljanju o sestrinstvu kao znanstvenoj disciplini, te stalnom edukacijom, usavršava se svakodnevna sestrinska praksa kao bitna sastavnica suvremene medicine [9].

Danas, medicinski djelatnici samostalno ne mogu unaprijediti stupanj kvalitete pružanja zdravstvenih usluga bez pomoći drugih strukovnosti. Zbog toga je za napredak sestrinstva potrebna bliska suradnja medicinskih sestara/tehničara i nemedicinskih stručnjaka (inženjera, znanstvenika, odvjetnika i sl.).

Akademsko i komercijalno razmišljanje nisu prirodni partneri. Taj inherentni sukob mora se razriješiti kako bi se omogućila učinkovitost zdravstvenog sustava, i to posebice njegova financijskog učinka. Danas je verificirano da zdravstveni djelatnici ne razumijevaju dostatno pojam komercijalizacije u zdravstvenom sustavu. Međutim, ta činjenica je čimbenik neučinkovitosti samoga zdravstvenog sustava jer nerazumijevanje financijske stvarnosti i ekonomskih odnosa uzrokuje velike nedostatke u zdravstvenom sustavu, posebice one o metodama poboljšanja financijske učinkovitosti [10]. Također, valja istaknuti da je znanstveno napredovanje u sestrinstvu u čvrstoj svezi s komercijalnim učinkom. Akademski uspjeh njegov se očituje u ispunjenju znanstvenih ciljeva, otkrića novih znanja, dok se komercijalni uspjeh mjeri količinom prihoda [11]. Danas se smatra da je cilj tehnološkom razvoju komercijalizacija u združenom radu s akademskim istraživanjima, a upravo stručni studij sestrinstva omogućuje medicinskim sestrama/tehničarima budućnosti uvid u nova znanja i poboljšanje struke i osobnog statusa u društvu [12]. Svi ti čimbenici uvršteni su u program studija Sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku, i to poradi osamostaljenja studenata u svakodnevnom izvršavanju radnih zadataka i posebice u samostalnom pisanju znanstveno-stručnih članaka. Posljedično, s objavljivanjem u domaćoj i međunarodnoj znanstvenoj publicistici očituje se i povećan stupanj prepoznatljivosti Sveučilišta i grada Dubrovnika kao središta Dubrovačko-neretvanske županije.

5. POSEBNOSTI STUDIJA SESTRINSTVA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU

Do danas je stručni studij Sestrinstvo upisalo 148 studenata, i to u šest generacija (tablica 1.).


90

Tablica 1. Broj upisanih studenata na preddiplomskom stručnom studiju Sestrinstvo

Akademska godina Broj upisanih izvanrednih studenata

2008./2009. 26

2009./2010. 28

2010./2011. 29

2011./2012. 18

2012./2013. 22

2013./2014. 25

UKUPNO 148

Kurikulum studija izrađen je sukladno suvremenim standardima za potrebe visokih učilišta RH i EU, i ispunjava stručno-znanstvene kriterije za stvaranje medicinske sestre/tehničara budućnosti, uz poštovanje općeg načela EU: mutual recognition seu acqui communicar studijskih sveučilišnih programa u EU [13].

Po završetku studija studenti su osposobljeni da pružaju usluge zdravstvene njege zasnovane na znanstvenim dokazima jer tijekom trogodišnjeg školovanja dobivaju i specifična znanja iz znanosti o sestrinstvu a to su:

(i) biološke i humanističke znanosti(ii) fiziologija i patofiziologija rasta i razvoja

(iii) metode promicanja zdravstvenog odgoja i metode o unapređenju zdravlja

(iv) patofiziologija stresa(v) klinička specijalnosti

(vi) osnovna načela o učenju i podučavanju znanstvene publicistike (vii) komunikologija.

U program studija uvrštene su metode kojima se stječu znanja o etičkoj problematici u provedbi zdravstvene njege, ali i osnovna znanja o zaštiti prava pacijenta. Zbog nepostojanja jasno oblikovane politike skrbi na nacionalnoj razini, toj se tematici tijekom studijskog programa posvećuje posebna pozornost. Na završetku studija studenti imaju visok stupanj znanja o recentnim metodama/postupcima koji se danas provode u sestrinstvu, kao što su: uporaba procesa sestrinske skrbi koja se temelji na znanstveno-stručnim načelima, vještine komunikacija s pacijentima i drugim članovima zdravstvenog tima, specifične vještine u vođenju sestrinske dokumentacije i specifična znanja i praktične vještine za pisanje stručnih i znanstvenih publikacija.

Uz to, nakon završetka studija sestrinstva, prvostupnici sestrinstva osposobljeni su da kompetentno sudjeluju u provedbi dijagnostičkih i terapijskih


91

postupaka, uz sposobnost samostalne procjenje cjelokupne pacijentove simptomatologije, te poštovanje i bioetički tretman pacijenta kao subjekta i njegove individualnosti kao osnovne odrednice u holističkom pristupu u sestrinstvu.

Program za ovaj stručni studij na Sveučilištu u Dubrovniku organiziran je i prilagođen za edukaciju liječenja različitih kategorija bolesnika i njihovih potreba. Zbog toga je orijentiran na teorijsko i praktično osposobljavanje medicinskih sestara/tehničara kao zdravstvenih djelatnika već osposobljenih da samostalno donose odluke o uporabi najučinkovitijih metoda u zdravstvenoj njezi, uz istovremeno poboljšanje kritičkog mišljenja, te nalaženja najučinkovitijih rješenja zasnovanih na stručno-znanstvenim verificiranim dokazima u svojim terapeutskim postupcima.

Tijekom studija na Sveučilištu u Dubrovniku, a prema posebnostima studijskog programa, polaznicima se razvijaju posebnosti u profesionalnom ophođenju pri:

(i) izvršavanju svakodnevnih radnih zadataka(ii) samostalnom prepoznavanju osobnih potreba za trajnom edukacijom

(iii) podučavanju mlađih generacija (iv) uporabi metoda učinkovitoga profesionalnog ponašanja (ophođenje

sa suradnicima) (v) zaštiti interesa sestrinske struke i potreba za unapređivanje metoda/

postupaka zasnovanih na znanstvenim činjenicama iz svakodnevne sestrinske prakse.

5. 1. Vizija studija Sestrinstvo Razvojno-strateški, studij Sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku

osposobljava polaznike da prihvaćaju znanja za svakodnevnu uporabu učinkovitih praktičnih vještina u liječenju svih kategorija bolesnika, uz istovremeno osiguravanje sigurne, kompetentne i etične zdravstvene skrbi.

Program za studij Sestrinstvo, sadržava kolegije koji osposobljavaju medicinsku sestru/tehničara da uporabom znanstveno verificiranim čimbenika donosi odluke o najučinkovitijoj uporabi kliničkih metoda/postupaka u liječenju.

Tme je potrebno dodati da medicinska sestra/tehničar nakon završetka studija na Sveučilištu u Dubrovniku stječe osposobljenost za aktivno sudioništvo u osmišljavanju i provedbi gospodarsko-zdravstvenih projekata. Opisanom združenom uporabom stručnih, znanstvenih i gospodarskih znanja medicinska sestra/tehničar osnažuju socijalnu dimenziju akademske djelatnosti studija u DNŽ. Pritom se cijeli razvoj zdravstvene djelatnosti usmjerava na povećanje stupnja samofinanciranja i samoodržanja, uzdižući se ujedno iznad razine stručnog studija te se usmjeruje prema znanstveno-istraživačkim profitabilnim


92

projektima.

Vizija ovog studija prepoznaje se u misiji Opće bolnice u Dubrovniku, koja se može sažeti kao: “Služiti zajednici kao medicinsko središte izvrsnosti koje osigurava visoki stupanj kvalitete zdravstvene zaštite stanovnicima DNŽ i njenim posjetiteljima”.

Potrebno je napomenuti da su adekvatno educirane medicinske sestre osnova za funkcioniranja moderne bolnice i zdravstva uopće, a nastavni plan za stručni studij Sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku zadovoljava danas priznate i općeprihvaćene međunarodne najzahtjevnije kriterije edukacije. Naime, nastavni plan sadržava prilagođene osnove i specifične ciljeve prema okruženju, tj. posebnostima DNŽ, a prema European University Association (EUA), European association of institutions in higher education (EURASHE), National unions of students in Europe (ESIB), te studija sestrinstva na svjetskim i europskim sveučilištima: Royal Collage of Nursing, London; Collage of Nursing Grand Canyon University, SAD i Université Catholique de Louvain [14].

5.2. Misija studija Sestrinstvo na SveučilištuU misiji Sveučilišta u Dubrovniku nalaze se dva značajna čimbenika

koje treba istaknuti kao posebnost ovoga sveučilišta, a to je otvorenost za razvoj i otvorenost za stalno nadograđivanje i uvođenje novih studijskih programa, i to sukladno potrebama tržišta. Činjenica da je, posebno u turističkoj sezoni, stupanj kvalitete pružanja zdravstvene njege neodvojiv dio stupnja kvalitete turističke ponude, što pokazuje potpunu opravdanost pokretanja ovoga studija pri Sveučilištu u Dubrovniku.

5.3. Studij Sestrinstvo i strategija razvoja grada Dubrovnika

Zdravstvena njega na području Dubrovačko-neretvanske županije provodi se u Općoj bolnici u Dubrovniku i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (PZZ). Tome je potrebito pridružiti i privatni zdravstveni sektor koji je u stalnom razvoju. U tom sustavu zdravstvene njege uloga sestrinstva od posebnog je značenja.

Dubrovačko-neretvanska županija smještena je na krajnjem jugu RH, pa je Opća bolnica u Dubrovniku centar za pružanje visokokvalitetnih zdravstvenih usluga.

Zbog te činjenice, provedba svih oblika zdravstvene njege u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bitan je geo-ekonomski čimbenik. Grad je Dubrovnik, naime, međunarodno regionalno središte, što rezultira regionalnim povezivanjem grada s Republikom Crnom Gorom, i to u planiranju, izradbi i izvršavanju projekata za regionalni razvoj. Zbog svega toga pitanje visokog stupnja kvalitete i kvantitete ljudskih potencijala u domeni zdravstvene njege


93

u Dubrovniku, kao regionalnom središtu, ima puno opravdanje i podrška je europskom modelu regionalnog razvoja, kako Sveučilišta, tako i Opće bolnice kao suvremene zdravstvene, ali i znanstveno-nastavne institucije.

5.4. Studij Sestrinstvo kao sastavnica Sveučilišta u Dubrovniku Sveučilište u Dubrovniku nositelj je sveukupnoga visokog obrazovanja i

razvoja znanosti u gradu Dubrovniku. Pritom ono polazi od analize novonastalih potreba iz okruženja i brzo prilagođava svoj djelokrug rada kako bi moglo udovoljiti novonastaloj problematici.

Strateški dokumenti Sveučilišta u Dubrovniku nedvojbeno upućuju na potrebu nastanka i razvoja novih sveučilišnih programa koji bi podržavali grad Dubrovnik kao elitnu turističku destinaciju i akademsko središte zasnivanoga na znanju. Upravo zbog toga, od svojeg osnivanja Sveučilište u Dubrovniku isticalo je neizostavnom potrebu pokretanja programa za studij Sestrinstvo.

Prema podacima Hrvatske turističke zajednice, reprezentativan dio hrvatskog elitnog turizma čini upravo grad Dubrovnik, što je i potaknulo zahtjeve za višom razinom pružanja turističkih usluga, u koje je potrebito uvrstiti i zdravstvenu skrb. Iz tih razloga bilo je potrebno povisiti stupanj kvalitete u pružanju nadasve zdravstvenih usluga, pa je bilo ekonomski i sociološki opravdano osnovati i započeti ovaj stručni studij.

6. SESTRINSTVO KAO ČIMBENIK MEĐUNARODNE POPULARIZACIJE

Osnovne metode/postupci znanosti o sestrinstvu uključuju promociju zdravlja, sprečavanje bolesti i brigu za bolesne, invalidne i umiruće. Glavne zadaće zdravstvene njege su promocija zdravog okoliša, znanstveno istraživanje, sudjelovanje u kreiranju zdravstvene politike i menadžmenta zdravstvenih sustava i trajno školovanje [15].

Prema smjernicama Međunarodnog vijeća medicinskih sestara (International Council of Nursing – ICN 2002), za osnovno obrazovanje za zvanje medicinska sestra/tehničar potrebno je pohađati program obrazovanja koji osigurava široku bazu osnovnih praktičnih znanja, ali i osnovnih znanja iz područja bihevioralnih znanosti (socijalne/ društvene), te biološke i sestrinske znanosti te znanja za trajnu edukaciju na razini stručnih sestrinskih specijalizacija ili akademske razine sestrinske prakse (engl. advanced nursing practice) [16].

Prema istoj definiciji medicinska sestra/tehničar mora biti pripremljena i stručno osposobljena za izvršavanje:

(1) općih poslova zdravstvene njege, uključujući promociju zdravlja, prevenciju bolesti i skrb za fizički i psihički oboljele, te osobe s


94

posebnim potrebama (invalidne) svih dobnih skupina, i u čitavom sustavu zdravstvene zaštite i u cjelokupnoj zajednici

(2) zdravstvenog odgoja i edukacije(3) zadataka punopravnog član u radu zdravstvenog tima(4) podučavanja i nadzora rada pomoćnog zdravstvenog osoblja(5) aktivnih zadataka u projektima znanstvenih istraživanja.

Danas su u tijeku projekti koji prepoznaju porast interesa za kvalitetu u visokom obrazovanju u EU. Povećan je broj organizacija za ispitivanje kvalitete na institucionalnoj razini koje se bave unutrašnjom kvalitetom i broj nacionalnih agencija što prate evaluaciju kvalitete na globalnoj razini. Štoviše, visoko- -obrazovne institucije koje se bave studijama kvalitete, u području sestrinstva ističu da je kvaliteta u samom središtu uspostave Europskog prostora visokog obrazovanja [17].

Pojam “kvaliteta“ u visokom obrazovanju obuhvaća različita značenja bitnih čimbenika i najboljih metoda za njezino osiguravanje i stvaranje. Prema rezultatima Europskog projekta za unapređenje kvalitete studija na razini nastavnih planova, opći cilj visokog obrazovanja je stvaranje, poticanje i jamstvo najprikladnijega obrazovnog iskustva za studente. Glavna odgovornost za razvijanje, održavanje i poboljšavanje kvalitete nastavnih planova je na sveučilištima i njihovu osoblju, a znatan doprinos moraju davati studenti. Akademski djelatnici i studenti moraju zajednički biti uključeni u razvoj i poboljšanje stupnja kvalitete nastavnih planova, te moraju kontinuirano stvarati i provoditi nove kvalitetne nastavne planove [18].

U kontekstu Bolonjskog procesa svaki novi visokoškolski nastavni plan treba biti relevantan za društvo, treba voditi prema novom zapošljavanju, biti prepoznat od akademske zajednice i dostatno usporediv da olakša pokretljivost i prepoznatljivost ljudskih potencijala. Zatim, nastavni plan mora biti razumljiv i dostatno privlačan da privuče znatan broj studenata, u nacionalnome ili internacionalnom kontekstu.

Nastavni program za studij Sestrinstvo pri Sveučilištu u Dubrovniku sadržava kriterije za prosudbu kvalitete koji se sažeto, prema smjernicama EU za izradbu visokoškolskih nastavnih planova, mogu iskazati s dva pojma, i to: “prikladnost svrsi” i “prikladnost svrhe” (92-104) [19].

Pojam “prikladnost svrsi” odnosi se na aktivnosti u osiguravanju kvalitete a određuje jesu li akademske strategije prikladne za postizanje deklariranih ciljeva u nastavnom programu. Pojam “prikladnost svrhe” označava prikladnost samih ciljeva nastavnog programa.

Opće je prihvaćena činjenica da je za osiguravanje kvalitete nastavnog programa važna i prikladnost svrsi (mogućnost postizanja postavljenih ciljeva programa) i prikladnost svrhe (relevantnost samog programa) koja treba ispuniti


95

očekivanja studenata, akademskog osoblja, zaposlenika i šireg kruga sudionika u nastavnom procesu (105-122).

Ta dva čimbenika posebno su istaknuta u programu za studij Sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku, i to u sadržaju kolegija koji studentima omogućuju da ovladaju vještinama za pisanje stručnih publikacija. Osnovna je ideja izlazak iz međunarodne neprepoznatljivosti znanstvenih djelatnika iz područja sestrinstva objavljivanjem stručno-znanstvenih članaka u domaćim, ali i međunarodnim znanstvenim časopisima. Publiciranje znanstvenih radova u međunarodnim časopisima, autora koji djeluju na Sveučilištu u Dubrovniku istovremeno omogućavaju i međunarodnu prepoznatljivost autora publikacija, Sveučilišta, Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije. To povećanje stupnja međunarodne prepoznatljivosti u izravnoj je svezi s popularizacijom zdravstvenih institucija koje djeluju na području DNŽ. Zatim, povišen stupanj međunarodne prepoznatljivosti osnova je za daljnji razvoj zdravstvenih kapaciteta u Županiji.

7. SESTRINSTVO I BUDUĆNOST DUBROVAČKO- -NERETVANSKE ŽUPANIJE

U RH nalazi se 6 694 naselja (205 gradova i 6 489 mjesta). U gradovima živi 57,1% stanovništva, a na selu 42,9%. Četiri grada imaju više od 100 000 stanovnika. Strateško planiranje za zdravlje u RH započinje procesima demokratizacije. Hrvatska mreža zdravih gradova osnovana je 1990. godine, a od 1992. djeluje kao nevladina udruga, oko koje je do danas okupljeno 40-ak općina, gradova i županija sa sjedištem u Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar” u Zagrebu. Od ukupno 21 županije u RH, 18 ih je preko svojih županijskih timova za zdravlje (imenovanih od županijske skupštine po načelu zastupljenosti izvršne vlasti, zdravstvenih institucija i civilnih udruga građana) u okviru razvojnih projekata definiralo svoje regionalne prioritete povezane s povišenim stupnjem zdravlja. Deset županija kao najznačajniju zdravstvenu problematiku ističe kardiovaskularne bolesti i bolesti cirkulacijskog sustava koji su ujedno i vodeći uzroci smrtnosti u RH, 14 županija među svojim prioritetima naznačuje ovisnosti mladih (alkohol, droga, pušenje i sl.), devet ih naglašava navodi problematiku starijega i nemoćnog stanovništva u regiji, a od ostalih prioriteta prometne su traume, mentalno zdravlje, zaštita materinstva, odlaganje komunalnog otpada i slično.

Danas, u liječenju bolesnika s kroničnim bolestima u uporabi je multidisciplinaran pristup. Naime, za bolesnike s kroničnim bolestima istovremeno su u uporabi lijekovi, redoviti kontrolni ambulantni pregledi, metode fizikalne terapije, metode samozaštite i psihosocijalne mjere liječenja. Produljenje životnog vijeka, uz znatan porast incidencije/prevalancije kroničnih bolesti u populaciji u visokorazvijenim zemljama uzrokovao je povećanu potražnju za metodama/postupcima zdravstvene njege, i to u primarnoj i


96

tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti [21].

Ta verificirana znanstvena činjenica uzrokovala je znatne promjene/inovacije u zdravstvenim sustavima. Zbog toga danas medicinske sestre/tehničari i srodni zdravstveni djelatnici provode metode/postupke u liječenju bolesnika s kroničnim bolestima koje su u bliskoj prošlosti bili samo u domeni liječnika. Nadalje, veća uporaba postupaka/metoda medicinskih sestara/tehničara u liječenju bolesnika s kroničnim bolestima uzrokovala je porast stupnja kvalitete u pružanju zdravstvene skrbi, i to jer je bolesnik u središtu pozornosti svih članova zdravstvenog tima, pa su tradicionalne profesionalne granice s obzirom na uporabu metoda/postupaka liječenja od pojedinog člana zdravstvenog tima od manje značajnosti (Richardson i sur., 1998.).

Najpoznatiji je primjer opisane inovacije u zdravstvenom sustavu organiziranje klinika u kojima sve postupke u liječenju bolesnika s kroničnim bolestima izvršavaju medicinske sestre (engl. Nurse Led Clinic – NLC) (Cullumet i sur., 2005.) [22].

Također, prema recentnim studijama kojima se opisuju rezultati rada NLC, danas su izrađeni i znanstveno verificirani protokoli za kliničko odlučivanje o uporabi metoda/postupaka za bolesnike s kroničnim bolestima. Stoga je danas u uporabi definicija medicinske sestre praktičarke (engl. Nurse Practitioner, Advanced Practice Nurse and Advanced Nursing Practitioner, International Council of Nurses, 2001., NMC, 2005.). Ta je definicija u uporabi jer najtočnije određuje metode/postupke zdravstvene njege i liječenja koje medicinska sestra/tehničar mora znati uporabiti u tijeku liječenja bolesnika s kroničnim bolestima. Definicija sadržava i opis vrsta postupaka/metoda liječenja koje provodi medicinska sestra/tehničar u zdravstvenim ustanovama u kojima to rade samo medicinske sestre prateći zdravstveno stanje bolesnika, edukaciju bolesnika, psihosocijalnu podršku i donose završne zaključke o kliničkom tijeku liječenja. Opisani model zdravstvene skrbi danas je u uporabi pri liječenju bolesnika s kroničnim bolestima, kao što su dijabetes [23], koronarna bolest srca [24], poremećaji srčanog ritma [25] i kronična opstruktivna plućna bolest [26].

Model NLC-a prvi je puta bio u uporabi u Velikoj Britaniji, u Leedsu u kasnim 1980-ima. Istražuje se kako je bolesnicima koji su bili uključeni u klinička ispitivanja a po njihovu završetku, potrebno je provesti kontinuirane konzultacije o metodama/postupcima u daljnjem tijeku liječenja, što je samo u djelokrugu medicinskih sestara/tehničara. U NLC medicinske sestre/tehničari provode metode/postupke u praćenju tijeka liječenja kroničnih bolesnika, savjetuju ih o provedbi daljnjeg tijeka liječenja, te istovremeno bolesnicima omogućavaju psihosocijalnu podršku. Opisani model zdravstvene skrbi postupno je uveden u sve zdravstvene ustanove u Velikoj Britaniji [27]. Usprkos znatnom broju NLC-a, znanstveni dokazi o učinkovitosti opisane metode liječenja bolesnika s kroničnim bolestima su nedostatni. Naime, pretraživanje znanstveno zadovoljavajućih studija u Database of Abstracts of Reviews of Effects (DARE), Health Technology


97

Assessment (HTA) Database, Cochrane Database of Systematic Reviews (CDSR), NHS Economic Evaluation Database (NHSEED) i Medline bazama podataka – danas ne nalazi zadovoljavajući broj sustavnih preglednih studija koji verificiraju učinkovitost NLC-a u liječenju ovakvih bolesnika u tercijarnim zdravstvenim ustanovama. Međutim, znatan je broj studija što verificiraju učinkovitost metoda/postupaka liječenja bolesnika s kroničnim bolestima u NLC-a u sustavu primarne zdravstvene zaštite [28, 29, 30].

Svrsishodnost uvođenja NLC-a u zdravstveni sustav utvrđuje se učinkovitošću metoda/postupaka što ih provode medicinske sestre/tehničari u liječenju ovakvih bolesnika.

Učinkovitost je definirana kao metoda/postupak koja u uvriježenim okolnostima, uz znanstveno verificirane čimbenike, ostvaruje zadovoljavajući rezultat. Metoda procjene učinkovitosti ispitivane metode/postupka je usporedba njezina krajnjeg učinka u usporedbi sa znanstveno verificiranom metodom/postupkom koja ima verificirane zadovoljavajuće krajnje učinke na tijek liječenja.

Učinkovitost metode/postupka definira se s četiri čimbenika:

(i) opseg populacije na kojoj je metoda/postupak u uporabi(ii) obilježja metode/postupka

(iii) usporedba s kojom se metodom/postupkom znanstveno može usporediti

(iv) koji su mjerljivi krajnji ishodi liječenja [31]. Zbog tih čimbenika upotrebljavaju se modeli pretraživanja “sudionik–metoda–usporedba–krajnji ishod” (engl. ‘‘participant–intervention–comparator–outcomes”–PICO) model [32], pa je osnovno pitanje u pretraživanju literature jesu li: krajnji ishodi liječenja u bolesnika s RA u NLC istovjetni kao i ishodi liječenja u bolesnika koji su liječeni konvencionalnim metodama.

Trendovi današnjih zdravstvenih politika nalaze potrebu da zdravstveni djelatnici procjenjuju vezu stupnja težine bolesti i uporabe metode/postupaka liječenja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (PZZ). Temeljem takvih postavka, od 1995. godine NLC se nalazi u sustavu PZZ-a u Velikoj Britaniji i u skandinavskim zemljama [33].

Ujedno, bolesnike s kroničnim bolestima potrebno je redovito pratiti i procjenjivati pogoršanja ili poboljšanja stupnja bolesti uz rano otkrivanje nastanka neželjenih učinaka provedenim metodama terapije. NLC su do danas verificirale svoju korisnost u pružanju specijalističkih zdravstvenih usluga u sustavu PZZ-a, uz istovremenu znanstvenu verifikaciju o ekonomskoj isplativosti u usporedbi s postojećim sustavom liječenja ovih bolesnika.

Rezultati najcitiranijih studija pokazuju kako su metode/postupci pružanja zdravstvene skrbi u sustavu NLC-a manji, uz istovremeni porast stupnja


98

zadovoljstva bolesnika s dobivenom kvalitetom zdravstvenih usluga [34].

Tijekom protekla dva desetljeća znatno su se promijenile metode/postupci zdravstvene njege za ove bolesnike i medicinske sestre/tehničari postali su ravnopravni članovi multidisciplinarnih zdravstvenih timova koji su zaduženi za procjenu stanja mišićno-koštanog sustava, za ispitivanja o uporabi novih lijekova, organiziranje ambulantnih kontrolnih pregleda, edukaciju pacijenata i slično.

Zbog toga, medicinska sestra/tehničar specijalizirani za liječenje ovakvih bolesnika trebaju poznavati osnovna, ali i specifična, recentna znanstvena dostignuća o liječenju bolesnika s kroničnim bolestima i o tome educirati bolesnike i članove njihovih obitelji radi brzog identificiranja problema koji su u izravnoj svezi s tijekom liječenja kroničnih bolesti (bol, mobilnost, prilagođavanje bolesnika i članova obitelji na simptome bolesti) [35, 36]. Prema rezultatima recentnih studija, takve metode liječenja treba provoditi u specijaliziranim bolnicama, u okvirima sadržaja zdravstvenog turizma, i to posebice u NLC.

Zdravlje, odmor i rekreacija temeljni su motivi u turizmu, a istovremeno, u sustavu turističkog kretanja obvezna je zdravstvena zaštita turista. Njihovo zdravlje u osnovi je interakcija same populacije (masovnost, mobilnost, regionalna ekspanzija, grupiranje kroničnih bolesnika u kratkom vremenu na ograničenom prostoru…), turističkog ambijenta i okoliša, s mogućnostima provođenja metoda liječenja u sustavu zdravstvenog turizma. Pojmovi koji ujedinjuju koncept turizma i zdravlja/odmora/rekreacije turistička su medicina (medicina turizma) i zdravstveni turizam.

Turistička medicina (medicina turizma) multidisciplinaran je pristup članova zdravstvenog tima različitih znanstvenih grana turistu/bolesniku u postupku zaštite i unapređenja stupnja kvalitete zdravlja, i to za vrijeme putovanja i boravka u odredištu u kojem se provode metode liječenja. To su metode: izobrazba, promocija metoda radi povećanja stupnja kvalitete zdravlja, prevencije bolesti uz istovremenu zaštitu okoliša.

Incidencija rizika za nastanak kroničnih bolesti može se znatno smanjiti odgovarajućom izobrazbom, promocijom zdravlja, prevencijom bolesti i zaštitom okoliša a realizira se sustavom medicinskog savjetovanja u području očuvanja i unapređenja zdravlja prije, za vrijeme i tijekom putovedbe i provođenja metoda za vrijeme bolesnog turista.

Zdravstveni turizam je povezan s putovanjem u lječilišta ili druge destinacije kojima je primarna svrha poboljšati fizičko/psihičko stanje turista uporabom metoda fizičkog vježbanja i terapije te kontrolom prehrambenih i medicinskih usluga relevantnih za povećanje stupnja kvalitete zdravlja.

Medicinski turizam odnosi se na putovanje u druga odredišta radi ostvarivanja zdravstvene zaštite uz popratne specifične usluge zdravstvene njege.


99

Primarna motivacija putovanja je omogućivanje medicinskih postupaka uz niže troškove.

Danas zdravstveni turizam sadržava uporabu metoda liječenja i prevencije u hotelskom i u bolničkom dijelu turizma. U tome sudjeluju ugostiteljske tvrtke ili zdravstvene ustanove koje pružaju zdravstvene turističke usluge. Značenje zdravstvenog turizma to je veće ako se spoznaju aktualni europski trendovi, gdje više od 10% klijenata putuje na različite zdravstvene tretmane u inozemstvo.

Republika Hrvatska ima brojne resurse koji su potencijalni za razvitak zdravstvenog turizma, posebice u mjestima na moru.

Prema dostupni podacima u RH postoje 222 lokaliteta sa zadovoljavajućim uvjetima za razvoj zdravstvenog turizma, od kojih je danas u uporabi njih 10% i nalaze se u 18 organiziranih lječilišnih centara.

Povoljni čimbenici za provedbe metoda zdravstvenog turizma u RH su, i to:

a) jedinstvo različitosti u ponudi resursa priobalne, otočne, nizinske i planinske RH

b) tradicija povijesnih lječilišnih lokaliteta (klimato, hidro, fito i talasotherapija)

c) odgovarajuće obrazovani medicinski djelatnici koji su upoznati sa primjenom najnovijih medicinskih programa prevencije, rehabilitacije i liječenja

d) visoka razina obrazovanja djelatnika u hotelijersko-turističkom sektoru, uz zadovoljavanje međunarodnih standarda kvalitete.

Propisi i zakoni iz djelatnosti turizma, zdravstva i ugostiteljstva u RHNepovoljan čimbenik za unapređenje zdravstvenog turizma je

nedostatan broj odgovarajuće obrazovanih zdravstvenih djelatnika, posebice medicinskih sestara uz nezadovoljavajuće regulirane propise iz turističke djelatnosti sadržane u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Zakonu o pružanju usluga u turizmu i u Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti, gdje se u čl. 3. ističe da se samo lječilišta mogu baviti pružanjem ugostiteljske usluge, a ne spominju se specijalne bolnice. Napominjemo da je NLC specijalna vrsta bolnice, i da je za njezin razvoj potrebno dopuniti današnje zakonske odredbe.

Obavljanje djelatnosti zdravstvenog turizma u RH danas nije zadovoljavajuće regulirano zakonskom regulativom. Prema navodima iz strategije razvoja zdravstva u RH, osnovna ograničenja za daljnji razvoj zdravstvenog turizma proizlaze iz institucionalnog statusa postojećih i mogućih novih specijalnih bolnica, te nedostatnosti čimbenika za verifikaciju pozitivnih učinaka koje omogućuje zdravstveni turizam.


100

Zbog toga je potrebito daljnje istraživanje o učinkovitosti uvođenja sustava NLC-a u DNŽ, posebice zbog dostatnog broja medicinskih sestara/tehničara koji izvršavaju svakodnevne radne zadatke u županijskim zdravstvenim ustanovama, uz istovremeno smanjenja indirektnih i direktnih troškova u procesu liječenja, te stvaranja uvjeta za provedbu cjelogodišnjega zdravstvenog turizma.

ZAKLJUČAKProgram za studij Sestrinstvo na Sveučilištu u Dubrovniku baštini

pozitivne aspekte profesionalizacije hrvatskog sestrinstva, ali i nove mogućnosti interesa hrvatskoga zdravstva, sukladno nacionalnom i europskom institucionalnom okruženju.

Predmetna struktura ovog Studija izrađena je temeljem uvida u osnove, ciljeve i strukturu najboljih studija sestrinstva na svjetskim i europskim sveučilištima.

Poslije završetka studija sestrinstva, prvostupnici su osposobljeni za razumijevanje sestrinstva kao znanstvene discipline uzusmjerenih istog prema komercijalizaciji.

LITERATURA[1] Stipaničev-Mustapić, J., (2009.), Medicinska sestra jučer, danas,

sutra. Samarijanac,10/20:31-36.

[2] Polit, D. F., Beck, C. T., Hungler, B. P., (2001.), Essentials of Nursing Research-Methods, Apprasial, and Utilitazition;Lippincott Wiliams and Wilkins, Philadelphia

[3] United Nations Development Programme (2006.), Kvaliteta života u Republici Hrvatskoj i rizik od socijalne isključenosti- Kvantitativno istraživanje na općoj populaciji, Target d.o.o. za istraživanje tržišta, Zagreb

[4] Grosskopf, S., Self, S., Zain, O., (2006.), Estimating the efficiency of the system of helathcare financing in achieving better health. Applied Economics, 38(13):1477-1488.

[5] Nickitas, D. M., Feeg, V., (2011.), Editorial. Doubling the Number of Nurses with a Doctorate by 2020: Predicting the Right Number or Getting it Right? nursing economic; 29 ( 3): 109-110.

[6] Munich Declaration: Nurses and midwives: a Force for Health, 2000 WHO Regional Office for Europe, DK-2100 Copenhagen, Denmark

[7] Vučijević, D., Zoranić, S., Žarković, N., (2012.), Studij Sestrinstva –


101

primjer suradnje Opće bolnice i Sveučilišta u Dubrovniku u razvoju biomedicinske znanosti i sestrinstva. Sestrinski glasnik/Nursing Journal, 1:28-33.

[8] Chitwood, Jr. W. R., (2002.), Developing and financing new technology. J Thorac Cardiovasc Surg, 124:223-230.

[9] Toner, M., Tompkins, R. G., (2008.), Invention, innovation, entrepreneurship in academic medical centers. Surgery,143:168-171.

[10] Krummel, T. M., Shafi, B. M., Wall, J., Chandra. V., Mery. C., Gertner, M., (2008.), Intellectual property and royalty streams in academic departments: myths and realities. Surgery,143:183-191.

[11] Cohen, I., “Florence Nightingale”. Scientific American 250 (3): 128–137. doi: 10.1038/scientificamerican0384-128. PMID 6367033.

[12] Heller, C. A., Michelassi, F., Shuler, M. L., (2008.), Accelerating innovation between surgeons and biomedical engineers in the academic setting. Surgery, 143:171-175.

[13] Kenward, G., Berry, A., Despres, J., McLeod, J., (2007.), Using a Delphi approach to develop a strategy for A&E in defence nursing. Br J Nurs., 16(1):11-15.

[14] Thorne, S. E., (2006.), Nursing education: key issues for the 21st century. Nurse Educ Today, 26(8):614-21.

[15] Polit, D. F., Beck, C. T., Hungler, B. P. (2001.), Essentials of Nursing Research-Methods, Apprasial, and Utilitazition;Lippincott Wiliams and Wilkins, Philadelphia.

[16] Lane, P., O’Brien, U., Gooney, M. A., Reid, T., (2005.), The progression of holism into postgraduate curricula in critical care nursing: a discussion paper.Dimens Crit Care Nurs, 24(3):131-138.

[17] Joyce, P. A., (2005.), Framework for portfolio development in postgraduate nursing practice. J Clin Nurs,14(4):456-463.

[18] Heller, B. R., Drenkard, K., Esposito-Herr, M. B., Romano, C., Tom, S., Valentine, N., (2004.), Educating nurses for leadership roles. J Contin Educ Nurs, 35(5):203-210.

[19] Baker, C. M., Bingle, J. M., Hajewski, C. J., Radant, K. L., Urden, L. D., (2004.), Advancing the Magnet Recognition Program in master’s education through service-learning. Nurs Outlook, 52(3):134-141.

[20] Kuehn, A. F., Hardin, L. E., (1999.), Development of a computerized database for evaluation of nurse practitioner student clinical experiences in primary health care. Report of three pilot studies.Comput Nurs,17(1):16-26.

[21] Tulchinsky, T. H., Varavikova, E., (2009.), The New Public Health. Elsevier, London.


102

[22] Cullum, N., Spilsbur,y K., Richardson, G., (2005.), Nurse led care. British Medical Journal, 330 (7493): 682–683.

[23] Carey, N., Courtenay. M., (2007.), A review of the activity and effects of nurse-led care in diabetes. Journal of Clinical Nursing, 16 (11c): 296–304.

[24] Page, T., Lockwood, C., Conroy-Hiller, T., (2005.), Effectiveness of nurse-led cardiac clinics in adult patients with a diagnosis of coronary heart disease. International Journal of Evidence-Based Healthcare, 3: 2–26.

[25] Phillips C. O., Singa R. M., Rubin H. R., Jaarsma T., (2005.), Complexity of program and clinical outcomes of heart failure disease management incorporating specialist nurse-led heart failure clinics, A meta-regression analysis. European Journal of Heart Failure, 7 (3): 333–341.

[26] Sridhar M., Taylor R., Dawson S., Roberts, N. J., Partridge, M. R., (2008.), A nurse led intermediate care package in patients who have been hospitalised with an acute exacerbation of chronic obstructive pulmonary disease. Thorax 2008;63 (3): 194.

[27] Phelan, M. J. I., Byrne, J., Campbell, A., Lynch, M. P., (1992.), A profile of the rheumatology nurse specialist in the United Kingdom. Rheumatology 31 (12), 858–859.

[28] Horrocks, S., Anderson, E., Salisbury, C., (2002.), Systematic review of whether nurse practitioners working in primary care can provide equivalent care to doctors. British Medical Journal 324 (7341), 819.

[29] Carey, N., Courtenay, M., (2007.) A review of the activity and effects of nurse-led care in diabetes. Journal of Clinical Nursing 16 (11c), 296–304.

[30] Laurant, M., Reeves, D., Hermens, R., Braspenning, J., Grol, R., Sibbald, B., (2004.), Substitution of doctors by nurses in primary care. Cochrane Database of Systematic Reviews 4 .

[31] Guyatt, G., Rennie, D., Meade, M. O., Cook, D. J., (2008.), Users’ Guides to the Medical Literature: A Manual for Evidence-Based Clinical Practice. McGraw-Hill Professional, New York.

[32] Higgins, J. P., Green, S., (2009.), Cochrane Handbook for Systematic Reviews of Interventions Version 5.0.2 (updated September 2009). The Cochrane Collaboration.

[33] Phillips C. O., Singa R. M., Rubin H. R., Jaarsma T., (2005.), Complexity of program and clinical outcomes of heart failure disease management incorporating specialist nurse-led heart failure clinics, A meta-regression analysis. European Journal of Heart Failure, 7 (3): 333–341.

[34] Morgan, A. W., Thomson, W., Martin, S. G. et al, (2009.), and the


103

Yorkshire Early Arthritis Register Consortium and UK Rheumatoid Arthritis Genetics Consortium. Reevaluation of the interaction between HLA-DRB1 shared epitope alleles, PTPN22, and smoking in determining susceptibility to autoantibody-positive and autoantibody-negative rheumatoid arthritis in a large UK Caucasian population. Arthritis Rheum, 60: 2565–2576.

[35] Phelan, M. J. I., Byrne, J., Campbell, A., Lynch, M. P., (1992.), A profile of the rheumatology nurse specialist in the United Kingdom. Rheumatology. 1992., 31 (12): 858–859.

[36] Hudorovic, N., Vicic-Hudorovic, V.: Nurse-led clinics and cost-effectiveness. Interact Cardiovasc Thorac Surg. (2012.), 14(6):733-734. doi: 10.1093/icvts/ivs214.


104

Narcis Hudorović, MD, Ph. D.Department of Vascular Surgery University Hospital Center “Sestre milosrdnice”, ZagrebE-mail: [email protected]

SPECIFICITIES OF THE NURSING STUDY PROGRAMME AT THE UNIVERSITY OF DUBROVNIK IN THE FUNCTION OF THE DEVELOPMENTAL NEEDS OF DUBROVNIK- -NERETVA COUNTY

This article describes the condition in the nursing profession in the Republic of Croatia and the need for education of nurses, with particular emphasis on the specificities of this county, in order to disable problems in development and define the developmental needs of the high-education and healthcare.

According to the data from the registry of the Croatian Nursing Council, there are 6 147 nurses who finished the study of nursing in Croatia today. At the same time, the number of nurses per 100 000 inhabitants is 569, which is considerably lower than the EU average (782/100 000). For this reason, it is clear it is necessary to educate a considerable number of nurses, with the purpose of acquiring specific knowledge.

The healthcare systems of new EU member states must adjust to EU’s global healthcare system, and reach the prescribed and recognized quality of healthcare education. The process of implementation of those changes must follow the guidelines of the Regional Office for Europe of the World Health Organization, with simultaneous compliance with EU directives (2005/36/EC, 2013/55) and guidelines for recognition of professional qualifications, freedom of rendering services and doing business (2004/66/EC).

In efforts to improve the healthcare structure in Dubrovnik-Neretva County, the Nursing programme at the University of Dubrovnik is able to train a nurse for conduction of health education, active inclusion into scientific research and simultaneous usage of acquired knowledge in overcoming the problems and economic needs.

Therefore nowadays, upon finishing the professional study of Nursing at


105

the University of Dubrovnik, the nurses are trained to do the treatment procedures which used to be only in the doctor’s domain.

An example of such innovation in the healthcare system is the knowledge necessary for organization of clinics in which only the nurses monitor the condition of health, conduct education, provide psycho-social support to the patient and bring final conclusions on the course of treatment of patients (Nurse Led Clinic-NLC).

Establishment of a NLC is in accordance with objectives of the national strategy of the development of nursing in the Republic of Croatia, which would significantly increase the standard of healthcare in Dubrovnik-Neretva County, with simultaneous reduction of the costs of treatment.

Keywords: health system, sisterhood in Croatia, education of nurses, health improvement, treatment of patients

JEL classification: I11, I25, J24

107

Dr. sc. Vinko Kandžija Redoviti profesorEkonomski fakultet Sveučilišta u RijeciE-mail: [email protected]

Dr. sc. Igor CvečićDocentEkonomski fakultet Sveučilišta u RijeciE-mail: [email protected]

Vinko Zaninović, mag. oec. AsistentEkonomski fakultet Sveučilišta u RijeciE-mail: [email protected]

EUROPSKA UNIJA I NJENE REGIJE – PERSPEKTIVE RAZVOJA DUBROVAČKO-NERETVANSKE

ŽUPANIJE

UDK / UDC: 327.39 (4-6 EU : 497 5 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: O11, O52Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 16. svibnja 2014. / May 16, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakIzgradnja Europske unije odvija se tijekom razdoblja duže od šest desetljeća. To je dinamičan proces koji je satkan od snažnih centripetalnih i centrifugalnih silnica. EU je laboratorij u kojem se sukobljavaju nadnacionalni, nacionalni i regionalni (i lokalni) interesi. Proces integriranja njenih zemalja članica, započet zonom slobodne trgovine, nastavljen carinskom unijom i zajedničkim tržištem, nalazi se u stadiju tzv. Unutarnjeg tržišta, koje je rezultat kompleksnog procesa u kojemu su, uz liberalizaciju kretanja proizvodnih čimbenika, snažno mjesto zauzele i regije kao nukleus razvoja i opstanka EU-a.

Kako su regionalna i socijalna politika okosnica održivosti Europske unije, pri čemu se procesom konvergencije stvaraju pretpostavke


108

ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije, dakle ravnomjernijeg razvoja Unije, u ovom se radu istražuje pozicija regija NUTS III razine u kontekstu ostvarivanja ciljeva regionalne i socijalne politike EU-a. Kao novoj članici Unije, koja se ujedno svrstava u njezina slabije razvijena područja, Hrvatskoj se nameće potreba kvalitetnoga i pravovremenog integriranja u kohezivne procese kako bi iskoristila prednosti članstva i osigurala preduvjete za održivi razvoj, posebno svojih županija, nositelja regionalnog razvoja Hrvatske.

Dubrovačku-neretvansku županiju, klasificiranu u NUTS III razinu, treba promatrati s više aspekata, i to kao: (1) rubnu, (2) izoliranu, (3) pograničnu, (4) otočnu, (5) ruralnu regiju. Te posebnosti dodatni su izazov u regionalnom i održivom razvoju, što u kontekstu europske integracije znatno utječe na okvire ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije.

U radu se analiziraju apsorpcijski kapaciteti Dubrovačko-neretvanske županije temeljem, pregleda sekundarnih statističkih izvora, te se pri tome koristilo podacima o apsorpciji sredstava iz pretpristupnih fondova. Također se pruža uvid u potencijalne prilike koje bi Županija, uz pomoć strukturnih fondova EU-a, mogla iskoristiti za svoj gospodarski rast i razvoj.

Ključne riječi: Europska unija, regije, regionalna politika, kohezija, europski fondovi, apsorpcijski kapaciteti.

Kandžija, V., Cvečić, I., Zaninović, V.: Europska unija i njene regije...

109

1. UVODProces europske integracije, u svojem intenzivnom razvoju već više

od pola stoljeća, dinamičan je proces koji rezultira različitim mogućnostima, izazovima, mehanizmima i konkretnim koristima, što reflektiraju zajedničke interese i ciljeve svih uključenih zemalja članica. Brojne današnje zajedničke politike Europske unije, njihove odluke, mjere i implementirano zakonodavstvo izravno se dotiču svakodnevnog života Europljana, europskih poduzeća, javnih i drugih tijela, koji funkcioniraju na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Sve to rezultira srazom tih različitih razina i njihovih partikularnih interesa. Naravno, često upravo europske politike nastoje u što većoj mjeri minimizirati i negativne učinke europske integracije, koji također postoje, posebno kako bi se ostvarila ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija.

Europska unija, uz pojedine zemalje članice ujedno je satkana od “regija”. To su geografska područja manja od nacionalnog teritorija u kojima se nalazi – npr. općina, grad, županija, pokrajina. Pritom se ne poklapaju s administrativnim granicama jer njihovo određivanje ovisi o pitanjima koja se razmatraju (npr. geografska obilježja, socijalne značajke, jezik komunikacije i drugo) a po kojima se razlikuju od okolnih područja (Kandžija i Cvečić, 2011., 1056-7). “Europa regija” dobiva sve veći utjecaj u svakodnevnom političkom i gospodarskom životu EU-a, posebno u kontekstu potrebnih prilagođavanja ekonomskog prostora i strategija razvoja predviđenih za manje povlaštena područja kako bi se smanjile razlike i konsolidirao integrativni proces u Europi. Smanjenje tih regionalnih dispariteta neminovan je preduvjet za realizaciju Ekonomske i monetarne unije te funkcioniranja sustava Unutarnjeg europskog tržišta.

Razlike u razvijenosti među državama i regijama EU-a postoje oduvijek, ali se one s procesom gospodarske integracije čak i produbljuju u pojedinim okolnostima. Dok se pojedine regije uspješnije prilagođavaju promjenama, druge zaostaju za prosjekom EU-a, čime se stvaraju veće razlike u prihodima, proizvodnji i stopi nezaposlenosti (Kandžija i Cvečić, 2011., 1054).

2. STVARANJE REGIONALNE POLITIKE EU I “KOHEZIJSKOG” KONCEPTA

Sve do 1980-ih godina država je bila glavni nositelj razvoja sukladno konceptu “države blagostanja”, prilikom čega se uobičajeno služila poreznim olakšicama ili povoljnim kreditnim linijama, gradila je fizičku infrastrukturu i selila velike industrije ili stvarala “centre rasta” u pojedinim regijama (Đulabić, 2007.). No, nakon 1980-ih godina u Uniji se regionalni razvoj počinje poticati prepoznavanjem i razvojem vlastitih snaga unutar pojedinih regija. Do tada su nacionalne pomoći za gospodarski i regionalni razvoj slabije razvijenih područja smatrane kompatibilnima s načelima zajedničkog tržišta, iako je Rimski ugovor (1957.) predvidio cilj jačanja ekonomskog jedinstva i osiguravanja usklađenog


110

razvoja kojim će se smanjivati nejednakosti između različitih europskih regija.

Još je 1972. godine u Parizu utvrđena nužnost zajedničke regionalne politike, pa je određena potreba koordinacije regionalnih politika zemalja članica kao i osnivanje Europskog fonda za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF). Ulaganja ERDF-a namijenjena su regijama za poticanje razvoja malih i srednjih poduzeća, izgradnju lokalne i regionalne infrastrukture (transportne, energetske, istraživačke…) te jačanje gospodarskih potencijala nekog prostora (npr. turističke ponude, suradnje među tvrtkama, primjene informacijsko-komunikacijske tehnologije…) (Kandžija i Cvečić, 2011., 1066).

Kao jedna od najvažnijih zajedničkih EU politika danas - regionalna politika EU-a, prilagođavala se svakom novom višegodišnjem financijskom programskom okviru pa se s vremenom udio regionalne politike u proračunu EU-a povećavao (grafikon 1.). Reforma iz 1988. godine, u skladu s Jedinstvenim europskim aktom, posebno je zaslužna za “europeizaciju” politike, a zatim se, u skladu s Ugovorom iz Maastrichta, osnivaju Kohezijski fond i Fond za financiranje ribarstva (Financial Instrument for Fisheries Guidance, FIFG) te Odbor regija, kao novo važno savjetodavno tijelo Unije uključeno u proces donošenja odluka i zaduženo za očuvanje supsidijarnosti.

Grafikon 1. Udio rashoda zajedničkog proračuna EU-a za regionalnu politiku

Izvor: Europska komisija (2010.)

Tada se ujedno afirmira koncept “kohezije”, koji obuhvaća više mjera za postizanje cilja društvene i gospodarske kohezije, posebno angažmanom regionalne, ali i socijalne politike EU-a, kojom se želi pomoći najsiromašnijim, nezaposlenim i društveno zapostavljenim građanima Unije. Na taj se način ulaže dodatni napor u svladavanju problema nejednakosti u Uniji, pa se Europski socijalni fond (European Social Fund – ESF) afirmira kao drugi važan strukturni instrument pomoći regionalnom razvoju (iako je osnovan još 1957.). Većina mjera regionalne i socijalne politike potrebno je koordinirati na razini EU-a zbog njihove komplementarnosti.


111

Kraj XX. stoljeća označio je institucionalne prilagodbe velikom proširenju na zemlje Srednje i Istočne Europe. U skladu s “Agendom 2000” i Lisabonskom strategijom gospodarskog rasta i zapošljavanja, pojednostavljeni su ciljevi i procedure tzv. Kohezijske politike. Proširenje iz 2004. i 2007. godine znatno je produbilo regionalne razlike u Uniji, no starije zemlje članice nisu pristale na ambicioznije razine solidarnosti.

Kohezijskom politikom za razdoblje 2007. – 2013. godine utvrđena su tri temeljna cilja Unije (Europska komisija, 2009.):

• “Konvergencija” – namijenjena najmanje razvijenim regijama ili zemljama članicama (npr. ulaganje u fizičku infrastrukturu …)

• “Regionalna konkurentnost i zapošljavanje” – svih regija u EU, s iznosom sufinanciranja koji ovisi o stopi nezaposlenosti, zaposlenosti u manje perspektivnim gospodarskim sektorima, razini obrazovanosti ili gustoći naseljenosti pojedinih regija (npr. poduzetništvo, razvoj uključivih tržišta rada…)

• “Europska teritorijalna suradnja” – namijenjena prekograničnoj, međuregionalnoj i transnacionalnoj suradnji regija.

Kako bi se regionalna politika Unije mogla provoditi, zahtijeva se visoka razina usklađenosti s ostalim zajedničkim politikama (npr. socijalnom, zaštitom okoliša, zaštitom tržišnog natjecanja, obrazovnom…), adekvatni teritorijalni ustroj i učinkovito funkcioniranje institucija u državama članicama, koje upravljaju financijskim sredstvima europskih fondova (Kandžija i Cvečić, 2011.). Financiranje projekata za regionalni razvoj EU-a provodi se preko Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF) kao što su ERDF, ESF i Kohezijski fond (Cohesion fund - CF)1, a Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj te Europski fond za pomorstvo i ribarstvo također pridonose kohezijskim mehanizmima.

Članak 174. Ugovora o funkcioniranju EU-a (UFEU) ističe kako će “Unija razvijati i slijediti akcije koje vode jačanju njezine ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije”. Posebno, će se težiti k smanjenju dispariteta između razina razvijenosti različitih regija i zaostalosti najmanje povlaštenih regija, kao što su ruralna područja, područja zahvaćena industrijskom tranzicijom i regije što trpe od stalnih prirodnih ili demografskih hendikepa (najsjevernije regije s niskom gustoćom naseljenosti, otoci, prekogranične i planinske regije). Kohezijska politika, dakle, teži za postizanjem ujednačenijeg i održivog razvoja (npr. smanjivanje strukturnih nejednakosti, gospodarska učinkovitost, ekološka uravnoteženost, društveno blagostanje i pravedni socijalni sustavi).

1 Korisnice Kohezijskog fonda su zemlje članice, a ne regije, i to one koje imaju BDP viši od 90% EU prosjeka u EU.


112

3. EUROPA (NE)JEDNAKOSTI I PROVOĐENJE REGIONALNE POLITIKE EU-A

U osnivačkim ugovorima nije bilo naslova “Regionalna politika” (niti “Kohezija”) jer su za to područje bile odgovorne zemlje članice, pa se očekivalo da će integracija pridonijeti rješavanju problema i nejednakosti unutar Zajednice. Već su od početka integracije regije u središtu Unije (“tvrda jezgra”) bile u prednosti u usporedbi s takozvanom “periferijom”, a nakon uzastopnih proširenja te su razlike postale još i veće, prvotno širenjem na mediteranske članice, a potom i na Srednju i Istočnu Europu. No, bez obzira na napredak pojedinih “svijetlih primjera”, u uvjetima aktualnog kriznog razdoblja, podjela Europe na “jezgru” i “periferiju” postaje jasno izražena (slika 1.).

Slika 1. EU regije: BDP per capita za NUTS-III regije, PPS (% EU27 prosjeka), 2010.

Izvor: Eurostat (2014.)

Te nejednakosti uzrokuju diferencirane učinke u primjeni zajedničkih politika, pa je zbog toga potrebno djelovati u smjeru njihova smanjenja, tj. konvergencije, što u konačnici treba rezultirati povećanjem učinkovitosti primijenjenih politika. Konvergencija je proces kojim se sustavno smanjuju razlike među promatranim sudionicima (regijama, državama…) u određenom


113

vremenskom razdoblju i podrazumijeva vremensku dimenziju i uvjete koji determiniraju smjer i brzinu njezina odvijanja (Kandžija i Cvečić, 2011., 1055). Realna konvergencija, na primjer, podrazumijeva smanjenje razlika u razini razvijenosti najčešće mjerenu BDP-om per capita ili razinom nadnica i cijena.

Kao dobar primjer konvergencije ističe se Irska; ona je ulaskom u Zajednicu bila jedna od najsiromašnijih članica, no, tri desetljeća nakon toga postigla je drugi najveći BDP/pc među članicama. Među novim članicama iz 2004. godine, razina konvergencije posebno je izražena u Slovačkoj i tri pribaltičke članice, dok skromniji tempo bilježe npr. Mađarska i Slovenija (Eurostat, 2014.). Ekonomska i socijalna konvergencija bolje je ostvarena ondje gdje su strukturalne intervencije programirane u skladu s makroekonomskom politikom država članica. No, dok države članice sustižu jedna drugu, unutar pojedinih članica i dalje postoje područja različite razine konvergencije, tako da stope rasta i zaposlenosti mogu znatno varirati.

Kako bi se regionalna politika mogla provoditi na razini Unije, bilo je potrebno ujednačiti sustav procjene i klasifikacije različitih regija. Europski ured za statistiku (EUROSTAT) od 1988. godine razvio je specifičan sustav za uspoređivanje ekonomskih pokazatelja i razvijenosti regija unutar Unije.2 Nomenklatura prostornih jedinica za statistiku (NUTS)3 označava hijerarhijski sustav za identifikaciju i klasifikaciju za potrebe službene statistike EU-a i provedbu regionalne politike, iako taj sustav ne tvori službenu strukturu upravnih jedinica pojedinih zemalja članica. Nomenklatura je kreirana i razvijena u skladu sa sljedeća tri načela (Kandžija i Cvečić, 2011., 1059):

• ide se u korist institucionalnoj podjeli zemlje članice, prvenstveno normativnoj (koja je izraz političke volje)

• ide u korist regionalnim jedinicama općeg geografskog karaktera• dijeli se na tri hijerarhijske kategorije (I, II, III).

Svaka zemlja članica dijeli se u određeni broj NUTS-I regija, a one dalje na određeni broj NUTS-II regija, i tako dalje. Velike zemlje članice, poput Njemačke ili Francuske, regionalni razvoj prvenstveno vrednuju prema prvoj ili drugoj razini klasifikacije, dok manje zemlje, poput Hrvatske, regionalni razvoj prilagođavaju nižim razinama klasifikacije. Tako je Njemačka podijeljena na 16 NUTS-I regija (Länder), 39 NUTS-II regija (Regierungsbezirke) te 429 NUTS- -III regija (Kreise).4 Hrvatska je cijela NUTS-I regija, pa se dijeli samo na dvije NUTS-II regije prije svega statističkog karaktera (Kontinentalna i Jadranska Hrvatska),5 te 21 NUTS-III regije (slika 2.), što se poklapa s administrativnom podjelom na hrvatske županije i Grad Zagreb.

2 Uredba o NUTS-u (EC/1059/2003) donesena je tek u svibnju 2003., a stupila je na snagu u srpnju iste godine. U međuvremenu je dorađena u nekoliko navrata.3 Franc. Nomenclature des unités territoriales statistiques.4 Sustav NUTS ima i niže razine administrativne podjele (LAU – jedinica lokalne administracije), ovisno o veličini zemlje: npr. Hrvatska LAU 1 razina poklapa se s NUTS-III razinom, a LAU 2 razina odnosi se na općine i gradove. (Eurostat, 2014.).5 Između 2007. i 2012. godine RH se dijelila na tri NUTS-II regije: Sjeverozapadna Hrvatska, Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska, Jadranska Hrvatska.


114

Slika 2. Regionalna podjela Republike Hrvatske (2014.)

(NUTS-II, statističke regije) (NUTS-III regije - županije)

Briselskom konferencijom o regionalnoj ekonomiji 1961. godine, utvrđeno je kako će NUTS-II razina biti okvir za zemalje članice u primjeni njihovih regionalnih politika i omogućavat će, odgovarajuću razinu analize regionalnih/nacionalnih problema, dok će NUTS-I razina biti korištena za analizu regionalnih problema Unije, kao npr. učinke carinske unije i ekonomske integracije na područjima nižima od nacionalne razine. NUTS-III razina, općenito, obuhvaća regije premale za kompleksne ekonomske analize, a može poslužiti za specifične analize ili za prikazivanje gdje bi regionalne mjere trebale biti poduzete (Kandžija i Cvečić, 2011., 1060). Bez obzira na utvrđena načela i pokušaj što većeg ujednačavanja kriterija analize, NUTS regije međusobno se znatno razlikuju po površini, broju i gustoći stanovništva, po stupnju razvoja i drugim kriterijima.

4. DUBROVAČKO-NERETVANSKA ŽUPANIJA U KONTEKSTU REGIONALNE POLITIKE EU-A

Kao novoj članici EU-a, koja se ujedno svrstava u njezina slabije razvijena područja, Hrvatskoj se nameće potreba kvalitetnog i pravovremenog integriranja u kohezivne procese kako bi iskoristila prednosti članstva i osigurala preduvjete za održivi razvoj, posebno svojih županija, kao nositelja regionalnog razvoja Hrvatske.

Dubrovačko-neretvanska županija (DNŽ), klasificirana u NUTS-III razinu, regija je koju karakteriziraju brojne specifičnosti pa je s gledišta, europske regionalne politike treba proučavati s više aspekata. Županija je: (1) rubna, (2) izolirana, (3) pogranična, (4) otočna i (5) ruralna regija. Sve to donosi dodatne izazove u regionalnom i održivom razvoju, što u kontekstu europske integracije


115

znatno utječe na okvire ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije. Premda je Županija jedna od “iznadprosječnih” u Hrvatskoj (104% hrvatskog prosjeka BDP/pc; DZS, 2013.), karakterizira je izrazito turistički i poljoprivredno-ruralni karakter te izrazito granični karakter, koji omogućuje služenje prednostima koncepta Europske teritorijalne suradnje za prekograničnu, transnacionalnu i međuregionalnu suradnju.

Većina hrvatskih županija smatra se ruralnim područjem. Izuzeci su: Primorsko-goranska, Splitsko-dalmatinska i Zagrebačka županija (prijelazni karakter) te Grad Zagreb (urbano područje). Prema kriterijima EU-a, ruralne regije NUTS-III razine, s više od 50% ruralnog stanovništva po kilometru kvadratnom, čine više od polovice teritorija Unije, i u njima živi gotovo 1/4 EU stanovništva. U Hrvatskoj čak 60% stanovništva živi u ruralnim područjima, pri čemu prevladava starije stanovništvo (Eurostat, 2013.).

U ruralnim područjima Unije najveći dio stanovništva bavi se poljodjelstvom i šumarstvom, postoji slaba diversifikacija industrije i usluga te nemogućnost novog zapošljavanja, čime dolazi do depopulacije ruralnih područja. Ta područja karakterizira slaba gustoća stanovništva, i često otočni ili karakter periferije u odnosu prema ekonomskim središtima, ili su brdska područja s mnogim preprekama u pristupu velikom Unutarnjem tržištu EU-a (Kandžija i Cvečić, 2011., 1068). No, u prethodnom desetljeću gospodarski rast ruralnih regija EU-a bio je 0,6% veći u usporedbi s rastom urbanih regija, iako je nezaposlenost izraženija u ruralnim područjima Unije, pogotovo Bugarske, Slovačke i Finske (Eurostat, 2013.).

Krajem prethodnog stoljeća pokrenuta je integrirana i održiva politika ruralnog razvoja u EU, koja proteklih petnaestak godina čini drugi stup Zajedničke poljoprivredne politike (CAP). Nastoji se povećati udio školovanih ljudi u tim područjima, pogotovo žena, te razviti raznovrsne usluge i infrastrukturu potrebnu za ekonomsku i socijalnu koheziju, a posebno uz pomoć Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD). No, kohezijska sredstva ruralnim područjima mogu se priskrbiti i drugim instrumentima i ciljevima EU-a, uključujući one za borbu protiv klimatskih promjena, za stvaranje novih radnih mjesta ili novih izvora prihoda.

Turizam je jedno od ključnih djelatnosti u budućem razvoju cijele Unije, a posebno njenih obalnih, izoliranih, pograničnih i otočnih regija, kao što je Dubrovačko-neretvanska županija.6 Turizam može pridonijeti konkurentnosti i održivom razvoju te suočavanju s posljedicama globalizacije, klimatskih i demografskih promjena. Kohezijska politika EU-a nastoji mobilizirati turizam za održivi regionalni razvoj i stvaranje novih radnih mjesta (u skladu sa strategijom ‘EUROPA 2020’). Tako je tijekom razdoblja 2007. – 2013. godine izravno alocirano više od 6,3 milijardaeura za zemlje članice (oko 1,8% EU proračuna), a u sljedećem razdoblju (2014. – 2020.) preko Europskog socijalnog 6 U kombinaciji s povezanim djelatnostima, turizam ostvaruje 10% BDP-a Unije i zapošljava 12% ukupne radne snage (oko 24 milijuna radnih mjesta) (Europska komisija, 2013.).


116

fonda i programa za poticanje konkurentnog poduzetništva (COSME), planira se poticati razvoj turizma kao sredstva u razvoju poduzetništva i socijalne inkluzije (Eurostat, 2013.).

5. APSORPCIJSKI KAPACITETI DUBROVAČKO- -NERETVANSKE ŽUPANIJE

Ulazak Hrvatske u EU uzrokovalo je promjenu u lokaciji ekonomskih aktivnosti, dakle i neminovnu realokaciju resursa, kako unutar RH, tako i u graničnim državama. Sagledavajući mikrorazinu, kroz NUTS-III regije (u nastavku: županije), spomenute će promjene imati različit intenzitet u pojedinim županijama, ovisno o njihovu geografskom položaju i strukturi gospodarstva, te stupnju specijalizacije u pojedinim gospodarskim aktivnostima.

Pritom, pogranična su područja od posebnog istraživačkog interesa (Resmini, 2003., Niebuhr, 2004., Lafourcade i Paluize, 2005.). Naime, pogranične županije imaju kritičnu ulogu u prostornoj dinamici izazvanoj članstvom u EU, uzimajući u obzir da u pograničnim područjima Unije, nakon proširenja iz 2004. godine, živi više od 25% stanovništva i obuhvaćaju 25% površine EU-a (Niebuhr, 2010.). Europska komisija (2001.) prepoznala je važnost graničnih područja, pa ih tako dijeli na unutarnja granična područja – ona koja su prije proširenja graničila sa zemljama članicama, te vanjska granična područja – koja nakon proširenja postaju granična područja s trećim zemljama. Zaključak je da unutarnja granična područja imaju veće koristi od ekonomske integracije u srednjem i dugom roku, dok u kratkom roku postoji mogućnost od destabilizacije tržišta (rada, proizvoda). Što se tiče vanjskih graničnih područja, posebice na krajnjim istočnim granicama, očituje se mogućnost usporavanja gospodarskog rasta, zbog udaljenosti od gospodarskih središta i glavnih prometnih tokova, kako unutar zemlje članice, tako i vis-a-vis Europske unije.

DNŽ u prethodno spomenutom kontekstu, vanjsko je granično područje Hrvatske, pa je uz geografsku udaljenost od važnijeg makro-regionalnog središta (Splita), odvojena od ostatka države i Unije teritorijem Bosne i Hercegovine. Također, nalazi se na jadransko-jonskom prometnom koridoru, kojem se razvoj ne očekuje u bliskoj budućnosti. Očite su dakle otegotne okolnosti za maksimiziranje koristi od članstva u EU.

Slijedom iznesenog, a kako bi se maksimizirali pozitivni učinaka članci u EU na gospodarski razvoj Županije, potrebno je, identifikacijom ciljeva budućeg razvoja DNŽ (posljednja javno objavljena razvojna strategija Županije jest za razdoblje od 2007. do 2013.), optimizirati apsorpciju financijskih sredstava iz EU fondova za ostvarivanje ciljeva regionalne i socijalne politike EU, tj. za ujednačen razvoj regije/županije naprema drugim županijama i za socijalnu koheziju. Da bi se ostvarili ti ciljevi, potrebna je koordinacija tijela Županije, poput Regionalne razvojne agencije (u nastavku DUNEA) s ostalim dionicima –


117

građanima, poduzetnicima i državom.

Obilježje gospodarske strukture DNŽ jest prevladavajući udio tercijarnog, tj. uslužnog sektora u županijskom BDP-u (75%), pri čemu su od posebne važnosti trgovina na veliko i ugostiteljstvo, u kojima se ostvaruje najveći dio prihoda i zaposlenosti. Značajno je istaknuti malen udio izvozno orijentirane prerađivačke industrije (manji od 20%) u ukupno ostvarenom prihodu (2008. godine). Po razvijenosti mjerenoj BDP-om po tržišnim cijenama usklađenima temeljem pariteta kupovne moći na NUTS-III razini, Županija je 2011. godine bila na 58% od prosjeka Unije (Eurostat, 2014.). S obzirom na to da DNŽ pripada NUTS-II regiji Jadranske Hrvatske, kojoj je BDP/pc manji od 75% BDP-a Unije (što je svrstava u manje razvije regije, eng. less developed regions),7 Županiji se pružaju široke mogućnosti prijave za strukturna sredstva EU-a (ESIF), poradi konvergiranja prosjeku Unije.

Posebno pritom treba naglasiti mogućnosti apsorbiranja sredstava u funkciji podizanja razine kvalitete turističke ponude (turizam, kao primarni i najrazvijeniji uslužni sektor) uz pomoć apliciranih projekata za: tehnološki razvoj (razvijanje inkubatora i klastera u turističkom sektoru), razvoj ICT proizvoda povezanih s turističkim djelatnostima, financiranje razvoja proizvoda/usluga s visokom dodanom vrijednošću (zdravstveni turizam, ekoturizam, “seniorski turizam”, sportski turizam), tj. financiranje “pametne” specijalizacije i klasterizacije aktivnosti između različitih turističkih industrija (posebice s nautičkim, i to cruising turizmom). Također, temeljem ESIF fondova, a posebno ERDF, moguće je financirati projekte za povećanje energetske efikasnosti u malim i srednjim poduzećima turističkog sektora, uz mjere za poticanje poduzetništva i samozapošljavanja. Stope finaciranje za najmanje razvijene regije, u koju se ubraja DNŽ, jest 85% (Europska komisija, 2014.). Cilj korištenja sredstvima trebao bi biti uravnoteženje dosadašnjeg razvoja turističkog sektora povezivanjem grada Dubrovnika (kao centra Županije) i periferije, koja je u znatnom zaostatku.

U skladu s naznačenim, Republika Hrvatska prepoznala je važnost turističkog sektora za gospodarski razvoj, pa je turistički sektor uključen u tri operativna programa: OP “Konkurentnost i kohezija”, OP “Učinkoviti ljudski potencijali” i Program ruralnog razvoja. Zbog toga, na državnoj razini nema prepreke za apsorpciju sredstava iz europskih fondova. S druge strane, strategija razvoja turizma od 2012. do 2020. godine poklapa se s višegodišnjim financijskim okvirom EU-a, i to je također poticaj potencijalnom maksimiziranju apsorpcije sredstava iz EU fondova.

Ako se uzmu u obzir podaci istraživanja Beckera i suradnika (2008.), 64 NUTS-II regije su u programskom razdoblju 1994. – 1999. prosječno apsorbirale sredstava iz Strukturnih fondova u vrijednosti od 1,5% njihova BDP-a. Na NUTS-III razini varijacije u apsorpciji sredstava su znatne – švedska regija Halland Län apsorbirala je 0,000009% BDP-a, a grčka regija Grevena čak 29,1% BDP-a (proračunsko razdoblje 2000. – 2006. godine). 7 Za razliku od “tranzicijskih regija”, koje uključuju regije s BDP/pc između 75 i 90% prosjeka EU-27; te “razvijenih regija”, s BDP/pc većim od 90% prosjeka EU-27.


118

Prikupljeni podaci DUNEA-e sugeriraju da je Županija od 2009. do sredine 2012. godine apsorbirala oko 70 milijuna kuna. Ako se uzme prosječan godišnji iznos dobivanja sredstava u tom razdoblju od oko 20 milijuna kuna, i BDP Županije iz 2012. godine od oko 8,5 milijarda kuna, izlazi da je u 2012. godini apsorbirano 0,23% vrijednosti županijskog BDP-a. S obzirom na to da se do 2013. godine radilo o sredstvima pretpristupnih fondova (IPA i sl.), te da su raspoloživa sredstava ESIF fondova i do deset puta veća od pretpristupnih, očito je da se ulaskom u Uniju otvaraju mogućnosti za ubrzanje gospodarskog razvoja. Po Beckeru i suradnicima (2012.), prosječni transfer u EU NUTS-II i III regija je iznosio 23,14 milijuna eura, tj. prosječno 0,76% njihova BDP-a. Ako se sagledavaju statistike za regije Cilja 1 (u biti su to “slabije razvijene regije” proračunskog razdoblja 2014. – 2020.), one su prosječno apsorbirale 52,13 milijuna eura, ili 1,99% njihova BDP-a.

Spomenuti pozitivan efekt ulaska u Uniju na regionalno gospodarstvo empirijski je potkrijepljen radovima Ederveena i suradnika (2002.), Cappelena i suradnika (2003.), te Ederveena, de Groota i Nahuisa (2006.), gdje se posebno ističe pozitivan učinak na rast BDP-a (PPP), ukupnu i sektorsku zaposlenost te rast investicija. Tu činjenicu potkrepljuje i plan Kohezijske politike za proračunsko razdoblje 2014. – 2020., u kojem dosadašnje ciljeve konvergencije, regionalne konkurentnosti i zapošljavanja, zamjenjuje jedinstveni cilj – Investicije u rast i zapošljavanje gdje je oko 162 milijarde eura namijenjeno manje razvijenim regijama.

Treba napomenuti i postojanje ravnotežne razine transfera financijskih sredstava preko EU fondova. U publikaciji Beckera iz 2008. godine, koja je za cilj imala analizu uspješnosti generiranja ekonomskog rasta na regionalnoj, NUTS- -II i III razini, zaključuje se kako bi maksimalna razina apsorbiranja sredstava trebala biti limitirana na 1,3% BDP-a regije recipijenta.

Razina dobivanja financijskih sredstava iz Strukturnih fondova, kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj razini, ovisi i o sposobnosti države/regije da sufinancira prijavljene projekte. U razmatranom primjeru, omjer vlastitih sredstava DNŽ-a je u prosjeku iznosio 20% na prema 80% sredstava osiguranih od EU-a. Taj će se omjer za korištenje ESIF fondovima povećati na prosječno 25% udjela vlastitih sredstava, koje će Županija – kao jedinica područne samouprave (ili lokalne samouprave, privatna poduzeća, NVO, itd.) morati osigurati unaprijed ako se želi osigurati pravovremena isplata EU sredstava.

Uz prethodno razjašnjenje regionalnih makroekonomskih i financijskih apsorpcijskih kapaciteta, u davanju procjene uspješnosti prilagodbe Županije strukturnoj (“kohezijskoj”) politici Unije, mora je sagledati i administrativni kapacitet (iznesena podjela apsorpcijskih kapaciteta je općeprihvaćena, npr. Mrak i Horvat, 2009., Šumpikova i Klazar, 2004.). Posljednje cjelovito istraživanje administrativnog kapaciteta NUTS-III regija u Hrvatskoj proveo je Institut za međunarodne odnose (2011.), kad se, između ostaloga uspoređivala uspješnost županija u prikupljanju nepovratnih sredstava iz pretpristupnog IPA fonda. DNŽ je zauzela 16. mjesto, s nešto više od 6,3 eura per capita, dok je, primjerice,


119

Međimurska županija apsorbirala 46,9 €/pc, a Primorsko-goranska 13,1 €/pc. Pritom su javna tijela, NVO i druge organizacije ulazile u statistiku pojedinih županija. Ako se uzme u obzir statistika apsorbiranja sredstava samo županijskih institucija, DNŽ je na 6. mjestu u RH (tablice 1. i 2.).

Tablica 1. Rangiranje županija prema ukupno dodijeljenim sredstvima iz pretpristupnih

fondova od 2004. do 31. 12. 2010.

Županija/Grad ZagrebUkupno

ugovoreno (€)

RangUkupno

ugovoreno€ / pc

Rang

Grad Zagreb 9 477 354 1. 12,2 13.

Međimurska 5 559 479 2. 46,9 1.

Osječko-baranjska 5 068 189 3. 15,3 7.

Istarska 4 064 884 4. 19,7 4.

Primorsko-goranska 4 004 488 5. 13,1 10.

Varaždinska 3 197 260 6. 17,3 5.

Vukovarsko-srijemska 3 082 541 7. 15,1 8.

Karlovačka 3 009 994 8. 21,2 3.

Krapinsko-zagorska 2 384 860 9. 16,7 6.

Požeško-slavonska 2 108 478 10. 24,6 2.

Brodsko-posavska 1 490 259 11. 8,4 15.

Šibensko-kninska 1 435 760 12. 12,7 12.

Splitsko-dalmatinska 1 394 808 13. 3,0 21.

Virovitičko-podravska 1 272 026 14. 13,6 9.

Koprivničko-križevačka 1 219 057 15. 9,8 14.

Zagrebačka 1 192 230 16. 3,8 20.

Sisačko-moslavačka 1 011 211 17. 5,5 18.

Zadarska 929 737 18. 5,7 17.

Dubrovačko-neretvanska 769 116 19. 6,3 16.

Bjelovarsko-bilogorska 699 293 20. 5,3 19.

Ličko-senjska 696 008 21. 13,0 11.

Ukupno 54 067 031 12,2

Izvor: Izvješće o korištenju pretpristupnih programa pomoći EU za razdoblje do prosinca 2010., SAFU, ASOO, HZZ (preuzeto iz Analize kapaciteta za korištenje EU fondova na županijskoj razini, Instituta za međunarodne odnose, 2011.)


120

Tablica 2.Rangiranje odabranih županija prema ukupno dodijeljenim sredstvima iz

pretpristupnih fondova od 2004. do 31. 12. 2010.

Županija/Grad Zagreb

Ugovorena sredstva od županijskih

institucija (€)Rang

Udjel županijskih institucija u ukupno

ugovorenim sredstvima (%)

Rang

Ugovorena sredstva od strane

županijskih institucija

€ / pc

Rang

Istarska 2 857 052 1. 70,3% 1. 13,8 1.

Međimurska 934 749 2. 16,8% 8. 7,9 2.

Varaždinska 715 481 3. 22,4% 5. 3,9 4.

Krapinsko-zagorska 690 301 4. 28,9% 4. 4,8 3.

Osječko-baranjska 561 823 5. 11,1% 10. 1,7 9.

Sisačko-moslavačka 455 573 6. 45,1% 2. 2,5 5.

Primorsko-goranska 337 875 7. 8,4% 13. 1,1 13.

Dubrovačko- neretvanska 301 794 8. 39,2% 3. 2,5 6.

Karlovačka 264 297 9. 8,8% 12. 1,9 8.

Vukovarsko-srijemska 258 086 10. 8,4% 15. 1,3 11.

Virovitičko-podravska 222 391 11. 17,5% 6. 2,4 7.

Zagrebačka 203 881 12. 17,1% 7. 0,7 15.

Ukupno 8 535 632 15,8% 1,9

Izvor: Izvješće o korištenju pretpristupnih programa pomoći Europske Unije za razdoblje do prosinca 2010., SAFU, ASOO, HZZ (preuzeto iz Analize kapaciteta za korištenje EU fondova na županijskoj razini, Instituta za međunarodne odnose, 2011.)

Uzimajući u obzir postojeće stanje, DNŽ bi trebala razvijati administrativni kadar u realnom sektoru temeljem programa/radionica namijenjenih poduzetnicima jer je očito da, iako Županija ima relativno visok udio prilikom apsorbiranja sredstava (tablica 2.), sveukupna razina apsorpcije (tablica 1.) na nezadovoljavajućoj je razini.

6. ZAKLJUČAK Zaključno, ako se u obzir uzme podjela na makroekonomski, financijski

i administrativni apsorpcijski kapacitet, može se očekivati da će Dubrovačko-


121

-neretvanska županija, uz unaprjeđenje administrativnog kapaciteta, povećati razinu apsorpcije sredstava iz EU fondova u usporedbi s pretpristupnim razdobljem. Uzimajući kao orijentir prosjek dobivanja EU sredstava od 0,76% naprema 0,23% Županije u pretpristupnom razdoblju, očekivan je rast udjela sredstava iz tih fondova u regionalnom BDP-u. Što se tiče financijskog apsorpcijskog kapaciteta, mogućnost osiguravanja dodatnih, znatnih sredstava omogućenih članstvom u EU, stvara se temelj za pozitivnu perspektivu sufinanciranja iz ESIF fondova. Posebna se pozornost treba posvetiti prioritetima regionalne politike Unije (fizička infrastruktura, razvoj poduzetničkih aktivnosti, jačanje ljudskog potencijala i opće unaprjeđenje razvoja), polazeći od specifičnosti područja Županije (npr. granični karakter, razvoj turizma i pratećih djelatnosti) i ciljeve razvojne strategije EUROPA 2020. Za slijedeće programsko razdoblje (2014. – 2020.) Unija posebno ističe važnost teritorijalne kohezije i suradnje s ostalim regijama ili susjednim zemljama, te bolje upravljanje, provedbe, nadzora, koordinacije, pojednostavljenja i uklanjanja “uskih grla” u provedbi kohezijskih mjera. Sve bi to omogućilo realizaciju ciljeva ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije, tj. konvergencije Dubrovačko-neretvanske županije višim razinama blagostanja, što znači i generalno brži gospodarski i društveni razvoj ovoga specifičnog područja, temeljenoga na načelima pametnoga, održivog i uključivog rasta.

LITERATURA Becker, S.O., Egger, P., von Ehrlich, M. (2012.), Too Much of a Good

Thing? On the Growth Effects of the EU’s Regional Policy, European Economic Review, 56 (4): 648–68.

Cappelen, A., Castellacci, F., Fagerberg, J., Verspagen, B. (2003.), The Impact of EU Regional Support on Growth and Convergence in the European Union, Journal of Common Market Studies, 41: 621–44.

Državni zavod za statistiku (2013.), Priopćenje od 14. veljače 2013., godina: L, broj 12.1.2.

Đulabić, V. (2007.), Regionalizam i regionalna politika, Društveno veleučilište, Zagreb

Ederveen, S., Gorter, J., de Mooij, R., Nahuis, R. (2002.), Funds and Games: The Economics of European Cohesion Policy, CPB & Koninklijke De Swart, Amsterdam.

Ederveen, S., de Groot, H., Nahuis, R. (2006.), Fertile Soil for Structural Funds? A Panel Data Analysis of the Conditional Effectiveness of European Cohesion Policy, Kyklos, 59: 17–42.

Europska komisija, (2009.), Regional Policy, DG REGIO, dostupno: http://ec.europa.eu/regional_policy/index_en.htm


122

Europska komisija (2010.), Regional Policy, Regional Policy – Inforegio, dostupno: http://ec.europa.eu/regional_policy/index_en.htm

Europska komisija (2014.), Guide on EU funding for the tourism sector, DG Enterprise and Industry, dostupno: http://ec.europa.eu/enterprise/sectors/tourism/index_en.htm

Eurostat (2013.), Eurostat regional yearbook 2013, dostupno: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-HA-13-001/EN/KS-HA-13-001-EN.PDF

Eurostat (2014.), GDP at regional level, dostupno: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/GDP_at_regional_level

Eurostat (2014.), NUTS, dostupno: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/nuts_nomenclature/introduction

Eurostat (2014.), Urban-rural typology, dostupno: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Urban-rural_typology_update

Institut za međunarodne odnose (2011.), Analiza kapaciteta za korištenje EU fondova na županijskoj razini

Kandžija V., Cvečić, I. (2011.), Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

Lafourcade, M., Paluzie, E. (2005.), European Integration, FDI and the Internal Geography of Trade Evidence from Western-European Border Regions, dostupno: http://www.cepr.org/meets/wkcn/2/2357/papers/Lafourcade.pdf.

Mrak, M., Horvat, A. (2009.), Macroeconomic and Financial Absorption Capacity of Turkey for the Use of EU Structural Funds. Eastern European Economics, 47(4):86-113.

Niebuhr, A. (2005.), The Impact of EU Enlargement on European Border Regions, Discussion paper 330, Hamburg Institute of International Economics.

Resmini, L. (2003.), The Implications of European Integration and Adjustment for Border Regions in Accession Countries. In: Traistaru, I.; Nijkamp, P.; Resmini, L. (eds.), The Emerging Economic Geography in EU Accession Countries, Ashgate, 405-441.

Šumpikova, M., Pavel, J., Klazar, S. (2004.), EU Funds: Absorption Capacity and Effectiveness of Their Use, with Focus on Regional Level in the Czech Republic.


123

Vinko Kandžija, Ph. D. Full ProfessorFaculty of Economics, University of RijekaE-mail: [email protected]

Igor Cvečić, Ph. D.Assistant ProfessorFaculty of Economics, University of RijekaE-mail: [email protected]

Vinko Zaninović, mag. oec. AssistantFaculty of Economics, University of RijekaE-mail: [email protected]

THE EUROPEAN UNION AND ITS REGIONS -DEVELOPMENT OUTLOOK FOR THEDUBROVNIK-NERETVA COUNTY

AbstractThe institutional development of the European Union has been taking place for more than six decades now. It is a dynamic process determined by its considerable centripetal and centrifugal forces. The European Union is a test centre where supranational, national and regional (local) interests, values, and needs are oftentimes in opposition to each other. The process of integration of its Member States, which began by initiating and establishing a free-trade zone, and was continued by establishing a customs union and a common market, now is in the stage of the Internal Market, which is the result of a complex process, whereby in addition to liberalization of the free movement of production factors, regions have been strongly positioned as nucleuses (/nuclei) of development and existence of the European Union.

Regional and social policies play a key role in the sustainability process of the European Union, creating through a process of convergence the preconditions for economic, social and territorial cohesion as well as for a balanced development of the Union. This paper explores the position of the NUTS III regions in the context of achieving the goals of the EU regional and social policy. As a New EU Member State, which is also classified as one of the ‘less developed’ EU countries, Croatia needs to


124

adequately and timely get involved in the cohesive processes, in order to capitalize the benefits of its full membership and ensure the preconditions for sustainable development, in particular for its counties (‘županije’), which are social and economic initiators of development.

Dubrovnik-Neretva County, which is classified as a NUTS III-level region, should be observed as a: (1) peripheral; (2) isolated; (3) border; (4) island; and (5) rural region. These particularities act as additional challenges for regional and sustainable development, which in the context of the European integration significantly affect the frameworks of the economic, social and territorial cohesion.

This paper analyses the absorption capacity of the Dubrovnik-Neretva County by reviewing secondary statistical sources, using statistical data on the absorption of pre-accession funds. It also provides insight into the potential opportunities for economic growth and development of the County, potentiated by the use of EU structural funds.

Keywords: European Union, regions, regional policy, cohesion, European funds, absorption capacity

JEL classification: O11 i O52

125

Dr. sc. Pero MaldiniIzvanredni profesorOdjel za komunikologijuSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

POLITIČKI I ADMINISTRATIVNI ASPEKTI REGIJE: REGIONALIZAM, REGIONALIZACIJA I

REGIONALNA POLITIKA

UDK / UDC: 353 : 327.39 (4-6 EU)JEL klasifikacija / JEL classification: F60, F68, R58Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 15. travnja 2014. / April 15, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakU poglavlju se razmatraju politički aspekti regije u suvremenim društvima, poglavito fenomen regionalizma, koji u uvjetima globalizacijskih procesa što redefiniraju suverenitet nacionalne države, bitno transformira svoje značenje i funkciju, te regionalna politika i proces regionalizacije u kontekstu Europske unije i aktualnoga regionalnog preustroja Republike Hrvatske. Regionalizam se najprije analizira na mikrorazini, u rasponu od predmoderne zavičajnosti i političkog partikularizma, preko oporbenoga anticentralističkog političkog djelovanja u okviru moderne nacionalne države do postmodernog izraza subnacionalnog identiteta i postmaterijalističkog zahtjeva za većim stupnjem demokratičnosti, administrativne racionalnosti i kvalitete života. Regionalizam se analizira i na makrorazini kao oblik regionalnog povezivanja država u sustavu međunarodne politike. Potom se raščlanjuju regionalna politika, poglavito u okviru Europske unije i regionalizacija, kao proces uspostave administrativno-upravnih i/ili političkih jedinica na subdržavnoj razini, što implicira decentralizaciju i primjenu načela supsidijarnosti te poticanje ujednačenoga socioekonomskog razvoja. U tome kontekstu razmatraju se sociopolitički aspekti regionalizma u Hrvatskoj i aktualni proces regionalizacije pa se naznačuju razvojne mogućnosti,


126

ali i deficiti regionalne politike. Raščlamba spomenutih aspekata u funkciji je razumijevanja značenja, poznavanja obilježja te političke, kulturno-povijesne i socioekonomske kontekstualizacije regionalizma kao pretpostavka za racionalno promišljanje problematike regionalnog razvoja.

Ključne riječi: regija, regionalizam, regionalizacija, regionalna politika, decentralizacija, nacionalna država, globalizacija, Europska unija.

Maldini, P.: Politički i administrativni aspekti regije: regionalizam...

127

UVODRegionalizam, kao iskaz specifične teritorijalno-kulturne pripadnosti

i kao oblik političke identifikacije, već dugo je u središtu pozornosti političke javnosti mnogih suvremenih društava. Taj oblik identifikacije tradicionalno se držao vrstom primordijalne zavičajnosti, karakteristične za predmoderna društva, koju je proces modernizacije potisnuo u korist univerzalnih, građanskih oblika socijalne i političke identifikacije. Proces modernizacije pak obilježili su transformacija predindustrijskog društva u industrijsko (tehnološki), urbanizacija i diversifikacija socijalne strukture (sociostrukturno), poduzetnički kapitalizam i tržišno gospodarstvo (ekonomski) te uspostava nacionalne države kao suverene političke zajednice i glavnog činitelja socijalne i političke integracije (politički). Nacija i nacionalna država postali su glavni oblici političke i teritorijalne identifikacije koji su zamijenili one predmoderne, tradicijske, temeljene na rodbinskim vezama (obitelj, pleme, klan) i lokalnoj, zavičajnoj pripadnosti (pretežno ruralnoga tipa).

Međutim, u kontekstu suvremenih postmodernih i globaliziranih društava, poglavito onih najrazvijenijih, regionalizam poprima drukčije značenje. Od nekadašnjega oponiranja centrifugalnoj dinamici političke unitarizacije s naglašenim obilježjima tradicionalizma i konzervativizma, regionalizam se sve više iskazuje kao liberalistički zahtjev za većim stupnjem demokratičnosti, za ostvarenjem građanskih prava (manjinskih, etničkih) i za primicanjem procesa političkog odlučivanja što bliže građanima i mjestu njihova svakodnevnog življenja. S jedne strane, regionalizam se tako pojavljuje kao zahtjev za većim stupnjem demokratičnosti i administrativne racionalnosti, poglavito s obzirom na nedostatnu responzivnost središnjih državnih institucija prema zahtjevima društva i njihov nedostatan kapacitet u zadovoljavanju potreba građana na lokalnim razinama, dakle kao zahtjev periferije za decentralizacijom upravljanja nad javnim dobrom. S druge strane pak, etno-regionalizam, kao iskaz specifičnih zahtjeva pojedinih nacionalnih manjina za određenim stupnjem autonomije – od elementarnog priznavanja etnoteritorijalne posebnosti, pa sve do krajnjih, separatističkih zahtjeva – obilježavaju podjednako razvijene zemlje Zapada, koje su davno završile proces konsolidacije nacionalnih država, ali i nove, tranzicijske zemlje, gdje je taj proces tek dovršen ili je još u tijeku.

Na sve veću izraženost regionalne ili lokalne dimenzije političke pripadnosti utječe i globalizacija. Naime, dok globalizacijski procesi nameću nove, nadnacionalne i univerzalne političke, ekonomske i kulturne obrasce što umanjuju suverenitet nacionalne države, istodobno jačaju lokalni identiteti koji obnavljaju različite oblike regionalne identifikacije i potiču regionalnu suradnju što prelazi (sub)nacionalnu razinu. Zbog toga ih je moguće sagledavati i kao dio “glokalizacije”, specifičnog procesa povezivanja lokalnoga i globalnog (Robertson, 1994.). U ovom kontekstu pak regionalizam označava novi oblik političke fragmentacije koji dopunjuje one klasične, ideološke i političke podjele, nastale na socioekonomskim i teritorijalno-kulturnim rascjepima što ih je iznjedrio proces modernizacije.


128

Regionalizam, regionalni akteri i regionalno političko djelovanje postaju bitnom sastavnicom u političkom životu mnogih suvremenih društava, uključujući, dakako, i hrvatsko. Pitanja regionalizma zastupljena su u javnopolitičkom diskursu hrvatskog društva još od uspostave samostalne i suverene hrvatske države do danas, a jednako tako i djelovanje regionalnih političkih aktera, s manjim ili većim utjecajem u političkom životu. Specifični uvjeti demokratske tranzicije hrvatskog društva pritom su bitno utjecali na artikulaciju i na interpretaciju regionalizma u političkom životu Hrvatske. Tako je regionalizam prošao put od prvotnog anatemiziranja i proskribiranja kao anacioanalnog autonomaštva (u razdoblju stvaranja i uspostave nacionalne države i naglašenoga nacionalnog jedinstva), preko njegova prihvaćanja kao legitimne političke opcije (u razdoblju obnovljene demokratizacije početkom drugog desetljeća tranzicije) do promoviranja regionalizma kao bitne sastavnice javnih politika u okviru koncepta Europe regijâ (u razdoblju procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i danas, kad je Hrvatska njezina punopravna članica).

S obzirom na povećani interes javnosti za pitanja regionalizma, poglavito u kontekstu aktualnih rasprava u hrvatskoj i lokalnoj političkoj javnosti u pogledu regionalnog preustroja Republike Hrvatske, te intencije ovog zbornika da naznači moguće razvojne perspektive lokalne sredine, bilo bi potrebno razmotriti ključne političke aspekte regije, regionalizma i regionalizacije. Naime, bez razumijevanja njihova značenja, poznavanja njihovih obilježja, te političke, kulturno-povijesne i socioekonomske kontekstualizacije, racionalno promišljanje problematike regionalnog razvoja nije moguće. Upravo na tome tragu, ovo poglavlje nastoji dati bitna objašnjenja.

REGIJARegija označava zemljopisno zaokružen prostor, povijesno, kulturno,

ekonomski i politički relativno homogen i/ili relativno izdvojen u odnosu prema nekoj nadređenoj (geografskoj i/ili državnoj) cjelini. Zemljopisno određenje regije uključuje prostorno-teritorijalnu dimenziju, tj. jasno odredive prirodne granice koje zaokružuju neki teritorij i čine ga jedinstvenom geografskom cjelinom. Premda je sam termin izvorno proizašao iz zemljopisne terminologije (Rogić, 1963., Blagojević, 2008., Štifanić, 1996.), zemljopisne determinante nisu dostatne da bi određeno područje bilo regija. One su bitne utoliko što su (kao prirodne barijere) tijekom povijesti priječile ili otežavale komunikaciju i suradnju s drugim područjima izvan tog prostora, ili su ih olakšavale (kao prirodni putevi i poveznice) unutar njega. Ta prostorna bliskost postupno je dovela do relativno visokog stupnja međusobne povezanosti, suradnje i posljedično do ekonomske i kulturne homogenizacije stanovništva unutar toga prostora.

Međutim, te okolnosti ne uvjetuju obvezno političku, kulturnu i socijalnu sličnost, što su bitne pretpostavke regije. Uz zemljopisne determinante,


129

značajke koje u tom smislu određuju regiju i izdvajaju je kao posebnu prema drugim regijama ili prema nadređenoj državnoj cjelini – jesu one što čine povijesno-političko i kulturno naslijeđe te sociostrukturna obilježja različita od ostatka države u kojoj se regija nalazi. To su redovito različita etnička pripadnost stanovništva, različit jezik, kultura i religijska pripadnost, političke orijentacije i politička tradicija, specifična socijalna struktura i stupanj socioekonomske razvijenosti.

Temeljem jedne ili više značajka što determiniraju regije moguće je napraviti i njihovu odgovarajuću podjelu. Tako postoje prirodno-zemljopisne regije, ekonomske regije, povijesno-kulturne regije, ali i one političke (konstitutivne, administrativne, statističke) kao sastavnice određene državne cjeline ili kao politički entiteti koji u oporbi prema nadređenoj državnoj cjelini zahtijevaju određeni stupanj autonomije. Za potonje značenje regije, pak, ključna determinanta jest postojanje kolektivnoga regionalnog identiteta, dakle razvijene svijesti građana o regionalnoj pripadnosti u smislu političkoga određenja.

Za razliku od prirodno-geografskih determinanta koje regiju određuju prostorno, dakle statično, gledano s povijesno-političkog aspekta regije su dinamična kategorija. Komparativna politika regije zbog toga promatra kao povijesno-političke i socijalno-kulturne zajednice koje se tijekom povijesti konstituiraju, mijenjaju i raspadaju ovisno o promijenjenim povijesno-političkim okolnostima. One nisu zatvorene prostorne zajednice, već su rezultat određenih povijesnih i društvenih procesa.1 Kako se govori o tvorbi nacija (nation-building) i država (state-building), jednako se tako može govoriti i o tvorbi regija (region-building) (Kasapović, 2008., 76, 91).

Moglo bi se ustvrditi kako regija označava područje unutar državnog teritorija koje se manje ili više razlikuje od drugh dijelovi matične države, a ima više sličnosti i povezanosti (zemljopisne, kulturne, povijesne) s nekim područjem izvan granica matične države (najbližim susjednim prekograničnim područjem). Regije se stoga često ne podudaraju s državnim granicama; one mogu uključivati cjeline unutar državnih granica i izvan njih, s različitim modalitetima međusobne povezanosti. Tome svjedoče i brojne dijaspore u prekograničnim područjima koje upućuju upravo na kulturnu i povijesnu povezanost različitih (državnih) i istodobno istih (nacionalnih, kulturnih) entiteta smještenih među različitim državama.

S druge pak strane, u međunarodnim odnosima, regija se promatra kao dio globalnoga međunarodnog sustava. Na toj razini, regija obuhvaća skup (susjednih i/ili sličnih) država koje dijele zajednički prostor nekog dijela Zemlje ili kontinenta. U tom smislu, regija se može odrediti kao skupina država povezana

1 Da bi neko zemljopisno područje postalo regijom u komparativnoj političkoj znanosti, ono mora ispuniti zahtjeve prostorne i analitičke taksonomije. Prostorna je taksonomija kruta jer se zemlje ne mogu premještati iz jednoga prostora u drugi. No ostajući na istome zemljopisnom mjestu, pojedine zemlje ili njihovi dijelovi mogu tijekom povijesti “putovati” iz jedne regije u drugu, ovisno o povijesno-političkom razvoju koji utječe na određenje regija. Analitička taksonomija zahtijeva da se u regiju svrstavaju samo one zemlje koje imaju bitna zajednička povijesna i strukturna obilježja (Kasapović, 2008., 79-80).


130

zemljopisnim odnosima i stupnjem međusobne ovisnosti.2 Dok je na mikrorazini (subdržavnoj razini) regija determinirana endogenim činiteljima regija na makrorazini redovito se uspostavlja pod utjecajem egzogenih činitelja, poglavito političkih, ekonomskih i vojnih procesa i aktera. Zbog toga su regionalne integracije znatno više rezultat njihova djelovanja i zajedničkih interesa (institucionalizacija različitih okvira multilateralne suradnje na temelju transnacionalnih regionalnih organizacija), nego organske upućenosti jednih na druge ili osjećaja kolektivnog (regionalnog) identiteta, kao što je to na mikrorazini.

REGIONALIZAMGovoreći o regionalizmu pak, treba odmah naglasiti da to nije jednoznačan

pojam. Premda ga, kao ni regiju, nije moguće shvatiti i konceptualizirati bez geografskih determinanta; one nisu dostatne za njegovo određenje. Tako je regionalizam često analiziran u kategorijama socijalne kohezije (etnička, rasna, jezična, religijska, kulturna pripadnost, te svijest o zajedničkoj prošlosti), ekonomske kohezije (obrasci trgovine, ekonomska komplementarnost), političke kohezije (tip režima, ideologija) i organizacijske kohezije (postojanje formalnih regionalnih institucija). Uz to, posebna se pozornost pridaje regionalnoj međuovisnosti. Opseg činitelja koji ga definiraju zbog toga je relativno širok i uključuje ekonomsku, socijalnu, političku i povijesnu dimenziju. Tako pojam regionalizma pokriva više različitih fenomena (Hurrell, 1995., 333-334).

Ima različitih tipologija regionalizama, manje ili više komplementarnih. Ne ulazeći ovdje u njihovu raščlambu, regionalizam je, općenito, kao moderni politički fenomen, moguće razmatrati na mikro i na makrorazini. Na toj osnovi, prvi tip regionalizma označava oporbeno političko djelovanje usmjereno protiv tendencija centralističke države radi ostvarenja stanovitog stupnja autonomije (decentralizacija i načelo supsidijarnosti) pa uključuje i tzv. transgranični regionalizam (relativizacija granica nacionalnih država, poticanje suradnje i približavanja ljudi različitih država čije su regije međusobno bliže jedne drugima nego središtima nacionalnih država). Drugi tip pak označava geopolitičku sliku svijeta iz doba hladnoratovske blokovske podjele i odnosi se na makroregionalno povezivanje više nacionalnih država iz područja pojedinih velikih svjetskih regija u različite političke, vojne, ekonomske i sigurnosne paktove. Stoga bi se na tome temeljnom razlikovanju mogli analizirati bitni aspekti suvremenog regionalizma.

Raščlanjujući značenje regije i regionalizma na mikrorazini, može se ustvrditi da regija postaje politički relevantna kada je većina njezinih stanovnika doživljava kao cjelovit prostor svojega življenja i kad zahtijeva odgovarajući stupanj autonomnosti u uređenju svojega života i odnosa s ostatkom (državne)

2 Regiju tako određuju zajedništvo, interakcija i mogućnosti suradnje. Ona može biti shvaćena kao jedinica ili “zona” što se temelji na skupinama država i teritorija kojih pripadnici iskazuju određene zajedničke i prepoznatljive obrasce ponašanja. Takve su jedinice manje od međunarodnog sustava država, ali su veće od pojedine države. One mogu biti trajne ili privremene, institucionalizirane ili ne (Fawcet, 2004., 432).


131

cjeline u okviru koje se regija nalazi.3 Ta svijest o zasebnom regionalnom identitetu temelj je regionalizmu koji se iskazuje u političkom djelovanju regionalističkih pokreta i stranaka. U tom smislu, regionalizam označava oporbeno djelovanje političkih predstavnika nekoga subdržavnog teritorija prema državnoj cjelini kao referentnom političkom i teritorijalnom okviru. Regionalizam, kao moderni politički fenomen, dolazi nakon nacionalizma, u uvjetima već stvorenih i konsolidiranih nacionalnih država.

Povijesni korijeni regionalizma (u modernom političkom značenju) sežu u razdoblje velikih političkih i društvenih promjena u Europi s kraja 18. stoljeća. Regionalizam se tad pojavljuje kao reakcija na državnu konstituciju uspostavljenu nakon Francuske građanske revolucije. On ima obilježja socijalnog i političkog protupokreta (protivnici jakobinskog centralizma) koji se opire ukidanju starih povijesnih provincija (obrana povijesnih prava i kulturnog identiteta regija) te ima elemente tradicionalizma i konzervativizma. Uz Francusku, regionalizam se pojavljuje i u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Švicarskoj, Belgiji itd., kao reakcija na procese društvene i političke modernizacije što su uspostavili unitarne nacionalne države kao karakteristične moderne političke zajednice.

Razdoblje u kojem se događaju ti procesi obilježila je mobilizacija (perifernih) regija, i ona se odvija kao teritorijalna i kulturna konsolidacija i nacionalno-politička integracija oko svojih političkih središta. Političko (nacionalno) jedinstvo i državna monolitnost, kao integrativni činitelji, stavili su u drugi plan lokalne i regionalne specifičnosti i inhibirale oblikovanje regionalnih identiteta kao politički relevantnih, držeći ih reliktima predmodernosti. Tako je centralizam, kao oblik državnog ustrojstva, postao sredstvom nacionalno- -teritorijalne integracije u smislu prevladavanja teritorijalno-političke rascjepkanosti i odupiranja tendencijama unutrašnjeg (regionalnog) izdvajanja. Istodobno, unitarizam – kao politička orijentacija što zagovara jedinstvo države i svih njezinih teritorija (regija, pokrajina) neovisno o njihovim razlikama i specifičnostima – postao je ideološki postulat u smislu političkog ujedinjavanja nacije i stvaranja jedinstvene nacionalne države.

Prva Republika iz 1792., što ju je iznjedrila Francuska revolucija 1789., označava paradigmu monolitne centralizirane države, unitarizma (nacionalno jedinstvo) i otpora centrifugalnim političkim tendencijama oličenima u regionalizmu. Taj novi politički koncept u tome razdoblju ima predznak ideološke borbe protiv konzervativaca (tzv. reakcije, mahom razvlaštenih pripadnika plemstva, nekadašnjih feudalnih/regionalnih gospodara) i obilježja društvene modernizacije (pomak od tradicionalne zajednice k modernom društvu na zasadama klasičnog liberalizma i ugovorne teorije društva).

Modernizacijski procesi, poglavito industrijalizacija i urbanizacija, 3 Riječ je o regiji kao izrazu posebnoga političkog identiteta. Tako R. Sturm naglašava da regije jasno ne omeđuju ni dimenzija prostora niti referencije identiteta neke veće skupine ljudi, koliko je to njihov doživljaj regije koju oni priznaju za kategoriju “svijeta života”, što za sobom “povlači značajne društvene posljedice” (Sturm, 1995., 11). Taj regionalni identitet, kao legitimna politička kategorija, ključan je za određenje regije, pa posljedično i za regionalne zahtjeve za priznanjem autonomnosti i posebnosti, tj. za regionalizam kao političko djelovanje.


132

bitno mijenjaju socioekonomsku strukturu društva. Novo, industrijsko društvo strukturira se oko gradova kao urbanih, ekonomskih, političkih i kulturnih središta društva. To potire zavičajne identitete u korist novih – političkih (nacionalnih) i socioekonomskih (klasnih), dok lokalni (regionalni) partikularizmi bivaju potisnuti onim univerzalnim, općim (građanskim). Nova politička struktura koja izrasta na toj osnovi u funkciji je procesa političke integracije i stvaranja modernih nacija i nacionalnih država. Oblikovanje te nove socijalne i političke strukture pak bitno je uvjetovano strukturom socijalnih rascjepa (teritorijalno-kulturnih i funkcionalnih) koji su ključno obilježili oblikovanje modernih društava Zapada i uspostavu temeljnih političkih ideologija i političkih stranaka.4 Političkim prostorom modernih nacionalnih država tako dominiraju ideološke i socioekonomske podjele, u okviru kojih se (re)definira regija5 i (re)interpretira regionalizam.

Konsolidacijom nacionalnih država i modernizacijom njihovih društava regionalizam gubi prvotna obilježja reakcije konzervativnih struktura i postupno postaje iskaz heterogenosti društva i otpora unifikaciji što je unitarna država nameće društvu. U političkom smislu, on se iskazuje osporavanjem državnog legitimiteta na subnacionalnoj razini postavljajući zahtjeve za većim pravima i autonomijom regije u odnosu naprema državnoj cjelini. Ti se zahtjevi redovito odnose na određenu etničku skupinu (nacionalnu manjinu na državnoj razini, a većinsku etničku skupinu u regiji) ili na prostor regije kao teritorijalno-političke cjeline (neovisno o njezinoj etničkoj strukturi) po osnovi gospodarskih, kulturnih i drugih specifičnih (lokalnih) interesa njezinih stanovnika. U kontekstu potonjega, može se ustvrditi kako se regionalizam pojavljuje kao odgovor na zastarjelost političkih institucija nacionalne države koje žrtvuju regionalne interese težnjama za maksimalizacijom onih nacionalnih. U tom smislu regionalizam bi trebalo shvatiti kao “autentični dio modernizacije, a ne kao njezino odbacivanje” (Hueglin, 1989., 213-214), kao odgovor na neuspjeh modernizacije što se iskazuje u obliku depriviranosti i marginaliziranosti periferije, poglavito one ekonomske. 4 Klasični model strukture socijalnih rascjepa S. M. Lipseta i S. Rokkana govori o dvjema linijama rascjepa: teritorijalno-kulturnoj, uzrokovanoj nacionalnom revolucijom, i funkcionalnoj, uzrokovanoj industrijskom revolucijom. Dok je teritorijalno oblikovanje uvjetovano izgradnjom nacije, funkcionalno je rezultat konsolidacije nacionalnoga teritorija. U okviru svake od tih dviju linija pojavljuju se po dvije vrste strukturnih rascjepa: centar – periferija i država – Crkva u prvoj, te poljoprivreda – industrija i rad – kapital u drugoj. Nacionalna revolucija, koja je uspostavila nacionalne države kao moderne političke zajednice, stvorila je sukob između centra i periferije, tj. između dominantne kulture nacije i pripadnika manjinskih kultura (jezičnih, etničkih, religijskih i drugih partikularnih skupina). Istodobno, stvorila je i sukob između Crkve i države (religijskoga i sekularnog) u kojemu država nastoji postaviti svoju vlast kao dominantnu i Crkvu odvojiti od države, dok Crkva nastoji održati svoja povijesna prava i utjecaj na vlast. Industrijska revolucija, koju je obilježio razvoj industrijskog načina proizvodnje i njime potaknut razvoj socijalnih struktura, uzrokovala je sukob između sela i grada (ruralnoga i urbanog), odnosno između agrara i zemljoposjednika nasuprot industriji i kapitalističkoj poduzetničkoj klasi. Drugi sukob potaknut industrijskom revolucijom očituje se u suprotstavljenosti rada i kapitala, odnosno interesa radnika i zaposlenika nasuprot interesima kapitalista, poduzetnika i poslodavaca. Oko tih rascjepa nastali su i učvrstili su se i odgovarajući politički interesi. Oni su pak odredili dugoročan okvir za oblikovanje političkih stranaka (kao što su konzervativna, liberalna i socijalistička te mnoge regionalističke stranke i pokreti) i stranačkih sustava modernih europskih država (usp. Lipset i Rokkan, 1967., 9-26, 47). 5 Prvotna, fizionomijska regija, koja uključuje karakteristično prostorno-zavičajno okruženje, zamjenjuje se funkcionalnom regijom, kojom dominira određeno urbano središte. Funkcionalna regija izravna je posljedica procesa tehničke/funkcionalne restrukturacije urbane zbiljnosti, dok regija više nije posebna životna cjelina, već može obuhvatiti raznorodne teritorije i zadobiva obilježja administrativne, statističke jedinice u okviru državne cjeline. Time se potiru karakteristične kulturne različitosti kao temelji kolektivne svijesti regionalnih skupina u korist novih, deteritorijaliziranih identiteta (usp. Rogić, 1995., 69-71).


133

U oporbi prema tim procesima stvara se anticentralistički identitet, dok regijama više nije cilj reintegracija, već autonomija. To je posebno aktualno u vremenu globalizacije i slabljenja suvereniteta nacionalne države (Pinder, 2011., Grande, 2002., 93), te evidentnog vrijednosnog pomaka prema postmaterijalističkim vrijednostima u suvremenim razvijenim društvima Zapada (Inglehart i Welzel, 2005., 135-145., 196-204, 244; Inglehart i Abramson, 1994., 336) DiMaggio, 1994.). U postmaterijalističku vrijednosnu paradigmu uklopili su se i regionalni zahtjevi za većom autonomijom u odlučivanju o uvjetima života na lokalnoj razini. Oni su bitno utjecali na procese decentralizacije unitarnih i nekad centraliziranih država (primjerice Belgije, V. Britanije, Španjolske, Portugala), što je posljedično pridonijelo smanjenju unutarnjih političkih napetosti i razmjerno većem stupnju demokratičnosti. Uz to, mnogim manjinskim društvenim skupinama (etničkim, vjerskim, rasnim) decentralizacija omogućuje više slobode i mogućnosti odlučivanja o specifičnim pitanjima što mogu znatno kvalitetnije i učinkovitije rješavati u okviru lokalne zajednice u kojoj obitavaju, nego što to može vlast na središnjoj (državnoj) razini.

Već iz prethodnoga moguće je nazrijeti i glavne uzroke regionalizma u suvremenim društvima. Uz preduvjet postojanja pretpostavka koje zemljopisno definiraju regiju (fizička zaokruženost, relativna odvojenost od ostatka državne cjeline, regionalna komunikacija, upućenost na regije izvan pripadajuće državne cjeline), u suvremenom društvenom kontekstu glavni uzroci regionalizma poglavito su ekonomske i kulturne prirode. Prvi proizlaze iz potrebe zaštite regionalnih gospodarskih interesa koji nastaju zbog proširenog osjećaja iskorištavanja regije od središnje državne vlasti i/ili zanemarivanja njezina razvoja (ovisno o stupnju razvijenosti, više ili niže u odnosu naprema glavnini državne cjeline). Politički, to se artikulira kao neravnomjerna distribucija moći između središta (metropole) i periferije (regije). Drugi uzroci regionalizmu pak, proizlaze iz potrebe održanja i očuvanja regionalne kulture i regionalnog identiteta (jezik, narječje, običaji, religija, baština, tradicija), kao i iz potrebe veće povezanosti sa sunarodnjacima iz susjednih regija u drugim državama (primjerice, kad su većina ili znatan dio stanovnika regije pripadnici nacionalne manjine čija matica obitava u prekograničnim područjima jedne ili više susjednih država).

Regionalizam se poziva na subnacionalne identitete i zastupa preraspodjelu državne moći na razini regija, čime stoji u izravnoj oporbi prema središnjoj (državnoj) vlasti i prema koncepciji unitarne nacionalne države. Zbog toga se regionalizam redovito pojavljuje u unitarnim državama, za razliku od onih koje su organizirane na federalnom načelu ili kao savez država.6 Međutim, unitarna država nije determinanta regionalizma po sebi, već je to, prije svega, državni centralizam kao obilježje državnog ustroja i načelo organizacije državne 6 Unitarnu državu obilježava jedinstveni ustav i jedinstveni sustav vrhovnih, središnjih institucija vlasti (parlament, vlada, vrhovni sud) i državne uprave (gdje su lokalne institucije ekspoziture onih središnjih) te administrativne podjela na oblasti s većim ili manjim stupnjem decentralizacije. Federativna država savezna je država sastavljena od više članica s ograničenom ili potpunom samostalnošću (federacija ili konfederacija), ima savezni i federalne ustave, institucije i vlast i decentralizirana je. Postoji više vrsta federativnih država s različitim odnosima među članicama. U savezu država suverenitet pripada državama članicama, zajedničke odluke donose se sukladno međusobnom ugovoru, a vlast, zakoni i institucije svake članice su autonomni.


134

vlasti. Naime, unitarna država može biti centralizirana ili decentralizirana. U prvom primjeru, između središnjih i lokalnih institucija postoji izrazit odnos nadređenosti i podređenosti, dok u drugome, između središnjih i lokalnih institucija taj odnos ne dominira, nego lokalne institucije imaju određeni stupanj samostalnosti (Perić, 1994., 102-103).

U unitarnim i centraliziranim državama, upravo zbog odnosa podređenosti lokalnih institucija središnjoj vlasti, regionalizam se pojavljuje kao prirodan zahtjev za većom autonomijom i ovlastima na regionalnoj razini. On može biti vrlo izražen i ići do radikalnih zahtjeva (kada prerasta u separatizam), ovisno o stupnju centraliziranosti države.7 U saveznim i (kon)federalnim državama, koje su decentralizirane per se, i u kojima je načelo autonomije već ugrađeno u državnu konstituciju, a hijerarhijska struktura u odnosu između središta i periferije nije izražena – regionalizam nema uporišta.8

U implementaciji načela organiziranosti državne vlasti i uprave postoji čitav spektar oblika – od izrazito centralizirane unitarne države sa slabim lokalnim vlastima koje djeluju uglavnom kao upravne jedinice (ispostave središnje vlasti) do izrazito decentraliziranih federacija s malom ovlasti središnje vlasti i gotovo samostalnim pokrajinama ili federalnim jedinicama.9 Premda načelno manje učinkovita nego u centraliziranim sustavima, vladavina u onima decentraliziranim – prije svega, s aspekta demokratičnosti – bolja je i djelotvornija jer se provodi bliže građanima, poglavito kada su oni kojih se to neposredno tiče i koji poznaju lokalne prilike uključeni u procese političkog odlučivanja. Pritom nije riječ o upravnim (državnim) institucijama što provode odluke lokalne vlasti (tzv. upravna 7 Raspon zahtjeva za autonomijom u odnosu prema centru može se kretati od minimalnoga do maksimalnog. S. Rokkan i D. Urwin taj raspon iskazuju u osam stupnjeva: 1. pokrajina integrirana u državu bez posebnog kulturnog identiteta; 2. kulturna autonomija, priznanje kulturnih posebnosti; 3. periferni protest, regionalna stranka ima znatnu podršku lokalnog građanstva, njihovi zahtjevi se stavljaju na dnevni red središnje vlasti; 4. regionalizam, očuvanje kulturnih obilježja regije, postojanje stabilne regionalne stranke koja se natječe samo na lokalnim i regionalnim izborima; 5. regionalna autonomija, priznanje autonomnog statusa regije, postojanje regionalne stranke koja uživa podršku i natječe se na nacionalnim izborima; 6. federalizam, podjela vlasti između središnje i federalnih vlasti, više regionalnih stranaka koje se natječu na nacionalnim (federalnim, saveznim) izborima; 7. konfederalizam, najveći stupanj regionalne autonomije, središnja vlast posreduje samo u uređenju međuregionalnih odnosa; 8. separatizam, potpuno izdvajanje, stjecanje pune nezavisnosti (nerijetko uključuje ratni sukob i terorizam) (Rokkan i Urwin, 1983., 141). Dok se prvih šest zahtjeva odnosi na klasični regionalizam (zahtjev za autonomijom uz priznanje državnog okvira), zadnja dva zahtjeva obično karakteriziraju separatističke pokrete etničke provenijencije koji teže prema teritorijalnom izdvajanju i nacionalnom osamostaljenju.8 Naglašene specifičnosti regija i regionalizama u europskom prostoru proizlaze iz različitih povijesno-političkih prilika i sociokulturnih obrazaca koji su na njih utjecali. Ipak, moguće je razlikovati dvije osnovne linije razvoja regionalizma u odnosu prema obliku državne organizacije. Tako su, na jednoj strani, nastali složeni oblici državne organizacije koji su prihvatili i u politički sustav ugradili određene tradicije lokalne (regionalne) samouprave, koji su omogućili dostatan stupanj autonomije u upravljanju poslovima i u uređivanju uvjeta života u lokalnoj zajednici (primjerice, takve zemlje su Austrija, Njemačka i Švicarska u kojima su regionalne specifičnosti i interesi umnogome zadovoljeni kroz decentralizirani sustav federalnih ili saveznih jedinica, odnosno ravnomjernom distribucijom ovlasti između središnje i lokalne vlasti). U takvim, decentraliziranim sustavima regionalizam se, razumljivo, nije razvio. S druge pak strane, jednostavni ili unitarno-centralistički oblici državne organizacije (primjerice Francuska, Belgija, Španjolska, V. Britanija, Italija, Hrvatska) proizveli su otpor periferije prema centru, što je osnažilo tendencije regionalizma, upravo proporcionalno pritiscima centralizacije. U nekima od tih zemalja regionalizam je nerijetko povezan i s etničkim zahtjevima za autonomijom, pa i izdvajanjem pojedinih regija (primjerice u Španjolskoj, Belgiji, V. Britaniji). 9 U nekim se zemljama, poglavito onima velikim, razvio federalizam kao način podjele suvereniteta i zakonodavne vlasti između središnje i vlade i teritorijalnih jedinica (države ili pokrajine) čije su postojanje i ovlasti zajamčeni ustavom. S druge strane, u unitarnim državama u kojima je postojala samo jedna vlada sa zakonodavnom ovlasti, decentralizacija je poprimila oblik prijenosa kreiranja politike na razne regionalne i lokalne organe vlasti (Axford i dr., 2002., 327-329).


135

dekoncentracija10), jer njihovi prioriteti i dalje odražavaju interese središta, a ne lokalnog građanstva, već o političkoj participaciji na lokalnoj razini gdje su neposredni lokalni interesi izravnije zastupljeni u procesima donošenja političkih odluka (npr. referendumi, uključenost aktera civilnog društva, specifičnih lokalnih socijalnih skupina i sl.). To jača demokraciju jer se smanjuje otuđenost građana od politike, jača nadzor nad djelovanjem (lokalne) vlasti, a političke odluke imaju veći legitimitet jer je u njihovu donošenju sudjelovao ili na njih utjecao dio građana, što proširuje okvir odlučivanja izvan formalnih predstavničkih institucija i jača političku participaciju. Uz to, mnogim manjinskim društvenim skupinama (etničkim, vjerskim, rasnim) decentralizacija omogućuje više slobode i mogućnosti odlučivanja o specifičnim pitanjima pa ih mogu znatno kvalitetnije i učinkovitije rješavati u okviru lokalne zajednice u kojoj obitavaju, u odnosu prema odlučivanju na središnjoj (državnoj) razini.

Slijedom rečenoga, razvidno je da regionalizam (razmatran na mikrorazini) nastaje kao odgovor na državni centralizam, pa je zbog toga njegov osnovni politički koncept – decentralizacija. Pozivanje na subnacionalne identitete te specifične socioekonomske i kulturne interese subdržavnih teritorijalno-kulturnih cjelina legitimira ga u zahtjevima za preraspodjelom političke (državne) moći na razini regije, tj. u zahtjevima za autonomijom u odlučivanju u respektivnim područjima.

Suprotstavljajući se na taj način nacionalnoj državi, centralizaciji i karakterističnoj političkoj i kulturnoj metropolizaciji što privilegira većinske nacionalnodržavne kulture i interese, regionalizam – poglavito onaj u europskome kontekstu – ponovno uspostavlja “europsku normalnost”, onakvu kakva je postojala u razdoblju prije stvaranja modernih nacionalnih država (Lübbe, 1995., 49). Naime, uspostavom Europske unije, kao nadnacionalne političke zajednice, slabi uloga nacionalne države kao singularnog subjekta političkog suvereniteta, dok istodobno jačaju regionalni identiteti. Štoviše, u Europskoj uniji regija se uspostavlja kao načelo državne organizacije zasnovano na ideji autonomije i demokracije na osnovi kojega je izgrađena regionalizirana država. To je jedno od temeljnih političkih načela Europske unije kojim se potiče suradnja i povezivanje te izravna međuregionalna suradnja, neovisno o granicama nacionalnih država.11 Time se jača autonomija i demokratsko odlučivanje koje se nastoji pomaknuti na razinu što bliže lokalnoj zajednici i njihovim članovima. To pak izravno snaži trend demokratizacije koja je u EU – zbog visokog stupnja birokratizacije njezinih institucija, pa posljedično i otuđenosti političkih elita od građana i sve manjih mogućnosti utjecaja građana na procese političkog odlučivanja u EU – od posebnog značenja.

10 Upravna dekoncentracija označava izvođenje zadaća u okviru državnih upravnih organa na lokalnoj razini koji su u “službeničkoj” podređenosti prema centralnoj upravi, dok decentralizacija znači da zadaće obavljaju lokalne jedinice s priznatom javnopravnom osobnošću preko organa koje su odredili (izabrali) stanovnici lokalnog područja (Trpin i Grafenauer, 2002., 50).11 Dvije su osnove svrhe transgraničnog regionalizma: a) povezivanje i suradnja regionalnih institucija i gospodarskih subjekata poradi poticanja socioekonomskog razvoja i b) jačanje kulturne suradnje (etnički, jezični, povijesni činitelji) koja je bila (ili još uvijek jest) ograničavana državnim granicama.


136

U tom kontekstu regionalizam označava stratešku politiku Europske unije koja omogućuje i potiče razvoj izvorne kulture i institucija unutar odvojenih područja jurisdikcije, tj. između različitih država. Pritom pretpostavlja prijenos političkih i pravnih ovlasti s razine institucija središnje vlasti (nacionalnih vlada) na one lokalne, čime se istodobno potiče i jača autonomija jedinica lokalne samouprave u okviru iste jurisdikcije, ali i pojedinih regija koje obuhvaćaju prostore izvan okvira formalnih granica nacionalnih država. Uz to, regije stječu i mogućnost utjecaja na procese donošenja političkih odluka na razini EU, što pridonosi demokratizaciji i snaženju politike “odozdo”.12 U tom smislu, u projekciji razvoja Europske unije (koncept “Europa regija”), regije – a ne nacionalne države – osnovne su geopolitičke cjeline, temeljene na stvarnim prirodnim (geografskim), političkim, gospodarskim, povijesnim i kulturnim osnovama što određuju regiju kao specifičnu cjelinu. Njihov ravnomjeran razvoj i intenziviranje izravne međusobne suradnje ključan su preduvjet za sveukupni razvoj EU, pa je regionalna politika Europske unije jedna od središnjih javnih politika u provedbi koje sudjeluju mnoge njezine institucije.13

Dok se, s jedne strane, europski regionalizam razmatra na mikrorazini, kao primjena načela supsidijarnosti i povećanja stupnja demokratičnosti, s druge strane, integracijski procesi što su uspostavili Europsku uniju, trebaju se razmatrati na makrorazini, tj. kao makroregionalizam, poglavito u odnosu Europe prema (globaliziranom) svijetu. Makroregionalizam stoga ima potpuno drukčije značenje od regionalizma na mikrorazini i – premda taj aspekt nije primarni predmet ovom razmatranju – potrebno je obratiti pozornost na njegove ključne aspekte.

Riječ je o osobitom obliku makroregionalnog povezivanja država (kao temeljnih subjekata međunarodne politike) u okviru političkih, ekonomskih, vojnih i sigurnosnih saveza različitog stupnja integriranosti. Takav tip regionalizma posebno se razvija nakon Drugog svjetskog rata, čemu je pridonijelo i političko institucionaliziranje međunarodnih odnosa, poglavito na temelju Organizacije ujedinjenih naroda i Bretton Woods/GATT sustava. U tome razdoblju uspostavljaju se mnoge međunarodne organizacije, institucije i savezi na općoj

12 Postojanje lokalnih jedinica s demokratskim tijelima odlučivanja, pravo korištenja širokim stupnjem samouprave i sredstvima za obavljanje poslova uprave iz svojeg djelokruga – pretpostavka su učinkovite lokalne i regionalne samouprave i važan doprinos izgradnji Europe utemeljene na načelima demokracije i decentralizacije vlasti (usp. Council of Europe, 2010.). U tu svrhu, ugovorom iz Maastrichta 1992., na razini EU ustrojava se Odbor regija. On djeluje kao savjetodavno tijelo koje čine predstavnici regionalnih i lokalnih vlasti s područja svih država članica, a njegov se rad odvija u šest komisija (teritorijalna kohezija; ekonomska i socijalna politika; obrazovanje, mladi i istraživanje; okoliš, klimatske promjene i energija; građanstvo, upravljanje, institucionalna i vanjska pitanja; prirodni resursi). Njegova je funkcija afirmacija teritorijalne dimenzije reprezentativne demokracije omogućavanjem neposrednog utjecaja lokalnih i regionalnih vlasti na donošenje odluka na razini EU (poglavito na odluke Europske komisije i Vijeća EU) koje se tiču specifičnih regionalnih interesa.13 Regionalna politika Europske unije, između ostaloga, uključuje sustav solidarnosti i pomoći na osnovi ulaganja, tj. prijenosa sredstava iz razvijenijih u manje razvijene i nerazvijene regije preko Kohezijskog i strukturnih fondova. Time se nastoje smanjiti razlike u stupnju razvijenosti među regijama unutar europskog prostora, ispraviti neuravnoteženosti i ujednačiti uvjeti privređivanja s ciljem ostvarenja blagostanja i održivog razvoja europskih regija. Regionalna politika bitna je sastavnica procesa jačanja gospodarske i socijalne kohezije smanjivanjem razlika u razvoju među regijama Europske unije i promicanja konkurentnosti europskog društva i gospodarstva (usp. Lisabonski ugovor, 2007., čl. 174. - 178.).


137

(svjetskoj),14 ali i na regionalnoj razini. U kontekstu potonjih, mogu se prepoznati tri tipa regionalnih institucija i saveza. Prvi tip ima višenamjenski karakter, poput Arapske lige (LAS), Organizacije američkih država OAS) ili Organizacije afričkog jedinstva (OAU). Drugi su tip sigurnosno-vojni savezi poput Varšavskog i NATO pakta, te SEATO, CENTO i ANZUS pakta kao makroregionalnih saveza. Treći tip regionalnih institucija pretežno je usredotočen na ekonomsku suradnju i ogleda se u europskim integracijama koje su prethodile Europskoj uniji,15 te u mnogim makroregionalnim trgovinskim sporazumima.16 Pritom je okruženje hladnoga rata i blokovske podjele svijeta bitno utjecalo na sva tri tipa regionalnih organizacija, pa su se nerijetko u njihovu djelovanju isprepletali političko- -sigurnosni interesi s onima ekonomskim i izvorno regionalnim. Štoviše, prvi su bili dominantni, pa se u kasnijoj fazi razvoja makroregionalnih saveza pokazalo da upravo zbog dominacije političko-sigurnosnih interesa velikih sila, ekonomski učinci ovih saveza nisu bili znatni (usp. Fawcet, 1995., 2008.).

Raspadom komunističkih sustava i jačanjem globalizacijskih procesa, nestaje bipolarno podijeljeni svijet i mijenjaju se uvjeti i mogućnosti (makro)regionalnog povezivanja (Scholte, 2000., Robertson, 1992.). Jačaju procesi demokratizacije, što se ogleda u tzv. trećem valu tranzicije iz autoritarne vladavine u demokraciju koji je obuhvatio velik broj različitih zemalja (Huntington, 1991.). Paralelno se šire prostor globalnog slobodnog tržišta i neoliberalna doktrina, koja postaje dominantnim ekonomskim obrascem na globalnoj razini (Boron, 1996., Sallie, 2001., Stiglitz, 2004.). Ti su procesi, međutim, obilježili i “treći val” regionalizma koji obilježava raznolikost oblika i organizacija. Stare institucije i savezi prilagođavaju se novim uvjetima, dok se istodobno pojavljuju mnoge nove institucije.17 U velikom broju postojećih međunarodnih i makroregionalnih institucija provedene su velike reforme, posebno u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Africi, gdje su potpisani dodatni protokoli, ugovori i konvencije koje se odnose na prevenciju sukoba i upravljanje, ljudska prava i demokraciju.

Međutim, globalizacijski su procesi iznjedrili nove probleme u međunarodnim odnosima, tj. osnažili one stare što su do tada latentno bili zastupljeni u pojedinim zemljama i regijama svijeta. Tako, s jedne strane, jačaju procesi regionalne suradnje i povezivanja, što je posebno razvidno u okviru Europske unije. S druge pak strane, disolucijom velikih državnih sustava 14 Riječ je o međunarodnim vladinim organizacijama članstvo kojih čine države što u tim institucijama djeluju preko svojih predstavnika. One se pak dijele na one univerzalne (poput OUN i njezinih specijaliziranih institucija i agencija) i regionalne (OAS, OAU, LAS itd.). Druge su međunarodne nevladine organizacije što okupljaju različite članove i u kojima se države ne pojavljuju kao aktivni i organizirani članovi. Težište je na djelovanju nacionalnih skupina ili udruženja (političkih, kulturnih, humanitarnih, profesionalnih, sportskih itd.), podjednako na svjetskoj i (makro)regionalnoj razini (usp. Vukadinović, 1998., 85-86).15 Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju.16 North American Free Trade Agreement (NAFTA), Pan Arab Free Trade Area (PAFTA), Latin American Free Trade Association (LAFTA), Association of South East Asian Nations (ASEAN), Economic Community of West African States (ECOWAS), South African Development Community (SADC), Caribbean Community (CARICOM), South Asian Association for Regional Cooperation (SAARC), Arab Maghreb Union (AMU), Gulf Cooperation Council (GCC).17 Nove institucije formirane su u azijsko-pacifičkoj regiji, poput Asia Pacific Economic Cooperation forum (APEC), u Sjevernoj i Južnoj Americi, poput Southern Cone Common Market (MERCOSUR) te na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, poput Commonwealth of Independent States (CIS) i Kine, gdje je stvoren Shanghai Cooperation Organization (SCO).


138

(Sovjetskog Saveza) i stvaranjem novih samostalnih i suverenih država, jačaju zahtjevi regija i novonastalih nacija (što se uvijek ne preklapa) za autonomijom ili državnim osamostaljenjem. To dovodi do političkih napetosti, sukoba i terorizma (Transdnjestrovlje, Južna Osetija, Abhazija, Čečenija, Kurdistan). Premda neki autori te sukobe objašnjavaju nepomirljivim civilizacijskim razlikama (Huntington, 1996.) ili reakcijom na proces “westernizacije” (DiMaggio, 1994.), oni ipak upućuju na oslobođenu političku (nacionalnu) osviještenost i dovršenje procesa formiranja nacija (premda bitno zakašnjeloga, u usporedbi s takvim već davno okončanim procesima u zemljama Zapada) te na legitimnost njihovih težnja prema političkoj samobitnosti (u smislu formiranja suverenih nacionalnih država). Naime, ti su sukobi znatno više uvjetovani velikim razlikama u socioekonomskoj razvijenosti i stupnju moderniziranosti nego civilizacijskim razlikama, usprkos njihovoj primarnoj uočljivosti.

Jednako tako, procesi demokratizacije starih razvijenih demokracija na temelju reforma države i vlade (Giddens, 1998., 69-77) aktualiziraju potrebu rješavanja dugotrajnih političkih sukoba (Sjeverna Irska, Baskija, Katalonija, Korzika, Cipar, Belgija) koji – iako se ne poklapaju uvijek s regijama – imaju podjednako nacionalne i regionalne konotacije. Institucijski okvir Europske unije, premda kompleksan i ne uvijek učinkovit, upravo regionalizmmom kao načelom državne organizacije omogućuje institucionalne aranžmane za rješenja tih sukoba pregovorima i kompromisom među glavnim političkim akterima. Znakovito je da je upravo Europa – kao rodno mjesto modernih nacija i suverenih država,18 ali i poprište najvećih sukoba među njima – postala mjestom slabljenja i transformacije njihovih izvornih značenja (Maldini, 2013., 5, 10). U integracijama i suradnji što ih EU uspostavlja, upravo se regionalno načelo državne organizacije postavilo kao ono koje može uspješno nadvladati stoljetne sukobljenosti i biti osnovom lokalnoj autonomiji, demokraciji i suradnji. Europa je tako zatvorila jedan povijesni ciklus od predmodernog regionalizma i političkog partikularizma, preko moderne nacionalne države do suvremene nadnacionalne zajednice u kojoj se regionalizam (re)afirmira istovremeno kao iskaz povećanog stupnja demokratičnosti, kao postmoderni izraz subnacionalnog identiteta i kao postmaterijalistički zahtjev za većom kvalitetom života.

REGIONALISTIČKE STRANKE I POKRETIRegionalizam se konstituira kao organizirano političko djelovanje u

regionalističkim političkim strankama i pokretima. Kako je prethodno naznačeno, struktura socijalnih rascjepa ključna je determinanta oblikovanju stranačkih sustava u modernim društvima, pa je ona ishodište i regionalističkim strankama 18 Westphalskim mirom 1648., kojim je okončan Tridesetogodišnji rat, stvoreni su bili uvjeti za uspostavu suverenih nacionalnih država kao modernih političkih zajednica na temelju političke i teritorijalne samostalnosti, nacionalnog identiteta (pravo na samoopredjeljenje) i pravne jednakosti u odnosu prema drugim suverenim državama. Time su istodobno postavljeni i temelji modernom međunarodnom poretku i sustavu međunarodnih odnosa (suverene države kao subjekti međunarodnih odnosa, obvezujući međunarodni ugovori, nemiješanje u unutarnja pitanja drugih država).


139

i pokretima. U tom kontekstu, rascjep između središta i periferije dominantna je odrednica njihova političkog djelovanja. Taj se rascjep pak iskazuje:

a) politički, napetostima između središta i periferije zbog političko- -upravne centralizacije,

b) socioekonomski, percepcijom regije kao podređenog (zanemarenog, iskorištavanog ili nerazvijenog) subjekta u okviru državne cjeline,

c) kulturološki, osjećajem ugroženosti etno-kulturnog identiteta (etnička pripadnost, jezik, tradicija, religija, zavičajna obilježja) pod pritiscima nacionalne države (dominantne nacije i/ili kulture), procesa modernizacije ili globalizacije.

Uz to, ključna determinanta djelovanja regionalističkih stranaka i pokreta (u smislu sadržaja njihovih političkih programa i intenziteta oporbe nadređenoj državnoj cjelini) jesu kulturno-povijesne specifičnosti i oblik državnog ustroja konkretne države u kojoj djeluju.

S ideološkog aspekta, regionalističke stranke i pokreti nemaju primarno ideološka obilježja, već sekundarno, ovisno o specifičnoj političkoj situaciji, strukturi političke vlasti i konstelaciji političkih aktera u nekoj zemlji i/ili razdoblju. Tako pripadnici regionalističkih stranaka i pokreta mogu imati različita vrijednosna (svjetonazorska) i politička (ideološka) opredjeljenja i mogu se kretati od tradicijskih i konzervativnih do liberalnih i krajnje lijevih.19 Pritom su ideološka obilježja (premda nerijetko u prvom planu) ipak sekundarna, dok su interesi regije dominantan pokretač njihovu djelovanju. Oni su njihov glavni kohezivni činitelj a njihova nastojanja usmjerena su uspostavi nadzora nad političkim, ekonomskim i kulturnim procesima u regiji, poglavito nad procesom donošenja političkih odluka o vitalnim pitanjima regije. U tome smislu, djelovanje regionalističkih stranaka redovito obilježava političko suprotstavljanje centraliziranoj državi, a njihovi glavni politički zahtjevi su decentralizacija i više autonomije za određenu regiju.

Na toj osnovi moguće je odrediti i razlikovanje regionalističkih stranaka i pokreta, i to:

1. prema razini (opsegu) zahtjeva,2. prema tipu (sadržaju) zahtjeva upućenih državi kao nadređenoj

političko-teritorijalnoj cjelini.

U odnosu prema prvom kriteriju razlikovanja (opseg zahtjeva), regionalističke stranke i pokreti artikuliraju tri razine zahtjeva. Na prvoj, 19 Konzervativizam, kao izvorno ideološko obilježje regionalizma, iskazuje se u zahtjevu za očuvanjem posebnosti i identiteta regije, tj. kao zahtjev za kulturnom autonomijom. Liberalizam se iskazuje u zahtjevima za decentralizacijom države, dekoncentracijom uprave i demokratizacijom, i to davanjem većih prava odlučivanja lokalnoj samoupravi, sve do zahtjeva za federalizacijom. Obilježja socijalizma ili demokršćanstva također su zastupljena u političkim programima regionalista, ovisno o dominantnoj političkoj opciji na razini države, i redovito se iskazujući u oporbi prema njoj. Premda više politički stil nego ideologija, populizam je također redovit pratitelj regionalističkih stranaka, poglavito pokreta, a iskazuje se karakterističnom masovnom političkom mobilizacijom i populističkom retorikom poradi stjecanja potpore za svoje političke zahtjeve. Nacionalizam (bilo u svojoj liberalno- -građanskoj inačici ili onoj ekskluzivističkoj, etnocentrističkoj) pojavljuje se kao osnova radikalnim zahtjevima za izdvajanjem regije iz državne cjeline, tj. kada regionalizam prerasta u separatizam.


140

najnižoj razini su autonomisti koji se suprotstavljaju unitarističkoj ideji jedinstva i nedjeljivosti modernih centraliziranih država. Pritom ističu svoje posebne regionalne interese kao samostalnu političku dimenziju, ali bez radikaliziranja tih zahtjeva do separatizma ili uopćavanja do federalizma. Višu razinu zahtjeva postavljaju federalisti koji gledaju na cjelokupnu državnu i subnacionalnu teritorijalnost kao na različite razine jedne raščlanjene cjeline, gdje svaka razina tvori jedno samostalno teritorijalno područje. Najvišu razinu regionalističkih zahtjeva prema državi iskazuju separatisti; oni postavljaju pitanje legitimnosti cjelokupnog državnog sustava. Za svoju regiju oni polažu pravo uspostave suverene države ili priključenja nekoj drugoj postojećoj državnoj cjelini (Gerdes, 1995., 30-31).

U pogledu drugog kriterija razlikovanja (sadržaj zahtjeva), mogu se utvrditi dva tipa regionalističkih stranaka i pokreta. Prvi je čisti tip i obuhvaća one stranke i pokrete što zastupaju gospodarske, političke i kulturne interese regije. Drugi je tip kombiniran, kad se ti zahtjevi isprepleću s etničkim i nacionalnim zahtjevima, pa je riječ o mješavini regionalističkih i etnonacionalističkih ciljeva (Milardović, 2006., 117).

REGIONALIZACIJA I REGIONALNA POLITIKAKako je razvidno iz prethodnoga, različiti su oblici regionalne strukture

– od one administrativne s minimalnim stupnjem autonomije lokalnih jedinica do one (kon)federalne u kojima federalne jedinice imaju potpunu samostalnost i dijele suverenitet s matičnom državom. Konkretni oblici regionalne strukture ovisni su o specifičnostima (povijesnim, političkim, kulturnim) svake pojedine zemlje.

Regionalizacija pak označava proces uspostave regija kao administrativno-upravnih i/ili političkih jedinica u okviru nacionalne države kao nadređene cjeline, što uključuje decentralizaciju, tj. prijenos dijela (o)vlasti s državne razine na subdržavnu (regionalnu) razinu. Regije se pritom mogu profilirati:

a) prema karakterističnim regionalnim obilježjima (geografskim, kulturnim, socioekonomskim, etničkim),

b) prema političkim kriterijima (dogovorom ili odredbom političkih aktera),

c) ili temeljem administrativnih kriterija (struktura, broj stanovnika, BDP p/c).

Svrha regionalizacije može biti višestruka. S aspekta regija, njezina je svrha afirmacija i očuvanje regionalnih specifičnosti (poglavito kulturnih) i regionalnih interesa (prije svega, socioekonomskih, ali i političkih u smislu veće autonomije u odnosu na državnu vlast). S aspekta države, smisao regionalizacije je u postizanju međusobne ravnoteže i ravnomjernosti u razvoju svih državnih područja, te što bolja povezanost središnje državne vlasti s onom lokalnom. U


141

idealnim uvjetima ta dva aspekta trebala bi biti kompatibilna, međutim, to često nije tako. Naime, načela i kriteriji regionalizacije nisu uvijek jednoznačni, niti se shvaćaju jednako na ovim dvjema razinama, kao ni u različitim političkim i vremenskim kontekstima. Zbog toga regionalizacija često izaziva oprečne stavove. Odatle proizlaze i prijepori oko regionalne politike, redovito jedne od ključnih javnih politika nacionalnih vlada.

Regionalna politika u Hrvatskoj suočava se s problemima nejednake regionalne razvijenosti, slabog administrativnog kapaciteta i naglašenog utjecaja političkih aktera na lokalnim (regionalnim) razinama. Prvi je problem objektivan i posljedica je neujednačenog ekonomskog razvoja u prošlosti, te kasnijih ratnih stradanja pojedinih regija. Drugi problem posljedica je visoke administrativno- -upravne centralizacije, što ograničava djelokrug rada i ovlasti institucija lokalne (regionalne) samouprave, te razvoj njihovih upravnih i organizacijskih kompetencija i učinkovitosti. Treći problem pak, proizlazi iz prevladavajućeg utjecaja lokalnih političkih aktera na strukturu i na djelovanje institucija lokalne (regionalne) samouprave. Taj se utjecaj ogleda, prije svega, u dominaciji političkih nad stručnim kriterijima u strukturiranju tih institucija i upravljanju ljudskim resursima (što za posljedicu ima nedostatnu stručnost, prekobrojnost i nisku učinkovitost administracije20) te u dominaciji partikularnih interesa političkih aktera (što za posljedicu ima visoku politiziranost tih institucija i teškoće u ostvarivanju konsenzusa oko razvojnih pitanja). Ti su problemi i glavni razlozi zbog kojih se regionalna politika u Hrvatskoj pokazala nekonzistentnom i neučinkovitom. Posljedično, to se odrazilo i na regionalizaciju, koja nije bila u funkciji ostvarenja ujednačenoga regionalnog razvoja, već je – temeljeći se primarno na administrativno-političkim osnovama – zapravo pridonijela povećanju regionalnih disproporcija (socioekonomskih i demografskih).

Regionalizacija Republike Hrvatske izvršena je 1992. uspostavom županija kao jedinica područne (regionalne) samouprave koje obavljaju poslove od područnoga (regionalnog) značenja, dok su gradovi i općine ustrojeni kao jedinice lokalne samouprave. Ta se regionalizacija odvila pod utjecajem specifičnih povijesno-političkih okolnosti koje su bitno utjecale na oblik i na strukturu regionalne samouprave. Ne ulazeći ovdje u njihovu raščlambu, moglo bi se tek spomenuti da su u tome razdoblju stavovi o regiji iz perspektive Hrvatske kao “osporene države” (Rogić, 1995., 73-77) i unitarno načelo državne konstitucije bili dominantni u pozicioniranju regija u strukturi države i političkog sustava. Naime, nastojalo se da regije ni na kakav način ne budu u konkurentskom odnosu prema (tek stvorenoj i velikosrpskom agresijom već ugroženoj) državi. Tome je pridonio i izraženi zazor tadašnje političke vlasti prema regionalizmu (poglavito onome izraženome u Istri i Dalmaciji21) zbog bojazni od autonomaštva 20 Usp. Marčetić, 2007., 61, 108; Koprić, 2010., 671.21 Zbog inherentne suspektnosti prema svakoj drugoj političkoj opciji izvan nacionalno-unitarnog koncepta, a poglavito prema regionalnim opcijama – politička vlast je proskribirala regionalizam i njegove zastupnike; štoviše djelovala i opresivno prema njima držeći ih opasnošću po jedinstvenost države. To nije bilo povoljno okruženje za razvoj regionalizma, pa su neke regionalne stranke brzo zamrle, primjerice u Dalmaciji, gdje je tomu dijelom pridonijela i relativna socijalna i kulturna heterogenost te posljedično slabija podrška regionalizmu. Istodobno, ti su pritisci osnažili regionalizam u nekim drugim regijama, primjerice u Istri, čemu je pridonijela i relativna teritorijalna i kulturna homogenost tog prostora (usp. Šantić, 2013.).


142

i diobe Hrvatske na njezine povijesne regije (izjednačavanje regionalizma s autonomaštvom), te zbog težnje za čvrstim političkim i upravnim nadzorom cijele zemlje, što joj je pak mogao omogućiti centralistički ustroj države.

Tako je nastalo kompromisno rješenje uspostavom većeg broja županija definiranih znatno više administrativno-političkim nego teritorijalno- -kulturnim kriterijima. Međutim, u tako formiranim regionalnim jedinicama građani nisu razvili osjećaj pripadnosti županiji kao zavičaju ili funkcionalnoj regiji, dok regionalna samouprava u Hrvatskoj – usprkos velikom broju županija, ali s ograničenim ovlastima – nije dobila značenje regionalne samouprave kakvo imaju regionalne jedinice u decentraliziranim demokratskim državama. Hrvatske županije naime, osim ovlasti i djelokruga poslova pretežno komunalnog karaktera, nemaju većih mogućnosti autonomnog planiranja i osiguravanja razvoja bez znatnijeg utjecaja države.22 Hrvatska je stoga i nakon više od dva desetljeća izrazito centralizirana država, poglavito u usporedbi s većinom drugih europskih država, što upućuje na prijeku potrebu za novom regionalizacijom.

Ta je potreba posebno aktualizirana s procesom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, kad je regionalizacija postala jednim od preduvjeta za pridruživanje poradi postizanja kompatibilnosti s regionalnom politikom Europske unije. Ta je politika bitan instrument financijske solidarnosti i kohezije Europske unije, a njezin je cilj smanjiti razvojne razlike među regijama zemalja članica. Usmjerena je na poboljšanje uvjeta života i rada građana najmanje razvijenih dijelova Unije te na smanjenje socioekonomskih razlika među pojedinim regijama. Regionalna politika Europske unije temelji se na financijskoj solidarnosti. Za njezinu provedbu određeno je više od trećine proračuna EU, koji alimentiraju pretežno njezine najrazvijenije članice. Ta se sredstva prenose u programe financiranja razvoja najmanje razvijenih europskih regija a instrumenti te solidarnosti su strukturni fondovi (ERDF – Europski fond za regionalni razvoj, ESF – Europski socijalni fond) i Kohezijski fond (CF). Regionalna politika (koja se naziva i kohezijskom politikom) usmjerena je prema tri cilja: 1) konvergenciji, 2) regionalnoj konkurentnosti i zapošljavanju, 3) međuregionalnoj suradnji (usp. European Commission, 2007., Kesner-Škreb, 2009., 103, Tropina Godec, 2009., 52).

Kao preduvjet za pristupanje Europskoj uniji, sukladno tzv. Kopenhaškim i Madridskim kriterijima,23 obveza Hrvatske bila je prihvatiti acquis communautaire, tj. cjelokupnu pravnu stečevinu Europske unije kao skup pravnih norma i odluka koje obvezuju sve zemlje članice, te s njima uskladiti svoje zakonodavstvo. Dio acquisa bilo je i usklađivanje statističkih prostornih (teritorijalnih, regionalnih)

22 Iako su ustavne promjene 2000. stvorile novi temelj lokalnoj samoupravi dajući županijama širok samoupravni djelokrug u uređenju lokalnih poslova uz prihvaćanje načela supsidijarnosti i solidarnosti, one nisu zaživjele kao stvarne jedinice lokalne samouprave. Promjene u tom smjeru pokrenute su tek 2008. prihvaćanjem Europske povelje o lokalnoj samoupravi, kad se na regionalizam i prekograničnu suradnju prestalo gledati kao na opasnost po suverenost i integritet države (usp. Koprić, 2010., 666-667.).23 European Council, 1993., 1995.


143

jedinica prema NUTS klasifikaciji.24 Riječ je o posebnom sustavu utvrđivanja statističkih jedinica koji cjelokupan teritorij Europske unije dijeli na više razina teritorijalnih jedinica poradi omogućavanja ujednačenog prikupljanja, obrade i analize međusobno usporedivih podataka. Takva podjela napravljena je, prije svega, za statističke svrhe i planiranje razvoja te ne prejudicira pravno-političku niti administrativno-upravnu podjelu neke zemlje, iako se sekundarno može preklapati s već postojećom regionalnom podjelom.

Statistički pokazatelji na temelju NUTS klasifikacije osnova su za provedbu kohezijske politike Europske unije, jedne od njezinih temeljnih javnih politika. Njezin glavni cilj jest smanjivati gospodarske i socijalne razlike među EU regijama kako bi se osiguralo njihov što ujednačeniji razvoj (s posebnim naglaskom na pomoć onima manje razvijenima u postizanju viših stopa rasta), i time jačanje ukupne konkurentnosti EU gospodarstva. NUTS podaci (primjerice, BDP per capita, stopa nezaposlenosti i sl.) podloga su odlukama o razini i vrsti sredstava strukturnih fondova i Kohezijskog fonda, kojima će se financirati razvojni programi u pojedinoj teritorijalnoj jedinici. Korisnici sredstava tih fondova zbog toga su regije, a ne države, dok je kohezijska politika usmjerena poglavito na NUTS II razinu. Namjena i uvjeti korištenja sredstvima su različiti, ovisno o specifičnim ciljevima kohezijske politike i o statističkim podacima za određenu regiju (poglavito BDP, kao glavni makroekonomski pokazatelj njezina razvoja).25 Upravo zbog toga je regionalizacija kao proces administrativno- -statističke podjele vrlo bitna jer o njezinoj izvedbi ovisi struktura statističkih podataka na osnovi kojih se kreiraju programi potpore u okviru kohezijske politike za pojedine regije/administrativne jedinice.

Republika Hrvatska tako je 2007. definirala, a Europska komisija potvrdila tri NUTS II regije (Sjeverozapadna, Panonska i Jadranska Hrvatska) koje su oblikovane grupiranjem županija kao administrativnih jedinica niže razine, budući da nijedna od njih dvadeset, a ni sam Grad Zagreb, ne doseže 800.000 stanovnika.26 Time se uspostavila administrativna podjela sukladna EU kriterijima na svim razinama NUTS klasifikacije (NUTS I – cijela Hrvatska, NUTS II – naznačene tri regije i NUTS III – županije). Međutim, pokazali su 24 NUTS - Nomenclature des unités territoriales statistiques ili Statistička nomenklatura prostornih jedinica koju je 1980. razvio Europski ured za statistiku (EUROSTAT). Namjena tog sustava jest administrativno-statistička podjela prostora EU na regije, regionalne i subregionalne jedinice. Uz prihvaćanje kriterija homogenosti statističkih jedinica, prirodno-geografske raznolikosti i povijesne tradicije, najvažniji kriterij za uspostavu NUTS razina je broj stanovnika. Tako NUTS I razina obuhvaća statističke jedinice od tri do sedam milijuna stanovnika, NUTS II od 800 tisuća do 3 milijuna, te NUTS III od 150 do 800 tisuća stanovnika. U EU tako postoji 98 regija na NUTS I razini, 272 regije na NUTS II razini, te 1 315 regija na NUTS III razini (usp. EUROSTAT).25 Primjerice, uvjet za korištenje sredstvima strukturnih i Kohezijskog fonda u okviru konvergencije (prvog cilja kohezijske politike koji raspolaže s 82% ukupnih sredstava ove politike) jest da je BDP p/c na razini NUTS II regije u proteklih tri godine niži od 75% EU prosjeka. Drugi cilj (regionalna konkurentnost i zapošljavanje) namijenjen je regijama koje imaju BDP p/c veći od 75% prosjeka EU i raspolaže s 16% sredstava, dok je za treći cilj – međuregionalnu suradnju, predviđeno tek 2,5% sredstava (usp. MRRFEU).26 Regija Sjeverozapadna Hrvatska obuhvaća: Zagrebačku, Krapinsko-zagorsku, Varaždinsku, Koprivničko- -križevačku i Međimursku županiju te Grad Zagreb). Regija Panonska Hrvatska obuhvaća: Bjelovarsko-bilogorsku, Virovitičko-podravsku, Požeško-slavonsku, Brodsko-posavsku, Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku, Karlovačku i Sisačko-moslavačku županiju. Regija Jadranska Hrvatska obuhvaća: Istarsku, Primorsko-goransku, Ličko-senjsku, Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku županiju (usp. MRRFEU).


144

se i nedostatci takve podjele koji proizlaze iz neravnomjerne socioekonomske razvijenosti hrvatskih regija i njihovih sastavnica. Oni se očituju, prije svega, nepovoljnim financijskim učincima za županije Sjeverozapadne Hrvatske zbog relativno visokog BDP p/c Grada Zagreba, zbog čega bi ta regija bila ograničena u korištenju sredstvima iz programa kohezijske politike Konvergencija (manji iznos dostupnih sredstava, niža stopa sufinanciranja projekata iz Strukturnih fondova, manje državne potpore gospodarstvu, smanjenje apsorpcijskog kapaciteta).

Stoga Vlada RH 2012. s Europskom komisijom utvrđuje novu statističku podjelu na dvije regije, i to Kontinentalnu Hrvatsku (u koju ulaze Sjeverozapadna i Panonska Hrvatska) i Jadransku Hrvatsku (koja po svojem sastavu ostaje jednaka prethodnoj jer ima najujednačenije statističke pokazatelje i najmanje razlike među svojim sastavnicama). Na taj način, dobivene su dvije NUTS II regije (prva s gotovo tri milijuna stanovnika i s 64,1% BDP-a u EU, i druga, s gotovo milijun i pol stanovnika i 62,1% BDP-a u EU). Time se omogućilo da sve regije mogu koristiti sredstvima iz strukturnih fondova s najvećim stupnjem iskoristivosti (veća razina državnih potpora korisnicima na području sjeverozapadne Hrvatske, lakše planiranje, provedba i administrativno praćenje razvojnih projekata zbog jednakih pravila na cijelom teritoriju RH). Međutim, nova administrativna podjela povećala je heterogenost gospodarske i demografske strukture, poglavito regije Kontinentalne Hrvatske, pri čemu njezin zapadni dio ima znatnu prednost pred istočnom. Naime, slavonske županije dovedene su u nepovoljan položaj jer im je ulaskom u regiju Kontinentalne Hrvatske umjetno podignut prosjek BDP-a, pa su time razmjerno smanjene mogućnosti u natjecanju za sredstva kohezijske politike. Tome dodatno pridonosi njihov nizak administrativni i financijski kapacitet zbog relativne socioekonomske nerazvijenosti. To će pak iziskivati posebne mjere Vlade RH u otklanjanju tih prepreka kako bi se i te županije ujednačile s onima razvijenijima u mogućnostima stjecanja razvojnih potpora.

Uz prethodno naznačeno, prijedlog novog Zakona o regionalnom razvoju Hrvatske iz 2013., između ostaloga, predviđa i pet planskih područja.27 Riječ je o širim područjima koja obuhvaćaju više jedinica područne (regionalne) samouprave (županije) u statističkoj regiji (NUTS II) koje bi ustrojavale zajedničko partnersko vijeće, definirale prioritete razvoja i strateške razvojne projekte. Pritom planska područja nemaju pravnu osobnost, niti zadiru u autonomiju županija, već se formiraju na osnovi partnerskog sporazuma između županija koje ga čine, definirajući pritom razvojne prioritete, podjednako planskog područja i pojedinih županija. Ti prioriteti pak moraju biti vertikalno usklađeni s nacionalnom strategijom regionalnog razvoja i sa strategijom Europske unije, što je preduvjet za prijavu razvojnih projekata.

27 Planska područja su: Središnja Hrvatska (obuhvaća Grad Zagreb, Zagrebačku, Karlovačku, Sisačko-moslavačku i Bjelovarsko-bilogorsku županiju), Sjeverozapadna Hrvatska (obuhvaća Krapinsko-zagorsku, Koprivničko- -križevačku, Varaždinsku i Međimursku županiju), Istočna Hrvatska (obuhvaća Virovitičko-podravsku, Osječko- -baranjsku, Vukovarsko-srijemsku, Brodsko-posavsku i Požeško-slavonsku županiju), Srednji i Južni Jadran (obuhvaća Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku županiju) te Sjeverni Jadran i Lika (obuhvaća Primorsko-goransku, Istarsku i Ličko-senjsku županiju) (usp. Nacrt prijedloga Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske 2013.).


145

Nedvojbeno je da je politika regionalnog razvoja jedna od ključnih javnih politika od posebnog značenja za sveukupni nacionalni razvoj jer o njoj bitno ovisi ravnomjeran i održiv gospodarski i društveni razvoj zemlje. Podjela Hrvatske na administrativne jedinice, tj. NUTS regije i planska područja, trebala bi omogućiti, prije svega, prijavljivanje što većeg broja regionalnih razvojnih projekata za sredstva strukturnih fondova. Zbog toga bi trebalo težiti ka pragmatičnim rješenjima, racionalno utemeljenim i održivim razvojnim planovima i projektima, bez ustupaka politokratskim i drugim partikularnim interesima koji bi taj cilj doveli u pitanje ili ga umanjili.

Iako je naznačena regionalizacija preduvjet za postizanje bržega i ravnomjernijeg razvoja hrvatskih regija, ona svakako nije dostatna jer sama po sebi neće osigurati taj cilj. Da bi se u tome uspjelo, uz racionalno postavljenu i socioekonomski održivu regionalnu strukturu usklađenu s EU kriterijima, predlagateljima projekata potrebno je osigurati odgovarajuću administrativnu, stručnu i financijsku potporu državne i regionalne samouprave. Bez realne decentralizacije u smislu povećanja opsega ovlasti i prava odlučivanja te jačanja administrativnoga i stručnog kapaciteta jedinica regionalne samouprave, to neće biti moguće.

ZAKLJUČNE NAPOMENEU uvjetima globalizacijskih procesa što bitno reduciraju suverenitet

nacionalne države i potiču mnoge oblike suradnje iznad nacionalno- -državnog okvira i izvan njega, centralistički ustroj države sve više ograničava demokratizaciju i političku participaciju, prječava strukturiranje racionalne i učinkovite državne uprave i posljedično onemogućuje brži socioekonomski razvoj društva. Europski odgovor na globalizaciju bio je, s jedne strane (prema vani), nadnacionalno povezivanje i širenje Europske unije, dok je, s druge strane (prema unutra), to bila regionalizacija. Ona je pak postavljena kao proces decentralizacije i implementacije načela supsidijarnosti koje podrazumijeva premještanje ovlasti odlučivanja na niže razine, regionalnu i lokalnu. Time se istodobno odgovorilo mnogim regionalističkim zahtjevima za većom autonomijom u odlučivanju i pridonijelo većem stupnju demokratičnosti, dok je čitav proces u funkciji ujednačavanja sveukupnoga socioekonomskog razvoja.

U tome kontekstu, regionalizam postaje novi oblik političke identifikacije koji ne potire onaj nacionalni, već ga dopunjuje; štoviše, on nadrasta državne granice i vodi prema nadnacionalnim povezivanjima i suradnji. Međutim, to se više ne odvija primarno s razine države (top-down) kao temeljnog subjekta u međunarodnim odnosima, već odozdo (bottom-up) organski, sa znatno šire osnove što je čine različiti regionalni subjekti koji razvijaju međusobne odnose u transgraničnoj regionalnoj suradnji. Otvorenost regionalnih jedinca prema svojemu bliskome, ali i širem okruženju – poglavito u uvjetima umreženog društva i globalne povezanosti komunikacijskim i informacijskim tehnologijama


146

– omogućuje i višestruki politički identitet (multiple loyalties, usp. Teune, 1992.) sastavnice se kojega međusobno ne isključuju, već dopunjuju. U tom smislu, regionalizam više nije tradicionalni, ekskluzivistički oblik primordijalne zavičajnosti, već je riječ o stanovitom novom (g)lokalizmu (Robertson, 1994.), koji uz (re)afirmaciju regionalnog identiteta iskazuje otvorenost i potiče suradnju što prelazi (sub)nacionalnu razinu. Taj novi regionalizam može se promatrati i kao proces reteritorijalizacije postindustrijskog društva (Rogić, 1995., 67) i proces redefiniranja klasičnih rascjepa između središta i periferije.

Uz značajku postmodernoga subnacionalnog identiteta, regionalizam se iskazuje i kao zahtjev za povećanjem demokratičnosti političkog sustava – podjednako kao zahtjev za većim mogućnostima političke participacije i odlučivanja na lokalnoj razini i kao reakcija na tromost i neučinkovitost institucija državne vlasti. Na taj način, moderni regionalizam postaje legitimni i sve zastupljeniji oblik političke fragmentacije u javnopolitičkom prostoru suvremenih društava.

Regionalizacija, pak, jest proces uspostave regija kao administrativno- -upravnih i/ili političkih jedinica u okviru nacionalne države. Ona implicira decentralizaciju i demokratizaciju političkog odlučivanja te poticanje ujednačenoga socioekonomskog razvoja, pa je zbog toga ključan instrument u regionalnoj politici. Regionalizacija omogućuje priznavanje kolektivnih prava različitim etničkim, jezičnim i kulturnim regionalnim identitetima, smanjuje tenzije u odnosu prema većinskoj kulturi i naciji unutar jedne države te uspostavlja prirodne transgranične oblike suradnje i povezanosti. Istodobno, ona pretpostavlja decentralizaciju vlasti i racionalizaciju administrativnog aparata kako bi se postizala njegova veća politička i ekonomska učinkovitost te približavalo mjesto odlučivanja lokalnoj razini, tj. mjestu svakodnevnoga življenja građana. Konačno, decentralizacijom i primjenom načela supsidijarnosti osigurava se veća participacija građana u političkom odlučivanju, čega jerezultat veći stupanj demokratičnosti, te posljedično veći legitimitet političkih odluka.

Regionalizacija tako označava uspostavu novih teritorijalnih struktura kao osnove ekonomskome, socijalnome, kulturnom i političkom povezivanju unutar nacionalne države. Pritom treba naglasiti da je ona primarno u funkciji socioekonomskog razvoja kao instrument javnih politika koje su u njegovoj funkciji i da ne ugrožava državni suverenitet, pa ima integrativni karakter i ne znači korak do secesije (Lyck, 1999., 91-92). U okviru Europske unije, regionalna politika ima središnje mjesto upravo zbog takva višestrukog učinka što ga decentralizacija i regionalizacija imaju na socioekonomski razvoj i demokratizaciju.

U tome kontekstu, zamjetno je kako Hrvatska umnogome kasni za europskim regionalističkim trendovima. Njezina (regionalna) politika dugo nije bila na tragu promjena koje su mnoge europske zemlje provele a ogledaju se u procesima decentralizacije i regionalizacije. Specifični uvjeti državne konstitucije i demokratske tranzicije, s jedne strane, te partikularni interesi političkih struktura (podjednako onih na državnoj i lokalnim razinama), s druge


147

– djelovali su inhibitorno na razvoj regionalne samouprave, pa je ustroj hrvatske države funkcionalno i dalje pretežno centralistički.

Potreba prilagodbe okviru Europske unije pokrenula je proces regionalizacije Hrvatske. Međutim, taj proces obilježen je prijeporima. S jedne strane, državna vlast u okviru svoje regionalne politike nastoji provesti regionalizaciju sukladnu (administrativnim) kriterijima Europske unije, što bi bio formalni okvir koji bi omogućio brži regionalni razvoj. Pritom i dalje ne potiče ozbiljniju upravnu i poglavito fiskalnu decentralizaciju čime bi se jedinicama regionalne samouprave omogućili prihodi dostatni za samostalno planiranje i provedbu razvoja, pa takva situacija njihova nominalna prava i ovlasti čini formalnima. S druge strane, s razina jedinica područne (regionalne) samouprave iskazuju se zahtjevi za većom autonomijom. Međutim, tu treba razlikovati zahtjeve za većim pravima u odlučivanju na regionalnoj razini (u smislu demokratizacije i decentralizacije odlučivanja te veće političke participacije) od zahtjeva za regionalnim statusom pojedinih županija ili područja koja nemaju racionalno utemeljenje i/ili potrebne preduvjete (administrativne, političke i poglavito ekonomske) za takvu samostalnost. Ti su zahtjevi obično odraz interesa lokalnih političkih struktura (ne i regionalističkih političkih opcija, usprkos regionalističkoj retorici i populizmu) usmjerenih poglavito prema očuvanju vlastitog statusa. To pak ne korespondira ciljevima regionalne politike, već naprotiv – to vodi u petrificiranju teritorijalno-političke fragmentiranosti i neučinkovitih te politiziranih administrativnih struktura što izrazito opterećuju javnu potrošnju.28 Zbog takve političke konstelacije, nije sasvim izvjestan ishod i odluka o modelu regionalizacije koji će se u konačnici primijeniti u Hrvatskoj.

Temeljem prethodnoga moglo bi se zaključiti da je regionalizam uspješan onda kada omogućuje više slobode u odlučivanju, poglavito u političkim i socioekonomskim pitanjima života građana u područjima regionalne samouprave te kada je u funkciji afirmacije identiteta i konkurentnosti regije. Svrha regionalizacije zato treba biti povećanja kvaliteta javnih usluga za građane i povećanja mogućnost da se poboljšaju socioekonomski životni uvjeti. U hrvatskom primjeru, za to je pak potrebno donijeti održive, racionalno utemeljene razvojne programe koji odražavaju autentične interese regija i istodobno su usklađeni sa širim razvojnim planovima. Potrebna je i kadrovska reforma koja će administrativni aparat transformirati od neučinkovite, prekobrojne i politizirane birokracije u funkcionalan i stručno kapacitirani javni servis. Konačno, potrebna je stvarna decentralizacija koja će se temeljiti na fiskalnoj neovisnosti jedinica regionalne samouprave i odgovornosti prema sredstvima javne potrošnje. Bez tih pretpostavka – koje bi regionalna politika u Hrvatskoj neizostavno trebala osigurati – nikakva regionalizacija neće polučiti očekivan uspjeh.28 U Hrvatskoj ima 20 (+1) županija, 127 gradova i 429 općina što godišnje potroše 24,8 milijarde kuna, od čega na plaće za više od 40 000 zaposlenika odlazi 4,4 milijarde kuna. Više od polovicu tih 429 općina nije fiskalno održivo, tj. njihov prihod ne pokriva troškove, već ovise o državnoj pomoći. Uz to pola općina troši više 50% svojeg proračuna na plaće zaposlenicima i na materijalne troškove. Razlike između pojedinih područja u broju stanovnika i visini prihoda izrazito su velike. Tako 46% gradova ima manje od 10 000 stanovnika, u više od 1/3 od ukupnog broja općina živi manje od 2 000 stanovnika, a u 36 općina živi manje od 1 000 stanovnika, dok je 121 općina oko 2 000 stanovnika (prema podacima MFIN RH i DZS RH za razdoblje 2010. – 2012.).


148

LITERATURAAxford, B., Browning, G. K., Huggins, R., Rosamond, B., Turner, J.

(2002.), Uvod u politologiju, Zagreb: Politička kultura

Blagojević, A. (2008.), Zemljopisno, povijesno, upravno i pravno određenje istočne Hrvatske – korijeni suvremenog regionalizma, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, (29), 2: 1149-1180.

Boron, A. A. (1996.), Democracy or Neoliberalism?, Boston Review, (21), 5 October/November

Council of Europe (2010.), European Charter of Local Self-Government, Council of Europe Publishing, Strasbourg

Di Maggio, P. (1994.), Culture and Economy, u: Smelser Neil J./Swedberg, Richard (ur), The Handbook of Economic Sociology, New York: Princeton University Press/Russel Sage Fondation, 27-57.

European Commission (2007.), Growing regions, growing Europe. Fourth report on economic and social cohesion, Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities

European Council (1993.), European Council in Copenhagen: Presidency Conclusions, June 21-22. Izvor: http://www.europarl.europa.eu/summits/copenhagen/default_en.htm

European Council (1995.), European Council in Madrid: Presidency Conclusions, December 15-16. Izvor: http://www.europarl.europa.eu/summits/mad1_en.htm

Eurostat: The NUTS classification (Nomenclature of territorial units for statistics). Izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/nuts_nomenclature/introduction (pristup: 11. travnja 2014.)

Fawcett, L. (1995.), Regionalism in Historical Perspective, u: Fawcett, Louise/Hurrell, Andrew (ur.), Regionalism in World Politics: Regional Organization and International Order, New York: Oxford University Press, 11-36.

Fawcett, L. (2004.), Exploring Regional Domains: A Comparative History of Regionalism, International Affairs, (80) 3: 429–446.

Fawcett, L. (2008.), Regionalism in World Politics: Past and Present, u: Kostler, Ariane/Zimmek, Martin (ur.), Elements of Regional Integration: A General Textbook, Baden-Baden: Nomos, 1-15.

Gerdes, D. (1995.), Regionalizam, u: Milardović, Anđelko (ur.), Regionalizam kao europski izazov, Osijek: Pan liber: 29-33.

Giddens, A. (1998.), The Third Way: The Renewal of Social Democracy, Cambridge: Polity Press


149

Grande, E. (2002.), Od nacionalne države do transnacionalnoga režima politike – državna upravljačka sposobnost u globalizacijskome razdoblju, Politička misao, (39) 2: 92-105.

Hueglin, T. O. (1989.), Better Small and Beautiful than Big and Ugly? Regionalism, Capitalism and the Postindustrial State, International Political Science Review, (10) 3: 209-221.

Huntington, S. P. (1991.), The Third Wawe. Democratization in the Late Twentieth Century, Norman/London: University of Oklahoma Press

Huntington, S. P. (1996.), The Clash of Civilizations and Remarking of the World Order, New York: Simon and Schuster

Hurrell, A. (1995.), Explaining the Resurgence of Regionalism in World Politics, Review of International Studies, (21) 4: 331-358.

Inglehart, R., Abramson, P. R. (1994.), Economic security and value change, American Political Science Journal, (88) 2: 336-354.

Inglehart, R., Welzel, C. (2005.), Modernization, Cultural Change and Democracy. The Human Development Sequence, New York: Cambridge University Press

Kasapović, M. (2008.), Regionalna komparatistika i Istočna Europa: kako se raspala Istočna Europa, Anali Hrvatskog politološkog društva, (4) 1: 73-97.

Kesner-Škreb, M. (2009.), Regionalna politika Europske unije, Financijska teorija i praksa, 33 (1): 103-105.

Koprić, I. (2010.), Stanje lokalne samouprave u Hrvatskoj, Hrvatska javna uprava, (10) 3: 665–681.

Lyck, L. (1999.), Regions and Regionalisation as Strategic Instruments for a Peaceful Co-Existence, u: Devetak, Silvo (ur.), Regionalism and Freedom of Identity: Selected contributions to the 18th Conference Europe of Regions, 21-23 August 1998, Copenhagen, Regional Contact, (13) 14: 87-97.

Lipset, S. M., Rokkan, S. (1967.), Cleavage Structures, Party Systems, and Voter Alignments: An Introduction, u: Lipset i Rokkan (ur.), Party Systems and Voter Alignments, Cross-National Perspectives, New York: Free Press, 1-64.

Lisabonski ugovor Europske unĳe (2007.), Konsolidirani tekst Ugovora o Europskoj unĳi (Maastricht, 1992.) i Konsolidirani tekst Ugovora o funkcioniranju Europske unĳe (Rim, 1957.), Zagreb/Split: HAZU

Lübbe, H. (1995.), Veliki i mali svijet. Regionalizam kao europski pokret, u: Milardović, Anđelko (ur.), Regionalizam kao europski izazov, Osijek: Pan liber: 34-49.

Maldini, P. (2013.), The Nation-State and Global Surroundings: The


150

Issue of Sovereignty, Studia Politica Slovaca (6) 2: 5-23.

Marčetić, G. (2007.), Upravljanje ljudskim potencijalima u javnoj upravi, Zagreb: Društveno veleučilište u Zagrebu

Milardović, A. (2006.), Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije, Zagreb: Centar za politološka istraživanja

MRRFEU: Dokumenti o provedi kohezijske politike Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Izvor: http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=792 (pristup: 31. ožujak 2014.)

Nacrt prijedloga Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske 2013., Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Republike Hrvatske. Izvor: http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=1674 (pristup: 1. travnja 2014.)

Perić, B. (1994.), Država i pravni sustav, Zagreb: Informator

Pinder, S. O. (2011.), The Nation State in the Era of Globalization: Some Challenges, International Journal of Humanities and Social Science, (1) 2: 139-148.

Robertson, R. (1992.), Globalization: Social Theory and Global Culture, London: Sage Publications

Robertson, R. (1994.), Globalisation or glocalisation?, Journal of International Communication, (1) 1: 33-52.

Rogić, V. (1963.), Geografski koncept regije, Geografski glasnik, (25)

Rogić, I. (1995.), Hrvatska i njezine regije, u: Milardović, Anđelko (ur.), Regionalizam kao europski izazov, Osijek: Pan liber: 66-80.

Rokkan, S., Urwin, D. W. (1983.), Economy, Territory, Identity: Politics of West European Peripheries, London: Sage

Sallie, S. S. (2001.), Capitalist Globalization and Liberal Democratization in Third World: A Cross-National Study, International Third World Studies Journal and Review, 12: 33-41.

Scholte, J. A. (2000.), Globalization: A Critical Introduction, London: Palgrave Macmillan

Stiglitz, J. (2004.), Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Zagreb: Algoritam

Sturm, R. (1995.), Regija, u: Milardović, Anđelko (ur.), Regionalizam kao europski izazov, Osijek: Pan liber: 11-13.

Šantić, N. (2013.), Ljepotica i zvijer – Mali kompendij hrvatskog regionalizma, Zagreb: Jesenski i Turk

Štifanić, M. (1996.), Društveno-prostorna identifikacija, regija i


151

regionalizam, Revija za sociologiju, (27), 1/2: 53-60.

Teune, H. (1992.), Multiple group loyalities and the security of political communities, u: Mlinar, Zdravko (ur.), Globalization and territorial identities, Aldershot: Avebury, 105-114.

Tropina Godec, Ž. (2009.), Približavanje Europskoj uniji i regionalna politika u Hrvatskoj Hrvatska javna uprava, (9) 1: 51-67.

Trpin, G., Grafenauer, B. (2002.), Neka pitanja decentralizacije u Sloveniji, Hrvatska javna uprava, (4), 1: 47-68.

Vukadinović, R. (1998.), Međunarodni politički odnosi, Zagreb: Barbat


152

Pero Maldini, Ph. D.Associate ProfessorMass Communication DepartmentUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

THE POLITICAL AND ADMINISTRATIVE ASPECTS OF THE REGION: REGIONALISM, REGIONALIZATION AND REGIONAL POLITICS

Abstract

This chapter addresses the region’s political aspects of the modern society, mainly the phenomenon of regionalism, the meaning of which is being substantially redefined in the conditions of the globalization processes, as well as the regional politics and the process of regionalisation in the context of the European Union and the current regional redefinition of the Republic of Croatia. The regionalism is primarily analysed at its micro-level, covering the scope of the pre-modern notion of heritage and political particularism, through the oppositional anti-centralistic political activity within the modern nation state, to the post-modern expression of the sub-national identity and the post-materialistic requirements for a greater degree of democracy, administrative rationality and quality of life. The regionalism is analysed on the macro-level as well, as a form of regional connection of states in the system of the international politics. The analysis of the regional politics is present as well, with the analysis of the regionalisation within the European Union being the most important issue, as it represents the process of establishing administrative and/or political units on the sub-state level, which implies decentralization and the application of the principle of subsidiarity as well as the principle of simultaneous socio-economic development. In that context, the socio- -political aspects of the regionalism as well as the current process of regionalization in Croatia are explored, followed by identification of developmental possibilities and the deficit quantities of regional politics. The analysis of the said aspects functions as means of understanding the meanings and recognizing the characteristics of regionalism as well as means of political, cultural and historical, and socio-economic contextualization of the regionalism. This analysis represents the


153

precondition for the rational deliberation of the regional development issues.

Keywords: region, regionalism, regionalization, regional politics, decentralization, nation state, globalization, European Union.

JEL classification: F60, F68, R58

155

Dr. sc. Zrinka Rudež, dipl. ing. arh.DocenticaOdjel za ekonomiju i poslovnu ekonomijuSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

Jure Marić, prof.Općina Župa dubrovačkaE-mail: [email protected]

PROSTORNO PLANIRANJE U FUNKCIJI ODRŽIVOG RAZVOJA TURIZMA

DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE

UDK / UDC: 711.2 : 338.48 (497 5-35 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: L83, Q56Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 15. svibnja 2014. / May 15, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

Sažetak

Neovisno o tome promatra li se kao pojava ili kao djelatnost, turizam se uz obilježje glavne gospodarske grane ističe i kao najveći “potrošač’’ prostora. To potvrđuju značajne površine zona turističke namjene u usporedbi s ukupnom površinom građevinskog područja naselja/županije, a turizam sa svojim izravnim i neizravnim učincima već od 60-ih godina prošlog stoljeća postaje glavni čimbenik u funkcionalnoj, socio-ekonomskoj, fizonomskoj i okolišnoj transformaciji litoralnog pojasa Dubrovačko-neretvanske županije, izrazito osjetljivog prostora izloženog najvećim demografskim i graditeljskim pritiscima.

Nekontrolirano širenje građevinskih područja bez osiguravanja prometne i komunalne infrastrukture te nesklad s vlastitim ambicioznim turističkim očekivanjima u većini turističkih središta generira kaotično stanje, a istovremeno se uz velik broj neobnovljenih turističkih zona još uvijek pokušava rezervirati prostor za nove zone, nažalost bez kvalitetne


156

demografske analize šireg prostora kao osnove razvoja. Sve to pokazuje da planovi uz gubitak/nedostatak interdisciplinarnog pristupa u izradbi najčešće samo iskazuju širenje građevinskog područja, a njihovu stvarnu vrijednost teško je analizirati zbog čestih izmjena legislative i nepostojanja metodologije.

Definiranjem prostora kao najvažnijeg resursa, proizvoda s izraženom vrijednošću (socijalnom, ekološkom, kulturnom, ekonomskom) kako je to već i učinjeno kroz strateške dokumente EU (posebno TA 2020 i ESPON), plansko određivanje njegove namjene zapravo je način upravljanja koje bi uz stvaranje novih vrijednosti za cilj trebalo imati i održivost.

Dosadašnja istraživanja upozoravaju da nedostatak metodologije i formalistički postavljen zakonodavni okvir u izradbi prostorno- -planske dokumentacije, a uz nepoštovanje osnovnih planerskih kriterija (posebno usmjerenost na javni interes) i neselektivnu “legalizaciju’’ izrazito negativno utječu na prostorni i gospodarski razvoj Dubrovačko- -neretvanske županije. Stoga je cilj rada upozoriti na neizostavnu ulogu prostornog planiranja u kreiranju održivog turističkog razvoja s istodobnim i ravnomjernim razvojem sva tri sastavna elementa održivosti (ekološki, ekonomski i društveni) te u stvaranju podloge za lakšu diverzifikaciju turističke ponude.

Ključne riječi: Dubrovačko-neretvanska županija, prostorno planiranje, održivi razvoj, turizam.

Rudež, Z., Marić, J.: Prostorno planiranje u funkciji održivog razvoja...

157

UVODIzvješće o stanju u prostoru RH 2008. – 2012. upozorava kako su

prostorno i urbanističko planiranje sve manje rezultat kreativnog procesa kojim se oblikuje ambijentalna i prostorna vrijednost, kako su temeljni urbanistički kriteriji nestali ili su se deformirali u svojoj znanstvenoj osnovi i održivoj primjeni. Glavni je kriterij postao mehanizam određivanja građevinskog područja, a bez usmjerenosti prema javnom (općem) interesu.

To je posebno evidentno u zonama turističke namjene koje zauzimaju znatnu površinu prema ukupnoj površini građevinskog područja naselja/županije i značajan je čimbenik u transformaciji litoralnog pojasa – najboljeg indikatora naznačenih problema s obzirom na to da se radi o najatraktivnijem, pa time i najosjetljivijem prostoru izloženome najvećim demografskim i graditeljskim pritiscima.

Jedno od takvih područja je i prostor Dubrovačko-neretvanske županije, gdje su različiti prirodni, društveni i gospodarski procesi svojim međusobnim odnosima oblikovali doista specifično područje različito nazivano u pojedinim razdobljima svoga razvoja, ovisno je li riječ o povijesnoj (vernakularnoj), uvjetno- -homogenoj, nodalno-funkcionalnoj ili upravno-političkoj regionalizaciji.

Uže područje istraživanja zanimljivo je i zbog mogućnosti proučavanja povijesnog kontinuiteta prostornog planiranja, od srednjovjekovnih gradskih statuta, Projekta Južni Jadran, prostornih planova bivših općina do suvremenih procesa prostornoga i urbanističkog planiranja u 21. stoljeću.

ODRŽIVI RAZVOJ U LITORALNOM POJASUUnutar obalnoga područja odvija se vrlo zahtjevan proces u međuodnosu

očuvanja prirodnih obilježja i vrijednosti te njegova iskorištavanja u gospodarske svrhe, ponajprije za turizam. U vezi s tim, osnovni zadatak prostornom planiranju turističkih područja jest uspostava ravnoteže svih elemenata presudnih za razvoj turizma, a da se pritom zaštite prirodna i kulturna obilježja na kojima se on temelji, pri čemu su instrumenti provođenja prostorni planovi, (Mrak-Taritaš, 2010.).

Svjetska turistička organizacija UN-a UNWTO, u skladu s osnovnim konceptom održivosti, održivi turizam definira kao turizam koji zadovoljava potrebe turista i receptivnih regija u sadašnjosti uz očuvanje i unaprjeđenje mogućnosti za budućnost, pri čemu se jasno izdvajaju tri glavna načela održivog razvoja: društvenu, ekološku i ekonomsku održivost. Sukladno tome i održivi turizam podrazumijeva istovremeno i uravnoteženo poštovanje sva tri načela, razumijevanje potreba i načina života lokalne zajednice, očuvanje prirodne i kulturne osnove te razuman povrat uloženih sredstava.


158

Problem se pojavljuje kada jedno načelo postane važnije od ostalih pa se time naruši postojeća ravnoteža, čime se automatizmom dovodi u pitanje upravo toliko zagovarani “održivi razvoj”. U većini primjera to se događa kada društvena i ekološka održivost postanu “smetnja” planiranom ekonomskom razvoju, a najčešća je intenzivna eksploatacija obalnog područja vođena samo ekonomskim načelom dovodeći do boljih ekonomskih pokazatelja u kraćem roku, ali se istovremeno i nepovratno uništavaju prirodni resursi i ugrožava društvena i ekološka ravnoteža.

Takav bi proces u srednjem i dugom roku mogao polučiti učinak bumeranga pa se time štetno djelovati na ekonomsku održivost zbog narušene konkurentnosti na međunarodnom tržištu zbog umanjene atraktivnosti destinacije (Kožić, Mikulić, 2011.).

Kako je turizam i danas najvažniji segment u hrvatskom gospodarstvu s više od 25% ukupnog doprinosa BDP-u i više od 28% ukupno zaposlenih u sektoru, jasno je izražena potreba za sustavnim praćenjem održivosti turizma jer se u protivnome može dogoditi da se kratkoročnim mjerama i neplanskim razvojem on pretvori u prijetnju i ograničenje ukupnom gospodarskom rastu i razvoju.

Uznapredovala divlja gradnja unutar obalnog područja dovela je do potrebe za ubrzanom izradbom prostornoplanske dokumentacije, ali za ključne ulazne podatke nažalost nije bila zadužena struka pa se “turistički prostor” nije valorizirao sukladno svjetskim standardima konkurentnosti turističke industrije, već su se okviri za turistički razvoj utvrđivali prostornoplanskom regulacijom resornog ministarstva, često različito od norma i standarda izvedenih iz prakse te iz analiza oglednih primjera.

Rezervacija i eksploatacija prostora u priobalnom pojasu dijelom su regulirani donošenjem Uredbe o zaštiti zaštićenog obalnog područja mora (2007. godine ugrađena u Zakon o prostornom uređenju i gradnji) ali je postalo još jasnije da se na razini lokalne samouprave ne vodi kvalitetna komunalna, zemljišna i prostorna politika kojom bi se štitile socijalne, kulturne, ekonomske i ekološke vrijednosti prostora pa se prostornoplanska dokumentacija često svodi na određivanje građevinskog zemljišta bez kvalitetne razrade prometne i komunalne infrastrukture.

Analizirajući prostor Dubrovačko-neretvanske županije i mogućnosti diverzifikacije turističke ponude ponajprije zbog specifičnoga geografskog položaja, prirodnim danostima prostora i kulturno-povijesnoj baštini kao najodrživiji se pokazuje tzv. integralni model turističkog razvoja, karakterističan za prostore destinacija koje integriraju turističku ponudu u vlastiti kulturni i prirodni proizvod i time turizam postaje dio svakodnevnog života tih destinacija.

Taj model potvrđuje i Strategija razvoja turizma Dubrovačko- -neretvanske županije 2012. – 2020., dovršena 2013. Godine, kojom se prostor Županije turistički organizira u šest klastera (Dubrovnik, Pelješac, Neretva, Korčula, Lastovo i Mljet), pa se uz detaljnu analizu postojećeg stanja i


159

klasificiranje mogućnosti svakoga pojedinog klastera, kao ključni investicijski projekti ističu:

1. aktivacija imovine u Župi dubrovačkoj i Dubrovniku (stavljanje u pogon neaktivirane imovine – hotela u Platu, Mlinima, Srebrenom, Kuparima i gradu Dubrovniku),

2. kongresni centar (kongresno-izložbeni centar u Župi dubrovačkoj),

3. resort Mljet (ECO turističko naselje srednje do visoke kategorije, uz mogućnost obrazovnih programa i ekološki orijentiranih aktivnosti),

4. Marina Lastovo (marina s uslugama stacionara i tranzita, 150 vezova),

5. Golf Dubrovnik (golf-projekt 18 rupa, s novim smještajnim kompleksom, dva igrališta, 1 200 postelja),

6. Marina Pelješac (na poluotoku Pelješcu, pogodna za istraživanje poluotoka, gastronomije i vina, 100 vezova),

7. Marina Korčula (na ulazu u južnojadranski akvatorij; tranzitna luka na jedrenjima duž jadranske obale, 250 vezova),

8. Marina Mljet (tranzitna luka na jedrenjima duž jadranske obale i južnim Jadranom, nautička “vrata” NP Mljet, 150 vezova).

Strategijom su točno definirane mogućnosti razvoja s obzirom na postojeće stanje, ali i glavni nedostaci koji se odnose na prateće sadržaje i problem pružanja usluga u nautičkom turizmu, još uvijek najpropulzivnijoj grani turizma.

KONTINUITET PROSTORNOG PLANIRANJA NA PODRUČJU DUBROVAČKO-NERETVANSKE

ŽUPANIJENeovisno o počecima “službenog” prostornog planiranja 1960-ih

godina, za razumijevanje kontinuiteta o prostornoplanskim aktivnostima na ovom području, nezaobilazan je izvor Dubrovački statut (1272. godine), koji svjedoči o planskoj izgradnji ovog dijela jadranske obale u dugom povijesnom razdoblju, a za šire područje istraživanja izrazito je bitan Regionalni prostorni plan Južnog Jadrana (1964. – 1968.), tzv. Projekt Južni Jadran kojemu se temeljna doktrina temeljila na procesima litoralizacije.

Neodrživa značajka Plana bio je kriterij (jedini) za planiranje turističke djelatnosti, tj. pogodnost obale za turističku eksploataciju, što je proizvelo brojku od mogućih 900 000 turističkih korisnika istodobno (vršno opterećenje) i bio je uzrokom zauzimanja prostora i gradnju predimenzioniranih turističkih kapaciteta. Istovremeno je demografska slika ocijenjena povoljnom, bez potrebe za uvozom radne snage, što je s obzirom na migracijske tokove koji su uslijedili i


160

važnu činjenicu da “Jadranska orijentacija”, želi li počivati na zdravoj koncepciji, znači planirati ne maksimalno, nego racionalno iskorištenje potencijala jadranske regije do njezinih, za razdoblje planiranja, graničnih mogućnosti. Pritom, one nisu samo određene prostornim nego i drugim mogućnostima među kojima veoma veliko značenje imaju i socijalno-demografske (Marinović-Uzelac, 2001.) šro je bilo posebno zanimljivo.

Slika 1.Raspored radnih mjesta 1990. godine (Generalni plan Dubrovnika, 1969.)

Kao pilot-plan iz projekta Južni Jadran izrađen je 1969. godine Generalni plan Dubrovnika. Plan sagledava razvoj uskog priobalnog prostora od Brsečina na zapadu do Čilipa na istoku uključujući otoke Koločep i Lopud za plansko razdoblje do 1990. godine, a u sklopu plana izrađen je i do tada najcjelovitiji pregled graditeljskog naslijeđa regije.

Uz porast broja stanovnika sa 36 000 na 80 000 planiran je bio i rast u turizmu, proizvodnoj djelatnosti te servisnim aktivnosti. Na prostoru Župe dubrovačke planirano je 30 000 stanovnika, više od 8000 radnih mjesta (ukupan broj stanovnika općine Župa dubrovačka prema popisu 2011. godine bio je 8 331.), gradnja tri osnovne i tri srednje škole, a prostor današnjeg naselja Mokošica označen je kao rezervna stambena zona iako se radi o uvjetno stabilnom terenu za građenje.

Prostorni plan Općine Dubrovnik (1986.) obuhvatio je područje bivše Općine Dubrovnik, i s obzirom na prostor Dubrovačko-neretvanske županije nije uključivao otoke Korčulu i Lastovo, zapadni dio poluotoka Pelješca i donjo- -neretvanski kraj. Pri analizi plana treba istaknuti da je izrađen u okruženju jedinstvenoga državnog prostora bivše Jugoslavije, planske ekonomije, društvenog vlasništva, pod velikim pritiskom mehaničkog rasta broja stanovnika praćenoga porastom nelegalne gradnje, te pod pritiskom razvoja hotelsko-


161

-turističkih organizacija i turizma kao glavne djelatnosti.

Nakon Općine Lastovo 1979. godine i tadašnje Općine Dubrovnik 1986. godine, na području današnje Dubrovačko-neretvanske županije doneseni su i prostorni planovi Općina Ploče (Kardeljevo), Metković, Korčula i 1987. godine Prostorni plan Nacionalnog parka Mljet. Donošenjem prostornih planova stvoreni su uvjeti za izradbu provedbenih urbanističkih planova (PUP) na području tadašnjih općina.

Promjenom društvenog uređenja, novom administrativnom podjelom i legislativom počinje novo razdoblje u izradbi prostorno planske dokumentacije. Glavni dokument prostornog uređenja područne (regionalne) razine postaje županijski prostorni plan, pa se Prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije donesen 2003. godine. Izradio ga je županijski Zavod za prostorno uređenje, i za potrebe Plana izrađeno je više znanstvenih i stručnih studija koje su u njega ugrađene. Nakon izradbe županijskog plana uslijedila je serija novih strateških i provedbenih prostorno planskih dokumenata te njihovih izmjena i dopuna.

ODNOS GREENFIELD I BROWNFIELD INVESTICIJA

Za uravnoteženi prostorni razvoj, posebno u kontekstu razvoja turističke ponude, ključni su pojmovi Greenfield i Brownfield-investicija. S obzirom na postojeće stanje i mogućnosti razvoja, Brownfield-investicije uz postojeće planove za razvoj pokazuje se ključnom za planiranje održivog razvoja na prostoru Dubrovačko-neretvanske županije.

Greenfield je, samo po sebi razumljivo, investicija koja pokreće razvoj na prethodno neuređenom području, dok se prema CABERNET definiciji (Land Quality Management Group, 2007.) Brownfield-lokacije nalaze u već razvijenim urbanim područjima, a radi se zapuštenim ili u potpunosti neiskorištenim zemljištima, napuštenim industrijskim i trgovačkim objektima, lokacijama koje imaju probleme sa onečišćenjem, dakle uglavnom lokacijama koje zahtijevaju intervenciju da bi ih se ponovno osposobile.

Brownfield-investicija je zapravo ulaganje u prostor postojeće izgradnje koja je zbog određenih gospodarskih kretanja ili drugih čimbenika postala “nerentabilna” pa je za sobom ostavila zapuštenu infrastrukturu – industrijsku, trgovačku, vojnu, turističku, prometnu. Ono što treba naglasiti jest da ovakvo ulaganje za sobom povlači urbanu obnovu i revitalizaciju šireg prostora predmetne zone.

Postavlja se pitanje je li moguće evidentnu potrebu za povećanjem smještajnih kapaciteta zadovoljiti revitalizacijom i prenamjenom postojećih lokacija (Brownfield-investicije) umjesto planiranjem novih zona (Greenfield-investicije) u kojima se uz kratkoročni utjecaj zbog povećanog opsega gradnje takve investicije


162

uglavnom potvrdi glavni motiv u obliku profita ostvarenog preprodajom zemljišta koje je kao negradivo kupljeno po izrazito niskim cijenama.

Ovu tezu, posebno kada se govori o području Dubrovačko-neretvanske županije, dodatno potvrđuju površine već izgrađenog područja zauzetog trenutno zapuštenim vojnim, turističkim, industrijskim i drugim kompleksima, pa čak i u funkcionalnim turističkim zonama uglavnom postoji mogućnost povećanja kapaciteta i usluga određena postojećom prostorno planskom dokumentacijom.

ANALIZA VAŽEĆIH PROSTORNO PLANSKIH POKAZATELJA POVEZANIH SA ZONAMA TURISTIČKE NAMJENE NA PODRUČJU DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJEAnalizom prostornih planova sedam jadranskih županija unutar

zaštićenog obalnog pojasa (ZOP), utvrđeno je da su izvan naselja (izdvojena građevinska područja izvan naselja ugostiteljsko-turističke i sportske namjene) planirane 603 zone, od čega se više od 70% njih odnosi na neizgrađena područja (Greenfield-investicije)

Tablica 1.Turističke zone unutar ZOP-a u sedam jadranskih županija

ŽUPANIJA POVRŠINA(ha)

KAPACITET(postelja)

GUSTOĆA(postelja/ha)

Dubrovačko-neretvanska 647,32 51 348 80

Splitsko-dalmatinska 1 188,77 71 270 60

Šibensko-kninska 606,7 49 000 80

Zadarska 2 015 132 730 66

Ličko-senjska 289,5 23 090 80

Primorsko-goranska 1 393 103 220 74

Istarska 3 650,4 211 907 58

UKUPNO 9 790,69 642 565 66

Izvor: Marić, 2012.

Detaljnijom razradom prostorno planskih pokazatelja na temelju postojećeg prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije (Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije 6/03, 3/05, 3/06, 7/10, 4/12, 9/13) u dijelu koji se odnosi na turističke zone izvan naselja vidljivo je da se od 67 planiranih zona 14 (20%) vodi kao postojeće zone dok su 53 zone (79%) planirane za gradnju.

Od 14 zona koje se vode kao postojeće četiri još uvijek nisu u funkciji od srpsko-crnogorske agresije na RH 1991. godine, što znači da je u naravi samo deset postojećih zona, tj. manje od 15% ukupnog njihova broja.


163

Tablica 2.Turističke zone unutar ZOP-a Dubrovačko-neretvanske županije

Veličinazone(ha)

Broj zona

Udio zona u ukupnom broju zona

(%)

Obuhvaća pojas100 m od morske

linijePovršina

(ha)Kapacitet(postelja)

Gustoća(postelja / ha)

Broj

% od ukupnog

broja zona

< 4 15 22,4 12 17,9 24,92 2 480 99,5

4 -10 21 31,3 19 28,4 122,50 10 060 82,1

10 -15 18 26,9 13 19,3 200,80 17 260 85,9

15 - 20 6 8,9 4 6,0 91,00 6 650 73,8

20 - 30 4 6,0 4 6,0 101,10 7 698 76,1

30 - 40 2 3,0 2 3,0 67,00 3 700 55,2

> 40 1 1,5 1 1,5 40,00 3 500 87,5

UKUPNO 67 100 55 82,1 647,32 51 348 79,3

Izvor: Marić, 2012.

Od 67 zona više od njih 20% (15 zona) planirano je u obuhvatu manjemu od četiri hektara, što je važan pokazatelj činjenice da se planiranjem izdvojenih turističkih predjela izvan naselja manjih od četiri ha prekomjerno troši prostor, gospodarski je neracionalno za turističko korištenje, dovodi u pitanje načelo zaštite obalnoga područja i u suprotnosti je s temeljnim postavkama Strategije prostornog uređenja. Površina od 4 ha proizlazi iz zakonske obveze da na jednom hektaru može biti najviše 120 postelja, a praksa pokazuje da je za gospodarsku isplativost izdvojene zone potrebno imati najmanje 500 postelja.

Slika. 2.Zona “Kupari IV’’


164

Također, uz podatak da je više od 80% turističkih zona planirano uz samu obalu (obuhvaćaju pojas 100 m od obalne crte) treba naglasiti zakonsku obvezu primjene ograničavajućih uvjeta gradnje u ZOP-u. Tako se smještajna građevina planira izvan pojasa najmanje 100 m od obalne crte, a u pojasu 70 m od obalne crte moguće je planirati prateće turističke sadržaje kojima je funkcija neposredno povezana uz plažu (uz uvjet da se osigura javni pristup obali). Zbog toga jasna je potreba preispitivanja kapaciteta određenih na osnovu cijele površine zone i preispitivanje kvantifikacijskih pokazatelja za njezinu realizaciju.

To se može predočiti na primjeru planirane zone ugostiteljsko-turističke namjene Kupari IV (općina Župa dubrovačka), gdje nakon preklapanja zona 70 i 100 m od obalne crte na cjelokupnu površinu zone od oko 12 ha preostaje tek oko 5,5 ha za gradnju smještajnih kapaciteta (800 postelja) i prateće infrastrukture, uz nagib terena od 33%.

Uz sve spomenute čimbenike u kompleksnom postupku planiranja turističkih zona najvažnije je ipak određivati kapacitet tj. broj postelja unutar određene zone jer to za sobom uzročno-posljedično vuče velik broj pojava koje se odnose na funkcioniranje lokalne uprave i život domaćeg stanovništva. Što treba analizirati prije planiranja kapaciteta zone, a ne posljedice sanirati nakon realizacije.

Uz planiranje i dimenzioniranje “dodatnih” kapaciteta prometne i komunalne infrastrukture (vodoopskrba, odvodnja, opskrbe el. energijom i sl.) najvažniji su ipak demografski aspekti, a obzirom na prihvaćenu strategiju visoke vrijednosti (0,5 do 1,5 turista po stanovniku uz tolerantna odstupanja) što uključuje i visoku kvalitetu smještaja a ne smije se zanemariti ni broj zaposlenih za normalno funkcioniranje zone.

O odnosu između planiranih kapaciteta i potrebnog broja zaposlenih lokalna uprava mora posebno voditi računa pri planiranju jer dolazi do povećanih potreba za smještajem, uslugama zdravstvene zaštite, predškolskog i školskog odgoja te uslugama kvartarnih djelatnosti.

Tablica 3.Standardi zapošljavanja za hotele

Broj zaposlenika po smještajnoj

jedinici

Kategorija Niža Srednja

Visoka Vrlo visoka

Deluxe

0,2 – 0,3 0,3 – 0,4 0,4 – 0,6 0,6 – 0,9 1

Izvor: Baud-Bovy i Lawson, 1998.

Uz izravno zapošljavanje povezano s kapacitetom treba računati i na zaposlene na pratećim uslugama (prehrana, sport, rekreacija, kultura, trgovina, administracija, servisi, tehnička služba), i to u omjeru od 0,1 zaposlenik po smještajnoj jedinici. U hotelima više kategorije potrebna je učestala i kvalitetnija usluga hotelskim gostima, što izravno uzrokuje veći broj zaposlenika. Raspon


165

unutar pojedine kategorije uvjetovan je raznolikošću ponude, tj. činjenicom da hotel uz smještaj i osnovne usluge hrane i pića ima i ponudu kongresnih, rekreativnih ili npr. wellness-usluga.

Obrazovna i kvalifikacijska struktura zaposlenih razlikuje se ovisno o kategoriji i sadržajima hotela. Zajednička je karakteristika hotelskih objekata da su u ukupnom broju zaposlenih 10% menadžeri/profesionalci, 20-30% su obučeni/kvalificirani, a 60-70% dijelom su obučeni/kvalificirani ili se obučavaju tijekom posla (Baud-Bovy i Lawson, 1998.).

Svi ti pokazatelji potvrđuju da se za turističke destinacije na prostoru Dubrovačko-neretvanske županije, ali i većine hrvatskih i sličnih mediteranskih destinacija, kao orijentiri trebaju uzimati prvenstveno socijalno-demografski parametri koji su u korelaciji sa željenim profilom destinacije unutar već spomenutog integralnog modela turističkog razvoja, a ne samo prostorni. A to zapravo znači planirati visoku kvalitetu smještaja turističke destinacije smanjenjem kapaciteta turističkih zona na račun podizanja kvalitete ponude, što pokazuje i analiza nekoliko odabranih lokacija na području ove županije.

OPĆINA ŽUPA DUBROVAČKAŽupa dubrovačka je 1990. godine imala 13 507 registriranih postelja od

toga 4 875 u hotelima i pansionima, 805 u odmaralištima, 4 930 u kampovima i 2 898 u privatnom smještaju te više od 1,1 milijun noćenja, što je pad u usporedbi s 1985. godinom (više od 1,6 milijuna; smanjenje broja noćenja 1985. – 1990. godine vidljivo je na području cijele bivše Općine Dubrovnik, a posebno na župskom području).

Sukladno prostorno planskoj dokumentaciji na području Općine planirano je gotovo 8 400 postelja, 6 400 postelja u izdvojenim turističkim zonama i oko 2 000 postelja unutar naselja. Na te brojke još treba dodati oko 4 000 postelja u privatnom smještaju ali uvjetno jer će se pravo stanje u sektoru privatnog smještaja pokazati tek nakon dovršetka postupanja s nezakonito izgrađenim zgradama, tzv. “legalizacije” (nakon što se kategoriziraju svi koji su se i dosada bavili iznajmljivanjem).

S obzirom na ukupan broj stanovnika općine Župa dubrovačka (8 331 prema popisu 2011. godine) i broj planiranih postelja, postavlja se pitanje koja je predviđena razina usluge i pitanje osiguravanja radne snage potrebne za te kapacitete. Planiranih 8 400 postelja više razine smještaja zahtijeva od 3 000 do 4 000 zaposlenih uz oko 500 ljudi na pratećim uslugama (prehrana, sport, rekreacija, kultura, trgovina, administracija, servisi, tehnička služba).

Povezano sa strategijom visoke vrijednosti potrebno je smanjiti broj postelja, što je Općina Župa dubrovačka kroz izmjene prostorno planske dokumentacije dijelom već i postigla (smanjenje kapaciteta zone Kupari I. s 2


166

000 na 1 500, Kupari IV. s 1 700 na 800, Plat s 2 000 na 1 500), te preispitati opravdanost pojedinih planiranih zona kao što su Beterina i Kupari IV.

Odnos lokacije, površine i kapaciteta, neriješeni imovinsko pravni odnosi i analiza odnosa ulaganja u hotelijerstvu na području sličnih hrvatskih i mediteranskih područja pokazuje da nije izgledno skora realizacije spomenutih zona, a provjera opravdanosti planiranja izdvojenih građevinskih područja izvan naselja potvrđena je i Zakonom o prostornom uređenju, i to na rok od pet godina.

Realnim smanjenjem od gotovo 2 000 postelja i uvođenjem reda (prvenstveno kategorizacija) u ponudu privatnih iznajmljivača, može se govoriti o približavanju strategiji visoke vrijednosti, tj. odnosu 0,5 do 1,5 turista po stanovniku.

OPĆINA DUBROVAČKO PRIMORJENerazmjeran odnos planiranog broja postelja i broja stanovnika ima i

općina Dubrovačko primorje, koja na 2 170 stanovnika samo u izdvojenim zona ima planiranih 8 600 postelja, što iznosi 3,96 korisnika po stanovniku i pripada strategiji niske vrijednosti. U brojke nisu uračunati postojeći kapaciteti hotela “Admiral” i privatni smještaj, čime pokazatelji izgledaju još lošiji.

Izračun potrebnog broja zaposlenih uz uporabu nižeg koeficijenta (0,6) pokazuje potrebu za gotovo 2 500 zaposlenih, što u usporedbi s 2 170 stanovnika čini izrazit demografski problem.

Slika 3.Planirani projekt “Dubrovnik pearl” na lokaciji “Tri sestrice” (općina

Dubrovačko primorje)


167

Da bi se dobila prava slika treba napomenuti da je u općini Dubrovačko primorje planirana trenutno najveća Greenfield-investicija ne samo na razini naše županije već i države. Planirani projekt na lokaciji “Tri sestrice”, površine od 40 ha sastoji se od hotelskog kompleksa od sedam hotela, 221 vile, apartmanskog kompleksa s 500 apartmana, marine s 400 vezova (12 ha), golf-terena sa 27 rupa (208 ha) i kongresnog centra, uključujući kasina, restorane, sportske terene i shopping ulicu.

S planiranih 3 500 postelja projekt “Dubrovački biser”, kao dio većeg projekta “Hrvatski san”, uvelike utječe na već iskazane pokazatelje i na demografske analize, ali s obzirom na odobrenu prostorno plansku dokumentaciju (županijski plan, PPUO, UPU), planirane površine i kapaciteti uzeti su za dobivanje općih pokazatelja na razini ove općine.

OPĆINA STONMeđu jedinicama lokalne samouprave s neodgovarajućim odnosom

između planiranih turističkih kapaciteta i trenutnog broja stanovnika nalazi se i općina Ston s planiranih 2 150 postelja na 2 407 stanovnika, na računajući kapacitete privatnih iznajmljivača.

Uz nesrazmjer brojčanih pokazatelja i upitnost provedbe strategije visoke vrijednosti područje općine Ston zanimljivo je i zbog najave još jedne, i u državnim okvirima veće Greenfield-investicije, projekta Duba Stonska, gdje se na zemljištu površine od oko 40 ha koje se prostire iznad uvale Bjejevice u Malostonskom zaljevu predviđa ukupni kapacitet do 2 000 postelja s maksimalnom gustoćom od pet postelja na hektar.

Planirane zone trenutno nema u prostorno planskoj dokumentaciji, a njeno planiranje u izravnom je sukobu sa Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine, 80/13.) u kojem je vidljivo da su posebni rezervati prema važnosti rangirani odmah iza nacionalnih parkova i da unutar njih ne može biti nikakvih (gospodarskih) aktivnosti koje bi ih ugrožavale što je ovdje, jasno je, zastupljeno.

Slika 4.Širi obuhvat zone unutar koje se planira projekt “Duba Stonska”


168

Unatoč tome, investitor je dobio potporu Općine Ston, koja je od Dubrovačko-neretvanske županije zatražila uvrštenje turističke zone “Duba Stonska” u izmjene i dopune županijskog plana čemu je udovoljeno, a uz to je pokrenuto i preispitivanje izmjene statusa zaštite prirode na kopnenom dijelu Posebnog rezervata u moru Malostonskog zaljeva i Malog mora. Ti postupci samo potvrđuju već spomenute teze o značenju i odnosima Brownfield i Breenfield-investicija u priobalnom pojasu, a posebno o “obrnutom” postupku planiranja, kad se prvo kupi negradivo zemljište po nižoj cijeni, a zatim traži uvrštavanje u prostorno plansku dokumentaciju, ovdje čak i izravno protivno legislativi RH.

Ono što dodatno zabrinjava i deformira postupak planiranja je da investitori neovisno o stupnju pripremljenosti i mogućnosti realizacije u većini predstavljanja projekata pojedinih zona, pa tako i projekata Tri sestrice i Duba Stonska naglašavaju aktivaciju radne snage na području na kojem se planira zona, ali i na okolnim područjima, što, kada se uzmu u obzir demografski ispražnjena područja općine Dubrovačko primorje, Ston i cijelog poluotoka Pelješca, postaje vrlo upitno pa se osiguravanje radne snage, ali i svih ostalih uzročno-posljedičnih demografskih čimbenika, nameće kao jedno od najvažnijih.

OPĆINA RAVNO, BIHPremda je riječ o jedinici lokalne uprave koja se nalazi u susjednoj

državi, problematika turističke zone “Ledenica” planirane uz samu granicu s RH na području općine Župe dubrovačke, izrazito je osjetljivo pitanje.

Slika. 5.

Lokacija dijela planirane turističke zone Ledenica u odnosu prema državnoj granici RH - BIH

Problematika zapravo pripada domeni međudržavne suradnje ili međudržavnog dogovora, ovisno o ishodu i načinu realizacije predmetne zone koja je Prostornim planom Općine Ravno planirana uz naselje Ivanicu na površini od 14,5 km2, a usporedbe radi treba napomenuti da je površina cijele općine Župa


169

dubrovačka 22,4 km2.

Unutar zone ukupnog kapaciteta od 5 500 postelja planirani su objekti za odmor, manji apartmanski objekti, manji hoteli, veći hoteli, kampovi, golf-teren s 18 rupa, a planirane potrebe potrošnje vode (koje nema) zajedno s naseljem Ivanicom iznose 7 300 m3/dan, tj. 85 l/h.

Osim problema s osiguravanjem pitke vode puno veći je način rješavanja odvodnje oborinskih i otpadnih voda, a geografski položaj, površina, kapacitet, infrastrukturne potrebe i blizina planirane zone granici s RH, dakle općini Župa dubrovačka zapravo podrazumijevaju zajedničku, međudržavnu (međuopćinsku) suradnju oko rješavanja infrastrukturnih problema i zaštite državnih interesa, što se u ovim okolnostima posebno odnosi na ekološku komponentu života stanovnika općine Župa dubrovačka, a dijelom i Grada Dubrovnika.

ZAKLJUČAKNajveći intenzitet gradnje unutar obalnog pojasa pa među ostalim i

smještajnih kapaciteta namijenjenih turizmu bilježi se od 60-ih od 90-ih godina 20. stoljeća, a dva glavna preduvjeta bila su otvoriti granice stranim turistima i gradnja Jadranske magistrale (dovršena 1965.) Do tog razdoblja zauzeto je bilo oko 120 – 150 km morske obalne linije, a u tom razdoblju urbanizirana područja zauzimaju još oko 700 km obalne linije. Najintenzivnije razdoblje izgradnje odvijao se od 1965. do 1975. godine, kada je izgrađeno 70% svih smještajnih jedinica kojima je Hrvatska raspolagala 1990. godine.

Prema prostornim planovima do 2004. godine, kada je donesena Uredba o zaštiti zaštićenoga obalnog područja mora (2007. godine ugrađena u Zakon o prostornom uređenju i gradnji), bilo je planirano daljnje širenje gradova i naselja uzduž obale za još oko 800 km.

Unatoč svemu, obalno područje Županije, ali i čitava hrvatska jadranska obala, još uvijek pripadaju u najočuvanije prostore Mediterana, što nažalost nije posljedica planiranja jer su na očuvanje prostora više djelovali loša prometna povezanost, uvjetna izoliranost i (pre)komplicirana birokracija.

U postupku izradbe i donošenja planova zbog formalističkog pristupa i nepostojanja kvalitetne metodologije, dolazi do deformacije i kriterija i ciljeva, te gubitka i stručnog i znanstvenog pristupa najvažnijem resursu, prostoru, pa se uz velik broj neobnovljenih turističkih zona još uvijek pokušava rezervirati prostor za nove zone, bez kvalitetne demografske analize šireg prostora kao osnove razvoja. Međutim, uz odnos trenutne demografske situacije i kapaciteta planiranih zona glavno pitanje koje se nameće je način osiguravanja potrebne radne snage za sve planirane kapacitete uz već postojeću sezonsku potražnja za radnom snagom na širem području.

Kada se govori o održivom razvoju turizma i činjenici da se planiranje


170

svih gospodarskih sadržaja i djelatnosti koje aktivno sudjeluju u oblikovanju turističke ponude određenog područja provodi prostornim i urbanističkim planovima, potrebno je interdisciplinarno razraditi strategije/modele i moguće scenarije te najprihvatljivije (najodrživije) ugraditi u predmetni plan jer on tek tada doista postaje temeljnim dokumentom za održivi razvoj određenog područja.

Automatski će se žarište prebaciti na maksimalno iskorištavanje Brownfield-lokacija, stručno promišljanje opravdanosti eventualnih Greenfield- investicija, a rezultat će biti širenje ponude pratećih sadržaja, povećanje kapaciteta u sektoru nautičkog turizma, poticanje agroturizma, a time i porast broja noćenja i povećanje postotka popunjenosti.

LITERATURABaud-Bovy, M., Lawson, F. (1998.), Tourism and Recreation Handbook

of Planning and Design, Architectural Press, London, pp. 286.

Belamarić, J. i drugi, (2007.), Pouke baštine za gradnju u hrvatskom priobalju, HGK, Zagreb,

Kobašić, A. (2000.), Osamdeset godina organiziranog turizma u Župi dubrovačkoj, Zbornik Župe dubrovačke - Svezak III. (ur. Ćosić S.), Humanitarno društvo Župe dubrovačke, Čibača, 160-188.

Koboević, Ž., Milošević-Pujo, B., Kurtela, Ž. (2012.), Održivi razvoj i integrirano upravljanje obalnim područjem - procesi uspješne zaštite obalnog mora, Naše more, 59 (3-4), 176-178.

Kožić, I., Mikulić, J. (2011.), Mogućnosti uspostave sustava pokazatelja za ocjenu i praćenje održivosti turizma u Hrvatskoj, Privredna kretanja i ekonomska politika, 127, 57-80.

Kranjčević, J., (2012.), Prostorno planiranje turizma/stanje i posljedice, Međunarodni znanstveni skup Promišljanje urbanizma: zbornik radova (ur. Karač Z.), 19. svibnja 2012., Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 127-130.

LaGro, J. A., (2013.), Site analysis: informing context-sensitive and sustainable site planning and design, Wiley&Sons, Hoboken, New Yersey, pp. 365.

Magaš, D., (1999.), Suvremeni problemi prostornog razvoja Hrvatske, Zbornik radova II. hrvatskog geografskog kongresa, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 305-316.

Magaš, D., Lončarić, R. (2006.), Litoralizacija i prostorno planske vizije hrvatskih priobalnih središta, Zbornik radova Akademik Josip Roglić i njegovo djelo, Split, Zadar, Zagreb, 245-268.


171

Marinović-Uzelac, A. (2001.), Prostorno planiranje, Dom i Svijet, Zagreb, pp. 548.

Marić, J. (2009.), Prostorno planiranje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Geoadria, 14 (2009.), 87-140.

Marić, J., Rudež, Z., Đurović Ruso L., (2012.), Gdje je nestao urbanizam- -primjena urbanističkih kriterija u litoralnom pojasu, Međunarodni znanstveni skup Promišljanje urbanizma: zbornik radova (ur. Karač Z.), 19. svibnja 2012., Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 77-80.

Marić, J. (2012.), Geografski aspekti planiranja zona ugostiteljsko- -turističke namjene u litoralnom pojasu, Doktorski studij: Geografske osnove prostornog planiranja i uređenja - Seminar I, PMF, Zagreb.

Mattioni, V. (2003.), Jadranski projekti, Projekti Južnog i Gornjeg Jadrana 1967.-1972. Urbanistički institut Hrvatske, Zagreb, pp. 325.

Mrak-Taritaš, A. (2010.), Uvjeti planiranja i prostorni pokazatelji uređenja turističkih predjela Babin Kuk i Solaris, Prostor, 1(39), 136-151.

Mrak-Taritaš, A., Šmit, K., Mrđa, A., (2012.), Usklađenost odnosa planiranih turističkih zona i građevinskih područja naselja na otocima Ugljan, Šolta, Brač i Mljet, Međunarodni znanstveni skup Promišljanje urbanizma: zbornik radova (ur. Karač Z.), 19. svibnja 2012., Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 131-134.

Paunović, A. (2006.), Osvrt na tehničku i društvenu infrastrukturu u kućama/stanovima za odmor, Zbornik radova Kuća pokraj mora - povremeno stanovanje na hrvatskoj obali (ur. Rogić I., Mišetić A., Zimmermann R.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 135-154.

Penner, R., Adams, L., Robson K. A., S. (2013.), Hotel design, Planning and Development, Routledge, New York, pp. 444.

Rudež, Z., Marić, J. (2009.), ACI marina Dubrovnik kao čimbenik urbane transformacije Rijeke dubrovačke, Gospodarstvo i okoliš, 100, 555-561.

Rudež, Z. (2014.), Opća ocjena lokacije turističke zone Duba stonska, prostorno-planski pogled, Okrugli stol: Turistička izgradnja u malostonskom zaljevu – prirodnom rezervatu u moru, HAZU, Zagreb.

Schmitz, A. et al. (2008.), Resort development, Urban Land Institute, Washington, pp. 479.

Statut Grada Dubrovnika sastavljen godine 1272., Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 2002., pp. 680.

Steiner, F., Butler, K. (2007.), Planning and urban design standards, Wiley&Sons, Hoboken, New Yersey, pp. 436.

Generalni plan Dubrovnika, UN - program za razvoj i vlada SFR Jugoslavije, UI SRH (Zagreb) - SWECO (Stockholm), 1969.


172

Generalni urbanistički plan Dubrovnika, (Službeni glasnik Grada Dubrovnika 10/05, 10/07, 08/12, 03/14)

Izmjene i dopune Prostornog plana Općine Ravno za period od 2007. do 2017. godine, Mostar, 2011.

Izvješće o stanju u prostoru Republike Hrvatske 2008.-2012., Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zavod za prostorno planiranje, Zagreb, 2012.

Kriteriji za planiranje turističkih predjela obalnoga područja mora, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Savjet prostornog uređenja, Zagreb, 2009.

Prostorni plan razvoja regije Južni jadran, UN - program za razvoj i vlada SFR Jugoslavije, UI SRH (Zagreb) - SWECO (Stockholm), 1968.

Prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije (Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije 06/03, 03/05, 03/06, 07/10, 04/12, 09/13)

Prostorni plan uređenja Grada Dubrovnika, (Službeni glasnik Grada Dubrovnika 07/05, 10/05, 10/07, 03/14)

Prostorni plan uređenja Općine Dubrovačko primorje (Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije 06/07, 08/11, 09/12, 05/13)

Prostorni plan uređenja Općine Konavle (Službeni glasnik Općine Konavle 09/07, 01/08, 06/08, 07/08, 01/09)

Prostorni plan uređenja Općine Ston (Službeni glasnik Dubrovačko- -neretvanske županije 09/10)

Prostorni plan uređenja Općine Župa dubrovačka (Službeni glasnik Općine Župa dubrovačka 06/08, 08/12, 07/13)

Regionalni operativni program Dubrovačko-neretvanske županije 2007.-2013., Zagreb, 2007.

Strategija razvoja turizma Dubrovačko-neretvanske županije 2012.-2020., Dubrovnik, 2013.

Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020., Zagreb, 2013.

Territorial Agenda of the European Union 2020., Mađarska, 2011.

Urbanistički plan uređenja Plat (Službeni glasnik Općine Župa dubrovačka 10/12)

Urbanistički plan uređenja Srebreno I (Službeni glasnik Općine Župa dubrovačka 15/12, 27/13)

Urbanistički plan uređenja Kupari I - Nacrt prijedloga Plana, 2011.

Zakon o prostornom uređenju (Narodne novine 153/13)


173

Zrinka Rudež, Ph. D., arch. ing.Assisant ProfessorDepartment of Economics and Business EconomicsUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

Jure Marić, prof.Muncipality of Župa dubrovačkaE-mail: [email protected]

THE ROLE OF URBAN PLANNING IN SUSTAINABLE TOURISM DEVELOPMENT

Abstract

Tourism, regardless of its being studied either as a phenomenon or an activity, is understood not only as the main economic factor, but also as the greatest space consumer. This is confirmed by the considerable sizes of areas for tourism use located within the total construction areas of the communities and the counties. Tourism and tourism-related direct and indirect effects started taking place not later than in the 1960s, when this economic activity became the major factor in the functional, socio- -economical, physiognomic, and environmental transformation of the littoral belt of the Dubrovnik-Neretva County, an area very susceptible to great demographic and construction pressures.

The uncontrolled spreading of construction zones with no viable transport and municipal infrastructure as well as the lack of harmony in realizing own ambitious touristic expectations generates a chaotic state in the majority of the touristic centres. In the same time, with many of the present touristic zones left not renewed, new space is being reserved for new zones, regrettably without the quality demographic analysis of the broader space which is the basis for further development. This points out the loss and the lack, respectively of interdisciplinary approach to urbanization, which causes spreading of mere construction area, the real value of which can be hardly estimated due to changes in legislative taking place often, as well as due to inexistent methodologies.

Space is the most important resource and a value-form (which may be social, environmental, cultural, economic), as it has already been defined


174

in the EU strategic documents (especially in TA 2020 and ESPON). The improvement in planning of the use of space, which in itself represents a type of management, is not only to produce new values but is to create sustainability consciousness as well.

Considering the realization of the urban spatial documentation, the current research performed points out a lack of methodological approach to it as well as a legislative frame set up formalistically. If one adds to that the lack of regard for the basic urban criteria especially directed at the public interest as well as the presence of the unselective so-called “legalization”, one arrives at the conclusion that all this affects the spatial and economic development of the Dubrovnik-Neretva County in a negative sense. As a consequence, the purpose of this paper is to stress the necessary role of urban planning in the creation of sustainable tourism development, which ought to include the simultaneous and equal development of all three elements (namely the environmental, the economic and the social element), as well as which ought to create fundamentals for a better diversified tourism.

Keywords: Dubrovnik-Neretva County, urban planning, sustainable development, tourism.

JEL classification: L83, Q56

175

Dr. sc. Božo SkokoIzvanredni profesorFakultet političkih znanostiSveučilište u ZagrebuE-mail: [email protected]

MOGUĆNOSTI I NAČINI JAČANJA BRENDA DUBROVNIKA UZ POMOĆ FILMSKE INDUSTRIJE I

ORGANIZIRANJA DOGAĐAJA

UDK / UDC: 658 : 338.48 (497 5 Dubrovnik) 338.48 : 791 (497 5 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: L82, L83, M37Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 1. rujna 2014. / September 1, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakRad se bavi fenomenom brendiranja destinacija i istražuje načine i mogućnosti jačanja brenda Dubrovnika, kao najpoznatije hrvatske i jedne od vodećih europskih turističkih destinacija. Uz analizu trenutačne prepoznatljivosti i aduta u privlačenju turista, autor naglasak stavlja na mogućnosti koje pruža filmska industrija pa istražuje potencijale u kreiranju i organiziranju događaja. Smatra kako se kvalitetno mogu iskoristiti filmovi i serije koje se snimaju u Dubrovniku za dodatno privlačenje pozornosti i filmski inducirani turizam. Međutim, potrebno je strateško upravljanje tim promotivnim aktivnostima kako bi Dubrovnik zadržao svoj kulturni i povijesni identitet, a da se pritom ne pretvori u filmsku kulisu. Autor također u kreiranju i organiziranju događaja, koji će privlačiti globalnu pozornost i biti komplementarnim imidžem Dubrovnika, vidi goleme mogućnosti u jačanju brenda grada i njegove okolice.

Ključne riječi: Dubrovnik, brend, promocija, filmski turizam, događaji.


176

DUBROVNIK KAO NAJATRAKTIVNIJA HRVATSKA TURISTIČKA DESTINACIJA Dubrovnik je najpoznatija i najprestižnija hrvatska turistička destinacija

i jedan je od vodećih europskih i svjetskih kulturno-povijesnih spomenika, pa time i atrakcija. Svojom prepoznatljivošću svake godine tako privlači stotine tisuća turista i redovito se pojavljuje u izdanjima koja predstavljaju najbolje, najprestižnije i najpoznatije svjetske top-destinacije. O tome svjedoče, među ostalim i dva istraživanja.

Za potrebe Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice, 2013. provedeno je anketno istraživanje na razini Europe u državama iz kojih dolazi znatan broj turista (Njemačka, Austrija, Velika Britanija, Italija, Francuska, Poljska, Rusija, Švedska i Norveška) o percepciji Hrvatske i njezine turističke ponude. Jedno od pitanja odnosilo se i na prepoznatljivost hrvatskih turističkih destinacija. Istraživanje je pokazalo kako je Dubrovnik najpoznatiji u svim državama pokrivenima istraživanjem (38% ispitanika istaknulo je Dubrovnik kao prvi izbor).1

Tablica br. 1. Poznatost pojedinih hrvatskih destinacija u Europi (N=5.700)

Dubrovnik 38,0%

Split 27,6%

Istra 26,4%

Dalmacija 25,4%

Zagreb 22,6%

Zadar 12,6%

Plitvice 12,5%

Kvarner 7,6%

Slavonija 7,6%

Šibenik 7%

Izvor: Program rada Hrvatske turističke zajednice za 2014.

Turisti i potencijalni turisti također su birali željenu destinaciju u Hrvatskoj s obzirom na preferencije u pogledu tipa putovanja i odmora (bili su ponuđeni: sunce i more, nautika, itinereri/rute, ruralni odmor i kratki posjeti). I u ovom pitanju, Dubrovnik se pokazao prvim izborom u većini kategorija.

1 Istraživanje je objavljeno u Programu rada HTZ-a za 2014. godinu.

Skoko, B.: Mogućnosti i načini jačanja brenda Dubrovnika...

177

Tablica br. 2. Top regije/destinacije s obzirom na vrstu i cilj preferiranog tipa putovanja

(prikazane samo regije s više od 5% udjela) – pokazatelji su navedeni ovim redom: sunce i more, nautika, itinereri/rute, ruralni odmor i kratki posjeti

Izvor: Program rada Hrvatske turističke zajednice za 2014.

Kao što vidimo, Dubrovnik je konkurentan s obzirom na sve vrste putovanja, dakle na sve turističke proizvode. Turisti ga osobito cijene zbog njegovih turističkih ruta (upoznavanje grada i okolice) pa ga smatraju idealnom destinacijom za kratke posjete. Potom je konkurentan kao nautička destinacija i destinacija za goste koji prvenstveno dolaze zbog sunca i mora. Jedino zaostaje u ponudi ruralnog turizma, jer očito nije dovoljno razvijen takav oblik ponude u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, i to ondje gdje postoji takva kvalitetna ponuda (npr. Konavle, dolina Neretve…) očito nema povezanosti s brendom Dubrovnika.

Danijela Juroš 2012. istraživala je sliku Dubrovnika u svjetskim turističkim izdanjima, s posebnim naglaskom na monografije posvećene najpoznatijim svjetskim destinacijama te vodiče o Hrvatskoj.2 Generalni dojam koji je stekla tom analizom je kako Dubrovnik ima imidž “svjetske top-destinacije”. Kao glavne karakteristike i prednosti istaknute su kulturno i povijesno naslijeđe Dubrovačke Republike (informacije vezane uz povijest destinacije generalno se odnose na to razdoblje, a od novije povijesti spominje se Domovinski rat i problemi restauracije kulturnih znamenitosti). Mnoga od tih izdanja naglašavaju kako se od 1979. grad nalazi pod zaštitom UNESCO-a, što smatraju dodatnom preporukom i jamstvom. Najčešće je isticana jedinstvenost njegove arhitekture i urbanizma, koja sadržava elemente gotičkoga, renesansnoga i baroknog stila. Naglašena je i uloga 2 Daniela Juroš (2012.)., Imidž Dubrovnika kao “svjetske top destinacije” u inozemnim turističkim vodičima i popularnim izdanjima, Diplomski rad, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (mentor: dr. sc. Božo Skoko)


178

Dubrovnika u razvoju hrvatskog jezika i književnosti, te umjetnosti i znanosti. Kao važan čimbenik istaknute su i prirodne ljepote dubrovačke regije, dok se kao simboli grada, u kontekstu vizualnog identiteta, navode gradske zidine i krovovi boje terakote. Dakle, u većini tih izdanja Dubrovnik se prezentira prvenstveno kao kulturna i povijesna destinacija pa se preporučuje upoznavati se s njegovom kulturnom i povijesnom baštinom šetnjom Povijesnom gradskom jezgrom. Poseban naglasak stavljen je na obilazak gradskih zidina i fortifikacija. Uz kulturno i povijesno nasljeđe najčešće su istaknute prirodne ljepote – čisto more, pogodna klima, netaknuta priroda; iz čega je, uz šetnju i uživanje u vizurama grada, kupanje glavna sugerirana aktivnost. Ostale kvalitete dubrovačke regije nedostatno su naglašene. Od najvažnijih manifestacija u gradu – Dubrovačke ljetne igre preporučene su kao glavni i najprestižniji kulturni događaj duge tradicije, ne samo Dubrovnika, već i cijele Hrvatske. Uz opću predodžbu kako je Dubrovnik najprepoznatljiviji i najpopularniji hrvatski grad, to jest brend, ističe se kako je značajna i cruising-destinacija. A u dijelu izdanja stavljen je i u kontekst elitne i celebrity-destinacije, isticanjem mnogih poznatih osoba koje su posjetile Dubrovnik. A u jednom vodiču Dubrovnik je apostrofiran i kao avanturistička destinacija, pa se preporučuje uspinjanje na brdo Srđ na magarcu. Dakle, slika je s jedne strane jedinstvena kad se prikazuje kao jedinstven grad s bogatom poviješću i kulturnom baštinom, a s druge višeslojna kada se izdanja nastoje obratiti pojedinim ciljanim skupinama. Tako je prikazan prvenstveno kao kulturna, povijesna, cruising, elitna, celebrity i(li) avanturistička svjetska top- -destinacija.

Snimanjem poznate televizijske serije “Igra prijestolja” proteklih nekoliko godina, Dubrovnik se u svjetskim medijima sve više spominje i kao filmska destinacija. Primjerice, popularni američki turistički magazin Afar u prilogu “8 razloga za posjet Dubrovniku” istakao je Igru Prijestolja kao drugi razlog. Prvi razlog je šetnja dubrovačkim zidinama i upoznavanje Povijesne gradske jezgre. A među razloge uvršten je i otok Lokrum, također jedna od lokacija snimanja.3 Popularni Lonely Planet, jedan od vodećih turističkih nakladnika, preporučio je lokacije na kojima je snimana serija.4 Turističke agencije već nude turističke obilaske lokacija snimanja, a sama producentska i glumačka ekipa svojim medijskim istupima dodatno su popularizirali Dubrovnik kao izvrsnu filmsku lokaciju. Zato se ovaj rad bavi pitanjem kako i kolikoj snimanje filmova i serija na toj lokaciji dodatno može ojačati brend Dubrovnika kao turističke destinacije, te što ga može učiniti proaktivnim na području tzv. event managementa, kako bi se dodatno privukla i zadržala svjetska pozornost i imidž svjetske top-destinacije. Naime, proteklih godina u Dubrovniku održavane su neke od najvažnijih političkih konferencija, a povremeno smo bilježili i važna kulturna i zabavna zbivanja.

3 Američki Afar donosi osam razloga za posjet Dubrovniku, http://www.dubrovackidnevnik.hr/hr/clanak/americki-afar-donosi-8-razloga-za-posjet-dubrovniku.html, preuzeto: 14. prosinca 2013.4 http://www.lonelyplanet.com/croatia/travel-tips-and-articles/where-to-set-jet-game-of-thrones, preuzeo: 20. kolovoza 2014.


179

TEORIJSKI OKVIR BRENDIRANJA TURISTIČKIH DESTINACIJABrendiranje turističkih destinacija svoje korijene vuče od procesa u

proizvodnom i uslužnom sektoru. Vranešević (2007., 3) tvrdi kako se marka ili brend može razviti za sve. Dakle, ne samo za proizvode nego i usluge i ideje, dakle za sve ono za čim na tržištu postoji ponuda i potražnja. Međutim, iako je brendiranje gradova i regija povezano s brendiranjem proizvoda, te se kao komunikacijskim alatima i jedan i drugi oblik promidžbe služe odnosima s javnošću i oglašavanjem, načini se brendiranja uvelike razlikuju. Budući da se grad ne može “prodati” poput proizvoda, ovdje je više riječ o svojevrsnoj filozofiji upravljanja identitetom i imidžem destinacije u globalnoj javnosti (Anholt: 2007., 75). Jedna od glavnih razlika između brendiranja proizvoda i mjesta je u tome što prvo polazi od mnogo interesnih skupina i interesa (Therkelsen i Halkier: 2004.), uključujući nacionalne, regionalne i lokalne vlasti te i poslovne organizacije, pa čak i pojedince, pa je tako puno kompleksniji. Upravo zbog toga konačan doživljaj brenda neke destinacije uvelike ovisi o političkoj strukturi dotičnoga grada ili regije, hotelijerima i ugostiteljima, uslužnim i komunalnim djelatnostima, turističkim agencijama, gospodarskom sektoru, te svim segmentima javnosti općenito. Pritom su ključni građani u dotičnoj destinaciji jer brend prenosi vrijednosti njihova kraja, a oni žive identitet na kojem se on zasniva. Krajnji je cilj sjedinjavanje svih različitih interesa u zajednički proces brendiranja i promicanja jedinstvenog imidža (Jaffe i Nebenzahl, 2006., 140). Zato Papadopoulos (2004.) brendiranje mjesta definira kao “[…] širok niz nastojanja vlasti zemalja, regija ili gradova te granskih organizacija u cilju promidžbe mjesta i sektora koje zastupaju”. Dodaje kako je u novije vrijeme brendiranje mjesta postalo popularno jer se najveće industrijalizirane zemlje danas za unutarnja ulaganja natječu s gospodarstvima u razvoju, od kojih su neka postala članovi Europske unije. Budući da je i turizam pretrpio znatnu štetu od terorističkih prijetnja, osobito nakon 11. rujna 2001., a pojačana je i konkurencija među ponuđačima, nastojanja da se ubrzaju ulaganja i turizam dovela su do agresivnih marketinških kampanja tih zemalja. Sastavni im dio uključuje pritom pokušaj da se razviju nacionalni, regionalni ili gradski brendovi, bilo zasebno, bilo sva tri zajedno. Kako piše Van Ham (2001.), zemlja bez brenda imat će poteškoća pri ostvarivanju gospodarske i političke zastupljenosti u medijima, tako da imidž i reputacija postaju sastavni dijelovi strateškog kapitala zemlje (Jaffe i Nebenzahl: 2006., 138). Pritom proces brendiranja, kao strateškog upravljanja identitetom i imidžem destinacije, ne rezultira samo jačanjem brenda, dakle vrijednosti destinacije i ne zrcali se samo u povećanju broju turista, već su benefiti raznoliki i dugoročni. Prema Anholtu (2007., 29) brendiranjem ili primjenom konkurentnog identiteta postižu se sljedeći ciljevi u određenoj destinaciji: jasniji domaći dogovor o nacionalnom identitetu i društvenim ciljevima, klima u kojoj se inovativnost nagrađuje i prakticira, učinkovitije licitiranje za međunarodna događanja, učinkovitija promocija ulaganja, učinkovitija promocija turističkih i poslovnih putovanja, zdraviji “učinak zemlje podrijetla” za izvoznike roba i usluga, bolji i opsežniji


180

profil u međunarodnim medijima, jednostavniji pristup regionalnim i globalnim tijelima i udrugama, produktivniji kulturni odnosi s drugim državama i regijama. Prema tome, iako Dubrovnik s pravom može uživati u zasluženom imidžu, kako bi on postao dugoročno održiv i kako bi grad, ova županija i država ostvarivali još veće benefite, moraju je započeti strateški upravljati brendom ove popularne destinacije. Dosadašni pokušaji mogu se nazvati sporadičnima i nedovoljnima, što se uostalom ogleda i u činjenici kako je Dubrovnik, unatoč svemu, ostao “ljetna” turistička destinacija te u ukupnoj zaradi (koju dostižu daleko manje atraktivne europske destinacije). Također treba imati u vidu kako je brendiranje trajan i dugoročan proces jer se preferencije turista brzo mijenjaju, a turistički trendovi uvelike ovise o percepciji i imidžu pojedine destinacije i države u kojoj se nalazi. Naime, imidž države i njezin uspjeh u turizmu zasigurno su međusobno puno ovisniji nego imidž i uspjeh države na drugim područjima međunarodnog djelovanja. Većina turista donosi odluku o tome gdje će putovati na temelju vrlo malo informacija ili preporuka, a često samo na temelju dojma stečenoga gledanjem televizije, čitanjem knjiga i novina ili turističkih brošura. S druge strane, dostupan izbor privlačnih turističkih odredišta svakodnevno se povećava, i o njihovu izboru odlučuju minimalne razlike. Zato se destinacije međusobno bore ne samo kvalitetom ponude i nižim cijenama, već i ulaganjima u kreiranje imidža. A kako se povećavaju globalni prihodi od turizma, tako će rasti i konkurentnost u privlačenju turista, a time i sve veća važnost imidža, (Skoko, 2009.).

Turiste će privući odredišta za koja im se čini da im daju najbolju vrijednost za novac ili su te destinacije toliko posebne, jedinstvene i drugačije da ih nije moguće zamijeniti i nadomjestiti alternativom. Jasno, najuspješnije su one koje zadovoljavaju oba čimbenika. Naime, čak kad je u pitanju posebnost kulturne i povijesne baštine, koju ima Dubrovnik, konkurencija je neumoljiva. Zato pojedine turističke destinacije pri osmišljavanju vlastitih promotivnih aktivnosti, jednostavno, moraju nadmudriti konkurenciju i bolje osmisliti promotivne aktivnosti umjesto potrošiti više novca od konkurencije. To prvenstveno podrazumijeva korištenje inovativnim, privlačnim promotivnim idejama koje će rezultirati maksimalnom medijskom popraćenošću a time i maksimalnom privučenom pozornosti ciljnih javnosti. (Morgan i Pritchard, 2003., 275).

Prvi korak u stvaranju brenda destinacije je identificiranje izvornih vrijednosti same destinacije i njezinoga brenda. Nakon što su identificirane izvorne vrijednosti, one moraju podupirati i prožimati cjelokupnu ponudu i sve promotivne aktivnosti destinacije, kako bi se sve vrijednosti brenda kohezivno komunicirale. Uz to, mora se, biranim komunikacijskim alatima stvoriti emocionalna povezanost s potencijalnim posjetiteljima. Kako bi uspješno stvorio emocionalnu povezanost sa svojom javnošću, Morgan i Pritchard (2003., 281) ističu da brend destinacije mora biti: pouzdan, dostupan, razlikovati se od ostalih, ujedinjavati snažne ideje, oduševljavati poslovne partnere i poistovjećivati se sa svojim krajnjim korisnicima. Pritom kultura može biti poseban magnet. Kulturni turizam često se prepoznaje kao najizdašnije i najbrže rastuće područje u turizmu.


181

Bogat kulturni život čini mjesto potpunim, a ne samo turističkim odredištem; mjestom koje vrijedi posjetiti u različita doba godine, mjestom sa širom društvenom privlačnošću, a pogotovo za više društvene slojeve. (Anholt, 2007., 101). Kako bi se sve te prednosti upakirale u jedinstvenu turističku ponudu, nije dovoljno čak ni samo brendiranje, već treba biti osmišljeno i provedeno cjelokupno upravljanje marketingom destinacije. Međunarodna udruga za destinacijski marketing (DMAI) definira destinacijski marketing kao proaktivan pristup usmjeren prema ekonomskom i kulturnom razvoju destinacija koji uravnotežuje i integrira interese posjetitelja, pružatelja usluga i zajednice. Destinacijski marketing može se shvatiti i kao proces komuniciranja s potencijalnim posjetiteljima kako bi se utjecalo na njihovu sklonost prema destinaciji, na namjeru o putovanju, i konačno, na njihovu odluku o putovanju. Uspješan destinacijski marketing uključuje: razumijevanje motivacije i preferencije posjetitelja, identificiranje tržišta koji odgovaraju atrakcijama i doživljajima destinacije u skladu s društvenim vrijednostima, razvijanje strateškog marketinškog plana kako bi se pružile smjernice za aktivnosti destinacijskog marketinga; razvijanje jakoga i prepoznatljivog brenda destinacije uz odgovarajući imidž, olakšavanje uključivanja dionika u proces provedbe ključnih marketinških aktivnosti, razvijanje kooperativnih marketinških programa s turističkim organizacijama i tvrtkama, isticanje poruka inovativnim marketinškim idejama ili dodjeljivanjem odgovarajućeg budžeta marketingu, izgradnja destinacijskog brenda koji je u skladu s težnjama zajednice.5

FILMSKI INDUCIRANI TURIZAM I DUBROVAČKI POTENCIJALI Države, regije i gradovi te njihove turističke zajednice već desetljećima

nude različite pogodnosti vodećim svjetskim filmskim producentskim kućama kako bi svoje filmove snimali na njihovim lokacijama, ili kako bi za scenarije, po kojima će snimati nove filmove, odabrali one teme koje bi mogle pridonijeti promociji njihova naroda, stila života, velikana, događaja i slično. Razumljivo, to je tek prvi korak u brendiranju njihovih država s pomoću filma jer ostvarenje tih ciljeva prvenstveno ovisi o kvaliteti i tržišnom uspjehu samog filma i nastojanjima države da iskoristi prisutnost u filmu u turističkoj i kulturnoj ponudi i slično. Dobri primjeri takve promocije su: trilogija Gospodar prstenova (The Lord of the Rings, 2001. – 2003.) i Novi Zeland, televizijska serija Seks i grad (Sex and the City, 1998. – 2004.) i New York ili ciklus filmova o Jamesu Bondu (od 1962. do danas) te promocija Velike Britanije i različitih egzotičnih destinacija (Skoko, Brčić i Vidačković, 2013., 54)

Hudson i Ritchie (2006.) ističu istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji koje je pokazalo kako se osam od deset ispitanika odlučuje za putovanja na osnovi filmova. Istodobno svaki peti ispitanik bira putovanje na lokaciju na kojoj je snimljen njihov najdraži film. Zbog popularnosti filmova, a time i 5 Destination marketing, http://www.sustainabletourismonline.com/destinations-and-communities/implementation/destination-marketing, preuzeto: 3. siječnja 2014.


182

lokacija na kojima su oni snimljeni, razvijen je posebni oblik turizma, poznat kao filmski inducirani turizam. Evans (1997.) filmski induciran turizam definira kao posjet turista određenoj destinaciji ili atrakciji kao posljedici pojavljivanja destinacije ili atrakcije na televiziji ili kino-platnu. Macionis tvrdi kako se filmski induciran turizam referira kao iskustvo koje je vrlo osobno, te koje se temelji na vlastitom razumijevanju i upotrebi medija (prema: O’Connor, 2005., 2). Određena destinacija najčešće ostvaruje benefite filmski induciranog turizma na dva načina: kad je poslužila kao lokacija snimanja (glumi stvarne ili fiktivne lokacije) ili je sama dio filmske priče (glumi samu sebe). Drukčijim riječima, lokacije koje su jedne od najvećih i najvažnijih turističkih atrakcija mogu biti “stvarne” i “nestvarne”. Pod pojmom “stvarnih lokacija” podrazumijevaju se one koje doista postoje pod istim imenom, poput Las Vegasa, New Yorka, Parisa, Venecije i ostalih zemljopisnih odredišta što se pojavljuju u filmovima. Pod pojmom “nestvarnih” lokacija podrazumijevaju se filmske lokacije koje se odvijaju u svijetu fantazije, te su ta mjesta izmišljena. Takve su lokacije Kraljevstvo Narnija (White Island na Novom Zelandu), Međuzemlje (Novi Zeland), Nedođija (Madagaskar), Kamelot (Winchester u Engleskoj, Somerset u Škotskoj i Caerleon u Walesu), uz još brojne druge lokacije, poput Dubrovnika kao Kraljeva grudobrana, odnosno glavnog grada Sedam kraljevstava. Međutim, bez obzira o kojem je filmskom žanru riječ, kao i o tome postoje li lokacije koje se pojavljuju u filmu stvarno ili ne, one podjednako privlače sve više i više turista svake godine. Međutim, kad lokacija ne predstavlja samu sebe, potreban je puno veći angažman izražen kroz odnose s javnošću, obilježavanje mjesta snimanja i stvaranja poveznice s turističkom ponudom. Kad se destinacija pod svojim imenom pojavljuje na filmu, na raspolaganju ima puno izravniju promociju već pri gledanju filma, međutim ipak nije lišena dodatnih aktivnosti kako bi se turisti podsjetili na film, a filmski se gledatelji usmjerili i na druge prednosti destinacije koje nisu vidjeli na filmu.

Macionis (2004.) dijeli filmske turiste u tri kategorije: slučajni filmski turisti - koji se slučajno nađu na lokacijama prikazanima u filmovima, opći filmski turisti - koji nisu privučeni filmskoj lokaciji, ali su sudjelovali u filmskim turističkim aktivnostima, i specifični filmski turisti - koji redovito traže mjesta što su ih vidjeli u filmovima. Dakle, neupitno je da film ima izniman utjecaj na turističku promociju. No, ključno je kako će se lokacijama na kojima je snimljen film, tj. lokacijama koje se spominju u filmu, pristupiti u promociji. Zapravo, ako turističke zajednice ili politička vlast na lokalnoj i regionalnoj razini ne iskoriste utjecaj filma u razvijanju vlastite turističke ponude i promociji destinacije, onda je film za njihovu turističku promociju nevažan. Uostalom, u Hrvatskoj su posljednjih desetljeća snimljeni mnogobrojni filmovi (od kojih neki i kultni), međutim rijetki su oni koji su svjesni toga jer nije učinjeno ništa da se s tom činjenicom upoznaju njihovi gledatelji ili turisti koji ionako posjećuju te lokacije. Naime, film uglavnom i nema prvotnu namjeru stvarati ili jačati imidž turističkoj destinaciji (izuzevši kad predstavnici turističke industrije ili


183

državne institucije to izravno ne dogovaraju s predstavnicima filmske industrije). Međutim, zbog snage filma učinci mogu biti iznimno snažni ako se upravlja strateški tim procesima. Bolan (2009.) navodi pet ključnih točaka kojima se film može iskoristiti za brendiranje destinacije: veće priznanje i prihvaćanje filmski inducirog turizma, bliža suradnja između turističkih i filmskih organizacija i tijela, veći napori za razvoj i promicanje filmske lokacije kao priče koja će pratiti tu lokaciju, filmska lokacija prilikom promocije mora biti autentična kao u filmu,i veća upotreba kvalitativnih istraživanja. Pridržavajući se tih pet ključnih točaka stvara se veliki potencijal da se pojavom novog filma stvori i razvija interes za određene destinacije koje su poslužile kao filmske lokacije. Jedan od primjera je Novi Zeland, koji je napravio golem promotivni iskorak kroz snimanje popularne filmske trilogije, nagrađene Oscarima, Gospodar prstenova, koja je bajkovitu radnju s atraktivnim likovima i borbom između dobra i zla, oživjela na prekrasnim novozelandskim prostranstvima. Snimanje filma i lokacije kojima se korištilo za tu svrhu izravno su povezani s turističkom ponudom te zemlje. Time su stvoreni idealni preduvjeti za razvoj turizma na tim područjima i stvaranje nove slike ekološke države u inozemnoj javnosti. (opširnije: Skoko, Brčić, Gluvačević, 2012.).

Specijalizirani internetski portal The Worldwide Guide to Movie Locations (www.movie-locations.com) najpopularnije je mjesto za upoznavanje pojedinih filmskih lokacija i najbolji vodič za milijune turista inspirirane lokacijama koje su vidjeli na filmu. Prema njihovu izboru najpopularnije filmske lokacije (zaključno s kolovozom 2014.) odnose se na sljedeće filmove: Ralje (1975.) – Massachusetts, Notting Hill (1999.) – London, Isijavanje (1980.) – Oregon i Montana, Mrs. Doubtfire (1993.) – San Francisco, Forrest Gump (1994.) – Sjeverna i Južna Karolina, Georgia, Washington itd., Dobri Will Hunting (1997.) – Massachusetts i Ontario, Skyfall (2012.) – London, Škotska, Turska, Kina, Japan…, Hot Fuzz (2007.) – Somerset, Buckinghamshire, Hertfordshire i London te Seks i Grad (2008.) – New York i Kalifornija.6

MOGUĆNOSTI PROMOCIJE DUBROVNIKA KROZ SERIJU “IGRE PRIJESTOLJA”Američka producentska kuća HBO 2011. odabrala je Dubrovnik za

lokaciju snimanja nagrađivane i popularne serije “Igra prijestolja” (Game of Thrones); u tijeku je snimanje pete sezone. Uz svesrdnu potporu hrvatskih državnih institucija, gradske uprave i turističke zajednice projekt snimanja serijala utjecao je na rast popularnosti Dubrovnika kao turističkog odredišta.7 Epizode treće sezone navodno je u prosjeku gledalo 14,2 milijuna gledatelja (što je porast od 20% više od druge sezone). Druga i treća sezona popularne serije snimana je dobrim dijelom u Dubrovniku, koji je glumio Kraljev grudobran. U četvrtoj sezoni kao lokacija uvršten je i Split te druge dalmatinske lokacije. Tako je zbog 6 http://www.movie-locations.com/index.html#.VANbw_l_tZv, preuzeto: 25. kolovoza 2014.7 http://www.tzdubrovnik.hr/TuristickazajednicagradaDubrovnika_newsletter.html, preuzeto: 5. kolovoza 2014.


184

tog novog medija, zanimanje za Dubrovnik poraslo među ljubiteljima te serije. A turističke agencije (npr. Zicasso Travel, Viator8, Gulliver Travel9) kreirale su posebne turističke ture za posjet lokacijama snimanja serije. Turistička zajednica Grada Dubrovnika također je iskoristila popularnost serije pa se u travnju 2014., uoči početka prikazivanja četvrte sezone, predstavila na Međunarodnom turističkom sajmu SITC u Barceloni. Izrađen je poseban promotivni materijal, a kao posebna atrakcija organizirano je snimanje obožavatelja na čeličnom prijestolju, koje je ustupio službeni distributer serijala u Španjolskoj, TV kuća Canal+. S tom televizijom, čiji su reporteri snimili posebne reportaže o Dubrovniku, organizirana je i nagradna igra, s glavnom nagradom boravakom u Dubrovniku. A u lipnju 2014. željezno prijestolje bilo je izloženo i u Dubrovniku u sklopu New Europe Market konferencije. U organizaciji događaja aktivno su sudjelovali Grad Dubrovnik, Turistička zajednica grada Dubrovnika i Embassy Films; oni su i omogućili da Prijestolje za javnost bude izloženo u srcu Grada, ispred palače Sponze.10 Zasad nisu zabilježeni atraktivniji pokušaji uvrštavanja “Igre prijestolja” u hotelsko-gastronomskoj ponudi Dubrovnika, po uzoru na slične na drugim atraktivnim svjetskim lokacijama. No, primjer je serije pokazao golemu mogućnost koju snimanje filmova i serija može donijeti Dubrovniku. Tako se pokazala i važnost upravljanja promocijom, kako Dubrovnik ne bi postao turistima i televizijskim gledateljima poznatiji kao kulisa popularne serije, nego kao važno europsko središte kulture, znanosti i diplomacije u prošlim stoljećima.

Dubrovnik ima iznimne mogućnosti promocije i brendiranja na temelju filma. Četiri su temeljna načina. Prvi vidimo na primjeru spomenute serije – da olakša i popularizira snimanja produkcija velikih svjetskih producentskih kuća na svojem terenu pa ih mudro iskoristi za vlastitu promociju, uvrštavajući filmske lokacije i itinerere u trajnu turističku ponudu. Drugi je način da zainteresira svjetske producente za hrvatske i dubrovačke priče, junake i povijest i tako postane istinsko mjesto radnje. Treći je način da Dubrovnik postane dio scenarija popularnih svjetskih produkcija; primjerice, iznimno bi atraktivno bilo pojavljivanje u pozitivnom kontekstu u serijalu poput James Bond. Četvrti je način da hrvatski redatelji počnu snimati profesionalnije i atraktivnije filmove u kojima će Hrvatska i Dubrovnik izgledati privlačno i u kojima će kvalitetnije progovoriti o domaćem načinu života, povijesnim osobama, zanimljivostima, kulturi i slično, (bilježimo pokušaje poput Okupacija u 26 slika, Libertas i sl.). U prilog tome ide činjenica da Dubrovnik svijetu doista može ponuditi izniman broj zanimljivih povijesnih priča i događaja te intrigantnih osobnosti... Dakle, tako bi trebalo tražiti način privlačenja globalne pozornosti i koristi koje donose inozemne produkcije, ali bi isto tako trebao naći mogućnosti da se pritom ispričaju priče o svojim posebnostima, kao uistinu jedinstvenima u svijetu. Do tada iznimno je važno turistima i ljubiteljima popularne serije “Igra prijestolja” ponuditi mogućnosti “opipavanja’’ serije, dakle razgledavanja različitih lokacija gdje su snimljeni filmovi i informiranja o njihovoj 8 http://www.viator.com/tours/Dubrovnik/Viator-Exclusive-Game-of-Thrones-Walking-Tour-of-Dubrovnik/d904-5360GAMETHRONES, preuzeto: 1. kolovoza 2014.9 http://www.gulliver.hr/#id=1277&name=Sightseeing%20tour%20of%20Dubrovnik%20and%20filming%20locations%20of%20Games%20of%20Thrones&lang=en, preuzeto: 1. kolovoza 2014. 10 http://experience.dubrovnik.hr/novosti.php?id=6041#.VAN1nemKDIU, preuzeto: 1. srpnja 2014.


185

izvornoj namjeni, uz gastronomsku ponuda inspiriranu serijom (kao atrakcija, bez zasjenjivanja vlastitih posebnosti) i prodaju različitih suvenira i kostima povezanih s filmom, pa zatim dodatne manifestacije i slično. U tom smislu iznimno je važno obilježiti određenu lokaciju “filmom ili serijom”, kako se ne bi razočaralo turiste koji posjećuju određenu destinaciju samo zbog filma, ali na lokaciji ne mogu pronaći baš ništa što bi im posvjedočilo njegovu snimanju. Naime, posjetitelji filmskih lokacija očekuju da vide ono što su vidjeli na kino-platnu ili zaslonima TV prijemnika, ili barem dobiju objašnjenje zašto je zatečeno stanje drukčije. S druge strane, treba voditi računa o tome da povijesne lokacije Dubrovnika ne postanu jeftina platforma za promociju komercijalne televizijske serije.

KREIRANJE I ORGANIZIRANJE DOGAĐAJA KAO ALAT U BRENDIRANJU DUBROVNIKAJedan od najjačih i najpoznatijih dubrovačkih aduta na području

manifestacija svakako su Dubrovačke ljetne igre. Uz to ljetno kulturno zbivanje vrijedi spomenuti i iznimno vrijednu vjersku tradicionalnu manifestaciju Festa svetog Vlaha, uz pojedinačne događaje kulturne i zabavne prirode (uključujući vodeće poznate osobe iz svijeta slavnih), te redovite posjete pripadnika elite iz svjetskog političkog života, pa važne političke konferencije, susrete... Poznato je kako većina država i regija ima uistinu velik raspon kulturnih atrakcija koje nude posjetiteljima. Međutim, relativno malo ih ima atrakcije koje uistinu stvaraju doživljaj kulturnog života mjesta kao što su Dubrovačke ljetne igre. No, one nisu dovoljne. To više što se održavaju ionako u vrijeme kad je grad prepun gostiju. Kako Anholt (2007., 102) kaže, ono što mjesta trebaju nije kulturni događaj koji će turist što posjećuje državu možda željeti uvrstiti u svoj plan putovanja. Ono što mjestu stvarno treba jesu događaji koji će prvenstveno dati ljudima razlog da uopće dođu u državu. Kreativnost je ono što razlikuje zabavne događaje s ulogom u poboljšanju mjesta i događaje što ih stvara vlastito tržište, događaje koji su magnetni i čine mjesto samo po sebi odredištem. Sirovi materijali za bogat, raznolik i privlačan kulturni život pritom često leže posvuda i samo čekaju da ih netko sastavi na nov način. Ono što mjesta trebaju ljudi su s maštom, ambicijom, kreativnošću i energijom, koji mogu uspostaviti te veze, dati im život i učiniti da se dogode nevjerojatne stvari; oni trebaju potporu, moral i financije kako bi im se pomoglo u kreativnom razmišljanju i radu na novatorskim idejama; ukratko, država mora izgraditi duh kreativnog poduzetništva, zaključuje Anholt. To mogu biti jednokratni događaji poput koncerta svjetske glazbene zvijezde i nevjerojatnog dočeka Nove godine ili godišnje okupljanje svjetskih državnika, koje će se održavati svake godine u određeno vrijeme.

Dakle, Dubrovnik neusporedivo više može se koristiti događajima kao vrlo učinkovitim komunikacijskim alatima. To više što ima privlačan imidž kao destinacija i mora ponuditi dodatni adut zašto bi ga netko posjetio izvan turističke sezone. Međutim, kako bi događaj ili atrakcija postali magnet sam po


186

sebi, ili moraju imati razvijenu snagu privlačnosti, izgrađenu tijekom godina izvrsnosti ili biti toliko jedinstveni i neodoljivi da je njihova snaga privlačnosti urođena i treba im samo malo vremena da se uspostave. Većini atrakcija za koje se čini da su sjajne obično potpomaže i znatno financiranje, i nema sumnje da Burj al-Arab, Eden Project ili Guggenheim Museum stvarno mogu proslaviti neko mjesto. Nasreću, novac nije jedina stvar što može postići ovakav učinak. Postoje i mjesta i događaji kojima uspijeva poći za rukom bez velikih ulaganja u infrastrukturu ili marketing: to su, jednostavno, magnetne ideje gdje se koristi maštom i izuzetni su sami po sebi (Anholt, 2007., 103). Kako su događaji i djela također snažno povezani s mjestima i zemljama pa su bitni za promidžbu imidža zemlje, potvrđuju i Kotler i Gertner (2005., 47) pa daju primjere, kao što su: Oktoberfest (Njemačka), karneval (Brazil) i teniski turnir u Wimbledonu (Engleska). Svim tim atrakcijama zajednička je činjenica da su one same jasni i moćni brendovi. Anholt, kao autor The City Brand Indexa, kaže kako se njihova osnovna privlačnost može opisati u nekoliko jednostavnih riječi, i to je u prirodi svih dobrih brendova: oni nude ljudima sjajnu priču za prepričavanje. “Koliko daleko bih išao samo da to vidim?” dobro je mjerilo magnetizma neke ideje i ključno testno pitanje za svaki predloženi novi događaj ili atrakciju – dodaje autor. Postupak kojim atrakcija postaje magnetnom u stvari je često stavljanje na početno mjesto osnovnog klišeja o mjestu koji svi znaju (primjerice, Švedska je hladna, Meksiko je šaren, Seattle je živopisna ribarska luka, Hong Kong je na vodi i kineska kultura je puna zmajeva). Na to se još doda ljudski i prirodni kapital koji je na raspolaganju, i sve se zajedno oblikuje u magnet. Naravno, nema pravila da svaka ideja mora biti velikih razmjera: čak i mala, savršena ideja, poput novog načina prodaje ribe, može imati svoju ulogu u izgradnji slave grada, regije ili države. Ne može svaka ideja imati “doseg od sto ili tisuću milja”, ali čak i ideja od “deset ili dvadeset milja dosega” pomaže promociji mjesta: važno je da su svi dijelovi usklađeni, okrenuti u istom smjeru i da svi pričaju istu priču o mjestu (Anholt, 2007., 104).

Tablica 3. Svijest javnosti o velikim kulturnim/sportskim događajima prema istraživanju

The City Brand Indeks

Grad Događaj Svijest (%)

Rio de Janeiro karneval 71,17

Milano modne revije 48,58

Edinburgh Fringe festival 27,94

Los Angeles dodjela Oscara 27,72

Stockholm dodjela nobelovih nagrada 27,63

Madrid Bull Run/ Bull Fighting 20,24

San Francisco Gay Day 19,71

Pariz modne revije 18,36

Izvor: Simon Anholt (2007.): Competitive Identity, Palgrawe Macmillan, New York, str. 109.


187

Događaji mogu pozitivno utjecati i na zemlje sudionice ako su se predstavile sadržajno i kreativno, bez obzira u kojem dijelu svijeta se održavaju. U prilog tome govore i Olimpijske igre i Svjetsko ili Europsko nogometno prvenstvo, ali i događaji poput Svjetske izložbe. Primjerice, nakon zapaženog nastupa Hrvatske na EXPO 2005., u Japanu, broj je turističkih posjeta iz Japana u prvih 11 mjeseci nakon izložbe udvostručen11 a naša je zemlja postala prilično poznata i poželjna destinacija na tom dalekom i bogatom turističkom tržištu (Skoko, 2009.).

Organiziranje važnih događaja s globalnom važnošću iziskuje uključenost mnogih aktera jer izravno pridonosi ne samo jačanju brenda organizatora ili grada domaćina već i države. Iznimno je važna koordinacija na nacionalnoj i regionalnoj razini. Anholt (2007., 87) u upravljanju konkurentnim identitetom državu uspoređuje sa svemirskim brodom. Kako bi se brod mogao pomaknuti unaprijed, potrebne su dvije vrste potisaka – inovacije i komunikacije, i to iz šest raketa države (ključnih čimbenika brendiranja): turističke zajednice i tvrtke, hotelski lanci i organizacije u turističkom sektoru, kulturni instituti, tvrtke i organizacije, događaji i inicijative, sportska tijela i drugi sudionici u kulturi i baštini, poslovni i industrijski sektor i njegovi proizvodi, usluge i tvrtke, sama vlada, njezine politike i ulaganja, njezine misije izvan države i inicijative javne diplomacije, zatim ljudi, njihovo obrazovanje, aktivnosti, njihovo kretanje unutar i izvan države, iseljeništvo, poznati ljudi i sveopće populacija; pa agencije za promociju ulaganja, izvoza i obrazovanja te s njima povezane lokacije, tvrtke, javne i privatne institucije, agencije i posrednici. Autor kao temeljni zadatak tima kojemu je povjereno koordinirati i upravljati tim “svemirskim brodom” jest prepoznati održivo i korisno odredište, stvoriti timski duh tako da radna većina zainteresiranih strana i sveopće populacije razumije, podržava i vjeruje u misiju. Zatim osigurati da je svih onih šest “potisaka” na mjestu i da rade pravilno i učinkovito, opskrbljeni nužnim sredstvima, u potpunosti sinkronizirani i da ne pritišću jedan drugoga. Na koncu preostaje upravljati jasnim smjerom do odredišta. Hrvatska ima Dubrovnik kao jedinstven i neponovljiv adut. Zato bi se njime nedvojbeno trebala mnogo više služiti za organiziranje događaja od nacionalne i globalne važnosti.

UMJESTO ZAKLJUČKADubrovnik je zasigurno najpoznatije i najprestižnije hrvatsko turističko

odredište. Iako se redovito ubraja među vodeće svjetske destinacije, njegova važnost na karti Hrvatske, ali i svijeta, daleko je od onoga što uistinu zaslužuje, zbog svoje povijesti, kulture, potencijala i mogućnosti. Isto tako, prihodi od turizma Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije daleko su od stvarnih mogućnosti, usporedimo li ih čak i s manje značajnim destinacijama u Europi. Zbog toga treba ozbiljnije pristupiti procesu brendiranja Dubrovnika i regije,

11 www.mmtpr.hr, 20. rujna 2006.


188

kao strateškom procesu kontinuiranog upravljanja identitetom i imidžem, koji će očuvati i njegovati bogatu baštinu, tradiciju i posebnosti te razvijati destinaciju kako bi, po uzoru na slična iskustva u svijetu, postala novi magnet za svjetske medije, turiste i posjetitelje. Dubrovnik mora postati destinacija koja neće samo ljubomorno čuvati svoje povijesno nasljeđe i pozivati se na mudre pretke, već će i u budućnosti na dobroj tradiciji stvarati nove vrijednosti za svoje građane, posjetitelje, Hrvatsku i Europu. U tom smislu, ovaj je rad pokušao pokazati dvije nedostatno iskorištene mogućnosti koje su u suvremenom svijetu prilično bitni i atraktivni aduti u pozicioniranju pojedinih destinacija (pritom nimalo ne umanjujući značenje drugih mogućnosti, što u ovom radu nisu spomenute). Dakle, riječ je o promociji temeljem filma, dakle mogućnostima, što ih pruža snimanje filmova i serija u Dubrovniku i okolici, to jest isticanje Dubrovnika kao filmske priče, te o kreiranju i organiziranju događaja od globalne važnosti. Povod za pisanje članka snimanje je pete sezone iznimno popularne serije “Igra prijestolja” u produkciji američkog HBO. Iako je Dubrovnik zahvaljujući toj produkciji dobio dodatnu pozornost i popularnost, ipak nije dovoljno iskoristio priliku koja mu se pružila, posebice u kreativnosti i proaktivnosti privatnoga uslužnog sektora u služenju serijalom u domaćoj turističkoj ponudi. S druge strane, loše kreirana i nekontrolirana promocija mogla bi nanijeti štetu identitetu Dubrovnika, koji bi umjesto bisera Mediterana sa sjajnom porukom o održivosti i procvatu na povijesnoj vjetrometini te očuvanju slobode, mogao postati tek filmska kulisa. Jasno, treba imati u vidu kako jakom brendu ne mogu naškoditi nikakve filmske konotacije, ali brendu koji još nije učvršćen i u svijetu nisu prepoznatljivi svi njegovi aduti, može se dogoditi da kopija zasjeni original. Zato bi trebalo strateški i koordinirano upravljati svim segmentima te promocije. S druge strane, u seriji Dubrovnik glumi fiktivni grad pa su potrebni dodatni napori da se gledatelji serijala podsjete na stvarne lokacije. Uz to preostaje u budućnosti izboriti se da ovaj grad uz lokaciju snimanja postane i tema svjetskih i domaćih filmskih produkcija, kako bi promocija putem filma bila izravna i potpuna. S druge strane, iako je Dubrovnik redovito domaćin uglednim inozemnim gostima i organizira značajne manifestacije, izuzmemo li Dubrovačke ljetne igre i Festu svetog Vlaha, kao prepoznatljive brendove među manifestacijama (ali bez većega globalnog dosega), možemo zaključiti kako nema dostatni broj događaja koji bi privlačili pozornost svjetskih medija i javnosti, na temelju kojih bi postao još prepoznatljiviji. Međutim, pri kreiranju takvih događaja itekako treba voditi računa da se oni uklope u identitet Dubrovnika, i da utrka za pozornošću ili zaradom po svaku cijenu ne oduzme Dubrovniku dio jedinstvene aureole koju je uspio očuvati tijekom povijesti. Također mudro upravljanje brendom Dubrovnika može donijeti mnogobrojne prednosti i cijeloj Županiji, koja svojim posebnostima može biti komplementarni nadomjestak ponudi grada.


189

LITERATURAAnholt, S. (2007.), Competitive Identity, The New Brand Management

for Nations, Cities and Regions, Palgrave Macmillan, New York

Bolan, P. (2009.), Displacement Theory – Probing New Ground in Film-Induced Tourism; izvor http://www.shannoncollege.com/wp-content/uploads/2009/12/THRIC-2010-Full-Paper-P.-Bolan.pdf

Daniela J. (2012.), Imidž Dubrovnika kao “svjetske top destinacije” u inozemnim turističkim vodičima i popularnim izdanjima, Diplomski rad, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Evans, M. (1997.), Plugging into TV tourism. Insights March D35-D38, London, English Tourist Board

Hudson, H., Ritchie, R. B. (2006.), Promoting Destinations via Film Tourism: An Empirical Identification of Supporting Marketing Initiatives, Journal of Travel Research, 387-396.

Jaffe, D. E., Nebenzahl, D. I. (2006.), Nation Image & Competitive Advantage, Copenhagen Business School Press

Kotler, P. , Gertner, D. (2005.), Country as brand, product and beyond: a place marketing and brand management perspectice, in: Morgan, Nigel; Pritchard Annette; Pride, Rogers (ed.): Destination Branding: Creating the Unique Destination Proposition, Elsevier Butterworth-Heinemann, Oxford, 40-57.

Macionis, N. (2004.), Understanding the Film-Induced Tourist, International Tourism and Media Conference Proceedings 24th-26th November 2004, Monash University: 86-97.

Nigel Morgan, N., Prichard, A., Pride, R. (2004.), Destination branding. Elsevier Butterworth-Heinemann: Oxford

O’Connor, N. (2005.), Using Movie Maps to Leverage a Tourism Destination – Pride and Prejudice , U: Tourism, Culture & Communications. Vol. 8 (2008), Limerick

O’Connor, N., The Importance Of Destination Branding In Movie Induced Tourism Locations; http://lit.academia.edu /NoelleOConnor/Talks/2432/The_importance_of_destination_branding_in_movie_induced_tourism_locations

Papandopoulos, N. (2004.), Place Branding: Evolution, Meaning and Implications, Place Branding, 1, 1, 36-49

Skoko, B. (2006.), Država kao brend. Matica hrvatska: Zagreb

Skoko, B., Brčić, T., Gluvačević, D. (2012.), Uloga igranog filma u brendiranju država, regija i gradova, Međunarodne studije 12 (3-4): 9-36.


190

Skoko, B., Brčić T., Vidačković, Z. (2013.), Uloga igranog filma u promociji Hrvatske – dosezi i mogućnosti, Medijske studije, 4 (7), str. 54-74.

Therkelsen, A., Halkier, H. (2004.), Umbrella Place Branding, A Study of Friendly Exoticism and Exotic Friendliness in Coordinated National Tourism and Investment Promotion, Discussion Paper, No. 26, Aalborg University

Vranešević, T. (2007.), Upravljanje markama (Brand Management), Accent, Zagreb

www.dubrovackidnevnik.hr

www.experience.dubrovnik.hr

www.gulliver.hr

www.lonelyplanet.

www.movie-locations.com

www.sustainabletourismonline.com

www.tzdubrovnik.hr

www.viator.com


191

Božo Skoko, Ph. D.Associate ProfessorFaculty of Political ScienceUniversity of ZagrebE-mail: [email protected]

POSSIBILITIES FOR REPOSITION BRANDING OF DUBROVNIK THROUGH FILM INDUSTRY AND EVENT MANAGEMENT

AbstractThis paper explores the phenomenon of destination branding and the ways for reposition branding of Dubrovnik as Croatia’s most famous destination and one of the Europe’s key destinations. While analysing the use of its current recognition and identifying features that effect on tourism flows, the author accentuates the possibilities offered by the film production and explores the event-related potentials creation and the proper management. The author views the film production at locations in Dubrovnik as an outstanding possibility to induce additional touristic attraction. However, in order for Dubrovnik to uphold its cultural and historical identity, there is a need for strategic management of these promotional activities, which would prevent the City from turning into a mere coulisse. While exploring the event-related potentials creation and the proper management, which are to induce global attraction and become complementary image of Dubrovnik, the author recognizes outstanding possibilities for reposition branding of the City and its surrounding area.

Keywords: Dubrovnik, brand, promotion, film-induced tourism, events.

JEL classification: L82, L83, M37

193

Dr. sc. Klara ŠiljegPredavačicaKineziološki fakultet Sveučilište u ZagrebuE-mail: [email protected]

Dr. sc. Ana Perinić LewisZnanstvena suradnicaInstitut za antropologiju, Zagreb E-mail: [email protected]

Dr. sc. Joško SindikZnanstveni suradnikInstitut za antropologiju, Zagreb E-mail: [email protected]

LOKALNA SPORTSKA TRADICIJA KAO DIO DUBROVAČKOGA KULTURNOG IDENTITETA

UDK / UDC: 797.2 : 39 (497.5 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: L83, Z00Pregledni rad / ReviewPrimljeno / Received: 15. travnja 2014. / April 15, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakSnažnije pozicioniranje grada Dubrovnika kao destinacije kulturnog turizma podrazumijeva pronalaženje novih oblika prezentacije i promocije toga turističkog središta, uz istodobnu težnju očuvanja dubrovačke tradicije. U kontekstu kulturnoga turizma tradicionalni lokalni sportski događaji, koje turisti prate ili u njima aktivno sudjeluju, mogu biti pretvoreni u atraktivan kulturni proizvod. Divljoligaške utakmice u gradu koji nudi obilje jakih, formalnih kulturnih proizvoda, predstavljaju živu, slojevitu tradiciju i duh lokalne dubrovačke atmosfere. Divlja liga amatersko je vaterpolsko natjecanje dubrovačkih uvala i kupališta. Iako je natjecanje samo amatersko i zasniva se na entuzijazmu i volonterstvu svih sudionika i organizatora, pravila se dobro poznaju i strogo poštuju. Dubrovačko


194

podrijetlo kao prvi preduvjet za sudjelovanje taj turnir čini iznimno lokalnim, a divljoligaška tradicija postala je važnim dijelom kolektivnoga identiteta stanovnika grada Dubrovnika i dubrovačke okolice. Održava se od kraja srpnja do polovice kolovoza, kada je ujedno i vrhunac turističke sezone, pa bi ta lokalna sportsko-rekreativna tradicija mogla biti mnogo bolje integrirana u turističku ponudu kao kulturni i gospodarski potencijal grada i Županije. U radu se propituju potencijali Divlje lige i dubrovačkih javnih kupališta kao kulturnoga turističkog proizvoda i temeljni elementi koji bi se trebali naglasiti pri njegovu oblikovanju. Posebno se analiziraju odnosi lokalnog i globalnog, javnog i privatnog koji se u turističkoj sezoni intenziviraju upravo na kupalištima i plažama. Ta su mjesta turistički najatraktivnija, a istodobno su dio kulture življenja i tradicije događanja i sadržaja bitnih za društveni život lokalne zajednice. Istražuju se izazovi predstavljanja Divlje lige kao dubrovačkog brenda bez prevelikoga zadiranja u njezin integritet izgrađen na entuzijazmu, druženju i snažnoj povezanosti s vaterpolom kao “najdubrovačkijim” sportom.

Ključne riječi: Divlja liga, kulturni turizam, lokalna sportska tradicija, vaterpolo.

Šiljeg, K., Perinić Lewis, A., Sindik, J.: Lokalna sportska tradicija kao...

195

UVODTurizam je djelatnost koja je podložna stalnim promjenama. Kao

posljedica tih promjena pojavljuje se segmentacija turističkog tržišta, tj. razvijaju se specifični oblici turizma (Škorić, 2008.). Porast raznolikosti interesa suvremenih turista u potrazi za uvijek novim oblicima odmora, zbivanjima, iskustvima i doživljajima posjećenog mjesta potaknulo je razvoj specifičnih i specijaliziranih vrsta turizma, među kojima se posebno ističe kulturni turizam. Kulturni turizam je “selektivni oblik turističkog kretanja motiviran kulturnim i umjetničkim resursima, vrijednostima i sadržajima” (Demonja, 2011., 182). Za razliku od masovnog turizma, on je “socijalno pravedan”, “dobar” oblik turizma pri kojemu turisti imaju želju nešto naučiti i spoznati o lokalnoj kulturi pa je zbog toga opcija za gotovo sve destinacije jer svako mjesto ima svoju kulturu koja se može na zanimljiv način dijeliti s posjetiteljima (Nikočević, 2008., 9). Turisti zahtijevaju sve veću kvalitetu usluge koja se ne može dobiti bez kvalitetnog promišljanja kulturno-turističkog proizvoda i kvalitetnog menadžmenta destinacije. Kultura je danas osnovni element kojim se koristi menadžment turističke destinacije za privlačenje turista u destinaciju i za stvaranje brenda (Vrtiprah, 2006., 290). Međutim, razgledavanje materijalne kulturno-povijesne baštine i sudjelovanja u formalnim kulturnim priredbama koje su već postale tradicionalne i standardne kulturne atrakcije određene destinacije, nisu dostatni u vrlo konkurentnoj turističkoj ponudi. Traga se za što originalnijim oblikovanjem identiteta turističkih gradova, mjesta i cijelih regija, istražuju se i promišljaju novi oblici animiranja turista i što kreativnije osmišljavanje postojećih kulturnih proizvoda. U ovom članku istaknut ćemo ulogu natjecateljskih vodenih sportova kao obilježja lokalnoga dubrovačkog kulturnog identiteta i vrijednog potencijala za razvoj specifičnog kulturnog turističkog proizvoda.

TRADICIJA DUBROVAČKIH TROFEJNIH VODENIH SPORTOVAGrad Dubrovnik, osobito njegova Povijesna jezgra, jedinstven je

turistički resurs koji se prije svega predstavlja kao kulturna turistička destinacija s mnoštvom snažnih, sada već etabliranih formalnih kulturnih proizvoda. Na službenim stranicama Turističke zajednice grada Dubrovnika (2014.) pod “Kulturom i poviješću grada” uz spomeničko se blago ističe i “niz izvrsnih festivala, prestižnih likovnih događanja, koncertno-zabavnih mega projekata na otvorenome, iznimni umjetnici, vrhunski vaterpolisti i plivači.” (istaknuli autori). Značajno je što se kao vodeće gradske znamenitosti navode sportaši vodenih sportova, koji u Dubrovniku i okolici imaju stoljetnu tradiciju. Od 1923. godine osniva se veslački i plivački klub, koji poslije razvija i sekciju vaterpola, a desetak godina zatim i jedriličarski klub. U razdoblju od pojave modernog sporta krajem prošlog stoljeća pa do 1950. godine Dubrovčani su najveće uspjehe postizali u plivanju. U međuratnom razdoblju pod pojmom


196

plivanja podrazumijevalo se: plivanje, vaterpolo, ronjenje i skokovi u vodu. Zbog zapaženih uspjeha plivački se sportovi u Dubrovniku nazivaju trofejnima (Danče, 2013.). Dubrovnik je prepoznatljiv po jedinstvenom fenomenu vaterpola i obožavanja svojega VK Juga, najbolje ocrtanih u stihu: “Jug je naš, samo naš, a ja ponosan jugaš!” Nazivaju ga još i “najdubrovačkijim sportom” te “šestom dubrovačkom tvrđavom” (Bauer i sur. 2010., 246).

Procvat plivanja i vaterpola u Dubrovniku veže se uz dolazak Rudija Reša, koji je na kupalištu Danče podučavao Dubrovčane pravilno plivati i igrati vaterpolo te, po uzoru na susačku Viktoriju, 1923. godine pri sportskom društvu Jug osnovao plivačku sekciju. Rudi Reš, Tonči Nardelli i Pero Kolić postavljaju temelje razvoja plivačke i vaterpolske organizacije u Dubrovniku. Svaki vaterpolist najprije se natjecao u plivačkim utrkama. Vaterpolo se igrao ljeti na gradskim plažama, a utakmice su se održavale u Portu (gradska luka), gdje su se slavile pobjede Juga. Prvi pobjednički pokal državnog prvaka Dubrovčani su proslavili na gruškoj rivi 1925. godine, gdje su dočekali jugaše nakon povratka iz Splita. Slijedi pobjednički niz na domaćim plivalištima koji je trajao 33 godine. Za to vrijeme jugaši nikada nisu izgubili utakmicu koja je igrana u Dubrovniku. Jug je s ukupno 51 osvojenim trofejem među najuspješnijim vaterpolskim klubovima u Hrvatskoj i Europi (Jug, 2014.). Dubrovčani se ponose i uspjehom Jugovih plivača. Prvi plivač u Hrvatskoj koji je plivao ispod minute na 100 kraul je jugaš Marojica Miloslavić (Moretti, 1981.). Hilda Zeier nositeljica je medalje s Univerzijade, Mirjana Šegrt osvajačica je europske medalje, Sanja Jovanović svjetska je rekorderka, a Mihovil Španja ponosni vlasnik je četiri paraolimpijske medalje. U Dubrovniku najčešće upoznavanje s plivanjem i vaterpolom počinje upisom u školu plivanja koja počinje upisom u osnovnu školu, a nadograđuje se školom vaterpola. Nastavlja se sudjelovanjem i prezentiranjem Grada na državnim i svjetskim natjecanjima.

Sportska tradicija i trofejni uspjesi dubrovačkih vodenih sportova kao segment kulturnog turizma mogli bi biti inovativan kulturni proizvod turističke destinacije. U tom kontekstu primarnu ulogu mogla bi imati promocija vodenih sportova i uspjeha dubrovačkih sportaša na internetskim stranicama i portalima te u turističkim vodičima. Međutim, s obzirom na bogatu tradiciju i raspoložive resurse, svi spomenuti vodeni sportovi mogli bi se promovirati i kao potencijal sportskog turizma.

DUBROVAČKI TROFEJNI VODENI SPORTOVI KAO OBLIK SPORTSKOG TURIZMASportski turizam pripada među specifične oblike turizma u kojima je

“sport glavni motiv putovanja i boravka turista u turističkom odredištu” (Bartoluci 2004., 21). Hall (1992.) predlaže podjelu na dvije vrste sportskog turizma: na aktivne sudionike koji sudjelovanje u sportu smatraju sredstvom samoizražavanja i na pasivne konzumente sporta koji nazoče velikim sportskim događajima i prate


197

sportske vijesti. Gammon i Robinson (1997.) razlikuju dva oblika sportskog turizma: u sportskom turizmu (sport tourism) sport je glavni razlog putovanja, dok je u turističkom sportu (tourism sport) sudjelovanje u sportskoj aktivnosti sekundarna aktivnost uz druge. Rezultati istraživanja u Čavlek (2007.) pokazuju da je sportski turizam jedan od najbrže rastućih oblika turizma, i bilježi stopu rasta u iznosu od 10% godišnje, dok izravan udio sportskog turizma u ukupnim aktivnostima u turizmu iznosi 32%.

Programe rekreativnog veslanja, jedrenja, plivanja i vaterpola kreirane za turističke potrebe možemo potencijalno izdvojiti kao specifične oblike sportskog turizma. Primjerice, turistima koji preferiraju aktivan odmor moglo bi se ponuditi sudjelovanje u plivačkim maratonima, veslačkim i jedriličarskim regatama. Jedan od dobrih primjera je tradicionalna međunarodna studentska veslačka regata “Semper primus” koja se već 14 puta održala u Gruškom zaljevu, zatim memorijalni plivački maraton “Đuro Kolić”, koji okuplja brojne sudionike.

U Dubrovniku se među vodenim sportovima vaterpolo izdvaja jer nije samo kao vrhunski sport dugotrajne tradicije već je i omiljena sportska rekreacija koja često nadilazi pojam slobodne aktivnosti. Divlja liga je amatersko vaterpolsko prvenstvo dubrovačkih kupališta i uvala; ona je dubrovačka tradicija i važna je za stanovnike Dubrovnika i dubrovačke okolice pa kao primjer jedinstvenoga kulturnog identiteta i premalo korištenog turističkog potencijala zavređuje našu posebnu pozornost.

DIVLJA LIGA – AMATERSKO VATERPOLSKO PRVENSTVO DUBROVAČKIH KUPALIŠTA I UVALAUsporedno s razvojem vaterpola kao vrhunskog sporta on se u

dubrovačkom okružju nameće i kao puno širi društveni fenomen. Vjerojatno zbog nemogućnosti da se velik broj zainteresiranih sportaša natječe u vrhunskom vaterpolu, nastala je rekreativna vaterpolska liga, lokalno nazvana Divlja liga. Turnir Divlja liga održava se u ljetnim mjesecima, najčešće od kraja srpnja do polovice kolovoza, kada je ujedno i vrhunac turističke sezone, pa bi ta lokalna tradicija mogla biti mnogo bolje iskorištena za turističku promociju Grada i Županije. Divlja liga ima propozicije. Sudjelovati mogu “svi građani grada Dubrovnika koji prebivalište imaju na području bivše općine Dubrovnik ili oni kojima je mjesto rođenja na području bivše općine Dubrovnik, a koji nikad nisu igrali ili bili u zapisniku ni na jednoj službenoj vaterpolskoj utakmici bilo kojeg uzrasta.” Većina se ostalih pravila odnosi na sudjelovanje profesionalnih igrača vaterpola, kojih je u Dubrovniku mnogo, kako bi se turnir ipak ograničio na amaterske sportaše ili profesionalne igrače koji dulje (rokovi su točno određeni u propozicijama) nisu igrali u profesionalnoj ligi. Vrlo je bitan prvi preduvjet za sudjelovanje – dubrovačko podrijetlo – što ovaj turnir čini iznimno lokalnim (Danče, 2009., Divlja liga, 2013.).


198

Divlja liga ima povijest koja se vjerno bilježi. Podaci koji se mogu naći na internetskim stranicama najčešće se preuzimaju iz lokalnih glasila, a za starija razdoblja bitna je i usmena povijest, sjećanja starijih sudionika. Prvo natjecanje održano je 1950. godine, uz koju se spominje samo Porporela i odnosi se na pobjednika, ali nema nikakvih podataka o ostalim momčadima i samom natjecanju. Sljedeće je natjecanje održano devet godina poslije; sve utakmice održane su u Portu, sudjelovalo je šest momčadi, a pobjednik je bila momčad “Piplić”. Divlja liga igrala se i nekoliko sezona iza Drugoga svjetskog rata do 1961. godine, kada su preseljenjem plivališta iz Gradske luke (Porta) na bazen u Gružu plivačke i vaterpolske aktivnosti po uvalama zamrle pa se ne organiziraju natjecanja. Pokušaji pokretanja natjecanja bili su 1973. i 1974. godine, kada je organiziran Kup Dubrovnika (Danče, 2009.). U današnjem obliku Divlja liga održava se kontinuirano od 1983. godine. Prekinuta je bila samo u ratnim godinama 1992. – 1995. zbog napada na Dubrovnik (Danče, 2009.).

Divlja liga – prvenstvo dubrovačkih kupališta u vaterpolu dubrovačka je tradicija i bitan dio kolektivnog identiteta stanovnika grada Dubrovnika i dubrovačke okolice. Fenomen Divlje lige nije znanstveno istražen i analiziran u okviru sociokulturnih i etnoloških istraživanja, a ova dubrovačka sportska tradicija nedostatno je integrirana u cjelokupnu turističku i ostalu ponudu kao kulturni, turistički i gospodarski potencijal Grada i Županije.

DIVLJA LIGA KAO ŽIVLJENA TRADICIJA – VEZA S DUBROVAČKIM PLAŽAMADivlja liga kao amatersko vaterpolsko natjecanje sa svojim izrazito

lokalnim karakterom i pravilima ne pruža mnogo mogućnosti aktivnog uključivanja sportskih turista. S druge strane, kao lokalna manifestacija s izrazitom podrškom navijačkih skupina koje prate svoje ekipe na tribinama, plažama i brodovima uz navijačke pjesme, svirku, ponekad čak i kostimiranje, iznimno je atraktivan i zabavan događaj koji ne prolazi nezamijećeno, a nije popraćena adekvatnim informacijama za turiste koji je prate kao gledatelji. To je vidljivo i iz novinskog članka što donosi vijest o finalu Divlje lige i pobjednicima 2013. godine:

“Na uglađenom Stradunu u nedjelju se divljalo jer ‘finila’ je Divlja liga, tradicionalno natjecanje dubrovačkih kupališta u vaterpolu. Kada su na skalinama Crkve svetog Vlaha ugledali ljude u navijačkom ushićenju, popraćenom bakljadom i pjevanjem ‘Večeras je naša fešta’, dvojica stranih turista ovako su to komentirala: ‘Jesu li ovo Hrvati opet postali svjetski prvaci u nekom sportu?’ pitao se plavokosi mladić skandinavskog izgleda. Njegov nešto iskusniji prijatelj, kojem ovo očito nije bio prvi posjet Dubrovniku, ustvrdio je: ‘Ja mislim da je to neka luda lokalna stvar.’” (Večernji list, 2013.)

Divljoligaške ekipe proizašle su iz pripadnosti određenom kupalištu ili


199

uvali, što se vidi u pravilima nadijevanja imena pri čemu ime vaterpolske ekipe mora u sebi sadržavati ime plaže ili nekoga geografskog lokaliteta uvale.

Amaterski, rekreativni vaterpolo, a u svojim počecima i profesionalni vaterpolo, vezan je uz dubrovačke plaže na kojima se ljeti odvijaju i divljoligaške utakmice. Nekima od tih kupališta upravo vaterpolo ili divljoligaške utakmice daju bitan dio identiteta. To je vidljivo i iz portala i tekstova turističkih vodiča koji informiraju turiste o dubrovačkim plažama.

Plaže su prirodni, društveni i ekonomski resursi, i u Republici Hrvatskoj smatraju se pomorskim, javnim dobrom koje ne može biti predmetom prodaje i nije ni u čijem vlasništvu (Kovačić i Komać, 2011., 246-247). Kulturološki, plaže su mjesta koja se označuju liminalni, rubni prostori ili zone u kojima se dodiruju i interferiraju razne kulture i stilovi života. One su mjesta na kojima se temelji turistička ponuda i turističke predodžbe odmora i bijega od svakodnevice. S druge strane, one su dio kulture življenja i događaja bitnih za život lokalne zajednice koja živi u njihovoj blizini. Dubrovačka su kupališta i uvale važna mjesta sjećanja ljudima koji su na njima odrastali, družili se, trenirali ili se samo rekreativno bavili pojedinim sportovima. To su javni prostori s otvorenim, slobodnim pristupom. Većina dubrovačkih hotela također ih smatra “svojim” plažama namijenjenima turistima koji u njima odsjedaju, čime je ponekad dovedena u pitanje njihova stvarna “javnost”. Zbog sve češće komercijalizacije u obliku koncesija i pojavljivanja različitih oblika zabavnih i sportskih aktivnosti na plažama, unutar Divlje lige su uz bavljenje rekreacijskim vaterpolom i tradicionalna, volonterska skrb o uređenju vaterpolskih igrališta (golova, plutača) u novije vrijeme sve češće pojavljuju i akcije vezane uz očuvanje dubrovačkih kupališta1 (Divlja liga, 2014.). U tablici 1. prikazani su tekstovi kojima se predstavljaju dubrovačke plaže na kojima je kao jedan od sadržaja ili čak, kao za plažu Danče, kao osnovno obilježje i identitet kupališta, istaknut je vaterpolo i tradicija igranja Divlje lige.

1 Na stranicama jedne od u ovom trenutku dviju postojećih divljoligaških udruga u svojim ciljevima uz njegovanje tradicije igranja rekreacijskog vaterpola navode: “Uređuje i održava pristupne putove do mora; štiti kolektivne interese građana u pravu na stalan, nesmetan i neograničen kopneni pristup morskoj obali i moru; postavljaju se i održavaju konopi s plutačama na morskoj površini radi zaštite kupača od plovila; štite se kolektivni interesi građana u pravu na sigurnost plivanja i kupanja u moru.” (http://www.divljaliga.eu – pristup 13. ožujka 2014.)


200

Tablica 1.

Opisi dubrovačkih plaža u kontekstu Divlje lige (Dubrovnik Guide, 2014.)

Bellevue Plaža Bellevue u Dubrovniku kultno je mjesto vaterpola, sporta br. 1 našeg grada. Na toj plaži osnovan je VK Bellevue, koji je svojedobno uspješno igrao Prvu hrvatsku vaterpolo ligu. Danas je Bellevue mjesto održavanja najjačeg i najzanimljivijeg amaterskog vaterpolskog natjecanja na svijetu, ‘Divlje lige’, prvenstva dubrovačkih kupališta u vaterpolu u kojoj sudjeluje više od 500 natjecatelja. Procjene kažu da Divlju ligu, od prvog kola kvalifikacija pa do finala glavnog turnira ukupno uživo prati više od 30 000 ljudi, što je rekord bez premca, koji višestruko nadmašuje europska i svjetska prvenstva, pa čak i Olimpijske igre. Privlačnost ne leži samo u kvaliteti lige, već i u draži natjecanja, prestiža i zabave za potpune amatere, čiji se navijači na utakmicama okupljaju u velikom broju i dobro zabavljaju, bez obzira na krajnji rezultat. To je razlog da pogledate pokoju utakmicu čak i ako ne volite vaterpolo - ovih par prizora bi vas lako moglo uvjeriti u to1.

Copacabana …ovo je mjesto jedan od poznatih organizatora dubrovačkog kupališta u vaterpolu, popularne ‘Divlje lige’, tu se nalazi vaterpolsko igralište na kojemu se i sami možete okušati u trenucima kad nije zauzeto i u periodu kada nema utakmice.

Danče Ovo mjesto je kolijevka dubrovačkog i svjetskog vaterpola i ponosa Grada, vaterpolo kluba Jug, koji je u samim počecima igrajući i trenirajući na Dančama i u starom gradskom portu, za vremena dok se još igralo u moru, bio više od 20 puta prvak bivše države kao i prvak Europe. Zanimljivost je da Jug nije izgubio nijedan trofej u 20-ak godina igranja vaterpola na Dančama, što mnogi ne zaboravljaju ni danas. Stoga nije čudno da i danas postoji ekipa koja se zove Danče i koja je čak tri puta osvojila Divlju ligu, a za nju su nastupali bivši proslavljeni olimpijski i svjetski prvaci.

Zbog navedenih primjera trebalo bi pristupiti kreativnoj i raznolikijoj prezentaciji dubrovačkih kupališta, nadilaženjem uobičajenih opisa plaža kao mjesta spoja sunca i mora te suhoparnih opisa infrastrukture i ponude plažnih sadržaja koji su gotovo identični u većini morskih turističkih destinacija. Uklapanjem vaterpolske i divljoligaške tradicije pojedine bi plaže dobile prepoznatljiv imidž, a održavanje kreativnih radionica i sličnih animacijskih događaja povezanih s vaterpolom i na manje poznatim kupalištima i plažama u Dubrovačko-neretvanskoj županiji dobilo bi novu dimenziju atraktivnosti.

DIVLJA LIGA KAO KULTURNI TURISTIČKI PROIZVOD Divlja liga, kao dugogodišnja vaterpolska i divljoligaška tradicija,

mogla bi biti puno bolje iskorištena kao kulturna atrakcija i nadogradnja postojećoj dubrovačkoj turističkoj ponudi, međutim, prema mišljenju autorâ,


201

prije svega u kontekstu kulturnog turizma. Naime, kao sportska disciplina vaterpolo nije najpogodniji oblik aktivnog sportskog turizma kao što su ostale sportsko-rekreativne aktivnosti koje se odvijaju u moru i na moru (jedrenje, veslanje, skijanje na vodi, jet-skiing, surfanje, ronjenje i sl.), u kojima su turisti aktivni sportski sudionici. Vaterpolo je prije svega momčadski vodeni sport, koji zahtijeva veći broj barem igrača s određenom razinom socijalne kohezije povezane s izvršavanjem sportskih uloga. Bez obzira na odsutnost snažne natjecateljske komponente u vaterpolu koji je oblik sportske rekreacije, prethodno nepoznavanje suigrača ili sportskih protivnika ima veću šansu postati izvor nezadovoljstva, nego ugode. Sličnog problema nema u ostalim vodenim sportovima, koji su pretežno individualni, pa pojedinci mogu prilagoditi angažman u tim aktivnostima sukladno vlastitim motivima, željama i potrebama.

Dugogodišnja vaterpolska i divljoligaška tradicija mogla bi biti mnogo bolje iskorištena kao kulturna atrakcija i nadogradnja postojećoj dubrovačkoj turističkoj ponudi. Stoga dajemo kratak pregled prijedloga njezinih potencijala pri oblikovanju novih oblika kulturnog turizma. U pogledu medijske popraćenosti događaja vezanih uz ovo rekreativno sportsko natjecanje, Divlja liga oduvijek je povezana s Dubrovačkim vjesnikom, a u novije vrijeme s Dubrovačkim listom i Glasom Grada. Također, već sada ima nekoliko internetskih stranica na kojima se mogu pratiti njezina povijest, ekipe i uspjesi.2

Neki od dodatnih potencijala Divlje lige kao sadržaja određenih oblika kulturnog turizma mogu se operacionalizirati u sljedećim prijedlozima, koji bi mogli biti dio ozbiljnijeg projekta.

Ponajprije, mogao bi se koncipirati virtualni ili pokretni muzej posvećen tradiciji plivanja, vaterpola i Divljoj ligi. Nadalje, na odabranim lokacijama u gradu mogle bi se ponuditi i konkretnije atrakcije kao, primjerice, organizacija umjetničkih kolonija ili pak radionica o temi vodenih sportova, na kojima bi umjetnici Gradu i Županiji ostavili svoje radove (skulpture). Jedna od ideja može biti i osmišljavanje aleje trofejnih dubrovačkih plivača i vaterpolista. Postojanje ljetne vaterpolske škole, dječjeg vaterpolskog kampa ili radionica o vodenim sportovima vjerojatno bi vaterpolo učinilo zanimljivijim turistima koji traže specifičnije vrste turističke ponude i turističkih proizvoda. Svi takvi oblici mogli biti potaknuti i razvoj kreativnog turizma kao posebnog oblika kulturnog turizma. U kreativnom turizmu turisti aktivno participiraju u kreativnom životu mjesta i interakciji s lokalnim ljudima (Rudan 2012., 718). On posjetiteljima nudi različite oblike kreativnog stvaralaštva, sudjelovanje u radionicama, obrazovnim programima i aktivnostima (u umjetnosti, nasljeđu, prirodi, posebnostima koje posjeduje destinacija), pružajući time i doživljaj istinske atmosfere područja u kojem borave (Rudan 2012., 719). U nizu aktivnosti koje obuhvaća ovaj oblik turizma Richards (2002.) navodi i sportske aktivnosti.

2 Među njima se posebno informativnošću ističe stranica www.dance.hr.


202

PREISPITIVANJE GRANICA UKLAPANJA DIVLJOLIGAŠKE TRADICIJE U TURISTIČKU PONUDUPri pretvaranju Divlje lige u turistički kulturni proizvod ili turistički

brend treba provjeriti granice poželjne interakcije globalnog turističkog i lokalne (življene) kulture prema uvjetima dubrovačke zajednice. Naime, ova je problematika osjetljiva i s aspekta održivosti dugoročne atraktivnosti ovog novog oblika kulturno-turističke ponude (potencijalna pretjerana komercijalizacija autentične tradicije i snažnog simbola dubrovačkog identiteta) i zbog nekontrolirane interferencije posjetitelja kao “uljeza” u izrazito lokalnu tradiciju.

Sami sudionici ovog rekreativnog sportskog natjecanja nemaju jasan stav o tome kako bi se divljoligaška natjecanja mogla najbolje prezentirati turistima:

Frane (48, VSS): Mislim, problem je, što ćeš s tim, što ćeš turistima tamo… Ako nekog zanima, stane i pogleda. Ali, karte se ne naplaćuju, nekakve ugostiteljske ponude oko toga nema, većinom se odigrava na nekim plivalištima gdje sad niko neće ništa zaradit ako dođe još ljudi. Oni neće navijat za atmosferu jer su potpuno nebitni, tako da u principu nikad se nije razmatrao taj nekakav aspekt, osim kao kuriozitet.3

Sudjelovanje u Divljoj ligi važno je lokalnoj zajednici, pridonosi snažnoj lokalnoj identifikaciji i grupnoj koheziji, a zasnovano je na entuzijazmu te volonterstvu svih sudionika i organizatora. Upravo zbog financijskih pitanja nastali su jedini sporovi i raskoli unutar dugogodišnje organizacije Divlje lige koji su doveli do supostojanja dviju divljoligaških udruga. Ovo amatersko vaterpolsko natjecanje omogućuje stanovnicima Dubrovnika i dubrovačke okolice da se međusobno druže i zabavljaju unutar turističke sezone, kada su većinom zauzeti i nekim oblikom turističke djelatnosti. Na plažama i u uvalama u kojima je zapravo većina sadržaja i događanja namijenjena turistima, divljoligaške ekipe i njihove međusobne utakmice čine živu, slojevitu tradiciju i duh lokalne dubrovačke atmosfere. One su dio svakodnevice i plažne kulture gdje plaža nije mjesto odmora i bijega od stvarnosti, već i mjesto pripadanja. Sami sudionici Divlje lige to najbolje potvrđuju svojim iskazima:

Ivo (48, VSS): “Majčin brat i jedan i drugi su igrali, nisu bili onaj, ostavili nekog traga, ali se zna da su bili tamo, da su igrali, eto. Tako i ja mogu svojoj djeci reć, eto tamo sam plivo, tamo sam igrao… tako. Nešto je značilo, neka veza je to već preko stoljeća sigurno.”

Miho (35, VSS): “Na Dančama se svi znaju od sedam do sedamdeset... i svak zna skoro sve o svakome i treba godina da prođe koja da se uklopiš.”

3 U radu se koristi ulomcima slobodnih, polustrukturiranih intervjua koji su održani sa sudionicima Divlje lige u sklopu preliminarnih sociokulturnih, kvalitativnih istraživanja. Intervjui su bili rađeni od prosinca 2013. do travnja 2014. sa sudionicima Divlje lige koji rade ili studiraju u Zagrebu, a planira se i terensko istraživanje u Dubrovniku. Identitet je kazivača zaštićen i u radu se koristi izmišljenim imenima.


203

Kao okvire za pronalaženje odgovarajućeg rješenja, možemo sugerirati sljedeće. Pri bilo kome obliku marketinškog planiranja i promidžbe ove dubrovačke tradicije u turističke svrhe treba uzeti u obzir navedene stavove i potrebe lokalnog stanovništva kojima u Dubrovniku često primarno zadovoljavanje turističkih potreba otežava ili onemogućuje svakodnevicu pa time ponekad stvara negativan odnos prema posjetiteljima. Većinom nijednom sudioniku divljoligaških natjecanja, aktivnom igraču ili navijaču, ne smeta informiranje turista o događanjima. Primjerene tiskane brošure ili mobilne aplikacije turističkih vodiča morale bi sadržavati opširnije informacije: od općenitih o povijesti natjecanja i njegovoj važnosti za dubrovačko stanovništvo do informacija o ekipama, finalnim i revijalnim divljoligaškim utakmicama. Težište bi možda trebalo staviti na plivanje i vaterpolo općenito, a Divlju ligu uzimati kao primjer važnosti vaterpola u dubrovačkoj svakodnevici.

ZAKLJUČAKBolje pozicioniranje hrvatske turističke ponude na tržištu moguće je

samo u uvjetima prilagodbe brzim ekonomskim i društvenim promjenama, dok implementacija sportskih sadržaja ima važnu ulogu i u kontekstu sportskoga, ali i kulturnog turizma. Vodeni sportovi (veslanje, jedrenje, plivanje i vaterpolo) kao dio dubrovačkog identiteta specifični su potencijali sportsko-turističke ponude, dok lokalno rekreativno vaterpolsko natjecanje s dugotrajnom tradicijom (Divlja liga) posjeduje potencijale za različite proizvode kulturnog turizma. Međutim, pri pretvaranju Divlje lige u turistički kulturni proizvod ili turistički brend, treba pozorno preispitati poželjne granice interakcije globalnog turizma i lokalne (življene) kulture prema uvjetima dubrovačke zajednice.

LITERATURABartoluci, M. (2004.), Odnos turizma i sporta. U: Sport u turizmu: zbornik

radova međunarodnog skupa Menedžment u sportu i turizmu. Andrijašević, M. (ur.), str. 11-21. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Bauer, D., Drpić, A., Duvnjak, I., Filić, A., Karlo, Z., Jajćević, Z., Mikuličin, I., Ogurlić, P., Vlašić, A., Vujina, B. (2010.), Stoljeće hrvatskog vaterpola (gl. ur. Dean Bauer), Zagreb: Hrvatski vaterpolski savez.

Čavlek, N. (2007.), Globalni trendovi u razvoju sportskog turizma. U: Bartoluci, M. Čavlek, N., i sur. Turizam i sport - Razvojni aspekti, str. 11-16. Zagreb: Školska knjiga.

Demonja, D. (2011.), Kulturni turizam: hrvatska iskustva, Antropologija 11 (1): 181-205.

Gammon, S., Robinson, T. (1997.), Sport and tourism: A conceptual


204

framework. Journal of Sport Tourism, 4 (3): 8-24.

Hall, M. C. (1992.), Hallmark tourist events: Impacts, management and planning. London: Bellhaven Press.

Kovačić, M., Komać, A. (2011.), The Issues of Beach Management in Croatia, with Emphasis on Zadar County. Naše more, 58 (5-6): 244-255.

Moretti, S. (1981.), Povijest plivačkog i vaterpolo kluba Jug, Dubrovački horizonti, 21 (13): 147-176.

Nikočević, L. (2008.), Održivi razvoj kulturnog turizma Istre. Srce Istre: Kultura i baština Istre, Razvoj prekograničnih turističkih itinerera u urbanim i ruralnim područjima Istre, Elaborat. Posjećeno na mrežnoj stranici: http://heartofistria.org/index.php?id=110 (pristupljeno 22. veljače 2014.)

Richards, G. (2002.), Od kulturnog do kreativnog turizma: europske perspektive. Turizam, 50 (3): 228-236.

Rudan, E. (2012.), Razvojne perspektive kreativnoga turizma Hrvatske. Ekonomska misao i praksa, 21 (2): 713-730.

Vrtiprah, V. (2006.), Kulturni resursi kao činitelj turističke ponude u 21. stoljeću. Ekonomska misao i praksa, 15 (2): 279-296.

Škorić, S., Bučan, K. (2008.), Važnost stručno educiranog kadra u provođenju programa sporta i sportske rekreacije u sportskom turizmu. U: Zbornik radova međunarodne znanstveno-stručne konferencije “Kineziološka rekreacija i kvaliteta života”, Andrijašević, M. (ur.), str. 381-389. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta.

Danče (2009.), Posjećeno na mrežnoj stranici: http://www.dance.hr/povijest-divlje-lige/488-razvoj-vaterpola-u-dubrovniku-i-poceci-divlje-lige.html (Zanini 2009. Razvoj vaterpola u Dubrovniku i počeci Divlje lige) (pristup: 18. prosinca 2013.)

Danče (2013.), Posjećeno na mrežnoj stranici: http://www.dance.hr/povijest-vk-jug/1277-nastanak-trofejnih-sportova.pdf (pristup 18. prosinca 2013.)

Divlja liga (2013.), Posjećeno na mrežnoj stranici: http://www.divljaliga.com/?page=propozicije (pristup: 18. prosinca 2013.)

Divlja liga (2013.), Posjećeno na mrežnoj stranici: http://www.divljaliga.eu (pristup: 13. ožujka 2014.)

Dubrovnik Guide (2014.), http:// www.dubrovnik-guide.net/plazeHR.htm (pristup 27. veljače 2014.)

Jug (2014.), Posjećeno na mrežnoj stranici: http://www.jug.hr (pristup 15. siječnja 2014.)

Službene stranice Turističke zajednica grada Dubrovnika (2014.),


205

Posjećeno na mrežnoj stranici: http://experience.dubrovnik.hr (pristup 25. veljače 2014.)

Večernji list (2013.), Posjećeno na mrežnoj stranici: http://www.vecernji.hr/ljetna-panorama/sto-se-to-dogadjalo-u-dubrovniku-rudic-nije-osvojio-divlju-ligu-600526, objavljeno 20.08.2013.; pristup 26. veljače 2014.)

Svi citati preuzeti su s internetske stranice: http:// www.dubrovnik-guide.net/plazeHR.htm (pristup 27. veljače 2014.)


206

Klara Šiljeg, Ph. D.LecturerFaculty of KinesiologyUniversity of ZagrebE-mail: [email protected]

Ana Perinić Lewis, Ph. D.Research AssociateInstitute for Anthropological Research, Zagreb E-mail: [email protected]

Joško Sindik, Ph. D.Research AssociateInstitute for Anthropological Research, Zagreb E-mail: [email protected]

THE LOCAL SPORT TRADITION AS PART OF DUBROVNIK’S CULTURAL IDENTITY

AbstractOwning a strong position of the City of Dubrovnik as a destination of culture tourism means realizing new forms of presentation and promotion of this touristic centre, while in the same time striving to keep the Dubrovnik tradition. The local traditional sporting events, which the tourist watch or actively participate in, may be developed into an attractive touristic product. The Wild league (“Divlja liga”), played in this City which offers a wide variety of impressive, formal cultural products, offers a lively and layered tradition as well as the spirit of the local Dubrovnik atmosphere. The Wild league is a popular amateur water polo competition taking place in Dubrovnik’s inlets and on its beaches. Athough an amateur one, and based solely on the enthusiasm and the volunteer activities of all of the participators and organizers, its rules and regulations are well-made and well-respected. This tournament is of exceptionally local character, and in order to be able to partake in the tournament, one has to fulfil the first precondition of being a local. The Wild league’s tradition has therefore become a major part of the collective identity of the people of the City of Dubrovnik. The Wild league tournament is held between end-July and mid-August, meaning that this local sport and recreation activity too, ought to be much better integrated into the touristic offer, as it too


207

represents the cultural and economic potential of the City and the County. This paper explores the potentials of the Wild league and the beaches of Dubrovnik as parts of the cultural tourism product as well as basic elements which ought to be accentuated while envisioning and designing this product. With the relations between the local and the global as well as between the public and the private during the touristic season being intensified precisely at the sea beaches, these relations in particular ought to be analysed. While being the most attractive touristic locations, they are in the same time part of the living heritage and tradition, important for the quality of social connection within the typical local community. The challenges of affirming the Wild league as Dubrovnik’s distinct brand are being explored, without the need of redefining its enthusiastic integrity built on the grounds of enthusiasm, socializing, and the strong connection with water polo as the No 1 sport of the people of Dubrovnik.

Keywords: The Wild league (“Divlja liga”), cultural tourism, local sporting tradition, water polo.

JEL classification: L83, Z00

209

Dr. sc. Mateo MilkovićRedoviti profesor u trajnom zvanjuOdjel za elektrotehniku i računarstvoSveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU – NOSITELJ OBRAZOVNOGA RAZVOJA

DUBROVAČKO-NERETVANSKOGA PODRUČJA

UDK / UDC: 378.4 (497.5 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: I20, I25Stručni rad / Professional paperPrimljeno / Received: 1. rujna 2014. / September 1, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

Sažetak

Dinamične promjene u društvu, gospodarstvu, obrazovanju, znanosti i kulturi Republike Hrvatske dodatno su uočljive u Dubrovačko- -neretvanskoj županiji, koja se sve više suočava s problemima povezanima sa strukturom njezina gospodarstva, zaštite okoliša i starenju stanovništva, a u globalizacijskom svijetu ni ona ne može opstati kao izolirana zajednica, već mora biti spremna na promjene. Pa iako su ograničeni njezini prirodni, materijalni i ljudski resursi, a geografski je položaj specifičan, područje današnje Dubrovačko-neretvanske županije ima sve pretpostavke za velik i brz razvoj ali i za dodatno pozicioniranje u mogućemu novom ustroju regija na razini Republike Hrvatske, a time i u Europskoj uniji. Zato je obrazovanje (osnovno, srednje i visoko) za Dubrovačko-neretvansku županiju od presudne važnosti jer se tako stječu određena znanja i vještine prijeko potrebna za razvoj i rast gospodarstva, ali se i pozitivno utječe na sredinu u cjelini. U tome svoj velik doprinos može dati Sveučilište u Dubrovniku podižući kvalitetu svoga znanstveno- -nastavnoga potencijala i ukupnu kvalitetu visokog obrazovanja, ali i obrazovanjem svojih studenata tako da steknu kompetencije za kreativan profesionalan rad. Jer visoko obrazovanje, u kontekstu aktualne


210

gospodarske i financijske krize, danas je važnije nego ikada dosad za razvoj kreativnosti, inovacija, novih tehnologija, produktivnosti i rada. Sveučilište u Dubrovniku može preuzeti ulogu poveznice od osnovnog do visokog obrazovanja na tom području, i uz koncept cjeloživotnog učenja može omogućiti pristup visokom obrazovanju svima koji to žele uz priznavanje prethodnog učenja u visokom obrazovanju ne samo u Hrvatskoj nego i u različitim europskim zemljama. Svojim znanstvenim i stručnim potencijalom ono se nudi za izradbu planova prijeko potrebnih za strukturne promjene Dubrovačko-neretvanskoj županiji a svojom ulogom želi joj pomoći u osiguranju dugoročne društvene stabilnosti i održiv ekonomski napredak i zaposlenost uz promicanje demokratskih vrijednosti, socijalne kohezije i međukulturni dijalog.

Ključne riječi: obrazovanje, znanost, tehnologija.

Milković. M.: Sveučilište u Dubrovniku – nositelj obrazovnoga razvoja...

211

UVODDubrovačko-neretvanska županija sve više se suočava s problemima

povezanima sa strukturom njezina gospodarstva, zaštite okoliša, starenjem stanovništva, natalitetom, migracijama s otoka i ruralnih područja u Dubrovnik ili u općinska središta. Pa iako su ograničeni njezini prirodni, materijalni i ljudski resursi, a geografski je položaj specifičan, područje današnje Dubrovačko- -neretvanske županije ima sve pretpostavke za velik i brz razvoj, ali i za dodatno pozicioniranje u mogućem novom ustroju regija na razini Republike Hrvatske, pa time i u Europskoj uniji. Poradi toga ona mora biti spremna na dinamične promjene u svim svojim segmentima – u društvu, gospodarstvu, obrazovanju, znanosti i kulturi – jer u globalizacijskom svijetu ni ona ne može opstati kao izolirana zajednica.

Za Dubrovačko-neretvansku županiju obrazovanje (osnovno, srednje i visoko) je od presudne važnosti jer se tako stječu određena znanja i vještine prijeko potrebna za razvoj i rast gospodarstva, ali se i pozitivno utječe na sredinu u cjelini. Pritom visoko obrazovanje, u kontekstu aktualne gospodarske i financijske krize, danas je važnije nego ikada dosad za razvoj kreativnosti, inovacija, novih tehnologija, produktivnosti i rada.

U tome svoj velik doprinos može dati Sveučilište u Dubrovniku kao poveznica od osnovnog do visokog obrazovanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a uz koncept cjeloživotnog učenja može omogućiti pristup visokom obrazovanju svima koji to žele uz priznavanje prethodnog učenja u visokom obrazovanju ne samo u Hrvatskoj nego i u različitim europskim zemljama. Pritom ono mora trajno podizati kvalitetu svoga znanstveno-nastavnoga potencijala i ukupnu kvalitetu visokog obrazovanja, ali i obrazovati svoje studente tako da steknu kompetencije za kreativan profesionalan rad.

Da bi se sagledale mogućnosti rješenja za obrazovanje mladih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a uzevši u obzir tradiciju visokog obrazovanja tijekom povijesti Dubrovnika, za Županiju su analizirane: struktura njezina današnjeg srednjeg i visokog obrazovanja, obrazovna struktura nezaposlenih osoba i evidentirana deficitarna zanimanja. Također, u skladu sa Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, Razvojnom strategijom Dubrovačko-neretvanske županije, Strateškim planom Grada Dubrovnika i Vizijom i strategijom razvoja Sveučilišta u Dubrovniku, u obzir je uzet već prihvaćen proces internacionalizacije studijskih programa i mobilnosti studenata, nastavnika i znanstvenika Sveučilišta u Dubrovniku.

Za analizu strukture srednjeg obrazovanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koristilo se podacima za školsku 2013./2014. godinu Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu, znanost i sport Dubrovačko-neretvanske županije i Upravnog odjela za obrazovanje, sport, socijalnu skrb i civilno društvo Grada Dubrovnika, podacima o nezaposlenima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji 31. prosinca 2013. Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, područni ured Dubrovnik


212

i podacima Sveučilišta u Dubrovniku u proteklih pet godina (od akademske 2008./2009. do 2013./2014. godine).

VISOKO OBRAZOVANJE TIJEKOM POVIJESTI DUBROVNIKAPočetak visokoškolskog obrazovanja u Dubrovniku povezan je

s Isusovačkim (jezuitskim) crkvenim redom, i to kao reakcija na raskol u Rimokatoličkoj crkvi, na protestantizam s utemeljiteljem Martinom Luterom (početak 1517.). Red je osnovao sv. Ignacije Loyola, a odobrio ga je 27. rujna 1540. papa Pavao III. Prvi cilj pri osnivanju Reda bio je vratiti se izvornoj Crkvi i vjeri kako ju je shvaćala Rimokatolička crkva prije Martina Lutera i njegovih reforma. Kako je Dubrovačka Republika oduvijek bila bastion katoličanstva, njegov je Senat 1560. godine zatražio da papa Pio IV. u Grad pošalje isusovce. U početku bila je riječ o njihovu pojedinačnom doprinosu, ali je nakon 1604. godine u Gradu počela djelovati i organizirana isusovačka (jezuitska) misija, u razdoblju 1619. – 1639. godine poznata kao rezidencija.

Godine 1624. dubrovački jezuiti osnovali su Collegium Societatis Iesu najprije za potrebe obrazovanja crkvenih kadrova. Tu su djeca (ne samo kao dotad u privatnih učitelja) na nižoj razini stjecala osnovno i humanističko obrazovanje. Kako su isusovci inače veliku skrb posvećivali školstvu, prosvjeti i znanosti, u dogovoru s njima 1654. godine Senat Dubrovačke Republike je Collegium Societatis Iesu proglasio javnim visokim učilištem u kojemu se u prvom redu izučavala umjetnost i prirodne znanosti, što je bio stvarni početak dubrovačkoga visokoškolskog obrazovanja u svjetovne svrhe. Najpoznatiji svjetovnjak koji se ondje obrazovao bio je Ivan Gundulić, a uz njega najpoznatiji dubrovački isusovac i znanstvenik Ruđer Bošković prije odlaska u Rim na doktorske studije. Poznatiji još su bili: Rajmund Kunić, Benedikt Stay Stojković, Benedikt Zamanja, Đuro Baglivi, Stjepan Gradić, Ivan Marija Matijašević, Ivan Luka Zuzorić, pjesnik Ignjat Đurđević i drugi. Godine 1778. Collegium Societatis Iesu mijenja ime u Collegium Rhagusinum, a 1793. godine Senat je dopustio mladim plemićima da na tom učilištu mogu studirati navigaciju i trgovinu. Poradi toga je Collegium Rhagusinum stvarni prethodnik svekolikoga suvremenog dubrovačkog visokog školstva.

No, uz sve rečeno, može se zaključiti da za 450 godina Dubrovačke Republike (1358. – 1808.) u Dubrovniku nije bilo visokoobrazovnih ustanova. Dubrovčani su se školovali uglavnom na talijanskim sveučilištima (Rim, Padova, Perugia, Siena, Firenca, Bologna i dr.), a država je godišnje davala nekoliko stipendija.

Za vrijeme austrijske uprave (1815. – 1918.) kulturno i obrazovno stanje u Gradu bili su veoma prozaični, a kamoli da je bilo visokoškolskog obrazovanja. Austrija nije poštovala ni dubrovačku tradiciju. U to vrijeme Dubrovčani su


213

studirali najčešće u Beču i Pragu, dijelom i u Budimpešti, pa dakako i u Italiji. Za Dubrovnik u tom pogledu nije marila ni Kraljevina SHS (1918. – 1929.) niti Kraljevina Jugoslavija (1929. – 1941.). I dalje se studiralo u spomenutim europskim sveučilišnim središtima. Pritom valja dodati da je u Dubrovniku 1923. godine bila ustanovljena Kraljevska pomorska vojna akademija, s rangom visoke škole. U nju su se mogli upisati završeni gimnazijalci i završeni učenici pomorske škole (i danas se zgrada bivše vojarne često naziva Akademijom). Prva klasa (12 časnika) završila je 16. kolovoza 1924. Akademija je djelovala sve do raspada Kraljevine Jugoslavije. Iako je riječ o vojnom obrazovanju, to je bio prvi institucionalizirani oblik visokoškolske izobrazbe u Dubrovniku u dvadesetom stoljeću.

Suvremeno dubrovačko visoko obrazovanje od polovine dvadesetoga stoljeća do osnivanja Sveučilišta u Dubrovniku temeljilo se na više od četrdeset godina visokog obrazovanja pomoraca u organizaciji Više pomorske škole (osnovana 1959.), Pomorskog fakulteta (osnovan 1986.) i Veleučilišta u Dubrovniku (utemeljeno 1996.) i uz više od trideset godina visokog obrazovanja za turizam i vanjsku trgovinu u organizaciji Fakulteta za turizam i vanjsku trgovinu (pokrenut 1970.) u Zagrebu, kojemu je 1975. godine pripojena i Viša turistička škola (osnovana 1959.) iz Dubrovnika. Godine 1976. taj je Fakultet pridodan Sveučilištu u Splitu. Nadalje, 1980. godine Fakultetu je pripojen Centar za turističku dokumentaciju i informacije iz Dubrovnika, koji su formirali još 1938. godine turistički forumi na Jadranu kao tadašnji Arhiv za turizam, da se dodatno pridonese razvoju i unapređivanju dubrovačkog turizma.

Valja napomenuti da su u Dubrovniku djelovale i Pedagoška akademija (1959. – 1974.) i Muzička akademija, Odjel za violinu (1968. – 1973.), kao sastavni dio Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Rečenome valja dodati Interuniverzitetski centar (IUC), pokrenut 1971. godine, Međunarodno središte hrvatskih sveučilišta (MSHS), osnovano 1991. godine, koje je danas Centar za poslijediplomske studije Dubrovnik, kao posebna sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, i RIT Croatia, donedavno poznata kao Američka visoka škola za menadžment i tehnologiju (RIT/ACMT), osnovana 1997. kao dio Rochester Institute of Technology (RIT) – privatnoga sveučilišta u SAD-u.

SUVREMENO VISOKO OBRAZOVANJE U ORGANIZACIJI SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKUSuvremeno visoko obrazovanje u Dubrovniku prolazilo je različite faze,

uspone i padove, ali je uvijek ostajala želja i upornost da ovaj Grad sačuva svoj identitet i u tom području. Radi toga je 10. srpnja 1999. potpisana Povelja DISEC (Dubrovnik International Science and Education Centre), koja će, kako se poslije pokazalo, biti podloga za osnivanje Sveučilišta u Dubrovniku.


214

Iako su za osnivanje Sveučilišta u Dubrovniku postojale mnoge povijesne, kulturne, društvene i geografske pretpostavke, valjalo je uložit golem napor da bi se odgovorilo na različita promišljena: kakvo Sveučilište treba biti, ima li Dubrovnik znanstveno-nastavne, prostorne i financijske pretpostavke za njegovo pokretanje te ima li dostatan broj studenata koji su spremni upisati nastavne planove i programe koje im ono može ponuditi. Nakon vrlo duge i složene zakonske procedure Sabor Republike Hrvatske jednoglasno je 1. listopada 2003. donio Zakon o osnivanju Sveučilišta u Dubrovniku.

Sveučilište u Dubrovniku upisalo je prvu generaciju studenata na preddiplomske studije akademske 2004./2005. godine, a prvu generaciju studenata na diplomske studije akademske 2007./2008. godine s nastavnim planovima i programima izrađenima u skladu s preporukom Bolonjske deklaracije na temelju dopusnice Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Tijekom akademske 2006./2007. godine na Sveučilištu u Dubrovniku pokrenut je jedan poslijediplomski specijalistički studij i pet međusveučilišnih poslijediplomskih (doktorskih) studija.

U akademskoj 2013./2014. godini na Sveučilištu u Dubrovniku izvodilo se deset trogodišnjih sveučilišnih preddiplomskih studija, dva trogodišnja stručna preddiplomska studija i devet dvogodišnjih sveučilišnih diplomskih studija te jedan poslijediplomski specijalistički studij. Kao suradna ustanova, Sveučilište u Dubrovniku sudjeluje u nastavi na šest međusveučilišnih poslijediplomskih (doktorskih) studija.

Od svoga osnivanja Sveučilište u Dubrovniku ponudilo je završenim srednjoškolcima studijske programe iz područja društvenih, tehničkih i biotehničkih znanosti, ali se stvaraju pretpostavke i za studije iz područja humanističkih znanosti i umjetnosti, čime bi ono dobilo svoj puni smisao. Ukupan broj upisanih studenata na sveučilišne studije neznatno se smanjivao, ali se značajnije smanjivao broj upisanih na preddiplomske sveučilišne studije jer se pri upisima skrbilo o potrebama za završenim studentima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U tablicama 1. do 6. uneseni su podaci o upisanim studentima u razmaku od proteklih pet godina (akademske 2008./2009. i 2013./2014. godine).


215

Tablica 1.Broj upisanih studenata na sveučilišne preddiplomske studije

Br. Studij 2008./2009. 2013./2014.

1. Ekonomija 49 33

2.

Poslovna ekonomija: 913 391

•Turizam 277 156

•Međunarodna trgovina 100 80

•Marketing 237 119

• Financijski menadžment 109

•Menadžment 190

• IT menadžment (prva generacija od akademske 2013./2014. godine) 36

3. Nautika 125 165

4. Brodostrojarstvo 83 85

5. Pomorske tehnologije jahta i marina 43 60

6. Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu 46 81

7. Primijenjeno/poslovno računarstvo 78 91

8. Akvakultura 24 60

9. Mediji i kultura društva 134 126

10.

Restauracija i konzervacija umjetničkih dobara: 68 60

• drvo 29 18

• papir 20 18

• tekstil 8 4

•metal 6 9

• keramika 5 11

Ukupno: 1.563 1.152

Tablica 2.Broj upisanih studenata na stručne preddiplomske studije

Br. Studij 2008./2009. 2013./2014.

1. Sestrinstvo 26 76

2. Financijski menadžment (prva generacija od akademske 2012./2013. godine) 46

Ukupno: 26 122

Prema podacima u tablicama 1. i 2. može se zaključiti da je u proteklih pet godina za 20% smanjen broj upisanih studenata na sveučilišne preddiplomske studije (s 1 589 na 1 274 studenta). Na to je najviše utjecao smanjen broj upisanih studenata na studij Poslovna ekonomija (s 913 na 391 student, ili 57%) jer se u okviru njega više ne izvode smjerovi Financijski menadžment i Menadžment, ali


216

se pokrenuo novi smjer, IT menadžment. Na svim drugim studijima nije bilo većih promjena iako je povećan interes za pomorske studije. Time je, uz pokretanje dvaju preddiplomskih stručnih studija, Sveučilište u Dubrovniku odgovorilo na potrebe za zapošljavanjem u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Tablica 3. Broj upisanih studenata na sveučilišne diplomske studije

Br. Studij 2008./2009. 2013./2014.

1. Ekonomija 27 18

2.

Poslovna ekonomija 149 221

•Turizam 58 86

•Međunarodna trgovina 91 46

•Marketing 89

3. Pomorstvo(prva generacija od akademske 2010./2011. godine) 79

4. Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu 15 11

5. Poslovno računarstvo 34 27

6. Marikultura 21 20

7. Odnosi s javnostima 50 64

8. Mediji 26 36

9.

Restauracija i konzervacija artifekata (prva generacija od akademske 2009./2010. godine) od: 34

•drva 10

•papira 11

•tekstila 3

•metala 7

•keramike 3

Ukupno: 322 510

Tablica 4. Broj upisanih studenata na sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij

Br. Studij 2008./2009. 2013./2014.

1. Upravljanje marketingom u turizmu 35 18

Tablica 5. Broj upisanih studenata na međusveučilišni poslijediplomski (doktorski) studij

Br. Studij 2008./2009. 2013./2014.

1. Povijest stanovništva* 21 49

*Od šest međusveučilišnih poslijediplomskih (doktorskih) studija jedino se taj studij izvodi na Sveučilištu u Dubrovniku.


217

Broj upisanih studenata na sveučilišne diplomske studije u proteklih pet godina povećan je za 59% (s 322 na 510 studenata) u prvom redu jer se pokrenuo diplomski studij Restauracija i konzervacija artifekata od drva, papira, tekstila, metala i keramike, diplomski studij Pomorstvo i u okviru diplomskog studija Poslovna ekonomija smjer Marketing kako se vidi u tablici 3.

Tablica 6. Broj ukupno upisanih studenata

Br. Studij 2008./2009. 2013./2014.

1. Sveučilišni i stručni preddiplomski studiji 1 589 1 274

2. Sveučilišni diplomski studiji 322 510

3. Sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij 35 18

4. Međusveučilišni poslijediplomski (doktorski) studij 21 49

Ukupno: 1 967 1 851

Ukupni broj studenata s indeksom Sveučilišta u Dubrovniku smanjio se u proteklih pet godina za 6% (s 1 967 na 1 851 studenta), kako se vidi u tablici 6.

Kad je riječ o broju upisanih studenata u prve godine preddiplomskih i diplomskih studija na Sveučilište u Dubrovniku, može se zaključiti da je u protekle dvije godine zaustavljen trend smanjenja upisa na preddiplomske studije, ali stagnira broj upisa na diplomske studije, kako se vidi u tablici 7.

Tablica 7.Broj upisanih studenata u prve godine studija

Br. Studij 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

1. Preddiplomski studiji 509 378 336 435 448

2. Diplomski studiji 194 195 179 162 166

Ukupno: 703 573 515 597 614

U tablicama od 8. do 10. uneseni su podaci o svim završenim studentima preddiplomskih studija u proteklih pet godina (od akademske 2008./2009. do 2013./2014. godine) na Sveučilištu u Dubrovniku.


218

Tablica 8.Broj završenih studenata sveučilišnih preddiplomskih studija

Br. Studij/smjer 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Ekonomija 7 9 5 7 5 33

2.

Poslovna ekonomija•Turizam 36 14 34 29 37 150•Međunarodna trgovina 15 9 15 11 15 65•Marketing 38 22 28 24 41 153•Financijski menadžment 24 14 14 2 1 55•Menadžment 26 31 23 4 84

3. Nautika 25 22 27 20 39 133

4. Brodostrojarstvo 2 15 10 4 8 39

5. Pomorske tehnologije jahta i marina 2 9 10 10 9 40

6. Elektrotehničke i komunikacijsketehnologije u pomorstvu 9 5 8 3 6 31

7. Primijenjeno/poslovno računarstvo 24 19 12 11 15 81

8. Akvakultura 4 8 6 5 7 30

9. Mediji i kultura društva 31 29 46 43 25 174

10.

Restauracija:•drva•papira•tekstila•metala•keramike

104

1

1010444

3421

5614

2133

28268

128

Ukupno: 258 238 248 189 217 1 150

Tablica 9.

Broj završenih studenata stručnog preddiplomskog studija

Br. Studij 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Sestrinstvo 14 39 53

Tablica 10.Broj završenih studenata svih preddiplomskih studija

Br. Studij 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Sveučilišni studiji 258 238 248 189 217 1 150

2. Stručni studij 14 39 53

Ukupno: 258 238 248 203 256 1 203

Prema podacima u tablicama od 8. do 10. može se zaključiti da su u proteklih pet godina na Sveučilištu u Dubrovniku preddiplomske studije završila 1 203 studenta, ili prosječno 240 studenata godišnje. Od njih je više od 85% nastavilo visoko obrazovanje upisom na diplomske studije Sveučilišta u


219

Dubrovniku.

U tablicama od 11. do 14. uneseni su podaci o svim završenim studentima diplomskih i poslijediplomskih studija u proteklih pet godina (od akademske 2008./2009. do 2013./2014. godine) na Sveučilištu u Dubrovniku.

Tablica 11.Broj završenih studenata sveučilišnih diplomskih studija

Br. Studij/smjer 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Ekonomija 6 4 7 6 14 37

2.

Poslovna ekonomija

•Turizam 3 3 19 18 12 55

•Međunarodna trgovina 3 10 24 35 19 91

•Marketing 11 25 36

3. Pomorstvo 12 12

4. Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu 3 10 3 6 5 27

5. Poslovno računarstvo 12 13 17 7 49

6. Marikultura 4 7 2 5 5 23

7. Mediji 4 1 27 3 35

8. Odnosi s javnostima 3 18 43 11 75

10.

Restauracija i konzervacija artifekata od:

•drva 2 4 6

•papira 3 3 6

•tekstila 1 1 2

Ukupno: 19 53 87 174 121 454

Prema podacima u tablici 11. može se zaključiti da su u proteklih pet godina na Sveučilištu u Dubrovniku diplomske studije završila 454 studenta, ili prosječno 90 studenata godišnje. Pritom valja napomenuti da će godišnje porasti prosječan broj diplomiranih studenata jer su se u prve tri godine promatranoga razdoblja tek pokretali novi diplomski studiji.

Tablica 12.Broj završenih studenata sveučilišnog poslijediplomskog specijalističkog studija

Br. Studij 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Upravljanje marketingom u turizmu 11 11


220

Tablica 13.Broj završenih studenata međusveučilišnog poslijediplomskog (doktorskog)

studija

Br. Studij 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Povijest stanovništva 1 3 4 8

Tablica 14. Broj ukupno završenih studenata

Br. Studij 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

1. Preddiplomski studiji 258 238 248 203 256 1 203

2. Diplomski studiji 19 53 87 174 121 454

3. Sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij 11 11

4.Međusveučilišni poslijediplomski (doktorski) studij “Povijest stanovništva”

1 3 4 8

Ukupno 277 291 347 380 381 1 676

Ukupni broj od 1 657 završenih studenata u tablici 14. odnosi se na studente koji su dobili svjedodžbe (nakon završenog preddiplomskog studija) i diplome (nakon završenog diplomskog studija). To pak znači da su u proteklih pet godina (od 2009. do 2013.) na Sveučilištu u Dubrovniku studije završila ukupno 1 222 studenta.

SREDNJEŠKOLSKO OBRAZOVANJE U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJISrednje obrazovanje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji organiziralo je

šest gradova: Dubrovnik, Korčula, Vela Luka, Blato, Metković, Ploče i Opuzen. U školskoj 2013./2014. godini u šesnaest (16) škola bilo je ukupno upisano 5 678 učenika, od kojih je 4 321 učenik stjecao srednje četverogodišnje obrazovanje, a 1 357 učenika srednje trogodišnje obrazovanje. U tablici 15. pokazana je struktura upisanih učenika u četverogodišnje srednje škole.

Tablica 15.Upisani učenici u četverogodišnje škole

Četverogodišnje srednje škole Upisani u IV. razred Ukupno upisani

Gimnazije 432 1 777

Strukovne škole 672 2 445

Umjetničke škole 24 99

Ukupno: 1 128 4 321


221

Od ukupno upisanih 1 777 gimnazijalaca, u Dubrovniku ih je pohađalo njih 890, u Metkoviću 448, u Pločama 183, u Korčuli 105 učenika, u Veloj Lukci 71 učenik i u Blatu 80 učenika, kako se vidi u tablici 16.

Tablica 16. Upisani učenici u gimnazije

Grad Škola/usmjerenje Upisani u IV. razred Ukupno upisani

Dubrovnik

Gimnazije u Dubrovniku: 208 890

Gimnazija Dubrovnik 137 522

Opća gimnazija 82 347

Prirodoslovno-matematička gimnazija 26 108

Jezična gimnazija 29 108

Opća gimnazija (za sportaše) 59

Klasična gimnazija “Ruđer Bošković” 33 120

Opća gimnazija (privatna) 38 98

Ekonomska gimnazija (Ekonomska i trgovačka škola) 23

Turistička gimnazija (Turistička i ugostiteljska škola) 27

Metković

Srednja škola Metković 112 448


Prirodoslovno-matematička gimnazija 28 112

Jezična gimnazija 56 224

PločeSrednja škola “Fra. Andrija Kačić Miošić” 44 183


KorčulaSrednja škola Korčula 29 105


Vela LukaSrednja škola Vela luka 21 71


BlatoSrednja škola Blato 18 80


Ukupno gimnazijalaca: 432 1 777

Od ukupno 2 445 učenika upisanih u strukovne četverogodišnje škole, u Dubrovniku ih je pohađalo njih 1 573, u Metkoviću 225 učenika, u Opuzenu njih 205, u Pločama 182, u Korčuli 154, u Veloj Lukci 60 i u Blatu 46 učenika. Struktura tako upisanih učenika vidi se u tablici 17.


222

Tablica 17. Upisani učenici u četverogodišnje strukovne škole

Grad Škola Upisani u IV. razred Ukupno upisani

Dubrovnik Ekonomska i trgovačka škola Dubrovnik 53 153

Metković Srednja škola Metković 42 161

Ploče Srednja škola “Fra. Andrija Kačić Miošić” 20 79

Vela Luka Srednja škola Vela Luka 20 60

Ukupno ekonomisti 135 453

Dubrovnik Ekonomska i trgovačka škola Dubrovnik 54 133

Opuzen Srednja poljoprivredna i tehnička škola Opuzen 27 90

Blato Srednja škola Blato 11

Ukupno komercijalisti 81 234

Dubrovnik Turistička i ugostiteljska škola Dubrovnik – turističko-hotelijerski komercijalisti 17 93

Dubrovnik Turistička i ugostiteljska škola Dubrovnik 90 294

Ploče Srednja škola “Fra. Andrija Kačić Miošić” 27 103

Korčula Srednja škola Korčula 19 97

Ukupno hotelijersko-turistički tehničari 136 494

Dubrovnik Ekonomska i trgovačka škola Dubrovnik –poslovni tajnici 23 100

Dubrovnik Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik –pomorski nautičari 27 193

Dubrovnik Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik 27 97

Korčula Srednja škola Korčula 5 26

Ukupno tehničari za brodostrojarstvo 32 123


Metković Srednja škola Metković 18 41

Blato Srednja škola Blato 10 35

Ukupno računalni tehničari za strojarstvo 56 180


223


Korčula Srednja škola Korčula 19

Ukupno elektrotehničari 38 146

Korčula Srednja škola Korčula – tehničari za mehatroniku 6 12

Opuzen

Srednja poljoprivredna i tehnička škola Opuzen:- poljoprivredni tehničari opći- voćari-vinogradari-vinari- fitofarmaceuti

18

21

281275

Metković Srednja škola Metković –poljoprivredni tehničar biljne proizvodnje 23 23

DubrovnikObrtnička škola Dubrovnik:- agroturistički tehničari- arhitektonski tehničari

2034

Dubrovnik

Medicinska škola Dubrovnik: - medicinske sestre/tehničari opće zdravstvene njege- zdravstveno-laboratorijski tehničari

3128

113112

U četverogodišnju srednju umjetničku školu u Dubrovniku ukupno je upisano 99 učenika a njihova struktura vidi se u tablici 18.

Tablica 18.Upisani učenici u četverogodišnju srednju umjetničku školu

Grad Škola Upisani u IV. razred Ukupno upisani

DubrovnikUmjetnička škola Luke Sorkočevića- glazbenik- slikarski dizajner

177

6237

U Dubrovniku je u devet srednjih škola bilo ukupno upisano 3 036 učenika - Gimnazija Dubrovnik (622 učenika), Turistička i ugostiteljska škola (609 učenika), Pomorsko-tehnička škola (521 učenik), Ekonomska i trgovačka škola (480 učenika), Obrtnička škola (247 učenika), Medicinska škola (225


224

učenika) i Umjetnička škola Luke Sorkočevića (114 učenika) te Klasična gimnazija “Ruđer Bošković” (120 učenika) i Dubrovačka privatna gimnazija (98 učenika).

Na području doline Neretve u četiri srednje škole ukupno je bilo upisano 1 964 učenika. U Metkoviću je u dvije srednje škole bilo upisano 1 248 učenika - Srednja škola Metković (800 učenika) i Gimnazija Metković (448 učenika), u Pločama u Srednju školu fra Andrije Kačića Miošića 511 učenika i u Opuzenu u Srednju poljoprivrednu i tehničku školu 205 učenika.

Na otoku Korčula u tri srednje škole ukupno je bilo upisano 678 učenika - Srednja škola Korčula 334 učenika, Srednja škola Blato 182 učenika i Srednja škola Vela Luka 162 učenika.

OSNOVNO OBRAZOVANJE U DUBROVAČKO- -NERETVANSKOJ ŽUPANIJIOsnovno obrazovanje od posebnog je društvenog interesa koje obuhvaća

odgoj i obvezno obrazovanje djece radi stjecanja znanja, umijeća, stavova i navika potrebnih za život i rad te za daljnje školovanje. Temelji se, između ostaloga, na načelu jednakosti obrazovnih šansa za sve učenike na partnerstvu svih odgojno- -obrazovnih čimbenika na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.

U 31 osnovnu školu u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u školskoj 2013./2014. godini bilo je ukupno upisano 9 446 učenika, od kojih je 1 188 bilo upisano u prve razrede, kako se vidi u tablici 19.

Tablica 19. Broj upisanih učenici u osnovne škole

Red.br. Osnovna škola Broj učenika

u razredima

I. razred VIII. razred Ukupno

1. “Marin Getaldić” - Dubrovnik 42 40 316

2. “Lapad” - Dubrovnik 119 130 919

3. “Marin Držić” - Dubrovnik 79 78 512

- specijalna škola 49 49

4. “Ivan Gundulić” - Dubrovnik 102 80 687

5. “Mokošica” - Dubrovnik 82 72 623

6. “Antuna Masle” - Orašac 20 14 113

7. “Gruda” - Gruda 33 36 254

8. “Cavtat” - Cavtat 47 44 375

9. “Župa Dubrovačka” - Mlini 79 79 621

10. “Mljet” - Babino Polje 6 6 52


225

11. “Slano” -Slano 17 4 68

12. “Primorje” - Smokovljani 7 8 60

13. “Ston” - Ston 12 16 123

14. “Janjina” -Janjina 8 10 71

15. “Trpanj” - Trpanj 4 8 48

16. “Petar Šegedin” - Orebić 38 29 241

17. “Kuna” - Kuna 5 1 40

18. “Petar Kanavelić” - Korčula 40 51 386

19. “Ante Curać Pinjac” - Žrnovo 11 8 89

20. “Smokvica” - Smokvica 13 17 107

21. “Blato” - Blato 30 37 275

22. “Vela Luka” - Vela Luka 40 44 307

23. “Braća Glumac” - Lastovo 5 5 41

24. “Vladimir Nazor” - Ploče 51 79 507

25. “Ivo Dugandžić Mišić”- Komin 15 12 93

26. “Fra Ante Gnječ” - Staševica 12 13 89

27. “Kula Norinska” - Kula Norinska 8 16 92

28. “Stjepan Radić” - Metković 119 146 1037

29. “Don Mihovil Pavlinović” - Metković 97 103 821

30. “Otrići - Dubrave” - Oštrići-Seoci 8 12 78

31. “Opuzen” - Opuzen 39 50 352

Ukupno: 1 188 1 279 9 446

Umjetničke osnovne škole I. razred VI. razred Ukupno

Umjetnička škola “Luka Sorkočević” - Dubrovnik 117 54 478

Glazbena OŠ “Ploče” 15 7 63

Glazbena OŠ “Metković” 35 16 133

OŠ “Orebić” 28 1 82

OŠ “Petar Kanavelić” - Korčula 35 7 110

Glazbena OŠ “Vela Luka” 12 15 71

Glazbena OŠ “Blato” 24 10 95

Glazbena OŠ “Opuzen” 16 6 45

Ukupno: 282 116 1.077

Treba napomenuti da se na razini Dubrovačko-neretvanske županije smanjuje broj upisane djece u osnovne škole, i to je smanjenje broja upisanih naglašeno na otocima Mljetu i Lastovu, poluotoku Pelješcu i Dubrovačkom primorju.


226

Jednako tako, i osnovne škole Grada Dubrovnika bilježe kontinuirano smanjenje broja učenika. U šest osnovnih škola u Dubrovniku školske 2013./2014. godine ukupno je bilo upisano 3 199 djece, što je 801 dijete manje negoli ih je bilo upisano prije deset godina, kako se vidi u tablici 20. Iako je školske 2013./2014. godine prvi put, nakon nekoliko proteklih godina, upisano u prve razrede više od 400 učenika (446 učenika), smanjenje broja ukupno upisanih je nastavljeno. Također, pripajanje osnovne škole s otoka Šipana osnovnoj školi “Ivan Gundulić” 1. siječnja 2013. označilo je završetak procesa zatvaranja osnovnih škola na Elafitskim otocima.

Tablica 20. Broj upisanih učenika u osnovne škole Grada Dubrovnika

Osnovna škola Školska 2004./2005. godina

Školska 2013./2014. godina +/-

“Marin Getaldić” 482 319 -163

“Marin Držić” 630 556 -74

“Lapad” 1.133 911 -222

“Ivan Gundulić” 713 689 -24

“Mokošica” 875 613 -262

“Antun Masle” 166 110 -56

Ukupno: 3 999 3 198 -801

PREDŠKOLSKO OBRAZOVANJE U DUBROVAČKO- -NERETVANSKOJ ŽUPANIJIDržavnim pedagoškim standardom predškolskog odgoja i naobrazbe

u Hrvatskoj su utvrđeni uvjeti za rad dječjih vrtića i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost organiziranog odgojno-obrazovnog rada s djecom predškolske dobi. Propisani su programi s obzirom na trajanje i namjenu, ustroj, prostori i oprema, mjerila za broj djece u odgojnim skupinama, broj odgajatelja i stručnih suradnika te materijalni i financijski uvjeti rada.

Na području Dubrovačko-neretvanske županije, prema zadnjim službenim podacima Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu, znanost i sport Dubrovačko-neretvanske županije u školskoj 2009./2010. godini bio je otvoren 21 vrtić s više od 4 000 djece, kojima su osnivači jedinice lokalne samouprave (14 vrtića), privatnici (5 vrtića) i vjerske zajednice (3 vrtića), kako je pokazano u tablici 21.


227

Tablica 21. Broj upisane djece u vrtiće

Naziv Broj grupa Broj djece

1. Dječji vrtići “Dubrovnik” - Dubrovnik 67 1 575

2. Dječji vrtić “Petar Pan” - Dubrovnik 1 20

3. Dječji vrtić “Calimero” - Dubrovnik 1 40

4. Dječji vrtić “Bubamara” - Dubrovnik 1 27

5. Dječji vrtić “Konavle” - Cavtat 14 366

6. Dječji vrtić “Župa Dubrovačka” - Mlini 18 367

7. Dječji vrtić “Slano” - Slano 2 38

8. Dječji vrtić “Ston” - Ston 2 51

9. Dječji vrtić “Orebić” - Orebić 9 160

10. Dječji vrtić “Korčula” - Korčula 9 149

11. Dječji vrtić “Anđeli čuvari” - Korčula 5 115

12. Dječji vrtić “Bambi” - Smokvica 1 18

13. Dječji vrtić “Blato” - Blato 4 60

14. Dječji vrtić “Marija Petković” - Blato 2 50

15. Dječji vrtić “Radost” - Vela Luka 4 95

16. Dječji centar Metković - Metković 21 450

17. Dječji vrtić “Mali Isus” - Metković 1 25

18. Dječji vrtić “Leut” - Metković 2 43

19. Dječji vrtić “Opuzen” - Opuzen 4 100

20. Dječji vrtić pri OŠ “Otrići - Dubrave” - Oštrić-Seoci 2 18

21. Dječji vrtić “Ploče” - Ploče 10 220

22. Dječji vrtić pri OŠ “Lastovo” - Lastovo 1 22

Ukupno: 181 4 009

Vjerojatno je broj vrtića i upisane djece u školskoj 2013./2014. godini porastao, ali to za ovu analizu nema bitnog utjecaja.

OBRAZOVNA STRUKTURA NEZAPOSLENIH OSOBA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI 31. PROSINCA 2013.Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, područni ured

Dubrovnik, 31. prosinca 2013. u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bile su evidentirane 9 504 nezaposlene osobe prema obrazovnoj strukturi koja je dana u tablici 22.


228

Tablica 22.Broj i obrazovna struktura nezaposlenih

Ukupno nezaposlenih 9 504 100%

Bez škole i nezavršena osnovna škola 113 1,2%

Osnovna škola 1 422 15%

Srednja škola za zanimanja do tri godine i škola za KV i VKV radnike 3 653 38,4%

Srednja škola za zanimanja od četiri i više godina 2 681 28,2%

Gimnazija 359 3,8%

Viša škola, I. stupanj fakulteta i stručni studij 544 5,7%

Fakulteti, akademije, magisteriji, doktorati 732 7,7%

Prema podacima u tablici 22. valja naglasiti da je od ukupnog broja evidentirano nezaposlenih njih 66,6% sa završenom srednjom strukovnom školom (trogodišnjom i četverogodišnjom) i da njih 15% ima samo osnovno obrazovanje. Ne upuštajući se u detaljniju analizu to su podaci koji upućuju na potrebu da se takve osobe koje ne mogu naći zapošljavanje u struci, uključe u dodatne obrazovne procese, u prvom redu u programe cjeloživotnog obrazovanja. To se odnosi i na 13,4% evidentiranih sa završenim višim i visokim obrazovanjem.

U isto vrijeme, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Ministarstvu rada i mirovinskog sustava za 2013. Godinu, u svim županijama Republike Hrvatske nedostaje visokoobrazovnih kadrova u području: medicine, matematike, elektrotehnike, strojarstva, računarstva, anglistike, germanistike, edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti i logopedije, a ne treba novih kadrova iz: biotehničkih znanosti, umjetničkog područja, ekonomije i prava. Također, od strukovnih programa srednjoškolskog obrazovanja nedostaju slastičari, mesari, tesari, i farmaceutski tehničar, a ne treba: novih ekonomista i trgovaca, hotelijersko- -ugostiteljskih tehničara, prodavača, frizera, fotografa i automehaničara.

Također, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, područni ured Dubrovnik (dalje: HZZZ – DBK), 31. prosinca 2013. deficitarna zanimanja bila su ona sa:

- srednjom školom: barmen, konobar, kozmetičar, kuhar, maser, medicinska sestra, pekar, pomoćni konobar, pomoćni kuhar, tesar i vozač autobusa,

- višom školom: fizioterapeut i sanitarni inženjer,- visokom školom: dipl. ing. arhitekture, dipl. ing. hortikulture, dr.

opće medicine, mag. farmacije, socijalni radnik, učitelj biologije, učitelj fizike i učitelj matematike.

Također, u tom su Zavodu evidentirane nezaposlene osobe koje su završile studije na Sveučilištu u Dubrovniku. Ti podaci i podaci o završenim


229

studentima (2013. godine i u proteklih pet godina) na Sveučilištu u Dubrovniku dani su u tablicama 23. i 24.

Tablica 23.Broj evidentirano nezaposlenih i završenih studenata preddiplomskih studija

Sveučilišta u Dubrovniku (SVDU)

Br. SVJEDODŽBASVDUzavršili

2009. – 2013.

SVDUzavršili2013.

HZZZ DBKnezaposleni

1.sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica inženjer/inženjerka elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu 31 6 4

2. sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica inženjer/inženjerka računarstva 81 15 3

3.sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica inženjer/inženjerka pomorskog prometa nautičkog smjera 133 39 4

4.sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica inženjer/inženjerka pomorskih tehnologija jahta i marina 40 9 3

5. sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica restauracije i konzervacije drva 28 1

6. sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica restauracije i konzervacije papira 26 2 3

7. sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica restauracije i konzervacije keramike 8 3 2

8. sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica ekonomije 33 5 32

9. sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica novinarstva i odnosa s javnostima 174 25 12

10. stručni prvostupnik/prvostupnica sestrinstva 53 39 6

Ukupno: 607 143 70

Prema podacima u tablici 23. može se zaključiti da je u proteklih pet godina na Sveučilištu u Dubrovniku preddiplomske studije završilo 607 studenata, od kojih je 2013. godine studije završilo njih 143. Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, područni ured Dubrovnik evidentirao je njih 70 nezaposlenih, ili 11,5% od tako završenih studenata u proteklih pet godina na Sveučilištu u Dubrovniku. Pritom valja napomenuti da su sve preddiplomske studije na Sveučilištu u Dubrovniku u proteklih pet godina završila 1 203 studenata, od kojih je 2013. godine studije završilo njih 256.


230

Tablica 24.Broj evidentirano nezaposlenih i završenih studenata diplomskih studija

Sveučilišta u Dubrovniku (SVDU)

Br. SVJEDODŽBA

SVDUzavršili

2009. – 2013.

SVDUzavršili2013.

HZZZ DBKnezaposleni

1.magistar/magistra inženjer/inženjerka elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu 27 5 4

2. magistar/magistra inženjer/inženjerka računarstva 49 7 8

3. magistar/magistra inženjer/inženjerka pomorskog prometa 12 12 3

4. magistar/magistra inženjer/inženjerka marikulture 23 5 3

5. magistar/magistra restauracije i konzervacije drva 6 4 5

6. magistar/magistra restauracije i konzervacije papira 6 3 2

7. magistar/magistra ekonomije 37 14 26

8. magistar/magistra poslovne ekonomije – smjer turizam 55 12 2

9. magistar/magistra poslovne ekonomije – smjer međunarodna trgovina 91 19 2

10. magistar/magistra javnih medija 35 3 5

11. magistar/magistra odnosa s javnostima 75 11 17

Ukupno 416 95 77

Prema podacima u tablici 24. može se zaključiti da je u proteklih pet godina na Sveučilištu u Dubrovniku diplomske studije završilo 416 studenata, od kojih je 2013. godine studije završilo njih 95. Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, područni ured Dubrovnik evidentirao je njih 77 nezaposlenih, ili 18,5% tako završenih studenata u proteklih pet godina na Sveučilištu u Dubrovniku. Pritom valja napomenuti da su sve diplomske studije na Sveučilištu u Dubrovniku u proteklih pet godina završila 454 studenata, od kojih je 2013. godine studije završilo njih 121.

SAŽETAK ANALIZE OBRAZOVANJA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJIGeografski položaj Dubrovačko-neretvanske županije i broj stanovnika

koji se trajno smanjuje u njezinu ruralnom dijelu - u prvom redu u Dubrovačkom primorju i na Elafitskom otocima - bitno utječu na razvedenost škola i njihovu brojnost. Zato je važno, sagledavajući cjelovitu problematiku povezanu od


231

dječjih vrtića i osnovnih škola, do škola srednjeg i visokog obrazovanja, sustavno se ispomagati i poticati na međusobnu suradnju.

a) Na području Dubrovačko-neretvanske županije još uvijek je premalen broj predškolskih ustanova, kojima su osnivači jedinice lokalne samouprave, privatnici i vjerske zajednice. Mnoge od njih djeluju u lošim prostornim uvjetima, ili su nedostatno opremljene, ili je broj djece u grupama veći negoli to propisuju predškolski standardi. Na evidentirano više od 4 000 djece u vrtićima, još uvijek je premalo pedagoga, psihologa i defektologa, a pridodaju li se tomu i nedostatna novčana sredstva, onda je teško, u takvim uvjetima, ostvarivati zadane razine predškolskih standarda. Zato se mora sustavno pristupiti otklanjanju svih uočenih nedostataka, a dodatnim stimulativnim mjerama još više poticati stručno usavršavanje odgajatelja, koji su prvi u nizu kvalificiranih osoba s kojima se djeca susreću u predviđenom obveznom obrazovanju. Analize pokazuju da prosječno godišnje 1 300 predškolske djece upisuje prve razrede osnovnih škola.

b) Razvedenost osnovnih škola u Dubrovačko-neretvanskoj županiji godinama se sužava. Danas ni jednom Elafitskom otoku nema osnovne škole, u neke osnovne škole valja značajnije uložiti u uređenje i opremanje prostora, neadekvatno su riješene popratne prostorije (ili tih prostorija nema) za cjelodnevni boravak učenika a umnogim osnovnim školama nastava se izvodi u više smjena. Pridodaju li se tomu povećani troškovi organizacije prijevoza učenika do udaljenih škola, kao i očekivane bitne promjene temeljem uvođenja devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, nije realno očekivati da će se moći ispuniti propisani standardi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Zato je prijeko potrebno da se za 9 500 upisanih učenika u osnovnim školama (evidentirano za školsku 2013./2014. godinu) sustavno osiguravaju svi preduvjeti u skladu ne samo sa smjernicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nego i s EU smjernicama i kriterijima. Dodatno educiranje učitelja i nastavnika mora biti trajan proces, i organizacija nastave u jednoj smjeni ili cjelodnevna nastava mora biti imperativ. I sve to da bi se zadržale manje škole u seoskim sredinama i nerazvijenim područjima Dubrovačko-neretvanske županije i po mogućnosti vratile male osnovne škole na Elafitske otoke. Analiza pokazuju da je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji približno 1 200 učenika završilo osnovno obrazovanje u školskoj 2013./2014. godini.

c) Analiza današnjeg srednjeg obrazovanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji pokazuje naglašene strukturne poteškoće koje su posljedica nedostatnih gimnazijskih i umjetničkih programa. Srednje obrazovanje organiziralo je šest gradova: Dubrovnik, Korčula, Vela


232

Luka, Blato, Metković, Ploče i Opuzen. U školskoj 2013./2014. godini u šesnaest škola bilo je približno upisano 5 700 učenika, od kojih je približno 4 300 njih stjecalo srednje četverogodišnje obrazovanje a približno 1 400 učenika srednje trogodišnje obrazovanje. Nedostatak školskih domova i poteškoće u osiguranju prijevoza učenika do škola bitno utječe na smanjeni upis u prve razrede srednjih škola. Nedostatak nastavnika, pedagoga i psihologa kao i bitna odstupanja od prostornih uvjeta i opremljenosti srednjih škola prema standardima propisanima od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, zahtijevaju neodgodivu intervenciju. Zato je potrebno da se obnove postojeće srednje škole (ili po potrebi izgrade nove ili se nađu i prilagode već izgrađeni drugi prostori), opreme suvremenim audiovizualnim pomagalima, izgrade odgovarajuće sportske dvorane, poboljšaju prostorni uvjeti i osigura rad u jednoj smjeni. Srednjoškolski programi moraju biti takvi da budu povezani s potrebama gospodarstva Dubrovačko-neretvanske županije i da potiču učenike za nastavak osnovnog obrazovanja. Za realizaciju toga treba dodatnim mjerama stimulirati postojeće i dolazak novoga nastavnog osoblja uz poboljšanje uvjeta njihova rada i života u sredini kojoj pripadaju. Izrađene dugoročne planove povezane za srednjoškolsko obrazovanje treba sustavno pratiti i vrednovati. Analiza pokazuju da je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji približno 1 550 učenika završilo srednje obrazovanje u školskoj 2013./2014. Godini, od kojih je približno 1 100 njih završilo četverogodišnju srednju školu.

d) Visoko obrazovanje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u okviru Sveučilišta u Dubrovniku svojim studijskim programima nudi završenim srednjoškolcima samo dio onoga što je srednjoškolcima zanimljivo ili je potrebno Županiji.

U akademskoj 2013/2014. godini na Sveučilištu u Dubrovniku bilo je upisano približno 1 800 studenata, od kojih je u prve godine studija bilo upisano njih 630 (460 studenata, ili 73% na preddiplomske studije, i 170 studenata, ili 27% na diplomske studije).

Od tako upisanih 460 studenata njih 81%, ili 371 student bili su s područja Dubrovačko-neretvanske županije (185 studenata ili 50% iz Dubrovnika i 186 studenata iz drugih dijelova Županije), 17% ih je bilo iz drugih dijelova Hrvatske i 2% iz inozemstva. Usporede li se podaci o broju završenih učenika u gimnazijama u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (432 završena gimnazijalca) s brojem onih koji su upisali preddiplomske studije na Sveučilištu u Dubrovniku (93 studenta sa završenom gimnazijom), može se zaključiti da svega 21,5% njih nastavi studije u Dubrovniku. Nema službenih podataka, ali je za pretpostaviti da preostalih 340 završenih gimnazijalaca upisuje studije na sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Mostaru ili je svoje obrazovanje nastavilo u nekoj od visokih


233

privatnih škola u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Također, od 696 završenih učenika s četverogodišnjom strukovnom školom njih je 367 ili, 52,7%, upisalo studije u Dubrovniku, a za preostalih 329 završenih srednjoškolaca nema službenih podataka o nastavku školovanja.

Prema podacima Sveučilišta u Dubrovniku može se zaključiti da je akademske 2013./2014. godine bilo 67% upisanih studenata u prve godine preddiplomskih studija koji su srednje obrazovanje završili u Dubrovniku, 13% u drugim gradovima Dubrovačko-neretvanske županije, a 20% izvan Županije. Uočljivo je, dakle, da se iz rubnih dijelova Dubrovačko-neretvanske županije (u prvom redu iz gradova - Metkovića, Opuzena, Ploča i Vele Luke) srednjoškolci u vrlo malom broju upisuju na studije u Dubrovniku.

Analiza sadašnjih studijskih programa na Sveučilištu u Dubrovniku, s obzirom na potrebe gospodarstva u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, pokazuje da nema bitnih negativnih učinaka na broj nezaposlenih koji su evidentirani u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, područni ured Dubrovnik. Pa ipak, kad se uočio mogući porast nezaposlenih s nekim svojim završenim preddiplomskim i diplomskim studijima (Ekonomija, Odnosi s javnostima i smjerovima u okviru studija Restauracija i konzervacija arifekata od drva, papira, metala, tekstila i keramike), Sveučilište u Dubrovniku smanjilo je upisne kvote za te studije. Zbog toga će Sveučilište u Dubrovniku morati i dalje sustavno dugoročno pratiti učinke svojih studijskih programa povezano sa potrebama gospodarstva Županije, neke studije zatvarati, ali i pokretati nove, unaprijed znajući da neće moći osigurati sve potrebne visokoobrazovne struke. Ali ono što bi moralo učiniti jest da posebno potiče izvrsne studente kako bi se što prije uključili u gospodarstvo i druge djelatnosti od strateškog značaja za razvoj Županije.

Iako su na Sveučilištu u Dubrovniku učinjeni golemi napori da se od njegova osnutka 2003. godine do danas smanji nedostatak znanstveno-nastavnog osoblja, posebice u uvjetima primjene Bolonjske deklaracije, nestimulativni uvjeti za obrazovni kadar i dalje rezultiraju manjkom kvalitetnih nastavnika i sveučilišnih profesora.

Započete aktivnosti u osiguranju prostornih uvjeta i njihovo opremanje suvremenom opremom valja nastaviti i planski sve svoje sadržaje locirati u Sveučilišnom kampusu. Tako bi se zgrade kojima danas raspolaže Sveučilište u Dubrovniku izvan Sveučilišnog kampusa, mogle prenamijeniti za potrebe srednjeg ili osnovnog obrazovanja u Dubrovniku, a ujedno bi ono, na jednom mjestu, moglo ekonomičnije izvoditi svoje studijske programe, znanstvena istraživanja i općenito sve svoje aktivnosti. U svemu tome kao prioritet nameće se izgradnja Studentskog doma, uz koji su povezani mnogi planovi ne samo radi privlačenja studenta izvan Dubrovnika nego i radi pokretanja novih studijskih programa.

Sveučilište u Dubrovniku, kao nositelj visokog obrazovanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, svoju prepoznatljivost želi podignuti na


234

međunarodnu razinu što bi trebalo pridonijeti većem uključivanju ne samo u akademski prostor Republike Hrvatske nego i u europski prostor visokog obrazovanja. U skladu s vizijom i misijom ono će svoje studijske programe mijenjati i prilagođavati potrebama ne samo Dubrovačko-neretvanske županije nego i šire, poštujući osiguravanje najviše razine kvalitete i izvrsnost obrazovanja, temeljeno na ishodima učenja i koncepciji cjeloživotnog obrazovanja. Sve to trebalo bi pridonijeti bržoj tranziciji našega društva u društvo znanja.

UMJESTO ZAKLJUČKAStrategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije Hrvatska je prepoznala

obrazovanje kao jedno od svojih razvojnih prioriteta koji joj mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta. Naglasak je stavljen na unaprjeđivanje kvalitete predškolskog i školskog odgoja i obrazovanja, prevenciju ranog napuštanja školovanja, bolje povezivanje obrazovanja i osposobljavanja s tržištem rada, unaprjeđivanje obrazovnih ishoda i vještina važnih za snalaženje u životu te osnaživanje strukovnog obrazovanja s fokusom na povezivanje sa svijetom rada. Također, tom se Strategijom Republika Hrvatska odredila da će odgojno-obrazovni sustav inovirati s pomoću koncepta cjeloživotnog učenja kako bi se svakom pojedincu, iz bilo koje dobne skupine, omogućio stalan pristup obrazovanju i priznavanje različitih oblika učenja.

Takva strategija ne čudi zna li se da Hrvatska vrlo malo svoga bruto društvenog proizvoda (BDP-a) izdvaja u obrazovanje, a svega 0,73% BDP-a u visoko obrazovanje što je trenutno najniže od svih članica Europske unije. Danas je još uvijek u Hrvatskoj nedostatno razvijena svijest o značenju i potrebi cjeloživotnog učenja pa su time nedostatne i institucije koje nude programe za takvo učenje. Svega 2,4% stanovnika Hrvatske u dobi od 25. do 64. godine uključeno je u cjeloživotno obrazovanje, dok je u Europskoj uniji uključeno njih 9%. A takvo učenje osnovna je pretpostavka za neprestanu prilagodbu pojedinca promjenjivim okolnostima u osobnom životu, na radnom mjestu i u društvenoj zajednici.

Ni u Dubrovačko-neretvanskoj županiji još uvijek nije zadovoljavajuće prepoznata važnost i potreba za uključivanjem što većeg broja građana u raznolike programe cjeloživotnog učenja i obrazovanja. Važan dio te populacije moraju činiti i mladi, koji bi trebali biti što više uključeni u raznolike procese neformalnog učenja, usporedno s pohađanjem redovitih oblika formalnog obrazovanja. Zabrinjava podatak da više od 1 400 učenika sa završenom osnovnom školom, ili 15%, evidentirano nezaposlenih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji ne nastavlja školovanje. Još su lošiji trendovi onih koji imaju završeno srednje obrazovanje – više od 6 300 nezaposlenih, ili 66,6%, ih je sa završenom srednjom strukovnom školom (trogodišnjom i četverogodišnjom) i približno 360 nezaposlenih, ili 3,8%, završenih gimnazijalaca. Sve to upućuje na obvezu žurnog nalaženja


235

odgovarajućih obrazovnih mjera kako bi se tako nezaposleni dodatno obrazovali (ili prekvalificirali), ali i da bi se u budućnosti smanjili ti trendovi. Pritom su kvalitetni i motivirani učitelji, nastavnici i profesori, uključujući stručne suradnike i rukovoditelje temelj sustavu cjeloživotnog učenja.

Rukovodeći se time Sveučilište u Dubrovniku može biti poveznica svekolikom obrazovanju u Dubrovačko-neretvanskoj županiji kako bi se od osnovnoga do visokoga obrazovanja sustavno usmjeravalo i pratila djeca u njihovu razvoju i da bi se stvorili optimalni uvjeti za cjeloživotno obrazovanje uz osmišljavanje programa i uključivanjem postojećih obrazovnih institucija (javnih, privatnih i udruženja), stručnjaka i gospodarstva. Iako je svojom Vizijom i strategijom razvoja Sveučilište u Dubrovniku jasno naglasilo usmjerenje prema procesu internacionalizacije studijskih programa i mobilnosti studenata, nastavnika i znanstvenika, ono želi dati svoj doprinos u obrazovnom profiliranju stanovnika svoga Grada i Županije. Jednako tako, svojim znanstvenim i stručnim potencijalom Sveučilište u Dubrovniku nudi se za izradbu planova prijeko potrebnih za strukturne promjene u Dubrovačko-neretvanskoj županiji a svojom ulogom želi joj pomoći u osiguranju dugoročne društvene stabilnosti i održiv ekonomski napredak i zaposlenost uz promicanje demokratskih vrijednosti, socijalne kohezije i međukulturni dijalog.

LITERATURAStrategija obrazovanja, znanosti i tehnologije Republike Hrvatske,

2014.

Razvojna strategija Dubrovačko-neretvanske županije 2011. – 2013.

Strateški plan Grada Dubrovnika 2014. – 2016.

Vizija i strategija razvoja Sveučilišta u Dubrovniku 2006. – 2015.

Podaci Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu, znanost i sport Dubrovačko-neretvanske županije o srednjem obrazovanju za školsku 2013./2014. godinu

Podaci Upravnog odjela za obrazovanje, sport, socijalnu skrb i civilno društvo Grada Dubrovnika o osnovnom obrazovanju za školsku 2013./2014. godinu

Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, područni ured Dubrovnik o nezaposlenima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji 31. prosinca 2013., 16

Podaci Sveučilišta u Dubrovniku od akademske 2008./2009. do 2013./2014. godine.


236

Mateo Milković, Ph. D.Full Professor with TenureElectrical-engineering and Computing DepartmentUniversity of DubrovnikE-mail: [email protected]

THE UNIVERSITY OF DUBROVNIK LEADING THE EDUCATIONAL DEVELOPMENT OF THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY REGION

AbstractDynamic changes in society, economy, education, science and culture of the Republic of Croatia are even more visible in the Dubrovnik-Neretva County that increasingly faces problems related to its economic structure, environmental protection and aging population. In today’s globalized world communities cannot exist in isolation, so being ready to change is paramount. With this respect, although its natural, material and human resources are limited, and its geographical position specific, the region of the Dubrovnik-Neretva County has all the preconditions for substantial and accelerated development, as well as for additional positioning within a potentially new structure of regions at the level of the Republic of Croatia and so within the European Union. Therefore, education (elementary, secondary and higher) is immensely important to the Dubrovnik-Neretva County, as it enables gathering the knowledge and skills not only necessary for the economic growth and development, but also for positive impacts on the environment as a diversified whole. In this framework, the University of Dubrovnik can greatly contribute by increasing its academic potential and the overall quality in higher education, as well as by enabling its students to acquire competences for their present and future creative and professional activity. Moreover, in the context of the current economic and financial crisis, a higher education is now more than ever important for development of creativity and innovation capabilities and labour productivity. The University of Dubrovnik should interconnect all regional levels of education. In addition, it should apply the concept of lifelong learning as well as ensure higher education access for all, and verify participation in higher education not only in Croatia but also in the rest of the European countries. The academic potential of the University


237

of Dubrovnik ensures the positive outcome of its future development strategy, which is necessary for structural change to take place in the Dubrovnik-Neretva County. Here, according to its mission, the University of Dubrovnik shows its readiness to help ensure progress, driven by establishing long-term social stability and impacting the economy in the time ahead, as well as creating employable individuals, while promoting democratic values, social cohesion and intercultural dialogue.

Keywords: education, science, technology.

JEL classification: I20, I25

239

Dr. sc. Mato MiškovićDocentHEP - proizvodnja d.o.o., Sektor za hidroelektrane, Pogon HE DubrovnikOdjel za elektrotehniku i računarstvo, Sveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected], [email protected]

Željko Batinović, mag. ing. el.Elektrojug Dubrovnik, HEP - operator distribucijskog sustava d.o.o.E-mail: [email protected]

Hrvoje Brnas, dipl. ing. el.Elektrojug Dubrovnik, HEP - operator distribucijskog sustava d.o.o.E-mail:[email protected]

Mr. sc. Jasmina DružićZavod za mediteranske kulture, Sveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

Dr. sc. Marija MiroševićIzvanredna profesoricaOdjel za elektrotehniku i računarstvo, Sveučilište u DubrovnikuE-mail: [email protected]

UPORABA SUNČEVE ENERGIJE ZA UNAPREĐENJE POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE NA PODRUČJU

DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE

UDK / UDC: 620.97 : 631 (497.5-35 Dubrovnik)JEL klasifikacija / JEL classification: O13, Q10, Q 12, Q 20, Q42Stručni rad / Professional paperPrimljeno / Received: 21. svibnja 2014. / May 21, 2014Prihvaćeno za tisak / Accepted for publishing: 28. studenog 2014. / November 28, 2014

SažetakJedna od smjernica za razvoj Dubrovačko-neretvanske županije je i unapređenje poljoprivrede, i to vinogradarstva, maslinarstva, proizvodnje agruma i slično. Poljoprivredna proizvodnja ovisi o faktorima koji, kada nisu raspoloživi, teško mogu biti nadomješteni različitim agrotehničkim mjerama (prihranjivanje, grijanje, natapanje, i sl.). Primjena svake od


240

tih mjera traži utrošak sredstava i energije. Na području Dubrovačko- -neretvanske županije povoljni uvjeti su za proizvodnju, a voda je ono što često nedostaje. Vodoopskrbni sustavi su vezani za gradove i veća naselja, dok su područja poljoprivredne proizvodnje uglavnom nepokrivena vodoopskrbnom mrežom.

Vode ima, ali se ponekad nalazi na određenoj dubini ispod površine zemlje. Energija potrebna za dovođenje vode na površinu na mnogim mjestima Dubrovačko-neretvanske županije nije dostupna.

Pumpe pokretane motorima s unutrašnjim izgaranjem imaju ograničenja u relativnom malom dosegu dubine, neupravljivosti i nemogućnosti doziranja potrebne količine vode. Potrošnja je energenata visoka, što poskupljuje cijenu natapanja. Učestalost rada po danu kada su zbog isparivanja gubici vode visoki, natapanje nije energetski učinkovito.

Primjena obnovljivih izvora energije, kao napr. fotonaponskih ćelija, omogućuje natapanje na parcelama na području Dubrovačko-neretvanske županije udaljenima od elektroenergetske mreže, ali i vađenje vode iz bušotina na znatno većoj dubini.

Prednosti su pristupa: automatizirani rad sustava, ekološki prihvatljivo rješenje (nema emisije CO2), natapa se noću jer su tada gubici rada i isparivanja najmanji, fleksibilnost natapanja od mikroparcela do velikih parcela optimizirao je s ekonomskog stajališta i ostvaruje se ušteda potrošnje energenata i povećava prinos kultura koje se uzgajaju. Time se ostvaruje isplativost uvođenja sustava za kratko vrijeme primjene. S obzirom na primijenjenu tehnologiju ona se temelji na autonomnoj električnoj mreži koja se napaja iz obnovljivih izvora energije, a primjenom suvremenih komunikacijskih i informacijskih tehnologija omogućen je monitoring sustava, pa je potreba za njegovim održavanjem svedena na periodične preglede. Prednosti primijenjene tehnologije uz podršku znanstveno-obrazovnih ustanova Grada Dubrovnika u razvoju poljoprivrednih djelatnosti uzgoja raznovrsnih kultura presudna su potpora poljoprivrednicima u primjeni novih tehnologija poradi razvoja vlastite proizvodnje. Pritom, posebna je prednost sustava primjena takozvane “zelene energije”, koje se ostvaruje sufinanciranjem iz fondova Europske unije, pa se ulaganje za krajnjeg korisnika svodi na minimum.

Dodatno, sve se više postavljaju sustavi natapanjem koji uz sebe imaju i ugrađene sustave fertirigacije kako bi se osigurala dostatna količina hranjivih tvari u dostupnoj zoni tijekom čitavog razdoblja vegetacije.

Ključne riječi: Dubrovačko-neretvanska županija, unapređenje poljoprivredne proizvodnje, obnovljivi izvori energije, solarna energija.

Mišković, M., Batinović, Ž., Brnas, H., Družić, J., Mirošević, M.: Uporaba sunčeve energije...

241

1. UVODPoljoprivredna proizvodnja na području Dubrovačko-neretvanske

županije gotovo se uopće ne koristi natapanjem kao sredstvom za povećanje uroda i samim tim isplativosti poljoprivredne proizvodnje. Ako se njime i koristi, izvodi se motornim pumpama bez mogućnosti regulacije, tako da uz veliku potrošnju naftnih derivata ono može uzrokovati i negativne efekte-ispiranje hranjiva, zamočvarenje i eroziju tla [1].

Natapanje povoljno utječe na rast i razvoj biljaka i na povećanje samog prinosa. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji, posebice u dolini Neretve, uzgajaju se različite vrste voća i povrća. Uzgoj agruma, maslina, paprika, rajčica, salate, lubenica, te ostalih brojnih sorta povrća duga je tradicija. Nedostatak vode i prisutni salinitet u njoj za natapanje je dominantan problem. Razna istraživanja u svijetu i kod nas pokazala su različite negativne korelacije između nedostatka vode, saliniteta i odgovarajućeg razvoja biljke, te same kvalitete ploda. To se predominantno odnosi na samu retardaciju rasta i razvoja i same biljke i plodova, koja je uzrokovana poremećenom fiziologijom biljaka i mogućnošću iskorištenja hranjivih mikro i makroelemenata. Izuzetno je važno kontrolirati salinitet vode kojom se određene poljoprivredne kulture natapaju, što je posebno istaknutno u dolini Neretve. Iz tog razloga potrebno je odrediti optimalni konduktivitet (EC) (Na+ i Cl- ione), što do određene koncentracije može pozitivno utjecati na sadržaj suhe tvari, kvalitetu ploda. Međutim u većim koncentracijama uzrokuje različite fizološke promjene na biljci i plodu. Sve te stavke treba uzeti u obzir kada se planira natapanja. [9, 10, 11, 12].

Osnovni je problem uz nedostatak vode na određenim područjima i izostanak potrebne energije za odvijanje procesa. Izradba električne mreže koja bi se iskorištavala u tu svrhu zahtjeva velika financijska ulaganja i ona dovode u pitanje samu isplativost investicije, zato je u ovom radu prezentirana mogućnost primjene alternativnih izvora električne energije za proces natapanja.

Na parcelama na području Dubrovačko-neretvanske županije udaljenima od elektroenergetske mreže upotreba obnovljivih izvora električne energije, kao što su energija vjetra i solarna energija, s obzirom na njihovu raspoloživost na ovom području, mogu osigurati optimalno odvijanje ovoga procesa bez potrebe za dodatnim izvorima energije [2].

Prednosti ovog pristupa su: automatizirani rad sustava, ekološki prihvatljivo rješenje (nema emisije CO2), natapa se noću jer su tada gubici rada i isparivanja najmanji, fleksibilnost obrade mikroparcela do velikih parcela, optimizirana je s ekonomskog stajališta što znači uštedu potrošnje energenata i povećanje prinosa kultura koje se uzgajaju. Time se ostvaruje predstavlja isplativost uvođenja sustava za kratko vrijeme primjene.

Korištenjem sustavom daljinskog nadzora i upravljanja moguće je optimirati natapanje i dobiti podatke o količini isporučene vode za te potrebe uz salinitet tla, temperaturu, protok, vrijeme rada elektromotornih pumpa i slično.


242

Uporabom električnih solarnih pumpa moguće je dobavljati vodu na površinu i iz većih dubina (do 200 m), a Dubrovačko-neretvanska županija obiluje velikom količinom podzemnih voda pa je tako pristup posebno povoljan u svrhu natapanja.

Cilj je radu prezentirati prijedlog rješenje automatiziranog sustava za natapanje uz pomoć obnovljivih izvora električne energije na području doline rijeke Neretve radi povećanja prinosa uzgajanih kultura.

U sklopu toga prate se podatci o količini vode predane uzgajanoj kulturi, salinitetu vode i utjecaju saliniteta na kvalitetu ploda. Praćenje razvoja uzgajane kulture planira se za razdoblje od tri godine kako bi se dobili relevantni podaci utjecaja natapanja i saliniteta na kvalitetu i kvantitetu ploda. Kako se promatrana parcela nalazi u blizini ušća rijeke Neretve, praćenje utjecaja saliniteta od osobitog je značenja.

2. SUSTAV NAVODNJAVANJA I POTREBNA OPREMAAutomatizirani sustav za natapanje, prezentiran u ovom radu razrađen je

za dostupnu parcelu (autori raspolažu relevantnim podacima o parceli) na kojoj se uzgajaju masline i koja je u blizini ušća rijeke Neretve. Prije nego što se pristupi projektiranju sustava, potrebno je poznavati uzgajanu kulturu, njezine potrebe, značajke tla na kojoj se kultura uzgaja i klimatske uvjete na parceli.

2.1. MASLINA Maslina raste na različitim tipovima tla – od glinovitih, dubokih

do prozračnih, pjeskovitih tala, tolerirajući visoki salinitet i pH izvan granica optimalnog raspona 5,0 - 7,5 B. Bez obzira na sposobnost preživljavanja u oskudnim uvjetima, velika je razlika koliko određeno stablo masline može dati kvalitetnog ploda u boljim uvjetima. Uz uobičajenu skrb o maslinama, kao što su rezidba, zaštita od bolesti i štetnika, kontrola korova i drugo, od izrazite su važnosti natapanja i gnojidba kao osnovni parametri kvalitetnog uroda.

Općenito se smatra kako stablo masline troši od 600 do 800 mm/ha vode u klimatskim uvjetima dnevne evapotransporacije od 2-3 mm/danu, te kako treba započeti natapanje 3-4 tjedna nakon posljednjeg obilnog kišnog razdoblja [3].

Svjetsko iskustvo u proizvodnji maslina je da je potrebno natapati u svie komercijalne maslinike u kojima se žele postići ekonomsko uspješni rezultati. To se postavlja ne iz razloga “nužnog zla”, već kao potrebni upravljački alat kojim će se ostvariti konstantna kvaliteta i kvantiteta ulja.

Dr. Fathi Abd El Hadi, stručnjak za natapanje u maslinarstvu i savjetnik jedne od vodećih svjetskih tvrtka u ovoj domeni, izraelskoga Netafima, tvrdi da se natapanjem i prihranom maslina fertigacijom (dodavanje hraniva tim sustavom) znatno povećava dodana vrijednost u proizvodnji maslina i maslinova ulja, a da,


243

s druge strane, znatno smanjuje alternativnu rodnost i osigurava uravnoteženu cvatnju i plodonosnosti u svakoj normalnoj proizvodnoj godini [4]. Natapanje posebno pomaže za sorte maslina s alternativnom rodnošću kao što je Oblica jer takvim sortama pomaže razvoj novih izboja i pojačan rast krošnje, ali i formiranje većeg broja rodnih pupova za sljedeću sezonu. Jednako tako, natapanje pomaže da stablo “iznese” rod u potpunosti bez većeg smanjenja rodnog potencijala i iscrpljivanja.

Kvaliteta i način natapanja smatraju se dvama od osnovnih alata u uspješnoj proizvodnji maslina, posebno u klimatu s malom količinom oborina u ljetnim mjesecima. Uz obroke natapanja od osobite je važnosti odabrati i pravi sustav koji će najbolje odgovarati edafskim i klimatskim uvjetima te biti isplativ i funkcionalan.

2.2. MASLINIK ZA POTREBE ISTRAŽIVANJADostupni maslinik nalazi se u dolini rijeke Neretve, nedaleko od njezina

ušća. Maslinik je površine 2 500 m2 sa stotinu stabala masline starosti od 3 do 5 godina raspoređenih u tri reda nasada (slika 1.). S južne, zapadne i istočne strane maslinika nalaze se kanali koji su od davnih vremena bili namijenjeni za natapanje prirodnim načinom iz pritoke rijeke Neretve (slika 2.). I za razdoblja povećane suše u ljetnim mjesecima na južnoj strani maslinika pritok je vode razine do 30-tak cm, koji u zimskim mjesecima postiže visinu i od oko 1 m. Poljoprivredna zemljišta doline rijeke Neretve su isparcelizirana tako da postoje pritoci vode do većine parcela i kao takva postaju zanimljiva za primjenu sustava natapanja i feritigacije s pomoću solarne energije jer su uz prirodne izvore vode izložena velikoj količini sunčeva zračenja.

Slika 1. Prikaz maslinka


244

Slika 2.Kanali s vodom na parceli

2.3. PRIKAZ SUSTAVA NATAPANJA ZA DOSTUPNU PARCELU

Slika 3. Idejni prikaz sustav za natapanje

Sustav se sastoji od tri reda PLD cijevi s kapaljkama - dvije kapaljke po stablu. Svakim redom se upravlja elektromagnetskim ventilom, osim kojega postoje i klasični ventili na početku i kraju svake linije za potrebe ispiranja cjevovoda. Natapanjem upravlja programator koji prima informaciju sa senzora


245

za vlagu i pri pojavi kiše prekida ciklus natapanja.

Sustav se napaja baterijama koje se dopunjuju uz pomoć fotonaponskih panela, i ujedno služe za napajanje trošila (električna pumpa, programator, izmjenjivač, PLC koji služi za prijenos informacija u centralno računalo, senzori vlažnosti, saliniteta, kiše).

2.4. PRORAČUN POTREBA MASLINA ZA VODOM U PROGRAMU CROPWAT

Za proračun potreba masline za vodom koristi se programom “CROPWAT” [5]. Program je izradila Svjetska organizacija za hranu–FAO (FAO, 2009.), i izračunava potrebe biljka za vodom ovisno o razdoblju godine.

U program se unose podaci potrebni za izračun:

- godišnji broj sunčanih dana na području Dubrovačko-neretvanske županije

- relativna vlažnost- geografska pozicija zemljišta- podaci o zemljištu- količina padalina na promatranom području.

Tablica 1.Klimatski čimbenici na promatranom zemljištu (KLIMATSKI ATLAS

HRVATSKE 2012. – DHMZ) [13]

Za područje Dubrovačko-neretvanske županije dobivene su vrijednosti prikazane u tablici 2.


246

Tablica 2.Potrebe masline za vodom po dekadama (CROPWAT, 2009.)

Iz dobivenih podataka vidljivo je da su ukupne potrebe masline za vodom tijekom sezone 144,9 mm na površini dostupne parcele. To je otprilike 150 litara po m2 ili oko 1 500 m3 po hektaru po sezoni natapanja (od početka svibnja do kraja rujna). Pritom se zna da se masline nalaze na zemlji za koju je u delti rijeke količinu potreba po hektaru treba smanjiti na 40%. Razlog je tome da sam korijen masline pokriva površinu širine krošnje masline, tj. 40% promatrane parcele. Tako je potrebno osigurati 600 m3 u sezoni natopanja. Ako se zna da za svaku maslinu treba najmanje 25 m2, to znači da je oko 400 maslina po hektaru. Temeljem dobivenih rezultata može se zaključiti da su potrebe svake masline 1,50 m3 , što za promatrani maslinik s 100 maslina znači potrebe zemljišta od 150 m3 tijekom cjelokupne sezone natapanja.

U razdoblju od početka svibnja do kraja rujna ima 150 dana, dakle 150 turnusa natapanja koje se obavlja tijekom noći (od 22 sata do 5 sati sljedećeg dana jer su tada najmanji gubici). Ako izaberemo natapanje svaku noć, tada bismo po maslini morali isporučivati 10 litara vode, što količinski ne bi zadovoljilo prolazak vode do korijena biljke. Iz navedenog razloga natapa se svaku treću noć, pa u turnusu svakoj maslini treba osigurati po 30 litara vode. Na osnovi toga


247

dimenzionira se električni dio sustava i dio sustava za distribuciju vode.

3. TEHNIČKO RJEŠENJE SUSTAVA NATAPANJA Sustav se sastoji od dijela za razdiobu vode i električnog dijela. Sustav

za razdiobu vode mora imati mogućnost dobave, prijenosa i predaje dostatne količine vode maslinama tijekom turnusa natapanja. Električni dio sustava treba zadovoljiti proizvodnju električne energije, dostatni kapacitet skladištenja energije i dovoljnu snagu za održavanje turnusa i ispravan rad svih dijelova sustava tijekom cijele godine.

3.1. SUSTAV ZA RAZDIOBU VODESustav za razdiobu vode sastoji se od vodoopskrbnog dijela za tri reda

maslina duljine od oko 200 m. Sustav je sa tri elektromagnetska ventila podijeljen u tri zone od po 30 – tak maslina. Kako postoji potreba za 30 litara vode po maslini, primjenjuju se samokompenzirajuće kapaljke koje ispuštaju 8 litara po satu. Na svakom stablu potrebne su po tri kapaljke tako da natapanje po zoni traje 1 sat i 15 minuta, što će svakom stablu masline dati 30 litara vode po turnusu.

Za proračun vodoopskrbnog dijela sustava koristi se programom Engineering power tools (VER.2.0.4. 2012.) [6].

Prema dobivenim rezultatima odabire se pumpa snage od 100 W 24 V (motor sa permanentnim magnetima) s protokom od 20 l/min. Kako pumpa pri protoku od 13 l/min ima tlak od 2 bara, na zadnjoj kapaljci ostvaren je tlak od 1,3 bara (2 bara – 0,6 – 0,1 = 1,3 bara). S obzirom na to da kapaljke za normalan rad trebaju minimalno 0,3 bara, uvjet nesmetanog protoka je zadovoljen.

3.2. OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJEBudući da su prema rezultatima programa CROPWAT (FAO, 2009.)

najveće potrebe biljke za vodom tijekom ljetnih mjeseci (lipanj, srpanj, kolovoz), optimalni obnovljivi izvor energije u tom vremenskom razdoblju fotonaponski su paneli. Oni moraju osigurati dovoljnu količinu energije potrebne za dopunjavanje spremnika energije za vršenje turnusa natapanje. Pritom je potrebno posebno obratiti pozornost da tijekom mjeseca rujna, u razdoblju najlošije insolacije, fotonaponski paneli osiguravaju dostatnu energiju za odvijanje turnusa. U konkretnom slučaju treba obratiti pozornost da postoji potreba za daljinskim nadzorom i razmjenom podataka s centralnim računalom svih 12 mjeseci u godini, pa iz toga razloga odabiremo fotonaponske panele dovoljne snage za pokriće potreba sustava za električnom energijom i tijekom zimskih mjeseci.

Uzevši u obzir sve izneseno, odabiru se monokristalni paneli s većim stupnjem učinkovitosti. Sustav će koristiti dvama panelima snage od po 250 W.


248

3.3. NAČIN SKLADIŠTENJA ENERGIJEKako se natapa noću, a fotonaponski paneli prikupljaju energiju samo

po danu, potrebno je energiju koju proizvode solarni paneli skladištiti. Za skladištenje energije koristit će se gel akumulatorima, koji najbolje podnose dubinska pražnjenja. Za odabir kapaciteta akumulatora potrebno je utvrditi trajanje turnusa natapanja i po tome odrediti potrošnju pumpe, ventila, potrošnju uređaja za komunikaciju i upravljanje tijekom razdoblja od tri dana i na osnovi toga odabrati akumulatore koji imaju dostatan kapacitet za osiguranje turnusa i za oblačnog vremena. S obzirom na to da treba obratiti pozornost na nedopušteno pražnjenje akumulatora ispod 30% kapaciteta, odabiru se dva akumulatora kapaciteta od po 100 Ah.

Punjenje se baterija ne odvija izravno preko fotonaponskih panela,već se u tu svrhu koristi regulatorom punjenja iz razloga što je izlazni napon iz fotonaponskih panela promjenjiv i potrebno ga je regulirati za potrebe punjenjenja baterija. Potrebno je izabrati regulator koji će optimalno puniti baterije i iz solarnih panela izvući maksimalnu snagu. Preporučuje se korištenje MPPT regulatora (s točkom usrednjavanja) koji postižu veliku učinkovitost energetske pretvorbe. Takav regulator koji zadovoljava potrebe projekta je MPPT regulator 24 V i 30 A.

3.4. PROCES DOBAVE VODE – ELEKTROMOTORNA PUMPA

Za potrebe natapanja koristi se pumpom s istosmjernim motorom s permanentnim magnetima. Na raspolaganju su dvije verzije pumpe, potopna i usisna. Obje karakteristikama zadovoljavaju potrebe sustava. Pumpe kojima se koristi za potrebe projekta nisu specijalizirane pumpe za natapanje, već one na plovilima, ali svojim karakteristikama zadovoljavaju potrebe sustava. Na taj način omugućuje se praćenje rada pumpe s permanentnim magnetima tijekom razdoblja eksplotacije sustava.

3.5. NADZOR PROCESA – UPRAVLJAČKO KONTROLNA JEDINICA ( PLC)

Upravljačko kontrolna jedinica (PLC) glavna je osnova za komunikaciju – upravljanje postupkom natapanja, za sakupljanje podataka o mjerenjima s pomoću sonda za temperaturu, salinitet, vlažnost zemlje, temperature i vlažnosti zraka. Također se s pomoću impulsnog vodomjera preko PLC uređaja mjeri količina vode isporučena maslinama. Svi se podatci se u stvarnom vremenu šalju centralnom računalu. Dobiveni podaci postaju osnova za sljedeće analize.

Na osnovi dobivenih podatatka može se zaključiti o funkcionalnosti tehničkog dijela sustava (vrijeme rada pumpe, protok vode). U konačnici je moguć prijelaz na kompletno upravljanje preko PLC uređaja kao glavnog elementa u upravljanju bez dodatnog regulatora natapanje.


249

Slika 4. Blokovski prikaz sustava natapanja

3.6. ISPLATIVOST SUSTAVAProcjena isplativosti sustava napravljena je za promatranu parcelu uz

primjenu tehničkog rješenje bez mogućnosti daljinskog nadzora, upravljanja i prikupljanja podataka. Cijena takva sustava je između 15 000 i 20 000 kuna. Prema izraelskom stručnjaku dr. Fathimu Abd El Hadiu natapanje može pridonijeti porastu prinosa i do 50% po stablu masline autohtonih sorti na području Mediterana [4]. Kako “odraslo” stablo masline – npr. Oblica, ima prinos od oko 25 kg ploda po stablu ako nema natapanja, a uzevši podatak kao relevantan, tada prinos promatranog maslinika od 100 stabala bez natapanja iznosi oko 2 500 kg ploda masline. Natapanjem prihod bi narastao na oko 3 700 kg, što je povećanje prinosa od 1 200 kg ploda masline. Ako se zna da se od ploda masline u industrijskom procesu mljevenja dobije prosječno 16% maslinova ulja, samim tim od 1200 kg dodatnog prinosa maslinovog ploda dobilo bi se gotovo 200 litara maslinova ulja.

Uzevši u obzir njegovu trenutnu otkupnu cijena od 50 kn po litri, sustav natapanja uz pomoć solarne energije postaje isplativ za dvije godine.

Proteklih nekoliko godina cijene sastavnica solarnog sustava – regulatora punjenja baterija, solarnih panela baterija i sl. smanjile su se i do 30% u usporedbi s prethodnom godinom, a za očekivati je da će se trend nastaviti, tako da će i sama izgradnja ovakvih sustava postati sve isplativija.


250

Cijena sustava i njegova mogućnost kontrolirane isporuke velikih količina vode čini ga zanimljivim i za mnoge druge poljoprivredne kulture na području Dubrovačko-neretvanske županije.

4. POSTUPCI I PLAN ISTRAŽIVANJAPraćenje razvoja uzgajane kulture planira se za određeno vremensko

razdoblje i rezultirat će dobivanjem relevantnih podataka o uzgajanoj kulturi poradi unapređenja poljoprivredne proizvodnje. Postupak praćenja i plan istraživanja opisat će se za promatranu parcelu zasađenu maslinama. Kako bi se ispitao pozitivan utjecaj natapanja na rast i razvoj ispitivanih maslina, te u konačnici na kvalitetu ploda i ulja, potrebno je prvo analizirati tlo na kojem se provode istraživanja. U tu svrhu potrebno je provesti određivanje: suhe tvari, sadržaja ukupnog humusa, sadržaja ukupnih karbonata, sadržaja ukupnog dušika, sadržaja vodotopivog fosfora, sadržaja lakopristupačnog kalija, pH vrijednost tla, i ukupne i stvarne slanosti tla.

Također je potrebno i analizirati vodu kojom se planira natapati. U tu se svrhu treba provesti određivanje pH vrijednosti vode, zatim električne vodljivosti, sadržaj klorida (Cl- iona), natrija (Na+ iona), sadržaj nitrita i nitrata.

Treba naglasiti da se uz stotinjak maslina podvrgutih natapanju, promatra i prinos desetak maslina koje se ne natapaju, tako da će se moći usporediti povećanje prinosa ploda maslina ovisno o primjeni tog procesa.

Nakon tih potrebnih preliminarnih analiza, sustavno je potrebno pratiti utjecaj natapanja na rast i razvoj biljke, te ne samu kvalitetu ploda kao i određivanje morfometrijskih parametara vegetativnog rasta stabla masline, te pomološka mjerenja ploda masline.

U samom ulju, kako bi se odredio utjecaj natapanja na njegovu kvalitetu odredit će se slobodne masne kiseline, peroksidni broj i K brojevi.

5. ZAKLJUČAKObnovljivi izvori energije do prije nekoliko godina svojom visokom

cijenom smanjivali su moguću isplativost u najrazličitijim primjenama. Danas, kad su cijene opreme znatno pale i postale tržišno dostupnije, obnovljivi izvori postali su zanimljivi u mnogim primjenama počevši od primjene na plovilima, za napajanje odašiljača, opskrbljivanje električnom energijom vikendica itd.

Daljnjim padom cijena dijelova sustava, komponente postaju sve dostupnije, a samim time obnovljivi izvori imaju budućnost i u natapanju poljoprivrednih kultura.


251

Stoga je potrebno istražiti mogućnost primjene najrazličitijih tipova sustava za potrebe poljoprivredne proizvodnje koji bi se potom mogli predstaviti poljoprivrednim proizvođačima, povećati njihovu konkuretnost na svjetskom tržištu, smanjiti ukupne troškova proizvodnje i povećati prinos uzgajanih kultura uz povećanu dobit.

Također postoji mogućnost uključenja i domaćih proizvođača komponenata fotonapona za proizvodnju gotovih sustava za natapanje sukladno potrebama pojedinca. Samim time kompletni sustav od samog idejnog projektiranja, preko proizvodnje komponenata, do ugradnje i nadzora sustava, mogao bi se prodavati i na tržištima izvan Republike Hrvatske.

Natapanje kao doprinos povećanju poljoprivredne proizvodnje i samim time njezine isplativosti, u Hrvatskoj se rabi u maloj mjeri, čineći time našu poljoprivrednu proizvodnju slabo isplativom. Iz tog razloga potrebno je analizirati utjecaje natapanja na poljoprivrednu proizvodnju u najrazličitijim podnebljima u Hrvatskoj i odabrati ona subvencioniranja i ulaganja u sustave koji će donijeti najveću ekonomsku ispativost na određenim prostorima poljoprivredne proizvodnje.

Praćenje saliniteta u dolini Neretve i njegova utjecaja na poljoprivredne prinose vrlo je važan čimbenik za donošenje odluke kada će biti potrebno, radi ekonomskih gubitaka, intervenirati i spriječiti prodor morske vode u kanale za natapanje u dolini Neretve, tj. predvidjeti alternativni način natapanja koji bi uzimao vodu tamo gdje je salinitet nizak.

Energija kojom se koristi ovaj sustav preuzeta je iz sunčeva zračenja pa je besplatna, što čini proizvodnju u startu ekonomski isplativom.

Obnovljivi izvori i ekološka pozadina korištenja obnovljivim izvorima izvrsna je osnova u privlaćenju sredstava iz europskih fondova, čime sama isplativost ovakvih projekata raste i omogućuje subvenicije sredstvima iz europskih fondova.

LITERATURAŠoštarić, J., Madjar, S., Romić, D. (2009.), Navodnjavanje

poljoprivrednih kultura. Osijek: Poljoprivredni fakultet Osijek

Sorensen, B. (2010.), Renewable energy. Fourth Edition. USA: Elsevier Ltd.

Tomić, F., Vranješ, M. (2006.), Plan navodnjavanja za područje Šibensko-kninske županije. Zagreb: Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Abd El-Hadi, F. (2006.), Olive Growing, Irrigation and Processing. Cairo, Egypt: Center for International Cooperation.


252

Food and agriculture organization – FAO (2009.), Cropwat 8.0. Dostupno na: http://cropwat.software.informer.com/8.0/

Engineering power tools software (2012.), Engineering power tools (VER.2.0.4.), dostupno na: http://www.pwr-tools.com/

Gjetvaj, G., Rajko, D. (2007.), Sekundarno korištenje upotrijebljenih voda za navodnjavanje: Priručnik za hidrotehničke melioracije, Vodnogospodarski aspekti razvoja navodnjavanja u priobalju i krškom zaleđu Hrvatske. III kolo. Knjiga 3. Rijeka: ORVIS commerce d.o.o.

Šimunović, I., Senta, A., Tomić, F. (2006.), Potreba i mogućnost navodnjavanja poljoprivrednih kultura u sjevernom dijelu Republike Hrvatske. Zagreb: Hrvatsko agronomsko društvo.

Simpson, C. R., Nelson, S. D., Melgar, J. C., Jifon, J., King, S. R., Schuster, G., Volder, A. (2014.), Growth response of grafted and ungrafted citrus trees to saline irrigation. Scientia Horticulturae 169: 199-205.

Colla, G., Roupahel, Y., Cardarelli, M., Rea; E. (2006.), Effect of salinity on yield, fruit quality, leaf gas exchange, and mineral composition of grafted watermelon plants. Hortsicence 41 (3): 622-627.

Li, Y. L., Stanghellini, C., Challa, H. (2001.), Effect of electrical conductivity and transpiration on production of greenhouse tomato (Lycopersicum esculentum L.). Scientia Horticulturae 88 : 11-29.

Storey, R., Walker, R. R. (1999.), Citrus and salinity. Scientia Horticulturae 78 : 39-81.

Klimatski atlas Hrvatske 2012. - DHMZ. Dostupno na: http://klima.hr/razno/publikacije/prikazi/klima2012.pdf


253

Mato Mišković, Ph D.Assistant ProfessorHEP - proizvodnja d.o.o., Hydro Power Plants Department, Dubrovnik OperationElectrical-engineering and Computing Department, University of DubrovnikE-mail: [email protected], [email protected]

Željko Batinović, mag. ing. el.Elektrojug Dubrovnik, HEP - operator distribucijskog sustava d.o.o.E-mail: [email protected]

Hrvoje Brnas, dipl. ing. el.Elektrojug Dubrovnik, HEP - operator distribucijskog sustava d.o.o.E-mail:[email protected]

Jasmina Družić, M. S.Institute for Mediterranean Plants, University of DubrovnikE-mail: [email protected]

Marija Mirošević, Ph. D.Associate ProfessorElectrical-engineering and Computing Department, University of DubrovnikE-mail: [email protected]

THE APPLICATIONS OF SOLAR ENERGY FOR IMPROVING AGRICULTURAL PRODUCTION IN THE DUBROVNIK-NERETVA COUNTY REGION

Abstract

One of the directives for the development of the Dubrovnik-Neretva County is the need for agricultural rural development of the activities such as growing grape, olives, citrus etc. The agricultural production is heavily dependent on factors which, when not available, can hardly be substituted by conducting diverse agro-technic measures, such as supplemental feeding, heating, watering etc.) Conducting each of these measures requires spending of expenditures and energy. The conditions for production in the area of the Dubrovnik-Neretva County are favourable, however water shortage is evident. The urban areas are covered by water supply systems, whereas the rural agriculture areas remain mainly uncovered by water supply network.

There is no natural shortage of water, which is oftentimes found


254

underground. The energy required to use such deposited resources of water is inaccessible at many locations of the Dubrovnik-Neretva County.

Internal combustion engine driven agricultural pumps are limited by their incapacity to reach greater depths, by drawbacks in their manageability, and by their inadequate water dosage. Energy source expenditures are high, causing increased watering costs. In addition, the necessity of working during the daytime, when evaporation is high, lowers the energetic efficacy of watering.

The application of renewable energy sources, such as the application of photovoltaic cells, may enable to water plots in the Dubrovnik-Neretva County, located far from the electricity network, as well as to extract underground water.

The advantages of this approach are manifold: automated system, environment friendly solution (zero emission of CO2), the watering takes place during the night for minimizing work losses and losses due to evaporation, irrigation is flexible, performed by systematically favouring the micro-lots over the larger ones, is economically the optimal way to save energy sources while increasing crop yields. Thereby the expense for this system is repaid within a short time. The technology applied is based on an autonomous power grid fed from the sources of renewable energy whereas the system monitoring is performed by using high communication and information technology, reducing the need for maintenance to periodical check-ups. The advantages of the applied technology in the development of the rural agricultural activity of growing diverse agricultural cultures, supported by the scientific and educational institutions of the City of Dubrovnik, play the decisive role of aiding the farmers in their professional growth. The special benefits offered by the system are obtained by its use of so-called “Green” energy, co-financed by the European Union, and with minimum investment required from the user.

In addition, there has been frequent setting up of irrigation systems using the additional fertigation systems, so as to ensure the nutrients needed within the access zone during the whole vegetation period.

Keywords: Dubrovnik-Neretva County, improving agricultural production, renewable energy sources, solar energy.

EL classification: O13, Q10, Q 12, Q 20, Q42

255

POPIS RECENZENATA / LIST OF REVIEWERS

~ prof. dr. sc. Ivo Ban, Sveučilište u Dubrovniku

~ prof. dr. sc. Mato Bartoluci, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

~ prof. dr. sc. Mladen Črnjar, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Sveučilišta u Rijeci

~ prof. dr. sc. Maja Fredotović, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu

~ prof. dr. sc. Branko Glamuzina, Sveučilište u Dubrovniku

~ izv. prof. dr. sc. Daniela Gračan, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Sveučilišta u Rijeci

~ izv. prof. dr. sc. Nenad Jasprica, Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku

~ prof. dr. sc. Vinko Kandžija, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci

~ dr. sc. Silva Katušić Hećimović, Institut Ruđer Bošković

~ doc. dr. sc. Tonći Kokić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

~ prof. dr. sc. Miro Kraljević, Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu

~ prof. dr. sc. Slavo Kukić, akademik, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru

~ doc. dr. sc. Iris Lončar, Sveučilište u Dubrovniku

~ prof. dr. sc. Frano Ljubić, Sveučilište u Dubrovniku

~ doc. dr. sc. Davor Ljubimir, Sveučilište u Dubrovniku

~ izv. prof. dr. sc. Marko Margaritoni, prim. dr. med., Opća bolnica Dubrovnik

~ dr. sc. Mara Marić, Zavod za mediteranske kulture Sveučilišta u Dubrovniku

~ doc. dr. sc. Lena Mirošević, Sveučilište u Zadru

~ prof. dr. sc. Željko Mrnjavac, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu

~ izv. prof. dr. sc. Vuk Tvrtko Opačić, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu

~ doc. dr. sc. Sandra Pepur, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu

~ izv. prof. dr. sc. Doris Peručić, Sveučilište u Dubrovniku

~ prof. dr. sc. Zdranko Petak, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

~ doc. dr. sc. Katija Vojvodić, Sveučilište u Dubrovniku

~ prof. dr. sc. Tihomir Vranešević, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

~ izv. prof. dr. sc. Ivona Vrdoljak Raguž, Sveučilište u Dubrovniku

~ prof. dr. sc. Vesna Vrtiprah, Sveučilište u Dubrovniku

~ doc. dr. sc. Mladen Zeljko, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci

~ prof. dr. sc. Maja Žitinski, Sveučilište u Dubrovniku

Documents

1. Zbornik Radova Sveucilista u Dubrovniku