CAROLYN JESS-COOKE Dnevnik anđela

čuvara

Naslov izvornika:

Carolyn Jess-CookeTHE GUARDIAN ANGEL'S JOURNAL

Copyright © 2011 Carolyn Jess-Cooke

Mojim draguljima

Anđeli su dusi, i kad su dusi nisu

uvijek anđeli,jer je anđeo ime službe, a ne

naravi.

Sveti Augustin

Nebesko peroKada sam umrla postala sam anđeo

čuvar.Nandita mi je te vijesti na onom

svijetu priopćila bez ikakva uvodnoggovora ili opuštajućeg čavrljanja. Znateono kad vas zubar, baš u trenutku kadvam se sprema iščupati zub, pita kakvisu vam planovi za blagdane? E, pa toganije bilo.

Bilo je samo ovo: »Margot je mrtva,dijete. Margot je mrtva.«

»Nema šanse«, kazala sam. »Ja nisammrtva.«

Ponovila je: »Margot je mrtva.« Inastavila to ponavljati. Uzela je objemoje ruke u svoje i klimnula glavom kao

da mi se klanja.»Znam koliko je teško«, rekla je. »Za

sobom sam u Pakistanu ostavila peterodjece bez tate. Sve će biti u redu.«

Morala sam pobjeći odatle. Osvrnulasam se oko sebe i vidjela da stojimonasred doline okružene čempresima, anekoliko metara od nas nalazilo se malojezero. Uz rub vode uzdizale su sestabljike rogoza, a njihove baršunasteglave podsjećale su na malenu šumumikrofona spremnih odaslati mojodgovor u eter. Ali neće ga biti. Udaljini među poljima spazila samvijugavo sivilo ceste. Krenula samprema njoj.

»Pričekaj«, rekla je Nandita. »Želimte upoznati s nekim.«

»S kim?« odvratila sam. »S Bogom?Ovo je vrh planine Besmisla, a miupravo zabijamo zastavicu.«

»Željela bih da upoznaš Ruth«, kazalaje Nandita, primivši me za ruku ipovevši me naprijed prema jezeru.

»Gdje je?« upitala sam, naginjući senaprijed i gledajući prema drveću udaljini.

»Tu«, odvratila je, upirući prstom umoj odraz u jezeru.

A onda me gurnula unutra.Neki se anđeli čuvari šalju natrag

kako bi bdjeli nad svojom braćom ilisestrama, svojom djecom, nad ljudimakoje su voljeli. Ja sam se vratila kMargot. Vratila sam se sebi. Ja samvlastiti anđeo čuvar, redovnički pisar

biografije žaljenja što posrćem nadvlastitim sjećanjima, nošena vrtlogompovijesti koju ne mogu promijeniti.

Ustvari, ne bih trebala reći ‘ne mogupromijeniti’. Anđeli čuvari, kao što sviznamo, po tisuće puta sprječavaju našusmrt. Dužnost je svakog anđela čuvarada štiti od svake riječi, djela iposljedice koji ne odgovaraju slobodnojvolji. Mi smo ti koji se brinu da se ne

događaju nesreće. A promjene - one sunaša specijalnost. Mijenjamo stvarisvake sekunde svake minute svakogadana.

Svakoga dana gledam iza kulisa,vidim stvari koje sam trebala iskusiti,ljude koje sam trebala voljeti i poželim

uzeti nekakvo nebesko pero i sve topromijeniti. Poželim napisati vlastitiscenarij svoga života. Poželim pisati tojženi, ženi koja sam bila, i reći joj sve štoznam.

I poželim je upitati: »Margot, reci mi,kako si umrla?«

1KAKO SAM

POSTALA RUTHNe sjećam se da sam zaronila u vodu.

Niti se sjećam kako sam se na suprotnojstrani jezera iz nje izvukla. No ono štose dogodilo tijekom te kratke inicijacijeu svijet duhova bio je uron u znanje. Nemogu objasniti kako, no kad sam se našlau slabo osvijetljenom hodniku, dok sevoda cijedila s mene po napuknutimpločicama, spoznaja o tome tko sam ikoja je moja svrha prožela me takojasno, poput sunca što se probija krozkrošnje stabala. Ruth. Moje ime je Ruth.

Margot je mrtva.Ponovno sam bila na Zemlji. U

Belfastu, u Sjevernoj Irskoj. Poznavalasam to mjesto iz formativnih godinasvoga djetinjstva, i po bolnoprepoznatljivim zvucima limene glazbeNarančastog reda1 koja je svoje točkeuvježbavala noću. Pretpostavljala samda je srpanj, ali nisam imala pojma kojegodine.

1. Narančasti red (eng. the Orange Order) -najveća protestantska organizacija u Sjevernoj Irskojkoja godišnje organizira cijeli niz parada, među kojimasu najveće one koje se održavaju 12. srpnja, naobljetnicu bitke kod Boynea u kojoj su u 17. stoljećuprotestantske snage porazile katoličke.

Koraci iza mojih leđa. Panično samse okrenula. Nanditina se blistavapojava ljeskala u tami, a sjaj njezine

bijele haljine širio se neokaljanzasljepljujućim svjetlom ulične lampepreko puta. Nagnula se prema meni, a nanjezinu tamnom licu jasno se dala iščitatibriga.

»Postoje četiri pravila«, rekla je,podižući četiri prsta okićena prstenjem.»Prvo, ti si svjedok svega što ona čini,svega što osjeća, svega što doživi.«

»Misliš, svega što sam ja doživjela«,odvratila sam.

Istog je trenutka Zamahnula rukomkroz zrak, kao da je moja primjedbakakav nacrtani balon s tekstom koji jehtjela izbrisati.

»To nije kao gledanje filma«,ispravila me. »Život kojeg se sjećašsamo je mali dio slagalice. Sada imaš

priliku vidjeti cijelu sliku, a neke oddijelova slagalice možeš i samaumetnuti. No moraš biti oprezna. A sadame pusti da nastavim s pravilima.«

Kimnula sam u znak isprike. Dubokoje udahnula, kao da se sprema uroniti umeditaciju.

»Drugo pravilo je da ju štitiš. Postojemnoge sile koje će pokušati utjecati nanjezine odluke. Štiti je od njih, to je odživotne važnosti.«

»Stani malo«, kazala sam, podigavširuku. »Kako to misliš ‘utjecati’? Pa jasam već donijela sve svoje odluke,znaš? Tako sam i završila ovdje...«

»Zar nisi slušala što ti govorim?«»Da, ali...«»Ništa nije predodređeno i

nepromjenjivo, čak ni onda kad se vratišnatrag kroz vrijeme. Ne možeš to sadrazumjeti, ali...«

Na trenutak je zastala, kao da se pitajesam li dovoljno pametna da shvatimono što mi govori. Ili dovoljno jaka dase nosim s tim.

»Nastavi«, kazala sam.»Čak i ovo sada, ti i ja — i ovo se

već dogodilo. Ali ne nalaziš se uprošlosti onakvoj kakve je se sjećaš ikako si je nekad doživljavala. Vrijemeviše ne postoji. Ali ti si sada ovdje, atvoj pogled na budućnost još uvijek jezamagljen. Stoga ćeš doživjeti mnogo,mnogo novih stvari i moraš veomapažljivo sagledati njihove posljedice.«

Glava me već boljela. »Kako god«,

odvratila sam. »Koje je treće pravilo?«Nan je prstom pokazala tekućinu koja

mi je lagano curila iz leđa. Moja krila,moglo bi se reći.

»Treće pravilo je da vodiš bilješke,nazovimo to dnevnikom ako hoćeš, osvemu što se događa.«

»Želiš da zapisujem sve što sedogodi?«

»Ne, mnogo je jednostavnije od toga.Ako budeš slijedila prva dva pravila, nemoraš činiti baš ništa. Tvoja će krila sveučiniti umjesto tebe.«

Bilo me strah pitati za četvrto pravilo.»I konačno«, kazala je, napokon se

ponovno smiješeći. »Voli Margot. VoliMargot.«

Poljubila je vrhove svojih prstiju i

pritisnula ih na moje čelo, a zatimsklopila oči i stala mrmljati molitvu najeziku za koji sam pretpostavljala da jehindski. S nelagodom sam sepromeškoljila i zbunjeno pognula glavu.Napokon je završila. Kada je otvorilaoči, u njima sam umjesto tamnih zjenicavidjela bijelo svjetlo.

»Opet ću te posjetiti«, kazala je. »I nezaboravi, sada si anđeo. Ne moraš seničega bojati.«

Bijela svjetlost iz očiju stala joj seširiti licem, u usta, niz vrat i ruke svedok naposljetku nije iščezla u velikombljesku.

Osvrnula sam se oko sebe. Na krajuhodnika s moje desne strane začula samprigušeno stenjanje. Stanovi radničke

četvrti. Goli unutarnji zidovi od cigle, tui tamo prošarani grafitima. Uska ulaznavrata zjapila su otvorena na cestu, a nazidu pored njih nalazio se niz portafonaprekrivenih ljepljivim slojem guinnessa.Neki pijanac ležao je sklupčan u dnustubišta.

Na trenutak sam zastala, promatrajućisvoje okruženje. Prvi instinkt mi je bioizići na ulicu i otići što dalje od ovogmjesta. No onda me obuzeo nagon daslijedim onaj zvuk, ono stenjanje što jedopiralo s kraja hodnika. Kad kažemnagon ne mislim na znatiželju, ili moždasumnju - mislim na nešto izmeđuintuicije zbog koje majka odlučiprovjeriti što radi dvogodišnjak koji jeveć predugo tih i zatekne ga kako se

upravo sprema kućnu mačku ubaciti usušilicu za rublje, i onog osjećaja udubini trbuha koji ti kaže da si ostaviootključana vrata kuće, da ćeš dobitiotkaz, da si trudna.

Znate na što mislim?Tako sam se zaputila kroz hodnik,

pokraj pijanca i uza tri stube dostubišnog odmorišta. Zatim niz hodnik, spo pet vrata sa svake strane i jednima nadnu hodnika. Sva obojana u crno. Onajzvuk — dubok, sličan životinjskomrežanju — sada je bio bliži. Učinila samjoš jedan korak. Odjednom povik. Ime.Ženski glas, gotovo vapaj. Krenula samprema vratima i zastala. I već usljedećem trenutku našla sam se unutra.Dnevna soba. Bez svjetla, potpuni mrak.

U tami sam uspjela razaznati kauč imaleni četvrtasti oblik starog televizora.Prozor je bio otvoren, a zavjesa lepršalana vjetru, udarajući čas u prozorskudasku, čas u stol dnevne sobe, kao da sene može odlučiti bi li radije bila unutraili vani. A zatim dug, prodoran krik. Zarje moguće da ga nitko drugi ne čuje?pomislila sam. Zašto susjedi već neprovaljuju vrata? A onda mi je sinulo.Pa ovo je istočni Belfast za vrijemesezone mimohoda. Svi su vani i stupajuuz taktove irskih budnica.

Vani su već započeli neredi.Policijske sirene odjekivale su iznekoliko pravaca. Razbijanje boca.Vika, zvuci užurbanih koraka napločnicima. Krenula sam kroz tamu

dnevne sobe prema mjestu odakle sudopirali ženski krici.

Spavaća soba, osvijetljena tektreperavim svjetlom lampe na noćnomormariću. Blijedoljubičaste zidne tapete,na rubovima već oguljene, zid nasuprotnoj strani sobe prekriven mrljamaod plijesni i vlage crnim poput čađe.Nepospremljen krevet. Mlada plavokosažena u dugoj plavoj majici, sama, klečipored kreveta kao u molitvi, i dahće.Ruke su joj tanke poput grana i prepunemodrica, kao da je bila u tučnjavi.Najednom se uspravila i sjela nakoljena, čvrsto zatvorenih očiju istisnutih zuba, izvivši lice prema stropu.Tek sam tada vidjela da je u poodmaklojtrudnoći. Oko njezinih stopala i koljena

nalazila se lokva crvene vode.Ovo mora da je šala, pomislila sam. I

što bih sad trebala učiniti, poroditi je?Upaliti alarm? Pa ja sam mrtva. Nemašanse da mogu učiniti išta drugo osimgledati ovu jadnicu kako šakama lupa pokrevetu.

Trud je načas popustio. Klonula jenaprijed i prislonila čelo na krevet,poluspuštenih kapaka i prevrnutih očiju.Kleknula sam pored nje i, veomaoprezno, stavila joj ruku na rame. Nijebilo reakcije. Ponovno je dahtala,sljedeći je trud bivao sve jači dok sekonačno nije ponovno savinula premanatrag i ispustila krik koji je trajaogotovo punu minutu. Zatim je krik jenjaoi pretočio se u olakšanje, a ona je

nastavila dahtati.Prislonila sam joj ruku na podlakticu i

napipala nekoliko sitnih rupica.Približila sam se i bolje pogledala. Okonjezina lakta vidjelo se desetakljubičastih krugova, ne većih od novčića.Ubodi igle. Novi trud. Poskočila je nakoljena i stala dahtati još dublje. Majicajoj se zadigla do bokova. Još tragovaigle na njezinim mršavim bijelimbedrima. Hitrim sam pogledompreletjela sobu. Čajne žličice i tanjurićina komodi. Dvije šprice virile su ispodkreveta. Ili je dijabetičarka i jako voličaj ili je ovisnica o heroinu.

Lokva vode oko njezinih koljenabivala je sve veća. Kapci su joj sadpodrhtavali, a stenjanje bivalo sve tiše

umjesto glasnije. Shvatila sam da gubisvijest. Glava joj je pala u stranu, amalena vlažna usta zjapila su otvorena.

»Hej«, povikala sam.Nije bilo odgovora.»Hej!«Ništa.Ustala sam i stala nervozno koračati

sobom. S vremena na vrijeme djevojčinobi se tijelo trznulo prema naprijed i sjedne strane na drugu. Samo je sjedilatako na koljenima, blijedim licemokrenuta prema meni, dok su jojkoštunjave ruke visjele niz tijelo, azglobovi se trljali po prljavom tepihuprepunom buha. Nekoć sam imalaprijatelja koji se prilično uspješno baviosamostalnom djelatnošću oživljavanja

narkića. Proveo je brojne sate na našemkauču u detalje prepričavajući priče ozvijezdama koje je spasio od sigurnesmrti, koje je dugom rukom svojeinjekcije adrenalina povukao iz ponorapakla i istrgnuo iz naručja sotone.Naravno, nisam se baš točno sjećalapostupka. No sumnjam da je mojprijatelj ikad spasio narkomana usredporoda. A pogotovo ne dok je i sam biomrtav.

Najednom je djevojka skliznula skreveta i pala na bok, s rukamaprekriženim kao da su vezane lisicama.Sada sam već vidjela da krvari. Hitrosam se sagnula i razmaknula joj koljena.Među nogama joj se jasno nazirala krunatamne kose. Prvi put osjetila sam kako

mi voda struji iz leđa, hladna i osjetljivapoput dva dodatna uda koja su pažljivoupijala sve u prostoriji - miris znoja,pepela i krvi, opipljivu tugu, djevojčineotkucaje srca koji su bivali sve sporiji,ubrzane otkucaje srca još nerođenadjeteta...

Snažno sam povukla njezine nogeprema sebi, oslonivši joj stopala na tlo.Povukla sam jastuk s kreveta pa strgnulanajčistiju plahtu s madraca i prostrla jepod njezina bedra. Čučnula sam izmeđunjezinih nogu i ispružila ruke uz njezinustražnjicu, nastojeći previše nerazmišljati o tome što činim. U svakojdrugoj prilici od nečega sličnogpobjegla bih glavom bez obzira.Ubrzano sam disala, vrtjelo mi se u

glavi, no ipak sam bila nevjerojatnousredotočena i neobično odlučna daspasim taj maleni život.

Vidjela sam bebine obrve i korijennosa. Podigla sam ruku i pritisnula vrhdjevojčine maternice. Još vode natopiloje jastuk pod njezinom stražnjicom. Apotom je najednom, poput ribe, čitavabeba iskliznula iz nje, tako brzo da samje morala uhvatiti — vlažna tamnakosica, zgužvano lice, sićušnopoplavjelo tijelo prekriveno bjeličastimverniksom. Curica. Umotala sam je uplahtu, jednom rukom pridržavajućidebelu pupčanu vrpcu, svjesna da ću jekroz koju minutu morati ponovno povućii pomoći izgon posteljice.

Beba je cviljela u mom naručju,

otvarajući malena napućena ustašcapoput kljuna, tražeći. Za koji trenutakstavit ću je na majčina prsa. No prvosam se morala pozabaviti važnijimzadatkom. Zadatkom da dušu tenesretnice pokušam zadržati u tomnapaćenom tijelu.

Pupčana vrpca olabavjela je u mojojruci. Naglo sam je povukla. Osjećalasam veliku vreću na drugom kraju. Kaoda pecam. Još jednom sam povukla iosjetila lagani trzaj. Polako i snažnopovlačila sam je van sve dok u debelojkrvavoj masi nije izletjela na jastuk.Prošlo je dvadeset godina od mogvlastitog poroda. Što je ono babicaiduće učinila?

Prerezala pupčanu vrpcu blizu pupka.

Osvrnula sam se oko sebe tražeći neštooštro. Na komodi sam ugledala džepninožić. To će poslužiti. Ali pričekaj.Nešto drugo. Babica je prvo pregledalaposteljicu. Sjećam se da nam je pokazalakako je izišla u savršenom stanju, kakoništa nije ostalo unutra, na što se Tobynadvio nad najbliži umivaonik i u njegaizbacio cijeli ručak.

Posteljica ove djevojke nije bilajarkocrvena tvar slična mozgu, kakva mije ostala u sjećanju. Njezina je bila malai smežurana, poput kakve pregaženeživotinje na cesti. Još uvijek je dostakrvarila. Disanje joj je bilo plitko, apuls slab. Morat ću poći potražitipomoć.

Ustala sam i položila bebu na krevet,

ali kada sam spustila pogled vidjela samda je sva plava. Njezina malena ustaviše nisu tražila. Prelijepo lišće lutkicepolako je tonulo u san. Slapovi koji sumi, poput dugih krila, tekli iz leđa sadakao da su plakali, kao da je svakanjihova kap padala iz najvećih dubinamoje duše. Govorili su mi da umire.

Podigla sam dijete i omotala dugeskute svoje haljine — bijele, jednakeonoj kakvu je nosila i Nan, kao danebesa imaju samo jednog krojača - okonjezina malena tijela. Bila je žalosnomršava. Jedva dva kilograma teška.Njezine malene ruke, koje je, čvrstostisnutih šačica, držala privijene naprsima, počele su se opuštati, poputlatica što se šire sa stabljike. Sagnula

sam se i prislonila svoje usne na njezinausta, ispuštajući oštar izdah. Jedan. Dva.Njezin maleni trbuh napuhivao se poputsićušnog madraca. Prislonila sam joj uhona prsa i lagano ih pritisnula. Ništa.Pokušala sam ponovno. Jedan. Dva. Triputa. A tada, neki instinkt. Intuicija.Šesto čulo. Položi ruku iznad njezinogsrca.

Podigla sam je i polegla na svojuruku, raširivši joj dlan preko grudi. Aonda sam polako, nekim čudom, počelaosjećati njezino maleno srce kao da je umojim grudima, kako zapinje izastajkuje, kašljucajući poput zagušenogmotora, poput čamca što se valja umjestu, zarobljen među divljimvalovima. Iz moje ruke, najednom, blaga

svjetlost. Trznula sam se, zatečenaprizorom. Tu, u tamno narančastojomaglici te odvratne prostorije, snopbijele svjetlosti širio se iz moje rukeprema bebinim grudima.

Osjetila sam kako joj srce titra, željnoda se probudi. Čvrsto sam stisnula oči ipomislila na sve dobro što sam u životuučinila, i prisilila se da zažalim zbogsvega lošeg što sam učinila, trudeći seda kroz tu nazovi molitvu, tu brzinskusamokvalifikaciju postanem onakavanđeo čuvar kakvog to djetešce sadtreba, da budem dostojna vratiti je natragu život nekom meni još nepoznatomsilom vlastitoga bića.

Svjetlost je postajala sve jačom, doknaposljetku nije ispunila čitavu sobu.

Sićušno je srce zapinjalo, pa opethvatalo ritam, poput malenog teleta štona drhtavim nogama trčkara livadom. Aonda je zakucalo u mojim vlastitimprsima, stalo tući tako snažno i silovito,tako mi glasno odzvanjajući u ušima dasam se naglas nasmijala, i kada samspustila pogled vidjela sam da se malenegrudi dižu i spuštaju, da se usniceponovno crvene, pućeći se sa svakimnovim udahom i izdahom njezinih malihusta.

Svjetlost je ugasnula. Umotala sam jeu plahtu i položila na postelju. Majka jeležala u lokvi krvi, njezina plava kosasada je bila ružičasta, a bijeli obraziprošarani crvenom tekućinom. Međunjezinim mlohavim grudima tražila sam

otkucaje srca. Ništa. Zatvorila sam oči ipokušala dozvati svjetlost. Ništa. Grudisu joj bile hladne. Dijete je počinjalojecati. Gladna je, pomislila sam. Zadiglasam majčinu majicu i prisloniladjevojčicu na njezinu dojku, a ona je, jošuvijek zatvorenih očiju, posegnula zabradavicom i počela piti.

Nakon nekoliko minuta položila samje natrag na krevet. Hitro sam prisloniladlan na majčina prsa. Ništa.

»Hajde!« povikala sam. Prislonilasam svoje usne na njezine i stala jojupuhivati zrak, no on joj je tek nadimaoobraze i opet se vraćao van iz praznihusta, suvišan.

»Ostavi je«, rekao je neki glas.Okrenula sam se. Pored prozora

stajala je još jedna žena. Još jedna ženau bijelom. Očito uobičajena pojava uovim krajevima.

»Ostavi je«, ponovno je prozborila,ovaj put blago. Anđeo. Sličila je ženikoja je mrtva ležala na podu, iste gustesvjetloplave kose, istih punih usana.Možda netko iz obitelji, pomislila sam,netko tko ju je došao odvesti kući.

Anđeo je podigao ženu s tla i uputiose prema vratima, noseći njezinobeživotno tijelo u naručju, premda je,kada sam opet pogledala u pod, tijelojoš uvijek ležalo na istome mjestu.Anđeo me pogledao i nasmiješio se.Zatim se zagledao u bebu. »Ime joj jeMargot«, kazao je. »Dobro je čuvaj.«

»Ali«, zaustila sam. U jednoj riječi

bilo je bezbroj pitanja.Kada sam podigla pogled, anđela više

nije bilo.

2.PLAN

Prvo na što sam se morala naviknutibilo je to da nemam krila. Barem nekrila od perja.

Ispostavilo se da su tek u četvrtomstoljeću umjetnici počeli slikati anđele skrilima, odnosno s dugim konstrukcijamakoje su im izvirale iz ramena i unaborima padale sve do tla.

No to nije perje, nego voda.Brojna svjedočanstva kroz povijest o

susretima s anđelima iznjedrila su slikustvorenja sličnih pticama, sposobnihletjeti između smrtnog i božanskog, nosvjedoci se ponekad nisu slagali po

pitanju krila. Jedan je čovjek u Meksikuu šesnaestom stoljeću pisao o ‘dos rios’,ili ‘dvije rijeke’, u dnevniku koji jenjegova obitelj potiho spalila nakon štoje otišao Bogu za glasonošu. Drugi je -ovaj put u Srbiji - pričao kako je njegovanđeoski posjetitelj imao dva slapa kojasu mu izvirala iz lopatica i slijevala seprema tlu. A djevojčica iz Nigerije nacrtežu za crtežom prikazivala jeprekrasnog nebeskog izaslanika koji jeumjesto krila imao dva vodena toka štosu se stapala u rijeku koja vječno tečepred prijestoljem Božjim. Roditelji su seveoma ponosili njezinom bujnommaštom.

Djevojčica je bila u pravu. No onošto nije znala bilo je da ta dva mlaza

tekućine, koja teku iz šestog kralješkakralježnice anđela sve do krstače, tvoresponu — nazovimo je svojevrsnompupčanom vrpcom - između anđela injegovog ili njezinog Štićenog Bića. Utim se ‘vodenim krilima’ odvija procesbilježenja svake misli i djela, baš kao daih anđeo zapisuje. Tehnologija bolja odvideonadzora ili web kamere. Umjestopukih riječi ili slika, cjelokupno seiskustvo upija u tekućinu, bilježeći svakidetalj svakog trenutka - osjećaj kad seprvi put zaljubiš, na primjer, povezanmrežom mirisa, sjećanja i kemijskihreakcija na prva djetinja ljubavnarazočaranja. I tako dalje.

Dnevnik anđela nalazi se u njegovimkrilima. Kao i instinkt, šesto čulo, znanje

o svemu što postoji. Ako je spremanslušati.

Druga stvar na koju sam se trebalanaviknuti bila je pomisao da vlastitiživot moram ponovno proživjeti kao tihisvjedok.

Bit ću iskrena. Imala sam ispunjenživot. Ali nisam imala dobar život. Takoda možete zamisliti kako sam se osjećalazbog spoznaje da ću ga proživjetidvaput.

Pretpostavljala sam da je to što samposlana natrag bila kazna, svojevrsnoblago zamaskirano čistilište. Tkozapravo voli gledati sebe na ekranu?Tko se ne naježi od zvuka vlastita glasana telefonskoj sekretarici? Pomnožite tajosjećaj sa zilijunom i otprilike ćete

shvatiti kako mi je bilo. Ogledalo,videokamera, odljev u gipsu... ništa odtoga nije ni blizu osjećaju kada stojišpored same sebe od krvi i mesa, a tadruga ‘ti’ vrijedno ti upropaštava život.

Stalno sam susretala druge anđele.Rijetko smo komunicirali, barem ne kaoda smo frendovi, kompanjoni ili makarsamo u istom škripcu. Uglavnom sam ihsmatrala sumornim i rezerviranimstvorenjima - ili da kažem ukočenimdosadnjakovićima? - od kojih su sviredom tako pomno promatrali svojaŠtićena Bića, kao da on ili ona upravoteturaju olukom na vrhu Empire StateBuildinga. Ponovno sam imala onajosjećaj, baš kao da sam opet u školi, dasam jedina koja nosi suknju, dok su sve

druge djevojke u hlačama. Ili kao da samtinejdžerica koja je obojila kosu uružičasto dvadeset godina prije nego štoje to postalo cool. Nazovite me Sizifom- opet sam bila točno ondje gdje i uvijek,i pitala se gdje sam, zašto sam, i kako dase izvučem.

Kada je beba ponovno počela disati— kada je Margot ponovno počeladisati - izjurila sam iz stana i, udarivšiga nogom, probudila pijanca koji jesklupčan ležao u dnu stubišta. Kada jenapokon došao k sebi, ispostavilo se daje mnogo mlađi nego što sam mislila.Michael Allen Dwyer. Nedavno navršiodvadeset i jednu. Student kemije naKraljičinom sveučilištu (jedva — ocjenesu mu, saznala sam, bile na granici pada

godine). Zovu ga Mick. Sve sam teinformacije dobila jednostavno zabivšinogu u njegovo rame. Nemam pojmazašto mi to nije upalilo s mrtvomdjevojkom nekoliko trenutaka ranije.Možda bi joj to spasilo život.

Podigla sam ga i osovila na noge, azatim se nagnula i na uho mu šapnula daje djevojka u stanu četiri mrtva, i da seunutra nalazi i dijete. Polako se okrenuoprema stubištu, a zatim protresao glavomi rukama protrljao kosu, kao dapokušava otjerati neku misao. Pokušalasam ponovno. Stan broj četiri, kretenu.Mrtva cura. Novorođenče. Treba mupomoć. Odmah. Zastao je kao ukopan, aja sam zadržala dah. On me čuje?Nastavila sam. Da, da, tako je, samo

nastavi. Držanje mu se promijenilo, kaoda su riječi iz mojih usta riješileproblem između njega i gravitacije,prodrijevši mu u krvne stanice,potaknuvši njegov instinkt.

Zakoračio je na prvu stubu, svim sesilama nastojeći prisjetiti što radi tu.Dok se penjao uza posljednje dvije stubevidjela sam kako mu neuroni i glijastanice zuje glavom poput sićušnihmunja, zbog alkohola nešto sporije negoobično, no svejedno pokazujućisinaptički prijenos podražaja.

Od tog trenutka nadalje pustila sam daga znatiželja vodi za ruku i povedeunutra. Crna vrata bila su širom otvorena(zahvaljujući meni). Novorođenče (Manije moguće? Nije moguće da sam to

ja?) je plakalo, ispuštajući isprekidan ibolan sićušni krik, poput mačića što ćega upravo utopiti u bačvi vode. Taj zvukprivukao je Mickovu potpunu pažnju i utren ga otrijeznio.

Stajala sam ondje dok je pokušavaooživjeti majku. Pokušala sam gazaustaviti, no on se nije dao smesti pa jeproveo dobrih pola sata trljajući joj rukei derući joj se u lice, prije nego li mu jepalo na um pozvati hitnu. A onda mi jesinulo. Pa oni su bili ljubavnici. To jenjegovo dijete. On je moj otac.

Ovdje vam dugujem kratkoobjašnjenje. Nikada nisam upoznalasvoje roditelje. Rečeno mi je da supoginuli u prometnoj nesreći kada sambila jako mala, i da je plejada

raznoraznih likova koji su se brinuli omeni do mojih tinejdžerskih godina,makar bilo riječ i o najbjednijimkriminalcima, razlog zbog kojeg sam jošuvijek bila živa. Jedva.

Tako da nisam imala pojma što će seodigrati u ovom trenutku mojeg kratkogpostojanja, niti sam mogla slutiti na kojibih način mogla doprinijeti nekomboljem ishodu. Ako je moj otac bio živ izdrav, zašto sam završila ondje gdje samzavršila?

Sjedila sam na krevetu pored tekrođenog djeteta, promatrajući mladićakako jeca nad tijelom mrtve djevojke.

Ili da pokušam ponovno: Sjedila samna krevetu pored sebe same,promatrajući svog oca kako jeca nad

tijelom moje majke.S vremena na vrijeme bi ustao kako bi

lupio šakom u nešto lomljivo, istodobnonogama udarajući šprice po sobi inaposljetku u naletu bijesa izvrćući sveladice komode na pod.

Kasnije sam saznala da su seposvađali samo nekoliko sati ranije. Onje u ljutnji izjurio van i pao niza stube.Rekla mu je da je gotovo. Ali govorilaje to i prije. Nakon nekog vremena netkoje pozvao policiju. Postariji policijskislužbenik uzeo je Micka pod ruku i izveoga van. Bio je to viši inspektor Hinds,kojemu je supruga Francuskinja ranijetoga jutra uručila zahtjev za razvodbraka, ponajviše zahvaljujući novcu kojije izgubio zbog konja koji se spotaknuo

na zadnjoj preponi i dječje sobe koja jejoš uvijek bila prazna. Unatoč vlastitomraspoloženju, inspektor Hinds sažalio senad Mickom. U hodniku je došlo dorasprave o tome bi li mu trebalo stavitilisice. Cura je očito bila narkomanka,uvjeravao je inspektor Hinds kolegicu.Bilo je jasno da je umrla tijekomporoda. No kolegica je inzistirala damladić bude obrađen sukladnopropisima. To je značilo baremjednosatno ispitivanje. I značilo je daneće biti propusta u papirologiji i,samim time, ni disciplinskih mjera odstrane nadređenih.

Papirologija. Zbog papirologije samrazdvojena od oca. Zbog papirologije jemoj mladi život krenuo smjerom kojim

je krenuo.Viši inspektor Hinds zaklopio je oči i

prstima se uhvatio za čelo. Prišla sammu i s nestrpljenjem stala u uho vikatitko sam, da je Mick moj otac i da moraodvesti bebu u bolnicu. No od moje vikenije bilo koristi. Najednom sam shvatilarazliku između Micka i inspektoraHindsa, razlog zašto sam uspjeladoprijeti do jednoga, a do drugoga ne: uvelu emocija, ega i sjećanja koji jeobavijao Micka nastala je pukotina, i toupravo u trenutku kada sam mu seobratila, i kao što vjetar pomaknekamenčiće iz njihovih uporišta upukotinama zida, nakratko dopuštajućikapljicama kiše da prodru unutra, da sevlaga sjedini s kamenom, tako sam i ja

prodrla do Micka. No inspektor Hindsbio je tvrd orah, moglo bi se reći. Cestomi se to događalo. Neki su me ljudi čuli,a drugi ne. Najčešće je to bilo samopitanje sreće.

Margot je glasno zacviljela. Višiinspektor Hinds zamahnuo je bičem svognadređenog čina.

»Idemo«, zarežao je na tim policijskihslužbenika koji su se skupili u hodniku.»Ti«, prstom je pokazao prvog policajcasa svoje desne strane. »Odvedi dečka dostanice na ispitivanje. Ti«, uperio je prstu drugog policajca sa svoje desne strane.»Neka se hitna pomoć stvori ovdje štoprije.« Policijska službenica siščekivanjem je gledala u njega.Uzdahnuo je. »Pozovi mrtvozornika.«

Ne znajući što drugo da učinim, stalasam vikati na inspektora Hindsa i njegovtim, preklinjujući ih da ne uhite Micka.Zatim sam počela na sav glas bjesnjetizbog toga što me nitko ne čuje, zbog togašto sam mrtva. A onda sam ih gledalakako stavljaju Micku lisice i zauvijek gaodvode od Margot. Pored njega, uparalelnom vremenskom prostoru koji seotvorio preda mnom poput malepoderotine u tkanju sadašnjosti, gledalasam kako ga sljedećeg jutra puštaju izpritvora i otac dolazi po njega, i gledalasam kako prolaze dani i tjedni i mjesecitijekom kojih Mick pomisao na Margotpotiskuje sve dublje, dok naposljetkunije bila ništa više doli napušteno dijetekoje su u bolnici Ulster hranili

cjevčicom, a na bijeloj naljepnicinjezina plastičnog krevetića pisalo jesamo: beba X.

Ali upravo u tom trenutku moj je plandobio krila. Ako je sve što mi je Nanrekla doista točno, ako ništa nijepredodređeno i nepromjenjivo, odlučilasam da ću promijeniti sve u vezi svogživota: svoje obrazovanje, svojeljubavne izbore, kaljužu siromaštvakojom sam gacala sve do svoječetrdesete. I doživotnu kaznu zaumorstvo koju je moj sin služio utrenutku moje smrti. O da, sve će se topromijeniti.

3VANZEMALJSKE

NAOČALEProvela sam nekih šest mjeseci na

dječjem odjelu bolnice Ulster - znam tojer je Margot već samostalno sjedilakada su je otpustili - nervozno šetajućigore-dolje po hodnicima, promatrajućiliječnike dok bi pregledavali Margot unjezinu inkubatoru, sitnu i još uspavanuod žutice, okruženu raznoraznimcjevčicama.

Više no jednom, dr. Edwards, dječjikardiolog zadužen za Margotinoporavak, ustvrdio je da neće dočekati

jutro. Više no jednom posegnula sam uinkubator i položila joj ruku iznad srca,vraćajući je natrag na Zemlju.

Priznajem, padalo mi je na um da bihje možda trebala pustiti da umre. Znajućiono što sam znala o Margotinudjetinjstvu, nije se baš imala čemuradovati. No, onda bih se sjetila dobrihvremena. Jutara provedenih u ispijanjukave s Tobyjem na našem škripavombalkonu u New Yorku. Pisanja lošepoezije na plaži u Bondiju. Dugoočekivanog pokretanja vlastitog posla,ugovora s K. P. Lanesom. Pa bihpomislila, u redu, mala, učinimo to.Ostanimo žive. Tijekom tog razdobljaotkrila sam nekoliko stvari:

Prvo otkriće: Čuvati, štititi, voljeti

Margot i bilježiti sve što joj se događaznačilo je gotovo nikad je ne ostavljatisamu. Jednom ili dvaput poželjela sam

poći u razgledavanje — maloistraživati, otići na kratki odmor u nekitopli kraj. Ali jedva da sam se moglaprisliliti da iziđem iz bolničke zgrade.Bila sam vezana za nju, ne samo zato štoje ona bila ja. Imala sam osjećajdužnosti kakav nikada nisam iskusila usvome životu, čak ni kao supruga imajka.

Drugo otkriće: Moj vid sepromijenio. Isprva mi se činilo kao daću oslijepjeti. No, onda bi se opet svevratilo na staro: čajnik je bio čajnik,klavir drveni predmet s bijelim i crnim

tipkama... Ali sve češće bih se zateklakako gledam svijet kao kroz parvanzemaljskih naočala. Dr. Edwards bise iz muškarca koji je nalikovao CaryGrantu pretvorio u neonsku manekenskulutku, okruženu psihodeličnimsnopovima obojena svjetla koje jeizviralo iz njegova srca i u spiralama muse obavijalo oko glave, oko ruku, okostruka poput hulahopa, spuštajući mu sesve do nožnih prstiju. Nešto poputinfracrvenog zračenja, ali Što putačudnije. I to nije bio jedini način na kojise moj vid izmijenio: ponekad bihvidjela paralelne vremenske okvire(vratit ćemo se na to za trenutak), aponekad bih ustanovila da imamrendgenski vid i da mogu vidjeti u

susjednu sobu. Stvari oko sebe vidjelasam kao kroz kakvo ogromno povećalo.Jednom sam prilikom vidjela pluća dr.Edwardsa — ispunjena, kako samustanovila, crnim nakupinama katranakoje je dugovao svojoj ljubavi premacigarama — no najčudnije od svega biloje kada sam ugledala embrij sestreHarrison, začet baš toga jutra, kako sevalja njezinim jajovodima poput kakveizobličene ping-pong loptice, sve doknaposljetku nije pao u baršunaste odajenjezine maternice, kao kamen ubačen ujezero. Bila sam toliko opčinjena timprizorom da sam slijedila sestruHarrison sve do bolničkog parkirališta,prije nego li me neka sila povukla natragu onu sumornu sobu ispunjenu vrištanjem

beba.Treće (i najvažnije) otkriće: Nisam

imala apsolutno nikakav pojam ovremenu. Nikakav cirkadijalni ritam kojibi mi rekao da je noć, ni ikakvu svijest otome kad je Božić. To, ustvari, izgledaovako: vidim vrijeme, ali pojam sata zamene više nema nikakav značaj.Pokušajte to zamisliti na ovaj način -kada vidite kišu, vi vidite malenesrebrnkaste kuglice vode, zar ne?Ponekad u obliku debele zavjese koja seslijeva niz prozorsko okno. Kada javidim kišu, vidim milijarde atomavodika kako među sobom stiskaju svojesusjede od kisika. Podsjećaju me namale bijele tanjuriće što se vrte izmeđusive dugmadi na radnoj plohi kuhinje.

Slično je i s vremenom. Vidim vrijemekao umjetničku galeriju atoma,crvotočina i čestica svjetlosti.Provlačim se kroz vrijeme jednostavnokao što vi oblačite košulju, ili kao štostisnete dugme u dizalu i nađete se nadvadeset i petom katu. Posvuda oko sebevidim kako se otvaraju paralelnivremenski okviri, otkrivajući prošlost ibudućnost jednako kao da se događaju sdruge strane ceste.

Ja ne postojim u vremenu. Ja gaposjećujem.

Kao što možete zamisliti, to jepredstavljalo sitnu ali bitnu zaprekumom planu. Ako nisam u stanju pojmitivrijeme, kako sam uopće moglapromijeniti Margotin život?

Tijekom cijelog svog bolničkogdežurstva razmišljala sam kako bih svemogla utjecati na Margot da sepromijeni. Na uho ću joj šaptatiodgovore na sva pitanja u školskimtestovima, čak ću je upozoriti da se držišto dalje od složenih uglji-kohidrata išećera, možda joj negdje duboko utrbuhu stvoriti poriv da se počne bavitiatletikom. A onda ću je gurkati sve dokne dosegne financijsku uspješnost. Tajposljednji cilj bio je i najvažniji. Zašto?Vjerujte mi na riječ, siromaštvo ne značisamo kruljenje praznog želuca. Znači i toda se svi tvoji životni izbori kaogumicom izbrišu pred tobom.

Govorila sam si kako je možda torazlog zbog kojeg sam se vratila kao

vlastiti anđeo čuvar: ne samo da vidimcijelu slagalicu, kako se Nan izrazila,nego da joj malo i izmijenim dijelovekako bi nastala potpuno nova slika, davratim mogućnost izbora u njezin okvir.Po mome mišljenju, novac je igraoogromnu ulogu u ostvarivanju tog cilja.

Recimo, primjerice, da proživitecijeli svoj zemaljski i zagrobni život udubokom žaljenju što niste uložili uzemljište čija je vrijednost nakratkopala, a čime biste nekome bez prebijenepare kao što je bila Margot omogućili dadigne kredit, izgradi ogroman zabavnikompleks i preko noći postanemultimilijunaš - kako biste se osjećali?Jer upravo se to i dogodilo. Samo neMargot.

4NIT SUDBINE

Udomitelji koji su preuzeli Margot izbolnice bili su iznenađujuće pristojniljudi. Pristojno obučeni u bijelu košulju isvilenu haljinu. I pristojni na svaki druginačin.

Odmah sam saznala da pokušavaju - ito bezuspješno -dobiti dijete posljednjihčetrnaest godina. Muškarac, odvjetnik poimenu Ben, vukao se hodnikom s rukamaduboko u džepovima. Život ga je naučioda očekuje najgore i pusti neka ganajbolje iznenadi. Mogla sam sepoistovjetiti s tim. Njegova supruga -prilično niska i prilično široka žena po

imenu Una - sitnim je koracima trčkaralapored njega. Jedna joj je ruka bila podnjegovom, dok je onom slobodnomtrljala zlatno raspelo oko svoga vrata.Oboje su djelovali poprilično zabrinuto.Bilo je jasno da se dr. Edwards nijetrudio uljepšati sliku Margotina zdravlja.

Kada su stigli sjedila sam u krevetiću,a noge su mi visjele sa strane, provučenekroz hladne zelene rešetke. Margot sesmijala mojim grimasama. Već je imalavragolast smijeh. Zabacila bi glavunatrag i smijala se. Imala je čupavuplavu kosicu, točno one nijanse koju samčitav život pokušavala postići bočicomizbjeljivača, i okrugle plave oči koje ćes vremenom postati sive. Dva malenazubića tek su izvirila iz njezinih

ružičastih desni. Tu i tamo bih joj na licuvidjela djeliće njezinih roditelja:Mickovu snažnu vilicu, majčine puneusne.

Una, njezina udomiteljica, razdraganose pljesnula po grudima i uzdahnula:»Prekrasna je!« Okrenula se prema dr.Edwardsu, koji je prekriženih rukustajao iza njih, ozbiljan poputpogrebnika: »Izgleda tako zdravo!«

Una i Ben razmijenili su poglede.Benova ramena — do tad napetopodignuta skoro do ušiju - s olakšanjemsu potonula. Oboje su prasnuli u smijeh.Volim to vidjeti - tajni sastojak koji činikralježnicu uspješnog braka. U slučajuUne i Bena, bio je to smijeh.

»Želite li je uzeti u naručje?« dr.

Edwards je podigao Margot iz mogakrila. Njezin zubati osmijeh je iščezao ipočela se meškoljiti, no prislonila samkažiprst na usne i napravila još jednugrimasu. Zahihotala je.

Una je toliko cvrkutala oko nje,neprestano je hvaleći, da se Margotnaposljetku okrenula prema njoj i širomrazvukla usne u namješten osmijeh.Uslijedilo je još hvale od Une. Ben jeoprezno uzeo jednu od njezinihbucmastih ručica u svoju, proizvodećizvukove klokotanja. Nasmijala sam se, iMargot isto.

Dr. Edwards je protrljao lice. Previšeje puta vidio taj prizor. Duboko usađenamržnja prema osjećaju krivice tjerala gaje da ljudima bez uvijanja kaže ono

najgore kako bi izbjegao bilo kakvubuduću krivnju. Stoga je rekao: »Nećedoživjeti treći rođendan.«

Unino se lice urušilo poput razbijenaizloga: »Zašto?«

»Srce joj se ne razvija kako treba. Toće onemogućiti pravilan dotok krvi u sveorgane. U konačnici, mozak, će joj ostatibez kisika. I onda će umrijeti.«Uzdahnuo je. »Ne bih volio da mejednog dana krivite zato što vas nisamunaprijed upozorio.«

Ben je spustio pogled i odmahnuoglavom. Svi njegovi najveći strahovi nakraju se ostvare. Una i on prokleti su oddana kad su se vjenčali, govorio je samsebi. Koliko je puta, koliko puta moraogledati svoju suprugu kako plače. Koliko

je puta i sam poželio zaplakati. Sasvakim razočaranjem bivao je korakbliže istini: život je okrutan i čovjeka nakraju ne čeka ništa osim lijesa i crvi.

Una je, s druge strane, bila genetskisklona optimizmu.

»Ali... kako možete biti sigurni u to?«ispljunula je. »Zar ne postoji mogućnostda će joj srce ojačati? Čitala sam obebama koje se oporave od raznoraznihbolesti kada napokon nađu sretandom...«

Ustala sam. Hrabrost mi ulijevaenergiju. Oduvijek je bilo tako. Upravosam tu osobinu najviše voljela kodTobyja.

»Ne, ne, ne, ne«, odvratio je dr.Edwards, pomalo hladno, »uvjeravam

vas da ne griješimo što se tiče ovogslučaja. Ventrikularna tahikardija jeozbiljna bolest za koju u ovom trenutkunema lijeka...«

»Ma ma ma«, izgovorila je Margot.Una je ispustila uzdah oduševljenja i

povikala: »Jeste li čuli? Nazvala me‘mama’!«

Usta dr. Edwardsa još su bilaotvorena. Opet reci ‘mama’, rekla samMargot. »Ma ma MA!« promucala je izahihotala.

Što da kažem? Bila sam slatka beba.Una se nasmijala, oduševljeno

podižući i spuštajući Margot u rukama,pa zatim sasvim okrenula leđa dr.Edwardsu.

Naravno, ja sam već vidjela

Margotino srce. Bilo je veličine šljive is vremena na vrijeme je pomalozamuckivalo. Svjetlost koja je strujala iznjega ponekad bi zatreperila i natrenutak postajala bljeđom. Znala sam danešto nije u redu.

Ali nisam se sjećala nikakvihproblema sa srcem, premda sam tijekomtinejdžerskih godina pretrpjela brojnesrčane boli, i to one uslijed neuzvraćeneljubavi. Problem očito nije bio takovelik kakvim ga je dr. Edwards nastojaoprikazati.

Prezivjet će, šapnula sam Uni na uho.Na trenutak je zastala kao ukopana, kaoda se želja iz dubine njezine duše upravospojila s vlastitim ostvarenjem negdje ukutu svemira. Sklopila je oči i pomolila

se.U tom trenutku ugledala sam Unina

anđela čuvara. Visoki crnac pojavio jojse iza leđa i obavio ruke oko nje,prislanjajući svoj obraz uz njezin.Zatvorila je oči i oko nje se na trenutakpojavio bijeli sjaj. Bio je to predivanprizor. Svjetlo nade. Tijekom čitavogsvog boravka u bolnici nisam vidjelaništa slično. Podigao je pogled premameni i namignuo mi. A onda je nestao.

Nakon toga, uslijedila je samopapirologija. Potpišite ovo, potpišiteono. Dr. Edwards je ispisao hrpurecepata za lijekove i zabilježionekoliko termina za preglede i daljnjatestiranja na koja su Una i Ben trebalidovesti Margot. Vidjela sam da je Ben

polako klonuo - protekle noći uopće nijespavao - a Una je klimala glavom ipotvrđivala povremenim ‘hmmm’ i ‘aha,ali, ustvari, nije čula ništa od onoga štoje govorio pa sam se pobrinula da ga jasaslušam. Kada bi spomenuo datume,podbola bih Unu: Najbolje da ovozapišeš, draga.

Margot je ime dobila od sestreHarrison, nakon duge rasprave u čajnojkuhinji između dr. Edwardsa i njegovogtima sestara. S oklijevanjem ga jepromrmljala nakon što je sestra Murphypredložila ime ‘Grainne’, koje mi se nijenaročito svidjelo. Naravno, ja sam bilata koja je sestri Harrison usadila to imeu glavu. Kada su je drugi pitali odaklejoj, svoj je izbor pripisala Margot

Fonteyn, balerini. Njezino prezime,Delacroix, pripadalo je njezinojbiološkoj majci, za koju sam saznala dase zvala Zola.

Benov i Unin dom nalazio se ujednom od najbogatijih dijelovaBelfasta, nedaleko od Sveučilišta. Benje dosta radio od kuće. Njegov je uredzauzimao potkrovlje njihove vikto-rijanske trokatnice i nalazio se točnoiznad Margotine dječje sobe koja je bilaispunjena igračkama svih vrsta i boja.

Vrijeme koje sam provela ondje biloje obavijeno velom sumnje. Nešto sespremalo. Nisam se sjećala Bena i Une,niti sam imala pojma da su ikada imalitako važnu ulogu u mom zemaljskomživotu. Margot je rijetko boravila u

kićenom, ručno izrezbarenom krevetićuod mahagonija u dječjoj sobi. Umjestoondje, Una ju je danju ljuljuškala nasvom desnom boku, a noću držalaprivijenu uza svoju lijevu dojku, toploušuškanu između nje i Bena.

Bilo je mnogo priče o posvojenju, štosam ja zdušno poticala. Svaki put kada

bi Ben dopustio da ga obuzmu strahovi -‘Ali što ako umre?’ — škakljala bihMargot sve dok se ne bi počelahisterično smijati ili dok ne bi ispružilaruke, pokušavajući napraviti svoj prvikorak. Una je bila zaljubljena. I ja sambila zaljubljena u tu božanstvenu,majčinski nastrojenu ženu - premda tajtip žena nikada prije nisam razumjela —

koja se svakoga dana prije svitanjabudila s osmijehom i koja bi ponekadprovodila sate promatrajući Margot ismiješeći joj se dok joj je spavala unaručju. Ponekad bi zlatna svjetlost okonje poprimila takav sjaj da bih moralaodvratiti pogled.

No onda se pojavila neka drugasvjetlost. Poput zmije što jenezamijećeno dogmizala kroz stražnjavrata, tmurna tamnosiva nijansa omotalase oko Bena i Une jednog po-podnevadok su sjedili za stolom i slaviliMargotin prvi rođendan uz maleniružičasti kolačić s jednom svijećom ihrpu novih igračaka umotanih u ukrasnipapir. Ta svjetlost — koja je, ustvari,više sličila sjeni - kao da je imala

vlastitu inteligenciju, kao da je bila živa.Osjetila me i naglo se povukla natragkada sam stala ispred Margot, a onda seopet stala polako približavati Uni iBenu. Na trenutak se pojavio Unin anđeočuvar. No umjesto da zaustavi svjetlost,ostao je po strani. Poput otrovnogbršljana, svjetlost se polako obavijalaoko Benove noge, prije nego li serasplinula u tamnu prašinu.

Uznemireno sam koračala dnevnomsobom. Bila sam ljuta. Osjećala sam sekao da sam dobila zadatak, a nisamimala baš nikakve mogućnosti da gaizvršim. Kako sam uopće mogla ikogazaštititi kada su postojale takve stvari okojima mi se ništa nije govorilo?

Ben i Una nastavili su s

rođendanskom proslavom, potpunonesvjesni ičega. Odnijeli su Margot nizastube do stražnjeg vrta, gdje je napravilasvoje prve korake baš pred Benovimpolaroidom.

Počinjala sam misliti da je Benmožda bio u pravu. Kada sve ide takodobro, to je samo zatišje pred oluju.

Cijelo popodne provela sam hodajućigore-dolje i onda konačno zaplakala.Sudbina Margotina djetinjstva bila mi jei suviše dobro poznata, no vidjeti onošto je moglo biti bilo je milijun puta težeod izvjesne mogućnosti da ću svo tozlostavljanje ponovno proživjeti.Odlučila sam da moram nešto poduzeti.Ako Ben i Una usvoje Margot, ona ćeodrasti u domu ispunjenom ljubavlju.

Ispast će prilagođena i vrlo vjerojatnomanje sklona samouništenju. Ma, šljivišbogatstvo. U tom trenutku dala bih svojubesmrtnu dušu da Margot odrasteosjećajući se dostojnom ljubavi.

Nešto kasnije pojavila se Nandita.

Ispričala sam joj sve: o rođenju,bolnici, zmiji od svjetla. Klimala jeglavom, sklopivši dlanove kao darazmišlja.

»Svjetlo koje si vidjela je nitsudbine«, objasnila je. »Boja ukazuje nato da je povezano s nečim zloslutnim.«

Zatražila sam da mi detaljnijeobjasni.

»Svaka nit sudbine proizlazi izljudskog izbora. U ovom slučaju, izbor

se ne čini dobar.«Uzrujavalo me i to što još uvijek

nisam vidjela Benova anđela čuvara.Nandita mi je ponovno objasnila.

»Str p i se«, kazala je. »Uskoro ćešvidjeti sve.«

»Ali što da učinim u vezi te nitisudbine«, upitala sam, oklijevajući prijenego što sam izgovorila te riječi. Pravamimoza.

»Ništa«, odvratila je Nan. »Tvojposao...«

»...je da štitim Margot. Da, znam.Pokušavam. Ali ne mogu to činiti ako neznam što to svjetlo znači, zar ne?«

Saznala sam što je nit nedugo prijenego što se sve dogodilo.

Ben je kao i obično radio kod kuće

dok je Margot spavala. Miris tekispečena kruha vijugajući se širio izkuhinje na donjem katu. Namamio ga je iodvukao od stola taman na toliko dugokoliko mi je trebalo da bacim pogled naslučaj na kojem je radio: optužnica zaubojstvo protiv nekog terorista. Okoimena terorista nalazio se tanki krugsjene.

Nisam glupa. Odmah sam zbrojila dvai dva.

Ali samo zato jer je bila riječ oljudskom izboru - pa sam stoga trebaladopustiti da se dogodi što se trebalodogoditi — nisam stajala prekriženihruku. Kada se sjena ponovno uvukla ukuću, ovaj put podmuklo se uspinjućiBenovim i Uninim tijelima dok su se

grlili u kuhinji, stala sam je divljačkigaziti. Znala je da sam tu, naravno, noovaj put nije uzmicala. Sada je bilasnažnija, boje neba netom prije kiše,opipljiva poput vrtnog crijeva. I ništa štosam činila nije ju moglo natjerati danestane. Ni kada sam vikala. Ni kadasam cijelim tijelom legla na nju i snagomvolje nastojala da umre.

Prošli su mjeseci prije nego li je Benuspio nagovoriti Unu da nakratko ispustiMargot iz vida. Sada kada se činilo daće se posvojenje napokon ostvariti,uvjerio ju je kako je prava prigoda daiziđu van proslaviti. I tako je Lily, blagastarica koja je živjela preko puta, uzelaMargot na nekoliko sati kada su se Ben iUna napokon odvažili izići na večeru uz

svijeće.Vidjela sam sjenu kako se poput dima

iz ispušne cijevi vuče za njihovimautom. Nije ju zanimala Margot. Ona seveselo gegala po Lilynoj kuhinji, sdrvenom kuhačom u jednoj i golombarbikom u drugoj ruci, blistajući onomzlatastom svjetlošću koja je na nju prešlas Une.

Kada je autobomba eksplodirala,vidjela sam kako je svjetlost nakratkozatreperila, ali snagom volje uspjela samje zadržati. Ako je makar toliko odUnine ljubavi moglo ostati, zadovoljit ćuse time. Morat ću.

5ODŠKRINUTA

VRATAOvdje moram spomenuti kako sam u

majčinskoj brizi za Margot uživaladaleko više no što sam uživala uodgajanju vlastita sina, Thea. Ništaosobno protiv Thea. Samo što je stigao utrenutku moga života kada sam bila višeopčinjena samim pojmom majčinstvanegoli njegovom stvarnošću, koja je, umome slučaju, uključivaladezorijentiranost, samoubilačke porive inesanicu, i to daleko prije nego što jepojam postporođajne depresije skovan

ili je uopće postao društveno prihvatljiv.Nakon nekoliko dana provedenih kod

Lily, i nakon što su vijesti o bombidovele sve stanovnike sela k Margot, sasitnim darovima sućuti zbog gubitkanjezinih ‘zamalo’ roditelja, gledala samkako socijalna radnica odvodi Margotnjezinoj novoj udomiteljskoj obitelji.Bila je to Marion Trimble, mlada žena,tek s fakulteta, no na nesreću prokletapotpunom naivnošću. Odrastanje u domupunom ljubavi, u zaštićenom okriljuobaju roditelja, ponekad može dovestido loših stvari. U ovom je slučajudovelo do toga da Marion pošaljeMargot udomiteljskom paru čiji su topliosmijesi bili jednako prijetvorni kao injihove namjere.

Padraig i Sally Teague stanovali su uokolici Cavehilla u Belfastu, u blizinizoološkog vrta. Njihova je malena kućasa stražnje strane gledala na napuštenuzgradu ispisanu grafitima. Prozori su bilizatvoreni daskama; i prednji i stražnjivrt bili su prepuni razbijenog stakla ismeća. Visoka zapuštena živicazaklanjala je zgradu od glavne ceste snjezine druge strane. Nije bilo razlogada itko pomisli da je to mjesto išta drugonego prazno. Ali, bilo je daleko od toga.

Odluku o tome da postanu udomiteljidonijeli su jednog sunčanog jutra nakonšto je Padraig u novinama pročitao oglasu kojem su se tražili udomitelji zaizdašnu svotu od dvadeset i pet funtitjedno. Hej, pa to su bile šezdesete: još

si uvijek mogao kupiti kuću za manje odsoma. Nakon hitrog niza umnihkalkulacija, Padraig je zaključio da bikao udomitelji mogli financirati svojrastući biznis krijumčarenja ilegalnihimigranata. Za prijevoz imigranataobično se tražilo dvadeset i pet funti pokamionu muškaraca i žena iz IstočneEurope, a ponekad bi trebalo vremenada im se svima pronađe posao. Međutim,kada bi posao napokon našli, Padraig iSally uzimali bi devedeset posto njihovezarade kao naknadu za ‘noćenje idoručak’ u onoj napuštenoj zgradi. No,prerevni u želji da svojim drugovimauseljenicima pomognu stati na noge,Padraig i Sally bi na kraju u jednu sobuistodobno nagurali po dvadeset tih

jadnika i ondje ih držali mjesecima, a ukonačnici su za smještaj koristili i svojuoronulu kuću.

Tako je Margot svoju dječju sobudijelila s tri Poljaka, sva tri električara,koji bi po čitav dan i poneku noćkampirali na njezinu golu podu. Većinuvremena bi pušili. Ponekad bi ispijalivotku i šalice juhe. Sally bi uglavnompotpuno zaboravila na Margot iostavljala je tu po čitav dan, u istojpeleni, u istoj odjeći, s istim praznimtrbuhom.

Ništa što bih učinila ili joj pokušalareći nije imalo učinka na Sally. Nijednom nije osjetila moju prisutnost, nijednom nije čula ništa što sam od njezahtijevala u Margotino ime, ni jednom

nije osjetila pljuske upućene njezinukretenskom licu. Razlog tome - a kasnijećemo mu se još vratiti - bilo je to što je,baš kao što je Sallyn dom bio dupkompun ilegalnih useljenika, i Sallyno tijelobilo dupkom puno demona koji su gazaposjeli. A sve što je ostalo od njezinesavjesti umrtvila bi dnevna dozakanabisa.

Nasreću, Dobrogostu, jednome odPoljaka koji su bili smješteni u dječjojsobi, Margot je prirasla srcu, budući daje i sam bio otac jednogodišnje curicekoju je ostavio za sobom u Szczecinukrenuvši u potragu za poslom prekooceana. Pomogla sam Dobrogostu da sezaposli u građevinskoj radionici blizudokova, uvjerila ga da laže Padraigu i

Sally o visini svoje plaće i naposljetkunagovorila da od ostatka kupuje mlijekoi hranu za malenu Margot. Bila je sva uranama od nepromijenjenih pelena i ulošem stanju zbog nedostatne ishrane. Svremena na vrijeme, noću bih je podiglaiz krevetića i pomogla joj da prošeće pokući. To bi Padraigu i Sally utjeralostrah u kosti - kada bi je pronašli kako utri ujutro luta hodnikom, hihoćući samasa sobom. Ponekad bih došla u napast daje podignem i probudim ih pa da je usitne sate zateknu kako lebdi iznadkreveta. Ali, bolje ne, pomislila bih.

Jednoga dana Dobrogosta više nijebilo. Novi stanovnici dječje sobešaputali su o otkriću isplatne liste, otijelu u sanduku, o kovčegu s utezima

bačenom u more. Nije im se naročitosviđalo Margotino plakanje zaDobrogostom svake noći. Već me jepočinjala ignorirati, žudeći za ljudskompažnjom. Novi su je stanovnici dječjesobe pokušali baciti kroz prozor. Prvosam zaglavila prozor da se ne možeotvoriti.

Kada su razbili staklo, stala samispred njega i olabavila ruke kojima suje držali. Ali nisam ih mogla zaustavitikada su je šamarali tako jako da sunjezine prelijepe plave oči gotovonestale pod ljubičastim oteklinama, nitisam ih mogla spriječiti kada su je baciliu zid, udarcem u potiljak prouzročivšinapuknuće njezine sićušne lubanje. Noono što sam ustanovila da mogu bilo je

spriječiti ih da je ubiju tako što bihublažila udarce. Toliko sam puta otišlavan potražiti pomoć, ali svaki putbezuspješno. Nitko nije htio slušati.

Margotin treći rođendan došao je iprošao. Kosa joj je još uvijek bila poputmalena oblaka od pamuka, lice anđeoskoi rumenih obraza. No već sam vidjelakako se u nju uvlači neka tvrdoća.Gubitak. Zlatasto svjetlo koje ju jeobavijalo još mnogo mjeseci nakonUnine smrti s vremenom je jenjalo. Sadaje obavijalo tek njezino srce.

Konačno sam, shvativši da je više nemogu zaštititi, otišla po pomoć.

Bilo je rano jednog jutra kada su sestanari sobe vratili iz noćne smjene.Drogirani do besvijesti. Pomislili su

kako bi bilo smiješno da se i Margotnapuši. Krajičkom oka na prozoru samugledala nešto što mi je privuklo pažnju:žarko plavo svjetlo koje se velikombrzinom kretalo ulicom. Pogledavšiponovno, ugledala sam dr. Edwardsa upunoj sportskoj opremi: u bijelojtrkačkoj majici natopljenoj znojem,modrim kratkim hlačama i tenisicama.Trčao je tako brzo da je već odmakaodobrih trideset metara kada sam gaodlučila pozvati u pomoć. Sklopila samoči i - prvi put — molila Boga da midopusti da doprem do njega. Nan jerekla kako ništa nije predodređeno ibojala sam se da bi to, doslovno, moglabiti Margotina zadnja šansa. Ako neštone poduzmem odmah, život koji sam

proživjela završit će prije negoli ga sebudem u stanju i sjećati, i neće biti drugeprilike.

Tek što sam završila s molitvom našlasam se kako trčim uz bok dr. Edwardsa.Sudeći prema našim prošlim susretima,znala sam da ću prvo morati nadvladatinjegovu ljubav prema logici. Nije bio tipčovjeka koji će nešto poduzeti samo naosnovu osjećaja. Morat ću mu prodatipriču, morat ću je složiti na način koji ćega nadahnuti da reagira.

Dok sam tako trčala, svim se silamatrudeći smisliti kako natjerati togčovjeka da priđe vratima one kuće izahtijeva da ga puste unutra, najednomsam se našla pred njim, stojeći u mjestudok mi je on trčao ususret. Gledajući

ravno u mene.»Mogu li vam pomoći?« zaustavio se

ispred mene, sav zadihan.Osvrnula sam se oko sebe. Zar me

vidi? Brzo sam opet skrenula pogledprema njemu, pazeći da zadržim njegovupažnju i istodobno se još jednomuvjeravajući da se doista obraća meni.Vidjela sam emocije i misli što su gaobavijale i, umjesto ivera i krhotina kojebi nastale ponekad kad bi mi ljudidopustili da prodrem u njihovu svijest,ovaj put sam ugledala malu nit koja jeočito na neki način bila povezana smojom aurom, dovodeći nas nakratko uistu dimenziju.

No, brzo sam se trgnula iz čuđenja.Nije bilo vremena za gubljenje.

»U onoj se kući nalazi dijete«, žustrosam odvratila, upirući prstom premaSallynoj i Padraigovoj kući. »Već ste jojjednom spasili život. Treba vas da jeponovno pomognete spasiti.«

Polako se okrenuo i pogledao premakući. Napravio je korak prema njoj, pazatim još jedan. Ugledala sam policijskiauto kako skreće u ulicu i pojurila premanjemu poput munje. Dr. Edwards nijebio superjunak; trebat će mu pojačanje.Dotrčavši do automobila, nadvila sam senad motor i upravo dok je vozačubrzavao iščupala jednu žicu. Upalilo je.Motor se zagušio, zakašljucao i stao.Oba policajca već su za nekolikotrenutaka bila vani.

Dr. Edwards se prilično uplašio kada

je shvatio da osobe koja mu je upravootkrila informacije o umirućem djetetunema nigdje na vidiku. Nastavio jepolako koračati prema kući i, stigavši,pokucao na vrata. Nitko nije otvarao.Pogledom je preletio ulicu, rastegnuomišiće stražnje lože i ponovno pokucao.Jednom od policajaca koji su pokušavalipopraviti motor policijskog automobila,naredniku Millsu, skrenula sampozornost na dr. Edwardsa. NarednikMills već je i prije čuo glasine oproblemima u ovoj kući, a prizoroskudno odjevenog muškarca kako lupana njezina vrata u cik zore samo jedodatno potpirio njegove sumnje.

Dok su se narednici Mills i Bancroftpribližavali kući, vrata su se otvorila. Ili

bolje reći odškrinula. Padraigov lošzadah koji je zapuhnuo iz procjepa vratanatjerao je dr. Edwardsa da ustukne.

»O, dobro vam jutro«, kazao je dr.Edwards. Počešao se po glavi, neznajući točno što da kaže.

Padraig je zurio u njega i zagunđao.Dr. Edwards se pribrao. »Dobio sam

informaciju da se ovdje nalazi bolesnodijete«, rekao je. »Ja sam dr. Edwards.«Iz džepa je iskopao svoju bolničkuidentifikaciju. Ni on - a ni ja — nismoznali kako se ondje našla.

Vrata su se otvorila nešto više.»Bolesno dijete?« ponovio je Padraig.Znao je za jedno dijete. Više negovjerojatno da je bila bolesna. Nije bašvolio puštati liječnike unutra. Ali moglo

bi biti problema ako kaže ne.Vrata su se otvorila do kraja. »Na

katu. Treća vrata slijeva. Budite brzi.«Dr. Edwards je kimnuo i otrčao uza

stube. Istog trenutka u nosnicama jeosjetio neugodan miris znoja i kanabisa.Čuo je dva, tri različita naglaska kakošapuću u sobama pored kojih je prošao.No, nastavio je dalje, sve dok nije stigaodo dječje sobe. Iznutra je čuo komešanjenekoliko pari teških nogu. I dječji plač.

Policijski službenici sada su već bilipred kućom. Padraig je ostavio vrataodškrinuta. Narednik Mills je predložioda uđu. Narednik Bancroft je bio manjesklon toj ideji. Doručak bi bio mnogoprimamljiviji prijedlog, pomislio je.Svoju je nevoljkost pokušao

argumentirati tvrdnjom kako morajuprijaviti kvar motora. Polako se zaputionatrag prema automobilu.

Dr. Edwards je gurnuo vrata dječjesobe i širom ih otvorio. Ja sam stajalaiza njega. Prizor koji je ugledao natjeraoga je da glasno opsuje. Kroz oblak dimauspio je razaznati maleno dijeteumrljano krvlju, koje je bilo zavezano zanogu stolca. Pored nje, dva muškaraca ibong. Glava joj se ljuljala na ramenimakao jaje na tanjuriću.

Ljubitelj golfa, tišine i lijenihnedjeljnih popodneva, dr. Edwards se uhipu bacio prema djevojčici, petljajućioko stolca kako bi je oslobodio, kada seprstenom okićena šaka Ukrajinca spojilas njegovom sljepoočnicom.

»Što je to bilo?« pred kućom,narednik Mills je izvukao pištolj ikrenuo natrag prema vratima. NarednikBancroft je uzdahnuo. Nevoljko jeotkopčao futrolu svog pištolja. Dugovaoje naredniku Millsu pet funti. U bilokojem drugom slučaju, ostao bi prisvome i otišao po pecivo.

»Policija je! Otvarajte ili ćemoupotrijebiti silu!«

Prošlo je nekoliko trenutaka.Narednik Mills ponovio je upozorenje.A onda se, potaknut svim ohrabrenjemkoje sam bila u stanju skupiti, izMargotinih usta prolomio kratak iprodoran krik. Narednik Bancroft prvi jepojurio unutra.

On je bio taj koji je otkrio da su sobe

u prizemlju prepune muškaraca i ženaupalih očiju, u odjeći punoj buha, koji sujeli iz kartonskih kutija i spavali uredovima, jedni preko drugih. Najednommu je iz dubine sjećanja na površinuisplivao osnovni stupanj francuskog irazumio je što mu žena sklupčana ispodkauča govori: da su imigranti i da ih ječovjek koji je nekoliko trenutaka ranijepobjegao kroz prozor kupaonicedoslovno držao zatočene. Da žele ićikući.

Narednik Mills je bio taj koji jepriskočio u pomoć dr. Edwardsu unjegovoj borbi na katu, ispraznivšispremnik svog pištolja u ruku muškarcakoji je iz džepa izvukao nož i lisicamaprivezavši drugog muškarca za krevetić.

Dr. Edwards je bio taj koji je

podigao Margot u naručje - tako laganu ikrhku da mu je zastao dah - i iznio je izkuće pod prvu zraku sunca koja je nakondugih mjeseci pomilovala njezino lice.

Dok ju je tako držao u naručju nasredjoš uvijek tihe ulice, provjeravajući jojbilo, nagnula sam se nad nju i dodir-nulajoj glavu. Blijesak sjećanja proletio jemojom. Tek titraj. Slika muškog licanadvijenog nada mnom, čela prošaranogkrvlju od tučnjave na katu. Sjetila sam setog trenutka. Ruke su mu drhtale dok jepregledavao Margotino sićušno tijelo,brojeći joj otkucaje bila. Ugledala samsvoju priliku.

Povedi je kući, šapnula sam mu na

uho.Na moje olakšanje, čuo je svaku moju

riječ.

6IGRA

S obzirom na hitnost Margotinastanja, policija nije imala prigovora naželju dr. Edwardsa da se za nju pobrinekod kuće.

Margot je sljedećih nekoliko tjedanaprovela u mekanoj čistoj postelji spogledom na nepregledne brežuljke ivedro nebo. Ne baš da je gledala krozprozor — većinu vremena provela jespavajući. Ja sam vrijeme kratila uz

dobru knjigu — dr. Edwards jeposjedovao impresivnu zbirkuDickensovih djela, i to prvih izdanja —

zavaljena u udobnom naslonjaču pokrajprozora. Primala je infuziju i jela svježevoće, povrće i mlijeko. Postupno,modrice na njezinim nogama i rukamapočele su blijedjeti, jednako kao i tamnikolutovi oko njezinih očiju. No zlatnosvjetlo oko njezina srca više se nijevratilo.

Dr. Edwards (ili Kyle, kako je rekaoMargot da ga zove) imao je suprugu idvije kćeri, jednu od trinaest, a drugu odosamnaest godina. Njihove fotografijebile su poredane iznad kamina, po dugimpolicama koje su gledale na spiralnestube, i po viktorijanskom stolu unjegovoj radnoj sobi. Naslućivala samnekakav jaz u obitelji: starija djevojka,Karina, na svakoj je slici pozirala poput

fotomodela, jednom rukom zadižućisvoju dugu tamnu kosu, a s drugomprislonjenom na struk, uvijek napućenihusana i namigujući. No još znakovitije jebilo to što se supruga, Lou, na svakojfotografiji pojavljivala s rukom okoKarine, premda nikad s osmijehom nalicu. Gdje se god na slici nalazila imlađa kći - ime joj je bilo Kate —uvijek je stajala daleko od svoje majke istarije sestre, glave pomalo pognute takoda joj je ravna tamna kosa napolapokrivala lice, i ruku čvrsto sklopljenihispred sebe. Čak i kad je prostordiktirao da stanu bliže jedna drugoj,primijetila sam da bi se Kate okrenulatako da ni jednim dijelom tijela nedodiruje ni Lou ni Karinu.

Štoviše, prepoznala sam je. Nejasanprizor izronio je iz dubina mogasjećanja: slika stolne lampe od koštanogporculana kako pada na tlo i razbija se ustotine komadića. Društvena igra. Jarkasunčeva svjetlost što prodire kroz vratakućice u vrtu i Kateino lice, izobličeno uvrisak ili grohotan smijeh. Pogledalasam kroz prozor prema stražnjem dijeludugog vrta. Velika drvena kućica. Tomora da je ta.

Lou, Kate i Karina upravo suprovodile mjesec u Dublinu, kod Louinihroditelja. Kyle je dane kratioprihvaćajući se raznoraznih usputnihposlova po kući dok bi Margot spavala,no cijela situacija mu je očito ometalakoncentraciju. Napola sagrađena kućica

za ptice, neobojan dovratnik... Često samga slijedila naokolo, vodeći računa da zasobom ne ostavlja čavle koje bi Margotmogla progutati ili ugaziti.

Vidjela sam što se Kyleu vrti po glavi- i to doslovno. Negdje iz svoje arhiveiskopao je Margotinu medicinskudokumentaciju i postupno se počeoprisjećati novorođenčeta koje je liječionekoliko godina ranije - novorođenčetakoje nije trebalo poživjeti ovoliko dugo,pogotovo ne u kući punoj droge i nasilja.

Kratki filmovi brige i zbunjenostiodmotavali su mu se u glavi tijekomdugih večeri koje bi provodio zavaljenpred televizorom s čašom džin-tonika uruci. Čak i u kupaonici, bombardirala suga pitanja. Kako je moguće da je još

živa? Ventrikularna tahikardija jeneizlječiva... Zar sam bio u krivu kadasam njezine udomitelje upozorio nanjezinu skoru smrt? A kad smo kod njih,gdje su uopće ti ljudi? Što je Margotradila u onoj kući?

Nije mogao spavati. Promatrala samga, zamišljenog, kako u sitne sate naprstima silazi u radnu sobu i svoj stolzatrpava medicinskim priručnicima ičasopisima. I poželjela sam mu reći - jersam na neki način znala, iz prve ruke i udetalje — odgovor na zagonetku koja gaje mučila. Nije bila riječ oventrikularnoj tahikardiji. Margot jebolovala od stenoze aortne valvule, začiju će dijagnozu biti nužantranstorakalni ehokardiogram ili

ultrazvuk srca. U to je vrijeme ultrazvuksrca bio uobičajen kao u žabe dlake.Došuljala sam se do Kyleova stola iotvorila jedan od njegovih časopisa načlanak dr. Piersa Wolmara, profesora naSveučilištu Cardiff i specijalista zaultrazvučnu dijagnostiku. Malo samzalepršala stranicama kako bih privuklaKyleovu pozornost. Konačno je prišaočasopisu, podigao ga sa stola iprimaknuo blizu očima. Po osmi put togadana izgubio je naočale.

Čitao je zadubljeno, s vremena navrijeme odlažući časopis i naglasrazmišljajući. Počeo se preispitivati. Štoako ipak nije bila riječ o ventrikularnojtahikardiji? I kakav je to postupakopisivao dr. Wolmar? Ehokardiografija?

Tehnologija se razvijala tako brzo da muse vrtjelo u glavi.

Ostatak noći proveo je pišući pismodr. Wolmaru, opisujući mu Margotinesimptome i tražeći dodatne informacijeo mogućim metodama liječenja. Dok jesunce poput gonga izvirivalo nadUlsterom, napokon je utonuo u sannaslonivši glavu na svoj radni stol.

Lou, Kate i Karina vratile su se izDublina. Ne, nisu se samo vratile: u vidueksplozije uletjele su kroz stražnja vrata,vukući impresivnu zbirku pretrpanihkofera i izvikujući Kyleovo ime.

Margot se promeškoljila. Kyle jesjedio uz njezino uzglavlje, čitajući joščlanaka dr. Wolmara o ehokardiografiji.Probudila se osjetivši hladni stetoskop

na svojim golim prsima. Hitro je podiglapogled prema Kyleu, pa zatim premameni. Umirila sam je rekavši da je sve uredu. Položila je glavu natrag na jastuk izijevnula. Povici odozdo potakli suKylea da hitro odloži stetoskop.

»Sada, Margot«, kazao je blago,»budi dobra curica i ostani tu na trenutakdok porazgovaram sa svojom suprugom ikćerima. One još ne znaju da si tu.«Margot je klimnula glavom i sklupčalase na boku. Napravila je smiješnugrimasu u mom smjeru, ja sam uzvratilaistom mjerom, no kad me sljedeći putpogledala, više nije vidjela da sam tu.Mislila je da sam otišla.

Slijedila sam Kylea u prizemlje.Karina i Lou nadglasavale su jedna

drugu, u detalje prepričavajući zgode sasvog odmora. Kate je sjedila zakuhinjskim stolom i pregledavala nokte.Kyle je podigao ruke u zrak predKarinom i Lou, kao da se predaje.Zamolio ih je da se stišaju.

»Što je bilo, tata?« upitala je Karinauvrijeđeno.

Kyle je prstom pokazao na kat:»Gore, u gostinjskoj sobi, imamo jednumalenu curicu.«

Lou i Karina izmijenile su zapanjenepoglede.

»Što, tata?«»Kyle, objasni to istog trena.«Spustio je ruke. »Objasnit ću, ali ne

sad. Bolesna je i vjerojatnoizbezumljena od straha zbog buke koju

stvarate. Molim vas da tiho pođete samnom gore i pozdravite je.« »Ali...«

Ispod naočala je pogledao Lou i onaje čvrsto stisnula svoje crvene usne.Zasmijuljila sam se. Kakva radost morada je bila živjeti s njom zadnjih dvadesetgodina. Kyle je zaslužio medalju, ilimožda tapeciranu ćeliju. Nisam bilasigurna.

Bez riječi, Kate je za ostatkomobitelji krenula prema Margotinoj sobi.Boje koje su je okruživale zabrinjavalesu me. Ponekad bi zračila zagasitomružičastom svjetlošću koja bi jojpulsirala iz srca, no boja bi se ondapreobrazila u krvavocrvenu i, umjesto dapulsira, kao da bi curila iz nje. Čak se injezin ritam mijenjao: umjesto da vibrira

- a upravo to je činila većina drugihaura, tekle bi i pulsirale poput otkucajasrca — ta se boja kretala letargično iteško poput lave. Ponekad bi joj zastalau grlu i činilo se kao da ondje gori. Ishvatila sam: unatoč njezinoj naokomirnoj pojavi, koja kao da se stapala spozadinom, u biti je bila puna srdžbe.Ključala je od potisnutog bijesa. Samonisam znala zašto.

I isprva nisam baš niti marila. Ono štomi je, ustvari, privuklo pažnju bila jenjezina odjeća. Prateći je uza stube,zamijetila sam njezin interes zaraznorazna sotonistička obilježja: crnumajicu s crvenim rogatim demonompreko cijelih leđa, sitne naušnice uobliku demona i — nešto o čemu njezini

roditelji zacijelo nisu imali pojma -tetovažu obrnutog križa od nekih desetcentimetara na njezinoj desnoj lopatici.

Negdje na pola stubišta najednom jezastala. Lou, Kyle i Karina nastavili subez nje. Okrenula se i pogledala ravno umene. Njezine oči, smeđe poput blatnekaljuže. Bez topline.

»Gubi se odavde«, rekla je odrješito.Obraća li se meni? pomislila sam. A

onda sam vidjela, baš kao što je bioslučaj i s Kyleom, da je Katein slojemocija nekom sponom povezan smojom dimenzijom. Neobično je bilo tošto je njezina spona bila poput tamnogticala koje ju nije povezivalo samo smojim svijetom, nego i s drugomstranom. Stranom s kojom se dotad još

nisam susrela.Kada sam shvatila da se doista

obraća meni, da me vidi, pribrala samse. »Bojim se da ćeš me moratiprisiliti«, odvratila sam.

»Dobro«, slegnula je ramenima. »Alimislim da ti se to neće svidjeti.«Okrenula se i nastavila dalje uza stube.

Odmahnula sam glavom i zasmijuljilase, premda sam zapravo bilauznemirena. Činjenica da me je bila ustanju vidjeti zabrinula me. Tko je jošmogao imati tu sposobnost? Ili - što?

Karina se uzvrtjela oko Margot kaoda je živa lutka. Prije nego što je stiglaišta reći, uzela ju je u ruke i odnijela usvoju sobu, gdje je izvrnula cijelu ladicusa šminkom i pretvorila Margot u

minijaturnu kraljicu ljepote. Lou je

prekrižila ruke i, tapkajući nogom opod, salila čitavu bujicu primjedbi ižalopojki na Kylea. Kako mu je uopćepalo na pamet tako dovesti lutalicu kući?I koliko bi to dugo trebalo trajati? Štoako je njezini nadrogirani udomiteljidođu tražiti? I tako dalje, i tako dalje.

Kyle joj je pokušao objasniti da je tocurica koju je već liječio kada jedovezena u bolnicu na dan svog rođenja,nakon što je ostala siroče i zamalo isama izgubila život, i kako ih je sudbinaponovno spojila. Palo mu je na pamet daspomene i mene - nepoznatu ženu koju jesreo na cesti u šest sati ujutro, i koja gaje i uputila da provali u kuću preko puta

i spasi Margot - no onda je malo boljepromislio.

»Uvijek ovo radiš, zar ne, Kyle!«derala se Lou. »Uvijek moraš bitispasitelj svih drugih! A što je sa mnom,je li? A što je s Karinom i Katie?«

»A što s njima?« slegnuo jeramenima.

Rezignirano je digla ruke u zrak iizletjela iz sobe. Kyle je ispustio duguzdah i zapucketao zglobovima.Zapljeskala sam mu. I, Nobelovunagradu za svetačku strpljivost osvaja...

Krila su mi treperila. Pošla sam uKarininu sobu i sjela na krevet poredMargot. Bila je očarana svim ružičastimi plavim čudesima koja joj je Karinatrackala po licu. Oduvijek sam se i

pitala odakle sva moja ljubav premašminki - moja je usvojiteljica nikada nijekoristila, a starijih sestara nisam imala.Kate je stajala na vratima i promatralanas. Pogledala je prvo mene, a zatimMargot.

»Tko je ona?«Karina je dramatično uzdahnula:

»Odlazi, Kate. Margot i ja imamošminkersku zabavu, a ti nisi pozvana.«

»Zove se Margot?«»Margot«, ponovila je Margot,

ponosno se smiješeći. Naposljetku je iKate uzvratila poluosmijehom.

»Mislim da ćemo se ti i ja dobrozabaviti, Margot.« Okrenula se i otišla.

Margot se s vremenom oslobodila,poput račića što se iz svoje kućice

odvažio izići na toplo tropsko sunce.Vrlo brzo se preobrazila u trogodišnjuverziju Karine: koristila je iste izrazekao i Karina (‘To je tako cool!’), upornohtjela nositi istu odjeću kao i Karina iplesala s njom uz glazbu Beatlesadobrano nakon što je već trebala biti ukrevetu. Osim toga, počela je jesti kaovuk.

Nisam imala pojma da sam bila takoslatko dijete. Tako smiješna, takonevina. Jednom se prilikom Margotprobudila sva u strahu, zbog noćne morekoju sam sa strepnjom promatrala. Biloje to sjećanje iz vremena provedenog

kod Sally i Padraiga. Prije nego li jesvojim kricima stigla probuditi ostale,

obujmila sam je rukama i ljuljuškala jena krevetu. Njezino je srce poput škripcastezala ogromna bol. Čvrsto sam stisnulaoči i nastojala prizvati onu moć koja juje i ranije iscjeljivala. Blago zlatastosvjetlo koje je već bilo izblijedjelo udaleki, jedva vidljivi sjaj sada jezatreperilo, poput svijeće u daljini.Snagom volje pokušala sam garasplamsati. Naraslo je do veličineteniske loptice, dovoljno velike da jojokruži srce. Disanje joj se smirilo, nosada sam vidjela njezino srce i opasnostkoju je predstavljalo. Iako je bilaispunjena mirom i ljubavlju, u njezinu jesrcu rastao problem koji je bilo nužnoriješiti. Samo sam se nadala da će Kylebiti brz.

Idućeg jutra Kyle je primio pismo oddr. Wolmara. Pisao je da će ga radoposjetiti i uputiti u postupak i opremukoja je bila potrebna zaehokardiografiju. Također je spomenuokako je, sudeći prema Margotinimsimptomima, moguće da boluje od aortnestenoze, bolesti za koju postojiadekvatno liječenje.

Karina je u blagovaonici učila Margotplesati jive. Lou je otišla u kupnju. Izvrta se začuo glas: »Margot! Margot!Dođi se igrati!«

Kate. S cerekom na licu.Kyle je podigao pogled, vidio je

pokraj prozora i poskočio na noge. Bioje uzbuđen što vidi Kate s jednim odnjezinih rijetkih osmijeha na licu.

Pojurio je u blagovaonicu. »Margot!«zazvao je. »Dođi se igrati s Katie!«

Karina se namrštila: »A čime, sbodežima? Ili mučenja životinja?«

Kyle je odvratio: »Ne budi takva,Karina. Hajde, Margot, idemo!«

Uzeo ju je za ruku i poveo van.Oklijevala je ugledavši Kate. Pogledalaje u Kylea pa zatim i mene. Kimnulasam. Da, malena, idem i ja. Ne brini.

Kate je mahnula rukom i pozvalaMargot da se igra s njom u kućici u vrtu.

»Ne želim«, kazala je Margot.»Ma hajde, ludice«, odvratila je Kate,

smiješeći se. »Ima čokolade. IBeatlesa.«

»Beatlesa?«»Da, Beatlesa.«

Margot je veselo odskakutala dodrvene kućice.

Ušavši unutra, Kate je zakračunalavrata. Pogledala je kroz prozor kako bise uvjerila da su joj roditelji još u kućipa zatim zamračila prostoriju navukavšizavjese. Prašina je prekrivala nekolikostarih bicikala i rastavljenu kosilicu.Štajala sam u kutu i čekala. Podigla jepogled prema meni pa se onda opetokrenula k Margot. Što li ova malasmjera?

»A sada, Margot«, kazala je. «Sadaćemo igrati jednu igri-cu. Igre suzabavne, zar ne?«

Margot je kimnula i na mjestuZavrtjela suknjicom. Čekala je da počnuBeatlesi. Kate je na podu raširila ploču

društvene igre i u tom sam trenutkushvatila dvije stvari:

1. To je bila društvena igra iz mogsjećanja.

2. To nije bila društvena igra. Bilaje to ploča za prizivanje duhova.

Kate je sjela na pod i prekrižila noge.Margot je učinila isto. Brzo sampromislila što da učinim: da odem ipokušam privući Kyleovu pažnju? Ili daostanem tu i vidim što Kate smjera?

Kate je prislonila vrhove prstiju nakartonski trokut koji je pokazivao slovaabecede na ploči. »Ovo će nam reći imetvog anđela«, rekla je Margot.

Margot se nasmiješila. Okrenula se iuzbuđeno me pogledala.

»Kako se zove anđeo koji je ovdje?«

Katein glas bio je hrapav i hladan.Sasvim polako, u kućicu se uvukla

neka tama. Margot se osvrnula oko sebe,drhteći. »Želim ići vidjeti Karinu«, reklaje milo.

»Ne«, Kate je odvratila. »Sadaigramo igru, sjećaš se?« Podigla je rukes kartonskog pokazivača. Polako,nevidljive ruke stale su ga pomicati doslova R. Zatim U. Zatim T. Zatim H.Dobar dan. Uopće mi nije zadovoljstvoupoznati vas.

»Ruth«, kazala je Kate sa sjajem uočima. »Gubi se.«

Nisam se pomakla. Nekolikotrenutaka prodorno smo zurile jedna udrugu. Bila sam svjesna mračnih figurašto su se komešale u stražnjem dijelu

kućice. Prvi put nakon dugo vremenaosjetila sam strah. Nisam znala štoočekivati.

»Dobro«, rekla je Kate. »Slugesotone, uklonite Ruth.«

Margot je ustala. »Želim ići«, kazalaje drhtavim usnama.

I ona je osjećala mračna stvorenja.Morala sam je izbaviti odatle.Zakoračila sam naprijed, zaklanjajući je.Sad sam ga vidjela, taj ogromni crni likkoji se kretao prema meni. Kate jeizvikivala riječi mračnih čaranja koja jepokupila u tko zna kakvim zalima kojimasi je napunila glavu.

Glasno sam progovorila: »Kate,nemaš pojma s čime imaš posla...«

Nisam niti završila rečenicu kada sam

osjetila kako je nešto bačeno kroz zrakprema meni. Podigla sam ruku i snagomvolje stvorila jarku zraku svjetlosti kojaje osvijetlila sobu. U trenutku kada jesvjetlost obasjala bačeni predmetistodobno ga je skrenula s putanje i uzzvuk loma srušila na tlo. No što god daga je bacilo, sada je već jurišalo premameni, teškim koracima od kojih jepodrhtavala čitava kućica.

Pokušala sam ispaliti još jednu zrakusvjetlosti, no nije dolazila. Osjećala samkako taj stvor juri prema meni, velikpoput slona. Margot je kriknula. Stajalasam ispred nje, zatvorila oči i svim sesilama nastojala usredotočiti. Najednom,svjetlost je eksplodirala iz moje ruketakvom silinom da sam zateturala

unatrag. Uz glasan životinjski frktaj,tama koja nas je zamalo progutalarasplinula se u oblak.

Vrata kućice naglo su se otvorila,puštajući sunce unutra. Toga je jutrakišilo. Sada, nebo je bilo plavo, azasljepljujuće zrake sunca presijecale sutamu poput bijele oštrice noža. Margot jeplačući otrčala u kuću. Ja sam ostala namjestu, promatrajući Kate koja jezaprepaštena ležala na tlu. Pored nje,stara keramička lampa u komadićima.

»Predlažem ti da nađeš novu igru«,rekla sam i vratila se k Margot.

Kate više nikada nije taknula ploču.

7PROMJENA U

SRCUKada je Margot došla u godine

razumnog shvaćanja, Štala sam jeobasipati gomilom savjeta. Kad napuniššesnaest, osjetit ćeš nevjerojatan porivda se ludo zaljubiš u tipa po imenuSeth. Nemoj. Zašto? Vjeruj mi. Dobro.Obožavat ćeš New York, draga. Gdje jeNew York? U Americi. Jedva čekam daodeš tamo. Jesu li Beatlesi ondje?Moglo bi se reći. No, što je još važnije— ondje je žena po imenu Sonya kojućeš upoznati kada ti se pas otrgne s

uzice i uzrokuje malu poplavu udelikatesi na Petoj aveniji. Drži sepodalje od nje. Zašto? Otet će ti muža.

Malo prije Božića njezine trećegodine, počela me potpuno ignorirati.Prošli bi tjedni, a da me ne bi nipogledala. Bilo je to poput smirivanjavjetra, kao da kamenčići njezine svijestidolaze na svoje mjesto, više nedopuštajući mome utjecaju da prodre.

Postala sam tjeskobna. Osjećala samse napuštenom, izgubljenom, poniženom.Mislim da sam tada svoj posao počelashvaćati malo ozbiljnije. I mislim da mije napokon postalo sasvim jasno: Zaistasam bila mrtva. Zaista sam bila anđeočuvar.

Postala sam opsjednuta vlastitim

odrazom (da, još uvijek sam ga imala -ta ja sam anđeo, a ne vampir). Nisammogla skinuti pogled s vode koja mi jetekla iz ramena, bez vidljiva šavaizvirući iz moje žalosno bezobličnebijele haljine, poput dvaju srebrnkastihrepova duge Matovilkine kose. Izgledalasam kao da mi je dvadeset, premda mi je

kosa bila drukčija - bez traga hidrogena.Moja prirodna karamel smeđa padala mije do ramena u uvojcima i kovrčama.Imala sam grudi, genitalije, čak i svojegrozne nožne prste savijene poputmlađaka. Imala sam dlake na nogama. Iblago sam svijetlila, kao da mi venamaumjesto krvi struje sičušna LED svjetla.

Margot je svakim danom sve više

izgledala kao ženska verzija Thea. Bilasam preplavljena prošlošću, tolikozakupljena onime što sam izgubila i štosam odbacila i pomišlju da to nikadaneću moći ispraviti, da sam gotovozaboravila ono što mi je bio zadatak.Trebala sam čuvati Margot, trebala samje štititi. Djeca rastu tako brzo. Dok samse trgnula iz svog malog izleta usamosažaljenje ona je narasla desetakcentimetara, imala novu frizuru i postalapotpuno i nepovratno karinaficirana Bilaje dijete sa stavom. Ali to je bila dobrastvar. Naučila je kako stati na kraj Kate ičinilo se da slabostima svoga srcaodolijeva zahvaljujući čistojpredpubertetskoj drskosti.

A onda se jednoga dana srušila u

parku. Ležala sam ispod ljuljačkegolicajući joj jamice ispod koljena dokse poput klatna životnog sata njihalaiznad mene, a bijela joj suknja lepršalana povjetarcu, i u jednom njihajunaprijed je hihotala, a već u sljedećemprema natrag sjedila obješena naljuljački, bez svijesti. Karina je vrisnula.Margot je pala s ljuljačke i udarila o tlo,ali sam joj u posljednji trenutak uspjelauhvatiti glavu i spriječiti da joj selubanja rascijepa na betonu.

Kyle je trčao krugove oko igralištapreko puta. Karina je otrčala po njega,ostavivši Margot na tlu, s nogama čudnosavijenima ispod tijela i polarno plavimusnicama. Vidjela sam klijetke njezinasrca i dok je jedna bila debela i bistra,

druga je izgledala poput probušene gumebicikla. Nagnula sam se nad nju iprislonila joj ruku na srce. Svjetlost jeovaj put bila zlatna, iscjeljujućasvjetlost koja je potjerala svo plavetnilos njezinih usana i oko očiju. Zasad.

Kyle i Karina hitali su natrag uz brdo.Kyle je podigao Margot, primivši jeispod ramena, i provjerio joj puls.Disala je, jedva. Odnio ju je do auta iodvezao je ravno u bolnicu.

Proklinjala sam samu sebe. Nisampazila koliko sam trebala. Tumarala sampo bolnici, razmišljajući što moramučiniti.

I onda se dogodilo.Prvo se pojavila Nan, nasmiješena i

smirena kao uvijek. Položila mi je ruku

na rame i skrenula pažnju na prazan zid.Bila sam na granici nestrpljenja i ljutnje(Pobogu, zid?.) kad se pojavila vizija:trodimenzionalni ‘film’ operacije srcakojoj je Margot morala biti podvrgnuta.Nan mi je rekla da gledam, pamtim ikirurgu ponovim sve što vidim. Shvatilasam. Bio je to seminar obuke.

I gledala sam. Bila je to vizijabudućnosti kojom sam trebala upravljati.U glavi mi se pojavio glas — ženski,glas Amerikanke — koji mi je govoriošto svaka radnja znači, čemu služi, zaštota tehnika još nikad nije primijenjena sove strane oceana, koliko daleko dapovučem skalpel, itd. Slušala sam iustanovila da je svaka riječ koja jeizrečena, svaka radnja, uredno ostajala

zabilježena u mome sjećanju poputkapljica kiše na zaštitnom voskuautomobila. Nisam zaboravila baš ništa,ni jedan prilog, ni jedan naglasak.

Kada je vizija izblijedjela, Nan meuputila u operacijsku dvoranu. Činilo mise kao da je vrijeme stalo: medicinskasestra koja je stavljala masku u trenutkukada je vizija započela još je uvijekpetljala oko vezica kad je završila. Brzosam joj zavezala čvor, a ona je rekla‘hvala’, ni ne okrenuvši se da vidi tkojoj je pomogao.

U operacijskoj dvorani Margot jenepomično ležala ispod stropne lampečija joj je jarka svjetlost izblijedilaobrise. Što je bilo još gore, aura joj jebila vodenasta, nejasna. Slabašno se

uzdizala iz njezina tijela poput dima navodi. Dvije sestre, Kyle i glavnakirurginja, dr. Lucille Murphy, navuklisu rukavice i približili se Margot.Zakoračivši naprijed i nadvivši se maloiznad nje podigla sam pogled i vidjelada se broj prisutnih u prostorijiudvostručio: s nama su bila još četirianđela čuvara, po jedan za svakog članaliječničkog tima. Kimnula sam svakomeod njih. Čekao nas je važan posao.

Lucillein anđeo čuvar bila je njezinamajka, Dana, niska žena punijeg stasakoja je zračila takvom smirenošću dasam i sama odmah počela sporije idublje disati. Dana je naslonila glavu naLucilleino rame, a zatim me pogledala izakoračila natrag, dopustivši mi da

stanem bliže Lucille s njezine lijevestrane. Rekla sam joj da ne radi rez oddvadeset centimetara po sredini prsnekosti kao što je naučila, nego da, umjestotoga, napravi rez od pet centimetaraizmeđu rebara. Dana je ponovila uputepoput prevoditelja. Lucille je nekolikotrenutaka samo treptala očima,osjećajući kako joj se Danine riječipoduke kovitlaju sviješću poput živogtoka inteligencije.

»Doktorice?« zaustio je Kyle upitno.Podigla je pogled prema njemu:

»Samo trenutak.« Pogledala je u pod,očito rastrgana između desetljećaliječničke prakse i te nove metode kojase niotkud pojavila u njezinoj glavi ikoja je, na njezino iznenađenje, potpuno

imala smisla. Trebat će hrabrostidjelovati tako brzo. Na trenutak sam sezapitala hoće li ipak u posljednji časodustati. Konačno je podigla pogled.

»Danas ćemo pokušati nešto novo,ljudi. Rez od pet centimetara izmeđurebara. Pokušat ćemo ovoj djevojčiciprište-djeti više krvarenja nego što jenužno.«

Članovi tima potvrdno su klimnuliglavama. Instinktivno sam dotaknulamaleni ožiljak među svojim grudima.Ožiljak čije porijeklo nisam znala svedo sad.

Od tog trenutka ponavljala sam svešto sam čula tijekom vizije, a Dana biponavljala sve što bih ja rekla. I ondasam shvatila: glas Amerikanke koju sam

čula u viziji bio je Danin. Sve je doistabilo onako kako je Nan rekla: sve se toveć dogodilo. Ja sam tu već stajala.Vrijeme kakvo sam poznavala sepresavilo. Vrtjelo mi se u glavi od toga.

Kada je postupak bio gotov, svi osimKylea, Dane, Lucille i moje malenkostinapustili su prostoriju. Nas četverostajali smo pokraj Margot dok je ležalana operacijskom Štolu i snagom voljeprizivali je natrag.

»Zbog čega iznenadna promjenapostupka?« napokon je upitao Kyle.

Lucille je odmahnula glavom. Nekoćsu bili ljubavnici pa je bila iskrena. »Neznam. Zaista ne znam. Ali«, zaustila jeskidajući rukavice, »molimo se daupali.«

Margot je stigla kući iz bolnice dvatjedna kasnije, krhka, u bolovima, no većpokazujući znakove oporavka. Prvo štoje zatražila probudivši se nakonoperacije bio je čokoladni kolač. Karinajoj je poslala ploču Beatlesa koju jecijelo vrijeme držala čvrsto privijenu nagrudi kao da je dio njezina tijela. Nije seobazirala na razgovore između liječnikai sestara uz njezino uzglavlje o tomekako je zamalo umrla. Razmišljala jesamo o tome kako u Karininoj sobi plešejive u oblaku ružičastog pudera i sjajnihšljokica.

Bilo je rano poslijepodne kada smostigli natrag u dom Edwardsovih.Prilazni put ispred kuće bio je prekrivensagom narančastog i žutog lišća.

Zaključila sam da je jesen. U SjevernojIrskoj vrijeme ne pokazuje mnogoznakova godišnjih doba.

Djevojke nisu bile kod kuće - Karinaje otišla na zabavu, a Kate je bila naškolskom putovanju u Europi. Kyle jeodnio Margot na kat i smjestio je ukrevet. Proveo je neko vrijemeprovjeravajući joj temperaturu,namještajući jastuke i gurajući jojplišane medvjediće pod ruke za slučajda se probudi usred noći i osjeti seusamljeno. Volio ju je. Jasno sam tovidjela.

Zaputio se dolje. Ja sam ostala uzMargot, kujući plan. Zasigurno nije bilorazloga da ne promijenim stvari, da ih neposložim tako da ostane ovdje i odraste

uz obitelj, topao dom, priliku? Zar to nebi bilo preslagivanje slagalice? Zastalasam na trenutak, razmišljajući o sceni uoperacijskoj dvorani. Ništa nijepredodređeno i nepromjenjivo. Upravosam počinjala shvaćati da nisam tek pukiposjetitelj prošlosti koji promatragalerije događaja onakvih kakvi sunekad bili. Ne, bila sam aktivnisudionik, netko tko dodaje boju naprazno platno budućnosti, da se poslužimjednom od Naninih metafora. Možda bihmogla malo presložiti detalje, iscrtatinove puteve kojima bi Margot moglakrenuti, pod uvjetom da je naposljetkudovedu k istom cilju.

Kada sam čula viku u prizemlju,ostavila sam Margot da spava i krenula

istražiti što se događa.Bili su u kuhinji. Lou je stajala pokraj

sudopera, kroz stražnji prozor gledajućiu vrt na koji je padao mrak. Kyle jeizgledao kao da se pridržava za štednjak.Atmosfera je podsjećala na zgarištenakon šumskog požara. Jedva da sam ihvidjela od oblaka osjećaja koji sukovitlali prostorijom, gusti poput dima.

Nekoliko trenutaka oboje su šutjeli.Konačno, Kyle je prozborio:

»Razvod.« Negdje daleko na kraju teizjave dao se naslutiti upitnik. Pogledalasam u Lou.

»Nikada to nisam rekla.«»Rekla si da želiš otići.«Lou se okrenula. Trepavice su joj bile

slijepljene od suza. »Mnogi ljudi ostaju

u braku bez da žive zajedno. Zar to nijeono što i mi radimo zadnjih šest godina?Kohabitiramo? Koegzistiramo?«

I u tom trenutku, najednom čistina umagli uskovitlanih osjećaja. Rascjep.Kyle se okrenuo i izišao iz prostorije.Vrištala je za njim: »Bravo, tako se toradi, Kyle, samo ti bježi od problema!«

Iznenada se okrenuo i jurnuo natragprema njoj, zamalo me oborivši na pod.»Ti si ta koja bježi«, zarežao je. »Išla siu Dublin posjetiti roditelje? A ne možeših vidjeti ni nacrtane! Ne pravi budaluod mene. Znam.«

Zinula je od čuda. Sada sam vidjelasve: auru drugog muškaraca prekonjezina tijela. Očitu zelenu struju ucrvenoj rijeci njezine aure. Nije

poznavala svog supruga dovoljno dobroda pomisli kako je sve shvatio. Spustilaje pogled i zurila u pod.

»A što će biti s curama?« izustio jeKyle tiše. »Kamo će one?«

Isplanirala je sve osim toga. Utrenutku sam vidjela kako joj se snoviruše pod teretom stvarnosti. Sve o čemusu Lou i njezin ljubavnik pričali bili sudani koje će provesti na plaži u Traleeju,ispijajući Chardonnay s ledom igledajući u beskrajni horizont. Nije nitirazmišljala o skrbništvu.

»Povest ću ih sa sobom.«Kyle je odmahnuo glavom i prekrižio

ruke. U one dvije sekunde koliko jeoklijevala već je donio odluku. On ćeotići. Djevojke će ostati s majkom u

svojoj kući. Pomislio je na Margot. Natrenutak aura mu se povukla u sržnjegova bića. Nevoljko je shvatio dapostoji samo jedno rješenje. Morat ćeostaviti i nju. Tješio se spoznajom da jepostala jako bliska s Karinom. Ovdje ćeimati stabilnost. Bit će sigurne. Izaštićene. Samo, bez njega.

Srce mi je potonulo. Kyle je otrčaogore i stao tražiti kovčeg. A onda sesjetio da ga nema. Ljutito je ispodkreveta iščupao Louin kofer u oblikukornjačina oklopa. Nastavila sam gapromatrati, otriježnjena tišinom i tugomkoje su ga okruživale, dok ga je punioodijelima i košuljama, s nekolikomedicinskih priručnika i svežnjemdragocjenih obiteljskih fotografija.

Proveo je dugo vremena uz Margotinouzglavlje, drhtava dlana ispruženogiznad njezina srca, dok se u njegovomispisivala duboka i bolna molitva: Akote ima, Bože, ako me čuješ, samo nekaona bude dobro.

Sa svakom riječi, svjetlost oko nje jejačala.

Odlučeno je da će Kyleov iznenadniodlazak privremeno biti objašnjen kaoslužbeni put. Kate i Karina nisu mnogoispitivale - Louina kupnja štenetalabradora pokazala se izvrsnommetodom odvraćanja misli - no Margotse povukla u sebe. Provodila je dugapopodneva u hodniku, sjedeći nanajdonjoj stubi i čekajući Kylea. Ništašto sam činila nije joj moglo izmamiti

osmijeh na lice. Ništa što sam činila nijeje moglo navesti da me pogleda. Isprvasam mislila da čeka Kylea. No djeca supametnija nego što mislimo. Čekala jeda joj kažu kako se više neće vratiti.

Nakon nekog vremena Lou je odvezlaKarinu, Kate i Margot sve do Škotskekako bi Karinu ostavile u kampusu

Sveučilišta u Edinburghu, gdje jeupisala studij zemljopisa. Na povratkukući nenajavljeno su skrenule, vozećizaobilaznim putem kroz sjevernuEnglesku sve do goleme sive zgrade unekoj zabiti koja je nosila ime ‘Dječjidom svetog Antuna, a kada su nastavileput stražnje je sjedalo bilo praznobudući da su Lou i Kate sjedile sprijeda,a Margot stajala u dvorištu doma s

plišanim medvjedićem ispod ruke imalom torbom pred nogama, dok jenjezino sićušno srce silovito lupalo.

»Tata«, izustila je, gledajući zaautomobilom koji je odmicao. Podigavšipogled prema mrtvački sivoj zgradi,protrnula sam.

I suviše dobro sam poznavala tomjesto.

8SHEREN I

GROBNICADopustite mi da izbacim iz sebe ono

čega se sjećam o Dječjem domu sv.Antuna, u kojem sam izdržala od malouoči svog četvrtog rođendana pa sve dodobi od dvanaest godina, devet mjeseci išesnaest dana.

Prvo bih trebala spomenuti da samveći dio svog odraslog života provelabocom žestice tjerajući trajni grop uželucu koji mi je to mjesto ostavilo. Tonije nikakvo opravdanje. Ali sada kadanapokon vidim okolnosti pod kojima

sam onamo stigla - nakon što samnaučila što znači biti voljen, nakontopline i udobnosti doma Edwardsovih,gdje sam uživala u vlastitoj sobi koja jebila veličine spavaonice za dvanaestorou Sv. Antunu, gdje sam imala starijusestru koja me obožavala umjesto grupestarije djece koja su mi danonoćnouništavala samopouzdanje - sada znamzašto je bol potrajala toliko dugo,dobrano nakon što sam se izvuklaodande. Možda bi bilo bolje da samduže ostala kod Sally i Padraiga, pa dasu iz mene izbili bilo kakvo očekivanjeljubavi. Sveti Antun tada ne bi bio takavšok za moj organizam.

Kao djetetu — i u mojim sjećanjima— to mjesto bilo je ogromno. Do

devetnaestog stoljeća tu je bila bolnica,koja je kasnije postala ubožnica, da bi u

konačnici - samo imenom - bilapretvorena u sirotište. Iz nekog razlogasjećala sam se vodoriga na svakom kutuzgrade, ali nije ih bilo. Glavni ulaz bioje smješten iza nekoliko golemihstupova, nakon kojih su slijedile dvijevisoke stube. Dvije mjedene alke —jedna visoko za odrasle, druga sasvimnisko za djecu - stršale su iz crnihulaznih vrata. Sjećam se kada sam prviput na njih zakucala — alka je bilatoliko debela da je nisam mogla čitavuobujmiti prstima. Prostorije, svihdvadeset i pet, doimale su seogromnima, baš kao i stare drvene klupe

učionica i spavaonice. Nigdje nije biloni traga tepisima. U sobama nije biloradijatora. Nije bilo tople vode, baremne u zajedničkim zahodima. Jedine slikena zidu bile su one ljudi koji su nekoćradili ondje — ozbiljne starinskefotografije mrkih učitelja i učiteljica kojisu većinu nesretne djece što bi tuzavršila mlatili kao da su životinje.

Povratak na to mjesto podsjetio me dasam, bez ikakve sumnje, u prošlosti.Dotad sam uživala u šezdesetima -vožnja u Kyleovu bijelom Citroenu DS19 bila je apsolutni san, a izgarala samod želje za Louinim trapez-hlačama iKarminom kolekcijom starihgramofonskih ploča Beatlesa - no Domsv. Antuna ostao je zarobljen u

vremenskoj crvotočini, negdje oko 1066.godine nakon Krista. Postoje mnogamjesta na svijetu koja neće i ne želeprihvatiti napredak vremena. Postoje imnogi takvi ljudi, a Hilda Marx bila jejedna od njih.

Gđica Marx bila je upraviteljicaDoma sv. Antuna. Rodom iz Glasgowa,prokleta obrazima upalim poputjorkširskog pudinga i izbačenom vilicomkojoj je dugovala svoju nesretnu sličnostžabi krastači, Hilda Marx imala jeosobni etos pred kojim bi se postidio iGestapo. Kazna za plakanje bila je četiriudarca bičem. Kazna za drskoodgovaranje bila je deset udaracabičem. Djeca od dvije do petnaestgodina morala su ustajati prije šest sati,

a biti u krevetu najkasnije do devet.Minuta nakon šest ili devet značila jedan bez jela. Sredstvo koje se koristiloza bičevanje bio je mali štap za sasvimmalu djecu, a kožni bič za djecu iznadpet godina, premda smo se bič i jaupoznali dobrano prije nego što samdosegla predviđenu dob.

Margot je stajala na kiši, gledajući zaautom u kojem su se odvezle Lou i Kate- bez da se ijedna od njih osvrnula - i jošdugo nakon što joj je nestao s vidika, aprašina na šljunčanom prilazu kojim jeprošao se slegla; Margot je ostala naistom mjestu, s medvjedićem pod rukom,kose koja joj je od kiše visjela urezancima i tijela prepunog boli izbunjenosti. Prisiljena odrasti prije

vremena i mudra kakva je bila, odmah jeshvatila da je to bilo zauvijek. Vjerujtemi na riječ - strašno je vidjeti takomaleno dijete ispunjeno tolikim znanjem.

Pogledom sam proučila okruženje.Miljama uokolo ničega osim polja imalenog siromašnog sela. Htjela samvidjeti postoji li ikakav način daspriječim njezin ulazak kroz ta vrata. Jeli bilo kakvog auta koji sam moglazaustaviti, neke skladne obitelji koja jeprolazila tuda i koja bi uz cestu ugledalatrogodišnju djevojčicu i primila je usvoj dom? Ili bi isto mogao učiniti netkood seljana? Pred očima su mi bljesnulanjihova lica: većinom stari farmeri,nekolicina zlostavljanih žena. Nitko tkobi odgovarao opisu. Pedesetak

kilometara dalje nalazio se nešto većigrad. Možda smo mogle pokušati ondje.Dotakla sam Margotino rame i kazala jojda me slijedi. Lagano sam je gurnula, nonije ni trepnula. Pokušala sam otrčati doulaznih vrata i stala dozivati njezino imedok nisam promukla. Nije se micala. Aja nisam mogla otići bez nje. Sudbina?Ma kakvi. Sve je odluka. A Margot jesvoju donijela bez da je to znala ilirazumjela.

Nevoljko sam se vratila do mjestagdje je stajala. Kleknula sam pored nje,zagrlila je i pokušala joj sve objasniti.Nastojala sam to sročiti na način koji bitrogodišnja ‘ja’ mogla razumjeti.

Znaš što, Margot? Ti si jaka cura.Bolje ti je bez njih. Lou je majčinski

nastrojena kao velika bijela psina, aKate antikrist. Ja sam s tobom, malena.Provest ćeš malo duže nego što bivoljela iza tih vrata. Ali, znaš što? Ja teneću napustiti. Čuvam ti leđa. Ovdjeima zlih ljudi, nema sumnje. Ali zlihljudi ima svugdje. Možda je bolje da sesusretneš s njima prije nego kasnije.Vjeruj mi, što ranije naučiš ne trpjetituđu glupost, to bolje. Ovo je dobro.Hajde, nemoj se bojati. Nemoj plakati.U redu. Plači. Izbaci to iz sebe. I nekato bude to. Nema više suza sve dok neodeš iz ovog mjesta. Preskupo seplaćaju.

Čekala je da završim pa se ondaokrenula prema ulaznim vratima i, rukomuhvativši kucalo, pokucala najjače što je

mogla. Prošlo je nekoliko minuta. Kišaje već lijevala kao iz kabla. Iza ulaznihvrata začuli su se teški koraci. Okretanjekvake. Vrata su se silovito otvorila. Napragu je, zlokobno nadvijena iznadMargot, stajala Hilda Marx. Mrko sezagledala u nju i zarežala: »A što jeovo? Pokisli štakor?«

Margot je zurila u Hildina koljena.Hilda je spustila ruku, prstima uhvatilaMargot za bradu i povukla joj lice premagore.

»Koliko imaš godina?«Margot je samo zurila.»Kako. Se. Zoveš?«»Margot Delacroix«, odvratila je

sigurno.Hilda je prijekorno podigla obrve:

»Zvučiš kao Irkinja. Brzo ćemo to izbitiiz tebe. Baš kao i tu tvrdoglavost. Pa,Margot Delacroix, ovo je tvoj sretandan. Jedan od naših gostiju upravo jepreminuo, pa imamo slobodan krevet.Brzo, uđi, uđi. Toplinu treba čuvati ukući.«

Nakon što smo zakoračile unutra,moje osjećaje gađenja zbog povratka namjesto najgorih užasa moga djetinjstvauskoro je zasjenio neobičan susret.Hildin anđeo čuvar stajao je u dnustubišta. Vitka, žalosna, valovitebrončane kose, nalikovala je Hildi poputmlađe, ljepše sestre. Kimnula sam unjezinu pravcu. Sve do tog trenutka,drugi su se anđeli običavali držati postrani. No Hildin anđeo mi je prišao.

»Ruth«, kazala sam.»Sheren«, odgovorio je anđeo,

slabašno se smiješeći i prišavši mitoliko blizu da sam jasno vidjela zelenuboju njezinih očiju. »Ali nekoć sam bilaHilda.«

Ukočeno sam zurila u nju. Spustila jepogled. Ovo je bila Hilda? Počela samse tresti, sva u grču od zbrkanog spletasjećanja koja je ta žena probudila umeni, sveg bijesa, užasa i tuge. Kako bihikad mogla oprostiti sve što mi jeučinila? No kada je podigla pogled, očisu joj zablistale. Na licu te žene nije biloni traga Hildinoj zlobi. Primila me zaruke. Istog trenutka osjetila sam kako jeduboko u utrobi razdire osjećaj iskrenogi gorkog kajanja i prestala sam drhtati.

»Znam da si ti bila Margot«, kazalaje. »Molim te, molim te, oprosti mi.Moramo raditi zajedno dok god Margotbude ovdje.«

»Zašto?« napokon sam uspjelaizustiti.

Sad je Sheren bila ta koja je drhtala, avoda što je tekla iz njezinih leđa polakoje poprimala crvenu boju. Suze su jojkapale s lica, tvoreći ogrlicu oko njezinabijelog vrata. Naposljetku jeprogovorila: »Radim zajedno s anđelimasvakog djeteta koje dospije ovamo kakobih se pobrinula da šteta koju im naneseovo mjesto - koju im nanese Hilda - neurodi prevelikom štetom u vanjskomsvijetu. Odavde su izlazile ubojice,silovatelji i ovisnici. Ne možemo

spriječiti Hildu da čini ono što je činila.Ali možemo pokušati zaliječiti rane naovim malim životima koliko je god unašoj moći.«

Obje smo pogledale prema Margot iHildi dok su koračale uza stube. Krenulesmo za njima.

»Kako ja mogu pomoći?«»Sjećaš li se Grobnice?«Na trenutak mi je pozlilo. Slike

Grobnice kao da sam potisnula unajdublje kutke sjećanja. Grobnica jebila plod Hildinih čistilišnih nastojanja:mala prostorija bez prozora, punaštakora, u kojoj dijete starije od petgodina nije moglo stajati. Zaudarala jena izmet, trulež i smrt. Grobnica je bilarezervirana za prilike koje su zahtijevale

posebnu kaznu. Ovisno o dobi djeteta,Hilda bi primjenjivala svojenajdragocjenije metode mučenja:izgladnjivanje, premlaćivanje i napadena njihova osjetila zastrašujućimzvucima koje bi u sitne sate proizvodilakroz cijev duboko u tlu, na smrt plašećisvoje male, gole i izgladnjele zatočenikedok god ne bi odande izišli bojažljivi,nervozni i tihi kao crkveni miševi sve dokraja svoga boravka u Domu sv. Antuna.Vrata su se otvarala svaki dan, i to samokako bi se golo dijete unutra zalilokantom mrzle vode i kako bi mu se kaopsu dobacila zdjelica hrane da ga održina životu. Njezin omiljeni oblik mučenjabio je taj da zatočenika nakon nekolikodana oslobodi, odvede ga natrag u

spavaonicu, taman na toliko dugo daosjeti olakšanje, pa da zatim, nakondobrih batina, krvareći i vrišteći, budeponovno odveden u Grobnicu, ovaj putna dvostruko onoliko vremena koliko jeprethodno odslužio.

Ako bi dijete i ušlo u Grobnicu makars trunkom ljubavi u duši, iz tog bi mjestaizašlo potpuno sigurno da ljubav nepostoji.

Pogledala sam Sheren. Znala je da sedobro sjećam. Hilda se pobrinula danikad ne zaboravim. Pomilovala mi jelice.

»Moramo biti u Grobnici sa svakimdjetetom koje Hilda onamo stavi.«

»Želiš da ponovno uđem unutra?«Polako je klimnula glavom. Dobro je

znala što to za mene znači, koliko tražiod mene. Prstima je dotakla moj dlan iglavom mi je u sekundi proletio bljesak— bljesak prizora iz Hildina djetinjstvakojima je Sheren svjedočila, prizoranjezina zlostavljanja od strane petoricestarijih muškaraca koje je trpjela dugo,dugo godina i izrazito proračunatihmetoda mučenja koje je doživjela odnjih.

»Žao mi je«, kazala sam naposljetku.»Pokazujem ti to samo zato da shvatiš

kako je Hilda postala Hilda.«»Kad počinjemo?«»Večeras će jednog dječaka staviti u

Grobnicu. Ostani uz Margot dok te nepozovem.«

»U redu.«

Prvo dijete s kojim se Margotsprijateljila bio je sedmogodišnji dječakpo imenu Tom. Malen za svoju dob,neuhranjen i ne pretjerano bistar, Tomje, za ukus svog učitelja gospodinaO’Hare, prelako dopuštao da ga bujnamašta odvuče u fantazije. Margot jesmještena u dječju sobu s mnogomlađom djecom pa se ondje dosađivala.Željela je plesati uz glazbu Beatlesa kaošto je to činila s Karinom. Željela jeučiti pjesme sa starijom djecom. Činilojoj se da se djeca u učionici preko putamnogo bolje zabavljaju nego onaigrajući se s plišanim medvjedićimaizjedenim moljcima, drvenim kockicamai s bebama koje još nisu niti hodale.Prišla je otvorenom prozoru i promatrala

kada je učitelj u razredu preko putaiznenada prestao pričati, odšetao ustražnji dio učionice koji Margot nijemogla vidjeti pa se ponovno pojaviovukući za sobom Toma, koji je potomizbačen na hodnik. Učitelj se ponovnopojavio nekoliko sekundi kasnije, nosećidrveni brisač za ploču koji je u nekolikoudaraca istresao iznad Tomove glave,prije nego li je odmarširao natrag uučionicu.

Tom se šćućurio na podu. Nekolikominuta kasnije, uspravio se u sjedećipoložaj, trljajući uho. Nekoliko minutanakon toga počeo je zamišljati da nije nahodniku, nego na planetu Maglotrik ibori se protiv ratnika čimpanza zagusarsko blago. Rukama je obuhvatio

nevidljivu automatsku pušku. Naciljao jeprema prozoru dječje sobe i staoproizvoditi zvukove pucnjeva dok sunjegovi projektili u mnoštvu vatrometapadali na tlo.

S druge strane prozora Margot jehihotala.

Na zvuk njezina smijeha Tom sesledio, u strahu od novih batina. Margotje vidjela da je privukla njegovu pažnjupa se podigla na prste i mahnula. Nije juvidio. Vratio se svojoj misiji. Osobitomrka čimpanza krenula je u njegovomsmjeru, od glave do pete obučena uljubičasti oklop. Morat će joj raznijetinogu kako bi je zaustavio. Čučnuo je,naciljao i zapucao.

Iz Margotina se položaja činilo kako

je hodnik pravo mjesto za zabavu. Prišlaje odgojiteljici.

»Moram piškiti, molim.«Odgojiteljica se nasmiješila i kroz

naočale pogledala u Margot: »Kaže se,‘molim vas, smijem li otići u zahod,gđice Simmonds.’ Da, smiješ, Margot.Samo pođi.« Gđica Simmonds jeotvorila vrata, pustila Margot da iziđe izaključala ih za njom.

Margot je pogledala lijevo i desno nizhodnik. Nije bilo nikoga na vidiku osimnje i Toma koji je stajao s druge strane,nekoliko metara desno od nje. Opreznomu je prišla. Bio je toliko zaokupljensvojom pucnjavom da nije niti primijetiokako stoji ondje sve dok mu nijemahnula rukom ispred lica.

»O!« Djelić sekunde Margot je bilaplavokosa čimpanza. Trgnuo se izmaštanja. »O«, ponovio je. Margot muse nasmiješila.

Tom je proveo prve četiri godinesvog života u zaštićenom domu punomljubavi zapadno od Newcastlea usjeveroistočnoj Engleskoj. Kada susiromaštvo i smrt zadali dvostrukiudarac njegovom životu neko su gavrijeme slali od jedne do druge rodbinesve dok se, kao i Margot, nije našaopred golemim crnim vratima Doma sv.Antuna, bez ičega osim vlastitihmaštarija da ga štite od udaraca koji suga ondje čekali.

Nije zaboravio na pristojnost.Ispružio je prljavu ruku. »Tom«, rekao

je. »Kako se ti zoveš?«»Zovem se Margot« odvratila je i

oklijevajući stisnula njegovu ruku.»Mogu li se igrati s tobom?«

Malo je razmislio. Grizao je obraze, srukom na boku, dok mu je pogled letiolijevo-desno. »Evo«, konačno jeodvratio i uručio joj nevidljivuautomatsku pušku. »Ovo je laser-raptor.Koristiš ga da bi čimpanzama rastopilalice. Ne moraš niti pokušavati pucati imu oklop. Neprobojan je.«

Margot je nekoliko trenutaka zbunjenotreptala očima. »Bum, bum, bum!« vikaoje Tom, ciljajući u prazan zid nasuprot.Margot ga je oponašala.

»O, ne!« uzviknuo je Tom širomotvorenih očiju, spuštajući svoje oružje

na pod. »Puška ti je ostala bez streljiva!Evo, daj da ti je napunim.« Zatim jepažljivo uzeo teško oružje iz njezinihruku i napunio ga. Zabrinuto ju jepogledao: »Ovdje će ti trebati nešto višeod toga, znaš.« Posegnuo je za svojimbedrom. Nježno je izvukao nešto iznevidljivih korica. «Ovaj je mačpripadao mom ocu«, prošaputao je. »Toje Lennonov mač. Koristi ga da imizvadiš srca.«

Margot je klimnula glavom i uzelanevidljivu oštricu iz Tomovih ruku. Bilaje previše zaokupljena igrom da bi me

vidjela kako skačem gore-doljeispred nje i ljutito je dozivam: Margot!Margot! Vraćaj se natrag u razred!Natrag u razred!

Jer iza ugla na dnu hodnika upravo jeizronila Hilda Marx. Sheren je potrčalaispred nje kako bi me upozorila da stiže.Tomov anđeo čuvar, visok i mršavmuškarac po imenu Leon, stajao je porednjega i gurkao ga laktom. Napokon jeprivukao Tomovu pažnju, no ne prijenegoli je Tom u Hildinu smjeru povikao:»Eto vam na, vi vražji mutanti!«

Ugledala ih je kako stoje ondje,igrajući se besmislenih dječjih igara.Rade gluposti. I zaslužuju odgovarajućukaznu.

Nasmiješila se — što nikad nije biodobar znak — i prišla im: »A što seovdje događa, djeco? Besmisleneigrice?«

Tom je ispustio sve svoje oružje i

zabuljio se u pod. Margot je učinila isto.»Tome? Zašto si vani?«Nije odgovorio.»Odgovori mi, dječače!«»Ja... nisam pazio na satu, gđice

Marx.«Zatim je bijesnim pogledom ošinula

Margot: »A ti, Margot? Što ti radiš izvandječje sobe?«

»Moram piškiti, gospođice.«Hildine usne su se nakrivile. Podigla

je ruku poput debele grane i uperila prstniz hodnik: »Zahod je u onom smjeru,djevojko. Požuri se.«

Margot je odjurila putem koji joj jepokazala Hildina ruka. Stigavši do vratazahoda, okrenula se. Pljuska koju je Tomdobio odjeknula je sve do kraja hodnika.

Izvještaj gospodina O’Hare oTomovu nemaru, lošim ocjenama iopćenitoj nesposobnosti da miruje nasatu potvrdio je kako je nužna Grobnicada bi se dječaka dovelo u red.

Svi anđeli skupili su se nakon gašenjasvjetala na stubišnom odmorištu iznadpredvorja. Sheren nam je svima reklašto će se te večeri dogoditi: Hilda igospodin O’Hare posjetit će Toma uspavaonici nakon što ostali zaspu. Skinutće ga do gola, pretući i strpati uGrobnicu na dva tjedna. Ni jedno dijetemlađe od deset godina do tada nije bilosmješteno u Grobnicu na dulje od desetdana. Kazna je bila osobito stroga,kazala nam je Sheren, jer je Tom Hildupodsjećao na nju samu. Svaki je anđeo

bio potreban da pomogne Tomu tijekomtog užasnog razdoblja, budući da sumoguće posljedice tog iskustva sezaledaleko u njegov odrasli život,rezultirajući katastrofalnim ishodom:maničnom depresijom, nasiljem,rasipanjem Tomova spisateljskog dara,uništenjem njegova braka i u konačnici ismrću. Sve to prije negoli napunitrideset i pet, i sve to zbog Hilde Marx.

Vratila sam se k Margot. Bila je tonjezina prva noć u Sv. Antunu i nijemogla zaspati. Previše tijela u sobi.Previše škripanja kreveta, šaputanja,hrkanja i prigušenih jecaja da bi semogla osjećati ikako drukčije negoprestrašeno. Protrljala sam joj ruke. Prviput nakon dugih mjeseci pogledala je

ravno u mene.Nasmiješila sam joj se: »Hej,

malena.« Uzvratila mi je osmijeh, koji ses njezinih usana potom spustio u grudi,odnoseći veliki kamen koji joj je ondjeležao, i šireći joj se čitavim tijelom,mijenjajući njezinu auru iz bojeblatnjave vode u jarku zlatnožutu, snažnupoput izlaska sunca. Sasvim polakoutonula je u dubok san.

Leon mi se približavao užurbanimkorakom. Rukom mi je dao znak da gaslijedim. Uvjerila sam se da Margotdoista spava i krenula za njim. Poveo meu susjednu spavaonicu gdje su se većokupili ostali anđeli. Pričekali smonekoliko trenutaka. Većina djece jespavala. Samo je Tom, pun masnica i

krvav od svog ranijeg susreta s Hildom,bio potpuno budan i kovao plan bijega sMaglotrika kako bi se suočio saslonovima vanzemaljcima na planetuSmrdočarapu.

Tomov anđeo čuvar, Leon, bio jenjegov brat blizanac. Umro je nekolikominuta prije Tomova rođenja. Istanemirna energija, ista čupava kosa.Nervozno je trljao ruke.

Sheren je pogledala desno i pratećinjezin pogled začula sam prigušenošaputanje u hodniku. Mjesečina koja seslijevala kroz prozor obasjala je dvijeglave. Hilda i gospodin O’Hare. Tiho sunastavili put prema spavaonici. Pomisaona našu nemoć u tom me trenutkurazbjesnila — gledali smo kako Toma

izvlače iz kreveta, dlanom mu zatvorivšiusta, a debelim ga rukama obujmivši okopasa, te ga odnose u sobu u prizemlju.Ondje je skinut do gola, pretučen ciglompa, nakon što je pao u nesvijest,razbuđen kantom hladne vode kako bibio svjestan da ulazi u Grobnicu. Ovaposljednja mjera bila je taktikazastrašivanja — zvuk krikova kažnjenadjeteta u ponoć ostalu je djecuispunjavao strahom koji bi ih pratiočitav život. To ih je tjeralo da sepridržavaju pravila.

Još jednom sam provjerila da liMargot spava pa krenula za skupinomanđela prema Grobnici, koja se nalazilau zasebnoj zgradi pokraj septičke jame.Štakori, žohari i raznorazni kukci

skupljali su se u cijevi koja je ostatkekanalizacijskog otpada slijevala uGrobnicu, stvarajući na njezinu dnusmrdljivu kaljužu od nekih petcentimetara. Iz mulja je stršao ogromankamen na kojem su se zatočenici moglisklupčati i ostati suhi. Tom je preklinjao,povraćao, vukao svoja gola stopala pošljunku sve dok ih nije ogulio do krvi.Jedan po jedan ušli smo u Grobnicu. Jasam bila zadnja. Na trenutak sam zastala,prisjećajući se trenutka kada sam ovamoušla kao osmogodišnja djevojčica,trenutka koji je na tako stravičan načinoblikovao moj život i koji je bioishodište svake noćne more, najdonjaprečka ljestava kojima sam se spustila uponor alkoholizma.

Zadržala sam dah i zakoračila unutra.Vrata su bila zatvorena, ali svi smovidjeli trojac koji nam se približavao:gospodin O’Hare i Hilda između sebe sunapola nosili, a napola vukli Toma.Kada je shvatio gdje se nalazi, upregnuoje zadnji atom snage pokušavajući seotrgnuti. Pustili su ga da urla nekolikominuta. Udarac hladne šake u njegovumalu vilicu oborio ga je u nesvijest. Paoje licem prema dolje u kaljužu. Vrata suse zakračunala za njim.

Kako bi spasio Toma od utapanja,Leon ga je morao namjestiti tako damože disati. Oprezno je podigao Tomana kamen. Jedan od brojnih udaracaprouzročio mu je ugrušak u glavi. Bezodgovarajućeg liječenja, otputovao bi

mu do mozga i usmrtio ga do jutra. Leonje stavio obje ruke iznad Tomove glave.Istog trenutka iz njegovih dlanova stalaje teći zlatna svjetlost, a ugrušak jeiščezao.

Kada se Tom probudio, tijelo mu jesilovito podrhtavalo od hladnoće i šoka.Čak ni njegova mašta nije moglaproizvesti nešto tako užasno poputGrobnice. Stvorovi iz cijevi izmiljeli suvan i, kao pravi gospodari tog odvratnogmjesta, stali gmizati kroz njegovu gustukosu, približavati se njegovimgenitalijama, gristi mu stopala. Sheren jeispalila plavu munju i u trenutku su serazbježali. Više ga nisu gnjavili. No odstraha i smrada kanalizacije izbacivao jehranu i sprijeda i straga sve dok mu se

želudac nije zgrčio od boli i praznine.Proveo je ostatak noći jecajući idozivajući majku. Nije niti primijetio daga Leon drži u naručju i plače.

Stalno sam bila u pokretu izmeđuGrobnice i Margot, svako maloprovjeravajući je li dobro. Četvrte noćiTom je halucinirao od gladi i žeđi. Bioje siguran da vidi svoje roditelje. Jošgore, bio je siguran da ih upravo ubijajupred njim. Njegovi krikovi dopirali sudo glavne zgrade. Hilda je poslaladomara, gospodina Kinnairda, s kantomhladne vode i kriškom kruha da sepobrine za stanovnika Grobnice. Sherense pobrinula da gospodin Kinnaird krivočuje Hildu pa je jadnom Tomu odniocijelu štrucu kruha, koju je ovaj progutao

kao vuk.Svake noći, kada bi se sunce spustilo,

a Tomov strah počeo rasti, stali bismo ukrug oko njega i, držeći se za ruke,svojom zajedničkom svjetlošću stvorilikupolu nad njim, ostajući tako sve dokne bi osjetio da ga obuzima mir inapokon utonuo u san. Posljednje noći,završavajući iscjeljivanje Tomovihnajtežih ozljeda, Leon je ostavionagnječenje na jednom mjestu u Tomovumozgu.

»Zašto?« upitala sam.»Zaboravnost«, odgovorio je.

»Zaboravit će najgore od ove noćnemore ako mu ostavim tu ozljedu.«

I tako je gol i kao kostur mršavdječak, kojeg su Hilda i gospodin

O’Hare naposljetku izvukli iz Grobnice,ipak preživio. Gospodin Kinnaird, kojije istodobno imao i ulogu kućnogliječnika, odredio je Tomu dva tjednamirovanja pa se iznenada osjetio iraspoloženim da dječakove bijedneporcije splačina pojača dodatnimkomadićem mesa i povrća. Tomovamašta bila je — zahvaljujući Leonu — upunoj formi pa je mnoge besane noćikratio kopajući tunele za bijeg izmračnih mjesta gdje ih ranije nije bilo ipronalazeći mačeve u skrivenimkutijama pomoću kojih će se boritiprotiv svojih izmišljenih neprijatelja.

Nekih godinu dana kasnije, nekistariji rođak stigao je u Sv. Antun ipoveo Toma u svoj dom. Leon je otišao

s njim i, kako sam čula, pobrinuo se daTomov um sva iskustva iz Doma sv.Antuna - i svjesna i podsvjesna -preobrazi na način na koji školjkabisernica preobražava zrnce pijeska.

Hildina je pažnja, međutim, sada bilaokrenuta ostalim bijednim ništarijamapod njezinom paskom.

A jedna od njih bila je i Margot.

9PJESMA DUŠA

Osjećala sam se kao da živim u snu.Moja sjećanja iz vremena kada sam

imala četiri, pet i šest godina natopljenasu djetinjim emocijama, okaljanainterpretacijom i ponovnimproživljavanjem, i previše isprepletena smojim kasnijim ponašanjem i stavovimada bi postojala isključivo kao sjećanja.

Drugim riječima, svaki put kada biMargot osjetila Hildin bič, kad bi jepretukla starija djeca ili kad bi je djecaiz njezine spavaonice izopćila pa bi seosjetila potpuno samom na svijetu, bolzbog njezine patnje stopila bi se s još

većom agonijom mojih sjećanja.Ponekad je bilo neizdrživo.

Slušali smo priče o anđelima čija suŠtićena Bića bila pedofili, serijskiubojice, teroristi, i o svim strahotamakojima su svakodnevno bili prisiljenisvjedočiti . Promatraj. Štiti. Bilježi.Voli. O anđelima koji su svoje zemaljskeživote proveli u službi Crkve ili kaodobrodušne i vječito nasmijane kućanicekoje su skrbile o svojoj djeci i unucimameđu cvjetnim uzorcima, u mirisujabučne pite i nevinosti vlastita doma, asada su bili prisiljeni proživjeti jošjedan život slijedeći dilere i svodnikepo narkomanskim leglima, gledajući ihkako pobacuju neželjenu djecu, dužništititi ih od svega što je sprječavalo

ljudski izbor. Dužni voljeti ih.Zbog čega?Tako je jednostavno moralo biti,

glasio je Nanin odgovor. Bog ne okrećeleđa nijednom svom djetetu.

Vlastita mi se situacija činila goromod svih priča koje su kružile međuanđelima u Domu sv. Antuna. Ništa, bašništa, nije se moglo usporediti spostojanjem u kojem su se užasnasjećanja iz prošlosti prelijevala usadašnjost. Ništa se nije moglousporediti s osjećajem kada svaki danprovodiš do grla u kajanju i žalu. Većsam znala ishod. I nisam mogla učinitiništa da ga spriječim.

Sve je to pomalo djelovalo poputlutrije. Obasipala sam Nan pitanjima.

Kako nas se sparivalo s našim ŠtićenimBićima? Kako sam ja završila s Margot?Ima li to veze s načinom na koji samumrla?

Uhvatila sam Sheren na prepad iupitala je kako je ona umrla.

»Pedeset aspirina i boca šerija.«»Znači, samoubojice postaju vlastiti

anđeli čuvari? Hoćeš reći da sam se i jaubila?«

»Ne mora značiti.«»Nego, što drugo?«»Jednom sam upoznala još jednog

anđela koji je morao prolaziti isto što imi. Rekao mi je da je razlog to kako ježivio.«

»A to znači...?«Pokazala je put Hilde, koja je upravo,

prstom iskrivljenim od artritisa, prijetećimahala pred licem četverogodišnjedjevojčice koja se pomokrila u krevet.

»Valjda znaš za Pjesmu duša?«»Za što?«Sheren je odmahnula glavom i

prevrnula očima. Osjećala sam se glupo.»To je razlika između nas i ostalih

anđela. Kad štitiš vlastito smrtno biće,imaš veću sposobnost utjecati na tuosobu i štititi je. Gledaj.«

Prišla je Hildi. Iznad njezine glave

već su se kovitlale misli o Grobnici -očito je namjeravala curicu poslationamo. Sheren je stala pokraj Hilde ipočela pjevati. Melodija je zvučalapoput tradicionalne škotske uspavanke,

premda su riječi bile na jeziku kojinisam prepoznavala. Polagana,tajanstvena, predivna. Glas joj je biorezak i moćan i odjekivao sve glasnije,dok naposljetku i pod nije počeovibrirati. Dok je pjevala, Sherenina krilasu se podigla i stala pomicati oko Hilde,okružujući ih obje. Njihove aurepoprimile su istu ljubičastu nijansu.Hildine misli polako su skrenule sGrobnice. Umjesto onamo, poslala jedjevojčicu u krevet bez večere.

Prišla sam Sheren: »Gdje si tonaučila?«

»Pjesma duša je bilo koja glazba kojausklađuje tebe i Margot, koja vasduhovno povezuje, bez obzira na to ukojoj se fazi života ona trenutačno

nalazi. Koje se pjesme sjećaš izdjetinjstva? Koja ti je glazba neštoznačila?«

Zamislila sam se. Sve što mi jepadalo na um bile su dječje pjesmice -sam Bog zna koliko sam ih otpjevalaMargot pokušavajući joj zaustaviti suzekod Sally i Padraiga — no onda sam sesjetila nečega što je Toby znao pjevatikada bi se pokušavao osloboditispisateljske blokade. Bila je to starairska pjesma Hodala je preko sajma. Aonda sam se sjetila: i Una ju je takođerpjevala Margot.

»U redu«, kazala sam. »I, kako tofunkcionira?«

»Pjesma duša povezuje tvoju volju sMargotinom. Ti si još uvijek Margot,

samo s drugim imenom i u drukčijemobliku. Imate istu volju, isti izbor.«

»Znači da je ja mogu natjerati daizabere drukčije?«

Sheren je odmahnula glavom: »Neuvijek. Ona je ta koja ima tijelo. Njezinaje zadnja. Ti možeš samo utjecati.«

Već me boljela glava. Zaputila sam sek Margot. Pjesma duša, ha? Možda bihje pjesmom mogla odvesti odavde. Tkozna.

Sa svojih osam godina Margot je bilaviše nego za glavu veća od ostale djecesvoje dobi. Znala je koliko ima godinajer bi svake godine 10. srpnja učiteljicasvečano objavila kako je danas postalajoš godinu starija. I to bi bilo to. No lakoje mogla proći kao

jedanaestogodišnjakinja ilidvanaestogodišnjakinja, što znači da sesvako glupiranje tipično zaosmogodišnjake kažnjavalo. Nitko odosmogodišnjaka nije joj htio bitiprijatelj, a ni dvanaestogodišnjaci senisu obazirali na nju. Ne, ispričavam se,to nije sasvim točno. Dvijedvanaestogodišnjakinje, Maggie i Edie,pridavale su silnu pažnju Margot. Bilesu ljubomorne na njezinu dugu plavukosu, pa bi se pobrinule da je s vremenana vrijeme oboje u crveno krvavimnosom ili bi joj napravile takve masnicena oku da bi nalikovala pandi.

Htjela sam utopiti te dvije. Htjela sampreko ograde, ravno na njihove glave,gurnuti ogroman hrastov ormar za knjige

koji se nalazio na vrhu stuba. I to samhtjela učiniti ne samo zato jer sam noćugrlila Margot dok bi jecala u krevetu,niti zato što sam morala stajati po stranii gledati Maggie kako sjedi na Margotdok bi je Edie nogama udarala u lice,nego zato što sam se svega toga sjećala.Nisam bila sasvim bespomoćna —jednom sam se pobrinula da joj odžestokog udarca u glavu ne pukne kičma- no svakako nisam imala osjećaj damogu učiniti išta posebno, a kamoliosvetiti se.

Poput ljutita roditelja, odlučila samstvari raspraviti s Maggienim i Edienimanđelima. Obje su stale objašnjavatirazloge nasilnog ponašanja djevojčica.Zlostavljanje, mučenje, bla, bla, bla.

Odmahnula sam rukom na njihoveisprike. Ne. Zanima. Me. Zaustavite ih,prije nego što ja to učinim. Clio i Priya -tako su se anđeli zvali - razmijenile supoglede. Kada je Maggie moralaprovesti noć u Grobnici zbog drskogodgovaranja, iznenada je počela, s dotadnezamislivim osjećajem kajanja,razmišljati o kaznama koje je samaprimjenjivala na Margot. Edie je u snuposjetila njezina baka - jer upravo to jePriya bila — i kazala joj kako mora bitidobra djevojčica. Neko vrijeme Margotje bila bez modrica i posjekotina.Točnije, sve dok ja nisam zapjevalaPjesmu duša.

Osjetila sam da se u susjedno selodoselila obitelj ljubaznih i vrijednih

ljudi. Vidjela sam ih u viziji: suprugWill bio je u ranim četrdesetima i radiokao trgovački putnik. Njegova suprugaGina dugo je godina, sve do rođenjanjihova sina Todda, bila profesoricaklavira. Doselili su se na sjever izExetera kako bi se brinuli o Gininim većpostarijim roditeljima. Imala samosjećaj da bi se pokazali kao dobraobitelj za Margot i, što je bilo još ivažnije, imala sam osjećaj da bi jeprimili k sebi.

Sherenino otkriće o Pjesmi dušadokazalo mi je ono što sam slutila: mojživot kao Margot nije bio uklesan ukamen. Bio je tek zapisan, kao nakomadu papira i - kao takav - podložansvojevrsnom uređivanju. Kada bih

uspjela navesti Margot da izaberedrukčije, mogle bismo se izvući iz Sv.Antuna i prije no što sam se nadala.

I tako sam te večeri čekala da seugase svjetla kako bih isprobala svojzahrđali glas. Ustala sam i, dubokoudahnuvši, prilično nesigurno osvrnulase oko sebe kako bih se uvjerila da medrugi anđeli ne gledaju dok se spremamzapjevati. Počela sam sasvim tiho.‘Ljubav mi moja reče, majčici smetatneće... ’Margot je bila na rubu sna i,ležeći na lijevoj ruci, još se pomalomeškoljila na kvrgavom madracu. Nitotac moj te prezirat jer blaga većegnemaš dat'...’ Uspjevala sam zadržatimelodiju. Malo sam pustila glas. ‘Izaputi se putem svojim, no prije zbori,

k’o da sanja: Najdraži, dugo neće proć'do dana našeg vjenčanja.’ Otvorila jeoči.

Osjetila sam kako se vodopadi namojim leđima uzdižu jednako kao što suse i Sherenina krila nadvila nad Hildompoput olujna neba. Vidjela sam kako seMargotina aura širi i poprimaintenzivniju boju. Gledala je ravno umene, no nije me niti vidjela niti čula.Samo je duboko u utrobi osjećala da jenešto drukčije. Zapjevala sam jošglasnije dok se na kraju svi anđeli u sobinisu okrenuli za mnom. 'I zaputi seputem svojim, i hodala je prekosajma...’ Sada sam vidjela Margotinosrce, snažnije, izliječeno. A onda samjoj vidjela i dušu, taj bjeličasti krug oko

nje, poput jajeta, ispunjen samo jednomželjom: željom za majkom.

Pjevajući, nastojala sam se što višeusredotočiti na obitelj koju sam vidjela uselu. U glavi sam napravila plan bijega,s uputama za Margot:

Proširi priču da provodiš noć uGrobnici. Sakrij se u kotlovnicu dozore, pa se onda iskradi u dvorište ikad dostavni kombi krene dalje, uskočiotraga i sakrij se ispod vreća ugljena.Kad vozač uspori prolazeći krozrešetku za ovce na ulazu u selo, skočidolje i otrči do kuće s nebeskoplavimvratima. Oni će te primiti k sebi.

Kada sam prestala pjevati, Margot jesjedila uspravljena na krevetu, skoščatim koljenima privučenim na prsa,

a mozak joj je tiho i polako obrađivaoideju koja se iznenada rodila. Vidjelasam joj misli: zamišljala je moj planbijega, pretresala njegove pojedinosti.Pa da, pomislila je. Dostava dolazi u petujutro svakog četvrtka — to jeprekosutra. Vidjela ga je nekoliko puta.Stari Hugh, vozač, bio je gluh na jednouho. Iskoristit će to u svoju korist.

Idućeg jutra povjerila je Tilly,jedanaestogodišnjakinji koja je spavalana krevetu iznad njezina, da te večeri ideu Grobnicu.

»Grozno. A zbog čega?«Margot nije razmišljala o tome. »Hm,

zato jer sam radila grimase premagospođici Marx.«

»Napravila si grimasu ispred

gospođice Marx? Pa ti si hrabra cura!Samo čekaj da ostalima ovo ispričam!«

Za vrijeme ručka već je svaki stolpretresao vijest. Priča je poprimila neštoveće razmjere. Margot više nije samonapravila grimasu. O, ne. Nazvala jegospođicu Marx hrpom balege, i to ulice. A onda, kada je gospođica Marxpokušala odvući Margot u svoj ured naporciju batina, Margot ju je dvaputošamarila da bi na kraju zadigla suknju ipokazala joj stražnjicu. Sad ju je čekalavječnost u Grobnici.

Margot je naišla na problem: nije bašmogla odglumiti vlastiti ispraćaj uGrobnicu. Prema novijoj tradiciji, Hildai gospodin O’Hare odvlačili bi goleprijestupnike u Grobnicu iz njihovih

spavaonica netom prije spavanja: javnije spektakl, naime, bio veoma važan dautaži Hildinu glad za kažnjavanjem.Stoga je Margot pokrenula još jednuglasinu: namjerava im se sakriti i maloim otežati posao. Naposljetku, kazna jojje ionako već bila prilično teška. Kakosu je mogli još gore kazniti?

Postojao je element istine u cijelojpriči: Margot se doista skrila. Poslijevečere, uz svesrdnu podršku većinedjece, u ruksak je spakirala neštoostataka hrane, pa se sagnuta odšuljalakroz hodnik do kotlovnice, gdje jenavukla pokrivač preko koljena i čekala.

Obavijestila sam ostale anđele odogađajima. Sheren me zabrinutopogledala: »Znaš što će se dogoditi, zar

ne?«Odmahnula sam glavom. Ne, nisam se

uopće sjećala tog događaja, samo sam senadala da je naš plan upalio. Sheren jeuzdahnula i vratila se u Hildin ured, uzobećanje da će učiniti sve što budemogla.

Nasreću, gospodin Kinnaird je bio naredu za gašenje svjetala. Obilazećispavaonice i kontrolirajući broj zauzetihkreveta, zatekao je Margotin krevetprazan.

»Ona je u Grobnici, gospodine«,objasnila je Tilly.

»Ma da?« Provjerio je svoje bilješke.»Bogme, nemam nikog upisanog zaGrobnicu, barem ne za večeras.«

Tilly je nabacila nevin izraz lica:

»Opet ste zaboravili naočale, zar ne,gospodine?«

Stvarno ih je zaboravio. »O, da,jesam. A, događa se. No, zabilježit ću je,je l’ tako?«

Tilly je kimnula. U sobi je nastalošaputanje. Gospodin Kinnaird nijeprimijetio.

Margot nije mogla zaspati unatočomamljujućoj vrućini u kotlovnici. Odzavijanja i povremenog zvuka kapanjakoje je dopiralo iz cijevi želudac joj segrčio od bojazni da je netko moždaotkrio njezin plan i dolazi je izvući van.Ostala sam s njom čitavu noć,omotavajući je svojom haljinom kada bipočela drhtati od umora i straha iobećavajući joj da ćemo uspjeti. Vizija

obitelji u selu postajala je toliko jasnada je Margot već mogla razaznatinjihova lica. Izgarala je od želje zanjima. Zalupat će im na vrata i moliti ihda je prime. Donosit ću vam doručak ukrevet. Radit ću sve kućanske poslove.Samo me izbavite odavde. Samo mipružite obitelj.

Zvuk automobilskih guma na šljunkuispred zgrade prekinuo je ranojutarnjutišinu. Još je uvijek bio mrak, no prvitračci sunca golicali su horizont.Drndanje motora vozila za dostavu.Hughovo pjevušenje bez sluha. Sad, dalasam znak Margot. Zgrabila je svojruksak, tiho otvorila vrata i na prstimaizišla na hladni jutarnji zrak.

Sa sporednih vrata vidjela ga je pred

glavnim ulazom. Njegove su teške čizmepolako gazile od kombija do ulaznihvrata pa natrag, iskrcavajući teške vrećeugljena, hrane i odjeće što su je doniraliseljani. Više gotovo nije ni disala. Srcejoj je lupalo tako užurbano da se činilokao da će se svaki tren onesvijestiti.Krenula sam prema kombiju, nestrpljivada provjerim ima li koga na vidiku, no utom trenutku koljena su joj zaklecala.Uhvatila sam je baš u trenutku kada jepočela padati. S obje moje ruke okonjezinih ramena, nekako se uspjelapribrati . Možda je previše guram,pomislila sam. Možda nije spremna.

Hugh je ponovno sjeo za volan iupalio motor. Brzo! Pojurila je prekošljunka do stražnjih vrata kombija,

silovito ih otvorila i uskočila unutrameđu gomilu trulog povrća, vrećaugljena i drva za ogrjev. Kombi setruckao prilaznim putem, krenuvši premaglavnoj cesti.

Margot je učinila kako je planirano iskrila se ispod vreća s ugljenom.Pritisnula sam ruke na grudi i poskočilau zrak. Uspjele smo! Pobjegla je!Pomislila sam na obitelj u selu.Pomislila sam kako ću majci na uhošapnuti da je Margot kći koju nikada nijeimala, kći koju je toliko željela, i da jedošla primiti njezinu ljubav i briguzauvijek.

Gledala sam kombi kako se polakoodvozi i plakala. I Margot je plakala,ispunjena tolikom nadom i tolikim

strahom da je mislila kako će joj srcepuknuti.

A onda se motor najednom ugasio.Točno na vrhu sporedne ceste. Kombi jeostao na mjestu. Hugh je opsovao,okrenuo ključem i stao silom mijenjatibrzine. Ništa osim promuklog,mehaničkog kašlja koji je dopirao ispodhaube. Zavirila sam u motor: iscurilo jeulje. Lako rješiv problem. Ali, budi brz!Hugh je veselo zviždukao dok je podizaohaubu u namjeri da sredi stvar.

U tom trenutku Sheren se pojavilapored mene: »Žao mi je, Ruth.«

Sledila sam se.Strka i povik. Vrata kombija silovito

su se otvorila. Prije no što sam uspjelaišta poduzeti, ruke su zgrabile Margot.

Hilda ju je za kosu izvukla iz kombija iodvukla do glavnog ulaza doma, a stariHugh je stajao kao ukopan, ne shvaćajućišto se događa.

I upravo tu i tada, vizija obitelji uselu je izblijedjela. Za Margot su sadabili mrtvi. A bila je i ona sama.

Ovaj put za batine nisu poslužileHildine ruke ili noge, pa čak ni bič.Premlaćena je uz pomoć male, ali teškevreće ugljena koju je Margot pokušalaupotrijebiti kao sidrište i nastavilagrčevito stiskati u rukama kad jeizvučena iz kombija. Sheren je gorkoplakala dok je pjevala Hildi, nastojećiučiniti sve što je mogla da je zaustavidok je podizala vreću visoko iznad glavei svom silom je spuštala na Margotino

maleno tijelo, koje je nepomično ležalona tlu. Isto tako, jedino što sam ja moglaučiniti bilo je spriječiti svaki udaracugljena da joj razmrska lubanju iliuzrokuje prsnuće bubrega. A kasnije,kada su svi anđeli provodili noć za noćinjegujući Margot u Grobnici, formiralismo krug oko nje, pokušavajući zaliječitirane koje su već nastale i spriječiti da seotrov Hildine kazne proširi daleko uMargotin budući život.

Plan o bijegu koji sam usadila uMargotinu glavu nije ju napuštao.Štoviše, pustio je korijenje i s vremenomdobio grane i lišće.

Ostvario se na način koji nisamočekivala.

Kada je Margot imala dvanaest

godina, Hilda ju je odlučila ubiti. Sherenmi je tu informaciju otkrila nevoljko, aliiz nužde. Nije samo odlučila ubitiMargot, nego bi plan koji je imala za njubez naše intervencije sigurno doveo donjezine smrti. Margotin pokušaj bijegabio je konačni dokaz da joj je trebalozauvijek podrezati krila. Provest ćemjesec dana u Grobnici: najduže što jeijedno dijete u Sv. Antunu ikada proveloondje.

Neće biti dovoljno da mi anđeli samotješimo Margot svake noći provedene uGrobnici. Morali smo spriječiti dauopće uđe u nju. Sheren me uputila dasamo činim što mi kaže. Na trenutak samje pogledala. Prošlo je dugo vremenaotkad sam prihvatila tko je nekad bila,

što je nekad bila meni. Zaboravila samsvoju mržnju prema njoj. Oprostila samjoj.

Sheren nam je rekla da pustimo nekaMargot te noći izvuku iz kreveta. Hilda igospodin O’Hare odvukli su Margot dozahoda u prizemlju, skinuli je do gola ionesvijestili je udarcem o stari, zahrđaliradijator. Jedva da sam se još moglasuzdržati i stajati po strani. Okrenulasam se prema Sheren.

»Ponovi ovo Margot«, rekla je brzo.Kleknula sam pokraj Margot,

pridržavajući joj glavu. Jako je krvarilaiz posjekotine iznad oka. Disala jeplitko. Još je uvijek bila u nesvijesti.Hilda je uputila gospodina O’Haru daskine remen.

Ponovila sam ono što mi je Sherenrekla: Kada je Hilda bila mala, voljelaje Marnie više od ikoga na svijetu. IMarnie je voljela nju. Ali Marnie jeumrla i Hilda je bila jako, jako tužna.Marnie sada gleda Hildu i ona je takoja je tužna. Sad ponovi zamnom,Margot. Reci riječi ‘Da teMarnie sad vidi, ponovno bi se ubila’.

Margot je zakašljala i došla k svijesti.»Kad ste spremni, gospodine

O’Hare«, kazala mu je Hilda kada jepodigao remen i naciljao. Ali njegov gaje anđeo zaustavio - kratak trenutakmilosti omogućio je anđelu gospodinaO’Hare da se umiješa i zaustavi mu većpodignutu ruku. Polako ju je spustio ipogledao Hildu. Nije mogao udariti

Margot dok je ležala na tlu.Margot se, uz pomoć Sheren i mene

koje smo je pridržavale s obje strane,osovila na noge. Gola i krvava, okrenulase prema Hildi. Duboko je i ljutitoudahnula i, prije nego li se gospodinO’Hare uspio oporaviti od iznenadnognapada kajanja, kazala: »Da te Marniesad vidi, ponovno bi se ubila.«

Hilda je zaprepašteno zinula. Oči sujoj se naborale od bijesa: »Što sirekla?«

Sheren mi je došapnula još nešto, štosam brzo prenijela Margot.

Margotina čeljust se stisnula.Progovorila je jasno i glasno: »Što ti jeono Marnie rekla prije nego što jeumrla? Budi dobra djevojčica pa ćemo

se vidjeti na nebu. A pogledaj se sad,gospođice Marx. Hilda. Marnie je tužna.Postala si ista kao Ray, i Dan, i Patrick,i Callum.«

Imena Hildinih zlostavljača. Ovaj putoči su joj se doista napunile suzama.Aura joj je postala crvena, a lice jošružnije od mržnje. Nasrnula je na Margoti ošamarila je svom snagom. I moje selice zažarilo. Margot je okrenula glavu iprostrijelila Hildu i gospodina O’Harepogledom. Ni jedno se nije mrdnulo smjesta. Pokupila je svoju odjeću,okrenula se i izišla iz zgrade.

Sad trči.Čim je shvatila da je ne slijede,

pojurila je koliko su je noge nosile.Vukući svoju suknju i haljetak i gotovo

ništa drugo, silovito je gurnula ulaznavrata i otrčala do kraja prilaznog puta. Itu, između dva kamena stupa, obje smostale i osvrnule se. Margot je hvataladah — od adrenalina su joj usta bilatoliko puna pljuvačke da ju je jedvauspijevala zadržati - a ja sam mahala.Mahala svim onim anđelima koji su seskupili pred zgradom kako bi mi reklizbogom. To će biti posljednji put davidim većinu njih. Pogledom sampotražila Sheren. Podigla je obje ruke,baš kao što je učinila kad mi je pričala oPjesmi duša. Kimnula sam. Znala samšto mi želi reći. Kada je Margot došlado daha, krenule smo na put prema selu.Smrznuta, polumrtva, teturajući krozpolutamu svitanja, Margot je pronašla

nebeskoplava vrata i lupala na njih svedok se na pragu nije pojavio razbarušeni zabrinut muškarac. Pala je na koljena igorko zaplakala pred njegovim nogama.

10GROGOROV

PRIJEDLOGČovjek koji je otvorio vrata nije bio

onaj kojeg sam vidjela u viziji.Ispostavilo se da je obitelj iz moje

vizije prodala kuću i odselila se natrag uExeter, a čovjek koji je otvorio vratastanovao je tu već duže od godinu dana.

No, vidjevši ga, oduševljeno samuskliknula. Skakala sam od sreće. Bacilasam mu se oko vrata i izljubila mu lice.Zatim sam stala koračati gore-dolje,nervozno kršeći ruke, pričajući sama sasobom poput luđakinje, dok mu je

Margot objašnjavala tko je, zašto puzipred njegovim kućnim pragom u osamujutro i izgleda kao da ju je netkoizvukao sa samog morskog dna.

Osjećala sam se kao Enej koji ušavšiu Had pronalazi one koje je volio iizgubio. Bio je to Graham Inglis, čovjekkojega sam deset dugih, predivnihgodina zvala ‘tata’. Nikada nisampreboljela njegovu smrt. Trebalo mi jenekoliko tjedana da se oporavim odčinjenice da je opet tu, crvena lica,bradavičast kao svinja, sklon stravičnimvjetrovima i podrigivanju, čovjek koji jeneprestano blebetao usta punih mesnepite i koji bi zaplakao dok trepneš okom.Ah, tata. Nije samo nosio srce na dlanu.Pri prvom susretu pljesnuo bi ga u tvoj

dlan i pustio da krvari u tvoje vene.Graham je omotao stari pokrivač oko

Margotinih leđa, poveo je unutra i daojoj topli napitak. Kazao joj je neka malopričeka dok ode po Irinu — koju samčitavu godinu zvala mamom - pa dok sunjih dvoje mirno vodili Margot u dnevnusobu, ja sam stajala u hodniku ihiperventilirala. Sve to mi je bilopreviše. Stajala sam skamenjena umjestu, u čudu brbljajući sama sebi ubradu i netremice zureći u mamu kao daće svakog trenutka nestati, upijajući sveone stvari koje su mi toliko nedostajale:njezine glatke punašne ruke, uvijekispružene za davanje, način na koji bilaktom podbola Grahama u trbuh kada birekao nešto šaljivo ili neprikladno,

istodobno susprežući hihot, njezinunaviku da provlači svoj konjski repizmeđu kažiprsta i palca kad bi seudubila u misli. Mekanu dubinu njezinazagrljaja koji je mirisao po ružama. Dasu samo bili tu kada se Theo rodio...recimo samo da mislim kako bi mi životbio malo manje trnovit.

No, vratimo se priči. Na trenutak samizgubila nit. Zaputila sam se u vrt izakuće gdje me skačući dočekala Gin,najumiljatiji crni labrador na svijetu.Ispod stabla jabuke Štajala je Nan.Brzim korakom krenula je prema meni.Bacila sam joj se oko vrata i zajecala.

»Nan!« zavapila sam u njezina toplanjedra. »Znaš li koga sam upravovidjela?«

Klimnula je glavom i čvrsto meuhvatila za ramena: »Da, da, naravno.Znam, samo... smiri se...«

Progutala sam svoje oduševljenje. Štogod da je Nan učinila mojim ramenima,na neki me način vratilo na zemlju. Utrenutku me smirila.

»Oprosti«, kazala sam. »Samo sam...«Podigla je prst i prislonila mi ga na

usne. »Prošetaj sa mnom«, rekla je.»Moramo porazgovarati.«

No, prije nego što prijeđem na našrazgovor, sjećanje.

Bio je tjedan prije nego što je mamaumrla. Subota ujutro. Probudila sam se sčudnim osjećajem. Tišina u zraku kao daje bila preopipljiva, previše natopljenastrahom da bi je nazvali mirom. Neki

nemir, zla slutnja. Srce mi je bez razlogaubrzano lupalo. Ustala sam i otišlapogledati mamu. Još uvijek je bila ukrevetu, njezino lice žuta mrlja međubijelim plahatama. Pogledala sam krozprozor i vidjela tatu kako odlazi uredovnu jutarnju šetnju s Gin. Umila samse hladnom vodom. Taj čudni osjećajsad je već vrištao, a grop u želucugovorio mi nešto će se dogoditi. Većsmo znali da je mama bolesna. To štosam predosjećala nije bila njezina smrt.Pitala sam se je li se tijekom noći upoljima dogodilo umorstvo — obuzimaome neki takav težak i jezovitpredosjećaj. Je li netko drugi u kući?Čak i dok sam škripavim stubamasilazila u prizemlje, svaki sam korak

činila što sam sporije i laganije mogla,trudeći se ni sa čim ne prekinuti tišinu.Na dnu stubišta naredila sam samoj sebida se saberem. Podigla sam tatinu praznušalicu kave s prozorske daske i mekanimkoracima zaputila se dnevnu sobu.Ušavši unutra, kriknula sam. Nagnut nadvatrom stajao je veoma visok muškaracu prugastom odijelu. Nije imao noge,nego samo dva pramena gustog crnogdima, kao da gori ili se rasplinjuje namjestu gdje je stajao. Kad se okrenuo ipogledao me, oči su mu bile potpunocrne, bez bjeloočnica — tatina šalicaispala mi je iz ruke i razbila se. Kadasam ponovno okrenula pogled, više ganije bilo.

Nikada nikome nisam ispričala ovo

sjećanje. Možete razumjeti zašto.Spominjem ga sad jer me ono što mi

je Nan rekla vratilo u to vrijeme. Pričalaje o tom sjećanju kao da je i sama bilaondje, a o čovjeku bez nogu ne kao oplodu moje mašte, ni kao o duhu, negonazivajući ga Grogor. Grogor je demon,kazala mi je. I već je tu. I vrlo skoro ćuga i sama upoznati.

Sve dotad demone sam susretala samokao sjenke i mračne atmosfersketvorevine, nikad kao pojedince. Vidjelasam demone koji su stanovali u Sallynutijelu. Ponekad bi se njezino licepreobrazilo, kada bi demon bio preblizupovršini, a njezina aura često bimijenjala boju poput olujna neba, iznarančaste u crnu boju ponoći. Vidjela

sam mračnu maglu što je lebdjela upredvorju Doma sv. Antuna, koja jepostala tako gusta - poput crnog grma —da su je svi anđeli morali zaobilaziti. Aponekad, kad bih se zagledala u Hildu,nešto za što sam mislila da je produžetaknjezine aure izgledalo je kao mračna izloslutna atmosferska masa, prepunanjezine zlobe i prijezira. Uvijek smo,međutim, koegzistirali bez mnogo svađe.

No sada se činilo da jedan od njihželi sukob. Pa bit će mi zadovoljstvo.

»Zašto me želi upoznati?« upitala samNan.

»Imaj na umu da je on ovdje poslom«,odvratila je. »Ima prijedlog za tebe.«

Zastala sam i okrenula se prema njoj:»Hoćeš reći, on je ovdje zato što sam ja

ovdje.«»Bojim se da je tako.«»A o kakvom je prijedlogu riječ?«»Želi da ti i Margot odete.«»Ili što?«Nan je uzdahnula. Nije mi to željela

otkriti.»Ili će se mama razboljeti.«Sad mi je bilo jasno zbog čega je Nan

tako oklijevala. Koljena su mi zaklecalapa sam se pridržala za nju dok probavimvijest.

Mama se iznenada razboljela nekihmjesec dana nakon što sam se pojavilana njihovom kućnom pragu. Nikome nijebilo jasno što se događa. Liječnici nisumogli otkriti što joj je. Lijekovi nisupomagali. Sve do trenutka kada je umrla,

tata je bio potpuno i bez dvojbe uvjerenda će se izvući. I ja isto.

Čuvši što mi je Nan rekla, u očajusam čučnula na tlo, pritisnula lice u kriloi gorko zaplakala.

Zapravo je kazala da sam ja bilarazlog mamine smrti. Da se nikada nisampojavila na njihovim vratima, da me nisuprimili k sebi, poživjela bi još dvadeset,trideset sretnih godina. Tata ne bi bioonako slomljen.

Morala sam skupiti hrabrost i suočitise s njim. Nan i ja zaputile smo se natragprema kućici. Krenuvši prema stablujabuke, ispružila je ruku i dodirnula milice: »Ne zaboravi, ti si anđeo. Imaš svuBožju moć iza sebe. Većinu nje jošuvijek ne vidiš.«

Rekavši to, nestala je.Prizor u kolibi malo mi je popravio

raspoloženje. Margot je sjedila uz vatrukamina, ušuškana u prljavi pokrivač,držeći šalicu vrelog čaja na svojimkoščatim koljenima. Zamuckivala je idrhtala dok je Grahamu i Irini pričalakako je završila na njihovom pragu.Ispričala im je sve o Sv. Antunu, kako jedospjela onamo, što se sve ondjedogađalo, rekla im je za Grobnicu idjecu koju se premlaćivalo ciglama i dasu masnice na njezinu licu posljedicabatina koje je dobila samo nekoliko satiranije. Ispričala je sve to bez ikakvaokolišanja ili suvišnih emocija, tako danisu posumnjali ni u jednu njezinu riječ,nego su joj samo dolijevali topli čaj i,

nakon nekog vremena, stali bilježiti svešto je rekla. Završivši svoju priču,Margot je bolno zajecala. Graham jeprebacio svoj kišni ogrtač preko ramenai zaputio se u policijsku postaju.

Kada me Irina u prolazu okrznula,glavu su mi ispunile informacije o njojkoje su uvelike premašivale sve što samdotad znala. Vidjela sam njezina oca -hladna i suzdržana čovjeka - premda ganikad u životu nisam upoznala ili vidjelana fotografiji. Vidjela sam svađe sGrahamom koje nikad nisu razriješene,vidjela sam njezinu istinsku ljubavprema tom čovjeku, ukorijenjenu unjezinoj duši poput prastara stabla, azatim sam vidjela i njezinu najbolnijupogrešku, ono zbog čega je u životu

najviše žalila. Pobačaj. Graham porednje. Oboje veoma mladi. Mama, žao mije, pomislila sam. Nisam znala.

Irina je nastavila hodati premakuhinji, nesvjesna onoga što se upravodogodilo. Pošla sam za njom i rukama jeobujmila oko širokog struka. U tomtrenutku se okrenula i zagledala ispredsebe. Isprva sam mislila da zuri ukuhinjska vrata. A onda sam vidjela što,ustvari, gleda: kroz odškrinuta vratapromatrala je Margot. Nasmiješila se.Kakva lijepa djevojčica, pomislila je.Da, lijepa je, uzvratila sam u mislima.Čini mi se da govori istinu, pomislila je.Da, govori. Govori.

Tijekom idućih nekoliko tjedanaNanine vijesti o Grogom bivale su sve

dalje od mojih misli. Grahamov odlazakna policiju rezultirao je iznenadnimposjetom inspektora - u pratnji dvojicepolicajaca - Dječjem domu sv. Antuna, aono što su ondje zatekli navelo ih je dato mjesto istog dana zatvore. Selom sukružile priče o petogodišnjem djetetukoje je pronađeno zaključano uprostoriji toliko maloj da je jedva mogloustati, i to bez hrane i vode gotovotjedan dana. To je dijete sada bilo naintenzivnoj njezi. Ostala djeca razasutasu po udomiteljskim obiteljima i drugimdomovima u zemlji. Što se tiče HildeMarx, nju su pronašli u uredu s bočicomtableta u jednoj i do dna ispijenombocom šerija u drugoj ruci, bez pulsa.

U okviru radijskih izvještaja na tu

temu - Inglisovi nisu imali televizor -emitiran je intervju s vladinimslužbenicima koji su željeli komentiratikako su ‘motivirani i odlučni’ usmjeritiviše novca za potrebe dječjih domovadiljem zemlje te da ‘iskreno obećavaju’podići standarde dječje skrbi. Irina jepogledala u Margot, koja je upravonavalila na pileću juhu.

»Trebala bi biti ponosna, dušo«,kazala je. »Ti si zaslužna za sve ovo.«

Margot se nasmiješila i odvratilapogled. Kada je ponovno pogledala,Irina je još uvijek stajala iznad nje.Polako je kleknula ispred Margot -njezina bi artritična koljena uvijekškljocnula kada bi to učinila - i uzelaMargotine tanašne ruke u svoje:

»Graham i ja bismo voljeli da ostanešovdje koliko god želiš. Bi li i ti tovoljela?«

Margot je spremno klimnula glavom iprošaptala: »Da.«

Irina se nasmiješila. Imala je osmijehjako sličan Nani-nom. Pretpostavljam dasam zato uvijek vjerovala Nan, odsamog početka. Irinino je lice bilonaborano i rumeno, oči karipsko plaveboje, kosa djevojački gusta i plava, akonjski rep joj je čilo poskakivao. Očisu joj se najednom suzile, a osmijehiščezao. Margot se na trenutak zapitalaje li učinila nešto krivo.

»Jesi li ti duh koji me došaoprogoniti?« izustila je Irina ozbiljno.

Iznad Margotine glave pojavila se

misao - sjećam se i sad da sam topomislila — govori li ona to meni. Nalicu joj se dala iščitati zbunjenost. Irinaje podigla ruku i zagladila nestašnepramenove Margotine kose iza njezinihušiju. Pokušavajući objasniti svojeriječi, kazala je: »Ma, znaš... veomasličiš meni kada sam bila dijete. Pa sampomislila...« Ali za Margot to nije bilonikakvo objašnjenje. Sada je već bilajako zbunjena i zabrinuta da će završitina cesti. No meni se Irinino objašnjenjenapokon razjasnilo: mislila je da jeMargot duh djeteta koje je pobacila prijetoliko godina. Prišla sam Margot istavila joj ruku na rame, odagnavajućibrigu koja joj se skupila u grlu.

»Ma, nije važno«, kazala je Irina

blago. »Ljudima poput mene padajusvakakve bedastoće na um kada ovakoostare.« Ustala je i otišla donijetiMargot još malo svježeg tosta.

I Graham i Irina su bili pisci. Grahamje kao na traci izbacivao provokativne iživopisne krimiće pod pseudonimomLewis Sharpe. Irina je bila pjesnikinja smalenim, ali vjernim čitateljstvom.Previše samozatajna za javna čitanja,svoju je poeziju pisala polako i predano,uz vatru kamina, proizvodeći po jednutanku zbirku tihih i duboko ganutljivihpjesama svake četiri godine. Njezinanajnovija zbirka nosila je naslovTvornica sjećanja i bila je skoro prikraju.

Večeri su provodili slušajući radio

ili, još češće, u književnim raspravama.Margot bi se našla usred bitke oko togaje li Lady Macbeth imala djece ili ne(‘Pa naravno da je imala djece! Zašto bipobogu pričala o dojenju da nije?’ ‘Tose zove metafora, ženo! To je samovarka da navede Macbetha da ubijeDuncana!’ Itd.), ili u ulozi tihog sucatijekom užarene rasprave oko toga je liSylvia Plath bolja od Teda Hughesa(‘To se uopće ne može uspoređivati! Natemelju čega on može biti bolji?' Abarem nema psihotrabunjanja opčelarstvu!’ ‘Što si rekao?!’ Itd.).

Zaintrigirana njihovim razgovorima,Margot je počela popodneva provoditigutajući djela Sylvie Plath, Hughesa,Shakespearea, pa zatim i Plauta,

Vergilija, Dickensa, Updikea, DorothyParker, Fitzgeralda i Emily Bronte.Knjige u domu bile su izlizani primjercis magarećim ušima, odbačeni izsocijalnih trgovina ili donirani od straneneke darežljive škole, pa je Margotčitala ono što joj se nudilo, ne birajućiizmeđu trećerazednih ljubića iz tvorniceMills & Boona ili ozbiljne književnostiiz pera autora poput Aphre Behn.Premda obično nije bilo riječ o ovomdrugom. A sad, prepuna pitanja na kojaje žudjela pronaći odgovor (Je liHeathcliff uistinu bio Irac?) i narativnihnejasnoća koje je jednostavno moralarazjasniti (Hamlet i Ofelija: brat i sestraili ljubavnici?), Margot je čitala brzo ipomno. Bila je odlučna u naumu da ima

nešto za reći tijekom tih večeri, umjestoda samo sjedi po strani pitajući se jesu liKaliban i Eneja ljudi ili planeti. Osimtoga, počela je voljeti izazove.

Ovdje bih trebala spomenuti da mi seNanina primjedba o tome kako još nisamu stanju vidjeti sve u duhovnom svijetustalno vrtjela po glavi. Nekoliko putavidjela sam Irinina anđela čuvara, aliGrahamovom nije bilo ni traga.Nedostajala mi je zajednica anđela izSv. Antuna. Štoviše, pitala sam se zaštoih ne viđam stalno, zašto me sa svihstrana ne oblijeću demoni i duhovi, zaštose ponekad osjećam kao ljudsko biće.

Svejedno, znala sam da je Grogor tu imučilo me to što je očito bio u prednostitime što je nevidljiv. No, možda sam

samo trebala bolje gledati.Dogodilo se to jedne večeri dok su

Graham, Irina i Margot raspravljali oTri žene Sylvie Plath. Graham jeprovalio šalu o Polanskijevom filmu

Rosemaryna beba pa su se on i Irinanasmijali - Margot je u glavi napravilabilješku da ga pogleda, odlučna unamjeri da više nikad ne budeneupućena. Još uvijek se smijući, Irina jeustala iz naslonjača i otišla u kuhinju počašu vode. Pažljivo je zatvorila vrata zasobom. Gledala sam kako njezin osmijehiščezava u sekundi. Naslonila se nasudoper i kroz prozor pred sobomzagledala se u noć. Polako je pognulaglavu i pustila da njezine vrele suze

kapaju u sudoper.Kada sam krenula utješiti je, pored

nje se pojavio muškarac. Zagrlio ju jejednom rukom i naslonio joj glavu narame. Na čas sam pomislila da je tonjezin anđeo čuvar, no onda samprimijetila prugasto odijelo i odvratnicrni dim koji je sukljao ondje gdje su mutrebale biti noge. Grlio ju je poputljubavnika, šaputajući joj na uho,milujući joj kosu.

Irinin anđeo čuvar pojavio se s drugestrane prozora. Izgledao je ljutit iizbezumljen, rukama pritišćući staklo iprigušeno izvikujući molbu da ga sepusti natrag unutra. Kao da je na nekinačin ostao izvan zaključanih vrata.Gledala sam čas u Grogora, čas u anđela

s druge strane prozora i nisam shvaćalašto se događa. Što god da je Grogorgovorio Irini još ju je više uzrujavalo, aiz nekog razloga njezin anđeo nije mogaoučiniti baš ništa.

Uključila sam se.»Hej«, rekla sam glasno.Ne pomaknuvši ruke s Irininih

ramena, Grogor je okrenuo glavu premameni. Nacerio se. Odvratila sam pogledod njegovih ogavnih crnih očiju, zjenicakoje su plivale u nečemu što je izgledalopoput katrana, njegove čudne,rastopljene kože koja kao da je bila odvoska. »Čujem da si me htio vidjeti«,kazala sam.

Veoma polako, opet se okrenuo premaIrini.

»Hej«, povikala sam. »Tebigovorim.«

Prije nego što smo ja ili Irinin anđeouspjeli išta učiniti, Grogor je rukomposegnuo u njezino tijelo, lako kao daposeže u ormar, i nešto ondje stavio.Irinin anđeo lupao je šakama po prozorui zatim iščezao. Iščezao je i Grogor, notrenutak kasnije pojavio se ispred mene.Proučio me pogledom: »Znači, ovako siispala?« Govorio je naglaskom kojinisam mogla smjestiti i koji je zvučaoiznenađujuće nazalno.

»Moj odgovor je ‘ne’, tako da seslobodno gubi odavde.«

Nasmiješio se - s gađenjem samustanovila da nema zube, samo vlažnu,sivu rupu umjesto usta — i klimnuo

glavom: »Znači, Nandita te većposjetila, zar ne? Kladim se da ti nijesve rekla.«

»Sigurna sam da mi je rekladovoljno«, odvratila sam.

Pljunuo je u mene. Doslovno jepljunuo u mene - ljepljivu sluz iz dubinetih odvratnih poganih usta — i zatimnestao.

Obrisala sam lice i zamalo povratila.U tom trenutku, Irina se uspravila.Izgledala je kao da joj je s plećapodignut ogroman teret, i to u posljednjičas. Vrata kuhinje su se otvorila. Bio jeto Graham. Hitro je rukavom obrisalasuze i okrenula se prema njemu sosmijehom.

»Je li sve u redu, ljubavi?«

Podigla je čašu: »Zaboravila sam pošto sam došla. Znaš mene.«

Klimnuo je glavom, ne baš uvjeren, ipričekao je da krene za njim natrag udrugu sobu.

Te sam noći spavala uz Margot,zaštitnički omotavši svoju haljinu okonjezina tijela. Bila sam bijesna na drugadva anđela što se samo vucaraju po kući.Kada bismo radili kao tim, možda bismomogli otjerati Grogora odavde. No onisu se uporno odbijali pokazati.

Netom pred zoru, Grogor se pojavionada mnom, lebdeći pokraj sjenilalampe poput olujnog oblaka s licem.Nisam se obazirala na njega.

Nakon nekoliko minuta je progovorio:»Ta bolest koju Irina ima je izrazito

bolna. Grozan način da ode, jadnica.Neizlječiva. Naravno, sve što ti trebašučiniti je odvesti Margot negdje drugdjei Irina će se osjećati mnogo bolje.«

Podigla sam glavu i bijesno gapogledala. »Zašto Irina?« prosiktalasam. »Ona nema veze s ovim. To jeizmeđu tebe i mene.«

Sasvim se primaknuo mome licu,prišavši mi tako blizu da sam osjećalanjegov dah na svojoj koži. Zaškrgutalasam zubima.

»Tebe i mene?« ponovio je. »A štomisliš tko stoji između tebe i mene?«

Odmaknula sam se od njega i privilase bliže uz Margot. Kad se naljutio ibacio kuglu katrana u mene, podigla samruku i snagom volje stvorila štit oko

kreveta. Poput svjetlosne kupole, štit jeupio crnu ljigavu tvar. Uto se Grogorrasplinuo u crni oblak, obavijajući seoko štita sve dok gotovo nije sasvimprekrio njegovu svjetlost. Morala sam sejako koncentrirati da očuvam štit, da gaspriječim da prodre unutra. Naposljetkuje odustao.

Ponovno poprimivši svoj ogavnipoluljudski oblik, naslonio se na kupolu:»Samo ne zaboravi. Ona ne moraumrijeti.«

Ali što sam mogla učiniti? Svakogdana provedenog uz Irinu Margot jepostajala vedrija, veselija, naočigled seuzdižući iz emotivnog ponora u koji ju jestrmoglavio boravak u Sv. Antunu. Srcemi se slamalo dok sam promatrala kako

bolest napreduje u Irini poput kakvaupornog korova. Uskoro se počela žalitina svrab. Jedne večeri, pod svjetlomvatre iz kamina, koža joj je izgledalažuto i bolesno. Margot je to primijetila.

»Jesi li dobro, Irina?« ispitivala ju jebez prestanka.

Irina je zanemarila njezino pitanje isamo odgovorila: »Zovi me mama.«

Margot je popodneva običnoprovodila čitajući ili nagnuta prekoprozora svoje sobe, promatrajući drugudjecu koja su se okupljala u vrtovimapokraj Irinine i Grahamove kuće i žudećiza prijateljem. Rekla sam joj da provodivrijeme s mamom, jer će joj biti žao akoto ne učini. Istoga trena povukla jeprozorsko krilo i zatvorila ga te se

zaputila dolje u kuhinju, gdje je Irina ukućnom ogrtaču sjedila za stolom,mučeći se popiti šalicu juhe. Njezinemršave ruke bile su preslabe da bidržale šalicu, a grlo prestisnuto da biodjednom uspjela progutati više od kapi.Bez riječi, Margot je sjela nasuprot nje.Polako je podigla čajnu žličicu i stalahraniti Irinu. Irina bi svojom koščatomšakom obavila Margotinu dok binjezinim usnama prinosila žličicu požličicu juhe. Iako su čitavo vrijemegledale jedna drugu u oči, ni jedna odnjih nije progovorila. Kada je Margotnapokon završila, posljednji ostatci juheveć su bili hladni, a lice joj umrljanosuzama.

Na neki je način teško objasniti zašto

sam potražila Grogora. Razlog nije biosamo to što nisam željela ponovnoproživjeti bol zbog mamine smrti. Imalasam osjećaj kao da je Margot mojedijete. Mnogo puta, njezina iskustva ibol činili su mi se odvojenima od mojih.Već smo postajale drugačije.

Rekla sam Grogoru da ću ja otići, aMargot će ostati. Rekla sam mu da ćurazgovarati s Nan i da ćemo, ako je topotrebno, riješiti da netko drugi postaneMargotin anđeo čuvar. Nisam imalapojma je li to uopće moguće i ima lismisla, no bila sam spremna svepokušati. Pogled u Grahamovim očimadok je promatrao mamu kako sve više iviše dana provodi u postelji me ubijao.

Grogorov odgovor me zbunio.

»Zanimljivo«, kazao je. I zatim otišao.Iako se mama držala na životu još

mjesecima, na kraju je umrla bolnom inedostojanstvenom smrću. No bilo jetrenutaka milosti. Irinin anđeo čuvarpočeo se redovitije pojavljivati, baremna samom kraju, pa bi joj jačao mišićeda se može uspraviti u krevetu, usnovima joj davao da zaviri u raj inagovarao je da Grahamu i Margot kažestvari koje su očajnički trebali čuti. Daih voli. Da će uvijek, uvijek biti uz njih.I da nema apsolutno nikakve šanse da suHamlet i Ofelija bili brat i sestra.Graham je trebao pregledati glavu jermu je uopće palo na pamet takvo što.No, slagala se s Margot po pitanjuKalibana: sigurno, sigurno žena.

Pokopana je u maglovito jutro jednogponedjeljka u listopadu. Oko groba seokupila šačica ožalošćenih, anđela isvećenik. Kada su počeli spuštati lijes uzemlju, uputila sam se što dalje odgomile, gušeći jecaje naborima svojehaljine. No onda sam se okrenula iugledala Margot, koja je stisnutimšakama brisala krupne suze s lica, iGrahama, blijedog i klonulog,opustošena lica, i shvatila sam: Tu samda im pomognem ovo prebroditi. I takosam dugim koracima krenula premaMargot, obujmila je oko struka i šapnulajoj da primi Grahama pod ruku. Stajao jes njezine lijeve strane, malo podalje odnje. Na trenutak je oklijevala. Znam dati je ovo teško, kazala sam. Sve dosad,

bila si najbliža mami. Ali Graham tesad treba. I ti trebaš njega.

Još jednom je udahnula. Svećenik ječitao iz Biblije: ‘Anđeo Gospodnji stojioko onih koji ga se boje i izbavlja ih...’Gledala sam kako Margot sasvim polakouzima Grahama pod ruku. On se trgnuo izmisli pa, vidjevši što radi, napraviokorak u stranu tako da više nisu stajalirazdvojeni.

»Jesi li dobro, tata?«Graham je zažmirio. Nakon nekoliko

trenutaka klimnuo je glavom. Bio je toprvi put da je upotrijebila tu riječ, da gaje nazvala tata, i nešto u toj novoj tituliulijevalo mu je snagu. Sklopio je svojugrubu šaku oko njezine, dok je onačvrsto privijala njegovu ruku uza se.

Mogla bih se zakleti da mu je na licuzatitrao smiješak.

Trebalo mi je mnogo godina dashvatim kako je demon mogao ubitiljudsko biće. Nan mi je kasnije kazala danije: mamu je ubila krivnja. Ili je baremkrivnja koju je osjećala zbog pobačajanapravljenog prije toliko godina stvorilaplodno tlo na kojem je klica što ju jeGrogor posijao u njezinu tijelu moglapustiti korijenje. Njezino mi objašnjenjenije pomoglo da se osjećam bolje.Štoviše, posijalo je u meni jedno drugosjeme — sjeme osvete.

11KRATKI FILM OAROGANCIJI

Dobro, sad bih vas trebala upozoriti.Kao tinejdžerica nisam bila anđeo.

Žao mi je, nisam mogla odoljeti. Aliznate što želim reći.

Napunila sam trinaest i najednom sesvijet pretvorio u malenu vrećicu ljepila.Otkrila sam da ta čarobna tvar imasposobnost pričvrstiti postere DonnyjaOsmonda na zid moje sobe i uz to meprevesti daleko od tuge koja je nakonmamine smrti gurnula svoje blatnjavečizme ispod našeg kuhinjskog stola.

Nedugo nakon što sam se upisala umjesnu školu htjeli su me izbaciti. Tatase borio da me zadrži ondje. Imala samnajbolje ocjene u razredu iz engleskeknjiževnosti pa su rekli u redu, poduvjetom da prestanem markirati ipoticati drugu djecu na snifanje.

Nekoliko godina nakon mamine smrtivukla sam se uokolo kao vuk samotnjak,noću pišući očajničku poeziju kako bihubila tišinu, sklapajući prijateljstva spogrešnom vrstom ljudi, gledajući tatukako provodi dane zureći u sat nakaminu koji je već odavno prestaokucati. S vremenom je završio noviroman. Pročitala sam njegovu radnuverziju i dala mu detaljan osvrt.Zadovoljno se smijuljio mojoj prerano

razvijenoj sposobnosti da uočim rupe uradnji i slabo razrađene likove. Zgrabioje svoj stari pisaći stroj s radnog stola ibacio ga na moj toaletni stolić. »Piši«,naredio je. Pa sam to i učinila.

Gomilu bljezgarija, isprva. Zatimnekoliko neloših kratkih priča. A ondaljubavna pisma. Za niškorisnog dugonjupo imenu Seth Boehmer. Djelovao je kaoda ima problema s ustajanjem, ali nijemogao ni sjediti mirno. Svoju bi crnukosu toliko zalizao briljantinom da bi muvisjela do pola lica poput krila crknutevrane. Rijetko je koga gledao u oči, aruke je uvijek držao duboko udžepovima. Ali meni je bilo šesnaest.On je bio dvadesetogodišnjak,mrzovoljan i vozio je jako brzo. Kako

sam ga mogla ne voljeti?Gledala sam Margot kako kopa jamu

za samu sebe i spremno u nju uskače.Mnogo sam prevrtala očima i gunđalasebi u bradu. Recite da sam cinična. Alivrlo doslovno sam bila na njezinu mjestui sad mi se od svega toga samopovraćalo u mlazu. Seth je biosvojevrsna prekretnica: počela samuviđati koliko sam daleko dogurala odMargotina strmoglavog skoka usamouništenje.

Sada se, međutim, nisam dalašarmirati. Bilo je to kao da gledaš lošuromantičnu komediju - znaš točno tko jetko, što će se dogoditi, kad će sedogoditi, a mogao bi namjestiti sat posignalima za patetične orkestralne teme.

Cista dosada i razvlačenje. A osim toga,bilo me strah. Vidjela sam stvari kojenisam vidjela nikad prije. I ne mislim naduhovne stvari. Ovdje ne govorim oaurama i jajovodima. Mislim naposljedice svojih iskustava u Sv.Antunu. Premda smo činili sve daposljedice toga mjesta ne unište životedjece koja su onamo kročila, mnoge suse posljedice svejedno dogodile. I Sethje bio jedna od njih.

Margot je upoznala Setha jednomprilikom kada je ostala spavati kodsvoje najbolje prijateljice Sophie. Sethje bio Sophijin bratić. Vrlo rano ostavšisiroče, proveo je mnogo godina kodSophijine obitelji tako da je, unatočrastućoj farmi koju je naslijedio od

roditelja, većinu večeri radije provodiomeđu gomilom mačaka u bungalovusvoje tete i tetka. Otkad je Sophie počelapozivati prijateljice da ostanu prespavatikod nje, Seth se pojavljivao s vlastitimjastukom i dekom.

Kratki film o aroganciji:Mjesto radnje: kuhinja. Vrijeme:

sumrak. Atmosfera: za dlaku jezovita.Šesnaestogodišnja djevojka šulja se uprizemlje. Prevrće po kuhinjskim

ormarićima tražeći paracetamol — imamenstrualne grčeve i ne može spavati odbolova. Ne vidi siluetu lika koji sjedi zakuhinjskim stolom i puši. Lik je nekolikominuta promatra. Primijetio ju je iranije, dok su se Sophie i njezina

grupica razmaženih prijateljica pirlitalešminkom. Visoka (nekih metar isedamdeset i pet), vitka na onaj načintipičan za šesnaestogodišnjakinje(trbuščić, uska bedra), gusta,skandinavski plava kosa do struka.Sočne ružičaste usne, drske oči. I veomavragolast smijeh. Gleda je kakopretražuje ormariće prije nego li objavisvoje prisustvo.

»Šta si ti neki lopov?«Margot se okrene na peti, ispustivši

desetak kutija tableta protiv migrene napod. Lik za stolom nagne se naprijed,mašući poput kraljice. Mjesečina otkrivada je to Sophijin bratić.

»Hej«, kaže on, monotonim glasom.Ona zahihoće. »Hm, hej«, odvrati

zbunjeno. Mrzim koliko zbunjeno. »Štoradiš ovdje?«

On ne odgovori. Umjesto toga,potapše mjesto za stolom ispred sebe.Ona poslušno sjedne nasuprot njega. Onpovuče još jedan dugi dim cigarete,iskušavajući koliko će mu vremena dati.Kako je može upecati bez da se posebnopotrudi. Položila je ispit s odličnim.

»Dakle«, progovori on, češkajućizaliske palcem. »Ja sam budan. Ti sibudna. Zašto ne bismo pametnijeiskoristili vrijeme nego da samo buljimou mjesečinu?«

Još hihotanja. A onda, nakon što se onnasmiješi, moj smijeh u pubertetskojverziji: »Misliš da ispečemo kolač?«

On frkne opušak u sudoper, raširi

dlanove na stol i nasloni bradu na njih, sosmijehom gledajući prema njoj poputpsa: »Pametna si ti cura, znaš štomislim.«

Ona zakoluta očima: »Ovaj, ne mislimda bi se Sophie baš svidjelo da spavams njezinim bratićem.«

On se uspravi i iza uha izvuče jošjednu ručno smotanu cigaretu. Odglumiuvrijeđenost: »Tko je to uopćespomenuo?«

»Pametna sam ja cura, znam što simislio.«

Bez osmijeha. Njezine oči prodiru unjega poput lasera. On svoje širomotvori. Mnogo je pametnija nego što jemislio.

»Cigaru?«

»Može.«»Hej, Margot?«»Aha?«Izgovorila sam sljedeće riječi zajedno

s njim: »Što kažeš da ti i ja pođemo udugu šetnju parkom?«

Margot udahne dim, trudeći se da sene zakašlje: »Nema nikakvih parkova ublizini.«

»Pametna si ti cura, znaš što mislim.«Nagnem se prema njoj i jasno

izgovorim: Nemoj. Znam da govorimuzalud. Nikad mi se ništa nije moglonarediti, ni kada sam imala četrdeset, apogotovo ne sa šesnaest. A znala sam dani prepreke ne bi upalile - zbog njih sambila samo još odlučnija. Pomno samrazmislila o tome što poduzeti. Jedino

što sam u ovoj situaciji mogla napravitije ostati po strani i pustiti Margot daradi ono što je radila, i kada sve budegotovo, kada sve užasne pogreške većbudu učinjene, potruditi se da iz krhotinastvorim nešto lijepo. Kao mudrost.

Dobro, nikada nisam slušalapsihologiju na faksu. Nisam se susrela sFreudom. No nešto mi je postalokristalno jasno tijekom tog razdoblja,rasvjetljujući mi jedan životni izbor kojinikad nisam baš razumjela i od kojeg senikad nisam u potpunosti oporavila.

Margot su uzbuđivale njihove svađe.Ne, najozbiljnije. Primala je pljuske i

udarce, ismijavanja i laži, znajući da ćepoljupci koji uslijede biti još slađi zbognjih, i da su njegova obećanja i

romantične geste još uzbudljiviji nakonmodrica.

Jednom kada se Seth u sitne satepopeo uz oluk u Margotinu sobu iinzistirao da ga slijedi u auto, nevoljkosam krenula s njima dok su se voziliprema kafiću u većem gradu udaljenompetnaestak kilometara. Ispod treštanjaJohnnyja Casha na radiju začuo seSethov glas: »Volim te, mala.«

»Ja tebe još više, Seth.«Seth stiša radio: »‘Si sigurna?«Margot klimne glavom: »Što posto.«»Bi li umrla za mene, Margot?«»Naravno da bih!«Stanka.»Bi li ti umro za mene, Seth?«On se zagleda u nju, ne trepćući. Oči

su mu metalnosive i smiješi seosmijehom palikuće: »Ubio bih za tebe,Margot.«

Ona je na sedmom nebu. Ja senervozno promeškoljim na mjestu.

Manje od sata kasnije, Seth je izvlačiiz kafića i silovito baca o zid. Upire jojprst u lice: »Vidio sam te!«

Margot pokušava doći do daha: »Štosi me vidio?«

»Onaj tip. Pogledala si ga.«»Nisam!«»Ne laži mi!«Ona mu obujmi lice dlanovima:

»Seth... Ti si taj kojeg volim.«On je ošamari. Jako. A zatim je

poljubi. Nježno.

I, začudo, ona uživa u svakom trenutkute sapunice.

Posavjetovala sam se s Grahamovimanđelom čuvarem dok je Margotkoračala gore-dolje po sobi,razgovarajući sama sa sobom,smišljajući kako mu reći. Grahamov

anđeo — Bonnie, njegova mlađa sestra— klimnula je glavom i nestala. Upravokada sam počinjala sumnjati u njezinu

taktiku - Nestala je? - Bonnie seponovno pojavila, zajedno s još nekim.Bila je to Irina, neka tri desetljećamlađa, glatkog lica i bistrih očiju, udugoj bijeloj haljini. Samo, iz njezinihleđa nije tekla voda. Pogledala je u

mene, ispružila ruku i pomilovala milice. Dlanovima sam prekrila usta, a očisu mi se napunile suzama.

»Mama«, prozborila sam, a ona meprivukla na svoje grudi. Nakon dužegvremena zakoračila je unatrag iprislonila mi dlanove na obraze.

»Kako si, dušo?« kazala je.Val suza otežavao mi je odgovor.

Bilo je toliko toga što sam joj željelareći, toliko toga što sam željela pitati.

»Stvarno mi nedostaješ«, bilo jejedino što sam uspjela izustiti.

»O, dušo«, kazala je. »I ti meninedostaješ. Ali, znaš, sve će biti u redu.Zaista nisam tako daleko, obećajem ti.»Okrenula je pogled prema Grahamu.Znala sam da je došla biti uz njega.

»Koliko možeš ostati?« upitala sambrzo.

Pogledala je u Bonnie. »Nemam punovremena«, kazala je. »Duhovima jedopušteno posjetiti ljude samo kad je tonužno. Ali vidjet ćemo se uskoro.«Obrisala mi je suze, pa zatim privuklamoje ruke svojim usnama i poljubila ih.

»Volim te«, prošaputala sam i ona senasmiješila, da bi odmah potom sjela nakauč pored Grahama, koji je hrkao ibalio u snu, i naslonila glavu na njegovegrudi.

Odjurila sam gore u Margotinu sobu.Stajala je ispred ogledala, govorećinešto u sebi.

Nisam mogla izdržati. Margot!zadihano sam povikala. Mama je dolje,

požuri! Nije se obazirala na mene, negoje samo nastavila uvježbavati svoj maligovor. Govor kojeg sam se vrlo dobrosjećala.

Znam da si jako razočaran u mene iznam da bi i mama bila... Oči su joj senapunile suzama. ...Ali, kako je reklaLady Macbeth, što je učinjeno, ne možese raščiniti. Dobro sam razmislila iodlučila sam zadržati dijete. A ti odlučihoćeš li me izbaciti iz kuće.

Vidjela sam ga kad je bio tek klica,gledala ga kako kovitla i rastvara se, svedok se nije smjestio poput dijamanta nacrvenom jastučiću. Srce mu jepodrhtavalo. Maleni dječak. Moj sin.

Margot je završila svoj monolog i jošneko vrijeme zurila u samu sebe u

ogledalu. Na trenutak, naši su se odrazistopili. Bile smo sestre blizanke sasuprotnih strana smrtnosti. Samo jepogled u dubini naših očiju bio drukčiji.Margotine oči imale su pogled nekogatko se bliži mostu iznad provalije. Mojesu bile oči nekoga tko ga je prešao.

Polako je sišla u prizemlje i zazvala:»Tata?«

Zahrkao je, još uvijek u snu. Pokušalaje ponovno. Irina ga je nježno gurnula ion se probudio. Margot se istog trenutkaukočila od straha. Nadala se da ćenastaviti spavati pa će moći preskočitiovaj mučan razgovor. Hitro se uspraviona kauču i pogledao oko sebe. Spazio jeMargotin izraz lica.

»Jesi li dobro? Što se dogodilo?«

Ustao je i stao petljati po kosi, tražećinaočale.

Margot ga je požurila umiriti: »Ništa,ništa, tata.«

Da bar.»Dođi i sjedi tu«, kazao je pospano.Margot ga je poslušala, skrivajući

oči. Već je plakala.Graham je napipao put do kuhinje.

»Blijeda si kao krpa«, rekao je. »Jesidobro? Sjedi, skuhat ću nam čaj. Groznoje ovako dugo spavati... Sanjao sammamu, znaš.«

»Jesi?« Margot su se suze slijevaleniz obraze.

Dovikivao je iz kuhinje: »Rekla mi jeda moram bolje paziti na tebe. Zamislito, ha?«

Margot nije ništa rekla. Zarila jenokte u svoja bedra kako ne bi naglaszajecala. Gledala sam kako joj se Irinapribližava, obavijajući ruke oko njezinastruka.

Vrativši se u dnevnu sobu, Graham jeugledao Margotino lice, odložioposlužavnik i primio je za ruke. Veomanježno je upitao: »Što je, ljubavi?«

Zatvorila je oči i duboko udahnula.Stala sam pokraj nje i stavila ruku nanjezino rame.

»Mislim da sam trudna, tata.«Odvratila sam pogled. Nisam mogla

podnijeti po drugi put vidjeti tatino licekako stari u sekundi, kako se obrušava utugu. No, kada sam ipak podigla glavu ividjela taj isti izraz još uvijek na

njegovom licu, shvatila sam: to nije bilatuga, ni razočaranje, pa čak ni ljutnja -barem ne na Margot.

Bio je to portret neuspjeha.A na njemu su se jasno vidjeli i obrisi

njegova i Irina djeteta, djeteta koje suodlučili ne zadržati.

»Samo mirno«, prošaptala mu jeIrina. »Treba joj savjet, a neosuđivanje.«

Polako se sagnuo prema Margotinulicu, prišavši joj toliko blizu da mu jemogla vidjeti tugu u očima: «Što god daodlučiš učiniti, moraš odlučiti vrlo, vrlopažljivo, bez puno razmišljanja o onomesad i ovdje, ali s pomnim razmišljanjemo budućnosti.«

Sjeo je pored nje i primio je za mrzle,

drhtave ruke: »Voli li te?«»Tko?«»Otac.«»Da. Ne. Ne znam«, šaputala je, a

suze su joj s usana padale u krilo.»Jer ako te voli, imate šansu. A ako te

ne voli, moraš misliti na svojubudućnost.«

Željela je da viče na nju i izbaci je izkuće. Njegova logička analiza samo ju jejoš više zbunjivala. Ispružila sam ruku ipoložila je na njezinu glavu. Njezino jeuznemireno srce počelo sporije kucati.Nakon nekoliko trenutaka kazala je:»Moram saznati voli li me ili ne.«

Graham je klimnuo glavom: »Saznaj,saznaj.« Podigao je pogled premaIrininoj fotografiji iznad kamina upravo

u trenutku kad mi se Irina nasmiješila,odmah potom nestavši onamo odakle godje došla. »Gdje ima ljubavi, ni jedanproblem nije nerješiv.«

Sjetila sam se da sam već znalaodgovor. I već sam znala rješenje. Onošto sam zapravo htjela bilo je da mi ganetko drugi kaže, da potvrdi da nisam zlaosoba jer sam ga se željela riješiti.

Morate shvatiti: Margotine misliosjećala sam kao udarce biča na svojimleđima. Najviše to njezinosedamnaestogodišnje neznanje ostvarima koje su joj padale na um. Nijednom nije zamislila drugo ljudskobiće, stvarno dijete. Ovu je trudnoćuvidjela samo kao smetnju u svom životu,kao ogroman krtičnjak u vrtu koji je

morala razvaliti. Glupo dijete, pomislilaje, a ja sam se sjetila Margot kada jebila beba, kako je rođena, kako jenapuštena, kako je neizreciva želja dapreživi sve više i više rasla u meni.Kako bih se ja trebala brinuti za bebu?Zašto bih to uopće htjela? pomislila je.A ja sam, s nemalom grižnjom savjesti,pomislila na to kako sam se pitala bi limožda bilo bolje da je Margot umrla, danikad nisam niti živjela. Još sam sličnihmisli vidjela dok su se vrtjele poMargotinu mračnom umu, misli koje sene mogu prisiliti ni napisati.

Pronašla je kliniku za pobačaje uLondonu koja će zahvat obaviti zaokruglu svotu od dvjesto funti. Priopćilaje Gra-hamu svoj plan, a on je samo

klimnuo glavom, rekao da će joj datinovac i objasnio joj da će jako boljeti,ali da mora biti hrabra.

Sethu je rekla tek tjedan dana kasnije.Blago je zinuo, zatim odvratio pogled iushodao se po sobi. Dala mu je nekolikominuta.

»Seth?« naposljetku je zaustila.Okrenuo se prema njoj. Njegov široki

cerek i blistave oči posadile su sjemesumnje u njezinu srcu. Nije očekivala daće biti sretan. Možda je ovo ipak bilodobro. Možda će ostati zajedno. Moždaće ipak zadržati to dijete.

Znala sam što slijedi jednako dobrokao korake valcera. Pognula sam glavu iispružila ruku da ublažim silinu njegovašamara. Zateturala je od udarca.

Uhvatila se za naslon fotelje kako bi seumirila i okrenula se natrag premanjemu, omamljena i bez daha.

»Seth?!«A onda, iz mojih krila, glas koji je

odjeknuo svim zakutcima moje duše.Pusti. Pokušala sam se umiješati ispriječiti Sethove sljedeće poteze, nonajednom sam se našla s druge stranezida. Iza njega sam čula svaki šamar,svaki tupi udarac njegovih nogu, ivrištala sam s jedne strane zida dok jeMargot vrištala s druge, i šakama samlupala po hladnim ciglama.

Na brzinu sam se osvrnula oko sebe.Bila sam u vrtu iza Sethove kuće, međukorovom i umirućim suncem.

Trenutak kasnije, osjetila sam ruku

oko svojih leđa. Podigla sam pogled.Solomon, Sethov anđeo čuvar. Već smose bili nakratko sreli. Posegnuo je zamojom rukom da me utješi.

»Miči se od mene«, planula sam.»Samo mi pomozi da se vratim unutra.«

Odmahnuo je glavom. »Ne mogu«,rekao je. »Znaš to.«

»Zašto smo vani?« derala sam se.Solomon je samo zurio u mene. »Neke

se stvari jednostavno moraju dogoditi«,prošaputao je. »Druge ne. Kada samiizaberu, mi nemamo utjecaja.« Još jedankrik iznutra, a zatim zvuk lupanja vrata.Tišina. Solomon je pogledao u zid. »Sadse možeš vratiti unutra. Seth je otišao«,kazao je blago, a ja sam zakoračilanaprijed i u čas se našla u sobi s Margot.

Ležala je na podu, boreći se za dah, akosa joj je bila raščupana i slijepljenakrvlju i suzama. Oštra bol u u trbuhunatjerala ju je da se u trenu uspravi isjedne, cvileći od boli. Još uvijek jepokušavala doći do daha. Polako iduboko, polako i duboko, govorila samjoj, glasom ispresijecanim jecajima.Osvrnula se oko sebe, sva u strahu da bise Seth mogao vratiti i istodobno žudećiza njegovom utjehom.

Nagnula sam se nad nju popraviti onošto sam znala da je nepopravljivo.Dijamanta u njoj više nije bilo. Crvenijastučić rasparao je svoja debelabaršunasta vlakna po čitavom podu.

Otišla sam po pomoć i uspjelanagovoriti susjedu da navrati do Setha.

Kada se nitko nije pojavio na vratima,odlučila je ući unutra i uvjeriti se da je smladim Sethom sve u redu. NašavšiMargot na podu, pozvala je hitnu pomoć.

Nastojeći se nositi sa svime što joj sedogodilo, Margot je odlučila odseliti sešto je dalje mogla od Setha. Zavrtjela jeglobus na Grahamovu stolu, zatvorila očii ispružila kažiprst. Ja sam bila ta koja jezaustavila globus i spustila njezin prst nanajbolji grad na svijetu: New York.

Tako dobar da su mu dvaput dali ime.

12OCEAN KOJI SE

MRAČIJedna napomena: kad postanete anđeo

čuvar (a to ne postaju svi), iskusitepotpuno nov način putovanja zrakom. Makakva poslovna klasa. Prvi razred je zamekušce. Anđeoska klasa je prava stvar.Uključuje sjedenje na nosu zrakoplovaili, kad poželite malo protegnuti noge, nakrilu. Mogli biste pretpostaviti da takavpoložaj pruža samo izvrstan pogled naoblake i zalaske sunca. Ne dajte sezavarati. Nije to obožavano sjedalopored prozora. Sjedeći na tom avionu,

leteći iznad Grenlanda, pa zatim i NoveŠkotske, vidjela sam mnogo više odoblaka. Vidjela sam anđela Jupitera,toliko velikog da su njezina krila — kojasu bila od vjetra, a ne od vode -obavijala taj ogromni planet, neprestanokao reketom odbijajući meteore koji suputovali prema Zemlji. Pogledala samdolje i vidjela stratosfere anđela kakolebde iznad Zemlje, slušajući molitve ipriskačući u pomoć anđelima čuvarima.Vidjela sam puteve molitvi i stazeljudskih izbora kako vijugaju na svestrane poput golemih autocesta. Vidjelasam anđele u gradovima i pustinjamakako svijetle, poput noćnih snimkiZemlje s Mjeseca — uvijeni rog Afrike,obasjan svjetlima Cape Towna i

Johannesburga, pasju glavu Australijeobrubijenu zlatnim plamenom, i vješticuna metli — Irsku — kako blistasvjetlima iz Dublina, Corka, Derryja iBelfasta: nisu to bila svjetla gradova,nego svjetla anđela čuvara.

Margot se zaputila u New York unamjeri da tamo ostane samo preko ljeta.Šteta koju joj je Seth nanio nije bilasamo u gubitku djeteta, ni poniženju kojeje osjećala dok su sestre u bolnicicoktale jezikom zbog još jedne trudnet i n e j d ž e r i c e , zaboravljajući nadostojanstvo i lijekove protiv bolovadok su je podvrgavale dilataciji ikiretaži, pa čak ni u dubokoj žalosti iizdaji koju je osjetila kad je u potpunostishvatila što joj je Seth učinio. Ne, nije ju

volio. Svaki čovjek ima po jednu istinukoju nikad do kraja ne nauči. Morauvijek iznova prolaziti iste lekcije ičiniti iste pogreške dok je ne postanesvjestan. U Margotinu slučaju to je bilanjezina nesposobnost da razlikuje ljubavi mržnju. New York je, mislila sam, biomjesto gdje se sve posložilo — i gdje sesve opet raspalo.

No, događalo mi se nešto neobično.Onoga dana kad smo se zaputile u zračnuluku, primijetila sam da moja haljina imanekakav srebrnkasti sjaj. Pretpostavljalasam da je to samo odsjaj neke drugeboje. Za vrijeme leta u New York,haljina je već poprimila boju jorgovana.Počela je mijenjati boju tako brzo dasam je gledala kako putuje kroz spektar

ljubičastih i nebeskoplavih nijansi, svedok, sletjevši na JFK-u i spotičući sekroz dvoranu za preuzimanje prtljage,nisam stala zadizati skute svoje haljine,u čudu se pitajući zašto je sad tirkizna.

Osvrnuvši se oko sebe, doživjela samnajveći šok u životu. Činilo se da samstekla drukčiju vrstu vida - duhovnisvijet napokon mi se otkrio u svojojpunini. Kao da je odjednom neki zastorpovučen u stranu, otkrivajući dva svijeta- ljudski i duhovni - bok uz bok. Stotine,n e , tisuće anđela. Kako ono Biblijakaže? Mirijade. Da, tako je. Mirijade,zborovi, desetci, legije - svi su biliondje, u šarenoj magli. Anđeli su seokupljali oko obitelji koje su dočekivalesvoje voljene ili pomagali

poslovnjacima velikih trbuha povućitešku prtljagu s pokretnih traka. Duhovi -ne šalim se, pravi duhovi - koji su sepovremeno pojavljivali na čudnimmjestima, dezorijentirani, izgubljeni, udruštvu svojih anđela koji su strpljivočekali dan kada će shvatiti da jesu mrtvii da je doista vrijeme da odu. Inaposljetku, demoni.

Ne želim da iz slike koju prikazujemzaključite kako je suživot izmeđudemona i anđela imalo lak. Sada kadasam jasno vidjela duhovni svijet, vidjelasam i to da demoni žive među namapoput štakora u štali: kujući urote daugrabe svaki ljudski otpadak kojeg su semogli dočepati i, ako im se dopusti,sposobni su prouzročiti nevjerojatnu

količinu štete.Isto kao i anđeli, demoni su se

pojavljivali u najrazličitijim oblicima.Uvidjela sam da je njihova pojava —bila ona tamna sjenka ili gusta magla,lice koje je lebdjelo u zraku ili, poputGrogora, potpuno odjeveno stvorenje slicem — uvijek snažnom sponompovezana s ljudskim bićem koje supratili. Gledala sam mladića utrapericama i uskoj bijeloj majici kakoprolazi terminalom zračne luke vukućikovčeg i valjajući žvakaću gumu poustima, mišićav i vedar. Vidjevši ganikad ne biste pomislili da bi uza semogao imati ijednog, a kamoli dvademona, koja su mu koračala uz bok,narogušeni poput dobermana. A onda

sam vidjela njegovu auru - ljubičasto-crne boje patlidžana. I što god da je tajmladić učinio u životu, nije imaosavjesti: krune od svjetla koju većinaljudi ima iznad glave kod njega nije bilo.Nije bilo čak ni sjene.

Margot je uzela svoju prtljagu - jednujedinu torbu - s pokretne trake ipogledala oko sebe, omamljena brojemljudi koji su dolazili i odlazili, neznajući točno na koju stranu krenuti.Imala je adresu prijateljeva prijateljakoji joj je bio spreman osigurati smještajdok se ne snađe. Jasno sam se togasjećala - prijateljev prijatelj bio jevlasnik knjižare i vrlo je radoiskorištavao Margotinu spremnost daradi besplatno, u zamjenu za sobičak na

katu s čudnim uzmeškoljenim crnimtepihom, koji je, ustvari, bio gomilažohara - pa sam po ramenu potapšalaanđela koji je stajao pored izlaza izatražila pomoć. Na moje oduševljenje,progovorio je čistim naglaskom izBronxa. Rekao je da će popričati sasvojim ‘tipom’, pa sam pretpostavila damisli na svoje Štićeno Biće. Njegov je‘tip’ bio vozač taksija. Usmjerila samMargot u njegovom pravcu.

Vozač taksija slučajno je znao za nekomjesto gdje bi Margot mogla pronaćiposao i smještaj, i to u samom srcugrada. A kao poseban dodatak, nalazilose odmah iza ugla najbolje male‘sveameričke’ kavane u gradu. Fritaje dazaboli glava! Margot se sva usplahirila

zbog svoje dobre sreće. Blistala je poputbundeve za Noć vještica kada se vozačzaustavio na mjestu gdje je trebala izići.Ja, s druge strane, nisam mogla vjerovatikakve sam sreće. Da pokušate pogoditigdje smo završile? Hajde, probajte. Nijeteško.

‘Babbington knjige’ na svoju nesrećuviše su nalikovale zalagaonici negoknjižari. Bob Babbington — lijeni iizrabljivački vlasnik, koji je stalnožvakao duhan — naslijedio je posao odsvoga oca. Njegova odluka da nastaviobiteljski posao nije imala veze sastrašću prema knjigama - čitao jeautopriručnike - ili sa željom da preuzmečasnu ulogu treće generacijeBabbingtonovih prodavača knjiga, nego

s njegovom naklonosti premabesplatnom smještaju i zaposlenju kojeje uključivalo gotovo neprestanosjedenje i pušenje. Moglo bi se reći dase s udaljenosti od deset kilometaravidjelo da Bob taj posao ne radi sasrcem. Obojana u crno i ukrašenaprozorskim sandučićima koji su umjestocvijeća bili prepuni osušenog korova ilimenki piva, knjižara je izvanaizgledala jednako primamljivo kao iotvorena grobnica. Unutrašnjost je bilajoš gora.

Ne dajući se obeshrabriti njezinimizgledom, Margot je gurnula vrataknjižare i s praga zazvala: »Dobar dan?«Tako je onamo ulazila većina kupaca -pitajući se smetaju li možda. U

udaljenom kutu trgovine uspjela jerazaznati mali grm crne kose i dugebrkove, iznad kojih je plesao leteći zmajduhanskoga dima, a ispod lebdioogroman, bijeli osmijeh, za koji seispostavilo da je, ustvari, Bobov trbuh,koji mu je ispadao iz preuske majice.Čim je na pragu ugledao plavokosucigansku kraljicu u kariranom, pomislioje na lisice za ruke. O, o.

Bilo kako bilo, ostavši vjeran svojojriječi, Bob je ustupio Margot sobu nakatu u zamjenu za ‘ispomoć’ u trgovini uprizemlju. Škrgutala sam zubima islijedila ih uokolo, nogama udarajućiGusara — Bobova slijepog, šugavogmačka - i odašiljući blago svjetlo kakobih rastjerala žohare i štakore.

Margot se zavukla među prljaveplahte kreveta na razvlačenje, pomislilana to kako joj već nedostaje Graham iplačući se uljuljala u san. A ja, ja samkoračala gore-dolje po škripavom podu,promatrajući svoju haljinu kako ponovnomijenja boju poput oceana koji se mračipod olujnim nebom. Čekala sam Nan -obično bi se pojavila svaki put kad bi seu mome svijetu nešto promijenilo - nonije je bilo. Pa sam pokušala samashvatiti što se događa.

Nisam morala dugo razmišljati. Biloje, moglo bi se reći, nekolikonagovještaja. Isto kao što mi je duhovnisvijet otvorio svoja vrata samo nekolikosati ranije, tako je sada bilo i sprirodnim svijetom. Pogledavši na ulicu

ispod prozora, vidjela sam nešto što mise isprva učinilo kao oblak prašine kojilebdi dva metra iznad pločnika. A ondasam shvatila da su ti oblaci’ zapravorojevi bolesti u koje su muškarci i ženenesvjesno ulazili. Nepomično samsjedila i užasnuta promatrala čovjekakoji je upravo prošao kroz oblak,ponijevši sa sobom Kaposijev sarkomkoji mu se već stao širiti na desni i kožuoko koljena poput kugli razasutih pobilijarskom stolu, pa zatim i ženu koja sehitrim korakom izgubila u daljini sasuvenirom stotinu godina starog virusakozica. Pokušala sam upozoriti njihoveanđele, i oba puta njihov mi se odgovorodvrtio u glavi, jasno poput govornepošte: Gledaj pažljivije, novakinjo. U

svakom su virusu lekcije.Trebalo mi je dugo, dugo da počnem

gledati tako pažljivo.Kao što možete zamisliti, Margotina

soba bila je pravi raj za mikrobe. Noćsam provela štiteći joj pluća od spora uvlažnom zraku i poprilično agresivnegripe čiji se virus nalazio u jastučnicioko koje se sklupčala u snu. No to je biomačji kašalj u usporedbi s onim čimesam se u konačnici bavila. Kao da igramšah, ostatak noći provela sam rušećiputokaze koje su za Margot postavljalatri demona čija lica nisam vidjela.

Da objasnim. Demoni se, kako samsaznala, ne služe šaputanjem prijedloga igurkanjem laktovima. Oni suznanstvenici ljudske slabosti. Potaknut

će srodne duše da se vjenčaju, istodobnopronalazeći najmanju pukotinu unjihovoj vezi pa će provesti godinegazeći po njoj sve dok naposljetkurazvod ne rastrga ne samo te srodne dušenego i njihovu djecu, i djecu njihovedjece, i tako unedogled, sve dok sepukotina ne proširi generacijama.Demoni svoje ciljeve postavljajudobrano unaprijed. Oni love u čoporima.Njih trojica proveli su veći dio te noćiprovodeći plan koji su kovali većgodinama: nagovoriti Margot da sioduzme život.

Oznake tog puta vidjela sam čim samnogom stupila u knjižaru. Prvi je znakbio Bob. Vidio je Margot i pomislio nalisičine. Još mu se jedna misao Zavrtjela

u glavi, poput kratkog filma: držat će je ustanu na katu tjednima, mjesecima,možda čak i godinama. Mogla bi kuhati ičistiti, a on će je opskrbljivati s onolikotrave koliko bude trebalo da zaboravibilo kakve misli o bijegu. Njegovnarušeni osjećaj ljudskosti odagnao je tumisao, no stalno mu se iznova vraćala.Ja i deset drugih anđela napravili smokrug oko Bobova kreveta i ispunili musnove sjećanjima na majku. Kada jesvjetlost oko njegove glave počelajačati, pojavile su se one tri druge silekoje su se nalazile u zgradi. I to je biotrenutak kada sam saznala za činove usvijetu anđela: četiri anđela među namaizvukla su mačeve. Debele mačeve sazasljepljujućim svjetlom, čija je oštrica,

kad bi se zagledao, izgledala kao da jenačinjena od gorskog kristala. No, odčega god da je bila, upalilo je. Demonisu otišli, a njihov plan je propao. Ali janisam htjela riskirati. Provela sam čitavunoć planirajući novi put za Margot,zajedno s ostalim anđelima. A zatim suotišli učiniti ono što se moralo.

Do jutra je moja haljina većpoprimila plavu boju indiga, a ja sambila izgubljena, uplašena i uzbuđena. Izmeni nepoznatog razloga, haljina mi jepromijenila boju upravo u trenutku kadasam napokon strgnula zastor s duhovnogsvijeta. Da sam znala koliko ću jošdodatne odgovornosti nositi na leđima -koliko će više zaštite Margot trebati —mislim da bih ga bila ostavila na mjestu.

Ali sada je bilo prekasno.

13VRAĆANJEPUŠKE

Idući sam dan započela s obnovljenimosjećajem svrhe i jasnom namjerom:otkriti kako sam umrla. Ili točnije, otkrititko me ubio.

Margot je uskoro punila osamnaestgodina, a još je uvijek bila naivna poputdjevojčice. I lijepa kao slika. Kao da todvoje samo po sebi nije činilo dovoljnoopasnu kombinaciju, glava joj je bilaprepuna snova o životu koji se nikadneće ostvariti: uspješna spisateljskakarijera koju će uskladiti s podizanjem

šestero djece (tri dječaka i tridjevojčice) u kući negdje sjeverno odNew Yorka, okruženoj cvijećem iispunjenoj mirisom pite od jabuka, kojuće peći zgodnija verzija Grahama. Nopromatrajući je dok se naginjala prekoprozora stana koji je gledao na uliceokupane prljavom kišom i preplavljenežutim taksijima, a njezina su sanjarenjabojila zrak oko nje živo poput ljubičica,nisam mogla a da se ne upitam, sosjećajem žaljenja koji me paralizirao:Kad se sve promijenilo? Gdje je svekrenulo krivo?

Je li to bilo zbog Hilde? Setha? Sallyi Padraiga? Loua i Kate? Zole i Micka?Je li to bilo zbog stvari koje će se tekdogoditi - poput udaje za Tobyja,

rađanja Thea i raspada braka iz kojegsam isplovila na rezervoaru punomvotke? Ovo je bio trenutak mog životakad se sve trebalo vinuti u beskrajnenebeske visine. Plavokosa djevojka kojaje živjela na Manhattanu u vrijeme kadasu ulicama tekle sve najbolje revolucije— društvena, politička, seksualna,gospodarska -nije neka tri desetljećakasnije trebala završiti mrtva u hotelumanje od deset kilometara odavde. Da,događa se. Ali ne za vrijeme mogdežurstva.

Margot je zatvorila prozor, odjenulase (karirane hlače iz kućne proizvodnje,modri vuneni džemper) i počešljalasvoju dugu kosu. Stala je ispred visokogsamostojećeg zrcala i promotrila svoj

odraz u njemu. Ja sam stajala iza nje,brade naslonjene na njezino rame. Curo,uzdahnula sam, moraš nabaviti novuodjeću. Malo je napućila usnice,pljusnula se po obrazima i zagladilasvoje čupave, guste obrve. Lagano seZavrtjela u svojoj opravi - jesam lispomenula da su hlače od tartana uz tobile visokog struka i vrećaste nabokovima? - pa se namrštila. Isto kao ija.

Zar sam nekada stvarno izgledalaovako? Kako me nisu uhitili?

U knjižari u prizemlju Bob je slagaoknjige bez ikakvog posebnog reda,istodobno pokušavajući pojesti pecivood cimeta. Ugledao je Margot iposramljeno odvratio pogled. Snovi o

majci bili su teški i uznemirujući.Nečiste misli o tome kako će zatočitiMargot nestale su. Počela sam naziratijednu sasvim drugačiju stranu togčovjeka. Bio je krtica u ljudskom obliku.Znatiželjan na neki slijep način,mumljajući se vukao kroz uske hodnikeizmeđu pretrpanih polica s knjigama,uživajući u nedostatku ljudskog društvapoput svinje u blatu. Njegov anđeo -njegov djed Zenov - slijedio ga jeuokolo s rukama na leđima, snegodovanjem vrteći glavom zbog kaosarazbacanih stranica i papirnatih omotaknjiga u kojemu je obitavao. A kad bihse dovoljno pažljivo zagledala, vidjelabih kako se s obje njegove stranepojavljuju paralelni svjetovi, isprva

mutni poput televizijskog ekrana podvodom, no sve jasniji što bih se jačekoncentrirala, kao da se voda oko njihsmiruje: u jednom sam ga vidjela kaomalenog dječaka koji se u ormaru skrivaod teških pesnica svoga oca, a u drugomkao umirovljenika: usamljenog, senilnogstarca koji još uvijek slaže knjige. Zbogoba ta prizora bilo mi ga je pomalo žao.

Ponudio je Margot čajem, koji jeodbila, pa je zatim proveo kroz knjižaru.Ispričavam se, jesam li kazala knjižaru?Trebala sam reći riznicu književnogblaga. Tip je imao stotinu godina staraizdanja Plauta koja je u svrhu stabilnostidržao podmetnute pod bilijarski stol,potpisane primjerke djela LangstonaHughesa koji su sakupljali prašinu ispod

blagajne, prvo izdanje Akhmatove kojeje koristio kao podmetač za šalice. Dokje Bob trabunjao o tome kako mu lošeide prodaja, kako stvarno ne zna zašto bise itko mučio razdvajati povijest pozemljopisnim kategorijama i bla, bla,bla, ja sam napokon uspjela usmjeritiMargotinu pažnju na Akhmatovu. Uzelaje knjigu u ruke i zagledala se u korice:»Znaš li tko je ovo?«

Prošla je najmanje minuta. »Tko?«»Žena na koricama ove knjige.«»Čovječe, baš mi se sviđa taj tvoj

naglasak. Hajde još jednom kažikorice.«

»To je Anna Akhmatova. Jedna odnajrevolucionarnijih pjesnikinjamodernog doba.«

»Oo...«»A ovo«, izvukla je primjerak

Shakespeareovih Djela s druge police inaglim pokretom ga otvorila, »ovo jepotpisao

Sir Laurence Olivier. Na pragu smozbirki najboljih sveučilišnih odsjeka zaknjiževnost na svijetu.«

S iščekivanjem je zurila u njega.Klimala sam glavom. To je to. Bob sezbunjeno vrpoljio na mjestu.

»Koliko dugo ovo već leži ovdje?«Bob je podigao ruke, kao da se

predaje: »Uf, pa ne znam...«Stala je preturati po ostalim

policama. Bob se ogledavao uokolo kaoda očekuje da će svaki tren na vratabanuti ostatak španjolske inkvizicije.

Margot je prestala preturati i stavilaruke na bokove. »Hmmm«, kazala je,koračajući gore-dolje između polica.

Sad je već probudila Bobovu potpunuznatiželju: »Šta? Šta?«

Zastala je i zamišljeno uperila prst unjega. Nategnuo je majicu do remena.»Trebaju ti novije stvari«, kazala je.

»Misliš kao novija odjeća?«»Ne! Novije knjige. Imaš previše

klasika na ovim policama.« Joškoračanja. »Buvljaci. Gdje seodržavaju?«

»Blju-šta?«»Oprosti, privatne rasprodaje,

sajmovi rabljene robe, mjesta gdje ljudiprodaju stvari koje im više ne trebaju.«

»Ovaj...«

»Na takvom mjestu mogli bismojeftino nabaviti knjige koje drugima netrebaju.«

»Mogli bi... ?«»Izići ću i potražiti gdje bismo se

mogli opskrbiti novim stvarima.«»Ovaj, Margot?«Okrenula se na pragu, već u kaputu, i

upitno ga pogledala: »Što?«Bob se počešao po trbuhu: »Ma ništa.

Samo... sretno.«Nasmiješila se i otišla.Za one među vama koji se toga ne

sjećaju, u to vrijeme nisu bili živi ili suga proveli na pustom otoku, New Yorkje kasnih 1970-ih bio pulsirajući,osiromašeni, zločinom i drogamazagađeni i sirotinjskim četvrtima

pretrpani cjelodnevni disko. Vraćajućise sada onamo osjećala sam kako meistodobno prolaze trnci i od straha i oduzbuđenja. Iz moje se perspektive činilokao da u gradu obitava po deset anđelana jedno ljudsko biće, i to različitihvrsta anđela - neki su od njih nosilibijele haljine, drugi su plamtjeli poputvatre, a neki su bili golema stvorenjanačinjena od pulsirajuće svjetlosti.Nikakvo čudo da je grad prštaoosjećajem nepobjedivosti, kao da je isam imao krila koja su ga moglauzdignuti iznad svake nedaće koja gazadesi. Ulice kojima je Margot toga jutrakoračala su, primjerice, nedugo prijetoga bile preplavljene krvlju,novinarima i štakorima, i to nakon niza

ubojstava počinjenih od strane serijskogubojice poznatog pod imenom Samovsin. Neko se vrijeme u zraku osjećaoteret straha i sumnje. Teže se disalo, apločnici su bili previše skliski zahodanje. No već sad, nakon što je prošlotako malo vremena, život je opet bio upunom cvatu. Makovi su prkosno nicaliiz pukotina u asfaltu koji je jošdonedavno bio ograđen policijskimtrakama. I sjetila sam se da je upravo tobio razlog zbog kojeg sam se osjećalasigurno, premda su me u osamnaestmjeseci četiri puta opljačkali na ulici, ida je to bio razlog zbog kojeg samvoljela taj grad: ne zbog kafića koji suistodobno služili kao skrovišta Crnimpanterama, ni pjesnika beat generacije

na Šestoj aveniji ili inih revolucionara,nego zbog sposobnosti oporavka koja sećutila u svakom kutku toga mjesta, zbogosjećaja da se i sama mogu popeti prekosvih golemih zidova svoje prošlosti i snjihova vrha dosegnuti još veće visine.

Počelo je kišiti. Margot je navuklakaput preko glave, pokušavajući se snaćiu planu grada koji je držala u rukama.Na jednom je mjestu pobrkala desno ilijevo pa se nedugo zatim našla ustambenoj ulici u istočnom dijelu grada.Već odavno nije vidjela kuće takostisnute jednu uz drugu, poput cjepanicanaslaganih uza zid štaglja. Neko jevrijeme stajala na mjestu, pogledomproučavajući red bijelih trokatnica dočijih su ulaznih vrata vodile stube.

Nekoliko metara ispred nje, ušminkanitip neukrotive kose i visoka crnkinja udugoj žutoj haljini iznosili su kutije izkuće i ukrcavali ih na kamionet. Činilose kao da su usred svađe. Žena je treslaispruženim dlanovima s obje straneglave i raširenih očiju nešto uznemirenoobjašnjavala. Čim je Margot prišladovoljno blizu da ih može čuti,ušminkani je tip ispustio svoju kutiju ibijesno odjurio unutra. Žena je nastavilapremještati kutije kao da se ništa nijedogodilo. Margot joj je prišla.

»Zdravo. Selite se?«»Ja ne. Samo on«, odrješito je

odgovorila žena, glavom pokazujućiprema praznom pragu kuće.

Margot je pogledala kutiju koju je

žena nosila. Bila je puna knjiga.»Biste li možda prodali te knjige?«»Što se mene tiče, dala bih ti ih. Ali

nisu moje. Morat ću pitati njega.«Žena je frknula nosom i spustila

kutiju, a zatim iz nje izvadila knjigu kojajoj je poslužila kao kišobran dok jetrčala natrag u kuću. Margot se polakopribližila kutiji i pogledom proučilanjezin sadržaj. Salinger, Orwell,Tolstoj... Čitatelj je imao ukusa.

Ušminkani tip pojavio se na kućnompragu. Ispostavilo se da izbliza ipak neizgleda tako ušminkano. Bio je blijedkao vampir, imao grm čupave crne kosei tamne vodenaste oči koje su vidjelepreviše boli.

»Hej«, obratio se Margot. »Želiš

moje knjige?«Margot se nasmiješila: »Ovaj, da

molim, ako si zainteresiran za prodaju.Ili darovanje, što god ti je draže.«Nasmijala se. Oči su mu zasjale.

»Odakle si?« upitao je, zakoračivšiprema njoj. Žena je napravila grimasu izastenjala pod teretom kutije.Pokušavala sam se sjetiti ovog susreta.

»Iz Engleske. Odnosno, rodom izIrske«, odgovorila je Margot, više neosjećajući kišu. »Zapravo sam tek stiglaovamo. Radim u jednoj knjižari.«

»Iz kojeg dijela Engleske?«»Sa sjeveroistoka.«»Stvarno?«»Možemo li se pokrenuti s mjesta,

molim te?« oglasila se njegova djevojka,

gospođica Nervozna.Ma daj, ne dosađuj, kazala sam.

Njezin anđeo čuvar oši-nuo mepogledom.

»O, da«, odvratio je, preobražavajućise ponovno u dečka gđice Nervozne.»Oprosti, danas se selim. Nemamvremena za uspomene iz djetinjstva.Samo uzmi tu kutiju, tvoja je.«

»Siguran si?«»Ma, sve za zemljaka. Odnosno, u

ovom slučaju zemljakinju.« Klimnuo jeglavom u znak pozdrava i ponovno ušaou kuću.

Osjetila sam tapšanje po ramenu.Okrenuvši se, ugledala sam Leona, svogkolegu anđela iz Sv. Antuna.

»Leone!« povikala sam oduševljeno,

bacivši mu se oko vrata. »Kako si?«Gledala sam u njega pa ponovno vratilapogled na ušminkanog tipa. A onda mi jesinulo.

Ušminkani tip bio je Tom iz Doma sv.Antuna. Tom, branitelj planetaMaglotrik, prvo dijete koje sam štitila uGrobnici, dječak kojega sam se krozmaglu sjećala kako mi daje nevidljivupušku.

»Pa kako ste vas dvije?« upitao jeLeon, ali ja sam bila previšezaokupljena vlastitim mislima da bih muodgovorila. Tom se okrenuo i ponovnozaputio prema kući, a u tom se trenutku uteškom prostoru među njima preda mnomotvorio paralelni svijet - ili je to samobio prikaz mojih vlastitih želja, ne mogu

sa sigurnošću reći - u kojem su Margot iTom, dvije srodne duše, živjeli svojesnove uz bezbroj dječice i duge raspraveo Kafki za večerom. Doviknula sam joj:To je on, to je on! To je mali Tom! Recimu tko si! Reci mu za Sv. Antun!

Možda sam doprla do nje, a možda inisam: u svakom slučaju Margot je uzelakutiju s knjigama i otišla, ali ne prije nošto je našvrljala svoje ime i adresu uprimjerak Philip K. DickovogSpecijalnog izvještaja koji mu jeostavila na pragu.

Nekoliko dana kasnije, navratio je uknjižaru tražeći Margot.

»A ‘ko pita?« upita Bob, u manirivodozemca.

»Recite joj da je Tom. Obožavatelj

Philip K. Dicka.«»Taj nema veze s pisanjem, čovječe.«»Je li ona tu?«»Nemam pojma.«Tom je uzdahnuo, izvukao blok iz

džepa jakne i zapisao svoj broj: »Hoćetejoj ovo dati, molim vas?«

Pobrinula sam se da to i učini.Pobrinula sam se i da ga Margot nazove.I pobrinula sam se da kad je pozove navečeru Margot pristane.

I tako smo Margot i ja - obje jednakonervozne, jednako uzbuđene — jednogkišnog utorka navečer sjele u taksi kojinas je odvezao do Lenox Loungea uHarlemu. I obje smo zamišljalebudućnost - ja čitav život s Tomom,Margot nešto sasvim slično — a ja sam

se divila činjenici kako napokon neštomijenjam. Upravljala sam brodom svojesudbine, koji je sada plovio premanekim novim obalama, bez ugaženihstopa i žaljenja.

Tom je čekao ispred Lenox Loungea ucrnom odijelu i bijeloj košulji,raskopčanoj na vratu. Sjedio je nakamenom stupicu, prekriživši ispruženenoge u gležnjevima, i povremeno brisaokišu iz očiju. Vidjela sam Leona kakostoji pored njega i mahnula mu. Margotje ugledala Toma i vozaču taksijapovikala ‘Stanite!’ tako panično da jeistog trenutka nagazio kočnicu i prisilnose zaustavio usred prometne gužve.Margot je dobacila novac i nekolikoisprika preko prednjeg sjedala i izišla iz

automobila. Pošla sam za njom. Netko sdruge strane ceste mi je mahao. Bila jeto Nan. Pustila sam Margot da otrčinaprijed, a ja sam prešla cestu i zaputilajoj se ususret.

Privukla me u čvrst zagrljaj: »Sviđami se nova boja. Plava, ha? Sigurno sadadrukčije vidiš stvari.« Uzela me podruku i odlučno povela niz ulicu.

»Mnogo drukčije«, odvratila sam.»Mijenja li se boja zbog toga? Mislim,zašto bi mi haljina uopće mijenjalaboju?«

»Polako, jedno pitanje za drugim«,nasmijala se. »Promjena boje povezanaje s napretkom tvog duhovnog putovanja.Čini se da si stigla do važne prekretnice.Plava je dobra boja.«

»Ali što to...«Zastala je i uputila mi strog pogled:

»Moramo porazgovarati o ono dvoje.«Okrenula je glavu prema Margot i Tomu,koji su čavrljali i stidljivo očijukalijedno s drugim.

»Slušam.«»Nemoj slušati. Samo gledaj.«I upravo ondje, nasred Avenije

Lenox, oblaci iznad bulimičnih kanti zasmeće i gubavih zgrada razdvojili su se iotkrili viziju.

Bio je to maleni dječak, od nekihdevet godina, lica zaprljana zemljom i uodjeći koja je podsjećala na uličnogderana iz 1950-ih: kapa od tvida,neuredna košulja, kratke štofane hlače iodrpani sako. Držao je ruke u zraku i

otvarao usta, kao da pjeva. Trenutakkasnije vidjela sam da se nalazi napozornici. Među stotinjak ljudi u publicinalazila se i ona crnkinja u žutoj haljiniod ranije. Sada je bila starija, kratkoošišane kose i treptavih očiju koje subile potpuno usredotočene na pozornicu.I onda sam shvatila: dječak na pozornicibio je njezin sin. Zašuškala je zavjesaiza pozornice i dječak je otrčao premanjoj. Muškarac kojem se bacio u zagrljajbio je Tom. Njegov otac.

»Jesi li već zaključila zašto samovdje?« upitala me Nan, podigavšiobrvu.

»Želiš da zaustavim bilo kakvuromansu između Margot i Toma.«

Nan je odmahnula glavom: »Želim da

uzmeš u obzir čitavu slagalicu, prijenego što počneš petljati po njezinimdijelovima. Već znaš za koga se Margotuda. A sada si vidjela i ishod Tomovihživotnih odluka.«

»Ali on te odluke još nije donio! Anije ni Margot.« Zastala sam i dubokoudahnula. Hvatao me bijes. »Slušaj, jasam svoj... Margotin anđeo čuvar iznekog razloga, i smatram da je taj razlogto što i predobro znam stvari koje jetrebala učiniti i stvari koje nije. A jednaod stvari koje nije trebala učiniti je udatise za Tobyja.«

Nan je slegnula ramenima: »Zašto?«U nevjerici sam se zagledala u nju.

Zašto? Odakle da uopće počnem?»Vjeruj mi«, odvratila sam. »Toby i

ja... nismo bili jedno za drugo. Razišlismo se, O. K,? Zašto da pustim Margotda stupi u brak koji će se na krajuraspasti, ha?«

Nan je zabrinuto podigla obrve: »Amisliš da će biti išta drukčije sTomom?«

Zaklopila sam oči i nagnula se natrag,nastojeći u jednom izdahu izbaciti svusvoju frustraciju. Osjećala sam se kao dapokušavam rastumačiti neurokirurgijupećinskom pračovjeku.

»Znaš, saznala sam za Pjesmu duša«,konačno sam izustila.

Ispitivački me pogledala: »Doista? Ikako ti je to funkcioniralo?«

Zastala sam. »Postoji nešto više odPjesme duša, zar ne? Ja uistinu mogu

promijeniti stvari.«»Ruth...«»Mogu doznati tko me je ubio i

spriječiti ga. Mogu izmijeniti ishod svogživota...«

Već smo bile pred Lenox Loungeom.Nan je podigla glavu i pogledala me u

oči: »Postoje mnoge, mnoge stvari kojekao anđeo čuvar možeš učiniti, osobito utvom slučaju. Ali nije poanta u tome ‘jamogu’. ‘Ja mogu’ je ljudski koncept,mantra ega. Ti si anđeo. Sada je važnaBožja volja.« Rekavši to, stala seudaljavati.

Sada je bio na meni red da upitamzašto: »Reci mi zašto je to važno, Nan?Ja još nisam niti vidjela Boga. Zašto nebih promijenila stvari kad točno znam

kako je dobro sve moglo biti, ha?«»A znaš li doista?«Sažaljenje na njezinu licu me

razoružalo.Nastavila sam, premda s malo manje

uvjerenja: »Iako sam mrtva, još uvijekmogu iskusiti Margotin život kroz nju.Možda čak i mogu preokrenuti stvari, paumjesto da umrem u najboljim godinamai ostavim svoj odnos sa sinom upotpunom rasulu, mogu doživjeti starosti možda učiniti štogod dobra nasvijetu...«

Već je polako nestajala, isključujućise iz mojih prigovora. Ugrizla sam se zausnu. Mrzila sam naše razgovorezavršavati u neslaganju.

»Čuvaj se«, kazala je i iščezla.

Okrenula sam se i pogledala iza leđa.Tamni oblak magle i odraz na prozoruautomobila: Grogorovo lice. Namignuomi je.

Stajala sam na kiši i osjećalapulsiranje vode koja mi je tekla iz leđa.Nisam bila u stanju razaznati je li srcekoje mi je tuklo u grudima moje vlastitoili tek sjećanje na njega, i jesu liMargotine odluke moje ili njezine i, prviput u životu, nisam znala kakvog utjecajaviše uopće imam na išta. I zbog toga meobuzimao bijes.

Bila je ponoć. Margot i Tom, rukupod ruku, odlazili su iz Lenox Loungea.Još uvijek nisu shvatili da su sepoznavali u Sv. Antunu. Znali su samo toda žele voditi ljubav jedno s drugim, i to

što prije.Zagrlili su se pa se onda dugo ljubili.»Isto mjesto, sutra navečer?« upitao

je Tom.»Naravno.« Margot ga je ponovno

poljubila. Okrenula sam glavu.Tom je ugledao taksi koji je vozio u

njihovom smjeru. »Ti uzmi ovaj«, rekaoje. »Ja bih večeras baš rado prošetaokući.«

Taksi je usporio i zaustavio se.Margot je uskočila unutra. Uputila mu jedug pogled i nasmiješila se. Smrtnoozbiljna izraza lica, Tom je iz unutarnjegdžepa izvukao nevidljivi Magnum.44 izapucao u nju. Na trenutak joj je krozglavu proletjelo sjećanje na Sv. Antun,no u idućoj sekundi već je izblijedjelo.

Dok sam stajala pored njega, obojeizgubljeni u vlastitim sjećanjima, taksise utopio u plimi neonskih svjetala.

Sjedila sam pokraj Margot nazadnjem sjedalu, promatrajući je kakosvako malo pogledava kroz stražnjestaklo, smijući se sama sa sobom dok jerazmišljala o Tomu. Vidjela sam kakosvjetlost oko njezina srca biva sve jača,bujajući od želja. Kroz glavu su miprošle Nanine riječi. A misliš da će bitiišta drukčije s Tomom? Da, pomislilasam. Zaista mislim.

Kada je taksi usporio, zaustavljajućise na crvenom svjetlu, na prozoru sezačulo se kucanje. Vozač je spustioprozor i provirio van, gledajući u figurukoja je stajala na kiši. Muškarac se

nagnuo naprijed, štiteći se od kišebilježnicom kožnih korica.

»Mogu li podijeliti taksi s vama?Idem u West Village.«

Protrnula sam. Taj bih glasprepoznala i da ga zakopaju u egipatskugrobnicu i na nju postave limenu glazbu.

Vozač je u retrovizoru pogledao uMargot.

»Naravno«, odvratila je, pomičući seu stranu kako bi napravila mjesta novomputniku.

Nemoj, rekla sam, zatvarajući oči.Na semaforu se upalilo zeleno.

Mladić u zelenom odijelu od samtazabacio je svoju dugu kosu i pružio rukuprema Margot: »Hvala, ja sam Toby.«

Kriknula sam. Prodoran krik, pun

boli. Krik prokletih.»Margot«, rekla je Margot, a ja sam

zaplakala.»Drago mi je.«

14TRI STUPNJA

PRIVLAČNOSTIPostoji li način da vam opišem prizor

u tom automobilu, osjećaj koji se njihaonad nama kao šatorsko krilo u oluji,prepuno vode i spremno da svaki časeksplodira. Kiša se odbijala ovjetrobransko staklo, miješajući se sisprekidanim šumovima radiostanice.Brisači su se dizali i spuštali poputEKG-a, a vozač je pjevušio Singin' inthe Rain na mađarskom.

Tri su se vrste, ili tri stupnjaprivlačnosti dogodila u tom automobilu:

1. Margot je pogledala Tobyja iosjetila neobičnu privlačnost premanjegovoj dugoj tankoj kosi boje jesenjeglišća, prema nježnosti njegovih očiju iiskrenosti u njegovom ‘hvala’.

2. Toby je ispod oka pogledaoMargot i pomislio ‘dobre noge’. Unatočmom nezadovoljstvu, od tog je pogledanešto u meni zatitralo. Na prvu loptupretpostavio je da Margot ima dečka, daje studentica na Sveučilištu Columbia(bilo je to zbog kratke tamnozelenesuknjice od tvida koja je to ljeto bilapopularna među ženskom studentskompopulacijom) i da nema nikakve šanseda bi ikada pogledala nekoga poputnjega. Pa se samo pristojno nasmiješio,izvukao bilježnicu iz džepa i nastavio

švrljati bilješke za svoju kratku priču.3. Dok sam sjedila između njih,

privlačnost koju sam sama osjećalaprema Tobyju bila je ona duboka, odana,ratom okončana veza s čovjekom koji jebio otac mog djeteta, moj suprug, mojklijent i, nekoć davno, moj najboljiprijatelj. Spona koja nas je nekoćpovezivala, debela poput tramvajskepruge, naposljetku je pukla i vratila mise natrag u lice. I sada, dok sam musjedila tako blizu da sam vidjela niznarančastih pjegica ispod njegovih očiju,glatkoću njegovih obraza na mjestimagdje je molio za bar pokoju dlačicu kojabi dokazala da je - napokon - prešaodvadeset i prvu, drhtala sam od ljubavi istrasti, mržnje i povrijeđenosti.

Iako nisam imala daha da ga zadržim,držala sam ga poput dragocjena dara,ukočena kao kip, sve dok nije izišao izauta i, kucnuvši po staklu u znakpozdrava, iščezao u noć. Opustila samstisnute pesnice i smijala se, dok senervozno podrhtavanje u mome glasunije smirilo. Znala sam da će se opetsresti, i onaj dio mene koji ga je jošuvijek mrzio bijesno je vikao na diomene koji je taj susret priželjkivao.

U tom anđeoskom sukobu, dogodio mise previd: kada sam se okrenula ipogledala u Margot, upravo se sagnulapodići nešto što je Tobyju ispalo dok jeizlazio iz taksija. Prije no što sam stiglaišta učiniti, prije no što sam se uspjelaponovno uključiti u sadašnjost, već je

čitala.Bila je to kratka priča, možda esej,

napisan malim i tankim, šiljastimslovima — rukopisom intelektualca, alis debelim i okruglastim samoglasnicima,koji su ukazivali na Tobyjev dubokoukorijenjeni osjećaj empatije. Tekst je,začudo, bio zapisan na stranici koja jenekoć pripadala izdanju BoccacciovaDekamerona s prijelaza stoljeća, takostarom da je stranica bila žuta, a samtekst gotovo ispran vremenom.

Toby je bio ono što biste nazvalitipičnim primjerkom izgladnjelaumjetnika. Bio je toliko mršav da jenjegovo odijelo od samta izgledalopoput vreće za spavanje u oblikuodijela, a njegove duge, koštunjave ruke

uvijek su bile išarane i uvijek hladne.Živio je od svojih tromjesečnih primanjasa Sveučilišta u New Yorku, što jeznačilo da je za prehranu ovisio oostacima sa hotdog štanda starogprijatelja s faksa, a za spavanje koristiopotkrovlje kafića u ulici Bleecker koji jeradio čitavu noć. Nikad ni za živu glavune bi priznao da je siromašan. Gostio seriječima, gutao poeziju i osjećao se poput milijunaša kada bi imao nalivperopuno tinte i čist komad papira. Bio jepisac, a ono što je za Tobyja u tome bilonajgore je da je vjerovao - i čak se izauzimao za to - da je potpunosiromaštvo dio paketa.

Pa ako možete zamisliti izlizan komadpapira s izblijedjelim tekstom na

talijanskom koji proviruje ispod tintomzamrljanih umjetničkih škrabotinanalivpera, otprilike znate što je Margotpodigla s poda taksija, rastvorila ipročitala.

Drveni čovjekautor Toby E. PoslusnyDrveni čovjek nije bio lutak; za

razliku od Pinokija, drveni čovjek bioje pravi čovjek, dok svi ostali oko njegato nisu bili. U toj zemlji lutaka, drvenije čovjek živio vrlo teško. Prilika zazaposlenje nije bilo, osim ako nisi imaokonce privezane za udove i bio u stanjune pomicati usne dok govoriš. Nije biloni kuća ni poslovnih zgrada, a uposljednje je vrijeme vladala inestašica crkava; umjesto toga, cio se

planet pretvorio u golemu pozornicu nakojoj su se lutke šepirile i svađale, paje drveni čovjek s vremenom bivao sveusamljeniji. Drveni čovjek, naime, nijebio sav od drva, nego mu je samo srcebilo takvo: točnije, srce mu je bilostablo s mnoštvom grana na kojima nijerasla nikakva voćka niti se s njih ikadzačuo ptičji pjev.

Iako Margot nije znala ništa o čovjekupokraj kojeg je sjedila čitavihsedamnaest blokova, osjećala je kao daje zavirila kroz prozor u njegovu dušu, ustranicu njegova dnevnika, u ljubavnopismo.

Gola usamljenost koja je čučala unjegovim riječima pobudila je njezinesimpatije. Ja sam, naravno, njegove

riječi čitala kao nesigurno,intertekstualno trabunjanje, ogorčenatona, koje je zaudaralo na refleksivni stiltipičan za razdoblje nakon McCarthyjeva‘lova na vještice’. Mladi Toby Poslusnynije bio baš neki majstor od pera —proći će dosta godina prije nego što upotpunosti usavrši svoje umijeće. Ali zamladu i blago nostalgičnu ljubiteljicuknjiževnosti koja je naizust znalaodlomke iz Orkanskih visova, Tobyjevje palimpsest2 bio minsko polje slasnogispovjedničkog simbolizma.

2. Palimpsest - pergament s kojeg je »ostrugan«prvi natpis kako bi se ocrtao drugi, ali tako da se jošuvijek, u naznakama, može pročitati staro ispod novoga.

I tako čovjek koji je izgurao Toma izMargotinih misli nije bio Toby, negojedan od njegovih likova. Tom je još pet

puta navraćao u knjižaru. Svaki je putMargot bila vani, harajući po drugimknjižarama u potrazi za materijalimakakve je Bob trebao imati na svojimpolicama, i neprestano misleći naTobyjevu priču. Strašno su je živciraliprašnjavi svesci mrtvih bijelaca koji suzauzimali dragocjeni prostor u Bobovojknjižari; iako je izlog izvana obojila ubijelo, zamijenila treperave žarulje iprovela čitav vikend popravljajućinatpis ‘Babbington knjige’, kupci koji bii ušli unutra jednostavno nisu željeliHemingwaya ili Wellsa. Željeli su nove,bijesne glasove koji su nicali u getimaDetroita, imigrantskim naseljimaLondona, Manchestera, Glasgowa, usirotinjskim četvrtima Moskve. Nakon

JFK-a, Vijetnama, afere Watergate iserijskog ubojice pred njihovim vratima,nova generacija čitatelja od dvadeset ikoje željela je književnost koja jeodražavala ludilo vremena.

S vremenom sam prihvatila činjenicuda je prilika s Tomom izgubljena ipočela energično ohrabrivati Margotinsljedeći potez, premda svjesna njegovecijene: studij književnosti na SveučilištuNew York. Nazvala je Grahama.

»Hej, tata! Ja sam! Kako si?«Prigušeno gunđanje. »Margot.

Margot? Jesi to ti?«Pogledala je na sat. Opet je pobrkala

vremenske zone. Kod kuće je bilo četiriujutro.

»Margot?«

»Da, tata, oprosti, jesam li teprobudila?«

»Ne, ne.« Kašalj koji je podsjećao nastruganje lopatom po šljunku i zvukpljuvanja. »Ma ne, nikako. Upravo samse spremao za početak dana. Zvučišuzbuđeno, što se događa?«

I tako mu je zadihano objasnila štoželi. Zahihotala je zbog vlastita izborariječi: ‘prilika da ne postanem jedna odmalograđana koji upravljaju našomzemljom’. Upitao je koliko će to koštati.U manje od minute, želja joj je bilauslišena. Platit će školarinu i Bobuposlati novac za smještaj za sljedećihdvanaest mjeseci. Imao je samo jedanzahtjev: da pročita njegov posljednjiroman i javi mu što misli. Riješena

stvar.Sjećate se zemljišta koje sam

spominjala, onog zbog kojeg je Margotmogla postati multimilijunašica? Držalasam Midtown West na oku, s vremena navrijeme potičući Margot da zanemariapokaliptične pustopoljine toga dijelagrada i radije razmisli o njegovoj bliziniTimes Squareu, da se ne obazire naratove uličnih bandi i policijske racije,nego da ima na umu njegovu nezamislivonisku tržišnu cijenu. Kada je Grahamovnovac sjeo na njezin račun u banci, iznosje bio dovoljan za kupnju 4200kvadratnih metara zemlje. Banka bi jojsigurno odobrila ostatak koji bi jojomogućio da izgradi skroman hotelčić.Izložila sam joj ideju u snovima, dodala

nekoliko prizora prozračnih hotelskihsoba s uštirkanim pamučnim plahtama,ružičastim božurima na noćnomormariću, otvorenim kaminom upredvorju... Osjećala sam se poputfilmskog redatelja, makar mi nije bilapotrebna kamera, nego samo moja rukaprislonjena na Margotino čelo. Margotbi se probudila s iznenadnom žudnjom zamekšim krevetom, vrućim tušem iposlugom u sobu. No moja zamisao ohotelu nikad se nije primila. SveučilišteNew York je dozivalo. Moglo bi se rećida je plivala u vlastitom akademskomžaru.

Tako sam se poput oronule stare ragevukla za njom kroz Washington SquarePark do Sveučilišta, pa uza stube stare

viktorijanske zgrade s krovom koji jeprokišnjavao, čisto za probu sjedajući nanjezino mjesto u propuhu izloženojprostoriji visokog stropa, s pločom kojase nalazila iznad mramornog kamina.Ostali studenti u učionici - njih petnaest- šutjeli su, naoružani znanjem i spremnida u svakom trenutku svoja mišljenja opoststrukturalizmu izbljuju po profesorukoji se još uvijek nije pojavio. Nekadjevojka, na golo ošišana kineskanasljednica po imenu Xiao Chen,opremljena zlatnim grijačima za nogeiznad martensica s petnaest rupa ikožnom bajkerskom jaknom prekrivenomšiljcima, podigla je pogled i nasmiješilase Margot. Ugledavši Xiao Chen odmahsam pomislila na brzinska ispijanja

tekile i pljačkaša koji leži polumrtav unekoj uličici. O da, Xiao Chen. Ona meuvela u umjetnost krađe.

I dok je drveće poprimalo crvenu, pazatim i bijelu boju, i naposljetku ostalogolo poput vila za sijeno, Margot i XiaoChen progutale su nekoliko šumastranica, a ja sam u muci promatralakako se na pustopoljini Midtown Westapolaže cigla po cigla novog kompleksa,redajući se poput zlatnih poluga.

Godinama nakon našeg prvogsastanka, otkrila sam da je Toby radio naSveučilištu New York u isto doba kadasam ja tamo studirala. Za to nam sevrijeme putevi nikada nisu susreli.Zaposlili su ga da preuzme nekolikopredmeta dok je profesorica Godivala

bila na porodiljnom dopustu. Tobyjevs e mi na r , Freudovska interpretacijaShakespearea, popunjen je u roku odnekoliko sati nakon što su na oglasnojploči izvješene prijave. Margot jestajala ispred nje s kemijskom u ruci,spremna upisati svoje ime. Vidjela samime predavača — g. Tobias Poslusny —i iz sveg glasa zapjevala Pjesmu duša, nasveopće zaprepaštenje drugih anđelameđu gomilom studenata koji su sepokušavali probiti do ploče. Margot jekratko oklijevala pa zatim našvrljalasvoje ime. Na svu sreću, prišla joj jeXiao Chen i spasila stvar.

»Nema šanse da slušaš taj predmet.«»Ima, Xiao Chen. Zato i upisujem

ime. Što, zar ga ti nećeš slušati?«

Xiao Chen je odmahnula glavom:»Seminar je ponedjeljkom ujutro u osami trideset. Uostalom, mrzišShakespearea. Hajde, slušaj sa mnomseminar iz modernizma.«

Margot se nećkala.»Ja častim pićem ako pristaneš«,

kazala je Xiao Chen i istrgnula jojkemijsku iz ruke, prekrižila njezino ime igurnula je u smjeru oglasne pločemodernizma. Margot je potpisala svojeime, pa su podvile rep i požurile ustudentski klub.

No dok sam ih slijedila, primjećujućisjemenke u tvrdoj zemlji WashingtonSquare Parka kako klijaju poput zelenihsrca, pripremajući se za dugi usponprema suncu, ugledala sam Tobyja koji

je sjedio sam na klupi i pisao. Dvanabildana sportaša naletjela su na XiaoChen pa su ona i Margot ostale hihotati ikoketirati s njima, dok sam ja krenula kTobyju.

U krošnji vrbe iza njega sjedio jeanđeo duge srebrnkaste kose i ozbiljna,duguljasta lica. Lik mu je bio takoblistav da se iz daljine činilo kao da seiz krošnje izlijeva vodopad okupansuncem. Približavajući se shvatila samda je to Gaia, Tobyjev anđeo čuvar, iujedno i njegova majka. Nismo seupoznale dok sam bila živa. Gaia mepogledala i klimnula glavom, premda jojse usne nisu uspjele do kraja razvući uosmijeh. Sjela sam pokraj Tobyja.Usredotočeno je piskarao, s jednom

nogom prebačenom preko druge,zadubljen u misli.

»Drago mi je da te vidim, Toby«,prozborila sam.

»I meni tebe«, kazao je odsutno, madaje na zadnjoj riječi zamucao i, zbunjen,podigao pogled.

Poskočila sam na noge. Toby seosvrnuo oko sebe, po-češao se po glavipa se vratio svom pisanju. Dok je pisao,prostirač od osjećaja i misaonih procesa- koji je često izgledao poputpulsirajućeg zida, prepunog boja,tekstura i malih iskrica — prošarale supukotine, dok su se brzinom munjestvarale nove veze među idejama koje suse uzdizale iz tog prostirača. Ugledalasam svoju priliku.

Morala sam pitati.Morala sam znati, jer ako je on bio taj

koji je ubio Margot, ako je moj živottako naglo prekinut zbog tog čovjeka,morala sam pronaći način da je odvučemšto dalje od njega.

Jesi li ti ubio Margot, Toby?Nastavio je pisati.Ponovila sam još glasnije: Jesi li ti

ubio Margot? Gaia je podigla pogled.Naprezala sam se vidjeti slike

njegove prošlosti i budućnosti koje su sepojavile pored njega kao paralelnisvjetovi, tražeći bilo kakav znak. No svešto sam vidjela bila su lica njegovihstudenata, lik drvenog čovjeka koji plešesam u zemlji lutaka, pjesmu koja je jošuvijek bila tek jampski zametak.

I bljesak sjećanja na Margot u taksiju.Prišla sam mu korak bliže.

Nasmiješio se kao da se prepušta nekojskrivenoj žudnji pa zatim nastavio pisati.A onda opet. Iznad njegove glaveMargotino lice kako se smiješi iztaksija: sjeme što klija u zimi.

Dobacila sam pogled prema Margot iXiao Chen, još uvijek dobrovoljnezarobljenice plavookih sportaša, ipotonula na klupu pored Tobyja.

»Moj sin nije ubojica«, Gaia jestajala ispred nas, srebrna i sjajna poputnove oštrice noža.

»A tko je onda ubio Margot?«Slegnula je ramenima: »Oprosti, ne

znam. Ali Toby nije.«Rekavši to, udaljila se. Iznenadni

nalet vjetra protresao je park, zadižućisuknju nekoj djevojci i stvarajućipljesak šuštanjem razbacanog lišća.Proletio je i iznad Tobyja i mene, neprekinuvši tijek njegovih misli.

Dopustila sam samoj sebi da ganakratko proučim, upijajući zemljanunijansu njegove aure, zadržavajući dahkada sam vidjela u kakvom su mu lošemstanju bubrezi i kako su krhke njegovekosti. Proučavala sam i njegovosmireno, žensko lice, zlatne i prodorneoči, vidjela sam kako se bijela svjetlostnjegove duše skuplja i širi kad jenabasao na ideju koja je odzvanjalanjegovim najdubljim željama, i vidjelasam te želje kako izviru iz same sržinjegova bića poput malenih ekrana na

kojima se prikazivala nada: biti voljen.Pisati knjige koje svijet potiču nasuosjećanje i pomoć. Biti izabran utrajno zvanje na Sveučilištu New York.Imati dijete s pravom ženom. Sportaši suodlazili, a Margot i Xiao Chen za njima.Proći će nekoliko godina prije nego štose Margot i Toby zapravo upoznaju.Sagnula sam se i nježno ga poljubila uobraz. Pogledao je ravno u mene, a onošto mu se učinilo kao tamni oblak koji serasipa u kapljice kiše bilo je moje srcekoje se rasulo u tisuću komadićažaljenja.

Opet sam se zaljubljivala u njega.

15PAS I

DELIKATESAU međuvremenu, Margot je bila

zauzeta zaljubljivanjem u hokejaški timSveučilišta. Dobacivala je ljubavnjihovom treneru sve dok mu supruganije saznala za to, pa je onda stala širitiljubav i među muškim dijelom karatekluba. Njezina je ljubav bila tako gladnada je progutala pola sveučilišnogosoblja. Zatim je proždrla i Jasona. AJason je bio Xiao Chenin dečko. Nakonšto je barem desetak plavuša izConnecticuta lišila njihovih vjernih

partnera sportaša, Xiao Chen je počelaseliti svoje stvari u Jasonov stan. XiaoChen nije imala pravo biti takoiznenađena. Što se Margot ticalo, bio jeto tek jedan običan slučaj učenika koji jenadmudrio učitelja. Dovoljno je reći daje njihovo prijateljstvo završilo burno.

A što se mene ticalo, svakim samdanom počinjala sve više preziratiMargot. Margot, govorila bih joj. Kakote ja to mrzim. Dopusti mi da nabrojimnačine:

1. Mrzim tvoj lažni američkinaglasak.

2. Mrzim tvoje pseudofeminističkoopredjeljenje i tvoju pobožnu predanostkurvaluku.

3. Mrzim tvoje laži tati. Kad sazna

da padaš godinu, bit će slomljen.4. Mrzim tvoje jeftino filozofiranje

i tvoj duboki, pušački glas. Mrzim tošto nikad ne čuješ moj.

5. Najviše od svega, Margot,mrzim to što sam nekoć bila ti.

Stiglo je vrijeme ispita. Sakupila samgrupu anđela pa smo zajedničkimsnagama radili na tome da natjeramonaša Štićena Bića da se prihvate knjige ipotrude ostvariti bolju budućnost. Bobje, međutim, budno pratio Margotineavanturice na katu sa svakim bijednikomkoji bi joj se našao na putu. Računao jekako bi mu se i samom moglo posrećiti.Tako je, večer prije Margotina prvogispita, zalizao svoju razbarušenuafrofrizuru, ugurao svoju najbolju majicu

u najuže traperice i zakucao joj na vrata.»Margot?«»Spavam.«»Ne spavaš, jer da spavaš, ne bi se

mogla ni javit’.«»Ostavi me na miru, Bobe.«»Donio sam vino. Crno. Cha-bliss.«Vrata su se iznenada otvorila. Margot

u spavaćici, sa svojim najneiskrenijimosmijehom na licu: »Je li netkospomenuo Chablis?«

Bob je provjerio etiketu na boci papodigao pogled prema Margot: »Ovaj.Je, taj.«

»Samo uđi.«Uspjela sam spriječiti ostvarenje

Bobovih želja, ali po cijenu toga da suse oboje naposljetku onesvijestili u

kuhinjici apartmana. Previše Cha-blissai bijelcu se počne spavat’, kako bi rekaoBob.

No bila sam manje uspješna unastojanjima da Margot čuje mojeodgovore na svoja ispitna pitanja.Sjedila je u ispitnoj dvorani, zavaljenapreko stola, mentalno se pokušavajućiuzverati preko grbavog zida svogmamurluka. Rezignirano sam podiglaruke u zrak i ljutito krenula premaprozoru. Za stolom voditelja ispita načelu dvorane sjedio je Toby. Sjela samna stol pokraj njega i gledala ga kakopiše.

Prepoznala sam neke od rečenica kojeje zapisivao: pojavit će se kasnije unjegovom prvom romanu, Crni led.

Nekoliko je puta nezadovoljno coknuojezikom i povukao par debelih,samoprijekornih crta preko neke riječiili rečenice, sve dok Gaia ne biprislonila ruku na njegovo rame iohrabrila ga da nastavi dalje. U jednomsam trenutku vidjela kako se sagnulaprema njemu kad je kemijskom napraviodubok rez preko čitave stranice, ali nijega mogla dotaknuti. Nekoliko minutakasnije, mogla je. Pažljivo sam ihpromatrala. Dok su mu misli slijedileobrise krajolika ideja što su mu serađale u glavi, njegova bi se auraiznenada stisnula, stvarajući debelubarijeru — izgledala je poput leda - kojabi ga na trenutak sasvim okružila.Jednom ili dvaput ostala je oko njega

deset sekundi i više. Gaia je upornodozivala njegovo ime, sve dok sebarijera ne bi naočigled rasplinula. Aline bi se rasplinula u zrak, nego u samogTobyja.

»Što je to?« upitala sam Gaiju nakonnekog vremena.

Načas je pogledala prema meni: »Toje strah. Toby se boji da nije dovoljnodobar. Nisi se nikad susrela s tim kodMargot?«

Odmahnula sam glavom. Ne na ovajnačin.

»Pretpostavljam da se kod svakogapojavljuje u drukčijem obliku«, slegnulaje ramenima. »Ovo je Tobyjev način.Taj ga oklop štiti. No, brinem se. Uposljednje vrijeme ga štiti i od dobrih

stvari pa ne mogu doprijeti do njega.«Klimnula sam glavom: »Možda

možemo zajedno poraditi na tome.«Nasmiješila se: »Možda.«I dalje ga je pokušavala trgnuti iz tog

oklopa, no štit bi se stvorio i, kad bidopustio svojim strahovima da gaobuzmu, samo ga je Toby mogaorastopiti. Protiv toga nije bilo anđeoskoglijeka. Da se uspio sam trgnuti iz njega,možda bi bio primijetio Margot kakoskuplja stvari i odlazi s ispita satvremena ranije.

Slijedila sam je van. Obavila je rukesama oko sebe i zagledala se u daljinupreko rijeke Hudson. A zatim je stalahodati, sve brže, dok joj se hod nijepretvorio u trčanje. Nije se zaustavljala.

Već u idućem trenutku obje smo jurilenezaustavljivom brzinom, a grašci znojaizbijali su joj na licu i kosa vijorila izanje poput repa strelovitog kometa.

Trčale smo i trčale, sve dok se nismonašle na Brooklynskom mostu. Margot jehvatala zrak i sva zadihana se naginjalanaprijed, rukama se oslanjajući nakoljena, dok joj je srce u grudima tuklokao da će iskočiti. Spustila je pogledprema užurbanoj prometnici koja seprotezala ispod pješačke staze pa senaslonila na mrežastu ogradu mosta izagledala u obrise Manhattana nahorizontu. Sunce je još uvijek bilovisoko, pa je morala podići ruku izakloniti oči. Gledala je u daljinu kao danekoga traži, škiljeći prema blizancima

World Trade Centera, pa prema Doku45, dok napokon nije oteturala doobližnje klupe i srušila se na nju.

Posvuda oko nje, poput malenihmunja, sijevala je tuga i zbunjenost. Dokje sjedila tako, savijena preko vlastitihkoljena, iz srca su joj strelovitombrzinom izvirale tisuće sitnih ružičastihsvjetala, koja su zatim kružila okonjezina tijela i slijevala se u njezinuauru. Oči su joj bile čvrsto stisnute, abrada joj podrhtavala dok je razmišljalao mami. Jedino što sam mogla bilo jenasloniti joj ruku na glavu. Hajde, hajde,malena. Nije sve tako crno. Kada samsjela pored nje, ukopala je laktove ubedra, prislonila glavu na dlanove padugo i beznadno jecala. Ponekad je

najduži put onaj između očaja iprihvaćanja.

Ostala je ondje, nepomična, dok sudeseci biciklista zujali pored nje, asunce se prelijevalo u svim svojimzlatnim nijansama, i dok naposljetkugrad nije zablistao brončanim sjajem, apovršina Hudsona se zapalila,prekrivena vatrenim bojama zalaska.

Prebirala sam po sjećanjima tražećiovaj trenutak, no nije ga bilo. Pa samprestala tražiti i počela govoriti.

Razmišljaš o tome da skočiš s ovogmosta, ha, malena? Jer, kažem ti, odredza samoubojstva je korak ispred tebe.Dlanom sam lagano zatresla mrežuželjezne ograde.

Ponovno je briznula u plač. Ublažila

sam ton. Ne da me je mogla čuti. Alimožda me je mogla osjetiti.

Što je, Margot? Zašto si još uvijekovdje? Zašto se ne uhvatiš knjige i učiškako si obećala, i učiniš nešto od sebe?A onda sam se uhvatila kako jeobasipam izjavama tipa tvoj život je utvojim rukama i uzdahnula sam. Moralasam promijeniti taktiku.

Svi ti tipovi s kojima spavaš,usrećuje li te itko od njih? Voliš liijednoga od njih?

Polako je odmahnula glavom. »Ne«,promrmljala je. Suze su joj kapale nizlice.

Bila sam uporna. Zašto onda toradiš? Što ako opet zatrudniš? Ili sezaraziš HIV-om?

Podigla je pogled i obrisala suze slica. Nasmijala se: »Razgovaram samasa sobom. Stvarno sam poludjela.«Naslonila se na svoje prekrižene ruke izagledala iznad obrisa grada, zureći uhorizont.

»Zaista jesmo sami na ovome svijetu,zar ne«, kazala je tiho.

To nije bilo pitanje. I tada sam sesjetila - te snažne, očajničke potrebe dame netko spasi. Sjetila sam se kako samse na tom mostu osjećala kao da samtisućama kilometara daleko od Zemlje,sama na nekoj stijeni usred svemira. Anitko nije došao.

Osim što sam ja bila ondje. Obujmilasam je rukama pa onda osjetila još jedneruke na mojima, pa još jedne. Podigavši

pogled vidjela sam Irinu i Unu, duhove sdruge strane života, kako grle mene iMargot, nježno joj govoreći da je sve uredu, da su tu, da će je čekati. Plačućisam uzela obje za ruku, želeći ih zadržatikoliko god sam mogla, a one su mepoljubile i, grleći me, kazale da suuvijek uz mene i da im nedostajem.Plakala sam dok mi nije nestalo suza.Svjetlo oko Margotina srca treperilo jepoput svijeće na moru.

Nakon nekog vremena je ustala, avilica joj više nije podrhtavala. Polakose spustila niz izlaznu rampu i uhvatilataksi kući, a zvijezde su ostale za njom,skrivajući svoje tajne iza neprobojnihoblaka.

Loša je vijest, naravno, bila da je

pala sve ispite. No u tom je padu ipakbilo i nešto uspješno. Naime, pala jeviše ispita nego itko drugi na njezinojgodini. Moglo bi se reći da je briljiralau padanju. Bob joj je priredio zabavulektire i lokanja, pa su njih dvoje proveliiritantno razuzdanu večer slaveći njezinuizvanrednu akademsku katastrofu.

Dobra je vijest bila da je moglaponovno slušati predmete sa svojebrucoške godine. Uspjela sam doprijetido nje i potaknuti je da napravi plan.Nije bilo šanse da Grahamu kaže da jepotrošila stotine funti na produženimamurluk. Stoga je odlučila pronaći jošpar poslova, štedjeti cijelo ljeto i samafinancirati ponavljanje prve godinestudija.

Zaposlila se u irskom pubu, gdje jekonobarila vikendom, i pronašla dodatniposao kao šetačica pasa za bogatune izUpper East Sidea. Bacila sam samojedan pogled na lajavi pompon na krajuuzice i uzdahnula. Put nas je, nemasumnje, vodio k Sonyji.

Dva su razloga zbog kojih nisamučinila više da spriječim ponovni susretsa Sonyjom Hemingway.

Prije svega, Sonya je bila ludozabavna. Visoka, obdarena pravimženskim oblinama, jarko crvene kosekoja joj je padala do guzova i koju jesvako jutro pola sata peglala, Sonya jevoljela visine, teške droge i poluistine.Nije imala apsolutno nikakvihdugoročnih ciljeva. Osim toga, bila je

daljnja rođakinja Ernesta Hemingwaya, itom se činjenicom (ili ne-činjenicom)hvalisala pred dizajnerima, dilerima isvakim tko je bio voljan slušati. Iisplatilo se. Među pogodnostima koje sujoj donijele njezine pričice bio jestrelovit uspon karijere modela ineprestana mećava halucinogenogbijelog praha.

Kao drugo, iznad glave mi je visioupitnik. Je li ili nije imala vezu sTobyjem? Računala sam da bih, kad samse već našla u poziciji da razriješim tuegzistencijalnu sitnicu, mogla iskoristitipriliku.

Ali shvatila sam da se udaljavamo od

nje. Pas – Paris - poslušno je šetuckao

uz Margot, potpuno mirne uzice.Okrenula sam se i pogledom pretražilaulicu. Sonya je još uvijek bila s drugestrane Pete avenije. Možda bolje da seupletem, pomislila sam.

Sagnula sam se i prstima murazbarušila pahuljaste uši, a zatim muprislonila ruku na čelo. Vrijeme je zaručak, zar ne, dečko? Paris je uzbuđenostao sliniti. Istog trenutka poslala samslike raznoraznih psećih poslastica uParisovu glavu. Što ti golica maštu, ha?Puretina? Slanina? U Parisovoj glavipojavila se pečena puretina i slanina naražnju. Zalajao je. Čekaj, znam, kazalasam. Brdo kobasica!

Na te riječi, Paris se dao u bijeg.Nešto brže nego što sam se nadala i s

iznenađujućom silinom. Povukao jeMargot naprijed i pojurivši na drugustranu ceste natjerao dva taksija iChevrolet da naglo zakoče,zaustavljajući se samo nekolikocentimetara ispred Margot. Ona jekriknula i ispustila uzicu. Paris jenezaustavljivo grabio dalje, a maleni muse rep vrtio poput propelera. U divljojjurnjavi naveo je još jedan automobil nanaglo kočenje, a biciklista kojemu jepresjekao put lansirao preko volanaravno u obližnji hotdog štand. Biciklistnije bio nimalo sretan.

Margot je pokunjeno prešla cestu,sačekavši zeleno svjetlo u znak isprike.Stigavši na drugu stranu, pojurila jeprema delikatesi. Stajala sam pored

vrata i umirala od smijeha - po drugi putovaj je prizor djelovao mnogozabavnije. Paris se zaputio ravno nanovu pošiljku svinjetine u stražnjemdijelu trgovine i u svojoj psećoj želji daugrabi najveći komad srušio aparat zavodu, prolijevajući čitav njegov sadržajpo podu. Vlasnik je stao ljutito vikati irukama tjerati Parisa iz trgovine. Parisga je sa zadovoljstvom poslušao, uzubima noseći ogroman komad mesa.Margot je zgrabila Parisa, nekoliko gaputa pucnula po njušci i odvukla ganatrag unutra da se ispriča. Stala je predvlasnika, koji se mučio sakupitirazbacane ostatke mesa: »Jako mi je žao!Obećajem da ću sve platiti! Molim vas,

napravite popis i sve ću vam vratiti čimprije, snaći ću se nekako.«

Vlasnik ju je bijesno prostrijeliopogledom i rekao joj - na talijanskom -da si zabije svoje isprike tamo gdjesunce ne sja. Margot je skrenula pogledprema djevojci duge crvene kose u kutu,koja je, mokra do kože od posljedicaParisova pothvata, pregledavala svojuodjeću i smijala se. Bila je to Sonya.

»Hej, oprosti zbog toga«, kazala jeMargot. »To nije moj pas...«

Sonya je cijedila svoju crvenu kosu:»Engleskinja, ha?«

Margot je slegnula ramenima: »Moglobi se reći.«

»Ne zvučiš baš kao kraljica.«»Stvarno mi je žao zbog tvoje košulje.

Je li upropaštena?«Sonya je krenula prema njoj. Imala je

tu naviku da krši pravila osobnogprostora. Prilazila bi potpunim strancima— kao što je, u ovom slučaju, bila iMargot — i stala im tako blizu da bi sezamalo sudarili nosevima. Na teži jenačin, i u preranoj dobi, naučila da ljudireagiraju na sučeljavanje. Ponekad nadobar, ponekad na loš način — no, usvakom slučaju, dobila bi željenupažnju.

»Hej, ti ‘Moglo Bi Se RećiEngleskinjo’, imaš li sudar večeras?«

Margot je napravila korak unatrag.Vidjela je Sonyjine bjeloočnice itragove crvenog ruža na njezinimzubima.

Sonya je učinila još jedan koraknaprijed. Paris ju je polizao po ruci.

»Tvom se psu sviđam, ha?«Margot se pribrala: »Žao mi je zbog

tvoje košulje. Lijepa je.«Sonya je spustila pogled na svoj

svileni ljubičasti top s volanima, koji jojse lijepio za grudi. »Nema veze, imamjoš hrpu takvih. Evo«, niotkud je stvorilacrnu posjetnicu i gurnula je pod Parisovuogrlicu, »možeš mi se iskupiti tako davečeras dođeš na moju zabavu.«Vragolasto je namignula Margot iodšetala van na Petu aveniju, još uvijekse cijedeći na sve strane.

Bez psa i pojma o tome što očekivati,Margot se te večeri pojavila pred

Sonyjinom gradskom kućom u CarnegieHillu, škiljeći u adresu na crnojposjetnici, uvjerena da je na krivommjestu. Pozvonila je. U istom trenutku,vrata su se širom otvorila, otkrivajućizanosnu Sonyju u pripijenoj haljinileopard uzorka. »Moglo Bi Se Reći!«povikala je, vukući Margot unutra.Zahihotala sam. Moglo Bi Se Reći.Kakav obraz.

Sonya je upoznala Margot sa svojimgostima - morala je izvikivati njihovaimena kako bi nadglasala BobaMarleyja, čija je glazba treštala iz dvajuogromnih zvučnika u predvorju kuće -naposljetku stigavši do muškarca kojegje predstavila kao ‘GospodinShakespeare, koji obožava moje zabave

provoditi s glavom u knjizi’. Zastao mije dah. Bio je to Toby.

»Bok«, Margot je pružila ruku figuri unaslonjaču skrivenoj iza knjige.»Zdravo«, odvratio je, provirujući izaknjige, pa ugledavši je još jednomponovio ‘zdravo’, ali ovaj put suskličnikom na kraju.

»Toby«, rekao je ustavši.»Margot«, kazala je Margot. »Mislim

da smo se već upoznali.«»Ostavit ću vas da čavrljate«, rekla je

Sonya i izgubila se.Margot i Toby izmjerili su jedno

drugo pogledima, pa onda u nelagodiokrenuli glave. Margot je sjela i uzelaknjigu koju je čitao. Toby je malopetljao oko zakački na svome remenu, pa

zatim sjeo pored nje. Njegov letimičanpogled prema Sonyji koja je koketirala ismijala se na drugoj strani prostorijepotvrdio je moje sumnje: oduvijek mu jeona bila draža od mene, od samogpočetka.

»Tako«, kazala je Margot. »Ti siToby.«

»Da«, odvratio je. »Jesam.«Zar je zaista bilo tako nelagodno? U

mojoj je glavi naš prvi susret bio mnogodinamičniji. I tako se nastavio.

»Je li Sonya tvoja djevojka?«Toby je nekoliko sekundi samo

žmirkao, a onda zaustio kao da će neštoreći pa zatim zatvorio usta.

»Hm, kako opisati naš odnos... Kralami je dudicu dok sam bio beba. Mislim

da je jednom prilikom i skinula svuodjeću sa sebe i popela se u mojkrevetić. Ali izuzev toga, naša je vezaoduvijek prilično platonske prirode.«

Margot je klimnula glavom inasmiješila se. Gaia se pojavila inagnula preko Tobyjeva ramena.

Margot je ta, Toby.Samo je odjednom izgovorila te

riječi. I začudo, Toby ju je čuo. Natrenutak se okrenuo prema Gaiji, a srcemu je ubrzano lupalo zbog iznenadnemunje spoznaje koja mu je bljesnula uduši, a ja sam samo gledala,preplavljena čudom i poniznošću. Gaiaje znala da sam ja bila Margot, i gledalame je kako njezinog sina optužujem zaubojstvo. A ipak je sada bila tu i

ohrabrivala ga da bude s njom.Toby se okrenuo prema Margot,

iznenada pun želje da je malo boljeupozna. Bila je zaokupljena njegovomknjigom.

»Voliš knjige, pretpostavljam?«Okrenula je stranicu. »Da.«»Znaš, svi su danas tako protiv

Shakespearea, ali jednostavno morašvoljeti Romea i Juliju, zar ne?«

Nasmijala sam se. Toby uistinu nijevladao vještinom usputnog čavrljanja.Margot je, s druge strane, bila sklonauništavanju svakog razgovora svojimkategoričkim stavovima. Podigla jepogled s knjige i veoma ga ozbiljnopogl eda l a : »Romeo i Julija ješovinistička maštarija, a ne ljubavna

priča. Mislim da je Julija s tog balkonatrebala proliti kacu vrelog ulja.«

Tobyjev osmijeh uvenuo je poputpaprati u plamenu. Odvratio je pogled,pokušavajući smisliti neku pametnurepliku. Margot je zakolutala očima iustala, spremna da ode. U istom trenuGaia se pojavila pored njega i stala mušaptati na uho. Promatrala sam Margotkako pogledom traži nekog drugog uprostoriji s kim bi mogla razgovarati,nekoga mnogo sklonijeg igri mačke imiša, i osjetila kako ustajem u Tobyjevuobranu.

Gaijina šaputanja nisu dopirala doTobyja od bure različitih osjećaja kojisu ga preplavili zbog iznenadne potrebeda uspostavi vezu s Margot. Bio je

napet, nervozan i nesiguran zbog čega gaodjednom toliko privlači djevojka kojauopće nije bila njegov tip.

Odlučila sam se upetljati. Toby,kazala sam strogim glasom, kaži joj štoje ide. Ponovila sam još jednom. Pa jošjednom. Gaia me je gledala kao da sampotpuno izgubila razum. Napokon, Tobyje ustao.

»Margot«, rekao je glasno dok seudaljavala. »Margot!« ponovio je i onase okrenula. Stanka između pjesama.Nekolicina glava okrenula se premanjima. Toby je uperio prst u nju: »Ukrivu si, Margot. Ta drama govori osrodnim dušama koje savladavaju sveprepreke. Radi se o ljubavi, a nešovinizmu.«

Glazba je ponovno odjeknula: uvodnitaktovi pjesme I Shot the Sheriff. Sonyaje stala tjerati sve prisutne da ustanu izaplešu. Margot je kroz gomilupogledala u Tobyja na drugoj straniprostorije i pogledi su im se susreli. Natrenutak mu je poželjela nešto odbrusiti.Ali nešto u njegovom pogledu ju jespriječilo. I tako je samo otišla, izišla naulicu i zaputila se natrag u svoj stančićiznad knjižare Babbington.

16VAL

IZGUBLJENIHDUŠA

Tijekom sljedećih mjeseci, doživjelasam popriličan broj sukoba s demonima.Sonyjin anđeo — njezin otac Ezekiel,koji za života uglavnom nije bio prisutanu njezinom - strpljivo je koračaohodnikom njezina doma, redovitobivajući istjeran iz prostorije zbogSonyjine pokornosti dvama demonimapo imenu Luciana i Pui. Za razliku odGrogora, njih je bilo teško razlikovati od

bilo kojeg među mnoštvom prelijepihljudskih bića koja su prelazila pragSonyjine kuće. Znala sam da provodemnogo vremena sa Sonyjom, ali najčešćeih nisam mogla vidjeti.

I tu sam naučila još ponešto: demonisu se znali jako dobro skriti. Baš poputmilijuna kukaca koji prebivaju ponajskrivenijim zakutcima i pukotinama upodu vašeg doma, isto se tako i demonizavuku u džepove života. Gledala samSonyju kako skida ogrlicu s teškimprivjeskom od sedefa i dok ju je spuštalana toaletni stolić vidjela sam kako iz njezure lica Luciane i Pui. Ponekad bi seprovozali u njezinoj dizajnerskoj torbici;u drugim prilikama bi se omotali okonjezina zapešća poput narukvice. Budući

da je Sonya bila, mogli bismo reći,prevrtljiva po pitanju svog načina života- pa biste je, primjerice, ponedjeljkommogli zateći kako vježba jogu i pijuckačaj od aloe vere, a već u utorak bi vamse moglo dogoditi da se spotaknetepreko njezina onesviještena inadrogirana tijela koje, licem premadolje, leži u vlastitoj bljuvotini -Luciana i Pui su se ili izležavale naSonyjinom ogromnom kauču u punom,gotovo ljudskom obliku ili su egzistiralekao tamne mrlje na Sonyjinoj duši. Nonikad je nisu napuštale.

U roku od nekoliko tjedana, Sonya jepozvala Margot da se useli k njoj.Kazala je da joj je žao Margot, što zbogčinjenice da je prisiljena raditi tri posla,

što zbog nečega još goreg — da živi uBobovu odvratnom stanu. Ustvari, Sonyaje bila usamljena. Čak je i prisustvoLuciane i Pui bilo povezano s njezinomusamljenošću. Nikad joj nije bilo jasnozašto se, kad bi se prepustila drogama,odjednom osjećala manje samom.Pripisivala je to učincima na njezinmozak. Pogrešno. Bilo je to zato što bise Luciana i Pui, njezine najodanije inajopakije družbenice, tada ovile okonje kao bršljan oko stabla.

Od početka sam im jasno dala doznanja da ja ne namjeravam koračati ponikakvom hodniku dok njih dvojeuništavaju Sonyjinu dušu. Zbog njih jeloše utjecala na Margot. Ona je već

kušala malo trave ovdje, malo crackaondje, i vidjela sam što slijedi, jasnopoput prednjih svjetala lokomotive štopunom snagom juri prema njoj koja ležina tračnicama. Luciana i Pui nisu bašnajbolje prihvatile to što sam im sesuprotstavila. Promijenile su oblik,izvijajući se u zrak poput dvajuzmijolikih stupova crvenoga dima,bljujući vatrene kugle u mom pravcu. Ibaš kao i u stvarnom životu, našla sam seu situaciji za koju nisam bilapripremljena, na koju me nitko nijeupozorio. I baš kao i u stvarnom životu,slijedila sam instinkt: podigla sam objeruke i zaustavila vatru, a zatim samzatvorila oči i zamislila kako svjetlo umome tijelu biva sve jače, što se i

dogodilo. Kada sam otvorila oči, svjetloje bilo tako snažno da

su se pred njim povukle u kut,stisnuvši se kao sjene u podne, i dugo senisu pojavile preda mnom.

Ezekiel se u punoj snazi vratio uSonyjin život. Odjednom je počelarazmišljati o tome da se ostavi droge, dase okrene zdravijem načinu života,možda čak i da se skrasi s nekim dobrimmuškarcem. Zauvijek.

»Što misliš o Tobyju?« Sonya jeupitala Margot jednog jutra uz kavu.

Margot je slegnula ramenima: »Činise dobar. Tih.«

»Razmišljam o tome da počnemizlaziti s njim.«

Margot se glasno nakašljala: »Izlaziti

s njim? Hoćeš li možda početi i, nemampojma, peći kolače i organiziratisastanke kluba žena?«

Sonya - a morate zamisliti tu curu,nagnutu nad svojom šalicom kave usvilenom ogrtaču leopard uzorka icrvenom baršunastom push-upgrudnjaku, dok joj je neispeglana crvenakosa divljala na sve strane, presijecajućijoj blijedo lice poput kakve posjekotine- se osjetila uvrijeđeno. Više od svega juje uvrijedila činjenica da je, ustvari, nijevrijeđala pomisao na pečenje kolača iklub žena.

»Čini mi se da starim.«»Jeste li ti i Toby ikad petljali?«Sonya je odmahnula glavom. Barem

je jedanput govorila istinu. »Išli smo u

vrtić zajedno. On mi je kao brat. Bljak,što mi je palo na pamet. No, dobro, zarse nije među vama nešto dogodilo namojoj zabavi prije nekoliko mjeseci ?«

»Uvrijedila sam ga.«»I?«»I ništa. Otad ga nisam vidjela.«»Bi li željela?«Margot je malo razmislila.

Naposljetku je klimnula glavom.I tako su se Margot i Toby našli na

neslužbenom sudaru.Pojavio se u Bobovoj knjižari. Bob se

nalazio na svom uobičajenom mjestu,zavaljen u stolac iza blagajne, pušiomješavinu trave i duhana i čitao o novomCadillac Fleetwood Broughamu.Pogledao je u Tobyja i frknuo svoj

opušak prema njemu.»Došao sam po Margot?«Odgovorio mu je samo kašalj iza

blagajne. Toby je pogledom preletiopolicu s novim izdanjima.

»Tu ima dobrih knjiga. Nikada prijenisam čuo za ovo mjesto.«

»Aha.«»I, je li Margot tu negdje?«»Morat ćeš pitati nju.«Uvijek sam se divila Tobyjevom

neizmjernom strpljenju. Pogledala sam uZenova, koji je stajao naslonjen nablagajnu, i napravila pokret kao dadlanom udaram Boba po zatiljku. Zenovje odmahnuo glavom u stilu ‘a što ćeš,takav je’.

Toby je sklopio ruke iza leđa i

razmotrio Bobov prijedlog. A onda je izpetnih žila povikao: »Margot?«

Bob se srušio sa stolca i stražnjicomtresnuo o pod.

»Margot Delacroix, ovdje je TobyPoslusny, spreman za naš neslužbenisudar. Jesi li tu, Margot?« urlao je izsvog smirenog, ravnodušnog stavaglasnoćom i autoritetom evan-đelističkog propovjednika, cijelovrijeme pogleda uperena u Boba. Bob jeskočio na noge, dok se Zenov smijuljiosebi u bradu: »Uf, samo da provjerim jel’ tu...«

»Hvala«, odvratio je Toby i, jošuvijek se smiješeći, kimnuo Bobu.

Margot je nekoliko minuta kasnijeizronila iza pregradnog zida u svečanoj

zelenoj haljini od tila u stilu 1950-ih,koja joj je bila dva broja premala. Jošuvijek je ukosnicama namještala kosu,vidno nervozna. Vidjela sam iznenađenjeu Tobyjevim očima dok je pogledomupijao njezinu haljinu, njezin vratbalerine. Njezine noge.

»Zdravo«, rekla je. »Oprosti što sičekao.«

Toby je klimnuo glavom i ispružiosavijenu ruku prema njoj, dajući joj znakda ga uzme pod ruku. Učinila je to pa sulaganim korakom izišli iz knjižare.

»Zaključavam u jedanaest«,procijedio je Bob kroz kašalj, no vratasu se zalupila prije nego što je dovršiorečenicu.

Kažu da prva dva tjedna daju potpunu

sliku svake veze. Ja kažem da je i kraćeod toga. Prvi sastanci nepogrešivi suzemljovidi cijelog područja.

Toby nije bio za klasiku. Nije bio tipza večeru i kino. Njegova je vizija prvogspoja bila vožnja čamcem po Hudsonu.Margot je cijelu situaciju smatralapresmiješnom. Važan pokazatelj njihovebuduće veze. A onda je Toby izgubiojedno veslo i počeo recitirati W. B.Yeatsa. To ju je već impresioniralo. Azatim je Margot — a zar je mogla učinitiišta drugo? - odnekud izvadila smotuljakkokaina. Što je Toby ocijenioneukusnim.

»Spremi to, ne koristim to smeće.«Margot ga je pogledala kao da mu je

narasla druga glava: »Ali, ti si Sonyjin

prijatelj, zar ne?«»Jesam, ali to ne znači da sam

narkić...«»Pa nisam ni ja narkić, Toby, samo se

hoću malo zabaviti...«Odvratio je pogled. Okrenula sam

glavu, posramljena. Mrzila sam samusebe. Prezirala sam ovaj trenutak, jedanod mnogih koji su okaljali sliku nečegašto je moglo biti sasvim pristojna veza.I, kao i uvijek, moj grijeh.

Margot se osjetila uvrijeđenom: »Padobro, ako nećeš, više za mene!«Pošmrkala je obje linije.

Toby je pogledom proučavao zgradena drugoj strani rijeke. Ulične svjetiljkepočele su se paliti uz rub vode, popovršini rijeke šaljući vrpce zlatnog i

crvenkastog sjaja prema čamcu.Nasmiješio se. A onda je odložio veslo.Skinuo je jaknu, pa zatim i cipele. Aonda košulju.

»Što radiš?« upitala je Margot.Nastavio se svlačiti, na kraju ostavšisamo u slip-gaćicama. A onda je ustao,ispružio svoje mršave bijele ruke,

naslonio koštunjavi trup na koljena i,zauzevši stav pravog skakača, bacio se urijeku.

Margot je ispustila kokain iz ruke izaprepašteno se nagnula preko rubačamca. Strašno dugo je ostao podvodom. Čekala je, nervozno gnječećiprste. Još uvijek mu nije bilo ni traga.Upitala se bi li trebala dozvati nekoga u

pomoć. Naposljetku je skinula jaknu icipele pa skočila za njim. U tomtrenutku, on je izronio, gušeći se odsmijeha.

»Toby!« vrisnula je, cvokoćućizubima. »Prevario si me!«

Toby se smijao i prskao je vodom:»Ne, slatka moja Margot, ti si ta kojavara samu sebe.«

Pogledala ga je. Kako je mudar,pomislila sam. Kako je lud, pomislila jeMargot.

»Ha?«Doplivao je do nje psećim stilom.

»Stvarno misliš da te šmrkanje kokainačini zabavnom?« rekao je. »Jer akomisliš, mnogo si gluplja nego što sam tesmatrao.«

Voda mu je kapala s nosa, a glas muje podrhtavao od hladnoće. Margot jenetremice zurila u njega i baš u trenutkukad joj je palo na pamet da ga poljubi,on se nagnuo prema njoj i poljubio je.Bio je to - jamčim vam - najnježniji inajiskreniji poljubac u njezinu životu.

Mjesece nakon toga provela sam uTobyjevu sićušnom tavanskom stanuiznad kafića koji je radio cijelu noć,pažljivo proučavajući Margot i Tobyjadok su sve dublje i dublje ponirali uzajednički duhovni bezdan za koji supočinjali misliti da je ljubav. Isprva samgovorila samoj sebi da se njih dvojezaljubljuju u samu ljubav, da je samosplet oklonosti a ne ljubav to što ih držiskupa, unatoč tome što nemaju novca,

budućnosti, a ni mnogo toga zajedničkog.No, promatrajući ih umotane u ručnikena klimavom balkonu petog kata koji jegledao na West Village, kako pijuckajukavu i čitaju jutarnje novine poput starogbračnog para, pomislila sam, Stanimalo. Što propuštam? Što sampropustila prvi put?

Jesam li se osjećala kao višak? Pa,recimo samo da mi je bilo drago što je iGaia ondje. Potrudila sam se upoznati je.Za vrijeme Tobyjevih i Margotinihintimnijih trenutaka, trenutaka koje samželjela poštivati u pogledu njihoveprivatnosti i svetosti, Gaia i ja čavrljalebismo o Tobyjevu djetinjstvu. Ona jeumrla od raka grlića maternice kada jeimao četiri godine. Do tada je Tobyjev

anđeo čuvar bila njegova tetka Sarah.»O«, kazala sam iznenađeno. »Mislilasam da se jednom ljudskom bićudodjeljuje po jedan anđeo.«

»Ne«, rekla je Gaia. »Samo ako smopotrebni i kad smo potrebni. Osobatijekom života može imati dvadesetrazličitih anđela čuvara. A i ti ćešvjerojatno čuvati više od jedne osobe.«

Od te mi se pomisli zavrtjelo u glavi.Toby mi je ispričao da je imao samo

jedno sjećanje povezano s majkom.Učila ga je voziti bicikl. Bojao se da ćepasti pa je samo stajao u mjestu na pragunjihove kuće, grčevito stiskajući ručkevolana. Sjećao se da mu je rekla nekavozi samo do kraja vrtne staze, pa akouspije stići tako daleko, može pokušati

voziti do kraja ulice, a onda do krajasusjedne ulice i tako dalje. Kada jestigao do kraja staze - prevalivši čitavačetiri metra — pljeskala mu je s tolikimoduševljenjem da je stao pedalirati svedo druge strane grada, dok ganaposljetku nije odvukla kući. Kazao mije da otada koristi sličnu taktiku i upisanju - samo piše do kraja stranice, pazatim do kraja poglavlja, i tako redom,sve dok ne završi čitav roman. I pritommu je uvijek u glavi majčina slika kakooduševljeno plješće.

Gaia se nasmiješila: »Znaš, sjećam setoga, te zgode s biciklom.«

»Zaista?«»Da. No ono što je smiješno je da

Toby tada nije imao četiri godine. Bio je

godinu stariji. A ja više nisam bila živa.Tada sam već bila njegov anđeo čuvar.«

Začuđeno sam zurila u nju: »Jesisigurna?«

Klimnula je glavom: »Toby me jecijeli svoj život s vremena na vrijemebio u stanju vidjeti. Ne zna da sam mumajka, niti da sam njegov anđeo čuvar.Ponekad misli da sam netko kogaprepoznaje iz škole, ili možda davnasusjeda ili samo neka luda žena koja muu knjižari stoji preblizu. Rijetko, alidogađa se.«

Pogledala sam u Tobyja i Margot,koji su, ispreplićući prste, ležali naTobyjevom oronulom kožnom kauču iistodobno sam se pitala i nadala: Hoće liToby ikad mene vidjeti? Što ako me

vidi? Hoću li mu se ikad moći ispričati?Hoću li se ikad više moći iskupiti za onošto sam učinila?

Vjenčanje se održalo u Kapelicicvijeća u Las Vegasu, devet sretnihmjeseci nakon onog katastrofalnog prvogspoja. Pokušala sam — no bezuspješno— nagovoriti Margot da pričeka svjenčanjem do odlaska u Englesku, gdjebi mogla upriličiti nešto malo svečanijei pružiti Grahamu jedinstvenu priliku dasvoje jedino dijete pred oltarom predabudućem mužu. Čitav sam životsmišljala priče o tom vjenčanju,dodajući uvijek nešto vlastite mašte iželja svom sjećanju.

No, ustvari, bilo je ovako: Toby sejedne večeri pojavio u irskom pubu u

kojem je Margot radila. Podnio je molbuza izbor u trajno zvanje redovnogprofesora na Sveučilištu New York ičinilo se prilično sigurnim da će mu je iodobriti. Pa je tako sebi kupio Chevy iz1964., a Margot dar. Bio je to skromanprsten s jednim dijamantom.

Pogledala ga je: »Misliš ozbiljno?«Namignuo joj je.»Prevelik mi je za prstenjak, znaš?«Osmijeh mu se izgubio: »Stvarno?«»Taman mi stane na palac. Pa

pretpostavljam da to onda nijezaručnički prsten.« Ovaj put je onanamignula, pa zatim duboko udahnula. Jeli to stvarno to? pomislila je. Da, reklasam joj. To je to. Pogledala je u Tobyja:»Zar me ne bi trebao nešto pitati?«

Kleknuo je na jedno koljeno i uzeo jeza ruku: »Margot Delacroix...«

»...da«, koketno je zatreptala očima.Stajala sam pored nje, pažljivo gapromatrajući. Željela sam da se ohrabri,da bude ozbiljna, da zaista doživi tajtrenutak. Željela sam biti na njezinommjestu, reći ‘da’ i misliti to iz dubineduše.

»Margot Delacroix«, kazao je Tobyponovno, smrtno ozbiljan.»Samodopadna svađalice«, njezinosmijeh je iščezao, »strastvena,ratoborna, prekrasna Julijo moga srca«,osmijeh joj je ponovno zatitrao, »ženomojih snova, molim te, molim te, suzdržise od toga da me zaliješ kacom vrelogulja i postani mi ženom.«

Gledala ga je očima koje su sesmiješile i grizla se za obraz. Napokonje progovorila: »Toby Poslusny, Romeomoje duše, zamišljeni robe književnosti,patniče sindroma mučenika...« Klimao jeglavom. Sve istina, ruku na srce. Ali, tonije bilo sve. Pustila ga je da čeka.»...dobri, nježni, strpljivi Toby.«

Prošla je minuta.»Margot?« Toby ju je stisnuo za ruku.

Koljena su ga boljela.»Zar već nisam rekla ‘da’?«Odmahnuo je glavom.»Da!« poskočila je u zrak. On je s

olakšanjem izdahnuo i s mukom seuspravio na noge.

Malo se divila svom prstenu, a ondadoživjela trenutak prosvjetljenja. Ili,

bolje rečeno, pomračenja, trenutakludila. Jeste spremni? Slušajte ovo:

»Haj’mo se vjenčati u Vegasu!«Kunem vam se, pokušala sam je

odgovoriti od toga. Čak sam i zapjevalaPjesmu duša. Ali nije se dala smesti.

Toby je razmotrio ideju. Opisao joj jesliku bijelog vjenčanja iduće godine ustarinskoj kapelici u Engleskoj, prepunojljiljana i ruža, s Grahamom koji je pratido oltara. Promrmljala sam njezineriječi zajedno s njom. Dosadno, kazalaje. Čemu čekati?

Toby je pristao na kompromis. Nasvoju vječnu hvalu, učinio je časnustvar. Pronašao je najbližu telefonskugovornicu i nazvao Grahama kako bi odnjega zatražio Margotinu ruku. Ne,

Margot nije trudna, uvjeravao ga je.Jednostavno je voli. A ona jednostavnone želi čekati više ni tren. Tišina s drugestrane žice. Konačno, Graham jeprogovorio, grcajući u suzama. Naravnoda imaju njegov blagoslov. Platit ćečitavu svečanost i medeni mjesec uEngleskoj. Margot je u slušalicu vrisnula‘Hvala!’ i ‘Volim te, tata!’ - nije semogla strpjeti ni toliko da porazgovara snjim kako treba, zbog čega sam je htjelaopaliti nogom u stražnjicu - pa jeodvukla Tobyja u auto. Slušalica jeostala visjeti u zraku, zajedno sGrahamovim najboljim željama.

I tako su se zaputili u Vegas. Samo tridana vožnje. Svratili su do Sonyje ipribavili odjeću za mladenku - posuđenu

haljinu leopard uzorka uz sjajne crvenecipele s tankim visokim potpeticama - izlatnu okruglu naušnicu iz Margotinekutije s nakitom koja će poslužiti kaoTobyjev vjenčani prsten. Hrana?Potrepštine za dugi put? Ne buditesmiješni. Ta bili su zaljubljeni - što imje više trebalo?

Sunce je upravo počelo zalaziti izaudaljenih brda kada se na stražnjemsjedalu Tobyjeva automobila pojavilaNan.

»Pa zdravo, Nan«, kazala sam.»Došla si mi reći da bih ih ipak trebalaspriječiti da se vjenčaju?« Još uvijeksam bila pomalo ljuta od našegprethodnog susreta. Zurila je ravnonaprijed, mršteći se.

»Što se događa?«Nagnula se prema meni ne skidajući

pogled s krajolika na koji je padaomrak: »Margot i Toby voze ravno krozsredište Kuće na stupovima.«

Zbunjeno sam zatreptala: »A što jeKuća na stupovima?«

»To je skup demona. Ova je Kuća nastupovima osobito velika. Znat će daToby i Margot putuju na vlastitovjenčanje i nastojat će to spriječiti.«

»Zašto?«Na trenutak me pogledala: »Brak

znači ljubav i obitelj. To je ono čemu sesvaki demon najviše protivi osim samomživotu.«

Pratila sam njezin pogled kroz prozor.Ništa osim narančastog bljeska

zalazećeg sunca i svjetala automobilakoji su prolazili iz drugog smjera.

»Možda smo je već prošli.«Nan je odmahnula glavom i nastavila

zabrinuto gledati van.Iznenada, automobil se zaljuljao

lijevo-desno, nekontrolirano zaplesavšipo cesti. Grčevito sam se uhvatila zanaslon Tobyjeva sjedala, posežućinaprijed kako bih zaštitila Margot.

»Ne još«, kazala je Nan mirno, noautomobil se snažno nagnuo ulijevo, pasam na trenutak pomislila da ćemo se ilisasvim prevrnuti ili zabiti u neko odvozila iz suprotnog smjera. Osjetila samkako me Nan grčevito hvata za ruku.

»Što da radimo?« povikala sam.»Sad!« viknula je Nan, stiskajući me

za ruku i u istom trenutku našle smo sevani, zajedno s Gaijom, držeći se zahaubu automobila koji je divljao poautocesti i pokušavajući ga povućinatrag na desnu stranu. Automobili izsuprotnog smjera bjesomučno su trubili.Nekoliko ih je u panici skrenulo u jarak.Toby se borio s upravljačem i uposljednji trenutak uspio izbjeći sudar skamionom koji mu je blicajući dugimsvjetlima jurio ususret.

Automobil se smirio u svojoj putanji,a Toby je lagano skrenuo i zaustavio gana zemljanom putu pokraj znaka nakojem je pisalo ‘Dobrodošli u Nevadu’.Motor se uz treskanje ugasio, a ja sam sepokušavala pribrati. Čula sam Margot iTobyja kako se smiju u autu.

»Joj, to je bilo strašno!«»Provjerit ću motor.«Glasovi s prednjeg sjedala. Uzbuđeni.

Uplašeni.Nan se zaputila prema rubu žute

ravnice, obasjana zalazećim suncem.Dlanom sam zaklonila oči, pokušavajućividjeti u što gleda.

»Što vidiš?«Nije bilo odgovora. Osvrnula sam se

oko sebe. Iznad obrisa ljubičastihbrežuljaka, vidjela sam mračne pojavekako se kreću prema meni. Počela samkoračati prema njima, podigavši ruku uzrak, spremna da iz nje pošaljem svojenajsjajnije svjetlo. A onda sam ihugledala. Isprva sam mislila da vidimelitne trupe pakla. Toliko sjajne da sam

morala odvratiti pogled. Stotinu i višezlatnih, zasljepljujućih bića, mnogo višihod mene, s krilima od plamena. Pošlasam se okrenuti i dozvati Nan, no ona jeveć stajala pored mene.

»Arkanđeli«, kazala je. »Samo namdaju do znanja da su tu.«

»Da«, odvratila sam. »Ali zašto sutu?«

»Zar nisi osjetila?« rekla je Nan.»Pogledaj svoja krila.«

Obavijena oko mog tijela, tako da mije voda vijugala niz grudi i slijevala mise prema stopalima, krila su mi bilapuna i tamna, poput viška što seprelijeva iz cisterne. I tek me tadaobuzeo taj osjećaj, tako intenzivan izastrašujući kao da stojim pred grotlom

pakla: gonili su nas.Toby je treskom zatvorio poklopac

motora i obrisao ruke krpom. »Nemajtestraha, ljupka damo, sve je u redu«,doviknuo je Margot, koja je visjelapreko prozora suvozača i hihotala.Uskočio je natrag u auto i upalio motor.

Krenula sam se vratiti u auto, no Nanme zadržala. »Pogledaj«, prstom jepokazala prema automobilu.

Vidjela sam kako crni dim curi, pauskoro zatim i suklja ispod haubeautomobila, na trenutak se zapitavšizašto Toby ne ugasi motor i provjeri štose događa. No, automobil je glatkokrenuo, a dim se nastavio kovitlati ispodpoklopca motora, uzdižući se prekokrova, pa se spuštajući niz prtljažnik,

sve dok nije obavio čitavo vozilo poputkakve opne ili barijere slične onoj kojusam vidjela oko Tobyja. A onda se usreddima ukazalo lice.

Grogor.Pojurila sam za automobilom i

skočila na haubu, pa zatim na krov.Posljednji tračci sunca raspršivali su sena obzoru, u tom me trenutku ostavljajućiu sjenci, tako da nisam bila u stanjuvidjeti količinu dima koji mi je sukljaopod nogama. U daljini iza mene, Nan jevisoko iznad glave podigla kuglusvjetlosti, koja se uskoro počela kretatiprema meni, postajući sve blistavijomšto mi je bila bliže. Spustila sam pogledi vidjela kako se dim rastvara, tvorećikrug oko mene, no na drugim je mjestima

bivao sve gušći, polako rastući poputnanosa blata na obali rijeke.

»Ruth!« Nan je povikala iz daljine. Uistom trenutku zid crnog dima uzdigao seiznad mene poput plimnog vala. Kada jekugla svjetlosti stigla do mene, lebdećimi točno iznad glave, vidjela sam da onošto me okružuje nije dim - bile su tostotine ruku crnih poput ugljena, koje suse pružale prema meni pokušavajući mezgrabiti. »Nan!« kriknula sam. Krila sumi pulsirala. Plimni se val obrušio namene poput ogromne lavine.

Kada sam došla k svijesti, ležala samuz cestu, potpuno nepomična. Teškimsam naporom pogledom potražila Nan.Okrenula sam glavu i usred ceste, međugomilom automobila i teretnjaka,

ugledala rat. Stotine demona napadale suarkanđele koje sam vidjela u pustinji,kovitlajući prema njima goleme vatrenekugle i goruće strijele, koje su arkanđeliodbijali mačevima. S vremena navrijeme vidjela bih arkanđela kako padana tlo i nestaje. Zar umiru? Kako je tomoguće?

Začula sam kako mi se netkopribližava odostraga. Pokušala samustati. »Nan«, zavapila sam, no već doksam izgovarala njezino ime znala sam dato nije ona. Bio je to Grogor.

Koraci su mi utihnuli pored glave. Smukom sam nagnula glavu i pogledalagore. Iznad mene nisu bile dvije noge oddima, ni lice s ustima poput onih nacijevi puške, nego vrlo ljudski lik. Visok

muškarac u tamnom odijelu, s crtamalica oštrim poput noža. Lagano mešutnuo po nogama kako bi se uvjerio dasam nepokretna. A zatim mi je čučnuopored glave.

»Zašto se ne pridružiš pobjedničkomtimu?« kazao je.

»A zašto ti ne postaneš svećenik«,odvratila sam.

Nacerio se. »Stvarno želiš završitionako?« pogledom je pokazao naarkanđela koji je upravo primio vatrenukuglu u prsa. Gledala sam je,zaprepaštena i užasnuta, kako pada na tloi nestaje u eksploziji svjetlosti.

»Kao da nije dovoljno što vi jadnicisamo stojite po strani i gledate kakoljudi sve upropaštavaju«, nastavio je,

podrugljivo cokćući jezikom. »Alimislim da sam te pročitao, Ruth. Ti biviše voljela promijeniti stvari, popravitiih. A zašto i ne bi?«

Najednom sam osjetila kako mi krilapulsiraju u mene, kako struja u njimaputuje prema unutra. A na toj strujiporuka, glas u mojoj glavi: Ustani.

I upravo dok sam se pokušavalaosoviti na noge, osjetila sam prasakgrimizne svjetlosti i silovitopodrhtavanje tla ispod mene, kao da jepod zemljom eksplodirala bomba.Podigla sam pogled i vidjela kakoarkanđeli opkoljavaju demone, svi dojednoga s mačevima uperenim premanebu. A zatim se iz oblaka silovitombrzinom sručio golemi plamen i u

sekundi raspršio sve demone u gustioblak prašine. Kada sam ponovnospustila pogled, Grogora više nije bilo.

Ravno kroz kuglu plamena, Nan jedotrčala k meni. Zgrabila me za ruku ipovukla na noge. »Jesi li dobro?«upitala je.

»Mislila sam da nas oni ne moguozlijediti.«

Pažljivo me pogledala: »Naravno danas mogu ozlijediti, Ruth. Zašto inačemisliš da se moramo braniti?«

»Mislila sam da si rekla da se nemamčega bojati?«

Otresla mi je prašinu s haljine: »Što tije Grogor rekao?«

Odmahnula sam glavom. Nisamželjela ponoviti njegove riječi, priznati

da su istinite.Nan je podigla obrvu: »Ne možeš si

priuštiti krivnju, sumnju ili strah, ili bilokoji drugi osjećaj koji te sputavao dok sibila ljudsko biće. Ti si anđeo. Bog je izatebe, a Njegovo kraljevstvo predtobom.«

»Da, to mi stalno govoriš.«Iza brežuljaka se rađala zora. Ostali

su anđeli pogledali prema obzoru ipočeli nestajati na ružičastom nebu.

»Najgore je prošlo«, kazala je Nan.»Idi i nađi Margot. Vrlo brzo ću te opetposjetiti.« Okrenula se prema brdima.

»Stani«, zaustavila sam je.Okrenula se.»Zaljubljena sam u Tobyja«, rekla

sam. »I ako ne pronađem način da

promijenim stvari, više ga nikad nećuvidjeti. Molim te, pomozi mi, Nan.«Sada sam već preklinjala. Očajnički.

»Žao mi je, Ruth. Ali onako je kakosam ti rekla. Već si imala jedan život zadonijeti sve svoje odluke. Svrha ovogživota nije u tome da ih iznova doneseš.Svrha je da pomogneš Margot doći donjih.«

»I to je to?« povikala sam. »Dobivamsamo jednu priliku? Mislila sam da jeupravo Bog taj koji je uvijek za drugeprilike!«

Ali više je nije bilo. Stajala sam samanasred autoceste 76, gledajući u nebo itražeći Boga.

»Znači, voliš me, ha?« povikala sam.»I to ovako pokazuješ?«

Ništa, osim iznenadnog, polaganogrominjanja kiše i zvuka vjetra koji kaoda je govorio ššššš.

17SJEME

Stigla sam u Vegas nedugo nakontoga. Gaia mi je pokušala prepričatidetalje njihova vjenčanja, ali sam joj -prilično mrzovoljno, priznajem - reklada se ne mora truditi. Jasno sam ga sesjećala. Pokvarenog neonskog znakakapelice na kojem je, poput lošegpredskazanja, treperilo napuknuto srce.Kičastog plastičnog cvijeća i glazbelakih nota koja je drndala iz elektronskihorgulja u predvorju, matičareva tupeakoji je lepršao ispod klima-uređajapoput krila mrtve ptice, Tobyja koji seneprestano cerekao izgovarajući zavjete.

Svog oklijevanja prije nego što samizgovorila ‘da’, želje da umjesto togapitam kakav je, ustvari, brak i kako jeuopće moguće znati je li taj netko pravičovjek za tebe. Kakav je osjećaj bitiistinski zaljubljen umjesto da, kao što mise dogodilo mnogo puta do tada, do grlaplivaš u neizlječivoj potrebi da ti kažuda ne vrijediš ništa. I kako sam sesjetila da to možda i nije najboljitrenutak za takvu raspravu, da bih semožda trebala držati jednostavnog ‘da’pa ćemo sretno živjeti do kraja života.Naravno.

Medeni mjesec se dogodio tjedandana kasnije. Potrošivši svu svojuušteđevinu kupili su dvije povratne karteza

Newcastle na Tyneu u sjeveroistočnojEngleskoj. Margot je hitala malenimterminalom, vukući Tobyja za sobom,nestrpljiva da prvi put nakon tri godinevidi Grahama.

Stigli su sve do izlaza iz zračne luke,ali Grahamu još uvijek nije bilo ni traga.

»Misliš da je možda zaboravio?«upitao je Toby. «Možda bismo trebaliuzeti taksi do tamo.«

Margot je odmahnula glavom i stalanervoznim pogledom pretraživatiterminal. »Naravno da nije zaboravio.Pa nije da ima pedeset kćeri, znaš?«

Toby je kimnuo i sjeo na svoj kofer.Kada sam ugledala zasjenjeni lik koji

se pojavio na drugoj strani terminala,nagnula sam se prema Margot i bolnim

glasom kazala: Tu je.Okrenula je glavu i pogledala ravno u

figuru pored vrata.»Je li to on?« upitao je Toby, prateći

njezin pogled.»Ne. Taj je čovjek premršav. I nosi

štap. Tata bi sada već trčao premanama.«

Figura je na trenutak zastala,promatrajući je. Zatim je, veoma polako,čovjek izronio iz sjene, otkrivajući se, sasvakim šepavim korakom, kao veomamršava i veoma ostarjela verzijaGrahama.

Margot se na trenutak mučila pomiritiprizor čovjeka koji je koračao premanjoj sa slikom tate kakvu je imala uglavi. Taj mi je trenutak ostao tako bolno

jasan u sjećanju da sam se jedvaprisilila da ne odvratim pogled - jer onošto se pojavilo ispred Margot bio je nizzastrašujućih zamjena - dok je nije bilo,trbuh Djeda Mraza, široka ramena idebele mesarske ruke zamijenila jeverzija Grahama koja je izgledala kao daje upravo pregazio Saharu. Njegovagusta bujna kosa sada je bila šakaosušene trave, njegovi okrugli, rumeniobrazi upali ispod izbočenih jagodičnihkostiju, a u očima — što je bilonajšokantnije od svega — više nije bilooštrine i prkosa.

»Tata?« prošaptala je Margot, jošuvijek prikovana na mjestu.

Toby je pročitao paniku u njezinuglasu. Skrenuo je pogled s Margot,

pogledao u čovjeka koji se vukao premanjima labavo ispruženih ruku i krenuomu ususret.

»Graham, pretpostavljam?« kazao jeveselo, posežući za Grahamovommlitavom rukom, uspijevajući ga uhvatitiupravo u trenutku kada se spotakao izateturao u Tobyjevo naručje.

Margot je prislonila obje ruke na lice.Hajde, hajde, kazala sam joj. Smiri se,malena. Zadnje što tati sad treba jepoplava suza. I da, to su bile hrabreriječi, jer i ja sam bila užasnutanjegovom pojavom, ali ne zbog njegovafizičkog izgleda, nego zbog njegoveaure: svjetlo oko njegova srca bilo jeraspršeno u desetke tračaka svjetlostikoji su slabašno tinjali i pulsirali, poput

kapljica krvi što izbijaju iz rane koja nezarasta. Iznad njegove glave, nekoćenergični vatrometi njegove inteligencijei kreativnosti sada su bili tek vlažnifitilji koji su polako tinjali, kao u nekojmagli. Vjeran svom karakteru, Graham jeu znak odobravanja potapšao Tobyja poleđima, pa ga zatim maknuo u stranukako bi došao do Margot. Lica vlažnogod suza, naslonila mu je glavu na rame ičvrsto ga zagrlila.

»Tata«, šapnula je, udišući njegovmiris.

Graham nije odgovorio. Gušio jejecaje pod njezinom kosom.

Stigavši kod Grahama, Margot jeotišla ravno u krevet kako bi odspavala iprebrodila vremensku razliku, dok je

Toby pogledom proučavao police sknjigama prepune romana s imenomLewis Sharpe i Grahamovomfotografijom na koricama. Gaia, Bonnie ija sjedile smo s njima oko vatre koja jeplamtjela u kaminu. Trenutak tišine.

A onda Graham: »I kako si je natjeraoda kaže ‘da’?«

Toby se nakašljao u šaku: »O,prosidba. Pa, izvadio sam prsten, kaomamac naravno, i postavio pitanje svihpitanja. ..«

Graham se slabašno nasmiješio.Nagnuo se naprijed, naslonivši laktovena koljena. Primijetila sam da su mu ustalagano obješena u desno. »Ne. Misliosam, pričamo o Margot. Lakše je lasomuhvatiti kolibrića, nego napraviti

gospođu od Margot, to je moja suprugagovorila. Margot je oduvijek bila divlježdrijebe. Što se promijenilo?«

Trebalo je trenutak ili dva da Tobyrazmisli o Grahamovim riječima.Gledala sam slike Margot i Irineporedane iznad kamina i osjetila tugu.Nisam znala da me tata tako doživljava.

»Pa, gospodine«, kazao je Toby,češkajući se po bradi. »Znam da Margotmože djelovati tako. Niste je mogli boljeopisati. Ali mislim da, duboko u sebi,ona ovo želi više nego išta na svijetu.Glumi neozbiljnost i pretvara se da se neželi vezati jer ju je život naučio davezivanje znači bol.«

Graham je klimao glavom. Polako senagnuo prema boci viskija na stoliću

ispred sebe i obojici im nalio piće.»Želim da znaš nešto«, kazao je tiho.Zaokupljen tonom u Grahamovu glasu,

Toby je sjeo nasuprot njega i klimnuoglavom.

Graham je iskapio čašu, bučno jeodložio na stolić i zagledao se u Tobyja.»Umirem«, kazao je.

Duga stanka tijekom koje je Tobypostao svjestan težine tih riječi. »Menije... to je... jako mi je žao što to čujem,gospodine.«

Graham je lagano mahnuo rukama sjedne na drugu stranu, kao da bijelomzastavom daje znak za predaju: »To nijeono što želim da znaš. To je samouvod.« Nakašljao se. »Umirem, i nemamništa protiv toga. Imam suprugu negdje

gore. I jedva je čekam opet vidjeti. Ali,stvar je u tome«, privukao se naprijed nasam rub naslonjača, toliko se približivšiTobyju da je vidio vatru kako plamti ustarčevim očima. »Stvar je u tome da nemogu umrijeti bez da znam da ćeš sebrinuti o Margot umjesto mene.«

Toby se naslonio i zagledao uGrahamovo zabrinuto lice. Sad mu jesve bilo potpuno jasno. Počešao se pobradi i nasmiješio. Na trenutak, težinuGrahamovih riječi ublažio je nesavladivosjećaj sreće. Bio je sretan, vidjela sam,što je Grahamu toliko stalo. Bio je sretanšto je osjetio da mu je Graham spremanpovjeriti nešto tako dragocjeno kao štoje njegova jedina kći.

Nakon nekog vremena, dao je jedini

odgovor za koji je mogao jamčiti:»Nikad je neću pustiti. Obećajem.«

Vatra je već polako gasnula.Smiješeći se zbog Tobyjeva izborariječi, Graham se zavalio natrag unaslonjač i istog trenutka zaspao.

Kasnije, dok je Toby ležao u krevetupokraj Margot, još uvijek na njujorškomvremenu, gledao ju je kako spava ipomislio na Grahamov zahtjev. Protrljaoje lice dlanovima, već polakosmišljajući kako će joj reći. A onda sesjetio onoga što je Graham kazao o njoj.Lakše je lasom uhvatiti kolibrića, negonapraviti gospođu od Margot.Zasmijuljio se sebi u bradu. A onda se,niotkuda, oko njega stvorila ledenabarijera. Gaia i ja razmijenile smo

poglede. Barijera je bila deblja negoikad prije, čvrsta i staklasta. Nastavilesmo gledati dok je Toby promatraoMargot, i odjednom mi je sinulo: to štose vjenčao sa mnom za njega je značiloogroman rizik. Tobyjev najveći,paralizirajući strah bio je da će meizgubiti, i to ne samo zbog obećanja kojeje dao Grahamu. Oduvijek sam znala daje vrlo rano ostao bez majke, no tek sadasam shvatila da je taj gubitak ispuniosvaki kutak njegova života. Obilježio jesva njegova uvjerenja, njegov pogled nasvijet. Što ako ga Margot ipak ostavi?Što ako se njihova priča završi? Štoonda?

Moj je glavni cilj od tog trenutkanadalje bio da se pobrinem da njihov

brak uspije. Pjevat ću Pjesmu duša svakuminutu svakoga dana ako bude trebalo.Šaptat ću joj sve To-byjeve vrline nauho, govoriti joj što treba učiniti danjihov brak postane raj, a ne čistilište.

Ali, koga sam zavaravala? Kako samja mogla znati kako da uspije?

Tjedan dana kasnije, došlo je vrijemeza odlazak. Margot se nevoljko i sasuzama u očima oprostila od tate, ali neu zračnoj luci, nego na pragu njegovekuće. Tu joj se nije činio toliko uvenulimkao usred buke i strke vanjskog svijeta.Kod kuće se doimao manje slomljenim,kao da su mu nepromijenjeno okruženjevatre u kaminu, maminih fotografija idrijemajući Ginin lik, koja je sklupčanaležala u kutu, ulijevali neku živost.

No, stigavši natrag u New York,Margot i Tobyja dočekalo je nekolikoiznenađenja:

1. Tobyjeva molba za izbor u trajnozvanje redovnog profesora naSveučilištu New York je odbijena, a svinjegovi kolegiji otkazani. Više ga nisutrebali.

2. Njegov stan iznad kafićapreuređivao se u dodatak kafiću.Prostorija koja je nekad bila njegovadnevna soba sada je bila ispunjenarestoranskim stolovima i jelovnicima.Tobyjeve osobne stvari bile su ubačeneu kartonske kutije i pohranjene u kuhinjipokraj zamrzivača s mesom, tako su svenjegove knjige i blokovi s bilješkamazauvijek zaudarali na mrtve krave.

Imali su dvije opcije: useliti se ilikod Boba ili kod Sonyje. Sonya im jeponudila gornji kat svoje kuće dok Tobyne pronađe posao. Preselili su sveTobyjeve stvari k njoj i, barem nekolikoprvih noći, njihov je privremeni stančićbio prilično ugodan. Sonya im se klonilas puta. Margot je nastavila raditi kaokonobarica u irskom pubu, potajnoštedeći novac od napojnica za ponovniposjet Engleskoj. Toby je ostajao budando sitnih sati i pušio na balkonu,promatrajući ljude u kućama preko puta iboreći se s najgorom od novonastalihokolnosti: imao je spisateljsku blokadu.

Mladić je uhvatio Margot upravokada se spremala krenuti na posao.Nedavno je odustala od faksa - pauzirala

je godinu, barem je tako govorila svima,uključujući i samu sebe — i radila jesedam dana u tjednu kako bi uštedjela zapolog za stan. No bila je usamljena,depresivna i čeznula je za domom. Tobyje tražio posao i istodobno pokušavaodovršiti svoj književni prvijenac - romannapisan u obliku pisama, o tragičnomjunaku koji — zamislite ironije — neuspijeva prebroditi svoj strah odneuspjeha. Za posao je pitao čak i nadokovima. Tipovi u prljavimkombinezonima bacili bi samo jedanpogled na njega i rekli mu da se gubi.Nije im trebao netko tko zna napisatiesej. Trebao im je netko tko je bio ustanju tegliti četrdeset kilograma ugljenas jednog mjesta na drugo, po stotinu puta

dnevno.Upravo zato se dolazak mladića činio

kao — ne, zaista je i bio - savršenodabir trenutka od strane Luciane i Pui.O da, njih dvije su još uvijek bile tu,unatoč Sonyjinu nedavnu preobraćenjuna vjeru i zdrav život. Sada je bilabudistica i veganka. I usprkos njezinuiritantnom porivu da pokuša preobratitisvakoga tko joj se nađe na putu (‘Jeste liznali da mlijeko ustvari uzrokuje rak?'),bila je zdravija, sretnija i mnogougodnije društvo. Također je i mnogobolje utjecala na Margot. Gotovo da sami zaboravila na gorčinu koju samgodinama osjećala prema njoj. Gorčinukoja je polako klijala i u Margot.

Sjeme te gorčine nalazilo se u džepu

onog mladića. Samo probni uzorak robekoju je prije prodavao Sonyji, rekao je.Ako se Margot roba svidi, ako joj budeodgovarala, može se vratiti idući tjedan iprodati joj još po sniženoj cijeni.Margot ga je odmjerila pogledom. Nijebio stariji od sedamnaest. Ni po čemunije djelovao kao naročito mutan tip - izmoje je perspektive, mogu vam reći,izgledalo drukčije — ustvari, čak je bioi prilično drag. Kako se zove? upitala je.T a ro b a . Nasmiješio se. Dietilamidlizerginska kiselina, kazao je, širepoznata kao LSD ili pilula sreće.Rekavši to, mahnuo joj je i otišao.

Nervozno sam kršila ruke i trudila seprisjetiti tog trenutka. Problem sdrogama je to što od mozga često puta

znaju napraviti frape. Na kraju sam sepomolila i ozbiljnim glasom joj seobratila. Margot, rekla sam. To je otrov.Ne želiš time puniti svoje tijelo. To će tiupropastiti život. Mudrost kvaredosadni klišeji od kojih je satkana.

Nije me čula. I tako je, kada semomak pojavio idućeg tjedna, pa i onajtjedan nakon toga, i još jedan nakon toga,Margot kupovala sve više i višenjegovog sjemenja, koje je proklijalo iizraslo u užasno cvijeće.

Tobyjeva knjiga bila je pri kraju.Svoju spisateljsku blokadu izliječio jetako što se doslovno zabarikadirao umalenu sobu pokraj njegove i Margotinespavaće sobe, provodeći tamo dane inoći lupajući po Grahamovu starom

pisaćem stroju. Sve dosad nijeprimijetio nikakve promjene na Margot.Otipkao je riječ ‘Kraj’ - to je uvijekčinio, iako bi je izdavač svaki putmaknuo - a zatim je ustao sa stolca ipobjedonosno digao ruku u zrak.Otključao je sve brave i svečanoobjavio:

»Margot? Margot, ljubavi! Gotovsam! Haj’mo jesti!«

Našao ju je kako uznemireno koračapo dnevnoj sobi, izvlačeći knjige spolica i bacajući ih na pod, potežućijastuke s kauča, podižući cipele pa ihizvrćući i lupajući s njima po podu kaoda je unutra nešto skriveno. Oko nje jekovitlala mećava bijelog perja izmadraca koji je rasporila nožem.

»Margot?«Ne obazirući se na njega, nastavila je

tražiti.»Margot, što se događa? Margot!«

Zgrabio ju je za ramena i zagledao se unju: »Ljubavi, što si izgubila?«

Um, poželjela sam reći, ali nije bilovrijeme za šale. Toby to nije vidio -nikad u životu nije popušio ni džoint - alibila je u kandžama ovisnosti od koje ćese, to sam i predobro znala, liječitigodinama. I upravo je tako i izgledala.Slično niti sudbine s kojom sam sesusrela kod Une i Bena, Margotina seovisnost čvrsto obavijala oko njezinasrca, šireći se prema van sve dok svakiod njezinih organa i arterija i krvnihzrnaca nisu bili obuzeti potrebom.

Margot je prazna pogleda zurila uTobyja: »Miči se od mene.«

Pustio ju je i zagledao se u nju,začuđen i povrijeđen: »Slušaj, samo mireci što si izgubila pa ćemo to zajednonaći.«

»Ne, ne možeš. On dolazi.«Stanka.»Tko dolazi?«»Ne znam mu ime.«»A zašto taj netko dolazi? Dolazi li

ovamo? Margot?«Još jednom ju je pokušao zgrabiti za

ramena, ali odgurnula ga je i otrčaladolje. Toby, Gaia i ja pošli smo za njom.

Sonya je sjedila u kuhinji, pila misojuhu i čitala. Margot je domarširala donje i ispružila ruku: »Treba mi sto

dolara.« Prava sitnica u 1980-ima.Sonya se upitno zagledala u nju. Palo

joj je na um da je možda riječ onekakvoj šali. A onda je primijetilaMargotine oči, znoj koji joj se slijevaoniz lice, njezinu drhtavu ruku. Odložilaje juhu i ustala: »Margie, što si uzela,draga? Ovo uopće ne sliči na tebe...«

Toby se upleo: »Mislim da jebolesna. Zar trenutačno ne hara žutagroznica?«

Sonya je podigla ruku kako bi gaušutkala: »Nije to nikakva žuta groznica,dušo.«

»Dušo?« Margot je ponovila.Paranoja ju je žestoko drmala.Naizmjence je pogledavala Tobyja paSonyju. Oni su je sprječavali da dobije

ono što želi. Radili su skupa. Željeli suje izbaciti iz stana. Ne, stani malo. Bilisu ljubavnici.

»Jesi li spavao s njom?« obratila seTobyju.

»Moramo je odvesti k liječniku, i tobrzo«, rekla mu je Sonyja.

»Hoće li mi netko reći što se zabogaovdje događa?« kazao je u zrak.

Začulo se kucanje na vratima. Aaa,gospodin sedamnaestogodišnji diler.Samo naprijed.

Sonya je uznemireno odmarširala krozdnevnu sobu i naglim pokretom otvorilavrata. Istog trena ga je prepoznala.

»Hej«, pogledao je mimo Sonyjeprema Margot.

»Pa rekla sam vam da više... da ti

možda ne tražiš Margot?«Patrick je malo promislio: »Hm.

Ne?«Toby je pustio Margot i prišao

Sonyji: »Tko je ovaj tip? Kakve on imaveze s Margot?«

Patrick je nešto držao u ruci.»Pokaži mi to!« povikala je Sonya i,

prije nego što ga je uspio ugurati natragu džep, Toby je ispružio ruku i istrgnuopredmet iz Patrickove ruke.

Zlatni medaljon.»Je li ovo za Margot?« kazao je Toby

tiho. Osvrnuo se i pogledao u Margot,dišući sve brže i ponovno bivajućiokružen ledenom barijerom.

»Ne, to je moje«, rekla je Sonya,zgrabivši medaljon. »Pogledaj«, otvorila

ga je i pokazala mu dvije sićušnefotografije svojih roditelja. »Odakle tiovo, Patrick? Jesi mi ga ukrao?«

Patrick je zamucao upirući prstom uMargot: »Vrijedi manje nego što jerekla.« A onda je dao petama vjetra.

O da, jedan od mojih blistavijihtrenutaka. Ja se, naravno, svega toganisam uopće sjećala. Bila sam s drugestrane stvarnosti. Margot je hodala usavršenom krugu oko tepiha odmedvjeđe kože ispred kamina, mašućirukama gore-dolje i jecajući.

Toby joj je prišao: »Dušo? Margot?«Zastala je i pogledala ga.»Žao mi je, ljubavi. Ja sam kriv za

ovo. Previše sam vremena provodio uzsvoju glupu knjigu...« Nježno je podigao

ruke i prislonio ih na njezine obraze, aoči su mu se napunile suzama: »Ispravitću ovo, obećajem ti.« Nagnuo se želećije poljubiti.

No Margot mu je grubo odgurnula licei krenula prema Sonyji. »Što ti misliš, damožeš samo tako hodati uokolo i spavatis tuđim muževima!« vrištala je,zamahujući rukom pa dlanom silovitoudarajući Sonyju po licu.

Sonya je zateturala unatrag, rukom sedržeći za obraz. Prstima je provjerilausnu: svježa krv curila je iz mjesta gdjeju je zakačio Margotin vjenčani prsten.»Želim da nestanete odavde zajedno sasvojim stvarima«, pogledala je uTobyja.

On je klimnuo glavom: »Samo me

pusti da je prije odvedeni k liječniku.«A onda su se iz kutova sobe pojavile

Luciana i Pui te stale kružiti oko Margotpoput vukova. Šaputale su joj, umiljatepoput mačaka: Uvijek mu je Sonya biladraža od tebe. Zar se nije jedino zato ivjenčao s tobom? Da se približi Sonyji.Prelijepoj, zabavnoj Sonyji. Nimalosličnoj tebi.

Na trenutak mi je palo na um da sepotučem s njima, ali onda mi se ukrilima najednom pojavio poznatiosjećaj, a nošen njihovom strujom doglave mi je stigao glas: Prisloni svojuruku na njezinu glavu i misli na Tobyja.I tako sam stala točno ispred Margot,položila joj ruku na čelo i stala je punitisvim dobrim sjećanjima na nju i Tobyja,

na noć kada su veslali niz Hudson, navožnju u Vegas, na njegovo obećanje daće joj uvijek biti vjeran i na osjećaj,negdje duboko u njezinu srcu, da zaista ihoće. Pala je na koljena, ispuštajućiprazne jecaje bez suza.

Sonya se uzvrtjela po kuhinji pa senekoliko trenutaka kasnije vratila sčašom vode i Xanaxom. »Daj joj ovo«,pružila ih je Tobyju.

»Ne!« povikao je. »Dosta jekemikalija.«

Gurnula mu ga je u ruku: »Uspavat ćeje dok ti ne smisliš što ćeš. Izgleda kaoda nije spavala danima.«

Bila je u pravu. Margot doista nijespavala. A Toby to nije primijetio.Nevoljko je pružio Margot pilulu.

Je li ovo pilula sreće, Toby? Da,Margot, to je pilula sreće. Dobro,Toby. Popij i vodu, Margot. Dobro,Toby.

Nedugo kasnije, ležala je sklupčanana kauču i čvrsto spavala.

Sonya se pojavila iz kuhinje i pružilaTobyju šalicu kave. »Žao mi je, Tobes,ali nema šanse da joj dopustim da uzimamoje stvari. Ovo je pripadalo mojojmami.« Podigla je medaljon.

Toby je pokunjeno sjedio pokrajMargot i tiho jecao dok mu je Sonyaobjašnjavala učinke droge, govorila mušto treba dalje napraviti i kako jojzajednički mogu pomoći da se othrva tojnapasti. I prvi put nakon dugih desetljećapomislila sam: ona je bila iskrena

prijateljica. Najiskrenija od svih kojesam imala.

I nisam je krivila kada je ostalavjerna svojoj riječi i inzistirala da seToby i Margot isele čim Margot provededva tjedna u krevetu, dva tjedna bezdroge. Obećala je da će ostati prijatelji.Čak im je pomogla i preseliti sve stvariu njihov novi stan na Desetoj aveniji.

Povratak iz ovog pada u grijeh bio jekao penjanje bez užeta uz strmu liticu.Margot je odbila potražiti pomoć.Umjesto toga, odvikavanje je odradilana starinski način: u krevetu, izazaključanih vrata, okružena knjigama,vodom i jastucima kojima bi gušilakrikove kada bi je stisnule šakeovisnosti. Toby je tiho provodio rutinu

redovitog nadolijevanja kave i kratkih,ali slatkih izvještaja o događanjima uvanjskom svijetu. Pat Tabler je upravoprodan iz Yankeesa u Cubse. Reagan jedanas imenovao prvu sutkinjuVrhovnog suda. Simon i Garfunkel suupravo održali besplatan koncert uCentral Parku. Ne, nisam bio. Htio sambiti tu za slučaj da ostaneš bez kave.

Kada je počela izlaziti iz sobe, iujedno i iz kandži ovisnosti, Toby sezaposlio u obližnjoj srednjoj školi. NaGaijin nagovor, zaposlio je i Margot,davši joj da uređuje njegovu novu knjiguprije nego što je pošalje izdavačima, aMargot je uživala u prilici da se opetudubi u knjige. Jednako kao i ja. Vidjetiradnu verziju Tobyjeva književnog

prvijenca — čije je prvo izdanje, usputrečeno, rasprodano u roku od dvamjeseca - bila je prava poslastica.Čitala sam zajedno s njom, dajućiprijedloge, izoštravajući njezinouredničko oko, navodeći je dapreispituje svaki prizor, svaki lik. Prviput nakon veoma dugo vremena, slušalaje što joj govorim.

A onda je došlo jutro koje samprepoznala. Školarci su trčali ulicom sbundevama i maskama duhova na glavi.Hrpice jesenjeg lišća skupljale su se navanjskim stubama. Trudna si, rekla samMargot. Nisam, pomislila je. Napravitest pa ćeš vidjeti, odvratila sam. Vidjetćeš. Vidjet ćeš.

18PORUKE U

VODIIzgleda da je baš onako kako kažu:

majčinstvo je bolje drugi put.Ili sam samo ovaj put za njega bila

spremna. Ne znam. No dok sampromatrala to malo zrnce svjetla dubokou njoj, snagom volje dozivala samnjegovo srce da započne otkucavatisvoju Morseovu šifru, svoj drhtavi ritampostojanja. Gledala sam, s vlastitimsrcem u peti, dok je Margotino tijelonebrojeno puta prijetilo da će ugušitinježnu melodiju tog novog života

virusima, toksinima, hormonskimplimama. Ali svjetlo se čvrsto držalo,poput sićušne figure sklupčane uz jarboltonućeg broda usred uzburkanog crvenogoceana.

Rekla je Tobyju. Gaia je uskliknulaod sreće i poskočila u zrak - suzdržalasam se od toga da joj kažem, samo kakobih vidjela ovu reakciju - a Toby je,pročitavši razočaranje na Margotinulicu, učinio korak unatrag, jedva sesusprežući da ne pokaže svojeoduševljenje.

»Dijete? Čovječe, to nije mala stvar.To je... Mislim, divno je, ha? Zar nije?«

Margot je slegnula ramenima i

prekrižila ruke. Toby ju je primio za

ramena i privukao je k sebi: »Ljubavi, uredu je. Ne moramo ga zadržati ako ti neželiš...«

Odgurnula ga je: »Znala sam da nikadne bi želio dijete sa mnom...«

Projekcije njezinih vlastitih osjećaja.Sklonila sam se s blještavog sunca,ogrćući se sjenom.

»Već sam ga se pokušala riješiti«,uzdahnula je, a suze su joj navrle na oči.Laži. Iskušavala ga je.

Tobyjevo lice se urušilo. Dugastanka. Ozbiljan pogled. Tu je svekrenulo nizbrdo, pomislila sam.

»Jesi?«»Aha. Pokušala sam... pasti niza

stube. Nije upalilo.« Još laži. Obgrlilase rukama.

Olakšanje i bijes naizmjence subljesnuli na Tobyjevu licu. Zatvorio jeoči. Gaia ga je zagrlila i tiho mu rekla:Mora znati da je nećeš napustiti.

Pustio ju je da odšeta do prozora,gledajući za njom dok su mu ruke visjeleuz tijelo: »Neću te napustiti, Margot.Ovo je naše dijete.« A zatim, s neštomanje uvjerenja: »Ovo je naš brak.«

Veoma oprezno joj je prišao. Kad senije trznula, odostraga ju je obujmiorukama, pritiskajući dlanove na njezintrbuh. »Ovo je naše dijete«, rekao jenježno, a ona se nasmiješila i sasvim sepolako okrenula, prihvaćajući njegovzagrljaj.

Provela sam velik dio Margotinetrudnoće s bolnom jasnoćom se

prisjećajući svega što sam radila kakobih pokušala izmaknuti stvarnosti,kolebajući se između stida i uzbuđenja.Stida zbog marihuane koju je pušila kodSonyje dok bi Toby bio na poslu, stidazbog laži koje bi govorila (‘Zar to neškodi djetetu, Margie? Ni najmanje. Akosam ja opuštena, dijete dobiva viševitamina... itd.’). Stida zbog učinakadroge koje sam vidjela kako seobrušavaju na treperavo svjetlo u njoj.Stida zbog misli koje je povremenoimala (‘Možda bih trebala pokušatipasti niza stube, možda mi se posreći paga izgubim...’ itd.) A onda je svremenom, jednako kao i ja, polakopostajala uzbuđena. Dijelile smouzbuđenje zbog obrisa Theova lica koje

je svjetlo u Margotinoj maternici počelopoprimati, uzbuđenje zbog iznenađenjakoje je Margot doživjela kada je prvi putosjetila sićušnu nogu kako se naslanja nastijenku njezine maternice, zbog njezinaiznenadnog i potpunog shvaćanja da se unjoj nalazi prava beba i da je sve tostvarno.

Luciana i Pui našle su novi smještajna prozorskoj dasci Tobyjeva iMargotina stana. Mačke međugolubovima, ha? doviknula bih im, aone bi se namrgodile i stale dozivatiMargot, nagovarajući je da svrati doSonyje, da beba dobije još malovitamina. Ja bih onda natjerala Thea daje udari, a Margot bi odlučila da ipak neželi posjetiti Sonyju. Umjesto toga

odlučila bi da želi prošetati do InwoodHill Parka, uhvatiti malo svježeg zraka inakratko promijeniti okruženje. I tako bii učinila, svakoga dana.

Prepoznala sam stara kestenjastavrata stana preko puta, s dugim prugamaprastare boje koja se ljuštila pri dnu.Margot je primijetila da se ispred njihskupljaju novine i boce mlijeka. Bila jeprilično sigurna da netko ondje živi. Tu itamo bi svjetlo u dnevnoj sobi biloupaljeno u sitne sate, no do jutra bi seveć ugasilo. Zavjese su uvijek bilenavučene. U susjedstvu poput ovogsusjedi su se uglavnom držali za sebe.Margot je oklijevala. Da odemprovjeriti? Da, kazala sam joj. Spustilaje pogled na svoj trudnički trbuh. U redu

je, malena, kazala sam. Nitko ti nećeništa. Hajde, pođi.

Ulazna vrata bila su odškrinuta. Zasvaki slučaj je pokucala. Nije biloodgovora. »Dobar dan?« viknula je. Jošje malo gurnula vrata, vršcima prstijususrećući se s prašinom: »Ima li koga?«

Smrad ju je pogodio poput bačenestare krpe. Smeće, vlaga, izmet.Užasnuto je uzdahnula i privukla ruku nalice, pokrivajući nos i usta. Ja samoklijevala. Da, znala sam tko ovdje živi,ali više nisam bila baš sigurna da bihtrebala ohrabrivati ovaj susret. A onda,poruke u vodi koja mi je tekla iz leđa:Ovdje je potrebna. Pošalji je unutra.

Prije nego li je Margot uspjelanagovoriti samu sebe da ode, začuo se

škripav glas: »Tko je to?«Glas žene. Glas veoma stare, veoma

bolesne žene. Rose Workman. Požurilasam unutra ispred Margot, u mračnu,zaboravljenu sobu, do figure na kauču,nestrpljiva da vidim Roseino lice,naborano poput lista papira, zgužvanog ibačenog u koš, pa ponovno raširenog, iteško prstenje na njezinim dugim crnimprstima koje je poput novčićabalansirala na zglobovima i od kojih jesvaki imao svoju priču. Priču kojunikada nisam zaboravila.

Pojava na kauču nije bila RoseWorkman. Debeli bijelac, gol do pasa,zbacio je pokrivač i zarežao na mene.Bio je demon. Skočila sam unatrag,prestrašena i zbunjena.

»Halo? Tko je tamo?« Rosein glas izkuhinje i tapkanje njezina štapa koji jevodio njezine umorne noge kroz tamu.

Margot joj je veoma polako prišla.»Zdravo«, rekla je, istodobno osjećajućiolakšanje i gađenje. »Ja sam izsusjednog stana. Samo sam vas htjelapozdraviti.«

Rose je podigla naočale i škiljećikroz njih pogledala gore u Margot. Usnesu joj se razvukle u širok osmijeh, toplijiod dobrodošlice kući, pretvarajućinjezine oči u dva tamna proreza udubokim naborima njezina lica: »Pa,samo uđi, dijete. Nemam baš čestoposjete, bogme ne.«

Margot ju je slijedila u kuhinju,upijajući gole, vlažne zidove, debeli sloj

prašine na istrunulom kuhinjskom stolu,odjekivanje njezinih peta na golomdrvenom podu. Prolazeći pokraj starcana kauču, zadrhtala je. Htjela je otići.Jednako kao i ja. Demon je skočio nanoge i polako krenuo prema meni.Stotinu i četrdeset kilograma ćelavogbijelog mesa sa sitnim prijetećim očimai mrka lica, na tijelu golom do pasa.Zlokobno se nadvio iznad mene izarežao, a zatim me gurnuo unatrag.»Nemaš što tražit’ ovdje«, procijedio jeneprijateljskim tonom. Čvrsto sam seukopala na mjestu, pogledavajući premaMargot i Rose u kuhinji, i pogledomtražeći Roseina anđela. Po drugi put jenasrnuo na mene, ali podigla sam ruku iiz nje lansirala plamenu topovsku kuglu.

»Takni me još jednom i samljet ćute«, kazala sam odlučno.

Podigao je obrvu i zafrktao. Duhovitereplike očito mu nisu bile najjača strana.Napravio je grimasu i uperio prst umene. »Ne miješaj mi se u posao«,progunđao je, a zatim se ponovno izvaliona kauč i navukao pokrivač preko sebe.Bezglavo sam teturala po sobi,zaprepaštena susretom, i pokušavalashvatiti zašto je demon tu, a nemaanđela.

Nakon nekog vremena, Margot sevratila iz kuhinje s tanjurom kolačićaprekrivenim aluminijskom folijom. Roseje držala ruku preko Margotina ramena ipričala joj priču o prstenu na svomelijevom kažiprstu. Bila je riječ o njezinu

najstarijem sinu koji je poginuo u ratu.Zaputile su se prema izlaznim vratima.»Žao mi je što već moram ići«, kazala jeMargot. »Rekla sam suprugu da ćemo senaći u parku. Ali doći ću vam opet.«

»Ma jašta, dušo«, Rose je odvratila imahnula joj u znak pozdrava.

Krenula sam za Margot, još uvijek učudu. Nema anđela? Zar Nan nije reklada Bog ni jedno dijete ne ostavlja samo?

Margot je posjetila Rose i sutradan,pa dan kasnije i dan nakon toga, da bi nakraju počela navraćati i po tri putadnevno. Jednako kao što sam nekoćvoljela te posjete, uživajući u vedrini iohrabrenju što mi ih je ta žena ulijevala,koja je rodila trinaestero djece i, namoje oduševljenje, porod i majčinstvo

opisivala više kao dar nego kao čistilištekojim sam ih smatrala, tako sam se sadaužasavala pogleda na ta oronula vrata,prijetnji i provokacija koje su dopirale sonog kauča, neprestanih napada.

Naposljetku sam pozvala Nan. Nijeme posjetila još od bitke u Nevadi, pasam mislila da su nam se putevi razišli.Ali, nedostajala mi je. I, više od svega,trebala sam je.

Nekoliko minuta kasnije pojavila sepored mene. Započela sam razgovor uduhu pokajanja. »Nan, žao mi je«,uzdahnula sam. »Jako, jako mi je žao.«

Odmahnula je rukom na moje isprike,kao i uvijek jednako izbirljiva po pitanjutoga što je željela čuti, a što ne. «U reduje«, odvratila je, primajući me u

zagrljaj. »Prvi put si anđeo, još imašmnogo toga za naučiti.«

Objasnila sam joj situaciju sRoseinim demonom te je upitala: »ZaštoRose nema anđela čuvara? I tko je moržkoji živi na Roseinu kauču?«

Izgledala je iznenađeno. Istinski.»Ali... zar nisi... pa Margot je Roseinanđeo.«

»Molim?«Nasmijala se, pa se, vidjevši izraz na

mome licu, naglo uozbiljila: »Znaš daljudsko biće može imati više od jednoganđela čuvara?«

»Aha.«»I znaš da je Rosein anđeo nedavno

dodijeljen novom Štićenom Biću?«»Nemam pojma, ali nastavi.«

Uzdahnula je. »Draga moja, stvarnose moraš početi služiti ovim«, potapšalame je po krilima. »Trenutačno Margotima ulogu Roseina anđela čuvara.«

Zbunjeno sam zurila u nju. Činilo seda njezina priča ima rupa. Kao što jebila činjenica da je Margot smrtnica.

Nan je slegnula ramenima. »Pa što?«kazala je. »Nisu samo mrtvi ti kojidjeluju kao anđeli, draga moja. Koja biinače bila svrha roditelja? Ili prijatelja,braće i sestara, bolničarki, liječnika...«

»...jasno mi je«, rekla sam, iako minije bilo.

»Tvoj je zadatak u ovom trenutku daje štitiš od Rama.«

»Demona?«»Da. Sigurno si već shvatila da ima

popriličan utjecaj na Rose.«Promislila sam o tome. Shvaćala sam

da se iz nekog razloga uspio nastaniti uRoseinu životu poput muža kojeg nijebila u stanju ostaviti. No, koliko samvidjela, nije ju pretjerano dovodio unapast. Rose je odlazila u crkvu. Nijeimala nikakvih ovisnosti. Nikoga nijeubila. Nije se čak mogla prisiliti niti danogom zgazi nekog od žohara koji suveselo trčkarali po njezinom kuhinjskompodu.

»Gledaj pažljivije«, savjetovala meNan. »Uvidjet ćeš njegovu svrhu i snagukojom drži Rose.«

Dogodilo se to onoga dana kada jeRose ispričala Margot priču o zlatnompečatnjaku na svome prstenjaku.

»Ovaj prsten«, kazala je, zamišljenotapkajući po njemu, »ušao je u moj životjednog popodneva dok sam još biladjevojčica od nekih dvanaest godina.Bila sam na tatinoj farmi i skupljalajabuke u voćnjaku pokraj štale. Bilo jetol’ko vruće da si mog’o spremit’pečenje nasred polja, bogme jest. Čak suse i krave prevaljivale od vrućine, jer biim kante s vodom presušile k’o pustinjaprije nego što bi se dovukle do njihpreko polja. Znala sam da ne bi smjela,al’ nisam mogla odolit’. Spustila sam sedo potoka, svukla se gola, iz-molilamolitvu i uskočila u tu svježu crnutekućinu. Čak sam i glavu uronila. Jošuvijek osjećam te osvježavajuće kapivode kako mi ugodno klize kroz kosu,

između golih nogu... Ma ostala bih cijelopopodne da sam mogla dovoljno dugodržat’ dah. A bogme se ispostavilo dasam ga morala držat’ mnogo duže negošto sam mislila. Ispočetka sam mislila daje to potezanje koje sam osjetila struja,da me vuče nizvodno. Ali onda samosjetila toplinu oko gležnja, toplinu kojase pretvorila u pečenje, tako jako da samskvičala ko’ svinja pred Božić. Kadasam otvorila oči, krv je čak i izgledalakao vatra. Kroz mjehuriće vode i krvugledala sam dugačak rep. Aligator, dugkao kamion. Sjetila sam se da mi je tatapričao da ih treba pogodit’ u oči, da sutu ranjivi, pa sam se sagnula premanjegovoj njušci i zarila mu palac ravno uoko. Na trenutak me pustio, a ja sam

iskoristila priliku, Zamahnula nogama iizronila na površinu, taman dovoljnodugo da uhvatim zrak. No, aligator meonda zgrabio za drugu nogu i ovaj put meprevrnuo ispod sebe. Činilo mi se dasam toliko dugo pod vodom da sampomislila — još sekunda, i eto me Božek tebi. Ali uto me neki čovjek izvuk’ovan, na svjetlo vreloga dana i na svjetlonovog života. On je bio taj koji mi jedao ovaj prsten.«

Tko zna jesu li te priče uopće bileistinite? Ali svaki put kada bi ih Rosepričala, svjetlo oko nje zasjalo bi takožarko da bi se Ram pokupio s kauča igunđajući oteturao prema stražnjemizlazu, poput medvjeda s glavoboljom.

»Moj prvi muž, on mi ga je dao«,

kazala je Rose, s osmijehom pogledavšiprema paučinom zastrtoj fotografijipristala mladića koja je visjela na zidu.»Govorio mi je, nikad nemoj prestat’pričat’ svoje priče, pričaj ih nek’ čujesav svijet. Otišao je i kupio mi pravonalivpero i kožne bilježnice i natjeraome da ih zapisujem. I nikad nisamprestala.«

»Te bilježnice«, zaustila je Margot.»A gdje su sad?«

Rose je odmahnula rukom: »O, ne,bogme ih sad neću izvlačit’. Previše ihje!«

Margot je podigla novu bilježnicutvrdih korica s poda: »A je li ovonajnovija?«

Rose je podigla svoje grbave prste:

»Da, ali ruke me previše bole. Više nemogu pisat’.«

Margot je počela čitati naglas. Dok ječitala, maleni paralelni svjetovi koji suse povremeno nazirali pa opet nestajali uRoseinoj auri, stali su se poput lepezeširiti prema van, dok naposljetku nisuispunili čitavu sobu. Gledala sam dok sepreda mnom vrtio čitav film montiranihprizora iz Roseina djetinjstva, počevšiod njezinih roditelja kako je pozivaju dapriča priče ljudima koji su boravili unjihovom pansionu u Louisiani, zatimmajke koja zapisuje priče sjedeći uzkolijevku, a onda i same Rose, iste dobikao i sad, ali mršavije i boljeg zdravlja,kako sjedi za stolom ispod rešetkastihprozora svečane dvorane zgrade Low

Memorial Library na SveučilištuColumbia, okružena muškarcima iženama u odijelima i elegantnimhaljinama, smiješeći se kao zafotografiju, dok joj netko uručujenekakvo priznanje. Naprežući serazabrati tekst, ostala sam zaprepaštena:Pulitzerova nagrada za književnost.

A onda se vizija prebacila na uvećanikadar istog priznanja, uokvirenog na ziduRoseine dnevne sobe, samo što to nijebila soba u kojoj smo se nalazile: soba uviziji bila je triput veća, s mramornimkaminom, sagom od zida do zida isatenskim zavjesama boje bjelokostikoje su uokvirivale istaknute prozore.Kućna pomoćnica je bila zauzetabrisanjem prašine s bezbrojnih

pozlaćenih okvira u kojima su senalazile fotografije Roseinih voljenihsinova i unučadi, a - ono zbog čega samzaplakala - prizori na njima prikazivalisu mature njezinih sinova, njihove slikeiz vojske, jednoga od njih kako se rukujes predsjednikom Reaganom. Koliko mije bilo poznato, ni jedno od njezinedjece nikad nije maturiralo. Vizija se,poput lepeze, najednom sklopila, a jasam ostala stajati na mjestu, zapanjena ibez daha, sve dok nisam primijetila dase Ram vratio.

Margot je prelistavala Roseinubilježnicu. »Ovo je izvrsno«, kazala je.»Zašto to nikada nisi objavila?«

A onda se uključio Ram, sjedajućipored Rose i nježno je uzimajući za

ruku: Nisi ti dovoljno dobra, Rosie.Rose je ponovila njegove riječi,

odmahujući glavom: »Nisam ja dovoljnodobra, dijete.«

Knjige su za bogatune, a ne za takvek’o ti.

Rose, poput robota: »Knjige su zabogatune, a ne ovakve k’o ja.«

»To su gluposti«, Margot ju jeprekinula. Ram ju je oši-nuo pogledom.»Ovo je predivno. Pišeš kao san.«

Ram je postao glasniji: Tebe nezanimaju pare. Pare samo pokvarepošten svijet.

Roseino lice se smrknulo. Ponovila jeRamove riječi.

Margot je izgledala zbunjeno. »Zaomi je što tako misliš«, kazala je blago. A

onda se dosjetila. Bez ikakva uplitanja smoje strane. »Mogu li odnijeti tvojebilješke i pokazati ih svom suprugu? I onje pisac, znaš.«

Ram je ustao. Otvorio je svojaprljava usta i stao urlati na Margot. Roseje stavila ruke na uši kao da imanapadaj. Margot je pružila ruku premanjoj: »Rose, što nije u redu?«

Rose je zacviljela: »Samo idi. Molimte.«

Margot ju je pokušala primiti za ruku,no Rose ju je otrgnula i pokrila lice,jecajući.

Margot je zakoračila prema izlazu.Ram je pogledao u stari drveniventilator koji je visio iznad nje.

Uplela sam se. »Da se nisi usudio«,

kazala sam.On se nakesio, pa zatim zamahnuo

rukom iznad glave i povukao ga.Brzo! doviknula sam Margot,

zalijećući se u Ramov trbuh i obarajućiga na tlo. Popucala žbuka obrušila se sastropa u oblaku prašine. Rose jejauknula. Margot je hitro zgrabilabilježnicu iz Roseina krila i izjurila van.Ram je ustao i prostrijelio me prijetećimpogledom, a nosnice su mu se nadimaleod bijesa. Savinuo je koljena, spremanza napad, no u tom trenutku voda izmojih krila iznenada se pretvorila uplamen. Ram je zabezeknuto zinuo iskupio se od straha, pa se u idućemtrenutku poput kakvog usplahirenogžohara skrio u okvir fotografije Roseina

prvog supruga.A onda se dogodilo nešto što nisam

razumjela. Rose je stajala preda mnom, sblaženo spokojnim osmijehom na licu.Gledala je ravno u mene.

»Spremna sam«, rekla je. »Ne dajonom čovjeku da me više uznemirava.Odvedi me kući.«

Ispružila je ruku i ja sam je primila.Osjetila sam kako ulazi u moje tijelo,prolazi mi kroz krila i potom nestaje.

Provela sam noć u Roseinu stanu,koračajući gore-dolje, gledajućifotografije koje je čuvala poput najvećegblaga, plačući nad praznim kuhinjskimormarićima, nad štakorima koji supitomo živjeli pod njezinim krevetom,nad prljavom vodom koja je s mukom

tekla iz prastare slavine. Razbijala samglavu pitajući se zašto je odabrala ovomjesto, zašto je dopustila samoj sebi dačuči u šaci demona, umjesto da proživiživot kakav je trebala. Ali odgovornisam nalazila.

Umjesto toga, učinila sam ono što jetrebalo. Kada je Margot idućega danadošla i zatekla Roseino beživotno tijelosklupčano na kauču pa, kleknuvši porednje, stala neutješno jecati, obujmila samje rukama, šaputajući joj na uho da budehrabra, smirujući je i podsjećajući nabilježnice. Nakon što je pozvala hitnupomoć, zaputila se gore do ormara uzRosein krevet. Unutra nije bilo odjeće,nego samo deseci bilježnica od koricedo korice ispunjenih Roseinim

rukopisom. Natrpala je nekolikokovčega knjigama i uposlila Tobyja dajoj pomogne odvući ih preko puta unjihov stan prije nego što stigne hitnapomoć.

Nakon nekog vremena uslijedio je ipoziv od Tobyjeva izdavača. Bio jezainteresiran za Roseine bilježnice, nosmatrao je da će im trebati dostauredničkih zahvata, a on za tojednostavno nije imao vremena. Je liMargot možda slobodna idućeg dana?Spustila je pogled na maleni planet kojijoj je stršao iz trbuha i pomolila se dabeba ostane unutra barem još nekovrijeme. Da, kazala je. Slobodna sam.

Trebala bih spomenuti: ovo je biloostvarenje sna. Dugo je rastao u meni,

poput tajne koju sam se zaklela čuvati,ili poput djeteta u mojoj utrobi, moglo bise reći. Nikada prije nisam imala pojmašto želim biti kad odrastem —pretpostavljam da nikada nisam bilasigurna kad ću službeno odrasti - nosada, nakon što sam progutala tolikoknjiga kod Grahama i Irine, nakon štosam provela tolike sate secirajućiTobyjeve romane kako bih pronašlaistinu u fikciji, cvijet u pupoljku,napokon sam bez dvojbe znala što želimraditi.

I zamislite čuda — sasvim slučajnonabasala sam na svoj posao iz snova. Ada toga nisam bila niti svjesna. Barem neu to vrijeme. Toga sam jutra koračala uzMargot odlučno i sa svrhom. Ljubice,

kazala sam joj, kad bih sve moglaponoviti, ovo bi bila jedina stvar kojune bih promijenila. Napokon, pomislilasam, stvari idu onako kako bi trebale.

Ured izdavača nalazio se iznad većslavne delikatese na Petoj aveniji, isteone koju je Margot onako nezaboravnooskrvnula nekoliko godina ranije. Skrilaje lice dok je prolazila pored vlasnikapa smo pješačile sve do trećeg kata.

Hugo Benet, generalni direktorizdavačke kuće Benet Books i čovjek snajbjeljim, najpravilnijim i najvećimzubi-ma koje sam ikada vidjela, bio jeveteran u branši. Unatoč svim svojimnastojanjima, nije uspio pronaćipristojnog asistenta otkad se zbog poslapreselio iz rodnog Toronta. Bilježnice su

bile pravo otkriće, kazao je Margot.Izdat će prvi svežanj nakon što prođuuobičajeni urednički proces. Je li bilazainteresirana preuzeti taj posao?

Nije bila sigurna.Naravno da jesi, kazala sam joj.Naravno da jesam, rekla je,

osjećajući polagano curenje vode nizbedro i sijevajuću bol preko trbuha,jedva odolijevajući iznenadnoj potrebida krikne.

19AUTOBUS

Nakon deset sati trudova, Margot jeodlučila da više ne želi roditi. Odlučilaje da majčinstvo ipak nije za nju i da,ustvari, ne želi dijete i da bi sad išlakući, molim.

Idući je trud krenuo prije nego što jeuspjela dovršiti svoju molbicu upućenusestri Mae. Ne, gđo Poslusny, kazala jesestra Mae strogo. Samo još jednotiskanje i gotovi smo. Kada biste svojglas čuvali za tiskanje umjesto zavrištanje, možda bismo ovo dijete moglibrže izvaditi van. Hvala.

Margot je vrištala iz petnih žila. Toby

je nervozno koračao hodnikom ispredrađaonice, uhvativši se kako prvi putnakon dugo godina izgovara Šemu.

Sestra Mae gurnula je ruku međuMargotine noge i opipala položajdjeteta. Još je bilo visoko. Ali umjestoglave, noga. Podigla je pogled premaMargot. »Odmah se vraćam«, rekla je ipožurila pronaći liječnika.

Još jedan trud poput valjka je prešaopreko Margotina tijela. Kako sam sedobro sjećala tog osjećaja. Kažu da svezaboraviš, ali lažu. I, naravno, gledatisve to ponovno u svakom ti slučajuosvježi sjećanje. Gledala sam kako jekrvave ralje truda silovito stišću,zatvorila oči i položila ruke na njezinuzdjelicu. A onda se pored mene pojavio

još jedan anđeo. Mladić, u ranimdvadesetima, svjetlosmeđe kose koja muje padala do ispod uha i očima koje suzračile nekim tihom žarom. Iz nekog mise razloga činio jako poznatim. Iskosasam ga pogledala.

»Poznajemo li se?«Vidjevši prizor na bolničkom krevetu,

zadrhtao je. »James«, kazao je nabrzinu,ne skidajući pogled s Margot. »Ja samTheov anđeo čuvar.«

Margot je ponovno kriknula.Naprezala se, pokušavajući ustati skreveta.

»Drži se još malo«, hrabrila sam je.»Pokušavam okrenuti Thea.«

»Theo?« zastenjala je. Podigla sampogled. Čula me je. Još jedan šok:

gledala je ravno u mene kao da me vidi.»Sestro«, prozborila je molećivo,

pružajući ruku prema meni. »Dajte minešto protiv bolova. Bilo što. Ne moguovo izdržati još dugo.«

Oči su mi, bez pretjerivanja, bilevelike poput tanjurića za kavu. Prošlo jeviše od desetljeća otkad me zadnji putvidjela. Na trenutak sam se zapitala kakojoj izgledam. No uto je ponovnovrisnula, pa sam se trgnula iz misli.

»Beba izlazi na zadak«, kazala sammirno. »Pokušat ću ga okrenuti. Alimoraš biti što mirnija.« Letimice sampogledala prema vratima. Čula samglasove s drugog kraja hodnika: sestra iliječnik su se vraćali.

»Kako već znate da je dječak?«

izgovorila je dahćući.Ne obazirući se na njezino pitanje,

položila sam joj ruku na trbuh. Pogledalasam u Jamesa koji je djelovao pomalopreplašeno. »Dolazi ovamo«, rekla sam.»Ti si Theov anđeo, je l' tako?«

James je klimnuo glavom.»Onda natjeraj tog mališana da se

okrene onako kako bi trebao.«James je stavio svoje ruke na moje i

zatvorio oči, a Margotino je tijelo istogatrenutka preplavila zlatna svjetlost.Pokušavala sam upiti dio njezine boli,kao što sam to učinila već mnogo putaprije. Čvrsto sam stisnula oči i, kada jesljedeći trud krenuo, zgrabila sam gapoput metalne šipke i silovitim gatrzajem povukla prema sebi. I baš kao

što je Rose ušetala u mene, tako je i tametalna šipka prošla mojim tijelom svedo krila, putujući kroz njih u neki drugikraj svemira. Margot je s olakšanjemizdahnula.

Sada sam već vidjela bebu, malenogThea, kako se, preplašen i zbunjen,počinje okretati naglavačke. Margot jeopet vrištala, dok su se trudoviobrušavali na nju poput nebodera upotresu. Primaknula sam se njezinojglavi i položila joj ruku na srce.

Moraš pokušati biti što mirnija,kazala sam. Theu sada treba da dišešpolako, polako, polako.

Disala je što je polakše i dubljemogla, i upravo kada je James okrenuobebu u njezin konačni položaj, spustivši

je prema hladnom izlazu u svijet, u sobusu ušetali liječnik i sestra.

»O, Bože dragi!« kazala je sestra, jerje bebina glavica već bila vani i stigla jeupravo u trenutku kada je Margot poposljednji put iz petnih žila tiskala,osjetivši kako odmah potom čitavodijete u jednom dahu izlazi iz nje,glavom prema dolje.

»Gospođo Poslusny«, kazala je sestrauzbuđeno, »imate pravog malogmomčića.«

Margot je s mukom podigla glavu.»Theo«, rekla je. »Mislim da se zoveTheo.«

Theo Graham Poslusny, sa svoja dva ipol kilograma, sklupčao se međuMargotine grudi i nije prestao dojiti do

večeri.Margot je imala problema s

posteljicom, pa su je nekoliko tjedanazadržali u bolnici, noću odvozeći bebuna dječji odjel kako bi se ona naspavala.Pretpostavljam da sam trebala pustitiJamesa neka radi svoj posao dok jabdijem nad Margot, no nisam si moglapomoći. Bila sam potpuno očaranaružičastom štrucom koja je cviljela uplastičnom krevetiću, i ono malo vatrenocrvene kosice prekrivene vunenomkapicom što ju je Rose isplela nekolikomjeseci ranije. Bio je tako gladan da biproveo čitavu noć tražeći nevidljivudojku, ali sestre bi ga umirile dudicom, aja bih mu milovala prelijepo lišće.

Nakon nekog vremena, James mi je

prišao. Pomislila sam da je hrabar kadse usudio.

»Slušaj«, rekao je, nakon što jenekoliko trenutaka bez riječi stajaopored mene uz Theov krevetić. »Moj jeposao da čuvam Thea. Ti bi trebala bitiuz Margot.«

Pogledala sam pokraj njega premaMargot, koja je čvrŠto spavala izanavučenih zavjesa svog bolničkogodjeljka: »Što hoćeš reći, da ja nju nečuvam? Sasvim je dobro vidim iodavde. Ili si zaboravio da sam anđeo?Mi imamo takve sposobnosti, znaš.«

Nakrivio je glavu i namrštio se:»Možda bih trebao objasniti svoju vezus Theom.«

»Nije me briga za tvoju vezu s

Theom. Briga me samo za to da sepobrineš da jednoga dana ne završi nadoživotnoj kazni zbog ubojstva.«

Krajičkom oka vidjela sam kako jeustuknuo. Možda sam ipak malopregruba prema njemu, pomislila sam.Vjerojatno je bio neki Tobyjev daljnjirod. Ujak ili nešto slično. U svakomslučaju, nije bilo potrebe da mu takoskačem za vrat.

Ali prava istina je bila da sam htjelaThea samo za sebe. Imala sam priliku zakoju sam mislila da je nikad neću imati -i za koju nisam mislila da ću je ikadželjeti - priliku da još jednom iskusimčudo svog prvorođenog djeteta. Osjećalasam se poput majke vučice što režećitjera grabežljivce. Željela sam da se

James drži po strani. No, očito je biomalo predaniji svom poslu nego što mije u tom trenutku odgovaralo.

Okrenula sam se prema njemu. »Zaomi je, u redu?« kazala sam, ispruživširuke kao znak da to doista i mislim.Uzvratio mi je pogled i zadržao ga, neodgovarajući. Neko smo vrijeme takozurili jedno u drugo, ja uranjajući svedublje u odjek vlastitih, olakoizgovorenih, riječi, a James u tišiniodbijajući moju ispriku. Napokon, kadaje Theo počeo cviljeti, James je ustao.Krenula sam ga pomilovati po obrazu,no preduhitrio me. Stavio je ruku iznadTheove glave, a on je istog trenutkaponovno utonuo u san.

»Ne moram ti se sviđati«, promrmljao

je James, ne dižući pogled prema meni.»Ali tražim od tebe da mi vjeruješ.«

Klimnula sam glavom. U sebi samtiho ponovila ispriku. James mi jeokrenuo leđa, a ja sam se bez riječivratila k Margot.

Nekoliko dana kasnije, Margot jestigla kući u blistavo čist stan,nadopunjen svježe oličenom dječjomsobom i opskrbljen svim mogućimstvarčicama za bebe nad kojima jezadivljeno uzdisala u dućanu dječjeopreme. Toby je, kao i uvijek, dalekoispred svog vremena, od poslodavcazatražio tjedan dana roditeljskogdopusta. Kada je njegov zahtjev odbijen,svejedno je uzeo dopust, pa odmah zatimdobio i otkaz. No, zar prizor

novorođenog djeteta ne ispunjava svijetnadom? Bez posla i prebijene pare udžepu, uz zvuke policijskih sirena kojesu odjekivale svuda naokolo, Toby jeimao osjećaj da je njegova malenaobitelj nepobjediva.

Ali najbolje je tek slijedilo: izvijestioje Margot da je njihovom zadnjomušteđevinom platio zrakoplovnu kartu zaGrahama, koji je iduće večeri trebaostići u New York kako bi upoznao svogunuka. I tada sam prvi put nakon dugovremena zapjevala Pjesmu duša. Nazovitatu, kazala sam Margot, a zamisao je uprvi tren potonula poput kamena u morunjezina uzbuđenja. Da ga nazovem?pomislila je. Ali nemam vremena...imam toliko posla prije nego Što

stigne... Nastavila sam je nagovarati inaposljetku je popustila.

Slušala sam razgovor, istodobnoplačući od sreće i tuge zbog telefonskogpoziva koji nikad nisam uputila, iosjećajući olakšanje zbog činjenice dami je na neki način neka viša siladopustila da barem malo presložimdjeliće slagalice i uspijem reći stvarikoje nikada nisam rekla.

»Tata!«Zvuci prigušenog hroptanja i kašlja.

Kao i obično, zeznula je vremenskurazliku. Ali, nema veze.

»Papa, Toby mi je upravo rekao!Koliko ostaješ? Ideš li prvim jutarnjimletom?«

Stanka. »Da, da, Margot, ljubavi.

Avion polijeće u sedam, tako da taksistiže po mene oko četiri...« Theo jepočeo plakati.

»Je l’ to čujem svog unuka?«Toby je spustio Thea u Margotino

naručje, a ona je približila slušalicunjegovoj glavici, puštajući ga da urlasve do Engleske. Naposljetku ga jevratila Tobyju. On je istog trenutkazgrabio Tobyjev mali prst i stao gacuclati.

»Mislim da je gladan«, prošaptao jeToby. Kimnula je.

»Tata, moram ići. Ali jedva te čekamsutra vidjeti. Sretan put, dobro?«

Tišina.»Tata?«»Volim te, slatka moja djevojčice.«

»I ja tebe, tata. Vidimo se uskoro.«»Vidimo se.«Čitavu tu noć, dok se Margot

prevrtala po krevetu, ne uspijevajućizaspati od uzbuđenja, ja sam koračalagore-dolje po sobi, u isto vrijemepreplavljena olakšanjem zbog toga štosam uspjela složiti dio slagalice koji jeoduvijek nedostajao i slomljena zbogonoga što je slijedilo. Jer znala sam dane mogu promijeniti sve. Čak je i sadatoliko toga bilo izvan moje kontrole.

Kasno ujutro stigao je poziv odgospođe Bieber, Grahamove prvesusjede, koja je Margot nježno i obzirnoobavijestila da joj je prije nepunih satvremena na vrata pokucao taksist koji jezatekao Grahama kako, s aktovkom u

ruci, sjedi na kućnom pragu, hladan inepomičan. Umro je tiho, kazala je, i bezboli.

Margot je bila neutješna. Sjedila sampokraj nje u maloj kupaonici u koju sezaključala i zajedno s njom lila suze kojesu joj tiho i bez prestanka kapale nadlanove.

Znate, samu sam sebe uspjela uvjeritida sam za osjećaje koji su me počeliobuzimati nedugo nakon Theova rođenjasama bila kriva. No sada sam, gledajućihormone kako se vežu na receptoreživčanih stanica u Margotinoj glavi,potičući ih na ubrzavanje sve dok se nebi sudarile, iz prve ruke svjedočilafiziološkoj slici postporođajnedepresije. Svaki put kada bi Theo

vrištao - što je često znao činiti, i tosatima bez prestanka - njezinim bi setijelom proširio crveni val, a živčane bise stanice stale kretati sve brže dok jojna kraju cijelo tijelo ne bi podrhtavaloiznutra prema van. Činilo se da ga hranipo čitav dan, svaki dan. Bila jeanemična - premda su je liječniciuvjeravali da nije — a neopaženo jepreboljela i cervikalnu infekciju. Iotkrila je da odjednom mrzi Tobyja.Mrzila ga je jer je imao magičnusposobnost da spava čvrstim snom dokdijete urla iz krevetića tik pokrajnjegove glave. Mrzila ga je jer se nijemorao pretvoriti u krvareći i izdajajućistroj za bebu. Mrzila ga je jer je bilaiscrpljena, zbunjena i izbezumljena od

straha zbog pomisli na još jedan dan utom kaosu.

Gledala sam kako se Toby svimsilama trudi udovoljiti joj. A onda,ugodno iznenađenje. Tobyjeva knjiga,Crni led, postala je nacionalni bestseler.To sam znala. Ali sam za sve saznala teknekoliko mjeseci nakon što se dogodilo.Toby se javio na telefon i zahvalio svomizdavaču, krajičkom oka gledajućiMargot koja se, lica crvena od suza, posedmi put u sat vremena mučila nahranitiThea. Sad mi je bilo jasno ono što tadanisam shvaćala — Theo uopće nijedobivao mlijeko. Zvuci koje jeproizvodio šišajući bili su samo gutljajizraka. I dok ga je maleni trbuh bolio odgladi, Margotine su grudi bile upaljene

od viška mlijeka.»Učini nešto!« prosiktala sam prema

Jamesu.Ošinuo me pogledom: »Pokušavam.«Pojavila se Gaia: »Dajte da ja

pokušam.« Šapnula je nešto Tobyju.On je spustio slušalicu i prišao

Margot: »Dušo?«Nije se obazirala. Prebacio je ruku

preko njezina ramena: »Margot?«»Što je, Toby?«»Zašto ne iziđeš na par sati? Ja mogu

paziti na dijete.«Podigla je pogled prema njemu: »Ti

nemaš grudi, Toby. Opet će ga trebatihraniti za desetak minuta.«

Toby se nasmiješio: »Nemam, alimogu mu dati adaptirano. Hajde, pođi u

frizerski salon ili nešto slično. Počastise.«

Ponovno ga je pogledala: »Mislišozbiljno?«

»Najozbiljnije.«»Ali, nemamo novaca.«Odvratio je pogled. Nije znao lagati,

čak i kad je to bilo u dobre svrhe.»Recimo samo da sam nešto uštedio zaovakve prigode.«

»Stvarno?«»Stvarno.«»Koliko?«»Prestani zapitkivati! Samo uzmi

čekovnu knjižicu i idi! Pođi na tretmanlica, pedikuru, učini što god vi ženečinite svojim noktima, samo hajde, gubise odavde.«

Izgubila se prije nego što stigneš reći‘švedska masaža.

Slijedila sam je niza stube, pa ulicomprema autobusnoj stanici. Krila su mipulsirala porukama: Nagovori je dapješaci. Ne daj joj da ide autobusom.

Zašto? pomislila sam. Gledala samautobus kako se približava. Zašto?upitala sam ponovno, ali nije biloodgovora. U redu, pomislila sam. Nećešmi reći, pa neću ni slušati.

Sjele smo otraga. Margot je pritisnulaprste na čelo, dok joj se bol u prsimapolako smirivala na svježem povjetarcukoji je dopirao kroz otvoreni prozor.Autobus se zaustavio na Jedanaestojaveniji. Ukrcala se još šačica putnika.Jedna se od njih kroz gužvu probila do

nas i zauzela mjesto točno nasuprotMargot, licem okrenuta prema njoj.Želudac mi se okrenuo.

Žena je bila pljunuta dvojnica HildeMarx. Jarko narančasta kosa prošaranasijedim pramenovima, skupljena visokona glavi, vječito crven nos što joj jestršao posred lica, izbačena donja vilicakao u buldoga. Gledala sam Margot kakozaprepašteno hvata dah, zureći u ženukoja je treskajući ramenima skidalakaput — crni baloner, sličan onom kojegje Hilda nosila za izlaske - i stiskalavilicu, na potpuno isti način kako je točinila i Hilda. Nakon nekoliko trenutakapostalo je jasno da žena nije Hilda.Netko na drugom kraju autobusaprepoznao ju je kao Karen, a kada se

nasmiješila i stala čavrljati, lice joj jepoprimilo sasvim drukčiji izgled. Ponaglasku je bilo jasno da je rođena iodrasla u New Jerseyju.

I, naravno, toga sam se trebala sjetiti.Bespomoćno sam gledala kako seMargot u mislima vraća u Sv. Antun.Prolazili su je trnci od sjećanja naGrobnicu, a strah, poniženje i beznađekojima su sjećanja na to opako mjestobila natopljena polako su isplivali napovršinu njezina uma, poput olupinebroda što izvire iz dubine mora, na sunceiznoseći stravična lica svih svojihnadutih leševa. Zurila je u svoja stopalai panično dahtala. Uhvatila sam je zaramena i smirivala je: Ovdje si, sada.Sve je to iza tebe. Na sigurnom si.

Polako je i duboko disala, trudeći seodagnati slike koje su joj se pojavljivalepred očima: Hilde kako je mlati vrećomugljena. Hilde kako je izvlači izGrobnice, samo da bi je opet strpalaunutra. Hilde kako joj govori da jebezvrijedna.

Izišla je iz autobusa na idućoj stanici istala hodati brzo koliko su je nogenosile, premda nije baš bila sigurna gdjese nalazi i kamo ide. Zamisao o masaživeć je odavno nestala. Zamijenila ju jeneodoljiva potreba da se nalije dobesvijesti. Na trenutak je poželjela damože nazvati Xiao Chen i s njom sezaputiti u kafić na Sveučilištu. U sekundije odlučeno da će poći sama.

U redu, kazala sam naglas. Bogu,

pretpostavljam. Sad slušam. Pošalji miporuku, nekako me uputi što da sadradim. Znam što slijedi, razumiješ?Znam da sad potroši pedeset dolaradrmajući čašice žestice jednu zadrugom, i znam da se pohvata s nekimtipom čijeg se imena ne mogu sjetiti, iznam da jedva stojeći na nogamaotetura odatle u ponoć, potpunozaboravivši da ima muža i dom. O, da— i dijete.

I znate što? Šipak. Ni glasa. Nikakveporuke u mojim krilima, nikakvoginstinkta. Naravno, pokušala samdoprijeti do Margot, govorila sam,derala se iz sveg glasa, pjevala Pjesmuduša... Ali isključila me. Najgore odsvega je bilo to što nas je, kada smo

stigle do kafića, na ulazu čekao Grogor.Dok je Margot ulazila, zagrlio ju je okostruka i otpratio unutra. A ja nisammogla učiniti baš ništa.

Razlog zbog kojeg Toby nije rekaoMargot za svoj uspjeh s Crnim ledombio je taj što tjednima nakon toga nisurazgovarali. Stari kolega s faksa nazvaoga je iz kafića kada je ugledao Margotkako trese koktele i žvali se s nekimstudentom. Poziv je tekao ovako:

Telefon zvoni u Tobyjevoj iMargotinoj kuhinji u jedanaest u noći.Toby je ostao bez adaptiranog mlijeka, asve trgovine su zatvorene. Theo vrišti.

»Halo?« istog trenutka odmakneslušalicu od uha. S drugog kraja treštizaglušujuća glazba.

»Hej, stari. Jed je na telefonu. Slušaj,Tobes, zar ti nisi nedavno dobiomalog?«

Trenutak. »Aha.«»I... zar nisi oženio neku plavojku po

imenu Margot?«»Aha.«»A gdje bi ona sad mogla biti, znaš li

možda?«Toby se osvrne oko sebe. Zaspao je

prije nekog vremena. Provjeri uspavaćoj sobi. »Nisam siguran. Zašto?«

»Stari moj, ne znam kako da ti ovokažem. Mislim da je ovdje.«

»Gdje?«I tako, Toby uzme dijete, dobro ga

umota i njih se dvojica zajedno odvezuna drugi kraj grada gdje se Margot drži

za ruke s nekim tipom, dok istodobnoizbacuje dušu iz sebe bljujući ispodstupa ulične rasvjete.

Gledala sam, bespomoćno ipokajnički - obuzeta osjećajem krivnjekakvu ne možete niti zamisliti - kakoToby zaustavlja auto pokraj Margot i,prije nego što iskoči van, još jednomprovjerava kako je Theo. Gaia i Jamessu ostali u autu. Ja sam odvratila pogled.Toby je prišao Margot i ona je bilasvjesna da je on tu, ali je odbijalaodgovoriti sve dok joj napokon nijerekao: »Theo te treba«, i nešto odnjegove odgovornosti i ljubavi doprlo jedo Margot pa je oteturala do auta,zamalo se srušivši na Thea na prednjemsjedištu.

Nema riječi.Nema riječi kojima bih opisala što mi

se te noći dogodilo.Znam samo ovo:Željela sam sve promijeniti. Željela

sam strgnuti zastor koji je dijelio mene iMargot i ponovno uskočiti u njezinotijelo i moliti Tobyja za oprost. I željelasam uzeti Thea u naručje i pobjeći snjim, odvesti ga daleko, daleko od teužasne i slomljene žene, a u isto vrijemeželjela sam izliječiti sve njezine rane, ivratiti vrijeme, i stati pred Boga iizvikati se na njega zbog svega što sedogodilo i učinilo je ovakvom.

Od te je noći brak, koji je bio opasnoranjen prije nego li je i započeo,krvareći ležao u tišini između Tobyja i

Margot, dok je Toby provodio danepišući, Margot uređivala Roseinebilješke, a Theo pogledavao od jednogtužnog lica prema drugom, pa zatim iprema meni. Govorila sam mu da gavolim, da volim njegovog oca. Da mi ježao.

I molila sam se da me netko, negdjegore čuje.

20PRILIKA ZA

PROMJENUKada je puki užas te noći splasnuo do

veličine ružnog sjećanja i kada je Tobynapokon poslušao Gaijin prijedlog daoprosti Margot, odlučili su pokušatiponovno.

Bio je to najsretniji dan mog života, ionog prije i onog poslije smrti.

Margot je na autobusnoj stanicividjela plakat s Tobyjevom knjigom.Došla je kući, zgrbljena pod teretomvrećica s namirnicama, i susrela se snjegovim leđima. Bio je to već

uobičajen pozdrav. No ovaj je put onabila ljuta. I povrijeđena.

»Kako to da mi nisi rekao za svojuknjigu?«

Trenutak tišine. »Ha?« Nije seokrenuo.

S treskom je ispustila namirnice napod. »Za svoju knjigu«, ponovila je.»Tvoj ,međunarodni bestseler'. Zašto jazadnja saznajem za to? A i naautobusnom kolodvoru svi već znaju. Jasam ti žena.«

Napokon se okrenuo. Odjednom jeshvatila da je prošlo više od tjedan danaotkad ga je posljednji put pogledala uoči.

»Moja žena«, prošaptao je,iskušavajući kako ta riječ zvuči kao da

je na drugom jeziku. »Moja žena.«Lice joj se smekšalo. Iznenada je, ni

sama ne znajući zašto, briznula u plač.»Moja žena«, ponovio je Toby, ustavši ipolako joj se približavajući.

»Žao mi je«, rekla je kroz suze.»I meni je žao«, odvratio je Toby,

primajući je u zagrljaj. Nije seodmaknula.

I budite sigurni da sam svaki idući putkada bi jedna od onih poruka stiglaputem mojih krila pažljivo slušala ičinila kako mi je rečeno. Više nisamispitivala tko, što, gdje i zašto.Jednostavno je bilo svejedno šalje li teporuke Bog ili neki drugi anđeo ili mojavlastita savjest. Jer činjenica je bila dabi, da sam onda poslušala što mi se

govori i potakla Margot da ne uđe u tajautobus, kobni ledeni greben koji jezamalo potopio njihov brak vjerojatnobio izbjegnut.

A vidjela sam i da u tom brodolomunije ranjen samo njihov brak. Toby jebio druga osoba. Oči su mu bileispunjene tugom koje ondje ranije nijebilo. Počeo si je dodavati viski u kavu.Prvo samo kap, pa na kraju i čašicu.Gledao je druge žene i mislio: Što ako?Što ako sam se oženio pogrešnom?

Bilo je nepodnošljivo. Sjećanja nanaš prekid preplavila bi ga odjednom isa svih strana, zajedno sa svom mržnjomi osjećajem izdaje koje su nosila sasobom. I pomislila sam, ja sam bilakriva. Ja sam ga natjerala da me prevari.

No nad tom je temom i dalje visioupitnik, poput Damoklova mača. Nikadaga zapravo nisam uhvatila na djelu.Ustvari, većina razloga zbog kojih samvjerovala da me prevario s vremenommi je isparila iz glave. No, stvarnidokazi na stranu, oduvijek je biloprilično jasno. Spavao je sa Sonyjom. Iprezirala sam ga zbog toga.

Nedugo nakon Theova prvogrođendana, kad je Margo-tinu i Tobyjevuradost zbog Theovih prvih korakazagorčala spoznaja da je njihov bucmastidječačić sada bio u stanju popeti se naprozor dnevne sobe, koji se otvarao nadbetonom neka četiri kata niže, preselilisu se u stan u West Villageu, blizu onogu potkrovlju u kojemu je Toby nekada

živio, samo pet puta veći. Izdašanautorski honorar za Tobyjevu knjigupriuštio im je uređenje doma koji je bioostvarenje Margotinih ideala udobnosti isigurnosti: krevet od lijevana željeza,previše kauča, njihov prvi televizor i, svremenom, i telefon. Bilo je to kao da seispod Margotina svijeta odjednomraširila ogromna mreža. Napokon seosjećala sigurno. I bila je sretna.

Pa je i ostatak ukućana bio sretan.Čak smo i James i ja uspjeli daleko izasebe ostaviti našu malu borbu zapremoć. Gaia, James i ja, tvorećivlastitu malu obitelj anđela, čuvali smodrugi trojac, Tobyja, Thea i Margot, kojisu se polako, ali sigurno udaljavali odkrhotina i smeća vlastite prošlosti k

nekoj vedrijoj i manje razornojbudućnosti. Toby je provodio večeriradeći na novoj knjizi, dok je Margot

kritizirala i lektorirala njegove bilješke,a preko dana bi vodili Thea u park, učiliga imenima svih životinja u zoološkomvrtu, čvrsto ga grlili između sebe kada bizaplakao zbog zvuka sirena, pucnjave ilisvađa iz susjednog stana.

S vremenom je Toby uspio nagovoritiMargot da obnovi svoje gotovoprekinuto prijateljstvo sa Sonyjom.

»Nema šanse«, bunila se. »Jesi li tinormalan? Nakon što nas je praktičkiizbacila na ulicu?«

Toby je razmišljao o tome daspomene Sonyjin ukradeni medaljon, ali

se ugrizao za jezik.»U redu«, rekao je. »Samo sam... ne

volim te vidjeti samu, razumiješ? Mametrebaju mrežu podrške.« Opet je gledaoOprah. Uzdahnuo je: »Samo mislim dabi bilo dobro za tebe da imaš ženskodruštvo. A ti i Son ste bile kao...«

»Kao što?«»...sestre, čovječe. Bile ste ovakve«,

prekrižio je srednji prst preko kažiprsta.»K’o prst i nokat, razumiješ?«

Da, pomislila sam. Bile smo. Jednomdavno.

Margot je inzistirala da Toby bude tajkoji će nazvati. Zadovoljna zbogčinjenice da je Sonya neće odbiti, uzelaje slušalicu iz njegove ruke. Na kraju je,uz Tobyja koji joj je s drugog kraja

prostorije šaptao što da kaže, uspjelaizgovoriti: »Zašto ne bi svratila navečeru?« Premda je to zvučalo više kaoizjava nego kao pitanje. Mrzila je ikogamoliti.

Ni ja baš nisam bila oduševljenaidejom. Moje sumnje nisu nestale, nipribližno. Ali nisam ništa poduzela.Stajala sam po strani i gledala kako njihtroje provode sasvim ugodnu večerizvaljeni na novim kožnim naslonjačimai nazdravljaju Tobyjevom uspjehu, dokje Theo, kojem su sada bile četirigodine, spavao kao klada. I čekala sam.

Sonya je posljednjih nekoliko godinaživjela u Parizu. Još mršavija i viša usvojim ultramodernim platformama odpetnaest centimetara, razgovor je

začinila francuskim riječima i imenimaslavnih osoba i poznatih fotografa.Margot se s nelagodom vrpoljila ufotelji. Spustila je pogled na svoju vestus buvljaka s rupama ispod pazuha, natraperice koje su od izlizanosti već bilepoderane na koljenima. A onda jepogledala u Sonyju, od glave do pete upariškoj visokoj modi, s nogama kao sreklame za kupaći kostim. Tako jelijepa, pomislila je Margot. Ma kakvi,rekla sam joj. Bulimična je i usamljena.Zašto ja nisam mogla biti poput nje?Možda bi Tobyju bilo bolje s njom negosa mnom. I prvi put mi je postalo jasno:poput anoreksičarke koja napokonpogleda slike na kojima izgleda kaokostur i kaže, pa da, stvarno nisam bila

debela, pomislila sam: pa da. Sad mi jejasno. Toby nije bio taj koji me nijevolio. Ja nisam voljela samu sebe.

Pa sam ustrajala u uzaludnomponavljanju. Toby te voli, govorila samjoj. Ali dok je gledala kako Sonyaupućuje svoju zamornu priču oumjetničkoj zajednici MontmartreaTobyju, s vremena na vrijeme naginjućise prema njemu kako bi mu s nogaviceotresla nevidljivu mrvicu prašine,Margot je polako tonula u ponor koji jesama kopala. Naposljetku je Sonyazgrabila Tobyja za ruku i stala njomelamatati gore-dolje: «Obećaj da ćeš medoći posjetiti u Pariz, Tobes, molim te!«

Gaia se svim silama trudila skrenutiTobyjevu pažnju na Margotin izraz lica.

Prošlo je dugo otkad je posljednji putiskapio četiri džin-tonika jedan zadrugim. Rezultat je bio taj da se polakonaginjao sve bliže Sonyji, pristajući doćiu Pariz, a onda, da bi stvar bila još gora,zbijajući šale oko nečega iz zajedničkeprošlosti koje Margot nije bila dio.Napokon, Gaia je uspjela probitimembranu oko Tobyjeve prisebnosti iprobuditi njegovu savjest. Pogledao jeprema Margot i izvukao ruku izSonyjine.

»Jesi dobro, dušo?« rekao je nježno.S gađenjem je odvratila pogled. U

tom trenutku začuo se vrisak iz Theovesobe.

»Ja ću«, kazala je Margot i izišla izprostorije.

Toby nije bio toliko pijan da neprimijeti Margotino raspoloženje.Okrenuo se prema Sonyji i značajno sezagledao u svoj ručni sat, približivši gatik do nosa.

»Hej, Son, baš mi je drago što smo sevidjeli, ali već je nekako kasno...«

Sonya mu je dobacila pogled pa zatimiskapila preostali sadržaj svoje čaše.Povukla se malo prema naprijed,zadržavajući njegov pogled.

»Jesi li rekao Margot za naš razgovorza večerom?«

Margot je u hodniku čula kako seunutra prigušenim tonovima spominjenjezino ime. Ostala je kao ukopanastajati pred vratima naćulivši uši.

Sonya je polako podigla svoje duge

noge s kauča i prišla mu još bliže.»Nisam«, odvratio je Toby. »Zašto?«Sonya je slegnula ramenima i

nasmiješila se: »A, slušaj, ti si oženjenčovjek, neću ti ja govoriti što da činiš.Ali samo...« Pogledala je premavratima.

»Što?«Još širi osmijeh: »Samo sam se pitala

čija je ideja bila da me pozovete navečeru. Tvoja ili njezina?«

Sjećala sam se te rečnice kao da jeprogramirana u sve moje neuroze.Margot je, još uvijek prisluškujući predvratima, pustila da joj se upitnici koji suvisjeli nad tim riječima urežu duboko uveć postojeću sumnju.

Toby je zatreptao očima i zbunjeno

pogledao Sonyju, ne znajući na što cilja:»Moja, pretpostavljam.«

Sonya je klimnula glavom: »A kakvedruge ideje još imaš, ako smijempitati?«

Gledala sam kako rukom klizi poTobyjevoj nozi pa je zaustavlja tik ispodprepona, hihoćući. Toby je stavio svojuruku na njezinu i stisnuo je.

»Son«, rekao je. »Što radiš?«Margot je iza vrata čula koketiranje u

Sonyjinu glasu. Rukom je uhvatila kvaku.Sonya se zavalila natrag u naslonjač:

»Što misliš da radim, Toby? Zar to nijeono što želiš?«

Disala sam tako duboko kao da ću seonesvijestiti. Gaia je stala pokraj mene ikazala: Samo gledaj, gledaj, a ja sam

odvratila da ne mogu. Iza vrata, Margotse osjećala jednako.

Polovica nje željela je uletjeti unutra,a druga polovica željela je pobjeći.

I tako sam nastavila gledati. Toby je,uvijek tako brz na riječima, neštopromucao.

»Je li to bilo ‘da’?« oglasila seSonya, stavljajući mu riječi u usta.Povukla je njegovu ruku prema svombedru. On ju je otrgnuo.

Odjednom se potpuno otrijeznio:»Son, ne budi takva.« Uspravio se namjestu i pretresao glavom. Gaia meozbiljno pogledala. Nije spavao s njom?pomislila sam. Nije?

Sonya je opušteno ležala zavaljena unaslonjač, prekriživši svoje duge noge i

igrajući se s naborima svoje haljine.»Reci mi samo jednu stvar«, kazala jeozbiljnim glasom. Toby je podigaopogled prema njoj. »Onaj put kad si mirekao da me voliš — jesi li to stvarnomislio?«

Vidjela sam kako Margot u hodnikupodiže dlan na usta. Nastavila sampažljivo gledati.

»To je bilo tako davno...«promrmljao je Toby, pognuvši glavuprema stopalima.

»Jesi li to mislio?« ustrajala jeSonya. Zvučala je čak i očajno. Ezekielje izronio sa svoga mjesta u kutu ipoložio joj ruku na rame. U njezinu sepitanju naslućivala neka ranjivost, nekabol, ukorijenjena u nečemu mnogo

dubljem i većem od Tobyja.Toby je podigao pogled prema njoj:

»Da.«Poletjela je naprijed, zabacila desnu

nogu preko njega pa se, zajašivši ga,nagnula prema njemu kako bi gapoljubila.

I da, to je bio trenutak u kojem jeMargot ušla natrag u sobu.

To je bio trenutak u kojem je nastaokaos.

To je bio trenutak u kojem je moj brakzavršio.

Margot mu je iduće jutro rekla nekaspakira svoje stvari. Njezini su osjećajioko nje podigli utvrdu kroz koju nisumogla prodrijeti ni moja preklinjanja niTobyjeve isprike. Pa je pokupio par

komada čiste odjeće i spavao kodprijatelja. Nakon mjesec dana, preuzeoje najam stana kad mu se prijateljodselio izvan grada. Margot je bila tupa.A ja sam bila slomljena. Nakon šestmjeseci, Margot je podnijela zahtjev zarastavu. Tog jutra kada je primio dopis,Toby je strgnuo zrcalo sa zida i razbioga o pod, pretvarajući ga u mozaik svogaočaja. U svakoj krhotini pojavilo semoje lice, samo na trenutak, pa odmahzatim zamrljano njegovim suzamaiščezlo u zaborav.

Moja žalost zbog njihove rastaveuskoro se pretvorila u potpuni očaj, doksam razmišljala o onome čega sam sesjećala o svom životu neposredno prijenego što sam umrla. Okolnosti moje

smrti još uvijek su bile nerazjašnjene:jedan dan bila sam živa, a idući samlebdjela iznad svog mrtvog tijela i udjeliću sekunde već čavrljala s Nan uzagrobnom životu. Ali razdoblje prijetoga bilo mi je kristalno jasno u sjećanjupoput vode ledenjaka: Theo je završio uzatvoru. Na odsluženju doživotne kazne.I nešto u mojoj utrobi počelo je prstkrivnje uperivati prema meni.

Nedugo nakon rastave, pojavio seGrogor. Odlučio se pokazati u Theovojsobi - indirektna prijetnja, pomislila sam- na što je Theo kriknuo u snu. Dok seMargot bavila Theom, Grogor je imaovremena pročavrljati sa mnom.

Ne znam zašto i ne želim znati kako,ali Grogor više nije bio plamteće

čudovište opaka lica kakvog sam ga prviput susrela. Isuviše je nalikovaočovjeku. Visok, četvrtaste vilice, kosecrne poput tinte i zalizane preko ušiju -tip muškarca prema kojem bih i samanekoć davno osjetila privlačnost.

Čak je imao i tek izraslu bradicu iokrhnut prednji zub. Izgledao je tolikoljudski da sam ostala zatečena.

»Dolazim u miru«, kazao je, podižući

ruke i smiješeći se.»Gubi se, Grogore«, odvratila sam,

digavši ruku punu svjetlosti. Nisamzaboravila naš posljednji tango.

»Molim te, nemoj«, rekao je,pokajnički sklapajući ruke. »Došao samse ispričati. Iskreno.«

Ispalila sam zraku svjetlosti premanjemu, silovitu poput treskaautomobilskih vrata, i odbacila ga nadrugi kraj sobe. Sletio je na komodu sladicama i stao kašljati, klečeći na svečetiri.

»Ako ne nestaneš odavde, ubit ću te«,rekla sam.

»Ubit ćeš me?« zahihotao je,pokušavajući se osoviti na noge. »E, tobih volio vidjeti.«

»U redu«, kazala sam, sliježućiramenima. »Što se mene tiče, mogu tejednostavno raznijeti u komadiće.«Podigla sam još jednu, ovaj put manju,kuglu svjetlosti i naciljala premanjegovim nogama.

»Nemoj!« viknuo je, pomalo se

zgurivši. Samouvjereno sam naherilaglavu. Podigao je ruku: »Mislim daimam jako velikodušnu ponudu za tebe.Saslušaj me.«

»Imaš deset sekundi.«Uspravio se na noge i povukao svoju

jaknu, pribirući se: »Znam da želišpromijeniti stvari. Znam da je Margotzauzeta uništavanjem života koji jemogao biti divan, života na kojeg bi tihtjela imati barem neka lijepa sjećanja,života kojim bi voljela da si utrla boljiput za Theovu budućnost...«

Okrenula sam se prema njemu. Krilasu mi bučno slala poruke. Otjeraj ga,odmah. Umotava laži u istinu. Otjerajga.

»Gubi se, Grogore, prije nego što ti

pokažem svoju opaku stranu.«Nasmiješio se: »Primljeno na

znanje.« Odšetao je do prozora pa seokrenuo: »Za slučaj da se predomisliš,obećajem ti da postoji način. Možešspriječiti Theovu sudbinu.«

I rekavši to, nestao je.Theo se istog trenutka umirio. Margot

ga je milovala po licu i on je ponovnoutonuo u san, lica još uvijek poputjutarnje magle. Margot je sjedila uznjega pokušavajući potisnuti misli oTobyju. Pogledala sam je i pomislila,još mogu promijeniti stvari. Još mogusve ispraviti.

A, naravno, svi znamo što sumnjačini.

21UOBIČAJENISUMNJIVCI

Kada me Nan idući put posjetila,postavila sam joj pitanje koje me mučilosve od susreta s Grogorom.

»Što bi se dogodilo kada bihpromijenila ishod Margotina života?«

Bile smo na krovu Margotina stana igledale dolje u pravokutnike narančastogsvjetla koje je treperilo iz prozoradomova diljem grada, i koje bi tek svremena na vrijeme zaklonili obrisiljudskih figura - koje se grle, svađaju ilisu usamljene - poput kukaca u jantaru.

Dugo nije odgovarala. A onda,prijekor: »Dobro znaš da nismo tu damijenjamo kompoziciju simfonije. Tusmo da se pobrinemo da simfonija budeodsvirana onako kako ju je skladateljzapisao.«

Uvijek sam se mučila s njezinimmetaforama. »Ali prije si mi rekla damogu malo presložiti djeliće slagalice,zar ne? Što ako promijenim čitavu sliku?Što ako je popravim?«

»Tko te je posjetio?« Uvijek takomudra.

»Grogor«, priznala sam.Zadrhtala je: »Demon koji je ubio

tvoju mamu?«»Rekla si da je krivnja ubila mamu.«»A je li Grogor spomenuo cijenu

mijenjanja slike, ha?«»Ne.«Pobjedonosno je ispružila ruke:

»Vidiš. Uvijek, uvi jek postoji cijena.Zbog toga mi ne mijenjamo ništa mimouputa koje su nam dane: navigatorusmjerava zrakoplov, a ne ljudi u njemu.Ali ti to već znaš. Zar ne?«

Hitro sam klimnula glavom:»Naravno, naravno. Samo sam pitala.«

»Ovdje smo iz četiri razloga. Dapromatramo, štitimo, bilježimo...«

»...i volimo«, završila sam rečenicuumjesto nje. Da, sve sam to znala.»Samo iz znatiželje«, rekla sam nakonpristojne stanke. »Koja je cijena?«

Oči su joj se suzile: »A zašto želišznati?«

Objasnila sam - najbolje što sammogla nekome tko nije poput mene bio uizluđujućoj poziciji vlastitog anđelačuvara i bio prisiljen neprestanopodnositi razdirući osjećaj žaljenja —kako jednostavno postoje neke stvari umojoj prošlosti koje bih voljela da samučinila malo bolje. I kako želim mnogoviše za Thea. Mnogo više od doživotnekazne za ubojstvo.

»Cijena je sljedeća«, odvratila je,ispruživši prazan dlan. »U ovom trenutkuti na dlanu imaš šansu otići u raj. Anđelinisu samo sluge, znaš. Dobijemo zadatakkako bismo dokazali da smo dostojni ućiu raj, jer većina nas za života nijeispunila dovoljno takvih zadataka. Acijena je ovo«, drugom je rukom

pljeskom poklopila ispruženi dlan.»Kada završiš svoj posao anđela, višene vidiš raj.«

Zaplakala sam. Rekla sam joj davolim Tobyja, a da je Margot upravozauzeta zahtjevom za razvod, štoponovni sastanak s Tobyjem dovodi napogrešnu stranu mogućnosti.

Uzdahnula je: »I ja sam jednom bilagdje si ti sad. Postavljala pitanja, žalila,osjećala gubitak. Vidjet ćeš Boga.Vidjet ćeš Raj. A u Raju postoji samoradost. Zapamti to.«

Ali svaki put kada bih vidjelapoglede čežnje i boli na Tobyjevom licukada bi došao po Thea, svaki put dok bihgledala Margotine snove o životu sTobyjem, dok bih je gledala kako plače i

produbljuje mržnju koju je osjećala zbogTobyjeve izdaje, u ušima bi miodzvanjale Grogorove riječi, sve doknaposljetku laži što su izvirivale iz njih umojim očima nisu postale zanemarivomalenima.

Jesmo li ikad u stanju prepoznati oneprijelomne trenutke koji se poput kalupaza kolačiće utisnu u tijesto naših života iu njemu naprave vječni oblik? Bismo liikad mogli uočiti takve trenutke, čak ikad bismo se mogli vratiti i proživjetisvoje živote ponovno, čak i kad bismomogli sve krive trenutke naših životaporedati jedan do drugog kao uobičajenesumnjivce — bismo li ih bili u stanjuizdvojiti? Da, inspektore, to je onajsumnjivac sa zajedljivom primjedbom.

Da, gospodine, on je taj — onaj kojinalikuje mom ocu. Pa da, prepoznajemonog — to je taj koji mi je život gurnuou blato.

Ja sam već sasvim digla ruke odprepoznavanja presudnih trenutakavlastita života. Margot je bila ono što jebila, a sve što sam ja mogla učiniti biloje ono zbog čega sam i poslana. Nomučila sam se s posljednjim, ali inajvažnijim dijelom svoga posla: voljetije. Ona mi to ni u kojem slučaju nijeolakšavala. Zamislite sljedeći trenutak:

Margot se sprema za posao. I u istovrijeme izgara od želje za pićem.Pronalazi bocu iza kamina i zavitla je uzid. Prazna je. Komadići stakla razletese na sve strane. Theo se budi. Već kasni

u školu. Sedam mu je godina. Ima očevemirne oči i crvenu kosu. I Margotinunarav: brzo plane, ali jednako brzo izavoli. Obožava svog oca. Pokušavapisati priče kao tata, ali se bori sdisleksijom. Njegova ga naopaka slova ičudno pisanje riječi razljućuju.

Margot se dere na Thea da izlazi izkreveta. Ona je ta koja ga nije probudilana vrijeme, ali to zaboravlja, i on seizvlači iz postelje i krene premakupaonici. Pokušava piškiti, no usredposla Margot ga gurne s puta tražećinešto iza vodokotlića. On vikne. Onauzvrati vikom. Rastura je glavobolja, aon je samo pogoršava. On svepogoršava, kaže mu. Oduvijek je bilotako. Što hoćeš reći? on se zadere. Ti si

ta koja ima problem s alkoholom. Onamu odgovori na pitanje. Što hoću reći?Hoću reći da bi mi život bio bolji beztebe u njemu. Život bi mi bio bolji da senikada nisi ni rodio. U redu, kaže on.Otići ću živjeti s tatom. I odjene se zaškolu pa ode, zalupivši vratima, a kadadođe vrijeme za povratak kući, vrati se initko ni sa kim ne govori.

Presudni trenutak Theova života nijebio onaj kada je Margot objavila kako bivoljela da se nikad nije ni rodio. Takveje stvari slušao već neko vrijeme. Ne.Theov presudni trenutak dogodio senešto kasnije u priči, no na početku tepriče bio je prizor Margotineizbezumljene potrage za vot-kom. Iako jedošao do zaključka da mu je mama

pijanica, da pati od zatvorske psihoze išto je tata uopće mislio kad se oženio snjom - unatoč svemu tome, rodilo sepitanje: Što je to toliko dobro u piću daga traži kao da je eliksir vječnemladosti?

A na poleđini tog pitanja pokazao muse i odgovor, i to u obliku otvorene boceJacka Danielsa kada je imao desetgodina:

A, to je to.A za petama tog odgovora, i

posljedica. Totalno pijanstvo. I usredtog pijanstva, svađa s mlađim dječakom.Mlađim dječakom koji je imao nož. Nožkoji se nekako našao u Theovoj ruci.Nož koji je završio u utrobi tog mlađegdječaka.

I tako je Njujorški odjel zamaloljetničko pravosuđe odlučio kakoTheo mora provesti mjesec dana upopravnom domu s drugim maloljetnimprijestupnicima. Maloljetnimprijestupnicima u čijim su dosjeima bilazabilježena silovanja i nanošenja teškihtjelesnih ozljeda, koja su nastaviliprakticirati na svojim privremenimsustanarima. Theo je bio jedan od njih.

Saznala sam to od Jamesa. Vratio se sTheom mjesec dana kasnije, skamenjenalica i s krilima iz kojih je lila krv. Akada sam ugledala Thea, zaplakala samzajedno s Jamesom. Oko Theovebrončane, svjetlucave aure sada senalazio nazubljeni oklop boli, tako gust itežak da se činilo kao da se sagiba pod

njegovim teretom. Kada sam pogledalapažljivije, vidjela sam neobična ticalakoja su se iz oklopa širila prema unutra,prolazeći kroz njegovu auru i putujućimu sve do srca. Izgledalo je kao da jeoko njega obavijen kruti, nepomičnipadobran koji mu je privezan za dušu.Bila je to najgora vrsta emocionalneutvrde koju je itko od nas ikada vidio -Theo je postao zatvorenikom vlastiteboli.

Danima nije razgovarao s Margot ni sTobyjem. Odložio je torbe u sobu, aonda iskopao noževe za meso izstražnjeg djela kuhinjske ladice i skrio ihispod svog kreveta. Kada ga je sudskisavjetnik došao posjetiti, Theo jezaprijetio da će iskočiti kroz prozor ako

pokuša razgovarati s njim.Te sam noći gledala kako Theovu

sobu ispunjavaju njegove noćne more.Svježa sjećanja na njegove napadače izpopravnog doma. Dva dječaka kako gaudaraju u trbuh bokserom koji im jeprokrijumčario neki posjetitelj. Nekidrugi stariji dječak kako mu drži glavupod vodom dok ne izgubi svijest. Istidječak kako mu drži jastuk preko lica ponoći. Isti dječak kako ga siluje.

I kao da to nije bilo dovoljno, usrednoćnih mora koje su se rojile sobomkovitlale su slike paralelnih svjetova,bljeskovi Thea kao starijeg muškarca,tijela prekrivenog tetovažama, i svidljivim znakovima višestrukihpokušaja samoubojstva na oba zapešća.

Isprva sam osjetila olakšanje što višenije u zatvoru. Ali onda sam vidjelakako gura pištolj u hlače, otvaraprtljažnik svog automobila i pomaženekom drugom muškarcu iz njega izvućivreću s ljudskim tijelom. Kada se vrećatrznula, Theo je izvukao pištolj, naciljaou vreću i ispalio četiri pucnja.

Oklop koji je stvorio više nije biodruga koža: pretvorio ga je u živooružje.

Što biste vi učinili? Bi li vas bilobriga za cijenu?

Izišla sam van na noćni zrak, popelase na vrh zgrade i zazvala Grogora.

U sekundi se u sjeni pojavio parstopala. Zakoračio je prema meni,ozbiljna lica i očiju prodornih poput

oštrica noža.»Reci mi zašto.«»Što zašto?«»Zašto si se predomislila?«Netremice sam gledala u njega:

»Moram ponovno biti Margot, samotoliko dugo dok ne popravim stvari.Samo mi reci svoju cijenu.«

» S v o j u cijenu? A što sam ja,trgovac?«

»Znaš na što mislim.«Prišao mi je, tako blizu da sam mu

vidjela vene na vratu i blage boresmijalice što su mu se poput lepezeširile iz jagodica. Tako sličan čovjeku.

»Mislim da je riječ koju tražiš'prilika'. Kako bi postala smrtna nadovoljno dugo da učiniš ono što je

potrebno, morat ćeš isključiti ova dva«,prstom je pokazao na moja krila.

»A kako se to radi?«Prislonio je ruku na grudi i duboko se

naklonio: »Bila bi mi iznimna čast.Potrebno ih je zapečatiti ili, drugimriječima, moraju biti prognana iz rijekevječnosti koja teče pred prijestoljemBožjim, tako da Bog više ne može pratitišto smjeraš. I na taj način dobit ćešpriliku promijeniti ono što je potrebnopromijeniti. Shvaćaš?«

»Ma hajde, Grogore. Govori, štojoš?«

Odglumio je začuđenost. Prodornosam zurila u njega. Odvratio je pogled islegnuo ramenima.

»Ovisno s koje strane gledaš, moglo

bi se reći da postoji rizik.« »A to je...?«Nakon kratke šutnje, nastavio je: »Što

misliš kako bi Bog gledao na to da jedanod njegovih anđela prekrši pravila?«

»Možda nikada neću vidjeti raj.«Polako joj je zapljeskao: »Možda

nikada nećeš vidjeti raj.«Ali neće ni Theo.Mislite li da sam oklijevala i

sekunde?

22SEDAM DANA

I tako sam, baš kao što je Pepeljugaizišla iz svojih dronjaka i našla se uprelijepoj haljini za bal, i ja izišla izsvoje plave haljine i našla se u vremenu.

Dopustila sam Grogoru da na mojakrila nanese šake vrelog katrana izpaklenog grotla pa sam, kada je voda unjima prestala teći, i kada sam počelaosjećati, vrištala od boli kada mi jeužareni katran dotakao kožu i drhtala dokmi se pod nogama širila mokra hladnoćakupaonskih pločica, pa potom izateturala pod golemim teretom vlastitatijela, kao da je netko iz velike visine na

mene sručio slona.Ni približno ljupka kao Pepeljuga. No

za sobom sam ipak ostavila staklenucipelicu.

Odnosno, svoju plavu haljinu, koja se,čim sam je svukla, pretvorila u maleniplavi dragulj. Skrila sam ga u komodu uMargotinoj sobi. Već sam bila špijun uljudskom svijetu. Morala sam skrivatisvaki trag svojih postupaka, dok na krajune postignem ono što sam namjeravalapostići. A to je bilo ponovno se povezatis Theom, izliječiti njegove rane. Moždasam si previše umišljala. No vjerovalasam da bi mi, unatoč tome koliko samloša bila prvi put, drugi pokušaj da mubudem majka mogao omogućiti da nanjegove bolne rane stavim melem

majčinske ljubavi. I da bih, na nekinačin, paralelno s tim mogla osmisliti inekakav dugoročni plan, tako što ćuprobuditi Margotinu svijest o tomekoliko mu je potrebna, taman dovoljnoda spozna njegovu ranjivost i patnju.

Pažljivo sam odabrala trenutak.Gledala sam dok je odvjetnik za rastavesavjetovao Margot da provede četiritjedna u klinici za odvikavanje kako bisucu dokazala da je sposobna biti majka.Kako bi dokazala da zaslužuje punoskrbništvo ili, u najgorem slučaju,zajedničko skrbništvo. Nema problema,rekla je, premda nije bila sigurna da,ustvari, želi ijedno. Znala je samo daželi dobiti nešto, bilo što, kako bidokazala da nije izgubila apsolutno sve.

I tako sam se, dok se Margotprijavljivala u Riverstone, elitnu klinikuza odvikavanje od ovisnosti blizuHamptonsa, našla sama u njezinu stanu,prevrćući po odjeći u njezinom ormaru,pijući njezino mlijeko, zauzimajućinjezino mjesto na svijetu. Theo jespavao kod Tobyja odmah iza ugla.Provela sam taj prvi dan potpunoopčinjena osjećajem kože i kose,osjetom topline i hladnoće, zvukomsvoje ruke kada bih njome pljesnula postolu, doživljajem jedenja. Komadajućiveliku pizzu iz krušne peći s rubompunjenim sirom, dvostrukom dozomkobasice i više mozzarelle, zakačila samvrh palca nožem za kruh. Na trenutaksam se sjetila pjesme Sylvie Plath:

Hodočasnice mali, Indijanac ti skideskalp, a kapljice krvi krenule su izblijedog reza, odjednom se poput crvenetinte slijevajući niz moju ruku, i gotovosam zaboravila što poduzeti dok nisamugledala vazu suncokreta na kuhinjskomstolu i gurnula čitavu ruku unutra, a šakami je bolno pulsirala.

Sve je bilo tako čvrsto. Kada bihpogledala u stol, nisam kroz njegavidjela u drugu sobu, nisam vidjelatragove ljudi koji su za njim prije sjedilini crvotočine u drvu ispod laka. Nisamvidjela vrijeme kako pleše poputpustinjske oluje valova i čestica. Da meje netko te noći vidio, sigurno bi mislioda sam zrela za ludaru. Provela samdugo vremena polako se krećući uz

zidove, obraza prislonjena na žbuku,zadivljena iznenadnom i odavna mipoznatom materijalnošću ovoga svijeta,kuckajući po cigli, prisjećajući se iluzijegranica koje prožimaju smrtnost, idubokog, neprestanog prihvaćanjaneminovnog koje dolazi uz tijelo punokrvi.

Možda je najveći od mojih zločinabio taj što sam napustila Margot,ostavila je nezaštićenu u trenutku kad meje najviše trebala. Oklijevajući, pozvalasam Nan, znajući što me čeka.

Nakon nekog vremena začuo se glaskoji kao da je dopirao iz daljine, kao iznekog zvučnika na drugom kraju dugoghodnika.

»Shvaćaš li što si učinila?«

Osvrnula sam se oko sebe: »Gdjesi?«

»Pored stola.«Zagledala sam se: »Zašto te ne

vidim?«»Zato što si sklopila nagodbu s

demonom. Nagodbu zbog koje bi moglaizgubiti sve i ne dobiti apsolutno ništa.«

Glas joj je podrhtavao, isprekidanemocijama. Krenula sam prema stolu.Napokon sam je ugledala. Stajala je izavaze suncokreta, doimajući se poputzrake mjesečine.

»Znala sam da nećeš razumjeti, Nan«,uzdahnula sam. »Ovo nije trajno. Imamsedam dana da pronađem način iponištim ono što je učinjeno.«

»Možda nemaš ni sedam sati«,

odgovorila je.»Što?«Svjetlost oko nje je podrhtavala dok

je ispuštala dug uzdah. »Ranjiva si poputpapirnatog brodića u oluji. Znaš li kakvasi sad meta za demone? Nemaš anđeoskusposobnost boriti se protiv njih niljudsku Bogom danu zaštitu od njih, jertrenutačno nisi ni jedno. Umjesto toga,Grogorova si lutka. On neće čekati davidi hoće li te Bog poslati u Pakao.Pokušat će te sam odvesti tamo.«

Upila sam udarac njezinih riječi.Koljena su mi zaklecala od bolne istineu njima.

»Pomozi mi«, prošaptala sam.Posegnula je i primila me za ruku.

Njezina koža, uvijek tamna i izbrazdana,

svjetlucala je oko moje u sitnoj maglici.»Učinit ću sve što mogu.«Rekavši to, ponovno me ostavila

samu, da bespomoćno gledam na golemigrad preda mnom, bolno željnaprisutnosti arkanđela.

Spavala sam dokasno, iskotrljala se izkreveta na drveni pod, pa se onda opeklapod tušem zaboravivši da crveno značivruće, a plavo hladno. Navukla samMargotine traperice i crnu košulju, pamalo preturala po ladicama u potrazi zaostacima šminke. Pogledala sam se uogledalu: izgledala sam mlađa nego štoje Margot sada bila, nešto mršavija izdravija. Kosa mi je bila duža, tamnija,a obrve svjetlije i žalosno deblje negonjezine. Pronašla sam ruž za usne,

pincetu i rumenilo, pa izlila bočicuizbjeljivača na kosu, nadajući senajboljem. A zatim, škare. Kad samzavršila sa svojom preobrazbom, gotovoda sam i zaboravila na opasnost oddemona, potpuno odlučna držati se svogaplana.

Laganim korakom izišla sam van naprohladno manhattansko jutro, odlučivšiautobusom otići do Theove škole, noonda sam shvatila da toliko uživam uosjećaju vjetra na svom licu da sam nakraju propješačila čitavih tridesetblokova. Neka žena mi je u prolazuzaželjela ‘Dobro jutro,’, a ja samodvratila ‘Da, dobro je, zar ne?’, a ondame je neki beskućnik žicao sitniš pa samzastala reći mu koliko je sretan što je

živ, na što je u čudu gledao za mnom doksam odlazila, smijući se i uživajući uspoznaji da mogu razgovarati s ljudima,a da me oni čuju i odgovaraju mi.

Usporila sam korak kada sam sepribližila vratima Theove škole. Moralasam pomno razmisliti o svojimsljedećim potezima. Ovo više nije biosan, ni pismo koje sam mogla ispočetkanapisati ili predstava čiju sam izvedbumogla ponoviti. Imala sam osjećaj kaoda se svaka riječ, svaki postupak sadurezuje u kamen. Ne, osjećala sam kaoda se događa nešto još snažnije od toga,još sudbonosnije. Kao da svoje riječi idjela urezujem u kamen koji je već bioizrezbaren. I koji bi, ako ne budemdovoljno pažljiva, u svakom trenutku

mogao puknuti na dva dijela.Isprva sam mislila sačekati školsko

zvono i uhvatiti Thea na izlazu iz škole,pa ga pozvati da prošeće sa mnom. No,što ako Toby bude ondje? Sto ako meTheo vidi i pobjegne? Odlučila sam ućiu školu i izvesti ga sa sata. Ako muučitelji kažu da mora poći sa mnom,vjerojatno hoće. Makar nevoljko.

Pojavila sam se na školskoj porti.Prepoznala sam Cassie, školsku portirkuteških kapaka, i razvukla usne u osmijeh.Nije ga uzvratila; sjetila sam se da smoveć imale nekoliko ne baš prijaznihsusreta.

Odmjerila me pogledom od glave dopete, napućila usnice i rekla: »Mogu livam pomoći?«

Nisam se mogla suzdržati da nezahihoćem. Još uvijek sam bilazadivljena činjenicom da mi se ljudiobraćaju na sve strane. Vjerojatno jemislila da sam na nečemu.

»Hej, jeste dobro? Hmm. Da. Ja samRuth... ne, oprostite. Krivo. Ja samMargot. Margot Delacroix.«

Zurila je u mene, raskolačenih očiju.Da, uvod sam lijepo uprskala, ja samMargot, Margot, Margot, ponavljalasam u sebi. A onda sam shvatila da samto izgovorila naglas, na što je Cassiezinula u čudu.

»Ja sam mama Thea Poslusnyja«,nastavila sam, veoma polako, kao da miengleski nije materinji jezik. »Moram ganakratko izvesti sa sata. Hitan slučaj u

obitelji.«Čvrsto sam stisnula usne. Preopasno

je govoriti, pomislila sam. Cassie jepodigla telefonsku slušalicu i biralabroj. Bilo je pedeset-pedeset zove lipsihijatriju ili Theova učitelja.

»Ju-hu, porta ovdje, tu je mama TheaPoslusnyja. Hoće razgovarati s njim. Ju-hu. Kak’ god.«

Spustila je slušalicu, trepnula u momsmjeru, pa zatim kazala: »Dolazi.«

Salutirala sam joj i udarila petama napozdrav. Kunem se, kao da sam imalaTourettov sindrom. Osvrnula sam se okosebe, ugledala stolicu i otrčala do nje,prekriživši noge u gležnjevima isklopivši ruke na grudima.

A onda, Theo. Theo s ruksakom

prebačenim preko ramena, u plavojmajici koja mu je napola visjela izhlača, crvene kose naježurene gelom iblago uvijene na zatiljku, poput laticacvijeta. Theo s očevim mrljama odpjegica na licu, još uvijek slatkogdječačkog nosića, u blatnjavim iraspadnutim tenisicama, lica naboranogod zbunjenosti, sumnje i otvrdnulosti.

I jesam, zaplakala sam vidjevši ga. Ijedva sam se suzdržala od toga da sebacim pred njega na koljena i molim gada mi oprosti zbog svega, čak i zbogstvari koje još nije niti doživio.Susprezala sam val krivnje koju samhtjela ispljunuti pred njegova stopala,prisiljavajući se da kažem samo ‘Bok,Theo’, kao da mi ni te riječi ne staju u

usta, kao da su prevelike od čežnje igodina čekanja i iznenadne,zasljepljujuće boli u srcu zbog želje daga zagrlim.

Zurio je u mene bez riječi. Cassie jepriskočila u pomoć.

»Bok, Theo«, kazala je s osmijehom.»Tvoja mama kaže da imate neki hitanslučaj u obitelji. Samo ti uzmi koliko tigod vremena treba dok se sve sredi,dobro? Nema žurbe. Znaš da ti ja čuvamleđa, je l' tako, prijatelju?« Namignulamu je. Bila sam joj zahvalna nakupljenom vremenu. Uspjela sam sepribrati i progutati suze. Theo mi je, jošuvijek zapanjen, dopustio da mu stavimruku na rame i izišao sa mnom na sunce.

Propješačili smo barem nekoliko

blokova prije nego što je progovorio.»Je li tata mrtav?«Sasvim sam zaboravila na svoju sitnu

laž o hitnom slučaju u obitelji. Zastalasam.

»Ma, ne, nije, Toby je u redu. Samosam htjela... provesti malo vremena stobom, znaš? Malo se zabaviti.«

Theo je zatresao glavom, okrenuo se izaputio natrag. Potrčala sam za njim.

»Theo? Što je?«»Uvijek ovo radiš.«Zar jesam?»Što?« kazala sam. »Što radim?«»Ostavi me na miru«, rekao je i

ubrzao korak. »Znao sam da lažeš. Štohoćeš ovaj put, ha? Je 1’ me misliš otetisamo da bi napakostila tati? Želiš mi

puniti glavu pričama protiv njega, je l' toto? E, pa ništa od toga.«

Nastavio je hodati. Svaka njegovariječ bila je poput udarca u prsa. Natrenutak sam zastala i promatrala ga, aonda se sabrala i poletjela ulicom zanjim. »Theo, saslušaj me.«

Zaustavio se, duboko dišući, iodbijajući pogledati me u oči.

»A što ako ti kažem da možemo raditišto god poželiš, ha? Što bi ti biloostvarenje sna? Što bi želio raditi višenego išta na svijetu?«

Podigao je pogled da vidi mislim liozbiljno, pa se onda zamislio.

»Želio bih sto dolara.«Razmislila sam. »Riješeno. Što još?«»Nintendo. S deset igrica.«

»U redu. Što još?«»Želim kostim Lukea Skywalkera, s

plaštom, i čizmama, i mačem i sasvime!«

»Dobar izbor. Još nešto?«Malko je razmislio. Pokušala sam ga

usmjeriti u pravom smjeru.»Nešto što bi volio raditi sa mnom,

samo nas dvoje? Kao, na primjer, izlet uzoološki vrt? Večera i kino? Hajde, jačastim.«

Slegnuo je ramenima: »Ništa.« Aonda je ponovno počeo hodati. Opet samgledala za njim. A onda sam se sjetila daje James sigurno s njim. »James«,prošaptala sam. »Daj, po-mozi mimalo.«

Glas: »Želi igrati karte s tobom i

Tobyjem.«Karte? Samo to? A onda mi je kroz

glavu bljesnulo sjećanje na nas troje. Izvremena dok smo pokušavali izgladitistvari. Theo nije mogao imati više odšest godina. Toby je počeo koristiti špilkarata kako bi naučio Thea množenje sdva, a uskoro smo zajedno sjedili napodu dnevne sobe i učili ga osnovamapokera, smijući se kao ludi kad je umanje od sat vremena praktički obrisaopod s nama.

Bila je to samo jedna večer, jednomdavno. A ipak, taj je dječak odjednomželio partiju karata više od putovanja uDisneyland ili vodeni park. Zamislite.

»A što misliš o partiji karata?«viknula sam za njim. Zastao je. Hitrim

korakom sam mu prišla: »Znaš, ti, ja itata. Kao u dobra stara vremena.«

»Ti i tata«, kazao je, u nevjericizureći u mene. »Ali ti ga mrziš.«

Ustuknula sam. Da samo znaš,pomislila sam. »Ne mrzim ga«, bilo jenajbolje što sam uspjela smisliti. »Volimtvog tatu.«

Vidio je istinitost tih riječi u mojimočima. »Nema šanse, ne voliš ga.«Ponovila sam još jednom i on mi jepovjerovao. Mislim da ga je to malouzdrmalo, razbacalo mu raznemogućnosti po glavi, poput pikula,zapalilo neku ugaslu svijeću duboku unjemu.

»Ne želim one druge stvari«, kazaoje. »Samo želim kartati.«

Uf, pomislila sam s olakšanjem.Nisam imala pojma kako ću nabaviti stodolara.

Otišli smo kući nazvati Tobyja. Doksam vješala kaput, vidjela sam da je iNan tu — stajala je pored stuba,ponovno se pojavivši u oblikusvjetlucave maglice - a ja sam ispustiladug uzdah olakšanja. Čuvala mi je leđa.No, imala sam i drugih briga. Nisam seplanirala suočiti s Tobyjem na ovomputovanju. Mislila sam samo na to štomogu učiniti za Thea, kako ga mogupromijeniti, kako mogu reći i učinitistvari koje će zaliječiti rane njegovogmladog života za koje sam sama bilakriva.

Ali barem sam ja od svih ljudi trebala

znati. Ponekad stijena pukne stoljećimanakon udarca.

Nazvala sam Tobyja u njegov stan.Znala sam da radi kod kuće,završavajući uvodni članak za svojunovu knjigu. Čuvši ton u mom glasu,istog je trenutka upitao:

»Što se dogodilo?« Glas mu je bioukočen i sumnjičav.

»O, ma ništa, baš ništa. Theo i ja smosamo htjeli vidjeti bi li nam se pridružiona partiji pokera večeras.«

Stanka.»Je l‘ ovo neka šala?«Na trenutak sam zažmirila. Theo se

smiješio, što me je ohrabrilo, i rukamami davao znak kao da jede. »I... mislimda bi Theo htio da naručimo dostavu.«

Theo je izveo kung-fu udarac. »Izkineskog restorana.«

»Margot«, Tobyjev glas, strog inestrpljiv. »Mislio sam da smo sedogovorili da ideš na odvikavanje namjesec dana. Što je s tim, ha? Ili si i toobećanje prekršila?«

Bijes u njegovom glasu meobeshrabrio. Kratko sam oklijevala.Gaia, pomislila sam. Molim te, neka mipruži priliku. Samo jednom. Samo ovajput. »Toby«, kazala sam blago. »Zao mije. Žao mi je.«

Gledala sam kako se Theov izraz licamijenja, bolje rečeno rastapa od radostii zaprepaštenja. I slušala sam kako seTobyjevo disanje na drugom kraju žiceusporava, zamišljajući kako mu glavom

prolijeću raznorazni zaključci - Je lidrogirana?Trudna? Smrtno bolesna? -prije nego što mu je uopće sinulamogućnost da sam iskrena.

»Slušaj, Margot«, zaustio je.No prije nego što je uspio nastaviti,

prekinula sam ga: »Upisana sam ukliniku idući tjedan. Imaš moju riječ,Toby. Obećajem ti. Idući tjedan idem ivraćam se čista.« Nasmijala sam se. »Asad dolazi ovamo prije nego što Theo ija presiječemo špil bez tebe.«

I tako sam, prvi put nakon više odtrideset godina, sjedila sa svojim sinomi suprugom i igrala poker, igru kojunisam igrala toliko dugo da su obojicaprovela većinu vremena iznova me učećipravilima, objašnjavajući mi smisao igre

kao dvogodišnjem djetetu, i pronalazećineiscrpan izvor zabave i smijeha u tomekoliko sam tupa postala. I jela samkinesku hranu - služeći se vilicomumjesto štapićima, što je uzrokovalo jošsmijeha - a onda sam činila sve moguće inemoguće da ponovno nasmijem Thea,sve što bi mu podiglo glas poput pera,šaljući ga bezbrižnog k mjesečini, izapočinjala sam razgovore za koje samznala da će ga navesti na priču, gledajućikako mu žilice u glavi pucaju oduzbuđenja zbog novog Spielbergovogfilma, zbog činjenice da će i on bitiglumac, a Toby je neprestanopogledavao čas mene, čas njega, držećikarte u zraku kao paunov rep, smiješećise i razmišljajući.

Kada je došlo deset sati, a Theovomaleno tijelo samo što nije od uzbuđenjaeksplodiralo poput vrećice kokica, Tobyga je odveo u krevet. Nekoliko minutakasnije, vratio se dolje. Uzeo je svojkaput s naslonjača, prebacio ga prekosvojih mršavih ramena i rekao:

»Pa, laku noć.«»Pričekaj«, kazala sam. Pritisnuo je

kvaku i čekao.»Zar stvarno moraš već ići?« na silu

sam se nasmijala. I zvučalo je usiljeno.Okrenuo se: »Što hoćeš, Margot?«

Sklopila sam ruke: »Hoću da znaš dami je žao.«

Grčevito je stisnuo zube.»Zbog čega? Zbog toga što si se

uništavala alkoholom pred našim

djetetom, po čitav dan, svaki dan,koliko... tjednima? Zbog toga što sispavala s njegovim učiteljem i natjeralacijelu školu da mu se smije? Što si gaslala van u prljavoj odjeći, što ga nisiodvela liječniku kada je imao upaluslijepog crijeva, zbog čega točno?!«

Zaustila sam. Ali riječi nisu izlazile.Nastavio je.

»Ili možda zbog toga kako si seponašala prema meni, Margot? E, tajbismo popis grijeha mogli sastavljatičitavu noć, zar ne? Nego, znaš što...Meni je žao. Je l' može tako?«

»Zbog čega ti je žao?«»Žao mi je što ne mogu prihvatiti

tvoju ispriku. Ne vjerujem ti. Ne mogu.«Ni ne pogledavši me, izišao je iz

prostorije i zatvorio vrata za sobom.Idući dan odvela sam Thea u školu.

Probudila sam se na mokroj plahti ishvatila: Krila mi se vraćaju. Nemammnogo vremena.

Dok je koračao - ne, skakutao - pored

mene, čavrljajući o tome kad ćemo tata ija zaigrati uzvratnu partiju pokera, kakoj e guba bilo to što je dobio tri asa idečka, a ja samo trojke i devetke, kakobismo možda mogli svi zajedno poći uzoološki za njegov rođendan, ja sampomislila na Margot. Ovaj je plan moraobiti dugoročan. Morala sam se na nekinačin suočiti s njom i pobrinuti se da neponišti sve ono što uspijem postićitijekom svog kratkog posjeta. Bila sam

užasnuta, ne, potpuno izbezumljena odstraha da bi, nakon svega što samučinila, nakon svega što sam žrtvovala,Margot mogla sve upropastiti ako, naprimjer, samo krene ispitivati tko jeonoga dana izveo Thea iz škole. Sto akosve što sam učinila samo podigneTheova i Tobyjeva očekivanja do visines koje će ih Margot bespovratno srušitina tlo?

Pronašla sam to mjesto - Riverstone -prostranu zgradu u obliku svemirskogbroda, s plastičnim rodama u prirodnojveličini na travnjaku ispred i brončanimkipovima Bude koji su spokojno sjedilimeđu bijelim stupovima. Iza grmlja kojeje bilo posađeno oko okrugle zgradeljeskala se površina malenog jezera s

patkama. Slijedila sam znakove dorecepcije.

Moja sjećanja na Riverstone bila su,blago rečeno, maglovita. Poput jezera nakiši, sjećala sam se samo titraja kratkih,upečatljivih prizora: pametovanjapsihoterapeutkinje u prostoriji koja jemirisala na bazen, pogleda u vlastiteruke jednog jutra i spoznaje da mi je nasvakoj narastao po još jedan dodatni prst- što je, bez sumnje, bio rezultatdjelovanja sredstava za smirenje, budućida su ti dodatni prsti vrlo skoro otpali— i žene koja me, smiješeći se, primilaza ruku i pričala mi o klokanima.

Zatekla sam recepcionarku kako sjediu četvrtastoj pregradi svemirskogizgleda, natkrivenoj staklenom kupolom.

Predstavila sam se kao Ruth, osjećajućiolakšanje što se napokon mogu služitivlastitim imenom.

»Vi ste... sestra gospođe Delacroix?«upitala je recepcionarka. Potrudila samse poništiti fizičku sličnost. Naočale.Francuska kapa. Teška šminka. Očito inije baš upalilo.

»Rođakinja«, odvratila sam.»Vidi se.« Nasmiješila se i nabrala

nos: »Pa, obično ne dopuštamoposjete...«

»...riječ je o hitnom slučaju«, kazalasam. To je bila istina. Zaista. »Članobitelji umire i radije bih da to čuje sad,nego mjesec dana nakon što se dogodi.«

Recepcionarka je poprimila ozbiljanizraz lica: »Oh. Hm, ovaj, u redu, nazvat

ću njezinu liječnicu. Ali ne mogu ništaobećati.«

Otpratila me do zajedničke prostorije,gdje su Margot i ostali očigledno upravoprovodili ‘vrijeme za odmor’. Izgledalaje neizmjerno dosadno. Margot jevjerojatno ludjela na tom mjestu. Znamda ja bih. Zidovi su bili prekrivenivelikim, zlatno uokvirenim slikama sriječima kao ‘Prihvaćanje’ i jeftinimtelevizijskim mudrostima poput ‘Uspjehje pitanje stava na dnu. Zakolutala samočima i zamislila kako bi bilo da teriječi zamijene s ‘Cinizam’ i izjavamatipa ‘Neuspjeh je neizbježan’. Ništa nepomaže oporavku poput neumoljivogosjećaja za stvarnost. No tko god da jedizajnirao interijer tog mjesta očito je

oporavak izjednačavao s gomilombijelih kauča od velura i staklenihstolića za kavu razbacanih na sve stranei prekrivenih luminama i tulipanima.Klasična glazba nenametljivo je žuborilaiz nevidljivog zvučnika. Pogledala sam uveliki sat u stilu Big Bena koji je visiona zidu iznad vrata i osjetila kako misrce brže kuca. Ako mi kažu da se vratimsutra, gotova sam.

Na bijelim duplim vratima zajedničkeprostorije pojavila se terapeutkinja -niska, koščata Kanađanka s gustim crnimšiškama, koja se odazivala na ime dr.Gale — pa me primila za ruku i prekonaočala me pogledala u oči.

»Bojim se da vam ne mogu dopustitida vidite Margot«, kazala je. »To je

protiv naših pravila. Ali mogu jojpredati bilo kakvu poruku koju joj želiteposlati.«

Morala sam brzo razmišljati.»Moram je vidjeti«, odvratila sam.

»Zar ne shvaćate? Nikad se nećeoporaviti ako sazna da je... Nan umrladok je ona bila ovdje. Ustvari, to će jenajvjerojatnije natjerati da se opetprihvati pića...«

»...žao mi je«, kazala je dr. Galesuosjećajno. »Margot je već potpisalada prihvaća odredbe i uvjete kojiuključuju i postupanje u slučajuobiteljske tragedije. To je važno zanjezin oporavak. Nadam se darazumijete.«

Smiješak, kratak poput treptaja. A

zatim se okrenula na peti i stala seudaljavati.

Zatvorila sam oči i disala. Nisamočekivala ovakav korak unatrag.Skoncentrirala sam se: kako ovo riješitibez da zapalim čitavu zgradu? U redu,pomislila sam. Pokušat ćemo. I izustilasam molitvu. Neka njezin anđeo čuvarpogura ovu ženu u pravom smjeru.

»Doktorice Gale?« gotovo da sampovikala za njom s druge straneprostorije. Nekoliko lelujavih glavaokrenulo se na kaučima i pogledalo me.

Dr. Gale se zaustavila. »Molim vas,

snizite ton«, brecnula se.»Zaista moram vidjeti Margot«,

kazala sam. »Obećajem da neću omesti

njezino liječenje. Samo mora nešto znati.Ja sam ta koje neće biti kad iziđe.Moram je vidjeti još ovaj zadnji put.«

Dr. Gale se osvrnula oko sebe.Nekolicina njezinih kolega zurila je unas. Desnom nogom već je zakoračilaprema vratima, no onda se polakookrenula i zaputila prema meni.

Po drugi put je stala ispred mene iodmjerila me pogledom. »U redu«, reklaje. »Imate deset minuta s njom.« Zastalaje, pa zatim prigušenim glasomnastavila: »Margot je morala primitisredstva za smirenje više puta otkad jeovdje, pa vam se može učiniti da je malopospana. To je normalno. Samo nastojtene govoriti preglasno.«

Klimnula sam glavom. Dr. Gale je

gurnula vrata zajedničke prostorije izovnula Margotino ime. Nije biloodgovora. Pokušala je opet. Ženskafigura polako je ustala sa stolca poredprozora i sporim korakom krenula premanama.

»Margot«, kazala je dr. Gale mirno.»Tvoja rođakinja je tu. Bojim se da imaneke loše vijesti.«

»Moja... rođakinja?« ponovila jeMargot. Ne baš sva svoja u ovomtrenutku. Veoma polako je treptala očimai gledala u mene.

Dr. Gale je klimnula glavom: »Odvestću vas do sobe za posjete.«

Čim su se vrata zatvorila, nagnulasam se naprijed i primila Margot zaruku. Otrgnula se i zurila sebi u krilo.

Susresti je ovako uživo oduzimalo mi jedah, a od pogleda na svoju, odnosnonjezinu pojavu poželjela sam zaplakati.Izgledala je tako krhka, tako umrtvljenalijekovima i očajem. I osjetila sam sramjer je nisam bolje štitila. Jer je nisamizliječila.

Nakon nekog vremena, ponovno samje uzela za ruku. Ležala je mlitava iobješena u mojoj ruci poput lista.

»Margot, moraš me pažljivosaslušati«, kazala sam strogo. Podigla jeglavu i pogledala u mene. Nastavilasam: »Moram ti reći nešto jako, jakovažno i zaista trebam da me sad pažljivosaslušaš. U redu?«

Žmirkala je, a glava joj je lelujala:

»Poznajemo li se?«»Moglo bi se reći.«Trenutak. Prigušeno se podsmjehnula.

Upravo sam je podsjetila na njezin prvisusret sa Sonyjom.

»Imaš smiješan naglasak. Odakle si?«Shvatila sam da mi se u glasu još

uvijek s vremena na vrijeme osjetinazalni prizvuk Australije od godinakoje sam provela ondje. Godina kojeMargot još nije proživjela.

»Iz Sydneyja«, kazala sam.»U Australiji?«»Aha.«Duga stanka. »Imaju klokce, ha?«»Klo-šta?«Izvukla je ruku iz moje, pa podigla

obje ruke na lice kao da su šape. »O!«

odvratila sam. »Klokane.«Klimnula je glavom.»Da, imaju klokane ondje.«Pažljivo sam razmislila što joj reći.

Palo mi je na pamet da joj kažem da samja ona, i da sam došla iz budućnostiposjetiti je. Ali brzo sam se pribrala.Definitivno nisam mogla tražiti od nje dami vjeruje. Nikada nisam nikomevjerovala, čitav svoj odrasli život. Čakni vlastitom mužu. Čak ni samoj sebi.

Pa sam se odlučila za ono što je kodmene upalilo.

Ispričala sam joj što se dogodiloTheu u popravnom domu. Nisam sesuzdržavala. Opisala sam sve doposljednjeg detalja, i to tako živo da samplakala, a Margot je samo zurila ispred

sebe, gledajući kroz prozor sve dalje idalje prema obzoru, povremenoklimajući glavom kad bih joj postavilapitanje, dodirujući se po licu dok samjoj bez okolišanja pričala sve što jeTheo pretrpio i objašnjavala što onamora učiniti kako bi mu pomogla.

Napokon sam prešla na stvar. Pravirazlog zbog kojeg sam tu.

»Moraš oprostiti Tobyju«, rekla sam.Okrenula je pogled prema meni, a

glava joj se još ljuljala. Sto god da sujoj dali, kao da ju je lansiralo u svemir.»Prevario me je. S mojom najboljomprijateljicom.«

»Ne, nije, Margot. Kunem ti se, nije.«I dalje je tupo zurila. Poželjela sam je

prodrmati. Bila je potpuno nepomična.

Pokušavala sam smisliti nešto što bi semoglo probiti do nje kroz lijekove imožda napokon prodrijeti do njezinenutrine, skrivene iza tolikih godinasumnje i nepovjerenja, iza oklopasamozaštite i povrijeđenosti.

Ali prije no što sam uspjelaprogovoriti, kazala je: »Znaš, vidjelasam anđele dok sam bila dijete. Davno.Vjeruješ li ti u anđele?«

Nakon nekoliko trenutaka klimnulasam glavom, zaprepaštena.

Dugo nakon toga je šutjela i samozurila kroz prozor, izgubljena u sjećanju.Nagnula sam se naprijed i uzela je zaruku: »Toby te još uvijek voli. Imašjednu šansu — samo jednu - da sačuvaštu ljubav. Ali ako je ne iskoristiš, nestat

će zauvijek.«Otišla sam po Thea u školu, trčeći

onamo gotovo cijelim putem nakon štomi je pobjegao autobus, osjećajući kakomi se košulja lijepi za leđa od vodemojih krila. Svaka je sekunda sada biladragocjena, pa sam se posebno potrudilaisplanirati vrijeme koje nam jepreostalo. Večerali smo palačinke uIHOP-u pa otišli pogledati Mladerevolveraše 2 u kino na Union Squareu.Kupila sam mu čitav ormar nove odjeće- i platila sve Margotinom kreditnomkarticom - pa smo ostali na nogama dositnih sati, preslažući namještaj unjegovoj sobi, lijepeći postere Batmanana zid, čisteći tepih, mijenjajućiposteljinu na krevetu i učvršćujući vijke

njegova ormara kako ta oronula stvarviše ne bi izgledala kao da će mu seusred noći srušiti na glavu. Na kraju sammu popravila i rolete i posložila svuodjeću. Smjestila sam ga u krevet i reklamu da ću mu donijeti čašu vode, ali doksam se vratila, već je utonuo u san.

Krenula sam prema Margotinoj sobi.Na drugom kraju hodnika ugledala samsvjetlo. Nan, pomislila sam. Nastavilasam koračati prema njemu. U tomtrenutku začuo se Nanin glas, dopirući izsobe s moje lijeve strane.

Ruth!U idućem trenutku udarila sam o tlo.

Lice mi je krvarilo i peklo me od udarcanepoznatog predmeta, a pluća su mi bilatoliko zgnječena da sam jedva disala.

Hvatajući zrak, s naporom sam seuspjela osoviti na noge. Točno ispredmene nalazili su se Ram, Luciana i Pui.Zbili su se u red, u prvi mah izgledajućipoput tri stupa sjene. Ram je u ruci držaobuzdovan sa šiljcima, pričvršćen nalanac.

Mogla sam učiniti samo jedno.Bježati.

Ram je napravio korak unatrag,spreman još jednom zamahnutibuzdovanom prema meni. Pojurila samprema dnevnoj sobi i, dok mi sepribližavao, podigla ruke premasljepoočnicama, spremna za silovitudarac u glavu. Krajičkom oka ugledalasam Nan kako pruža ruku i sprječavaudarac. U tom trenutku osjetila sam kako

me dvije ruke hvataju ispod pazuha idižu u zrak: Luciana me držala, a Pui jezarila ruku ravno u moja prsa. Osjetilasam bol, kao da mi je rasporila utrobu, ikriknula. Začula sam Thea kako dozivaiz svoje sobe. James se pojavio poredmene i krenuo u Theovu sobu. AliLuciana i Pui su ga vidjele. »Da se nisteusudile!« povikala sam, a Pui mi senacerila u lice, nagnula se naprijed izaronila u mene jednostavno kao što senagneš u ormar.

Mislim da sam u tom trenutku vidjelaPakao. Pui me vodila onamo, vukući mevan iz vlastita tijela, niz mračan tunelkoji je vodio u svijet toliko užasan dasam njegovu okrutnost osjećala ukostima.

A zatim, tama.Čula sam tupe udarce, režanje zvijeri

i krikove. Ali negdje u daljini, kao dame je nešto vuklo na neko drugo mjesto,u neko drugo vrijeme.

Kad sam se probudila, ležala sam napodu neke bijele prostorije, potpunogola. I prestravljena. Je li to bilo to?Jesam li bila u paklu?

Privukla sam koljena prsima i drhtala.»Nan?« zazvala sam. Pa zatim: »Theo?Toby?« Koraci iza mene.

Okrenula sam se. Trebalo mi jetrenutak ili dva da shvatim da je tablistava pojava preda mnom Nan. Licejoj je sjalo kao podnevno sunce, anjezina krila, dva široka traka crvenesvjetlosti, bila su raširena s obje strane

njezinih ramena. Haljina joj nije bilabijela kao prije, i nije bila opipljiva.Izgledala je kao da je preko glavenavukla površinu mirnog jezera na kojojse ljeskalo sunce.

»Samo mi reci«, izustila sam, dršćućitako jako da su moje riječi zvučale poputzvečke. »Idem li sad u Pakao?«

»Ne«, odvratila je Nan mirno.»Upravo sam te spasila od toga dapostaneš njegov najnoviji stanovnik.«

»Ali idem u Pakao, zar ne? Ubudućnosti?«

»Samo će Bog odlučiti koje će bitiposljedice tvojih postupaka.«

Bila je to slaba utjeha. Znala sam dami neće lagati. Ali morala sam se suočitis tim. Nan me nije spasila od pakla,

barem ne zauvijek. Samo je odgodilamoj dolazak.

Uspravila sam se na noge. Pružilasam ruku i dotakla njezinu haljinu:»Zašto si se promijenila?«

»Svi se mijenjamo«, rekla je nakonduge šutnje. »Baš kao što si se timijenjala dok si bila smrtna i od djetetapostala odrasla. Kada sam te spasilapostala sam arkanđeo.«

»Zašto?«»Svaka vrsta anđela ima posebnu

ulogu u službi Božjoj. Neki od nas postatće Moći, drugi Vrline. Mali broj naspostat će Kerubini, koji štite ljude ipomažu im da spoznaju Boga. A jošmanji broj će postati Serafini.«

»A još manji će završiti u Paklu, ha?«

Letimičan osmijeh. »Izvoli«, rekla je,a ja sam podigla ruku kako bih zaklonilaoči gledajući u njezinu ispruženu ruku. Uruci je držala bijelu haljinu.

»A što je s onom plavom?«»Više se ne može nositi. Ovo je sve

što je ostalo od nje«, rekla je i pružilami maleni plavi dragulj koji je visio nazlatnom lančiću. Navukla sam bijeluhaljinu i pričvrstila dragulj oko vrata.

»A što sad slijedi?« upitala sam.»Jesam li promijenila Theov život?«

Ispružila je ruku. Na njezinu dlanupojavio se paralelni svijet, veličinesnježne pahuljice, koji je u idućemtrenutku narastao do veličine lubenice.Prišla sam bliže i zagledala se u njega.Unutra sam, poput odraza u lokvi vode,

ugledala sliku Thea u kasnimtinejdžerskim godinama. Ogrubjela,namrgođena. Isprva sam pomislila dasjedi za drvenim stolom nekog ureda, noonda sam shvatila da sjedi u sudnici,odjeven u uobičajenu narančastu odoruzatvorenika, i pognute glave slušapresudu. Ženski glas je objavio ‘Kriv!’.Theo je povučen na noge i odvučen van.

»I to je to?« zavapila sam. »Nakonsvega što se dogodilo, Theo dobivadoživotni zatvor, a ja idem u Pakao?«gledala sam u Nan tražeći odgovor. Nonije mi ga ponudila.

Pala sam na koljena.Dugo sam tako jecala na sve četiri,

puštajući suze neka kapaju na bijeli pod.Sve je bilo uzalud. Ne mogu vam niti

opisati kakav je to bio osjećaj.Nakon nekog vremena napokon sam

obrisala lice i, ustavši, stala pred Nan.»I što da sad radim?« kazala sam.

»Jesam li išta promijenila?«»Da«, rekla je Nan. »I neće ti zbog

svega biti drago. Možda ćeš svjedočitiMargotinu donošenju odluka koje ćeporemetiti sve tvoje planove.«

»Ja više nemam planova, Nan. Idem uPakao, zar se ne sjećaš?«

»Kao što sam ti rekla na početku«,odvratila je veoma ozbiljnim glasom.»Ništa nije sigurno.«

Posušila sam suze. Davala mi je nadu.Ali ovaj put to mi se činilo okrutnim.

»I što da sad radim?« ponovila sam.Prvi put nakon dugo vremena, Nan se

nasmiješila: »Imaš svoj zadatak. Pođi iobavi ga.«

23NAJTEŽA RIJEČ

Bila sam ondje kada se Margot vratilakući iz klinike Riverstone, lišena svojihovisnosti, ali uz to, lišena i pojma otome tko je, odakle dolazi i zašto je tu.Spustila je torbe na pod, pomakla kosu slica i uzdahnula. Toby i Theo čekali suje u blagovaonici. Pogledala je pokrajnjih, prema uvenulim suncokretima uvazi. »Margot?«

Podigla je pogled prema Tobyju: »Štoje?«

»Ovaj...« pogledao je u Thea. »Hej,momče, bi li mogao mamu i mene samona minutu ostaviti nasamo?«

Theo je klimnuo glavom i otišao usvoju sobu. Pogledala sam prema Gaiji,koja je stajala na vratima. Prišla mi je istavila ruku preko moje. »Jesi lidobro?« upitala je.

Potvrdno sam kimnula, premda sambila daleko od dobroga.

Gledala sam kako Toby iz svojeprevelike ribarske jakne vadi svežanjpapira i stavlja ih na stol. Znala sam štoje to. Nakašljao se i ispravio ramena,jednom rukom kopajući po džepu jakne upotrazi za nečim. Svojom sigurnošću,pretpostavljam. Minutu ili dvije držao jeruku na papirima, kao da bi to da ihsasvim ispusti bio nepovratan čin, neštošto više nikada, nikada ne bi mogaopromijeniti.

Reci mu da ga voliš, Margot, kazalasam glasno, no ona je nastavila tupozuriti u suncokrete.

»Ovo su... papiri za razvod«, kazao jeToby, duboko udahnuvši. »Moraš sesamo potpisati ispod mene pa obojemožemo... nastaviti dalje.«

Margot je trzajem izvukla osušenestabljike iz vaze i odlučnim korakomkrenula u kuhinju, ni ne pogledavši ga.Toby je pošao za njom: »Margot?«

»Što je?«»Jesi li me čula?«Podigla je osušene stabljike prema

njemu: »Ovo je uvenulo dok me nijebilo.«»I?«»Nisi promijenio vodu?«

»Ne, nisam. Ja ne živim ovdje, zar sizaboravila? Sjećaš se, izbacila si me...Ali dobro, nemojmo sad ulaziti u to.«

Vidjela sam Thea kako stoji navratima svoje sobe na drugom krajuhodnika, i pažljivo sluša njihovrazgovor, a želja u njegovom srcugorjela je poput žeravice. Molim te,molim te...

Margot je pogledala u suncokrete usvojoj ruci. »Znaš, čak i da ih sadpotopim u kadu i da ih danimazalijevam, svjedno su mrtvi. I to je to.«Podigla je pogled prema Tobyju:»Znaš?«

Polako je klimao glavom i zakopaoruke duboko u džepove. A onda jenajednom stao odmahivati glavom: »Ne,

zapravo ne znam. O čemu pričaš,Margot? Prvo mi kažeš da ti je žao, aonda... onda igramo karte kao da smoopet jedna velika, sretna obitelj...«

Na brzinu je podigla pogled iponovila: »Karte?«, kao da se ne sjeća,što ga je razbjesnilo.

Podigao je glas: »Čekam šest godinada mi oprostiš, da prihvatiš mogućnostda te možda, samo možda, nisamprevario, da možda ono što si vidjelanije bila čitava slika, da te možda ipakvolim...«

Pogledala ga je: »Voliš me?«»Jesam volio«, rekao je, spustivši

pogled. »Htio sam reći, jesam volio.«Bacio je papire na stol. »Znaš što? To

cvijeće je mrtvo. A ja moram nastaviti

sa svojim životom.«Otišao je. Tišina je visjela u sobi

poput tijela samoubojice.Idućeg jutra Margot je primila pismo

u kojem joj se Hugo Benet zahvalio nanjezinim uredničkim uslugama i pohvalionjezin rad na bilježnicama RoseWorkman, za koji je bio priložen ček zaveć odavno zarađene tantijeme.

Ček je glasio na iznos od 25 000dolara.

Gledala sam je kako se vrzma postanu i sjetila se praznine koja jenastupila kada sam izbacila alkohol izsvog života, poput goleme stijeneuklonjene s otvora pećine. Promatrala jesvoju kosu u zrcalu. Moram se ošišati,pomislila je. A onda se dodirnula po

licu. Samo bore i tuga.Polako se zaputila hodnikom prema

Theovoj sobi, hodajući oprezno poputcirkuskog akrobata po žici, pazeći da nepadne. Pljeskali su joj kad je završilasvoj boravak u klinici za odvikavanje,gurnuli joj raskošan buket ljiljana iorhideja u ruke i, kao u kakvom obredupomazanja, proglasili onom koja je,napokon, čista. Čak su napravili ifotografiju nje i ostalih pacijenata naulazu u kliniku, sa svim onim Budama irodama, pa ju je naslonila uz sat nakaminu kao podsjetnik: Čista si, sad. Nezaboravi. Ali to je problem s klinikamaza odvikavanje: očiste te do te mjere dase čini neprirodnim i preteškim da ikad,ikad uspiješ ostati baš takav, tako

bezgrešno bijel, tako kemijski izbijeljenod vlastite ljudskosti. Barem sam se jatako osjećala. Željela sam da mi netkopokaže kako živjeti normalnim životom.Kako živjeti bez stupova praznih bocapića da me pridržavaju.

Theo je ležao sklupćan u krevetu,pretvarajući se da spava. U glavi su muse još uvijek vrtjele sve one stvari kojeje čuo Tobyja da govori, i svim sesilama trudio razumjeti ih. James jesjedio na rubu kreveta i pokušavao muodvratiti misli potičući njegovu maštu.Ali nije palilo. Theo je vidio Margotkako stoji na vratima njegove sobe ipolako se uspravio u sjedeći položaj.

»Što misliš o tome da se odselimonekamo?« rekla je to koliko je olako

mogla, kao da je dobro razmislila otome, kao da je točno znala što radi.

»Kao na primjer?«Slegnula je ramenima.»Kao na primjer, u New Jersey?«Nasmijala se.»A gdje onda? U Las Vegas?«Prišla je karti svijeta koja je visjela

na zidu iznad njegova radnog stola:»Znaš, tvoj tata i ja smo se vjenčaliondje.«

»Pa, odselimo se onda tamo.«Proučavala je kartu, još uvijek

prekriženih ruku: »A što misliš oAustraliji?«

Theo se zamislio: «Šta to nije milijunkilometara odavde?«

»Nekih petnaest tisuća.«

»Nema šanse.«»A zašto ne? Imaju klokane.«Theo je uzdahnuo i objesio noge

preko ruba kreveta: »Je 1’ se stvarnoželiš preseliti u Australiju? Ili je to samojoš jedan način da se osvetiš tati?«

»Bi li se ti odselio sa mnom?«Theo se zagledao u svoja stopala i

namrštio čelo. Opet se osjećaorastrganim. Pogledala sam u Jamesa.»Reci mu da je u redu da kaže ne«,kazala sam. »Reci mu da može ostati sTobyjem.« James je klimnuo glavom iponovio što sam rekla.

Nakon dugo vremena, Theo jepodigao pogled: »Mama, mogu li te doćiposjetiti u Australiji?«

To je bio njegov odgovor. Margot se

zagledala u njega i nasmiješila se:»Naravno.«

»Mislim ono, svakog ljeta?«»Ma da, mada je ljeto tamo zima.«»Mogu li imati klokana za ljubimca?«»Možda. Ali definitivno možeš doći i

ostati koliko god želiš.«Naravno, već sam dugo očekivala

selidbu. Bez obzira na to u kolikoj sammjeri toplim obalama Sydneyjapripisivala zasluge za pronalazakodavno izgubljenog osjećajazadovoljstva i mira, mrzila sam samusebe zbog toga što napuštam Thea. Nijebilo pošteno staviti ga u poziciju da biraizmeđu Tobyja i mene. Bila sam okrutnai bezobzirno sebična što sam selila ne nadrugi kraj grada, ne u drugu državu, nego

na drugi kontinent.Pa ipak, nakon svega što sam prošla,

nakon niza događaja koji su me zamalouništili, bila je to moja mreža zaspašavanje.

Margot je svoju preobrazbu započeladrastičnom promjenom frizure - u kratkibob boje čokolade, uvijenih vrhova — itretmanom špricanja kože za novi,brončani ten. Unovčila je Hugov ček,kupila brdo nove odjeće u Saksu iugovorila termin kod plastičnog kirurga.Blefaroplastika, ili uklanjanje tuge okoočiju. Samo ti uklanjaj vrećice, reklasam joj. Ali tuga izvire iz duše.

Odlučila je zadržati svoj stan jošmjesec-dva, za slučaj da stvari ne budufunkcionirale kako je zamislila.

Govorila sam joj kako nema potrebe, nootkad se vratila iz Riverstonea nijereagirala ni na jednu moju riječ. Kadasam zapjevala Pjesmu duša - samojednom, da vidim postoji li još ikakvaveza između nas — nije niti trepnula,nije se uspravila na mjestu i osvrnulaoko sebe, nije zadrhtala osjećajući mojuprisutnost. Da nisam znala o kome jeriječ, mislila bih da je u pitanju nekasasvim druga osoba.

Nan se pojavila noć prije nego što jeMargot odletjela za Sydney. Sjedila samprekriženih nogu na krovu stana, podneobično svjetlucavim nebom,osjećajući se isključenom iz svega i odsvih - Boga, vlastite obitelji, sebe same.Zakoračila sam prema van, ravno s ruba

krova. Nazovite me kraljicom drame.Ali teško da je bila riječ o pokušajusamoubojstva. Željela sam vidjeti jesamli se stvarno izopćila, je li moja nagodbas Grogorom promijenila pravila. Padalasam možda pola sekunde i onda... ništa.Zaustavila sam se u zraku, kao skakač ubazenu. Napokon mi je nešto ulilosigurnost.

Nan je slušala moje žalopojke sasvojim uobičajenim stoičkimstrpljenjem. Kad sam završila, rekla mije da pogledam oko sebe. Ono što jesamo trenutak ranije bila tek mjesečinomobasjana tmina, sada je bio krajoliksvijetlećih krovova na kojima su sjedilebeskrajne kolone arkanđela, svaki odnjih poput trometarskog rubina

prosječenog svjetlošću, s izrazimaodlučnosti i svrhe na svojim snažnim,ljudskim licima. Plameni pramenovirazličitih debljina i snage kružili su uorbiti oko njihovih tijela, blistajućipoput kometa. Neki od njih bili sunaoružani mačevima i štitovima, nekilukom i strijelom. Svi su gledali u mene.I podsjećali me na to da su uz mene. Dami čuvaju leđa.

Nan nije rekla ni riječ tijekom čitavemoje tirade o Theu, Tobyju i Margot.Kad sam joj postavila svoje uobičajenopitanje: »Što da radim?«, ustala je ipodigla pogled prema oblaku koji jelebdio šljokičastim nebom poput crneovce. »Što je to?« upitala sam zabrinuto.

»Pogledaj pažljivije«, kazala je.

Zagledala sam se u njega. Oblak sepolako kretao prema Mjesecu dok nijesasvim prekrio tu bijelu minijaturu nagolemom nebu. A onda, vizija.

Zamislite najavnu špicu filma: vizijase sastojala od sitnih djelića događaja,poput kratkih scena koje je nasumceposložio neki pijani redatelj. Redoslijeddogađaja bio je potpuno izmiješan: prvoprizor Margot kako vozi auto, pjevušećiuz glazbu na radiju. A zatimpremotavanje naprijed do usporenesnimke krhotina metala koje lete krozzrak. Trzaj Margotine glave premanaprijed nakon udarca. Drugi automobilkako se vrti i vrti na cesti poput zvrka.Uvećani kadar savijenog poklopcakotača koji kovitla zrakom i pada na

pločnik. Rasipanje vjetrobranskogstakla. Još jedan automobil kakonekontrolirano vijuga cestom, jurećiravno prema ženi koja pločnikom guradječja kolica. Margot kako izlijeće krozvjetrobransko staklo, usporeni snimaknjezina lica koje krvari i otiče, udarivšiu asfalt na vrelom jutarnjem suncu, rukakoja joj se savija na leđima i lomi se,njezino tijelo kako se prevrće i slijećena lijevi bok, gnječeći joj zdjelicu, pa

zatim klizeći — sad više ne usporeno —sve do iskrivljenog kotača drugogautomobila iz čije haube suklja dim.

»Što je ovo?« upitnim sam pogledomokrznula Nan.

»To je nešto što ti moraš spriječiti«,

kazala je. »Jedna od posljedicapromjena koje si uzrokovala je i ovo štovidiš pred sobom. Ako to ne spriječiš.«

Srce mi je bjesomučno lupalo: »Štoako ne uspijem?«

»Uspjet ćeš.«»Ali, što ako...?«»Zaista želiš znati?«Bio je moj red da značajno pogledam

Nan.Zadržala je moj pogled. »Margot će

ostati paralizirana od vrata nadolje,osuđena na kolica i cjelodnevnu skrb dokraja života. Ali, imat će sreće. Četveroljudi će poginuti u toj nesreći,uključujući malu bebu, mladića koji bise uskoro trebao oženiti i ženu koja imaključnu ulogu u sprječavanju

terorističkog napada u budućnosti.«Pognula sam glavu prema koljenima i

duboko disala.»I kako da to spriječim?«»Obrati pažnju«, kazala je Nan veoma

strogo. »Ovo je ujedno tvoja obuka ihitan slučaj. Toliko mi je rečeno.«

»Da obratim pažnju?« gotovo da samse zaderala na nju. » To su moje upute?«

Napravila je korak prema meni dok sevizija presavijala poput komada papira.»Pogledaj oko sebe«, odvratila jesmireno. »Zar zaista misliš da se imaščega bojati? Čak i sada, kada si anđeo, ikada znaš da Bog postoji i vidiš sve što

vidiš — zašto je strah još uvijek diotvoga bića?«

Umukla sam. Nisam znala odgovor.»Dobila si upute da nešto činiš, a ne

da se toga bojiš. Pa čini to.« Zakoračilaje prema rubu krova.

Okrenula sam se: »Kako to misliš,moje obuke?«

Ali već je nestala.Hodanje po jajima? Skakanje na svaki

zvuk, svaki pokret? Paranoja nije moglani otprilike opisati stanje moga umaidućega jutra. Gledala sam sunce kakoizlazi i zastenjala. Molila sam se: Molimte, neka poruke ponovno počnu. Sadastvarno slušam. Žao mi je što samzabrljala. Samo mi, molim te, reci štoda radim.

Ali moja su krila lijeno curkala,nemoćna poput vode u odvodu.

Margot je sanjala Sonyju. Pojavila sena Sonyjinu pragu i optužila je zbogafere s Tobyjem. Svukla je svu odjeću sasebe - haljinu s leopard uzorkom icrvene cipele koje je posudila od njeone noći kad su se Toby i ona vjenčali— i bacila je pred Sonyjine noge. Aonda se Sonya ispričala. Margot seosjećala jadno jer je shvatila da je sveto vrijeme Sonyji bilo žao. Shvatila jeda je, sve to vrijeme, bila u krivu.

Kada se probudila osjećala jeprazninu. Gledala sam kako se, prvi put,tragovi njezina sna zadržavaju nanjezinoj auri poput prolivene kave:isprva su se njegovi prizori razlijevalipo nježnoj ružičastoj svjetlosti koja jojje izvirala iz kože poput jutarnje

sumaglice, dok naposljetku, kad su seoštri bridovi dana počeli urezivati unjezinu svijest, od sna nije ostalo teknekoliko kapljica, a u svakoj je titraloSonyjino lice, skrušeno i iskreno.

Od zadataka koje je Margot moralaobaviti prije nego što spakira stvari izaputi se u Sydney ostalo joj je još danegdje pohrani veće komade svognamještaja i preuzme vizu u australskomveleposlanstvu u centru grada. Navuklaje iste one traperice i crnu košulju kojesam ja nosila nekoliko tjedana ranije, natrenutak se pitajući što rade na krevetu, azatim zgrabila ključeve svog auta ikrenula dolje.

Ispostavilo se da je mrlja ispodnjezina auta, za koju sam isprva mislila

da je od iscurena ulja, zapravo malenasjenka koja je lebdjela točno ispodnjega. Zastala sam ispred automobila,pogledom pažljivo proučavajućiparkiralište u potrazi za demonima —napola sam željela, a napola očekivalada naletim na Rama, Lucianu, Pui iliGrogora, i dobrim im vratiti za njihovonedavno gostoprimstvo - a zatimpreusmjerila pažnju na Margotin starisrebrni Buick. Krenula je u rikverc,zamalo udarivši u kantu za smeće, ividjela sam sjenku kako podrhtava kaoda je nekom privlačnom silom vezana zadonju stijenku automobila. A onda samje, kada je Margotin auto krenuo ulicom,napokon vidjela u pravom svjetlu: bilaje to crna stabljika, slična zamračenom

luku duge, koja je vodila od sjenke,preko kanti za smeće pa u zrak, nestajućiiza obližnjeg brežuljka.

Prisjetila sam se vizije. Nisamvidjela nikoga drugog, barem ne na dužeod nekoliko sekundi. Na pločniku je bilaneka žena koja je gurala dječja kolica.Nisam joj vidjela lice. Je li uzrok bionečiji izbor da malo duže odspava togjutra pa će skriviti nesreću žureći naposao? Ili nečija odluka da strusi bocuJack Danielsa dok je vozio AvenijomLexington? Je li postojao neki kvar naautomobilu?

A onda, sitan detalj iz vizije. Netomprije nego što je Margot poletjelanaprijed i izletjela kroz vjetrobranskostaklo, okrenula se i nešto rekla.

Pretpostavljam da sam mislila da govorimeni. Ali onda sam shvatila. Kome godda se obraćala, sjedio je odmah porednje. Na mjestu suvozača.

Smjestila sam se na zadnje sjedalo inagnula se naprijed, približivši senjezinu uhu.

Margot! povikala sam. Nezaustavljaj se. Ne puštaj nikoga unutra,čuješ li me? Nikoga, ni da je krajsvijeta u pitanju. Čuješ li me, Margot?

Nije me čula. Krila su mi pulsirala.Zajecala sam od olakšanja. Da,pomislila sam. Daj mi upute. Daj miinstinkt. Daj mi bilo što da mi kaže štose događa. No onda je pulsiranjeprestalo. Panično sam se osvrnula okosebe.

Točno pored mene nalazio se Grogor.»Jesi uživala u putovanju?« kazao je.

Sada je bio još mlađi. U kasnimtridesetima. Nalikovao je nekomzgodnom mladom odvjetniku ilimenadžeru. Uredno obrijan, tamnoput. Unovom crnom odijelu. Pratio jetrendove. Okrenula sam se prema njemu,spremna na borbu.

»Gubi se«, rekla sam.Coknuo je jezikom. »Hajde, hajde«,

odvratio je. »Samo sam svratio vidjetikako si. Čujem da si imala malihproblema s Ramom i ekipom.« Namrštiose: »Nisam bio sretan zbog toga.Uvjeravam te, kazna je dodijeljena.«

U istom trenutku, poruka u mojimkrilima: Samo ti odvraća pažnju.

Ne obazirući se na njega nastavilasam gledati kroz prozor, upijajući svakusitnicu, panično pokušavajući usadašnjem trenutku prepoznati prizore izvizije.

»Imam još jednu ponudu za tebe«,nastavio je. »Mislim da bi ovu stvarnotrebala saslušati.«

Okrenula sam glavu, pogledompretražujući ulicu. Ugledala sam nekuženu kako gura dječja kolica i poskočila.Ali onda se svjetlo na semaforupromijenilo i krenuli smo dalje. Je lipostojala mogućnost da je Nanina vizijabila samo pogreška?

»Znaš da ideš u Pakao«, kazao jeGrogor oprezno. »I znaš da tamo nećebiti samo tri demona kojima se ne

sviđaš. Bit će ih milijuni.«Ispružio je ruku i umočio vrh svog

prsta u moje krilo, samo na trenutak. I utom dugom, užasnom trenutku, bljesakPakla u mojoj glavi. Bez vatre, bezsumpora. Samo razdorna, opipljivagorčina. Mračna soba bez tepiha, vrata iprozora, samo neosvijetljen prostor. Aonda, poput reflektora, titraj crvenogsvjetla obasjao je predmete u njoj:mladića kojeg grupa mračnih sjenkirazdire u komadiće. Gledala sam kakoga potom opet mirno spajaju koncimapoput krpene lutke, ne obazirući se nanjegove jauke. Vidjela sam i drugeprostorije u kojima su ljudi hodali kroztrodimenzionalne projekcije vlastitihživota, i produžetaka tih života, vrišteći

dok su gledali sami sebe kako padaju naoštricu noža koja se nije dala izvući,muškarce kako pokušavaju uhvatiti svekomadiće eksplodirane bombe koji suletjeli prostorijom poput usporenesnimke raspršena stakla. Znala sam,nekako, da se virtualne projekcijeneprestano vrte ispočetka.

Vidjela sam stvari koje nisam u stanjuniti opisati. Činilo se kao da sam sepodigla iznad tog mjesta bez izlaza ividjela goleme, crne zgradurine prepunesoba poput onih koje sam već vidjela,ispunjene krikovima. I vidjela sam samusebe kako stižem pred ulaz jedne od tihzgrada. Baš kao kada sam stigla u Sv.Antun, zakucala sam na vrata. Sve glavesu se okrenule. Dolazili su po mene.

»Miči se od mene«, prosiktala sam.Pocuclao je svoj prst. Moja su ga krilaopekla. Ošinuo me pogledom.

»To je bio samo kratak pogled«,rekao je. »Zamisli čitavu vječnost toga,Ruth. Ali, na tvoju sreću, postojialternativa.«

Na trenutak sam oklijevala. »A toje?«

Izgledao je iznenađeno: »Ruth... pa

zar ne znaš tko sam ja?«Tupo sam zurila u njega. Zatresao je

glavom u nevjerici. »Gledaj«, kazao je,»ako sad pođeš sa mnom, pobrinut ću seda te milijuni demona koji te očekuju nitine pogledaju krivo. Imat ćeš imunitet,recimo to tako.«

Razmišljala sam o tome mnogo duženego što sam trebala. I priznajem, diomene želio je reći da. Mnogo stvari kojeje rekao bile su potpuno točne. Počinilasam djelo koje je značilo da polakoklizim u Pakao. Kad policajac završi uzatvoru, nađe se licem u lice s mnogimzločincima žednim njegove krvi. I meneje čekala slična nevolja. Samo što ovizločinci nisu željeli moju krv. Željeli sumoju dušu.

A onda, Nanine riječi: Zar zaistamisliš da se imaš čega bojati?

Promeškoljila sam se i odglumilaosmijeh. Uzvratio je osmijehom i nagnuose naprijed. U njegovim je očima, ako sene varam, na tren zatitrala požuda. »Pa?«upitao je.

»Sigurno misliš da sam kukavica,Grogore. Pa mi dopusti da ti nacrtam:radije bih se suočila sa sveukupnimstanovništvom Pakla nego provela jošjednu sekundu u tvom društvu.«

Nije gubio vrijeme. »Ne mislišozbiljno«, kazao je, smiješeći se, no unjegovim mračnim očima u tom samtrenutku ugledala odraz osobe koja jestajala pokraj prozora iza mene.

Uto su se vrata automobila naglootvorila, a Grogor je ispario. Netko sepopeo na mjesto suvozača i treskomzalupio vrata. »Kojeg vraga...?« Margotse zaderala na ženu koja je sjela porednje.

»Vozi.« Bila je to Sonyja. Mnogodeblja, pretjerano našminkana Sonya, s

grudima koje su se prelijevale izpreuskog, gotičkog prsluka, i narančastekose s dreadlocksima. Godine nisu bileblage prema njoj.

Margot se susrela s njezinimpogledom. Brzo je ubacila u prvu ikrenula. »Kamo idemo?«

»Šuti i vozi.«»I meni je drago što te vidim, Son.«Stanka.Znači, to se dogodi, pomislila sam.

Sonya je natjera da slupa auto. Noonda sam se ponovno prisjetila vizije. Uautu nije bilo ni traga Sonyji kada seslupao. Ili ipak jest?

Ezekiel, Sonyjin anđeo čuvar, stajaoje vani na haubi, zarobljen iza stakla.Panično sam razmišljala i još paničnije

molila. Kaži mi što da radim...»O čemu je riječ, Son? Trenutno baš

imam posla, pa...« Margot je oštroskrenula, lansirajući Sonyju u prozorsuvozačkog mjesta.

Sonya se uspravila i pribrala.Okrenula se prema Margot: »Hej, panismo se dugo vidjele, pomislila sam,stvarno bismo se trebale naći i, što jaznam, usporediti bilješke o tome kako sunam usrani životi ispali. Možda bismo semogle natjecati.«

»Baš si odabrala savršen trenutak zato, Son. Ma, oduvijek si znala planirati.«

»Znaš, nekad sam mislila da ja tebidugujem ispriku? Ali u zadnje vrijemenekako si mislim da je obrnuto.«

Margot je prignječila kočnice na

crvenom svjetlu, lansirajući Sonyju ukontrolnu ploču: »Koliko se ja sjećam, tisi osvojila zlato na Olimpijadi razaranjabrakova.«

Sonya je prislonila ruke navjetrobransko staklo i odgurnula senatrag na sjedalo. «Vidiš, upravo otakvim stvarima pričam. Ja nisamuništila tvoj brak.« Glas joj jepodrhtavao. »Znaš li kako je bilo živjetis tim sve ove godine?«

Margot ju je prekinula: »O, zar bihsad trebala zaplakati nad tvojom teškomsudbinom?« Ubacila je auto u prvubrzinu i silovito stisnula papučicu gasa.

Sonya je polako podigla glavu ipogledala u Margot. Krupne, crne suzecurile su joj iz očiju i slijevale se niz

lice. »Još uvijek ne shvaćaš, Margie«,kazala je. »Ispričala sam ti se mnogo,mnogo puta. Pokušavala sam ipokušavala iskupiti se zbog te večeri.Provela sam stotine sati na terapiji. Aliti to ne prihvaćaš. Nije ti dovoljno. Pa,evo...« iz džepa je izvukla malenipištolj. Gurnula je cijev u usta i stisnulaje zubima.

»Ne!« povikala je Margot, na trenutakizgubivši kontrolu nad autom i zamaloudarivši u taksi koji je vozio ispred.Svuda naokolo oglasile su se sirene.Mučila se zadržati smjer automobila,istodobno posežući za pištoljem iizvlačeći ga iz Sonyjinih usta. U jednomtrenutku pomislila je da će Sonyastvarno povući okidač. Nagnula sam se

iz auta i odgurnula vrata taksija koji jevozio pored nas, održavajući nas uravnini.

Konačno, pištolj se spustio.»Stat ću sa strane«, rekla je Margot

drhtavim glasom.»Vozi dalje«, kazala je Sonya,

okrećući pištolj i prislanjajući ga naMargotinu sljepoočnicu. Margot jepanično zadržala dah, a ja sam seukočila od straha. Što da radim? Što daradim?

Sonya je kroz zube procijedila: »Sadme slušaj, dušice. Godinama trpim tvojeoptužbe i izigravanje svetice, tvojapoklapanja slušalice, blokiranja e-mailova, i sad sve ovo s Tobyjem. Ti sita koja je uništila vaš brak, a ne ja...«

».. .i čekala si tolike godine da mi tokažeš?«

Sonya je gurala pištolj, naginjućiMargotinu glavu u stranu: »Udala si seza najboljeg čovjeka kojeg sam ikadupoznala. I jesam, željela sam ga.Računala sam da si toliko loša premanjemu da ga ne zaslužuješ. Ali znaš što?Kad sam ti ga pokušala oteti, čak i kad siga već toliko izgurala iz tog braka da jebio zreo za otimanje, rekao je ne. Rekaoj e ne, Margot. A ti si ga svejednoostavila. Sada ti govorim da mi je žao. Igovorim ti da Toby nije učinio ništa,apsolutno ništa. Ali želim čuti kako ti toizgovaraš. Izgovori to, Margot. Reci dami vjeruješ. Reci da mi opraštaš.«

Prstima je čvrsto stisnula pištolj.

»Vjerujem ti«, Margot je odvratilatihim glasom. »Opraštam ti.«

»I iskreno to misliš?«Sasvim polako, Margot se okrenula,

dopuštajući da joj cijev pištolja klizi počelu. Pogledala je Sonyju u oči.

»Iskreno to mislim.«Duga, zastrašujuća stanka. Sonya je

ispustila ogroman uzdah olakšanja,opuštajući ramena i spuštajući pištolj ukrilo. A ja sam gledala boju njezineaure, koju kao da je u trenutku ostrugalaneka nevidljiva ruka, pretvarajući je izbolesno žute u živu tirkiznu boju.

No, onda se odjednom čitavautomobil trznuo ulijevo.

»Što je to?« povikala je Sonya.Margot se svim silama trudila zadržati

smjer automobila, zamalo se sudarivši sdrugim vozilom.

Hitro sam se osvrnula oko sebe.Ugledala sam ženu s djetetom u kolicimasa svoje desne strane i pojurila van.Odjednom, poruka iz mojih krila, glasnai jasna:

Vjeruj.A onda, neka tri metra dalje,

muškarac u crnom Lincolnu, koji jeizlazio sa sporedne ceste. Ako samoispružim ruku, pomislila sam, mogu ovozaustaviti.

Vjeruj.Crni automobil bio je tako blizu da

sam vidjela svoj odraz u njegovomretrovizoru. Kako to misliš, 'vjeruj'?zaderala sam se. Sto bih sad trebala,

stajati po strani i ne činiti ništa?Činilo se kao da je buka

automobilskih motora, čavrljanje koje jedopiralo iz kafića uz cestu, dernjavanervoznih vozača, policijske sirene,vlakovi podzemne željeznice, voda ujarcima — kao da je sve to utihnulo. Isamo jedan zvuk je prodirao kroz zrak,poput šapta:

Vjeruj.I tako sam zatvorila oči i u tom

trenutku vjerovala da će sve biti onakokako treba: auto će postupno usporavati izaustaviti se, proći pokraj žene skolicima i pokraj crnog auta s mladićemkoji se uskoro treba oženiti. Stajala samnasred užurbane prometnice i zatvorilaoči.

Tada se pojavio bljesak svjetlosti,koji je izvirao ravno iz moje nutrine iobavijao sve oko mene. Kao da sampostala obrađeni dijamant u kojem sereflektira jarka zraka sunca, jernajednom su iz mene stale teći svemoguće boje, izlijevajući se u svakikutak ulice oko mene. A na timsnopovima svjetlosti jahali su arkanđeli,i jurili pred ženu s kolicima, vraćali crniauto u svoju putanju, držali kotač namjestu dok je Margot zaustavljala autosa strane ceste, točno pred raskrižjemkojeg sam se sjećala iz vizije.

Stajala sam pokraj auta, promatrajućiarkanđele kako tješe majku i njezinuuplakanu, preplašenu bebu, kako šapućumladiću u crnom automobilu neka

nastavi do svog odredišta, kakousmjeravaju prolaznike da pođu svojimputem, savjetujući se s njihovimanđelima. A zatim su nestali jednakobrzo kao što su se i pojavili, povlačećise u zrake sunčeve svjetlosti i blistavelokvice preostale kiše.

Polako, svjetlost oko mene je jenjala.Dotakla sam se po rukama i licu ishvatila da sam mokra od znoja.

Otišla sam do Margotina auta i ušlana stražnje sjedalo, pitajući se što mi seupravo dogodilo. Očajnički sam trebalada se Nan pojavi i sve mi objasni.

Margot je pogledala u Sonyju.»Znaš, idući put ne moraš nositi

pištolj.«Sonya joj je uzvratila pogled:

»Upalilo je, zar ne?«Stanka. »Žao mi je, znaš?«»Da. I meni je žao.«»Moja posjetnica«, kazala je Sonya,

bacajući crnu posjetnicu na kontrolnuploču automobila. »Javi se koji put,Margie.«

Izišla je van, gurnuvši pištolj natrag usvoju torbicu. Zastala je pokraj prozora inagnula se naprijed. »Učini mi uslugu«,kazala je. »Pomiri se s Tobesom.«

I rekavši to, otišla je.

24NOVO

MIJEŠANJEKARATA

Idućeg jutra zauzela sam svoje mjestou anđeoskom razredu Qantasova leta izNew Yorka za Sydney, gledajući doljeprema svjetlima iznad zemlje, u anđelekoji su čuvali zvijezde i planete nadamnom. Sjetila sam se Naninih riječi -‘Ovo je tvoja obuka’ — i sagorjelanekoliko moždanih stanica pokušavajućidokučiti što je time mislila. Zašto bihsad uopće prolazila nekakvu obuku? Zar

nije bilo malo prekasno za to? Ili je taobuka bila za nešto drugo?

I pomislila sam na poruku koju samosjetila u svojim krilima u onompresudnom trenutku. Vjeruj. Istodobnosam osjećala olakšanje što sam odabralaposlušati tu uputu i zbunjenost što mi jeuopće rečeno da samo vjerujem. Zarnisam u taj automobil bila poslana danešto učinim, da spriječim nesreću? Asve što sam učinila je to da sam natjeralasamu sebe da vjerujem da će, na nekinačin, sve biti u redu. Nisam imalapojma kako je to funkcioniralo. Ali neštose dogodilo kada sam to učinila, neštoveliko. U tom sam se kratkom trenutkunačas preobrazila u nešto drugo, nekogadrugog. I bila sam odlučna u namjeri

pokušati to ponovno.I vježbala sam umjetnost nade.Uzaludne nade, možda, no u svakom

slučaju nade. Nade da ću možda zaslužitinekoliko nagradnih bodova kod Boga,dovoljno da potisnem svoju izdajudaleko iz njegova uma. Nade da, unatočviziji Thea osuđenog na doživotnuzatvorsku kaznu koju mi je Nanpokazala, možda ipak još uvijek postojineki način da učinim dovoljno kako bihmu pomogla da izmakne toj sudbini.Nade da ću pronaći put natrag k Tobyju.Umrijet ću pokušavajući. Čak i akobudem morala umrijeti po drugi put.

Kao što je Nan i predvidjela, bilo jeznakova da su se stvari popravile, da senešto promijenilo. Kad sam se prvi put

preselila u Sydney trebalo mi jenekoliko tjedana da pronađem stan, pasam bila prisiljena provesti dostavremena u hostelu u Coogeeju,predgrađu istočnog Sydneyja, gdje samdijelila spavaonicu s nekim studentima sTajlanda i ženom iz Moskve koja ječitave dane provodila u sobi, pušećivelike debele cigare i ispijajući votku.Moj povratak alkoholu bio je gotovoneizbježan. Uskoro sam joj se pridružila,a moja potraga za domom, poslom iživotom rastopila se u boci za staklenombocom ispisanom ruskim slovima.

Margot je sletjela u Međunarodnuzračnu luku u Syd-neyju u ranimjutarnjim satima jednog ponedjeljka urujnu. Odlučila sam je poštedjeti one

odvratne spavaonice u Coogeeju ipredložila joj da se zaputi ravno uManly i unajmi stan s pogledom naplažu. Postojala je velika šansa da samse malo zaletjela predlažući taj stan — unjega sam se uselila tek početkomprosinca te godine - ali zamisao oManlyju očito se primila, pa je pitala zaupute do tamo. Samo kratka vožnjaautobusom i trajektom, i već je vuklasvoj kovčeg šetnicom, zadivljenouzdišući nad drvoredom norfolskihborova koji su se iznenada pojavili prednjom poput ogromnih božićnih drvaca,nad pojasom bijeloga pijeska i valovimaoceana boje indiga koji su prevrtalisurfere s njihovih dasaka.

Dok sam joj davala upute do stana,

osjetila sam poruku u krilima. Snažnijunego ikad prije. Ne samo poruku negostruju koja je kružila čitavim mojimtijelom, i na toj struji prizor Margot,ponovno duge i plave kose, kako šećepoljem, pokraj jezera, prema cesti međubrežuljcima. Osvrnula sam se oko sebe upotrazi za takvim mjestom, a onda stalaprevrtati po sjećanjima. Nigdje nije bilomjesta sličnog onom koje sam upravovidjela, ni u jednom dijelu Sydneyakojeg sam se sjećala. I onda samshvatila: žena u prizoru nije bila Margot.To sam bila ja.

Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli.Trebalo mi je trideset i kusur godina daspoznam odsustvo riječi ‘mijenjaj’ izovog niza uputa, kao i ispuštanje riječi

‘utječi’ i ‘upravljaj’. I tako sam, dok jeMargot lutala ulicama Manlyja,omamljena od dugog leta i zadivljenaljepotom tog mjesta, svakim novimizlogom trgovine i uličnim uglom, u sebiponavljala te četiri riječi kao mantru.Odoljela sam nagonu da je gurnem usmjeru onog predivnog stana - otvorenednevne sobe s balkonom koji je stršaoiznad plaže, kreveta s baldahinom,bakrene kade, stolića za kavu unutarkojeg su plivale tropske ribice — iostala po strani dok se ona vrzmala krozto mjesto, i kroz vrijeme, kao da se sveto nikada prije nije dogodilo. Kao da sesve zaista događa baš sada.

I pretpostavljam da sam shvatila kakosam posljednjih petnaest godina

uglavnom provela ponašajući se premanjoj poput roditelja koji je potpunozaboravio što to znači sanjati

o Božiću, kakav je osjećaj ući utrgovinu s igračkama kad ti je pet, šestili sedam godina, ili zašto mjesta poputDisneylanda jednostavno zahtijevajuapsolutnu raspamećenost na tisućudecibela. Prednost življenja usadašnjosti su nebrojene prilike zauzbuđenost i iznenađenje. U mom slučajutoga nije bilo. I upravo zbog toga samprema Margot postupala s jednakimnerazumijevanjem kao i ona prema Theu.Postupala sam prema njoj s potpunimnedostatkom praštanja.

Pa sam odlučila iskušati novi sistem:pustit ću je da posrne, pustit ću je da

padne, a ako padne predaleko, podignutću je i usmjeriti onamo gdje je trebalabiti. Kao kad su te prve noći u Australijinjezinu prvotnu uzbuđenost i euforijuzamijenili osjećaji izgubljenosti isamoće. Uzela je sobu u hotelu uzšetnicu i provela dvadeset minuta zurećiu mini-bar. Nemoj, upozorila sam je.Oklijevala je, a onda zabacila obje noges kreveta i otvorila vrata ormarića. Boljenemoj, rekla sam. Ovisnica si, dušo.Tvoja jetra to ne može podnijeti. I takoje poredala ispred sebe tri bočiceBaileysa i pola džin-tonika, a ondaspustila pogled na svoje drhtave ruke ipomislila, sasvim sama, možda bihtrebala prestati.

Upravo kao što sam se i sjećala,

odlučila je napraviti plan.Pretpostavljam da bi to mogli nazvatinizom ciljeva. Nikada nisam bilaosobito dobra u sastavljanju popisa.Mnogo su mi bolje išle vizualne stvari. Itako je sjedila nad hrpom novina ičasopisa raširenih po podu hotelskesobe i izrezivala slike koje suprikazivale sve ono što je htjela odživota, sličice kućice u cvijeću, mačića,štednjaka sa šest ploča, golubice,Harrisona Forda, a slike mojih vlastitihciljeva koje su mi preplavljivale um bilesu potpuno iste. Gledala sam, smijuljećise, kako sliku Harrisona Forda smanjujesve do sličice očiju, pa zatim izrezujebradu i nos Ralpha Fiennesa, inaposljetku skalpira nekog crvenokosog

manekena. Posložila je sličice jednu uzdrugu, stvarajući kolaž Tobyja.

A zatim je izrezala sliku iz novinakoja nije imala veze ni sa čim posebnim:fotografiju naslovnice neke knjige nakojoj je bila slika aboridžinskog svetogbrda Ayer’s Rock, koje je s prednjestrane podsjećalo na kita. Naslov je bioJonin zatvor, a autor K. P. Lanes.Možda ne bi bilo loše da pročitaš tuknjigu, kazala sam joj.

Nazvala je recepciju.»‘Večer, gđice Delacroix. Kak’ vam

mogu pomoć’?«»Ima li u blizini neka otvorena

knjižnica?«»Uf, niš’ od toga, gospođo, žao mi je,

deset i pol navečer je. Knjižnice ne rade

do sutra.«»Oh.«»Je l’ vam mogu nekako drukčije

pomoć’?«»Pa, možda. Jeste li čuli za autora po

imenu K. P. Lanes?«»Da, zapravo i jesam. To mi je ujak.«»Zezate me? Upravo sam vidjela sliku

njegove knjige u Sydney MorningHeraldu.«

»Znam, pravi dragulj. Jeste li ječitali?«

»Ne, tek sam jutros stigla...«»A, biste li je voljeli pročitati?«»Pa, da, ustvari...«»Riješeno. Šaljem vam svoj

primjerak za tili čas.«»O, pa to bi bilo divno!«

»Bez brige.«Pročitala je knjigu od korice do

korice, a zatim se onesvijestila na kreveti spavala dvanaest sati u komadu.

Opet, ovo nije bilo jednako momeiskustvu iz Sydneyja. Činilo se kao da jekarte koje su mi podijeljene za životaneka nevidljiva ruka sad promiješala.Dok sam ja K. P. Lanesa upoznala upredvorju jedne od brojnih izdavačkihkuća koje sam obilazila moleći za posao,Margot ga je upoznala u predvorjuhotela.

Bit će to tek prva od mnogih razlika uodnosu na moj vlastiti život. Prvo sampočela sumnjati u pouzdanost sjećanja.A onda sam pomislila: zaista jesmodvije zasebne osobe. Njezini postupci,

moji postupci — to više nije isto. SličnoTobyjevoj sklonosti prema pisanju prekostarih izblijedjelih rukopisa, njegovojpomalo izopačenoj fascinaciji blijedimduhovima riječi što proviruju izanjegovih vlastitih, i ja sam upravo tu, utom predvorju, dok je Margot stiskalaKitovu golemu, aboridžinsku ruku,odlučila: Pusti. Pusti.

No, verzija događaja u mome sjećanjunije bila u potpunosti drukčija. Kit — iliK. P. Lanes, kako su ga znali uknjiževnom svijetu - bio je umirovljenidetektiv koji je, u različitim oblicima,pisao cijeli život. Visok, nježan i veomastidljiv, pisao je Jonin zatvor desetgodina, a još mu je dvadeset trebalo daknjigu i izda. Budući da je u njoj otkrio

neke urođeničke tradicije koje jenjegovo pleme smatralo svetim, većinanjegove obitelji i prijatelja ga seodrekla. Kako je jednom objasnio meni,a sada je objašnjavao uplakanoj,zadivljenoj Margot, otkrio je tajne svoganaroda upravo iz razloga što je njegovnarod izumirao. Želio je da se tetradicije nastave.

Jonin zatvor objavljen je u izdanjunezavisnog nakladnika i tiskan u samostotinu primjeraka. Nije bilopredstavljanja knjige. Kitovi snovi otome kako će svijetu prenijeti vjerovanjai vrednote svoga naroda rasuli su se ukomadiće. Ali nije bio ogorčen. Bio jeuvjeren kako će mu njegovi precipomoći. A Margot je bila uvjerena u

samo dvije stvari:1. Njegova je knjiga bila izvrsna na

više načina.2. Samo mu je ona mogla pomoći.I tako je ostatak čeka, koji je Hugo

Benet ljubazno ispisao kako bi njimeotplatio vlastitu savjest, utrošen natiskanje još dvije tisuće primjeraka, naskromnu promidžbenu kampanju ipredstavljanje Kitove knjige u knjižniciSurry Hills. I tu se moja prisutnostpokazala korisnom: na predstavljanjuknjige prepoznala sam novinara JimmyjaFarrella, koji je odigrao ključnu ulogunapisavši članak o putu koji je Kitprevalio da ispriča svoju priču, okulturološkim žrtvama koje je podnio ičinjenici da je, manje od šest mjeseci

nakon što je Australski vrhovni sudodbacio pojam terra nullius, odnosnoničije zemlje’, i na taj način riješioprijepore oko prava na povratakvlasništva nad domorodačkom zemljom,neki australski domorodac pisao na temuteritorija i identiteta.

Idi i porazgovaraj s njim, kazala samMargot, gurkajući je u Jimmyjevusmjeru.

Do prosinca je prodano više od desettisuća primjeraka Kitove knjige, a on iMargot postali su ljubavnici. Kit jeotišao na četveromjesečnu turnejupredstavljanja knjige po otocima, dok jeMargot unajmila maleni, skučeni ured uUlici Pitt, s polupristojnim pogledom -kad bi se popela na hrpu knjiga i dobro

protegnula vrat, vidjela je bijele leđneperaje Sidneyjske opere - i registriralavlastitu tvrtku: Književnu agencijuMargot Delacroix.

A onda, poziv od Tobyja.»Zdravo, Margot? Ja sam, Toby.«Bilo je šest ujutro. Potpuno

odstupajući od uobičajenog obrascaponašanja, već je bila na nogama i vuklabosa stopala po toplom kuhinjskompodu, ispijajući svoj najnoviji otrov:vruću vodu s limunom i medom.

»Hej, Toby. Kako je Theo?«»Pa, baš zgodno da spominješ našeg

sina, upravo te zbog njega i zovem.«Sjetila se da nije razgovarala s

Theom više od tjedan dana. Udarila jepalcem u hladnjak. Pokora.

»Oprosti, Tobes, ovdje je ludnica...«».. .nešto se dogodilo.« Uzdahnuo je.

Duga stanka. Shvatila je da plače.»Toby? Je li Theo dobro?«»Da. Pa. Da, mislim, dobro je, nije

ozlijeđen ili nešto slično. Ali, u bolnicije. Sinoć je prespavao kod Harryja pa sunjih dvojica pomislili kako bi bilo bašcool da se natječu koji može više popitii Theo je sad u bolnici zbog trovanjaalkoholom...«

Pritisnula je slušalicu na grudi izaklopila oči. Ja sam kriva za ovo,pomislila je.

»Margot? Jesi li tu?«»Da. Tu sam.«»Slušaj, ne tražim od tebe... Samo

sam nazvao da ti kažem, to je sve.«

»Želiš li da dođem kući?«»Ne, ja... zašto, zar dolaziš kući?

Kako se snalaziš tu?«Kratko je oklijevala. Izgarala je od

želje da mu kaže za Kita, za knjigu. Alionda je pomislila na svoju vezu s Kitom.Toby nije imao vezu otkad se odselio.Ona je imala nekoliko beznačajnihaferica. Prošlo je sedam godina. Sedamgodina koje su prohujale poput lišća napovjetarcu.

»Ma, snalazim se, snalazim se. A,Toby, što kažeš da dođem za Božić?Možda bismo mogli zaigrati na kartezajedno.«

»Kladim se da bi Theo to baš volio.«»Misliš?« sada se smiješila. »A ti?«»Da. I ja bih volio.«

Odletjela je tjedan dana kasnije skovčegom punim kratkih hlačica iotvorenih sandala, natrag u ledeni,božićni ugođaj New Yorka. Prošlo je teknekoliko mjeseci, ali ritam grada već sečinio bržim od nje, kao da se hodajućipridružila trkačkoj utrci. Već se osjećalakao da je njezino mjesto u New Yorkupopunjeno. Taj je grad zahtijevaoodređene vještine, a njezine je otupiosunčani, bezbrižni stil života u Sydneyju.Trebalo joj je pola sata da zaustavitaksi. Ja sam skakutala od sreće,oduševljena zbog pomisli da ću ponovnovidjeti Gaiju i Jamesa.

»Zdravo, mama«, kazao je skinheadtotemskog izgleda koji joj je otvoriovrata.

Margot je zbunjeno zurila u njega:»Theo?«

Iskesio je u nju zube prekrivenesrebrnim žicama aparati-ća, i nagnuo senaprijed u nevoljki zagrljaj.

»Drago mi je što te vidim, sine«,kazala je tiho.

Okrenuo se i odvukao natrag unutra,zijevajući. Margot je pošla za njim,vukući svoj kovčeg.

»Tata, mama je tu.«Figura koja je sjedila pored prozora

skočila je na noge. »Čekao sam danazoveš da dođem po tebe«, kazao jezabrinuto. »Reci mi da nisi došlataksijem skroz iz zračne luke?«

Ne obazirući se na njega, Margot jezurila u Thea: »Šta si donirao kosu u

dobrotvorne svrhe, malac?«»Imam rak. Hvala što si tako obzirna

prema tome.«Toby se nasmiješio kao u znak isprike

i gurnuo ruke u džepove. «Vidim daimamo neriješen rezultat u natjecanju izsarkazma.« Nagnuo se naprijed i svidnom nelagodom ovlaš poljubioMargot u obraz. »Stvarno mi je drago štote vidim, Margot«, rekao je.

Nasmiješila se i spustila pogled.Theo je još uvijek stajao na istom

mjestu, očito nestrpljivo iščekujućinešto. Toby ga je letimice pogledao.

»Što... O! Da, oprosti Theo«, gurnuoje ruku u džep, izvukao novčanik i pružiomu dvadeseticu.

»Slušaj me dobro, mladiću, da si

doma do deset, čuješ li?«Theo mu je salutirao: »Razumio!

Vidimo se, tata.« Trenutak. »Mama.«Odvukao se do izlaznih vrata.

»Volim te, sine«, viknuo je Toby zanjim.

»I ja tebe.«Vrata su se zalupila.Nakon što je Theo otišao, nelagoda

između Margot i Tobyja u dnevnoj sobibila je u potpunoj suprotnosti s toplinomponovnog susreta između Jamesa, Gaijei mene u blagovaonici. Dok su Margot iToby ukočeno sjedili na suprotnimstranama prostorije, na vrhovima prstijuzaobilazeći sve nezgodne teme zarazgovor, James, Gaia i ja nismo moglidočekati da prepričamo jedni drugima

sve novosti. Nakon što smo duže vrijemeproveli govoreći u isti glas, napokonsmo zašutjeli, pogledali se pa prasnuli u

smijeh. Njih dvoje postali su mojaobitelj i nedostajali su mi svakoga dana.Gak sam i proklinjala samu sebe što samohrabrila Margot da se odseli takodaleko, premda sam vidjela da jeudaljenost između nje i Tobyja biladobra za njih dvoje. Odjednom, stareratne rane izgledale su tek kao sitneogrebotine u njihovom odnosu. Bili supristojni jedno prema drugom, i sretništo su u društvu nekoga poznatog, nekogakoga su jednom voljeli.

James je bio taj kojega sam najvišeželjela ispitati. Gaia me uputila u

Tobyjeve aktivnosti: uglavnom, uslijedmog upornog ispitivanja u maniriljubomorne bivše supruge, onimaljubavne vrste, koje su, na mojezadovoljstvo, bile ravne nuli. Napokonsam se okrenula prema Jamesu.

»Reci mi iskreno«, kazala sam. »Je liišta što sam učinila promijenilo stvari zaThea? Izgleda gore nego kad je Margototišla.«

James je neko vrijeme proučavaopod. »Pretpostavljam da moramorazmišljati dugoročno kad je riječ otakvim stvarima.«

Okrenula sam se prema Gaiji.»Toby je dobar otac«, rekla je, s malo

previše utjehe u glasu. »On drži togmalca pod kontrolom. A James je

najbolji anđeo kojeg bi ijedno dijetemoglo poželjeti.« Potapšala je Jamesapo nozi. »Theo povremeno ipak reagirana Jamesovu prisutnost, što je dobro.Ponekad, kad mu James govori u snu,Theo odgovara.«

Oduševljeno sam pogledala u Jamesa.»Pa to je fantastično!« rekla sam. »I, štogovori?«

James je slegnuo ramenima: »StihoveMegadetha, tablicu množenja sdvanaest, pokoju rečenicu iz najnovijeepizode Batmana...«

Gaia i James ponovno su se počelismijati. I ja sam se nasmijala, ali u sebisam osjećala razočaranje. Još uvijek nijebilo nikakvog dokaza da je išta od onogašto sam učinila ikome pomoglo, a ja sam

svejedno morala platiti cijenu.Stvari se nisu popravile. Theo je

došao kući iza ponoći, spavao dokasnana božićno jutro, a onda se, pod izlikomda je ostavio svoju Sega igricu kodHarryja, ponovno izgubio do navečer.Šest dana kasnije, kada je već bilovrijeme da Margot otputuje natrag uSydney, uspjela je s Theom provestisvega četiri sata razgovora, koji su tekliotprilike ovako:

Margot: »Hej Theo, čujem da Knicksiigraju prekosutra navečer, želiš poći natekmu?«

Theo: »Ah.«Margot: »Sine, je li to naljepnica ili

prava tetovaža?«Theo: »Mah.«

Margot: »Theo, jedan je u noći. Tatati je rekao do deset. U čemu je stvar?«

Theo: »Nah.«Margot: »Zbogom, Theo. Poslat ću ti

kartu i, ovaj, čut ćemo se, u redu?«Tišina.Gaia i James su mi obećali da će

učiniti sve što budu mogli da zaštiteThea od sudbine koju sam vidjela. Nodok se Margot vratila idućeg ljeta, Theoje još pet puta završio u bolnici zbogtrovanja alkoholom ili drogama. Ajednom je i uhićen. Bilo mu je samotrinaest godina.

Stalno sam joj ponavljala priču opopravnom domu.

Sjećaš se, Margot, govorila bih,sjećaš se što sam ti rekla u

Riverstoneu? A onda bih ponovnoprepričavala sve užasne stvari koje jeTheo pretrpio, i često bih plakala, pa bise James pojavio i zagrlio me. Jednomprilikom mi je rekao kako je u krilimadobio poruku da će sve što je Theoiskusio na kraju od njega učiniti čovjekakakav je trebao biti, da će sve na krajubiti za njegovo dobro.

Nisam mu mogla reći da sam vidjelašto će Theo na kraju zaista postati.Grogor se pobrinuo da mi pokaže cijeluzastrašujuću sliku Thea kao odraslogčovjeka.

A onda, neočekivani pomak.Ponavljala sam se po pedeseti put

kada me Margot iznenada prekinulausred rečenice. Ona i Theo sjedili su za

stolom u kuhinji, gulili jaja i mazalimaslac na tost.

»Znaš, Theo«, rekla je zamišljeno.»Jesam li ti ikad rekla da sam provelaosam godina svoga života u sirotištu?«

Namrštio je čelo.»Ne?«»O.«Zagrizla je tost.Zurio je u nju: »Zbog čega si bila u

sirotištu?«Žvakala je i razmišljala: »Nisam baš

sigurna. Mislim da su mi roditeljipoginuli u eksploziji bombe.«

»Bombe?«»Da. Barem tako mislim. Baš se i ne

sjećam. Bila sam jako mala. Bila samtek tvojih godina kada sam napokon

pobjegla iz sirotišta.«Theovo zanimanje bilo je pobuđeno.

Zureći u stol, brzo je izgovorio: »Azašto si pobjegla? Zar te nisu uhvatili?«

I ispričala mu je, bez sustezanja, otome kako je njezin prvi pokušaj bijegazavršio batinama koje su je zamaloubile, kako je bačena u Grobnicu - i tu juje natjerao da mu do zadnje pojedinostiopiše izgled i razmjere užasa tog mjesta— kako je pobjegla po drugi put, pa bilauhvaćena, a onda se suočila s Hildom ipostavila joj ono pitanje o Marnie.

Theo je gledao u mamu, širomotvorenih očiju.

Pitaj ga o popravnom domu, reklasam joj.

Približila mu se: »Znaš, to nije bio

prvi put da su me premlatili, Theo. Anije bio ni zadnji.« Na površinu njezinauma isplivalo je sjećanje na Setha, i očisu joj se napunile suzama. Pomislila jena bebu koju je izgubila. James je prišaoTheu i stavio mu ruke oko ramena.

»Slušaj«, kazala je veoma ozbiljno,prinoseći lice još bliže Theovom. »Znamda su ti se u onom popravnom domudogodile grozne stvari. I trebam od tebeda mi kažeš koje, jer kunem se Bogom,sine, saznat ću tko ih je učinio i natjeratću ih da plate, zapamti što ti govorim.«

Lice mu se zarumenjelo. Buljio je usvoje ruke, ispružene na stolu, jednapovrh druge. Veoma polako, povukao ihje sa stola i ugurao ispod nogu.

A onda je ustao i izišao iz prostorije.

Stvari koje su mu se dogodile bile sutakve prirode da se zbog njih osjećaokao da s njim nešto strašno nije u redu.Dobiti šaku u glavu ili udarac nogom utrbuh bilo je objašnjivo, imalo je ime.Ali one druge stvari? Nije imao riječi daih opiše.

Prošla je još jedna godina. Theo jeprovodio manje vremena u bolnici, aviše u podrumu svog najboljeg prijateljapijući viski, onda snifajući ljepilo, pazatim i pušeći travu. Margot je nervoznokoračala stanom, ne znajući što da učini.Činilo se da je još jučer bio beba, kadasu razmjeri njegovih potreba obuhvaćalisamo hranjenje i spavanje. Ali sada,nakon tako kratkog vremena, Theovepotrebe bile su čvor koji nije bila u

stanju niti rasplesti niti zavezati.Kit joj je prišao dok je sjedila na

balkonu, točeći si prvi džin-tonik nakondugo vremena. Kimnula sam Adoni,Kitovu anđelu čuvaru i daljnjem pretku,koji se uglavnom držao po strani.

Pažljivo sam promotrila Kita.Zadržao se u Margotinu životu mnogoduže nego što sam očekivala. Da, pošlomi je za rukom promijeniti neke stvari,no jesam li bila zadovoljna sa svime štosam promijenila? Ne u potpunosti. Umojoj verziji priče Kit i ja bili smoljubavnici tek nekoliko mjeseci,zaključili da nam je važniji poslovniodnos i nastavili svatko sa svojimživotom. Ta bi verzija mnogo višeolakšala pomirenje između Margot i

Tobyja. Ali sada, gledajući kako Margotistresa svoje jade pred Kitom, gledajućinjega kako jednostavno sluša, klimajućiglavom točno na pravim mjestima,počela sam sumnjati. Možda bih ipaktrebala ostati s Kitom. Možda je ondobar za nju.

» Š t o ja mogu učiniti?« kazao jenapokon, stisnuvši jednu od njezinihmalenih blijedih šaka u sendvič izmeđusvojih.

Izvukla je ruku iz njegovog stiska.»Jednostavno ne znam kako se s ovimnositi«, odvratila je. »Theo radi točnoono što sam ja radila. Licemjer sam akomu to branim.«

»Ne, nisi«, kazao je Kit. »Ti si mumama. Činjenica da si i sama sve to

prošla daje ti još veće pravo da ga zbogtoga izlupaš po turu.«

Grizla je nokat: »Možda bih trebalaotići tamo...«

Kit se naslonio. Nekoliko trenutaka jerazmišljao, a onda rekao: »Dovedi gaovamo. Daj da ga napokon upoznam.«

Prošla je minuta. Razmišljala je. Je libila spremna za to?

Nedugo nakon toga, Thea je u zračnojluci u Sydneyju dočekao visokiAboridžin, s prosijedom kosom u sitnimpletenicama i licem prepunim ožiljaka,

koji se predstavio kao Kit.Budući da nikada prije nije upoznao

Aboridžina — e, pa možete zamislitikako je Theo reagirao.

Kit je poveo Thea do svog izlupanogstarog džipa na parkiralištu i kazao muda uskoči unutra.

»A kamo idemo?« zijevnuo je Theo,bacajući svoj ruksak na sjedalo poredsebe.

Kit se derao, nadglasavajući bukumotora: »Nasloni glavu, malac, odmorise. Tamo smo dok kažeš keks.«

Vozili su se satima. Theo je zaspao nastražnjem sjedalu, sklupčan oko svogruksaka. Kad se probudio, nalazio seusred australske divljine, pod nebomkoje je blistalo sazviježđima, okruženzaglušujućom bukom cvrčaka. Kitov džipbio je parkiran ispod stabla. Osvrnuo seoko sebe, na trenutak zaboravivši da je uAustraliji, pitajući se gdje mu je mama.

Kit se pojavio na vratima suvozačkogsjedala. Samo što više nije bio u polomajici i dugim kaki hlačama. Bio je goldo pasa, s crvenom krpom oko struka, alice i široki trup bili su mu oslikanidebelim bijelim krugovima. U desnoj jeruci držao dugačku motku.

Theo je gotovo iskočio iz kože.Kit je ispružio ruku. »Hajde, malac«,

rekao je. »Iskači. Dok ja završim stobom, bit ćeš pravi domorodac.«

Theo se naslonio, odmičući se odispružene ruke pred sobom: »Koliko ćedugo to trajati?«

Kit je slegnuo ramenima: »Koliko jedug komad užeta?«

Tri tjedna kasnije, Theo je odletiokući. Izuzev vremena koje je proveo kod

Margot, noći je provodio pod golimnebom, povremeno se budeći da binašao zmiju kako mu gmiže poredjastuka, pa zatim od prigušenog glasa izsjene dobio upute kako da je probodekopljem i odere. Dane je provodiopaleći vatru pomoću dva komada suhogdrveta ili radeći pastu od kamena i vode,koju bi onda nanosio na svoju golu kožuili na naličje velikog crnog lista.

»Što je tvoj San?« pitao ga je Kitstalno. Theo bi odmahnuo glavom irekao nešto poput ‘Želim igrati uKnicksima?’ ili ‘Volio bih dobiti motorza Božić’, a Kit bi isto odmahnuoglavom i nacrtao sličicu morskog psa ilipelikana. »Što je tvoj San?« ponavljaoje, sve dok jednog dana Theo nije uzeo

štap i pastu iz njegove ruke i nacrtaokrokodila.

» To je moj San«, rekao je.Kit je klimnuo glavom i uperio štap u

sliku: »Krokodil ubija svoj plijenpovlačeći ga pod vodu i držeći ga takodok se ne utopi. Oduzima stvorenjuosnovno sredstvo preživljavanja.«Okrenuo je štap prema Theu: »Nemojtako lako odustajati od vlastitogpreživljavanja.«

»A sada«, kazao je, udaljavajući se,»sada smo gotovi.«

Theo je pogledao u svoju sliku, ubijele crtkarije na svojoj suncemopaljenoj koži, u crvenu zemljutvrdoglavo zavučenu pod njegovimnoktima. Pomislio je na krokodila.

Neuništiv. Živo oružje. Takav je želiopostati.

I postao je, donekle. Vrativši se uNew York, umrtvljivao je nemirevlastite prošlosti svim mogućimomamljujućim sredstvima kojih bi sedomogao, svakom tučnjavom u kojoj jemogao sudjelovati. A kad bi Margotdošla kući za Božić, ispričala bi mu jošponešto o sirotištu, i svake bi ga godinepitala da joj priča o popravnom domu, isvaki put kad bi postavila to pitanje, onbi otišao.

Ali onda, razlika u Margotinu životuzbog koje sam uskliknula od sreće:predložila je Tobyju da postane jedan odnjezinih klijenata. Pristao je. Izvrsnaideja! povikala sam. Zašto se ja toga

nisam sjetila? A logično je! I počelasam sanjariti o tome kako će se njihdvoje pomiriti, kako će drugi put sve bitimnogo bolje, kako će se mnogo višeraditi o ljubavi, a manje o ičijem krhkomegu, kako će Theo biti sretan, kako ćemosvi biti sretni, možda, u Raju...

A onda, tek što je Margot odložilatelefonsku slušalicu, koraci u hodniku.

Figura na vratima.»Kit?«Zakoračio je naprijed, razvukavši

svoj široki, bijeli osmijeh, s rukamaduboko u džepovima.

»Zar ti ne bi trebao biti u Maleziji?«Slegnuo je ramenima: »Mrzim davati

intervjue.«Stavila mu je ruke oko vrata i

poljubila ga u lice. Podigao ju je i odniodo balkona, a ona je cijelim putemvrištala i smijala se u njegovom naručju.A onda je rekao: »Margot, ljubavi moja.Udaj se za mene.«

Srce mi je bjesomučno lupalo doksam promatrala Margot kako odvraćapogled od njega, zagledavši se u oceanispod njih. Valovi su se licima bacali naotvorene dlanove plaže.

I tada sam to vidjela.Podigla je pogled prema Kitu i

nasmiješila se, ali njezina je aura bilaiste zlatne nijanse kao i Tobyjeva, i utom je trenutku tekla poput nabujalerijeke, bogata i puna struja koje sunjezino srce vukle skroz na drugu stranuoceana, k Tobyju.

Ali počela je klimati glavom.Ne!Ne! vikala sam, ignorirajući glas u

glavi koji me podsjećao na vlastitoobećanje da ću se držati one četiri upute:Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli, i da se nebih trebala uplitati -kazala sam tom glasuneka se nosi i rekla joj: Nemoj se udatiza njega, Margot!, a ona je ponovnopogledala u njega i rekla, tekneprimjetno se mršteći:

»Kit, tvoja sam.«

25CRTA BEZPOTPISA

No, na moje oduševljenje, postojao jemali problem u vezi s njegovim planom.

Margot nikada nije potpisala papireza razvod. Ustvari, ni ona ni Toby nisuimali pojma niti gdje su papiri. Prošlo jetoliko dugo otkad su se rastali, da su seuljuljali u udobnost veze koja nikadanije ponijela bolnu oznaku ‘razvod’, nokoja je, istodobno, nalikovala brakujednako kao što miš nalikuje mangu.

Odletjela je u New York kako bi toriješila s njim. Trenutak se poklopio s

Theovim osamnaestim rođendanom, paje rekla Theu i Tobyju kako je to razlognjezina nenadana posjeta. Ali Toby jojnije povjerovao. Poznavao je svojuuskoro bivšu suprugu jednako dobro kaoi ulice Manhattana. I, naravno, Margotnije bila stručnjak za suptilnost. Kamenna njezinu prstu bio je velik kao kesten.

»Krasan prsten«, Tobyjeve uvodneriječi u zračnoj luci.

»Let je bio u redu, hvala. Prebacili sume u bolji razred.«

U tišini su hodali do parkirališta.Toby je otključao vrata svog starogChevroleta. Ušli su unutra. Nakon četiripokušaja, motor se zakašljao i upalio.»Zaboga, Tobes, bilo bi vrijeme danapokon zamijeniš ovu krntiju nakon...

koliko mu je godina?«»Nikada neću zamijeniti ovaj auto.

Pokopat će me u njemu, zar nisi znala?«»Ovim smo se autom odvezli u Vegas,

zar ne?«»Da bi se vjenčali.«»Da. Da bi se vjenčali.«Stigavši u stan, Toby se zaokupio

hitnim poslom pripremanja kave.Odjednom je bilo od životne važnosti dasvi prisutni u rukama imaju šalicu nečegvrelog, i da ta šalica bude očišćena, i totemeljito, pa se tako bavio time kako bi isebi i Margot odvratio misli od golemogpitanja koje je visjelo među njima.Razvoda.

Margot je znala što radi. I to ju jerastužilo. Nadala se da će biti hrabriji.

Ali, mogu vam reći, znajući što znam, dabi se, da se odlučio na ‘Pa što?’ pristup,rascmizdrila kao malo dijete. Činjenicaje bila da su godinama burno reagirali napostupke onog drugog. Sada je bilovrijeme da oboje ostanu mirni i buduneutralni. A to će zahtijevati golem trud.

»Udajem se«, rekla je napokon.»To vidim«, Toby je promrmljao u

svoju kavu. »Kad?«»Čim ja i ti... znaš.«»Što?«»Riješimo stvar koja počinje s

velikim ‘r’.«»Zar nisi potpisala papire?«»Nisam.«»O? A, zašto?«»Toby...«

»Ne, zapravo bih jako volio znati.«»Ne znam. U redu?«Tišina. »Tko je on?«»Tko?«Toby se nasmijao. I ovaj put u kavu.

»Taj tip. Gospodin Delacroix.«»Kit. Inače poznat kao K. P. Lanes.«»O. Tvoj klijent. Zar to nije

protuzakonito?«»Ne, Toby. Inače bismo, tehnički, ti i

ja završili u zatvoru.«»O, pa da. Jer smo još uvijek u

braku.«»Da. Još smo uvijek u braku.«Prošlo je osam mjeseci otkad je

posljednji put vidjela Thea. No,naravno, osam mjeseci u tinejdžerskojdobi može se uporediti sa skokovima u

razvoju koji se događaju bebama, jer jeTheo u međuvremenu iskočio iz svojesitne, žilave pojave i pretvorio se ustasita nogometaša širokih ramena.Tobyjeva je sličnost sa sinom bila tolikozanemariva da se ni tužba za utvrđivanjeočinstva ne bi činila suludom. Samo ihpokušajte zamisliti, rame uz rame: Toby,krhka stasa i nježnih crta lica, slabašnezlatnoplave kose i tankih ženskih ruku, sčetvrtastim metalnim naočalamanasađenim na njegov uski rimski nos. As druge strane Theo, koji je saginjaoglavu kada bi prolazio kroz vrata, sdebelim, krumpirastim nosom nasredlica. Glas mu je bio dubok poputkontrabasa - zahvaljujući njegovojprekomjernoj sklonosti pušenju trave,

naravno - a brada mu je pod pravimkutem stršala iz vilice, tvoreći još jedankut na mjestu gdje mu se, točno ispodusta, nalazila rupica. Kosa mu je biladuga i podignuta s lica u nehajnu,jarkocrvenu irokezu. A odjeća mu je -sva od reda crna - visjela i klapala ineuredno se vukla za njim. Čak i cipele.

»Hej, mama«, promrmljao je kada jeMargot pokucala na vrata njegove sobe inašla ga, u tri sata poslijepodne, gdje jošuvijek spava. Trebalo joj je minutu ilidvije da se načudi koliko se promijenio,kako se iznenada protegnuo, kako jenjegov polugoli stas odjednom postaokrajolik bicepsa i tricepsa. Primijetila jeklupicu za dizanje utega u kutu. Isko-trljao se iz kreveta i uspravio, pa zatim

izvukao bocu votke ispod madraca i,prije nego što je nagnuo i povukaogutljaj, zastao da bi prislonio prst nausne: »Pssst, nemoj reći tati.«

Gledala sam kako je zaustila unamjeri da mu očita bukvicu, a onda sezaustavila. Što mu je mogla reći?

Pa je kazala samo: »Hej, Theo.«Tobyjevu je odvjetniku trebalo tjedan

dana da ponovno sastavi papire zarazvod. Promatrala sam ga s prozorastana kako nosi kuvertu pod rukom —aura mu je bila sva splasnula i siva, anjegove oduvijek krhke kosti sve slabije.Iz ove je udaljenosti izgledao mnogostarije od svojih četrdeset i četirigodine. Ali izbliza, njegove su oči ostaleiste.

Sjeo je za stol nasuprot Margot i staopregledavati dokumente. Margot jevrtjela svoj zaručnički prsten.

»Dobro, da vidimo«, kazao je Toby,pogledom zamišljeno tražeći gdje setreba potpisati, unatoč golemom križićukojeg je odvjetnik nacrtao pokraj linijena koju je trebao doći Tobyjev potpis.»Aha, evo nas.«

Margot ga je promatrala. Nije ništagovorila, ne želeći mu sve to učiniti joštežim nego što je moralo biti. Velik dionje Tobyjevo je oklijevanje pripisivaonjegovoj nesposobnosti da se odvoji odprošlosti. Njegov Chevrolet, njegovestare cipele, čak i knjige kakve jepisao... sve ga je to držalo usidrenim unajsretnije godine njegova života. Dok je

razmišljala o tome, podsjetila sam je:Margot, dušice, i ti si potpuno ista. Niti nisi uspjela pobjeći od prošlosti. Nejoš.

Toby je pritisnuo kemijsku na praznucrtu. Jezikom je coktao po zubima.»Hoćeš da ovo ostavimo za drugi put?«upitala je Margot.

Zurio je u zid. »Želim samo da jednastvar bude jasna«, kazao je. A zatimduga stanka. Svi smo znali da govori oSonyji, ali spominjati je sada vrijediloje čak i manje od odrješenja koje ježelio.

Napokon, Margot mu je pomogla.»Znam da nisi spavao sa Son.«Kemijska mu je ispala na stol: »Što?«»Posjetila me«, objasnila je Margot

nježno.»A zašto onda...?«»Ne znam, Toby. Zato me ne pitaj.«Ustao je, gurnuo ruke u džepove i

ushodao se sobom. Nakon nekogvremena, prošaptao je ono što je biloočito: »Trebali smo ovo učiniti prijemnogo godina, zar ne?«

»Da. Trebali smo.«Ponovno je pogledao u papire na

stolu: »Ti se prva potpiši. Pa ću se japotpisati i odnijeti ih odvjetniku. I ondaje riješeno.«

»U redu.« Sada je bio Margotin red.Uzela je kemijsku i zurila u crtu napapiru koja je čekala njezin potpis. Štoje, zar si mislila da će biti lako? kazalasam.

Odložila je kemijsku. »Ovo možepričekati«, rekla je. »Haj’mo van naručak.«

Otišli su do restorana u East Villageuu koji su obično odlazili i sjeli na terasupored stola prepunog bučnih turista.Dobro mjesto za skretanje misli s teškihtema. Prilika da porazgovaraju o tomekako je vruće, kako su se godišnja dobaizmiješala, i zar nije gledala onajdokumentarac o globalnom zatopljenju,kako će svijet biti pod vodom dodvadeset i drugog stoljeća? S jedne nadrugu stranu stola dodavali su selopticom neobaveznog čavrljanja, kaokarticom za besplatan izlazak iz žaljenja.Razgovarali su o Tobyjevoj idućojknjizi. O njezinu odlasku kod zubara. O

sličnim neutralnim temama.Papiri za razvod bili su zaboravljeni.James je došao po mene. Bio je mrak.

Već sam čula kako ulicom zavijajupolicijske sirene. James je dahtao, širomrazrogačenih očiju. »Što se dogodilo?«upitala sam, a on je briznuo u plač.

Theo je ubio nekoga.Mladić je uboden nožem u stražnji dio

vrata, a onda pretučen tako da se utopiou vlastitoj krvi. Negdje, tijekompremlaćivanja, Theo mu je ispalio dvametka u nogu. »Zašto je to učinio?«vikala sam. Prije nego što mi je Jamesuspio odgovoriti, Theo je uletio krozulazna vrata. Buka je istjerala Tobyja iMargot trčeći iz svojih soba. UgledavšiThea, oboje su odmah pomislili kako je

krv koja mu je kapala s ruku, kose iodjeće njegova. Jednim dijelom je i bila.Slomio je nos i imao duboku ubodnuranu u bedru. Ostatak krvi pripadao jemrtvom dečku.

Margot je otrčala po ručnike i zavojeviknuvši Tobyju: »Pozovi hitnu!«

Toby je prevrtao po stanu u potrazi zaslušalicom bežičnog telefona, panapokon izvukao svoj mobitel i nazvao911.

A onda, upravo u trenutku kada jeoperateru diktirao adresu, glas s drugestrane ulaznih vrata:

»Policija! Otvarajte!«Toby je požurio otvoriti vrata i već se

u idućem trenutku našao stiješnjen uzazid, a oko zapešća su mu, jednako kao

Margot i Theu, škljocale policijskelisice, dok je Theo vrištao:

»Silovao ju je! Silovao ju je!«

26SLIJEPO

POVJERENJEU mojoj verziji događaja, u to sam

vrijeme bila u Sydneyju. Kao podužnosti, obilježila sam Theovosamnaesti rođendan telefonskimpozivom i bankovnim transferom, a ondaprovela dan čitajući Kitov novi rukopis.Bila sam usred sastanka s klijentom kadame Toby nazvao s vijestima o Theovuuhićenju. Iz nekog razloga, u glavi sam siodvrtjela neki manje dramatičan film.Stigavši u New York nekoliko danakasnije, ostala sam zaprepaštena kada

sam vidjela novinske izvještaje oubojstvu s velikom fotografijom Thea priuhićenju zakačenom ispod teksta. I, kao iuvijek, za sve sam krivila Tobyja.

Gaia i ja molile smo Jamesa da namispriča što se dogodilo. Umjesto da namto kaže, podigao je svoja krila iznadglave dok se u zraku nije stvorio malenigong vode, i u tom gongu pojavio seodraz:

Theo, na povratku s proslave svogrođendana u nekom kafiću u centrugrada, napušen i pijan. Na sebi imaprljave traperice, majicu umrljanu krvljui popriličnu masnicu na oku od svađe ukafiću oko neke djevojke. Zastaje napočetku neke uličice kako bi zapalio

cigaretu. Guju se glasovi. Svađa. Nekadjevojka plače. Neki joj tip prijeti ipsuje. A onda šamar. Krik. Još jedanudarac, još jedna prijetnja. Theo seuspravi, naočigled se trijezneći. Skreneu uličicu. Vidi, veoma jasno, nekognabildanog sportaša kako se naginje naddjevojkom, zabijajući svoje bokove unjezine. U djeliću sekunde Theo očitopomišlja na to da se okrene i ode. Neželi se petljati u tuđe stvari. A onda,jauk. Ponovno pogledavši, Theo viditipa kako diže šaku u zrak i udaradjevojku u lice.

»Hej!« poviče Theo.Tip podigne glavu. Učini korak

unatrag. Djevojka padne na tlo, jecajući,i sklupča se s nogama na grudima.

»Što radiš, čovječe?« zadere se Theo,polako koračajući prema tipu.

Tip — plavokos, nešto stariji odThea, u ispranim modrim trapericama ibijeloj jakni sveučilišta — povučepatentni zatvarač na hlačama i čeka dokmu se Theo ne približi na svega parkoraka, a onda iz džepa izvuče pištolj.Theo digne ruke u zrak i učini koraknatrag.

»Hej, hej, stani malo, čovječe, štoradiš?«

Tip mu uperi pištolj u lice: »Gubi seili ću ti prosvirati glavu.«

Theo pogleda u djevojku na tlu. Licejoj je natečeno i krvari. Ispod stopala jojse skuplja mala lokva krvi.

»Zašto to radiš svojoj djevojci, ha?«

»Ne tiče te se«, reče tip. »A sada selijepo okreni kao dobar dječak, inačećeš dobiti metak među oči.«

Theo se vrhovima prstiju zgrabi zaobraze i zagleda se u djevojku: »Ma ne,čovječe. Žao mi je.«

»Ma što ti je žao?«Theo ga pogleda. U njegovoj glavi,

slike iz vremena provedenog upopravnom domu. Sjećanja na silovanje.

»To nije u redu«, kaže tiho. Pogleda udjevojku, koja krvari i drhti. »To nije uredu«, ponovi. Prije nego što se tipsnašao, Theo zamahne rukom i istrgnemu pištolj iz ruku. Nacilja u tipa.

»Uza zid!« poviče. »Okreni se inosom poljubi ciglu ili ću te ubiti.«

Tip se samo naceri.

»Uza zid!«Tip se nagne naprijed, lica izobličena

od prijetnje. Izvuče nož iz stražnjegdžepa i zamahne njime prema Theu.

Theo spusti pištolj i ispali dva metkatipu u bedro. Tip krikne i sruši se nakoljena. Theo pogleda djevojku. »Hajde,bježi odavde«, kaže joj. Ona ustane ipobjegne.

Theo ispusti pištolj na pod. Trese se.Sagne se iznad tipa, koji mu stenje podnogama: »Hej, žao mi je, stari, ali nisimi dao drugi izbor...«

Prije nego što uspije reći išta drugo,tip mu zarije nož u bok. On vrisne iinstinktivno izvuče nož iz mesa, ali teknakon što ga tip opali šakom u glavu.Theo refleksno zamahne i zabije nož tipu

u vrat. A onda ga udari šakom. I neprestane ga mlatiti sve dok netko nepozove policiju.

Theo je sve to ispričao policiji.Napravili su test mokraće. Marihuana,alkohol, kokain. Drugi je tip bio čist.Kakva djevojka? Nitko nije vidionikakvu djevojku. Ubijeni tip je bioodlikaš sa Sveučilišta Columbia. Theoje imao policijski dosje deblji odBiblije.

Kako sam se osjećala dok se sve todogađalo? Bijes koji me gonio naprijedotkad sam saznala što je sve Theoprošao u popravnom domu sad seistrošio. Nedostajao mi je James.Nedostajao mi je Theo. Gledala samMargot kako jeca i plače poput malog

djeteta i po cijele noći hoda po stanu, iTobyja kako se muči utješiti je iodgovoriti na sva njezina pitanja: Jesmoli mi ovo učinili? Jesmo li mi krivi? AToby bi odgovorio: Samo se strpi.Pričekaj suđenje. Dobit će pravdu.Vidjet ćeš. Vidjet ćeš.

Kit je stigao nekoliko tjedana kasnije.Bilo je nelagode između njega i Tobyja.Prešutno je odlučeno kako bi bilonajbolje za sve da Margot i Kit odsjednuu hotelu. Uzeli su sobu u Ritz-Carltonu, aonda se svi zajedno našli na večeri kakobi porazgovarali o planovima.

Toby je, dobro upoznat s činjenicomda je Kit vegetarijanac, rezervirao stolza troje u restoranu pod imenomGurmanski hamburger NoHou.

»Žao mi je«, šapnula je Margot Kitu,sakrivši se iza jelovnika. Lagano jeodmahnuo rukom, dajući joj znak da nijevažno.

Bila sam napeta gledajući njih trojezajedno, poput poljskog miša što prelaziautocestu. Ovo je bio rezultat promjenakoje sam ja pokrenula, i osjećala sam sepotpuno bespomoćno, kao da promatramvagon vlaka pun ljudi koje volim kakonekontroliranom brzinom juri nizobronak planine.

I Margot je bila nervozna. Bila je tihapoput kapelice za vrijeme mise, i odživaca nije bila u stanju niti jesti. Kit jeosjetio njezinu nervozu i održavaoravnotežu s njihove strane stola,smiješeći se nad svojim tanjurem punim

peciva bez hamburgera i zelene salate,time što je bio pretjerano, čak i smiješnoljubazan prema Tobyju. Čak je ipohvalio njegov roman, na što se Margots nelagodom promeškoljila. Nijeshvaćala da Kit zapravo žali Tobyja.Otac u Tobyjevoj poziciji nijezasluživao ništa drugo doli Kitovonajiskrenije sažaljenje.

»U redu, Kit, daj da prijeđemo nastvar«, kazao je Toby, nakon što je vinorashladilo njegovu ljubomoru. Posegnuoje u aktovku koju je držao na podu međunogama i iz nje izvukao hrpu papira.

Kit je isprepleo prste i pozornopogledao u Tobyja.

»Margot mi kaže da si bio detektiv.«Odložio je papire na stol i prstima

kuckao po njima. »Ne vjerujem da jemoj . . . nas sin hladnokrvno ubio togdečka. Vjerujem da se dogodilosilovanje, i da negdje postoji djevojkakoja bi moga sina mogla spasiti odgiljotine.«

Kit je klimnuo glavom i nasmiješiose, ali nije ništa rekao. Tobyjeve oči suse blago izbuljile. Theov problemzaokupio je svaku misao u njegovojglavi. Nije spavao danima. Margot seuplela.

»Mislim da je ono što ti Tobypokušava reći, Kit, to da trebamo tvojupomoć. Njujorška policija nije na našojstrani. Moramo provesti vlastitu istragukako bismo pomogli Theu.«

Kit je u tišini iskapio svoju čašu vina.

Ne gledajući nikoga određenog, rekaoje: »Želim da oboje pođete kući i maloodspavate, a mene ostavite da pregledamove dokumente. U redu?« Nagnuo senaprijed i pokušao izvući papire ispodTobyjevih ruku. No, iz nekog razloga,Toby ih je i dalje držao i prodorno zuriou Kita. »Toby?« izustila je Margot,moleći ga tonom svoga glasa i gurkanjemispod stola da ne dopusti da se njegovbijes zbog Theove situacije pretoči nanjezinu vezu s Kitom.

Shvaćajući što se događa, Kit senasmiješio i podigao ruke sa stola:»Možda kasnije?«

Još kuckanja prstima. Činilo se daToby kipi. Napokon je podigao pogledprema Kitu. »Želim da znaš«, kazao je,

uperivši prst prema njemu, »jednomdavno dao sam obećanje da je nikadaneću pustiti. A ti me sada prisiljavaš dato učinim.

Želim da to znaš.« Iskapio je čašu, uztresak je spustio na stol i gurnuo hrpupapira prema Kitu.

Sagnula sam se i zagrlila ga. Mislio jekako je osjećaj da ga netko grli samoprojekcija njegovih najdubljih želja inaglas je zajecao. Pustila sam ga.

Kao da se ništa nije dogodilo, Kit jeiz unutrašnjeg džepa jakne izvukaonaočale i zamišljeno stao pregledavatipapire. Trenutak ili dva kasnije, podigaoje pogled, iznenađen: »Što, vas dvoje stejoš tu?«

Oboje su ustali i krenuli prema izlazu.

Sekundu kasnije Margot se vratila ipoljubila Kita u kosu, pa izišla izrestorana u nepreglednu noć.

Gorostasni Aboridžin s plemenskimožiljcima koji je kucao na vrata stanovaiznad uličice potakao je mnoge, inačešutljive, stanare zgrade da ispljunu nekepojedinosti.

»Imam ime«, izvijestio je Margot iTobyja nekoliko večeri kasnije. Pljesnuoje svojom bilježnicom o stol i sjeo.Margot i Toby hitro su privukli stolice.Gaia, Adoni i ja okupili smo se oko njih.

»Koje je ime?« upitala je Margotbrzo.

»Valita. To je sve što imam. Nikakveobitelji ili živuće rodbine za koju znamo.Tinejdžerica. Ilegalna useljenica.

Prostitutka. Netko ju je vidio u blizini uranim jutarnjim satima kad se ubojstvodogodilo.«

»Imamo li adresu? Prezime?« upitaoje Toby, tresući se od uzbuđenja.

Kit je odmahnuo glavom: »Još ne, aliradim na tome.«

Adoni je, sa svojim vječito mrkimizrazom lica, pogledao u Gaiju i mene.»Djevojka još nije spremna priznati«,kazao je. »Vidio sam njezinog anđela.«

»Stvarno?« gotovo sam se bacila nanjega preko stola. Točno u isto vrijeme,Margot je ustala i stala nervoznokoračati sobom.

»Kako ćemo nabaviti adresu? Mislim- zar ne postoji nekakva baza podatakakoju bismo mogli pretražiti? Zar se ne

bismo s ovim imenom trebali obratitipoliciji?«

Kit je odmahnuo glavom.»Zašto ne?« upitala sam Adonija, i —

opet - moj je glas odjeknuo zajedno sMargotinim koja je Kitu postavljala istopitanje.

Kit je prvi progovorio: »Ovo ostajemeđu nama dok ne sakupimo jošinformacija. Saznaju li da sami njuškamouokolo, prišit će nam takvu pratnju da ćebilo kakva privatna istraga biti praktičkinemoguća. Vjerujte mi.«

Napokon, Toby je progovorio:»Slažem se s Margot. Radije bih oovome obavijestio policiju.«

Kit je pogledao u Margot. Prekrižila

je ruke i namrštila se.»U pravu je«, kazao je Adoni Jamesu,

Gaiji i meni. »Veoma moćan demon radizajedno s timom zaduženim za Theovslučaj. Trebamo ovo zasad zadržatimeđu nama.«

Prišla sam Margot. S golemimoklijevanjem, rekla sam joj da vjerujeKitu. Kada sam doprla do nje, briznulaje u plač. Toby se trznuo pored nje,instinktivno je krenuvši zagrliti, no ondase zaustavio. Kit je ustao, dobacioTobyju pogled, i krenuo prema Margot.Privio je njezinu glavu na svoje rame itapšao je po leđima. Margot jepogledom okrznula Tobyja. On je gurnuoruke u džepove i gledao van u sunce koje

je zalazilo.A onda, dens ex machina.Toby, Kit i Margot sjedili su na terasi

nekog kafića u blizini Washington Parka.Iznenada, Adoni je pojurio preko cesteprema nekom anđelu u crvenoj haljini, aonda hitro domahnuo Gaiji i meni da muse pridružimo. Anđeo je bila starija ženaiz Ekvadora. Bila je uznemirena, premdaje očito osjećala olakšanje što nas vidi.

»Ovo je Tygren«, kazao je Adoni.Tygren se okrenula prema nama:

»Bila sam ondje kad se sve to dogodilo.Vjerujte mi, dajem sve od sebe danagovorim Valitu da ode na policiju, alimožda će proći još neko vrijeme prijenego što uspijem. Ne znam hoće li tadabiti prekasno.«

»A gdje je ona?« upitala sam.»Pogledaj tamo«, kazala je,

pokazujući prstom prema sitnoj figuri skapuljačom koja je sjedila na klupi uparku iza malene živice. »Ono jeValita«, rekla je. Zaškiljila sam kako bihje bolje vidjela. Pušila je. Ruka joj jedrhtala sa svakim dimom koji bipovukla.

»A zbog čega nije otišla na policiju?«upitala je Gaia brzo.

»Možeš li je nagovoriti?« rekla sam,prekidajući Gaiju. »Nemamo mnogovremena.«

Tygren je podigla obje ruke u zrak.»Pokušavam«, odvratila je. »Ali ona imladić koji je ubijen imaju neku prošlostkoju ona prvo mora preboljeti. Njezina

obitelj samo što nije deportirana. Itrudna je.«

Ponovno sam pogledala prema Valiti.Zagledavši se malo bolje, vidjela samsjenke koje su kovitlale oko nje,ponekad se sudarajući, povremenoprodirući u nju. A onda, duboko unjezinoj maternici, sićušno svjetlodjeteta. Popušila je cigaretu do kraja inogom zgnječila opušak, a onda obavilaruke oko sebe, povlačeći se još dublje usvoju jaknu. Izgledala je kao da želisamo nestati.

Adoni je primio Tygren za obje ruke irekao nešto na kečuanskom. Tygren senasmiješila i klimnula glavom.

Valita je iznenada ustala i zaputila seu suprotnom smjeru.

»Moram ići!« kazala je Tygren.»Vidjet ćemo se opet, obećajem.«

»Kako ćemo te naći?« viknula sam zanjom.

Ali u idućoj sekundi već je nestala.Od tog trenutka nadalje, dok su Toby,

Kit i Margot provodili dan za danomslijedeći tragove koji su redovito vodiliu slijepe ulice, Gaia, Adoni i ja smostražarili, čekajući trenutak kada ćemoponovno ugledati Tygren.

Božić je došao i prošao bez slavlja.Naposljetku, unatoč našimuvjeravanjima, Margot i Toby napokonsu nagovorili Kita da proslijede ime‘Valita’ istražitelju zaduženom za slučaj.Kao što je Kit i predvidio, istražiteljnije bio zainteresiran. Nije bilo dokaza,

nije bilo iskaza svjedoka. Saslušanjauoči suđenja prenapuhala su izjavu kojuje Theo u nekom trenutku promrmljao,ustvrdivši kako nije siguran kome je nožpripadao. Mogao je biti i njegov.Tužitelj je jedva dočekao te riječi.Pronašli su slične noževe ispodnjegovog kreveta. Istražitelji su odbacilimogućnost postojanja bilo kakvedjevojke kada je izvještaj forenzičarapotvrdio pronalazak samo dvije vrstekrvi na mjestu zločina — zanemarujućičinjenicu da je kasnije te noći padalakiša - a zahvaljujući Grogom, optužbeiznesene tijekom saslušanja samo suizazivale Theov bijes, do te mjere da jemnogo više ostavljao dojam agresivnoghuligana negoli nedužne žrtve.

Gaia, Adoni i ja napeto smoiščekivali Tygren, ali od nje nije bilo nitraga. Pretpostavljali smo da se Valitamožda odselila nekamo, ili sasvimnapustila zemlju. Dio mene nije ju nikrivio. A drugi dio čeznuo je vidjetiThea i Jamesa, čak i ako je to moralobiti zadnji put, samo da im kažem da ihvolim.

Jedne noći prevalila sam put do otokaRikers, probijajući se kroz more demonakako bih našla Thea sklupčanog uskučenoj, prljavoj prostoriji, odjednomtako malenog i stisnutog težinom svogaokruženja. Zatvorenik u jednoj odsusjednih ćelija izvikivao je neko ženskoime i prijetio da će si prerezati žile.Kroz cijeli zatvorski blok u ćelijama

sam, poput paralelnih svjetova, vidjelazločine počinjene od strane njihovihstanara, kao kakve duhovne značkenjihovih grijeha, i vidjela sam i njihovedemone, koji su redom izgledali točnokao i Grogor kad sam ga prvi putsusrela: poput čudovišnih zvijeri,odlučnih da me unište. Ali, i anđeli subili tu. Većina od njih muškarci, nekiblage žene majčinskog izgleda, bdjeli sunad zatvorenicima od čijih mi se zločinadizao želudac. Unatoč svim užasimanjihovih zločina, njihovi su anđeli jošuvijek bili puni ljubavi. Još uvijekbrižni.

Odjednom sam postala svjesnačinjenice da nemam pojma tko je ili štoJames bio tijekom svog smrtnog života,

no kad sam ga zatekla uz Thea, bila samsigurna u jedno: taj je mladić, isti onajna kojeg sam se pri našem prvom susretuonako prezirno obrecnula, bio žilav. UTheovoj ćeliji nalazila su se četiridemona koji su, poput kakvihgorostasnih ragbijaša, prijetećinadvisivali Jamesovu tanašnu pojavu.Ali kukavički su se stisnuli u kut,usuđujući se samo povremeno izprikrajka bocnuti Thea. Činilo se kao daje James taj koji ima nadmoć.

»Što ti radiš ovdje?« kazao je Jameskad sam se pojavila. Theovi demoniistoga trenutka su ustali u namjeri da seokome na mene. Prostrijelio ih jepogledom.

Čvrsto sam ga zagrlila, pa pogledala

u Thea, koji se osvrtao oko sebe. »Je linetko ovdje?«

Pogledala sam u Jamesa: »On meosjeća?«

James je klimnuo glavom:»Najvjerojatnije, neću ti lagati, nije mubilo lako ovdje. Ali mislim da sam gadosad uspio poštedjeti onog najgoreg.Dobro u svemu ovome je to što jenapokon shvatio i naučio biti zahvalanna tome kako mu je dobro bilo prije.Mislio je za sebe da je jak, sve dok nisuzaključali ta vrata. Sada sastavlja dugpopis stvari koje planira učiniti kadiziđe odavde.«

»Znači da nije izgubio nadu?«James je odmahnuo glavom: »Ne

može si dopustiti da je izgubi. Kad vidi

sve te druge tipove ovdje... a, što da tikažem, osim da je zbog toga jošodlučniji domoći se slobode.«

I tako sam ih ostavila, da se drže kao idotad u jednom od najmračnijih mjestana Zemlji, kao dvije svijeće u oluji, iusudila sam se vjerovati da će se,nekako, ipak izvući odatle.

Nedugo kasnije, Kit je, na Margotinoinzistiranje, otišao. Morao je nastavititurneju predstavljanja svoje knjige, anovca je već ponestajalo. Razgovora onjihovom vjenčanju, na mojezadovoljstvo, gotovo da više nije nibilo. Gledao je Margot kako ponovnopronalazi svoje mjesto u New Yorku iuključuje se u život kojemu Kit nijepripadao. U apartmanu koji su uzeli u

Ritz-Carltonu počeo je spavati na kauču.Margot se, tvrdoglavo, pravila da neprimjećuje.

Čekao ju je kad se jedne večerivratila iz Tobyjeva stana. Znala sam dasu razgovarali samo o tome što će sedogoditi s Theom u slučaju da priznakrivnju i da atmosfera nije bila ništaromantičnija od večere u mrtvačnici, aliKit je zamišljao nešto drugo. Bio jeljubomoran. A ljubomora mu jeoduzimala dostojanstvo.

»Izgleda da si se popriličnoudomaćila kod Tobyja«, dočekao ju jeKitov glas iz kuta sobe čim je ušla. Malose prenula.

»Ma daj, Kit, ostavi me na miru«,odvratila je. »Toby je Theov otac, kako

bih se trebala ponašati? Uopće nerazgovarati s njim dok nam sina osuđujuza ubojstvo?«

Kit je slegnuo ramenima: »Ili bijednostavno trebala spavati s njim.«

Samo ga je pogledala, kipteći odbijesa.

Kit je njezinu šutnju protumačio kaopriznanje krivnje.

Uzdahnula sam. »Reci mu da se ništanije dogodilo«, kazala sam Adoniju.Klimnuo je glavom i šapnuo nešto Kitu uuho.

Kit je ustao i polako krenuo premanjoj.

»Zar me više ne voliš?« kazao je.Protrnula sam čuvši bol u njegovu glasu.»Slušaj«, rekla je nakon stanke. »Ovo je

stvarno loše razdoblje za sve nas. Vratise natrag u Sydney, završi svoju turneju,a ja ću doći za tobom za nekolikotjedana.«

Sada je stajao blizu nje, s rukamaobješenim uz tijelo. »Zar me više nevoliš?« ponovio je.

Gledala sam vrtlog pitanja i odgovorau njezinoj glavi. Volim li ga? Ne. Da.Više ne znam. Želim Tobyja. Ne, neželim. Ustvari, želim. Ne želim bitisama. Tako me strah.

Briznula je u plač. Goleme suze, kojesu se odavna skupljale, prštale su joj nadlan, pa zatim na Kitove grudi nakon štoju je privukao u zagrljaj.

Nakon nekog vremena, zakoračila jeunatrag i obrisala ih.

»Obećaj mi da ćeš doći kući«, kazaoje Kit blago.

Podigla je pogled prema njemu.»Obećajem ti da ću doći kući«, rekla je.On se sagnuo i poljubio je u čelo. I kroznekoliko minuta već je otišao.

Trebala sam biti sretna. No, umjestotoga, dok sam gledala Margot kakoprazni ormarić s pićem i provodi besanunoć natopljenu suzama i vinom, počelasam sumnjati u sve. Više nisam znala štoje najbolje za nju. Pa sam se molila.

Idućeg dana, slijedila sam je na putu uTobyjev stan, na oprezu neću li negdjeslučajno ugledati Tygren. Pokucala je naTobyjeva vrata, ali već su bila otvorena.Očekivao ju je.

Našla ga je kako stoji pored prozora,

spreman poletjeti dolje i zaustaviti svakudjevojku koja je nalikovala Theovuopisu Valite. Tolike je dane proveoovako, umotan u svoj stari vunenidžemper, zaboravljajući jesti i piti,zureći van očima koje su polako upadaleu duplje. I dok ga je promatrala, u glavijoj je bljesnulo sjećanje na onu noć naHudsonu, na onih nekoliko sekundi kojeje provela sjedeći sama u čamcu,čekajući Tobyja da izroni. Isto je činila isad. I bila je jednako zabrinuta i, navlastito zaprepaštenje, jednakozaljubljena.

»Vraćam se u Sydney«, kazala je.Okrenuo se i pogledao je, očima koje

su boljele od nedostatka sna. U glavi jeprebirao po lepezi mogućih

zaprepaštenih odgovora. Naposljetku jeizustio tek: »Zašto?«

Uzdahnula je: »Moram nastaviti saživotom, Toby. Vratit ću se uskoro. Alimoram... ovdje nema ničeg za mene,razumiješ?«

Klimnuo je glavom.Ona se slabašno nasmiješila i

okrenula se u namjeri da ode.»Zar nećeš potpisati papire?«Zastala je kao ukopana: »Zaboravila

sam. Sad ću ih potpisati.«Zaputila se do stola i sjela. Toby je

izvukao papire iz kuhinjske ladice istavio ih na stol ispred nje.

»Imaš li kemijsku?«Pronašao je neku i pružio joj je.»Hvala.« Bezizražajno je zurila u

stranicu.Polako, veoma polako, Toby je

položio svoju ruku na njezinu. Podigla jepogled prema njemu: »Toby?«

Nije ju puštao. Umjesto toga, nježnoju je povukao na noge i naslonio joj rukuna struk. Pogledala ga je u od, u toprezimjelo lišće. Prošlo je dugo, dugovremena otkad su posljednji put biliovako blizu jedno drugom. A onda senagnuo i poljubio je. Najnježniji inajiskreniji poljubac u njezinu životu.

Odgurnula ga je. Nagnuo se ponovno.Ovaj put nije ništa poduzela.

27PLAVI DRAGULJ

U ovom bih trenutku trebalaspomenuti da se moj veliki plan dapomirim Margot i Tobyja gotovorasplinuo u svoj zbunjenosti i krivnjikoju sam osjećala vidjevši kako senjezina veza s Kitom, koja se dugo činilatako obećavajućom, naposljetku raspada.Kunem se, nisam imala veze s tim.Nisam je ja uništila. Čak sam se zaklelada ću se držati po strani i pustiti je dasama odluči.

U ovom mi je prijelomnom trenutkutrebala golema doza samokontrole da seponovno ne upletem i prevagnem igru u

svoju korist.Stavila je ruke na Tobyjeve grudi i

odmaknula se.»Što radiš, Toby?«Pažljivo ju je pogledao i nasmiješio

se: »Opraštam se.« Zakoračio je unatrag,uzeo kemijsku sa stola i pružio joj je:»Upravo si se spremala potpisati.«

Pogledala je u kemijsku, pa pogledomponovno okrznula Tobyja. I u tomtrenutku više nije vidjela Tobyja koji jeprošao križni put njihova braka i suđenjanjihovu sinu. Vidjela je istog onogTobyja koji je izronio iz Hudsona prijedvadeset godina. Tobyja za kojeg jemislila da se utopio, Tobyja kojegnikada, nikada nije željela izgubiti.

»Moram razmisliti«, odložila je

olovku i uputila se prema izlazu.»Ne čini to, Margot«, doviknuo je za

njom. »Ne ostavljaj me bez odgovoradok ti lepršaš na drugu stranu planeta.«

Okrenula se u hodniku: »Let mi jesutra. Idem natrag u hotel.«

»Znači - to je to?« rekao je Tobyljutito. »Nećeš čak niti potpisati papireza razvod?«

Stanka. A onda je došetala do njega,uzela papire i kemijsku iz njegove ruke inašvrljala svoje ime na crtu.

Pružila mu je papire bez riječi.Vrativši se u hotel, pripremila je

kupku i dugo ležala u kadi. U mislima jestalno iznova vrtjela njihov poljubac, iisprva je, lebdeći iznad njezine glave,izgledao poput horor filma, zatim poput

komedije, dok na kraju nije zaroniladublje u vodu i dopustila mu da se odvrtionako kako se dogodio. Onako kako gaje osjetila. Kao dom. Kao mir.

Poziv s recepcije natjerao ju je daposkoči iz kade. Imala je posjet, kazaoje recepcionar. Gospodin TobyPoslusny. Može li doći gore? Oklijevalaj e . Da, rekla sam joj, a srce mi jeuzbuđeno lupalo. U redu, kazala je.

Imala sam osjećaj kao da gledamizbačene scene nekog filma. Prisjetilasam se ovog razdoblja vlastita života,kada sam sama odsjela u hotelu tijekomsaslušanja uoči suđenja, povremeno seprisiljavajući otrpjeti ogorčene sastankes Tobyjem oko vremena za posjete Theuili datuma idućeg saslušanja. Sada mi je

sve bilo tako novo i nisam imala pojmašto će se dogoditi.

A onda sam pomislila na svoju smrt.Oduvijek mi je bila tako mutna usjećanju, takav iznenadan događaj. Dami prislonite pištolj na glavu i upitateme kakva je smrt, morala bih reći dapovučete okidač. Nisam imala pojma.Istrgnuta sam s ovog svijeta brže negošto ti džepar na Manhattanu istrgnetorbicu. U jednom trenutku nalazila samse u hotelskoj sobi, u idućem sam stajalanad svojim mrtvim tijelom, a djelićsekunde kasnije već sam upoznavala Nanu zagrobnom životu.

Margot se zamotala bijelim kućnimogrtačem i otvorila vrata. Toby je natrenutak samo stajao na vratima, mršteći

se, dok ga napokon nije pozvala da uđe.»Zašto si došao, Toby?«»Zato što si nešto zaboravila.«»Zar jesam?«»Aha.«Zurila je u njega, a onda ljutito bacila

ruku u zrak: »Što sam zaboravila?«Otrpio je njezin pogled. »Zaboravila

si da imaš muža. I dom. O da, i sina.«»Toby...« srušila se na krevet.Kleknuo je ispred nje i prislonio joj

dlanove na lice: »Ako mi kažeš daprestanem, prestat ću. Obećajem.«

Poljubio ju je. Nije mu rekla daprestane.

Nisam poskočila od radosti zbog togašto joj je rekao ‘Volim te’, ni zbognjezinog ‘I ja tebe’, pa čak ni zbog toga

što su vodili ljubav. Razlog je bio to štosu, nakon dugih sati šaputanja najastucima o prošlosti, pa onda i obudućnosti, uz zaglušujuću buku iz parkai blještava svjetla proslave Kineskenove godine, odlučili pokušati ponovno.

I dok je iznad grada odjekivala glazbai zvuci pucnjave, dok je Margotina auragorjela zlatnim sjajem, a svjetlo okonjezina srca živo pulsiralo, Gaia i jasmo se grlile, a ja sam plakala i molilaje da mi kaže da ne sanjam. Da se sve tostvarno događa.

Dugo su ostali zagrljeni u krevetu,ispreplićući prste isto kao što su to činilii prije toliko godina u Tobyjevu jadnomtavanskom stanu u West Villageu.

»Koliko je sati?« Toby se nagnuo

preko Margot kako bi pogledao na sat.»Jedanaest. Zašto?«Skočio je na noge i nabacio košulju.»Kamo ideš?« upitala je,

uspravljajući se u krevetu. »Reci mi dane ideš kući?«

»Idem kući.« Hitro se sagnuo naprijedi poljubio je u čelo: »Ali brzo sevraćam.«

»A zbog čega ideš kući?«»Idem po mobitel«, kazao je. »Što

ako me netko od istražitelja nazove uvezi Thea? Ne mogu me dobiti dok samovdje.«

Toby ju je pogledao u krevetu,sklupčanu oko jastuka. Nasmiješio se.»Neću dugo.« A onda je načasoklijevao, pa je još jednom pogledao,

ovaj put veoma ozbiljno. Prvi put nakondugo, dugo godina vidjela sam kako seoko njega stvara led. Njegov strah.

»Čekat ćeš me, zar ne?«Margot se nasmijala: »Tobes, pa

kamo bih mogla otići?« I dalje je zurio.»Da«, kazala je. »Čekat ću te.«

Čuvši to, otišao je.Evo zbog čega se ne sjećam kako sam

umrla, pomislila sam. Zbog toga što senegdje pred kraj moga života cestaračvala. I dok sam ja izabrala jedan put,Margot je sada krenula drugim. Na nekinačin, ova su dva puta imala vezu kojunisam vidjela. Negdje su se ispreplitali,kako bi me doveli mome kraju. A sadakada sam vidjela kamo bi ovaj putmogao voditi, u novi život s Tobyjem, u

brak koji bi ovoga puta stvarno mogaouspjeti, nisam željela da mu dođe kraj.

I tako, kad su mi kroz krila počelestizati poruke Pusti, pusti, nisam mogla.

Kucanje na vratima. Poskočila sam.»Posluga, gospođo«, rekao je glas sdruge strane vrata. Kada je Margototvorila vrata, bila sam spremna na sve.Mladić koji je stajao pred njom sposlužavnikom hrane samo ju jepogledao, a zatim odložio poslužavnikna krevet i izišao ne očekujućinapojnicu.

Gledala sam kako Margot uskače podtuš, a onda pregledala hodnik u potraziza demonima. Grogor je odnekudvrebao. Osjećala sam to.

Vrativši se u stan, Toby je pronašao

ceduljicu koju je netko gurnuo ispodvrata. Zamalo mu je promakla. Nakonšto je iz kuhinjske ladice iskopaomobitel i punjač, a onda se malopotapšao po obrazima losionom zaposlije brijanja i provjerio zube, zgrabioje nešto čiste odjeće i zaputio se natrag kMargot. No, onda ju je ugledao.

Bijela omotnica. Bez imena i adrese.Poderao ju je i iz nje izvukao bijeli,zgužvani komad papira, ispisan djetinjimrukopisom. Na papiru je pisalo:

Gospodine,pišem da vam kažem žao mi je zbog

vašeg sina. Ja sam djevojka za koju jegovorio novinama. Zbog razloga štosad ne mogu objasniti ne želim da sezna moj identitet. Opet ću se javit pa

možemo popričati o ovome, ja ne želimda nevin čovjek završi u zatvor.

Ono što vaš sin govori je istina.VToby je izjurio na hodnik. Stara

gospođa O’Connor iz stana preko putaupravo se vraćala iz svoje noćne šetnje.Toby ju je zgrabio kao da je opsjednut.

»Gđo O’Connor, jeste li vidjeli ikogada mi dolazi na vrata večeras?«

Zurila je u njega: »Ovaj, ne, dušo,mislim da nisam...«

Pojurio je prema još jednim vratima isilovito zalupao. Nakon nekoliko minutavrata su se otvorila. Unutra je treštalaglazba. Na pragu je stajao neki pijanimladi Kinez. »Sretna Nova godina,stari!«

Nema smisla niti pitati. Toby jeotrčao natrag u stan. Drhtavim rukama jezgrabio pismo i pročitao ga još nekolikoputa. A onda je nazvao 911 i molio Bogada Margot održi riječ. Da ga čeka.

A to je i činila. Pojela je komad patkes preljevom od marelice na smeđoj riži ipopila pola koktela, jednog odspecijaliteta kuće. Razmišljala je o tomešto će sljedeće učiniti. Razmišljala je otome što je htjela da se sljedeće dogodi.I vratila se u onaj svoj davni san: kućicuu cvijeću. U njoj Toby, piše. Theo,slobodan čovjek.

Možda taj san ipak nije bionedostižan.

A ja više nisam znala što da učinim,jer sam je gledala kako ponovno sanja i

zaljubljuje se, gledala kako njezinotijelo ponovno blista sjajem nade, asvjetlo oko njezina srca, koje je sve ovegodine spavalo, sada pulsira i širi se iznje poput bijele, zasljepljujućemjesečine. No, poruke koje su mi stizale,govorile su: Pusti, pusti, i bila samizbezumljena od panike jer sam se sjetilaonoga što sam vidjela neposredno nakonsvoje smrti: vlastito tijelo, kako leži naovom krevetu, na ovim plahtama, licemprema dolje u vlastitoj krvi.

Ne puštaj nikoga unutra, govorilasam joj. Je li me Toby ubio, pomislilasam. Je li to bio Toby? Ili Kit? Valita?Sonya? Pjevala sam Pjesmu duša. Bježiodavde! Bježi! govorila sam joj. Tkogod da je trebao ući kroz ta vrata, ubit će

je, bila sam sigurna u to. Naposljetkusam joj rekla da pođe gledati proslavukroz prozor. Kineska nova godina.Godina zmije. Pogledaj, imaju platformeu obliku zmije. I vatromet. Ustvari, pođidolje i pogledaj. Prošvrljaj malo.

Podigla je čašu s posljednjimgutljajem vina i prišla prozoru, gledajućidolje u park. Točno ispod nalazila seskupina ljudi. Parkom je vijugalaparada. Nebom su zviždali vatrometi,prikrivajući zvuke povremenihslavljeničkih pucnjeva. Otvorila jeprozor i načas se okrenula pogledati nasat pokraj kreveta. Bila je skoro ponoć.O, Toby, pomislila je. Zašto nisi mogaostići na vrijeme da ovo vidiš? A ja samjoj rekla, Zaključaj vrata. Ali samo se

nasmijala i kao rukom izbrisala tu misaoiz glave.

A onda, ponoć.Zvuk otkucaja sata odzvanja iz

zvučnika u parku. Jedan.. . Margotnasloni dlanove na prozorsku dasku,gledajući dolje. Dva... Na drugom krajugrada, Toby je odustao od čekanja nataksi i trči prema hotelu. Tri... Pogledamu plavi kamen oko svog vrata. Sto su onorekli da sam imala na sebi kada supronašli moje tijelo? Kašmirski safir?Četiri... Margot uzima Tobyjevu jaknu iprebacuje je preko ramena da je zaštitiod hladnoće. Pet... U parku ispod, netkoslaveći ispaljuje hitac u nebo. Šest...Vidim ga. Vidim metak kako luta kroztamu. Vidim ga kao što vidite novčić

koji vam netko dobaci, ili loptu nakonšto je udari reket. Vidim kamo leti, točnoprema prozoru. I znam, u tom trenutkuznam: Mogu ga dohvatiti. Mogu gazaustaviti. A onda, poruka u mojimkrilima: Pusti. Sedam... Zašto? upitamnaglas. Osam... Pusti. Devet... Tobystiže u predvorje hotela. Nestrpljivoudara po gumbu dizala. Deset...Zatvorim oči. Jedanaest... Metak pogađasvoj cilj, točno u blizini Margotina srca.Dvanaest... Ona pada unatrag, natrenutak hvatajući zrak, gledajući meravno u oči dok se naginjem nad njom,držeći je u naručju, plačući i govorećijoj: U redu je, u redu je, sada je gotovo.Gotovo je. A onda me pogleda i ispružiruku prema meni. Čvrsto je stisnem.

Jedno smo.

28CESTA MEDU

BREŽULJCIMAPostoji određena bliskost i intima u

ulozi anđela koja je svojstvena samosvetima. Dok sam pripadala ljudskomrodu, ne bih bila u stanju vidjeti dalje odsvojih anđeoskih obveza i dužnosti, a dane osjetim nelagodu zbog činjenicekoliko je sve to voajerski djelovalo ikakvo je narušavanje privatnostiuključivalo. Tek kao anđeo bila sam ustanju vidjeti koliko je zapravo ovakvavrsta zaštite suosjećajna, i koliko jebrižna ovakva pratnja. Tek kao anđeo

bila sam u stanju doživjeti smrt onakvomkakva zaista jest.

Ustala sam i gledala u Margotinotijelo na tlu, ponovno proživljavajućisve što sam osjećala prvi put,neposredno nakon svoje smrti. Šok zbogpogleda na samu sebe bez pulsa. Užasanstrah od toga što ovo znači. Samo štosam to ovaj put prihvaćala. Nisamispružila ruku kako bi joj dotakla obrazzato što je ona bila ja — učinila sam tokako bih potvrdila pomisao koja meobuzela: da sam stigla na kraj cestesmrtnosti. I da ostavljam Margot zasobom.

Nan se pojavila netom prije no što jestigao Toby. Čin milosti, pretpostavljam.Ne bih se mogla nositi s tim da sam ga

vidjela kako teturajući ulazi u sobu,rumena lica i sav zadihan, samo kako biondje pronašao tijelo. Bilo je dovoljnogrozno samo to zamišljati. Nan mi jekazala da je slijedim, i to brzo. Pogledazamagljena od suza, nagnula sam seprema Tobyjevoj jakni prebačenoj prekostolca i udahnula njezin miris. Osjećalasam neizrecivu potrebu da nešto ostavimza sobom, poruku možda, bilo kakavznak da ću ga, premda ga najvjerojatnijeviše nikada neću vidjeti, zauvijekvoljeti. Ali nisam mogla učiniti ništaosim polako slijediti Nan u noć.

Ponovno sam se našla u mračnoj,vlažnoj tišini Theove zatvorske ćelije,točno pored njega koji je prekriženihnogu sjedio na podu i crtao. Nježno je

pjevušio sebi u bradu, neku melodijukoja je zvučala jako slično Pjesmi duša.James je stajao pokraj prozoraobasjanog mjesečinom. Brzo mi jeprišao i čvrsto me zagrlio.

»Imam vijesti«, kazao je, stišćući meza ruke. »Tygren me posjetila. Uvjerenaje da može nagovoriti Valitu da napokonprogovori.«

Zatvorila sam oči i uzdahnula odolakšanja. »To je divno«, odvratila sam.A onda sam zaplakala.

»Što ti je?« upitao me James.Pogledala sam u Thea. Nisam znala kadaću ga opet vidjeti, i hoću li ga više ikadavidjeti. Pokušala sam to objasnitiJamesu, ali iz mojih usta izlazili su samonerazgovjetni jecaji, pa se okrenuo

prema Nan tražeći objašnjenje. Samo jezatresla glavom, kao da želi reći kakonije na njoj da objašnjava. Čučnula sam,pružila ruke prema Theu i zagrlila ga.Načas je podigao pogled, svjestan da sezrak oko njega odjednom čini drukčijim.A potom se vratio crtanju. Prekrivao jepopločani pod krokodilima od krede.

»Moramo poći«, požurivala me Nan.James je odvratio pogled od Nan i

pogledao u mene: »Kamo idete?«»Margot je mrtva«, odvratila sam,

otirući suze i duboko dišući. »Došla samse pozdraviti s tobom i Theom.« Željelasam reći mnogo više. »Želim da znaškako ne postoji baš nitko na ovomesvijetu kome bih radije povjerila brigu onjemu.« Nasmiješila sam se i okrenula,

spremajući se otići.»Pričekaj.« James je zakoračio prema

meni s ozbiljnim izrazom na licu:»Samo... pričekaj malo, Ruth.« Natrenutak je pogledao u Nan. »Ovo jevažno. Samo još sekundu.« Uzeo me zaobje ruke i značajno se zagledao u mene:»Znaš, nikada me nisi pitala tko sam bioprije, zašto sam baš ja Theov anđeo.«

Zbunjeno sam ga pogledala: »Pa tkosi bio?«

Na trenutak je zadržao moj pogled.»Ja sam bio dijamant koji nisi moglaspasiti«, kazao je. »Ja sam tvoj sin.«

Učinila sam korak unatrag i nakratkopogledala u Thea. I tada sam vidjelasličnosti među njima, koje su miodjednom postale očite poput otkrivenih

istina: prkosnu vilicu, četvrtaste, krupnedlanove. I sjetila sam se kako sampromatrala bebu u Margotinoj utrobi,Sethovu bebu, i onog osjećaja kad samje izgubila, zbunjenosti i neznanja štosam uopće izgubila. I toga kako sam sena svaki njegov neproslavljeni rođendanpitala kako bi moj život izgledao da je todijete preživjelo.

A sad sam ga upoznala.»Nemamo mnogo vremena«, začula

sam Nanino upozorenje iza leđa.Ponovno sam prišla Jamesu i čvrsto

ga zagrlila: »Zašto mi nisi rekaoranije?«

»Zar bi to uopće išta promijenilo?Svejedno smo obitelj.«

Okrenuo se prema Theu: »Jednoga

dana, srest ćemo se kao braća.«Pogledala sam u obojicu, čovjeka i

anđela. Moje sinove.Poljubila sam Jamesa u obraz i, prije

nego što sam stigla ponovno zaustiti,više ga nije bilo.

Nan i ja stigle smo u dolinu sjezerom, istu onu gdje smo se prvi putsrele. Imala sam čudan osjećaj simetrije.Gotovo da sam očekivala da meponovno gurne u jezero i pošalje natragna Zemlju po treći put. Sklopila sam očii osjećala kako me visoka trava milujepo prstima, ćutila vlažnu zemlju podsvojim stopalima. Spremala sam se zaono što me čekalo. U daljini sam opetvidjela cestu koja je vijugala međuzelenim brežuljcima, i srce mi je

potonulo. Bila sam sigurna da znamkamo vodi. »Idem li sada u Pakao?«upitala sam drhtavim glasom.

Ona je zastala i zagledala se u mene.Prošlo je nekoliko minuta. »Nan?«Napokon je progovorila: »Sada

moraš predati svoj dnevnik Bogu, Ruth.«Uzela me za ruku i povela prema

jezeru. »Ne«, pobunila sam se kada smostigle do ruba vode. »Ne vraćam seunutra. Nikako.«

Nije se obazirala na mene. »Položisvoj dnevnik na vodu. Predaj ga Bogu.Sada je njegov.«

»Kako da to učinim?«»Pa, znam da ti se to neće svidjeti,

ali, ustvari, moraš ući u vodu. Nećeš seutopiti, obećajem.«

Zakoračila sam u vodu, čvrstostiskajući njezine ruke. Istog trenutka,voda koja je izvirala iz mojih leđaodvezala se poput dviju vrpca i,odvojivši se od moje kože, stala polakootjecati pod namreškanu površinuzelenog jezera. A na toj namreškanojpovršini, odjednom su se staliizmjenjivati prizori Margot, prizoriTobyja i Thea, prizori svega što samvidjela i čula, dotakla i osjetila. Svegaod čega sam strahovala, svega što samvoljela, svega u što sam vjerovala. I sveje to odnosila voda. Kao neku knjigu naputu sve do prijestolja Božjeg.

»I, što sad?« upitala sam. »Je li Pakaona drugom kraju one ceste gore?«

Još uvijek smo stajale u jezeru.

»Sjećaš li se što se dogodilo onoga danakad si spriječila automobilsku nesreću?«kazala je.

»Zaustavila sam je.«»A kako si to učinila?«»Mislim da je imalo neke veze s

vjerovanjem.«»I što se onda dogodilo?«»Moje tijelo se promijenilo.«Primaknula se bliže, a haljina joj se

poput lepeze širila kroz vodu. »Postalasi Serafin. Najviši anđeoski red, vojskasvjetlosti koja stoji između raja i pakla,mač u ruci Božjoj.«

»Što?«»Mač u ruci Božjoj«, ponovila je

veoma polako. »Živi mač. Koji dijelisvjetlo od tame. I upravo zato si morala

proživjeti najmučnija iskustva. Možešpostati Serafin samo ako prođeš krozvatru pročišćenja. Jedino pateći, onakokako samo onaj tko se vratio kao vlastitianđeo čuvar može patiti.«

Osjetila sam kako se raspliću čvorovinegdje tako duboko u mojoj nutrini dasam se na trenutak nagnula naprijed,odjednom se osjećajući oslobođenompoput šarenog zmaja kojeg snažni vjetarvuče u nebeske visine. Nan je pričekalada se uspravim te je nastavila.

»Kada si se vratila kao anđeo, tvojaje sadašnjost ujedno bila i tvojaprošlost, i kao takva imala si mogućnostdonositi odluke koje će istodobnoutjecati i na tvoj smrtni i besmrtni put.Upravo su te odluke odredile kamo će te

tvoja duhovna sudbina odvesti. Sve štosi proživjela, proživjela si zbog ovoga.«

»Ali što je s Grogorom?« upitala samtiho. »I mojom nagodbom s njim?Mislila sam da idem u Pakao.«

»To bi se možda i dogodilo da sutvoji razlozi bili isključivo sebični. Aliti si odlučila žrtvovati vlastitu srećukako bi postigla Theovu. Bog je već tadaznao da ćeš jednoga dana postati jedanod Njegovih najboljih anđela. Ali prvosi morala naučiti vjerovati.«

Držala sam se za nju, a onda se, istokao i prije toliko godina, sagnulanaprijed, pokušavajući doći do daha.No, ovaj put od olakšanja, a ne od šoka.Pogled mi je poletio prema cesti međubrežuljcima.

»Znači... to onda nije cesta premaPaklu?«

»Upravo suprotno.«Kada sam se napokon sabrala,

pogledala sam je u oči i sjetila se pitanjakoje me je mučilo svih ovih godina,pitanja koje je obojilo sva mojaiskustva, svaku dimenziju moga žaljenja.

»Zašto sam morala proći kroz sveovo?« rekla sam tiho. »Zašto se nisamvratila kao anđeo čuvar neke ljubaznestarice, ili slavne ličnosti, ili nekoga tkoje vodio miran i sretan život... Zašto samse vratila kao Margotin anđeo? Je li tobila pogreška?«

»Apsolutno ne«, objasnila mi je Nanpažljivo. »Odabrana si kao vlastitianđeo čuvar jer je to bio jedini način da

dovršiš svoje duhovno putovanje. To jebio jedini način da postaneš to što sisad.« Malo se odmaknula i nasmiješilase. »Mač se ne kuje u vodi, Ruth. Kujese u vatri.«

Pogledala sam u cestu pred sobom, ukrajolik oko sebe. Pomislila sam naTobyja. Hoću li ga ikada više vidjeti?

Nan me stisnula za ramena. Vjeruj,kazala je. Vjeruj.

Klimnula sam glavom.»U redu«, rekla sam. Učinimo to.I povela me onamo, do same ceste, do

samoga kraja.Mač u ruci Božjoj.

Nebeski mačProšlo je mnogo godina otkada sam

prvi put položila svoj dnevnik na vodu ipustila ga da otplovi... kamo god. Nadamse da je bio dobro štivo. Nadam se da jenekome koristio.

Otada nisam imala ni trenutkapredaha. Moje aktivnosti su umeđuvremenu postale mnogo višemeđunarodne, recimo to tako, negoli mojprvi izlazak u svijet kao anđeo.Spriječila sam desetke svjetskih ratova.Bila sam među onim Serafinima koji sustajali u kristalnoplavim, mrzlimdubinama Antarktika i zadržavaliotopljenu vodu ledenjaka pretvarajući jeu oblake, odnoseći je daleko u

stratosferu, čak i rastvarajući zemljukako bi se oceani slili u njezino crvenosrce. Stajala sam u tihim središtimatornada - da, baš kao Dorothy - iusmjeravala ih mimo kuća prepunihdjece, podizala sam životinje koje bizalutale u njihov vakuum i držala ih usigurnosti svoga naručja dok ne biprestali, pa ih onda pustila da idu svojimputem. Odgurivala sam tsunamije, poputzidova što se urušavaju, od kopnaprošaranog hotelima, domovima,malenim figurama koje, ne znajući, gradedvorce od pijeska na plažama.

S vremena na vrijeme, poruka ukrilima kaže mi da pustim. Kaže mi dagledam kako tornado odnosi nečiju kuću,nečiji život, kaže mi da pustim potres da

se dogodi i samo pokupim komadiće,kaže mi da pustim tsunami. Nemampojma zašto.

Ali pustim.Još uvijek vidim Tobyja. Gledala sam

ga kako izgubljeno tumara po stanu usvom ofucanom džemperu i cipelamaprepunim rupa poput švicarskog sira,gledala sam ga kako zamjenjuje svojenaočale debljim lećama, a svoje zube sasve više i više komadića porculana.Gledala sam ga dok je govorio o meni naTheovom vjenčanju, nadajući se da muneće izletjeti onaj dio o drogama, igledala sam ga kako u rukama drži našedvije unučice, blizanke, i ustraje u željida jedna od njh dobije ime ‘Margot’.

Razgovaram s njim. Govorim mu kako

je ovdje. Govorim mu da pođe liječniku,pa uskoro i da se pobrine za tu ruku, zataj kašalj. Ili tu bol u trbuhu.Pregledavam njegove rukopise igovorim mu gdje mu nedostaje zarez,gdje bi mogao nešto popraviti. Govorimmu da ga volim.

I govorim mu da sam tu, zauvijek.I da ga čekam.