David Day

Tolkinov prsten

I GLAVA

TOLKINOV UM

Tolkinov Prsten je vrsta literarnog detektivskog dosijea koji se svodi na istraivanje imaginacije D. R. R. Tolkina. U Tolkinovom Prstenu razmatramo izvore Tolkinove inspiracije za njegov roman epske fantastike, Gospodar Prstenova. U ovom istraivanju simbol prstena je od primarne vanosti. Razumijevanjem njegovog smisla i znaaja, poinjemo da shvaamo kako je Tolkinov Gospodar Prstenova proistekao iz drevne tradicije prianja pria koja se protee unatrag sve do osvita zapadne civilizacije.

Tolkin je svojevremeno opisao kako je Bilbovo otkrie Prstena u jednoj orkoj peini predstavljalo isto toliko iznenaenje za autora kao i za njegovog hobitskog junaka. Tolkin je u to vrijeme znao isto toliko malo o njegovoj povijesti kao i Bilbo Bagins. Takoer je objasnio kako je prerastao od prostog predmeta zapleta u Hobitima u sredinju sliku njegove epske prie Gospodara Prstenova. Ba kao to je Tolkinov arobnjak Gandalf krenuo u otkrivanje povijesti Hobitovog Prstena, tako emo u ovoj knjizi i mi tragati za povijesti i porijeklom Tolkinovog Prstena.

Kako je dolo do toga da Prsten bude tako nehajno odbaen i zaturen u piljama Tolkinovog uma? Istina je da je Tolkinov Prsten imao svoje porijeklo u tradiciji pria o potrazi za prstenom koje su nastale prije no to su sagraene egipatske piramide ili podignuti

1

bedemi Babilona. Dok su se slavna grka civilizacija i mono rimsko carstvo uzdizali i padali, ova tradicija je nastavljala da ivi. Ona je preivjela pad poganskih bogova, kao i uzdizanje Bude, Muhameda i Krista.

Mada je tradicija potrage za prstenom prvobitno nastala meu plemenskim narodima mnogo prije no to su se pojavile pisane zabiljeke, to ne znai da nemamo predstavu o njenim ranim formama. Znaajno je to u dvadesetom stoljeu simbolini rituali potrage za prstenom ostaju neokrnjeni u jednom od svojih najelementarnijih oblika meu nomadskim plemenima Laponije i Sibira. Antropolozi koji su ivjeli meu amanskim Laponcima u dvadestom stoljeu esto su biljeili ritualne potrage za prstenom.U ovoj ceremoniji plemenski aman ili vra postavlja bronani prsten na gornju opnu svetog bubnja. are i oznake na koi bubnja su, u sutini, kozmika mapa ljudskih i duhovnih svjetova. aman poinje da pjeva bajalicu i njeno udara o ivicu bubnja svojim batom za bubanj, usljed ega se prsten pomie i plee. Kretanje prstena je putovanje ljudske due. Dok se prsten pomie po kozmikoj mapi, aman pjeva o opasnom putovanju due kroz ljudske i duhovne svjetove.

Tolkinov prsten pokuava da povee knjikog oksfordskog nastavnika, kakav je bio Tolkin, i tog divljeg plemenskog amana u jedinstvenu tradiciju koja obuhvaa vie od pet tisua godina. Tolkin koji kuca po tastaturi svoje pisae maine dok se lutajui duh njegovog hobitskog junaka kree i igra po njenom taktu ne razlikuje se od amana koji udara svoj bubanj; niti je putovanje Tolkinovog Prstena preko mapa Srednje Zemlje u sutini razliito od putovanja amanovog prstena preko mape njegovih ljudskih i duhovnih svjetova na bubnju.

U svom Gospodaru Prstenova D. R. R, Tolkin je probudio neto duboko u ljudskoj svijesti kroz univerzalni jezik mitskih slika izvuenih iz rane povijesti ovjeanstva. Njegova epska pria ini ga nasljednikom drevne tradicije pripovijedanja koja je koristila opi

2

simboliki jezik mita da bi stvorila najobimniju cjelinu izmiljene mitologije u povijesti knjievnosti.

U traganju za izvorima Tolkinovog Prstena italakoj publici otvaramo mogunost da shvati i procijeni svijet mita i legende iz koga je Tolkin crpio svoju inspiraciju. Bogatstvo ovog naslijea je oevidno u njegovim priama i njegovim kolosalnim mitolokim strukturama. Tolkin je bio duboko posveen prouavanju drevne mudrosti i poznavanja ljudske due kakve su sauvane u mitu i legendi.

"Mene zanima mitoloka inventivnost i misterija knjievnog stvaralatva", napisao je Tolkin u pismu nekom itaocu. "Od svojih ranih dana alio sam zbog siromatva svoje voljene domovine; ona nije imala vlastite prie, bar ne onih vrijednosti koje sam ja traio, a koje su se mogle nai u legendama drugih zemalja. Postojalo je neto grko, i keltsko, i romansko, germansko, skandinavsko, i finsko; ali nita englesko, osim obezvrijeenih pjesmarica."

Ovo je bila Tolkinova ivotna ambicija. Njegova opsesija bila je tako velika da bi moglo da se tvrdi kako je nesumnjiva knjievna vrijednost Tolkinove epske prie u Gospodaru Prstenova bila skoro od sekundarne vanosti. Koliko god da je ovaj roman znaajan, bilo kakvom analizom Tolkinovog ivota i rada shvatit emo da je njegova najvea strast i najgrandioznija ambicija bila usredotoena na stvaranje jednog cjelokupnog mitolokog sistema za engleski narod.

"Namjera mi je bila da stvorim jezgro manje-vie povezane legende, koja bi se protezala od velike i kosmogonijske, do nivoa romantine bajke... koju bih mogao da posvetim jednostavno: Engleskoj, mojoj domovini."

Veliina ovog poduhvata je zapanjujua. To je kao da je Homer, prije no to je napisao "Ilijadu" i "Odiseju", prvo morao da izmisli cijelu grku mitologiju i povijest. Zaista je izuzetan nivo na kojem je uspio to da ostvari. U velikoj mjeri Tolkinova izmiljena mitologija u popularnoj uobrazilji definitivno je postala mitologija

3

Engleske. Osim toga, to je sigurno najsloeniji i najdetaljniji izmiljeni svijet u cjelokupnoj knjievnosti.

Klju za Tolkinov svijet nije toliko u tome gdje bi se on mogao nai, koliko u tome kada bi se on mogao nai. "Pozornica moje prie je ovaj svijet, ovaj u kome mi sada ivimo, ali povijesni period je imaginaran", pisao je. "Radnja prie se odigrava na sjeverozapadu Srednje Zemlje, to je po geografskoj irini ekvivalentno obalskom podruju Evrope i sjevernoj obali Mediterana."

To imaginarno vrijeme je mitsko, neposredno prije prvih ljudskih povijest i uzdizanja bilo koje zabiljeene civilizacije. Ono poinje sa stvaranjem svijeta poznatog kao Arda (Srednja Zemlja i Neumirue Zemlje) u prostranim sferama zraka i svjetlosti. Taj svijet naseljavaju poganski Bogovi, Vilenjaci, Patuljci, Enti, Orci, Trolovi, Zmajevi - i, najzad, smrtni Ljudi.

Nalazimo se trideset sedam tisua godina u povijesti ovog svijeta prije poetka dogaaja isprianih u Gospodaru Prstenova. Poslije Rata Prstena prolazi mnogo milenijuma prije no to se doe "konano i neizbeno do uobiajeno prihvaene povijesti".

U fusnoti jednog od svojih pisama Tolkin procjenjuje da je nae povijesno vrijeme nastupilo nekih est tisua godina poslije Treeg Doba to, po njegovoj sugestiji, stavlja dvadeseto stoljee u Peto ili esto Doba sistema raunanja Srednje Zemlje. Dakle, kao oni koji pokuavaju da odrede datum stvaranja svijeta preko tekstova u Bibliji, mi sad moemo da izraunamo da je vrijeme Tolkinovog Rata za Prsten negdje izmeu 4000 i 5000. god. prije n. e.; dok stvaranje njegovog svijeta Arde mora da bude smjeteno u 41000 god. prije n. e.

Naravno, Tolkinov svijet Arde nije se stvorio ni iz ega. On je predstavljao saetak svega to je Tolkin bio: kreativni pisac, filolog, povjesniar, poznavalac narodnih obiaja, mitograf, geograf, filozof, umjetnik. Jednom je o Danteu napisano: "Skoro sva enciklopedijska erudicija srednjeg vijeka je iskovana i zavarena, u bijelom usijanju jedne nesalomive volje, u od elika spletenu

4

strukturu Boanstvene komedije." Slino tome, o Tolkinu bi se moglo rei da je saimanje svega to je proitao, znao, o emu je sanjao i u to je vjerovao od zapadnjake povijesti i kulture ulo u stvaranje njegovog svijeta Srednje Zemlje i Neumiruih Zemalja.

Da bi se razumio kreativni proces Tolkinovog uma, zanimljivo je paljivo razmotriti njegov esej "O bajkama". Tolkin je nagovijestio da se proces kojim su se bajke tradicionalno stvarale dobro uklapa u udomaenu metaforu kuhanja juhe: "Govorei o povijesti pria, i naroito bajki, moemo da kaemo da Lonac Juhe, Kotao Prie, uvijek vri, a u njega se neprestano dodaju novi sastojci, ukusni i neukusni."

Tolkin nas zapravo upozorava da se ne latimo zadatka da ispitujemo kosti u pokuaju da odredimo prirodu vola od koga se juha kuha. "Povijest bajki je vjerovatno sloenija od fizike povijesti ljudske rase, i isto toliko sloena kao i povijest ljudskog jezika."

On nas upozorava da "razmrenje intrigantne mree Prie sad nadilazi vjetinu svih drugih osim Vilenjaka". Svakako, recept za Tolkinov Kotao Prie bio je veoma sloen. Njegove kosti i sastojci, ukusni i neukusni, crpljeni su iz mnogih povijest, mitova, pripovjesti, folklora, saga. Ovome je pridodat juni sastojak iste mate.

Tokinov Prsten nije pokuaj da se ispita Gospodar Prstenova stranu po stranu, sliku, po sliku. On e ire pokuati da istrai onu bogatu knjievnu, mitoloku i povjesnu grau koja je inspirirala Tolkina pri stvaranju njegovog epskog romana. To su mitovi i legende sa kojima je profesor Tolkin bio blisko upoznat, i povodom kojih je esto oajavao jer ih je malo italaca u dvadesetom stoljeu ak i povrno poznavalo.

Jedan od Tolkinovih glavnih pokretaa inspiracije za knjievno stvaranje bio je filoloki. On je sebe, iznad svega, smatrao filologom. "Poeo sam s jezikom, i naao sam se upleten u izmiljanje legendi iste arome", jednom je napisao. Sam jezik je navodio na predstavu o jednom svijetu, a ne obrnuto.

Jedna od najuvenijih Tolkinovih izjava proistekla je iz odgovora na pitanje odakle su se pojavili Hobiti. "Sve ega se sjeam

5

u vezi s poetkom Hobita je da sam sjedio i pregledao diplomske testove, jednako umoran od tog godinjeg posla koji je bio nametnut nama, siromanim fakultetskim nastavnicima s djecom. Na praznom listu nakrabao sam: 'U jednoj rupi u zemlji ivio je Hobit.' Niti sam znao niti sad znam zato."

Poslije toga, njegov zadatak bio je da objasni sebi to je to tono Hobit i to on radi u toj rupi u zemlji. Osim Hobita, Tolkin je stvorio druge rase i stvorenja ija imena je sam izmislio, kao to su Balrozi, Urui i Nazguli. Tipinije za Tolkina, meutim, bilo je da uzima rijei iz fragmenata drevnih mitologija i legendi. esto je birao staroengleske rijei koje su nagovjetavale malo ili nita prosjenom itaocu. Nerazumljive rijei kao to su Orci, Enti, Vozi bile su njegovim matovitim umom proirene i pretvorene u upeatljive i originalne tvorevine. U drugim sluajevima, Tolkin je uzimao kliee mita i bajke kao to su Vilenjak, Patuljak, arobnjak, koje je energino preoblikovao. Svima je podario ustreptao, bujan ivot i prostrani novostvoreni svijet u kome su mogli da ive i diu.

Osnovni pokuaj u Tolkinovom stvaranju bio je da se stvori iluzija da je Srednja Zemlja svijet arhetipova koji su preivjeli u rasno podsvjesnom engleskog naroda. Sve to Englezi jesu i to znaju dolazi iz ovog svijeta. Svi veliki dogaaji engleske povijesti su preoblikovani u arhetipsku formu u ovom drevnom mitskom svijetu.U svom cjelokupnom pisanju o zamiljenim zbivanjima i linostima Tolkin upotrebljava omiljen knjievni izum, izmilja neku vrstu "prototipske prie" za koju nas ohrabruje da je prihvatimo kao "istinski dogaaj" koji bi objasnio kasnije dobro znane legende i prie mnogih naroda.

Tolkinovo stvaranje i potonue njegovog monog ostrvskog kraljevstva Numenor bio je namjerni pokuaj da se napie "istinita pria" koja stoji iza mita o Atlantidi. U Gospodaru Prstenova, u poljupcu Princa Aragorna koji budi usnulu Princezu Eovinu, treba da prepoznamo "porijeklo" bajke o Uspavanoj ljepotici. esto nam se navode prototipovi vrste: Glaurung Zlatni je "Otac Zmajeva"; Durin Besmrtni - Jedan od "Sedam Otaca Patuljaka". Tolkin nam ak

6

saopava "istinitu priu" koja stoji iza one dobro poznate fraze "Pukotine Sudbine", pretvarajui to u "istinsko" i zastraujue mjesto.

Konano, sam Tolkinov Prsten treba da bude onaj arhetipski Prsten na kome se zasnivaju svi drugi ciklusi potrage za prstenom. Istina je, naravno, upravo suprotna, mada Tolkinov Prsten daje svoj jedinstveni doprinos toj drevnoj tradiciji.

Ovo ne treba da nagovijesti da Tolkin jednostavno erupa likove iz mitova i legendi. Stvaralaka mata je kompleksna. Da bismo prikazali neto od stvaralakog procesa Tolkinovog uma, razmotrit emo jedan neznatniji motiv koji nije u vezi s tradicijom poslanja Prstena, a koji pokazuje kako se sirovi materijal preobraava u kreativnu knjievnost fikcije.

Uzmimo primjer jednog izvora s kojim je veina italaca ve upoznata: Magbet Viljema ekspira. Nema sumnje da je taj komad bio jedan manje vaan izvor za neke aspekte Tolkinovog romana. Zaudo, on je bio izvor "negativne inspiracije". To je zato to Tolkin zaista nije trpio ovaj komad, mada je bio fasciniran povijesnom i mitskom priom o Magbetu.

Tolkin je izgleda prilino uivao izgovarajui krajnju herezu za jednog Engleza, a to je da mrzi ekspira uope. U stvari, on je otiao ak i dalje, i bio sklon da objavi kako odbacuje dramu kao knjievnu formu u cjelini. U svom eseju "O bajkama" Tolkin zakljuuje da je drama u osnovi neprijatelj mnogo voljenoj "fantastici" zato to je, sama po sebi, neka vrsta izvitoperene fantastike. Tolkin je izjavio da je fantastici, vie od bilo koje druge knjievne forme, potrebno "voljno suzbijanje nevjerice" da bi opstala. U dramatiziranoj fantastici (kao to je scena s vjeticama u Magbetu) Tolkin nalazi da "nevjerica nije morala toliko da se suzbije koliko da se objesi, raspne i raerei".

Ma kako da je udna Tolkinova odvratnost prema ekspiru i Magbetu, pokazalo se da je to veoma plodonosna mrnja, posebno u epizodama u Gospodaru Prstenova koje se tiu Enta. Mada su sami

7

Enti proistekli iz tipino filolokog izvora, element zapleta silnog "Marsa Enta" bio je motiviran ekspirom.

Objanjavajui porijeklo svojih Pastira Drvea, Enta, Tolkin je napisao: "Treba da kaem da su Enti sastavljeni od filologije, knjievnosti i ivota. Svoje ime oni duguju anglosaksonskom eald anta geweorc. Meutim, pored toga to je "Ent" naprosto anglosaksonsko ime za "diva", prava inspiracija za njih bio je Tolkinov pokuaj da napie prototip mita koji stoji iza, kako je on smatrao, prilino klimave ekspirove prie.

"Njihov dio prie duguje, mislim, mom gorkom razoaranju i odvratnosti jo iz kolskih dana ekspirovim kukavnim koritenjem dolaska 'velike Birnemske ume na visoko Dansinejnsko brdo': elio sam da smislim okvir prie u kojoj e drvee stvarao moi da marira u rat." I tako nam je podario "istinitu priu" koja stoji iza proroanstva u Magbetu u epskom maru Enta na kraljevstvo Sarumana od Bijele Ruke.

Tolkin nam, opet u djelu "O bajkama" kae: "Magbet je u stvari djelo autora koji je trebalo da, barem tom prilikom, napie priu, da je imao sposobnosti i strpljenja za tu vjetinu." Poto ekspir nije vie bio na raspolaganju da primi ovaj savjet, Tolkin je odluio da se sam prihvati tog posla.

Trudei se da to uradi, Tolkin se uzdigao i proirio izvan samog motiva ume koja marira, uputivi izazov ekspirovom portretiranju samog Magbeta. Tolkinov zli Gospodar Utvara Prstena -Vjetac-Kralj od Morgula - koji je prodao svoju smrtnu duu Sauronu da bi stekao prsten moi i iluziju o zemaljskoj vlasti treba da nam nagovijesti veliki i drevni arhetip za priu Magbeta o kralju koji je posjedovao ukletu i avolsku duu.

Da nikom ne bi promaklo to usporeenje, ni Tolkinov izazov ekspiru, ivot Vjeca-Kralja je zatien proroanstvom koje je skoro istovjetno onom krajnjem koje titi Magbeta. Tolkinov Vjetac-Kralj "ne moe da bude ubijen rukom ovjeka" dok, na slian nain, zavarani Magbet "ne moe da bude ubijen od ene ili mukarca koje je ena rodila".

8

Tolkinov izazov ekspiru je upuen najvie povodom onoga to on smatra prilino klimavim ispunjenjem proroanstva. to se tie uvjerljivosti zapleta, mora se priznati da je smrt Vjeca-Kralja od strane ene preruene u ratnika, s Hobitom kao pomagaem, mnogo bolji odgovor na kobnu zagonetku od ekspirovog advokatskog izgovora da nekoga tko je roen carskim rezom, strogo govorei, nije "rodila ena".

Sr ovog knjievnog "maevanja" nije u tome da li je Tolkin zaista uspio u svom izazovu ekspiru ili bilo kome drugom; niti je posebno vano da li su itaoci Gospodara Prstenova zapazili tu aluziju. Iz toga proizilazi da je Tolkinov um bio potaknut da stvori originalne likove i dogaaje koji odzvanjaju dubinom i snagom koju nasljeuju od svog izvora.

Ovo je bio jedan od najdubljih aspekata Tolkinovog genija kao pisca, jer je kombinirao prirodan dar i matovitost pripovedaa sa sposobnou uenjaka da crpi iz dubokog izvora mita, legende, knjievnosti i povijesti. On je udahnuo ivot u drevne tradicije koje bi, da nije bilo njega, ostale zauvijek nepoznate miljunima suvremenih italaca.

U Tolkinovom Prstenu istrait emo ogromnu grau mita i legendi u potrazi za njegovim izvorima. Razmotrit emo druge prstenove i potrage za prstenom, i vidjet emo gdje je naen poticaj za nastajanje mnogih elemenata njegovog epskog pripovijedanja. Meutim, nikad neemo pogreno protumaiti da se Tolkinov stvaralaki proces svodio na to da uzme poneto iz drevnog predanja. Mada je Tolkinova knjievnost bogatija i dublja zbog drevne tradicije iz koje se napajala, Tolkinova umjetnost nikako nije samo podraavanje. Gospodar Prstenova je na visokom nivou ostvaren i originalno zamiljen roman koji je obnovio, oivio i najzad ponovo osmislio potragu za prstenom za dvadeseto stoljee.

9

II GLAVA

RAT ZA PRSTENOVE

Piui svog Gospodara Prstenova D. R R. Tolkin nije izmislio pojam kralja volebnika koji vlada pomou natprirodne moi jednog prstena. Drevno vjerovanje u mo prstenova prisutno je u ljudskoj rasi jo od osvita povijesti; i to u tolikoj mjeri da je - u Evropi posebno - potraga za prstenom, tj. poslanje prstena, osnova veeg dijela njene mitologije. tovie, ovo vjerovanje u natprirodne prstenove nije se ograniavalo na legende i bajke; ono je u velikoj mjeri i dio same povijesti.

ak i Tolkinova sredinja zamisao Rata za Prsten ima znaajnog povijesnog prethodnika. Ideja da je jedno carstvo mogao da proguta ruilaki rat zbog jednog prstena moda izgleda nevjerojatna kao povijesni dogaaj, ali Tolkinov izvor bio je uveni antiki znanstvenik Plinije, od koga potie obavjetenje da je prepirka oko jednog prstena bila direktan uzrok pada Rimske republike. Plinije je napisao da je svaa oko posjedovanja prstena izbila izmeu uvenog govornika i voe Druza i glavnog senatora Cepija. Spor je doveo do krvavog sukoba i izbijanja graanskih ratova, koji su za ishod imali propadanje i slom Rimske republike.

Jo jedno povijesno predanje pad nekada mone pomorske imperije, Mletoke republike, pripisuje direktno jednom prstenu. U danima svoje slave, Venecija je vladala Mediteranom zahvaljujui svojim brodovima. Da bi proslavio svoju pomorsku silu, mletaki Dud bi jednog dana svake godine s velikom pompom i ceremonijama uplovljavao u Jadransko more. Da bi proslavio "vjenanje" Venecije kao "morske nevjeste", Dud bi bacao jedan zlatan prsten u duboko plavo Jadransko more. Nekoliko mjeseci poslije jedne takve ceremonije, Dud je priredio dravniku veeru na kojoj je za njegovim stolom servirana velika riba. Kada je riba stavljena na Dudev tanjir, otkrilo se da je u njenom trbuhu bio

10

zlatan prsten. Vraanje vjenanog prstena je protumaeno kao odbijanje mora da uzme Veneciju za svoju nevjestu - i predskazanje o propasti Republike. Povijesni dogaaji su potvrdili ovo proroanstvo. Ta ista godina oznaila je preokretanje ratne sree u pomorskim bitkama na tetu Venecije, i ubrzo je uslijedio slom imperije Mletake republike.

Daktilomantija, ili koritenje prstena za gatanje i magiju, ozbiljno je koriteno kroz povijest. Ovo vjerovanje u mo prstenova nije bilo predmet literarne uobrazilje; ono je bilo dio svakodnevnog ivota. Njeno upranjavanje je zabiljeeno u tisuama primjera. Vrijedi detaljno razmotriti nekoliko znaajnih sluajeva.

Nizozemska, 1548.Godine 1548. u Arnhemu, u onome to je tada bio

Gvelderlend, jedan od najpotovanijih graana toga grada je izveden pred Kancelara pod optubom za vraanje ili bajanje. Taj ovjek je uivao glas kao najueniji i izuzetan lijenik te oblasti, i znao je "lijek i medicinu za svaku vrstu bola i bolesti", prema uenom sveeniku Hegvudu. Ali njegova upuenost nije bila ograniena samo na medicinu. On je uvijek bio "upoznat sa svim novostima, stranim kao i domaim".

Tuitelji su izjavili da je lijenik dobivao svoje moi iz prstena kojeg je nosio na ruci. Svjedoci su tvrdili da se doktor - koji je kasnije postao poznat kao Volebnik ili Vjetac iz Kortreja - neprestano savjetovao s prstenom. Reeno je da je "prsten imao u sebi zarobljenog demona, s kojim je trebalo da govori svakih pet dana".

Usprkos tome to Kancelar oito nije bilo rado da donese presudu protiv tako cijenjenog graanina, on je naao da su dokazi toliko uvjerljivi da nije imao drugog izbora nego da presudi da je ovjek kriv. Lijenik je odmah zbog vraanja javno osuen i usmren. Zaudo, ak je vei znaaj pridat sudbini prstena nego sudbini volebnika.

11

Kancelar je zapovijedio da poslije pogubljenja lijenika prsten mora da bude izrezan s njegove ruke. Kako bi svi mogli da budu svjedoci njegovog unitenja, prsten je trebalo odmah da se odnese na javni trg. Pred oima svih graana Arnhema demonski prsten je trebalo "da se postavi na nakovanj i eljeznim ekiem smrvi u komade".

Engleska, 1376.U Engleskim kronikama (Chronicon Anglais) Sv. Albanija

godine 1376. zabiljeeno je izuzetno suenje Alisi Perers od Anglije, ljubavnici Edvarda, Kralja Engleske. Alisa Perers bila je ena "ni pohotljiva ni lijepa, ali vjeta na jeziku" koju je parlament optuio da je zaarala Kralja koristei magine prstenove.

Preko moi tih prstenova, tvrdilo se, Alisa Perers je odvratila Edvardovu naklonost od njegove kraljice, ukljuila ga u zabranjene seksualne ludosti i stekla uticaj nad njegovim odlukama na dvoru. Na sudu se objelodanilo da ima gospodara koji je arobnjak i za koga je naeno da ima figure Alise i Kralja. Saopeno je da je arobnjak koristio trave i bajalice koje je izumio egipatski mag Nektanabus, i "koristio prstenove, kakve je Mojsije pravio, prstenove zaborava i sjeanja kako Kralj nijednog dana ne bi bio sposoban da radi a da se ne posavjetuje s njegovim lanim proroanstvima".

Zbog Kraljeve intervencije, pokazalo se da je nemogue primijeniti na optuenu punu i fatalnu silu zakona tog doba. Meutim, Alisa Perers je zauvijek prognana s dvora i iz otmjenog drutva.

Bizant, 379.Godine 379, za vrijeme vladavine rimskog imperatora

Valensa, jedna mona grupa plemia je strahovala da njihov monarh nije ni dovoljno snaan ni dovoljno mudar da dugo ostane na vlasti. Zabrinuti za vlastitu sudbinu i za sudbinu Carstva, plemii su se tajno posavjetovali s proroitem.

12

Proroite se koristilo daktilomantijom, ili "gatanjem prstenom". Ovaj oblik predskazivanja se obavljao pomou kruga iscrtanog na podu hrama. Na krunici prstena su bila ispisana slova alfabeta, a jedan zlatan prsten bio je okaen na tavanici hrama na dugakoj niti, neposredno iznad sredita kruga.

Kada je pitanje "Tko treba da naslijedi prijestolje Imperatora Valensa?" postavljeno proroitu, zlatni prsten se lagano ali odreeno kretao, lebdei od slova do slova, i ispisao "T-H-E-O-D".

Svi koji su promatrali proroanstvo vjerovali su da ovo moe da znai samo Teodorus (Theodorus), ovjek plemenitog porijekla, koji se isticao dobrim osobinama i uivao veliku popularnost. Meutim, meu okupljenim plemiima bila je i neka uhoda odana Valensu. Kada je Valens saznao za proroanstvo, zakljuio je da Teodorus moe da doe na vlast samo zavjerom. Mada nije bilo nikakvog dokaza da Teodorus ima ikakvu namjeru da kuje zavjeru protiv njega, Imperator Valensije je naredio da tog ovjeka odmah usmrte.

Veliki britanski povjesniar Gibon daje opasku o udnoj ironiji ovog dobro dokumentiranog proroanstva u svom monumentalnom Usponu i padu Rimskog carstva. Jer, godine 378. divlja vizigotska plemena su se otvoreno pobunila protiv carske vlasti. Barbarske vojske su prele Dunav i zaprijetile marom na samu preijstolnicu. Carska vojska im se hrabro oduprla u krvavoj bici kod Adrijanopolja ali, brojno nadjaana i pod loim zapovjednitvom, poraena je od Vizigota i Imperator Valens je ubijen.

Iz metea koji je uslijedio poslije osvajanja, jedan nemilosrdni general se mono uzdigao nad panjolskim legijama na zapadu. Ime ovog ovjeka bilo je T-H-E-O-D-osius. U skladu s predskazanjem prstena, ovaj nepoznati vojni zapovjednik prigrabio je vlast nad Carstvom. Krunjen je u Konstantinopolju i postao je Imperator Teodosije Veliki.

Pored upeatljivih svjedoenja koja su ovdje dana, ima i tisue drugih tokom zabiljeene povijesti koja pruaju uvjerljive

13

dokaze iroko rasprostranjenog vjerovanja u mo prstenova. U devetnaestom stoljeu Ser Valter Skot je napisao u svom djelu Demonologija i vradbine da zna za mnoge sluajeve pojedinaca koji su tvrdili da imaju sposobnosti da prinude duhove da uu u prsten - i da od zatoenog duha zahtijevaju odgovore na postavljena pitanja.

Vrijedna pisana svjedoanstva bila su posebno esta u srednjovjekovnoj Evropi. 1431. jedna od mnogih ozbiljnih optubi protiv Ivane Orleanke bila je da je koristila arobne prstenove da zaara i lijei. Drugi sluaj, dobro dokumentiran, je sluaj Hijeronimusa, Kancelara Mediolanuma koji je doveden do propasti i prokletstva lanim uputstvima proroanskog prstena koji mu je "govorio". Jo jedan znaajan primjer je zabiljeio Doulijun od Kembreja 1545. U tom sluaju, jedno dijete bilo je rob kristalnog prstena u kome je "moglo da vidi sve to su demoni u njemu od njega zahtijevali". Demoni prstena su toliko muili svog roba da je u napadu beznaa dijete zdrobilo opaki kristalni prsten i razbilo njegove ini.

Jedno od najivopisnijih povijesnih svjedoenja o vjerovanju u mo prstena je dogaaj koji se odigrao u Veneciji tokom petnaestog stoljea. Ovaj sluaj je predstavljao pravu faustovsku borbu za ovjekovu duu, koja veoma podsjea na mnoge borbe kroz koje je Gandalf proao dok je promatrao kako Jedini Prsten porobljava i kvari druge, i ak predstavlja prijetnju za njegovu duu.

Venecijanski sluaj se ticao jednog darovitog slikara i kipara po imenu Pitonikes, za koga se govorilo da posjeduje zaarani prsten. Duhovi u prstenu su izgledali puni ari i mudrosti, i Pitonikes je vjerovao da je uz njihovu mo stekao ugled nadahnutog umjetnika. Meutim, s vremenom, Pitonikes je poeo da strahuje za svoju besmrtnu duu i poelio da se oslobodi bilo kakvih zahtijeva koje bi prsten mogao da mu postavi. Ne znajui da li ima snage da se sam rijei prstena, on je priznao jednom kalueru propovjedniku da ga posjeduje, jer je znao da je ovaj dobar i mudar ovjek.

Pitonikes je zamolio kaluera da saslua otrouman govor duhova u prstenu kako bi mogao da odredi da li su oni dobri ili zli,

14

ali je kaluer to odmah odbio. Kaluer je naredio Pitonikesu da smjesta uniti zaarani prsten, ali je umjetnik sad postao takav rob prstena da vie nije imao volje da to uini.

Da bude jo gore, im je kaluer izgovorio tu zapovjed, kau da se iz prstena zauo jedan straan, alostan vapaj. Zli dusi u njima ponudili su svakovrsnu mudrost i slavu kalueru. Kaluer je shvatio da e uskoro i njegova dua biti u opasnosti ako ne djeluje odmah. Tako je, po rijeima srednjovjekovnog uenjaka Mengiusa, "Sveenik pobjesneo i sa arom, velikim ekiem smrvio prsten skoro u prah".

O emu je ovdje rije? Mnogo histerije oko demona i vradbina? Moda, ali zato tu neprestano iskrsava slika prstena? I naroito, emu ta ideja o prstenovima koji govore i predskazuju?

Ako zavirimo u anglosaksonsku Eksitersku knjigu - koja je sastavljena i napisana oko 1000. god. n. e. - nailazimo na jednu tajanstvenu reenicu ili nerjeenu zagonetku o prstenu.. Ona glasi: "uo sam o jednom sjajnom prstenu koji je posredovao pravedno pred ljudima, mada bez jezika, mada nije vikao jakim glasom i snanim rijeima. Dragocjena stvar je govorila pred ljudima, mada je bila tiha. Kad bi ljudi razumjeli misteriozne rijei crvenog zlata, maginog govora!"

Djelomino, Eksitersku knjiga moda upuuje na proroita koja su koristila prstenove mnogo prije dolaska Krista. Kao to smo vidjeli u sluaju prokletog bizantskog Imperatora Valensa, daktilomantija je bila uobiajena u antikom svijetu. Sluaj Valensovog proroanstva bio je, meutim, samo jedan nain da se prsten pusti da "govori". Drugi je ukljuivao vodu i, kao to to objanjava latinski uenjak Peucer, izgleda da je predstavljao sasvim prihvatljiv test otkrivanja lai: "Jedna posuda se punila vodom, a prsten kojvi je visio sa prsta bi se zanjihao u vodi, i tako se dobivala, u zavisnosti od toga kako je pitanje postavljeno, izjava, ili pak potvrda istine ili, suprotno od toga. Ako je ono to je izreeno bilo istina, prsten je, bez ikakvog podsticaja, udarao strane pehara izvjestan broj puta."

15

Stari Rimljanin Numa Pompilius je oigledno koristio ovu metodu gatanja; dok je Eksecetus, fokidski tiranin, koristio metodu gatanja koji se zasnovao na zvukovima koji su dolazili od udaranja dva velika prstena. Drugi, koji su upranjavali daktilomantiju, radije su bacali prstenje ili kamenje u bazene s vodom i tumaili "prstenove" koji su se formirali na mirnoj povrini. (Ovaj poseban oblik gatanja nije daleko od proroanskih slika koje su se pojavljivale u vodenim prstenovima "Ogledala Galadrijelinog", kojim je gospodarila vilenjaka Kraljica Galadrijela pomou snage svog prstena, Nenje.)

Ma kako bila zanimljiva i zabavna daktilomantija, ja, meutim, ne nalazim u njoj potpuno zadovoljavajui odgovor na eksitersku zagonetku o "maginom govoru" prstena. Ne vjerujem da je lijenik iz Arnhema spaljen, niti Alisa Perers prognana, niti Teodorus nabijen na kolac zato to su se igrali prizivanja duhova s prstenovima.

to je bio odgovor na zagonetku "maginog govora" prstena? Da li je postojala tradicija zasnovana na simbolu prstena koja je tekla paralelno s tradicijom simbola kria? Da li je mogue da se ue u trag toj tradiciji i da se razumije gdje, zato i kako je zadrala svoju snagu i mo tokom vjekova potiskivanja i zabrana?

Odgovor je da je prsten zapravo bio primarni simbol jedne tradicije za koju je Crkva smatrala da je u sukobu s ortodoksnim doktrinama kranstva. Da bi se ovo razumelo, mora se razmotriti kult vraanja. U Mjurijevom "Vjetijem kultu u zapadnoj Evropi" autor zakljuuje da takozvani "kult vraanja", u izvjesnom smislu, nije potpuni plod mate Crkve. "Jedino objanjenje za ogroman broj vjetica kojima je zakonski sueno i koje su usmrene u zapadnoj Evropi je da imamo posla s jednom religijom koja je bila rairena po cijelom kontinentu i u ije pripadnike su se ubrajali ljudi iz svih stalea drutva, od najviih do najniih." Mjuri identificira ovu "religiju" kao ostatak primitivnih poganskih kultova koji opstaju u raznim nesavrenim stanjima irom Evrope.

16

Razumna je pretpostavka da su neki aspekti poganskih religija preiveli kransko preobraenje. U stvari, uobiajena taktika u preobraenju pogana bila je primanje mnogih aspekata poganskog oboavanja u crkveno Evanelje. U drugim prilikama, meutim, kranski oci su nalazili daje, ako su imali dovoljno moi, lake slomiti sve poganske obiaje za koje se vjerovalo da predstavljaju prijetnju ortodoksnim kranskim doktrinama.

Ako je trebalo da ta preivjela poganska vjerovanja budu predstavljena bilo kojom jedinstvenom slikom, na nain na koji se kranstvo predstavlja kriem, nema sumnje da je ta jedinstvena predstava bio prsten. Kao to emo vidjeti u ovoj knjizi, u Evropi je prsten bio dominantan simbol svih poganskih tevtonskih plemena. On je posebno bio dominantan simbol vikinke ratnike kulture koja je predstavljala najveu prijetnju i muku kranskoj Evropi na kraju prvog milenijuma.

Iznad svih ostalih, vikinki jednooki bog arobnjak Odin bio je "Bog Prstena". (On je bio Tolkinov osnovni izvor inspiracije za njegovog volebnika "Saurona, Gospodara Prstenova".) Isto kao to je oboavanje Krista bilo simbolizirano Kriem, oboavanje Odina bilo je simbolizirano prstenom. Poslije sloma rimske vlasti evropska kranska naselja, crkve i manastiri su doivljavali vijekove nemilosrdnog vikinkog terora. Nije udo da je, jednostavno reeno, Crkva vidjela u simbolu prstena najveu prijetnju autoritetu Kria.

Naravno, ovaj problem je jo zamreniji. Prstenje mnogo stariji simbol autoriteta od kranstva, i sama Crkva je primjenjivala njegov autoritet u mnogim oblicima. Papa je nosio prsten kao simbol svog poloaja, kao to su to inili i svi drugi zvaninici Crkve. Kranska vjenanja su provoena i dobijala punovanost onim to se svodi na poganski obiaj polaganja zakletve nad prstenom. Monahinje su bile "vjenavane" s Kristovim zlatnim prstenom; a u formi keltskog Kria predstava prstena i Kria su ak sjedinjene u jedan simbol prikladan za oboavanje u kranskoj crkvi.

Pitanje je bilo gdje je ukorenjena mo nekog pojedinanog prstena. U liku rano pokrtenog vikinkog Kralja Olafa vidimo

17

pravog krvolonog i vatrenog misionara koji je vjerovao da zna gdje se nalazi izvor moi posebnog prstena. Kada je Olaf pokrstio Farska otoja, junaki farski poglavica Sigmund Bresteson je prihvatio kranstvo kao novu vjeru svog naroda. Meutim, Olaf je saznao da je Sigmund zadrao u svom posjedu jedan sveti zlatni prsten iz poganskih hramova. Tono znajui dublji simbolini smisao Sigmundovog postupka, Kralj Olaf je zahtijevao da prsten bude predan Crkvi. Kranske vrline blagosti nisu se jo mogle vidjeti u Kralju Olafu. Kad je Sigmund odbio da preda prsten, Olaf je naredio da ga ubiju na spavanju.

Prsten je takoer bio i simbol alkemiara. Alkemiarski prsten - u obliku zmije koja guta svoj rep - predstavljao je potragu za znanjem koje je Crkva zabranjivala. Alkemiari su esto pogubljivani kao vjeci ili opsjenari. Obavljanje posla i vrenje obreda ovih alkemiara bilo je uvijek povezano s njihovim prstenovima. Stvarna ili zamiljena upotreba i trgovina takvim "prstenovima moi" smatrane su zlom koje mora biti iskorijenjeno. Srednjovjekovni Francuz Le Laje (Le Layer), u svojoj neobinoj studiji Des Spectres, o trgovini takvim prstenovima i njihovoj pretpostavljenoj upotrebi zapisao je:

"U pogledu demona koje oni zarobljavaju u prstenovima, ili inima, magiarima kole Salamanke i Toleda, i njihovom majstoru Pikatriksu, zajedno s onima iz Italije koji trguju ovom vrstom robe, ni na pamet ne pada da kau da li su se ili nisu oni pojavljivali onima koji su ih imali u posjedu ili ih kupili. I zaista, ja ne mogu da govorim a da se ne uasnem o onima koji se pretvaraju da su tako vulgarno bliski s njima da ak govore o prirodi svakog pojedinanog demona zatvorenog u prstenu, bilo da je to merkurijalni, ovijalni, saturnski, Marsov ili afrodizijaki duh; u kom oblikuje on uobiajio da se pojavi kad se to trai; koliko puta nou budi svog vlasnika; da li je dobroudan ili okrutan po prirodi; da li moe da se ustupi drugome; i da li, ako jednom doe u neiji posjed, moe da izmijeni prirodni temperament, tako da ljude saturnske naravi naini ovijalnim, ili ovijalne saturnskim, i tako dalje."

18

Zbog stalnih progona, alkemiari su obavijali svoja prouavanja tajnou i zapisivali svoje eksperimente i formule u ifriranim biljekama. Vodei povjesniar religija dvadesetog stoljea, Mira Elijade, zakljuio je da su alkemiarska prouavanja prenoena mistino, ba kao to poezija koristi basne i parabole. Elijade je o alkemiji napisao: "Ono sa im se mi ovdje suoavamo je TAJNI JEZIK kakav sreemo kod amana i tajnih drutava i meu misticima tradicionalnih religija."

Ovaj "tajni jezik" veoma podsjea na "magini govor" prstena iz Eksiterske knjige. Vjerojatno je da se suoavamo s istom vrstom tajne komunikacije. "Magini govor" prstena i "tajni jezik" alkemije su jedno te isto. Dominacije simbola prstena u poganskim religijama - i u svim amanistikim plemenskim kulturama koje upotrebljavaju metal - povezana je s alkemijskim porijeklom prstena.

Tajna prstena je u njegovom stvaranju. Da bi se nainio prsten, ovjek mora da posjeduje znanje da istopi i iskuje metal. "Tajni jezik" alkemiara simboliziran prstenom bio je njegovo poznavanje metalurgije. Konano, ovo se tie tajne topljenja i kovanja eljeza, za to se vjeruje da je otkriveno oko 1000. prije n. e. u oblasti Kavkaskih planina. Bila je to atomska tajna svog doba, tajna koja je strogo uvana: gdje se iskopavala ruda, kako se dobijao metal, kako se on kovao u orua i oruja. Oni koji su znali tu tajnu pokoravali su i esto istrebljivali neupuene. eljezno doba preobrazilo je narode bojaljivih pastira i ratara u okrutne ratnike sposobne za katastrofalna unitavanja njihovih nekad monih a sad podjarmljenih susjeda. Heroj koji bi zadobio alkemiarski "prsten" u obliku tajne topljenja eljeza bukvalno je spaavao svoj narod.

Vjetine kovaa i okultne znanosti su tehnike koje se preklapaju i prenose u naslijee kao tajne zanata sa vlastitim obredima i ritualima. Misterije obreda inicijacije i tajni jezik rituala ovog zanata postali su simboli u mitskim priama.

Robert Grejvs, pjesnik i izuavalac mita, daje nam odlian primjer deifriranja "tajnog jezika" mita u svojoj analizi Kiklopa, onih jednookih divova iz grke mitologije. Kiklopi su bili parnjaci

19

tevtonskim Patuljcima. Kao i Patuljci (ak i Tolkinovi Patuljci), oni su bili rasa kovaa koja je ivjela pod planinama i kovala udesno oruje.

"Kiklopi su izgleda bili ceh heladskih kovaa u bronzi. Kiklop (Cyclops) znai "Prstenooki" (a ne "jednooki") i oni su vjerojatno imali istetovirane koncentrine krugove po elu, ba kao to su Traani nastavili da se tetoviraju sve do antikih vremena. Koncentrini krugovi su dio misterija kovakog zanata... Kiklopi su takoer bili jednooki i u smislu to kovai esto tite jedno oko od leteih varnica. Kasnije, njihov identitet je zaboravljen i postao je predmet fantazije."

Mnogi znanstvenici, od D. Frejzera u Zlatnoj grani do Desi Veston u Od rituala do romanse, pokazali su kako su se rituali i obredi kultova plodnosti povezani s obradom zemlje manifestirali u jeziku mitologije. Ono to se manje esto prepoznaje je duboki uticaj koji su na mit imali metalurki rituali i obredi.

Meutim, u ovim mitovima ne prenose se toliko tehnike metalurgije, koliko tajni rituali inicijacije u ove kultove i duhovni obredi koji su upranjavani u okviru esnafa i koji su evoluirali u simbole mita. Simbolini jezik potrage za prstenom, ili poslanja prstena, u svom najdubljem smislu, tie se "duhovnih" posljedica bronanog i eljeznog doba koja su promijenila zauvek ovjekov poloaj i gledanje na svijet.

Mira Elijade naglaava ovu pojedinost: "Prije no to je promijenilo lice svijeta, eljezno doba je zaelo veliki broj obreda, mitova i simbola koji su imali odjeka tokom cijele duhovne povijesti ovjeanstva."

Ako se razmotre mitovi o poslanju prstena veine kultura, u herojevoj potrazi za prstenom pojavljuju se odreene konstante: arobnjak, kova, ratnik, ma, patuljak, djevica, blago i zmaj. Oni se, prvobitno, svi odnose na obrede i procese metalurgije, a kasnije na "simbolini jezik" alkemiarskog prstena.

20

U Gospodaru Prstenova imamo sve elemente potrage za prstenom, a ipak neto potpuno originalno u njegovom vlastitom Ratu za Prsten.

21

III GLAVA

SKANDINAVSKA MITOLOGIJA

Nijedan narod u povijesti nije tako opsjedala mo prstena kao Vikinge. Prsten je ovom ratnikom narodu predstavljao bogatstvo, ast, slavu i sudbinu. Pod njegovim znakom oni su ucrtavali u karte nepoznata mora, vodili barbarske ratove, rtvovali ovjeka i zvjer, zaklinjali se u svoju vjeru, poklanjali ga kao veliki dar i, konano, umirali za njega. Njihovi bogovi su bili gospodari prstena na nebesima, a njihovi kraljevi bili su gospodari prstena na zemlji.

Figura na kljunu njihovih dugih brodova bio je prsten: stegnut u zmajevim zubima ili sam, izrezbaren u vidu krljuti ovog gmizavca. Ulijetao je u vjetar sivog horizonta Sjevernog mora i Dablinskog zalijeva, pokazivao put prema paniji, Italiji, Tangeru i Bizantiji preko plavog Mediterana, i brisao kroz ledena mora Sjevemog Atlantika i maglovite obale Amerike. Brodovi s prstenom na pramcu bili su vjesnici vatre, smrti i unitenja.

Nijedan zemaljski kralj ili velika koji nije bio "davalac prstena" nije dugo zadravao vlast. Jer kroz ove darove bogatstva i asti ratnik je oekivao da dobije nagradu za svoju odanost. Od zaplijenjenog zlata kraljev kova oblikovao bi teke izgravirane prstenove koji su se nosili na prstu, masivne prstenove koji su se nosili oko miice, i velike ogrlice u obliku prstena od upletenog zlata. Oni su bili simbol plemenitog roda, bogatstva i slave. Tako se esto mo kraljevstva mogla, s pravom, prosuivati prema kraljevoj "riznici prstenova".

U mitovima potrage za prstenom Vikinga, te divlje ratnike kulture Nordijaca, vidimo jedan od osnovnih izvora inspiracije za Tolkinov fantastian ep, Gospodar Prstenova. Mada je simbol prstena bio iroko rasprostranjen i istaknut u mnogim daleko starijim kulturama, upravo su Nordijci doveli potragu za prstenom do najpunijeg izraza, i do same sri svog kulturnog identiteta. Praktino

22

sve sljedee prie o potrazi za prstenom u mitu i knjievnosti fantastike uveliko duguju staronordijskim mitovima. Tolkinov Gospodar Prstenova, mada zapanjujui po svojoj originalnosti i novinama, nije izuzetak.

Meu Vikinzima je zlatan prsten bio neka vrsta valute, poasni dar i, ponekad, batina heroja i kraljeva. (Takav jedan prsten pripada vedskoj kraljevskoj kui, poznat kao Sviagris.). U drugim sluajevima, kad bi veliki junaci ili kraljevi poginuli, i kad se mislilo da nitko drugi ne bi bio vrijedan asti da posjeduje prsten, riznica prstenja je sahranjivana sa svojim gospodarem.

Tako, u humkama i peinama, u jezerima i grobovima, na pogrebnom brodu potopljenom u more, prstenovi su poivali sa svojim gospodarima. Poslije toga su se ispredale prie o kletvama pokojnika i natprirodnim uvarima. U staronordijskoj mitologiji i u Tolkinovim priama uvari blaga i riznica prstenja uzimali su mnoga oblija: ukletih duhova, zmija, zmajeva, divova, patuljaka, utvara humki i demonskih udovita.

Prstenovi skandinavske ili staronordijske mitologije - kao i Tolkinovi - obino su bili arobni prstenovi koje su iskovali Vilenjaci. Ti zlatni prstenovi su takoer bili obiljeja i moi i vjene slave, kao i simboli vrhunske moi: sudbine, nebeskog kruga usuda.

Zaista, Domhring, Prsten Sudbine - prsten od monolitnog kamenja koji je stajao ispred Torovog Hrama - bio je simbol okrutnog zakona Vikinga koga su se moda najvie plaili. (Kod Tolkina, jedan istovjetno nazvani "Prsten Sudbine" stoji ispred kapija Valimara, grada bogova.) U centru ovog prstena od kamena bio je stub Boga Groma, Torstejn. Kronike nam kazuju za to je on sluio. U devetom stoljeu irski Kralj Malgula Mak Dangejl zarobljen je u vikinkoj enklavi Dablin. On je odveden do Prstena Sudbine i na Torstejnu mu je slomljena kima. O drugom takvom prstenu na Islandu jedan pisac u kranskom 12. stoljeu zapisao je da se krvave mrlje jo mogu vidjeti na centralnom kamenu.

Meutim, u velikom hramu sa stubovima estokog, crveno-bradog Boga Groma bio je smjeten jo jedan veoma razliit, ali za

23

staronordijsko drutvo beskonano vaniji prsten. Torovo oruje bila je munja, eki zvani Mjolnir "Mrvitelj", ali Torov najcenjeniji dar ovjeanstvu bio je oltarski prsten smjeten u njegovom hramu. Bio je to Torov Zavjetni Prsten, znamenje dobre volje i potenog postupanja.

Na svetom oltaru nalazila se srebrna posuda, miropomazana granica i sam Zavjetni Prsten. Bez obzira da li je bio od zlata ili od srebra, morao je da tei vie od dvadeset unci. Torova statua, uzdignuta na njegovoj koiji s kozjom zapregom, dominirala je svetitem, dok je oko oltara bilo grupirano dvanaest kipova njegovih sadruga bogova, pogleda uprtih u prsten.

Kad je trebalo poloiti zakletvu, uvoen je i ubijan vol i blaut, sveta krv, poprskala bi prsten. Zatim bi ovjek poloio ruku na kamen i, s Torom koji je odozgo zurio u njega, okretao bi se ka narodu i rekao glasno: "Polaem zakletvu na Prstenu, svijetu zakletvu; tako mi pomogli Frejr, Nijord i Tor Svemoni..."

Vikinge je takva zakletva zakonski obavezivala, i kad je u Islandu ustanovljen prvi svjetski demokratski parlament, Alting, 930. n. e., sveenici su iz hrama iznijeli Zavjetni Prsten da bi osnaili njegovu zakonitost.

Ipak, Tor nije bio jedini gospodar prstenova meu bogovima, niti je mo njegovog prstena bila vrhunska. Najvea mo bila je u prstenu na ruci Odina, arobnjaka-kralja bogova. Odin je bio sveotac, Gospodar Pobjeda, Mudrosti, Poezije, Ljubavi i Vraanja. Bio je Gospodar Devet Svjetova nordijskog univerzuma i, preko magine moi svog prstena, bio je zaista "Gospodar Prstenova".

Ali Odin nije uvijek bio svemoan i njegovo stremljenje ka moi i potraga za maginim prstenom bili su dugotrajni i ostvareni po velikoj cijeni. Putovao je irom Devet Svjetova tragajui i skrivao se u mnogim oblijima, ali najee se pojavljivao kao starac: bradata lutalica s jednim okom. Nosio je sivi ili plavi ogrta i putniki eir sa irokim mlitavim obodom. Imao je samo jedan tap i bio je uzor arobnjaku Lutalici i Magovima, od Merlina do Gandalfa.

24

Meutim, prije no to zaemo dublje u mit o Odinovom prstenu, vrijedilo bi i bilo bi neophodno napraviti iri pregled Tolkinove Srednje Zemlje i usporediti je sa zemljama skandinavske mitologije.

Iako je Tolkinov svijet temeljno razliit u mnogim od svojih osnovnih moralnih i filozofskih gledita od svijeta vikinke mitologije, slinosti su mnogobrojne i znaajne.

Najneposrednija slinost za nekoga tko je makar i slabo upoznat s nordijskim mitom je to svijet smrtnih ljudi u oba ima isto ime: staronordijsko "Midgard" bukvalno se prevodi kao "Srednja Zemlja".

Besmrtne bogove Nordijaca ine dve rase, Aesira i Vanira, dok se Tolkinovi bogovi prvobitno nazivaju Ainur, ali su postali poznati kao Valari u svom zemaljskom obliju. U oba sistema bogovi ive u velikim dvorima i palaama u jednom svijetu izdvojenom od Smrtnih zemalja. Aesiri ive u Asgardu do kojeg se jedino moe doi prelazei Dugin most na leteim konjima Valkira. Tolkinovi Valari ive u Amanu do koga se jedino moe. doi prelazei "Pravi Put" na leteim brodovima Vilenjaka.

Skandinavska kosmologija bila je mnogo sloenija od Tolkinove u svojoj elementarnoj strukturi. Asgard i Midgard su bili samo dva svijeta od njenih devet "svjetova". Meutim, Tolkinovi "svjetovi" su daleko kosmopolitskiji, i veina stanovnika devet nordijskih svjetova se mogu prepoznati u njegova dva.

Pored svjetova Midgarda i Asgarda, staronordijski mitovi govore o svjetovima zvanim Alfhejm i Svartalfhejm: kraljevstva Svijetlih Vilenjaka i Tamnih Vilenjaka. Oni su bili paralelni Tolkinovim Vilenjacima koji se dijele na dve rase: Eldare koji su (najveim dijelom) Svijetli Vilenjaci, i Avarije, Tamne Vilenjake.

Patuljcima vikinke mitologije je takoer dat vlastiti svijet. Bio je to mrani podzemni svijet peina i pilja zvani Nidavelir, koji se nalazio ispod Midgarda, gdje su Patuljci neprestano radili u svojim rudnicima. Ovi Patuljci su imali mnogo zajednikih karakteristika s Tolkinovim Patuljcima, mada su kod Tolkina i Patuljci i Vilenjaci

25

dublje i bogatije definirani kao pojedinci, i njihove genealogije su daleko sloenije.

Moe se primijetiti da je Tolkin uzeo imena veine svojih Patuljaka direktno iz tekstova islandske dvanaestovjekovne Prose Edda. U Edi se kazuje kako su stvoreni Patuljci, a zatim se navode njihova imena. Svi Patuljci iz Hobita pojavljuju se na ovom spisku: Torin, Dvalin, Balin, Kili, Fili, Bifur, Bofur, Bombur, Dori, Nori, Ori, Oin i Gloin. Druga imena Patuljaka koja je Tolkin naao u Prose Edda ukljuivala su Traina, Trora, Daina i Naina. Eda takoer daje misterioznom tvorcu Patuljaka ime Durin, koje Tolkin uzima za svog prvog kralja Patuljaka od "Durinove loze". A na nae prilino iznenaenje, jedan od islandskih Patuljaka zove se Gandalf. Nema sumnje da je doslovno znaenje rijei Gandalf - "arobnjak vilenjak" - privuklo Tolkina kada je izabrao ime za svog arobnjaka.

Nordijci su podarili dva svijeta svojim rasama Divova: Jotenhejm i Muspelshejm. Jotenhejm je bio dom Stjenovitih i Ledenih Divova koji su stanovali u peinama. U njima vidimo prepoznatljive karakteristike velikih, glupih udovita koje je lako nadmudriti i koji su evoluirali u Trolove skandinavskih bajki. Kod Tolkina oni su postali slino glupi Kameni Divovi i Snjeni Divovi.

U svijetu Muspelshejm, meutim, nalazimo daleko opasnije i strasnije Vatrene Divove. Vatreni Divovi su nesumnjivo personifikacije vulkanskih podzemnih sila. Jer kad bi jednom bili puteni iz Muspelshejma, Vatreni Divovi su bili nezaustavljivi. U Ragnaroku, konanoj bici bogova i divova na kraju vremena, oni su igrali glavnu ulogu u unitavanju svijeta. Kod Tolkina prepoznajemo neto od tih stranih titana u njegovom stvaranju Balroga, vatrenih "demona moi".

Jo jedan svijet bio je Vanahejm, dom druge rase bogova, Vanira - rase prirodnih duhova zemlje i zraka na koji su i arobnjaci sposobni da bace uasne ini. U nordijskom mitu ti bogovi arobnjaci nisu jasno definisani kao vladajui bogovi Aesiri, ali oni izgleda lie na Tolkinove Valare u njihovim ranim manifestacijama, u vidu duhova elemenata ili "sila prirode".

26

Najdublji od svih svjetova je Niflhejm, mrana i maglovita zemlja mrtvih. U toj hladnoj i zatrovanoj zemlji bila je velika, bedemima opasana citadela Hele, boginje mrtvih. Kapiju Heline tvrave uvao je Pas Garm, a u njoj su bili zatoeni ukleti duhovi mrtvih. Ovo se moe uporediti sa hladnom i zatrovanom zemljom Angband ("eljeznom tvravom") kojom vlada Morgot, bog mraka, u Tolkinovom Silmarilionu. Kapiju tvrave Angband je uvao Karharot Vuk i u njoj su bili zatoeni mnogi Vilenjaci koji su jezivo mueni i pretvarani u rasu ukletih stvorova po imenu Orci. Pred poetak Rata za Prsten, Morgotov uenik Sauron pokuava da ponovo stvori Angband u svojoj mranoj i zloj Zemlji Mordor.

Konano, i nordijski mit i Tolkinova bajka imali su kozmologije kojima je zajedniki stoiki fatalizam u konanoj sudbini. U vikinkom mitu duhovi poginulih ratnika se skupljaju u Dvoru Valhali u Asgardu, dok u Tolkinovim priama duhovi poginulih Vilenjaka naseljavaju Dvore Mandosa u Amanu. I jedni i drugi ostaju tamo i ekaju vrijeme kada e biti pozvani da uestvuju u kataklizmama koje e dokrajiti njihove svjetove. To je veliki sukob sila elemenata koji su Vikinzi zvali Ragnarok, a Tolkin Kraj Svijeta.

Tolkinova vizija Kraja Svijeta je namjerno zamagljena, ali moemo da vidimo neke slinosti izmeu vikinkog Ragnaroka - kada je pobunjeni bog Loki vodio Divove u bitku protiv bogova - i Tolkinove kataklizmine Velike Bitke u Silmarilionu. Kada je Eonve, Glasnik Bogova, zapuhao u trubu, Valari su uli u bitku protiv pobunjenog Valara Morgota i njegovih udovinih slugu na kraju Prvog Doba Sunca. Vikinki Ragnarok je bila bitka izmeu bogova i Divova koja je na slian nain poela kada je Heimdal, Glasnik Bogova, zapuhao u rog. Ragnarok se zavrio unitenjem svih Devet Svjetova. Tolkinova Velika Bitka se zavrila potpunim unitenjem Morgota i njegovog zlog kraljevstva Angband, ali je isto tako tragino dovela do toga da divna vilenjaka kraljevstva Belerijanda potonu u more.

27

Neke prie u Tolkinovom pisanju su direktan odjek epizoda u toj kataklizmi Ragnaroka. U Potrazi za Silmarilom heroj Beren pokuava da iskoristi vatreni Silmaril da potisne Karharota, Velikog Vuka od Angbanda. Meutim, zvjer odgriza Berenovu aku do lanka i guta i aku i gorui dragulj. Karharot Crvene eljusti je ispunjen uasnim bolom, dok mu dragulj pri prokleto meso i plamen prodire njegovu zlu duu iznutra. Velika zvjer je kao pobjesnjeli meteor puten u tu zemlju, puna bola i mahnite snage, dok na kraju ne bude ubijena.

U Tolkinovoj prii Karharot se moe usporediti s nordijskim mitom o Fenriru, Divovskom Vuku, koji odgriza aku Tira, herojskog Odinovog sina. Fenrir je bio udovini potomak zlog pobunjenog boga Lokija i, kao i Karharot, bio je najvei i najmoniji Vuk u sferama svijeta. Za vrijeme Ragnaroka Vuk je prodirao sunce koje ga je peklo i sagorijevalo iznutra, ali ga je ispunjavalo pomahnitalom snagom, sve dok nije ubijen.

U Gospodaru Prstenova Gandalfova bitka s Balrogom od Morije odraava kao u ogledalu jedan drugi dvoboj u Ragnaroku. U divovskom Balrogu od Morije koji se bori s arobnjakom Gandalfom plamenim maem na kamenom mostu Kazad-dum imamo umanjenu verziju Surta, Vatrenog Diva koji se bori s bogom Freirom plamenim maem na Duginom Mostu Bifrostu. Oba dvoboja zavravaju se propau kada se mostovi srue pod njima i svi se sunovrate u dubinu pobjesnjelog plamena.

Iako i Tolkin i Stari Nordijci imaju zajedniku kataklizminu viziju kraja svojih kozmologija, ova vizija nije beznadena. Iz ovih sukoba i jedni i drugi bude nadu, obeavajui da e ovaj kraj takoer oznaiti i promjenu: jedan novi, bolji i mirniji svijet e se roditi iz nasilnog, starog.

Tolkin je crpio inspiraciju iz daleko ireg niza izvora nego to ovo kratko usporeenje kozmologija nagovjetava. Meutim, uticaj nordijskog mita u oblikovanju Tolkinovog svijeta je nesumnjiv. Ovo postaje jo oiglednije kada prouimo mitove o prstenu te

28

civilizacije; a naroito one mitove koji se odnose na kralja vikinkih bogova, Odina.

29

IV GLAVA

BOG PRSTENA

Odin je bio vrhovni bog vikinke kulture. Bio je i pjesnik, arobnjak, ratnik, varalica, mijenja lika, nekromant, mistik, aman, kralj. Odin je takoer jedina najvanija figura u mitologiji bilo kojeg naroda koja je posluila kao izvor inspiracije za Tolkina u njegovom stvaranju Gospodara Prstenova. U Odinovom liku moemo da prepoznamo oba Tolkinova velika arobnjaka: Gandalfa Sivog i Saurona, Gospodara Prstenova.

U Odinu nalazimo jednu od najkompleksnijih i najambivalentnijih figura u mitologiji. On je kao neka prirodna sila koja je potpuno nesputana moralnim predstavama o dobru i zlu. U svojim postupcima i djelovanjima ne pokazuje brigu za moralna naela ljudi, nego za sticanje i primjenu moi.

To je osnovna razlika izmeu nordijskog Midgarda i Tolkinove Srednje Zemlje. Skandinavski mitski svijet je u sutini amoralan, dok Tolkinov svijet satire velika borba izmeu sila dobra i zla. U skladu s tim, atributi najveeg arobnjaka nordijskog svijeta, Odina, neizbjeno su razdijeljeni u Tolkinovoj moralistikoj prii: "dobri" aspekti Odinove linosti se nalaze u arobnjaku Gandalfu, a "zli" su olieni u arobnjaku Sauronu.

Cjelokupna epska pria Gospodara Prstenova je, prije svega, borba za upravljanje svijetom izmeu ovih sukobljenih sila, onakvih kako su utjelovljene u ovom dvoboju izmeu bijelog i crnog arobnjaka. A Tolkinova jedinstvena, velika poruka - potpuno neobjanjiva filozofiji i stremljenjima Nordijaea jeste da "mo kvari".

Tolkinova pria o potrazi za prstenom je o kvarenju i izopaenju, bezuvjetno sadranim u potrazi za pukom moi, i o tome kako je stremljenje ka moi samo po sebi zlo. Ubrzo saznajemo da ak i kada se ka moi (kakva je utjelovljena u vrhunskoj moi

30

Jedinog Prstena) stremi iz razloga koji se ine u sutini "dobrim", to e neupitno iskvariti onoga koji za njom traga. To vidimo kod Sarumana, prvobitno "dobrog" arobnjaka koji je pokazao klasinu moralnu pogreku povjerovavi da "cilj opravdava sredstvo". U pokuaju da srui snage "zlog" Saurona, Saruman okuplja snage koje su same po sebi isto tako zle, i sam postaje iskvaren svojom udnjom za moi. Nesvjesno, Saruman postaje slika u ogledalu i saveznik zlog bia koje je na poetku htio da nadvlada.

Kod "dobrog" arobnjaka Gandalfa vidimo mudrost i snagu volje u njegovom odbijanju da posjeduje Jedini Prsten ma i jedan jedini trenutak, iz bojazni da se i sam ne iskvari. On zna veoma dobro da bi ga on nesumnjivo moralno unitio, kao to je i Sarumana.U mitovima Nordijaca nijedna od ovih pojedinanih dilema nije postojala. Svi ovi moralno sukobljeni aspekti su utjelovljeni u jednoj jedinoj figuri Odina arobnjaka u njegovoj potrazi za vlau nad Devet Svjetova. Vidimo usamljenu figuru Odina Putnika koji nije imao nita osim svoje domiljatosti da bi njome stekao mo za kojom je udio. U godinama njegovog lutanja vidimo da je njegov ivot u osnovi bio potraga za prstenom, njegovim vlastitim "Jedinim Prstenom". Bio je to arobni prsten zvani "Draupnir", ije je sticanje bilo objava svima da je Odin postao "Gospodar Prstena od Devet Svjetova".

Mada svjetovi starih Nordijaca nisu bili iskomplicirani Tolkinovim moralnim skrupulama, oni su ipak bili svjesni da takva potraga zahtijeva neku cijenu. Odin lutalica je bio tragalac za znanjem i vizijama. Proputovao je Devet Svjetova postavljajui pitanja svakom ivom stvoru: Divovima, Vilenjacima, Patuljcima, Nimfama, i duhovima zraka, vode, zemlje i ume. Pitao je drvee, biljke i samo kamenje. Odin je esto prolazio kroz mnoga iskuenja i opasne pustolovine, ali iz svakog je crpio onoliko mudrosti koliko je bilo u svim stvarima i pojavama na koje je nailazio.

Dok je Odin lutao neprimijeen po Midgardu - umnogome slino Tolkinovim "Istarima" arobnjacima (koji su, po porijeklu,

31

poticali od valarske rase "bogova") koji su lutali Srednjom Zemljom - njegova mudrost i mo su rasli.

Kao i Radagast Smei, Odin je nauio jezike ptica i zvjeri. Kao Saruman Bijeli, stekao je slatkorjeivost pjesnika i govornika. Kao Sauron Gospodar Prstenova, stekao je vlast nad vukovima i gavranima (ili vranama, u Sauronovom sluaju). Kao Gandalf Sivi, Odin je stekao arobnog konja koji je prestizao olujne vjetrove.

esto je primjeivano da su skoro sve religije iznikle iz "natprirodnih" tradicija amanizma, skupa vjerovanja zajednikih gotovo svim plemenskim narodima, a za koje se znalo da su upranjavana od samog osvita ljudske kulture. aman je arobnjak, mistik, lijenik i poeta. On putuje izmeu svjetova ljudi i svjetova duhova i ivotinja, i ak do zemlje mrtvih. On se uzdie ili sputa padajui u trans. U tom stanju njegovo duhovno bie moe da postane ptica (esto gavran), ili moe da jae na leima neke ivotinje (esto arobnog konja), ili moe jednostavno da uzme njegovo ljudsko oblije. Ali u kojem god da je obliju, amanovo duhovno bie najee stie do "drugih svjetova" penjui se uz "kosmiko drvo" koje prodire u srce raznih duhovnih svjetova.

U staronordijskim mitovima postoji "Igdrasil", veliko jasenovo drvo, ije mone grane dre Devet Svjetova. Kronja "Igdrasila" je na nebesima iznad Asgarda, a njegovo korjenje je ispod Pakla. Osim toga to slui kao stub koji pridrava ove svjetove, Igdrasil je sredstvo kojim se putuje izmeu ovih svjetova.

Tako izgleda da smo saznali razlog za ime "Igdrasil", to bukvalno znai "pastuh Iga (Odina)". Po mnogo emu, Odin je "vrhovni aman". Jer ba kao to se aman penje ili jae na svom drvetu u transu, tako Odin jae Igdrasil da bi doao do Devet Svjetova.

Upravo na Igdrasilu je Odin proao kroz svoje najmunije obrede putovanja. Kao i raspeti Krist, Odin je ranjen kopljem i bio objeen na svetom drvetu devet dana i devet nai. Visei na drvetu i trpei veliki bol, Odin je meditirao o znacima uklesanim u kamenu

32

kraj Igdrasilovog korijena. Do devete noi Odin je rastumaio znake i otkrio tajnu arobnog alfabeta poznatog kao "rune".

Uz mo runa ostvareno je njegovo vlastito uskrsnue. Sa Igdrasila je odsjekao granu sa koje je visio i nainio svoj arobni tap. Uz magine rune Odin je mogao da lijeci, natjera mrtve da progovore, oduzme mo oruju, zadobije ensku ljubav, i stia oluje na kopnu i moru.

Zatim, vjeno udei za novim znanjima, Odin je otiao da pije sa Izvora Mudrosti u podnoju Igdrasila - i za to je takoer postojala cijena. Za jedan gutljaj sa dubokog izvora Odin je morao da rtvuje jedno oko. Bez oklijevanja je ispio, i od tog doba je uvijek bio jednooki bog.

U Gospodaru Prstenova vidimo neto od Odinovih obreda putovanja u naizgled fatalnoj bici Gandalfa Sivog sa Balrogom. Ovaj sukob i mistino unutranje putovanje koje je uslijedilo, slino Odinovom, imalo je za ishod uskrsnue svemonog Gandalfa Bijelog. Gandalf, koji je ve znao kako da ita rune, ubrzo demonstrira mnogo novih moi, od kojih je najmanja bila da oduzme mo oruju.

U zlom Sauronu vidimo arobnjaka luaki opsjednutog sticanjem moi. Odin postaje jednooki gospodar zato to rtvuje drugo oko u potrazi. Sauron postaje jednooki gospodar zato to rtvuje sve osim tog jednog zlog oka. Nita ne ostaje od njegovog duha i due izuzev tog jednog plamenog zlog oka.

U staronordijskom mitu posljednje unutranje putovanje Odina na Igdrasilu bio je njegov preobraaj u arobnjaka-Kralja. Odin se uspio u Asgard gdje su drugi bogovi vidjeli njegovu mo i mudrost, i svi su ih priznali. Slino tome, kod Tolkina svi "Slobodni Narodi" Srednje Zemlje priznali su i prepoznali mo i mudrost uskrslog Gandalfa; a sile mraka su priznale i prihvatile vladavinu Saurona kada je konano uskrsnuo kao "Oko".

Odin je, u svom uskrslom obliju, bio bog u koga je strano bilo pogledati. Bio je strog, jednook, sive brade i divovskog stasa. Nosio je sivi ogrta sa irokom plavom pelerinom i ratniku kacigu s

33

orlovim krilima. Kraj nogu su mu bila uurena dva divlja bojna vuka ("Otima" i "Pohlepa"), a na jednom ramenu su mu uala dva gavrana, glasnici-uhode ("Misao" i "Sjeanje"). Tolkinov kralj bogova, Manve Gospodar Zraka, vie je po uzoru na olimpskog Zeusa; meutim, on ima neke zajednike karakteristike s Odinom. Strog je, sivobrad, divovskog stasa, i nosi ogrta s plavom pelerinom. On je takoer bog poezije, i najmudriji i najmoniji od bogova.

Kao Kralj Bogova, Odin je posjedovao tri velika dvora u Asgardu. Prvi je bio Valaskiaf, gdje je sjedio na svom zlatnom prijestolju zvanom Hlidskialf, osmatranici bogova. Odavde je Odinovo oko moglo da vidi sve to se deava u svih Devet Svjetova.

U Tolkinovom svijetu ima tri varijacije na Odinovo prijestolje. Manve, kralj Valara, sjedi na prijestolju na Tanikvetilu, najvioj planini na svijetu, a njegove svevidee oi mogu da vide cijeli svijet. Sauronovo Jedno Oko ima slinu, moda neto ogranieniju mo, poto je sposoban da vidi i upravlja svojim carstvom sa Mrane Kule Mordora. A Frodo Bagins, Hobit, otkriva "Sjedite Gledanja" na Amon Henu, "brdu oka". Poto sjedne na njegovo kameno prijestolje, kao neki mali Odin, moe da vidi teleskopski stotinama milja u svim pravcima.

Odinov drugi dvor se zvao Gladshejm. Bio je to Dvor Savjeta Bogova gdje je Odin predsjedavao nad prijestoljima dvanaest drugih bogova poredanim u obliku prstena. Ovo se moe usporediti s Prstenom Sudbine, ili Savjetom Valara, kojim je predsjedavao Manve, na kapijama Valinora u Neumiruim Zemljama Amana.

Najuveniji od svih Odinovih dvora bio je Valhala, "dvor poginulih", zlatni dvor ratnika. To je velika gozbena dvorana s 540 vrata i krovom oblikovanim od titova od uglaanog zlata, gdje upravlja Odin, Gospodar Pobjeda. Ovdje se ratnici koji padaju u bici nagrauju za svoju hrabrost beskrajnim svetkovinama s jelom i piem. I tu oni ostaju do vremena Ragnaroka. Kod Tolkina imamo prilino sumornu Dvoranu ekanja u Dvorima Mandosa itaa Sudbine u Neumiruim Zemljama. Meutim, isto kao i vikinki

34

ratnici, duhovi poginulih Vilenjaka ekaju poziv za kataklizmu Kraja Svijeta.

Kao oznake poloaja, Odinu su poklonjena dva velika dara. Odinov arobnjaki tap je odnijet u Alfhejm gdje je Vilin-kova Dvalin iskovao glavu koplja, Gungnira, najuasnije oruje Gospodara Pobeda. Kod Tolkina nalazimo odjek ovog oruja u maginom koplju "Aiglosu", najstranijem oruju Gilgalada, posljednjeg Uzvienog Kralja Vilenjaka Srednje Zemlje.

Meutim, vrhunski dar i krajnja manifestacija bogatstva i moi arobnjaka-Kralja bio je prsten zvani "Draupnir". U Tolkinovoj prii sve umijee Vilenjaka Kelebrimbora, najudesnijeg kovaa Srednje Zemlje, i sva mudrost Sauronova unijeti su u kovanje Prstenova Moi. U staronordijskom mitu sve umijee Vilenjaka Sindrija i Broka, najveih kovaa u Devet Svjetova, i sva mudrost Odinova su uloeni u kovanje prstena "Draupnira".

"Draupnir" znai "onaj koji curi", jer je ovaj magini zlatni prsten imao mo da iz njega istee osam drugih prstenova jednake veliine svakih devet dana. Odinovo vlasnitvo nad njim nije bilo samo simbolino obiljeje njegove vladavine nad Devet Svjetova, ve je i uvrstilo njegove nagomilane moi dajui mu izvor gotovo neogranienog bogatstva. Kao Kralju Bogova, Draupnir mu je podario najveu riznicu prstenova i omoguio mu da ostane najvei davalac prstenova u Devet Svjetova.

Sticanjem Draupnira, Odinova potraga za vlau je zavrena. Ne moe biti sluajno to Draupnir raa osam drugih prstenova podjednake teine za devet dana. Preko Draupnira Odin je vladao Asgardom, dok je drugih osam prstenova Odin Gospodar Prstenova koristio kao darove bogatstva i moi kojima se upravljalo nad drugih osam svjetova. Kao i zemaljski vikinki kralj koji je kao "davalac prstenova" nagraivao svoje velikae, tako je i Odin odravao red u drugih osam svjetova darovanjem prstenova odabranim herojima i kraljevima. Prsten na njegovoj ruci je konani izvor svih arobnih prstenova i sveg bogatstva. Gospodarei Draupnirom Odin bukvalno postaje "Gospodar Prstenova".

35

Od mnogih legendi o Odinu, jedna se najvie bavi prstenom Draupnirom. To je legenda koja se tie smrti Odinovog omiljenog sina Baldera. Poslije pogibije, Balder je postavljen na ogromni pogrebni brod zvani Ringhorn i svi bogovi su se okupili da mu odaju poast. Svaki od njih je stavio neizrecivo udesan dar u njegov brod. Ali Odinov bol bio je tako veliki da je on, izbezumljen od oajanja, poloio Draupnir na sinovljeve grudi ba kad je brod potpaljen i kad ga je oganj potpuno progutao.

Bila je to tragina greka, jer se pojavila opasnost da, bez prstena, Odinovu vlast ospore Divovi. Prsten je bio neophodan da bi se ponovo uspostavio red u Devet Svjetova. Sreom, prsten nije uniten u pogrebnom ognju, nego je otiao zajedno s Balderovim duhom u mrano kraljevstvo Pakla, tamnicu mrtvih.

Tako je moralo da se krene na putovanje niz "kozmiko drvo" kako bi se povratio prsten. Da bi ostvario ovu potragu, Odin je uzjahao svog arobnog osmonogog pastuha Sleipnira i otiao dolje, u najdublje kraljevstvo Pakla. Kad je stigao tamo, Sleipnir je preskoio Psa uvara Pakla vezanog lancima i veliku kapiju koju je uvao. I jaha i pastuh su uli u carstvo ukletih, oteli sveti prsten i odjahali nazad. Kad je Draupnir vraen Odinu u Asgard, mir i red su ponovo uspostavljeni u Devet Svjetova.

U Tolkinovom Gospodaru Prstenova imamo upravo suprotan scenarij: Sauron, Gospodar Prstenova ide u zlu potragu da bi povratio svoj Jedini Prsten. Sauron je gospodar carstva prokletih - pakla-na-zemlji zvanog Mordor - kad mu otimaju Jedini Prsten. Prsten zatim treba da izgori u plamenu Planine Usuda ali, umjesto toga, iznose ga iz kraljevstva prokletih u smrtni svijet gdje se gubi. Kad se Sauron vrati u Mordor, on alje svoje Crne Jahae u svijet ivih u pokuaju da povrati Jedini Prsten. Oevidno je da e, ako se Sauronova potraga za prstenom uspjeno zavri i Jedini Prsten mu bude vraen u Mordor, rezultat biti upravo suprotan od Odinove prie. Kaos i rat bi sigurno progutali i unitili cijeli svijet.

36

V GLAVA

VOLSUNGA SAGA

Najuvenija nordijska legenda o prstenu je ispriana u "Volsunga Sagi". Ova epska pria predstavlja jedno od najveih knjievnih djela koja su nadivjela vikinku civilizaciju. U "Volsunga Sagi" nalazi se povijest mnogih heroja dinastija Volsunga i Nibelunga.1 U devetnaestom stoljeu Viljem Moris je napisao o ovom epu: "Ovo je velika pria Sjevera, koja bi trebalo da bude za cijelu nau rasu ono to je pria o Troji bila za Grke."

Sudbine dinastija Volsunga i Nibelunga bile su povezane sa sudbinom jednog arobnog prstena zvanog "Andvarinaut". Bio je to arobni prsten koji je nekada pripadao Andvariju, Patuljku. Izgleda da je to bio zemaljski Draupnir. Njegovo ime znai "Andvarijeva batina" - zato to je on "tkao" svom vlasniku bogatstvo u zlatu; a uz to bogatstvo su ile mo i slava. Pria o Andvarinautu je postala arhetipska legenda o prstenu, a tie se ivota i smrti najveeg od svih nordijskih heroja, Sigurda Zmajoubice.

Ova legenda o Sigurdu i Prstenu, kako je ispriana u Volsunga Sagi, i dalje ivi u suvremenoj mati kao "prava" legenda o prstenu. Viljem Moris je podario prvi zadovoljavajui, direktni prijevod Volsunga Sage engleskom jeziku. Njegova potonja dugaka epska poema "Sigurd Volsung", komad Henrika Ibzena Vikinzi Helgelanda i - iznad svih - veliki operski ciklus Richarda Vagnera Prsten Nibelunga, uveli su ovu epsku priu u popularnu evropsku knjievnost fantastike u devetnaestom i dvadesetom stoljeu.

U ovom poglavlju prepriava se "Volsunga Saga". Treba primijetiti da je ovaj ep zbirka od preko etrdeset povezanih, ali posebnih saga. One su bile posljedica usmene predaje razliitih autora sastavljane tokom mnogo vjekova. Tekstovi koji su iz toga proistekli esto imaju poneto nepravilnu strukturu zapleta, mada je opi koncept jasan. U ovom prepriavanju oni dijelovi sage koji se

37

tiu prstena su detaljno istaknuti, dok su sporedne pustolovine (naroito one koje prethode pojavi Sigurda) ispriane u formi sinopsisa. itaoci e pronai mnoge paralele izmeu Volsunga Sage i Tolkinovih Gospodara Prstenova i Silmariliona. Da se pria ne bi prekidala primjedbama, ove paralele e biti ispitane kasnije, zajedno s usporedbama s legendama o Kralju Arturu, Karlu Velikom, Ditrihu fon Bernu, i mnogobrojnim herojima i predanjima, ukljuujui i srednjovjekovni njemaki Nibelungenlied i mnotvo bajki. Volsunga Saga poinje priom o heroju Sigiju koji je smrtni Odinov sin. On je veliki ratnik koji svojom snagom i vjetinom postaje Kralj Huna. Sin Kralja Sigija je Rerik, koji je takoer moni ratnik, ali ne moe da podari svojoj kraljici sina i nasljednika. Zato bog alje Reriku vranu s jabukom u kljunu. Rerik daje tu jabuku svojoj eni koja je pojede i ostaje trudna. Ali dijete ostaje u maternici svoje majke est godina prije nego to ga oslobodi babiin no. To dijete je Volsung koji postaje trei u ovoj lozi kraljeva.

Volsung je najjai i najmoniji od svih kraljeva Hunlanda. On je ovjek ogromnog fizikog rasta i otac deset sinova i jedne keri. Najstariji od njegove djece su brat i sestra blizanci, Sigmund i Signi. Jednog dana sivobradi stranac s jednim okom pojavljuje se u velikom dvoru Volsunga usred velikog skupa Huna, Gota i Vikinga. Bez ijedne rijei, starac koraa prema Branstoku, ogromnom hrastovom drvetu koje raste u sreditu Volsungovog dvora. On izvlai sjajni ma iz korica i zabada ga do balaka u stablo drveta. Prastari stranac zatim izlazi iz dvora i nestaje.

Nijedan smrtnik ne bi mogao da ostvari takav podvig, i svi znaju da taj starac ne moe biti niko drugi osim Odina. Svi junaci u velikom dvoru ele taj ma, ali jedino Sigmund ima snage da ga izvue iz Branstoka. Svi znaju da je Sigmund, naoruan Odinovim maem, od boga izabrani ratnik.

Ovim maem koji sijee kamen i elik, Sigmund zadobija veliku slavu, ali porodicu Volsung uskoro zadesi strana tragedija. Sigmundova sestra se udaje za Kralja Gotlanda koji izdajniki ubija Kralja Volsunga na svadbenoj svetkovini. On zatim zarobljava

38

Volsungovih deset sinova i stavlja ih u debla drvea na jednoj istini u divljoj umi. Jednog sina kida u komade svake noi tokom devet noi Vukodlak koji je zapravo kraljeva majka, vjetica. Meutim, desete noi, Sigmund, uz pomo svoje sestre Signi, uspijeva da prevari Vukodlaka i da ubije vjeticu, iupavi joj jezik zubima.

Sigmund bjei i ivi mnogo godina kao odmetnik u kui pod zemljom u divljoj umi. Signina udnja za osvetom je tako velika da ona, ostajui ena Kralja Gotlanda, baca ini na Sigmunda. Kada doe u njegovu kuu pod zemljom, on ne prepoznaje sestru i tu je obljubi. Poslije mnogo mjeseci Signi dobija dijete iz ovog rodoskrvnog sjedinjenja. Sin se zove Sifjolti i, kad odraste, Signi ga alje Sigmundu u divlju umu kako bi zajedno mogli da osvete Volsungovu smrt.

Poslije mnogih iskuenja, ukljuujui i krau i noenje koe Vukodlaka i to to su bili ivi zakopani u grobnoj humci, Sigmund i Sifjolti podmeu vatru u velikom dvoru gotskog kralja. Signi kriom vraa Odinov ma Sigmundu, i svi koji pokuavaju da pobjegnu iz poara bivaju ubijeni. Videjvi da su gotski kralj i njegov rod pobijeni, Signi priznaje kakvu je cijenu platila da bi ostvarila osvetu, ukljuujui i incest s bratom, i baca se u plamen.

Sigmund se vraa sa Sifjoltijem u svoju postojbinu i polae pravo na oevo prijestolje kao Kralj Hunlanda. Uspjeno vlada mnogo godina, mada njegovog sina Sifjoltija ubiju otrovom. Ubrzo poto se Kralj Sigmund oeni Princezom Hjordis, dvije vojske Vikinga hvataju Sigmunda u zasjedu. Meutim, ne uspijevaju da ga ubiju zbog njegovog natprirodnog maa. U vrevi bitke pojavljuje se veoma star jednooki ratnik. Kada Sigmund udari drku starevog koplja svojim maem, sjeivo se lomi. Sigmund zna da mu je kucnuo kobni as. Stari ratnik ne moe biti nitko drugi osim Odina, i Sigmundovi neprijatelji ga obaraju.

Sigmund zadobija smrtne rane od neprijatelja, ali ne oajava, jer je dugo ivio i zna da je njegova kraljica trudna. Sigmund na samrti kae eni da ona mora da uzme krhotine Odinovog maa. Jer

39

Sigmund zna za proroanstvo da e zaeti sina koji e, s ponovo iskovanim maem, zadobiti slavu veu od bilo kog smrtnika.

Sigmundova kraljica bjei sa bojnog polja i poslije dugog putovanja nalazi utoite u vikinkom dvoru Kralja Morskih Danaca. Tu izgnana kraljica raa sina Sigurda i odgaja ga u tajnosti pod zatitom Danaca.

A u kraljevstvu Pomorskih Danaca ivi jedan majstor kova. On se zove Regin, i zbog tekog rada u kovanici njegovo snano tijelo je pogrbljeno i zakrljalo kao kod Patuljka. Ali, iz njegovog ognja i kovanice izlazi mnogo ljepote u draguljima i sjajnom oruju. Maevi, koplja i sjekire sijaju blistavim sjajem. Svi priznaju da im nema premca.

Nitko ne zna koliko je Regin star niti kakva mu je prolost. On je doao u zemlju Danaca ranije no to dosee sjeanje i najstarijeg kralja. On nije velika meu ratnicima, ve kova i majstor i drugih zanata. Pun je mudrosti i upuen u rune, igru aha i jezike mnogih zemalja.

Ali Regin hladnim okom gleda na ivot, i nije niiji prijatelj. Zato je Kralj Pomorskih Danaca veoma iznenaen kad Regin usvaja Sigurda i postaje njegov uitelj. Nikad nije bilo takvog uenika kakav je Sigurd, da tako brzo ui i da je eljan znanja. Kova ga dobro poduava mnogim vjetinama i disciplinama, mada se najvie istie u ratnikim vjetinama. Uitelj i uenik su udan par. Neki kau da je Regin suvie hladne naravi, a Sigurd roen kao suvie vatren. Koji god bio razlog, tokom mnogih godina uenja uitelj i uenik nikad nisu ostvarili odnos ljubavi ili bliskog prijateljstva.

I mada Sigurd postaje mudar uz pomo Reginovog poduavanja, zov njegove krvi ga nagoni da ui stvari koje su ak izvan kovaevih poduka. Zato Sigurd esto ide u umu i danima luta. Na jednom takvom usamljenikom putovanju Sigurd sree veoma starog ovjeka s ogrtaem i mlitavim eirom irokog oboda. Starac ima bradato lice sa samo jednim okom, a potapa se kopljem. Ovaj ovjek kae Sigurdu da moe da izabere za sebe koga god konja eli iz njegovog krda na livadi.

40

Kad Sigurd izabere jednog mladog drijepca, starac se nasmijei.

"Dobro odabrano. On se zove Grani, to znai sivodlaki, okretan je kao iva i izrast e u najjaeg i najbreg drijepca koga je ikad jahao neki smrtnik. Jer Granijev otac je besmrtni Sleipnir, osmonogi drijebac Asgarda, koji jae olujne oblake iznad svijeta."

Nedugo zatim Regin alje po mladia."Izrastao si i postao krupan i snaan, Sigurde. Sad je dolo

vrijeme za pustolovinu", kae Regin. "Ispriat u ti jednu priu."Njih dvojica zatim izlaze napolje na zelenu travu ispred

Reginovih dvora. Kraj jednog hrastovog drveta nalazi se kamena klupa na koju se kova smijeta, dok ogromni mladi sjeda na travu kraj njegovih nogu.

"Upoznaj me sad, mladi Sigurde, jer saznat e tko sam ja u stvari. Ne ovjek, ve neko tko je roen u vrijeme prije no to su prvi ljudi uli u sfere svijeta. To je bilo prije nego to je postojalo Vrijeme. Divovi i Patuljci bili su ispunjeni stranom snagom, a bilo je i arobnjaka takve moi da su se ak i bogovi plaili da hode sami po zemljama Midgarda.

U to vrijeme su bogovi Odin, Honir i Loki poli u avanturu u Midgard i usudili se da uu u zemlju mog oca, Hreidmara, najveeg arobnjaka Devet Svjetova. Prvog dana tri boga dola su do jednog potoka i dubokog jezera. Odmorivi se malo, uskoro su primijetili okretnu smeu vidru kako pliva u jezeru. Zaronivi duboko, vidra je uhvatila jednog srebrnog lososa u eljusti i, stigavi do udaljene obale, borila se da izvue svoj plijen iz vode. To je izgledalo kao prilika koju ne treba propustiti. Bez ijedne rijei, Loki je hitnuo kamen i razbio vidri lubanju.

Loki se radovao to je osvojio i vidru i lososa jednim jedinim kamenom. Otiao je do vidre i odrao joj kou. Uzevi svoj dvostruki plijen, lososa i vidrinu kou, tri boga su nastavila da hodaju sve do veeri, kad su stigli do velike palae na svetloj ledini. Bila je to palaa Hreidmara arobnjaka koja je stajala na Svjetlucavoj Ledini, tik iznad mrane ume zvane Mrka uma.

41

Kad su tri boga ula u palatu, poklonili su lososa i vidrinu kou domainu. arobnjak je istog trenutka pobjesnio i odmah zaarao bogove smrtonosnim inima. Zatim me je pozvao da donesem svoje u vatri iskovane lance od nesalomivog elika; i pozvao je mog brata, monog Fafnira, da vee ove bogove vrsto mojim lancima i svojom nemilosrdnom snagom. Kad je to uinjeno, niko osim arobnjaka-Kralja nije vie nikad mogao da oslobodi ova tri boga.

Mada je moj otac veoma potovao moje umijee i Fafnirovu snagu, ljubimac mu je bio trei sin. Taj sin je predstavljao arobnjakove oi i ui. On je bio mijenja oblika koji je esto putovao u mnogim oblijima ptice ili zvijerke, i priao ocu to se deava po irokom svijetu. Zvali su ga Vidra, po omiljenom liku kojim se zaogrtao.

To je izazvalo straan gnjev arobnjaka-Kralja. Vidra koju su bogovi ubili na jezeru, a zatim iz neznanja ponudili na dar, bila je odrana koa sina ljubimca njihovog domaina.

Tako razbjenjen arobnjak je bio namjerio da satre svu trojicu koji su mu ubili sina. Ali Odin je govorio uvjerljivo, rekavi iskreno da je Vidra ubijena iz neznanja, i da je u takvim sluajevima plaanje krvnine blagom umjesto krvlju pravedna i asna nadoknada. Mada u velikoj alosti, arobnjak-Kralj je postavio uvjete."Napunite kou mog sina zlatom i pokrijte je njime. Uinite to i ja u vas potediti", zahtijevao je bjesno i mrgodno.

Poto je Loki bacio kobni kamen, on je odabran da nae otkupninu, dok su ostali ostali vezani. Odin mu je savjetovao da brzo nae Patuljka Andvarija, uvenog po svom bogatstvu. Tu riznicu zlata je skrivao u jednoj planinskoj peini ispod vodopada. Ali Odin je upozorio da je Patuljak Andvari takoer i mijenja oblija koji skriva svoj pravi lik. Najee preuzima oblije velike tuke koja ivi u jezeru ispod vodopada, kako bi tako mogao bolje da uva vrata svoje vodene riznice.

Lokiju nije dugo trebalo da nae vodopad. Zurio je uporno u bistro jezero i ugledao veliku tuku koja se krila u vrtlozima pod

42

stijenjem. Kada je izvukao tuku na obalu, Andvari je, borei se za zrak, preuzeo svoj pravi lik i preklinjao za milost. Loki nije bio blag. Uvrtao je Patuljka sve dok njegovi krici nisu zagluili zvuk vode. Najzad je Andvari predao svoju zlatnu riznicu Lokiju, ali je Patuljak zamolio da mu bude doputeno da zadri za sebe samo jedan crveno-zlatni prsten. Nagaajui koliko je prsten vaan, Loki je oteo i prsten od Andvarija i pourio svojim putem.

To je bio prsten zvani Andvarinaut, to znai "Andvarijev", jer od njegove moi poticalo je zlato i riznica se sve vie poveavala. Zlatan prsten je raao zlato, premda je to bila samo jedna od njegovih moi; mnoge od njegovih drugih moi nepoznate su. Taj mali crveno-zlatni prsten kojeg je Loki ukrao bio je vrijedan sveg ostalog blaga zajedno.

Patuljak je vrisnuo za njim: "Proklinjem te zbog ovoga! Prsten i blago koje se iz njega mnoi zauvijek e nositi moju kletvu. Svi koji posjeduju prsten i njegovo blago bit e uniteni!"

Loki se vratio u arobnjakovu palau sa zlatnom riznicom, njime dupke napunio Oterovu kou, i nagomilao zlato preko svega. Izgledalo je da je cijena krvnine plaena, ali je arobnjak-Kralj pomno gledao u blago i pokazao jednu dlaku na njuci koja je jo provirivala. Onda se Loki Ijutito nasmijeio i ispustio prsten Andvarinaut koji je zadrao. Prsten je pokrio i posljednju dlaku i isplata je zavrena.

arobnjak-Kralj je spakovao blago u velike hrastove krinje, ali je uzeo prsten Andvarinaut i stavio ga na ruku. Zatim je raskinuo ini, zapovijedio Fafniru i meni da otkljuamo lance, i bogovima je doputeno da sogirno izau iz njegove zemlje.

Neko vrijeme je izgledalo da sve ide dobro, ali i sam pogled na prsten predstavljao je muenje za Fafnira. I tako se jedne noi Fafnir priunjao do oevog kreveta i prerezao mu grkljan dok je spavao. Stavio je Andvarijev prsten na svoju ruku, a zatim se pojavio kraj mog uzglavlja sa svojim krvavim bodeom. "Doi", rekao je, "potreban si mi."

43

Prestraen, uinio sam kako mi je reeno i odvukao blago preko Svjetlucave Ledine i nizbrdo do jedne peine pod planinskim ponorom u Mrkoj umi.

"Dobar si nosa, brate moj. Zasluio si ivot, ali nita drugo. Ako se sad okrene i potri, neu te ubiti. Izbaci ovo zlato iz glave, er ono nikad nee biti ostavljeno bez uvara."

Tako je Fafnir stekao prsten i blago Patuljka Andvarija krvlju naeg oca. Nad tim blagom je zauvijek bdio. Pohlepa puna mrnje otrovala mu je srce i um, i sve koji su prolazili njegovim putem sluajno ili namjerno ubijao je. Jer sad je njegov vanjski lik bio ravan njegovoj unutranjoj zloi, postavi zmija: veliki zmaj, najmoniji u ovom i svim dobima."

Sigurd sad vidi svoju sudbinu i prihvaa Reginov izazov."Ubij mi tog zmaja da osveti mog oca, i zadobi za sebe

veliku slavu", nareuje Regin. "Pomozi mi da vratim svoj dio krvnine i, pored slave, dobie Andvarijev prsten i vei dio blaga."

Za takav zadatak smjeli Sigurd eli oruje koje bi bilo ravno njegovoj snazi, i zato odlazi kod majke i trai krhotine oevog maa, Odinov dar. Te krhotine predaje Reginu u njegovoj kovanici. Regin se baca bjesomuno na posao, zagrijava ih u najvrelijoj vatri, ponovo kuje sjeivo i kali ga u krvi bika. Svete rune iznad balaka vraaju svoj sjaj, prstenovi ugravirani na eliku sijaju kao srebro, i dok kova iznosi ma na dnevno svjetio izgleda kao da plamenovi igraju po njegovoj otrici.

Sigurd uzima oruje u svoje snane ruke, zamahne njime estoko i udara u kovaev nakovanj. Ma glatko presjeca elik kao i drveno postolje pod njim. Ipak, sjeivo nije ni okrznuto od udarca.

"Ovo zaista ne moe biti drugi ma do onaj po imenu Gram, Odinov dar, za koji se moj otac zakleo da e jednog dana biti ponovo iskovan i predat njegovom sinu jedincu," kae Sigurd smjeei se.

Tako naoruan i jaui svog pastuha Granija, Sigurd se upuuje u potragu sa Reginom. Najzad dolaze do vatrom sprenih i pustih pograninih predijela onoga to je nekad bila Svjetlucava Ledina. Sad je to mjesto divlja i ukleta pustara na rubu zle Mrke

44

ume. To je jedna sprena pustopoljina na kojoj je zmaj ubio mnoge heroje. Na toj ledini je usjeena duboka kamena staza koja je sluzav trag zmajevog puta. Put vodi u Fafnirovu zmijsku peinu duboko u Mrkoj umi. Tu je zmaj nainio svoje legalo na hrpi zlata, riznici prstenova Andvarija Patuljka. Fafnir je naputao svoje zlatno legalo samo jednom dnevno kada je iao putem do neistog jezera na ledini gdje je pio u sumrak.

"Iskopaj jarak u zmajevoj stazi i sakri se unutra," savjetuje Regin. Kad se nae iznad tebe, zari ma uvis u njegov mekani trbuh. Ne moe da promai."

Dok Sigurd kopa, Regin bjei preko ledine i sakriva se u Mrkoj umi. Jedna sijenka pada preko jarka i Sigurd se osvre. To je onaj lsti jednooki bradati starac koji je dao Sigurdu sivog konja.

"Mala pamet, kratak ivot", mrmlja starac, oslanjajui se na svoje koplje "Zmajeva krv e ti spriti kosti. Iskopaj nekoliko jaraka, i sakri se u onom s lijeve strane. Onda moe da zarije sjeivo u zmajevo srce, dok kljuala, otrovna krv pada u drugi jarak."

Do veeri je ovaj posao zavren, i to ba na vrijeme. Smrdljivi zmaj silazi na pojilo, riui stravino i balei otrov po tlu. Saekavi svoj trenutak, Sigurd zariva otricu Grama u zmajeve grudi do balaka. Vrela krv koja pee i nagriza lije u jarak, i Fafnir malaksava. Njegovi greviti trzaji i kolutanja potresaju zemlju, njegova rika ispunjava zrak vatrom i otrovom. eljusti mu kljocaju na neprijatelja koga ne moe da dohvati, dok proklinje junaka koji ga je ubio i brata koji ga je izdao.

Kada Sigurd izae iz svog jarka, Regin izlazi iz svog skrovita pretvarajui se da je i tuan i radostan. Tvrdei da eli da zbrie svaki krvavi grijeh sa Sigurda zbog ubijanja Fafnira, Regin trai od Sigurda da isjee zmajevo srce iz njegovog tijela i ispee ga. Regin tvrdi da e, poto pojede zmajevo srce, samo on moi da bude pozvan na odgovornost za njegovu smrt.

Sigurd ini kako mu Regin kae, pali vatru i baca srce na plamen. Ali, dok se zmajevo srce kuha, njegov sok prsne i oprlji mladieve prste. On stavlja prste u usta i, okusivi krv zmajevog

45

srca, odjednom otkriva da moe da razumije jezik ptica na okolnom drveu.

Ptice govore s tugom, jer znaju za Reginovu izdaju: kako e kova stei veliku mudrost i hrabrost poto pojede zmajevo srce, zatim kako planira da ubije Sigurda u snu. Ptice znaju da Regin nikad nee podijeliti riznicu zlata niti prsten sa hrabrim mlad