149574889-Most-preko-vječnosti-Richard-Bach.pdf

8/9/2019 149574889-Most-preko-vjenosti-Richard-Bach.pdf

1/202


2/202

Richard Bach

Most preko vjenosti

_____________

The Bridge Across Forever

BY

MAYA


3/202

- koliko smo sretni ti i ja, iji je dom

bezvremenost: mi koji smo dolutali s mirisnih

planina vjene sadanjostiigrati se tajnama, kao to su roenje i smrt, u

jednome danu (ili moda ak manje)

e. e. cummings


4/202

Leslie, koja me nauila letjeti


5/202

ini nam se ponekad da su zmajevi dio prolosti, da nema vie udovita i odvanih viteza,

da nema vie princeza koje lutaju zaaranim umama i svojim osmijehom oaravaju jelene ileptire.

Ponekad nam se ini da u doba u kojem ivimo nema vie izazova, niti pustolovina. Sudbina,njen put preko obzora; arke sjene koje su projurile pokraj nas prije mnogo, mnogo vremena, isada ih vie nema.

Sreom nas ispunjava spoznaja da to nije istina. Princeze, vitezi, arolije i zmajevi, misterije ipustolovine ... ne samo da su prisutni tu i sada, vesu jedino to je ikada ivjelo na Zemlji!

Naravno, u nae su doba promijenili maske. Zmajevi danas nose odijela vladara i nesrea,ratova i katastrofa. Drutveni demoni vrite i udaraju nas po prstima svaki put kada podignemopogled sa zemlje, kada skrenemo lijevo na raskrijima na kojima su nam rekli da skrenemo

desno. Maske su postale toliko prepredene da se princeze i vitezovi mogu sakriti jedni od drugih,pa ak i od sebe.

No ipak, gospodare stvarnosti i dalje susreemo u snovima i govore nam da nismo izgubilitit od zmajeva, da u naim tijelima jo uvijek plamti plava naponska vatra kojom moemopromijeniti svijet. Intuicija apue istinu: Mi nismo praina, mi smo arolija!

Ovo je pria o vitezu koji je polagano umirao i princezi koja ga je spasila. Ovo je pria oljepotici i zvijeri i arolijama i tvravama; o iskonskim silama koje se mogu nazrijeti i silamaivota koje su tu. Ovo je pria o pustolovini koja, ini mi se, igra najvaniju ulogu u ivotimamladih i starih i svih ostalih.

Ono to se uistinu dogodilo, gotovo da je istovjetno s priom koju sam napisao. Uzeo sam si

slobodu i malo se poigrao s kronologijom; neki su likovi u knjizi izmiljeni ili sloeni odnekoliko osoba iz stvarnog ivota. Veina je imena izmiljena. Ostatak nisam mogao izmisliti makoliko se trudio; istina ne bi bila dovoljno uvjerljiva da nije proivljena.

Budui da itatelji mogu prodrijeti iza maski pisaca, otkrit ete to me je nagnalo da overijei prenesem na papir. Ali, ponekad, kad je svjetlo dovoljno jako, i pisci mogu nazreti to sekrije iza maske itatelja. Na tom svjetlu, moda u sresti vas i vau ljubav kako koraate ovimstranicama sa mnom i sa mojom dragom.


6/202

1.

Danas e biti ovdje.

Pogledao sam van kroz staklo letake kabine, dolje kroz vjetar i udare propelera, dolje krozkilometar jesenskog neba, u iznajmljeno polje, u platneni natpis"LETENJE 3 dolara LETENJE"privren iznad otvorenih dveri.

Obje su strane ceste, oko natpisa, bile zakrene automobilima. Bilo ih je ezdesetak zajednosa svijetom koji se dovezao u njima. Svi su doli promatrati letake vratolomije. Moda je ondje.Moda je upravo stigla. Ta me mogunost raznjeila. Mogue je!

Smanjio sam gas, podigao kljun Fleeta, dvokrilca, u vis, a krila su izgubila uzgon. Zatim sampritisnuo pedalu vertikalnog stabilizatora, zaokrenuo ga nalijevo i povukao palicu prema natrag.

Zelena zemlja, polja kukuruza i soje, farme i panjaci mirni kao podne, prednji je dio avionapropao, a polja su eksplodirala u kovitlastoj izmaglici zranog kovita. Avion je sa zemlje izgledao

kao pomahnitala letjelica.Nos je zaronio prema zemlji, a svijet se pretvorio u bojama proarani tornado koji se sve bre

i bre omatao oko mojih letakih naoala.

Kako mi dugo nedostaje, ljubavi moja, pomislio sam, draga, tajanstvena, predivna damo?Danas e te, konano, sluajnost dovesti u Russell, drava Iowa, primiti te za ruku i dopratiti te upolja lucerni, ovamo. Odetat e do ruba svjetine, ne znajui zato, moda udei da uivo vidi

jednu stranicu povijesti, ivahne boje koje se okreu u zraku.

Dvokrilac se gromovito okretao u zraku, udarao me i odgurivao od palice. Tornado je svakesekunde postajao strmiji i bjesniji i sve se jae glasao.

Okrei se ... do ... Sad.Palicu sam gurnuo prema naprijed, izravnao sam lijevi vertikalni stabilizator i pritisnuo

pedalu desnog. Okreti su postajali sve bri, jedanput, dva puta, zatim kraj okretajima i zaronilismo ravno prema zemlji, najbre to smo mogli.

Danas e biti ovdje, pomislio sam, zato to je i ona usamljena. Zato to je nauila sve to jeeljela nauiti sama. Zato to se ovdje nalazi osoba s kojom e je sudbina spojiti, a ta osobaupravo sada u svom avionu izvodi vratolomije.

Nagli zaokret, otputanje gasa, motor ugaen, propeleri su se zaustavili... jedri prema dolje,lebdi tiho prema zemlji, zaustavi se ispred svjetine.

Prepoznat u je im je vidim, zakljuio sam, prosvjetljenje, odmah u znati da je to ona.

Oko aviona su se okupili mukarci i ene, obitelji s koarama za piknik, djeca na biciklima.Svi su me promatrali. Dva psa, pokraj djece.

Izaao sam iz kabine i pogledao ljude. Svidjeli su mi se. Zatim sam uo vlastiti glas, neobineli podvojenosti, i istovremeno sam je traio u gomili.

"Russell iz zraka, narode! Lebdite iznad polja lowe! Posljednja prilika prije zime i snijega!Poite sa mnom na mjesto gdje samo ptice i aneli lete ..."

Nekoliko se ljudi nasmijalo i pljeskom podralo najhrabriju mobuda mi se pridrui i zajednosa mnom upusti u pustolovinu. Neka su lica djelovala sumnjiavo, pitanja su isijavala iz njih;neka su lica pokazivala elju i zanimanje; a neka su se lijepa lica zabavljala. Ali nisam vidio licekoje sam traio.


7/202


8/202

Pantera? Leopard? Ne u lowi, u Iowi nema leoparda jo od ...

Jo jedan usporeni korak u mrakom prekrivenom polju. Mora da je ...Bijeli umski vuk!

Bacio sam se u potragu za torbom s alatom, traio sam no, velika klijeta, ali prekasno. Utom je trenutku iza kotaa aviona provirila crno-bijela banditska maska. Sjajne su me oiprouavale, a dlakavi je nos trzao prema kutiji s hranom.

Nije bijeli umski vuk.

"Hej ... hej, dobra veer ..." rekao sam. Nasmijao sam se samom sebi, svom srcu koje jedivljaki udaralo i pretvarao se da odlaem klijeta.

Na Srednjem zapadu mladunad rakuna, spaenu i othranjenu poput psia i maaka, kadnavre godinu dana, oslobaaju, ali te male, divlje ivotinje nikada ne izgube ud kunihljubimaca.

Nema nita loe, zar ne, u uljanju kroz polja, zaustavljanju pokraj logorske vatre kad padnemrak pitajui ima li, oh, ima li neto slatko za prigristi dok nopolagano protjee?

"Sve je u redu ... hajde, hajde, prii maleni! Jesi li gladan?"Neto slatko bi mi ba dobro dolo, kockica okolade ili... sljezov kolai? Vidim da ima

sljezovih kolaia. Rakun je nekoliko trenutaka stajao na stranjim nogama, nosiem jeoprobavao zrak u potrazi za mirisima hrane i gledao me. Ostatak sljezovih kolaia, ako ih nee

pojesti, meni bi dobro doao.

Izvukao sam vreicu, prosuo ostatak mekih, branastih stvarica na vreu za spavanje."Izvoli... hajde, poslui se ..."

Buno se pripremivi za desert, mini-medvjed je usta napunio kolaiima i zadovoljno ihprogutao.

Pojeo je i ostatak domaeg kruha koji sam sam umijesio, dovrio bijele, branaste slastice,progutao veinu itnih pahuljica s medom i polizao vodu koju sam mu nasuo iz lonia. Zatim je

neko vrijeme sjedio, promatrao vatru i svojom njukicom konano dao znak da je vrijeme zapokret.

"Hvala ti to si navratio", rekao sam.

Crne su me oi pogledale.

Hvala ti za jelo. Ti nisi lo ovjek. Vidimo se sutra na veer. Usput, kruh ti je uasan.

Odmah potom, pahuljasto je stvorenje otralo. Za njim je nestao i crno-bijeli prugasti rep, azatim su se i koraci poeli stiavati. Ostavio me samog u mislima i preplavljenog udnjom zamojom princezom.

Sve se moje misli uvijek vraaju na nju.Ne vjerujem da ne postoji, pomislio sam. Ne traim valjda previe!

to bi mi Donald Shimoda rekao da sada sjedi sa mnom ovdje, ispod krila, i da zna da je jouvijek nisam pronaao?

Rekao bi neto oito. Da, tako bi neto rekao. Najudnije u svezi njegovih tajni jest to to jeapsolutno svaka bila jednostavna.

to bi napravio kada bih mu rekao da nisam uspio pronai svoju princezu? Promatrao bipecivo s cimetom u potrazi za nadahnuem, rukom bi proao kroz svoju crnu kosu irekao:"Letjeti niz vjetar, od grada do grada, Richarde. Zar ti nije palo na pamet da to nije nain da

je prona

e, veda je izgubi?"


9/202

Jednostavno. Onda bi bez rijei ekao moj odgovor, bilo to to imam za rei.

Na to bih mu rekao, da je ovdje, rekao bih:"U redu. Let preko obzora nije nain. Predajem se.Ti mi reci. Kako da je pronaem?"

Stisnuo bi oi na to, pomalo ljut zato to sam pitanje postavio njemu, a ne sebi.

"Jesi li sretan? Da li u ovom trenutku radi ono to najvie eli?"

Iz navike bih, bez razmiljanja, odgovorio potvrdno. Naravno, radim ono to najvie elim,ivim onako kako mi se prohtije.

Ali neto kasnije, kad zahladi i kad mi isto pitanje proleti glavom, neto e se promijeniti. Dali uistinu u ovom trenutku radim ono to najvie elim?

"Ne!"

"Kakvog li iznenaenja!" Shimoda bi uzviknuo i dodao:"I, to misli, to ti to govori?"

Trepnuo sam, vratio se iz svijeta snova u svijet koji me okruivao i na glas rekao:"To znaida sam ispisao poglavlje o putovanjima i prodaji letova! Ovog trenutka promatram svojuposljednju logorsku vatru; djeak iz Russella, u sumrak, bio je moj posljednji putnik."

Jo jednom sam pokuao rei:"Nema vie prodaje vonji."

Polagan i tihi ok. U glavi mi je zabrujio roj pitanja.

Na tren sam na jeziku osjetio okus najnovije zagonetke koja se nala preda mnom. to uraditi? to e iz mene postati?

Nakon dugogodinje sigurnosti koju su mi pruala putovanja od polja do polja, osjetio samiznenadno i potpuno novo zadovoljstvo koje me obuzelo poput osvjeavajueg vala iz dalekihdubina. Nisam znao kamo e me ivot odnijeti!

Kau da se, kad se jedna vrata zatvore, druga otvore. Vidim ona koja su se upravo zatvorila.Na njima stoji natpis: TRGOVAC LETENJEM, a iza njih se kriju velike koare i kutije punepustolovina koje su me izmijenile iz onog to sam bio u ovo to jesam. A sada je doao trenutakda krenem dalje. Gdje su vrata koja su se upravo otvorila?

Da sam sada naprednija dua, pomislio sam, ne Shimoda, venapredniji ja, to bih si rekao?

Proao je asak i znao sam koje bi rijei uo:"Dobro pogledaj sve to te okruuje ovog trena,Richarde, i upitaj se: to je krivo na slici?"

Pogledao sam oko sebe, u mrak. S nebom je bilo sve u redu. to moe biti krivo sazvijezdama eksplodirajuim dijamantima tisuama svjetlosnih godina daleko i sa mnom koji sasigurnog promatram vatromet? to je krivo na avionu, istroenom, ali vjernom Fleetu koji mespreman povesti kamo god poelim? Nita, apsolutno nita.

Ono to je krivo na slici jest sljedee: Ona nije sa mnom! A jau odmah poduzeti neto dabih ispravio sliku.

Polako, Richarde, pomislio sam. Jednom, barem jednom, nemoj biti toliko predvidljiv;molim te, ne tako brzo! Molim te. Razmisli prvo. Paljivo.

Odmah potom, u tami je zabljesnulo novo pitanje, ono koje nisam postavio Donaldu Shimodii na koje mi on sigurno ne bi odgovorio.

Zato su najnapredniji ljudi ija uenja, pretvorena u religiju, ive stoljeima, zato su oniuvijek sami?

Zato nikada ne vidimo njihove ivahne ene i mueve ili udotvorne pratioce s kojima dijele


10/202

pustolovine i svoju ljubav? Okrueni su uenicima, znatieljnicima, njih nekoliko kojima sedivimo. Takoer su obuzeti onima koji im dolaze kako bi ih iscjeljivali i kako bi im pokazalisvjetlost. Ali koliko ste puta vidjeli njihove ivotne pratioce, slavne i mone ljubavi? Nekolikoputa? Jednom?

Progutao sam. Grlo mi se odjednom osuilo.Nikad.

Najnapredniji su ljudi, zakljuio sam, ujedno i najusamljeniji.

Bezduno je nebo polagano poelo stvarati ledeni pokrivana zemlji.

Zar savreni nemaju ivotne ljubavi zato to su prerasli ljudske potrebe?

Plava mi Vega, unutar harfe sagraene od zvijezda, nee dati odgovor.

Postizanje savrenstva tijekom nekoliko ivotnih vjekova ne bih smatrao problemom, ti binam ljudi trebali pokazati put. Jesu li nam rekli da zaboravimo savrene partnere zato to takoneto ne postoji?

Cvrci su polagano cvrali: moda, moda.

Moja je veer udarila u taj kameni zid i tako stigla do svog kraja. Ako tako kau, progunaosam za sebe, onda su u krivu.

Zapitao sam se bi li se i ona sloila, gdje god da se nalazi sada? Jesu li u krivu, mojanepoznata draga?

Gdje je, nije mi rekla.

Do trenutka kad se mraz otopio s krila, sljedeeg jutra, deku za zatitu motora, torbu salatom, kutiju s hranom i kuhalo uredno sam posloio na prednje sjedalo, prekrio ih pokrivaem iprivrstio. Ostatak sam itnih pahuljica ostavio rakunu.

U snu sam pronaao odgovor: Oni napredni i savreni, oni mogu pretpostavljati, moguukazivati na bilo to, ali ja sam taj koji odluuje to u uiniti. A odluio sam da svoj ivot neuproivjeti sam.

Navukao sam rukavice, okrenuo propeler, posljednji put upalio motor i smjestio se napilotsko sjedalo.

to bih uinio da je u ovom trenutku ugledam kako mi prilazi u polju? Nagonski, osjetivi dasam se najeio, okrenuo sam se i pogledao.

Polje je bilo prazno.

Fleet je uzletio sa zemlje, skrenuo prema istoku i sletio u zranu luku Kankakee, dravaIllinois. Tijekom toga sam dana prodao avion za jedanaest tisua dolara u gotovini i gurnuo novacu vreu za spavanje.

Dodirujui propeler zahvalio sam se svom dvokrilcu, pozdravio se s njim i polagano ietao izhangara ne okreui glavu.

Prizemljen, bogat i bez doma, uputio sam se ulicama planeta na kojem obitava etiri milijardei petsto milijuna dua i u tom sam trenutku zapoeo pravu potragu za enom koja, sudei premanajboljim ljudima koji su ikada ivjeli, ne postoji.


11/202

2.

SVE TO NAS OARAVA, takoer nas vodi i titi. Strastvena je opsjednutost svime to volimo

jedrilicama, avionima, idejama zapravo arobna lavina koja nam ravna put, mijenja pravila,rasuuje, odbacuje dogme, prenosi nas preko ponora, pobjeuje nae strahove, oslobaa nassumnji. Bez moi te ljubavi...

"to pie?" Pogledala me zbunjeno, kao netko tko nikada nije vidio osobu ije su glavnoorue olovka i papir, na putu prema jugu, u autobusu za Floridu.

Kad osoba pitanjima zadire u moju intimu, ponekad joj odgovaram bez objanjenja kako bihje preplaio tiinom.

"Piem pismo sebi kakav sam bio prije dvadeset godina: Stvari koje kamo sree da sam znaokad sam bio ti."

Usprkos mojoj zlovolji, bilo je ugodno vidjeti njeno lice, obasjano znatieljom, i hrabrou

da je zadovolji. Duboke smee oi, kosa tamni poeljani skalp."itaj mi", rekla je bez trunke straha.

To sam i uinio, do posljednjeg odlomka na kojem sam se zaustavio.

"Je li to istina?"

"Imenuj mi jednu stvar koju si voljela", rekao sam."Ne ubraja se ono to ti se svialo. Imenujmi jednu opsjedajuu, nekontroliranu strast..."

"Konji", bez razmiljanja je odgovorila."Voljela sam konje."

"Kad si bila s konjima, je li tvoj svijet bio obojan drugim bojama, drukijim nego obino?"

Nasmijala se."Da. Bila sam kraljica junog Ohia. Mama me morala loviti lasom kako bi meskinula sa sedla i odvukla kui.

Preplaena? Ne! Pod sobom sam imala tog velikog konja Sandyja. Bio mi je neprijatelji svedok je bio uz mene, nitko mi nije mogao nauditi! Oboavala sam konje. Oboavala sam Sandyja."

Pomislio sam da je zavrila s odgovorom. Zatim je dodala:"Danas ni prema emu ne osjeamtakvu ljubav."

Nita nisam rekao, a ona je utonula u misli. Vratila se Sandyju. Ja sam se vratio pismu.

Bez moi te ljubavi, mi smo samo lae koje tumaraju mirnim morima dosade, a ona suubojita ...

"Kako e poslati pismo u vrijeme prije dvadeset godina?" upitala me.

"Ne znam", odgovorio sam zavrivi reenicu na dnu te stranice."Ali zar ne bi bilo grozno,kada bi otkrili kako da neto poaljemo u prolost, a da nemamo nita za poslati? Zato sam prvoodluio pripremiti poiljku. Kasnije u razmiljati o slanju."

Koliko sam puta samom sebi rekao da je ba teta to to nisam znao kad mi je bilo deset,kamo sree da sam to nauio u dvanaestoj godini, kakva teta da razumijem tek dvadeset godinakasnije!

"Kamo ide?" upitala me.

"Zemljopisno?"

"Da."

"Bjeim od zime", odgovorio sam."Na jug. U sredite Floride."


12/202

"to se nalazi na Floridi?"

"Ne znam. Srest u se s prijateljicom, ali ne znam tono gdje je." Hm, pomislio sam, ba samumjeren.

"Nai e je."

uvi to, nasmijao sam se i pogledao je."Zna li to si mi upravo rekla? Zna li to za meneznai:Nai e je?"

"Da."

"Objasni mi, molim te."

"Neu", rekla je i tajanstveno se nasmijala. Njene su sjajne oi bile toliko tamne, gotovo crne.Ten joj je bio boje oraha, koa bez bora, bez traga koji bi otkrio tko je u stvari. Bila je tako mladada joj se lice nije do kraja oblikovalo.

"Ne, u redu", rekao sam uzvrativi joj osmijeh.

Autobus je jurio dravnom cestom. Letjeli smo pokraj farmi, pokraj paleta obojenih jesenjimbojama na rubu auto-ceste. Dvokrilac bi mogao sletjeti na to polje, pomislio sam. Telefonske icega natkrivaju, ali mogao bi se provui izmeu njih ...

Tko je strankinja koja sjedi pokraj mene? Je li kozmiki osmijeh upuen kako bi suzbio mojestrahove, sluajnost poslana da me oslobodi sumnji? Mogue je. Sve je mogue. Mogla bi bitiShimoda s maskom.

"Leti li?" upitao sam je.

"Bi li u tom sluaju sjedila u ovom autobusu? Sama me pomisao na letenje uznemiri",odgovorila je."Avioni!" Proeli su je trnci, zatim je odmahnula glavom."Mrzim letenje." Otvorila

je runu torbicu i gurnula ruku u nju."Smeta li ti ako zapalim?"

Razoarano sam slegnuo ramenima."Smeta li mi? Cigareta?Mlada damo, molim te ...!" Pokuao sam joj objasniti, a da je pritom

ne povrijedim."Ne misli valjda ... ispuhi vati dimu ovo malo kisika to nam je na raspolaganju?Prisiliti mene, koji ti nisam nita naao uinio, da udiem dimi"Ako je doista Shimoda, upravo jesaznao to mislim o cigaretama.

Na moje se rijei smrznula.

"Oprosti", rekla je na kraju. Zatim je podigla torbicu i smjestila se na najdalje sjedalo. Zaistajoj je bilo ao, ali bila je i povrijeena i ljuta.

Ba teta. Takve tamne oi.

Ponovo sam uzeo olovku kako bih nastavio pisati pismo djeaku iz prolosti. to bih mumogao napisali o pronalasku ivotne ljubavi? Olovka je ekala iznad papira.

Odrastao sam u kui ograenoj ogradom s glatkim drvenim dverima. Dvije su se rupenalazile u drvu kako bi pas imao pogled u svijet. Jedne veeri, puni je mjesec sjao visoko nanebu. Vraajui se kui sa kolskog plesa, sjeam se da sam se zaustavio i, naslonivi ruku navratnice, tiho razgovarao sam sa sobom i sa enom koju u jednog dana voljeti. Toliko sam tihogovorio da me ni pas nije mogao uti.

"Ne znam gdje si, ali u ovom trenutku ivi negdje na ovom planetu i jednog emo dana, ja iti, dodirivati vratnice na mjestu na kojem ih sada ja dodirujem. Tvoja e ruka dodirnuti ovo drvo,ovdje!Zatim emo proi kroz njih, a ispred nas e se protezati predivna budunost, kao i prolost,i bit emo jedno drugom ono to nikome nitko nije bio. Ne moemo se sada upoznati, ne znamzato. Ali jednog e dana naa pitanja biti odgovori, a mi emo biti uhvaeni u neto toliko


13/202

svijetlo ... i svaki korak koji u napraviti, znait e da sam korak blie mostu koji emo moratiprijei kako bismo se sreli. to prije. Molim te."

Toliko sam toga iz djetinjstva zaboravio, ali ba sam taj trenutak, kod vratnica, upamtio doposljednjeg detalja, svaku rije.

to bih mu mogao napisati o njoj? Dragi Dick: kao to zna, proteklo je dvadeset godina, a jasam jo uvijek sam.

Odloio sam biljenicu i pogledao kroz prozor, ali nita nisam vidio. Siguran sam da bi mojaneumorna podsvijest vetrebala imati odgovore za njega. Za mene.

No ono to je imala, bila su opravdanja. Teko je pronai pravu enu, Richarde! Nisi vieprilagodljiv kao nekad, proao si fazu irokih pogleda. Stvari u koje svojom odlukom vjeruje,ono za to bi dao ivot, za veinu su ljudi smijene, ili sulude.

Moja je princeza, pomislio sam, morala samostalno doi do odgovora koje sam i ja spoznao,da ovaj svijet nije ni priblino onakav kakvim se doima, da se u naim ivotima materijalizira sve

to pomislimo ili poelimo, dauda nisu

udnovata. Ona i ja, ne

emo se mo

i slagati ako ...Trepnuo sam.Mora biti poput mene.

Fiziki puno ljepa od mene, naravno, zato to oboavam ljepotu, ali morat e dijeliti mojepredrasude, kao i strasti. Ne mogu zamisliti svoj ivot sa enom koja, kamo god ode, iza sebeostavlja trag dima i pepela. Ako su joj potrebne zabave kako bi bila sretna, ili droge, ili ako seboji aviona, ili bilo ega, ili ako ne zrai samopouzdanjem, ako ne voli pustolovine, ako se nesmije luckastim situacijama koje ja nazivam humorom, ne moemo uspjeti. Ako ne eli dijelitinovac, kad ga imamo i snove kad ga nemamo, ako ne voli rakune ... oh, Richarde, to nee bitilako. Bez svega gore navedenog, a i vie od toga, najbolje bi ti bilo da ostane sam!

Poevi pisati od zadnje strane biljenice prema poetku, dok smo se polagano kotrljaliobilaznicom, du petsto kilometara duge dravne ceste broj 65 izmeu Louisvillea iBirminghama, sastavljao sam listu: Savrena ena.Do devete sam strane bio obeshrabren. Svaka

je stavka bila vana. Svaka je stavka morala biti zadovoljena. Ali nitko ne zadovoljava te ... Ja nezadovoljavam te kriterije!

Erupcija objektivnosti poput okrutnih konfeta oko moje glave: Uniten sam kao partner ak iprije nego sam postigao napredniji duhovni stadij, a napredak sve pogorava.

to smo vie prosvijetljeni, to su manji izgledi da naemo sebi ravnog. to vie spoznajemo,najbolje hi nam bilo da se, isto lako, sve vie mirimo s okrutnom istinom da emo ivjeti sami.

To sam napisao to sam bre mogao. Na prazni sam prostor, na dnu posljednje stranice,dodao gotovo i ne primijetivi; ak i ja.

Ali promijeniti listu? Mogu li samom sebi rei da sam u krivu? Da mi ne smeta ako pui ilimrzi avione ili ako ne moe ne umrcati nekoliko redova kokaina s vremena na vrijeme?

Ne. To nije u redu.

Sunce je zalo na mojoj strani autobusa; sada nas je sa svih strana okruivala tama. A vani utami, znao sam, nalaze se male trokutaste farme, maleni poligoni na koje ak ni Fleet ne bi mogaosletjeti.

Za svaku elju koju poeli obdaren si i snagom da je ostvari.

Ah, Prirunik mesija, pomislio sam, gdje lije sada? Najvjerojatnije obrastao u paprati namjestu na koje sam ga bacio onog dana kad je Shimoda umro. Zajedno sa stranicama koje su seotvarale na mjestima koja je itatelj trebao proitati. Nekosam je nazivao arobnom knjigom, a

on se ljutio na mene. Odgovore moe pronai bilo gdje, ak i u prologodinjim novinama, rekao


14/202

je. Sklopi oi, u glavi postavi bilo koje pitanje, dodirni bilo koju pisanu rijei to je tvoj odgovor.

Najblia tiskana rijeu autobusu bila je istroena kopija knjige koju sam o njemu napisao,posljednja ispravka teksta na kojoj izdavai daju piscima do znanja da se dieselpie sa slovom iispred slova e.A ja sam bio siguran da elim da ta knjiga bude jedina knjiga na engleskom jeziku

na svijetu koja zavrava zarezom.Stavio sam je u krilo, sklopio oi i postavio pitanje. Kako da pronaem najdragocjeniju,

najsavreniju enu za sebe? U glavi mi je pitanje svijetlilo poput neonske reklame. Otvorio samknjigu, prislonio prst i pogledao.

Stranica 114. Prst mi se nalazio na rijei "unijeti": Sve to elite unijeti u svoj ivot, zamisliteda je vetu.

Ledeni su me trnci proeli. Vedugo nisam vjebao igru pitanja i odgovora; zaboravio samkoliko je dobra.

Pogledao sam u prozor koji je svjetlo uz sjedalo pretvorilo u zrcalo i traio odraz koji bi joj

mogao pripadati. Staklo je bilo prazno. Nikada nisam vidio svoju princezu. Nisam mogaozamisliti kako da je predoim. Da li bi to trebala biti fizika slika koju imam u glavi, kao da jestvar? Da je toliko visoka, zar ne, duge tamne kose, oi boje mora, boje neba, pune znanja,promjenjive ljepote koja se mijenja svakih sat vremena?

Ili zamisliti njene kvalitete? Mata duginih boja, intuicija sjeanja na stotinjak prijanjihivota, kristalna iskrenost i elina, neustraiva odlunost? Kako da ih vizualiziram?

Danas ih lako mogu vizualizirati; onda mi nije bilo lako. Slike su svjetlucale i nestajalepremda sam znao da ih moram zadrati kristalno jasne kako bi ih oivio oko sebe.

Pokuavao sam, pokuavao sam je ponovo vidjeti, ali vidio sam samo sjene, duhove kojijedva da usporavaju dok lete kolskom zonom mojih sjeanja. Ja koji sam mogao zamisliti i

najsitnije detalje svega to sam elio zamisliti, nisam mogao u glavi stvoriti niti mutnu slikunajvanije osobe svog ivota.

Jo jednom sam je pokuao vidjeti, zamisliti je ondje.

Nita. Svjetlost u prividno slomljenom staklu. Mrak koji promie. Nita.

Ne vidim je!

Nakon nekog sam vremena odustao.

Duhovne sposobnosti. Ne moete se osloniti na njih: kad ih trebate, na stanci su za ruak.

Nedugo nakon to sam zaspao u autobusu, mrtav umoran od vonje i naprezanja, ispunjennadom da u je vidjeti, probudio me glas iz dubine. Preplaio me;

"HEJ! RICHARDE! Ako e ti biti lake, sluaj! Tvoja princeza? Ljubav tvog ivota?" rekaoje."Poznaje je. "


15/202

3.

Iz autobusa sam se iskrcao u 8:40 ujutro, u sreditu Floride, gladan.Novac nije bio problem, ba kao to ne bi predstavljao problem nekome tko ima toliko

gotovine u vrei za spavanje. Muilo me pitanje: to sada? Florida je topla. Ali na autobusnojpostaji me nije ekala moja princeza, no ni prijatelj, dom, nita.

Natpis u kafiu, kad sam uao, obznanio je da zadravaju pravo odbiti posluiti gosta.

Zadravate pravo uiniti sve to vam padne na pamet, zakljuio sam. Zato staviti posebnenatpise kako biste to oglaavali? Ostavlja dojam da ste prestraeni. ega se bojite? Lutalica kojeupadaju unutra i razbijaju inventar? Organiziranih kriminalaca? U ovom malom kafiu?

Konobar me pogledao, zatim moju vreu za spavanje. Plava traper jakna bila mi je poderana

na rukavu, a koni je virio s tog mjesta kao rezultat pokuaja krpanja. Vre

u za spavanje jekrasilo nekoliko mrlja od ulja iz motora Fleeta. Ubrzo sam shvatio da je moda stigao trenutak da

konobar odbije poslugu. Nasmijao sam se i pozdravio ga.

"Kak' si?" rekao sam.

"Dobro." Mjesto je bilo gotovo potpuno prazno. Odluio je da mogu proiinspekciju."Kava?"

Kava za doruak? Fuj! Pregorko ... melju je iz Zemljine kore, ili neeg slinog.

"Ne, hvala", rekao sam."Moda komad ove pite od limuna, ali ugrijte mi je u mikrovalnoj. 1au mlijeka."

"U redu", rekao je.

U prolosti bih za doruak naruio slaninu ili kobasicu, ali vedugo to ne inim. to sam vievjerovao u neunitivost ivota, to sam manje elio biti dio ak i prividnih umorstava. Ako barem

jednoj od milijun svinja pruim ansu da ostatak ivota provede kontemplirajui, umjesto da jepoderem za doruak, vegetarijanstvo se isplati. Topla je pita od limuna moj izbor, uvijek.

Uivao sam u piti i kroz prozor promatrao grad. Hou li ovdje sresti svoju ljubav? Nevjerujem. Ne vjerujem da je bilo koje mjesto ono pravo. Kao da izdvajate slamku u plastu sijena.

Kako je mogue da je vepoznajem?

Najmudrije nas due ue da poznajemo sve i svugdje bez obzira na to to se nismo osobnosreli ali to i nije ba prava utjeha kada pokuavate suziti potragu."Bog, gospoice. Sjea li me

se? Budui da svijest nije ograni

ena prostorom ili vremenom, sjetit

e se da smo stari prijatelji..."

Ne ba najbolji uvod, zakljuio sam. Veina gospoica zna da postoji dosta udnih ljudi naovom svijetu i ba zato su oprezne, a ovo je krajnje udan uvod.

Prisjeao sam se svih ena koje sam u ivotu sreo. Vratio sam se u prolost. Bile su udane zasvoje karijere ili mukarce ili za drukiji nain razmiljanja od mog.

Udate se ene ponekad razvodu, pomislio sam. Ljudi se mijenjaju. Mogao bih nazvati svakuenu koju sam u ivotu sreo ...

"Halo", rekla bi.


16/202

"Dobar dan."

"Tko je to?"

"Richard Bach."

"Tko?""Upoznali smo se u trgovakom centru? itala si knjigu, a ja sam ti rekao da je uasna. Zatim

si me upitala kako znam. Rekao sam ti da sam je napisao."

"Oh! Bog."

"Bog. Jesi li jo uvijek udana?"

"Da."

"Hm, onda mi je zaista drago da smo ponovo razgovarali. Dobar ti dan."

"Ah ... hvala ..."

"Bog."

Mora postojati bolja nit vodilja, jednostavno mora. Neu valjda morati sa svakom enomponovo razgovarati... Kad doe trenutak, upoznat u je, zakljuio sam, niti sekundu prije, a nisekundu kasnije.

Doruak sam platio dvadeset i sedam centi, nakon ega sam odetao u sunce. Vidjelo se da edan biti pakleno vru. A veer e najvjerojatnije ispuniti mnotvo komaraca. Ali to me briga?Veeras u imati krov nad glavom!

Pomislivi to, sjetio sam se da sam ostavio vreu za spavanje na sjedalu do kojeg sam sjediou kafiu.

ivot na tlu je drukiji. Ne moe jednostavno ujutro zavezati stvari, ubaciti ih u prednjuletaku kabinu i odletjeti u dan. Stvari mora nositi sa sobom u ruci, ili pronai krov pod koji ihmoe staviti i pod kojim moe spavati. Bez Fleeta, bez mog Hiltona s tri zvjezdice, nisam viedobrodoao u polja.

U kafiu je sjedila nova muterija u odjeljku u kojem sam maloprije ja sjedio. Uputila mi jepreplaen pogled nakon to sam priao stolu.

"Ispriavam se", rekao sam i podigao vreu za spavanje sa sjedala."Maloprije sam jezaboravio. Zaboravio bih i svoju duu da nije vezana komadiem konca."

Nasmijala se i nastavila itati jelovnik.

"Razmislite o piti od limuna", rekao sam,"ali samo ako volite puno limuna."

Ponovo sam odetao u sunce ljuljajui u ruci vreu za spavanje i prisjetivi se da me Vojno

zrakoplovstvo Sjedinjenih Amerikih Drava uilo da ne ljuljam ruku u kojoj neto nosim. ak iako nosite novi, u vojsci ne smijete ljuljati ruku.

Nagonski, nakon to sam ugledao telefonsku govornicu, odluio sam obaviti jedan poslovnipoziv. Odluio sam nazvati nekog s kime dugo-dugo nisam razgovarao. Kompanija koja jeobjavila moju knjigu nalazi se u New Yorku, ali to me briga za skupe meugradske razgovore?Nazvat u i na njih prebaciti trokove. U svakom poslu postoje privilegije prodavae letovaplaaju da bi se vozili avionom; pisci smiju nazvati svoje izdavae na njihov troak. Nazvao sam.

"Bog, Eleanor."

"Richarde!" rekla je."Gdje si biosve ovo vrijeme?"

"Da vidimo", zapoeo sam."Od naeg posljednjeg razgovora bio sam u Wisconsinu, lowi,Nebraski. Kansasu, Missouriju, zatim natrag preko Indiane, Ohija, Iowe i ponovo u lllinoisu.


17/202

Prodao sam dvokrilca. Trenutano sam na Floridi. Dozvoli da pogodim kakvo je vrijeme kod vas:niski oblak na visini od dvije tisue metara, naoblaka, vidljivost pet kilometara kroz maglu ismog."

"K'o ludi smo te pokuavali pronai! Zna li to se dogaalo od naeg posljednjeg

razgovora?""Trikilometra kroz maglu i smog?"

"Tvoja knjiga!" rekla je."Jako se dobro prodaje! Izvrsno!""Znam da e ti ovo zvuatiblesavo", rekao sam,"ali pokuavam ovdje neto utvrditi. Moe li pogledati kroz prozor?"

"Naravno, Richarde. Naravno da mogu pogledati kroz prozor.""Kakva je vidljivost?"

"Magla je. Kojih deset blokova, petnaest. Jesi li uo to sam ti rekla? Tvoja je knjiga postalahit! Televizijski programi, kablovske te stanice ele ugostiti; novine trae intervjue, radijskepostaje takoer; knjiare te zovu da ih posjeti i kupcima podijeli autograme. Prodajemo stotinetisua primjeraka! irom svijeta! Potpisali smo ugovore s Japanom, Engleskom, Njemakom.

Francuskom. Prodali smo prava za depna izdanja. Danas smo primili ugovor iz panjolske ..."to biste vi rekli da sve to ujete preko telefona?"Kakve dobre vijesti! estitam!"

"estitaj sebi", rekla je."Kako si uspio ne saznati takve novosti? Znam da ivi u divljini, alinalazi se na listi uspjenica Publisher Weeklyja,na listiNew York Timesa,na svakoj listi kojapostoji. Slali smo ti ekove u banku. Jesi li provjerio stanje na raunu?""Ne."

"Trebao bi. ini mi se kao da si jako daleko. uje li me?"

"Da, ujem te. Ne ivim u divljini. Eleanor, nije sve zapadnije od Manhattana dungla."

"Iz sale za ruanje upravnog odbora mogu vidjeti New Jersey, a iza rijeke mi se sve ini kaopaprat i ipraje."

Sala za ruanje upravnog odbora. U kakvoj to zemlji ivi!"Prodao si dvokrilca?" uzviknula jekao da je to tek sad ula."Nee valjda ostaviti letenje?"

"Ne, naravno da neu", odgovorio sam.

"To je dobro. Ne mogu te zamisliti bez tvoje letjelice."

Kakva uasna pomisao: nikad vie ne letjeti!

"Hm", promrmljala je i vratila se na posao rekavi:"Kad moe gostovati na televiziji?"

"Nisam siguran", odgovorio sam."Ne znam elim li."

"Razmisli o tome, Richarde. Bilo bi dobro za knjigu. Velikom bi broju ljudi mogao ispriatito se dogodilo, ispriati im svoju priu." Televizijski su studiji smjeteni u gradovima. Gradovi,

klonim ih se, barem veine njih."Dozvoli mi da razmislim o svemu", rekao sam."Nazvat

u te.""Molim te, nazovi. Ti si fenomen. Tako kau i svi te ele vidjeti. Svi ele otkriti tko si u

stvari. Budi dobar i javi mi se to prije.""U redu."

"estitam, Richarde!"

"Hvala", rekao sam.

"Zar nisi sretan?"

"Jesam! Ne znam to da ti kaem."

"Razmisli o gostovanjima na televizijskim postajama", ponovila je."Nadam se da e nekepozive prihvatiti. Ako nita drugo, a onda one najvanije."

"U redu", rekao sam."Nazvat u te."


18/202

Odloio sam slualicu i pogledao kroz staklo govornice. Grad je bio isti kao i prije, a sve sepromijenilo.

Vidi, vidi, pomislio sam. Dnevnik, one stranice koje sam hirovito poslao u New York,postao je bestseler! Hura!

Ali gradovi? Intervjui? Televizija? Ne znam ...

Osjeao sam se poput nonog leptira u svijenjaku odjednom toliko mogunosti, a ja ne znamkamo da odletim. Nagonski sam podigao slualicu, suoio se s labirintom ifri potrebnih da sestupi u vezu s bankom u New Yorku i uvjerio knjigovotkinju da ja zovem i da elim znati stanjena svom raunu.

"Trenutak molim", rekla je,"informaciju moram potraiti u raunalu."

Koliko je stanje? Dvadeset tisua, pedeset tisua dolara? Stotinu tisua dolara? Dvadesettisua. Plus jedanaest tisua u vrei za spavanje i mogao bih biti bogat!

"Gospodine Bach?" rekla je.

"Da, gospoo.""Stanje na vaem raunu je; jedan milijun, tristo devedeset i sedam tisua, tristo pedeset i pet

dolara i ezdeset i osam centi."

Nastupila je duga tiina.

"Jeste li sigurni u to?" upitao sam.

"Da, gospodine." Kratka tiina."Je li to sve, gospodine?" Tiina.

"Hm?" promrmljao sam."Oh. Da. Hvala vam ..."

U filmovima, kad osoba nazove drugu osobu koja joj spusti slualicu, uje se signal kojioznaava da je linija zauzeta. Ali u stvarnom ivotu, kad druga osoba spusti slualicu, telefon u

potpunosti utihne u ruci. Zauje se uasan muk koji traje sve dok stojite i drite slualicu.


19/202

4.

Nakon nekoliko trenutaka, k'o vjenost dugih, odloio sam slualicu, podigao vreu za

spavanje i poeo hodati.Je li vam se ikada to dogodilo? Jeste li ikada pogledali zapanjujue dobar film, prekrasno

osmiljen i odglumljen i snimljen i nakon prikazivanja izali iz kina sretni to ste ljudsko bie? 1jeste li ikada samom sebi rekli, nakon takvog filma, da se nadate da e tvorci zaraditi mnotvonovaca? Da se nadate da e glumci, redatelj, biti nagraeni milijunima dolara za ono to sustvorili, za ono to su vam poklonili? 1 zatim se nekoliko puta vratili u kino i pogledali isti filmsretni zato to ste dio sustava koji nagrauje te ljude sa svakom kupljenom kartom ... glumci kojeste vidjeli na ekranu dobili su dvadeset centi od svakog ovog dolara kojim ste platili ulaz; sazaradom samo od jedne karte mogu kupiti sladoled koji poele!

Velianstveni trenuci u umjetnosti, u knjigama, filmovima i plesu, privlani su i raskoni zato

to sami sebe vidimo u zrcalu te uzvienosti. Kupovanje knjiga, kupovanje karata, naini su dazapljeete, da izrazite svoju zahvalnost za dobro djelo. Veselimo se kad film, kad knjiga koju

volimo doe na listu bestselera.

Ali milijun dolara za mene?Iznenada sam otkrio kakva je zahvalnost izraena mnogobrojnimspisateljima koji su mi darovali mnotvo poklona, koji su mi omoguili da uivam itajuinjihove knjige jo od dana kad sam prvi put uspio izgovoriti: " Bam-bi, Fe-lixa Salt-ena."

Osjeao sam se poput daskaa koji se odmara na dasci za jedrenje i kojeg monstruoznaenergija iznenada proima i podie i vue ga, a da ga pritom ne pita je li spreman, i odjednompjena prti s obje strane kljuna daske, ispod sredinjeg dijela daske, zatim ispod krme, a on jeuhvaen u toj masivnoj, dubokoj sili, vjetar rastee osmijeh na njegovom licu.

Saznanje da je neiju knjigu proitalo mnotvo ljudi pravo je uzbuenje. No osoba pritom nesmije zaboraviti, poput opasnosti koju u sebi podrazumijeva daskanje na valovima i snanomvjetru, da bi, ako osoba nije vjeta, sljedee iznenaenje mogao biti steaj.


20/202

5.

Preao sam cestu i u samoposluivanju dobio upute kako da doem do mjesta u kojem u

moda nai ono to traim; pratio sam smjernice ne-moete-pogrijeitii otputio se ulicom LakeRoberts prekrivenom panjolskom mahovinom i stigao u knjinicu Gladys Hutchinson Memorial.

Sve to elimo saznati, moemo nauiti iz knjiga. itanje, paljivo studiranje, malo vjebe inoeve emo bacati poput pravih bacaa, popravljati motore, govorit emo esperanto k'o da nam

je materinji jezik.

Uzmimo na primjer sve knjige Nevila Shutea. One su ifrirani hologrami dolinog ovjeka:Skrbnik alatnice, Duga i rua.Pisac je na svakoj stranici svojih knjiga opisao sebe, a mi ga, akoelimo, u intimi knjinica moemo uklopiti u svoje ivote.

Hladna tiina velike prostorije, knjige na zidu, osjeao sam ih kako trepere udei da menaue. A i sam sam jedva ekao da se bacim na kopijuDakle, imate milijun dolara!

Ali nekim udom, tog naslova nije bilo na popisu. Pogledao sam u katalog pod Dakle iMilijun.Nita. A u sluaju da postoji Kakose ponaati kad se preko noi obogatite,provjeriosam pod Kako, Obogatitii Preko noi.

Zatim sam se odluio za drugaiji pristup. Tvoj problem nije u tome da u ovoj knjinici nemoe nai eljeni naslov, bio je odgovor koji sam dobio u knjizi Knjige u tisku,veda jo uvijeknije objavljena.

Nemogue, pomislio sam. Ja sam se obogatio, ali vjerojatno i jo mnogo ljudi. Netko je odnjih morao napisati knjigu. Ne dionice i obveznice i banke, njih nisam trebao, ve sam eliootkriti kakav je to osjeaj, koje mi se mogunosti otvaraju, koje malene katastrofe vrebaju, kojime veliki igrai, poput leinara, sada ve moda trae. Netko neka mi objasni to da radim,

molim vas.Odgovor nisam pronaao u katalogu.

"Oprostite, gospoo ..." obratio sam se knjiniarki.

"Gospoine?"

Uputio sam joj osmijeh i zatraio pomo. Od etvrtog razreda osnovne kole nisam vidiopeat s datumom privren na drvenu olovku, a sada se jedna nalazila ispred mene, s dananjimdatumom.

"Traim knjigu kako biti bogata. Ne kako se obogatiti. Neto o tome kako se osoba trebaponaati, nakon to preko noi zaradi puno novaca. Moete li mi predloiti ...?"

Siguran sam da je navikla na neobine molbe. Moda moje pitanje i nije bilo toliko neobino... kraljevi limuna, barunice zemljoposjednice, posebna grupacija ljudi koji su preko noi postalimilijunai karakteristina za Floridu.

Visoki obrazi, oi boje ljenjaka, valovita kosa do ramena boje tamne okolade. Poslovna,suzdrana s onima koje ne poznaje.

Pogledala me nakon to sam joj postavio pitanje, zatim prema gore i nalijevo. Pogledala je upravcu u kojem svi obino gledamo kad se pokuavamo prisjetiti neega to smo davno nauili.Gore nadesno (proitao sam u knjizi) pogled je kojim traimo neto novo"Ne mogu se sjetiti..."odgovorila je."Hoe li vam pomoi bio grafije bogatih ljudi? Imamo dosta knjiga oKennedyjevima, Rockefellerima. To znam.Bogat i prebogat,tu knjigu imamo."

"Ne traim takvo to. Ne, ne mislim da bi mi tako neto moglo pomoi. Vie bi mi


21/202

odgovaralo neto kao Kako se uhvatiti u kotac s iznenadnim bogatstvom?"

Tiho je odmahivala glavom, zamiljena. Jesu li svi ljudi zaneseni mislima lijepi?

Dodirnula je interfon na stolu i tiho progovorila u nj.

"Sara Jean? Kako se uhvatiti u kotac s iznenadnim bogatstvom. Imamo li kopiju?""Nikad nisam ula za tu knjigu. Postoji Kako sam zaradio milijune kao posrednik za

kupovinu i prodaju nekretnina. Imamo tri primjerka ..."

Mislim da me nije shvatila."Sjest u i jo malo razmisliti. Nevjerojatno. Ta knjiga moranegdje postojati."

Pogledala je moju vreu za spavanje koja je ba u tom trenutku bila osvijetljena nekakvimsvjetlom koje je otkrilo mrlje na njoj i prljavtinu. Zatim me je ponovo pogledala."Ako vam tonee predstavljati problem", rekla je,"moete li vreu s prljavim rubljem odloiti na pod?Nedavno smo tapecirali sve ..."

"Da, gospoo. Nema problema."

Siguran sam, pomislio sam, da na ovim policama mora postojati knjiga u kojoj pie ono tobih trebao nauiti. Jedini savjet kojeg sam se mogao sjetiti jo uvijek u stanju oka izazvanogneoekivanom vijeu, bio je da se budale brzo rastaju od svog novca.

Kad je u pitanju sputanje dvokrilca na poeto polje, nekolicina nas je koji to znamo; ali kadje u pitanju ba ovaj trenutak u knjinici Gladys Hutchinson, pomislio sam, i kad je u pitanjuzgrtanje bogatstva, moda smo dvojica, a moda sam jedini, moda sam jedino ljudsko bie koje

je zadesila katastrofa koja se ni sa ime ne moe usporediti. Papirologija mi je uvijekpredstavljala problem, zbunjivala me i razdirala moj um, i isto sumnjam da u iznenada znatikako s novcem.

U redu, zakljuio sam. Znam se dobro i siguran sam da moje slabosti nee nestati ili

promijeniti se, kao ni vrline. Mene sitnica kao to je raun u banci ne moe transformirati, nemoe promijeniti jednostavnog, oputenog letaa kakvim sam oduvijek elio biti.

Nakon to sam jo desetak minuta pregledavao katalog u potrazi za Srea i dobro koje sasobom nosi i Srea i zlo koje moe donijeti, odustao sam od potrage. Nevjerojatno! Ne postojiknjiga koju traim!

Uzdrman sumnjom, odetao sam u sunce. Osjeao sam fotone i beta-estice i kozmike zrakekako poskakuju i rikoetiraju brzinom svjetlosti i tiho fijuu kroz jutro i mene.

Nalazio sam se u dijelu grada s kafiem u kojem sam ranije sjedio kad sam shvatio da nemamvreu za spavanje. Uzdahnuvi sam se okrenuo i odetao natrag u knjinicu praen sve toplijimsuncem. Na kraju kataloga pronaao sam ono to sam traio.

"Ispriavam se", rekao sam knjiniarki.

"Nadala sam se da neete zaboraviti", rekla je to s takvim olakanjem, najvjerojatnije zato tonee morati dodirnuti i odnijeti vreu s prljavim rubljem u odjel za izgubljene stvari, da sam znaoda govori istinu.

"Ispriavam se", ponovio sam.

Toliko je knjiga venapisano, ali preostalo ih je jo mnotvo koje ekaju da budu napisane!Poput zrelih ljiva na visokim granama. Nije se ba najzabavnije klimavim ljestvama popeti nadrvo, gmizati izmeu grana prema najdaljim i najviim granicama, ali kako su ukusne kad jeposao obavljen.

A to s televizijom, je li ona ukusna? Ili e publicitet zbog knjige pojaati moj strah od


22/202

svjetine? Kako da pobjegnem, kad nemam dvokrilca da me podigne iznad kronji drvea i odvededaleko?

Uputio sam se prema zranoj luci, mjestu u kojem se pilot u svakom nepoznatom graduosjea kao kod kue. Pronaao sam je pratei obrasce slijetanja, nevidljive tragove koje svaki

mali avion ostavlja iza sebe kad se pribliava slijetanju ili polijetanju. Gotovo da sam se nalazioispod posljednjeg zaokreta prije slijetanja, tako da sam znao da u ubrzo biti svoj na svome.

Novac je jedno, ali svjetina. Da te prepoznaju kad eli biti sam, to je neto posve drugo.Tako ive zvijezde, zar ne? To je slava? Povremeni izleti u takav ivot bi te jo mogli zabaviti, alito ako se ne bude mogao povui? to ako prihvati sva ona gostovanja na televiziji i onda,gdjegod ode, uje:"Znam vas od nekuda! Nemojte mi rei ... vi ste onaj tip koji je napisao onuknjigu!"

Ljudi su jurili u autima, ljudi su u podne prolazili pokraj mene i nisu se osvrtali. Bio sam nastrani nevidljivih. Nisu znali nita o meni, osim da se kreem prema zranoj luci s urednozamotanom vreom za spavanje. Bio sam netko tko je imao slobodu to initi, a da pritom ne

privlai poglede.Kad osoba odlui postati poznata, odrie se takvih privilegija. Ali pisac to ne mora uiniti.

Pisci mogu pisati knjige koje e itati mnotvo ljudi, njihova imena mogu biti poznata, a ipak ihnitko na ulici nee prepoznati. Glumci to ne mogu. Televizijski voditelji takoer. Ali pisci mogu.

Ako ikada postanemzvijezda,hou li zaaliti? Odmah sam znao odgovor:Da.Moda sam unekom drugom ivotu pokuao stei popularnost. Nije to toliko uzbudljivo, niti privlano,iskustvo iz nekog drugog ivota me upozoravalo;prihvati gostovanje na televiziji i zaalit e.

Ugledao sam signal. Zeleno staklo-bijelo staklo, signalno svjetlo koje se nou okree kako bioznailo zranu luku. Nagnuvi se kako bi sletio, Aeronca Champion, dvosjed iz 1946. godine,kolski dvosjed sagraen od boje i tkanine s kotaem na repu, umjesto na nosu. Zrana mi se luka

vepoela sviati, bez obzira na to to je jo nisam mogao vidjeti. Dovoljan mi je bio pogled naChampa.

Kakav bi utjecaj tek blagi okus slave imao na potragu za mojom princezom? Prvi je odgovoruletio toliko brzo, poput metka, tako da nisam vidio dim: Ubij tu misao. Nikada nee znati voli lite zbog novca, Richarde. Sluaj. Ako je eli pronai, nikada nemoj postati zvijezda.

1 sve to u vremenu kraem od onoga koliko traje izdisaj i u skladu s time bez nekogznaajnijeg uinka.

Drugi je odgovor bio toliko logian da sam samo njega uo. Moja ljubav ne putuje od gradada grada u potrazi za nekakvom lutalicom koja prodaje vonje u dvokrilcu. Izgledi da je sretnem,zar se izgledi da ju konano sretnem nee poveati ako otkrije da postojim? Tu je prava prilika,

sluajno mi se pruila kad je udim upoznati!Isto tako, ista e sluajnost navesti moju ivotnu druicu da pogleda pravi televizijski show,

u pravo vrijeme, i pokazati nam kako da se sretnemo. Zatim e slava i publicitet izblijedjeti.Tjedan u se dana sakrivati u Red Oaku, drava Iowa, ili Estrella Sailportu u pustinji juno odPhoenixa, i tako u povratiti svoju privatnost, a i upoznat uje! Zar bi to bilo tako loe?

Otvorio sam vrata uprave aerodroma.

"Dobar dan", rekla je."to mogu uiniti za vas?" Na alteru je ispisivala raune i imala jeoaravajui osmijeh.

Svojim me osmijehom i pitanjem smela, omela je moj pozdrav; nisam znao to bih joj rekao.

Kako da joj kaem da nisam stranac, da sam jedan od njih, da su aerodromi i signalna svjetla


23/202

i hangari, pa ak i Aeronca i aeronautiki obiaj da se pilotu, nakon to sleti, poeli srdanadobrodolica, dio mog ivota; da su dugo vremena bili moj ivot koji mi sada izmie iz ruku zbogonoga to sam uinio, i da nisam siguran da li udim za njima zato to mi je taj ivot bio dobropoznat i zato to su mi zrane luke bile jedini dom na svijetu?

to bi mi mogla rei? Da je dom sve to poznajemo i volimo, da je dom svako mjesto nakojem elimo ostati? Rei mi da poznaje osobu koju traim, ili da je onaj momak u bijelo-zlatnom Travel-Airu sletio prije sat vremena i ostavio mi ime ene i njenu adresu? Predloiti miplan to da radim s milijun i etiristo tisua dolara? to ona moe uiniti za mene?

"Ne znam zaista to moete uiniti", rekao sam."Pomalo sam izgubljen, pretpostavljam.Nalazi li se u hangaru neki stari avion?"

"Portfield Jill Handley. Poprilino je star. Tiger Moth Cheta Davisa. Morris Jackson imaWacoa, ali dri ga zakljuanog u T-hangaru ..." Nasmijala se."Champovi stare. Traite li AeroncaChampa?"

"To je jedan od najboljih aviona otkad je svijeta", rekao sam.

Oi su joj se rairile."Ne, alila sam se! Mislim da gospoa Reed nikada nee prodati nitijednog od svojih Champova."

Najvjerojatnije sam djelovao kao kupac. Zar ljudi mogu osjetiti da stranac ima milijundolara?

Nastavila je ispisivati raune. Primijetio sam vjenani prsten, istkan zlatom.

"Mogu li kratko proetati hangarom?"

"Naravno", nasmijala se."Chet je mehaniar. On je najvjerojatnije unutra, ako nije preko putana ruku."

"Hvala vam."

Otputio sam se hodnikom i otvorio vrata hangara. To je moj dom. Tvornika crveno-smeaCessna 172 nalazila se unutra na godinjoj inspekciji: kape motora skinute, svjeice izvaene,ulje u fazi izmjene. Beech Bonanza, srebrna s plavom crtom sa strane, kooperila se na visokojutoj dizalici za testiranje mehanizma za uvlaenje opreme za slijetanje. Probrani laki avioni, svesam ih znao. Toliko pria koje su mi mogli ispriati i toliko toga to sam s njima mogaopodijeliti. U mirnom se hangaru osjeala ona ista napetost kao na istini duboko u umi ... stranacosjea oi koje ga promatraju, kretnje su ukoene, ivot zadrava dah.

Unutra se nalazio i veliki Grumman Widgeon, hidroavion s dva radijalna motora svaki jainetristo konjskih snaga, novim jednodjelnim prednjim staklom, zrcalima na krilnim plovcima takoda pilot prije slijetanja na vodu moe provjeriti jesu li kotai uvueni. Samo je jednom hidroavion

sletio u zaljev s neuvuenim kotaima, a odjek slijetanja je prodao mnotvo zrcala pilotimahidroaviona.

Stao sam pokraj Widgea i zavirio u pilotsku kabinu. Prste sam pritom isprepleo iza lea kaoda se nalazim u nekakvom svetitu. Avijatiari ne vole da stranci bez dozvole dodiruju njihoveigrake - ne zato to bi se avion mogao otetiti, vezato to je takva prisnost neopravdana. Takvagesta gotovo da je istovjetna situaciji kada bi stranac bez dozvole dodirnuo neiju enu kako bi jeosjetio.

Tiger Moth je bio daleko, na drugom kraju, pokraj ulaza u hangar. Njegova su se gornja krilaisticala pored krila drugih aviona poput prijateljevog rupia koji vas pozdravlja iznad glavasvjetine. Krilo je bilo obojeno bojama Shimodinog aviona, bijelom i zlatnom! to sam mu se vie

pribliavao, kreui se labirintom koji su sainjavala krila i repovi i druga oprema, sve sam vie


24/202

bio zapanjen bojom te letjelice.

Povijest proivljena u avionima de Havilland Moth! Mukarci i ene ija su imena u mojojknjizi zapisana na listi heroja, letjeli su u Tiger Mothima i Gypsy Mothima i Fox Mothima, izEngleske i oko svijeta. Amy Lawrence, David Garnett, Francis Chichester, Constantine Shak Lin,

pa i sam Nevil Shute ta imena i pustolovine koje su doivjeli privukle su me Mothu. Kakav lijepidvokrilac! Sav bijeli, sa zlatnim prugama tridesetak centimetara irokim, slova V okrenuta premanaprijed poput strelica koje se nastavljaju u zlatne pruge koje se proteu do vrhova krila ihorizontalnog stabilizatora.

Paljenje na vanjskom dijelu aviona, zasigurno, i ako se radi o autentinoj rekonstrukciji ... da,na podu kabine, golemi britanski vojni kompas! Jedva sam zadravao ruke iza lea, stroj metoliko privlaio. Pedale vertikalnih stabilizatora bi trebale imati...

"Svia vam se ovaj avion, zar ne?"

Zamalo sam vrisnuo. Na smrt me preplaio. ovjek je pola minute stajao ondje, runikomotirui ulje s ruku i promatrajui me kako razgledavam Tiger Motha.

"Svia li mi se?" ponovio sam."Prekrasan je."

"Hvala vam. Prije godinu sam ga dana zavrio. Ponovo sam ga izgradio, od kotaa navie."

Poblie sam pogledao materijal ... platno se naziralo kroz boju.

"Izgleda kao Ceconite", rekao sam."Dobro uraeno." Te su rijei predstavljale dostatan uvod;osoba ne moe u jednome danu nauili razliku izmeu pamuka klase A i Ceconite dacron platnana starim avionima."A gdje ste pronali kompas?"

Nasmijao se zadovoljan to sam primijetio."Neete mi vjerovati kad vam kaem da sam gakupio u trgovini rabljene robe u Dothanu, drava Alabama. Originalni kompas Royal Air Forcea.1942. godina. Sedam dolara i pedeset centi. Vi mi recite kako je dospio onamo, a ja u vam

ispriati kako sam ga se doepao!"Koraali smo oko Motha, ja sam sluao, a on govorio, i dok se to deavalo, bio sam svjestan

injenice da se grevito drim prolosti, poznatog i samim time jednostavnog letakog ivota.Jesam li bio nepromiljen kad sam prodao Fleeta i prerezao niti koje su me vezale za prolost,nakon to sam odluio krenuti u potragu za svojom draganom? Ondje, u hangaru, osjeao sam sekao da se cijeli moj svijet pretvorio u muzej, ili tronu fotografiju; odrezanu splav koju polaganonosi vodena struja, koja polagano odlazi u prolost...

Odmahnuo sam glavom, namrgodio se i prekinuo mehaniara.

"Je li Moth na prodaju, Chet?"

Nije me ozbiljno shvatio."Svaki je avion na prodaju. Kao to sam rekao, pitanje je cijene. Jasam graditelj, a ne leta, ali za Motha traim puno."

unuo sam i pogledao donji dio trupa letjelice. Na kapi nije bilo ni traga ulju.

Prije godinu ga je dana rekonstruirao aviomehaniar nakon ega ga je uvao u hangaru,zakljuio sam. Moth je zaista bio posebno otkrie. Niti u jednom jedinom trenutku nisam ozbiljnonamjeravao ostaviti letenje. Mogao bih letjeti diljem drave, u Mothu. U njemu bih mogao letjetina televizijske intervjue, a usput, moda, sretnem i ljubav svog ivota.

Vreu za spavanje sam poput jastuka poloio na pod. Kad sam sjeo, zapucketala je."Koliko jeza vas puno kad je gotovina u pitanju?"

Chet Davidson je otiao na ruak sat i pol kasnije nego obino. Sa sobom sam u ured odnio

dnevnik leta i Mothove prirunike."Oprostite, gospoo, imate telefon, zar ne?"


25/202

"Naravno. Lokalni poziv?"

"Ne."

"Govornica je na izlazu, gospodine."

"Hvala vam. Zaista imate oaravajui osmijeh.""Hvala vama,gospodine!" Ba simpatina navada, ti vjenani prsteni.

Nazvao sam Eleanor u New York i obavijestio je da sam odluio prihvatiti pozive zagostovanje na televiziji.


26/202

6.

Jednostavna mudrost dolazi od spavanja ispod krila aviona na seoskim poljima: zvijezde, kia

i vjetar daju snovima boje stvarnosti. Hoteli, njih ne smatram pounima, a ni dijelomjednostavnog i ispunjenog ivota.

U civiliziranoj divljini farmerske Amerike mijeanje brana s izvorskom vodom uravnoteujeprehranu. Dok se gutanje kikirikija u taksijima koji vas voze do televizijskog studija ne moenazvati uravnoteenom prehranom.

Usklik pun ponosa prati iskrcavanje neozlijeenih putnika nakon leta u starom dvokrilcu.Strah od visina prerasta u pobjedonosni osjeaj. Televizijski razgovori stijenjeni izmeuplaenih propagandnih poruka i otkucaja kazaljke na satu ne ukljuuju u sebe osjeaj pobjede kodsudionika.

Ali, zbog nje vrijedi odsjedati u hotelima, gutati kikiriki i prisustvovati vremenski

ogranienim razgovorima pred kamerama. Moju ljubav koja mi izmie srest u ako se nastavimkretati, promatrati, traiti u studijima smjetenim u sreditima mnogih gradova.

Nije mi palo na pamet da bih trebao posumnjati u njeno postojanje, jer sam svuda oko sebevidio ene skoro kao ona. Jo dok sam prodavao vonje, otkrio sam da su prve naseljeniceAmerike bile iznimno lijepe i privlane, a njihovih nasljednica danas ima mnotvo. Ciganin uleteoj ergi, znao sam ih samo kao predivne muterije koje su zadivljeno promatrale vonje ustarom dvokrilcu.

Sve rijei koje sam izmijenio s njima bile su slubene: Avion je sigurniji nego to izgleda.Ako zaveete kosu u rep prije nego uzletimo, gospoo, lake ete je ietkati kad sletimo. Da,vjetar je toliko snaan na kraju krajeva, provest ete deset minuta u otvorenoj kabini pri brzini od

sto pedeset kilometara na sat. Hvala vam. Tri dolara, molim. Nema na emu! I ja sam uivao uvonji.

Da li zbog talk-showa, ili uspjeha knjige, zbog mog novog stanja na raunu u banci, ilijednostavno zato to vie nisam besciljno letio? Odjednom sam poeo susretati prelijepe ene,kao nikad prije u ivotu. Odluan i usredotoen na potragu za svojom princezom, svaku sam odnjih upoznavao nadajui se da je prava, sve dok ne bi dokazala suprotno.

Charlene, televizijski model. Moda je i mogla biti ljubav mog ivota bez obzira na to to jebila pretjerano lijepa. Nevidljive mane na odrazu u zrcalu neprestano su je podsjeale da je ivotu poslovnom svijetu okrutan i da joj je preostalo jo samo nekoliko godina da osigura mirovinu,

jo samo nekoliko godina da utedi za prekvalifikaciju. Mogli smo razgovarati i o drugim

temama, ali ne dugo. Uvijek se vraala na posao. Ugovori, putovanja, novac, agenti. Tako jeizraavala strah i saznanje da ne zna kako da se izvue ispod smrtonosnog staklenog zvona.

Jaynie nije znala za strah. Voljela je zabave, voljela je pie. armantna poput izlaska sunca,natmurila se i uzdahnula kad sam joj rekao da ne znam gdje se odvijaju prave stvari.

Jacqueline nije pila, a ni zabavljala se. Po prirodi brza i bistra, poricala je svojudovitljivost."Nisam zavrila srednju kolu," rekla je,"ispred mog imena nema nikakve titule." Beztitula osoba nije obrazovana, zar ne, a bez diploma mora prihvatiti sve to joj se u ivotu prui igrevito se drati toga, drati se sigurnosti koju prua posao konobarice u baru bez obzira koliko

je istovremeno zatupljuje. Novac je dobar, rekla je. Nisam zavrila kolu. Morala sam jenapustiti, razumije li.

Lianne nije marila za diplome, a ni za poslove. eljela je biti udana, a najbolji joj je nain da


27/202

to postigne bio da bude sa mnom i da nas njen bivi mu vidi zajedno i poludi od ljubomore izamoli je da mu se vrati. Iz te bi se ljubomore, prema njenom planu, trebala roditi ljubav.

Tamara je voljela novac. No u svakom je pogledu bila predivna i zato se za nju isplatiloplatiti bilo koju cijenu. Lice koje su slikari ovjekovjei val i na platnu. Um toliko proraunat, ak

i kad se smijala. Naitana, naputovala se, govorila je mnogo jezika. Njen je bivi mu burzovnimeetar, a sada je i ona eljela otvoriti poduzee za meetarenje dionicama. Sto tisua dolara bi

joj bilo dovoljno da pokrene svoju poslovnu zamisao. Samo sto tisua, Richarde, moe li mipomoi?

Kad bih barem, pomislio sam. Kad bih barem mogao pronai enu sa Charleninim licem,Lianneinim tijelom, Jacquelininim darovima, Jaynienim armom i Tamarinom uravnoteenoutada bih pred sobom imao svoju savrenu enu, zar ne?

Ali problem je u tome to Charlenino lice otkriva Charlenine strahove i to tijelo Liannemue Lianneini problemi. Svaki me je novi susret uzbuivao, ali samo nakon jednog dana, bojebi izblijedjele, uzbuenje bi se utopilo u moru ideja koje nismo dijelili. Jedno smo drugom

predstavljali komadie torte, bili smo nepotpuni.Zar ne postoji ena, zapitao sam se, koja mi u jednom jedinom danu ne moe dokazati da nije

ona koju traim? Veina ena koje sam sretao imale su problematine prolosti, bile suzaokupljene problemima, traile su pomoi veina ih je trebala vie novaca od onoga kojim suraspolagali. Bili smo hiroviti. Otkrivali smo svoje nedostatke. Tek bi se sreli, ne bismo sepoznavali, ali nazivali smo se prijateljima. Bio je to bezlian i bezbojan kaleidoskop, svaki jenjegov dio bio toliko promjenjiv i siv, ba kao to se ini.

Do trenutka kad me se televizija zasitila, kupio sam kratkokrilca, dvokrilca s velikimmotorom da radi drutvo Mothu. Ustrajno i predano sam vjebao i na kraju sam poeo izvoditiakrobatske letake predstave za novac.

Tisue se ljudi okupljalo kako bi promatralo ljetne avio-akrobacije i ako je nisam uspiopronai na televiziji, moda u je sresti na nekoj od predstava.

Katherinu sam sreo nakon treeg nastupa, u Lake Walesu, Florida. Izdvojila se iz mase iprila avionu kao da je stara prijateljica. Uputila mi je blagi, intimni osmijeh, spokojan i prisan.

Oi su joj bile smirene, ak i na podnevnom suncu. Duga tamna kosa, tamnozelene oi. Kauda to su oi tamnije, to ih sunev sjaj manje uznemiruje.

"Djeluje zabavno", rekla je glavom pokazavi avion i ne obazirui se na buku i guvu.

"Prevencija umiranju od dosade", rekao sam."S pravim avionom moe izbjei dosadu iispraznost, razbiti sivu koloteinu.""Kakav je osjeaj naglavce juriti u zraku? Prodaje li vonje,ili samo nastupa?"

"Uglavnom nastupam. Nema ba puno ljudi zainteresiranih za vonju. Samo ponekad. Kad seovjek uvjeri da nee ispasti iz kabine, zabavno je juriti naglavce zrakom."

"Hoe li me provozati?" upitala je."Ne znam jesam li se dobro izrazila."

"Tebe, vrlo rado, ali po svretku predstave." Nikada nisam vidio tako zelene oi."Koje suarobne rijei?"

Neduno se nasmijala."Molim te!"

Ostatak je poslijepodneva bila u blizini, S vremena na vrijeme bi se izgubila u guvi, noubrzo bi se vratila, nasmijeila mi se i mahnula. Prije nego je sunce zalo, ostala je sama pokrajaviona. Pomogao sam joj da ue u prednju kabinu malene letjelice.

"Dva sigurnosna pojasa, upamti", rekao sam."Jedan e te zadrati u avionu bez obzira na


28/202

vratolomije koje emo izvoditi, ali sigurnije se osjeamo s dva."

Objasnio sam joj kako se koristi padobran u sluaju da moramo iskoiti, namjestio jojpodstavljeni remen preko ramena i protegnuo ga do drugog sigurnosnog pojasa. Ima predivnegrudi, zamalo sam rekao, kao kompliment. Umjesto toga:"Pojas moramo nategnuti to vie

moemo. im se avion okrene naglavce, opustit e se, nee biti zategnut kao sada!" Nasmijeilase kao da sam izrekao pravi kompliment.

Od zvuka motora do vatrenog sunca na rubu svijeta, od leta naglavce iznad oblaka dobesteinskog lebenja u zraku do tri okreta u obliku slova G, bila je roeni leta, oboavala jevonju.

Sletjeli smo u sumrak. Iskoila je iz kabine prije nego sam zaustavio motor i, i prije nego samshvatio to se dogaa, zagrlila me i poljubila.

"FANTASTINO!" uzviknula je.

"Oh, Boe ..." izustio sam."Ni meni ovo ne smeta." "Izvrstan si pilot."

Privezao sam avion za ice na zemlji."Laskanje, gospoice, laskanje e te odvesti kamo godpoeli."

Ustrajala je da me izvede na veeru kako bi mi se oduila za vonju; razgovarali smo satvremena. Rekla mi je da je razvedena i da radi kao hostesa u restoranu nedaleko od kue na

jezeru koju sam kupio. S novcem od posla i alimentacijom, solidno je ivjela. Trenutano jerazmiljala o povratku kolovanju, studiranju fizike.

"Fiziku! Reci mi, to te ponukalo na fiziku ..." Oaravajua i toliko organizirana osobaoptimistina, izravna, motivirana.

Uzela je runu torbicu."Hoe li ti smetati ako zapalim?"

Njeno me je pitanje zapanjilo, ali moj me odgovor ostavio oamuenog.

"Ne, uope."

Zapalila je cigaretu i poela priati o fizici i ne primijetivi raspad sustava u mojoj glavi.RICHARDE! TO SI MISLIO KAD SI REKAO:"NE, UOPE, UOPE Ml NE SMETA?"Dama je zapalila CIGARETU! Jesi li zaboravio to to govori o njenim ivotnim vrijednostima injenoj budunosti u tvome ivotu? To je znak da je cesta zatvorena, da ...

Uutite, rekao sam svojim principima. Vesela je. Drukija, pametnija i ima zelene oi,zanimljiva je, slatka, topla, uzbudljiva i dosta mi je samotnih noi, ne elim vie razgovarati samsa sobom i ne elim vie ivjeti s lijepim tuinkama. Kasnije, kasnije u s njom porazgovarati opuenju. Ne veeras.

Moji su se principi povukli takvom brzinom da sam se preplaio."... naravno, nisam bogata, ali nekako u si to priutiti", govorila je,"kupit u si avion, pamakar on bio star i rabljen! Hou li poaliti?"

Dim se kotrljao, kao to to obino biva, ravno prema meni. Navukao sam mentalni tit ispredsebe, misli sam poklopio aom i odmah se sredio.

"Prvo e si priutiti avion", rekao sam gledajui je ravno u oi,"i onda e nauiti letjeti?"

"Da. Tako u morati brinuti samo o plaanju instrukcija, a ne i o najmu aviona. Zar,dugorono gledano, takav plan nije jeftiniji? Ne zvui li kao mudra odluka?"

Razgovarali smo o tome i nakon nekog sam joj vremena predloio da s vremena na vrijemeleti sa mnom u jednom od mojih aviona.


29/202

Novi jezerski hidroavion, pomislio sam, tako dobro izgleda, kao da je napravljen za let krozbudunost i prolost i u zraku i na vodi. Taj e joj se svidjeti.

Dva sata kasnije, leao sam ispruen na krevetu i zamiljao kako e izgledati sljedei put kadje vidim.

Nisam morao dugo ekati. Izgledat e zamamno, njeno preplanulo tijelo lijepih oblina na trensakriveno runikom.

Zatim je runik pao, uvukla se pod pokrivai nagnula kako bi me poljubila. Taj poljubac nijegovorio znam-te-i-volim-te, vebudimo ljubavnici veeras i vidjet emo to e se dogoditi.

Tako se lijepo prepustiti istom uitku i ne razmiljati o eni koju ne mogu nai!


30/202

7.

Bilo bi mi drae kada ne bi puila u kui, Kathy."

Pogledala me, iznenaena. Upaljaje zaustavila nekoliko centimetara od glave."Ali sinotinije smetalo."

Tanjure sam stavio u stroj za pranje posua, spuvicom sam obrisao kuhinjski stol. Vani jeve ugrijalo, tek je nekoliko bijelih oblaka preostalo od jutra; razbacani oblaci, dvije tisuemetara visoko, vidljivost dvadeset pet kilometara kroz izmaglicu. Nije bilo vjetra.

Bila je lijepa, kao i juer; elio sam je bolje upoznati. Hoe li cigarete otjerati ovu enu kojusam mogao dodirivati i s kojom sam mogao razgovarati dulje od jedne minute?

"Dozvoli mi da ti kaem to mislim o cigaretama", rekao sam. Trebalo mi je dosta vremena,ali ipak sam uspio.

" ... i zato mislim da svima koji te okruuju govore", zavrio sam,"da svima govore:Ba me

briga to ne moete disati. Ja u zapaliti. a vi se uguite ako elite!Puenje nije ba najprivlanijaodlika. Nije neto to se radi u drutvu ljudi koje voli."

I umjesto da se naroguila i demonstrativno otila, kimnula je glavom izrazivi svojeslaganje."Znam, navika je uasna. Razmiljala sam da prestanem." Cigarete i upaljaje vratila utorbicu.

S vremenom je zaboravila fiziku eljela se iskuati kao model. Zatim se odluila za pjevanje.Imala je predivan glas, oaravajui, poput sirene iz morskih dubina. Ali iz nekog razloga, nakonto je zaboravila svoje ambicije i karijeru, nestala je i odlunost i zapoeo novi san. I na kraju,sve je prebacila na mene zato joj ne bih pomogao otvoriti butik?

Kathy je bila bezbrina i otroumna; odmah se zaljubila u hidroavion, zaas je nau

ila letjeti,no ostala je nepopravljivi stranac. Bila je strano tijelo u mom sustavu, iako predivno tijelo, a

sustav se trzao kako bi je odbacio na najnjeniji i najbezbolniji nain.

Nikada neemo biti savreni partneri. Bili smo dva broda koja su se srela na sredini oceana ipromijenila smjer plovidbe kako bi neko vrijeme plovili zajedno morem ispraznosti. Dva razliitabroda na putu prema drugim lukama i to smo vrlo dobro znali.

Imao sam neobian osjeaj da ubijam vrijeme, da ekam da se neto dogodi prije nego mojivot ponovno krene svojim zaaranim putem, k svom cilju, svojim smjerom.

Da sam ja savreni partner odvojen od svoje ljubavi, pomislio sam, oekivao bih od nje dabez mene uini sve to moe, sve dok nas jednog dana put ne dovede jedno drugom, U

meuvremenu, moja draga, nepoznata blizanko, oekuje li ti isto od mene? Gdje je granica dokoje doputamo da nam se topli stranci priblie?

Prijateljstvo s Kathy mi u ovom trenutku godi, ali ono se ne smije uplesti, ne smije ometati,ne smije stajati na putu mojoj ljubavi, kad god ona naila.

Moja je potraga za ivotnom ljubavi bila topla, osjeajna i uvijek svjea. Ali zato ovakorano osjeam zimu potisnutu duboko u sebi? Bez obzira na silinu vremenskog brzaca koji poputmunje gazi preko stijena i dubina, moja je splav zakoena u snjenim nanosima. Zaustaviti sekratko, ne znai i umrijeti, barem se nadam da kratke postaje ne donose smrt. Ali, odabrao samovaj planet i ovo vrijeme da nauim transcendentalno znanje koje ne znam kakvo je, kakva jeena koja nije nalik niti jednoj drugoj.

Usprkos nadi, unutarnji me je glas upozoravao da bi se zima mogla pretvoriti u led, ako se ne


31/202

oslobodim i pronaem je.


32/202

8.

Osjeao sam se kao da leim ispruen na kuhinjskom stolu u avionu tri kilometra visoko u

zraku i kao da me zatim neto izbacuje van, kroz vrata. U jednom se trenutku avion u svojojprirodnoj veliini nalazio nekoliko centimetara daleko od mojih prstiju ... padao sam, ali jouvijek sam se mogao grevito primiti za nj i uvui se u spasonosni trup, ako osjetim oajnikiporiv da se povuem.

U sljedeem je trenutku bilo ve prekasno, najblia stvar za koju sam se mogao uhvatitinalazila se dvadesetak metara iznad mene i udaljavala se brzinom od trideset metara u sekundi.Padao sam sam, ravno dolje. Ravno prema dolje, brzo.

Oh, Boe, pomislio sam. Jesam li siguran da ovo zaista elim?

Kada ivite za trenutak, skakanje iz aviona donosi neizmjerno zadovoljstvo. No, kad ponetemariti za sljedei trenutak, taj osjeaj blijedi.

Padao sam kroz divljaki vrtlog, promatrao sam zemlju, kako je velika, kako je tvrda iplosnata, osjeao sam se siuno. Bez letake kabine, bez iega za to bih se mogao uhvatiti.

Bez brige, Richarde, pomislio sam. Tono ovdje, na tvojim prsima, nalazi se ruka, moe jepovui kad god poeli i izai e padobran. Postoji jo jedna ruka na rezervi, ako glavnipadobran zakae. Moe je odmah povui, ako e te to usreiti, ali to znai da e si uskratiti sveuzbuenje i veselje koje donosi slobodan pad.

Pogledao sam u visinomjer na runom zglobu. Dvije tisue sedamsto metara. Dvije tisuepetsto...

Daleko ispod, na zemlji, nalazila se odrana meta na koju sam namjeravao stati za samonekoliko sekundi. Ali pogledaj sav taj zrakoprazni prostor koji dijeli sadanjost i taj trenutak! Oh,Boe ...

Jedan na dio uvijek igra ulogu vjeitog promatraa i bez obzira na dogaaje, promatra. Motrinas. Nije mu vano jesmo li sretni ili nesretni, jesmo li bolesni ili zdravi, hoemo li preivjeti iliumrijeti. Njegov je jedini posao sjediti na naem ramenu i procijeniti jesmo li ivota vrijednaljudska bia.

Moj se promatra trenutano nalazio na pojasevima rezervnog padobrana. Na sebi je imaosvoje malo padobransko odijelo i padobran i biljeio je zapaanja o mom ponaanju.

ivaniji nego to bi trebao biti u ovoj fazi. Oi previe rairene; rad srca: ubrzan.Pomijean s uzbuenjem, preveliki strah. Ocjena dosadanjeg dijela skoka broj 29: 3.

Moj je promatrastrog ocjenjiva.Visina tisuu sedamsto ... tisuu esto.

Ako gurnem ruke ispred sebe, u olujni vjetar, past u na stopala; ako povuem ruke iza sebe,okrenut u se i poeti padati na glavu ravno prema zemlji. Oduvijek sam znao da ovako izgledalet bez aviona, ali nisam znao da je neostvariva i iracionalna elja da se jednakom brzinom moeletjeti dalje u nebesa, kao prema zemlji, toliko snana. ak bi me i treina brzine uvis zadovoljila.

Odsutan duhom. Um besciljno luta. Ocjena: 2.

Visina tisuu dvjesto metara. Jo uvijek visoko, ali moja je ruka poela traiti ruku, pronalaju je i desnim je palcem povukla. Ue se oslobodilo; uo sam klepetanje iza lea koje je oznailootvaranje padobrana.

Prerano otvorio. Prerano osjetio elju da se zatiti platnom. 2.


33/202

Zveketanje se nastavilo. Do sada te je ve trebalo prodrmati otvaranje glavnog padobrana,vesi trebao osjetiti ok izazvan 'padom u gomilu perjaUmjesto toga, i dalje sam padao. Bezikakvog razloga moje se tijelo poelo okretati.

Neto ... pomislio sam, neto ne valja.

Pogledao sam preko ramena, u klepet. Glavni se padobran trzao i guio, sputan pojasom. Namjestu na kojem se trebalo nalaziti glavno platno, nalazio se veliki najlonski vor, crveni, plavi iuti ostaci divljali su u vrtlogu.

esnaest sekundi petnaest za popravak prije nego udarim u zemlju. Gledala me, okretala se,kao da u je udariti neto dalje od plantae narani. Moda u drvee, ali najvjerojatnije ne.

Oslobodi se, nauio sam u praksi. Trebao bih se osloboditi glavnog padobrana i otvoritirezervni iz paketa na grudima. Je li to pravda, zakazivanje padobrana za vrijeme dvadeset idevetog skoka? Mislim da to nije pravedno!

Um nefokusiran. Nema discipline. 2.

Na sreu, u tom se trenutku vrijeme usporilo. Sekunda je trajala cijelu minutu.Pa ipak, zato mi je toliko teko pronai konopce za oslobaanje i odbaciti vor od

padobrana?

Ruke su mi teile tonu i polagano sam ih poeo pomicati prema konopcima na ramenima.Napor je bio nadljudski.

Vrijedi li ovo napora? Nisu mi rekli da e mi biti ovako teko dosei konopce! Bijesan nasvoje uitelje, prebrodio sam posljednjih nekoliko centimetara do ramena i povukao konopce zaoslobaanje.

Polagano, polagano. Poput pua.

Prestao sam se okretati, prebacio sam se na le

a kako bih otvorio rezervu i ostao iznena

envidjevi da me zapetljani najlon jo uvijek prati! Bio sam poput rimske svijee okrenute naglavce,zavezan za arki, plameni komad platna koji je padao, raketa ispaljena s neba prema zemlji.

"Uenici, posluajte me", instruktor je rekao."To vam se najvjerojatnije nikada nee dogoditi,ali ne zaboravite: Nikad ne otvarajte rezervni padobran u zapetljani glavni zato to e i rezerva utom sluaju zakazati. Spiralno e se ispreplesti s glavnim padobranom i nee vas niti usporiti.UVIJEK SE PRVO OSLOBODITE GLAVNOG PADOBRANA!"

Ali ja sam se oslobodio, no glavni je padobran jo uvijek zapetljan, zakvaen za konopce!

Moj je promatrazgaeno frknuo preko svog bloka.

Pod pritiskom gubi razum: I isti pad.

Osjeao sam kako zemlja pada prema meni. Trava e me udariti u stranji dio vrata brzinomod dvjesto kilometara na sat. Jedno je sigurno, brza smrt. Zato mi sliice iz ivota ne lete predoima, zato ne naputam tijelo prije udarca, zato mi se ne dogaa ono to pie u knjizi?OTVORI REZERVNI!

Prekasno djeluje. Postavlja irelevantna pitanja. U sutini jadno ljudsko bie.

Povukao sam ue za otvaranje rezervnog padobrana i u trenutku je platno eksplodiralo ispredmog lica, iz kuita, poput svilene snjene gljive iz topa ispaljene u nebo. Protegnuo se pokrajvora glavnog padobrana; bio sam zavezan za dvije rimske svijee.

Zatim hitac i stvarica se otvorila, u cijelosti se otvorila, a ja sam se zaustavio u zraku stopedeset metara iznad plantae narani. Slomljena marioneta u posljednjoj sekundi spaena uzpomosvojih niti.


34/202

Protok vremena se vratio u normalu, preletio sam drvee, izmama dodirnuo zemlju i sruiose na travu. Nisam bio mrtav. Teko sam disao.

Jesam li veglavom zaronio u zemlju, jesam li vepoginuo, zapitao sam se, i zatim se vratiodvije sekunde u prolost i bio spaen milostivim padobranom?

Brza smrt je bila alternativna budunost koju sam jedva uspio ne izabrati i dok se udaljavalaod mene, osjetio sam potrebu da joj mahnem. Tuno sam mahnuo, na jedvite jade. U tojbudunosti, sada vealternativnoj prolosti, odjednom sam spoznao odgovore na svoju znatieljuu svezi smrti.

Preivio skok. Provukao se uz puno sree i briljantnog djelovanja anela-uvara. Aneliuvari: 5. Richard Bach: 1.

Skupio sam rezervni padobran i zagrlivi ga smjestio pokraj hladne gomile zakazalogglavnog platna. Zatim sam sjeo na zemlju pokraj drvea, ponovo proivio posljednje tri minute,zapisao u biljenicu to mi se dogodilo i to sam vidio i koje su me misli zaposjele, to mi jezlobni mali promatrarekao, tuni pozdrav sa smru, sve ega sam se mogao sjetiti. Ruke mi senisu tresle dok sam pisao. Ili nisam bio u oku zbog skoka, ili sam sve potiskivao ispunjenosvetoljubivim osjeajem.

Istog dana, doavi doma, u mojoj kui nije bilo nikoga s kime bih podijelio svojupustolovinu, nikoga kome bih mogao postaviti pitanja i tko bi mi dao odgovore u svezivrijednosti koje sam previdio. Kathy je otila van s nekim drugim. Imala je slobodnu veer.Brigetteina djeca su nastupala u kolskoj predstavi. Jill je bila umorna od posla.

Najvie to sam mogao uiniti jest nazvati Rachel u Junu Carolinu. Bilo joj je ugodnorazgovarati sa mnom, rekla mi je da slobodno navratim kad god mogu. Nisam joj spomenuo skok,zakazali padobran i drugu budunost, moju smrt u plantai narani.

Pripremio sam si Kartoffelkuchen kako bih proslavio, te veeri, pridravajui se bakinogrecepta: krumpiri, maslac, mlijeko i jaja, mukatni orai i vanilija, prelio sam ih bijelomsnjenom kremom i preko svega otopio gorku okoladu, pojeo sam treinu slastice dok je jo bilatopla, sam.

Razmiljao sam o skoku i zakljuio na kraju da im ionako ne bih ispriao to mi se dogodilo.Sve bi ispalo kao da se hvalim kako sam pobjegao od smrti, zar ne? A to bi mi one na torekle?"Boe, stravino!""Mora biti paljiviji!"

Promatrase ponovo javio i poeo pisati. Promatrao sam ga krajikom oka.

Mijenja se. Svaki je dan sve dalji, zatieniji, odsutniji. Trenutano sastavlja testove zaljubav svog ivota koju jo uvijek nije pronaao. gradi zidove i labirint i utvrdu na vrhuneprohodne planine, izaziva je da ga pronae u sakrivenom sreditu svih sloenih sustavaobrane. Ocjena: 5 iz obrane od jedine osobe na ovome svijetu koju bi mogao voljeti i koja hi ga

jednog dana takoer mogla voljeti. Natjee se, trenutano ... hoe li ga pronai prije nego seubije?

Ubijam se? Pokuavam izvesti samoubojstvo? ak nas ni nai promatrai ne poznaju. Nijebila moja pogreka, vezrane gljive. Zakazao je padobran, nee se vie ponoviti!

Nisam se bavio istinom da sam ja, sam, spakirao padobran.

Tjedan dana kasnije, sletio sam zbog goriva, kasno u danu tijekom kojeg je sve ilo po zlu smojim golemim i brzim Mustangom P-51. Radijske su veze zakazale, lijeva je konica oslabila,generator je pregorio, temperature hlaenja su neobjanjivo skoile na crvenu crtu i isto se tako

neobjanjivo vratile u normalu. Definitivno, dan nije bio dobar, a avion je zaista bio najgori avion


35/202

kojim sam ikada upravljao.

Veinu aviona pilot zavoli, ali s nekima, jednostavno, nikada ne uspije izgraditi odnos.

Sleti i uzmi gorivo, zategni konicu i ponovo uzleti, to bre moe. Dug let ispunjenmotrenjem ploe s instrumentima na kojoj su kazaljke neprestano pokazivale da neto nije u reduiza tog golemog propelera. Cijena nijednog dijela aviona nije manja od sto dolara, a dijelovi kojisu pucali poput trske, kotali su i po tisuu.

Kotai velikog ratnog aviona lebdjeli su iznad zemlje, iznad piste u Midlandu, drava Teksas;zatim su je dodirnuli. U trenutku je lijeva guma pukla, avion se nagnuo prema rubu piste i zaroniou prljavtinu.

Nema vremena. Kreui se dovoljno brzo za uzlijetanje, stisnuo sam gas i prisilio ga u zrak.

Lo izbor.Nekree se dovoljno brzo da bi poletio.

Avion je podigao nos u vis i zadrao ga tako nekoliko sekundi, ali to je bilo sve to je mogaouiniti. ipraje je nestajalo ispod nas; kotai su upali u trnovitu i neprohodnu zamku i u trenu se

glavni lijevi mehanizam za slijetanje slomio. Monstruozni je propeler udario u zemlju i dok sesavijao, motor kao da se navio i, zavijajui, eksplodirao.

Prizor je bio previe poznat, vrijeme se ponovo usporilo. I, gle tko je ovdje! Moj promatra, spapirom i olovkom! Kako si, deko, venekoliko se dana nismo sreli!

aska s promatraem dok se avion zatoen u grmlju raspada u komadie. Moda najgoripilot kojeg si sreo u ivotu.

Padovi Mustanga, znao sam to vrlo dobro, ne mogu se nikako usporediti s nesreama obinihdvokrilaca. Strojevi su toliko brzi i veliki i smrtonosni, unitavaju sve to im se nae na putu i nakraju eksplodiraju. Iza eksplozije ostaje slatka vatrena lopta, uta, plamena i naranasta poputdinamita i crna poput mrane sudbe, matice i vijci i ostali komadii metala lete u krugu od

kilometra od sredita. Pilot nikada ne osjeti nita.Brzinom od sto pedeset kilometara na sat pribliavala nam se nepoeljna prepreka na putu ...

brvnara s generatorom dizel goriva usred niega u pustinji, naranasto-bijela kockasta kuica sgeneratorom za koju su mislili da je na sigurnom, da je nee moi unititi padovi golemih i brzihaviona. Bili su u krivu.

Jo je nekoliko matica i vijaka otpalo usput, i drugi je dio mehanizma za slijetanje nestao,polovica lijevog krila je otpala, karirana je kuica postajala sve vea u prednjem staklu.

Zato jo uvijek nisam napustio tijelo? Sve knjige kau ...

Odletio sam prema naprijed, ali sigurnosni su me pojasevi zaustavili u trenutku kad smo sesudarili i zatim je svijet pocrnio.

Nekoliko sekundi nisam nita osjeao. Niti bol.

Jako je tiho, ovdje u raju, pomislio sam, uspravio se i zamahnuo glavom.

Potpuno bezbolno. Smireno, tiho zujanje ... to se nalazi u raju, Richarde, to bi gore moglozujati?

Otvorio sam oi i otkrio da raj izgleda poput unitene kuice s generatorom za dizel gorivovlade Sjedinjenih Amerikih Drava, spljotene ispod trupa jako velikog aviona.

Spor kao pu. Polagano shvaa to se dogaa.

Samo trenutak! Je li mogue ... da ovo nije raj? Nisam mrtav! Sjedim u ostatku pilotskekabine, a avion jo uvijek nije eksplodirao! Vrisnut e VOVFN! za dvije sekunde, a ja samzatoen ovdje ... Neu eksplodirati u smrt! Gorjet u do smrti!


36/202

Deset sekundi kasnije bjeao sam od plamenom zahvaenih ostataka neko isto zgodnogaviona, kad venije bio siguran ili jeftin ili skladan. Poskliznuo sam se i glavu zarinuo u pijesakna nain na koji to rade piloti u filmovima neposredno prije nego to se ekran razleti. Lice dolje,pokrio sam vrat. ekao sam eksploziju.

Sposoban trati zapanjujue brzo kada konano otkrije to se dogaa.Pola minute. Nita se nije dogodilo. Jo pola minute.

Podigao sam glavu i provirio.

Zatim sam ustao, leerno otresao pijesak i trnje s odjee. Bez razloga, stara rock'n'rollmelodija je poela odjekivati u mojoj glavi. Jedva da sam je primijetio. Pokuava ostati leeran?

Prokletstvo! Nisam jo uo za avion iz '51. godine koji se nije razletio poput bave baruta, apreda mnom se nalazi izuzetak rastavljen na komadie, i to izuzetak kojim sam malo prijepilotirao. A osim toga, preda mnom je gomila papirologije, izvjetaji koje moram predati ... proie sati i sati prije nego se uspijem ukrcati na jedan od komercijalnih letova prema zapadu.

Melodija je i dalje odjekivala.Ne pati pretjerano od oka. +4 za smirenost kad je sve gotovo.

Polaskan, zvidei melodiju, koraao sam prema ostacima Mustanga, pronaao sam svojutorbu i pribor za brijanje i uzeo ih sa sobom.

Zaista sigurna pilotska kabina, moram to priznati.

1 naravno! Avion nije eksplodirao zato to sam pri slijetanju ostao bez goriva.

Negdje u tom trenutku promatrase povukao odmahujui glavom, a vatrogasna kola su sepojavila na obzoru. ini se da ih nije pretjerano zanimalo ono to sam im elio rei, da sam ostaobez benzina, vesu, bez rijei, ostatke prelili pjenom za gaenje poara, za svaki sluaj.

Brinuo sam se za radio aparate od kojih su neki bili neoteeni u kabini i koje sam sve platiozlatom."Pokuajte ne napuniti kabinu pjenom, momci, molim vas! Radio aparati ..."

Prekasno. Kao osiguranje od vatre, kabinu su napunili do vrha.

Pa to, pomislio sam bespomono. Pa to onda, pa to onda?

Prehodao sam kilometar i pol udaljenosti do zrane luke, kupio kartu za sljedei let, ispunionajmanji mogui broj obrazaca o nesrei, rekao mehaniarima gdje da pokupe ostatketvrdokornog stroja u tom trenutku, dok sam im ispisivao svoju adresu, na radnom stolu uhangaru, sjetio sam se rijei melodije koja je tutnjila mojom glavom od trenutka nesree.

Sh-boom, sh-boom ... i mnotvo to, ya-t-ta.

Zato sam pjevuio tu pjesmu? zapitao sam se. Nakon dvadeset godina, zato ba sada?

Pjesma nije marila zato, veje i dalje tutnjila: ivot bi bio poput sna/Sh-boom/Kad bih temogao povesti u raj/Sh-boom ... (Life could be a dream/Sh-boom/If I could take you to paradiseup-above/Shboom ...)

Pjesma! To je duh Mustanga pjevao, izvodei i zvune efekte!

ivot bi bio poput sna, draga ... (Life could be a dream, sweetheart ...)

Naravno da je ivot san, ti metalna vjetice! A zamalo si me i odvela sa sobom u raj, unebesa! Sh-boom,ti nakupino metala!

Zar kroz nae glave ne proleti nita bez znaenja? Taj avion, nikad me nije uzimao zaozbiljno.

Putniki je avion rulao pokraj ipraja na putu do polijetanja. Kroz prozor pokraj kojeg sam


37/202

sjedio, promatrao sam.

Pjenom prekriveno tijelo Mustanga vese nalazilo na tegljau; dizalica je podizala otkinutedijelove krila.

eli se igrati, avionu? Uivao si u svakom kvaru za vrijeme svakog leta, elio si mi sesuprotstavljati, meni i mojoj volji?

Izgubio si! Pronai nekog tko e zaboraviti tvoju prolost i tko e te jednog dana sastaviti, zasto godina ili vie. Upamti ovaj as i budi dobar prema njima! Kunem se, stroju ja za tebe nemamvijaka.

Prvo zakazali padobran i sada pad aviona. Razmiljao sam o ta dva doivljaja dok sam letioprema zapadu i nakon nekog sam vremena zakljuio da su me boanske sile vodile, titile zavrijeme trenutaka koji su prerasli u neto vie od pustolovina za kojima sam udio, ali iz kojihsam izaao bez ogrebotine.

Svatko drugi bi zamijetio pravu istinu. Pad aviona nije dokaz da sam zatien, kao to Bog

titi luake, ve

da polako ostajem bez titova.


38/202

9.

Davio sam se u novcu. Ljudi irom svijeta itali su knjigu, kupovali druge koje sam napisao.

Novac od svake prodaje vraao mi se preko izdavaa.Avionima mogu upravljati, pomislio sam, ali novac me ini ivanim. Moe li se novac

sudariti?

Palmini su listovi vijorili ispred prozora, sunce je obasjavalo izvjetaje na njegovom radnomstolu."Ja u preuzeti brigu na sebe, Richarde. Nema problema, samo ako to eli." Stajao je,visine metar i ezdesetak centimetara; crvenu je boju njegove kose i brade tijekom godinapotisnula bijela i tako pretvorila darovitog patuljka u sveznajueg Djeda Boinjaka.

Prijatelji smo jo iz vremena dok sam pisao za asopis, urednik koji se prekvalificirao usavjetnika za ulaganje. Svidio mi se odmah nakon to mi je dao prvi zadatak, jo sam se od naegprvog susreta divio njegovom smirenom poslovnom duhu. U potpunosti sam mu vjerovao i nita

to mi je to poslijepodne rekao nije uzdrmalo to bezgranino povjerenje."Stan, ne mogu ti rei koliko mi je drago ..." rekao sam."To se mora na pravi nain uiniti, ali

ja ne znam to da radim s novcem; i s papirologijom i porezima, ne znam nita o tome, ne volimtu vrstu poslovanja. Trebam aktivnog i djelotvornog financijskog menadera, a to si ti. To je tvojposao, posao kojim se bavi, a ja nemam pojma o svemu tome."

"Ti ak ni ne eli nita nauiti, Richarde?"

Ponovo sam pogledao grafove koji su prikazivali rezultate njegovih ulaganja. Sve su crte ileravno prema gore.

"Ne", rekao sam,"Hm, ako te upitam, znai da me neto zanima, ili ako mora donijetinekakvu vanu odluku u vezi ulaganja. Ali toliko bi me toga to radi samo bespotrebnooptereivalo ...""Bilo bi mi drae da mi nisi to rekao", rekao je."Nije to nikakva magija, ve

jednostavno tehnika analiza robnih burzi. Veina ljudi propadne zato to nema dovoljno kapitalada pokrije razliku kad se trite okrene protiv njih. Ti znai mi nemamo takav problem. Paljivoemo poeti ulagati s velikom rezervom kapitala. Kako emo zaraivati novac putem briljivoisplaniranih strategija, tako emo sve vie meetariti."

"Kad naletimo na neto na robnoj burzi na emu ne moemo izgubiti, uloit emo poveukoliinu novca i zaraditi bogatstvo. Ali neemo uvijek prihvaati igru

Documents

149574889-Most-preko-vječnosti-Richard-Bach.pdf