Između slike prirode i prirode slike

1907 - 2007

Zahvaljujemo na podršci: Ministarstvu kulture, sporta i medija Republike Crne Gore, Ministarstvu za kulturu i informisanje Republike Srbije, MUP-u Republike Crne Gore, MUP-u Republike Srbije, Lovćenosiguranju, SO Pljevlja, štampariji «Publikum», Beo-grad, Radio televiziji Crne Gore, Programskom arhivu Radio televizije Srbije, HIT Montenegro-Hotelu Maestral Pržno.

Zahvaljujemo na ljubaznosti i ustupljenim djelima: Narodnom muzeju Beograd, Upra-vi za zajedničke poslove državnih organa Republike Srbije, gospođi Olgi Vejvoda, Spomen zbirci «Pavle Beljanski» iz Novog Sada, Galeriji Matice srpske iz Novog Sada, Muzeju savremene umjetnosti Skopje, Umjetničkoj galeriji BiH iz Sarajeva, Biskupskom ordinarijatu Kotor, Muzejima i galerijama Podgorica. Narodni muzej Crne Gore, Cetinje Muzej savremene umetnosti, Beograd

Veliki sponzori izložbe u Crnoj Gori

Generalni sponzor izložbe na Cetinju i u Beogradu

“Guslar”, 1952, ulje na platnu, 163 x 147,5 cmMuzej savremene umetnosti, Beograd

Petar ĆukovićUMJESTO UVODA

U cijeloj našoj novijoj povijesti umjetnosti, jednako crnogorskoj kao i srpskoj, nema zasigurno umjetnika čiji život i djelo na tako dramatičan način svjedoče o preplijetanju ličnosti, prirode, istorije i kulture, kao što je to slučaj sa Pet-rom Lubardom. Rođen u pejzažu koji mu je sopstvenom vizuelno-scenskom »dramatikom« zauvijek nametnuo osjećanje kosmičke drame svijeta i težnju da se ona dokuči, razumije, pa i savlada, vaspitavan u ambijentu u kojem su se visoko poštovale i njegovale temeljne tradicijske vrijednosti: usmena predanja, legende, mitovi i epska pjesma, u dobu životnog i intelektualnog zrenja pritisnut tragičnim, pustošnim, beznadnim vremenom između dva svjetska rata, uključujući dakako i trajanje ove dvije kataklizme nesrećnog prošlog vijeka, Lubarda je, na polju umjetnosti, bio bezmalo autodidakt. Rano je odbacio umjetničke škole i akademije, rano, i možda kao niko u našoj umjetničkoj tradiciji, postavio, najprije sebi, a potom dakako i nama, filozofsko pitanje o istini slikarstva (umjetnosti), s onu stranu jezičkih pravila i normi, s onu stranu »fasade«, dakle pitanje o tome »šta je to što goni na slikanje i za što čovjek stvara tu umjetnost?« Cijelim svojim slikarskim bićem, razgrćući »mrak u sebi«, Lubarda je zapravo tragao za ovom »istinom slikarstva«, za onim što je upravo slikarsko u slikarstvu, za »stvarskošću slikarske stvari«, za onim što je ontološko u njemu, a time i za istinom svijeta u kojem slikarstvo kao djelatna praksa postoji. Upravo tragajući za ovom »istinom slikarstva« Petar Lubarda je iskušavao različite slikarske jezike i iza sebe ostavio djelo koje je, možda za ponekog iznenađujuće daleko od ideala nepomičnosti i stils ke koherencije, koje je, poput mnogih umjetničkih iskustava epohe, poput epohe same, osobito nakon Drugog svjetskog rata, dinamično, tragalačko i relativno nestabilno, uprkos »okamenjenim« licima Prirode i Istorije, uprkos pokušaju da se »nemjerljivost vremena u jezgru života« uhvati širinom koja upravo tu nemjerljivost sugeriše. A ako je njegov susret sa Istorijom između dva rata obilježen osjećanjima duboke presije i tjeskobe, tako vidljivim u bezmalo svim njegovim tadašnjim radovima, nakon Drugog svjetskog rata, u vremenu za koje se poletno mislilo da na zemlji otvara prostor za rajske puteve nebeskih vrtova, Lubarda stoji pred Istorijom najprije kao graditelj, nošen vjerom da ona, Istorija, treba neko novo lice, da Novo Doba zahtijeva i neku »novu«, ali svakako ne »naručenu« umjetnost. Istovremeno, uprkos ovoj vjeri u vrijednosti novoga društva, negdje u dubini bića, ostalo je kod Lubarde sačuvano, srećom po njegovu umjetnost i našu kulturu, temeljno osjećanje za dramu svijeta i tragizam ljudske sudbine, osnaženo i naj-dubljom ličnom dramom – gubitkom oca, ubijenog u ideološkim vrtlozima Novog Vremena. Otuda u sred svjetlosne raskoši njegovih poratnih slika usidrena stigma crnog gavrana, kao znak Sudbine koja svojim crnim krilima pokriva i obavija sve.

“Drača”, 1942, ulje na platnu, 48,2cm x 82,3cmNarodni muzej Crne Gore, Cetinje

Ako je tačno da se značaj jednog umjetnika može procjenjivati na osnovu auto-nomne, interne umjetničke vrijednosti njegova djela, te na osnovu uticaja i ulo-ge koju je to djelo ostavilo u kulturi sredine u kojoj je nastajalo, onda mi, na ovoj izložbi Petra Lubarde, stojimo pred djelima koja u oba ova smisla predstavljaju vrhunce naše novije nacionalne kulture. Iako još uvijek temeljno kritički nesa-gledano, uprkos brojnim postojećim teorijsko-kritičkim ili esejističko-literarnim tekstovima, djelo ovog umjetnika je po svojoj ogromnoj unutrašnjoj snazi, po internim plastičkim i izvedenim kompleksnim značenjskim vrijednostima u temeljima naše i nekadanje jugoslovenske istorije moderne umjetnosti. To je istovremeno i uporište, ali i tačka zaokreta u »drugi prostor«, u prostor u kojem se pomiruju iskustva i poimanja tradicije sa formativnim procesima koje nalažu zahtjevi i »čitanja« savremenosti i autentični doživljaji novog, modernog doba. Lubardino djelo jeste sjajan primjer pomirenja naoko udaljenih principa, briljantno pronađena »mjera stvari«: u nimalo lakom socio-kulturnom kontekstu, u vremenu u kojem se činilo da će ideologija prekriti i »ujednačiti« sve, potrijeti svako nestašno »odjahivanje u stranu«, u prostor nepredvidive lične imaginacije, upravo je ovaj naš veliki sunarodnik, usamljenik i mudrac, ipak ne brinući odveć o ideološkim »nalozima ozgo«, krećući se između prostora tradicije, ličnog umje-tničkog iskustva, te vlastitog razumijevanja umjetničkih procesa svoga vremena, tokom pedesetih godina, pravio djela u kojima se ingeniozno preplijeću nasljeđe fresko-slikarstva, narodne legende i epska tradicija sa principima i postulatima modernističkih poimanja slikarstva. U stvari, Lubarda je u ovom svom najboljem izdanju otkrio »čarobnu formulu«, vazda važeći izazov za najveća umjetnička dostignuća na svim prostorima i u svim vremenima: kako biti medijum između tradicije i savremenosti, kako arhetipske slojeve kolektiva (i vlastitoga bića, dakako) zaodjenuti u novopronađene forme, kako naboranom licu Istorije prido-dati rumenilo novoga Vremena, koje će se, potom, pretvoriti u novu boru.