ZANE GREYDUGINIM TRAGOM>OTOKAR KERŠOVANI< Rijeka — 1066Naslov originala:ZANE GREY THE RAINBOW TRAILPreveo: STANKO ŠKUNCA

NEKOLIKO RIJECI UMJESTO PREDGOVORAPonovo me očarala pustinja kao što će me uvijek očaravati. Vidim kanjone kao zastrte koprenom purpurne pare, osluškujem duboki muk, i čini mi se da se moram napregnuti kako bih mogao razumjeti i jedno i drugo i vratiti se čudnom, samotnom životu posljednjih divljih predjela Amerike i životu još i danas primitivnom kakav je odvajkada bio.Premda je ovaj roman priča za se} čitaoci djela »Jahači rumene kadulje« naći će ovdje odgovor na postavljena pitanja.

NA CRVENOM JEZERUJohn Shefford zaustavi umorna konja i pogleda oko sebe očima koje su, činilo se, malo-pomalo počele zapažati stvari.Ispred njega se, dugačak par kilometara, pružao strm i travnati obronak sve dolje do Crvenog jezera, bazena koji se zaista prelijevao u crvenkastim tonovima, suh, izgoren i blistav na suncu, sličan pustinjskom dolu; očajan i opustjeli ulaz ogromne, divlje, izmučene zemlje koja se protezala iza njega.Čitavog se dana Shefford mu'čno probijao naprijed, upirući pogled u jasnu crtu obzorja kao u kakav ne-dosežan cilj. Prošlih je dana s ne manjim naporom prešao ravan goletnu i divlju i probio se kroz pustinjske gudure; jedno se izmjenjivalo s drugim do u beskonačnost i ostavljalo na putnika varljiv dojam o razđa-Ijenostima koje nije baiš teško nadmašiti.Nakon iputa od kojih stotinjak milja kroz pustinju, praćenog obmanama, naporima i.poukama, nije očekivao da će pred njim puknuti prizor pred kojim se sada našao. Sve što je pred sobom vidio činilo mu se veličanstvenim: u njegovom se pogledu odražavalo divljenje, ali i strah donekle, a misao mu odlutala daleko, kao da se izgubila u nekom višem području. A onda mu se učini da u toj mračnoj, nepoznatoj sjevernoj zemlji vreba opasnost. Nešto tajnovito i neodoljivo jpovuiklo ga je na tu gorovitu i nemirnu granicu Arizone5 prema divljim predjelima Utaha sličnim ogromnoj, od prirode utvrđenoj tvrđavi; već od prvog trenutka činilo se da ga taj kraj gleda mrgodno,1kao da ga želi upozoriti neka ni ne pokušava da dozna što u sebi krije. Mada ga je podilazio neodređeni neki strah, Shefford je ipak bio razdragan. Bio je upravo to kraj koji mu bijahu opisali. Daleko, tamo iza crvene doline, iza nemirne crte mračnih visoravni i žućkastih gudura pružao se divlji kanjon za kojim je tragao, kanjon sa svojom stravičnom tajnom.Crveno jezero bio je njegov Rubikon; on će ući u taj nepoznati kraj da traži, da se bori, da otkrije ili će, načiniti lijevo-kruig i nizašto neće da zna, odričući se tako onoga što mu je u posljednje vrijeme bio životni cilj. Čudna priča jednoga iprijatelja navela ga na ova osobito putovanje, a lijepa duga sa svojom tajnovitošću i obećanjem utjecali su na nj da se odluči. Jedan jedini put u svom životu odgovorio je moćnom pozivu što ga je mamio u carstvo pustolovina i jedan se jedini put osjetio sretnim. Ali tii, pred ovim prostranim obzorjem izmučene i divlje pustoši, njegovo je oduševljenje kop-nilo, stoga je, iako se osjećao još kobni je privučen, oklijevao.Malo potom, ipak podbode / ifeonja uiz pjeskovit obronak; nastojao je samo da ne gleda daljinu ispred sebe. Bio je april te je u to doba godine sunce na zalazu gubilo na svjetlost}, i toplini. Duge sjene kao da su uzlazile prema njemu s niska puteljka, a visoku se travu uvlačilo tamno sivilo noći. Vidio je goleme, smeđe gušterice kako hitro jure preko pijeska ostavljajući iza sebe lagani trag; čuo bi sušanj kakve sitne zvjerke koja bježi u zaklon grmlja. Nekoliko sokola, kružeći u visoku luku oko njega, plašilo mu ikonja.

1

Put se u valovitoj crti spuštao, pjeskovit u svom, nižem dijelu, a s pregršt trave pri vrhu. Posljednja od malih uzvisina bila je prava pravcata duna, sva prošarana žljebovima što ih je vjetar dražesno izdubao vt pijesku, s čijeg se oštrog hukora dizao lagan oblačić pješčane prašine, tako lepršav, da se činilo o dimu se radi. Shefford se ipitao kako to da je onaj, sad skoro bijeli pijesak, viđen iz daljine izgledao crven. Dizao se tu i tamo u lakim jasnim svjetlucavim naletima, a zasljepljivao je oči kad bi se u nj žarile zrake umirućeg sunca.Odjednom Shefford spazi kuću, koja se, podignuta tu u pustinji, nadvila nad dugim bijelim obronkom.8Mračna izgleda, osamljena, odbojna, a koliko li opet sklada s čitavim tim. čudnim krajobrazom! Sagrađena u obliku osmerokuita u grubom kamenu, doimala se kao da je klisura. S mjesta gdje se nalazio Shefford nisu se vidjela nikakva vrata, jedino je nekoliko malih otvora virilo s njene gornje trećine, kojima je vjerojatno bilo namijenjeno da služe kao prozori i otvori za svjetlo. Krov je izgledao načinjen od kolaca pokrivenih crvenom zemljom.Kuća se dizala na samoj vjetrometini, nalik velikoj, hladnoj kamenoj gromadi. Bilo je jedno od trgovišta i trgovačkih »stanica« Presbrevja, trgovca o kojemu je Shefford čuo u Flagstaffu i Tubi. Putnikovu pogledu nije se tu ukazivalo nikakvo živo biće, tako da su ga prožimali žmarci gledajući negostoljubiva zdanja praznih prozorskih rupetina, pjeskovit obronak što je vodio u prostranu drevnu dolinu, bijednu golet uzvisina. Zar su i mogla tu živjeti ljudska stvorenja? Priroda zlokobne doline kao da je branila svijetu da tu gradi kuću s namjerom da se tu nastani, tako da Shefford iznenada (pomisli nisu li njegovi neprijatelji pomišljali da ga zatoče na takvu mjestu.Njegovi neprijatelji.. .1 s gorčinom, kojoj nije nedostajalo ironije, misao mu zaokupi mala bratovština, ograničena i u svom duhu i u svojim idejama, koja ga je onemogućila u njegovu pokušaju da se posveti du-hovničkom pozivu kao evangelistički svećenik. Bratovština se ta suprotstavila njegovim idejama o bogu, o vjeri, o besmrtnosti i udaljila ga u njegovoj dvadeset i četvrtoj godini s onoga puta kojim se bio uputio za volju svojih roditelja. U stvari još kao dječak Shefford je sanjao o tome da postane slikar, dok su u obitelji od njega htjeli napraviti propovjednika, a sudbina je međutim od njega načinila čovjeka bez pravog zvanja i zanimanja. Ali on nije gubio hrabrost, i u svojim samotnim danima, a isto tako i u tihim noćima pctstinje, osjetio je 'kako mu se u srcu rađa jedna nova nada. Pustolovni duh ga je podbadao, samo što je njegova nada ostala maglovita i u području duha, nejasan, ali nadobudan san, nešto bez imena i bez određena oblika što bi ojačalo njegove prirodne pobude.Uputi se prema kući; dok je zaobilazio ugao, konj zarže i stane kao ukapan. U istom trenutku mršav ičupav poni koji se tu nalazio tako se žestoko trgnuo da mu umalo nije sa sedla pao crveni pokrivač. Odmah zatim brzi topot kopita privuče Sheffordovu pozornost na to»r ograđen qguljenkn kocima, u kojemu spazi još jednoga poni ja. Učini mu se potom da čuje tihi kao prigušivan govor.Više nego siguran da tu ima nekoga, mladić sjaše i krene prema otvorenim vratima, koja s puteljika nije mogao vidjeti. Smotri jednu prostoriju manje-više tamnu i, nejasno, jedno stubište u njoj, te visoku klupu, gomilu košara, nekoliko pokrivača i nekakav predmet ukrašen srebrom kojemu se nije mogla odrediti svrha. Ali osobe čije je glasove čuo očito se nisu nalazile u tom dijelu zgrade. Pođe dalje* i zaobišavši jojš jedan ugao osmerokutnoga zida spazi još jedna otvorena vrata, a kroz njih ovmujisike kože i ovčju vunu.Taj dio kuće bijaše osvijetljen, stoga uđe unutra. Ali zakoračivši preko praga zaustavi se i začuđeno stane promatrati čudan prizor što se ukazao njegovim očima.Tamo se -nalazio jedan mošikarac i, kako se činilo, rvao se s jednom djevojkom, Indijankom. Ona je upi-njala sve svoje snage da ga odbije od sebe, da se iščupa iz stiska njegovih ruku i u zađihanosti iz grla joj izbijalo tiho krkljanje. Muškarčevo lice bijaše mračno, životinjiSkom strašću raspaljeno.

2

Ovaj prizor se nekako čudno dojmio Shefiorda kojega obuze neko sasvim, novo uzbuđenje. Ali još prije nego je izgovorio i jednu jedine riječ, djevojci pođe za rukom da se oslobodi i da nagne u bijeg. Da, bila je Indijanka. Treba imati na umu da je ovaj kraj bio jako udaljen od civilizacije, ipak Shefforda je sasvim pre-senetio izraz užasa što ga je zapazio na njenu licu. Čovjek jurne za njom poput izgladnjele zvijeri. Tada ga, potaknut više instiniktom nego razmišljanjem, Shefforđ silovitim udarcem pesnice slisti sa zemljom.Čovjeka je udarac omamio i on ostade časak nepokretno ležati, a zatim s naporom sjedne držeći se rukom za obraz i promatrajući stranca izrazom čuđenja i bijesa u isti mah.— Nadam se daM, da vi niste Presbrev — polafco će Shefforđ koji je bio u neprilici i ne više sasvim siguran u sebe.10Činilo se da će iz usta oborenog čovjeka provaliti bujica pogrdnih riječi, ali se ipak suzdrži. Krvav mu je bio obraz i jedna ruka. Požuri zatim da ustane što je brže mogao. Shefforđ je primijetio da se izraz čuđenja i bijesa na njegovu licu pomalo pretvarao u stid Bio je to visok čovjek, bolje rečeno pokrupan, lica glatkog i opaljenog, crta malo nesigurnih, tamnih očiju i s bradom mekušca. Pogledavši njegovo odijelo od prugastog baršuna i cipele od -mekane kože, i uspoređujući ga s drugim stanovnicima tog kraja koje tu i tamo bijaše susreo, odrpane ,u grubim i izlizanim odijelima, Shefforđ je imao dojam da se čovjek bavi manu-elnim ili nekim teškim poslom- Kad se digao, sagne se da pokupi šešir od mekane pustine, pričvrsti ga udarcem dlana na glavu,* a zatim žurno nestane kroz vrata, ne izustivši nijednu riječ.Shefforđ je izišao na prag i pogledom ga slijedio. Vidio je kako se žurno uputio k toru, kako je uhvatio ponija, popeo se na nj i okrenuo prema jezeru. A zatim polako nestao.— Nek te đavo nosi! — poviče Shefforđ. Zapanjila ga ta brza i čudna pustolovina. Nije znao što da radi ni što da o svemu tome misli. Odjednom primijeti da djevojka Indijanka, bilo da se povratila bilo da se ne bijaše mnogo ni udaljila, sjedi kraj zida na jednoj hrpi pokrivača. On je pažljivo i sa zanimanjem promotri.Njena kao ugljen crna kosa bila je duga i razbarušena, iako ju je oko glave stegla trakom načinjenom od ispletenih niti, koja joj je prelazila preko čela i bila bijela ali prljava. Lice joj je imalo tamnu put, ali ni crvenkastu ni brončanu, već bi se reklo sa zlatkastim odsjevima. Duge su joj trepavice sakrivale oči, dok su joj crte lica bile profinjene i čiste, odvažne, skoro stroge. Na sebi je imala pršnjaik pripijen uz tijelo, načinjen od tkanine slične baršunu. Kroz ono nekoliko poderotina vidjela se koža još zlatnijeg preljeva nego na licu. Oko vrata je nosila niz bijelog i modrog zrnja sa srebrnim ukrasima, koji se blago i u ritmu dizao i spuštao zbog lakog dahtanja punih grudi ju. Suknja od penkala s otisnutim crtežima po sebi bijaše poderana, uprljana, prašna. Male su joj noge bile obuvene u tamne mokasinke, koje su joj prianjale uz stopalo kao11rukavice, a na zglavcima zakopčane malim srebrnim monetama.— Tko je onaj čovjek? .Nije li vas povrijedio? — upita Shefford, te okrenuvši se pogleda prema dolini kao da bi Mio pogledom slijediti nestalog neznanca.—■ Ja ništa znati — odvrati djevojka.— A gdje je Presbrev, trgovac?Djevojka upre 'prstom dolje u crvenu dolinu:— Tamo.Shefford pogleda i spazi u središtu uvale malu lokvu vode, koja je sva sjajuckala pod posljednjim blijeskom sunca na zalazu. Oko lokve se vrzlo nekoliko likova, ali tako sitnih da je taj skup podsjećao Sheffor-da na dječaka sto vodi pse. Znao je međutim, da udaljenost izaziva taj varljivi dojam i da je lik za koji se činilo da je dječački bio u stvari čovjek što je pojio konje. Na taj pogled putnik se sjeti da je i njegova životinja umorna i žedna, stoga on razriješi remenje što je vezivalo vreću u kojoj se nalazio sav njegov alat i pokrivači, rasedla konja i upravo htjede da se uputi k jezeru vodeći konja, kadli mu Indijanka istrže iz ruku uzde.— Ja otići — reče.

3

U tom času opazi njene oči: sasvim su novi izgled davale njenom liku. Bijahu vrlo crne, a isto tako i kosa. Shefford se odjednom i nehotice stane pitati da li je lijepa ili nije.■— Hvala sam ću to obaviti — otpovrne i uzevši joj uzde uputi se niz puteljak. Pri svakom koraku što bi ga napravio stopala su mu upadala u mekani, duboki pijesak. Tu i tamo, grupimice ili razasute, poluzapretane pijeskom, vidjelo se mnoštvo praznih limenki, očiti dokaz o načinu života što ga je trgovac vodio na tom pustom mjestu. Nakon nekog vremena Shefford opazi da djevojka ide za njim sa svojim ponijem. Okrene se da bi je pogledao i vidjevši je malo uzgor, svu osvijetljenu, njen mali lik učini mu se vrlo vitkim, gipkim,, slikovitim. Jest, pri toj mu se udaljenosti baš sviđala.I dalje je napredovao s mukom, dok najzad ne stiže na dno uvale, više nego zadovoljan što je pod nogama umjesto pijeska osjetio tvrđe tlo. I sad je hodao po pijesku, ali toliko utrtom da je postao tvrd i otporan, a u preljevu tamnocrven. Mora da je za nekih go-12dišnjih doba to ogromno prostranstvo bilo prekrito vodom. I Sheffordom prostruji ponovo onaj osjećaj što ga je svako malo obuzimao tih dana, to jest osjećaj neograničene slobode. Da, on je bio slobodan sada, bez ikakvih obaveza i mogao je po volji da promijeni pravac svog kretanja, kao što ga vjetar mijenja.S tog mjesta činilo se da lokva nije bila udaljena više od par stotina metara, ali zbog malih likova koji su se nalazili uokolo Shefford posumnja u tačnost svoje procjene. I stvarno, morao je prevaliti još mnoge stotine metara prije no što su oni likovi tamo počeli rasti. Zatim opazi da mu idu u susret. Kako su se približavali, sve su više poprimali normalne razmjere, a kad su došli u blizinu, Shefford opaizi visokog i snažnog mladića koji je za ular vodio dva ponija,— Jeste li vi gospodin Presbrev, trgovac? — upita Shefford uljudno.— Da, jesam, ali bez ono »gospodin« — odgovori mladić.— Zovem se Shefford i putujem kroz pustinju. Jutros sam krenuo iz Tube.— Drago mi je — otpovrne Prestorev i stisne mu ruku.Bijaše opaljena lica, ali ne mnogo, tok malko pre-planuo. Oči ispod gustih obrva činilo se da su prodorne, usta tvrda i zatvorena kao da mu se nije baš često pružala prilika da se smij e i porazgovori. Jake i čvrste vilice kao da su mu se stegle. Odjeća se njegova sastojala od sive košulje, kožnatih hlača i čizama. Gusta, svijetla i kovrčava kosa pokrivaše inu glavu.— Želio bih da više putnika svraća amo na Crveno jezero —nadoda.— Nekako mi se čini podosta ... samotno ovo mjesto —■ primijeti Shefford oklijevajući kao da traži odgovarajuću riječ.Uto stiže Indijanka. Presbrev joj se obrati na jeziku kojega Shefford nije razumio. Ona je slušala bez riječi i bojažljivo, oborene glave, s očima skrivenim ispod dugih trepavica. Presbrev načas zašuti; činilo se da čeka odgovor, a onda ponovo progovori. Tada djevojka spomene neko mjesto doline i zaputi se prema lokvi, vukući za sobom ponij a.13Presbrevov prodorni pogled pratio je neko vrijeme hitar djevojčin lik što se udaljavao zatim se opet vrati na Shefforda.— Zatekao sam u vašoj kudi nekog tipa — ovaj će pomalo u neprilici — koji je otputovao nekako suviše... naglo. Tko je to bio?— Neki Willetts, misionar; stigao je jutros s onom djevojkom, Indijankom iz plemena Navajo. Vodio ju je u Blue Canyon; tamo on stanuje i drži školu za Indijance. Sreo sam ga tak nekoliko puta. Znate, nema mnogo bijelih ljudi koji natrapaju ovamo. On je bio prvi što sam ga vidio unatrag šest mjeseci, a vi ste drugi. I to obojicu istog dana, nije li to čudno? Vidi se da ljudi počinju doznavati za Crveno jezero. Čudno je ipak, da je tako naglo otišao. Bio mi je rekao da će prenoćiti, a osim toga sve do Blue Canvona, udaljenog pedesetak milja, ne postoji nijedna druga kuća u kojoj bi se mogao zaustaviti.— Žao mi je što moram reći... Ako ćemo pravo i nije mi žao, ali... ukratko, eto ja sam bio razlog odlaska gospodina Willettsa — reče Shefford.— Vi? A kako pobogu?

4

Shefford ispriča što se sve zbilo prilikom njegova dolaska i na foraji* reče kao da bi se htio ispriča ti:— Možda je moj postupak bio suviše nagao. Nisam dobro razmislio o onome što radim te je i mene samoga iznenadilo ono što se desilo.Presbrev ne reče ni riječi. Njegovo je lice bilo hladno, bezizražajno kao pusto stijenje što se naziralo u daljini.— Kakve je namjere mogao imati taj čovjek? — proslijedi Shefford primijetivši da ga to pitanje zagri-jalo. — Stranac sam u ovom >kra»ju i ne znam baš ništa o Indijancima i o tome kako se s njima postupa, a nisam ni bena, stoga mi se čini da onaj Willetts... Kratko rečeno, pa da mu namjere i nisu bile loše prema djevojci, moram reći da je s njom postupao životinjski.— Davao joj je lekcije iz vjeronauka — odgovori Presbrey. Osim jDodrugljivosti sadržane u samim riječima, osjećalo se ruganje i u tonu njegova glasa. Uza sve to lice mu je ostalo ravnodušno. Ali Shefford, iako mu uopće nije bilo jasno zbog čega, osjeti da onaj odobrava njegov čin. Zatim, razmislivši o onom što Pres-14brey bijaše rekao osjetio se nesigurnim zibog tih riječi^ a bilo mu je i neugodno, zbog toga odvrati:— I ja sam također, to jest bio sam, propovjednik evanđelja. Nemoguće je ono što vaše riječi, izgleda, znače i u to ne mogu vjerovati.— Ništa ja ne kažem — uzvrati Presbrey odlučno. Bilo je očito da je on iskren čovjek, mada škrt na riječima. Potom nastavi: — Znači, Shefforde, da ste i vi propovjednik? I došli ste ovamo s namjerom da obraćate Indijance?— Ne. Rekao sam da sam propovijedao evanđelje. Sad to više ne radim. Putujem, eto, na sreću i to je sve.— Sad mi je jasno. U stvari pustinja i nije mjesto podobno za misionare, ali čim su u pitanju oni kojima je drag život lutalice, onda je to nešto drugo. A sad ajte, napojite svog konja i dovedite ga u tor. Tamo ćete i sijena naći. A ja ću dotle nastojati da spremim štogod za večeru.Shefford povede konja na lokvu. Voda po izgledu bijaše gusta, zelenkasta, blatnjava, a uokolo po rubu svuda se uhvatila tanka naslaga soli. Ožednjeli konj poprska vodu svuda naokolo i željno sagne glavu. Kao da mu voda nije baš najfbolje prijala, jer je više puta prestajao da pije, ali i odmah spuštao gubicu. Najzad se odluči i stane (piti, ali očito ne onoliko kolika mu je žeđ bila. U isto vrijeme .Shefford u blizini opazi Indijanku kako pije grabeći vodu polustisnutom šakom i prinašajući je ustima. Pokušao je da sam napravi to isto, samo što je voda bila previše slana pa je nije mogao gutati. Kad se najzad okrenuo da pođe natrag, opazi da je Indijanka uzjahala svog ponija i pošla za njim.Rumeni sjaj rasvijetli nebo sa zapadne strane i prema njemu se ocrtaše jasne i tamne rezotine vrhova brežuljaka. Shefford tada osjeti da se podigao hladan vjetar i protrne od studeni. Kad je stigao na pjeskoviti put, opazi da su se digli fini sivkasti obla čiči pijeska i djelomice padali natrag na zemlju, a djelomice se izdu-žili u niskom naletu, šuškajući kao 'blago šuštanje svile. Siva naslaga prekrila mu je čizme. Uspon bijaše dug i mučan; osjećao je umor i jedva je hodao. Kad je konačno utjerao konja u tor, već se spustio mrak i svuda151naokolo vladala polutama, osim na zapadnom obzorju Indijanka uvede također svog tponija u tor, a zatim kao sjena krene prema, zgradi.Shefford nije mogao odmah naći stubište što vodi na gornji kat. Naposljetku mu uspije i on se nađe u širokoj i visokoj odaji, osvijetljenoj s dvije svijeće. Tu je bio Presbrev i miješao tijesto za pogaču. — Raskomotite se —reče jednostavno. Odaja, skoro potkrovlje, imala je oblik poluosme-rokuta. Prozori su gledali na dolinu. Sheffordu se mjesto učinilo upravo privlačnim u poređenju s njegovim vanjskim izgledom. Namještaj se sastojao od indijanskih pokrivača rastrtih po poćki, od dva ikreveta i jednog stola. Bilo je tu i nekoliko stolica, preklopni krevet, naslon krcat puškama, opasačima, uzdama, hamovima ukrašenim srebrom, a uzduž zida mnogo

5

predmeta indijanske izrade. U jednom je uglu bila smještena peć na drva i na njoj je stajao ibakreni sud iz kojeg je sukljala para; odmah pored 'bila je velika kredenca puna puncata paketa i limenki s hranom.Shefford se nasloni na prozor i pogleda van. Kraj njega, na smotuljak pokrivača sjedne djevojka; sjedila je nepokretno i bez riječi. On se pitao na što li je mogla misliti, isto je namjeravala činiti i kako li će Presbrev s njom postupati. Napolju, međutim, put što je vodio na jezero sav se pretvorio u nekakvo gibanje sjenki. Shefford shvati da su to oblačići pijeska što ih je vjetar uzdigao. Dolina je utonula u gusti mrak; iza nje su krševiti brežuljci izgledali još crnji. Na nebu je treperila blijeda svjetlost zvijezda. Odjednom She-forda obuzme snažno saznanje o dubokom miru koji je tu vladao. Ipak, dok je ćulio uši, kao da želi što jače u sebe utisnuti osjećaj o savršenom miru, uhvati tihi i isprekidani mrmor, skoro neprimjetljiv: kao da 'tetko ispotiha tužno cvili. Sigurno to vjetar zavija, pomisli. Zaprepaštenost i pomutnju, izazva u njemu taj neobičan zvuk. Reklo bi se da se tu radi o vjetru drugačijem od onoga što je njemu bio tako poznat, o vjetru čiju je muziku toliko puta čuo .ispod oluka svoje kuće u Illinoisu. Ovdje je zavijao vjetar osamljenosti, u čijem je jauku bilo pustinjskog očaja, a možda i nečeg drugog što nije mogao odrediti/Stajao je osluškujući taj zvuk za koji se činilo da izvire iz divljine kraja,16i promatrajući istodobno kako noćna tmina plavi i ofcavija dolinu. Kako li je crn, kako li <gust ogrtač tame! Ipak nije ga ispunjao, kao što bi ga (bilo gdje drugdje bio ispunio, onim 'čuvstvom utjehe što ga čovjek osjeća pod zaštitom tople i osvijetljene kuće. Umjesto toga on je oko seibe osjećao prostor, prazninu, kao da visi nad ogromnom provalijom u kojoj vjetar uzdiže, tužno cvileći, sitne valove pijeska.— Evo, večera je skoro gotova — reče Presforev.— Imate li vode? — upita Shefford.— Dakako. Tamo, u onom vedru. Voda je kišnica, a opskrbljujem se njom jz bunara.• Shefford se žurno opere i kad je oprao lice od pijeska, koji kao damu se bijaše stvrdnuo na koži, osjećao se bolje.-— Bilo bi bolje da se ne navikavate na suviše često pranje doiklegod se nailazite upustinji; to je loša navika — primijeti Presbrey (koji je zamijetio koliko pomnje gost bijaše posvetio svom pranju. — Sada sjednite za stol i jedite.Shefford primijeti da se Presforej, iako je živio u osamljenosti, vrlo dobro gostio. flTa stolu je bilo jela u većoj količini no što su je mogla pojesti dva čovjeka. Poslije četiri dana po prvi je put Shefford sjeo za stol, stoga je htio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Iz Pres-foreveva držanja jasno se moglo zaključiti da mu je drago isto je dobio gosta, ali njegovo čudno, tvrdo lice nije mijenjalo svoj izražaj. Kad je s večerom bilo gotovo, on otkloni Sheffordovu pomoć, pobrine se veliko-duišmo za Indijansku,, koja reče da će ona u prizemlju jesti i spavati, a zatim.na brzinu i spretno poput prave pravcate domaćice raspremi stol i svaku stvar vrati na njeno mjesto. . Poslije toga zapali lulu i pripravi se, kako se činilo, da sluša ukoliko gost ima što da mu ispriča.Po jednom jedinom njegovom pitanju Shefford shvati da je on, doslovce rečeno, bio gladan vijesti iz svijeta koji se nalazio izvan kraja u kojemu je provodio svoj osamljeni život. Shefford je poznavao čudan i ponekad surov život onih pustinjskih trgovaca, koji su trgovali uglavnom s Indijancima, kupujući od njih kože, pokrivače i vunu, a prodajući im namirnice u limenkama, oružje, duhan i ostalo; i znao je da po2 Duginim tragom17nekoliko mjeseci ostaju potpuno odsječeni od svijeta. Stoga je čitav jedan sat stalno pričao samo da bi zadovoljio njegovu žudnju za vijestima, mada se osjećao umornim.— A odakle dolazite? — upita iga Presbrev 'kad jezavršio.— Iz Flagstaffa, preko Malog Kolorada i. Moen-copije.— Jeste li se zaustavljali u Moen Aveu?

6

— Ne. A kakvo je to mjesto?— Tamo dolje živi jedan misionar. A jeste li se zaustavljali u Tubi? .— Tek toliko koliko je bilo potrebno da se napijem i napojim konja. Naišao sam tamo na naprosto izvanredan izvor za takvo pustinjsko mjesto.— Rekli ste mi da putujete na sreću... Recite mi, biste li htjeli raditi? Mogao bih vas zaposliti.— Ne, hvala vam Presbrev.— Vidio sam mali prtljag što ga nosite sa sobom. Da pravo kažem, ne isplati se to nositi kad netko krene u ovaj kraj. A čini rni se da vaš konj neće dugo izdržati. Recite, imate li novaca?— Imam, imam poprilično.— E, to je već dobra stvar. Ne zato što bi se ovdje mogao naći ijedan bijelac koji bi od vas htio uzeti ijedan dolar. Ali u slučaju nužde možete uvijek kupiti nešto od Indijanaca. A recite mi sada, kamo putujete?Shefford oklijevaše: nije znao da li da mu otkrije ili ne svoje planove. Presforev nije navaljivao već produži:— Razumijem, skićete se, uglavnom hodate naokolo bez pravog cilja. Vidite, ja razumijem da vas pustinja privlači. Propovjednici obično vode udoban i siguran život, ali vezan hiljadama obaveza. Zatvoreni u svojim crkvama propovijedaju Bibliju svojoj pastvi. Upravo zbog toga, pruži li im se prilika da se oslobode, pa makar to bilo i samo jednomu životu, ne znaju za mjeru.— Jest; upravo tako. Ja sam se oslobodio sasvim i mojoj slobodi nema granica — odgovori Shefford tužno. Neko je vrijeme 'šutio, tkao da u sebi premišlja sjećajući se prošlosti, a da pri tome nije ni primijetio trgovčev prodoran pogled pun simpatije, a zatim se trgne i nastavi: — Eto, htio bih donekle upoznati osa-18mljen život u divljini. Recite mi, poznajete li ikraj što se pruža na sjever odavde?— Tek toliko što su mi o njemu pričali Indijanci iz plemena Navajo, samo što oni nisu jako brbljivi. Postoji jedan puteljak što vodi na sjever, ali ja nikad nisam prošao tim putem. Taj put vam je takav: obnavlja se svaki put kad Indijanac njime prođe; to se događa stoga što pijesak uzvitlan vjetrom zavejava tragove. Malo je, međutim, Navajo Indijanaca koji ovamo dolaze sa sj'evera. Ja svoje trgovačke poslove obavljam s Indijancima iz doline ili s onima iz (krajeva prema jugu.— Ne znate li, možda, ima li tamo trave i vode9— Bilo je kiše, a i sni ježilo je, prema tome, vode bi moralo zasigurno biti. O travi ne bih znao kazati nešto određeno, osim da sam primijetio da su i konji i ljudi, što odande dolaze, uvijek dobro uhranjeni. No, Shefford, oprostit ćete što se miješam u vaše stvari, ja bih vam sa svoje strane savjetovao da ne idete prema sjeveru.— Ne! A zašto? — uz viknu iShefforđ, (kojega kao. da je ova opomena podbadala da nastavi svoje putovanje kao što ga bijaše zamislio.'' — Jer to je predio nepoznat i strahovito neravna tla, što uostalom možete i odavde vidjeti, a osim toga tamo vam se u kanjonima kriju Indijanci opasne sorte. Nisam nikada sreo nijednog bijelca koji se prebacio preko prelaza što vodi u Kaventu, jer postoji jedan drugi, manje opasan put. Ali znam da je putovanja u tom pravcu bilo, 'te bi prema tome bar tragovi morali postojati, ako ne sam put. U svakom slučaju putovanje je to puno pogibelji za bilo ikojega čovjeka, tim pogi-beljnije za nekoga tko nije, kao što, na primjer, vi niste, naviknut na opasnosti i oskudicu ovoga života. Zapravo, vi niti pištolja nemate!— Sta je u stvari ta Kaventa? — upita Shefford praveći se kao da nije ni čuo njegovu primjedbu.— To vam je izvor. Kaventa je indijanski naziv, a znači izvor bez dna. Postoji i s te strane mala trgovačka postaja, najudaljenija i najosamljenija u Ari-zoni, Withers, trgovac koji tamo živi opskrbljuje se namirnicama iz Colorada ili Novog Mexica. Nikad se "nije obreo ovuda. Ne poznam ga, a o njemu znam samo19

7

ono isto sam čuo od drugih. Ali mora da je to čovjek jalkih živaca i snažan čim tamo uspijeva da živi. Ako ste već naumili da idete, onda će biti bolje da odaberete pu;t za Keanus Canyon, da potom zaobiđete bazu u Measa Nera. Bit će to ipodulja šetnja na ikonjiu: otprilikedvije stotine milja.-—- A kolika je udaljenost odavde do Kavente, krene li se ravno u pravcu sjevera?— E, na to vam, ne bih znao odgovoriti: no manje od sedamdeset i pet milja teško prohodnog puta sigurno nema. Čuo sam,da tamo dolje živi jedno pleme Na-vajo Indijanaca, bogato konjima i stadima ovaca. Možda je to istina, a možda i obična rekla-kazala. Jedno je sigurno, a to'je da tamo ima opasnih Indijanaca, izmiješanih sa mješancima i banditima i oni čitav jedan kraj drže u svojoj vlasti. Ponetko od njih natrapa ovamo k meni. Loše mušterije! A osim toga, morat ćete proći kraj granice prema Utahu; taj kraj nastavaju mormoni, a to je takav svijet da ® njima dan-danas čovjek teško izlazi na kraj. .— Kako to?— Pa vlast ih u Sjedinjenim Državama progoni. iShefford nije više ništa pitao, a Presbrey nije višenavaljivao sa savjetima i obavijestima po tom pita -. nju. Razgovor se ugasi na neko vrijeme. Tada se Shefford raspita o djevojci Indijamki i dozna da je obitavala u dolini/negdje, nije se znalo tačno gdje. Pre-sbrey je nije vidio nikad prije nego ju je Willetts doveo sa sobom na Crveno jezero. Po tome je Shefford zaključio da je i Willetts bio relativno, novo čeljade u tom kraju. Saznao je također da kuća u kojoj su se nalazili bijaše samo podružnica, dok je centrala Pre-sforeyove tvrtke bila u Willow Spriingsu, udaljenom pedesetak milja u pravcu zapada.— Uskoro ću ovdje zatvoriti — reče Presbrey. U tom trenutku njegovo lice izgubi svojstvenu mu ravnodušnost i vanredno se izmijenivši dobi osvijetljen, skoro nježan izraz. — Pa jest, tamo dolje, u Willow Springsu neću više biti tako sam... Baš treba da se oženim.— (Sjajno! — zanosno odobri Shefford. Bio je zadovoljan tom viješću zbog znatiželje . što je bijaše u njemu pobudio taj čovjek (pustinje, zbog20dobra što će ga žena unijeti u njegov život. Tom naivnom ispoviješću Presbrey kao da je zaboravio na sve oko sebe u tom času, jer se prepustio svom ma-štanju, oitpuholjuići iz lule guste oblaike dima.Shefford ga pusti na minu u njegovom vedrom sanjarenju; zapravo je ai nelku riufcu bio zadovoljan nasta-lom šutnjom. Mnoge {i mnoge noći sjena se prošlosti ne bijaše nadvila ovalko potpuno kao sada nad njegovom (sadašnjošću. Kana u njegovoj duši još nije bila zarasla i krvairila je jsvaki put kad bi govorio o sebi. Sjećanje je bilo suviše mučno, a prošlost još svježa. Htio je da zaboravi i osjećao potrebu za tim, bar doik nw srce ne otvrdne u onoj pustoj divljini, doklegod miui ne bude mloiguće da .malo bolje zaviri u svoju uszvit-lanu dušu. OsiMšikivao je hujanje vjetra koji je sve jace zapuhivao u zidove kuća. Taj huj, kadikad kao kakav jauk, ne3 to nisu bile utvare sna. Prisustvo njegovo u toj 'kući, zabačenoj u pustinji, nije bilo sanjanje. Ako je sve to, dakle, bila stvarnost, onda je stvarna morala biti i ona čudna priča koja ga je navela da ode u pustinju. Tražit će, borit će se, naći će. Tamo dolje prema sjeveru mora da postoji negdje dolina sasvim odvojena od ostalog svijeta. Hoće li je pronaći? I da li će naići tamo dolje na osobe čija ga se sudbina tako jako kosnula? Hoće li poslije dvanaest godina pronaći na životu onu djevojčicu koja se u tajnovitoj i lijepoj osami nepristupačnog kanjona, razvila u ženu? To miu se dimilo nemoguće. Ipak, on je vjerovao u onu priču, mada je zna'o da je život često, pun tragičnih i čudnih obrata. Čin jaše mu se da u jaukanju vjetra razaznaje glas djevojičice, sad već žene. Dozivala ga uporno tkao da je opsjednuta, a Shefford, mada je priznavao da nema mnogo vjerojatnosti da ona još uvijek živi, osjećao je kako ga ustrajna i čvrsta nada goni da nastavi svoj put i svoje traganje. Smatrao se čovjekom pogođenim u svojoj duši, nedostojnim da u božje ime govori onima Ikoji su ga otjerali zbog njegovih vjerskih uvjerenja, ali nadao se da će možda kroz ovaj ogromni napor i kroiž pogibeljan i težak pothvat, kojemu je bio cilj da oslobodi djevojku odvojenu od svijeta, sebi olakšati dušu. Možda će u tome naći svoj spas; tko to zna?21

8

Sjećao se da se još kao dječak zanosio maštanjem, dječjom nadom u kojoj je bilo nekakve mistike: da će jednoga dana otići daleko, daleko, i stići do same duge, ispod koje će naći divno blago. A evo sad se, odrastao, ojađene doše, prognan iz svoje sredine, prihvatio čudinoig, teškog i pogibeljnog puta pošavši u potragu za sjajnim, al imaginarnim blagom:. Prema duginom lutku.IISAGISlijedećeg jutra, pošto je ustao, Shefford primijeti da je Indijanka oflišl a. Tragovi njenog poni ja vodili, su prema sjeveru. Prvo što mu je na pamet palo bijaše da će je možda na putu sustići. Začudi se toj pomisli smatrajući je dokazom ispravnosti svoje skoro nesvjesno stvorene odluke da pošto-poto krene na sjever. Presbrev ni ne pokuša da ga odvrati od njegova nauma. Ograničio se jedino na to i na tome uporno ostao da Shefford upotpuni svoju opremu i da se opskrbi oružjem. Na kraju ipak nagovori Shefforđa da uzme sa sob om jedan pištolj. Trgovac mu zaželi sreću na putu i osta naslonjen na izvanjskom zidu dok Shefford nije prevalio omaj komad puta što vodi na Crveno jezero. Možda je bio siguran da prisustvuje odlasku čovjeka koji se neće više Vratiti natrag. Kad je Shefford stigao na lokvu, Presbrej još uvijek stajaše na istom mjestu i gledaše ga kako se udaljava. U dnu doline zapažao se tanki sloj snijega napadanog preko noći. Zrak je bio leden. Shefford je osjećao kako studen, oštro grize, ali to ga je u isto vrijeme i podsticalo. Konj se napoji na lokvi, ali polako i nekako preko volje. Mladić ponovo uzjaše i pomalo s oklijevanjem okrene leđa gostoljubivoj kući. Zaputio se u nepoznato.Bijaše prošao tek stotinjak metara kad li opazi da se približava veliko stado ovaca, tako zbijeno da je ličilo na pokretnu masu, a tako usred satjerano kao mala23vojska na maržu. Osta iznenađen tim prizorom, jer pri tom nije bilo vidjeti nijednog Indijanca. Zamijeti potom jednog psa koji je vodio stado, dok je drugi bio u zaštitnici: dvije krasne životinje, duge dlake i okrutna izgleda. Shefford zaustavi konja i..počeka da stado prođe. Ono se bijaše raširilo na površini od pola hektara i psi su ga vodili na lokvu da se ri£poji.Shefford proslijedi i samo što nije stigao na kraj -'nju tačkb kotline, izlomljenu dunama' i visovima, kaiđ mu naiđe u 'susret čopor pomlija. Oštro njištanje ga upozori da su ga opazili. Divlje, kosmate živatiinje dugih repova, s grivom koja se talasala na vjetru, stadoše i uzdignute glave promatrahu Shefforda, a on 3e opeit mjiih promatrao i čudio se kako ni sada ne primjećuje da ih kakav Indijanac vodi. Iznenada konj predvodnik, jedan pastuh koji bijaše ostao u zaštiti, bučno nj isteći prijeđe na čelo čopora i otkasa, a za njim svi ostali. I konji su išli na lokvu da se napoje. Ove su upadice za Shefforda bile nešto novo i ugodno ga se dojmise. Kako je -malo, mišljaše u. sebi, poznavao život u pustinji! I ponovo pomisli kako bi mogao mnogo toga naučiti živeći u toj divljini i pri-mdtivnosti. Uslijed toga olakšana se srca uputi tek vidljivim putem, između ogromnih žućkastih gudura i blagog nagiba koji je svršavao na maloj visoravni. Još ise jednom okrene i ponovo ugleda Presbrevovu kuću, osamljenu i tmurnu na pustu> pjeskovitu putu, a onda je odmah izgubi iz vida, jer je konj upravo zaobišao podnožje 'brežuljka. Nije ga bilo strah, a sve što bi moglo naići da zabavi njegovu pažnju bit će dobro primljeno. Živio je dotada ograničenim i povučenim životom s, mišlju i dušom okrenutima duhovnim stvarima; njegova obitelj, članovi njegove crkve — osim onog novog prijatelja čija ga je priča toliko potresla — bio je to svijet naviknut na miran život, svijet staložen i bogobojazan. Dakle, čovjeku koji je toliko vremena bio potiskivan u njemu, nije se nikad pružila prilika da se iščahuri. Konačno je duboko di-sao i kao da se ostvarivao onaj1 njegov san, doduše ne bez pogibelji, sada dok je nastojao da zamisli onaj novi svijet kojemu je u susret krenuo.Na pijesku su se jasno opažali tragovi Indijankina poni ja, ali bilo je tu i drugih tragova, doduše manje■24 .jasnih, te je Shefford pomislio da su to tragovi Wil-lettsa i djevojke od prethodnog dana. Uspne se uz jedan brežuljak, upola pjeskovit, a upola kamenit, i spa^-zi ispred sebe dva ogromna stuba žute boje nalik na slonove noge. Prođe između njih, iznenađen njihovom visinom i nađe se u

9

dolini koja'je završavala blagim usponom, i is; jedne ju je strane zatvarala neika crna masa, a s druge indski brežuljci. Dolina se protezala na milje i milje daleko, prekrivena gustom tamnoze-lenom travom, koja je postepeno ustupala mjesto pijesku. Shefford podbode konja. Mirisalo je na oluju. Guste posivjele oblačine zamračivahu strane litica nekoliko -milja prema zapadu; vjetar je snažno puhao i činilo se da ti siječe lice. Od snijega što bijaše prošle noći zapao, vjetar je dižući ga svaki čas uvis, stvarao čitave oblake. Ubrzo je putnik do kosti promrzp. Uto strahovitom brzinom, nalik na kratku vijavicu, naiđe hladan nalet vjetra. Shefford je od studeni jedva držao uzde u rukama. Stoiga siđe i pođe pješice da bi se ugrijao. Uto ga i sunce, sad već visoko na nebu, počne grijati i topiti sloj snijega što je prekrivao pijesak. Tako se mogao uvjeriti da još uvijek ide Inidijankinim tragom! no drogih tragova nije više opažao.Čitavo je jutro uzlazio i silazio. Najzad stiže na vrh jedne uzvisine s koje se činilo da mu je čitav kraj puknuo pred očima; samo je s jedne strane vidik bio zastrt beskrajnom crnom maisotm. U daljini se p'o-put kule uzdizao neprohodni žućkasti vrhunac. Prema zapadu ravan je izgledala crvena, a u dnu zatvorena sivom liticom, koja kao da je prelazila u visoravan. Shefford se zaustavi i upali vatru od suhog granja i trave te sjedne zatim ■kraj nje, da ugrije' utrnule nuke i osuši odijelo što mu ga uzvitlan, snijeg bijaše smočio. Preko ramena je prebacio pokrivač. Nije to bilo prvi put u njegovu životu da mu je bilo hladno, ali nikad mu nije toliko prijala blagotvorna toplina vatre kao sada. Vjerovao je da će odmah moći dalje, ali siloviti naleti ledenog vjetra zad'ržaše ga tu netko vrijieme.Kad je ponovo krenuo, i dalje je vodio konja na uzdi. Sunce i kretanje ponovo ga ugrijaše više nego malopriijašinja va/fcra. Zadnji naleti vjetra toliko su nanijeli još nerastopljeni snijeg da nije bilo baš latoo25razlikovati Indijankine tragove. Jedna staza koju se jedva ,i primjećivalo, a vodila je na sjever, privuče njegovu pozornost i on se uputi njom ubrzo zaboravivšidj evo jku.Ovaj kraj koji je, kad si ga promatrao sa Crvenog jezera, izgledao tako neprohodan, bio je, naprotiv, dosta pristupačan i ravan. A onaj dio koji mu je davao dojam krševitog kaosa još uvijek se vidio, ali u istoj udaljenosti, kao da se Shefford nije ni pomakao s mjesta. Ostavio.je iza sebe pjeskovito tlo na koje se nastavljalo ono s dugim nizovima trave između visokih litica; ove kao da su vodile žućkastom vrhu što ga je Shefford već prije zapazio. Iz prijateljeva pričanja on je o ovom kraju nosio živu predodžbu u. sjećanju. Prijatelj mu bijaše opisao neka mjesta za koja je on 'bio siguran da će ih raspoznati, samo što dosad nije još nijedno opazio. Bio je ovo drugi dan putovanja u pustoši. Između Tube i Flagstaffa svako imalo bi sreo po kojeg Indijanca, kakva kopača zlata ili kirijaša. Sad je, međutim, bio sam, sam samcat i mada mu je to pričinjalo zadovoljstvo, ipak je osjećao tu razliku. Ponovo uizjaše konja i tako je putovao dalje čitav taj dan. Jedino tamo pred suton sunce načas zasja između razbijenih oblačića i prekri pustinju divot-po-krivačem, rumenim i zlatnim. Naveče se Shefford utabori kraj niske hridi koja se kao otočić izdizala nad visokom travom. Zapali vatru, napoji konja i sputa (ga što je bolje mogao i znao, mada neiskusan u tom poslu, i pusti ga da slobodno pase. Vrativši se vatri, kako-tako pripravi večeru i kad je večerao legne u zaklon litice i umotavši se u pokrivače pokuša da zaspi. Bilo je vrašiki hladno, a oganj, suhom tavom podistaiknut, ne potraj a dugo, stoga se on češće tr-zao iza sna da bi ga ponovo podstakao. Čitavu je noć tako radio i sve više osjećao hladnoću i umor, tako da je bio zadovoljan kad je počelo svitati.Ali novi ga je dan u crno zavio: konja je netragom nestalo. Možda ga je netko ukrao, a možda se udaljio pošto se spona oslobodio. Shefford se uspne na visoku hrid i osmatraše travnatu ravan uokolo, ali (bez koristi; bio je sretnije ruke kad se dao u potragu za tragovima životinje. Sve ga to nije obeshrabrilo;, ionako je očekivao da ide u susret poteškoćama svake26vrste i ta mu je nezgoda, prva u stvari, teško padala, ali ga nije mogla odvratiti od njegove odluke. Stoga umota svoj prtljag u jedan pokrivač i stegne ga što je više mogao, a zatim ga zabaci na rame i stavi put pod noge, siguran bar u jedno: bio je bolji pješak nego jahač.

10

Tek poslije mnogih propješačenih sati normalnim, bolje rečeno, ubrzanim hodom, stiže do žućkastog vrha, to jest do svog prvog cilja. U njegovoj blizini primijeti tragove ovaca i konja. Odjednom je postao siguran da ga motri jedan Indijanac čiju je nejasnu priliku vidio da viri iza šiljka jedne litice koja se činila nedostupnom.Dan je bio vedar i topao, a zrak tako čist da su se i udaljeniji predmeti jasno vidjeli. Tlo se blago ali stalno uspinjalo, a trava bivala sve gušća i viša. U podne putnik se ustavi pod jednim cedrom, slabašnim i sparušenim drvetom, prvim što ga je tu vidio. Od tog mjesta tlo se sve osjetljivije uspinjalo, a posvuda se vidjelo nisko i jadno • cedrovo žubnje. U daljini jedan je purpurni nagib svršavao u zeleni borik. Je li moguće da je to ona ista purpurna mrlja o kojoj mu je prjatelj s toliko žara pričao ili se tu radilo o varljivoj zračnoj opsjeni izazvanoj udaljenoišću^ Bilo kako mu drago, Shefforda prođu srsi nade, misleći na čudno, plemenitu, veliikoduš/nu ženu što je njegov prijatelj bijaše uipoznao u tom neobičnom kraju.Prethodnog je dana, prema svom računu, jašući prevalio oko 'trideset milja, a danas desetak pješice. Možda će za vrijeme noći stići do kanjona o kojemu su mu pričali. Stoga se s velikom energijom i oduševljen baci na put i pri tom zaboravi duboki umor kojim je bio sasvim prožet. Cedrovo grmlje bivalo je sve gušće, /trava koja je iz daljine izgledala purpurna, sad se pokazalo, da je siva s crvenim nijansama. Čudan ga je miris opijao, miris ugodan mada oštar, prodoran i blaig u isti mah. Malo-poimalo našao se u pravoj pravcatoj cedroivoj šumi gdje je sav prostor između jednoga i drugoga debla obrastao u bujnu travu, Shefford se osjećao kao da je izgubljen. Ni traga nekom puteljku: crna zidina zdesna, a uzvisina slijeva nisu mu više mogle poslužiti kao znakovi za orijentaciju, jer- s.u ih stabla sada sakrivala. Uza sve to on je■' ' • • ' . ' - ' ■ ■ : ' . ' ■ 27hrabro koračao dalje, potaknut nekim čudnim pouzdanjem ili nerazumnim pobudama. Na svaki način, nije pojma imao igdje će i kada će taj šumom obra-sao uspon završiti.Kad je najzad stigao na vrh, iznenađeno ustanovi da se tlo s druge strane naglo rušilo. Kroz razrijeđeno drveće ponovo zamijeti crni goletni zid koji se sada dizao kao kakva planina. Ne oklijevajući odvažno se spusti i nađe se u dolini širokoj pola milje a vrlo, vrlo dugoj, koja se na izvjesnom mjestu, između dvije litice, savijala. Ni životinje ni ptice nigdje na vidiku. Shefford primijeti puteljak dosta jasno označen, ali, reklo bi se, već mnogo vremena izvan upotrebe. Brzo produži usprkos umoru i težini prtljaga. Na kraju skrene u okuku što ju je tvorila uvala, koju kao da su u dnu zatvarali visoki stjenoviti vrhunci; počeo je « novim vrletnim usponom. Na pola uspona bio je prisiljen da se odmori5 a zatim, skoro odmah, ponovo krene, te se uspeo i sišao, a onda se iznenada našao na otvorenom prostoru, pred prizorom zbog kojega mu srce poče brže tući.Pred njim, stisnut između dva visoka-zida crveno obojene gudure koji su završavali u nizu oištraca sličnih tisućama tornjića na kakvoj katedrali, rastvorio se kanjon veličanstven po ljepoti, na čijem se dnu rastro zeleni tepih išaran malim čistinama crvene zemlje. Je li moguće da je ovaj kanjon početak Decep-tion Passa o kojemu je prijatelj govorio? Nije mogao odgovoriti na to pitanje. Poslije kratkog promatranja divnog prizora produži još par stotina metara, a kad se našao u kanjonu, zbaci na zemlju prtljag, odlučivši da se tu utabori. Tek sada je osjetio koliko je umoran. Uza sve to požudno se osvrtao uokolo, dok mu je mozak grozničavo radio. Mjesto je bilo neizrecive ljepote i divljine. Iz velike pukotine u guduri izvirao je i žu-borio potočić. Sjene sumraka ispunjale su kanjon krasnom ažurnom izmaglicom. iS jedne je strane stjenovit i pust nagib završavao cedrovom šumom. Okolni vrhovi kao da su okrunjeni zlatnim krunama. Zatim, po-sitepeno, ali tezo, sjene su se uispuzale na zidove kanjona, a zlatna se boja pretvori u tamno rumenilo, a onda mafcMpomalo u crno. Kaid je vatnredno djelovanje svje-28tla prestalo, i na tamnom nebu stidljivo zasjala prva zvijezda, tek tada se Sheff ord pobrine za vatru i večeru. Drva sad nije nedostajalo, tako da se uskoro dobro grijao. Večera, a potom je sjedio blago grijan plamenom, uljulj kivan pirkanjem vjetra i žutborenjem potoka: ti divlji, ali

11

(blagi zvuči bili su melem njegovoj ranjenoj duši, a uz to se 'činilo da ne narušavaju tišinu mjesta već da su njenim dijelom.Iznenada se začuje jedan drugi potpuno različiti zvuk; kao topot kopita po guduri. Sheff ord naćuli uši uvjeren da se približava kakva divlja zvijerka. Nije se uopće prestrašio. Topot <prestane, a onda se ponovo javi. Sad je već jasno razabrao mukli bat nepotkovanih kopita po guduri. Očito je konj silazio niz krševitu padinu. Shefforda je obuzela prije zlovolja nego strah, i to zbog narušavanja blagog mira koji ga je okružavao. Vjerovao je da se nalazi na savršeno sigurnom mjestu. Sav njegov život je, u stvari, protekao u potpunoj sigurnosti, pa kako nije nikad upoznao pogibelj, ni strah nije mogao upoznati.Najednom, na rubu blize gudure, jasno se ocrtaše prema svijetlom zvjezdanom nebu, konj i konjanik; u svojoj cjelini divni crni kip. Sheff ord se zadivio toj lijepoj i divljoj slici. Zatim se konj i konjanik povu-koše, tda bi se malo zatim pojavili u svjetlu što ga je plamen tvorio.Neznanac se nalazio jedva pet-šest metara daleko od Sheff onda. Po izglddu Indijanac, ali bilo je nečega na njemu što je odavalo kauiboja. Konj crn, divlji, nemiran kao da se baš sipremao da nagne u tek. Odjednom se Sheff ord sjeti što mu je Presbrev poticao o mješancima, i opasnim Indijancima koji su se krili u tom kraju i osjeti kako mu je ti jelom prostru jio drhtaj kojemu nije znao za razlog.Pozdravi neznanca, ali ne dobi odgovora. Činilo se da čovjek nešto izviđa i. osluškuje, jer se nekako nemirno protezao u sedlu. Lice mu je bilo zasjenjeno širokim sooibretrom. Sheff ord uidarcem noge pomakne uipaljene ugarke tako da je načas pojačani sjaj osvijetlio prizoir.'Tajda mu pođe za rrulkom da bolje osmotri stranca i spazi glavu neobično velilku, široko tamno lice, svjetlucave crne oči, iskrivljena usta, stisnute vilice.29Nije se mogao prevariti: neprijateljstvo je- gledalo iz onih očiju, koje su oštro mjerile Shefforda, prelazeći s njega na njegov prtljag. Instinktivno mladić posegnu za pištoljem što mu ga Presbrev bijaše poklonio, ali ga ne nađe. Sjeti se tada da ga je ostavio s ostalim manje važnim predmetima tamo gdje se bio utaborio. Čudno ga čuvstvo obuze i nešto ga stegne u grlu, a kičmom mu prosrsi jeza.U tom trenutku čovjek na konju napravi brzi pokret i pokaže se ruka naoružana pištolj era. Shefford primijeti kako mm cijev zlokobno svjetluca na svjetlu plamena. Indijanac ga je htio ubiti. Po mračnom i prijetećem izrazu lica, mada oružje ne bijaše upereno, Shefford shvati smisao pokreta i trže" se natrag. Osjetio je kako ga po čitavu tijelu oblio hladan znoj i neobične misli mu poput munje jurmlše mozgom. Vrlo je često govorio kako se ne boji smrti, a tu je, eto, pred opasnošću sasvim izgubio glavu i sav dršće. A što je, u stvari, on znao o životu i smrti? Je li ga zaista onaj divljak mogao kratkim pokretom poslati u nepoznato? U tom je času Shefford shvatio koliko je život, ma kako jadan, čovjeku ipak drag. Priroda ga obdarila razumom 1 dušom i njihovom bi se pomoću morao izvući iz te situacije. A ipak nije bio kadar da se makne, a jezik kao da mu se zalijepio za nepce. Kao učaran je gledao u tog divljaka i noćnu protuhu i u njegovo oružje. Uto čovjek malko okrene glavu, kao da sluša. Čak .se i za konja činilo da osluškuje s uspravljenim ušima i odjednom napravi nalijevo-krug i laganim kasom nestane u tmini.Skoro odmah poslije toga ponovo se začuje topot konjskih kopita po stjenovitu puteljku. Bilo je očito da su i drugi jahači silazili u kanjon, pa se možda zbog njih čovjek dao u bijeg. Shefford je znao da je spašen i tada osjeti takvu snažnu reakciju da zamalo nije pao u nesvijest,Sve je svoje snage upeo da ovlada sobom i malo-pomalo prestane drhtati i sasvim dođe k sebi.Tri se konja i dva jahača ocrtaše <na onoj istoj goletnoj uzvisini na kojoj bijaše prvoga opazio, a zatim nestadoše kao i onaj što bijaše nestao, da bi se odmah potom pojavili o krugu svjetla. Pred Sheffor-dom isu stajala dva Indijanca, čovjek d žena u ko-30joj, na svoje veliko iznenađenje prepozna djevojku što je bijaše sreo kod Presbreya. A još se više iznenadi kad u trećem konju prepozna svoga. Diže se — noge su mu se još tresle — htjede zahvaliti pridošlioama na dvostrukoj usluzi sito su ctnu je napravili.

12

Čovjek nečujno klizne iz sedla. Bijaše to čovjek visoka, ravna i vitka stasa, figura izvanredne draži, i dok se približavao Shefford vidje tamno lice koje kao da su obasjavala dva crna i prodorna oka. Indijanac je bio gologlav, s crnom kosom skupljenom na šiji. Ličio je djevojci, samo što je njegovo lice bilo finije.— Kako ste? — reče na engleskom umjesto pozdrava tihim, ali jasnim glasom.Pruži ruku. Sheffordu se učini da su mu čelična kliješta stisla ruku. Indijanac mu zatim pruži uzde njegova konja i kao da mu je s nekoliko pokreta htio rastumačiti da je konj raskinuo spone i pobjegao. Shefford mu zahvali. Iza toga Indijanac rasedla konje i odvede ih, vjerojatno zato da bi ih napojio. Djevojka ostane kraj vatre. Shefford joj upravi riječ, no ona je stidljivo oborila oči i nije odgovorila.Kad se Indijanac vratio, ali bez konja, Shefford je bio zabavljen spremanjem jela za posjetioce. Završivši, sjedne i promatraše goste kako jedu. Bez sumnje bili su prilično gladni jer su zdjele i zdjelice ubrzo bile ispražnjene. Djevojka se poslije toga povukla malo u sjenu, doik je čovjek ostao gdje je i bio; sjedio je na zemlji is uikriženim i poda se savijenim nogama.Shefford ga je radoznalo promatrao. Lice je Indi-jančevo bilo glatko, ali dobivao se dojam da je izbra-zdano ispod površine. Mladić je bio duboko impresioniran: nije nikad ni za jednog Indijanca ođ onih koje je upoznao osjetio toliko zanimanje kao za ovoga ovdje. Sudeći po izgledu bio je mlad, šutljiv, zatvoren u primitivnu ravnodušnost svojstvenu njegovoj rasi, ukratko snažan i dopadljiv divljak i ništa više; ali promotriš li ga pažljivije bilo je jasno da je bio zrelije dobi: čudan, tužan, zamišljen lik čovjeka s teškim teretom na leđima. Shefford je bio znatiželjan.— Kakvo mjesto, ono? — upita i rukom upre u mračni otvor između dva crna* brežuljka.— Sagi — odgovori Indijanac. •31Ta riječ nije imala nikakva značenja za Shefforđa koji priupita nije li Sagi taj Deception Pass za. kojim se dao u potragu. Indijanac zaniječe glavom.— Žena? — priupita 'ponovo Shefford pokazavšima djevojku.Indijanac ponovo zaniječe glavom, a onda odgovori: ,— Bi-la. ._ Što? — Shefford će. —- Što li mu je to, bi-la?— Sestra — uzvrati Indijanac. Izreče to skoro s gađenjem, kao da mu se jezik'bijeloga čovjeka ne mili. Sheffoirda iznenadi ispravnost i jasnoća njegovog izgovora.■—Koje ime? — nastavi. — Kako je zoveš?— Glen Naspa.— Kako ti zvati?— Nas, Ta Bega.— Navajo Indijanac?Nas Ta Bega ikimmiu s. izrazom za koji bi se moglo reći da je bio .pun ponosa i dostojanstvene ozbiljnosti. .— Moje je ime John Shefford. Dolazim izdaleka, odonud gdje se sunce rađa. Htio bih se u ovom kraju zadržati duže vremena.Indijančeve crne o'či su.netremice i prodorno promatrale Shefforda kojemu se nikad nijedan pogled ne učini tako oštar. Ali ni taj pogled ni lice Nas Ta Bega nisu uopće odavali njegovih misli.— Propovijedati? — reče zatim Indijanac; njegov glas zazvuča tiho i duboko*.Shefforda je iznenadilo i rastužilo to pitanje. Indijanac ga je smataro propovjednikom i možda je ono što je znao o Willettsu bilo dovoljno da ne gaji baš osobite simpatije za misionare. Stoga pruživši ruku, živo odgovori:— Ne! Ja ne misionar!Čudnim nekim blijeskom zaiskriše oči Nas Ta Bega; Shefford je bio iznenađen, premda mu je, sjetivši se nedavne prošlosti, gorčina izjedala dušu u tom trenutku.— Trgovina ... kupiti vunu ... pokrivače? — Indijanac nadoveže.

13

__ Ne — odgovori Shefford i zaokruživši rukom naokolo nastavi: — Hoću da putujem... otići daleko. Ja bolestan.32Nas Ta Bega ispitivačkim pokretom nasloni prst na svoje grudi.— Ne, ne — nato će Shefford. — Ja jaik. Bolestan ovdje.Gestikulirajući rukama trudio se da mu objasni kako pati u duši. Imao je dojam da je pametni Indijanac odmah shvatio što je htio reći; ni sam sebi nije mogao razjasniti kako je uspio da mu saopći tu svoju misao, vjerojatno teško razumljivu za jednog divljaka.Nato Nas Ta Bega ustane i udalji se u mrak. Shefford je čuo kako se vrti u blizini, kraj posušenog cedra; vjerojatno je otišao da traži drva da podstakne vatru. Do ušiju mu, u stvari, dopre 'najprije jako krckanje, a zatim mukli pad. Čas zatim nemalo se zadivi kad spazi Indijanca kako ukrug svjetla vuče čitavo deblo, koje ni dva čovjeka ne bi uspjeli iščupati. Indijanac postavi deblo na vatru, a onda stane kidati grančice i stavljati ih polako a ona mjesta gdje se" mogla bolje raspiriti vatra.Kad je završio, stavi sedlo kraj vatre, s očitom namjerom da mu posluži umjesto jastuka. Potom do sedla rastre ovnujsko runo, polegne na nj okrenuvši leđa plamenu, ogrne se u pokrivač i više se nije micao. Sestra, Glen Naspa, učini to isto, samo što se smjestila podalje od vatre i preko sebe prebacila širi pokrivač i sasvim se umotala u nj.Sheffordu se učinilo da je oboje istog časa zaspalo. Kako se i sam osjećao izmorenim, spremi se za spavanje. .Ali san nije baš odmah došao. Društvo ovih Indijanaca ispunjalo iga nekim čudnim čuvstvom, a osim toga osjećao je neobičnu malaksalost u čitavom tijelu, što je pripisivao onom stravičnom trenutku prozi vjelog užasa. Bio je uvjeren da ga je samo dolazak dvoje Indijanaca spasio od smrti. Snažna zahvalnost koju je sada osjećao prema njima pretvorila se u divljenje. Zar je.njemu, zaista, toliko stalo do života? Da, sad je u to bio siguran. Kad se našao licem u lice sa smrćru, shvatio je koliko mu je život drag. Bilo je dobro što je došao do tog saznanja. A preko svojih neobičnih čuvstava shvati da je romantična želja što ga bijaše gurnula u pustinju mogla postati protuotrovom bolešljivoj gorčini njegova srca.2 Duginim tragom33Iz novih se čuvstava rodiše nove misli. Počivajući tu pored vatre poslije najnapornijeg dana u svom životu počeo je shvaćati vrijednost tog odmaranja. Možda ga je'ono ispunjalo dubokim mirom za koji se činilo da lebdi u okolnom mraku? Nedavno se našao pri ruci djevojci a sad omu se, evo5 njen brat odužio. I jedno i drugo bilo je milo njegovu srcu. Godinama je zamišljao kako bi mogao biti od koristi svojim bližnjima, ali nikada nije digao ruku u njihovu obranu. Onaj udarac pesnicom što ga je smjesitio Willettsu u bradu da bi oslobodio djevojku, sad je, čini se, izvršio promjenu u njegovu životu, ostvarivši ono što je dotad bilo živo samo u njegovim željama. I dok su njegove oči bile uprte u dva nepomična lika, nešto čudno,' kao kakav predosjećaj govorio je da će se iz ovog susreta još nešto u budućnosti izleći. Je li to bio predosjećaj, ili maštanje svojstveno tom trenutku, onom miru i umoru? Bilo je ugodno prepustiti se ovako odmaranju i mašti i pri tom osjećati toplotu vatre na ispruženim rukama, a hladni vjetar po obrazima i gledati crnu stjenku litice što se smjelo uzvila prema nebu, i njene vrhove šiljate poput tornjića katedrale, mračne između svje-tlucanja blijedih zvijezda.IIIv KAYENTAKonjski topot probudi Shefforda. Prvo što je opazio bio je šiljati vrhunac koji se ustobočio (kraj njega; ružičast u- prvom jutarnjem svijetlu bijaše kao kakvo ogromno zakrvavljeno koplje što se zabilo u vedru plavet neba. Ustade. Bio je sav obamro; neko čudno veselje ga dbuzelo.Oštar zrak ga prisili da pruži ruke nad već upaljenu vatru. Miris kave i pečenog mesa miješao se s mirisom cedrovine i izgorena drva. Glen Naspa, klečeći pred vatrom, bijaše zabavljena oko pečenja kunića na taknutog na grubi ražanj, a dotle je njem brat osedlavao konje. Kanjon je bio pun purpurnih sjena pod crnom liticom, a s druge strane zlaćane izmaglice.

14

Glen Naspa stidljivo odgovori na pozdrav u nava-jo-narječju. Nas Ta Bega se ograničio samo na:— Kako je? .Pri danjem svjetlu Indijanac kao da bijaše nešto izgubio od one svoje sumornosti koja se tako duboko dojmila Shefforda. Imao je otmjeni oblik glave, smion i odlučan, a stisnutim ustima podsjećao je na orla. Ali više dd svega drugog upadao je u oči njegov crn i prodoran pogled.Sbefford je doruckovao s dvoje Indijanaca, a zatim im pomogao da spreme ono malo stvari za put. Prije no što će uzjahati, Nas Ta Bega upre prstom u neko-, liko tragova na pijesku. Ovi su tragovi pripadali nekom drugom konju, konju noćnog i opasnog posjetioca. Shefford se trudio da se siporazumije riječju i znako-3*35vima; na kraju mu pođe za rukom da Indijancu razjasni u kakvu je veliku »pogibelj bio upao, a spasio se zahvaljujući samo dolasku njegovu i njegove sestre. Nas Ta Bega pođe malko za tragovima, a onda se vratinatrag.— Shadd— reče samo i prijeteći zaklima glavom.Shefford nije shvatio je li on time izgovorio ime neznanca, ili se radilo o indijanskoj riječi nekog drugog značenja. U svakom slučaju, prijetnja se dosta jasno mogla zapaziti i u pokretu a i u 'tonu njegova glasa. Glen Naspa uzjaše na svog poni ja vrlo dražesnim pokretom koji se svidje Sheffordu. Najzad se i on našao u sedlu, ali s više teškoća, jer su ga boljele kosti i mišići. Nas Ta Bega koji je već (bio na konju, digne se malko u stremenima i pokaže prema sjeveru. . — Kaventa?—• upitaShefford kinine i oni pođoše s Glen Nasipom na čelu. Nisu. uzlazili putem kojim su prethodne večeri Indijanci sišli, već su okrenuli drugim koji je skretao nadeso, duž podnožja krševita obronka. Neko je vrijeme visoka trava priječila Sheffordu, pogled na okoliš. Jednom na čistini, primijeti da su se nalazili na ulazu u prekrasnu dolinu koja se sve više širila; zatvarali je slijeva visoki vrhovi crvenkaste litice, a zdesna uvijek ista crna stijena nad kojom se nadvijala visoravan, a sad skoro u planinu prerasla. Kad se okrenu nije se više vidio ulaz u kanjon.— Sagi — ponovi Indijanac koji je pratio Sheffor-dpv. pogled. Ovaj shvati da je Sagi bilo ime kanjona iz kojega su netom izišli i kojega bi on tako rado istražio da se sanio motgao dulje zadržati.Mnoge su milje ostavili za sobom, ali prizor je uvijek bio isti. Tlo je doline bilo ravno i zelen jelo se. S vremena na vrijeme u daljini su se mogla zamijetiti krda ovaca i ponija dugih repova i uzvijorene grive. A onda se tlo počelo uspinjati. Stigavši do izvjesne tačke Indijanac se zaustavi i s mjesta gdje se put naglo rušio rukom upre u jednu drugu dolinu okruženu sivim gudurama i objavi: — Kaventa.Isprva Shefford ne primijeti ništa naročito, a zatim, odmah ispod'spusta, dvije zdepaste kuće od ka-36mena, orvenh krovova i torom te lokvom vode koja se svjetlucala na suncu.Pjeskovit put je naglo padao, ali na sreću bijaše kratak. Vrlo brzo Sheffordov je znatiželjan pogled požudno promatrao sve što se moglo vidjeti: dvije kuće, gomile drva, nekoliko Indijanaca što su ležali na suncu, šatore, kola, konje, mule, pse i amo-tamo razbacana sedla, pokrivače, oružje. ' > ■Muškarac bijele puti pokaže se na vratima jedne kuće, mahne rukom i nešto zaurla. Bio je to čovjelk mišićav i opaljen, prekriven prašinom i vunenim dlakama i ako je suditi po pokazanoj energiji a ne po licu, moglo ga se smatrati mladim. Za pašom načičkanim fišeklijama visio mu je pištolj. Sheffordu se načas učini da ga je već prije negdje vidio, ali kad ga je malo bolje ogledao, uvjeri se da se radi o sličnosti koja postoji među svima ljudima što žive u pustinji, jer u svih je njih lice glatko, a crte lica tvrde.Dva siva, prodorna oka ispitivački se unesoše u nj.

15

— Drago mi je da vas vidion — reče čovjek. — Sjašite i uđite. Upravo sam ovoga časa saznao od jednog Indijanca da ste imali svakog časa stići ovamo. Ja sam Wither.s, trgovac.Glas mu je bio dobronamjeran i srdačan, a od stiska njegove ruke Sheffordu se iskrivilo lice od bola,— Ej, Nas Ta Bega! Da sa mi zdravo I — nastavi zatim Withers, obrativši se Indijancu tonom iznenađenja, mada se na njegovi licu nije vidjelo da je iznenađen. Stisne mu ruku, pa upita Shefforda: -r- Je li ovo Indijanac koji vas je doveo ovamo?Sheffrod ispriča ukratko što mu se sve dogodilo. Withers se okrene Nas Ta Begi i upita nešto na indijanskom jeziku.— Shadd —odgovori Nas Ta Bega.Withersu izbjegne smiješak dok je preko lica prelazio hrapavom i snažnom rukom.— iShadd? Je li to ime onoga čovjeka? — upita Shefford. — A ako već jeste, tko je on u stvari?— Mješanac iz plemena Piuto, čovjek van zakona, ubojica. Pripada jednoj bandi Indijanaca i bijelaca koja se skriva u kraju oko San Juana... Znajte, imali ste vrašku sreću što ste se ovako izvukli. Ali kako to da ste se sami nalazili u Sagiju?— Dolazio sam s Crvenog jezera. Doduše, Presbrev, trgovac što tamo drži jedan magazin, odgovarao me od ovog puta, ali ja ga nisam Mio poslušati,—- Dobro, dobro... — Withers ga blagonaklono pogleda, iako se u izrazu njegovih očiju jasno moglo vidjeti rijegovo mišljenje o ludom pothvatu mladića. — A sad, uđite u kuću. Ne, brinite što se tiče konja. O njemu će već netko povesti brigu. Dođite, moju će ženu ve^-seliti da vas vidi.Pošto su prošli mimo prve kuće, koja je očito služila kao magazin, Withers i IShefford zajednički stigoše pred drugu. Uđoše u prostranu sobu sa širokim kaminom, u kojemu je gorjelo nekoliko kratko odsječenih cjepanica. Pod je doslovce rečeno bio prekriven te- . pisima indijanske izrade. Posvuda je bilo košarica i indijanskih predmeta ukrašenih srebrom, a okrečene zidove prekrivahu čudni crteži, također indijanskog porijekla. Withers dozove ženu i predstavi joj post jetioca.Gospođa WAthers bijaše slabašna ženica, dražesnog izgleda, pronicavih i živahnih očiju. Držanje joj je bilo ozbiljno i mirno i Shefforđ se odmah osjetio pred njom lagodnije. Pa ipak je odbio ©obu što so imu je ponudili, navodeći da želi spavati vani na dtvorenom. Withers se nasmija i reče kako shvaća njegovu želju. Nakon toga 'Shefford, 'Sjetiviši se Presbreva i njegove gladi za vijestima o dalekom svijetu, ispriča dvojici supružnika najnovije vijesti i sve što mu je palo na pamet, a za što je vjerovao da bi ih moglo zanimati. Slušali su ga s onom dubokom pažnjom ikoja se posvećuje putnicima u osamljenim mjestima udaljenim od civilizacije.— Baš me veseli što ste došli — reče Withers bar već po četvrti put. — A sada radite što vas volja. Ostanite ovdje ili dođite u magazin, učinite što vam se više sviđa. Ja se moram vratiti poslu. Večeras ćemorazgovarati.."Withers tada iziđe a njegov ga gost pratio. Magazin je bio pun robom svake vrste; osjećao se žestok miris po ovci. Da bi se stiglo do visokog pulta, iza kojega je Withers posluživao svoje mušterije, sve same Indijance , moralo se iproći kroz uski prostor između vreća brašna i pokrivača. Indijanci su prodavali pokrivače, kože, vunu u košarama, a za uzvrat dobivali38srebrnjake. Neko bi vrijeme zatim stajali nesigurni i promatrali ih, a onda bi kao preko volje kupovali sad jednu sad drugu stvar: brašno,' šećer, namirnice u limenkama, kavu, duhan, municiju. Kod pulta se uvijek nalazila dvojica-trojica Indijanaca, koji su se tu dugo zadržavali, podbočili se svojim tamnim rukama ukrašenim srebrnim narukvicama. I kao što su ovi bili lijeni ipri prodaji i kupnji, tako su oni drugi bili lijeni da uđu u dućan. Govorili su tiho i mirno, tako tiho da se Sheffordu činilo da šapuću, iS užitkom ih je slušao i gledao njihove glave oko čela obavijene bijelom trakom, tamna i pažljiva lica, srebrne naušnice, smeđe i suhe ruke, hlače iz prugastog baršuna, s oipasačem i pištoljem, uz stopala pripijene mokasine na kojima su

16

srebrnjaci služili kao kopče. Skoro svi su izgledali mladoliko, a pod njihovim sporim pokretima ravnodušnim držanjem kolala je ponosna i vrela krv.Dvije žene polako uđoše, dvije Indijanke;.očito su to bile majka i kći. Prvo je ušla jaka žena, lica na-smješljiva, da ne kažemo vesela. Preko leđa joj prebačen veliki povez u čijim je naborima, na ramenima bilo golo, tamnoputo, bucmasto dijete s dva velika sjajna oka. Kad je -spazilo Shefforda, dijete se uzvrpolji, a zattiim Ikako mu je znatiželja bila jača od straha, nasta-, vilo je da ga promatra svojim velikim zadivljenim očima.— Rado troše, samo što su jako spori — objasni Withers. -— Navajo Indijanci ;su oprezan i brižljiv svijet, stoga i jesu bogati. Vidite, ova žena, Ja As Pa, posjeduje toliko stada ovaca i krda mustanga, da ni sama ne zna koliko.— Mustanga! — nato će Shefford. — Tako, dakle, nazivaju poni je ovdje?— Da, mustanzi. Najvećim dijelom to je divlje blago kao planinski kunići.Iza toga Shefford iziđe i upozna se s Withersovim namještenikiom* mormonom po imenu Whisner. Bio je to čovjek debeo i jak koji je već za sobom ostavio zrelo doba svog života. Brončana boja njegove puti svjedočila je o dugim godinama provedenim u pustinji. Baš je izgledao zaokupljen mjerenjem vreća vune što su Indijanci donijeli. Stajao je kraj željezne konstrukcije od kolaca, između kojih je visila ogromna39košara. Izvan ruba košare virila su glava i leđa jednoig Indijanca koji je stopalima sabijao vunu. Kako je opazio bjelčev znatiželjan pogled, stao mu se ceriti čitavim tamnim licem. Ali Shefford se više zanimao za mormona. Whisner je, u stvari, bio prvi čovjek te vjeroispovijesti na kojega je naišao, tako da je jedva mogao prikriti svoju živu i ispitivačku znatiželju. Prijatelj što mu je ispričao onu čudnu zgodu, pripovijedao mu je i o jednoj, sad već nestaloj, generaciji mormona, fanaticima bez skrtuipula, svijetu neobično upornom u svojim idejama. Shefford se nije nadao da će sresti tu vrtstu ljudi. On se inače živo zanimao za pripadnike te religije. Oskn toga, ovaj Whisner kao da ga je još više približavao onom kanjonu u potrazi za kojim je dospio čak ovamo dolje. 'Ali poslije prvih prijateljskih riječi što ih je izgovorio, Shefford je bo iznenađen hladnim i rezerviranim držanjem mormona. Ovaj se oholo povukao u se. kao da je Indijanac, a bilo je nečega -U njegovu drža-■■■'. nju po čemu se činilo da nije baš osobito oduševljen Sheffordovim prisustvom.Shefford se skoro odmah udalji te ode pogledati tor za konje, koji je u taj čas bio pun puncat kosma-tih i divljih mustanga; stadoše^ se ritati i rzati čim ga spaziše. Mada je već ranije bio poželio■•$a" ga nikada ništa i nitko ne prisili da uzjaše bilo koju od tih životinja, mladića je sada vukla želja da uzjaše, jednu, ne bi li se poslije privikao na bilo koju. On sam nije shvaćao sva ta protivurječna čuvstva. Istini za volju treba kazati da je on pokušavao svojom voljom pobijediti urođenu od vratnosit prema zaprekama, opasnostii patnji.Pođe zatim uzduž kanalčića kojim je priticala voda u pojilo tora. Stigavši do mjesta na kojem je iz litice voda šikljala uvjeri se da to nije voda po kojoj je Kayenta postala glasovita. U stvari, nešto kasnije naiđe na poveći izvor, to jest bunar izduben u litici, u kojem je voda foučila uslijed stalnog izviranja. Bujica je izbijala kroz jedan otvor slijevaj ući se u kanal gdje su mule dolazile na pojilo. Shefford okusi vodu: bijašeoštra ali dobra.Withersovi dućani su, očito, bili mnogo posjećeniji od onog Presbrevovog a Crvenom jezeru. Tu je bio40 ..■'■■ . ■■ : • '..'■'■..' : ■znatan promet Indijanaca, a razmjena se stalno odvijala, mada dosta sporo. Shefford se tu osjećao dobro, pa ipak još awijek je osjećao kako. u njermu biuja želja za samoćom. Da, bio je to divan predjel i on ga je htio prolkrstariti svega s> kraja na kraj: činilo mu se, naime, da je za nj

17

držao u pričuvi nešto više nego što je mogućnost oslobođenja jedne djevojke, zarobljenice kanjona odsječena od ostalog svijeta.Navoče, pošto su večerali i ostali sami sjedeći ispred kamina u kojemu se cjepanice razigorješe u veliki plamen, Wither.s stavi svoju na ruku gosta i naglo mu reče tonom srdačne odlučnosti:■—iShefforde, sav sam život proveo u pustinji. Upoznao sam tu mnoge ljude i mnogima sam postao prijatelj. Kažite mi, jeste li vi trgovac, kopač zlata ili misionar?— Ništa od ssvega toga— odgovori Shefford.— Jeste li imali neugodnosti u životu?• ' —Da.'.. : ■■■.■■■■■. ' ' » ".. ■— Došli ste ovamo da se sakrijete? Ne treba da se bojite, recite mi sve. Ja vas sigurno neću odati.— Nisam došao da se sakrijem.— Znači, dakle, da, kako da kažem, za vama nije izdana potjernica? Ukratko, nikakvo zlo niste napravili?— Možda sam zlo učinio sebi, ali drugima nikako '■-- čvrsto odgovori Shefford.— Tako sam i pomislio. A sad mi recite kako stvari stoje, da vidimo mogu li vam pomoći, ili ako hoćete, zadržite svoju tajnu za sebe; meni je to sasvim svejedno.Shefford je oklijevao. Oisjećao je potrebu da se povjeri tom čovjeku) koji je izgledao jak, ljubazan i privlačio ga. U međuvremenu Withers je nastavljao:— Bit ćete nam dobrodošli u Kaventi. Ostanite ovdje koliko hoćete. Od bijelaca ne uzimam novaca. Ako se zaželite, posla, samo mi recite.— Hvala vam. Drago mi je što to čujem, jer morat ću se nekog posla prihvatiti, ali o tome će još biti riječi. Nema smisla da vam sada govorim zašto sam došao u Kayentu, što sam naumio raditi, ni koliko se vremena mislim ovdje zadržati, jer da riječima po-41kušam izraziti svoje misli, činilo bi vam se da tlapim. Možda se, u stvari, i ne radi nego o tlapnjama, i da su me ovamo namamile utvare. Tko to zna? Možda sam sie nadao u traganje za duginim blagom. Znate, kod nas djeca vjeruju da je pod dugom sakriveno blago i baš za takve koji se zanašaju pustim nadama o ibriljantima, kaže se da idu u potragu za tim blagom. Moguće da se sa mnom događa to isto.— Sjajno, pa ovo je kraj u kojem ima mnogo duga — otpovrne Withers smijući se. — Ljeti,, od juna do augusta, poslije oluja javljaju se duge tako živih boja i takve izvanredne lj epote, te vam se čini da se nalazite u nekom drugom svijetu. Osim toga Navajo Indijanci mnoge stvari nazivaju imenom duge; tako postoje planine s tim imenom, pa kanjoni, mostovi, staze. Kao što vjain rekoh nalazimo se u kraju duga.Sve ono mistično i duboko u Sheffordovu srcu za-drhta od tih riječi, i on osjeti kako ima nečeg stvarnog u samoj biti njegova sna. Withers nije ni čekao da mu SheffoiHd odgovori, već kao da čita misli svojega gosta, stane pričati o divljini -predjela od kojega bijaše napravio svoj dom.Proveo je u Kaventi već mnoge godine; prve su bile neobično surove i nikakve mu koristi nisu donijele, zbog bandita koji su pustošili taj kraj. Da nije bilo zaštite što su mu je Indijanci, potaknuti prijateljstvom, pružili, ne bi se bio, održao. Tast mu je godinama bio u prijateljskim odnosima s plemenima Piiuito i Naivajo, a žena mu je među njima i odrasla. tako da su se Indijanci prema' njemu odnosili blagonaklono i s osobitim poštovanjem. Od bijelaca kojii su dolazili u dodir s tim divljim dijelom Zapada, on je vjerojatno najbolje poznavao običaje, ćud i vjeru Indijanaca. Spomenuta plemena bijahu radina, poštena. . i miroljubive ćudi. Ali bilo je i drugih Indijanaca, divlje i opasne bagre, a s njima mješanaea i bijelaca što su se odali zločinu, zbog kojih je dugo vremena Withersovo (poslovanje bilo nestabilno i izloženo opasnosti. Stoga je sada odlučio da svoje poslovanje prebaci drugamo, čini mu to bude moguće. Najbliži bijelci iz Nor^oig Meiksika i Kolorada bili su udaljeni od Kay-ente stotinjak miljia, a u izvjesna godišnja doba putovi.-su bili neupotrebljivi. Prema sjeveru, međutim,42

18

na udaljenosti od dvadeset milja nalazilo ,se mormon-sko selo Stonebrldge, kraj .granice države Utah. On je s njima ponešto pazario, na sitno, te nije bilo ni vrijedno da se zbog toga izlaže opasnosti. Prošle su se godine, u stvari9 mnoga kola s robom izgubila, a o jednoj se pošiljci nikad ništa nije saznalo, pošto je napustila Stonebrldge.— iStcnebridge! — ponovi iShefford i zađrhta. To je ime već bio čuo; u njegovom sjećanju iskrsne ime još jednoga sela za koje bi bio rado priupitao trgovca.— Da, Stonebridge •—• otpovrne Withers. — Možda ste negđije čuli da ga se spominje?— Mislim da jesam. A ima li i drugih sela u... u ovom kraju?— Pokoje još, no ne blizu. Glaze, na primjer, ali od njega, je preostao još samo izvor, pri kojem se zaustavi poneki putnik. Tu su još Bluff i Monticello, ali dalje, na sjever, iza San Juana. Doduše, postojalo je još jedno selo, ali ono vas vjerojatno ne zanima.— Možda me, naprotiv, zanima — mirno će Shef-ford.Withers se napravi kao da nije čuo; i odjednom, bar se tako Sheffordu učini; njegovo lice poprimi hladan i skoro bahat izraz, isto kao prije kod Whisnera. Samo njemu je trgovac, za razliku od" mormona, bio simpatičan, stoga odluči da otvoreno upita.'— Witherss oprostite ako sam suviše radoznao, ali jedan me vrlo ozbiljan razlog sili da vas nešto upitam. Recite mi, jeste 11 i vi mormon.— Ne, zaista nisam —- odgovori odmah trgovac.—• A da li držite stranu mormona, ili ste im protivni?- •—Ni jedno ni drugo. Trgujem s njima i to je sve. Poznajem ih, međutim, i mislim da vrijede više nego se općenito misli.— To, u stvari, znači da držite za njih.— Ne, kažem vam. Objektivan sam, i to je sve. Shefford načas stane, kao da se suzdržavao. Porivšto ga je tjerao da govori bio je suviše jak, stoga upita:-— Maloprije ste spomenuli da je postojalo još j^d-no sselo... Je li se možda zvalo... Corttonwoods?43Withers poskoči preneražen gledaj ući gosta. Neko vrijeme nije mogao da skine pogleda s njegova lica, kao da je htio zaviriti u skrivene mu misli, a onda i sam oštro zapita:— Deder mi kažite, je li baš istinito sve ono što ste mi ispričali o sebi?— Nisam vam sve rekao — nato će Shefford — ali ono što sam vam rekao onako je kako sam vam rekao.— Niste li kojim slučajem došli ovamo da špijunirate po stvari taj'nih žena?—Ni u isnu. Nemam pojma što mislite kazati s timtajnim ženama.— Pa ijpak, vraški je čudnovato da vam je poznato ime Cottonwaodisa... Da, to je ime sela o kojemu sam vam govorio i kojega više nema. Stvarno, od njega nije ostalo ništa osim nekoliko zidova.— Što mu se to dogodilo, dakle?— Mnogo je vremena prošlo otkako ga mormoni razrušiše i odonud odoše. Indijanci su mi pripovijedali da je nekoć na onom mjestu bio veliki izvor. Na žalost i njega je nestalo. Zvao se... čekajte...— Amber Spring — natukne .spremno Shefford.— Sto mu bogova, imate pravo! — složi se trgovac ponovio u čudu. — Boramu, Sheffoirde, isad još manje razumijem. Malo je rečeno, kažem li da već deset godina miisam čuo da se spominje to ime;' a, eto, vi, novi staoovtnak pustinje, znate za nj! Imajte na unuu da mi vi govorite o stvarima o kojima bi normalno bilo da ni pojma nemate. A ima još nešto u čitavoj toj stvari... Bolje je ne govoriti.Shefford se diže; nije bio kadar da svlada svojeuzbuđenje.— Jedte li ikad šta čuli o nekom Ventersu? — nastavi da pita. — Neki kauiboj...

19

i— Venters? Ne, nikad misaim čuo za to ime.— A ni o izvjesnom Lassiteru? — nastavi Shefford sve više uzbuđen.— Ni za nj.— Hajdemo dalje... A o jednoj mormonki, bogatojgospođici, Jane Withersteen?— Ne.Shefford duboko uzdahnu.44— Čudno?... Da vidimo... a nisfte nikad ništa čuli ni o jednom djetetu, djevojčici; sad već ženi... Fay Larkin?"VVithers se polako diže; lice mu je kao kreda po-blijedilo.— Recite, ako ste špijun, mada nisam mormon, ja ću se pobrinuti da vam to prisjedne! — poviče prijetećim glasom^Shefford diže u znak prosvjeda ruku koja je lagano podrhtavala.— Bio sam svećenik — uzvrati dostojanstveno.— Sad više nisam ništa... Skitnica, eito što sam, ali nisam špijun. . •Withers se približi gledajući ga uporno: oči u oči. Najzad kao da je bio zadovoljan svojim ispitom.— U redii, čuo sam za Fay Larkin — reče] polako. — Fay... Vila... To se ime ne može zaboraviti. Ipak.mislim da vam ništa više* ne mogu kazati, bar ne dok mi vi ne otkrijete svoje karte.Shefford ode do kamina i stane tu okrenuvši leđa vatri i grijući ruke. Bilo mu je hladno. Withersovo ga je ponašanje uznemirilo. Kakvo je značenje trebalo pridaiti onoj njegovoj mračnoj ozbiljnosti? Zašto je na samo spominjanje mormona njegovo držanje postajalo strogo i rezervirano?— Zovem se John Shefford— počne polako. — Moja obitelj...Udarac u vrata ga prekine.— -Naprijed! — Withers će.Vrata se otvore i »uđe Nas Ta Bega, šutljiv poput sjene. On reče nešto na jeziku Navajaca trgovcu, a onda se okrene Sheffordu i stisne mu ruku. Bio je ozbiljan kao inače, no u njegove prijateljske osjećaje nije se moglo sumnjati. Sjede na pod, pored vatre, šćućuri se kao isto to Indijanci običavaju i uporno promatrajući plamen činilo se da se zanio u duboko razmišljanje. „— Sviđa mu se plamen — rastumači Withers gostu. — Svafei me puit, kad dođe u Kavento, posjeti i smjesti se kao što ga sada vidite... Ne trebate se na nj obazirati već nastavite vaše pričanje.— Moji su roditelji — nastavi Shefford — bile osobe jednostavne, dobrostojeće, vrlo pobožne. Još dok sam■ ;.-; -' ; ' . ■ ■ ■ ' . . . ■ . 45bio dijete preselili smo se sa sela u Beaumont, grad u Illmoisu. Tamo je bio koledž u koji me poslaše da studiram teologiju. Htjeli su da se posvetim svećeničkom zvanju, dok sam ja... No to nije važno. Imao sam dvadeset i dvije godine kad sam završio studije. Godinu sam dana propovijedao po raznim mjestima, a onda sam dobio jednu parohiju u samom Beaumontu. Tamo sam se upoiznao s izvjesnim Ventersom, koji netom bijaše stigao u Beaumont, i s njim se sprijateljio. Bio je to osobit čovjek. Imao je čudnu, prekrasnu ženu divnih crnih očiju, a držala se vrlo rezervirano. Imali su novaca, volili su se i živjeli sretno. Nitko nije imao> takve konje kakve su oni imali. Njihovo se glavno zadovoljstvo, izgleda, sastojalo u jahanju. Stalno, su nekamo j anali. A mogu vam reći da je bilo i te kako vrijedno truda gledati kako se gospođa Venters drži na konju...~ I vas su zanimali konji? — upadne Withers. — Vrlo mnogo su mi se sviđali. Zahvaljujući toj strasti, sprijateljili se s Ventersovima. Njih dvoje posjećivalo je moju crkvu i tako upoznavajući

20

se sve bolje, naše je prijateljstvo bivalo sve intimnije. Tek tada, kad smo se već uveliko bili sprijateljili, primi jetih da je bilo nečeg u njihovoj prošlosti, nečeg vrlo mučnog, Kadikad bi, u toj svojoj sreći, bivali tužni i predavali se maštanju. Činilo se kao da osluškuju glasove s nekog drugog svijeta. U svakom slučaju bio je to vrlo zanimljiv par, tako da sam ih na kraju istinski zavolio. Kasnije im se rodila djevojčica, dadoše joj ime Jane. Dolaskom djevojčice nastupi kod mojih prijatelja velika promjena u tom smislu što su sada bili još sretniji i što ih, bar tako mi.se činilo, sjena prošlosti nije više tako često užnemiravala kao prije. — Ali to... — joiš jednom upadne "Withers. ■-T-- Prelazim na ono što vas zanima, Withers. Prije nego se djevojčica rodila, Venters mi je često spominjao izvjesno putovanje koje su on i žena namjeravali poduzeti; poslije, međutim, nije više govorio da će ga na tom putu pratiti žena. Koliko sam mogao shvatiti njega je na put gonila želja da rasvijetli neku tajnu ili da nešto otkrije, ne bih znao tačno kazati. Najzad, jednoga dana, bit će tome godina, dana, on se iznenadaodluči da mi ispriča svoj život. A bila je to najčudnija, najdirljivija i najtragičnija priča koju sam ikad čuo.— A glasila bi? ■— Ne mogu vam je sada ponoviti riječ po riječ. Bit će dovoljno kažem li vam, u glavnim crtama, da se prije petnaest godina Venters nalazio u svojstvu nadglednika ili tome slično iu službi jedne bogate djevojke, mormonke iz sela Cottouwoods, po imenu Jane Withersteen, koja je bila posvojila krasnu djevojčicu;• toj djevočici su roditelji bili gentili —tako naime mormoni zovu one što nisu njihove vjere; curica se zvala Fay Larkin. Lijepo ime, i sami ste je maločas nazvali Vilom, a prema Ventersu'bila je vrlo lijepa curica. Zanimanje gospođice Withersteen za gentile nije se sviđalo njenoj crkvenoj subraći. A kalko je bila ponosna j nije htjela popustiti, dođe do otvorenog prekida između njih. Venters i još jedan čovjek, kojega se svijet bojao u tom kraju, jer je bio odličan strijelac, nekakav Lassiter, bili su upleteni u te događaje. Dogodilo se tada da je Venters slučajno zapao u vrlo zamršen splet kanjona kraj Deception Paissa, dnače u blizini samoga sela. Tamo, u toj divljoj osamijenosti, on je našao Bess, djevojku koja je kasnije postala njegova žena. Mnogo su vremena (proveli u prekrasnoj dolini, čudesno zatvorenoj sa svih strana, a na čijem se ulazu dizala pomična stijena, zbog čega su je i zvali Uzdrhta-lom stijenom. Kasnije su Venters i djevojka napustili tu dolinu. Uslijed niza raznih događaja, Lassiter, Jane Withersteen i curica, Fay Larkin, progonjeni do u same kanjone, sklonili su se u istu dolinu u kojoj je prije toga Venters živio i koju bijaše nazvao Dolinom iznenađenja. Da bi izbjegli proganjanju neprijatelja, Lassiter je strovalio Uzdrhtalu stijenu i tako zauvijek zatrpao jedini uski prolaz koji je vodio u dolinu.IV NOVI PRIJATELJIZavršivši svoju čudnu i sumornu priču, Shefforci je teško disao i bio blijed i čela vlažna od znoja. Sjedeći prema njemu, Withers je slušao s velikim zanimanjem. Pa i sam Nas Ta Bega bijaše promijenio svoj ukočeni stav i (pomalo se opustio, te je sada bio nalik na lijepi brončani kip. Shefford, promatrajući ga, pitao se, nije li, možda, Indijanac, Ibar djelomice, razumio njegovo pričanje i nije li promjena u njegovu držanju posljedica toga. ."■■'■■— A što je bilo onda? — upita Withers.— Poslije toga — nastavi iShefford — napustio je Utah mada je znao da su Jane, Lassiter i mala Fay Larkin zatvoreni, skoro bih kazao, uzidani u Dolini iznenađenja. Međutim, Venters ise zarekao da ce se kad-tad vratiti i pronaći ih. Vjerovao je da mora još pričekati, jer je bio sigorain da za nj ne bi bilo dobro da se ponovo nađe u Utahu. Uostalom on i nije bio u brizi zbog njih jer su u dolini imali od čega živjeti. Nikakvo čudo, dakle, što su on i Bess, njegova žena, stalno bili.opsjednuti željom da ponovo vide svoje prijatelje i oslobode ih. Kad im se rodilo dijete, nije, naravno, više moglo biti tgovora o tome da se oboje dade na put i Venters je već oižbilijno mislilo da krene sam. Uto se sluči da sam ja... Ukratko zbile su se stvari zbog kojih sam želio napustiti Beaumoiit. Ventersova me priča potpUmo zaokupila. Stalno sam snatrio o onoj divljoj dolini, o Fay, o malo'j i dražesnoj vili, koja je sigurno porasla u osamljenosti tamo dolje i postala48

21

žena, kao Bess Venters. Snažna me želja spopala da se upustim u ovaj pothvat i tada... I tada saon se, Wit-hers, našao ovdje.Trgovac ispruži ruku i stisne. Sheffordovu, kao čovjek koji je bio snažno dirnut, mada je to teško mogao izraziti. Nato reče:— Slušajte, Shefforde. Želio bih vam pomoći. Ah, život je čudan, znate!... Hoću da vam se povjerim. Nedaleko odavde, u divljem predjelu kanjona, postoji selo »tajnih žena« mormona. Znate, tako se nazivaju žene ikoje oni ožene kao dodatak prvoj ženi. To odgovara zakonima njihove vjere, ali se protivi zaikonima Sjedinjenih Država. Ovo selo, udaljeno dvadesetak milja, nalazi se pored same granice države Utah, ali na teritoriji Arizone. Kad je vlast Sjedinjenih Država počela predavati sudu i kažnjavati mormone zbog njihova mnogoženstva, mormoni iz Stonebridgea svoje tajne žene odvedoše iz države Utah; i sagradiviši im kuće, tik do granice, tamo ih smjestiše. Ja sam jedini od gentila koji to zna, i ja svaka dva ili tri tjedna, opskrbljujem hranom i ostalom robom žiteljke tog sela. Pedesetak je velikom većinom mladih, tih mormonskih drugih, trećih ili četvrtih žena, tajnih uglavnom, kao što rekoh. Imajte na umu da kad kažem »tajne žene« mislim na supruge, na sve ono najbolje i dobro što ta riječ predstavlja bilo u pogledu vjere, morala ili vjernosti. U seju živi i nekoliko starica i ljudi, također starih, ali njih je zbilja malo. Najzad, tu je čitavo mnoštvo djece, najljepše što sam ikad vidio.— A muževi? — upita Shefford.— Njihov cilj mora da je bio: izbjeći zakonsike posljedice zbog mnogožensjva. Zakon u Sjedinjenim Državama traži da svaki čovjek ima samo jednu ženu. Svi mnogoženci u Utahu, za koje bijaše utvrđeno da takvi jesu, pohapšeni su. Sve to dubofeo uznemiruje mormone. Što se mene tiče, smatram ih valjanim svijetom, koji se u svemu drugom pokorava zakonima. Spomenuti je zakon nanio težak udarac njihovoj vjeri. Kako mogu, kažem ja, da se u isto vrijeme pokore i zakonu i svojoj vjeri? Oni, dakle, nisu odbacili mnogoženstvo. Možda će se jednoga dana pomiriti s činjenicama. Nemam dokaza za ono što kažem, ali s razlogom vjerujem4 Duginim tragom 4.9da mormoni iz Stenlbridgea noću i skrivećke posjećuju one svoje žene u osamljenom selu preko granice.— I od njih ste doznali nešto u vezi s pričom što sam vam je ispripovjedio?— Eto, jednom sam prilikom u Stonebridgeu čuo neke mormone kako između -sebe govore o jednoj djevojci, koju su zvali baš Fay Larkin. Nisam zaboravio to ime i kad sam kasnije čuo da ga se spominje u selu, recimo tajnih žena, začudio sam se i pitao se kakva li je to djevojčica. O Lassilteru i o Jane Withersteen, kao što Vam rekoh, nikad ništa nisam čuo. Istina, ako su ih mormoni pronašli, ja o tom ionako ne bih nikada ništa doznao. Što se tiče Deception Passa, to bi, dakle, mogao biti Sagi... Sad više nisam iznenađen što site se datli u potjeru za duginim blagom. Vrlo je zanimljiva priča, što ste. mi je ispripovijedali i Fay Larkin čije sam ime čuo mogla bi vrlo lako biti vaša Fay. U redu, Šhe,fforde, pomoći ću vam da nađete ono štotražite.— Hvala, Withers... Da, da, moram saznati. Nadam se i molim se bogu da mi pomognete u mom traganju. Ali ako je više nema u dolini? Ah, u tom bih slučajuviše volio da je mritva.— Vi ste, naravno, maštali o tome kako ćete osloboditi Fay Larkin i teško ćete pristati da se ođreknete svoig sna. No, vi ste, Shefforde, u dobi kad je čovjeku jasno da se svijet ne vrti po njegovim željama, a bojim se, moram vam to reći, da idete, na ovaj ili onaj način, u susret gorkim razočaranjima. .— Withers, povedite me u ono selo! Možda ću doznati mnoge stvari...— Upamtite dobro — otpovme ozbiljno trgovac — mogli biste doživjeti neugodne stvari.— Upropašten — ođgovoori Sheffoird slegnovši ramenima — više nego što već jesam ionako ne mogubiti— Ali puno je opasnosti u onom što mislite uraditi! Opasnost je mnogo veća nego što možete i zamisliti.

22

— Ne mari! I na to sam spreman. .— Za trgovca kao što sam ja, ovo se čini vrlo čudnim poslom — ponovo će Withers. — Ipak bi mi bilo drago da uspijete, Shefforde. Sviđate mi se, stoga ću svakako gledati da vam budem od pomoći. Učinimo50ovaiko: uzet ću vas u svoju službu i povjerit ću vam prijevoz namirnica za ono selo. Mislio sam taj posao povjeriti Joeu Lakeu, kauboju, mormonu ali, kao što rekoh, predat ću ga vama i pratit ću vas na vaše prvo putovanje. Ugovor je slMopljen, evo ruke. Ali, Shefforde, pošto sam čuo vašu priču, želio bih nešto više znati o vama lično. Zašto kažete da ste upropašten čovjek? Ako već treba da postanemo prijatelji, zar mi ne biste to mogli povjeriti? Čuvat ću vašu tajnu i možda vam pri tom učiniti kakvo dobro.

Shefford je također gorio od želje da se nekome ispovijedi, ali to je bilo teško. Razmisli malo i zaključi da je Withers ipak čovjek, čovjek pustinje, koji će ga vjerojatno razumjeti, stoga se odluči.— Kao što sam vam rekao — poče tihim glasom — bio sam evangelistički svećenik. Nisam sam izabrao taj životni put, već mi je jbio nametnut. Pa ipak trudio sam se što sam bolje mogao da poštena izvršim svoj zadatak, ali... ali nisam uspio u tome. Imao sam sumnji u .pogledu vjere što je moja crkva naučava. Vjerovao sam i vjerujem, samo na malo drugačiji način koji se meni čini kršćanskijim i širokogrudnijim. Prolazili su mjeseci i ja sam se malo-pomalo (kroz stu-. dije i razmišljanja sve više uvjeravao u uskost i površnost vjere što su je pripadnici moje crkve ispovijedali. Činilo mii ise da su važne stvari ostavljali po strani, a mnogo polagali na sitnice, to jest na vanjštinu i formalnost. Propovijedao sam držeći se svojih uvjerenja i na taj način otuđio duše svoje braće koji su se udružili protiv mene, tatoo da isam ipaou nemilost, a onda su me protjerali. Uglavnom, upropastili su me.— Tako, o tome se, dakle,' radi!—poprati Withers polaiko. — Vi niste, uglavnom, vjerovali, kao što se htjelo da vi vjerujete... U pustinji sam živio koliko je potrebno da se .shvati da bog postoji, a taj bog vjerojatno nije onakav kakvim ga vaša crkva prikazuje... Shefforde, Navajo-Indijanci, na žalost, nisu kršćani; uza sve to njihova je vjera praktična i puna ćudoređa.■ Shefford je (bio sasvim zaborovio na prisustvo Nas Ta Bega, a možda je na njega čak i Withers zaboravio. U tom času Indijanac ustane i pogleda Shefforda s izrazom mračnog ponosa. Bio je veličanstven u tom51trenutku. Koliko li je samo bio iznad običnog Indijanca što bijaše pokazao prijateljstvo prema bijelom čovjeku! Mada nejasno, Shefford je razumio. Iza toga Nas Ta Bega bez riječi, i ne okrenuvši se iziđe iz sobe.— Do vraga! — uzvikne Withers udarivši se šakom po koljenu. — A ja se uopće nisam ni sjetio!— Što time hoćete da kažete?— Jednostavno to da je Nas Ta Bega razumio sve što smo rekli. Išao je u školu kod bijelaca i dobro zna engleski. Kakva li sam budala!... Ali nije važno, zla neće biti. Dopustite da vam kažem tko je taj Indijanac.Crnilo se da skuplja misli, kao da bi se htio sjetiti nečega što je u sjećanju postalo nejasno, a onda prozbori:— Ima tome više godina, ne znam tačno koliko, Što je Kit Carsor\ sa svojim ljudima otjerao plemena Na-vajo-Indijanaca s njihova terena i poslao ih na drugi teritorij u jedan od onih »rezervata« u koje je vlast stjerala Indijance. Desilo se, međutim, da neki članovi jednoga plemena nisu odvedeni, već su pobjegli i sklonili se u slabo poznate.kanjone, kao što je Sagi. Danas potomci tih bjegunaca nastavaju, ista mjesta i najbolji su među Indijancima, najbolji zato što su ostali izvan utjecaja bijelih ljudi. Kako sam čuo, kasnije, nekoliko godina poslije protjerivanja Navajo-Indijanaca. jedan Garsonov vojnik dovede ovamo neke putnike; odlazeći, odveli su sa sobom dječaka Indijanca da bi ga odgojili- Koliko ja poznajem Navajo-Indijance,

23

siguran sam da je dječak uzet od roditelja'protiv njihove volje. Bilo kako bilo, dječak je otputovao. Taj dječak bijaše Nas Ta Bega. Ne znam u kakvom je gradu bio odgajan, no nekoliko godina kasnije, možda samo nešto prije nego sam se ja nastanio u Kaventi, dječak se vrati svom plemena. Nije to osamljeni slučaj da neki ljudi uvrte sebi u glavu i hoće silom da Indijanca odgoje kao bijelca. Uvijek se međutim desilo da su se Indijanci vratili u svoje pleme, odbacili znanost, vjeru i običaje bijelaca, postavši ponovo stopostotni Indijanci. A tako je bilo i.s Nas Ta Begom; vratio se i s bjelčevim odijelom odbacio i njegov odgoj i nikad više nije pokazao da mu je išta od toga poznato. Jeste li vidjeli kako se ponio? Skoro je -sigurno da je razumio sve što smo rekli. No nije važno: nije od onih koji bi mogli izdati.■ 52 . ■ ■ f ■■ ■Vrlo ga je te'ško navesti da prozbori ijednu englesku riječ, a osim toga divnog je karaktera i čestit; Indijanac kakvoga je teško sresti. U trenucima potrebe prijateljski se ponio prema meni, a čini se da se i prema vama pokazao kao prijatelj. Dapače, rekao bih da ga zanimate.— Možda zato jer sam spasio njegovu sestru od... Eto, osjetiš ponekad samilost, kazat ćemo, zbog grubog očitovanja prijateljstva jednog bijelca — otpovrne Shefford i ispriča što mu se dogodilo u Presbrevevoj kući, na Crvenom jezeru.— Willetts! — povika Withers, kad onaj bijaše završio. — Ne vjerujem da sam kad upoznao tog tipa, a ipak o njemu nešto znam. To je... Ukratko, Indijanci ga ne vole mnogo. Misionari isoi najvećim dijelom dobar svijet, ali se desi kadikad da kod njih naletite i na pravu lopužu. Zamislite samo: lopuža koja divljake poučava vjeri? A za tog Willettsa bi se reklo da je nešto slično. Vjerujem da se ne bi dobro proveo da kojim slučajem naiđe ovuda. Po ovome što ste mi ispričali, jasno mi je Nas Ta Begovo prijateljstvo za vas, kao i njegova odluka da sestru Glen Naspu odvede natrag u selo. Ona je neko vrijeme bila otišla ne znam gdje, kraj Crvenog jezera.— Htjeli biste reći da Nas Ta Bega želi zadržati sestru što dalje od Willettsa.— Upravo tako — uzvrati Withers — nadajmo se baremjđajiije suviše kasno.Kad je nešto kasnije izišao iz sobe, ShefforčJ se poduže zadržao u šetnji i razmišljanju. Nije bilo mjesečine, ali zvijezde su slale dovoljno svjetla te se donekle moglo razabrati predmete. Zrak je bio hladan i miran; sve je uokolo utonulo u tišinu, duboku kao san. Mladićeve se misli vratiše svemu onome što je bilo rečeno između njega i njegova novog prijatelja; na kraju se s osobitim užitkom zadržaše na Fa,y Larkin.Je li uopće postojala mogućnost da su je poznavali mormoni što su o njoj razgovarali? Da, on je bio uvjeren da su je znali. Fay je dosta neuobičajeno ime,v a Ventersova se priča odnosila, na takva zbivanja koja nisu lako padala u zaborav kad im je netko svjedokom bio. A kakva bi mu korist mogla biti od toga što mormoni znaju za nju? Na to pitanje nije znao odgovora,53a bilo mu mrsko da se upušta u bilo kakve pretpostavke. On je u sebi uskovitlao čitav jedan svijet i navikao se na to da voli divlje, čudno, osamljeno stvorenje, kakva bijaše lijepa gospođa Venters. Doživjeti razočaranje u svemu tome, bilo bi to prije gorak nego sudbonosan trenutak, jer radilo se o snu, samo o jednom snu... Baš se htio vratiti natrag, kad li spazi kako je visoki crni lik krenuo prema njemoi. Kao da soi mu poznati obrisi i hod; skoro odmah prepozna Nas Ta Bega. Indaj anac se približi, stavi mu se uiz bok i, ne otvarajući usta, nastavi sa šetnjom. Shefford je bio u neprilici, te nije mogao a da ne upita:— Jesi li me tražio, Nas Ta Bega?— Ti uopće nisi naoružan — otpovrne Indijanac na engleskom.Da nije bilo onog niskog i grlenog naglaska u njegovu glasu, Shefford bi bio povjerovao da to bijelac govori.— Withers mii je rekao da si išao u školu, a omda se vratio u pustinju i načinu života svoga plemena — prihvati Sheffotfd kojega je nešto vofelo k Indijancu.— Reci mi, Nas Ta Bega, ti si razumio sve što smo govorili Withers i ja, zar ne?— Da—odgovori kratko Nas Ta Bega.— Nećeš me, dakle, izdati?

24

— Ja sam Navajo.— Nas Ta Bega, rekao si da si me došao tražiti jer nisam naoružan.Shefford bi ga bio rado upitao ne bi li mu htio postati prijatelj, ;samo^to nije bilo baš tako lako reći, as druge strane takvo je pitanje izgledalo izlišno, budući da su Indijančevi postupci bili, u stvari, postupci prijatelja. Stoga se ograničio na primjedbu:— Ja sam stranac u ovoj divljini.— Nas. Ta Bega će ti pokazati put i izvore, i naučit će te kako da izbjegneš Shaddu.— Bi li to htio učiniti... za novac? — usudi se Shefford.Indijanac ne odgovori i iShefford shvati da je šutnja značila odbijanje njegove ponude, i to odbijanje vjerojatno uvrijeđena čovjeka. Sjeti se pri tom kako je Withers uvelike hvalio tog ervenokošca i bi mu jasno da je udario pogrešnim putem.54— Nas Ta Bega, meni je malo toga znano i os jecam se kao dijete u ovoj pustinji. Kad govorim, govorim kalko siu me naučili. Osjećam potrebu za drugačijim izražavanjem, za diragačijim životom... čuo si što sam Withersu pričao o svo»m životu. Moji su me od sebe otjerali. Budi md prijatelj, ako to želiš!Indijanac svojom rukom uzme Sheffordovu i čvrsto mu je s'tisne, odgovori vši tako na Sheffordovo pitanje. Njegovom je šutnjom taj gest postao još ljepši i značajniji. A onda reče:— Ne bi li se ti s Nas Ta Begom uputio u kanjone i brda? -— Dakako da bih!Polako sferenu prema tngovčevim (kućama; Shefford će nešto kasnije:— Reci, Nas Ta Bega, jesi li se ikad obratio nekom bijelcu mojim jezikom, otkako si se vratio među svoje?— Ne. .— A zašto se onda... zašto se drugačije odnosiš prema meni?Indijanac nije odgovarao., — Je li možda... zbog Glen Naspe? — navali Shefford.Nas Ta Bega uibrza korak; nije odmah odgovorio. Shefford je pogađao da nikad neće biti zaboravljena usluga što ju je bio učinio Glen Naspi, ali je pogađao također da nije to jedini razlog Indijančeve simpatije. — Navajo će odsad svog bijelog prijatelja zvati Bi--Nai — reče potom Indijanac isktoro oklijevajući, ne što bi teško nalazio riječi, već zato što mu se činilo čudnim da ih izgovara. — Bi-Nai, to jest brate, ugrabili su me iz kolibe moje majke i odveli u Kaliforniju. Deset su me godina držali kod misionara u San Bernardinu. a onda četiri u jednoj školi. Najlzad su rekli da su još jedino moja put i moja kosa bile indijanski. Ali oni nisu mogli zaviriti u moje srce. Oteli su mi četrnaest godina života. Htjeli su da među svoje ljude odnesem znanje, običaje i ideje bijelih ljudi. Nije to moguće. Bi-Nai, Indijanac će prije umrijeti! — Dubok mu je glas podrhtavao potresen snažnim osjećajima. — Bijelac mw je oteo zemlju i irođeinu fbuću, otjerao ga u pustinju, učinio ga nespokojnim stvorom, koji se odao lutanju i /krvožednosti. Indijanac je pobijeđen jer ga bi-55jelae ipoji alkoholom i zavada mu ženu... Bi-Nai, Indijanac izumire! .Tu se noć Shefford ispružio po goloj zemlji, na otvorenu, umotan u ćebad. Dugo je promatrao bijele i svjetlucave zvijezde. Zemlja za nj nije imala mnogo važnosti, a, eto, postade mu posteljom; o nebu je često propovijedao, ali nikad ga nije pomnije promotrio. Jedan mu je Indijanac spavao uz bok...Kad su zvijezde počele blijedjeti u sivoj svjetlosti zore, tek onda mu je pošlo za rpkom da: zatvori oči.Slijedećeg dana otpočeo ,je za Shefforda nov život, bogat događajima i pun aktivnosti. Bio je on snažnih mišica, samo što nije bio vičan poslovima na otvorenu. Bilo je kod Withersa posla dovoljno i za desetoro ljudi. Shefford je kopao, pakirao robu, prenašao terete, dok ne bi bio toliko umoran da mu je odmor dolazio kao kakav blagoslov. Tako je bilo i slijedećih dana. Withers i njegova žena sve veću su sklonost pokazivali prema njemu; jedino s Whisnerom,

25

mormonom, Shef-, ford nije uspio da uspostavi prijateljske veze, iako mu se i dalje ljubazno obraćao. Slušao je pažljivo sve što bi mu gospođa Withers pričala o Indijancima i pri tom osjećao sve veću simpatiju za njih; a u izvjesnim slučajevima čak i poštovanje.Jednoga dana stiže u Kaventu mormon Joe Lake. na kojega je Withers čekao. Bio je mladalačka i/^^la, a skočio je s krasna dorata takvom spretnošću i lakoćom da je to upravo bilo začuđujuće za onako krupna i jaka čovjeka. Lice mu je bilo glatko, preplanulo, s nečim kerubinskim u izrazu, oči velike, blage i tamne, smiješak koji je osvajao. On se, uglavnom, nevjerojatno, razlikovao od Whisnera i od svega onoga što je Shefford o mormonima mislio. Odijelo mu je bilo kau-bojisko, za pašom mu je visio pištolj. Stiskom svoje ruke stavio je Shefforda na pravu muku; neko mu je vrijeme čitava desna ruka bila obamrla.— Baš mi je drago što smo se upoznali — re,če pri-došlica sporim i ljubaznim glasom. Htio je nastaviti, kadli se dorat svojom gubicom približi njegovu uhu da ga ugrize. Lake snažno trgne uzdom tako da je životinja skoro na koljena pala; zatim se digla nj isteći i gledajući gospodara očima kao da ga izaziva. Shefford nikada prije nije vidio tako lijepa mustanga.56— Ha, ha! Čini mi se, ej, da se počinješ učiti na previše grube šale!1 — govorio je Lake mrustangu. Izgledalo je kao da govori razmaženu djetetu. — Zar sam te ja učio takvu ponašanju? Što li će o tebi misliti ovaj gospodin? Odgristi uho svom gospodaru!Bilo je oko deset sati kad je Lake stigao. Withers' reče da treba odmah početi s pakiranjem robe za transport. Naloženo je nekim Indijancima da dovedu magarce i konje. Uto se Withers upusti u razgovor s La-keom. Shefford koji ih je promatrao osjeti kako spla-šnjava njegovo oduševljenje izazvano skorašnjim putovanjem; vidjelo se da Lake nije baš s oduševljenjem, primio trgovčev plan. Jasno je bilo da se protivi, bilo je toliko očito da je trebalo pribjeći žestokom dokazivanju kako bi ga se uvjerilo. Na kraju Withers pozove Shefforda.— Vas ćete dvojica postati dobri prijatelji — reče. — Pobrinut ćete se da namirnice stignu do sela. Nas Ta Bega bi vas htio pratiti; utoliko bolje; bit ću mirniji neko ikada dosad u pogledu svoje robe. Joe, želim pomoći ovom strancu kolikogod mi to bude moguće. Shef-forde, Joe Lake je mormon nove generacije, te se možete u njega pouzdati kao što ste se u mene pouzdali.Joe Lake prvi pruži ruku, a Shefford požuri da je prihvati. Ne rekoše ni riječi. Shefford skoro nagonski primijeti da je izazvao mormonovu radoznalost.Bilo je po prilici jedan sat kad je povorka natovarenih magaraca i mustanga napustila Kaventu. Na čelu se nalazio Nas Ta.Bega; ,Withers je pred sobom ; gonio šestoro magaraca, dva se ili tri puta okrenuo mašući ženi na oproštajni pozdrav. Joe Lake se trudio da održi na pravom putu jednu riđu mulu i dva uzjo-gunjena konja. Shefford je išao na začelju. Jahao je krasna vranca s bijelim pjegama na tri ihoge i s dugom pjegom preko gubice; duga mu je griva sezala skoro do koljena. Predajući mu ga, Withers mu reče:— Zove se Nack-yal, što na navajskom znači, dva komada, odnosno dvadeset i pet soiađa. Više zaista i ne vrijedi zbog svoje opake 6udi.Shefford je u prvi mah bio jako zadovoljan, ali čim ga je uz jahao zadovoljstvo mu bivalo sve manje. Mustang je hirovito poigravao pod njim i činilo se kao da se s izvjesnim prezirom odnosi prema jahaču, možda- ■ ; , 57zato što je osjećao da se ovaj drži nešto drugačije od jahača na koje bijaše navikao. Shefford je u Illinoisu uzjahivao vrlo žive konje, ali zbog ovog je počeo da bere brigu. Premda se bio pripremio da nauči sve što je trebalo znati u ovom novom životu, nelagodno mu bijaše pri pomisli da bi mu taj iprolkleti mustang mogao skuhati poparu i prikazati ga pred Withersom i Lakeom kao neiskusna jahača. Uza sve to Nack-yal se neko vrijeme držao dosta dobro, osim što je stalno htio skrenuti s puta (nalijevo.Prvi dio puta prođe 'bez nezgoda; a onda dok je Shefford pažljivo osmatrao divlju panoramu kanjona podbočenog visokim riđim vrhovima, Nack-yal nenadano odskoči na lijevu stranu puta, propne se i dočeka se na prednje noge, koje za tu priliku bijaše ukočio. Shefford je kao metak

26

izletio iz sedla i pao tako nezgodno da je nekoliko trenutaka kao omamljen ležao na zemlji. Pri ponovnom uzjahivanju vidje kako mustang gleda ispred sebe s "uspravljenim ušima i spre-r man za borbu. Nedaleko odatle ležao je preko puta dug i svrnut štap, poprilično velilk i crno-žut. Na prvi pogled i neskusnom oku moglo se pričiniti da to zmija plazi. Ovaj se put mustangu moglo oprostiti, jer je bilo očito da se to baš njemu i pričinilo. Na kraju je Nack-yal izgledao zadovoljan svojim ispitom te smirivši se mirno pustio svog ugruvanog jahača da uz jaše.Sad je Shefford posvećivao malo manje pažnje panorami, a malo više putu, bar dok mala karavana nije ušla u kanjon Sagi Tu je Šhefford pustio mustanga da radi što mu volja i ponovo se zanio u pažljivo promatranje okoliša trudeći se da u njemu otkrije neko od ornih obilježja, koja mu, kroz priču i Ventersovo opisivanje, bijahu postala poznata.Zaustaviše se na malom izvoru da napoje životinje. Kad su nastavili put unutrašnjim dijelom čudesnog kanjona, Withers uspori i nađe se pokraj Shef-forda.— Siguran sam da je upravo Sagi predstavljao ono što ste vi nazivali Deception Pasis — reče.'— Često sam ovamo dolazio u lov na divlje mustange i tu. se izgubio. Uvjeren sam da Nas Ta Bega poznaje u iprste čitav ovaj predjel. Baš mi je maloprije' Nas Ta Bega mignuo58na one litice tamo dolje, gledajte, koje kao da služe za stanovanje. Tamo, gledajte...Shefford, prateći pravac Withersova kažiprsta, opazi visoku i igoletnu guduru, ikoja se naslanjala na ogroman masiv, i u njoj neke čudne kućerke zamračenih i iskrivljenih prozora. Iza toga loš put prisili Withersa da se ponovo zabavi mulama, a Shefford da malo pripazi na hirovitog mustanga.Uto stigoše do mjesta gdje je put bio prepriječen deblom jednog stabla što se tu srušilo. Sve su životinje prešle tu zapreku, ali Nack-yal se tu ustobočio' i ni da mrdne. iSheforđ sjaše i pokuša da ga za uzdu povuče: sve uzalud. Tada Shefford uze oguljenu granu, uzjaše i posluživši se njom umijesto biča žestoiko odalami po boku tvrdoglavu životinju. Tada se desi nešto zaista neobično. Shefford osjeti ikako je poletio uvis, a onda uz mukli udar tresnuo o zemlju: vidio je pri tom kako se Nacfe-yal proipinje i (slkače kao da ga četa demona napala. Digao se, bijesan na jogunastu životinju, ali mustang se odjednom odluči i, vinuvši se lakim skokom preko debla, dade se u bijeg, vukući za sobom uzdu, Shefford potrča za njim, ali svaki put kad se činilo da će ga dostići proMeti bi mustang ubrzao korak. Pošto su drugi već prilično bili odmakli te mu više nisu mogli pomoći da se dokopa žvotinje, Shefford se pomiri sa sudbinom i nastavi pješice putSunce se bližilo obzorju, i dok se jedna stijenka sva prelijevala uNzagasitom purpuru, druga je blistala U samom zlatu. Začaran i divlji svijet se ukazivao Šhef-forđovim očima, koji je svakim korakom otkrivao nove divote i pri tom nastojao sebe uvjeriti kako sve ono što vidi nije pusti san.Nadk-yal se, međutim, držao na rastojanju od stotinjak metara i stalno se malo natrag okretao da se uvjeri ne slijedi li ga, možda, njegov novi gospodar. Videći da je dosta daleko, nehajno bi zastao da pase i da cupka ipo busenju trave. Očito je bilo da je to pametna životinja: žurio je koliko je bilo potrebno da se ne nađe na dohvatu Shefforda, a usporavao taman toliko da ne dopadine Withsnsovih šaka-.Sunca, eto, nestade iza zapadne stijenke; sa suncem je kanjon izgubio svoje sjajne boje, toneći sav u još zagasitiji purpur. Shefford izračuna da je propje-59Išačio oko pet milja. Pretpostavljao je da su se ostali zaustavili radi odmora. Bilo mu neugodno pri duši. što će morati pješice doći ipre njih. Ali nje bilo druge i, stvarno, nešto kasnije primijeti veseo plamen s jedne od vatri u logoru, začuje rzanje konja i spazi tamni lik Indijančev kako je pošao da prepriječi put đavoljem Nack-yalu, koji je mirno pustio da ga Indijanac uhvati.Ušavši u logor, Withers ga dočeka veselim smiješkom, a Joe Lake, koji je klečeći miješao tijesto za pogaču, prekine zanimljiv posao da bi primijetio, prijateljski se podrugujući:— Čini se da vas je Nack-yal izbacio iz sedla.

27

— Izbacio iz sedla! Što li mu to znači? Istina je, međutim, da se on od mene rastao na način za koji se pokazalo da je ponešto bolan i.,, nov.— Razumio sam to po njegovu pogledu — odvrati Lake i nasmije se. A nasmijao se i Withers, dodavši pri tom:— Naok-yal nije nikad bio do kraja ukroćen; ipak je to dobar mustang, svakako drugačiji od Joeva Nav-vyja ili Dinamita, sive kobile, eno one tamo. Svi ti indijanski tkomji rado zbacuju jahače.— Prije n©go postaneš majstor moraš proći kroz šegrtovanje — uzvrati Shefford.Čini se da se onoj dvojici svidio taj odgovor, a Indijanac se prvi put nasmiješio.Čas zatim svi su sjedili na zemlji ciko impregniranog plata prostrtog po zemlji, koje, je služilo kao stolnjak. Jeli su 'kao vuci; poslije večere okupiše se oko vatre da malo probrbljaju. Pokazalo se da Joe Lake voli šalu; tako bi vrlo ozbiljne stvari pričao na način da Shefford nije nikako bio siguran da li se šali ili ne. Withers je kazivao; o kanjonu, Indijancima, mustanzima, o škorpionima koji bi iz pijeska izmiljeli kad bi ugrijalo. Shefforđ ga je slušao s istim užitkom kakav je osjećao čitajući neku zanimljivu knjigu.Nas Ta Bega je šutke pušio i zamišljeno gledao u vatru.VNA STAZISlijedećeg jutra Shefforda probudi muklo toptanje natovarenih životinja po mekom, travnatom tlu. Svitalo je; na istoku se nebo crvenilo; kanjona se također hvatali blagi crvenkasti tonovi. Withers, Lake i Indijanac naticali su mustanzima uzde.Magarci su se nekako sporo, ali ipak dragovoljno, podvrgavali toj proceduri, dok su se mustanzi, pa mula koju je Withers zvao Crvenom, te Dinamit, siva kobila, odlučno opirali. Skakali su, propinj ali se, trčali amo pa tamo. Indijanac je muku mučio pazeći da ne pobjegnu. Shefford navuče čizme i priskoči u pomoć drugovima. Približi se sivoj kobili, ali upozoren Witherso-vim urlanjem, taman na vrijeme odskoči natrag i tako izbjegne strašnim udarcima njenih kopita. Svrati tada pozornost na Nack-yala. Ma koliko se trudio nije mu nikako uspijevalo da ga uhvati. Morao mu je Nas Ta. Bega priskočiti u pomoć; kad je Nack-yalu oko vrata prebačeno laso, tek tada ga se moglo zauzdati.— Pazite dobro da se ne biste suviše približili ovim mustanzima — Withers ozbiljno upozori Shefforda kad se vratio k vatri. — Mogli biste na mjestu ostati mrtav. • Sad jedite jer odmah se polazi.Shefford se kasno bijaše probudio; ostali su u to vrijeme bili već doruokovali. Dovršio je doručak, a životinje su bile spremne za put. Jedino se još Crvenu moralo uhvatiti i tri su je čovjeka čvrsto pritegla da joj uzmognu staviti uzde. Lake i Withers su se kupali u znoju.61— Recite, zar se svakog jutra treba toliko izmučiti s ovim životinjama? — upita Sheff ord.— Štaviše, jutros je išlo kao po loju, osim s Crvenom i Dinamitom — otpovrne Withers.Shefforda je to razveselilo i prenerazilo u isti mah. Sunce se tek bilo diglo iznad istočne stijenke kanjona a tri su čovjeka već bila gotova s teškim i opasnim poslom, kojim bi.se šestorica Sheffordu sličnih ljudi pozabavili čitav dam. Njegovo mu se novo znanje sviđalo, ali osjećao je da je nespretan za taj posao. Nedostajalo mu je iskustva, a što se tiče napora i opasnosti, odlučio je da o tome ne vodi računa.Uskoro je mala karavana ibila u pokretu pod Indi-jančevim vodstvom. Nadk-yal je i jutros počeo da za-naša na lijevu stranu p<uta. Ialko je Shefford, razdražen njegovom tvrđoglavošću, žestoko tnzao uzdama," nakon nekoliko koraka sve je počinjalo iznovaKad je tlo kanjona počelo prelaziti u uspon, Joe Lake se našao uz bok Sheff ordu.•— Pogledajte, tamo dolje! Čopor jelena lopataša — reče pokazavši na mali poprečni kanjon.Sheff ord se oštro zagleda i stvarno primijeti pet đo šest malih životinja smeđe boje i dugih ušiju, tako da su uvelike bile nalik na magarce; jeleni su promatrali karavanu kako prolazi.— GleJ Pa zar su to jeleni? — upita i zasja od zadovoljstva.— Dakako — na to će Joe. — Sjašite-i pokušajte

28

uibiti kojega. Tu vam o sedlu visi karabin/Sheff ord je bio primijetio da ga je netko snabdio karabinom; on je već bio razmislio o toj mjeri predo-strožnosti. Ponovo odmjeri pogledom životinje, sve sigurniji da se o jelenima radi, mada nije nikad zamišljao da bi mogli tako izgledati u toj divljini; lovačka ga strast obuzela, te hitro sjaše, uze karabin i uputi se prema malom kanjonu.— Ej a! Kamo ćete zaboga s tim karabinom? — do-vilknu mu Wiithe;rs. — Ne "vidite li da su to magarci, Joe se sigurno htio malo našaliti s vama. Čuvajte ga se, Shefforde!Sheff ord se vrati svom mustangu, sav postiđen. Našavši se ponovo u sedlu i pošto je karabin stavio na62svoje mjesto, baci još jedan pogled na one životinje i bi siguran da se bez sumnje radi o magarcima, makar je na prvi pogled i moglo izgledati da su jeleni.— Sto mu muka! Sad sam i ja počeo sumnjati nisu li ono ipak jeleni! — viknut će Joe s najnevinijim i najiskrenijim izrazom lica.Sheff ord je počeo sve veću simpatiju osjećati za veselog mormona, ali ipak odluči da će ubuduće malo bolje.pripaziti na njegove šale.Uto Nas Ta Bega'povede karavanu prema lijevoj stijenki kanjona s očitom namjerom da se prebaci pre-. ko nje. Sheff ord ne zamijeti nikakva puta u goletnoj litici, koja mu se činila nesavladiva. Kad su se približili, primijeti da su stigli do jedva vidljiva traga ikoji je u cik-caku uzlazio.— Razmaknite se sada i budite oprezni! — poviče Withers.Koliko su oba ta upozorenja bila potrebna ubnzo je postalo jasno Sheff ordu. Polazeći, magarci su rušili kamenje i komade litice; sve se to kotrljalo i dovodilo u opasnost one što su ispod prolazili. Sheff ord sjaše i na uzdi povede (Nack-yala; pri tom, se odronilo dosta pogolemijeg kamenja/Indijanac i magarci predvođeni mulom Crvenkom brzo se i spretno usipinjahu; s mustanzima stvar nije bila tako jednostavna. Joeova dorata je trebalo dugo milovati prije nego se odlučio na uspon. JNTack-val se na svakom malo težem mjestu uporno opirao; a Dinamit, koja se najmanje jogunila, odjednom klizne niz glatku stijenu i sune po njoj desetak metara unatrag. Withers i Joe morali su, uz velike napore i pomažući se pri tom konopcima, jadnu kobilu vući iz opasna položaja. Sheff ord koji se stalno nalazio na začelju, sve je to vidio i neugodan ga osjećaj prožimao gledajući krvave nirlje i čuperke dlaka po stijenju. Staza je bila naporna i duga. Kad su stigli vrhuncu, bio je zadovoljan što može da malo predahne. Prođu ga žmarci kad je pogledao dolje u kanjon i brzo svnne oči. Četiri stotine metara pod njim zjapilo je tlo kanjoina jednolično obraslo travom. Da sam nije prošao onuda, nikad ne bi povjerovao da su se natovarene životinje uspentrale uz onu golet. -Visoravan na kcjoj su se sad nalazili jednolično se protezala. Shefford je vidio samo travu i cedrovo63drveće, put očišćen od vjetra i tu i tamo po koju hrid crvenkastog preljeva. Uza sve to bio je jako zadovoljan. Nack-yal se manje jogunio; sad se zabavljao time da udari u kas.U podne karavana siđe u široku i zasjenjenu usjeklinu gdje je bilo mnogo trave, ali nigdje vode. Shef-ford je iznenađeno promatrao kako rasto varu ju sve životinje, osim Dinamita, na čijem su hrptu ostavili velik svežanj ćebadi. Ubrzo plane vatra i svi se baciše na spremanje ručka. Jedino se Shefford, umoran i vruć, sklonio u hladovinu i promatrao. Skoro da je zaboravio i na Fay Larkin i na svoje jade i uživao u tom času u svom osjećanju blagog i mirnog zadovoljstva. Tada vidje kako se veliko stado ovaca kreće prema usjeklini; iza stada je išao pastir Indijanac jašući na lijepom mustangu. U blizini logorišta pastir sjaše, a stado se rasulo naokolo u pratnji velikoga i dlakavog psa. Withers i Joe stisnuše ruku pridošlici; Shef ford učini to isto. Joe ga je zvao Navvy. Uto prispije i Nas Ta Bega, koji je bio nedaleko, i stane s Indijancem razgovarati. Iza toga svi posjedaše oko impregniranog stolniaka i pohlepno se baciše na jelo.Odjednom Shef ford primijeti Nack-yala kako se; lamatajući glavom i nj isteći pri tom, uzvrpoljio oko Indijančeva mustanga, koji mu se, izgleda, sviđao. Ali kao da se suviše približio,

29

jer to ga je stalo snažnog bu-botka kopitom. Zanjišti još jednom, ovaj put žalosti-vim tonom, a onda se udalji nekoliko koraka, i sav posramljen promatrao je nedruzeljubivu zivbtinju.Nas Ta Bega pokaza na dva konja i reče nešto .na navajo-narječju. Zatioi Wither izmijeni nekoliko rijeci s pastirom i obrati se Sheffordu:— Sheff ordes pred tri sam godine kupio Nack--yala od ovog Indijanca. Ona kobila tamo, to mu je majika. Nack-yal je ukroćen ovdje gore i to je razlog što stalno 'skreće nalijevo: htio bi se vratiti kući. Sad je prepoznao majku, ali je bio loše nagrađen za svoju nježnost. Ona se još jednom oždrijebila i vjerojatno ga nije ni prepoznala. Jadnom se Nack-yalu zbog toga srce slomilo. ;■;.■■■Withers prasne u smijeh a Joe nadoveže ozbiljno:— S ovim protkletim mustanzima nikad nisi nacistu šta osjećaju.64Shef ford se iskreno bio rastužio nad jadnim Nack--yaloni, ko'ji se još uvijek držao nekako posramljeno, tako da ga je uspio ponovo osedlati bez po muke, kad je za to došlo vrijeme.Shef ford je prvi napustio usjeklinu, na protivnoj strani od one s koje su u nju ušli. Zadivljeno je promatrao, kad se našao vani. Pred njim se sterala, u blagom usponu, ogromna ravan s planinom što se u dnu obzorja savila u luku. S desne strane se otvarao riđi kanjon, načičkan stršeeim liticama, a daleko prema sjeveru vidjelo se prostrano more preplavljeno kamenitim brežuljcima, kupolama i uhorima.Nas Ta Bega stiže do njega i pokaže prema brdima: — Bi-Nai, ono onamo je Na-tsis-an —reče — to jest planina Navajo-Indijanaca. Tamo dolje, prema sjeveru, tamo su kanjoni.Shef ford je išao ispred karavane za Indijancem kroz novi procijep u terenu, i ubrzo, izgubi iz. vida divljinu zelene i crvenkaste ravni. Zatim Nas Ta Bega skrene u pobočni puteljak, siđe u kanjon i uzađe s druge strane. Prošli su mnogim stazama, silazeći i uzlazeći kroz male kanjone. Nailazili su pri tom na čopore divljih konja, koji bi se razbježali čim bi im se približili, a onda se nedaleko zaustavi jadi i ogledali se na njih mašući repovima, a grive zavijorene na vjetru.Sad se i Withers protisnu naprijed i zaustavi karavanu. Izmijeni nekoliko riječi na navajo-nairječju s Nas Ta Begom, našto ovaj okrene konja i udalji se u kasu. Nestalo ga odmah u cedrovoj šumi.— Malko sam se zabrinuo-----dbjasni Withers Sheffordu. — Joe kaže da je primijetio grupu ljudi na konjima i vjeruje da idu za našim tragom. Moj vid nije više tako oštar da bih mogao vidjeti na veliku daljinu. Indijanac je otišao da provjeri je li to istina. Mislim da ćemo sada udariti drugim putem da bismo stigli u selo i ta'ko osujetili stalne Shaddove zasjede.Vijest je unijela živost u putovanje, bar što se tiče Shefforda, koji jedva da je vjerovao svojim ušima. Činilo mu se da živi u snu. Pođe za Withersom. Ni na to»m novom i vrlo napornom putu nije se mogao potužiti na Nack-yala. Sheffordu je počeo sve miliji bivati njegov mustang.5 Duginim tragomMalo kasnije Withers se ponovo okrene s riječima:— Drugi ćemo put proći podnožjem brda, gdje će se pred vama pružiti najvelelebnija panorama na svijetu. Dvije stotine milja litica blistavih od vode i vjetra, sve sama gola pustoš, bez ijedne ravne linije, puna spilja, kanjona, ponora, prirodnih nadsvođa ... Najčudesniji kraj na zemlji. Ni Indijanci ga nisu sasvim istražili, jer tvrde da tamo ima nekih čudnih božanstava. Navajo-Indijanci idu u lov s ove strane brda, ali niza-što na svijetu ne bi prešli na drugu stranu, koju smatraju zabranjenom zemljom. Moja je žena mnogo truda uložila ne bi li joj otkrili tajnu Nonnezoshe...— Nonnezoshe? — prekine ga Shefford koji je pažljivo slušao.— Nonnezoshe znači Dugin most. U stvari, to je prirodni luk, nekakva litica "koju Indijanci obožavaju. Moja žena, međutim, tvrdi da ga je vrlo mali broj Indijanaca zaista vidio. Vrijedno bi bilo tmda da ga čovjek potraži, vjerujem. To bi, vidite, bilo nešto za vais Ikoji ste se dali u potragu za duginim blagom!— Možda je riječ o istom onom mostu o kojemu mi je govorio Venters, a koji se nalazi pored Doline iznenađenja — iznese svoje mišljenje Shefford, inače živo zainteresiran.

30

*— Dakako da bi moglo biti — uzvrati trgovac. — Pruža vam se baš odlična prilika da ga potražite. Nas Ta Bega je čovjek kao stvoren za takve pothvate. Dosta, a sada naprijed kroz ovaj kanjon; za pola sata ugledat ćete (kaktuse i indijanske ljiljane.Negdje usred popodneva karavana stiže u mormon-sko selo. Nas Ta Bega se još ne bijaše vratio sa svog izviđanja.Sve oduševi jenjie Sheffordovo. bilo je stavljeno na veliku kušnju; uza sve to, još ga je bilo toliko da se mogao diviti poloižaju sela, ikoje kao da je niklo u nekakvom fantastičnom i začaranom kralju. Smješteno bijaše u dolinu, ili, bolje rečeno, na dinu vrlo prostranog kanjona i dugog da mu kraja nije bilo vidjeti. Zrak je bio topao, miran i zasićen mirisima Sheffordu nepoznata cvijeća. Sve su kućice bile sagrađene od kamena i trupaca i svaku je okruživalo cedrovo i borovo drveće. Uzduž stijenki u podnožju kanjona borovi su dizaili u nebo svoje tamno-zelene šiljate vršike.Stijenke kanjona bijahu .osoibitih oblika i boja; nisu se doimale čovjeka zbog' svoje visine, već zbog va-lovitosti svoje sasviim glatke površine, inače nalik na more iznenada okamenjeno; a što da se kaže o njihovu purpuru u koji su se miješali jarko crveni i zeleni tonovi. U daljini- siu se dizali nad kanjonom ši-ljaiti vrhunci i zcućkasti uhori, a iza svega toga i još na većoj visini nazirao se masiv planine Navajo, poprskan tu i tamo snijegom i kao srebro blistavim potočićima.Sve je to Shefford zamijetio ulazeći u dolinu. Malo kasnije opazi pravu vojsku djece, koja se, viđeći da se radi o strancima, raspršila na sve strane kao prestrašeno jato ptica. Tlo je bilo prekriveno visokom, sivom travom kroz koju su iprolazili mnogi puteijci utabani od čestog prolaženja. Sred sela je iproticao žuboravi bistrac, čije su ofeale bile sve u cvijeću.Withers povede karavanu ,prema stijenki kanjona, u ceđrov šumarak u kojemu je, izbijajući iz litice, ključala žila žive vode. Tu so rastovarili životinje i pustili ih da se bez zapona slobodno kreću, pretpostavljajući da ih neće nikako spoipasti volja da bježe,s mjesta gdje je bilo u izobilju i vode i trave. Withers odvoii tri natovarena magarca i odvede ih u selo.— Mjesto je zaista lijepo — reče Joe brišući oznojeno lice. — Našavši se ovdje 'čovjeku dođe da tu zauvijek i ostane. Sretan sam kad se mogu jpružiti po svježoj travi i odmoriti se. Shefforde, napijite se malko one vode.Shefford požuri da posluša savjet: voda je bila hladna i čista tako da je osjetio^ svježinu u čitavom tijelu. Vrati se zatim na tratinu. Svim svojini čuvstvima predao se promatranju okoliša i uživanju u dubokom osjećanju mira i ljepote kojima je odisalo to mjesto. Pruži se ipo travi i još dugo poslije Joeova odlaska u selo ostade tako. Žuibor vođe? zuj pčela, pjev ptica, ugodna toplina zraka, te ljetni drijemež u koji dolina bijaše utonula, sve se to kao ugodna omamljenost miješalo s njegovim umorom i tako je maloHpomalo za-drijemao.Kad se probudilo, primijeti kraj sebe Nas Ta Bega kako sjedi zadubljen u misli, dok se Joe spremao da upali vatru.5*67— Oh, ti si to, Nas Ta Bega! — pozdravi ga Shefford. — Zar je zaista netko išao za našim tragom?Navajo kimnu. Joe podiže glavu i kratko doda:— Shadd.— Shadd? — ponovi Shefford, a u sjećanju mu se javi zlokobno lice noćnog posjetioca. — Zar zbilja, Joe? Htjedoh reći zar je zbilja išao za nama?— Vrag bi ga znao što je tu posrijedi — uzvrati joe — i kakve mu se namjere vrte po glavi. Kladim se da će onoj lopuži i njegovoj bandi uspjeti da nas nekako napadnu kad se budemo vraćali u Kaventu.Shefford ga pogleda s izrazom sumnjičavosti na licu. Iz iskustva je znao da se Joeu sviđala šala, a osim toga njegov je izgled bio u opreci s njegovim riječima. Ali da su im razbojnici bili za petama u to se nije moglo sumnjati poslije kratke potvrde Nas Ta Bega.— Recite radije, burazeru, znate li vi što o tome kako se barata karabinom? — upitat će Joe.— Znam. U cilj gađam dosta dobro. Mormon zadovoljno kimne glavom,'.

31

— Bog bogova. Razbojnici nisu baš vični pucanju iz karabina. Pa ni ja nisam, ali pištoljem već bolje baratam. Budući da stvari tako stoje, vjerujem da će Shadd izvući kraći kraj.Uto se i Withers vratio, vodeći sa sobom tri rasto-varena magarca. S njim su došla i dva čovjeka sijedih brada. Jedan je od njih izgledao vrlo star, upravo dostojan svakog poštovanja; koračao je podštapajući se; lice drugog starca izbrazdano borama i s iblagim pogledom plavih očiju doimalo se tužno. Shefford primijeti da se Joe Lake pred njima držao neobično smjerno. Withers predstavi dva mormona jednostavno navodeći njihova imena Smith i Henninger. Oni se vrlo srdačno i ljubazno pozdraviše sa strancem i Shefford im uzvrati s nekoliko ljubaznih riječi, kad li pristigne treći mormon, mlađi po godinama, snažno građen, lica crvena i vesela. Nije se moglo sumnjati u srdačnost s kojom je poželio Sheffordu dobrodošlicu. Zvao se Beal.Tri su mormona neko vrijeme provela kraj vatre, očito zadovoljni zbog susreta s ljudima koji su došli iz drugog kraja i donijeli vijesti iz dalekog svijeta. Zatim su otišli i sa sobom odveli Joea. Withers nastavi sa pripremanjem večere, umjesto Joea.— Slušajte, Shefforde — reče nešto kasnije, klečeći (pred vatrom. — Ja sam smatrao svojom dužnošću da obavijestim onaj svijet o tome kako ste vi bili svećenik gentilske vjere, ali da ste se razišli s vašim vjernicima jer se vaše ideje nisu slagale s idejama u kojima ste bili poučavani. Njih se to ugodno dojmilo i kao što ste vidjeli srdačno su vas primili. Kad stignemo u Stonebridge reći ću to isto; ne sumnjam da će sve dobro proći. Ne vjerujem da će vas preobratiti u mormona, ali siguran sam da će to pokušati. Uglavnom možete biti sigurni da će se prema vama ponijeti prijateljski, dok ćete se vi truditi da pronađete Fay Lar-kin. Imat ćete sutra prilike da porazgovarate s nekom od ovdašnjih žena. Dobre su to žene i ljubazne ali kao sve žene željne razgovora i novosti. Zamislite samo što to znači živjeti ovako oteijepljeni od ostalog svijeta, između ove dvije stijenke kanjona.— Withers, mene sve to neizrecivo zanima —odgovori Shefford. — Kažite mi, hoćemo li se dugo ovdje zadržati.— Ja ću ostati samo par dana, a onda ću s Joeom krenuti u Stonebridge. On će se ponovo vratiti ovamo i (kad "budete vi smatrali da je vrijeme da se digne sidro, a Nas Ta Bega da nema više opasnosti, tada ćete se obojica vratiti u Kaventu, ne putem kojim smo došli ■ već drugim; na tom putu vam leži nekoliko indijanskih sela, gdje ćete natovariti životinje kožama i pokrivačima i to mi donijeti u Kaventu. Imat ćete, prema tome, sinka, vremena napretek, a ja vam želim mnogo sreće. Nije ovo mjesto baš loše da tu čovjek malko besposličari. Kao što vidite i ja se ovdje raznježimi pomalo ulijenim svaki put ikad svratim ovamo. Bit će da je tome kriv onaj ženski harem. -. Mnoge su vrlo lijepe, a jedna se osobito ističe u tome, Shefforde... Zovu je Sago Lily, kao jednu, vrst ljiljana u (kanjonima; inače, njeno pravo--ime je Mary. Prezime mi nije poznato. Izvanredno je lijepa i kladim se da će vam u tren oka istjerati iz srca vašu Fay Larkin. Samo, budite oprezni. Vi ste ovamo došli s preporukama koje neštc znače, usuđujem se kazati, to jest kao moj pomoćnik i kao čovjek vjerom nadahnut, ali u potrazi za istinom, stoga ćete vi ovdje uživati ne samo najveće povjerenje, već ćete biti i dobro primljeni odovih jadnih zatočenica. Zato vam i kažem: budite oprezni. Upamtite da po mom mišljenju ove žene nisu slobodne već tajne, i da im njihovi muževi s vremena na vrijeme dolaze noću u pohode. U to baš nisam potpuno siguran, znate, iako sam vam kao sigurno prikazao. Tvrdo sam uvjeren da je tako; jer kako da se drugačije objasni ova stroga odijeljenost i ova tajnovitost.— A koliko je tu u selu ljudi?— Troje. Svu ste trojicu vidjeli.— A jesu li oženjeni?— Da li su oženjeni, pitate? Dakako i koliko znam, svaki ima samo jednu ženu. Joe Lake je jedini mormon neženja kojega sam ikad upoznao.— I nikad ovamo ne navrate neki drugi ljudi, na primjer, banditi, kauboji ili putnik kakav?— Ne, jer selo je dobro sakriveno i nitko još ne zna da postoji —■ živo otpovrne trgovac. — Mišljenja sam da sve to ne može dugo ostati tajnom. Svaki put kad dođem u Stonebridige

32

izmučim se dozlaboga ponavljajući, to mormonima, ali oni sliježu ramenima i kažu da ne treba zbog toga izgubiti glavu, jer svaki dan svoje zlo nosi. A osim toga i ne vidim što bi se tu- moglo uraditi.— Ali što li će biti, dopadne li ta stvar do ušiju kakvoj lopovskoj bandi pa dođu ovamo?— Bit će vraga, to je više nego sigurno. Možda će i krv poteći. Mormonske su žene dobra i poštena stvorenja, ali ipak samo ljudska bića, pomalo željna života, i skoro bih kazao da bi im dobro došlo da se malo provedu. S druge strane, mada će vam se vjerojatno činiti čudnim, mormoni su strašno ljubomorni. Ako bi, dakle, neki od onih kauboja koje sam upoznao u Du-rangu, na primjer, zalutao ovamo, ovo bi se mjesto naprosto (pretvorilo u pakao. Put je, međutim, do tamo dug, a selo tako dobro sakrivenos da bi spomen o njegovu postojanju prije bio zaboravljen nego bi se o njemu nešto saznalo u Kolor adu. Međutim, ozbiljnija opasnost mu prijeti od Shadda i njegove bande. Shadd je poluindijanac i vjerujem da bi on morao nešto znati o ovom mjestu. A da stvar bude ljepša u njegovoj bandi ima bijelaca... "Nego, hajdemo sada: večera je gotova i jelo me privlači više od brbljanja.70Kasnije, kad su se sjene počele hvatati doline, a visoke vrhove pozlatilo sunce na zalazu, Withers se udalji da pripazi na mustange, a Shefforđ. pođe da malo prošeta među cedrovima.Šetajući, on primijeti mnoge žene kako idu na izvor da napune svoja vedra. Sve su one na glavi nosile široke i crne kape; odijelo im je bilo tamne boje i jednostavno; pa ipak, iz većine je izbijala mladost i milo-šta. Spazivši ga, radosno su ga motrile, a onda bez riječi nastavljale svoj put. Najednom se pojavi djevojka veselije udešena, to jest sva u bjelini. Stas joj vitak i dobro je građena, a slobodom i milinom svojih pokreta ona. ga podsjeti na Glen Naspu, Indijanku. I njoj je široka kapa sakrivala lice, a i vedro joj se klatilo u ruci. Kad je stigla na izvor i sišla niz ono nekoliko kamenih stepenica, Shefford vidje da je bosonoga. Da bi podigla puno vedro vode, pruži golo stopalo na vlažan i u mahovinu obrastao kamen. Shefford je vidio da joj je noga snažna i mišićava, ali i da je lijepo građena. No bilo je očito da je to za nju bio suviše veliki napor, stoga Shefford priđe bliže i uzme *joj vedro iz ruke.— Dozvolite da vam pomognem — reče podižući vedro. — Pa to je, zaista, teško.— On... hva'la! —odgovori ona ne podižući glave. Glas je njen zvučao i ugodno i mlado. Nikad još Shefford nije čuo takva glasa. Ona zatim pođe; mladić joj je koračao uz bok pomalo zbunjen, a i radoznao kao nikad dosad. Želio je nešto reći, okrenuo se da je pogleda, ali se nije mogao odlučiti. Na kraju ipak reče:— Zar vi zbilja možete nositi ovo vedro? Čini mi se da će mi otpasti ruka.— Nosim ga dvaput na dan: ujutro i navečer — odgovori djevojka. A zatim pridoda: — Pa, jaka sam ja.Shefford se pomalo ohrabri te je letimice pogleda (krajičkom oka, a kad je vidio da je lice sakrila krajevima rupca, okrene se sasvim i slobodno je stane promatrati. Duga joj se pletenica opustila niz leđa prelijevajući se u sumraku kao da je od suhog zlata. Pođvi-nuti rukavi do lakata otkrivali su dvije bijele, zaobljene i snažne ruke. A šaka joj je kao i stopalo ibila jaka i zagasita, a uz to mala i lijepo oblikovna. Okruglih, ... . . . ^...... ■ 71oblika, a ipak vitka, kretala se neusiljeno da je milina bilo pogledati. Shefford ju je zadivljeno promatrao.Skupa su prošli mimo mnoge kućice u selu. 2ene su ih pozdravljale, a djeca bojažljivo pratila očima, izvirujući kroz vrata. Shefford se trudio i tražio riječi da nešto zanimljivo kaže, ali kako mu to nije polazilo za rukom, odluči da prije rastanka zaviri pod njen široki rubac, koji joj je sasvim zakrilio lice.Odjednom djevojka upita brižnim glasom:— Čini mi se da vi šepesate. Dopustite, molim vas, da ja ponesem veklro, ionako smo skoro stigli.— Šepesam, rekoste? — uzvrati on. — Pa možda malko i šepesam. Putovanje je za mene bilo suviše naporno, jpa ipak, ako nemate ništa protiv, i dalje ću ga nositi.

33

Stignu tako do borika, a onda udariše drugim pute! jkom i uskoro se nađoše pred kućicom kao što su i druge bile, samo što je u ove bio trijem iz kamena. Do Sheffoirda dopre miris izgorene smole, a potom opazi kako se iz niskog dimnjaka penje u zrak stup dima.— Najljepše vam se zahvaljujem, gospodine Shef-forde — reče ona.— Kako! Znate moje ime? — upita iznenađeno mladić.— Gospodin je Withers o vama govorio jednoj mojoj susjedi, a ona opet meni.— E, sad razumijem! A vi...Zastade. Djevojka ništa ne reče već se udalji i tek kad se u trijemu našla, uspio je da joj vidi lice koje je dotle sakrivao krajičak rupca. Budući da je sada' bilo u sjeni, on zakorači naprijed, povučen porivom kojemu se nije mogao oduprijeti, da bi ga što bolje vidio. I spazi tada dva ozbiljna i tužna crna oka kako ga promatraju. Nije mogao odvratiti pogleda s tih očiju. Jedva se nazirao, i to vrlo nejasno u sumraku što se bijaše sipustio, ostali dio lica, ali on osjeti da je i njeno lice milo i lijepo. Djevojka spusti glavu, a rubac ponovo prekri lijepo lice, i velike, divne oči.— Molim vas ... oprostite — brzo reče mladić, povlačeći se natrag. — Možda sam postupio bezobzirno. Withers mi je pričao o djevojci koju je nazivao... govorio je kako sliči jednoj vrsti vaših ljiljana, Sago72Lily — on reče. — To me doduše ne opravdava što sam zavirio pod rubac u vaše lice. Oprostite, bio sam radoznao; pitao sam se nije li...Zastane, neodlučan da li da nastavi; činilo mu se da je taj njegov govor njoj morao izgledati čudan Ona je časkom stajala nepomično, vjerojatno gledajući ga ispod rupca, a zatim reče:— Da, tako me zovu, ali moje ime je Mary.— Mary... a prezime?— Samo Mary — odgovori ona jednostavno — Laku noc.Shefford ne odgovori na njen pozdrav; ni sam niie znao zašto Djevojka podiže vedro i uđe u zamračenu kuću. Mladić brzim korakom krene natrag u logor Zanoćilo je> &VI U ZABAČENOJ DOLINIJedva da je Shefford i vidio njeno lice, a ipak je osjetio da ga ona zanima više od ijedne žene dotada. Vraćajući se u logor, premišljao je o razlozima uzbu-đenosti svoje duše i zaključi da oni uglavnom leže u pustolovnosti novoga života i tajnovitosti što je obavijala ovo neobično'selo.Zavukavši se u čefoad pokraj Withersa i Nas Ta Bega, trudio se da zaspi, ali uiza sav umor to mu nije uspijevalo. Njegove so misli neprekidno navraćale na onu čudnu djevojku koju su zvali Sago Lily. Svaki i najmanji detalj njihova susreta uskrsavao je u njegovu duhu: neusiljeno držanje i lagani hod, dražest njena lika, duga pletenica boje suhog zlata, ljepota bose noge, punačna ruka. Ali nikako da doizove u sjećanje obrise njezina lica; pred očima mu je lebdjela nejasna slika krasote i milja i dva velika tamna oka, koja su pomalo tužno gledala u nj. Najviše ga se bijaše dojmio njen glas, muzikalnost njegova tona i još nešto osim toga, nešto što nije mogao odrediti, možda ona neobična tuga što se osjećala u glasu Nas Ta Bega, nešto čega ima u glasu onih bića koja rijetko govore. Ali ta mu se pretpostavka učini besmislenom. Jer zbog čega ona, u stvari, ne bi smjela da se slobodno izražava kao svaka druga žena? A osim toga mislio je ina to kako je ona mormonka i vrlo vjerojatno jedna od onih tajnih žena, stanovnica tog sela. Pa i to njegovo zanimanje za nju, žar nije bilo besmisleno, stoga se trudio da na nju misli kao na svaku drugu od tih čudnih žena u tom tajanstvenom selu.74Bistrina Sheffordova tima i njegova sposobnost rasuđivanja, ni u trenucima kad mu je duša slobodno disala i kad je pred sobom jasno vidio bit problema, nisu imali nikakva utjecaja na njegova duboka, prvotna, mistična osjećanja. Osjećao je da je istina bila nešto sasvim drugo i da razlog njegova zanimanja za Mary nije bio u njenoj ljepoti, već u nečem sasvim drugom; bilo je to nešto čemu on nije mogao odrediti imena. Na kraju reče sam sebi kakvog bi zla moglo biti u tom njegovu maštanju, u tom ne baš nemogućem snatrenju. I ovo snatrenje i ona ljubav koju je

34

toliko priželjkivao bili su tu, neodvojivi u njemu, kao što su se tu iznad njega dizali visoki vrhovi s kojima se završavala stijenika kanjona. Stalni mračni očaj što mu je donedavna razdirao dušu bez traga bijaše nestao i kad je toga postao svjestan srce mu se nadme od uzbuđenja. Stoga je bilo logično da se prihvati ma čega što bi mu (pomoglo da zaboravi prošlost. Jedan nagon jači od samog razuma i volje vodio ga je određenim putem, i on je samo trebao da mu se pokori.Slijedećeg jutra Shefforda probudi glas Joe Lakea; ustane uz osjećaj zadovoljstva i dobre volje. Zar se on ikad i igdje za svog života probudio na tako lijepom mjestu? Sad je skoro razumijevao zašto je njegova prijatelja Ventersa i ženu mu progonilo sjećanje na Dolinu iznenađenja. Jutro je bilo jasno, svježe, mirisno, od čega se u čovjeku budio osjećaj životne radosti. Shefford se osjećao sav izlomljen od napora prethodnog dana, ali i vedro raspoložen. Nešto mu se novo i lijepo, izgleda, trebalo dogoditi.Srdačan »Dobar dan, Bi-Nai« pozdrav Nas Ta Bega radosno mu zazvoni u ušima. Withers i Joe ga dočekaše srni ješkom, učini mu se, punim dobrih želja. Eto, imao je prijatelje, 'imao je po&ao, a pred njim puče u svoj svojoj ljepoti čudan i pustolovan život kojim se isplatilo živjeti. Čak je i Nack-val izgledao drugačiji, ne više onako divlji, već poslušan i prijatelj skije raspoložen.— Ima li kakva posla za mene? — upita, osjećajući se raspoložen da se prihvati bilo kojeg posla.— Nema nikakva — smijući se odgovori Withers. A onda iga povuče na stranu i nastavi: — Meni se ne75žuri, a boravak mi je ovdje vrlo prijatan. I Joe bi rado zauvijek ostao ovdje. Upoznajte se, dakle, sa ženama i nastojte osvojiti njihove simpatije. Ove su jadnice većinom mlade žene, a žive tako osamljenim životom.. Govorite s njima, budite ljubazni i uslužni, tako da vas zavole. A onda im jednoga dana možete postaviti pitanje kakvo god vam se prohtije. Jučer s večera bijah odlučio da upitam staru mamicu Smith, nije li možda čula da se ikad govorilo o Fay Larkin. ali kad sam malo bolje razmislio, predomislio sam se. Ako ovdje ili u Stonebridgeu postoji djevojka s tim imenom, mi ćemo to već doznati, ali bolje se toj stvari oprezno približiti, ukoliko je tajnom obavijena. Kad se radi o stvarima skrivenim i tajanstvenim, onda mormone ne možeš nikako prokužiti, a umiješaš li se u njihove* stvari sebi si neprijatelja navukao na vrat. Moj bi stoga bio savjet, umilite im se koliko god možete, pa će se stvari same od sebe razviti.Fay Larkin! Sitnica je bila dovoljna da Shefford na nju zaboravi. Kako to, dakle? Duboko se zamisli nad tom čudnom pojavom, a stara mu ljubav ispuni srce.■— Shefforde, znate li što mi je sinoć govorio Nas Ta Bega? — ponovo će Withers još tišim glasom.— Pojma o pojmu nemam. A što je rekao?— Baš smo sjedili pored vatre kad ste se vi vratili u logor. Dok ste prolazili među cedrovima, izgledali ste zamišljeno. Indijanac vas promotri svojim pronicavim očima, a onda mi reče na navajo-narječju: »Bi--Nai je ostao bez porodice i bez vjere i došao je ovamo izdaleka u potragu za ženom. Nas Ta Bega je njegov brat...« Time je on mislio kazati kako će vam u svemu biti pri ruci. Ne znam što on sve misli učiniti za vas, ali vam mogu savjetovati da ga prihvatite za brata kao što on kaže. Moja mi je žena običavala govoriti o njemu prije nego sam ga poznavao. On je mudar čovjek i pjesnik i čini se da je opsjednut od duha pustinje. Vrijedno je imati, za prijatelja takva čovjeka i čuvati to prijateljstvo zbog samog prijateljstva. Imajte na umu, osim toga, ako je Fay Larkin još zatvorena u onoj dolini, osim Nas Ta Bega ne postoji drugi čovjek da vam je pronađe.76— Već sam prihvatio Nas Ta Bega za svog brata — odgovori Shefford. — Ubuduće ću ga još više smatrati takvim i ponosit ću se time.— A zatim postoji još jedna stvar — nastavi Wit-hers. — Imate li vi namjeru da se povjerite Joeu?— Da pravo kažem o tome uopće nisam mislio.

35

— Bilo bi to pametno, samo pričekajte da ga bolje upoznate, a i on vas da bolje upozna. On je već sada spreman'da vas brani i potpomažev jer ga je dirnuo u srce vaš slučaj. Možda vam se ne čini, ali on je vrlo pobožan čovjek, no moguće je da vam se nikad nijednom riječju ne obrati u pitanju vjere. Dakle, Shef-forde, idite samo dalje putem koji ste odabrali; možda će vam se učiniti mučan, ali od vas će napraviti čovjeka i odvest će vas već nekom cilju.— Bio sam sretne ruke, ja koji sam izgubio sve svoje prijatelje, jer sam naišao na... Čujte, Witherse, zahvalan sam vam, i to ću vam dokazati. Vidjet ćete da...Withers, međutim, diže ruku kao da ga želi zaustaviti. Shefford je shvatio da je pod svojom grubom korom trgovac bio duša od čovjeka.Dan je, dakle, počinjao s dokolicom. Njih četvorica su još bila za doručkom kad žene počeše dolaziti na izvor. Svakoj bi Joe dobacio prijateljsku i veselu riječ. A kako bi koja prošla on bi, s pogačom u jednoj, a sa šalicom vruće kave u drugoj ruci, naslonivši glavu na jedno rame, gledao za njom i kazao: — Bog i bogme morat ću se odlučiti i naći za sebe jednu ženu kao što je ona tamo.Shefford je slušao i promatrao. Neodređeno je osjećao kako zapravo čeka da se pojavi bijela prilika, prilika zbog koje je u njegovu sjećanju sve drugo /bivalo manje važno. Na kraju je opazi: Mary, obučena u istu onu bijelu haljinu, sa istim onim rupcem na glavi, lagana i slobodna koraka kao i jučer. Osjeti kako ga u isti mah podišao lagani srh i nekakvo neobično čuvstvo žaljenja.Joe Lake pusti ispotiha zvižduk udivljenja, a pri tom je uporno promatrao djevojku.— Aha! Ovu ovdje još nikad nisam vidio! — objasni on stalno je gledajući.— Tu djevojku zovu Sago Lily — reče Withers.77— Ne bilo me ako joj se ne ponudim da joj ponesem vedro — nastavi Joe.— Pa tako padnete u nemilost kod svih drugih žena koje su otišle na izvor, zar ne? •— uzvrati trgovac. —- Ne, Joe, ne istrčavajte se, već poslušajte mene.— Ali njeno je vedro veće od vedra drugih žena! — slabo se usprotivi Joe.— Tako je, no vi biste morali dobro znati što bi o tome mislile ove žene. Da je ona prije drugih stigla na izvor, onda biste to mogli učiniti; ali sada... Time biste samo upali u oči svima drugima.Joe posluša Withersov savjet, jer je ostao da sjedi na svom mjestu. Uto se djevojka vrati s izvori sa punim vedrom. Prolazeći ispred četvorice ljudi, tihi »Dobar dan« izleti ispod široka rupca. Shefford je primijetio da je ovaj put bila obuvena u mokasinke i da je vedro nosila s više lakoće. Čim je djevojke nestalo, on opet osjeti onaj neodređeni, neobjašnjiv osjećaj žaljenja.Joe Lake glasno uzdahne.— Morat ćii se zbilja odlučiti da nađem jednu ženu kao što je ona — reče.Te već uobičajene riječi izgovori ozbiljnim tonom i nekako zamišljeno.Kao prvo tog istog jutra, ■VVithers povede Shefforda da obiđe (kućicu koja je služila kao škola. Bila je nešto veća od drugih kuća, a sastojala se od jedne jedine prostorije s dvoja vrata i više prozora. Kad je Shefford ušao unutra, prostorija je bila puna djece razne dobi, od šest do deset godina; djeca su sjedila u grubo izrađenim klupama.Bilo je tu pedesetero snažne, rumene djece, obučene u odijela sašivena kod kuće. Mlada se učiteljica našla u neprilici, kad su posjetioci ušli u razred, dok su školarci izgledali uplašeni, tako da su se pridošlice morale povući, a da nisu uzmogli čuti niti jednu jedinu riječ obuke.Poslije toga Withers i njegov drug odoše u posjetu Smithu, Henningeru i Bealu. Shefford primijeti da su ga i muževi i žene srdačno primili. A preko onih par riječi što ih bijaše izgovorio postao je svjestan pažnje koja će mu biti posvećena kadgod mu se svidi da kaže koju riječ. Taj se dobar svijet ponašao jednostavno i78ljubazno. Shefford ne primijeti na njima ništa što bi čovjeka moglo smetati. Ljudi su bili mirne i blage ćudi, a kad su šutjeli na licu im se javljao izraz sabrane ozbiljnosti. Žene su samo prividno izgledale mirne i ravnodušne, ali on je s lakoćom mogao naslutiti kod njih žestinu suzdržavanih osjećaja, osobito kod onih mlađih koje je kasnije upoznao. To ga iznenadilo kao što ga je

36

iznenadila i činjenica da su skoro sve bile ljupke, a neke izvanredne ljepote. Pobudile su u njemu veliku radoznalost, i to sve zajedno, kao jedna za jedinica; posebice, metuđim ni jedina nije privukla njegovu pažnju. Bijahu različite između sebe i po izgledu i po karakteru, kao što i inače biva kod žena »u svim društvenim slojevima. Ipak se iSheffordu učini da je kod svih njih dolazila do izražaja jedna zajednička crta, to jest silna žudnja za nečim išto nije uspio razumjeti što bi moglo biti. Je li to želja za srećom? Možda ne, jer naizgled šu'foile sretnije od mnogih drugih žena. A da li su zaista bile tajne žene, kako je Withers vjerovao? U tom bi se slučaju, onu njihovu žestinu osjećaja, moglo pripisati izvanrednoj situaciji u kojoj su se našle. U svakom slučaju Shefford se vratio u logor uvjeren da je vidio nešto vrlo zanimljivo, što je davalo priliku za duboko razmiišljianje.Rečena su mu imena tri žene, a što se tiče ostalih čuo je da su njihova imena varirala između Rute, Rebetke i Ivane. Nije mogao zapamtiti sve; bile su to majke one krepke djece, a što se tiče očeva, za njega su oni bili legendarna lica. Shefforđu je bio poznat život na univerzitetu, život u župi i uopće u svijetu, dakle, poznavao je žene u Izvjesnom pogledu. Mormon-ke su, govorilo se, bile vjerojatno drugačije od drugih zbog čudnih prilika u kojima su živjele i s kojima su se, izgleda, pomirile. Ima li se, međutim, u vidu temeljna istina da je u pojmu majke uključen pojam žene, njemu je bilo jasno da su te osamljene i odvojene žene, ma kakav bio da bio njihov položaj, samim tim što su bile majke bile svjesne i svog položaja žene. Ako su patile, nisu toga pokazivale. Uostalom, govorilo se, mormoni su otvoreno a gentili potajice kršili zakon koji je nalagao da svaki čovjek može imati samo jednu ženu. Mormoni su priznavali svoje vlastite žene i štitili svoju djecu, dok su gentili priznavali samo jednu79ženu iako su imali i druge. Bilo je jasno da mormoni nisu bili u pravu, ali zar gentili nisu bili još manje?Slijedećeg dana Joe Lake je trebao s Withersom otputovati za Stonebridge. Ali mormon nije baš pokazivao oduševljenje da napusti selo.— Bolje će biti, Joe, da pođete sa mnom — ozibiljno će trgovac. — Čini mi se da se previše zanimate za Sago Lily.Lake ne odgovori, ali je bilo jasno, po izrazu njegova lica, da je Withers pogodio tačno u cilj. Trgovac poslije toga, ne prozbori ni riječi više, jedino se pozdravio sa Sheffordom, i krene na put. Kad je Joe to vidio, mada preko volje i mračna lica, uzjaše svog dorata i pođe za njim. Kako je i Nas Ta Bega također krenuo u posjete nekim Indijancima, tako je Shefford ostao sam u selu.Prošlo je dosta vremena. Shefford se toliko sprijateljio s onim ženama kao da je godinama živio međii njima. I po svom duhu, i vještinom govora, i svojim poznavanjem stvari bio je on svjetski čovjek i tim se svojim darovima razmetao pred mormonkama, ali ne sa sebičnim ciljem. Veselilo ga videći da su one u razgovoru s njim bivale vedrije i radoznalo se raspitivale. Više je puta sreo 'Sago Lily i kod izvora i na putu, ali joj lica još nije vidio na danjem svjetlu. Obazirao se stalno sa željom ne bi li je gdje ugledao i priznavao da su za nj bili najljepši oni dani kad ju je uspio vidjeti. Uza sve to, zbog razloga i njemu samom nepoznatih, namjerno nije htio da je traži. Razgovarajući s drugim ženama, uvijek se potajice nadao da će razgovor pasti na nju, no to se nikako ne dogodi, stoga on zaključi da lijepa Mary, vjerojatno, ne bijaše u najprisnijim odnosima s drugim ženama, mada je s pravom trebalo obratno pretpostaviti, s obzirom na ograničeni broj žitelja u selu. čitavo selo i nije bilo drugo do jedna velika obitelj, ali djevojka Ikao da se držala po. strani ili je možda po strani bila, držana. Naravno da je to samo podsticalo njegovu radoznalost.Običavao je svakog poslijepodneva svratiti mamici Smith na par sati ćaskanja. Isprva mu je ona govorila načinom po kojemu se moglo naslutiti da bi ga ona htjela privesti mormonskoj sekti; njen muž i druga dva mormona, polazeći od njenih riječi, govorili su o svo-80joj vjeri, ispočetka tobože slučajno, a sto dalje sve se više upuštali u slobodno i jednostavno izlaganje svojih vjerskih načela. Shefford-se pri tom držao smjerno i pažljivo slušao. Nema sumnje, njemu je bilo milije mormonstvo od bezvjerstva, a čini se da su ga baš bezvjercem

37

smatrali, ili barem ravnodušnim čovjekom prema vjeri, pa su želili da spasu njegovu dušu. Shefford je vrlo dobro znao da se neće nikada ni mormonima ni bezvjercima prikloniti. Slušao ih je, međutim, i dolazio do uvjerenja da je taj svijet odlučan i jednostavan u svom vjerovanju; zaslijepljen, možda, ali iskren i pošten. Primijetio je također da je mamica Smith bila jedina žena u selu koja mu je govorila o vjerskim pitanjima. Valjda zato što je pripadala starijoj generaciji, dok su mlade žene pripadale sadašnjoj; Shefford je često razmišljao o toj značajnoj razlici. Vrijeme je malo-pomalo prolazilo a u njemu je sve više jačao dojam da oko tih žena lebdi sjena neke tajne. Bilo je riječi i pogleda takvih po kojima je izbijalo na vidjelo da su i u tom selu, kao posvuda na svijetu, gdje se žene nađu na okupu, na dnevnom redu antipatije, naklonosti, ljubomore, svađe. Slične je pojave već prije primjećivao u svojoj župi i morao, ne bez gorčine, priznati da iskustvo prošlosti nije bilp baš uzaludno.Slueilo mu se tako da je jednoga dana tobože nehajno na račun Mary napravio jednu primjedbu, ali takvu na koju je ujedno trebalo i odgovoriti. Odgovor je naoko bio sladak a, u stvari, pun otrova, kako to već biva u žena koje izjeda zavist. Nije više navaljivao, ali to ga učvrsti u njegovu uvjerenju.Tog istog dana čekao je Mary kod izvora, no ona nije došla, stoga odluči da je potraži kod njene kuće.Padao je mrak ikad je stigao Marynoj kućici; pod borovima sjena je postajala sve gušća. Ni prozori ni vrata ne Ipijahu osvijetljeni. Međutim, ispod trijema zamijeti bijelu pojavu, koja se diže kad se približio. Djevojka je očito bila iznenađena.—• Dobro veče — on pozdravi. — Ja sam, Shefford. Mogu li malko porazgovarati s vama?Ona ne odgovori odmah. Njena šutnja potraja, tako da se mladić počeo osjećati u neprilici. Na kraju ona reče:6 Duginim tragom81— Bit će mi milo.Pod trijemom je bila klupa; Shefford je radije sjeo na stepenice.— Upoznao sam se ovdje skoro sa svima, osim s vama — otpoče.— Bila sam stalno ovdje — uzvrati ona.Ženski odgovor. Djevojka nije bila sramežljiva, ali ni suviše sigurna u sebe. Kako je bila u sjeni, Shefford joj nije mogao vidjeti lica.— Stoga sam želio da vam dođem u pohode — nastavi on.Sago Lily se malko pomakne. Shefford osjeti kako mu dušu obuzima neki čudan, neobjašnjiv mir, mada je bio svjestan ozbiljnosti i važnosti tog trenutka.— Da li biste bili tako dobri, pa sjeli ovdje? — ipo-novo će on. — Tu je i nekakvo ćebe, koje će vam dobro poslužiti.Ona udovolji njegovoj želji. Sheffordu se sad pružila prilika da joj vidi lice, mada nejasno u sutonskoi izmaglici, i na taj pogled mukom umukne. Učini mu se da je u sjeni nazreo bijeli cvijet ljiljana, jedan od onih rijetkih i savršenih što su, Withers je govorio, bili sama draž divljih kanjona. I vidjelo se da je bila djevojka, samo djevojka. Sledila je na pokrivaču nepokretno, gledajući-ravno pred sebe i kao u očekivanju. Shefford primijeti lagano gibanje njenih grudi.— Želio sam razgovarati s vama — preuze on brzo, «a željom da rasprši sjenu nelagodnosti koja se bila uvukla među njih. — Svi su ovdje bili dobri prema meni, i satima se znalo razgovarati o koječemu. Ali nikome dosad nisam ni slova pisnuo o onome što mi toliko leži na srcu. I zbog toga mi se moj položaj i čini dosta neobičnim. Vama, međutim, želim reći zašto sam došao ovamo. Osjećam potrebu da se nekome povjerim i otkrijem svoju tajnu, i za pomoć se obratim. Hoćete li mi vi pomoći? /— Hoću, ako mi to bude moguće — odvrati ona. —-Vidite, nekome se moram povjeriti, ili vama ilinekoj drugoj od ovih žena. Sve ste mormonke i ja time ne mislim kazati ništa ružno o vama, naprotiv vjerujem da ste sve dobra i plemenita srca; ali to se ispriječilo i stavlja me... da, stavlja me u položaj da mi je

38

82naprosto nemoguće sasvim razgaliti dušu. Sto, dakle, vi savjetujete da radim?Ona ne odgovori; njena je šiutnja vjerojatno značila da ne zna što bi mu savjetovala. Shefford je, međutim, osjećao da se nalazi na dobrom tragu i nije mu bilo žao što se pokorio svom porivu koji ga je doveo ovamo i silio ga da govori kao što je govorio. A da je i požalio bio bi nastavio kako je počeo, jer je mistična snaga što ga je vukla bila jača od razuma i potrebe da se oprezno ispita teren.Sve je rekao: o svom djetinjstvu, o svojoj sklonosti prema slikarstvu kojega se morao odreći, o svom svećeničkom pozivu i poslu, i na kraju o događajima koji su ga natjerali u pustinju.— Oh!... Zbilja mi je žao! — ona će jednostavno. Na slabom sutonskom svjetlu njeno se lice nejasno ocrtavalo. Ipak Shefford koji ju je promatrao, zakleo bi se bio da, ukoliko je ikad u svom životu vidio sjedinjene ljepotu i osjećajnost, to je onda bilo u tom trenutku. Djevojka je izgledala duboko dirnuta i kao da je sasvim zaboravila na sebe, otkrivajući iskreno i drage volje svoju mladalačku simpatiju, blagost i tankoćutnost svog nevinog srca. Gledala je u posjetioca svojim velikim, sjajnim očima, kao da bi mu htjela prodrijeti do u dno duše. U izrazu njenih čarobnih očiju Shefford primijeti još nešto: reklo bi se da joj je ovo prvi put što ovako govori s jednim čovjekom i da joj je do ovog trenutka svaki čovjek bio potpuno tuđ.— Hvala — reći će Shefford. — Lijepo je što mi to rekoste. Vidim da se nisam prevario u svom predosje-ćanju. Želio bih da postanemo prijatelji— I ja... ako bude moguće.— Ako bude moguće!? ... A zaštp ne bi bilo moguće, recite mi? — zahtijevaše Shefford.— Ne znam. Nisam nikada imala prijatelja. Ja... Eto, gospodine, i ne radi se tu toliko o meni... Jao, bojim se da neću moći da vam budem ni od kakve pomoći!Glas joj je podrhtavao od snažnog uzbuđenja. Shefford pomisli kako bi možda bilo potrebnije njoj pružiti pomoć, pokazati simpatije i ljubav. Ali cn se nije mogao pouzdati u mišljenje što se temeljilo jedino na promatranju jedne vrste žena različitih od onih što ih je dotada poznavao.83— Možda biste mi baš vi mogli pomoći — otpovrne. — Da vidimo: ja ne zahtijevam, da mi govorite o sebi; no ljudski ste stvor, djevojka, skoro žena, pa zašto ne biste mogli o sebi govoriti? Čak i kaluđerice mogu q sebi govoriti.r—Kaluđerice? Što je to?— Kako? Ne znate što je kaluđerica? To je sestra milosrdnica, žena koja se odrekla svijeta i posvetila bogu. Znate, vi mormonke u neku ste ruku nalik na kaluđerice. Vaše vas je odricanje prikovalo za ovu samotnu dolinu... Kao što vidite, govorim vam slobodno. Jedna riječ vuče drugu pa je vrlo lako moguće da ću najzad reći ono što inače ne bi smjelo biti rečeno. Žalosna je to činjenica, jer osjećam da bih se u svemu vama mogao povjeriti.— Recite mi onda što vam je na duši —uzvratidjevojka.Shefford je oklijevao; srce mu je snažno tuklo. Više . od ičega bilo mu je stalo da se prema djevojci ponese pošteno, jer je vidio kako se njena duša otkriva pod toplinom njegovih riječi, Iz mraka su ga promatrala dva velika oka. Svjetlo zvijezda nejasno je obasjavalo bijelo lice i kosu kao suho zlato.— Kažem vam — nastavi mladić — predosjećam da se u vas mogu pouzdati, te ću se stoga potpuno pouzdati, kad se pokaže da je došlo vrijeme. Čudna je to stvar, ova potreba da vam se povjerim. Iz osjećaja sebičnosti, možda... Ali bit ću sasvim iskren. Mogao bih pričekati još koji dan, dok se bolje ne upoznamo; siguran sam da to nije potrebno. Utoliko me zanima sudbina vas žena mormonki, a činjenica da... Smisao ovog sakrivenog sela, kratko rečeno, tako je... tako je strašan za mene..... Ali ta se stvar mene ne tiče. Htio sam vam, međutim, reći da sam mnoga poslijepodneva proveo u razgovoru s njima i pri tom sam primijetio da se ne družite s njima. Osamljene su te žene, zaista su osamljene, ali manje od vas. Svako veče prolazim ovuda, ispred vaše kuće, i još nisam vidio svjetla u vašim prozorima ni nekoga da se glasa. Makar i ne htio, to me prisiljava na razmišljanje. Nemojte me zbog toga prekoravati, molim vas, ni pobjeći od

39

mene. Moguće da nisam u pravu, ali, eto, radoznao sam, te se pitam kakvo bi značenje moglo sve to imati. Tko ste vi?34Mary ... Mary i kako još? Možda mi i nije do toga bat naročito stalo. Vidite, došao sam da vam pričam o stvarima koje se mene tiču, a sad bih, eto, htio... htio bih... kako da kažem? Ukratko, htio bih da vam život bude manje pust za vrijeme dok se budem zadržao ovdje. To je, eto, ono. Nemojte mi to uzeti za zlo. Ako pristanete^ s više ću lakoće moći da vam svoje tajne otkrijem. Vi ste mormonka, a ja... ja sam čovjek nemirna duha, došao da se sklonim ovamo u pustinju. Uza sve to mi možemo jedno drugome biti pri ruci... Varam li se možda?— Ne, ne! — živo uzvrati ona.— Znači, bit ćemo prijatelji. Hoćete li imati povjerenja u mene? I hoćete li mi pomoći?— Hoću, ukoliko se pruži prilika i hrabrost me ne izda.— Pretpostavljam da ćete imati hrabrosti da uradite ono što i druge žene ovdje rade.Djevojka ne odgovori. Bio je ganut njenom bolnom šutnjom i bilo mu žao za sve što bijaše rekao. On se nije zaustavio da bi se udubio u svoja nova osjećanja. Znao je, međutim, da će poslije toga neobičnog razgovora imati napretek materijala za razmišljanje. Ono što mu je u tom trenutku najviše upalo u oči, bilo je djevojčino lice: previše blijedo, a da ne bi primijetio, i pri onom slabom svjetlu, da je problijedila; pa njene ruke koje je nervozno stiskala jednu.u drugoj; pa vidljivo bibanje njenih prsiju. Sigurno to nisu bile posljedice njegovih, tuđinčevih, riječi. Shefforda to ispuni nemirom i zbimjenošću, ali i još ga neodoljivi je vuklo njoj. Nije rekao ono što je bio naumio da kaže, već prvo što mu je na pamet palo, i to vjerojatno nije rečeno u najlogičnijem slijedu. Što ga je, dakle, pri tom. ■ vodilo?— Marv— primijeti on živo — kažite mi... Imate li vi roditelje? Imate li brata, sestru? Odgovorite, molim vas! Nešto me sili da vas baš to pitam.— Mrtvi su... Svi... Već mnogo godina — odgovori ona.— Koliko vam je godina?— Osamnaest, mislim, ali nisam sigurna.'■— Vi ste potpuno sama, zar ne? — Shefford blago izgovori te riječi, kao da je pogađao da je to tako.85—• Sasvim sama! — poviče ona. — On, bože,,.sama da svisneš od samoće!Shefford vidje da plače. Bilo je u nje djetinje na-glosti i strasti žene. Mladić se zagleda u bijelo, svjetlucavo zviježđe, a potom oči upilji u sagnutu glavu pod gomilom zlatnih kosa. Sad je on bolje znao kako stvari stoje, jer da se slomi bilo je dovoljno par prijaznih riječi. Kakav god da je bio njen život, bijaše sigurno da ona nije imala nikoga kome je bila draga, nigdje nijedno prijateljsko srce.Malo zatim Sago Lily dođe sebi; jedino je u licu izgledala još blijeda, a iz zasjenjenih velikih i tamnih očiju izbijalo je nešto tragično. Potom se malo-pomalo pribere i smiri i osta nekako odsutna, nalik na druge mormonke u selu.— Shvaćam — najzad će mirno Shefford — shvaćam i nije mi žao što sam onako govorio. Prijateljski su moji osjećaji prema vama, ma kakve da su vaše nevolje; jedino vas molim, ne dajte da vam se u srce ponovo uvuče ona vaša hladnoća, i dopustite da vam povjerim svoju tajnu.Vidio je da se tegla iz ravnodušja koje ju je počelo obuzimati; premišljala je pri tom i on osjeti neizrecivu milinu u srcu primijetivši da njegova riječ ima utjecaja na nju. Na kraju djevojka sagne glavu u znak pristanka i Shefford otpoče svoju priču. Bila je naprosto nepomična, dok ga je slušala, na čudan način nepomična i kao da se u (kamen pretvorila, ili se tako samo činilo njegovoj živoj uobrazilji?I ispriča joj o Bess i Ventersu, o Lassiteru i Jane, o maloj Fay Larkin, o sretnom i tragičnom životu u Dolini iznenađenja. A završio je ovim riječima:— Kad me se moja crkva odrekla, u vrtio sam sebi u glavu da krenem u zabačeni Utah i oslobodim Fay Larkin iz njena neobična zatvora; ta me želja silno zahvatila, kao nijedna a mom životu. Pođe li mi za rukom da je nekako spasim, uvjeren sam da će ona za uzvrat spasiti mene.

40

Ne mogu tvrditi da sam zaljubljen u nju, u Fay Larkin, pa kako bih i mogao biti, kad je, u. stvari, nisam nikada ni vidio, te za me i nije drugo do jedno snoviđenje. Ipak, čvrsto sam uvjeren, postane li ona stvarnost, prava pravcata djevojka, tada... tada bih se zaljubio u nju.iPUfilje Shefforđ~- Jedino ... jedino u nebu. ponoviti ono što c?ete n^l re«? Pokušat ću. Jeste li kada što čuli o Fay Larkin* Jesam.- Jesam - e •: • JeSte U ie kada vidjeli? ' jaše odgovor, istisnut slabim glasom.87Proželo ga čuvstvo neizrecive zahvalnosti. Nije se ni u snu nadao takvu uspjehu. Pomislivši na slijedeće pitanje čitavo je njegovo biće zadrhtalo od strepnje i nade. Nije nikad vjerovao da bi to moglo biti tako teško i da će ga tako duboko uzbu'diM. Dušu mu prožela neobična toplina i dubok osjećaj sreće, a samim tim nestade studeni i mračne sjene sumnje, kao da nikad ni postojali nisu.— A gdje se sada nalazi Fay Larkin? — najzad upita, od uzbuđenja promuklim glasom.Nagnuo se nad Sago Lily, skoro je dotičući, da bi uhvatio odgovor.Ona prošaputa jedva čujnim glasom:— Ona ie.. .umrla!Shefford se polako diže. Zatetura kao od snažnog udarca. Gorčina ga osvijesti; dugim se koracima udalji i utone u tamu osvijetljenu jedino sjajem zvijezda.VIISAGO LJILJANINas Ta Bega se vratio iste večeri, a slijedećeg jutra, to jest u nedjelju, vratio se i "VVithers u pratnji dostojanstvene ličnosti debela tijela, sijede brade, u crnom redengotu.— Ovo je moja desna ruka — reče trgovac, predstavljajući Shefforda uvaženoj ličnosti. — Shefforde, ovo je biskup Kane.Shefford se nakloni s dužnim poštovanjem, primijetivši da ga dva svijetloplava oka pažljivo promatraju. Biskup je bio čovjek u godinama i izgledao sav uduben u razmišljanje. Pri govoru se držao važno, birao je izraze često se služeći biblijskim izrekama i usporedbama. Kasnije upita Shefforda, ne bi li htio prisustvovati božjoj službi koju će on služiti toga istog jutra. Dobivši jestan odgovor, udalji se prema drugoj strani sela.— Vjerujem da mu se vaš izgled svidio — reče Withers.— U svakom slučaju, vidio sam da me dobro odmjerio — uzvrati Shefford.■—A što S'te vi očekivali, zaboga? Nikad nisam čuo da se takva što dogodilo, to jest da se ovako naočit mladić, kakav vi već jeste, sam našao među tolikim mormonskim ljepoticama. Kad jednom upoznate mormone, uvjerit ćete se da nisam pretjerivao u svojim riječima. Biskup je prava ljudina, nadasve. iskren i pošten čovjek. Što se "tiče vjere veliki je tuponja, aliu pogledu svega ostaloga nema mu prigovora. O vama sam mu rekao sve što sam bolje mogao. Mormoni odozdo, iz Stonebridgea bijahu bijesni što nisam tražio njihov pristanak prije no što sam vas doveo ovamo u selo; a da sam ga pitao, naravno da ga ne bih dobio. Joe Lake je izgladio čitavu stvar; zdušno vas je branio i uspio ih uvjeriti, jer velik je njegov ugled među njima.— Prema tome što rekoste, znači da mu mnogo dugujem — odgovori Shefford. — Nadam se da ti dugovi neće narasti toliko da ih neću moći vratiti. A gdje je Joe? Zar je ostao u Stonebridgeu?— Da. Sam je htio ostati ,a kako je posla bilo napretek drage sam volje pristao. A sada, Shefforde, poslušajte par riječi o Shaddu. Taj prokleti mješanac je pomahnitao. Zamislite samo, njegova je banda iz pušaka pobila nekoliko Pluta, nedaleko odavde, duž same granice; a počinila je još jedno razbojstvo pred par tjedana. Četa se kauboja bila dala u potjeru za njim, ali on im je, lisac prokleti, uspio umaći. Vi znate da nam je bio za petama. Nas Ta Bega tvrdi da se na

41

izvjesnom mjestu zaustavio. U Stonebridgeu sam saznao, međutim, da prema mormonima pravi lijepo lice, jer bi preko njih htio uspostaviti.prijateljske odnose s Indijancima. On, znači, zna za ovo selo, i vjerojatno je zbog toga, pošto nas je neko vrijeme slijedio, odustao od potjere. Nije se htio ovdje izložiti. Ali sigurno čelka u zasjedi na naš povratak. Stoga mislim, bit će bolje da se ja sam vratim u Kaventu; udarit ću, dakako, drugim putem, dok biste vi, naprotiv, ostali ovdje sve dok Joe i Nas Ta Bega ne budiu smatrali da na povratku neće biti neprilika. Tada možete okrenuti prema Navajo gorju, gdje ćete sastaviti karavanu da biste prebacili robu u Kaventu; na povratku ćete udariti preko Zapadnog kanjona i Crvenog jezera, a odatle putem kojim ste k meni stigli. Joe Lake će odlučiti što da se radi. A vi biste dobro uradili u međuvremenu da se oboružate pištoljem i naučite kako se s njim barata: prije ili kasnije doći će do toga da ćete samo kuršumima sebi protkrčiti put.Izgledalo je da Shefford nije s oduševljenjem, kao inače, dočekao taj (plan; trgovac ga pažljivo promotri.90— Nu, a što je to sad s vama? — upitat će.— Danas, rekao bih, vaše oči ne blistaju kao obično. Kao da ste malko potišteni.— Nisam dobro spavao prošle noći — odgovori Shefford skrenuvši očima u stranu — pa sam jutros, kao što rekoste, malko potišten. No proći će već.— A kako ste se ovdje snašli, s ovim ženama?— Odlično, doista; uvjeravam vas da sam se zabavio. Prekrasno je ovo mjesto i privlačno zbog svoje neobičnosti.— Mormonke su vam se, dakle, svidjele?— Jesu.-— Jeste li često razgovarali sa Sago Lily?— Ne baš. Jedne sam joj večeri ponio vedro, a potom... a potom sam je vidio samo još jedanput. Većinom sam se zadržavao s drugima.-— Drago mi je što niste previše trčali za Mary. Joe je poludio za njom, a bogami nije ni pogriješio, jer ja još nikad nisam vidio djevojke u koje bi bilo takvo lice i tijelo. Opasno je ovo mjesto za svakog čovjeka, Shefforde; i stavite dobro u uši što vam kažem: za svakog čovjeka, kažem vam, pa i za vas koji mislite da ste se pozdravili sa svijetom. Lako ise može slučiti da se koja od ovih žena zaljubi u vas; ne bih se nimalo čudio tome, jer, po mom mišljenju, sigurno nisu zaljubljene u svoje muževe. Vjera ih drži na uzdi, a ne ljubav, a osim toga, one i nisu prave već tajne žene, i to bog bi ga znao koje po redu. To znači da su njihovi muževi stari, te im se djevojačka mladost i draž sviđaše, tim prije što su sušta suprotnost njihovim pravim ženama. Najzad da stvar bude ljepša sakriše ih ovdje, u ovu osamu, daleko od svega i od svih... Jeste li ikad štogod gore čuli?— Zaista nisam, Withers.— Pa dobro, jesu li u tome razlozi vaše potišteno-sti? Poslušajte vi mene, Shefforde. pokažite nasmijano lice koliko vam je god moguće. Samo nebo zna koliko bi dobro učinilo ovim jadnicama da se sve, do zadnje, zaljube u vas! Neće biti zla, budete li imali malo soli u glavi. Shvaćate li? Možda se ja izražavam isuviše prosto za čovjeka vašeg odgoja, no na kraju krajeva onako je kako ja kažem. Mormonstvo je divna i dobra stvar, neka, ali je i ljudska priroda stvar za sebe. Još nešto:91Ipustite Sago Lily neka je voda nosi. Nadam se da va« nisam uvrijedio rekavši to, a, Shefforde?— Dakako da niste! Naprotiv, moram vam zahvaliti, Withers — uzvrati Shefford i stavi srdačno ruku na trgovcevo rame. — Dobro je što ste me upozorili, jer u ovim nesigurnim danima, dok sam se dao u potjeru... u potjeru za duginim blagom, to jest u potjeru za himerama, ja više nisam u stanju da zauzdam svoje srce, ali sam zato siguran u svoju volju i u svoju čast Ove jadnice mogu biti bez brige, što se mene tiče... kao što su s obzirom na Joea i vas.Withers prasne u smijeh.

42

— Ajde, ajde, sinko, pogledajmo stvarima otvoreno u oči. U ljudi što vode samotan i surov život gomila se, da tako kažem, želja za ženom, a, ako baš hoćete, za tuđom ženom. Priroda je to tako udesila. A čini se da su ovamo, u ovo selo, dospjele sve najljepše djevojke iz Utaha. Pa čak se i ja, kad se ovdje nađem, mada je moje ponašanje bez prigovora, osjećam nekako nelagodno; milo bi mi bilo kad bih mogao nekoj od njih, na-primjer... onoj djevojci s licem kao ljiljan, šaputati ljubavne riječi. Ne sramim se da to priznam, čak sami Molly, hoću da kažem, svojoj ženi, o to^me govorio i ona je to shvatila. Što se tiče Joea, stvar je nešto ozbiljnija, budući da on nije nikad bio ni oženjen ni vjeren. Poludio je, kažem vam; meni je jasno da se to može dogoditi, jer bih i ja, znajte, da mi je ostati ovdje mjesec dana, najzad pobenavio.vVithers je b tim surovim istinama govorio sa smiješkom na usnama i sa čudnim plamenom u očima. Njegove riječi svrate načas Sheflordove misli na duboko značenje tragedije svih onih žena i učiniše mu je jasnijom nego što mu je do tog časa bila; osobito ga se doimala tragedija djevojke čiji je život bio tužniji, tmurniji. pustiji od života drugih žena.— Imajte povjerenja u mene, Withers — jednostavno reče.— Sjajno; želim vam da uspijete — otpovrne trgovac, i ode za svojim poslom.Nešto kasnije Withers i Shefford zajednički odoše na službu božju, koja se održavala u predvorju škole. Svi stanovnici sela, osim djece, bijahu prisutni. Žene su, s izuzetkom onih najstarijih, bile obučene u bijela92odijela; slika je bila izvanredne ljepote. Bilo je očito da sii one svoje krasne haljine čuvale za. nedjeljne sastanke; a bilo je očito da, ma koliko bio čudan njihov položaj, mormonke nisu bile siromašne, jer su službi božjoj prisustvovale pune nakita i skupocjenih čipaka. Shefford ih je u svojim mislima uspoređivao s kitom cvijeća, njemu nepoznate vrste. Više je ljubaznih osmijeha bilo njemu upućeno. Shefford nije mnogo mario; očima je tražio Sago Lily, s nadom da će joj barem sada moći dobro pogledati u lice. Sjedila je u prvom redu klupa, a nijednom ne okrene glavu. Shefford prepozna vitko tijelo, bijeli i čaroban vrat, kosu samo suho zlato. Prepoznao ju je, ali pod oštrim osvjetljenjem što je navalilo kroz prozore, njemu se činila drugom osobom, potpuno tuđom.Služba božja je počela s kratkom molitvom, na koju se nadovezalo pjevanje psalama. Shefford nikad nije čuo ni zanosniju glazbu ni slađih glasova. Duboko je bio dirnut. U sebi je vjerovao da je po svoj prilici prvi čovjek koji je upao u ovako čudnu pustolovinu. Zatvorio bi oči i činilo mu se da sanja.Nakon toga biskup održi propovijed koju je Shefford slušao s velikom pažnjom. U izvjesnom pogledu bijaše to najbolja propovijed koju je ikad čuo. Ali bilo jei stvari koje nijedan pametan čovjek nije mogao ozbiljno uzeti u razmatranje kao na primjer uvjerenje da se suština vjerovanja čitavog čovječanstva ograničila na Utah, da su mormonski proroci bili u direk-noj vezi s bogom, da je on sam, starina biskup, posjedovao skoro natprirodnu moć.Propovijed je bila beskrajna: trajala je sat i pol. Kad je služba božja završila, Shefford je pokušao da na izlazu pričeka Mary. Međutim Withers, ga odmah odvuče dalje, a on se nije usudio oprijeti, iz straha da trgovac ne primijeti njegovo pretjerano zanimanje za djevojku. S druge strane, zabrinulo ga ono što je čuo u biskupovoj bjesedi. Osim nedostataka kojih je bilo u mormonskom učenju, činilo mu se da je i ta vjera živjela u ograničenosti duha kao-što je živjela ona iz koje je bio udaljen. Zar ne postoji vjera u kojoj nema onih gore i onih dolje, vjera bez vlasti, takva u kojoj vlada duh bratske ljubavi? Nas Ta Bega, na primjer, nije znao za vjeru, ali je znao za ljubav i možda su se93kod njega vjera i ljubav slili u jedno. Da, Isusov nauk je nauk o ljubavi. Ali tko od onih što se na njega pozivaju, vrši njegove zapovijesti? Tko ih u duhu shvaća? I zar im slovom ne pridaju božanska svojstva, a u svakodnevnom životu ih smatraju neshvatljivima?Kasno poslije podne biskup Kane prođe jašući na konju pored logora i spazivši Shefforda zaustavi se i porazgovara s njim. Bio je ljubazan, pokazivao je skoro očinsku sklonost.— Je li se tvoja duša, sinko, okrenula prema pravoj vjeri? — ozbiljno će biskup.

43

— Da, vjerujem da jest—odgovori Shefford, veseo u svom srcu što je mogao, zahvaljujući načinu na koji je pitanje bilo postavljeno, odgovoriti brzo i iskreno.— Onda uđi u tor gospodnji. Ti si zasad izgubljena ovca. Bog će te blagosloviti. Kad budeš prolazio kroz Stonebridge, bit ćeš mi dobro došao.Tako reče i podbode konja gipkom grančicom, a zatim se udalji.Sutradan Withers otputuje i Shefford ostane ponovo sam u selu. U mislima se stalno navraćao na Mary; sjećanje na Fay Larkin kao da je bio sasvim pokopao. Čitav je dan proveo među djecom, igrajući se s njima i trudeći se da ih nauči novim igrama. 2ene su ga prijateljski gledale i rado s njim brbljale. S večere ode u posjetu mamici Smith; nakon toga, kad se u dolinu počeo uvlačiti mrak5 prođe mimo Maryne usamljene kuće.Ona, bijela prilika u tami, sjedila je kao obično pod trijemom. Odgovarajući na njegov pozdrav, blag joj glas zadrhti, kao da su njene jednostavne riječi značile nešto više od onoga što su izražavale. Shefford pomisli da je ona vjerojatno zadovoljna što ga vidi, možda čak i više nego što bi smjela biti. Stoga se približi i upusti u razgovor, siguran da će je bilo koji predmet razgovora zanimati. Ostao je d«ugo. kraj nje; na kraju ode, a da ni ovog put nije, na nesigurnu svjetlu zvijezda, uspio jasnije vidjeti djevojčino lice. Na rastanku mu ona stegne ruku, te se Sheffordu činilo, dok se vraćao u logor, da još uvijek osjeća njen dodir.Dani su brzo odmicali. Joe Lake se nije vraćao. Nas Ta Bega je vodio brigu o logoru i životinjama. Shefford je svaikog dana bivao sve snažniji i sve po-94duzetniji. Mnogo se trudio da bude od koristi ženama: pabirčio drva, učio djecu raznim stvarima, pomagao pri nošenju teških kablića. Skrene tok potoka i iskopa mali kanal za natapanje vrtova. Djeca su ga voljela, a ženama je bilo drago da ga vide i često su s njim, sad jedna sad druga, izlazile u kratke šetnje.Što ih je bolje poznavao, to je njegovo sažaljenje za te lijepe i mlade žene bilo veće. Bolila ga duša videći radost na njihovu licu kad bi se god našle u njegovu društvu; činilo mu se kao da u tim trenucima žele nešto zaboraviti. Vjerojatno je to držanje trebalo dijelom pripisati onom prirodnom očijukanju što je svojstveno svakoj mladoj i lijepoj ženi. Bijaše mu ih osobito žao onda kad bi primijetio kako njihova životna radost odjednom prelazi u ozbiljnost, žensku zabrinutost. Svake bi večeri svratio do Mary i zasjeo malo s njom ispod trijema. Nikad nije ušao u kuću. Ti su njegovi posjeti, koliko je on mogao primijetiti, ostali nezapaženi. Uostalom, malo mu je bilo stalo sazna li netko za njih. S njom je mogao govoriti kao ni sa jednom drugom: ona mu je, u stvari, ispunjala život. Mary je govorila malo; slušala je uglavnom. Shefford je opazio da je rado viđen gost, a kadikad mu se činilo da je zaljubljena u njega. Te bi ga misli, inače veoma mile njegovom srcu, nemirom ispunjale, te se trudio da ih odmah odagna. Smatrao je da je dovoljno ono što mu sadašnjost pruža.Kad bi došlo vrijeme rastanka, nije ga molila ds ne ide još, iako je bilo očito da upravo to želi. Stoga se Shefford zadržavao kod nje koliko je dulje mogao. Ipak nije ostajao do kasna. Opraštajući se s njim, blagi joj je glas zvučao kao najdivnija glazba. Sheffordu je još satima i satima treperio u ušima njegov čarobni zvuik. Cesto je dugo šetao pod zvjezdanim nebom nalik na čovjeka koji se bori sam sa sobom.Jedne večeri, baš kad se opraštao, htjede joj bolje zagledati u lice. Mjesec se sakrio iza srebrna oblaka. On reče:• — Mnogo sam se trudio ne bih li gdje ugledao jedan od onh ljiljana što ih vi ovdje nazivate sago ljiljani, ali zalud mi bila sva muika.— Niste ih još nikad vidjeli? — ona će naivno.— Ne. f95On je tim riječima dvostrukog smisla mislio na njeno lice i na lijepi nadimak što su joj ga dali; njena ga bezazlenost priječila da se još očitije izjasni. Zaista, kakve li razlike između nje i drugih žena!— Hoćete li da vam ja pokažem mjesto gdje rastu ti ljiljani? — uzvrati Mary.

44

— Kada? — Shefford živo upita.—• Sutra. Odmah poslije podneva doći ću na vrelo i onda vas povesti.Sutradan ujutro vrati se Joe Lake s vijestima koje su zabrinule Sheff orda. U Stonebridge su iz raznih indijanskih sela stigle uznemirujuće vijesti u vezi sa Shaddovim namjerama. Joe Lake nije bio raspoložen da se tu dulje čeka, već je smatrao da treba pokupiti prnje i što prije krenuti na put.-"Tek kad je ta odluka pala, Sheffordu postade jasno koliko mu je žao što mora napustiti selo.-Zamislio se nad tim otkrićem. Čitavo se jutro vrzao po logoru potišten i tužan. Ali umah nestade potištenostj i .tuge kad je, odmah iza podneva, primijetio bijelu i vitku spodobu kako se spušta putem što vodi k vrelu. Mary je dolazila na sastanak, Mary će ga povesti na mjesto gdje će vidjeti sago ljiljane; pred tom je činjenicom sve netragom nestajalo.Mary je i sada nosila široki rubac koji joj je, u stvari/ sakrivao lice. Izgledala je pod tim rupcem prava pravcata mormonska žena, i to je bilo u nekom čudnom kontrastu s njenim vitkim oblicima i sa zlatnom pletenicom što joj je visila niz leđa.— Dobar dan — reče ona stavljaj.ući na zemlju vedro što ga bijaše sa sobom donijela. — Želite li još uvijek... vidjeti ljiljane?— Dakako — odgovori Shefford i nasmiješi se pri tom.— Pripremite se za veranje.— Pripravan sam da s vama odem do na kraj svijeta.Ona ne uzvrati već odnese vedro na vrelo i tamo ga ostavi, a zatim s njim pored sebe krene kroz cedrov šumarak. Primijetio je kako ih Nas Ta Bega ozbiljno gleda dok su se udaljavali.Tog dana Shefford nije bio jako govori jiv. Sto se tiče Mary, ona je ionako najvećim dijelom bila ona(koja je slušala. Stoga su dugo vremena hodali šuteći, sve dok nisu stigli do mjesta gdje se kroz stijemku kanjona probijao stepeničasti uspon, toliko vrletan da Sheff ordu nikad na pamet ne bi palo da se tuda vere. Mary je predvodila ,laigana, brza, spretna (kao koza. On je pun udivljenja promatrao kako njene sitne mo-kasinke brzaju po glatkoj i strmoj litici. Htio se ugledati na nju i pade. On se šalio na račun te nezgode, no djevojka se (kanda zamislila. Uvjeravao ju je da mu nije ništa, na što ona smijući se dometne kako se ionako zarekao da će je pratiti kamogod pošla.— Ali ja nisam nikakva ptica! — usprotivi se Shefford.— Lakše ćete se verati alko izujete čizme — odgovori Mary. — Kad stignemo vrhu, onda je već lako.Shefford se odmah uvjeri da se mnogo lakše uspinjao uz vrletnu liticu samo s čarapama na nogama. Zatim ga djevojka povede stazom koja se u cik-caku uspinjala. Više ju je osjećao nego vidio ispred sebe; prisiljen da gleda gdje stavlja noge, nije dospijevao da diže očiju. Uspon je bio duži nego što je mislio; naposljetku stigoše na vrh, Shefford sav zadihan, a djevojka svježa: na nijoj se nije zapažao nikakav trag umora.S tog se mjesta vidjelo, kad se dolini okrenulo leđa, nekoliko niskih brežuljaka između gudura golemih i glatkih a po njima tu i tamo zelene i travnate pruge iz kojih izbija borovo i cedrovo drveće. Mary se uputi prema jednoj od tih pruga, a Shefford pođe za njom. Tek sada je opazio da je djevojka skinula rubac. Na maloj joj je glavi blistalo sunce u toplim tonovima, žutim kao staro zlato.Shefford ubrza ikorak ikako bi pošao uporedo s njom. No sada ga obuzelo neko 'čudno čuvstvo koje mu je oduzelo hrabrost da je pogleda u lice. Odmah potom uđoše u uski klanac; tu je raslo borovo i cedrovo drveće, a zrak mirisao po njima. Visoka trava bijaše sva u cvijeću.— Ovo su »indijanski kistovi« — reče ona pokazujući sitno i skrletno cvijeće. A onda nastavi da mu pokazuje drugo cvijeće, žuto, rumeno, ružičasto, dajući pri tom svakome za Shefforda potpuno novo ime. Odjednom ona prstom upre u liticu prekrivenu maho-7 Duginim tragom 97vinom i zelenim listićima među kojima su stidljivo* izbijali pupoljci nalik na pupoljak ljubica.— Ova se trava zove »loco« — reče Mary.

45

— Loco? — ponovi Shefford. -- Ako se ne varani to je španjolska riječ a znači »ktd«. To je, dakle, trava od koje konji pobjesne kad je jedu.— Upravo tako — odgovori Mary i nasmije se. Dok se smijala, nisi mogao a da je ne gledaš. Išlaje par koraka ispred njega, tako da joj je gledao obra& i sljepoočicu, koji su izgledali kao slonovača obrubljena zlatom njene kose. Koje li bjeline! Pod finom se puti nazirale sitne crte vena, dok se njen profil, jasan i čist, doimao hladno, skoro oporo. Najzad je Shefford bio siguran da je njeno lice, mada ga još ne bijaše svega vidio, bilo izvanredno lijepo; baš kao što ga je i zamišljao.Nakon toga klanac se skoro odjednom otvori u ravan koju su sa strane zatvarala dva okrugla brežuljka. Pred Sheffordom puče veličanstven vidik toojemu ni u isnu nije bilo ravna.Travnato tle svjetlozelehe boje spuštalo se u blagom padu prema valovitoj ravnici iz koje se daleko u dnu dizao goroviti lanac, čiji se isjeckan profil jasno ocrtavao. Tu i tamo izdvajale se čudne kamene gro-made, u jarko rumenim tonovima, i izbijale iz zelene trave kao učarani dvorci. Iz daljine je izgledalo da je golemu stijenku planine probilo stotine kanjona, a iz svakoga od njih stršilo sijaset visokih gudura u obliku kupola oštraca. Crvena se boja prelijevala u plavu bremenitu narančastom i zelenim nijansama. Na krajnjim tačikama obzorja sve isu se te boje slijevale u jedno kao u kakvu čudesnu dugu.Shefford nije mogao suspreći zvuk oduševljenja..— Ovo je Utah — reče Mary. — Cesto skoknem ovamo na par sati. Vidite li tamo dolje onu zagasita modru vijugu? To je kanjon San Juan. A ona tamna skoro crna crta, to je kanjon Escalante. Sasvim u dnu s lijeve strane, ona linija što se u različitim bojama prelijeva, to je Veliki kanjon. Priča se da ga ni Indijanci nisu sasvim istražili.Shefford ne odgovori. U stvari nije imao šta reći: promatrao je ganut i zamišljen. Zar je bilo moguće da su takva divna mjesta bila nepoznata ljudima?98Kolikim je mirom i kolikom snagom mogao ispuniti dušu pogled na taj divan (prizor! činilo mu se da ga nešto doziva iz onih kanjona, iz onih oštraca oholih i pustih, I on odluči da se ponovo, sam i ponizna duha, vrati na to mjesto da bi doznao što ga je toliko neodoljivo uzbudilo, oduzelo ami dar govora, i dušu mu ujedno proželo spokojnim blaženstvom.U takvom raspoloženju duha okrenuo se prema djevojci. Ona ga je promatrala. Prvi put je sasvim ugledao njeno lice, presretan što mu se ta prilika pružila baš u tom trenutku. Vidio je djevojčino lice, slično cvijetu, ljupko i nevino kao u bogorodice, ali s neobičnim, tragičnim izrazom tuge. Velike tamnosive oči, jasne kao zrak uokolo, ali i pume sjene, kao uzburkani potočić pri svjetlu zvijezda. Crvena usta u blagom zavoju mladosti. No bilo je nešto u tom licu što je ostavljalo dojam gorčine, potisnutog bola.— A gdje su sago ljiljani? — on upita iznenada.— Tamo dolje. Ovdje ne bi mogli rasti jer je su-.'više hladno. Dođite. — I on ju je slijedio jednom sta-' zom izloženom vjetrometini kojom se silazilo u zazele-njelu dolinu, na čijem se kraju nalazio mali kanjon; tu je blago žuborio potočić po šljunku kojim je njegovo korito bilo prekrito, Zrak je bio sasvim topao i osjećao se miris nepoznatog cvijeća.Mary se sagne i otkine jedan cvijet u travi.— Ovo je bijeli ljiljan — reče. — Sago ljiljani cvjetaju u tri razne boje. Crvenih i žutih ima u drugim kanjonima, u nizinama.Shefford uze cvijet što mu ga ona bijaše pružila i znatiželjno se u nj zagleda. Nije nikad vidio nešto tako lijepo i fino. Imao je tri velike latice, svinute u obliku kaleža, u svojoj bjelini čišći od netom napadanog snijega. Tučci su bili kao zlato žuti, miris je cvijeta bio sasvim slaib, skoro neosjetljiv, ali ipak mu je miris bio nezaiboravljiv. Dok je tako promatrao cvijet, latice se rastvoriše, izgubiše bojo, a tučci postadoše rasvim blijedi. Začas jeuvenuo.— Zao mi je brati ljiljane — reče Mary. — Odmah uvenu.Shefford primijeti mnogo drugih ljiljana na mjestima izloženim suncu, osobito kraj potoka. Izgledali siu kao zvijezde što sa svoja tri kraka zaljubljeno vire

46

7* 99iz zelenila. Ljupko su se klatili na 'povjetarcu. On se naže da izbliza promotri jednog čija je stabljika bila vrlo duga, a onda se okrene i zagleda u lice svoje drugarice. Uspoređivao je jedno s drugim, Mary se malko nasmiješi i reče kako su je žene po svojoj gluposti prozvale Sago Lily. Rekla je to bez trunke koketerije i s istom onom. ravnodušnošću kao da govori o stijeni na kojoj je stajala. Shefford pomisli da ona sigurno nije svjesna svoje ljepote. Bilo je zaista sličnosti između nje i ljiljana; iz njega i iz nje zračila je ista nevinost, topli pozlaćeni tonovi, a nadasve ista ljepota, i čudna i rijetka. Činilo se da bi i ona mogla, poput ljiljana, uvenuti pod suviše jakim zapusima vjetra. Gdje li je samo rođeno to divno stvorenje? I kakav joj je bio život? Shefford je bivao sve više znatiželjan. Ona se razlikovala od drugih žena koje poznavaše, kao -što su se oni ljiljani razlikovali od vrtnog cvijeća.I na povratku je ona išla prva i sve ga više ostavljala za sobom. Uspinjala se s lakoćom i bez predaha. Stigavši na mjesto odakle su s udivljenjem promatrali taj kraj Utaha, stane i pričeka da je Shefford sustigne On primijeti da se zarumenila i da joj se promijenio izraz lica. Izgledala je kao mala djevojčica (koju je trčanje silno zabavljalo.— Vratimo se onim putem tamo gore — reče ona i pokaže ogromnu klisuru u blizini. Već je zbilja dugo što se ne verem po ovoj vrleti.— Kamgod pošli ja ću za vama — odvrati Shefford.Tada ona potrči naprijed, a mladić za njom. Imao je dojam da se u njoj oslobađa neka snaga dugo vremena suzdržavana i potiskivana. Često bi se zaustavila i zagledala u ono more oštraca, litica, vršaka, kao da je u daljini opazila nešto što je samo ona mogla vidjeti. U tim su trenucim, činilo se Sheifordu, njene oči postajale tamne, a čitavo držanje izazovno. Vjetar joj je mrsio kosu koja se kao zlatna auerola blistala od sunčanih zraka. Odjednom se stane verati uz visoku i glatku liticu u kojoj se otvarahu male pukotine. Ponašala se kao divlje stvorenje; poskakivala je i trčala, sigurna i laka. Da je nije zazvao začas bi je bilo nestalo. Začuvši povik, zaustavila se: tek sada joj je postalo jasno da nije sama.100— Gdje ste... zaboga... naučili da... ovako po kamenju..: skačete? — upita .Shefford jedva dolazeći do daha.— Pa nisam riiišta drugo ni radila čitava života! — uzvrati ona. — Ah! Kakvog li užitka penjati se, skakati sa stijene na stijenu, osjećati kako ti vjetar bridi oko ušiju... gledati!Odsad se držao u njenoj (blizini mada je to bilo teško. Nije ni časa skidao očiju s nje. Bila je izvanredna, divna. Kad bi skočila s jedne stijene na drugu ispuštala je neobične i slatke poklike, pune divlje razdraganosti. Činilo se da je netom puštena iz zatvora i sad je obuzelo ludo veselje zbog njene slobode. Ali sad više nije zaboravljala na svoga druga. Kad bi stigla do osobito teška prolaza, zaustavila se da ga pričeka ukoliko je zaostao, a ponekad bi mu pritekla u pomoć svojom malom ali snažnom rukom. Shefford je išao za njom kao u snu. Činilo mu se da ga ona vodi u susret dugi, gdje će najzad naći blago iz svojih dječačkih snova. Blago, samo blago, jer onaj drugi san, novijeg datuma, nepovratno je iščezao sa smrću djevojke koju je došao tražiti.Još mu je jednom pružila ruku da bi mu pomogla na teško prohodnom mjestu, a onda nastaviše tako, držeći se za ruke, gdje je put bio lak i ravan. Ona kao da nije ni primijetila da drži Sheffordovu ruku u svojoj, jer je nije ispuštala dok ne stigoše navrh brijega. Tada odskoči naprijed, na sam rub provalije i tu stane. Kad je sav zadihan stigao do nje, ugleda je kako stoji raširenih ruku, vitka i savršeno građena tijela, ravna kao Indijanka, ustreptalih grudi, s kosom razbarušenom od vjetra i blistavom od sunca, Izgledalo je da svojim vatrenim pogledom hoće da obuhvati prekrasnu panoramu, u želji da u daljini nešto otkrije, da se preda prostranstvu i vjetru. Ponosan i pronicav pogled kao u orla. Sheffordu se činilo da to nije ona ista žena što je bijaše sreo na izvoru, s kojom je toliko puta vodio razgovore pri svjetlosti zvijezda pod trijemom. Odbacila je nešto što nije pripadalo njenoj ličnosti, kao što bijaše skinula rubac što je njenom biću davalo lik mormonke.Da, ona pripada ovoj osami jenosti, mislio je u sebi Shefford, i te litice predstavljaju dio njenog bića. Mora

47

101da je rođena i da je odrasla u pustinji, gdje vjetar slobodno zavija među veličanstvenim vrhovima, gdje vlada potpuna šutnja. Sunce se spuštalo prema zapadu; osvijetljen snopom njegovih zlatnih zraka djevojčin je lik zračio nečim irealnim.Shefford je u tom trenutku postao svjestan da se zaljubio. Shvatio je i osjetio kako mu je tijelom prostru jao drhtaj čudnog straha.Nije znao koliko su vremena ostali tamo. Sunce je blistalo posljednjim svijetlim trakama, a onda ga naglo nesta. U tom istom trenutku i u Sago Lily se nešto promijenilo: činilo se da dolazi k s^bi, i spustivši se na stijenu, odjednom je izgledala umorna. Približivši joj se još više, Shefford sjedne do nje.— Sunce je zašlo! Moramo se vratiti — reći će ona; no, nije se micala.— Kadgod hoćete----otpovrne on.Kao što je iznenada nestao čudan plamen koji joj je gorio u očima, tako je s njenog lica nestalo i rumenila. Vratilo joj se uobičajeno bi jedilo zasjenjeno izrazom tuge. Shefford je grizao usnice samo da joj ne kaže ono što osjeća, da joj ne postavi bezbrojna pitanja što su mu se gomilala u glavi. I govorio je pri tom kaiko se morao zadovoljiti radošću što ju je vidio u jednom novom ruhu, što je s njom proveo neko vrijeme u onoj osamijenosti. Bijahu to divni doživljaji, koji su možda pripomogli da je tako nenadano propupala i rascvjetala se ljubav u skrovitosti njegova srca. Nije smio svojim neumjesnim pitanjima povećati nesreću njenog bivšeg ili sadašnjeg života. Stoga se trudio da se savlada i ograničio se na to da je promatra očima u kojima se zrcalila sva njegova duša.Ona nije odvraćala pogleda s pozlaćenih i dalekih vrhunaca. Očito je bila zaljubljena u taj divlji kraj., A Sheffordu je sada bilo jasno da se u njima caklila sloboda i radost prošloga života, dok je sjećanje na to vrijeme u njoj izazvalo snažnu bol.— Moramo krenuti — ponovi ona malo kasnije, a zatim ustane.Shefford također ustane. Ona ga pogleda; mladiću se učini da mu ona pogledima svojih velikih tamnih očiju zahvaljuje što joj je pomogao da zaboravi sadašnjost, da ise sjeti djetinjstva, sreće tog djetinjstva; damu tim pogledom kazuje kako će to poslijepodne zauvijek u njenom sjećanju biti vezano sa sjećanjem na njega. Shefford je shvaćao da joj je u tom trenutku mormonski pečat zatvarao usta.— Mary — reći će jednostavno — ovo je moj najdraži, najsretniji dan, dan koji mi je pomogao da bolje upoznam samoga sebe.Brzo, kao da su je te riječi prestrašile, djevojka se okrene i stane silaziti niz strmi i vrletni obronak koji je vodio u dolinu. Stigavši nadomak sela ponovo umota glavu u rubac — pretvorila se ponovo u mormonku.Mrak je već bio pao kad su stigli u selo, tako da je Shefford morao pipajući tražiti vedro što ga je Mary bila na vrelu ostavila. Nađe ga i napuni i ponudi se da joj ga odnese kući. Ona odbije.— Hoćete li doći večeras... kasnije? — nato će ona.— Da — on odmah obeća. A zatim je promatrao kako se njen bijeli lik malo-pomalo gubio u tami.U logoru je našao Nas Ta Bega i Joea zaposlene oko vatre. Shefford im se pridruži. Kako je bio neobično šutljiv, Joe to primijeti, zato ga radoznalo pogleda i osmotri mu lice na odsjevu vatre.Kasnije, kad su bili gotovi s večerom, Shefford je nemirno šetao tamo-amo. Joe mu osorno dobaci:— Učinili biste dobro, vjerujem, da se večeras ne udaljujete iz logora.l\ Shefford ga je čuo, ali sebe obazre mnogo na teriječi. Ipak mu je ta primjedba, koja je možda bila posljedica ili ljubomore ili zainteresiranosti, odzvanjala neko vrijeme u ušima. Što li je mormon time mislio kazati?Shefford se udalji od vatre, zađe u borik, a onda se nađe na otvorenom. Nebo se osulo zvijezdama. Bio mu je težak svaki korak, ukoliko ga nije približavao kući djevojke, čijom je ljepotom i tajnom bio omamljen. Na kraju, pošto je prošlo neko vrijeme za koje mu se činilo da

48

je satima trajalo, uputi se dobro mu znanom stazom. Neko čudno tajnovito čuvstvo mu je govorilo da ide u susret nečem sudbonosnom, ali nije znao čemu.Trijem je kao i obično bio u mraku. Ali večeras se uzalud trudio da spazi bijelu priliku kako se izdvaja iz tamne pozadine. Osjećaj more ga stegne u grlu, dok102103mu j'e isrce tuklo u mulklim uldarcima od kojih mu je ponestajalo daha.Iznenada mu se učini da čuje topot konjskih kopita na izvjesnoj udaljenosti. Povuče se pod gustu sjenu jednog cedra i pričeka. Odmah zatim nekoliko konjanika projaše tik kraj njega. Prebroji: bilo ih je šest, a janali su jedan iza drugoga.Tada mu sine u glavi istina i kao grom ga osine. Bili su to mormoni koji su došli u jedan od onih svojih tajanstvenih i noćnih pohoda tajnim ženama.Shefford se velikim (koracima udalji. Prošao je pored logora ne zastavši i zabio se daleko pod sti-jenku litice, u tihi kut doline gdje je mrak bio gušći.U zoru otputuje zajedno. s Nas Ta Begom i Joe Lakeom.VIIIKOLIBA NAS TA BEGANas Ta Begovo selo bijaše smješteno daleko, u beskraju valovite i šumom obrasle ravni koja se u blagom nagibu pružala sve do krševitih brežuljaka i planine Navajo s jelovom šumom po hrptu.Shefford odjednom zamijeti dugu prugu u kojoj je trava bila izgažena i .prilegla uz tle. Indijanac mu objasni kako su taj put ugazili seoski mladići, oni su se tu utrkivali na svojim mustanzima i natjecali se pred djevojkama i starcima plemena u vještini jahanja.— A ti, Nas Ta Bega, jesi li se ti ikad utrkivao ovdje? — upita Shefford.— Ja sam po rođenju poglavica — s gorčinom odgovori Indijanac — još kao dijete su me odvukli od kuće tako da sada nisam dosta dobar jahač da se na-tječem s mladićima iz mojega plemena.Malo iza toga Joe Lake zaustavi konja te svrati Sheffordovu pozornost na žućkastu stijenu što im se ispriječila na putu. A onda doda, pošto je izmijenio nekoliko riječi 9 Nas Ta Begom na navajo-narječju:— Već sam negdje čuo da se priča 0 ovoj stijeni, o Isendi Aha. Shefforde, ajde da sjašemo i odemo ie pogledati.Oni zaista sjahaše, a Indijanac osta u sedlu. Joe stavi ruku na stijenu i pokuša je pomaći. Shefford je pred sobom vidio stijenu skoro okrugla oblika, visoku nešto manje od metra a široku šezdesetak centimetara. Joe skine sombrero,. duboko udahne i sagnuvši se, obuhvati stijenu u zagrljaj. Bio je on čovjek izvanredne105snage i Sheffordu je bilo jasno da je na tom kamenu htio okušati svoju snagu. Leđa mu se povila pod teretom, vratne žile iskočile, lice pocrnjelo, zglobovi pucali od silnog naprezanja; najzad mu je uspjelo da stijenu pomakne za petnaestak centimetara. Kad ju je ispustio iz ruku, nauznak je pao. Zatim se diže dok mu je niz lice znoj ćurkom curio.— Sad pokušajte vi — reče Sheffordu smiješeći se podrugljivo.I Shefford je bio snažan; npkad se ponosio svojom snagom. Iako je znao da će beskorisno napeti svoje mišice, nešto u Indijančevu pogledu i trud koji je Joe uložio da bi pomakao stijenu, učiniše ga radoznalim. Kakvo je značenje mogla imati ta stijena? Sad je na njemu »bio red da se sagne i obuhvati je kao što Joe bijaše učinio, a onda zapne iz sve snage, dok mu crvenkast oblačić nije zamaglio vid. Nije ni centimetra uspio pomaći stijenu.— Možda ćete jednoga dana uspjeti da je podignete, Shefforde — tješio ga je Joe,— Ali kakvo značenje ima, pobogu, ova stijena? — obrati se Shefford Indjancu sav zadihan.Nas Ta Bega strese glavom a Joe razjasni:— Ovo vam je navajska Isende Aha. Svi mladići plemena .moraju pokušati da je pomaknu i tek onda kad u tome uspiju, proglase ih »ljudima«, a tko je najdalje odgura slave ga kao pobjednika, ddk se smatra starcima ljude koji je više pomaći ne mogu. Nas Ta Bega mi reče da je stijena za

49

dvije milje pomaknuta od njegova djetinjstva na ovamo. Njegov je otac čitavih šest koraka nosio stijenu.— Tako, dakle! Jasno je, prema tome, da se mene ne može smatrati »čovjekom«, odnosno znači da sam već ostario — zaključi Shefford.Joe Lake se nasmije; zatim uz jaše i potjera konja. Shefford se zadržao kraj Indijanca.— Bi-Nai — reče Nas Ta Bega — ja sam poglavica u mom plemenu, a nikad se nisam uzdigao do »čovjeka«; nikad nisam podigao Isende Aha. Vidiš što je od mene napravio odgoj bijelih ljudi!Navajčeve riječi i gorčina u njegovu glasu dojmiš*3 s,e Shefforda. Nije li takovu čovjeku, lišavajući ga .na-106sljednje snage i slave, napravljena, u stvari, nepravda . da je gore nema?Nešto kasnije mala karavana uđe u šumarak cedrova kroz koji se vidjelo kako se lagani stupovi dima dižu prema vedrom nebu. Ubrzo se začuje njiska mustanga, lajanje pasa, blejanje ovaca. Odjednom se Shefford našao usred vreve koja ga se snažno doimala. Veliki i dugom dlakom obrasli psi, slični vukovima po svom okrutnom izgledu, potrčaše u susret pridošlicama. Posvuda samo ovce, ovnovi i silesija jagnjadi, od kojih su se neki jedva držali na nesigurnim nogama, dok su se drugi bacakali sad tamo sad amo. Bilo ih je bijelih kao snijeg, a za droge bi se reklo da ih je slikareva ruka bojila, jer njihove su se crne pruge jasno izdvajale po gubici,s leđima i repu. Zatrčavali su se Nack--yalu među noge blejeći dobrodošlicu. U šumarku, koji se u krugu prđtezao oko skupine kuća, bilo je mnogo mustanga. Zbog svoje ljepote privukoše Sheffordovu pažnju. Jedan se kulaš prijateljski približio Nack--yalu, kojega ne điLrnuše osobito ti izrazi prijateljstva: naprotiv, uskopitne se protiv nametijivca na veliku žalost svoga jahača.Prvi Indijanci što ih je Shefford zapazo bijahu polugoli dječačići, brončane boje kože, s kosom koja im je, vezana uvrh glave, kao griva padala niz leđa. Bila su to djeca smionog držanja premda su se pred posjetiocima držali stidljivo i malo po strani. Uto iz glavne kolibe iziđe pognut i potpuno sijed starčić, ogrnut gunj em preko mršavih ramena. Sheffordu rekoše da se zove Hosteen Doetin, a Joe mu objasni da to znači »ljubazan čovjek«. Njegovo sasvim naborano lice, još uvijek vrlo profinjenih crta, osvijetli smiješak srdačne dobrodošlice. Odmah se za njim pojavila njegova žena: starica mila i časna izgleda, kao i muž joj. Shefford nejasno primijeti u kolibi Glen Naspu, stidljivu sestru Nas Ta Bega, no ona se ne pokaže. Uto se pojaviše i drugi Indijanci izlazeći iz ostalih koliba.Nas Ta Bega oslobodi mustange i pusti ih među druge. Joe Lake ode da razgleda gomile koža i vune nabacane uza zid glavne kolibe.— Bit će tu vražjeg posla dok se sva ova roba poveže i preveze — mrmljao je mormon. — Nema tu velike težine, ali teško je natovariti.1Q7Kasnije su od starog Navajca doznali da je tu tek polovica robe što ju je trebalo prebaciti u Kaventu; drugu je polovcu trebalo predići s druge strane brda, u selu Piuto Indijanaca. Hosteen Doetin, međutim, predloži da se nekoga pošalje tamo dolje da javi Plutima neka svoj dio robe donesu ovamo kako bi se i ova i ona odjednom mogla natovariti. Prijedlog se svidio Joeu te jedan čovjek bi poslan Plutima. Trenutačno bez posla, a 9 bolnim sjećanjem u srcu Shefford odluči da se što više raspita za život Navajaca i da što bolje upozna njihovu pravu stvarnost.Za kratko vrijeme što je ostao u indijanskom selu čuo je i vidio1 vrlo zanimljive stvari, a i takve koje ga se duboko dojmise. Navajac je bio radin i promućuran. U njegovoj je kolibi žena mijesila kruh, brinula se za odjeću i hranu. On je hranu nosio kakvom rođaku ili prijatelju bolesnom i starom, a zatim bi se pridružio ostalima da s njima pjeva, pleše u molitvi koja je trebalo da prizove milost božanstva a otjera zle sile.-Dolje u dolini nalazilo se, na zaklonjenu mjestu izloženo suncu, polje koje je s veseljem obrađivao. Volio je svoje ljude, svoje žene, svoju djecu. Muškoj djeci je govorio: »Budi smion i hrabar. Rasti kao bor, radi i vježbaj da bi postao jak. Govori istinu. Ljubi svog brata. Poštuj svoju majku, kako bi svojoj ženi pribavio poštovanje.

50

Moli i pokoravaj se svojim bogovima.« A onda bi uzjahao svog mustanga i otišao u planinu: volio je osamu, a ipak se nikad nije osjećao osamljen;Dvije su se molitve duboko usjekle Sheffordu u sjećanjej ona što je mole izjutra, i druga što je mole navečer.»O veliki Duše — glasila je prva —obdari me svim obiljima što ih daje zemlja. Učini da se u miru množe moji konji, da se u miru množe >moje ovce. Bože na nebesima, gledaj da moj govor bude iskren. Boginjo Zemlje, upravi moje korake pravim putem. Sve je dobro, sve je dobro, sve je dobro.«Druga molitvđ glasila je otprilike ovako:»O Veliki Duše, Bože mojih Otaca, pripazi na moje konje u noći što se spušta, pripazi na moje ovce, čuvaj moju obitelj. Daj da se probudim sutradan i da budem dostojan novoga svjetla. A sad je sve dobro, sve je dobro, sve je dobro.«108A baš su taj duh mira, dobrohotnosti, vjere, marljivosti bijelci uništili u Indijancu! — mislio je Shefford bijesan na bijelce. — Došli su ovamo, lovci, trgovci, kopači zlata i nesumnjivo donijeli sa sobom, poneka dobra, ali s njima zajedno i mnogo više zla. I mladi je Indijanac počeo osjećati žeđ ikoju hladna i bistra vođa s izvora njegovih otaca nije mogla utažiti, a tamnoputa djevojka osjeti čudnu groznicu u krvi i izgubi divlji, ali i umiljat karakter žene svoga plemena.— Whiters mi je rekao da ste na Crvenom jezeru imali posla s nekakvim misionarom — reče tog dana Joe Lake Sheffordu.— Na žalost — uzvrati Shefford.— U vezi s Glen Nasipa, zar ne?— Da zbog sestre Nas Ta Bega.— Nešto mi je o tome spomenuo Vithers. Tko je bio taj misionar?— Nekakav Willetts. TaJko ga je, naime, nazvao trgovac Fresforev.— Kako je otprilike izgledao taj misionar?Shefford ga opiše koliko se već mogao sjetiti, a Joe nastavi:— Nisam posve siguran, ali, na tememju onoga što ste mi rekli, dajem konja za konjsku dlaku, da je taj čovjek opet dolazio ovamo. To mora da je onaj isti o kojemu mi je maločas govorio 'Hosteen Doetin. Dva je puta bio ovdje i oba puta zbog Glen Naspe. Starac, međutim, nije baš voljan da djevojku pusti, a što se tiče Glen Naispe,vjerujiemda bi rado otišla, kao što bi i ovdje rado ostala. Može ona biti Navajo kolikogod hoće, ona je na kraju ipak samo djevojka.— A gdje je sada Nas Ta Bega? — nato će Shefford.— Odgalopirao je nekamo, možda k Piutlma ne bi li ih požurio da što prije snesu ovamo svoj dio koža i vune. Taj je svijet spor na poslu; mogao bi proći tjedan dana prije nego stignu ovamo. Ako nam Nas Ta Bega ili netko drugi ne javi ništa, o toj stvari, morat ću sam skočiti tamo.—- A što vi mislite, Joe, o onom misionaru? — zapita Shefford.109— Dok se ne sazna što se u stvari ovdje dogodilo* ne može se ništa sa sigurnošću ustvrditi. O Willettsu sam već čuo, prije nego mi je o njemu ispričao Wit-hers. Znam da je u dobrim odnosima s mormonima i da je u izvjesnom pogledu išao na ruku njihovim interesima. A što on dolazi ovamo da traži Glen Nasipu, vjerujem da je to sasvim logično. Misionari se obraćaju omladini, jer su svjesni da bi starce teško uspjeli obratiti. Prirodno je, prema tome, što su svojtu djelatnost usmjerili na mladež.— Znači li to da vi odobravate ono što misionari čine?— Zavisi od stanovišta s kojeg promatrate stvari. I mi, mormoni, i mi smo po kojeg misionara poslali među Indijance. To nam je često dobro došlo da uspostavimo s njima prijateljske veze. Čini se da se Wil-letts zaintačio oko Glen Naspe. Poznajem dobro indijanske djevojke i vidjet ćete da će je naposljetku nagovoriti i odvući u svoju školu.— Da će je nagovoriti! — ponovi Shefford sjećajući se one petljanije na Crvenom jezeru. Ali ništa ne reče. Joe hladnokrvno nastavi:

51

— Čini mi se da i u ovom slučaju cilj opravdava sredstva. Govorio on njoj o ljubavi ili je mlatio to je sasvim svejedno, glavno je da je obrati.Shefford osjeti kako mu je krv navalila u lice; jedva se suspregao dane odgovori kako treba. Raspravljati s mormonima o izvjesnim stvarima bilo je samo ludo traćenje riječi. Stoga samo reče:—• Budući da se tu radi o ličnim stvarima, bilo bi beskorisno o tome raspravljati. Ako, međutim, ni stari Hosteen Doetin ni Nas Ta Bega neće da puste djevojku, kako će onda čitava ta stvar svršiti? Pretpostavljam da će na tome i ostati.— Moje je mišljenje da se vi varate. Glen Naspa će odlučiti. Ako joj se prohtije, ona će i otići.Shefford je smatrao da je bolje prekinuti razgovor.Sutradan ujutro Nais Ta Bega još ne bijaše došao natrag, ali naiđe ndki Inidijanac koji reče Joe Lakeu da ga čekaju u selu Pluta. Shefford se čitavo jutro vrzmao110naokolo. Na povratku u selo primijeti u cedrovu šumarku Glen Naspu s jednim bijelcem. Nisu ga opazili. Prepoznavši, u čovjeku Willettsa, Shefford se instinktivno, ali i zato što mu je bilo nelagodno, zaustavi iza jednog grma. Nije mu bila namjera da uhodi; htio je naprosto izbjeći neugodan susret. No kad je primijetio da čovjek drži djevojčino ruiku, i đa je ona svoje dražesno lice okrenula prema njemu, i bila smetena i pažljiva u isti mah, znatiželja nadvlada. Willetts je nešto pričao što je Glen Naspa pažljivo slušala. Shefford se uvjeri da je ona zaljubljena u misionara i da joj 'misionar ljubav uzvraća, ili se bar pravi da je uzvraća.To što je vidio bilo je dosta, stoga se tiho natraške povuče. Nije se odmah vratio u selo, već je neko vrijeme razmišljao o toj stvari. Osjećao se nelagodno i bilo bi mu draže da nije bio svjedok onom sastanku. Nema sumnje, o svemu mora izvijestiti Nas Ta Bega; naposljetku odluči da pričeka, jer se pokolebao u pogledu Willettsovih namjera. Možda on zaista iskreno voli Glen Naispu; ona je dosta zgodna da se svidi bilo kojem čovjeku, osćbito nekome tko živi u pustoši Divljeg Zapada. Bol je Shefforda učinila popustljivim. On je imao mnogo muke boreći se sam sa sobom, ne da zaboravi, jer to je bilo nemoguće, već da svoje postupke održi u granicama rszuma i spokojstva, kad ga je u sjećanju počelo mučiti jedno lice slično ljiljanu.Topot konjskih kopita ga trgne iz razmišljanja. Izi-šavši iz šumarka opazi na čistini između koliba tri Indijanca: ponosni i dobro oboružani jahači. Učini mu se da izgledaju drugačije od Navajaca; zaključi da bi mogli biti Piuti. Sjahaše i svoje mustange povedoše k izvoru. Temo Shefford opazi još jednog mustanga, zavezanog za stablo i s jednim omotom pričvršćenim za sedlo.Nekoliko se sqauws koje su djeca držala za odijela, okupilo ispred ulaza u kolibu Hosteena Doetina. Shefford se približi; u unutrašnjosti kolibe primijeti Glen Naspu, blijedu, mirnu, skoro mračnu u licu. Kraj nje je stajao Willetts i živo objašnjavao mašući ispruženim rukama. Lice starog Navajca bijaše kao u grču dok je bijelac govorio. Najzad s krajnjim naporom111uspravi tijelo savijeno od godina i Shefford začuje kako je zagrmio još uvijek zvučnim glasom:— Ne! Ja ne znati ovo stvar koji ti priča! Ne htjeti ja! Ništa škola! Mene imati glad!.Shefford zadrhti. To je, dakle, bio odgovor starog Navajca na misionarovo navaljivanje. Hostee'n Doetin nije više mogao izdržati. Njegovi su se siniovi razišli, njegovu staru squaw su iscrple godine, nije imao više nikoga tko bi ga pomogao, samo Glen Naspu, nju, mladu i snažnu. Zar bi mogao mariti za odgoj bijelih ljudi? Bio je gladan i nije se htio riješiti svog jedinog oslonca.Čvrstim korakom Shefford zakorači u kolibu. Wil-letts mije bio iznenađen što ga vidi, samo što sada nije pokazivao onakvo pokorno držanje kakvo je ostalo u Sheffordovu sjećanju. Mladić se približi Hosteenu Doe-tinu i blago (ga uze za rame.— Reci mi kako stoje stvari. Stari Navajac diže drhtavu ruku.— Ja ne znati škola! Mene imati glad! On — i pokaže prstom misionara — on doći tu, mnogo govoriti, škola, mnogo škola... Ja ne pustiti Glen Naspu, ona ne otići!Shefford se okrene misionaru:

52

— Willetts, ovom je starcu djevojka možda u rodu?— Postoji između njih neka krvna veza, ja, doduše, ne znam kakva. U svakom slučaju ne radi se o jako blidkom sroidstvu — odgovori Willettis.— Zar vam se ne čini da bi bilo bolje pričekati da se Nas Ta Bega vrati? Brat joj je.-^ Čemu, do vraga! — otpovrne Willetts. — On bi se mogao zadržati još tjedan dana. A osim toga djevojka pristaje, i dosta.Shefford se zagleda u GleniNaspu.— Pristaješ li, zaista ,da ođieš s njim? Djevojka ne odgovori, već stidljivo sagne glavu,kao da se srami. Bilo je očito da želi poći sa misionarom. Shefford malo promisli. Silno je poželio da se Nas Ta Bega vrati u tom času. Ali nije na to mogao računati. Misao da bi mogao učiniti uslugu vrijednom Indijancu, koji ga je bratom maizivao, potaikne ga i on reče i hladno pogleda u oči misionaru:112— Willetts što mislite uraditi s djevojkom? Willetts se laiko zacrveni, ali se odmah snađe inestrpljivo provali:— Čista je besmislica obratiti se takvim pitanjem jednom misionaru!— Volite li možda Glen Naspu?— Ako mislite pri tom na nju kao na učenicu, onda je volim—, odgovori ovaj s visoka.— Znači da vas Glen Naspa ne zanima drugačije... već jedino kao biće vrijedno ipreodgajanja?Misionar se opet zacrveni ali ovaj put od bijesa. Po žestokom grhtaju njegovih ruku Shefford je shvatio da se ispred krotkog izgleda skrivao sasvim drugi čovjek.— S kojim se pravom vi ovdje miješate? — otpovrne. — Vi ste (pustolov, i drugo ništa! Ja vršim svoju dužnost: misionar sam i kao takvog me podupiru i crkva i vlada.— Može biti da nisam ništa drugo do običan pustolov — odgovori Shefford s gorčinom — a vi sve ono što želite. No mi smo sada »u ovoj zabiti ,a brat je ove djevojke odsutan. U svakom slučaju, primjećujem da mi niste još odgovorili na moje pitanje, stoga vas još jednom pitam: postoji li između vas i Glen Naspe još nešto što nema veze sa školom?— Protuho kukavička! Ipak ću vam odgovoriti: Ne! Shefford je svojim tvrdoglavim navaljivanjem htioprisiliti misionara ma taj odgovor. Jedino mu je nakon tog odgovora mogao otvoreno govoriti, ne osjećajući se vezan nikakvim obzirom.-— Willetts, vi ste podli, lažljivi stvor! — uzvrati s hladnom odlučnošću.— Ja! A što ste vi onda? — zaurla Willetts sav izvan sebe. — Sve o vama znam, (krivovjerce i bezboš-če! Otjerali su vas iz vaše župe zbog vaših opačina!Zaslijepljen srdžbom, nesposoban da se svlada, rigao je uvrede Sheffordu, kakve je samo lud čovjek mogao izmisliti. Shefford je sve to primao naizgled mirno, ali je osjećao kako mu u žilama krv vrije. Kako bilo da bilo, misionar je doznao kako s njim stvari stoje? vrlo vjerojatno od kojega mormona iz Stone-bridgea, Mada mu je njegova nesreća gorko padala,8 Duginim tragom113nije više u njega bilo onog duha poniznosti koji ga je prisilio da sagne glavu pred svojim klevetnicima. Po prvi put mu se srce uskomešalo zlovoljom, skoro mržnjom i tjeralo ga da se bori svim svojim snagama.Willetts najzad umukne. Shefford samo odgovori hladnim prijetećim glasom:— Kažem vam da djevojku nećete odvesti; bar ne bez pristanka njenoga brata.— E, baš hoću, pa htjeli vi ili ne!Snažnim udarcem Shefford izbaci misionara iz kolibe, a odmah zatim i sam iziđe van. Willetts posrne i padne; skoro je odmah ustao; bio je blijed i tresao se od bijesa. Ne rekavši ni riječi i ne skidajući pogleda sa Shefforda, ode do svog konja, uz jaše ga i od jaše kasom. Načas se zaustavio u šumarku, porazgovarao sa ona tri Indijanca koje je Shefford vidio kad su stigli, i potom se brzo udaljio. Kad je Willetts nestao s vida, mladić polako uđe u kolibu. Osjećao je da se u njemu još nije utišala zlovolja izazvana Willettsovim riječima i činima, i na svoje silno

53

čuđenje tek sada primijeti da mu ruka počiva na dršku pištolja koji je tek prije nekoliko dana zadjenuo za pats. Očito je divlja pustoš u kojoj je živio na nj utjecala više nego što je i mislio, oslobodivši njegove nagonske pokretačke snage. A da se zailsta izmijenio najbolje je dokazivala činjenica što nije osjećao nikakva žaljenja zbog svog nehotičnog gesta.U kolibi je stara squaw karala Glen Naspu. Hosteen Doetin stisne Shefford,u ruku i samo reče:— Mnogo govoriti... Čovjek podlačino...Činilo se da je zasad čitav događaj na tome imao završiti. Shefford je osjećao da je sebi natovario na vrat žestokog neprijatelja od kojega se bilo nadati svakakvome zlu.Tu večer je sam spremio večeru jer se nije vratio ni Joe Lake ni Nas Ta Bega. Bijaše primijetio da su se tri Indijanca, pridošlice, koje je isprva smatrao Piutima, držali postrance. Možda to njihovo držanje i nije bilo tako neobično, ako se ima u vidu šutljivost Indijanaca uopće, no bilo mu je sumnjivo što se Willetts s njima zadržao u razgovoru. Razmišljao je o toj čudnovatoj činjenici kadli s velikim olakšanjem opazi da stranciuzjahuju konje i nestaju u nejasnom svjetlu sumraka. Tada ode na spavanje.Snažno ga drmanje probudi. Bilo je to u samo sva-nuće i on nejasno razabra sagnute nad sobom tamne likove. Ali prije nego je postao svjestan što se to događa, osjeti kako mu je preko usta prebačena platnena vrpca i vezana na šiji, dok su ga grube ruke čvrsto vezivale., Ni je mogao vikati, nije se mogao boriti, tim prije što mu je jedan od tih ljudi sjeo na noge i pritiskao ga svom svojom težinom. Zatim ga onako vezana poniješe i kao vreću prebaciše preko grbače jednoga konja.Sve se to tako brzo dogodilo, da Shefford, tako reći, nije stigao da se prestraši. U neugodnom položaju u kojemu se našao, s glavom obješenom prema dolje, vidio je, neodređeno i kao u omami kako po putu brzo promiču konjske noge. Svako malo bi osjetio udarac mamuze u lice. Položaj je bivao sve mučniji: krv mu se slijevala u glavu, a bolni mu grčevi svrdlali u rukama i nogama. A što je vrijeme više odmicalo situacija se sve više pogoršavala. Najzad, njemu se činilo da je prošlo beskonačno dugo vremena, kad se konj zaustavio. Grubo ga baciše na zemlju, zatim ga povališe potrbuške; osjeti kako surove ruke prekapaju po njegovim džepovima. Otimači ne prozboriše ni riječi, kao da su bili nijemi. Oduzeše mu notes s bilješkama, nož i sve što su u džepovima našli. Skinuše mu zatim i u stranu odbaciše dolamicu, na komadiće razderaše košulju i hlače, svukavši ga skoro do gola. Kad su s tim bili gotovi digoše ga i ponesoše par koraka, a onda ga baciše na nešto mekano, neko tle što popusti pod njim. Tu su ga ostavili onako vezana. Shefford začu mukli topot konja po mekanoj travi: njegovi se napadači udaljiše.U prvi mah je osjetio neizrecivo olakšanje. Nisu ga ubili kao što se pobojao. Krađa ono malo stvari i novca nije zaista značila ništa; što se ostaloga tiče mada s njim nisu postupali u rukavicama ,nije nigdje bio ozlijeđen, osim što je zadobio nekoliko ogrebotina i modrica. On je u svojim mislima surovi napad na se-Be povezivao s ona, tri Indijanca što ih bijaše vidio prethodnog dana, ali nije imao nikakvih dokaza koji bi ga učvrstili u uvjerenju da eu oni izvršili napad.114115Vrijeme je odmicalo. Odjednom ga iz njegovih razmišljanja trgao osjećaj hladnoće po leđima. Ležao je potrbuške na Čudnovato mekanu tlu; činilo mu se.da se nešto pomicalo pod njegovim dahom. Sudeći po svjetlosti ikoja je od sivkaste malo-pomalo prelazila u ružičastu, do dana nije bilo daleko. Bdkuša se pomaći, ali oije mogao. Tada stane razmišljati što će biti od njega, bude li morao, skoro go kakav je već bio, dugo vremena ostati na suncu. Nadao se da će netko biti u stanju da ga pronađe po tragovima njegovih otmičara, samo što će to zahtijevati mnogo vremena.Svjetlost je bivala sve jača, zlaćanija .Najzad sonce zasja, ali prošlo je poprilično vremena prije nego je osjetio njegovu toplinu. Odjednom osjeti da ga nešto ubolo u rame. Nije mogao vidjeti što je to moglo biti; mislio je da ga je kakva osa ubola. Odmah iza toga slijedio je novi ubod u nogu, a onda, skoro u istom tom trenutku ubod u slabinu. Nema sumnje, bijahu to sitni ujedi, ali ipak bolni. Velikim mu naporom pođe za rukom da malko iskrene glavu, i pri tom opazi na golom bedru velikog crvenkastog mrava. Do ušiju su mu dopirali šumovi, tako tihi da nije znao s

54

čim bi ih mogao usporediti, a u isto vrijeme osjeti po tijelu svu silu ujeda; uz to ga napao nepodnošljiv svrbež, kao da mu na tisuće insekata gmiže po leđima.U hipu je slivatib o čemu se radi. Navlas su ga bacili na mraviinjalk, koji je popustio pod težinom tijela. Bio je, dakle, prepušten na milost i nemilost strašnim pulsitinjisikiim mravima o 'kojima je čitao i slušao da mogu prožderati čovjeka tako da od njega ne ostane ništa osim golih kostiju. Mahnito se trže ne bi li se oekako okrenuo, ali nije uispio. Niti se mogao, ma koliko se napinjao, pomaći s mjesta na kojemu je ležao. Naprotiv, to silovito napinjanje mišića kao da je još više dražilo mrave, i on se sada svijao od tako nepodnošljivih i žestokih ujeda da umalo nije izgubio svijest. Na nesreću, mislio je, ujedi su suviše jaki da bi pao u nesvijest. Da se okupao u vitriolu manju bi muku osjećao. Strašni su ga insekti sada već bijesno i posvuda ujedali i (kao da su mu svakim ujedom otrov u tijelo ubrizgavali. Da li se tu radilo o indijanskoj okrutnosti, ili o Willettsovoj osveti? Bilo kako bilo, Shefford je116osjećao je da će brzo skončati, ako se to mučenje nastavi. Krvavi ga znoj oblio. Okrutni mu je zuj odjekivao u ušima, a bilo mu strašno tuklo.Njegova je patnja bila sve veća. Činilo mu se da ni smrt u ognju paklenom ne bi bila gora. Bila je to bolna agonija u kojoj se tijelo previjalo i trzalo u grčevima. Najzad ujedi prijeđoše na lice i zatvorene vjeđe.Iznenada moćan kritk dopre do njega, nadjačavši zaglušujuće zujanje. Bi-Naif Bi-Nai! \Zatim osjeti kako ga snažne ruke izvlače iz mravinjaka, vuku preko visoke i vlažne trave, prevrću amo--tacmo i prelaze po izmučenoj mu koži brzim i snažnim zahvatima.IXISKUŠENJE PUSTINJETo je bila prva od svih onih kušnji koje su očekivale Shefforda u tom kraju.Nije nikada uspio doznati tko su bili njegovi otmičari, a nije uspio saznati ni razloge koji su ih potakli da s njim postupe na onako užasan način. Možda su ga htjeli okrasti. U tom su ga slučaju olakšali za sasvim neznatnu svotu, jer nisu pronašli veliku svotu novaca u bankovnim čekovima što su m«u bili sašiveni u postavi dolamice koju je Nas Ta Bega pronašao u njegovoj blizini. Joe Lake je bio skloniji mišljenju da je Shadd u tu stvar umiješao svoje prste, ali Nas Ta Bega, čuvši to, odmahme glavom; očito je sumnjao u tu pretpostavku, mada svoje mišljenje nije htio iznijeti. Dok se raspredalo o toj stvari, njegove su, oči svjetlucale zlokobnim plamenom .Nekoliko dana poslije toga njih trojica napustiše selo s dobro natovarenim životinjama; uputiše se prema Zapadnom kanjonu. Drogoga dana putovanja, sakriven iza nazubljenih stijena krša, netko je na njih otvorio vatru iz pušaka. Pri brzom bijegu poduzetom, s namjerom da se zaštite u dubini kanjona, Lake je bio ranjen. Tu su se skrivali nekoliko dana. Dok je mormon prizdravljao, Nas Ta Bega je tvrđoglvo obilazio okoliš ispitujući tragove neprijatelja. Na nesreću na mjestu gdje sa se nalazili nije bilo dovoljno ni vode ni trave, tako da su morali ponovo na put čim je to bilo moguće. Izišli su iz opasnog klanca kroz tako neprohodan i vrletan pobočni kanjon, da kn je pri tome nastra-118dalo nekoliko magaraca. Bijahu stigli na pola dana udaljenosti od Crvenog jezera, kadli ih jedne večeri — baš su podizali logor( u cedrovu šumarku — ponovo na-padoše. Shefford je bio ranjen u nogu, ali kuršum na sreću nije ozlijedio kost; rana ga je gadno boljela. Samo ih je mrak spasio od sigurne smrti. U mraku je Nas Ta Bega pomagao Sheffordu da bježi, dok je to isto Joe Lake radio što je bolje mogao. Čitav je tovar zajedno s mustanzima i magarcima osim Nack-yala otišao do đavola.Shefford, koji je prilikom tih događaja ispalio poprilično metaka i kojemu bi se više svidjela borba prsa u prsa, naučio je što znači neprestano živjeti u očekivanju napada, što znači spavati tako da pri najmanjem šušnju skačeš na noge, trpjeti i žeđ i glad, povlačiti se ranjen. Nakon vrlo naporna putovanja, mučeni i glađu i žeđu, Shefford i Nas Ta Bega stigoše Presbrevevu đoniu. Presbrev je njegovao ranjenike što je bolje umio. Sutradan stiže i Joe Lake mrtav od umora i

55

mračna lica. On je donio vijest da je Shadd s osmoricom svojih bandita odveo sa sobom konvoj natovaren vunom i kožama.U malo se dana Sheff ordovo stanje sasvim popravilo, tako da je mogao uzjahati konja i sa svojim drugovima otputovati u pravcu Kavente. Withers je već bio obaviješten o gubitku tovara. Na izvještaj trojice odgovori jedino kako se nada da će mu se već pružiti prilika da se sretne sa^Shaddom.Kad je Withers poslije predložio Sheffordu da se s jednim tovarom namirnica vrati u selo mormonskih žena, naiđe kod ovoga na neko čudno protivljenje. Trgovac je bio iznenađen, ali nije dalje navaljivao. Shefford je bio odlučio da Withersu sve ispriča samo što nije znao kako da to izvede.Naišlo je ljeto a s njim i mnogo posla u Kaventi. Shefford je imao pune ruke posla, a tako i svi drugi. Sviđao mu se rad vani na otvorenom, a navečer je krevet prijao njegovom tijelu, toliko umornom da ni misliti nije mogao. Zatim, morao je nekoliko puta na put u Durango, u Bluff, u Monticello. Bio je kadar da pedeset milja prevali na konju a da se ne umori. Dopalo ga jednom da je morao pratiti u Durango in-119dijamskog kirijaša koji je upravljao kolima u koja su bila upregnuta četiri poludivlja mustanga. Na povratku, s kolima pretovarenim trgovačkom robom, Indijanac nezgodno padrie% te se tako rani da više nije mogao upravljati kolima. Shefford je morao uskočiti na njegovo mjesto .To je bila najteža kušnja na koju je bio stavljen otkako je živio u pustinji, jer ,se morao brinuti za ranjenika, voditi računa o vodi i hrani, te o podizanju logora, a što je bilo najgore, morao je upravljati sa četiri divlja mustanga koji ga nisu poznavali i svaki se čas mahnito propinjali. Mnogo se puta našao u smrtnoj opasnosti, ali ipak mu na kraju pođe za rukom da u Kaventu dopremi dragocjeni tovar. Poslije tog putovanja na kojemu je on dao dokaza o svojoj velikoj snazi, o svojoj spretnosti i strpljivosti, on više nije prezao ni od kakvih napora.Nekom drugom prilikom, budući da je bio odsutan Indijanac kojemu je obično povjeravan taj zadatak desilo mu se da je morao na put u nekakvo selo; trebalo je da se vrati za nevjerojatno kratko vrijeme, tako kratko da bi i za druge^ vični je tom divljem životu, čitav pothvat predstavljao pravi pravcati rekord. A onda se izguibio u jednom kanjonu i proveo u njemu nekoliko dana bez hrane i samo "s nešto vode. Doživio je pješčane oluje u pustinji, tukao se s grupama bandita koji su harali po krajini i u tim tučniavama po prvi put doživio čuvstvo, čudno čuvstvo kakvo obuzme čovjeka kad u borbi prsa u prsa rani drugoga čovjeka. Tako ga je jedne večeri — baš se bio vratio s jednog osobito teškog puta — Withers pohvalio izjavivši ikako je iskusio sve ono najgore što se moglo iskusiti u toj vrsti života.Nađošle velike ljetne vrućine. Shefford je i dalje živio na otvorenu i danju i noću. Preplanuo je kao i svi ostali koji su živjeli takvim surovim životom. Tko ga je iz prijašnjih vremena poznavao ne bi ga sada prepoznao.Na početku jeseni ode s Nas Ta Begom da obavi neke poslove koje trgovac već duže vremena bijaše zanemarivao. Posjetili su Crveno jezero, Plavi kanjon, Oribi, indijanska sela Moki, Tuba, Moencopie, Moen Ave. Mnoge su tjedne proveli na putovanju i za to je120vrijeme Shefford imao zgodnu priliku da proučava život Indijanaca, kao i čitav taj kraj smješten bogu za leđima.Vratio se u Kaventu putem koji je slijedio kad je prvi put prošao kroz Sagi. Imao je dojam da su odonda prošle godine, mnoge godine koje su od njega, kroz okrutnost pustinjskog iskustva, napravile sadašnjeg čovjeka.IXSTONEBRIDGEVrativši se sa svog zadnjeg putovanja, Shefford se dogovorio s Nas Ta Begom i Joe Lakeom da odu u lov na planinu Cresaw. Trebalo je krenuti kad se Indijanat vrati s kratkog posjeta svom selu. Međutim, vrijeme je prolazilo a od Nas Ta Bega ni traga ni glasa. A onda stiže jedan Pluto

56

s nekakvim vijestima. Withers je izgledao kao da ga je groznica tresla, a Joe Lake se jako uznemirio, ^hefford je bio uvjeren da se nešto vrlo ozbiljno moralo slučiti.U Kaventi nisu još nikad doživjeli takvu zbrku kakva se stvorila po dolasku onoga Piuta. Shefford nije nikada vidio Withersa da je u tolikoj mjeri zanemarivao svoje poslove. Joe Lake navrat-nanos 6sedla jednoga mustanga na kojega se u drugo vrijeme ne bi ni pogledom osvrnuo; bez ikakva objašnjenja, a nije se ni oprostio, u galopu odjuri putem što je vodio u Stonebridge. Shefford bi bio dao ne znam što, da zna o čemu se radilo, ali bio je naučio da bude strpljiv, stoga pričeka. Ipak, kad je nešto kasnije Withers izišao iz dućana, jer je htio-poslati jednog Indijanca da osedla nekoliko konja; nije se mogao uzdržati a da ne upita Ima li kakvih novosti.— Bilo bi mi draže da vam ništa ne govorim — uzvrati trgovac.— Ipak kažite^ kažite što se desilo — molio je mladić . f— Pa dobro, jesam li vam dosad kazivao što o tome da je vlada poslala u Utah jednog suca Vrhovnogsuda Sjedinjenih Država da sudski progoni krivce zbog mnogoženstva?— Ne.— Ali!... Dugo ste vremena bili odsutni!... Dosta; već šest mjeseci u Utahu vlada neopisiva zbrka: pravi pakao. Poslije se dogodilo da je onaj sudac s drugim sucima Vrhovnog suda, što su ga pratili, sišao u južni dio Utaha; ibili su u Blusfu, u Monticellu, a sad... sad su, pogađate li?— Withers! Nadam se da ne mislite kazati da su u Stonebridgeu!— A baš je tako. Netko je doznao za selo s onim ženama i vjerojatno je stvar prijavio sucu. Bilo kako bilo, u selo je upala vlast, pohapsila sve žene i odvela ih u Stonebridge. Danas počinje proces.— Pohapšene! — poviče Shefford preneražen. — One tako dobre, tako ljubazne, tako mirne jadnice! Ali zbog čega sve to?— Kako! — sad Withers poviče. — Pohapšene su zato što su bile tajne žene, to jest, dodatne žene, ako vam se tako bolje sviđa, pa prema tome i krive zbog mnogoženstva. Nisam li vam rekao da je onaj sudac došao da vodi parnice protiv mnogoženja? Čini se da se dobrano razmahao i da je odlučio da iz Utaha neće otići prije nego iskorijeni tu protuzakonitu navadu mnogoženstva.— Ali u ovom slučaju žehe me mogu biti'krive ztoog mnogoženstva. Ako netko već mora da bude kažnjen, onda su to njihovi muževi.— Dakako, ali da bi pronašli muževe, mislili su da bi najbolje bilo najprije žene pronaći. Dobro poznajem mormone i ovo će za njih biti gadan udarac. Hoćete li sa mnom u Stonebridge?Shefford zadrhta na taj prijedlog. Dugi mjeseci napora i opasnosti nisu bili dovoljni da zaboravi čudnu djevojku Ikojiu je toliko volio; ali je malo-pomalo uspio misliti na nju a da pri tome ne osjeća oštru bol kao prvih dana. Sad je na nju mislio kao na ženu iz snova koju će, vjerovao je, sresti u toj pustoši. A sad mu je trgovčev prijedlog rastvarao ranu, ponovo ga obuzelo žaljenje i razlilo se u njemu s bolnom slašeu,122123— Bolje da dođete sa mnom — navaljivao je Wit-hers. — Zar ste zaboravili Sago L»ily? I ona će biti izvedena pred sud. Ona, pomislite, ona djevojka!... Što to-kažem?. Ona nevina djevojčica! Shefforde, vi znate da ona nema prijatelja. A sad se nijedan mormon neće usuditi da je brani iz straha da i sam ne bude uvučen u parnicu.— Hajdemo — odgovori jednostavno Shefford. 'Stonebridge je bio, a i sad je, smješten usred plodnedoline okružene brežuljcima crvenkaste boje. Bijaše to drevni gradić, u svakom slučaju drevniji od Bluffa i Monticella, premda manji. Bijaše odmah na prvi pogled jasno da su njegove kuće sagrađene s namjerom da traju stoljećima..U ono je vrijeme kroza nj prolazila jedna jedina ulica, vrlo široka, koja je dijelila gradić ha dva dijela. U pravom kutu je kroza nj proticala mala rječica ispod mostića izđubenog u stijeni. Duž ulice dizala suše dva reda topola; male brvnare od debala

57

i'■ kamene ■ kuće gotovo je sakrivala gusta krošnja drveća ikoju je jesen obojila rumenilom. U središtu mjesta cesta se širila u trg, također stablima zasađen. Tu su bile smještene najveće i najvažnije zgrade, između njih i crkva sagrađena sva od debala znalački užljebljenih. Bilo je to, po Withersovim riječima, znamenito zdanje, zbog toga što u njegovo gradnju nije stavljen niti jedan jedini čavao. Pored crkve se slegla široka i niska zgrada iz kamena* s kosim krovom i crijepom; bila je to općina.Još prije nego su stigli na trg, Shefford primijeti da je Stonebridge proživljavao dane velikog uzbuđenja. Ulica je bila puna svijeta, a sudeći po mnogobrojnim konjima privezanim za stabla i za željezne prste-nove ugrađene u kuće, moralo je tu biti i mnogo stranaca. Pred općinom se slegla prava gomila svijeta. Bila je tu ljudi u samim košuljama, sa širokim sombrerima, u visokim čizmama; to jest kauboja, krotilaca konja, trgovaca, od kojih su neki bili poznati Sheffordu, jer ih bijaše upoznao u Durangu. Bilo je tu i Indijanaca iz plemena Navajo i Piuti; i jedni i drugi ai se držali postrance.Withers i Shefford privezaše konje za jednu topolu u uglu trga.124— Nisam nikad vidio Stenebridge ovako neobično napučen — primijeti Withers. — Kladim se da su mormoni pobjes'nili. Ovde se sjatio sav Durango. Ako se naljoskaju alkohola, ili ako su se već naljoskali, doživjet će danas Stonebridge vražjeg belaja. Ajdemo sada . i pokušajmo se probiti li općinsku dvoranu.Probijali su se »kroz gomilu ne bez teškoća, ali još prije nego što su stigli do zgrade, Shefford primijeti kako se njegov drug najprije žestoko trgnuo, a zatim mu se obratio s hinjenom ravnodušnošću. Ipak je trgovac problijedio ulicu, a iz pogleda mu izbijala grubost i zloća. On dohvati Shefforda za lakat i prošapće:— Tamo dolje 9 vaše lijeve starne... Gledajte, ali da se ne primijeti previše... U onom skupu Indijanaca, kraj onih velikih kola, gledajte, tamo se nalazi čovjek ponešto niskog rasta, a lica tamna i okrutna... Vidite li ga? Eto, to je Shadd. Pa vi biste ga morali poznavati! Sveca mu blažena, Shadd i njegova banda ovdje! Kako se samo ne boje da se ovdje otvoreno pokažu? No možda sam smetnuo s uma da je on dvostrukim koncem zašiven za mormone.Oštro Sheffordovo oko odmah je opazilo grupicu od desetak Indijanaca i brojnih bijelaca koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih igrupa, već jedino po tome što se držala po strani. Činilo se da su ljudi koji su isačinjajvali ta igruipu, svi oboružani do zuba, bili na oprezu. Kraj njih su stajali njihovi mustanzi, nemirne i žive životinje, osedlani i spremni; jedan je~ Indijanac pazio ma' njih. Između tih ljudi Sheffordu nije bilo teško prepoznati mješanca koji mu btjaše došao u posjetu punu prijetnje one prve noći što ju je proveo u Sagiju. Osjetio je kako mu vatra struji žilama, a onda mu se skupila u prsima. Shadd je nesumnjivo primijetio da ga promatraju, jer se njegov prodoran i nemiran pogled zaustavi na mladiću. Zatim se on nagne i prošaputa« nekoliko riječi jednom bijelcu što mu se uz bok nalazio. Taj pokret privuče pažnju ostalih bandita, te Shefford i Withers primijetiše da su začas postali nišan mnogih prijetećih pogleda.Trgovac bijesno opsuje, ne podigavši glas.125— Đavolski me svrbi jeziik da kažem nekoliko riječi onom prokletom mješancu! — reče zatim. — Ali kakvih izgleda imamo protiv čitave one bande? A onda. zar nismo ovamo došli po drugom, mnogo važnijem poslu? U svakom sločaju, treba da vam kažem prije nego zaboravim, da je Shadd bacio na vas oko otkako ste ovamo k nama došli; nedavno sam to doznao od jednoga Piuta. Recite mi nešto: je li ikad kakav Indijanac, na liniji Stonebridge—Flagstaff, vidio sav , onaj novac što ga tako uporno nosite sa sobom?— Vjerujem da jest, ali ne bih znao kazati gdje je to bilo.— Aha! Onda je potpuno razumljivo zašto Shadd... Ali neka ide do vraga ta stvar, već pokušajmo se domoći dvorane.Nastaviše s guranjem kroz svjetinu, a kako je trgovac svima bio dobro poznat, nisu uložili mnogo truda da bi dospjeli do vrata pred kojima je neka ljudina obučena u odijelo nalik na uniformu čuvala stražu.

58

— Zdravo, Meade! — reče Withers. — Pustite nas da uđemo, ako vam to nije nezgodno.Ljudina otvori vrata, povuče se na stranu kako bi Withers i Shefford mogli ući, a zatim ih za njima ponovo zatvori.Ispočetka Shefford prešavši s jakog sunčevog svjetla što je vani sjalo,u polutamu velike dvorane, nije mogao jasno razabrati osobe i stvari. Čuo je jedino šapat/mnogih glasova. Withers je također neko vrijeme bio nesiguran i žmirkao, ali se smašao prije svog druga. Postepeno je Shefford počeo razaznavati u polutami mnoge likove, najprije nejasno, a onda sve određenije. Kroz malu skupinu ljudi i žena proguraše se na jedan kraj dvorane; zaustaviše se kraj zida, ispred jedne ograde što je dijelila sudište od prostora određenog za publiku.Shefford se znatiželjno ogleda oko sebe i primijeti da je u dvorani bilo mnogo prozora, te je, bila dosta osvijetljena i moglo se dobro vidjeti/lza ograde na jednom je podiju stajalo nekoliko ljudi i razgovaralo između sebe kao da se savjetuju. S druge strane na nizu klupa sjedilo je dvadesetak žena, zbijenih jedna do dru-126ge. A iza njih skup ljudi. Upravo su žene neodoljivo privukle Shefforđov pogled. Sjedile su na optuženičkoj klupi. Neke su od njih imale na glavi svoj karakteristični rubac, dok su druge imale prekriveno lice, ali sve su bile obučetne u crninu, samo je jedna, što je sjedila u prvom redu ,imala na sebi potpuno bijelu odjeću. I njeno je lice sakrivao širok robac, ali ju je Shefford odmah prepoznao po vitkom joj liku. Bila je to Marykoju su njene zavidne susjede prozvale Sago Lily. Spazivši je, mladića kao da je nešto oštro presjeklo u srcu. Kad je najzad usp;o s nje odvratiti pogled stvori mu se neka magla pred očima, tako da neko vrijeme nije mogao dobro vidjeti.Withers je u tom času šaputao nešto njemu ili nekom susjedu, ali Shefford nije ništa razumio od onoga što je govorio. Kad je htio pažljivije poslušati, trgovac zašuti. Shefford se tada okrene i pogleda na gomilu iza sebe. Žene su sve do jedna nosile široke rupce, . tako da je bilo teško vidjeti im lica. Ljudi su većinom bili snažne građe, izražajnih crta lica, mladi mormoni poput Joe Lakea; izgledali su kao netko koga velika briga mori. Drugi, stariji od ovih, bili su mirni, vedri, neobično ravnodušni. Bila je to stara mormonska garda, sinovi pionira i osnivača njihove vjere. Nagonski je Shefford osjetio da su oni živo oličenje mnogožen-stva i da su to ti tajnoviti muževi tajnih žena. Gledao ih je sa živom znatiželjom, kao da se htio uvjeriti u ispravnost svoje pretpostavke. U stvari on je nastojao s nekom neodređenom nadom u duši punoj mržnje, pogoditi koji je ocl njih mogao biti Maryn muž.— Eno Kanea, biskupa — šapne Withers i pri tom ga gurne laktom. — A pored njega je Waggoner.Shefford prepozna biskupa; uz njega se nalazio čovjek dostojanstvena izgleda.— A tko je taj Waggoner? — upita, ne skidajući očiju s njega.— On je najveći zemljoposjednik u južnome Utahu — odgovori trgovac — a uz to nautjecajnija ličnost u Stonebridgeu. Ne znam, međutim, kakav je njegov položaj u crkvi. Ne nazivaju ga ni starješinom ni biskupom, ali mogao bih se okladiti da je jedan od gla-

127vešina. Ni meni, a ni drugim krivo vjernicima nikad ni najmanju uslugu nije napravio. On je jedan od ornih mormona škrtih i na riječi i na djelu koji na sreću postaju sve rjeđi. Tvrdica kakvih nikad nije bilo. Dosta ga i pogledati.Shefford ga je promatrao i mislio pri tom, kako je uopće moguće zaboraviti lik tog Waggonera, kad ga se jednom vidi. Izgled je njegov pokazivao da mu je najmanje šezdeset godina, pa ipak je sačuvao sasvim mladalačku živahnost. Za razliku od drugih starijih mormona imao je krabku bradu tako da mu se vidjela uska linija vilice što je njegovu licu davalo vučji izgled. Crte su mu lica inače bile oštre, oči, mada plave i naročito blistave, bijahu hladne, izbrazdano Čelo dosta široko. Sve su te osobine davale njegovu licu neki čudan izraz, neku tajanstvenu moć, nešto što Shefford nikad u životu nije vidio.

59

—- Prije nego što je zakon primijenjen na Utah — nastavljaše Witherš — Waggoner je imao pet žena i pedeset i petoro djece. Koliko toga blaga ima sada, nitko to ne zna, a ovjeren sam da to nitko ni saznati neće.Poslije tih riječi Sheffordu se učini da donekle shvaća onaj čudan izraz moći što se čitao na Waggone-rovu licu. Nije se mogao duže baviti tim svojim ispitivanjem, 'jer je po komešanju, koje nastade u skupini što se nalazila na podiju, zaključio da suđenje treba početi. Nekolicina onih ljudi siđe, četvorica posjedaše iza stola na kojemu se nalazilo nešto knjiga i papira, dok se svi ostali smjestiše kraj njih, stojeći, Ovi posljednji bili su u uniformama, mamuzama na čizmama i iskusno Sheffordovo oko zapazi kako im je pod dolamicom nabubrio pištolj. Očito su to bili stražari premda nisu nosili na sebi prave pravcate uniforme.Netko kraj Shefforda šapne da se sudac zove Stone, a to mu je ime, što je značilo »stijena« baš dobro pristajalo. Nije više bio mlad; bijaše to tip čovjeka (kojemu se mogao povjeriti tako težak zadatak, kao što je bio zadatak da izvede pred sud snalazijive i lukave mormone. Iz široka čela, iz duboka oka, koje je virilo ■kao iz kakve spilje i svako malo sijevn'ulo poput munje, nije izbijalo nikakvo čuvstvo. Usta su savršen© pristajala tom kamenom licu.128Shefford je naslućivao da je čovjek, što ie sjedio slijeva sucu, bio sudski službenik, a onaj zdesna, državni tužilac. Ovaj se poslednji zaista podiže i rukom udari o stol, da bi uspostavio šutnju. Mrmora začas nesta. Sad on ukratko izloži kako su neke žene pohap-šene jer se na njih sumnja da su tajne žene mormona mnogoženja, te su stoga pozvane pred suca Vrhovnog suda Sjedinjenih Država da budu podvrgnute sudskom postup'ku.Zatim jednu ženu što je sjedila na kraju prve klupe stražar dovede do stolice postavljene nasuprot sucu na samom podiju. Rekoše joj da sjedne, ali se činila kao da nije čula. Tada je sam sudac ljubazno umoli da sjedne.-Ona odbije, a Stone zaklima glavom, kao da je htio reći kako dobro poznaje tu vrst pasivnog otpora. Shefford pomisli da je Stone čovjek nježne duše, premda kao sudac izgleda nesmiljen.— Budite dobri pa skinite veo — reče državni tužilac.Žena ovaj put posluša; bila je mlađa i lijepa. Shefford je prepozna; srce mu se stiislo. Bila je to Ruth, jedna od žena iz onog sela s kojom se bio sprijateljio. Bijaše blijeda u licu, a po mračnom izrazu reklo * bi se da suzdržava bijes. Ni traga stidu, naprotiv reklo bi se da se osjeća obeščašćenom. Njene velike crne oči, što su plamenom i prezirom sijevale, prijeđoše od suca ■- na gomilu. Sheffordu se učini da su se raznježile kad su surele oči koje su možda tražile. Zatim državni tužilac jasnim i odabranim riječima pruži ženi Bibliju da je poljubi i da se na nj a zakune da će reći samo čistu istinu. Kako se Sheffordu učinilo čudnim vidjevši "i-, mlađu ženu kako ljubi Bibliju, onu istu koju je kroz 1 tolike godine proučavao i koja mu je toliko bila pri- , i rasla za srce! A još mu se čudnijim činio mrmor mno-. štva, mrmor koji je popratio ženino zaklinjanje izgovoreno jasnim i čvrstim glasom, da će reći čistu istinu.— Kako se zovete? — upita sudac, naslonivši se laktovima na stol i uprijevši svoje udubljene oči u nju— Ruth Jones — hladno odgovori optužena— Koliko vam je godina?— Dvadeset.9 Duginim tragom129— Gdje ste rođeni? —prihvati Stone nakon stanke; htio je dati vremena zapisničaru da zapiše odgovore— U Panguitchu, u Utahu.— Jesu li vaši roditelji bili mormoni?— Da.— I vi ste mormonka?— Da.— Jeste li udata?

60

— Ne.Posljednji je odgovor bio neposredan, hladan, odlučan i izgovoren takvim tonom da Shefford umalo nije povjerovao u njegovu istinitost. Sudac se počeše po bradi,, zastane časkom premišljajući, a onda ponovo upita:— Imate li,., djece?— Ne.I crne se blistave oči čvrsto zagledaše u udubljene i bešćutne oči sučeve.Da je optuženica u pogledu djece rekla istinu, Shefford nije sumnjao; on sam je to mogao posvjedočiti.— Vi obitav.ati u jednom selu nedaleko odavde5 zar ne? — proslijedi sudac. — U selu u kojem ste uhapšeni— Da.— A kako se zove to selo?— Nema imena.— Jeste li kada čuli za Fredoniju, jedno drugo selo zapadno od Stonebridgea, ali daleko?— Da.— Nalazi se u Arizoni, u blizini granice države Utah. U selu živi samo nekoliko ljudi. Je li to selo iste vrste kao i selo u kojemu vi živite?— Da.— A što zapravo znači Fredonia? Htio sam reći, ima li kakvo značenje?— Da. Znači »slobodne žene«.Sudac malko ušuti, a zatim pošto je nekoliko riječi prišapnuo onoj dvojici što su mu bili sa strane, a da uopće nije podigao pogleda na optuženu, reče*— Dobro je. Možete ići.Ruth su odveli natrag na klupu; žena što je do nje sjedila uspne se na podij da zauzme njeno mjesto. Njen130lik i korak bijahu zreli, a kad je skinula rubac vidjelo se da je prošla četrdesetu. Ničeg osobitog nije bilo na njenom licu osim onog čudnog ponosa, one hladne maske koja se mogla zapaziti na licima starih mormona. To je, pomisli Shefford, prava mormonka, različita od Ruth^ samo što nije znao u čemu je ta razlika. Ona mirno sjede i mirno pogleda suca i njegove pomoćnike, ne pokazujući ni najmanju uzbuđenost pri tome. Shefford ju je često viđao u selu; nikakve promjene nije, opažao u njenu držanju. Reklo bi se po njoj da je čitavu tu parnicu smatrala za stvar bez ikakve važnosti, a kad je i izgovarala zakletvu, izgledala je kao da vrši neki svakidašnji posao svoga života.— Kako se zovete? — otpoče sudac, podigavši oči .s nekih papira što su se pred njim nalazili.— Mary Danton.— Danton je vaše djevojačko ime, ili muževljevo?— Danton je bilo prezime mojega muža.— Bilo? Zar vam muž nije više živ?— Ne.— Gdje ste stanovali kad ste se udali?— U Saint Georgeu; poslije smo se preselili ovamo u Stonebridge.— Vi ste i vaš muž bili mormoni?— Da.— Jeste li imali djece u tom braku?— Da.— Koliko?— Dvoje.—- Jesu li u životu?— Samo jedno.Sudac ponovo obori oči na papire pred sobom, a onda će opet pogledati u optuženu.

61

— Jeste li sada udata? •— Ne.Ponovo sudac pogleda u papire, izmijeni netkoliko riječi ispod glasa s dvojicom što su mu sjedili uz bok, a zatim preuze:— Gospođo Danton, kad su vas uhapsili, petoro je djece bilo s vama. Čija su to djeca bila?— Moja.— Hoćete da kažete da ste im vi majka?131i—• Da.—- Vi ste sami izjavili da je vaš muž Danton bio otac samo jednog djeteta; nije li tako?— Tako je.— Tko je onda otac, ili... tko su onda očevi ostale četvorice?— Ne znam.Optužena izgovori ni ne trepnuvši te neobične riječi kao da joj baš ni najmanje nije stalo što je njihova neistmost bila očita i što su sadržavale sramotno priznanje. Izgledalo je kao da se neprelaznom zidinom izdvojila od ostalog svijeta. Sudac prihvati sada s većom žestinom ispitivanje, nešto povišena glasa u kojemu se osjećao oštriji ton:— Kako! Ne znate tko je otac svakog pojedinog djeteta, to jest tko je otac sve te djece?— Ne.— Gospođo, molim vais isjetite se malo: rekli ste da ćete reći istinu.2ena ne odgovori. Sudac ponovo ispitivaše:— Znači, ona djeca nemaju imena? Nezakonita su?— Tako je.— I vi se kunete da niste tajna žena nijednoga mormona?— Kunem se.*— Od čega živite?— Radim.— Kakvim se poslom bavite?— U prvom redu, šivanjem; osim toga tkem, mijesim kruh, radim u svom vrtu.__Moji su ljudi zabilježili da stanujete u širokoji udobnoj kući, skoro luksuznoj, s obzirom na mjesto u kojem živite. Kako da se to razjasni?— Muž me je dobro opskrbio. Sudac poprijeti prstom.__Sto će biti, ako vas zbog ikrive prisege osudimna godinu dana zatvora, na primjer? Zamislite, godinu dana daleko od vaše kuće, od vaše djece... Manimo se gluposti, hoćete li reći istinu?— Istina je ono što sam izjavila, a ne mogu kazati ono što ne znam. Pa čak da me i u zatvor pošaljete.Bijesan i razočaran sudac gnjevnim pokretom naredi da se žena udalji.— Dovedite druga.Još tri žene bijahu podvrgnute preslušavanju, i one su se u stvari ponijele tkao gospođa Danton; jedino je razlika u dobi i karakteru dolazila do izražaja u njihovim odgovorima. Nakon toga, sjednica je bila prekinuta na nekoliko minuta, da bi se sudac posavjetovao sa svojim pomoćnicima.Shefford je bio zadovoljan zbog toga zastoja. Njegova je radoznalost dosegla krajnju granicu i sada> budući da je trebala biti ispitivana žena koju on ljubi? osjećao je kako ga obuzima tako snažno čuvstvo koje će svima upasti u oci ukoliko ga ne uspije potisnuti. Odgovori optuženih nisu ga sasvim iznenadili, ali izrečeni onako hladno, iako pod prisegom dani, učinili su* mu se »stravičnima. Kako je bio tragičan, kako je bio strašan onaj jaram u koji su one upregle vratove. Osjećao je kako su njime ovladale i začuđenost, i tuga i preneraženost u isti mah. Morao je razmisliti o svemu tome da bi mogao shvatiti, da bi otkrio značenje krivokletstva onih žena koje je poznavao kao žene obdarene plemenitom i dobrom dušom. Bilo je sigurno da ih je na tu žrtvu

62

navodio njihov zaveden u bludnju, alt dubok vjerski osjećaj, jer one ne bijahu pokvarene duše, iako su se krivo zaklinjale i sebe optuživale za sramotna djela. Za Sheffor'da istina nije bila u njihovim riječima, već na natmurenim i uznositim čelima.Jeli se to njemu samo činilo u njegovoj uobrazilji^ ili je muk, zaista, postao veći a pozornost još potpunija, kad je stražar na podij doveo vitki lik u bijeloj haljini? U njenu hodu nije bilo one ohole ravnodušnosti kao kod drugih, a kad se spustila na stolicu činilo se da u aijoj nije više ni bilo snage da se održi na nogama.—-- Ne biste li skinuli rubac — reče državni tužilac.Kako su samo bile u sjećanju), njemu Sheffordu, one dražesne, a ipak snažne ručice! Vidio je kako đrhture dok je razveziva.la vrpcu; taj se drhtaj u njemu odrazio u osjećaju neke posebne simpatije. Suspregne dah: rubac je bio skinut. Bio je uvjeren da je pred sobom vidio najljepše i najtragičnije lice što ga je ikad sudbina dovela i izložila u jednoj sudskoj dvorani.132133Otegnuti mrmor prođe dvoranom, kao kakav val. Po tome je Shefford shvatio, bolje rečeno, pogodio, tako jasno kao da je to bilo zapisano na zidovima, da do tog trenutka djevojčino lice nije nikome bilo znano. Međutim nadimak Sago Lily nije bio nepoznat i Shefford je čuo kako ga posvuda šapću.Mrmor presta. Sudac i oni pored njega iznenađeno su promatrali optuženu. Stone je vjerojatno mnogim, mormonkama sudio, ali očito je bilo da mu se ova činila drugačijom od svih drugih. Bez rupca Mary je izgledala onakva kakva je u stvari i bila: vrlo mlada, još skoro djevojčica, stoga je Sud i bio tako potresen, jer je optužba izgledala nevjerojatna pred nevinom ljepotom što se tu otkrivala. Ali još više od ove nevjerojatnosti, još više od dražesti njena lika, po kojemu je u onoj dvorani i među onim ljudima zaista bila nalik na cvijet čije je ime nosila, mora da je pred jadom koji se jasno ogledao na njenom licu Sud mukom zamukao, mukom koji je bivao sve mučniji.Mary je sjela kao što su to učinile druge prije nje, to jest tako da su joj prisutni samo profil mogli vidjeti. No ona se nije okrenula da gleda preko ograde i Shefford je bio potpuno uvjeren da ona nije ni sa kim, ni ženom ni muškarcem, izmijenila poglede. Gledala je ispred sebe, kao odsutna, vlažnih očiju zamagljenih od užasa i patnje.Kad ju je tužilac pozvao da se zakune, vidjelo se kako joj se usne miču, ali nitko nije čuo njene riječi zakletve.— Kako se zovete? — upita sudac.— Mary — odgovori djevojka tihim pomalo drhtavim glasom.— A prezime?— To neću kazati.Taj čudni odgovor, ton glasa, držanje optužene, sve Je to bilo do krajnosti jednostavno. Bilo je očito da nije navikla na ispitivanje.— Kako su se zvali vaši roditelji?— iNi to neću kazati — odgovori Mary još tišim glasom.Stone nije bio uporan. Možda joj je htio olakšati položaj koliko mu je to bilo moguće, ili je htio pričekati trenutak da se donekle smiri.— Jesu li bili mormoni vaši roditelji? — nastavi.— Ne, gospodine suce.Ona je dodala ono »gospodine suce« glasom punim poštovanja koji je neobično odudarao od lakonskih odgovora žena ispitivanih prije nje.— Znači da po rođenju niste mormonka?— Ne, gospodine suce.— Koliko vam je godina?— Sedamnaest ili osamnaest, ne znam sigurno.— Kako? Ne znate sa sigurnošću svoju dob?— Ne.

63

— Gde ste rođeni?— Ne mogu reći.— U Utahu, svakako?— Da, gospodine suce.— Otkada boravite u Utahu?— Oduvijek... sve do pred dvije godine.— A odonda stanujete u selu u kojemu ste uhapšeni?— Da.— Jeste li često dolazili ovamo... u Stonebridge? — Nikada nisam bila ovdje... nikada.Sudac je pogleda sa zanimanjem koje kao da je prelazilo okvire njegove dužnosti suca, a onda se odjednom protegne prema njoj.— A jeste li sada mormonka? — upitat će živo,— Nisam, gospodine suce — odvrati ona nešto povišenim glasom, tako da su je svi mogli čuti.Odgovor je bio toliko neočekivan da je tstudac optuženu gledao sa takvim čuđenjem da to ni sakriti nije mogao. Novi se mrmor razlegao dvoranom. Što se Shef-forda tiče on je bio doslovce zaprepašten. Kad je malko došao k sebi, po njenu blijedu i lijepu licu je zaključio da je to nepobitna istina. Preplavio ga osjećaj sreće i načas se oslobodio strašne more ispitivanja.Sudac se nagnuo prema drugoj dvojici da se s njima posavjetuje. Članovi suda koji su se prije dosađivali, sad su živnuli. Shefford zaokruži po "mračnim licima svjetine; mukli ga bijes polako obuzimao. A onda134135mu pogled pade na Waggonera, čije su oči naprosto gorjele za razliku od drugih mormona koji su se dr-r žali bešćutno kao kipovi.— Koliko sam mogao shvatiti — povo će sudac — vi ste najveći dio svoga života proveli na selu... u osam-ljenosti, nije li tako?— Da, gospodine suce.—■ Znate li što o vlasti u Sjedinjenim Državama9—' Ne, 'gospodine suce.Stone još 'malo porazmisli, kao da je mozgao o drugim pitanjima koja je mislio postaviti optuženoj, a koj^ su imala doseći svoj vrhunac u mučnom ali neizbježi-, vom pitanju. Bilo je očito da je ova čudna djevojka pobudila u njemu najživlju radoznalost. Najzad reče:— Jeste li vi svjesni kakve bi vas posljedice mogle snaći zbog krivokletstva?— Ne, gospodine suce.— Ali znate li vi, §t® je u stvari krivokletstvo?— To je laž.— A govorite li vi laži?— Ne, gospodine suce.— Nikada niste rekli neku laž?— Ne... Ne još — odgovori ona skoro šapatom. Bio je to.odgovor jedne djevojčice; suca je to dir-nulo. Da bi nekako zadržao službeno držanje, pretvarao se da nešto traži među papirima na stolu. Možda njegov zadatak i nije bio lak, a da nije bio ugodan, bijaše sigurno. Onda Se nasloni na stol i upre svoje udubljene oči u tužno djevojčino lice.— Znate li što znači dodatna žena? —upita.— Nikada mi nitko o tome nije ništa govorio.— A ni o tajnim ženama?— Ni o tome.— Znate, međutim, da u Utahu postoje dodatne žene, koje se drže u tajnosti, zar ne?— Da, to mi je rečeno.Sudac opet našas ušuti gledajući je pažljivo. U dvorani je vladao potpuni muk, jedino se čulo tiho šušta-nje i kadikad poneki duboki i odmah prigušeni uzdah. Bio je sasvim jasno da je glavno

64

pitanje kao mač visi-lo nad tužnim i blijedim licem djevojčinim. Možda je već osjećala udarac koji je imao pasti, jer se ukrutila136kao kip, gledajući svojim velikim, svojini raširenim i molećivim očima u suca.— Jeste li vi dodatna žena? — naglo upita Stone. Mary zaglavi riječ u grlu. Trudila se da progovori,ali riječi nikako da se probiju. Sudac stoga ponovi pitanje ne skidajući pogled s njena lica, kao da je s njega htio počitati istinu.— Ne! — poviče najzad ona.U još grobnijoj šutnji koja je zavladala poslije kratkoga ali zanosnog odgovora, koji je iz nje provalio kao protest, Sheffordovo srce zadrhta. Bio je uvjeren da djevojka laže. Da ju je sada gledao po prvi put, ili da se nije nalazio kraj njene kuće one tužne večeri kad ono bijaše vidio tajanstvene jahače, vjerovao bi joj. Ali vidio je, i njegov ga je jad bolio i pekao. Paklenskog li slučaja, koji je od nevine djevojke napravio lažljivku, još gore, • krivckletnika!— Znači niste udati? — nastavljao je sudac.— Nisam — odgovori ona sasvim tiho.— Ali onda se nadate udaji?— Ah, ne!Lice joj je izgledalo kao da je od pepela i vidljivo je drhtala, dok su joj ruike štipkale rubac što ga je držala na koljenima. No kao da se više nije usudila pogledati u čovjeka koji ju je ispitivao.— Imate li koje... koje... koje dijete? — isprekidana će sudac; očito mu je bilo neugodno da joj postavi takvo pitanje.— Ne.Stone se još više protegne preko stola. Po njegovom tamnocrvenom licu Shefford shvati da je uza svu svoju strogost i on bio samo čovjek. Velika mu se šaka stisnu.— Djevojko, nećete se valjda i vi zakleti da vam nitko nije dolazio u posjete... nikakav čovjek, tamo dolje... Zar ne da se u vezi s tim ne možete priseći?— Ne, ne! Na to se ne mogu zakleti.Sudac se povuče i odupre se o naslon stolice. I dok je brisao znoj što mu se bijaše osuo po čelu, dvoranom prođe mrmljanje, no ovaj put se u tom mrmljanju osjećala neka prijetnja.137Sheffordu je lice sasvim usplamtjelo; pobojao se za samoga sebe.— Deder, priznajte dakle... da ste dodatna žena — navali sada nešto žešće sudac.Djevojka ne odgovori, ali glavom zaniječe tu tvrdnju. Iznebuha se Stone sruči naprijed— Nesretice! Priznajte!Iznenadni je poziv prisili da podigne oči prema sucu, no ona je i dalje šutjela. Po njoj bi se reklo da je jedino snagom svoga očaja mogla izdržati, no bilo je očito da je bila na izmaku snaga.— Tko je vaš muž? — ponovo zagrmi sudac. Djevojka iznebuha ustade, sva prestrašena. Užasjoj se ogledao na licu, svakako ne užas od suca. prema kojemu je zakoračila dignuvši drhtavu ruku, već prije od nekoga ili nečega što je u njenim očima moralo biti daleko strasnije od bilo kakve presude kojiu je mogao izreći Sud. Pa ipak sudac nije dopustio da ga to dirne. Bila je prestrašena i možda neće izdržati pod paljbom njegovih pitanja:— Tko je mormon koji vas je posjećivao? — nastavi sudac kao da je htio iskoristiti trenutak njene slabosti da bi doznao istinu. ,— Ne... nisam nikada... saznala... njegovo ime.— Ali njegovo vam je lice svakako poznato. Na-redit ću da se pohapse svi mormoni u ovom mjestu i onda ću ih suočiti s vama. Hoćete li ga tada prepoznati?— Ne, ne; ne bih ga mogla prepoznati! Nikada, nikada... nisam vidjela njegovo lice... pri svjetlu!Tragična ljepota optužene, sigurnost da je na njoj počinjen stravičan zločin protiv mladosti i nevinosti, onaj užas pun more koji ju je prožimao i to ne iz straha za sebe, sve se to snažno

65

dojmilo Suda i publike. Grobni je muk vladao u dvorani, koji bi narušen jedino kad je djevojka zamlatarala rukama, posrnula i klonula na pod.XIPOSLIJE PARNICEDa ga nije zadržala snažna Withersova ruka, Shefford bi se bio vinuo preko ograde. Kad je vidio da su druge žene priskočile u pomoć nesretnoj djevojci, dirnute njenim jadom, on >se progura kroz mnoštvo i iziđe iz dvorane.Oni koji su stajali napolju, okupiše se oko njega obasuvši ga pitanjima, neki uznemireni a neki naprosto zbog radoznalosti. On pođe dalje odbivši nasrtljivce ne baš previše ljubazno.Odmah potom jedna mu se ruka nađe na ramenu. Bio je to Nas ta Bega. Shefford ovoga puta ne učini ništa da bi se oslobodio. Ni Withers ni Joe Lake nisu nad njim imali toliko utjecaja koliko ga je imao Indijanac.— Nas Ta Bega, i ti si došao! Čini se da se zbilja sva krajina slegla ovamo, u Stonebridge. Čekali smo na te u Kaventi. Zašto si toliko zakasnio?Indijanac, ionako spor na riječima, ne izusti ni riječi dok nije prijatelja odveo daleko od bučne svjetine— Bi Nai — najzad će — bol se uvukao u kolibu Hosteen Doetina.— Zbog Glen Naspe, možda? — poviče Shefford.— Da. Moja je sestra napustila kupu svoga brata. Potpuno sama je otišla.— Nema sumnje, otišla je k onom misionaru. Sada razumijem; učinilo mi se da sam je primijetio u Plavom kanjonu, ali vjerujući da sam se prevario, nisam se dao u potjeru.139r— Dobro si vidio. Mladić zaljubljen u nju slijedio je njene tragove sve dotamo.— Nas Ta Bega, hajde da je potražimo i povratimo kući— Nije potrebno. Prije ili poslije vratit će se sama.— Ali, prijatelju, onaj prokleti misionar... —• počeo se Shefford uzrujavati. Indijanac ga prekine.— Willetts je ovdje. Vidio sam da je ušao tamo, unutra — i pokaže na dvoranu.— Ovdje! Čini mi se da ga je bog dobrano obdario bezobrazlukom. A što ti misliš poduzeti, Nas Ta Bega?Indijanac ne odgovori; s bešćutna mu lica nije bilo moguće pročitati osjećaje.— Bit će za nj mnogo bolje da mi ne dolazi na oči — promrmlja Sheffo<rd kao da govori sam sa sobom.— I mješanac je ovdje — reče Indijanac.— Shadd? Da, i mi smo ga vidjeli. Uostalom, eno, još je tamo sa svojom bandom. Zašto li su došli ovamo, Nas Ta Bega?— Da nekoga opljačkaju.— Withers 'kaže da je u dobrim odnosima sa mormonima. .. — Da, ali i s onim.— S Willettsom? Zar?— Vidio sam ih ka,,ko razgovaraju i to vrlo uzbuđeno.— Čudno!... Ali možda i nije tako čudno kao što izgleda. Shadd je dobro poznat u Monticellu i u Bluffu, gdje troši mnogo novaca. Boje ga se, ali i dobro primaju. On bi bio kadar da čak i u Kaventu navrati. Moram ga se, međutim, čuvati, jer Withers vjeruje da je na mene bacio oko.— Bi Nai. nosi ožiljak kao dokaz da je to tako — primijeti Indijanac.— Znači da on već odavna zna da ja imam pri sebi nešto novaca.— Moguće da je tako. Međutim, Bi Nai, mješanac mora da ti je i zbog nečeg drugog za petama.— Sto bi to bilo?— Nas Ta Bega ne može kazati ono što ne zna ■— otpovrne Navajac. — Ali pustimo sada to; jednoga ćemo

66

140dana i to doznati. Ali postoje patnje koje nisu moje... već su to patnje moga brata!Shefford pogleda prijatelja, ali s njegova nepokretna lica ništa nije mogao dokučiti. Indijanac nastavi:— Bi Nai, davno je tome što si ti trgovcu ispripovijedao jednu priču. Nas Ta Bega je sjed-o kraj vatre dok si ti govorio; slušao je. Ti tada još nisi znao da on razumije tvoj jezik. Tako je on saznao što te je dovelo u zemlju Indijanaca. Te iste noći se on s tobom pobratio. Sva ona tvoja osamljena putovanja u kanjone imala su za cilj da pronađu malu djevojčicu zlatnih kosa, izgubljenu djevojčicu: Fay Larkin... A sad, Bi Nai, tebi Nas Ta Bega može reći da je pronašao ženu koju si tražio i htio oženiti.Shefford je bio toliko zatečen da nije mogao otvoriti usta. Posljednje Indijančeve riječi, izgovorene svečanim tono-m, kao da su dolazile iz velike daljine; tako se Sheffordu činilo.— Bi Nai, ja sam 'pronašao Fay Larkin — ponovi Nas Ta Bega.— Fay Larkin! — najzad procijedi kroz zube Shefford klimajući, glavom.— Manja bi bol pogodila Bi Nai da je ona umrla. Shefford zgrabi prijatelja za mišicu. Sigurno ćemu Indijanac otkriti nešto strašno. Pa ipak nekim mračnim čuvstvom ćutio je kakvo je moglo biti to otkriće.— Ona je tamo — ponovo prihvati Indijanac, pokazujući prema dvorani.— Tamo! Fay Larkin? — šapne Shefford.— Da, tamo, Bi Nai.— On, Bože sveti i A kaiko znaš? Morao sam je vidjeti, znači!... Kaži mi, kaži, Nas Ta Bega, koja je od onih žena?— Fay Larkin je Sago Lily.Shefford se dugim koracima udalji u miran kut trga, i tamo, u tišini, u sjeni drveća, čitava se oluja podigla u srcu mu i duši. Čitavo to vrijeme, on sam nije znao koliko je to trajalo, Indijanac se nalazio uza nj; Shefford je osjećao njegovo prisustvo. Kad se141oštra bol malo utišala, i on mogao malko srediti svoje misli, osjetio je u Nas Ta Bega ona ista svojstva koja bijaše pronašao u bezdanima kanjona i na osamljenim vršama planina: mir, snagu, bratsku pomoć. On je zaista u tom trenutku osjećao Indijanca kao brata, a osim toga on mu je bio od velike potrebe. Osjećao je da mu se valja nositi s nečim još sudbonosnijim no što je patnja i ljubav: s mržnjom ikoja je rasla i hvatala maha u provalijama njegova srca, s porivom koji ga je gonio da ubija. Tek je u tom času mogao shvatiti tragičnu sudbinu Jane Withersteen i strast Ventersa, kao i to zašto je Lassiter postao ubica.Misleći na budućnost osjećao je kako se u njemu učvrstila nakana da spasi Fay Larkin. Ona je još vrlo mlada — sama reče sedamnaest ili osamnaest godina — te može, to jest mora i nju čekati trenutak sreće u životu. Shefford ju je htio tražiti u Dolini iznenađenja, kao što je bio spreman da pod duginim lukom traži blago, a eto, sad ju je našao. Nije mu ni padalo na pamet da Nas Ta Bega zapita kako je saznao da se pod Salo Lily krije Fay Larkin. A bilo je čudno, mislio je u sebi, kako je tako dugo mogao biti slijep. Kako je sada sve bilo jednostavno! Svaka njena misao, svaki njen korak bijahu potvrda da se Nas Ta Bega nije prevario. Ona njena neobična ljepota, slična rijetkom i nježnom cvijetu, tihi glas naviknut na šutnju, nježnost male ruke, čiji je stisak uza sve to bio snažan kao stisak muškaračke ruke, snažni i vitki oblici, brz korak, nevjerojatna spretnost da skače sa stijene na stijenu, naposljetku ona sjena more koja joj je zračila iz očiju dok je gledala prema dalekim kanjonima, sve se to slagalo s njegovom predodžbom o maloj djevojčici izgubljenoj u začaranoj Dolini iznenađenja i odrasloj u njenoj tišini, pod budnim očima punim bolne ljubavi jadne Jane i Laissitera. Da, Shefford je maštao o tome da je spasi. On je bio zaljubljen u tu svoju ideju a preko nje i u divno stvorenje izgubljeno u divljini kraja. A kad je saznao za žalosnu činjenicu da je ona umrla, on se zaljubio u Mary; bila je to ljubav na prvi pogled; sada kad znamo kako stvari stoje, zar se moglo nešto prirodnije i

67

logičnije dogoditi? A sad je tu, blizu njega, u onoj mračnoj dvorani, u društvu sumornih mormonki, s kojima nema nikakvih dodirnih142crta, vezana nekom sudbonosnom vezom za jednoga od onih ljudi, sigurno okružena mržnjom zbog slabosti koju je pokazala prilikom mučnog ispitivanja, a on joj ne može priteći u pomoć. Pod prisegom je ustvrdila da nije ničija dodatna žena, ali zar to nije bila laž?Zatim mu drugom strujom potekoše misli. Ni sudac Stone ni sudsko vijeće neće biti u stanju đa dokažu krivicu i jednome od mormona u Stonebridgeu, kao što ni u drugim gradovima sjevernog Utaha nisu u tome uspjeli. Znači da će poslije suđenja otići. Samo što će sada sav svijet iz toga kraja biti upoznat s postojanjem onoga sela. Mormoni sigurno neće promijeniti svojih navika, pa će svoje žene smjestiti drugamo. Stoga on, Shefford, mora ostati u Stonebridgeu, zadobiti naklonost mormona i njihovo puno povjerenje. A kad kucne pravi čas, otkrit će Sago Lily kako zna tko je ona u stvari. Ona će vjerojatno to zanijekati i pokušati da, pod morom svoga zagonetnog straha, sačuva svoju tajnu, ali ipak će je na kraju slomiti i doznati što se dogodilo s Janeom i Lassiterom« Ako su još u životu, odvest će ih sve iz toga kraja.Približivši se ponovo općinskoj zgradi, Shefford i Nas Ta Bega primijetiše da je proces završio. Dvorana je bila zatvorena; ispred zgrade se motalo još samo nekoliko Indijanaca i kauboja, ali i oni su se spremali da odu. Na ulici je bilo nekoliko skupina ljudi u živom razgovoru. Shefford je promjeri s kraja na kraj ne bi li negdje opazio Withersa i Joe Lakea! Nas Ta Bega ode da nahrani konje.U Stonebridgeu je postojala samo jedna gostionica i Shefford se uputi tamo. Prije no što će ući, vidje pod jednim drvetom konje Shaddove bande koji su bili povjereni na čuvanje onom istom Indijancu otprije. Banditi su pili u lokalu. Odmah do gostionice nalazio se hotel s restoranom, kuća suviše kitnjasta izgleda koju su nazivali Hopwell House. Shefford uđe; velika je dvorana bila puna svijeta. Tu opazi Joe Lakea kako živo razgovara s biskupom Kaneom i drugim mormonima. Biskup ga dočeka vrlo srdačno, a onda ga i drugi mormoni isto tako pozdraviše kad ga je Joe njima predstavio.—■ Jeste li vidjeli Withersa? — Shefford upita Lakea.143— Mora da je negdje u blizini — odgovori Joe. — Bolje da.ga ovdje pričekamo, jer bi morao svakog časa naići.— A vi, kad mislite u Kayentu? — nastavi Shefford.— Teško je tu reći. Čini mi se da je i Nas Ta Bega ovdje.— Da, ovaj čas sam bio s njim.Malo kasnije ostali se mormoni povukoše; Joe tada "reče Sheffordu da umire od gladi. Prijeđoše u drugu prostoriju gdje je pet-šest ljudi sjedilo za dugim stolom na čijem se jednom kraju nalazila klupica dosta uska za dvojica; ipak se Joe i Shefford na nju nekako simjestiše.— Vidio sam vas tamo u dvorani — reći će mormon. — Prava gadarija, a? '— Joe, nikada nismo razgovarali o tim stvarima, jer nisam znao dokle sam se mogao upustiti5 a da vas pri tom ne povrijedim, ali moram priznati da je sve ono tamo, zaista bilo paklenski gadno.— Mislim da se ne biste smjeli ustručavati da sa mnom otvoreno razgovarate — reče Joe dosta suho.Bio je to prvi put što ga je Shefford čuo da tako govori.— Pa ja se ine ustručavam, Joe — otpovrne — ali vi ste mi dragi i ja vas pošti vam, stoga bi mi bile neugodno govoriti o vašim ljudima.— Jeste li ostali sve do kraja?t -- Ne. Kad je bilo gotovo s Marynim ispitivanjem... bilo mi je svega preko glave.Shefford je govorio istiha; Joe Lake zaškrguta zubima. Nastade šutnja; njih se dvojica ni ne pogledaše u lice. Onda Joe prihvati:— Ne bi se moglo tvrditi da je sudac bio zao.— Tako se i meni učinilo. Kad pomislim da je mogao... — Shefford ne dovrši rečenice. Zatim nadoda: — A kako je stvar svršila?

68

— Svršila je dobro.— Nije bilo... osuda?__Ne. — Joe se iskesi. — Nikakvih dokaza. Sudacje isebi mogao prištedjeti sav onaj napor.— Toga sam mišljenja i ja. Sada, Joe, budi rečeno među nama kao dobrim prijateljima, ovaj je proces144samo jednu stvar iznio sasvim na vidjelo, iako to nije dokazanoga to je da se... da se ipak radi o tajnim ženama...Joe ne odvrati. Bio je mračna lica; u uglu usana usjekla mu se tvrda crta. Izgledao je kao pravi pravcati mormon.— Sudac Stone je tu činjenicu isto tako dobro razumio kao i ja — nastavljao je Shefford — a to isto je mogao razumjeti svatko tko ima zrno soli u glavi. One jadnice, strašnog li iskustva za njih! Ja sam vrlo dobro znao da su poštene i dobre, a, eto, morale su priseći da...— Zar mislite da se meni nije od svega toga smu-čilo? — prekine ga Joe gunđajući. — A čini mi se da je i sudac bio pod istim dojmom. Poslije slučaja s Mary on je nastavio 9 ispitivanjem preko volje, kao da mu se žurilo da što prije svrši; ni na jednom pitanju nije pokazivao prijašnju upornost... Sad će, međutim, ti ljudi imati vražjih neprilika da se udalje iz Sto'ne-bridgea, iz ove rupe gdje je vrag rekao laka noć. Njih je u svemu šestero, konji im loši, i ja vam kažem, pa bili oni i božji suci, da se na putu neće dobro provesti.— Zar su već otputovali? — priupita Shefford 9 interesom,— Otprilike prije jedan sat. Ja ih nisam vidio," već mi je rečeno. Udarili su putem za Bluff, koji je, uostalom, jedini kojim su mogli krenuti, kad već nisu okrenuli prema Koloradu, pa onda kroz Kayentu... A bilo bi bolje da...— Joe, šta im se po vašem mišljenju može dogoditi — mirno upita Shefford, ne skidajući pogled s mormonova lica.— BogamuL. Ta i sami znate da je taj put loš za konje. Vrletne i klizave padine, istrošeno stijenje od nevremena i kiša... Postoji uvijek opasnost da se odvali koji kamen, a osim toga tu je Shadd sa svojom bandom... a i na opasne bi Piute mogli nabasati...Shefford je časak šutio, a onda će odjednom upitati:— A što je bilo sa ženama?— Sklonile su se k prijateljima.— As njihovom djecom?10 Duginim tragom145— Djecu su ostavile u selu sa staricama, jer ih nisu mogle sa sobom povesti. Ali ima tamo dolje i vrlo sitne djece kojoj su majke od velike potrebe.__ A kad će se žene vratiti svojim kućama?__ još večeras, možda, ukoliko sva ova gomila ka-uboja i drugih stranaca napusti grad... Sve su to prilično opasni, tipovi, Shefforde, vjerujte vi meni, i ovdje će se naljoskati viskija tako da neće proći bez velikog belaja, ako se približe ženama.— Htjeli biste kazati da bi se mogli toliko nakititi te doslovce shvatiti ono što su one jadnice o sebi ispričale, to jest žene bez muževa, ali... majke?__Pogodili ste — otpovrne mračno Joe.— Sveti Bože, Joe! To bi bilo užasno!__Užasno ili ne, to bi se lako moglo dogoditi, stogaće biti potrebno zadržati žene ovdje. Ne vjerujem da bi se u gradu moglo nešto dogoditi... Uostalom, Shefforde, dobro je da vam kažem: dobio sam nalog da žene žive i zdrave odvedeni u selo. Skupio sam već dosta prijatelja, mogu li i na vas računati? Veseli me što vam mogu kazati da vas se poštiva i cijeni; biskup vas gleda dobrim okom, a ono što on (kaže, to se ovdje i radi. Vjerojatno ćemo noćas krenuti.

69

— Da, računajte svalkaiko i na mene.Kad su bili gotovi s jelom, iziđoše u predvorje hotela: tu je bilo dosta svijeta i svi su razgovarali naglas. Shefford opazi Withersa: razgovarao "je s foisfaupom i s drugim mormonima kolje Shefford nije poznavao. Trgovac je govorio neobično živo, naglašavajući svoje riječi energičnim pokretima ruku.— Bojim.se da se tu nešto kuha — reče Joe ispod glasa, uzbuđeno. — Nešto se osjeća u zraku!U tom trenu Withers spazi Shefforda kojega kao da je i tražio.— Ta evo i Shefforda! — reče ostaloj trojici — Htio bih da od njega samoga čujete kako stvari stoje.— O čemu se radi? — upita Shefford približavajući se.— Spomenite štogod, da i ja koj<u dometnem — na-to će Joe Lake.— Shefforde, radi se više o vašem dobrom glasu nego o poslu — objasni trgovac. — Nedavno sam rekao146biskupu kako sam naumio vama povjeriti snabdijevanje sela, kao što je to bilo prvi put kad smo zajedno pošli. Biskup se s tim bio složio, izjavivši da ima povjerenja u vas, ali kad sam maloprije došao ovamo da vas potražim, doznao sam da je Willetts ovdje na, vaš račun isvašta izgovorio, a nadasve, a to mene najviše i žulja, da ste vi kadri učiniti što mu drago, pa da se čak pravite skloni da se obratite na mormonizam, samo da biste bili u blizini mormonskih žena. Znao sam da vam je Willetts neprijatelj, ali ne da bi se mogao služiti takvim oružjem. Želim da vi sami objasnite biskupu zašto se taj misionar toliko okomio protiv vas.— Gospodo, jednom ?am prilikom bio prisiljen da ga tresnem o tle — jednostavno će Shefford.— Ej, a zašto? — upita biskup i znatiželjan i iznenađen u isto vrijeme.Shefford ukratko ispriča zgodu sa Crvenog jezera.— Htjeli biste pobuditi sumnju u njegove dobre namjere prema onoj djevojci? — ponovo će biskup.— Nikakvu sumnju ja ne želim pobuditi, već sam samo htio ispričati što me je navelo da se umiješam— Vjerski razlozi, možda?— Ne, već ljudski.Kao obično, Withers se naglo umiješa:— Biskupe, jeste li kada vidjeli Glen Naspu?— Ne.— Ona je najzgodnija Indijanka u našem kraju. Willetts je želi dobiti, i to je sve.— Dragi moj prijatelju, to ne mogu vjerovati o jednom kršćanskom misionaru. Već godinama znamo Willettsa kao bogata i utjecajna čovjeka, koji osim toga svoj posao vrši kako treba. Vi ste sebi uvrtjeli u glavu da se ovdje radi o putenoj želji, i...— Ja nisam ništa uvrtio, već znam — otpovrne Withers nestrpljivim glasom. — Ne događa se prvi put što se misionari ta/ko ponašaju, a nije to ni Willettau prva. Biskupe, ja sam u stalnom dodiru s Indijancima i mnogo sam toga vidio o čemu nikad nisam govorio. Moje je da trgujem s Indijancima, a to i radim, ali neću dozvoliti da se nekakav Willetts ili kakav drugi prokleti* prevrtljivac njegova soja, nabacuje na moje prijatelje lažima, a neću dozvoliti osobito onda kad'je riječ o Sheffordu, najboljem mladiću što sam ga ikad10*147sreo u pustinji. Ovo se pitanje mora razjasniti pred vama inače više neću stupiti nogom u Stonebridge... Kratko rečeno, Willetts se pomamio za Glen Naspom, a Shefford ga je prvi put udarcem pesnice sravnio sa zemljom, a poslije ga je izbacio kroz vrata kolibe, tamo gore u planini. To je u stvari razlog Willettsova neprijateljstva. On se zaželio djevojke, kažem vam!— A najljepše u svemu tome jest — pridoda Shefford _ da ju je i dobio. Već je više mjeseci što Glen Naspa otišla od svoje »kuće. Ja sam je sam vidio u Plavom kanjonu... Pravo da

70

kažem, meni bi bilo najdraže kad bi se pred svima vama suočio s tim Wil-lettsom. ■__ Ništa lakše — kesio se Withers," zadovoljan. —Ta on je tu, ispred hotela.Withers odmah iziđe, a za njim Joe Lake i tri mormona. Shefford se držao odotraga iza ostalih; zaustavio se na vratima i kao da je nekoga tražio u onoj gomili bijelaca i Indijanaca što se bijahu tu sakupili. Njegovi su osjećaji .bili u potpunom srazu s njegovim dužanjem; naizgled miran i hladnokrvan, u stvari, bijaše u sebi uzavreo od pusta bijesa. Ali učinilo mu se da se između njega i njegovih strasti postavilo krasno i tragično lice, koje bi ga moglo zaustaviti u trenutku još težem od ovoga.Willetts je bio u .povjerljivom razgovoru s oniskim i snažnim Indijancem, to jest s mješancem Shadđom u slici i prilici. Oko njih se sjatili drugi Indijanci i bijelci koje je bilo laiko prepoznati kao članove Shaddove bande.— Ej, Willtetts — zovne trgovac; njegov snažan glas, ne baš najugodnija tona u tom trenutku, presiječe nit razgovora one dvojice.Kad se Willetts okrenuo, Shefford mu bijaše na pola puta izišao u susret. Misionar nije vidio samo njega, već i Nas Ta Bega kako se približava dugim koracima. Joe Lake se našao pred Withersom, a iza ovih su dolazili mormoni odlučni u svom držanju. Willetts ih vidje i pr obli jedi. Shadd se u međuvremenu povuče nekoliko koraka i priključi svojoj bandi. Ostali, obični znatiželjnici, okupiše se u krug.__ Willetts, evo Shefforda ovdje; kažite mu dakle unos ukoliko mu imate što predbaciti — reče trgovac.Na njemu se vidjelo da je bijesan, a i da je odkičio da pošto-poto raščisti tu vrlo sum-njivu situaciju.Willetts još više problijedi, ali mu ipak ne uz-manjka bezobrazluka.— Willetts — skoro odmah mu dobaci Shefford — rečeno mi je da ste vi koješta bljezgarili protiv mene pred biskupom Kaneom i drugima. Je li to istina?— Rekao sam da ste bezbožnik — otpovrne na brzinu misionar.— U redu, ali i nešto još gore od toga. A ja sam sa svoje strane ispričao ovoj gospodi što je to bilo između mene i vas te iznio razloge vašeg neprijateljstva.Willetts se usiljeno nasmije, očito sa željom da mu smijeh zazvuči prezrivo, a onda odgovori negodujući:— Optužbe čovjeka kao što ste vi mene uopće ne mogu dodirnuti.Po misionarevu izgledu bi se bilo reklo da je ovo suočenje u njemu izazvalo prije gnušanje nego strah. Shefford je u prvi mah ostao začuđen i zbunjen, a onda obuzet bijesom, naglo i gromovitim glasom otpovrne: ■ — Ali ipak ću vas dodirnuti! Deder, pogledajte ovog Indijanca: prepoznajete li ga? Brat je Glen Naspi. Pogledajte mu u oči, ako imate srca, tako da svi uzmognu vidjeti vaše lice kad vas javno optuži! Vi ste zaveli Glen Naspu i odveli je iz njena sela i njene kuće.— Pseto nevjerničko! — otpovrne Willetts muklim glasom. — Tako, to su, dakle, vaši aduti? Pa dobro, istina je da je Glen Naspa napustila svoju kuću da bi došla u moju školu, a to je učinila, a da je nitko nije silio, što i sama može potvrditi. •— Da, ali zašto bi ona to potvrdila? Jer ste vi zaludili onu jadnu i priprostu djevojku. No, budući da za tebe riječi nemaju nikakve važnosti, izgubit ću još malo vremena s tobom, bijednice!Ponesen bijesom, brzim i spretnim skokom poput pantere, Shefford se baci na misionara, snažne ruke mu zarije u vrat i svijao ga dok mu koljena nisu poduprla zemlju, a glava mu se nije našla na željeznoj ogradi što se dizala ispred hotela. Misionar se pri tom grčevito koprcao, samo još za to je smogao snage. Shefford ga nije ispuštao iz svojih željeznih ruku.— Morao bih te ubiti, prokleti licemjeru! — prosi k-će Shefford. — Onoga dana, gore u selu, slučajno sam148149

71

primijetio da Naspi bajaš o ljubavi i da je ono jadno stvorenje zaljubljeno u tebe. Priznaj da je ovo istina, lažljivče, i to će biti dovoljno.Misionarevo se lice, uslijed položaja u koji ga Shefford bijaše satjerao, obli tamnim crvenilom.— Znaj da je inače gotovo s .tobom, shvaćaš li? — ponovo pobjesni Shefford. — Zar baš nespreman hoćeš pred božje lice? Priznaj da si govorio o ljubavi Glen Naspi, da si je pustim lažima namamio da napusti svoj dom!... Priznaj, kažem ti, i to odmah!Willetts diže ruiku koja se žestoko tresla! Shefford opusti stisak i tako mu dozvoli da uspravi glavu. Misionar, napola ugušen, promuca nekoliko riječi, sasvim nepotrebnih u tom času, jer je bilo dovoljno pogledati u poplavljeno mu lice da se na njemu smotri krivica.Shefford ga pošteno odalami, tako da se misionar skljokao u prašinu pred bratom Glen Naspe.— Gospodo, prepuštam ga Nas Ta Begu — reče umirivši se u tren oka.U gluho doba noći, kad je dio stranaca što se bijahu sjatili u Stonebriđgeiz već bio napustio grad, a drugi dio hrkao pijanim snom, tužna i neobična povorka napuštala je grad, Joe Lake i njegovi drugovi, svi do zuba naoružani, pratili su žene u njihovo selo. U dugom mrkom redu jedna se bijela haljina isticala na mjesečini. Čuo se jedino mukli topot konjskih i magarećih kopita.SheffoM se držao na Ikraju povorke. Nitko da bi zucnuo. Ove su supruge odlazile tamo gdje su ih njihovi konji i njihovi vodiči odveli, umotane u rupce i ogrtače kao arapske žene zatvorene u svojim nosilima, jahale su nagnute glave i pognutih leđa kao pod nekim teškim teretom. Naišavši u uski klanac, užljebljen između dvije visoke stijenke, povorka se izduži, i svaki je pratilac morao voditi brigu o ženama koje su mu bile povjerene. Shefford je preuzeo skupinu od tri žene, među kojima je bila i djevojka u koju je bio zaljubljen. Masrv je jahala kao da ni prostor mi vrijeme za nju nisu ni od kakve važnosti. Jahala je na lijenu magarcu, koji je često zaostajao i uz to šepesao, tako da su je ubrzo sve drugarice ostavile za sobom. Tada Shefford sjaše i zaustavi magarca.150— Uzjašite na moga konja — reče i učini mu se da to nije njegov, već nečiji tuđi glas.Ona odmah posluša, umorna i ravnodušna, i si-šavši s magarca uspe se na Nack-yala. Kako su stre-meni bili suviše dugi za nju, Shefford ih -skrati; prsti su mu lagano podrhtavali dok je riješio i vezivao zapore.Odjednom primijeti da je skoro neprimjetna promjena nastala u djevojci; primijetio je a da je nije ni pogledao i načas se poboja da neće biti u stanju dokrajčiti svoj posao. Podiže glavu; da mu je bio život u pitanju ne bi se mogao suspregnuti. Otvor na rupcu bijaše okrenut prema njemu, i on shvati da ga ona gleda.Da mu život potraje i stotinu godina nikad ne bi zaboravio uzbuđenje što ga je osjetio u tom trenutku Bili su potpuno sami; ostali već bijahu toliko odmakli da od njih nije bilo glaisa čuti. Mulk je bio posvemašnji. Ona se malko nagne prema njemu a onda naglo unatrag zabaci rubac, kao da bi bolje htjela vidjeti. Pojavi se poput ljiljana bijelo lice, s dva velika oka tamna kao sama noć.— Vi! — prošapta ona.Mladić osjeti kako mu je krv navalila u srce. Kakvo značenje da da onom kratkom uzviku? A s druge strane postoji li riječ koja je u tom trenu »mogla imati veće značenje.— Da, ja sam — odgovori nesigurnim glasom. Mala se ruka munjevito pružila prema njemu i onje spremno stisne u svojoj; stajao je nepomičan i ukočen na mjesečini promatrajući je ushićeno. Čas zatim ona povuče ruku i spusti rubac ponovo sakrivsi lijepo lice tužnog izraza.Shefford uze mustanga za uzdu i pođe uskim Mancem.XII OTKRIĆEPoslije podne drugog dana mnogi jahači počeše pristizati u mirnu dolinu u kojoj se smjestilo selo mor-monskih žena. Sve su to bili kauboji i lovci na divlje konje, to jest oni pustinjski nomadi, što su živjeli od lova na divlje konje. Slijedili su tragove žena na pu-teljku, te su se sada štrcali, kao što je Joe Lake pretpostavljao.

72

Pod cedrovini drvećem vidjeli se sapeti konji svežnjevi sa živežom, ćebad čvrsto smotana u impregnirano platno. Shefford i Joe su podigli logor na starom mjestu, kraj izvora. Ostali ljudi iz pratnje rasporedili su se u napuštene kuće, jer su se žene skupile zajedno, kako bi ih se moglo što bolje zaštititi. Kad su znatiželjnici nadošli, selo je izgledalo tako mirno i takav je muk vladao u njemu, kao da su ga stanovnici napustili. Žena nije bilo vidjeti ni na ulici ni na prozorima.Sa Sheffordom i Joeom morao se, uslijed položaja njihova logora, sresti svaki onaj koji bi namjerio u selo. Putovanje iz Stonebridgea do sela bijaše dugo i surovo; u svakom slučaju takvo da su se oni pustolovi dosta brzo otrijeznili od sve one sile viskija što su ga u sebe sasuli. Baš ta je okolnost, bar za trenutak, spasila selo. Joe ipak nije bio miran: bojao se da ne bude neprilika. Mnogi od pridošlica bijahu ljudi na svom mjestu, znatiželjnici ili možda naivčine koji su povjerovali da je selo onakvo kakvim su ga same mormonke na sudu prikazale, to jest selo slobodnih žena. Ali bilo je i drugih surovih, zlonamjernih i opasnih tipova.152Pred veče se nešto manje od trideset stranaca ulogorilo u dolini. Poslije večere, mrak se počeo hvatati, a posjetioci se razfniliše selom, u grupicama po dvoje ili po troje, merkajući mračne i nijeme kuće i razbacujući se masnim šalama. Shefford je doznao da u selu nije bilo neprilika, ali se stranci na povratku zaustaviše kod vrela i sad je situacija postala opasna.Ma kakve da su bili ćudi, pridošlice ne bijahu skloni da se prema Sheffordu pokažu najljubazniji. Nisu bili mormoni, i mladićevo prisustvo, jedinog nevjernika, među tim mormonkama nije im bilo po volji. Vjerojatno su mu zavidili na njegovu privilegiranom položaju. Bilo kako bilo, njemu do ušiju dopre nekoliko neugodnih i naglas izgovorenih riječi, očito s namjerom da on čuje. Jedva se uiapio suspreći. A osim toga svojom sve većom razdražljivošću Joe Lake je još više otežavao situaciju, stoga je Shefford s većim veseljem nego obično pozdravio dolazak Nas Ta Bega. Indijancu nije izmakla ni jedna jedina riječ izgovorena na vrelu. Od tog se časa kao sjena prilijepio za Shefforda, miran, nijem, oprezan.Ipak nijedan od onih podrugljivih kauboja nije otišao predaleko. Sukob je izazvao lovac na divlje konje, Hurley, čovjek na lošu .glasu, u koga se sumnjalo da je razbojnik,.— Recite, Shefforde, može li se znati do vraga kakvog vi ovdje posla imate? — otpoče on i pri tom stane podsticati vatru. Na svjetlu s oživljelog plamena ukaže se cekin javo, nelijepo lice, surovih, prostih crta.— Radim sve pomalo, za Withersov račun — mirno odgovori Shefford. — Sad ću neko vrijeme imati preko sebe prijevoz živežnih namirnica.— Pretpostavljam da ste s ovim mormonima kuhani i pečeni. Niste li kojim slučajem i vi mormon?— Ne — kratko odgovori Shefford.— Pa nije loše, vaš mi posao ne bi bio mrzak. Nije li vam slučajno potrebna pomoć?— Ne, hvala.— Pa niti da se stražari kod gospođa? r— nastavljao je onaj uz raskalašen smijeh.Shefford se pravio kao da ne čuje. Hurlev pričeka na odgovor, a onda doda cerekajući se.153— Razumijem, htjeli biste ih sve za sebe zadržati, zar ne, ne, he?Nije još ni dorekao kadli Shefford ustane. Njegova šaka sune i Hurlev se kao vreća muklo skljoka. Čas zatim se napola pridigne i grdeći potegne pištolj. Ali inu ga Nas Ta Bega. hitar kao strijela, udarcem noge izbije iz ruke. Joe Lake pokupi škljo«cu i upre je u Hurleva.— Diži sel — zapovjedi; po tonu njegova glasa Shefford osjeti nesmiljenost mormonsku.Hurley polako ustane. Joe mu cijev pištolja prisloni na prsa. Shefford je očekivao da će svakog časa odjeknuti hitac; očito su i drugi imali isti taj dojam, a posebice sam Hurlev, koji se trgne unazad, preneražen.— Izdiri, pseto nijedno! — pridoda Joe pojače mu-nuvši cijevlju pištolja u prsa lovca na divlje konje.— Budi oprezan, Joe, možda je pun! — reći će jedan od kauboja.

73

Hurlev uzmakne još malo a onda se nada u bijeg. Joe potrča za njim. Kad su njih dvojica nestali u mraku, oko vatri zavlada »potpuni mrak5 ali iza toga se neki uđaljiše, a drugi stanu između sebe brbljati. Uto se Joe Lake vrati; iz daljine se začu i malo pomalo izgutbi galop konja.Tada se i ostali raspršiše. Izgledalo je da će na tome i završiti čitav slučaj. Ipak Shefford, Nas Ta Bega i Joe odluče da naizmjenice čuvaju stražu kraj logora.Sutradan ujutro, u samu zoru, oni najmanje opasni od pridošlica odoše. Jedan od njih naglas se izrazio o raspoloženju svom i svojih drugova: »Čini mi se da nema ništa od zabavljanja u ovom. selu.« Ostalo je desetak najnemirnijih kavgadžija; njima su iz Stonebrid-gea nešto poslije stigla kao pojačanje još tri slična tipa. Klonili su se vrela, a Ikad su im se Shefford i Joe Lake htjeli približiti, raziđoše se da bi se na drugom mjestu ponovo skupili. Po njihovu držanju Joe zaključi da im namjere nisu čiste, tim prije što su oni najnoviji donijeli pića sa sobom. I Shefford pomisli^ gledajući ih izdaleka kako se bez mjere opijaju, da će vjerojatno doći do krvavih zgoda. "— Mislim da će biti bolje, sklonim© ii se nekanrao u kuću — reče Joe.154Prijatelji pristadoše te se sva trojica zatvore ci najbližu kućicu, s čijih su prozora promatrali što se vani zbiva. Dva su sata pošla a da se ništa nije dogodilo; iznebuha iz sela dopre pucanj pištolja, a odmah za njim urlik i novi pucnjevi. Tišinu punu strepnje što je sada uslijedila najzad naruši bijesan topot kopita. Naša trojica s prozora vidješe skupinu opasnih pustolova (kako je o galopu projurila i izgubila se među dr-većem u dolini. Joe ih prebroji i reče da jednoga nema na broju.— Mora da je zauvijek ostao tu — nadoda.Bilo je baš tako. Jedan od onih ljudi, inače nadaleko poznat kradljivac stoke, po imenu Harker, bijaše ubijen ne zna se od koga. Silom je pokušao provaliti u Jednu kućicu, i taj je pothvat platio životom. Shefford se još nije oslobodio svog nekadašnjeg načina mišljenja, jer zabrinuto primijeti kako se zbog tog događaja moglo nadati novim hapšenjima.— Kakva hapšenja! — roktao je Joe. — Ovdje nema zakona. Najbliži šerif se nalazi u Durangu, to jest u, Koloradu, a da zna, osim toga, da je netko od nas ubio Harkera, dao bi nam nagradu. Deder, umirite se, dali smo dobru lekciju onoj bagri.Iako mormoni nisu pokazali nimalo žaljenja zbog ubistva, konjokradici su priredili častan ukop i molili se pri tom za spas njegove duše.Sutradan je selo počelo da živi svojim običnim životom. Dolazak karavana, pod Withersovim vodstvom sa životinjama natovarenim živežom i svakom vrstom drugog materijala, nije bio samo dokazom da su mormoni naumili održati selo, ve<? da su ga mislili proširiti i opskrbiti svim udobnostima što ih je taj kraj mogao da pruži. Shefford bijaše zadovoljan; bar će sada život tim. jadnicama biti manje pust, a njemu će ti novi poslovi dobro doći kao izlika da se tu što dulje zadrži. Osim toga Withers mu je donio jednu poruku biskupa Kanea, koji mu je predlagao da podučava u seoskoj školi zajedno sa mormonskim učiteljicama.Četvrte večeri pošto su napustili Stonebridge, Shefford se uputi poznatim mu puteljkom što je vodio do kuće Fay Larkin. Načas se zaustavi pod borovima; saletješe ga sjećanja. Šest je mjeseci prošlo i njemu se činilo da onog mučnog perioda nije uopće ni bilo. Od-liilučno se uputi prema kućici. Očekivao je da će kao i prije pod trijemom ugledati bijelu pojavu; njegovo se očekivanje na njegovu veliku žalost nije ispunilo, stoga krene k vratima i pokuca.Djevojka odmah iziđe. Bila je još prestrašena od onoga što se u selu dogodilo, kao što su, uostalom i sve druge žene u seliu bile. Shefford se požuri da je umiri dokazujući joj da se neprilike zadnjih dana ne mogu ponoviti. A zatim, budući da je ona šutjela, stane, kao što je to i prije radio, govoriti nasumce o ovome i onome, izbjegavajući lična pitanja; jedino se dotakao ponude da radi u selu. Nastojao je nadasve da je razvedri, da odagna njene misli koje su se odnosile na položaj u kojemu se našla. Prije no što će otići primijetio je da mu je to pošlo za

74

rukom i to mu bijaše drago. To ga ipak nije priječilo da osjeti svu laž njena položaja, stoga odluči da joj, čim mu se pruži prilika, kaže kako on poznaje njenu tajnu.Već slijedećeg dana Shefford otpoče s novim životom u selu. Postao je duša sela. Podučavao je, radio, igrao se s djecom, razgovarao sa ženama, koje su sve veće prijateljstvo potkazivale prema njemu. Otišao je u posjetu Ruthi, ali kad ju je pozdravio kao Ruth Jones, tako je naime bila rekla da se zove kad ju je sudac ispitivao, mlada se žena nasmije podrugljivo Uza sve to njoj je bilo jako drago što ju je došao posjetiti. Ruth nije bila jako pobožna, a bila je i razdražljive ćudi. Ona bi se bila rado prepustila ludim užicima života, a umjesto toga provodila je dane. u zabačenom i osamljenom selu u divljoj dolini. Sheffordu je bilo jasno da u nje nije bilo dovoljno vjere koja bi joj dala snage da podnese sav onaj teret što isu joj ga nametnuli, a niti hrabrosti da se oslobodi jarma. A bijaše mu također jasno, mada se njemu nisu po glavi motale budalaštine, da je ona bila spremna da mu se baci oko vrata, smo da je htio. Svojim se utjecajem poslužio jedino da bi je malo ohrabrio, a osim toga, misleći na Fay, naumio je da je za sebe veže prijateljstvom, da bi u slučaju potrebe mogao računati na njenu pomoć.Dani su brzo odmicali. Mnogo je mormona stiglo u selo, ali otvoreno, i to kao radnici. Iznikoše nove156kuće, na starima su izvršeni popravci, a otvoren je i dućan u kojemu se moglo kupiti kojekakvih sitnica. Shefford je dio večeri provodio s Fay; s vremenom se u selu saznalo za njegove posjete. Dakako da je bilo ogovaranja, žene su pri tom Sheffordu gledale kroz prste, ali zato se sav njihov otrov izlijevao na Fay. Joe Lake posavjetova druga da se kloni tih rekla-ka-zala koliko god mu je to moguće. Šve što se odnosilo na Sago Lily mladom je mormonu bilo priraslo srcu; njega je očarala njezina ljepota, i to je otvoreno priznavao Jednom ili dvaput ode sa Sheffordom k njoj u posjete; ali ostao je malo, a govorio još manje. Shefford je vjerovao da će u njemu naići na bijesna protivnika, rio Joe to nije pokazivao, ako je i bilo tako.U stvari Sheffordov se život sveo na te večernje posjete. Fay je uvijek bila sama, šutljiva, zadubljena u svoje misli, sumorna. Shefford se nije čudio tim stanjima vječne tuge, ali nije znao što bi napravio da se ona ne prepusti sve većem očaju. Nastojalo je da s njom pokuša kao što je s Ruthom pokušao, ali bez uspjeha. Izgleda da nije bilo lijeka protiv sramote što ju je doživjela na sudu i da je živjela kuj stalnom strahu. Shefford sie trudio da dokuči razloge, ali uzalud. Možda se ona bojala ponovnih posjeta mormona čije lice — ikako reče — nije nikada vidjela. Pri tim mislima, Shefford je u sircu molio boga da mu tog čovjeka nikada na oči ne dovede.Došao je tako trenutak da mladić više nije mogao podnijeti takvo stanje stvari.— Vi nikada ništa ne pričate — reče joj jedne večeri— puštate da samo ja govorim.— Meni se sviđa slušati — odgovori ona stidljivo.— Kažite, nemate li dojam da sam ja nesretan? — produži mladić.— Ne, zaista ne!— Kakav onda dojam na vas ostavljam?— Čovjeka neobično dobrog i ljubaznog s nama ženama.— Ali to nema veze s onim što sam ja pitao. Pa ako i jest tako, to ne mora biti razlog sreće. Sjećate li se što sam vam jednom pričao, sjećate li se one nesreće što mi se dogodila tamo dolje u Illinoisu, pa o onoj157mojoj želji da pronađem izgubljenu djevojku... Ukratko,, blago .pod duginim lukom?— Sjećam se... svega što ste pričali — odgovori ona ispotiha, nakon malog oklijevanja.— Slušajte — nastavi Shefford pomalo promuklim, glasom. — Nisam ovamo došao zato što su me izagnali iz moje crkve, već me ovamo dovela ljubav... ljubav prema onoj djevojci, prema Fay Larkin. Da, ljubav,, jer samim tim što sam. stalno na nju mislio, najzad sam se u nju i zaljubio. Snatrio sam o tome kako ću je pronaći, kao dijete sam sanjao, pričao sam vam, o duginom blagu. Snovi! Onda ste mi vi kazali da je ona umrla, što sam ja prihvatio kao nešto nepobitno Ja sam povjerovao uvjeriljovsti vašega glasa i s poštovanjem se ponio prema onom što ste prešutjeli. Činilo mi se tada da je nešto u meni umrlo; otišao sam, zabio se u pustinju,

75

postao sam drugi čovjek. Ipak, ina kako vam to čudno izgledalo, nikad je nisam zaboravio, ne nikada, samo što se više nisam prepuštao ludim maštanjima: naprotiv, što sam zbog nje više patio, više sam je ljubio... naime bilo mi je draže sjećanje na nju-Otkaiko sam se vratio ovamo, moje maštanje je opet oživjelo tako da mi je ona uvijek pred očima, uvijek sa mnom. Samo njoj zahvaljujući sačuvao sam dobrotu svog srca, kao što rekoste. Ali ja patim, mnogo mnogo patim i čeznem za njom živom; stalno sebe mučim uzaludnom nadom da nije mrtva. Nikad nisam ni bio nešto drugo do sanjalo i dok danju nastojim da u poslu na sve zaboravim, noću samo o njoj snatrim... Još uvijek je ljubim, više nego prije. To vam se čini čudnim. Kad biste mogli razumjeti, ne biste mislili tako. Možda sam došavši u potragu za onom djevojkom našao put k bogu i svom spasenju. Možda se čudite što ja ljubim Fay Larkin, svoju dobru vilu i što vjerujem da ona nije mrtva? Hoćete li se čuditi da je ljubim i kad vam kažem da će se naše sudbine najzad sresti, ako je još u životu, i da bih je ja mogao spasiti?Shefford se prekine; uzbuđenje ga nadvladalo. U sutonjem polumraku on nije mogao vidjeti djevojčino lice, ali je primijetio da se u njoj počeo buditi novi život. Bio je svjestan nerazumnosti svojih riječi; naposljetku, tješio se time da joj je rekao kako je ljubi samo kao mrtvo biće i to joj je moglo biti od pomoćida podnese teret što ju je pritiskao. Nikad nije pomišljao na to da bi mu Fay Larkin, ili Sago Lily, mogla pripadati. Pogađao je da njen život mora da je slomnjen nekim zločinom, a s druge strane bio je svjedok njene užasne more i njenog priznanja.Nakon kratke šutnje djevojka se polako diže i povuče u dno trijema, u sjenu,— Oprostite mi! — izusti on. — Možda vam smetam... možda sam vas i ne htijući ražalostio... Ali htio sam vam kazati ono što rekoh. Vi ste je poznavali, rekoste mi... A htio sam vam kazati da nisam sretan! A vi, da li ste vi sretni?... Neka sjećanje na nju bude* veza među nama. Laku noć.— Laku noć.Odgovorila je na njegov pozdrav skoro nečujnim šapatom. Ipak, premda su te riječi dolazile od djeteta, što se naglo razvilo u zrelu ženu, osjećala se u njima još neuvela mladost, govorile su o rastuženoj slatkoći, o pomahnitaloj želji za bijegom, da se sakrije,0 prvoj smućenosti što je izazivlje ljubavni osjećaj!Shefforda nesta u mrklini; duša mu je bila puna onih dviju jedva prošaptanih riječi. Je li ikad itko onoj djevojci govorio o ljubavi? Očito nije. Barem ne na način kako je njemu izbijao iz srca. Sav se život Fay Larkin otkrivao u tonu kojim je prošaptala svoj jednostavni otpozdrav.Sutradan dok je sunce još zlatilo uhore vrletnih stijenki doline, Fay je polako silazila putem što je vodio na vrelo.Shefford prekine svoj posao, koji se u tom trenutku sastojao u cijepanju drva, a Joe Lake koji je klečeći mijesio pogaču, digne glavu i kao učaran promatraše djevojku. Bila je bez tamnog rupca na glavi i to ju je sto puta činilo milijom.— Dobar dan — reče ona veselo. Obojicaotpozdraviše, skoro zbunjeni. Fay se približi vrelu; brzim pokretom snažne i bijele ruke napuni1 podiže vedro, a zatim se vrati, i zaustavi pred logorom odlažući vedro na tlo.— Joe, da li se uvijek ponosite svojim pogačama? — upita.158159— Dakako da se ponosim! — otpovrne mormon i zgrči lice u nekakvu grimasu koja je trebala predstavljati smijeh.— Čiula sam da se naveliko njima hvalite, ali nikad ih dosad nisam okusila — nastavi ona.— Onda ću vas jednoga dana pozvati k nama na ručak.— Odlično, samo nemojte zaboraviti.Najzad Fay bojažljivo pogleda u Shefforda. Bila je svježa kao zora; sunčana joj se zraka uplela u kosu. Sad se njemu obratila:— Još je jako rano, ... a vi ste iscijepali sva ova drva?

76

— Dakako — otpovrne Shefford smiješeći se. — Treba da ustanem zarana, ne želim li pustiti Joea da sav posao u logoru sam posvršava.Ona se nasmije; Sheffordu se činilo da se svasjaji.— Divno je danas jutro za pentranje... tamo gore — preuze ona i glavom pokaže prema stijenkama doline.— Pa jest, zaista je tako... — odgovori Shefford, donekle smeten. — Htio bih, međutim, završiti svoj posao.— A vi, Joe, da li biste se vi htjeli jednoga dana sa mnom prošetati?— I te kako! — srdačno uzvikne Joe.— Samo, imajte na umu, ja hitro trčim i po naj-vrletnij im liticama.— Nimalo me to ne čudi, Mary; a ne bi me začudilo ni kad bih vas vidio gdje letite.— Što ste time htjeli kazati: da sam lastavica ili knđeo?Dok ju je 0*1 nijemo promatrao, ona pozdravi obojicu, i uzgrabivši vedro, ode svojim brzim i laganim korakom— Ne razumijem što se to danas zbiva s ovom djevojkom — dodat će Joe prateći je očima. — Nikad dosada nisam čuo da kaže nešto drugo osim da ili ne.— .Hm; u stvari... izgleda da je dobre volje — složi se Shefford.Ali i on je bio iznenađen. Što li se moglo dogoditi s Fay? Tog jutra ona nije bila ona stara Mary, tajna160mormonska supruga, a niti Sago Lily, bijela vrana među ostalim ženama u selu. Odjednom mu sine u glavi: ona je ponovo postala Fay Larkin; pošto je samu sebe pokopala, sad se ponova vratila životu. No je li se taj preobražaj mogao izvršiti za ciglu jednu noć? Što joj je ispunilo dušu? Nije se usudio ni pomisliti da je zahvaljujući njemu došlo do te promjene, a ipak mu je od tih misli srce htjelo iskočiti iz grudiju.— Shefforde, jeste li je ikada vidjeli ovakvom? — navaljivao je Joe.— Bogami, nikad.— Niste li vi kojim slučajem... u sve to umiješali svoje prste? \— Moguće da i jesam. Barem ... se nadam.— Vi ste sigurno primijetili da je ona poslije onog prokletog procesa bila sasvim klonula duhom, zar ne?— Ne;— spremno dočeka Shefford — nisam ni mogao primijetiti, jer je odonda nisam nikad vidio u licu pri danjem svjetlu.— Onda, vjerujte meni — nadoda Joe ozbiljno; — ona je počela venuti kao sago ljiljan kad ga uberu, i umrijet će samo ako ne...— Što to bulaznite, Joe! — poviče Shefford. —Vi; dakle, ne vidite...— Dakako da vidim — prekine ga mormon — vidim dapače mnoge stvari koje vi možda ne vidite. Ona je tako providna i čista da joj se u srcu može čitati. Ali ponavljam vam, zar vi sami ne vidite kako je u ovih nekoliko zadnjih dana omršavila? Ne jede, a možda i ne spava... Sve to ja znam, jer sam istraživao!... Ovdašnje je žene ne vole, i ja vjerujem da bi im bilo baš po volji kad bi ona umrla. Kažem vam, ona će umrijeti ako ne...— Bože sveti! — poviče Shefford izmijenjenim gla^ som. — Nikad-nisam ništa primijetio... nikad nisam pomišljao... Ali recite, Joe, nema li ona prijatelja?— Ima: vas, Ruth i... mene. Možda i Nas Ta Bega, koji, čini še, vodi posebnu brigu o njoj.— Mi, na žalost, možemo malo za nju učiniti; njoj bi trebalo u svemu pomoći!— Nitko joj osim vas ne može pomoći — nastavi mormon. — Mislim da se otvoreni je, ne može govoriti11 Duginim tragom 161Jutros je ona izgledala, jutros je ona bila drugačija nego inače. Smijala se, šalila, rado je brbljala... Shef-forde, ako uspijete da u njoj razbudite osjećaj sreće, osjećaj svojstven njenoj dobi, u oganj ću skočiti za vas. Krupan mormon, onako na koljenima, s rukama zaritim u tijesto i

77

košuljom posutom brašnom, ne izgledaše, zaista, kao čovjek ikoji je upao u kandže strastima, pa ipak ta opreka između njegova izgleda i njegovih riječi davala je ovima još upečatljivi]i, još značajniji vid. Shefford se u tom trenutku osjećao još jače vezan uz Joea.— Ali zbog čega vi smatrate da bih ja mogao to izvest^, Joe? — upita.— Ne bih vam znao kazati, ali ona je s vama drur gačija nego s drugima. Ne zato što ste vi neznabožac ne, već zato što su ovdje sve žene poludjele za vama Vi imate utjecaja na nju, Shefforde, ja to osjećam. Naposljetku, ona je još skoro dijete.— Tko je ona zapravo, Joe? Odakle je došla? — upita Shefford polako, oborivši pogled u zemlju.— Ne znam, nisam to mogao doznati. Uostalom, to nitko ni ne zna. To je tajna... bar za sve mlade mormone.Shefford mu je htio postaviti mnoga druga pitanja* a nadasve o mormonu1 čija je Sago Lily bila tajna supruga, ali je previše poštivao Joea a da bi iskoristio taj trenutak njegove slabosti a sve zato da bi mu Joe otkrio stvari o kojima bi inače šutio. Stoga reče:— Joe, samo njeno tijelo pripada... pripada... Njena duša...— Pustimo zasad te razgovore, Shefforde, mozak me boli... Najvažnije za vas i za mene je ovo: ne smijemo dopustiti da ona na naše oči u crnu raku siđe.— Joe, vi ste moimoni nemoguć svijet — otpovrne Sheford odlučno. — Kažete, nećete dopustiti da je na vaše oči crna zemlja pokrije. Vama je dovoljno dok živi na. toj zemlji da blista, bjelinom i zlatnim sjajem kao cvijet čije ime nosi. Samo na njeno tijelo mislite. U tome i jest ozbiljna i strašna zabluda vaše ispo-' vijesti: mislite na tjelo, a ni briga vas nije što se događa s dušom. A u stvari, smrt duše je neuporedivo162strasnija od smrti tijela. Ja, međutim, mislim na njenu dušu... Tako smo se našli ujedinjeni na jednom poslu: vi da joj spasite tijelo i ja da joj spasim dušu. Što mislite napraviti za nju?— Johne Shefforde, vjerujem da ću najzad i ja postati nevjernik... Ali vidim da se nas dvojica razumijemo, stoga mislim da neće biti potrebno pribjegavati takvim krajnostima. No ne shvaćam dobro što mislite kazati svojim pitanjem, što ću ja za nju učiniti... Ja od vas, međutim, tražim da odagnate od nje tugu koja je ubija. Prije svega, neka ona živi, a poslije... Nastojte.da se ne zadržavate do kasna kod nije!Te je večeri Fay čekala Shefforda na mjesečini. Izgledala je sva prozirna kao voda na izvoru. Bila je bez rupca i izgledala je sretna... Sretna a da ni sama nije toga bila svjesna.Shefford je onaj sat što ga je kod nje proveo živio kao u srnu. Vratio se u nijemu mrklinu logora i ispružio da bi mogao snatriti, da bi se mogao prisjetiti svega onoga što bijaše rekla. Jer desilo se čudo, ona je progovorila, sad plašljivo i divlje kao zastrašeno lane, a sad opijena divnim osjećanjem da je on ljubi kad mrtvu, iako ona još uvijek živi.Nizali su se drugi, isto tako neopisivo slatki časovi. Samo jedna misao je kvarila Sheffordovu sreću, to jest da će joj mormon kome je Fay tajna supruga, prije ili poslije doći u noćnu posjetu. On bi, mišljaše* već nekako podnio te muke, ali kako li će se to dojmiti Fay? Ona je, izgleda, zaboravila na užasnu moru: zaboravila da je žena koja sigurno ne voli čovjeka za koga se vezala pod moralnim pritiskom, tim najstravičnijim i najnižim od svih zločina, da pripada čovjeku, onom čovjeku čije lice nije nikad vidjela na danjem svjetlu ,kao što bijaše izjavila onda pred sucima. Shafford se bojao da se u njoj ne probudi njena ženska Čast, bojao se da ona ne osjeti ponovo, kao trgnuta iz ružna sna, tko je, i što je u stvari bila.Ali mogao je sebe poštedjeti svih tih muka. Jednoga dana Joe Laike ga pogleda svojim pronicljivim pogledom, pa će mu reći tonom punim značenja:— Čini mi se da dosta nemirno spavate; vidi se đa vas muči put što vodi iz Stonebridgea.163I

78

Sheffordu navali krv. «u lice. Bio je svjestan da je oštroumni Joe pogodio njegovo duševno raspoloženje, videći ga kako već nekoliko večeri spava kraj puta, tako da bi ga mogao kontrolirati.— Što bi to imalo značiti? — uzvrati.— Da zasad nijedan mormon neće doći u... u noćne posjete — iskreno odvrati Joe. — Nije vam, dakle, palo na pamet da bi vlast mogla postaviti špijune da paze neće li netko dolaziti ovamo. Tamo dolje su suviše oprezni, a da bi se izlagali sličnim opasnostima, vjerujte mi,— Nisam uopće mislio na to.— Sad, međutim, znate — progunđa mormon. SHef-ford je bio siguran da se u Stonebridgeu moralo nešto pročuti s tim u vezi, iako je sam Nas Ta Bega uvjeravao da je put potpuno slobodan. Osjećao je veliku zahvalnost prema mladom mormonu. Ali u isto vrijeme mu je u mozgu kopkala jedna misao; ta ga je misao uznemiravala a i crvenio se zbog nje: nije li on zapravo ljubomoran! Ali ako je već zaljubljen u neku od mormonskih tajnih žena, kako on može biti ljubomoran? To jest kako može ne biti?Posljedica Joeova upozorenja bijaše Sheffordova odluka da zasad odgodi svoje otkriće Fay kako on poznaje njezinu tajnu. On je nadalje živio u svom snu, pomagao djevojci da se izvuče iz potištenosti u koju bijaše upala, i tako njegova ljubav najzad dobi tijelo i dušu.Osvanuo je ipak onaj neizbjeziv dan kad ga je dugo suzdržavan osjećaj povukao za sobom.S njom nije nikad prošetao ispod borova što su okruživali kućicu; jedne večeri, osjećajući da je stigao odsudan čas, povede je duž puta što je kućicu spajao sa ulicom, a onda kroz šuimarak cedrova na kraj sela, u pust, tužan i nijemi predjel doline.Pod uštapom su visoke litice izgledale okrunjene snijegom. Čulo se zavijanje kojota; neka se noćna ptica, iz svog gnijezda u nazubljenoj guduri, glasala svako malo svojim turobnim ćurlikom. Shefforda je čitav taj ambijent podsjećao na Fayim život: same sjene, tišina, tajanstvenost, sumorna ljepota. Odjednom se zaustavi pored litice po kojoj se razlila mjesečina; spusti se na jednu njenu izbočinu, a Fay sjedne do njega.164— Kažite mi, smatrate li me svojim prijateljem? — upita on iznebuha. Od procesa naovamo on je više nije zvao imenom Mary.Djevojka se trgne na to iznenadno pitanje, ali ipak odgovori bez oklijevanja:— Svakako! Svojim jedinim prijateljem. »— Imate li povjerenja u mene? Vjerujete li da vam ja želim pomoći, da mi je do vašeg dobra?— Da, zaista vjerujem.— Onda... onda dopustite da malo govorim o vama. I sami znate da postoji nešto o čemu još nikada nismo govorili.— A o čemu to? — upita ona.— O vama.Sago Lily ne odgovori već ga je upitno gledala* skoro prestrašeno, kao da su je ponovo opsjedale mučne misli.— Naše je zaista neko čudno prijateljstvo, zar ne? — nastavljao je Shefford.— Kako bih ja to mogla znati. Nisam imala drugih prijatelja... A što mislite kazati riječju »čudno«?— Evo: ja sam mlad, neženja, a vi ste... udata žena. Međutim mi se mnogo družimo, i... to nam se sviđa,— A šta u tome ima čudnoga? — upita ona nevino.Shefford duboko uzdahne. Nevinost je tom stvorenju služila kao štit protiv svih opasnosti. Shvatio je da mora drugačije govoriti ako hoće da ga ona razumije.— Ne obazirite se na riječ što sam je izgovorio —• otpovrne. — Uzmimo da se ja zanimam za vas, jer bih vas htio izliječiti od onog vašeg umora; vi, naime, niste sretni. Vaše susjede, radoznale kao što jesu, primijetile su ovo moje nastojanje a htijele bi mu se suprotstaviti. Zašto to čine?

79

— Jer su ljubomorne te bi vas htjele čitava za se zadržati — odvrati brzo djevojka, ali s istom milinom u glasu. —- Govorile su stvari koje ja nisam razumjela, ali osjećam da u meni mrze ono... ono što bi one same željele imati.Sheford je, začuđen, zapazio kako se u Fay nevinost združila s is-krenošću i razumom; ona je govorila kao što bi govorio Indijanac. Djevojka se očito nije165sramila osjećaja koje se smatralo nevinima i čistima, a o ljubavi je imala tek nekakvo neodređeno poimanje.— One su bile ljubomorne na vas i prije nego sam ja došao ovamo! — reče. — To je u prirodi ljudskoj. Ali ja sam vas htio dovesti do drugoga zaključka... Dakle, vaše su susjede znatiželjne, hoće da mi prepriječe put, mrze vas. A sve to samo zato što između vas i njih postoji neka razlika. Vi ste mlada, lijepa, ne pripadate mormonima, a oz to umalo što niste pred sudom odali njihovu tajnu.— Oh! Molim vas!... Molim vas, ne govorite mi o tome! -—promuca ona pokrivši lice rukama.— Naprotiv, baš o tome moram govoriti — dočeka on spremno. — Onaj je proces bio strašno mučenje za vas, a meni je otkrio mnoge stvari. Doznao sam da ste i vi jedna od tajnih žena, doznao sam da je neki zločin izvršen nad vama; doznao sam da ste se žrtvovali, i najzad da ni ljubav ni vjera nemaju udjela u onom što ste postali..: Recite, nije li sve ovo istina?— Ne moram kazati! — prošapta ona u muci.— Ali ja ću vas već natjerati da kažete! — poviče Shefford u naglom nastupu strasti.— Ali ne! Vi to ne možete!— I te kako mogu, a dovoljna je jedna jedinariječ.Pogleda u lijepo lice na kojemu se zvjezdane oči, okružene sjenom, sjahu na mjesečini, velike i uporne; on odvrati pogled. Ona ga pozove da govori. Glas joj je bio odlučan alJ usne su joj lagano podrhtavale.— Čekajte časak — odgovori Shefford nesigurno — Sve ču vam razjasniti... Ali prije mi kažite: jeste li kada željeli da budete slobodna?— Slobodna! — ponovi ona; riječ snažno odjeknu, s toliko je čeznutljivosti izražena. — Slobodna! Pred izvjesno sam vrijeme dotle dotjerala da sam se htjela sunovratiti s one tamo litice. Ne bih se bojala, naprotiv rado bih takvom smrću umrla; ali nisam se usudila, kao št© se nikad nisam usudila da i najmanji pokušaj napravim...— A zašto? — prekine je Shefford čemerna glasa. Ona ne odgovori, stoga mladić nastavi:— A kad bih vam ja ponudio onu slobodu o kojoj sanjate? • .166—■ Ne bih mogla... ne bih je mogla prihvatiti.— Ali zašto, za ime boga?— Oh, prijatelju moj! Molim vas ne pitajte me ništa više!— Ja naprotiv vidim, razaibirem da vi želite, da vi osjećate potrebu da mi sve kažete!— Ali ja se ne usuđujem.— Ah!... Čekajte malo: imate li vi u mene povjerenja, pitam vas još jednom?— Da, da!— E, onda govorite.— Ne!... Ne mogu!...Shefford je osjetio da je došao odlučan trenutak: tužan i dramatičan, ali u isto vrijeme i veličanstven za njega. Sad će on (kao kavim čarobnim štapićem pretvoriti onu ljupku, ali hladnu avet — jer upravo to i bješe Fay Larkin — u živo biće. Sve dosad je ona za nj bila samo živi mrtvac i nikakve prisnosti nije moglo biti između njih, ali što li će se dogoditi kad je osine svojim otkrićem kao blijeskom munje?Bojao se posljedica onoga što se upravo spremao da joj kaže, a ipak je osjećao da mora progovoriti. Pričeka časak da bi obuzdao navalu svojih čuvstava, a onda Odjednom poče:

80

— Zašto sam ja došao u ovaj kraj? Sjećate li se?— Da biste pronašli jednu djevojku — šapatom će ona.— Tako je. Ja sam je našao!Fay zadrhta. Mladić je vidio kako se uhvatila za prsa rukom kao kreda bijelom ma srebru mjesečine. Ali htio je otići do kraja, stoga nastavi:— Kažite mi, gdje se nalazi Dolina iznenađenja?... Kako su vas otrgli od Jane Withersteen i Lassitera?... Znam da su oni još uvijek živi, ali gdje?Jadna je djevojka izgledala kao skamenjena;— Fay!... Fay Larkiin!... Poznajem te! — vikne on odjedared slomljenim glasom.Ona polako, mirno klizne na koljena, mahnuvši po zraku raširenim rukama, a onda se pruži. Mjesec osvijetli njeno lijepo lice, bijelo poput snijega i kao grčem stegnuto.167XIIIFAY PRIČA— I te kako se dobro svega sjećam! Čak i u snu vidim kadikad taj prizor. Još čujem prasak stijena što se ruše, kao da gromovi biju.»Trčali smo, trčali i trčali... A onda nam konji popadaše. Stric Jim me uze u naručje i stane se verati uz brijeg. Mama Jane se penjala iza nas. Njih se dvoje često okretalo unazad i gledalo. Iz doline su dolazili mormoni. Još vidim njihova vođu, koji je jahao ispred njih na bijelu konju. Zvao se Tuli. Dobro se svega sjećam, iako mi je tada bilo tek pet ili šest godina*Na ovom mjestu moje sjećanje nije sasvim jasno. Bilo me strah; stric Jim je govorio da samo budem mirna. Penjali smo se, a onda se zaustavili... Čula sam kako mama Jane viče i pokazuje u zemlju. Stric Jim je ostavljao iza sebe krvave tragove. On se poslije srušio, a i ja zajedno s njim.Mama Jane se do vukla do nas, stalno pokazujući prema dolje. Tuli se penjao puteljkom, njegovi su ga ljudi slijedili. Stric Jim se odvuče do ogromne stijene i uz nju se prisloni. Navali se na nju svim svojim snagama. Raskrvavljenim je rukama gurao, pa gurao. Mama mu Jane nešto doviknui kad li se golema gro-mada pomakne, zaklima i sruši uz silnu buku. Digao se crvenkast oblak... Ništa više nisam ni vidjela ni čula.Poslije me je stric Jim nosio niz brijeg, sve niže i niže, iza mraka i prašine oblaka, u divnu dol, crvenu168i zlatnu s prekrasnim prirodnim lukom na njenu ulazu. Tu smo se odmarali; zaspala sam.Ne sfjećaim se više dobro što se poslije dogodilo. Čitav mi je vremenski razmak, čini mi se vrlo> vrlo dug, ispao iz sjećanja. Mogla bih vam otprilike opisati mjesto, koje mi se jedino u snima javlja sasvim jasno. Ali sjećam se da sam se igrala sa psima i da me je mama Jane učila čitati pomoću slova što ih je ispisivala ilovačom na glatkoj stijeni. I sjećam se da mi je bilo jako drago kad mi je mama Jane prvi put rekla da smo zauvijek zatvoreni u onoj Dolini iznenađenja u kojoj je Venters proboravio neko vrijeme. Bijah zadovoljna, jer me mormoni, od kojih me grdan strah spopao, neće nikada uhvatiti.Iza Ventersa je ostao alat i namirnice, ostale su životinje, a i sjemena je bilo. Stric se Jim latio posla. Posijali smo pšenicu i zasadili povrće ,a ono čega se našlo u izobilju ostavili smo u pričuvi.Godine su prolazile. Kosa strica Jima postade bijela. Svaki je dan bio na dlaku isti kao pređašnji Ponekad bi mama Jane plakala, a stric Jim se rastužio. Doznala sam poslije da očajavaju, jer mene ne mogu izvesti iz doline. Stric Jim je stalno pričao kako će Venters jednoga dana doći da nas oslobodi, ali mama Jana bi na to samo mahnula glavom.Menti se, međutim, sviđalo u Dolini iznenađenja; nisam ni zamisliti mogla da bih je jednoga dana morala napustiti. Sjetila bih <se Cotonwoodsa i dječaka koji su me mrzili; nikad, nikad nazad. Jedina nevolja koju sam doživjela u Dolini iznenađenja bijaše kad su moji dragi psići Whit:e i Ring, od starosti pomrli. Od jutra do večeri sam trčala, penjala se, skakala. Osobito sam uživala u tome da se uzverem na najopasnije gudure i da tamo ostanem na vjetru koji mi je fijukao mimo uši. Mama je Jane govorila kako sam postala mala divljakinja. Napravili smo

81

odijela od jelenje kože. Malo-pomalo mama Jane i stric Jm skoro više nisu uopće razgovarali. Da bih čula ljudski glas odlazila sam u kakvu spilju punu odjeka i tu se derala do mile volje.Što sam više rasla bivala sam sve osamljena ja; ali to mi nije smetalo. Moji su me dragi psići razumjeli. Danju sam skakala po dolini, a noću pogledom tražila169velike, svijetle zvijezde. Ukratko, život miran i vedar, pa makar i nesretan, kadli... kadli...Pred dvije godine, a. možda i (nešto više, strašan uragan dijelom je razvalio liticu što je zatvarala dolinu. Sva sam se bila skupila od straha začuvši strahovit urnebes. Poslije smo otišli pogledati i pronašli da se velika pukotina otvorila u visokoj stijeni. Kroz nju su mogli, reče stric Jim, oni što su bili izvana sići u dolinu, ali mi se nismo mogli ozverati gore ukoliko nam netko ne bi pomogao pri tom. Od tog je dana stric Jim bivao sve nervozniji i nemirniji.Nekoliko je mjeseci prošlo. Jednoga dana, bila sam u skitnji po dolini, začujem krupne glasove ,a zatim vrisak. Učinilo mi se da je to mama Jane vris-nula. Potrčah i spazih gomilu oboružanih ljudi snabdjevenih konopima. Stric Jim je bio vezan, a oko vrata mu konop, dok se mama Jane ispružila po tlu. Vjerovala sam da je mrtva; začuh jecanje. Nisam se prestrašila. Stanem se derati trčeći k stricu Jimu da bih ga oslobodila. Oni me ljudi zadržaše. Sjećam se da su me zvali lijepom mačkicom. Nešto su se sporazumijevali između sebe. Gula sam gdje neki htjeđoše objesiti Lassitera (tada sam doznala da se tric Jim tako pre-ziva) dok sru ga drugi htjeli ostaviti u dolini. Najzaiđ, odlučiše da ga objese. Ali mama je Jane toliko molila, a 3a sam toliko vikala i tukla se da su ga najzad pustili. Iza toga su otišli. Vidjela sam kako se penju po konopima što ih bijahu spustili kroz pukotinu. Odoše i povukoše konope.Stric Jim reče da su to mormonii, od kojih neiki bijahu rođeni u Cottomvoodsu. Nije mi kazao zašto su ga tako strašno mrzili, samo je nadodao da će se sigurno vratiti. Stric Jim nije imao čime se tući, nije imao nikakva oružja.Čekali smo i čekali. Prošlo je pet dana i oni se zaista vratiše, sad u većem broju. Neki su na licima nosili crne maske. Jedan među njima, visok, okrutnim je glasom izdavao zapovijedi; kud on okom oni skokom. Vidjela sam njegovu bijelu kosu i svijetle .? hladne oči.Oni me ljudi zgrabiše i dovedoše preda nj. On mi stade pričati kako je Lassiter ubio mnoge mormone a među njima i njegova oca, te da ga zbog toga moraju170objesiti. Pri tom je dodao da će pustiti Lassitera i mamu Jane da. mirno žive u dolini ukoliko ja pristanem da se udam za jednog mormona. Drhtala sam i šutjela. Onda reče da se za njega moram udaii i obratiti se na mormonsku vjeru i uz to moram obećati da ću našu djecu odgajati kao mormone. Ako se usprotivim, obje-sit će Lassdtera, a nevjernicu Jane Withersteen ostaviti da sama živi u dolini, dok će mene odvesti i odgojiti u mormonskoj vjeri.Činilo mi se da umirem, ali ipak pristađoh. Mama Jane mi zabrani da se udam za mormona. Dok su me odvodili, osjećala sam kako mi se srce cijepa što moram ostaviti srica jima i mamu Jane. Oprijeti se ipak nisam mogla. Izvukli su me iz doline; velik smo put poslije toga prešli na konjima. Doveli su me ovamo, u kućicu u kojoj i sada stanujem; nisam se odavle micala, osim... osim prilikom i vama poznatog slučaja. Flalo-pomalo sam saznala za 'svoj stvarni položaj. Biskup Kane je sa mnom bio ljubazan, ali odlučan. Prekoravao me zbog toga što nisam dosta brzo prihvaćala njihovo učenje.Ja nisam nikakva tajna žena, kao što ih ovdje nazivaju, ali od mene se traži da to postanem. Onaj mormonski vođa često me je posjećivao... noću, sve donedavna. Prijetio mi je dozlaboga ako ne pristanem da se za nj udam. Rekao mi je da se zove Sveti Juraj. Ne poznam ga... samo bih ga po glasu mogla prepoznati, jer nikada, nikada njegovo lice nisam vidjela... na svjetlosti!«Tako Je Fay Larkin svršila svoje pričanje. Shef-forda, koji se pri kraju bio uznemirio kao da je na iglama, kad je ono tragično šaputanje prestalo, takva silna radost obuze, da ga umalo grčevi od nje ne spo-padoše. Ustao je i stao šetati gore-dolje uz liticu uto-nulu u tamu, ne bi li se nekako primirio. Kad se najzad malko umirio, vrati se nepomičnom liku što je na litici sjedio. ,_ payi — on će s dubokim uzdahom olakšanja. — Fay! — Tako dakle, vi niste udata!... Slobodna ste... Bogu budi hvala! Osjećao sam da se žrtvujete. Predmnijevao sam da je posrijedi

82

nekakav zločin. Da, zaista je to zločin, jer ste vi dijete, pa niste mogli znati kakav. Skoro sam poželio da vas nisu našli, vas, Jane171i Lassitera! Griješim što to kažem. Mora da su strašni bili svi ovi mjeseci more, pa ipak neće uništiti vaš život. Fay, ja ću vas odvesti odavde.— Kamo? — šapne ona:— Daleko od ovog mormonskog sela, na Istok — uzvrati Shefford.Ona poskoči od veselja i poput djeteta sklopi ruke; mladića to dirne u srce. Njeno veselje samo čas potraje, a njene se ruke ponovo opustiše na koljenima, a glava joj klone. Reklo bi se da joj je dušu prekrio još veći mrak otkako je načas nazrela sreću koju nije mogla uživati.— Moram ostati ovdje — reče ježeći se.— Fay!... Eto naglas vas zovem tim imenom; kako mi to čudnovato zvuči!... Fay, recite mi, znate li put kojim se ide u Dolinu iznenađenja?— Ne znam gdje se tačno nalazi, ali bih pogodila.■— Povedite me, dakle, tamo. Pokažite mi vašu lijepu dolinu i sva ona mjesta gdje ste u trčanju i ve-ranju provodili djetinjstvo.■— Tko sretniji od mene kad bih samo mogla! Ne usuđujem se. A onda, zašto hoćete da vas tamo odve-dem? Zar ne možemo i ovdje trčati i skakati?— Hoću jer... namjeravam spasiti Lassitera i Jane Withersteen.Djevojka uzvikne kao da ju je nešto zabolilo:— Njih spasiti?■— Jeste, spasiti ih hoću, izvesti iz Doline iznenađenja i odvesti ih daleko, daleko iz ovog kraja, gdje ćete vi i oni...— Ali ja ne mogu otići odavde! — jaukne Fay. — Strah me hvata. Uz ovo mjesto sam vezana takvim vezama koje nije moguće raskinuti. Usudim li se... pokušam li se samo maknuti, oni bi me uhvatili, strica Jim\ bi objesili, a mamu Jane pustili da potpuno sama u onoj dolini umre od gladi.— Budite uvjereni da će Lassiter i Jane, da će oboje umrijeti od gladi, ili ako ne umru da će strašno patiti ukoliko ih ne spasimo. Vi ste žrtva strašnog nasilja; ropkinja ste, a ne žena, a robovi imaju pravo da bježe.I— Stalno mi govore da ću završiti u ognju paklenom ako se ne udam za onoga čovjeka...— Fay, oni vas varaju. Pustite ih neka vjeruju u što ih volja, ako upće vjeruju. Ali vi ne smijete vjerovati u ono što kažu.— Vaše me riječi zbunjuju; ne znam što da uradim-Htjela bih vas slijediti, ali se ne usuđujem. A bez mene oećete nikada pronaći Dolinu iznenađenja,— Kako bilo da bilo, pronaći ćemo je svakako, Nas Ta Bega i ja. On mi je rekao tko ste vi.—- Nas Ta Bega!... Ah, sada se sjećam! U stvari, među mormonima koji su došli k nama bijaše jedan Indijanac od plemena Piuto.— Nas Ta Bega je Navajo Indijanac.— Kako je onda mogao doznati?— Niti mi je on o tome ikada što rekao, a niti sam ga ja pitao. Dovoljno mi je što vas je pronašao. U svakom slučaju, on će već pronaći prat do Doline iznenađenja i spasit će strica Jima i mamu Jane.Djevojčine ruke zgrabiše Shefforda i, mada su drhtale, snažno ih stisnuše. Suze potekoše niz bijelo Jišce, koje se grčevito trzalo od silne sreće.— Oh, prijatelju moj, spasite ih, spasite. Ja ne mogu nikako otići odavde. Neka me oni drže ovdje, pustite da me on čak i ubije, ali spasite njih.— On! —otpovrne bijesno Shefford. — Fay, budite uvjereni da vam on neće nikakvo zlo nanijeti.— Vi govorite... vi me u ovom trenutku podsjećate na strica Jima kad bi govorio o mormonima — reče ona stavljajući mu ruku na rame. — Od njega me tada strah hvatao. Bio je drugačiji nego

83

obično! Ne, John, nećete ništa učiniti za mene; a ni ne možete jer je suviše kasno. On... on bi naredio svojim ljudima da vas objese, a ja bih... mene bi to ubilo. Dosta i bez toga trpim. Kažite mi, dakle, obećajte mi da neće ništa poduzeti da se s njim sretnete, da doznate tko je on!Shefford je morao obećati. Ali sva ta uzbuđenja kao da su slomila djevojku jer se ona sva tresla i prestrašeno obazirala unaokolo. Shefford je povede kući.— Ne mučite samu sebe, Fay — reče joj dok su se vraćali. — Ništa neću poduzeti, a da prije dobro ne promislim. — Imajte povjerenja u mene; prije no što išta počnem doći ću k vama da se posavjetujemo. Pri-172173berite se, dakle!... Reklo bi se kao da vam je žao, što sam vas pronašao!— Ne, naprotiv, vrlo me veseli! — promrmlja ona.— Ako je zaista tako, ne smijete više ovako klonuti duhom. Šta bi svijet mislio da vas vidi ovakvu?— Bit ću jaka, uvjeravam vas. Ali toliko ste me iznenadili! Često sam mislila kako bih se silno obradovala kad biste doznali da... da nisam mrtva, ali sad je sve drugačije. Strašno patim, ali i zadovoljna sam, zadovoljna jer... jer će me možda saznanje da nisam mrtva učiniti jmanje nesretnom.Bijahu stigli pred kućicu. Shefford je znao da je sad mora napustiti. I to je bilo dobro jer inače se ne bi mogao obuzdati.— Laku noć, Fay! — reče nesigurnim glasom.— Laku noć, John — prošapta ona. — Obećaj em vam da ću sutra biti dobra.Kad se on udalji, djevojka zaplaka. Shefford se dva puta okrenuo i oba puta vidje kako se vitki, bijeli lik ocrtava u tamnoj pozadini trijema. Uputi se zatim kroz drvored borova, hodajući kao da je pijan.Te noći nikako da san svlada. Pa čak ni u zoru nije zaspao jer bijaše napokon shvatio zbog čega se Fay bijaše tako osobito1 promijenila u posljednje vrijeme.Ona ga ljubi, a da ni sama toga nije svjesna.Dani, tjedni su prošli, a da ništa nije pomutilo sreću dvoje mladih. Iako Fay nije bila sasvim svjesna te svoje sreće, blagodati su se mogle na njoj opaziti. Oni su se viđali svake večeri, i. razgovarali o selu, o daleku svijetu, a nadasve o Dolini iznenađenja. Bijaše pao prvi snijeg, kad Shefford tvrdo odluči da na proljeće izvrši svoj pothvat. On je inače stalno mislio o tome i pri tom stalno usavršavao pojedinosti.Jedne večeri oko deset sati, prije nego što će leći, kao što se bijaše obikao, ode na izvor da se napi je. Vrativši se u cedrovik, primijeti da se Nas Ta Bega, koji je spavao kraj njega pod istim drvetom, priđigao i sjeo prebacivši ćebe preko leđa.— Slušaj, Bi Nai — prošaputa Indijanac. Shefford u čudu pogleda tamno i bešćutno lice, tese, d da nije ni razumio, okrene prema strani na koju onaj bijaše pokazao i oslušne. Ali nije čuo ništa osim174tihog ćurlika noćnog povjetarca u krošnji drveća. Nas Ta Bega je neko vrijeme stajao nepomično kao da se ukočio, a onda se pruži naslonivši se na lakat. Shefford je vidio da se Indijancu učinilo da nešto čuje, sumnjao je, a zatim je sumnja postala sigurnost.Malo poslije, u stvari, dopre i do njegova uha, dalek i prigušen konjski topot s puta prema Stonebridgeu. Netko je dolazio u selo u taj pozni sat. Shefford u prvi mah pomisli na Joe Lakea, no jedan ga pogled uvjeri da mormon spava na dva koraka umotan u ćebad. Withers nije mogao nikako biti jer je tih dana otišao za Durango. Pomisli tada na Willettsa i Shadda.— Tko li bi mogao biti? — šapatom će reći nagnuvši se prema Indijancu.Indijanac ne odgovori, već samo pokaže prema putu. Tad Shefford opazi skupinu konjanika koja se spuštala prema selu. Jedanaestero ljudi na konjima u to doba! Najprije ih je začuđeno, a onda prestrašeno promatrao.— Shađdova banda! — promrmlja.

84

— Ne, Bi Nai — otpovrne Nas Ta Bega. Ponovo se pridigavši, uze Shefforda pod ruku da bi ga odveo podalje, gdje je mrak bio gušći. To držanje, pa pokreti i glas... odjednom mladiću sine u glavi. Shvatio je. Bili su to mormoni što su došli da obiđu svoje tajne žene.Shefford zadrhta i kao da mu je ponestalo snage spusti se na deblo jednog stabla. Jedanaest jahača stiže do logora, mimoiđoše ga i nestadoše u tami. Malo-po-malo utihnuo je i topot konja. Shefford je stajao tu, s mislima u plamenu, a srce mu tuklo kao da će probiti prsni koš; stajao je i pitao se ne sanja li možda.Ali nije to bio san, već stvarnost, stravična stvarnost. Mormoni, oslobodivši se straha da ih netko špijunira, vratili su se u selo k svojim tajnim ženama. Među njima je možda bio i onaj mormon što je istrgao Fay iz Doline iznenađenja, maskiran čovjek okrutna glasa i bijelih vlasi. Ako je bio među onom jedanaestoricom, sad je,evo,s jahao, vezao konja za drvo, pokucao na vrata... Da li je uopće i trebalo da kuca? Ne; otvorio je ključem što ga uza se ima, zazvao djevojku svojim okrutnim glasom, a zatim...Shefford trže ćebe sa svog pripremljenog ležaja i njim pokri glavu i drhtavo tijelo. Kliznuo je sa debla,175na koje se sad leđima naslonio. Na vedru i hladnu nebu zvijezde su mirno žmirkale kao da se podruguju njegovoj muci. Niotkud nikakva glasa da naruši gluhi muk.Nas Ta Bega se vrati, tiho kao što bijaše i otišao, približi se Shei'fordu i skinuvši mu ćebe s glave, načas ga pogleda; nikakva promjena se nije vidjela na njegovu licu. Zatim opet ode da legne, pokri se i, zaspa, kako se činilo. To jednostavno držanje bijaše za Shef-forđa mučnim dokazom da ne sanja. Ništa on nije mogao učiniti i ništa se neobično neće dogoditi.Vrijeme je prolazilo, dugo kao vječnost. U svom užasnom bdijenju, Shefford je osjećao kako mu bol i nepodnosiva ljubomora razdiru srce. Trpio je zbog Fay i, čudna li slučaja, trpio je i zbog njenih sestara u nevolji. Posljednji su događaji snažno utjecali na njegovu ionako plemenitu dušu tako da ga njegov vlastiti bol nije učinio neosjetljivim za bol drugih. Pa ipak, kakva je samo užasna oluja pustošila u njemu! A ništa nije mogao učiniti, ništa, osim da čeka, da čeka u hladnoj i gluhoj noći.Pred samu zoru, nedaleko, u najbližim kućama sela, nekoliko slabašnih tračaka svjetla drlitavo se probiju kroz mrak. Uto tišinu propara ženski smijeh, čudan smijeh, koji se Shefforda dojmio kao kakvo oskrv-nuće, koji je ništio njegovo uvjerenje da sve te žene ste-nju pred strahovitim jarmom. Začuje se ljudski žagor i na kraju topot konjskih kopita po smrznutom tlu.Mormoni ponovo prođoše kraj logora, uspeše se putem, nestadoše u mraku. Shefford primijeti da se Indijanac podlaktio jednom rukom dok su jahači prolazili, a Joe se uznemirio kao da ga nešto smeta.Jedna po jedna zvijezde se rasplinuše u sivilu zore. Na istoku je nebo bivalo svjetlije. Shefford je još uvijek stajao na istom mjestu, sjedeći na zemlji i oslonjen na deblo kao da nešto očekuje. Da mu je bilo dano, nikad ta zora ne bi svanula, nikad ona ne bi svojim rumenilom zarudila vrletne vrhove koji kao da su premišljali u sutonu.Malo kasnije Shefford je kao obično bio zabavljen svojim jutarnjim poslom. Primijetio je kako mu se Joe češće zagleda u lice tako damu je najzad, ne pogledavši ga, ispričao o noćnoj posjeti mormona. Ovaj to-dočeka žestokim gunđanjem, što je vrlo lako mogla biti i kakva176Igrdna kletva. Prošla ga volja za zviždukanjem, a u licu se smrači i sad je bio poput Indijanca. Tri čovjeka prionuše svaki uz svoj posao, a da ni riječi jedan drugome ne uputi se. Za doručkom Joe Lake i Indijanac naglo prekidoše šutnju.— Uh! — izusti Nas Ta Bega, i prije nego je Shefford imao hrabrosti da se okrene i vidi što je izazvalo Indijančev uzvik, Joe nadoda:— Johne, teško je raspoznati ženu što dolazi, ali ako sam je prepoznao, onda ćete vražjeg okapanja imati.

85

Shefford se u tren oka okrene i spazi Fay Larkin. Približavala se skoro trkom, bez rupca, s kosom razbarušenom od vjetra. Pokreti joj izgubili uobičajenu milinu; izgledala je skrhana; prolazeći kraj izvora, posrne i malo što nije pala.Joe joj poskoči u susret, prihvati je za ruku i nešto joj reče; ali ona kao da nije čula, već se zajedno s njim približi Sheffordu koji ju je uspravan i blijed kao krpa promatrao. Na djevojčinu preblijedjelom licu ogledao se nijemi bol koji je strašan trenutak skoro zauvijek urezao u njene crte. Ali su zato njene razro-gačene i mračne oči sijevale plamenom.Ona priđe pravo Sheffordu i uze njegovu ruku u svoje.— Johne, noćas... noćas je on došao! — prošaputa.— Da, znam — uzvrati Shefford nesigurnim glasom.Vidje kako ga iznenađeno gleda, kako mu se uporno zagledala u oči, ne vodeći računa o Joeu, koji se bijaše u stranu povukao, ni o Nas Ta Begu što je sjedio na jednom panju i, opeklo bi se, sasvim zaboravio na njeno prisustvo.— Vi... vi ste to znali?— Da. Bio sam još budan kada su... oni stigli. Čitavu noć sam bio budan i vidio ih kad su odlazili.— Ali ako ste znali — provali iz nje iznenadnom žestinom — zašto niste dotrčali prije no što je on... napravio ono što je napravio? Kako sam vas čekala!Od tih se riječi Sheffordu zavrtjelo u glavi kao da ga je tko pesnicom pogodio. Ta gruba otvorenost i krvav prijekor bilo je više no što je mogao podnijeti. Spu-12 Duginim tragom177sti se na panj, nesposoban da ijednu riječ izusti. Gledao ju je dok se ona, ispustivši njegovu ruku, povukla korak unazad i vidio da je onaj njegov još jučer bijeli i zlatni ljiljijan stajao pred njim neizrecivo izmijenjen. Fay Larkin je izgledala kao žena koju on nikako ne može prepoznati.— Ja sam, međutim, dotrčala k vama čim mi je to bilo mguće — nastavi ona. — Vjerujem da sam sasvim izgubila svijest... Slušajte, dakle! On je ušao...—Ne, ne Fay! Šutite, za ljubav božju! — prekine je Shefford.— Naprotiv moram vam reći, moram vam sve reći. Ušao je kad sam se već svukla i baš htjela leći. Tada mi se nešto strašno dogodilo: ponestalo mi je snage, sve se zavrtilo oko mene. Sjećam se, vidjela sam ga, uzvr-tio se po sobi. Nisam mogla dobro vidjeti jer je svjetlo bilo slabo. Vjerojatno je mislio da mi nije dobro stoga mi dao da nešto popijem, a onda otvori prozor da uđe svježi noćni zrak. Sjećam se da sam se srušila na stolicu i mislila. Čitava mi zbrka bila u glavi, ali sam pri tom osluškivala. Očekivala sam vas. Osjećala sam kako je nemoguće da me ostavite samu s njim, jer sad je sve drugačije. Shvatila sam u tom času da vas volim, da vam pripadam; nisam mogla podnijeti da me dotakne. Nikad nisam bila njegova žena. Kad mi je postalo jasno da se on nalazi u mojoj sobi, da biste vi zbog toga mogli patiti, stanem vikati.— On je mislio dami je zlo i da vičem zbog fizičkog bola. Dao mi je nešto, mislim nekakav lijek, a onda se stao moliti. Vidjeh ga kako kleči u polumraku i čuh kako se za mene moli. Sve mi je to bilo i mrsko i neobično. No on se poslije toga pokazao ljubazan i pažljiv, te ga stanem moliti da me pusti da odem. Pokušala sam ga uvjeriti da se, budući da nisam mormonka, ne mogu za nj udati. Pobjesnio je, vikao da ga varam, prizivao prokletstvo s neba na moju glavu. Zatim je htio da se zajedno s njim molim, ali ja nisam htjela. Tada.,, tada navali na mene i mi se zgrabismo<. Ponovo sam vikala i dozivala vas; ali on priguši moju viku. Osjetila sam kako mi ponestaje snage... A vi nikako da stignete! Čekala sam vas, ali vi ne dođoste. Najzad... najzad sam klonula. Iza toga... iza toga... mislim da sam izgubila svijest.178— Fay, Fay, za ljubav božju! —provali Shefford pomodrio od kajanja, srdžbe i bola. — Kako sam mogao doći k vama?™ Morali ste — nastavi ona neumoljivo — morali ste jer ako nekome pripadam, onda ste to vi. To biste morali osjetiti. Sad shvaćam...— Fay!

86

— Ogadio mi je život, ne mogu više... Da nema vas, popela bih se na onu hrid i naglavce se bacila dolje. Bila bi to divna smrt. Čitav sam život trčala po liticama, one me vole i u padu bi me dočekale tako da više ne bih patila.— Ali ne govorite tako, ne govorite tako za svetoga boga!— Volite li me vi! — upitat će ona s iznenadnom nježnošću.— Da li vas volim! Svim svojim srcem. I ništa ne može izmijeniti moju ljubav.— Ah! I voliš me, kaži, kao što si volio Fay Larkin za koju si vjerovao da je zatvorena u Dolini iznenađenja? Da li me tako voliš Johne? Sad mnogo stvari razumijem bolje nego prije,, ali... ali ne sve. Johne, ja sam Fay Larkin., tvoja Fay Larkin. Vjerujem, da sam o tebi oduvijek sanjala i da sam te čitava života čekala. Kad si došao ovamo, čudan me osjećaj sreće okupio, a još sretnija sam bila u zadnje vrijeme. Na sve sam bila zaboravila, sve do ove noći. Možda se moralo dogoditi sve ono strašno, da bih shvatila kako sam te uvijek volila... Kao životinja sam se branila. Kaži mi istinu, Johne: ja osjećam da sam tvoja, je li zaista tako? Ako nije, ni časa više neću da živim Kaži mi voliš li me?— Da, Fay volim te — strastveno odgovori Shefford i uhvati je za ruke.— Onda me vodi odavde. Ni časa više neću da ostanem ovdje.— Da, Fay odvest ću te, samo ne odmah. Nije to tako jednostavno, a osim toga moramo sve pripremiti razborito. Treba da mi netko pomogne. A zatim, treba osloboditi Lassitera i Jane. Daj mi vremena, draga, daj mi vremena. Bit će to teško, i ja te ne mogu izložiti opasnosti.12*179— A ako se on vrati? —upita ona a glas joj posta neobično mukao.— Treba i na tu mogućnost računati — odgovori Shefford dok mu je bol razdirala srce. — Ali neće se odmah vratiti.— On je, međutim, kazao da će se brzo., vratiti — propišta ona. •Shefford je izgledao kao lud čuvši te riječi. Ljubav je naivnu djevojku pretvorila u ženu i sad je žena iz nje govorila. Ona je vidjela jasnije od Shefforda svu gorčinu stvarnosti. Oduvijek je živjela daleko od svijeta, a sad je ljubav razbudila njenu ženstvenost a s njom i svu istančanost ženske duše.— Kaži mi, ako pristanem da čekam, a on se opet vrati, hoćeš li me braniti od njega? — nastavljaše ona.— Kako da te branim, Fay? Ja se mogu jedino nadati da se neće vratiti odmah... Jer, dođe li, kako da te branim a da ne otkrijem našu tajnu?— Ako me voliš, branit ćeš me — otpovrne onanesmiljeno.— Ali kako? Kaiko? — poviče Shefford izvan sebe.— Ti si čovjek, a svaki će čovjek spašavati ženu koju ljubi od... od., od onakva demona. Uostalom, morao bi uraditi ono što je uradio Lassiter!— Lassiter!— Da. Mogao bi ga ubiti!U tim riječima, u njenu (ponosu i ozbiljnu glasu bijaše one elementarne snage strasti, bijaše ljubavi i mržnje, kakvih je moglo biti u žena iz pradavnih vremena.»Bože moj! Bože moj« vapio je u srcu Shefford osjećajući pri tom kako mu sve ono što još bijaše primitivno u njemu poput paklenog ognja prži mozak. Prošle se noći morao sam sa sobom boriti da bi obuzdao onaj svoj nagon koji ga je tjerao da obije onog čovjeka, a sada, stojeći tu pred Fay, koja nikad nije bila tako divna i lijepa kao u ovom trenutku u kojemu je za nju ljubav bila jedina sveta stvar života, sada je više no ikada osjećao potrebu da ubije. A i ona je to od njega tražila, ona je to htjela u ime ljubavi! Pa ipak John Shefford nije od ljudi koji se lako hvataju pištolja, a osim toga nije to put kojim bi, po njegovom180mišljenu, trebalo spašavati jednu ženu. Razum i vjera borili se u njemu protiv tog divljeg poriva.

87

Fay se, sva iscrpljena, sad naslanjala na nj s dušom u očima koje su samo njega vidjele. Shefford se više nije mogao opirati želji da je obujmi rukama, da je privine na srce, da se bez borbe prepusti vlastitim osjećajima. Ljubav ju je njemu ponudila i ona je bila njegova. Mladić očima punim očaja pogleda u Joea, što postrance stajaše smućen i izgubljen i u mračno Indijančevo lice, kao da od njih očekuje pomoć,— Ja ga sada poznam! — poviče iznenada djevojka glasom od kojega svi zadrhtaše.— Sto kažeš?— Da, najzad sam ga vidjela dobro. Upalio je svijeću i dok sam se branila vidjela sam ga dobro. Sad znam tko je, kažem ti. Bio je s nama tamo, u Stonebrid-geu, a ja to nisam znala! Nisam ga tada poznavala. Ali sad ga znam. Zove se...— Fay, preklinjem te bogom, ne kaži mi tko je! — izgubljeno zavapi Shefford.Baš ta činjenica što nije znao tko je taj čovjek, ta ga je činjenica štitila od onog poriva koji je'vapio za krvlju tog čovjeka. Ćuti ime onoga tko je dosad bio više mitsko lice, doznati podatke koji će onoga izdvojiti iz bezimena mnoštva kojemu je do ovog trenutka pripisivao sve zlo što bješe snašlo djevojku, doći u priliku da ga može prepoznati, potrčati i naći, sve bi to bilo sudbonosno za Shefforda, sve bi ga to neumitno uvuklo u zločin.— Ne, ne kazuj ništa više, Fay! — slomljeno će Shefford, — Volim te i htio bih ti dati sav svoj život. Uzdaj se u mene. Kunem ti se da ću te spasti.— Hoćeš li me brzo odvesti?— Hoću.To ju je, izgleda, zadovoljilo. Ispustila je njegove ruke i malko se odvojila od njega. Mračni se sjaj njenih očiju ublažio, a zatim ugasio; umjesto toga u njima se javi izraz pokornosti, povjerenja i nade.— Odvest ću te u Dolinu iznenađenja — reče. — Ne znam puta, ali ga osjećam. Onuda treba krenuti.I prstom upre na zapad.— Fay, brzo ćemo doći tamo. Moram najprije stvoriti plan kako da to ostvarimo. Doći ću večeras181k tebi i o tome još razgovarati. A sad bjež' kući prije no što te žene zateknu ovdje.Ona ga pozdravi i brzo se udalji ispod cedrova. Prve zrake sunca zablistaše u zlatnom odsjaju na njenoj kosi. Bila je milina pogledati kako hoda hitra i lagana. Okrenula se i rukom mu mahnula pozdravShefford ju je slijedio očima i pri tom ga prožimali bolni osjećaji ponosa, ljubavi, nade, užasa i ljubomore.XIV NAVAJACTog je jutra jedan Indijanac iz plemena Piuto dojahao pred logor. Shefford ga je odmah prepoznao; jedanput mu ga Nas Ta Bega bijaše pokazao zbog toga što je taj Indijanac bio zaljubljen u Glen Naspu. Kad je Navajac opazio pridošlicu, načini neobičan pokret rukom, pokret, Sheffordu se učini, očajanja, čudan za osobu tako hladnokrvnu; zatim pričeka, kao kip ukrućen, da se Piuto približi. Ovaj reče par riječi; Nas Ta Bega slušaše s rukama prekrštenim preko prsi ju.-^ Bi Nai — reče Navajac — Nas Ta Bega ti jednom reče da će se njegova sestra vratiti... Sad se Glen Naspa nalazi u kolibi svoga djeda.On je kao obično govorio onim svojim sporim, mirnim, grlenim glasom ne pokazujući nikakva uzbuđenja, baš kao da je napravljen od bronce, a ne od krvi i mesa. Ipak je Shefford nagonski osjećao da 3© onaj prvi pokret bio znak da se očaj uvukao u Indi-jančevu dušu. Stavi ruku na njegovo rame.— Ako sam brat Nas Ta Begu — reče — onda sam brat i njegovoj sestri Glen Naspi. Poći ću S tobom u kolibu Hosteen Doetina.

88

Indijanac ništa ne odgovori, već ode da osedla konje. Shefford skoči u školu, zamoli da mu oproste što tog dana neće moći održati obuku, a onda ode do Fay da joj objasni kako se nešto neugodno dogodilo Indijancu.Nije prošlo dugo, a on je na Naok-y8lu, još nedavno neukroćenu mustangu kojega je zavolio, i koji183je, kako se činilo, postao privržen svom gospodaru, već jahao putom što je u planinu vodio.Stigavši u indijansko selo, nigdje nikoga nisu vidjeli, samo mnoštvo ovaca i ždrebadi u ravnici, nigdje traga onom buljuku djece što se obično igra u selu; možda su se nekamo drugamo djenuli. Shefford popusti remenje na sedlu Nack-yalu i. onda ga pusti da slobodno pase. Zatim se uputi kolibi Hosteen Doetina. Jedno je ćebe bilo razapeto "preko vrata valjda zato da bi zatvorilo ulaz, a iznutra se čuo tužni i jedva čujni pijev, sličan naricanju. Mladić se načas zaustavi, uto netko skine ćebe i on uđe.Hosteen Doetin mu pođe u susret i stisnu mu ruku. Izgleda da stari Navajac nije mogao ni riječi prozboriti. Izbrazđano mu se lice zgrčilo, a suze potokom tekle iz pomućenih očiju niz naborano lice. Njegov je bol bio ljudski, kao bol svakog čovjeka, pa bio on bijele ili crvene kože. Iza njega je stajao Nas Ta Bega, uspravan, skrštenih ruku, strašan u svojoj mračnoj nepomućenosti. Pred njegovim se nogama šćućurila ostarjela žena Hosteen Doetina, a odmah kraj nje ispružena i nepomična ležala je Glen Naspa. Preko nje je, sve do prsiju joj, bilo prebačeno ćebe.Djevojka je bila mrtva. Sheffordu se učini da se jako postarala otkaiko ju je poslednji put vidio. Uza sve to biia je lijepa, još ljepša nego za života. Onako mirna i hladna, reklo bi se da spava. Jedino joj se u usne zasjekla crta patnje i gorčine.Uz bok joj se nalazio zavežljaj oblika djetinjeg tijela. Shefford se trgne. Shvatio je o čemu se radi, stoga i ne upita kako je došlo do tragedije. Ponovo pogleda Glen Naspu i bijaše mu jasno zbog čega je onako postarala i što je u njene usne utislo onu bolnu crtuBila je mrtva, i s njom je umro poslednji izdanak Nas Ta Begove obitelji. U bolu starog djeda, u divljem pijevu slomljene starice, u tom pogrebnom jecaju, u strašnoj, u mračnoj mirnoći bratovoj bijaše nečeg više no što je bol zbog gubitka ljubljenog bića. Sjena rasipanja, neumitne propasti, smrti nadvila se nad djevojkom, nad njenom obitelji, nad njenim plemenom, nad čitavom njenom rasom. Svaki pokušaj da se njeni utješe bijaše uzaludan, stoga Shefford, bacivši posljed-184nji pogled na lice Glen Naspe i na zavešljaj što joj je Ježao uz bok, oborene glave iziđe iz kolibe. .Napolju se nervozno ušetao gore-dolje; srce mu se stislo zbog Nas Ta Bega; osjećao je kako i na njega, jer je i on bijelac, djelimice pada krivica zbog zločina što je drugi bijelac počinio protiv ovih Indijanaca.Stari Hosteen Doetin iziđe malo poslije i pođe mu u susret mlatarajući rukama. U svom jadu on je jedino ponavljao ono što bijaše rekao onog dana kad je Wil-letts nagovorio Glen Naspu da pobjegne zajedno s njim:— Ja ne znati škola! Ja imati glad!Činilo se da ništa drugo ne zna ni kazati. On nije mogao shvatiti onu želju za znanjem što je njegovu unuku otrgla od rođene kuće. On se nije bojao smrti, on se bojao gladi. Shefford se sjeti, da je čuo za običaj kod Navajaca, barbarski i okrutan po njegovom poimanju civilizirana čovjeka. Ako bi za vrijeme dugog marša neki od starijih Indijanaca od iznemoglosti pao, uzidali bi ga između četiri od kamenja na brzinu podignuta zida, ostavili mu hrane i vode u izobilju, a zatim puštali da u pustinji umre. Nisu se smrti bojali stari Indijanci, već gladi. Stari se Hosteen Doetin bojao da će ga gladovanje dokusunti, sad kad više nije bilo mlade i snažne squaw njegova roda.Shefford ga pokuša utješiti, nabadajući na navajo-narječju o tome kako Nas Ta Bega meće dopustiti da mu uzmanjka hrane.U sumrak, Shefford i Nas Ta Bega nađoše se van sela. Indijanac je uspravan i nepokretan gledao zala-zeće sunce, ono sunce što je promatralo ukop posljednjeg izdanka njegove obitelji. Bijaše

89

veličanstven u svojoj šutljivoj zamišljenosti. Shefford je osjećao da je on svjestan tragične sudbine svoje obiteli i svoga naroda.— Bi Nai — reći će najzad; grleni tonovi njegova glasa neobično su ugodno'zvučali. — Bi Nai, Glen Naspa je u grobu i nema puta do mjesta gdje ona spava, Glen Naspe nema više, ali njezin je duh u zraku. Cut ću njegov šapat u vjetru, čut ću ga u mrmoru vode. Njena će krv planuti u crvenim laticama cvijeća, a duša će njena naći svoj mir u ljiljanima što se otvaraju s&mo na mjesečevu svjetlu. Ona će me čekati u sjeni i živjet će u velikoj planini koja je i moja kuća.185— Ti ćeš ubiti Willettsa? — upita Sheff ord.— Navajac neće ipoći u po tragu za onim čovjekom. —Ali ako ga put nanese na tebe, hoćeš li ga ondaubiti?— Bi Nai, zašto bi Nas Ta Bega morao ubiti kad je ionako previše kasno? Kakvo dobro od toga? Navajac je iznad osvećivanja.— Molit ću boga da mi ne dođe na oči, jer se ne bih mogao suspreći da ga ne ubijem — promrmlja Šhefford u nastupu srdžbe i bola koji u njemu ozbudi žeđ za krvlju što ju je on dosad uspijevao na jedvite jade ugušiti u sebi. Možda se u njegovu srcu nesreća Glen Nasipe izjednačila s nevoljama Fay Larkin.Indijanac mu obuhvati ramena rukom.— Bi Nai, ja sam te pred 'izvjesno vrijeme izabrao za brata i ti mi sada iskazuješ svoju bratsku ljubav, nije li tako? Ali duh Glen Naspe od nas zahtijeva da budemo mudri, a ne da se svetimo. Willetts je izopačena bitanga, ali neka živi. Život će ga kazniti. Tko zna, uostalom, da li je sve samo njegova krivica? Glen Naspa za nj bijaše samo lijepa Indijanka. Ima u pustinji dosta bijelaca koji bi napravili ono što je on napravio. Moja sestra je bila zaljubljena u bijelce još kao dijete; to bijaše u njoj kao kakvo prokletstvo... Slušaj, Bi Nai, što će ti Nas Ta Bega reći:Pred mnogo, mnogo godina španjolski su fratri došli u Indijančevu zemlju. Bili su to prvi bijeli ljudi što su ovamo stigli. Tražili su zlato. Nije to bio opak svijet; nisu ni krali ni ubijali, već Indijance naučili mnogim korisnim stvarima. Ali kad su otišli, Indijanac više nije bio zadovoljan svojim životom.Iza njih stigoše pioniri. Oni prijeđoše veliku rijeku i prisvojiše pašnjake i indijančeva lovišta. Prisi-Tiše ga da se udalji; postao je sumoran i mračan i počeo se oružjem odupirati. Planuo je rat, krvavi i okrutni rat. Indijanac je odbačen još dalje. Pioniri nadiru kao nezadrživa bujica. Svaka dolina gdje je raslo žito, svaki potok postao je prikladno mjesto za farme i sela. Šume po bregovima su posječene, izvori su presušili.Došli su zatim avanturisti u potrazi za zlatom. Dan im je bio prekratalk, stoga su i noću radili. Dadoše Indijancu puške i alkohol ne bi li im otkrio gdje leži zlato186Došli su trgovci da trguju s Indijancem. Za mnogo su davali malo, ali je i ono malo izmijenilo njegov, život. Poželio je dobru hranu bijelaca, radio je manje, njegovo je tjelesno ustrojstvo slabilo.Najzad su stigli i misionari da traže obraćenike za svoju vjeru. Misionari su dobri i pošteni ljudi. Ima i među njima korova, kao stoje Willetts, ali zla svijeta se nađe u svim društvenim slojevima, pa i među Indijancima. Shadda zovu mješancem, ali Piuti bi ti mogli kazati kako je on pravi pravcati Indijanac, kojega su kao i mene odgojili bijelci. U početku su, dakle, misionari došli na dobro Indijanca: naučili so ga udobnijem životu, da se služi raznim alatima, da bolje obrađuje svoju zemlju. Ali naučili su ga i mnogim drugim stvarima; bilo bi mnogo čovječni je da su ga ostavili u njegovom neznanju. Možda Indijanac izgleda okrutan jer pušta da mu stari otac pogine u pustinji, ali lijekovi i bijelčevo milosrđe samo produžuju starcima jadno i beskorisno življenje, samo produžuju njegovu smrt. Tko je od nas okrutniji?Dodir s bijelcima bio je propast za Indijanca. Njemu se sviđa bijelčev život, ali on ne može takvim životom živjeti. Indijanac i bijelac ne mogu se između sebe miješati, a kad se indijanska djevojka zaljubi u bijelca, onda je to smrt za indijansku dušu.

90

I tako crvenog čovjeka nestaje. Za Nais Ta Begova života, nekoć moćna plemena zbrisana su s lica zemlje. Pod prokletstvom bijelaca pognuo se moj rod i Navajac će, satjeran u ovaj zabačeni kut Zapada, polako izumrijeti.Bi Nai, vidio si da je sjena pala nad hogan Ho-steena Doetina, a ni sestre, ni djeca neće utrti put do groba Glen Naspe. Nas Ta Bega neće nikada imati djece, nikad sinova. On vidi svoj kraj. To je sumrak Navajaca... Bi Nai, Navajac umire... umire::: jumire!:::XVPRAVDAMladi je mjesec sjao nad visokim oštracima doline. Noć je bila hladna, ali kao da je nešto nagoviještalo proljeće i blage mirise, kao da je toplina dana u borovo i cedrovo žilje ubrizgala novi život.Shefford i Fay su hodali putem sad dijelom osvijetljen mjesečinom sad onim dijelom što se u mraku gubio. Nas Ta Bega je za njima šutke išao. On se sve više pretvarao u sjenu svog bijelog brata.— Fay, kasno je — govorio je Shefford. — Ne osjećaš li rosu? Hajdemo, odvest ću te kući.— Uh, što vrijeme brzo prolazi! A ja ti još ništa ne rekoh od svega onog što sam ti htjela reći.— Kaži brzo, dakle, dok hodamo.— Najzad, tek je... Ne znam koliko je sati, ali kasno još nije. Kaži mi, Johne hoćeš li me brzo odvesti odavde?— Da, draga, vrlo brzo. Nas Ta Bega i ja govorili smo, o toj stvari, ali još nismo napravili plan. Samo tri puta vode iz ovog sela: onaj za Stonebridge, za Kaventu i Duragno drugi, pa za Crveno jezero. Moramo se odlučiti za jedan od ovih, a sva tri su opasna. Proći će vremena prije nego nađemo Dolinu iznenađen ja.TJ svakom slučaju u tome moramo uspjeti. Onda ćemo ovamo dovesti Lassitera i Jane. sakrit ćemo ih negdje dok ne padne noć i svi krenuti. Međutim, ti nam moraš pomoći da pronađemo Dolinu iznenađenja.— Ni zavezanih očiju ne bih zabasala, ni u mraku. Oh, Johne, požuri, požuri. Užas me hvata od pustog čekanja. On bi se mogao vratiti.— Joe kaže da... da se neće vratiti tako brzo.188— A je li daleko mjesto kamo ćemo kasnije otići?— Deset dana usiljenog marša.— Deset dana! Skoro me ubi ono putovanje noću iz Stonebridgea. Radije bih trčala, vidiš, ili se pentrala nego jahala na konju.— Otići ćemo odavde, Fay, pa makar te na rukama morao nositi.Stigli su do Favine kućice. Već joj je noga bila na prvoj stepenici trijema kadli se okrene, mila i bijela na mjesečini, blistavih očiju.— Johne, ti nikad nisi ušao u moju kućicu. Dođi, dakle. Nešto sam spremila za tebe.— Ali kasno je! — protivio se on. — Pretpostavljam da si ispekla kolače i kekse, uglavnom nešto što se jede. Sve* žene ovdje misle da mene i Joea treba šopati slatkišima.— Ne, ne, nije to. Ionako ne bi nikad pogodio. Uđi, dakle — uporno je zvala a na njenim se usnama javi onaj rijedak radostan osmijeh radi kojeg bi Shefford i na kraj svijeta otišao.— Pa neka bude. Ali upamti, ne duže od minute.Prođe trijemom, uđe vođen nejasnom sjenom djevojke u bijelom.. Uđoše u sobu koju je kroz otvoreni prozor donekle osvjetljavala hladna mjesečina. Shefford je sasvim nejasno razabirao predmete, jer kao da je sva njegova sjetila obuzeo onaj miris intimnosti koji je vjerojatno nastao otuda što se prvi put našao s njom u njenoj kući.— Ne, uopće se ne radi o jelu — ponovi ona smijući se sva sretna — Pogledaj, ovdje...Iznenada se trže kao da ju je nešto presjeklo, i Shefford vidje kako se njena bijela pojava ukipila, kao da sluša.— Što je to bilo? — prošapta ona. — Nisi ništa čuo?— Ne, baš ništa — uzvrati on sasvim ispotiha. Rekavši to, oprezno se dovuče do otvorena prozora

91

i naćuli uši. Skoro u tom istom trenutku i ustukne. Po zamrznutoj zemlji, mada iz daljine, jasno se mogao razabrati topot jednog konja u kasu.Riječi nisu mogli izustiti. Shefford osjeti kako mu se koža naježila po leđima dok ga je Fay promatrala očima koje su bile nalik na dvije tamne mrlje, tamne i preplašene na blijedom licu.189Konj se zaustavi pred trijemom. Zatim se začu struganje mamuza, težak korak i najzad dozivanje:— Ej, Mary!Odjednom Shefforda nešto hladno stegne u grudima i grlu i on se stane tresti kao* u grču. Nadasve je čudno da je on u tom času samo jedno mislio, to ]est da ništa ne uspijeva smisliti. Ali drhtavi zvuk onoga glasa, onaj zapovjednički doziv, vratiše gipkost u njegove zgrčene mišice i raspršiše sjene što mu bijahu zamračile uim. Dobro je znao otkiuda moć što se osjećala u čovjekovu glasu, znao je da je to glas vjerske vlasti i snažne i okrutne volje. Osjetio je kako se nešto u dubini njegova duha izmijenilo. Iznenada mu u žilama bukne plamen neodoljivom snagom. Strašan mu se urlik, nabreknuo od mržnje, izazova i prijetnje, pope do usana i taman je htio /proparati noć, kadli ponovo odjekne:— Ej, Mary!U istom se času čulo kako se otvaraju vrata i kako težak korak ulazi u prednju sobu.Shefford nije imao hrabrosti da pogleda djevojku, a ipak je krajičkom oka nejasno nazirao bijelu, nepomičnu sjenu, skamenjenu u svom užasu, što je ruke pružila pokretom za koji nije znao da li je molba da se ukloni zlu ili da joj pritekne u pomoć. Bio je siguran da će, pogleda li je, to biti njegova propast. Tek sad je primijetio da u ruci drži pištolj. Kad li ga je izvukao iz futrole? Nije uopće znao,, ali bio je tu, mračan, prijeteći, smrtonosan, u njegovoj ruci. Uto mu sine kroz glavu da bi mogao pobjeći, pobjeći ne iz straha ili kukavičluka, već zato što je siguran da će biti krvi, ostane li. Časak je tako stajao u nedoumici, u bolnom užasu nedoumice, za koju mu se učini da je beskonačna,, a onda hitar kao misao preskoči podboj na prozoru i lagano udari o tlo; žustro ise diže i u triku nesta pod borovima u pravcu logora.I Joe Lake se te večeri zadržao poduže napolju. Sad je sjedio kraj vatre i pušio lulu. Možda je čuo da se Shefford približava, jer je u tren oka bio na nogama i udarom čizme podjario vatru.Uto i Shefford stiže sav zadihan; uletio je teturajući u krug svjetla. Mormon ga dočeka s< uzvikom za-čuđenosti, a onda reče nešto što Shefford nije razumio. Toliko je bio presenećen da mu je lula ispala iz zuba dok je uporno gledao u prijatelja.Shefford osta časak tako, zatim se ne rekavši ni riječi, udalji u mrak cedrova šumarka. Nije ni trenutka mogao izdržati na istom mjestu; samo je u pokretu nalazio oduška. Počeo se uspinjati uz vrletan puteijak probijen, u istočnoj stijenki, opasan puteijak s kojega se osipalo ikamenje. Ni u po bijela dana ne bi se* ufao proći tuda, pa ipak niti je gdje posrnuo niti pao. Pogibelj, vrletan put, visine od kojih te hvata vrtoglavica, noć, no ništa nije moglo otrgnuti njegove (pozornosti od jedne jedine misli. Zato ga je nešto gonilo da do očaja napinje svoje snage ne bi li ono prokleto vrijeme što brže odmicalo.Sunce je počelo obasjavati vrhove istočne stijenke kanjona kad se vratio u logor. Nije bio miran, a ni siguran u sebe sama, ali njegova se uzbuđenost nije primjećivala. Nije osjećao glad, a ni potrebu da spava. Bio je zadovoljan što je tu noć ostavio iza sebe.Nas Ta Bega nije bio nimalo iznenađen što ga vidi, ali Joe razjapi usta i razrogači oči od zaprepaštenja. Već prije njegov izgled bijaše neobičan a sad mu se na licu javio takav izraz da Shefford nije znao što bi mislio:— Sto mu gromova, John! — poviče promuklim glasom. — Vi imate konjske živce, vi... Ili bi možda trebalo kazati da ste šenuli umom.Sad je bio red na Sheffordu da u njega začuđeno zine.— Sa živcima nisam baš kako treba, no možda ni poludio još nisam — otpovrne ovaj. — Ali što htjedoste kazati! I što ste se tako zagledali?

92

— Kako! I još me pitate. Možda ste došli po konja? U svakom slučaju bit će najbolje da kidate glavom bez obzira.— Sad bi se, bogami, moglo kazati da s vama nešto nije u redu! — provali iz Shefforda.— Kamo sreće da nije!Shefordu je bilo jasno da se nekakva nesreća dogodila. Od te ga misli nešto stisne u srcu tako da je čak mučninu u utrobi osjetio.190191— Ali što se to dogodilo, Joe? —- upitat će dok mu je srce ludo lupalo u grudima.— Ne bi li bilo bolje da to ja od vas saznam? — otpovrne mormon lica zalivena krvlju.— Čini mi se da meljete gluposti — poviče Shefford oštro zakorači vši skoro prijeteći prema Joeu.Mormon ga zaustavi pokretom ruke.— Slušajte, Shefforde, mi smo dosad bili prijatelji, ali sad mi se čini da se vi ne ponašate baš prijateljski prema meni, a što je najvažnije, ne izgledate mi iskreni.— Ne izgledam iskren? Ali što bi to, zapravo, imalo značiti? Ne razumijem.Joe se s naporom istegne kao da nešto guta, a onda pogleda prijatelja u oči.— Johne, ja sam odmah pomislio da ste ga vi ubili, iskreno govoreći nisam vas zbog toga osuđivao. Naprotiv, mislio sam vam pomoći pri bijegu... iako sam mormon. Znate li što to znači? A vi, evo, poričete da ste ga ubili, kako mi se čini!— Ubio! — mucao je Shefford. — Ubio koga, za božje ime?— Muža!Sheffordu se učini da mu užas zmijulji žilama, da" mu se udovi koče. Grubo mormonovo lce se rasplinu. Jedva da je i primijetio kad ga Joeove ručetine zgra-biše i prodrmaše. Čuo je da nešto viče ali ništa nije razumijevao, kao da glas dolazi iz daljine pa se ne čuje dobro. Počeo je dolaziti k sebi, kadli ga zgodi jedna rečenica:— Kažite, dakle, da ste ga vi ubili! — preklinjao je mormon promuklim glasom.Shefford još uvijek nije mogao govoriti, ali bijaše nešto u njegovu pogledu od čega je mormon poma-hnitao.— Da vas đavo nosi! —vikao je. — Kažite mi odmah, kažite da ste vi ubica! Shefforde, ne gledajte me tim svojim mramornim očima! Zbog njene ljubavi, kažite da ste ga vi ubili!Ali Shefford ga je i dalje gledao kao okamenjen, lice mu postalo sivo, pepeljasto. Mormon se, duboko jauknuvši, povuče i sjede na panj. Oborene glave i savijenih silnih ramena izgledao je kao čovjek dotučen192od očaja. Najzad silovitim trzajem skoči na noge i strese se kao pas kad iz vode iziđe.— U svakom slučaju mislim da nije vrijeme da gubim glavu — muklo prihvati. Lice mu je imalo izraz mrke gorčine.— Gdje... gdje je ona... sada? — jedva čujno će Shefford.— Zatvorena je u školi.— Ona ga je... ona ga je...?— Ona nije ni priznala ni porekla— Jeste li je vidjeli?— Jesam.— Kako... kako je izgledala?— Hladna, mirna, poput našeg Indijanca... Sam se pakao rastvorio, kažem vam.— Oh, Joe!... Ali to je nevjerojatno! — uzvikne Shefford. — Ona, tako umilno, tako nevino stvorenje! Ne, ona to nije mogla, vjerujte mi!...— Ne mislimo na to sada. Suviše je kasno. Mi sami, mi smo mogli spriječiti da ne dođe do toga.— Bože moj!... Kad samo pomislim koliko li me molila da požurim, da je odvedem odavde!— Shefforde, radije mislimo što možemo uraditi da je spasimo.Shefford se prene, duboko uzdahne, krajnjim naporom skupi svoje snage. Bio je spreman na sve.

93

— Da, treba je spasiti — reče — ali kako?— Nešto ćemo već smisliti, kažem vam.— Znate što, Joe, ja bih mogao otići tamo dolje, ostaviti tragove; vi biste poslije mogli kazati da sam ja ubio onog čovjeka. Hoćete?— To je već nešto... Ali zašto ja ne bih rekao da sam to ja uradio?— Ne, ne; na meni je da to na sebe preuzmem i ja ću to učiniti. Neka mi Bog pritekne u pomoć!Mormon pogleda prijatelja strogim i mrkim pogledom.— Ne može! To ne može biti jer je vi ne smijete napustiti. Ona je ubila jer vas voli, a sad je na vama da se borite za nju, da je spasite, da je odvedete odavde!— A zakon?13 Duginim tragom193— Zakon! — podrugljivo se osmjehne Joe. — U o-voj zabiti ljude pokosi smrt, a da zakon ni mali prst ne zaboli. Nema »zakona, ovdje! Ali ako bi je odveli u Stonebridge, tamošnji mormoni su nesmiljena srca i oni bi se znali poslužiti zakonom toliko da... da... Uglavnom, Shefforde, treba je odvesti, kažem vam. Jednom izvan ovog kraja, može biti bez brige. Mormoni, ako se ne uspiju osvetiti, šute kao zaliveni o svojim stvarima. m— Pa dobro, odvest ću je; svakako ću je odvesti, ali hoćete mi vi, Joe, u tome pomoći?Mormon nije odgovorio. Iako je još uvijek bio izvan sebe, Shefford je razumio da njegovu šutnju treba protumačiti kao odgovor; možda je to značilo da se slična pitanja ne bi smjelo ni postavljati.— Kažite mi, što da se radi? — ponovo upita. Po jednostavnosti kojom bijaše izrekao to pitanje vidjelo se koliko je povjerenje imao u mormonsku ljudinu.— Prije svega, pamet u glavu i smirite živce — odvrati Joe. — Vjerujem da biste dobro učinili kad biste se pojavili tamo dolje. To je prvo'što treba učiniti, jer nitko vas nije vidio kad ste se jutros vratili, a to znači da se o vašoj noćašnjoj odsutnosti ne zna ništa. Bit će najbolje da se pretvarate da ste radoznali i ožalošćeni kao i svi drugi. Hajdemo. Zatim ćemo se vratiti ovamo i zajedno s Indijancem nekog vraga smisliti.Selo je izgledalo mirno; samo se vidjele male skupine žena kako stoje ispred pragova kuća. Ukoliko su razgovarale, činile sa to ispod glasa. Ilenninger i Smith, dvojica od troje mormona što su živjeli u selu stajali su ispred školskih vrata koja su bila zatvorena. Videći ih ondje, kao da su na straži, Shefford osjeti kako ga srdžba obuzima. Zatim se, zajedno s Joeom, uputi Fa-yinoj kućici. Shefford je nastojao, doklegod mu bijaše moguće, da ne zvjera naokolo pogledom, no više nije mogao izbjeći tužnom prizoru: na puteljku se okupilo više žena, šapatom su razgovarale između sebe; pred ulaznim vratima kuće ustobočio se Beal, treći muškarac u selu. Ispod trijema ljudska se prilika ispružila prekrita s nekoliko pokrivača.Shefforda je strahovita želja vraikla da pogleda pod ćebad.194— Znate, Beal, otišao sam po Shefforda da ga dovedem ovamo — reče Joe. — Kao što možete vidjeti, on je također ostao preneražen kao i svi drugi.Beal svečano kimne glavom, ali ne reče ni riječi. Njegove su misli bile nečim drugim zabavljene; izgleda da je tiho u sebi molio.Joe Lake se dugim korakom približi i, sagnuvši se, diže pokrivač što je sakrivao mrtvačevo lice. Shefford spazi pofnodrjelo i hladno lice s tvrdim, zapovjedničkim izrazom.— Bože, pa to je Waggoner! — prošapuće.— Kao što vidite — jednostavno će Joe Lake. Shef f ordu sine u glavi prizor 9 procesa: mnoštvo,lica napregnuta, zamišljena, čekinjava, znatiželjna, prestrašena, a među svim tim licima ono Waggonerovo, čudno i zapovijedno lice s kao čelik hladnim i oštrim očima. A sad je, evo, tu mrtav ležao. Mrtav bijaše taj mormon što je od Fay Larkin napravio mučenicu i najzad ubicu. Shefford ga je živa mrzio, a mrtva, gledajući ono zapovjedničko lice lišeno svake veličine, sad ga

94

je mrzio još više. Neobično mu je upao u oči vid što ga je u ovom slučaju pravda poprimila, taj vid divlje, primitivne ali i neumitne pravde, čiji je izvršilac postala nevina djevojka, a njena je nevinost bila isto toliko velika koliko i njeno očajanje. U isto vrijeme Shefford osjeti kako mu strašna grižnja savjesti razdire srce. Ostavio ju je samu, kukavički ju je napustio u času opasnosti, tu djevojku u kojoj je ljubavni osjećaj izvršio tako veliku promjenu. Sad na njemu leži pro-• kletstvo, jer je on neizravan krivac te divlje pravde, i jer je on, kad već nije moglo biti drukčije, morao izvršiti ubistvo, da bi sačuvao neokaljanom dušu Fay Larkin.Trgnuo se kad ga je Joe dirnuo u ruku:- svratio je njegovu pozornost na nož što je bio zaboden u mrtva-čeva prsa. Bio je to nož s drvenim drškom; Shefford se sjeti da ga je već negdje vidio, ali nije znao gdje.Tada mu upade u oči neobična okolnost, možda ona ista koju i Joe Lake bijaše zapazio i na koju je htio svratiti njegovu pozornost. Nož je do samog drška bio zaboden u prsa. Znači da je udarac nanijela snažna i sigurna ruka. U Sheffordovu sjećanju iskrsnu snažna i okrugla djevojčina ruka; račini mu se da vidi tu ruku13*195kako s lakoćom podiže s vrela teško vedro, učini mu se da osjeća njen stisak kad mu. je Fay pružila da bi mu pomogla preskočiti pukotinu u litici. Da, u onoj lijepoj ruci i onoj okrugloj mišici bilo je dovoljno snage da zada sličan udarac. Al još veće čuđenje od samog fizičkog akta izazivao je nedokučiv misterij silovite strasti koja je ovladala rastuženom i dobrom djevojčinom dušom.Joe Lake vrati ćebe na prijašnje mjesto i uipita obrativši se Bealu:— Jeste li pozvali koga?— Da. Indijanski je dječak otišao po Piuta, a ovoga ćemo, čim stigne, poslati u Stonebridge — uzvrati stari mormon.— Što mislite, kad bi iz Stonebridgea mogli doći?— Sutra, oko podne.— A što da se u međuvremenu uradi s... ovim? — i on pokaže na lešinu.—• Stari Smith je mišljenja da mrtvac mora ostati ovdje, to jest, gdje je pao, dok netko ne stigne iz Stonebridgea.— Znači da je Waggoner na ovom mjestu pronađen? ' , ■— Upravo tu. Nitko ga nije dotakao.— A tko ga je pronašao?— Mamica Smith. Došla je ovamo rano, u samu zoru čak, i spazivši Waggonera kako leži bez života, stala je vikati. Mamica Smith-se toliko prepala da.su je morali u krevet smjestiti.—' A Mary, tko'je nju našao?—■ Slušaj, Joe, čini mi se xda sam ti jedanput već ispričao sve što znam — otpovrne stari mormon zlovoljno.— Istina je, ali ja sam zaboravio. Što ćete? Sve me to prenerazilo! Kažite mi još jednom, molim vas... Tko ju je, dakle, pronašao?— Neke od onih žena. Našle su je u nesvijesti, odmah iza vrata: bila je svučena. Bilo je krvi na njenim rukama i jedan zasjek, kao grefootina. Žene su je dovele k svijesti, ali ona nije htjela govoriti. Tada je došao stari Smith i odveo je. Zatvorili su je i sad tu čeka da netko dođe iz Stonebridgea.196Tu se više ništa nije moglo doznati, te se Joe udalji zajedno sa Sheffordom. Nakon toga ih neke žene, tužne i mračnih lica, zaustaviše da bi porazgova-rale o događaju. Joe odgovaraše. Kad su prolazili ispred škole, Sheiford ubrza korak, kao da nije mogao podnijeti gorčinu što ga je prožimala. Mormon ga zgrabi za ruku kao da bi mu htio dati do znanja koliko mu je sklon.— Kažite, Sheffode, među ovim mladim ženama ima li ijedna koju smatrate odanim prijateljem? — upitat će pri tom.

95

— Ruth, u svakoj prilici. U zadnje je vrijeme nisam često viđao, ali uvijek smo bili dobri prijatelji. Vjerujem da bi ona mnogo za mene učinila.— Možda ćete je trebati... — zagonetno nadoda mormon. — Pokušajmo, u međuvremenu, izmijeniti par riječi s njom. Nisam je vidio s drugim ženama: bit će da je kod kuće.Odoše prema Ruthinoj kući; zaustaviše se pred zatvorenim vratima. Joe pokuca; skoro odmah se iznutra začuje šum koraka; vrata se otvoriše. Na pragu se pojavi Ruth glavom, obučna u tamno. Spazivši ono mlado, ljupko lice, pa crne kose i tamnomođre oči, videći je blijedu i mrgodnu, Shefford shvati da je tragedija mladu ženu potresla više nego druge žene. Zatim se sjeti da je ona prema Fay pokazivala više prijateljstva nego prema drugim ženama, a u tu se svoju pretpostavku ubrzo uvjerio.— Dobar dan — odgovori Ruth na njihov pozdrav. — Hoćete li ući?— Ne, hvala —odbije Joe. — Došli smo samo zato da vam kažemo par riječi,. Ruth. Naime, primijetili smo da vas nije bilo vani. Znate... znate što se dogodilo, nije li tako?Ona ne odgovori, samo se čudnim pogledom zagleda u nj.— Jesu li k vama dolazile žene? —• pridometne Joe.— Esther mi je ispričala što se dogodilo dozvavši me na prozor, a onda je odmah pobjegla. Poslije toga sam zatvorila vrata da mi ne bi druge žene dolazile.— Ali zašto? —Joe znatišeljno upita.— Uđite, dakle — uzvrati ona.197Dva prijatelja uđoše; Ruth za njima zatvori vrata.— Joe — odmah upita — recite mi, što će, po vašem mišljenju, učiniti s Mary?Mormon je odmjeri svojim pronicljivim očima, a zatim otpovrne grubo:— Pa što, do vraga, da urade s njom? Objesit će je!— O, Sveta Bogorodice! — uzvikne Ruth i zalomi nikama po zraku.— Reklo bi se da vam je mnogo žao Mary? — upita Joe.— Srce mi se cijepa kad samo pomislim na nju.— To se isto događa i Shefforđu — otpovrne mormon. — Što se mog srca tiče, ovo ga je vraški potreslo.Ruth se obrati Shefforđu ženski umilno:— Vi ste bili moj dobar... moj najbolji prijatelj, Johne, a bili ste i njezin. On, znam to dobro!'... Zar zbilja za nju ne možete ništa učiniti?— S Božjom pomoći nadam ise da mogu — odgovori Shefford.Časkom su se sve troje našli jedno do drugog, promatrajući se u oči, kao da se ispituju. Potom će Joe:— Ruth...Ali se prekine. Kradom pogleda prema prozoru i prema vratima, kao da se boji da netko ne čuje ono što će reći. Bio je blijed. Pokušao je još tiše govoriti, ali nije mogao. Shefford je pogađao da je Joea u tom trenutku pritiskalo breme mormonskih vjerskih načela. Ostao je vjeran svojoj nezainteresiranoj ljubavi prema Fay, a Shefforđu je bio iskreni prijatelj, ali sila pod kojom bijaše rođen i prema kojoj je odgojen u najvećem strahopoštovanju, vezivala mu je jezik. Progovoriti, značilo je, u stvari, iznevjeriti svoju vjeru. Shefford je sada nastavio umjesto njega:— Ruth, ako je na neki način uspijemo spasiti te vas pri tome ustrebamo, možemo li računati na vas?Mladoj se ženi zaiskre lijepe, modre oči.— Pokušajte! — šapne. — Spremna sam da je zamijenim na njenu mjestu, i tako vam omogućim da je odvedete. Meni neće nanijeti neko veće zlo.Shefford joj stisne ruku dok Joe samo s mukom proguta pljuvačCtoui. Na kraju samo reče:— Vratit ćemo se kasnije.198

96

Nas Ta Bega je sjedio, mračan i šutljiv, — na istom mjestu gdje ga bijahu ostavili. Joe u poluuga-šenom ognju potraži ugarak da pripali lulu, a onda i sam sjedne otpuhujući u zrak guste oblačiće dima. Hrabrio je Shefforda:— Govorite, govorite sada, recite sve što vam je na duši. Ja ću vas slušati a poslije ću sam reći svoju. Od nas sviju Nas Ta Bega će predložiti najbolji plan, vjerujte vi meni.Shefford progovori; govorio je suviše brzo i nepovezano. S jasnoćom je uspio izložiti samo to kako hoće da spasi Fay, da je odvede iz sela, kako će ga ona povesti u Dolinu iznenađenja da tamo oslobodi Lassi-tera i Jane Withersteen i kako će poslije svega toga otići daleko od ovog kraja.Joe Lake je sumnjičavo vrtio glavom. Bilo je jasno da mu se ona upadica u pogledu Doline iznenađenja nije svidjela, jer je u tome vidio samo nove prepreke 'koje još više otežavaju ionako tešku situaciju. Shefford to primijeti, stoga doda s očaj om u glasu:— Joe, moramo riskirati.— Ali to je luđački rizik! — otpovrne Joe. — Slušajte me dobro, Shefforde. Sutra u podne čitav će Stonebridge, ili skoro čitav, biti ovdje. Treba da noćas kidnete s djevojkom, ili noćas ili... nikad više. A vi sutra hoćete da tragate za Dolinom iznenađenja! Mislim da se ta dolina nalazi daleko, u kraju kanjona. Kladim se u glava da će vas progoniti duž tog puta, koji mora da je nekome od onih iz Stonebridgea dobro poznat. To vam je isto kao staviti glavu u omču. ,Nastala je mučna, očajna šutnja. Shefford je osjećao da je bitku izgubio još prije nego što ju je i otpočeo, te se u svom očaju obrati Indijancu za pomoć.— Bi Nai!— Navajac je sve čuo — odgovori Indijanac u svom narječju.Shefford duboko odahnu. Osjećao je kako mu nova nada zapljuskuje srce. Njegova najveća nada, iako on to ni samom sebi još ne (bijaše priznao, bila je u Navajcu.Joe ništa ne odgovori, već znatiželjno pogleda u mračni brončani kip koji kao da je počeo oživljavati.199Nas Ta Bega pruži ruku u pravcu istoka; i dalje je govorio na navajakom. Shefford bijaše još uvijek jako uzbuđen te je uspio tek po koju riječ razumjeti. Ali je zato Joe Lake slušao pažljivo. Kad je Indijanac završio, uzrujano skoči na noge, zasuvši Indijanca silesijom pitanja. Pošto je Nas Ta Bega na sve odgovorio, Joe se uspravi mračan i odlučan, kao da je donio neopozivu odluku. Blijeda se lica okrene Sheffordu, ali oči su mu se sja.^le.— Shefforde. Nas Ta Bega vjeruje da vas kroz kanjon može odvesti do velike rijeke, do Kolorada. On poznaje ulaz u taj kanjon i zove ga Nonnezoshe Boce, to jest Dugm kanjon. Doduše, on nik.-jd nije prošao t:m kanjonom. Kaže da su samo dva-tri živa Indijanca vidjela prirodni most što se prelijeva u duginim bojama i čije ime kanjon nosi; međutim svi su oni o njemu slušali i svi ga o»ni obožavaju kao kakvo božanstvo. Postoji tamo vodeni tok kojim će vas, Nas Ta Bega je uvjeren u to, otpratiti sve do Kolorada.— Nastavite, nastavite! — uzvikne Shefford pošto se mormon bijaše prekinuo.— Indijanac je, dakle, naumio da postupi ovako... Ah, Gospode, divnog li plana!... Da bar i sam mogu u tome sudjelovati! Dakle, on kaže da će još danas pripremiti mustange i s njima vas čekati noćas i sutra ujutro, vas i djevojku. Otići ćete ravno u Dolinu iznenađenja da oslobodite Lassitera i ženu, a onda ćete svi zajedno okrenuti prema istoku, u pravcu Nonnezoshe Boco. Ako vam ikako bude moguće ponijet ćete sa sobom živeža. Poslije toga ćete pričekati mene na ulazu u kanjon, kraj rijeke.— Joe! A što ćete vi uraditi?— Ja ću kao sam vrag odjuriti u Kayentu, tamo ću izmijeniti konja, a onda navrat-nanos sjuriti se prema rijeci San Juan. Na ušću kraj Duranga prevaža veliki brod; s njim ću sići niz rijeku, prijeći ću u Kolorado, pretražit ću ulaz svakog kanjona, sve dok ne nađem Nonnezoshe Boco.Shefford nije mogao vjerovati svojim ušima. Po čuvenju je znao za San Juan, znao je da je to izdajnička rijeka, kao što je Kolorado bio stravična sa svojim strašnim brzacima.200

97

— Ali taj mi se vaš plan čini nemogućim! — promuca. — Dovodite život u opasnost.— Ma kakvi! Nije to ništa, uvjeravam vas, prijeći silovitu rij.oku. Nekoć sam krmanio jednom skelom. Vičan sam tom poslu Indijanac će udesiti sve ostalo,, samo vi vjerujte meni.— Ali kad se budemo sreli na ulazu u Nonnezoshe Boco, što bismo tada uradili? — priupita Shefford još uvijek neuvjeren.— Htjedoste kazati, što ćemo uraditi. Pa dobro, kad se već jednom tamo nađemo, sići ćemo u Lees's Ferry, to jest do ulaza u Mramorni kanjon. Spuštajući se lijevom obalom rijeke, izbjeći ćemo mormonima. Nas Ta Bega poznaje taj kraj i tamo će moći da dobije konja koliko mu bude po volji. Uglavnom, divan plan. Samo me jednoga strah, a to je da vas neću pronaći na ulazu u Nonnezoshe Boco. Treba da dobro rastvorite oči. A ja, eto, zaborovih na Navajca: ni ptica ne bi mogla proći nezapažena ispred onih njegovih očiju. Dakle, mi smo se dogovorili. A sada da se posavjetu-jemo i da malo vdimo kako da se dočepamo djevojke.Poslije kratka dogovora bilo je, zaključeno da će Shefford otići k Ruthi i zatražiti od nje pomoć koju ona bijaše obećala, a koja bi se sastojalau ovome: ona će otići u školu obučena u svoju crnu opravu i zamotana u crni rubac i tamo će, dok Joe i Shefford budu vani čuvali stražu, zamijeniti svoje odijelo s Fay te ostati na njenom mjestu, dok će djevojka izići napolje umjesto nje.— Ali što će mormoni poslije učiniti s Ruth? — upitat će Shefford. — Neće li i ona biti kažnjena, a u tom slučaju mi ne možemo prihvatiti njenu žrtvu.— Mislim da Ruth ima i te kako dobre razloge kad vjeruje da će se iz svega toga izvući čitava i zdrava. Jeste li primijetili kako je čudnim glasom rekla da je nije strah? U najgorem slučaju, može joj se dogoditi da joj biskup prokune dušu na vječne paklene muke, a...Na tom se mjestu Joe prekine. Vjerojatno je mislio kazati kako je Ruth, od svih mormonki koje su obitavale u selu, bila svakako ona koja će posljednja patiti zbog duhovne kazne.201— Kako bilo da bilo, to nam je jedini put da je spasimo — nastavio je Joe — ukoliko nam ne bi bilo prijatnije da ucmekamo onu dvojicu pred vratima. Ruth će drage volje učiniti sve što joj bude moguće, samo da vam pomogne. I rado će na se primiti posij edice.— U redu stvar; onda pristajem — reče Shefford, ne bez uzbuđenja. — A kad lažna Ruth dođe napolje, što ćemo onda?— Onda će već sve poteći vrlo jednostavno. Otići ćete s njom hodom i ponašanjem najprirodnijim na svjetu do Ruthine kuće. Odatle ćete se kroz šumarak što se nalazi iza kuće uspeti uz zapadnu stijenku kanjona. U međuvremenu će Nas Ta Bega krenuti kao da tobože odnosi nekakav teret; sa sobom će povesti Nack-yaia i druge mustange. Čekat će vas, ili ćete vi njega čekati, već prema potrebi, na mjestu koje odredite. Cim vi odete odmah ću i ja krenuti, kao što smo rekli.— Odlično; znači o svemu smo se dogovorili — reče Shefford. — Idem odmah k Ruthi. U međuvremenu se vi i Nas Ta Bega dogovoriti gdje ćemo se naći.Shefford ode prema Ruthinoj kući prošavši kroz šumarak. Uza sve to ona je kroz prozor vidjela kako se približava, stoga otrči damu otvori i <3a ga pozove u kuću. Još uvijek je bila blijeda u licu, ali sabrana. Shefford joj ispod glasa i ukratko izloži što su isplanirali.— Zar je toliko volite? — promrmlja ona zamišljeno.— Da, zaista je volim. Možda je prevelika žrtva što je od vas tražimo?—. Kakva žrtva! — otpovrne ona živo. — Učinit ću rado ono što ste rekli.— Iluth, ne znam kako da vam zahvalim. Ne znam, zaista ne znam. Nejasna mi je opasnost u ikoju se uvaljujete, i to me više od ičega brine. Bojim se da vam se štogod ne dogodi.Ona ga još jednom pogleda jednim od onih svojih čudnih pogleda te će reći značajnim tonom:— Budite mirni; ja se izlažem mnogo, manje no što vi mislite.— Kako to?202Mlada mu se žena primakne još više i stavi mu ruke na ramena, a zatim problijedivši još više a očiju smračenih, upita tihim, tihim glasom:

98

— Hoćete li mi se zakleti da ćete čuvati tajnu koju bih vam htjela povjeriti?— Dakako da vam se kunem.— Pa eto, ja sam bila jedna od Waggonerovih tajnih žena.— Bože svemogući! — provali iz Shefforđa; bio je duboko potresen.— Da. A evo zašto tvrdim da ne riskiram mnogo. Izmislit ću kakvu pričicu koju ću ispričati starome i onima drugima. Reći ću, na primjer, da je Waggoner bio ljubomoran, da je grubijanski postupao s Mary, da je po mom mišljenju ona bila prisiljena uraditi ono što je uradila, te da sam prema tome smatrala svojom dužnošću da je oslobodim. Oni će pomahnitati od bijesa, ali što će sa mnom? Moj muž je mrtav, a ako budem morala u pakao, pa neka, otići ću. Radije to nego da se udam za nekog drugog već oženjenog mormona.— Ruth, vi govorite nerazumno — reče Shefford. Časkom se zamisli; učini mu se da je pobunom Joe Lakea i Ruth — oboje mormona mlađe generacije — staro mormonsko naučavanje o poligamiji time dobilo smrtonosan udarac. Stoga dometne: — Ja vas shvaćam. Vi ste sada slobodna i želite to ostati. Mislim na čudnovatost onog starca koji je imao toliko žena; ne mogu vam sakriti da me pri tome spopada osjećaj užasa i čuđenja. Kakav je dojam na vas ostavila vijest o njegovoj smrti?— Neću ni da mislim ina to. Ne bih mogla reći da me je mnogo porazila. Pa ipak on je prema meni bio dobar. Slušajte: jučer naveče oko pola <noći došao je pod moj prozor i zazvao me. Otišla sam da mu otvorim, da ga pustim unutra. Bio je u strašnom stanju; mislila sam da je šenuo umom. Šetkao je gare-dolje, zazivao svoje svece i molio se. Kad sam htjela upaliti svijeću, on se usprotivio: bojao se da mu ne zagledam u lice. Ali ja sam dosta dobro vidjela i na mjesečini i bilo mi je jasno da mu se nešto moralo desiti. Tako sam ga malko mazila i, mada je uvijek bio kao grob šutljiv, navela sam ga da govori. Znate li što se dogodilo?203On je otišao k Marynoj kući i kad je tamo došao učinilo mu'se da je netko kod nje. Ona mu nije odmah odgovorila. Ušavši, Waggoner je primijetio da je kao avet bijela. Optuživao ju je, još v.še pobjesnivši zbog njene šutnje, prijetio joj je vječnim prokletstvom, zazivajući na nju nebesku osvetu. Ona je izgledala kao da ga uopće i ne čuje. Ali kad je pokušao da je dodirne, ona je skočila na nj »kao pantera, prijeteći mu da će ga ubiti; zatim ga je otjerala od kuće. Bio je preneražen i bijesan, a i nekako prestrašen, kad je došao k meni. Ma<ry je sigurno bila strašna. Sve te žene, naizgled sušta blagost i spokojstvo, prometnu se u prave furije, kad im prekipi. Pošto je malko kod mene olakšao dušu, stao se opet šetati. U zoru se htio vratiti k Mary. Pokušavala sam ga odgovoriti od tog nauma, ali nije me htio poslušati... Nedugo iza toga Esther me je dozvala na prozor, govoreći kako su ga našli mrtvog pred Marynim vratima.— Mary mora da je zaista poludjela! — poviče Shefford slomljenim glasom. — Bila je prisiljena na... Siguran sam da ni ona sama nije bila svjesna što čini.— Uvijetk je bila čudna ta djevojka, sličnija Indi-janki nego ovdašnjim ženama. Ja sam je prozvala Sago Lily, jer je zaista lijepa, samo mlijeko i zlato, kao oni ljiljani iz 'kanjona... I kad.se samo pomisli da sada... Oh, strašne li stvari! Vi je morate spasiti, Johne; morate je spasiti! Ako vam to pođe za rukom, uvjeravam vas da će mormoni u svom vlastitom interesu o čitavoj toj stvari šutjeti kao zaliveni.— Hvala, Ruth. Vrijeme leti, a ja se moram naći s Joeom. Uskoro ćemo se obojica vratiti, nadam se da ćemo vas naći pripravnom. Obucite radije neku poširu opravu, da se može lako skinuti i ponovo obući. Nadasve vam preporučam da ne zaboravite rubac.— Odmah ću se spremiti. Što prije, to bolje! Shefford iziđe i brzo se vrati preko polja istim onimprečacem kojim bijaše i došao. Nas Ta Bega je nestao a s njim i njegov mustang. Ta značajna činjenica poveća grozničavo stanje u koje Shefford bijaše zapao. Ali bio je dovoljan jedan pogled na Joea, pa da ga to sledi u njegovu oduševljenju.— Joe, što se dogodilo?— Gledajte tamo dolje! — uzvikne mormon.204

99

Shefford se naglo okrene i,spazi gomilu Indijanaca, a među njima tri-četiri bijelca; podigoše logor ne baš na velikoj udaljenosti od njihova.— Tko su? — upita ne prepoznavši ih odmah zbog udaljenosti.— Shadd i neki od njegovih. Mora da ih je Piuto obavijestio. Sutra će. sva dolina biti puna svijeta. Nas Ta Bega je imao sreću što je otišao prije nego su ovi stigli. On je ponio sa sobom tovar živežnih namirnica, šest mustanga, moje oružje i vaš karabin. Bolje tako, jer budite uvjereni da će Shadda baciti u potjeru za vama čim otkriju vaš bijeg. On je u dobrim odnosima s mormonima, a tko je on, to dobro znate. Ali vi ste u prednosti i stalno ćete biti, pa mu čak na putu i stupicu možete postaviti.— Poparu smo skuhali, pa je sad moramo i pokušati — mračno otpovrne Shefford,— Ovo što činimo Sveto je pismo. Dosta, hajdemo. Već su se bili uputili, kadli Shefford uzvikne lup-nuvši se po čelu:— Umalo nisam zaboravio! Gdje se, dakle, moramo naći s Nas Ta Begom?— Idite putem u istočnoj stijenki — odvrati Joe. — Nas Ta Bega je udario putem za Stonebridge, ali će na izvjesnom mjestu skrenuti, sakrit će životinje a onda će se užverati i poći vam u susret. On će voditi brigu o tome da vas opazi kad se domognete vrha.Malo poslije toga Joe se zaustavi da probrblja s nekim ženama što se bijahu sjatile pred kućom mamice Smith. Nitko nije primijetio kad je laktom gurnuo Shefforda. Rastaviše se. Joe ikrene prema šikoli, a Shefford u pravcu Ruthine kuće.Vrata su se otvorila još prije nego ih je dirnuo. Ušao je. Pred njim je stajala Ruth sva u crnini i s rupcem na glavi. Bijeda, ali odlučna, dočeka ga sa smiješkom.— Sve spremno? — promrsi.— Sve! A kod vas?— I kod mene. Vjerujem da vam je sreća sklona,. Bila je ovdje Esther i rekla mi je kako je od starog Smitha čula da Mary još ništa nije okusila. To će mi dobro doći: pretvarat ću se da joj tobože nosim jelo. A jednom unutra, u hipu ću se svući, a u dru-205gom navući na nju svoje odijelo. Treba pripaziti s njenom kosom i sakriti je što bolje; znate, lako bi mogla iskliznuti. Srećom je moj rubac dosta širok. Dosta. Hajdemo sada. Moramo jedno drugome reći zbogom jer ovo je... zadnji put što se vidimo.— Ruth, što da vam kažem? Kako da vam zahvalim?— Nikakvih zahvaljivanja. Htjela bih samo da... da u svojoj sreći ponekad i na me malko pomislite.Na licu joj se ponovo javi osmijeh, tužan a u.očima nekakva sjena. Razumio je njeno duševno stanje. Ona nije namislila da mii o ljubavi govori, a ipak ja je žudnja za dubokom i pravom ljubavlju pokretala.— Mislit ću na vas! Čitavog svog života! — uzvrati on zaneseno. — Nikad vas' neću zaboraviti.— A niti ja vas, vjerojatno... Zbogom, Johne. Shefforđ uze njene ruke u svoje i čvrsto ih stisne.— Zbogom, Ruth! — reče prigušenim glasom. Ispusti joj ruke i oni zajedno iziđoše. Nosila je po*služavnšk s nešto hrane, odozgor pokriven ubrusom. Kad su izbili iza ugla škole, spaziše Joea u razgovoru is mormonom Henningerom. Starog Smitha nije bilo.— Ej, dobar dan, Ruth — pozdravi Joe. — Nosite li možda Mary nešto za jelo? To je zaista ljubazno od vas.— Mogu li ući? — upita Ruth.— Mislim da možete — odgovori Henninger poče-šavši se po glavi. Izgledao je kao čovjek 'koji se lako prilagođava, a vjerojatno je u normalnim prilikama bio duša od čovjeka. Zatim doda: — Treba ipak da jede. Nitko, čini se, nije na to mislio osim vas.Tako rekavši, otvori teška vrata, a onda se makne u stranu kako bi Ruth mogla proći. Pri tom dometne:

100

— Možete i vi ući, Joe, ako hoćete. Ali požurite, budite ovdje prije nego se stari Smith vrati s ručka.Joe nešto promrmlja, kašljucne, a zatim uđe.Sheffordu je bilo teško da pred onim blagim mormonom glumi čovjeka ravnodušna i mirna, baš u času kad se u njemu sve uskomešalo. Stoga se okrene i stane ravnodušno šetkati gore-dolje, kao da čeka da iziđu oni što bijahu ušli.208— Izgleda da će okrenuti na kišu — primijeti nakon nekog vremena Henninger. — Toplo je, a nije ovo vrijeme za one, oblake tamo.— Pa kao da je tako — odvrati Shefford. — Nadajmo se, jer bi malo kiše dobro došlo za travu.— Joe mi je rekao da je došao Shadd s nekoliko svojih ljudi; jeste li ih vidjeli?— Da. Bilo ih je sedam ili osam, a možda i koji više.U tom se času otvoriše vrata i kroz njih iziđe Joe. Širok obod šešira spustio je prikrivajući njime gornji dio lica'. Kao da su mu usne: bile nešto blijede. Zastane časkom naslonivši se na vrata.— Znate li što je u prvom redu. potrebno Mary? Da je se pusti na miru — reče. — Ruth vjeruje da će proći bez ognjice, uzmogne li malko odspavati. Henninger, poštarajte se, dakle, da je do večeras nitko ne uznemirava.— U redu stvar — uzvrati mormon. — Vi ste zaista dobri, ti i Ruth, dok se toliko zanimate za onu nesretnicu!Lagani udar s unutarnje strane vrata; Shefford poskoči. Joe ih otvori, čak ih raskrili naglim pokretom. Shefford je razumio značenje toga; trebalo je time prikriti izvjesnu uzbudenoist.— Čini mi se da se. niste mnogo zadržali, Ruth — reče Joe naglas. — Siguran sam da vas je u srce dir-nulo... Do vraga, i ja sam osjećao kako mi se sve prevrće!Na pragu se pojavi prili'ka u crnoj haljini s rupcem spuštenim preko očiju. Časak je oklijevala. Izgledala je ista osoba što je par minuta prije toga ušla unutra. Tolika je bila sličnost da je čak i Shefford povjerovao da se radi o istoj osobi, stoga mu srce skoči u grlo od straha da se njegov plan nije nasukao uslijed nekih nepredviđenih prepreka. Pogleda zabrinuto, ali žena je koračala nesigurno, nekako smeteno i glavu držala stalno oborenom.— Ajte, ajte, idite samo kući — nastavio je Joe još povišenijim glasom. — Shefforde, otpratite je vi. Još bolje: napravite s njom jedan krug prije no što ćete kući: to će joj dobro doći... Dakle, Henninger, vidite...20?Shefford odvede ženu koja se bijaše ravnodušno naslonila na njegovu ruku. Poslije dvadesetak koraka, ona stane hodati sigurnije i brže, tako da ju je morao obuzdavati. Srećom nikoga nije bilo na vratima kuća, bilo je vrijeme ručku.Prošavši ispred Ruthine kuće, a da se nisu uopće zaustavljali, Shefiord koji je do toga časa bio u strašnoj nesigurnosti te se nije usudio da učini ijedan pokret, da izusti ijednu riječ, sad je počeo vjerovati da žena šta mu se objesila za ruku nije Ruth. Napraviše širok krug kako bi izbjegli logor, a onda se uputiše u dolinu, kao da tobože idu u šetnju.Nakon nekog vremena, ispod široka rupca sklizne jedna kovrdža boje suhog zlata...XVI DOLINA IZNENAĐENJAS vrha stijenke klanca pružala visoravan zatalasana žutim i crvenim brežuljcima, išarana tu i tamo zazele-njelim udolinama borova i cedrovih stabala kao kakvim mrljama.Na jednom od tih brežuljaka, s profilom jasno urezanim u plavu pozadinu neba, ocrta se lik Nas Ta Bega, Tu je čekao dolazak bjegunaca; čim ih je opazio, izgubio se iza stijene da bi čas zatim iskrsnuo sasvim blizu. Tu se zaustavi i pričeka. Fay i Shefford učas stigoše do njega.— Dobro, Bi Nai — reći će Indijanac jednostavno. Shefford odmah priupita za konje; Nas Ta Begašutke pokaza na liticu iza koje bijaše došao; mora da se iza nje otvara jedan od manjih kanjona. Žustro hodajući, povede ih tamo. Fay je lako išla, dok je Shefford jedva uspijevao pratiti Indijanca uistopice. Ipak, prisiljen na jurnjavu po onom kamenjaru, Shefford je polako dolazio k

101

sebi jer su poteškoće u vezi s njihovim bijegom odagnale stalno vraćanje misli na nedavne događaje. Najzad Indijanac, obišavši brežuljak, uđe u vrlo uski kanjon načičkan oštracima; tu i tamo rastao je čuperak cedrova. Ubrzo stigoše do mjesta gdje je Nas Ta Bega sakrio mustange. Tri su— Nack-yal među njima — bili osedlani, jedan ie bio natovaren malim zamotuljkom, a ostala dva pokrivačima? A— Fay hoćeš li moći jahati u toj dugoj suknji?— upita Shefford. Pri tome ga zaokupi misao kako su se prve riječi, što ih je njoj uputio poslije strašnog događaja, odnosile na sasvim praktična pitanja.14 Duginim tragom209— Skinut ću je — odgovori djevojka s ne manje smisla za stvarnost. U tren oka skine dugu suknju stoje od Ruth bijaše dobila i osta u onoj svojoj kratkoj opravi od flanela toliko dragoj Sheffordu.Mladiću se učini da je Nack-yal od tri mustanga najsigurniji za nju. Pomogne joj da uzjaše, a zatim se odmah prihvati da skrati stremene na potrebnu mjeru. Dok joj je pružao uzde, pogled mu padne na njeno lice. Rubac također bijaše skinula, ali se bojala da se ne sretne sa Sheffordovim pogledom, kao što je i on njezin izbjegavao. Stvar se ta činila mladiću sasvim prirodna. Djevojčino lice se rumenilo; na njoj se jasno opažalo da se malo-pomalo, što vrijeme više odmiče, osjeća sve vedrijom, skoro sretnom. Da nije bilo onog njenog nastojanja da izbjegne njegovu pogledu, reklo bi se da nikakve razlike nema između sadašnje Fay i one kakva bijaše u posljednje vrijeme. On nije bio nacistu u kakvu je stanju očekivao da će je zateći, ali svakako ne ovakvu kakva je bila. Nije nikad tako snažno kao sad osjećao u njoj onu čudnu i priprostu jednostavnost koju je inače uvijek primjećivao ikod nje— Jesi li ikad prošla ovuda, hoću da kažem, ovim malim kanjonom?— Dakaiko da sam prošla, i to mnogo puta!— Misliš li da ćeš nas moći odvesti u Dolinu iznenađenja?— Sigurna sam, Johne! Tko bi ikad i pomislio da ću još prije zalaska sunca ponovo vidjeti mamo Jane i strica Jima!— Nadajmo se... Da, zbilja, mislim da će biti bolje da njima ništa ne pričamo o onome... što se noćas dogodilo.Ona ga, možda po prvi put, ovlaš pogleda; njene lijepe i ozbiljne oči izazvaše u njemu čuđenje. U njima nije opazio ni traga kakvom strahu, tuzi ili sjeni, zbog one smrti, već samo osjećaj ljubavi prema njemu, niti, kao što je on mogao pretpostaviti, na mogućnost da prolivena krv rastvori jaz među njima. Sheffordu, premda ni sam nije znao zašto, uvelike laknu. Ljubio ju je, odlučio je da joj posveti sav svoj život, stoga je želio da nikakvih sjena ne bude među injima.210— Fay, vdjet ćeš da ćemo zaboraviti... na sve što smo ostavili tamo dolje — reče joj. — Hajdemo sada u potragu za Dolinom iznenađenja. Ti pođi naprijed. Nack-yal je dobar konj, prošli su ga hirovi. Kreni, a mi ćemo te slijediti.Shefford se baci u sedlo trećem kori ju i oni krenuše, s djevojkom na čelu. Iziđoše iz kanjona putem skrivenim drvećem. Fay okrene pravo na zapad. Vidjelo se da poznaje kraj.Pošto prijeđoše nešto više od milje puta, Fay se zaustavi nekako neodlučno. Pejzaž visoravni se na tom mjestu promijenio; prema zapadu je izgledao suroviji; sam krš i provalija. Nakon podužeg izviđanja okoliša, djevojka sigurno krene prema tački koja je u tom predjelu izgledala najvrletnija. Taj se prizor posKje toga češće ponavljao.— Fay, kako možeš biti sigurna da ideš pravim putem? — upita nešto kasnije Shefford prilično zabrinuto.— Nikad ne zaboravljam put kojim sam jednom prošla. Mogla bih nastaviti zatvorenih očiju. Izbjegavam sve što mi je novo, jer bih se inače našla na pogrešnom putu. Slijedim, dakle, ono što mi je poznato, i to je pravi put jer sam ga vidjela kad su me vodili iz Doline.

102

Shefford shvati da je u nje instinkt kao u Indijanca, jer oni, u stvari, mogu prepoznati mjesta koja su samo jedanput u životu vidjeli. Ipak ga to ne umiri, stoga uspori kako bi ga dostigao Nas Ta Bega, koji je išao nešto pozadi. Indijancu povjeri svoja strahovanja.-— Bi Ni, u nje je oko kao u Navajca ■— otpovrne Indijanac. — Vidiš li one tragove, tamo u stijeni? Potkovani su konji već prošli ovim putem.Shefford je pogledom pratio Indijančev prst i stvarno opazi jedva vidljive znakove koje inače ni-fcad ne bi primijetio. Mnogo je vremena prošlo otkako su utisnuti, ali se nije moglo pogriješiti u pogledu njihova značenja.— Ali ona po sjećanju Me naprjed — uzvrati Shefford iznenađeno. — Kako se samo može sjećati stijenja, trave, drveća?— Ostala joj je slika u svijesti — objasni Indijanac. ,14*211Za kratko vrijeme prevališe priličan put. Poslije podne uja naše u manje krševit kraj. Vidik se počeo sužavati. Stijenke crvenih litica, s redovima cedrova u podnožju i ždrijela dubokih kanjona, ostaviše za sobom. Put je stalno bivao sve teži, vijugao kroz vrlo uske klance, između pukotina, išao zatim preko vrlet-nih litica, prolazio kroz guste šumarke, za koje bi se iz daljine reklo da su neprohodni. Najzad se dohvatiše duga, doduše ne jako strma, uspona; poslije toga se nađoše na novoj visoravni, svoj u zelenilu cedrova i bora. Shefford se sjeti šume kraj ulaza u Sagi. Stabla su tako gusto iznikla jedna do drugih da je katkad gubio iz vida Fay, koja se sa sigurnošću probijala naprijed. Najedared se nađoše na kraju šume; pred njima se, naizgled dosta daleko, dizala visoka crvena stijenka, za koju mu se učini da pripada kanjonu koji se još nije vidio.Fay potjera konja kasom. Najednom klizne s mo-stanga, pade, brzo skoči na noge i hitro potrči naprijed. Zaustavila se na krševitoj izbočini, uzdignutih ruku, u stavu zanosnom i punom značenja. Vjetar joj je od kose napravio zlatnu aureolu oko glave.Shefford je u trku stiže. Dok je jurio, učini mu se da se crvena stijenka sve više izdiže. Najzad je u njenu podnožju opazio isprepleten zeleni gustiš; odjednom mu pod samim nogama puče provalija, prostrana i duboka dolina neobična, divna, divlja, bijela i zelena uokvirena crvenom stijenkom. Čudesna slika koju nije bilo moguće zamijeniti, koja dozove u njegovo sjećanje opis bezbroj p«uta slušan.—■ Dolina iznenađenja! — uzvikne, zapanjen i kao van sebe.Fay je vitlala rukama kao da su krila koja će je u letu odnijeti u tu zapravo njenu domovinu. Ote joj se lagan i tužan uzvik u kojem bijaše nečeg zajedničkog s čudesnim i divljim krajem što se pred njom sterao.— Fay, evo nas. konačno smo stigla — reče joj do-stigavši je. — Prepoznajem Dolinu. Ali jednu stvar ne primjećujem: kameni luk.:— Luk? -— odgovori ona — Ali da, on se survao zajedno sa zidom, u onom uraganu o kojemu sam ti pričala. Vidiš, tamo se dizao... tamo dolje... — i opre pr-stom. — Sad se možemo spustiti dolje, evo, ovuda! Brže, brže!U tom trenutku stiže i Nas Ta Bega. Njegovo sokolovo oko u hipu zaokruži dolinom.— Uh! — samo uzvikne. Nije se moglo shvatiti, da li je taj njegov uzvik bio posljedica čuđenja ili što je prepoznao mjesto.Stalno s Fay na čelu pođoše strmim rubom sve do ulaza u dolinu, to jest do mjesta gdje se stijenka djelomice usovila stvorivši pri vrhu otvor do kojega se stizalo obronkom, zapravo jednim lancem od stotina i stotina st:jena koje su tvorile obronak što se dizao u visinu od tri do četiri stotine metara, a toliko se i ušir rastegao. Djevojka se žustro baci na obronak, a za njom dvoje prijatelja. Spretno je skakala s jedne stijene na drugu, preskakivala pukotine, trčala s nevjerojatnom sigurnošću duž samog ruba ogromnih gudura. Shefford se koji put zaustavljao i zadivljeno je promatrao, no čim bi pomislio da je ona mnoge godine proživjela u tom neobičnom kraju, eno što mu se isprva činilo nevjerojatnim, počeo je primati kao sasvim prirodnu stvar.

103

Na jednom su mjestu ogromne litice postale još ogromnije, velike poput kuća. Tu mu se djevojka izgubi iz vida; kad ju je ponovo opazio, stajala je na rubu jedne klisure zagledavši se u provaliju.— Ovamo! Ovamo, John! — poviče Fay. — Ovuda su sišli, a i ponovo se popeli kad su me odveli sa sobom! Ovim su se granjem poslužili pri silasku, a onda ga bacili!Shefford se začas našao pored nje. Vrletna je stijenka na tom mjestu bla provaljena i rušila se dvadesetak metara u dubinu do malog zaravanka. Dok se on pitao u sebi kako da siđu, pristiže Nas Ta Bega. Indijanac baci letimičan pogled na provaliju što se tu stvorila i odmah se dade na posao. Obazreo se za po-debljim i kratkim granama cedrovine, nasiječe ih hrpu, a zatim ih stane tiskati u pukotine litice gurajući dok ih ne bi čvrsto usadio. Po tome opkorači jednu od tih grana, osloni se o drugu i tako se spustio otprilike jedan metar u provaliju. Nastavljao je da se na taj način spušta sve dublje. Shefford mu je davao druge grane, pa i one kojima se mormoni bijahu poslužili i osta-212213vili ih. Shefford ga je pri tome spuštao na dugom lasu, što mu ga Indijanac bijaše dao. Za relativno kratko vrijeme Indijanac stiže do malog zaravanka. Shefford sad htjede pomoći Fay da siđe, ali ona klizne iz ruku i stane silaziti improviziranim stepenicama takvom brzinom da njemu načas zastade dah. Kad je naposljetku došao red na nj, siđe što je spretnije mogao. Tako se sve troje našlo na uzdignutom zaravanku sti-jenkeJedva da su dvadesetak koračaj a napravili kadli se nađoše na ivici novoga ponora.— Evo, evo, ovuda!— uzbuđeno poviče Fay. — Dajte nii laso, ja ću prva sići.No pokazalo se da je konop kratak stoga na nj nado vezaše još jedan što ga na sreću Nas Ta Bega bijaše ponio sa sobom omotavši ga oko struka. Tako su dobili čvrst konopac dugačak dvadesetak metara; njegov jedan kraj Shefford provuče Fayi ispod pazuha i oko prsi ju. Zatim on i Nas Ta Bega klekoše kako bi što bolje pridržali teret i počeše spuštati konopac o kojemu je visjela Fay. Ona,se pri silaženju hvatala izbočina smirujući na taj način okretanje konopca.Ne prođe dugo i ona se dohvati doline. Učas se oslobodi konopca, a zatim divlje poskoči naprijed i nestane je u dolini. Sve je odjekivalo od njenih radosnih povika.— Sad ću ja sići — reče Shefford Indijancu. — Ti bi mogao ostati ovdje i tako nam pomoći pri uspinjanju.Držeći se čvrsto za konopac, nogama se odupirao o liticu i polako silazio. Kad mu noge dodirnuše travnato tle, obuze ga načas razdraganost.— Evo me u Dolini iznenađenja! — klikne istiha. Ono o čemu je toliko puta sanjao poslije Ventersova pričanja, sad se ostvarilo.Nakon otprilike pola sata — za to vrijeme bijaše prešao preko polja što se zelenilo od visoke trave i šarenilo od cvijeća, probijao se kroz visoko grmlje i šumarke cedrove i jela — Shefford stiže, udarivši pravcem u kojem bijaše vidio da je Fay nestala, do malog potočića. Srce mu stane neobično udarati kad je primijetio kako se od potoka granalo nekoliko kanala, očito napravljenih ljudskom rukom radi navodnjavanja. Prebaci se preko potoka gazeći preko kamenja što je u nj bilo postavljeno radi lakšeg prijelaza; još je-214Idan šum arak ostavi za sobom i sad se nađe licem u lice 9 još jednom stijenkom u kojoj su zjapile spilje. Odjednom se u miris cedrova i drugog miriši javog raslinja umiješa onaj dobro poznati miris izgorene smole. Brzo se zaputi prema spiljama. Ispred njega su frcali veliki sivi kunići ne plašeći ga se nimalo. Svuda oko njega podigao se ugodan, ali zaglušujući cvrkut iz tisuća ptičjih grla. Odjednom pred sobom opazi tri osobe.Fay se izgubila u zagrljaju krasne žene matronskog izgleda, koja usprkos svojim bijelim vlasima bijaše još uvijek vrlo lijepa; žena je bila odjevena u životinjske kože ušite u komade ćebeta. Na njenu se lijepu licu opažalo ganuće. Sheffordu se učini da vidi ostatke one divne i zanosne ljepote o kojoj je bezbroj puta čuo Ventersa da priča. Kraj nje je stajao čovjek opaljene puti, malko pognut u leđima, s. dugim kao snijeg bijelim kosama. Po suhonjavom mu licu rasla je

104

kratka brada; kako nije imao čime da je brije, čini se da ju je škarama kratio. U profinjene crte njegova lica usjekla se velika tuga. On je promatrao djevojku s izrazom blaga i ganutljiva iznenađenja.Shefford bijaše zanijemio od silnog uzbuđenja, ali pogled na Fayino lice izbrazdano suzama razbije za-čaranost trenutka. On nriskoči i svoje snažne ruke drhćući pruži prema čovjeku i ženi.— Jane WitherteenL. LassiterL. Konačno sam vas pronašao!— On, gospodine! Ali tko ste vi? —■ uzvikne žena svojim toplim i dubokim, mada malko drhtavim, glasom. — Vidjeli smo dijete kako prema nama vičući trči, ali riječi nije smogla kazati... Mislili smo da je polučila... Kako se mogla vratiti k nama? Oh, bože moj!— Zovem se John Shefford — spremno otpovrne mladić — a prijatelj sam Bern Ventersa i njegove žene Bess. Od njih sam doznao za vašu strašnu nesreću te dođoh na Zapad da vas tražim. Pronašao sam Fay i s njom sada došao ovamo po vas.— Našli ste Fay! A što se onda dogodilo s mormonom što je ovamo došao po nju i ona bila prisiljena da se žrtvuje samo da nas spasi? Sjećam se dobro, strašna je bila okrutnost onih ljudi; sjećam se onog Tulla, pa Dyera...215— Waggoner je mrtav — uleti Shefford.— Waggoner? Zar se tako zvao čovjek što je sa sobom odveo Fay? I mrtav je? On, znači da je Fay slobodna! OL. Ali kako je umro?— Ubijen je.— Ubijen? A tko ga je ubio?— To nije važno — uzvrati* Shefford i čvrsto iz-izdrža ispitljiv pogled žene. — Važno je da je taj čovjek maknut s njena puta. Fay nije nikad postala njegovom ženom. Fay je slobodna. Došli smo po vas da vas odvedemo iz Doline iznenađenja, da vas odvedemo iz ovog kraja. Samo moramo vraški požuriti. Sigurno će krenuti za nama u potjeru, tražit će nas po tragovima. Imamo dobre konje i sjajna Indijanca za vodiča. Bit će najbolje da ne gubimo uludo vrijeme, već da odmah krenemo. Možda su već primijetili naš bijeg. Uzmite ono do čega vam je najviše stalo i put pod noge.— Ah, da, mama Jane! Požurimo, požurimo! — molila je Fay, milujući ženu po lijepu licu. — Tolike bih ti stvari htjela ispričati!... Ali ne mogu, srce mi je tako puno da će, čini mi se, prsnuti u grudima!Radostan se izraz preli po licu Jane Withersteen.— Oh, Fay! Moja mala Fay!Lassiter je prisustvovao tom razgovoru ni riječi ne prozborivši; isto tako nije skidao sa Shefforda svog dobrostivog i nasmiješenog pogleda. -— Zaista sam zadovoljan što sam vas upoznao — reče naposljetku otegnutim glasom i pruži mladiću ruku kao da se radi o običnom susretu. — Kako ono rekoste da se zovete?Shefford ponovi svoje ime žustro stisnuvši ruku koja mu je bila ponuđena.— Ah! A kako su Bern i Bess, Shefforde? — nastavi Lassiter. ■— Kad sam ih napustio, odlično su se osjećali, upravo sjajno. Baš su bili dobili kćerkicu.— Koje li divote, eh! Jane, jesi li čula? Bess ima djevojčicu. Vidiš li, Jane, nisam li ti rekao da će Venters jednoga dana doći da nas potraži?Shefford začuđeno pogleda u Lassitera. Mada liu-bazan, izgledao mu je suviše miran i hladan. Uspoređujući tog čovjeka ispred sebe s onim o kojemu toliko bijaše čuo od Ventersa, nije mu se ni činilo da je216mnogo postarao. Da nije bio upoznat s njegovim karakterom, bio bi povjerovao da pred njim stoji čovjek kojemu je zbog pretrpljenih nevolja i samoće falilo nekoliko žica u glavi. U stvari, kako da čovjek shvati onu čudnu hladnokrvnost u trenucima tolikog uzbuđenja' I što li se iza nje krilo? Zaista, pogledaš li ga bolje, to i ne bijaše starac. Još se u njemu osjećala strahovita snaga koja je svakog časa mogla provaliti, ona ista po kojoj je strah i trepet i izazivalo ime Lassiter.

105

— Lassiteru, molim vas, smotajte u zavežljaj ono što morate sa sobom ponijeti; neka bude što je moguće manji. Treba da što prije kidamo odavde — reče Shefford srdačnim tonom, u kojemu se ipak osjećao izvjestan strah.— Dakako, dakako. Za sav moj prtljag dovoljno mi je jedno konjče. Mudro smo postupili, sačuvali smo odijela što smo ih imali na sebi kad smo ovamo stigli. Jane je uvijek tvrdila kako su beskorisne te mjere opreza, ali ja sam tvrdokorno vjerovao da će nam ta odijela jednoga dana i te kako dobro doći. Vjerojatno nisu načinjena po posljednjoj modi, ali su uvijek bolja od ovih koža. A tu je i stari ogrtač što je još Ventersu pripadao. A kad je već riječ o Ventersu — oči se nekadašnjeg revolveraša zakrijese — da li je j u njega bilo konja kad ste ga vi upoznali? [— Imao ih je pune štale — uzvrati Shefford smijući se. — Među ostalim konjima bila su dva vranca da ljepša nikada vidio nisam. Jednome je bilo ime Night, a drugome Black Star, Venters mi reče da vi te konje dobro poznajete. Da li ih se sjećate, Lassiteru?— Kako da ne! Night, Black Star... Mora da su i oni sad već ostarili... Krasni su to konji, zaista krasni! Ali Jane je imala još jednog konja, riđana u kojemu su bili svi vrazi. Zvao se Wrangle. Je li vam ga spominjao kada? A da li vam je pričao o onoj strašnoj trci s Jerry Čarkom?— Dakako; kažem li da sam to slušao stotinu puta, malo sam kazao.— Wrangle je bio bolji od druga dva, ali Jane nije htjela vjerovati kad sam joj ja tvrdio da je tako... Shefforde, vjerujete li da ćemo Nighta i Black Stara još zateći u životu?217— Da, svakako, barem se nadam — odgovora ljubazno Shefford.— Ala će to biti veselo! Jane, jesi li čula? Night i Blaćk Stare su živi, kod Ventersa su. Možda ćemo ih još vidjeti?Ali Jane Withersteen umjesto odgovora još jače k sebi privuče Fay gledajući Lassitera vlažnim i sjajnim pogledom.Još jednom Shežford zamoli da požure, a zatim krene prema stijenki uz koju su se morali uspeti. Smatrao je da će biti bolje, pusti li ih da se nasamo pripreme za put i da se oproste od svoje spilje koja im je kroz tolike godine bila kućom.Nas Ta Bega je na vrhu stijenke sjedio, miran i zamišljen kao uvijek. Shefford mu dovikne da će se uskoro svi uspeti. Zatim je sjeo u travu i pustio da m pogled luta po onoj divnoj dolini.Toliko se zanio u svoje misli te mu se učinilo da je prošlo samo nekoliko minuta kad je vidio kako se Fay približava onim svojim lakim i skladnim korakom, a odmah za njom Lassitera i Jane. Jane je nosila u rukama mali zamotuljak, a Lassiter uprtio na leđa vreću koja nije izgledala baš naj laganija.— Ovaj grah je vraški težak! — po vikne kad su stigli do Shefforda, pustivši da vreća padne na tle.Shefford je htjede podići, ali na svoje veliko iznenađenje bijaše toliko teška da je morao još jednom pokušati napevši sve svoje snage.— Zar zbilja grah? — upita začuđeno.— Svakako — otpovrne Lassiter.— Onda je to najteži grah što sam ga ikad imao prilike podići. Izgleda mi nemoguće... U svakom slučaju, Lassiteru, morat ćete oprostiti, pred nama je dug i težak put i nećemo smjeti previše natovariti konje...— Tako je, ali ovu vreću ne mogu nikako ostaviti ovdje — izjavi Lassiter mirno. — Trebalo mi je dvanaest godina da je napunim. — A kako ga je Shefford gledao začuđeno, ne shvatajući, on dometne: — Fayi bi mogao ustrebati grah ove sorte.— Fayi! Ali zašto?— Jer je ovo zlatni grah.— Zlatni! •— Sheffordu se ote uzvik zaprepaštenja.218i

106

— Da, baš zlatni, velik je u ovo trud uložen. Dvanaest godina stalnog kopanja i ispiranja, možete li zamisliti!?Shefford je bio u neprilici; nasmije se.— U tom slučaju, Lassiteru, stvar se potpuno mijenja. Vreću zlatnog graha, kao što ga vi nazvaste. ne može se tek tako hitnu ti od sebe... A sad da vidimo kako će ići s uspinjanjem.Uz pomoć Nas Ta Bega on se prvi popeo; išlo je dosta teško. Poslije njega dođe red na Fay. Sheffordo-vim začuđenim očima izgledaše da ona naprosto leti. S Janom je išlo vrlo teško; sve su snage morali uprijeti da je izvuku. Kad je došao red na Lassitera, on je pokazao toliko spretnosti i snage da Shefford nije mogao vjerovati da je za to još bio kadar.— Mama Jane, strice Jim, što ste vi spori — smijala se Fay kad su se svi našli na zaravanku stijenke.— Zaboga, Fay, nismo se valjda igrali vjeverica svih ovih godina — odvrati Lassiter.Drugi je dio savladan s manje teškoća; sve je dobro prošlo i oni su ubrzo stigli na mjesto gdje su ostavili konje.U međuvremenu sunce se sasvim spustilo prema zapadu, Indijanac za logor odabere mjesto gdje bi ih teško mogao vidjeti netko tko bi putem naišao. Dok su on i Shefford palili vatru i spremali ležaj eve, Jane i Lassiter su mirno šetali pod cedrovima. Vrativši se k njima, primijeti da Fay nije u blizini. Pretpostavljao je gdje je mogla otići, stoga pođe kroz šumu, i spazi je kako sjedi na vrletnoj izbočini gdje se jutros bijaše zaustavila. On se približi premda je osjećao da bi možda bolje učinio da ostane po strani.— Fay, bi li radije ostala sama? — upita. Čuvši njegov glas, djevojka se trgne.— Ne. Naprotiv, drago mi je što si došao — odgovori ona pružajući mu ruku. Shefford je prihvati u svoju i sjedne do nje.Dugo su tako sjedili u šutnji, sve dok sunce nije zašlo za visoku stijenku litice, u sjaju neizrecive ljepote. Iz doline su se dizale tajanstvene tamnopur-purne sjene; malo-pomalo sve se njene boje počeše stapati u jednu jedinu: u sivo, kao da je noć preba-219civši svoj veo preko njih, rastanak htjela učiniti manje bolnim.Lijepa, divlja, čudna i nijema Dolino iznenađenja! Shefford je gledao kako se rastvorila pred i ispod njega, kako se pretvorila u mračnu provaliju. Pretpostavljao je kakvo je značenje morao imati pogled na nju za Favino srce. Posleđnji put je ona promatrala kako sunce zalazi tamo dolje, a noć se spušta puna šutnje i slatkih tajni i rastvara mračnu plavet neba napučenu milijardama zvijezda.A on, koji je tako dugo sanjao i tražio ovu dolinu, on je osjećao da je taj čas od neprocjenjive važnosti za njihov životXVII NA PUTU ZA NONNEZOSHEKad se Shefford probudio slijedećeg jutra u zoru, Nas Ta Bega i Lassiter bijahu zabavljeni oko vatre. Jane je češljala svoje duge kose grubim češljem od drveta. Jedino je Fay falila. Shefford pomisli kako ona sigurno promatra po posljednji put svitanje u dolini.Malo kasnije, ona se zaista vratila blijeda u licu i tužnih očiju, kao da ih je nešto napunilo sjenama. Indijanac rukom napravi pokret: htio je preporučiti da se što prije svrši s doručkom. Stoga na brzinu doručkovaše ne utrošivši pri tome mnogo vremena, a zatim Fay uzjaše na Nack-yala, Jane na već osedla-na konja na kojemu je dosad jahao Shefford, a Las-siter na Nas Ta Begova čilaša. Shefford i Nas Ta Bega moradoše se zadovoljiti s dva mustanga kojima je preko leđa umjesto sedla, bilo prebačeno ćebe. Šesti konj je bio natovaren prtljagom. Krenuše: Nas Ta Bega na čelu, a Shefford odotraga u zaštitnici.Nas Ta Bega je stalno tjerao konja brzim kasom, a prelazio u običan hod jedino na strmim i neravnim mjestima. Jane i Lassiter su se dobro držali, reklo bi se da nisu zaboravili jahati na konju. Čitav sat su ise vraćali putem kojim su dan ranije došli, a onda okrenuše nalijevo. Sheffordu se čini lo da su već jednom prošli krajem kojim su sada prolazili, toliko je bio sličan jučerašnjem. Ali Nas Ta Bega je sigurno išao naprijed, kao da vidi stvari koje drugi ne vide, i kao da ga te stvari drže na tačnom putu.

107

221Putovanje je bilo teško i naporno. Na izvjesnim je mjestima trebalo silaziti ili uzlaziti tako'strmim i vrletnim kamenjarom da je Shefford smatrao da je nemoguće s konjima- proći kroz ta mjesta. No kao da je njega jedinoga spopadao sličan strah; putnici su se ponekad s mnogo teškoća probijali, a da se ni na kome nije opažao ni najmanji strah.Sunce je bilo baš u zenitu kad je Nas Ta Bega zaustavio putnike pod par cedrovih stabala što su o-samijeni rasli u pustoj visoravni. Svi sjahaše da bi malo protegli noge i da bi -se konji odmorili. Nikome, izgleda, nije bilo mnogo stalo do brbljanja, tako da Lassiter na svoju kratku primjedbu o beskonačnosti visoravni ne dobi odgovora. Jane je izgledala zaokupljena svojim mislima 'kao da pred njom izranja njena prošlost. Shefford je pogledom tražio Fayin pogled i zabrinuo se videći njenu oborenu glavu i nju povučenu u samu sebe.Zapališe. vatru da iskuhaju nešto za jelo, uto se Nas Ta Bega naglo diže i svojim se sokolovim očima zagleda u daljinu.— Uh! — poviče ispruživši ruku.Sve se oči okrenuše u naznačenom pravcu i svi primijetiše u daljini male oblake prašine, na samom kraju obronka kojim su oni prošli pred izvjesno vrijeme.— Shađd! —kratko izjavi Indijanac.— To sam i očekivao — dometne Shefford namr-godivši se.— A tko je u stvari taj Shadd? — upita Lassi-ret ravnodušno svojim, kao obično, otegnutim naglaskom.U par riječi Shefford mu objasni kako stvari stoje u pogledu Shadda, a zatim, pogledavši u Nas Ta Bega, dometne:— Najgora bagra i najbolji jahači u ovom kraju. Ne znam kako ćemo im umaći.Jane Withersteen je sva prestrašena igledala »u mladića, dok se Fayi otkide lagan uzvik. Što se Indijanca tiče, on stane pritezati remenje na sedlu svog čilaša, a Sheffordu namigne da to isto učini na Nack--yalu. Zatim Shefford sa glavine skine' »svoj karabin222i velike pištolj čine Joe Laikea koje pruži Lassdteru uz riječi:— Drž'te, Lassiter; možda niste zaboravili kako se s njima barata. ,Stari se revolveraš trže kao da je avet ugledao i kao avet problijedi dok je pružao ruku da uzme pištolje. Bez riječi ih pogleda ,ispita da li funkcioniraju, pregleda naboje. Sve je to radio tako brzim pokretima da je Shefford jedva uspijevao da ga pri tome slijedi. Lassiter je izgledao drugi čovjek. U krotkim očima kao da je sjaj čelika zablistao, a crte mu se •na licu ukrutiše.— Dvanaest godina! — promrmlja kao za sebe. — Dvanaest godina!Shefford je znao da se sada Lassiteru činilo da tih dvanaest godina nikad nije ni postojalo; a videći starog revolveraša kako rukuje oružjem bilo mu je milije da ima njega uza se nego pet-šest običnih strijelaca.Uto Indijanac uzjaše konja. Što je kraće mogao objasni im kako će se spasiti ukoliko im pođe za rukom da se dohvate litica što su se u daljini dizale. Pošto još jednom baci pogled na oblačke prašine koji su se sve više približavali, pusti svog mustanga u galop.Svi ostali učiniše isto. Mustanzi su bili poslušni i vični tvrdom terenu. Neko je vrijeme Shefford jurio ne okrećući se natrag, a kad je najzad odlučio da se okrene, začudio se videći koliki su put prevalili. Ali i oni iz potjere su jurili i kao da su ih sustizali. Ipak se mladiću vrati hrabrost videći da litice sad više nisu izgledale jako udaljene. Već se jasno razabirala njihova nazubljenost, vidjeli se nizovi borova u njihovu podnožju, pa uski i mračni klanci. Bilo je to mjesto puno divljine i ukoliko se njega dočepaju mogli su se smatrati spašenima. Pa ipak trebalo je još mnogo milja prevaliti, a oni vrazi što su se bacili u potjeru malo-pomalo smanjivahu razmak između dviju grupa. Sad je Shefford sasvim jasno ra-zaznavao konje progonitelja. Šest ih nabroji. Ali iza ovih, mislio je, lako je moguće da oblaci prašine skrivaju druge.Naposljetku, bjegunca pojuriše, ne smanjujući brzinu uz ne previše strmenit obronak, za koji se činilo223

108

da predstavlja posljednji dio puta prije no što će stići do stjenovitog labirinta koji se sve jasnije vidio. Međutim, uslijed bistrine zraka, razmak se činio manjim no što je u stvarnosti bio. Mnoge su milje mustanzi ostavili iza sebe, kada su se bjegunci našli upola brijega, a njihovi progonitelji u njegovu podnožju.Sad je nastalo pravo pravcato utrkivanje. Razmak se između dviju skupina još više smanjio: mogao je biti nešto veći od dvije milje. Shefford se stalno okretao i uz to pripremio karabin. Ispočetka je svim svojim bićem molio da ne dođe do borbe, zatim je sve više osjećao kako nestaje one njegove odvratnosti prema prolijevanju krvi.Odjednom Shefford osjeti da ga vjetar više ne šiba po licu. Bili su tako reći na dohvatu litica; primijetio je kako su se vjeverice razbježale u svoje rupe. Najzad Nas Ta Bega koji se stalno nalazio na čelu, nestade iza jedne litice. Ostali se sjuriše za njim. Shefford se još jednom okrenu: Shadd i njegova banda sad su bili daleko otprilike milju puta. Još uvijek su jurili u mahnitom trku uza sve to što su im konji bili iscrpljeni.Bjegunci, zamaknuvši za guduru, nađoše se u uskom prostoru obraslom gustim pojasom cedrova, koji je u dnu zatvarala druga glatka i gola hrid. Tu Indijanac sjaše i reče ostalima da učine isto. Tako, vodeći konja na uzdi svi se zajedno počeše penjati.Na tom je mjestu hridina bila gola, ali kompaktna; kamenje se pod nogama nije runilo. Sa svakim novim korakom vidik se pred bjeguncima sve više širio otkrivajući beskrajne kamene valove. Reklo bi se da se uzburkano more iznenada skamenilo. Stigavši na vrh, Shefford je mislio da će se Indijanac zaustaviti; umjesto toga, ovaj rukom upre u pravcu Shaddovih konja koji su u tom trenutku uletjeli u prostor gusto obrasao cedrovim drvećem. Pri tome reče:— Brzo, naprijed.— Zar će zaista Shadd natjerati konje ovamo gore. a da uopće ne sjaše? — poviče Shefford.— Izgleda tako. Obadvije žene zanijemiše.Ponovo krenuše: silazili su i uzlazili ne zaustavljajući se, često muku mučeći s konjima čija su kopitastalno klizila čim bi udarila u malo strmiju ili glatku stijenu. Napofcon stigoše na vrh; Indijanac zapovjedi da se konji puste neka se malo odmore. Jedva posjedaše da i sami malo odahnu, kadli svi ponovo poskaka-še na noge »upozoreni iznenadnim krikom Nas Ta Bega. na koji progonitelji odgovoriše divljim urlikanjem. Istoga časa s vrha uzvisine, što im se nalazila sučelice odjeknuše pucnjevi.Meci zatreštaše po stijenju u samoj blizini bjegunaca; krhotine se razletiše na sve strane.Fay krikne i posrnuvši nasloni se na liticu. Nack--y»l, ikoji se zadržao kraj nje, bi pogođen: propne se uz strahovito bolno nj istanje, zamlatara prednjim nogama po zraku, a. onda se sruši. Jedan drugi mustang, što se nalazio na samom rubu hridine, ustukne prestrašeno, pri čemu se spotače i zatim sruši u ponor. Lassiter povede Jane u zaklon, dok je Nas Ta Bega nastojao da smiri prestrašene konje. Shefford poleti prema Fay. Ona je rukom držala ranjenu mišicu: krvarila je. Ne obazirući se na kuršume koji <su oko njega fijukali, odvuče je u zaklon, iza stijene gdje se već Jane bijaše sklonila.Odjedanput se Nas Ta Bega, pošto se obazreo oko sebe, držeći za uzde preostale mustange, sruči niz vrlo strmi put 'koji se rušio u provaliju, dajući ostalima znak da ga slijede. Shefford obavije ruku Fayi oko pasa, Lassiter podupre Jane, i sva četvorica dašćući i okrećući se svaki čas pođoše za Indijancem. Silaženje je bilo strahovito naporno i opasno. Između oštrih (klisura i stijenja, što je kao nelkim čudom visilo nad ponorom, stigoše napokon do mjesta gdje ih je Indijanac čekao. On im pokaže široku pukotinu razjapljenu u goloj stijeni; u njoj se vidjela vrlo, vrlo zelena pruga stisnuta između dvije skoro okomite stijenke koje su se u produženju do u nedogled širile. Bili su pred ulazom u kanjon.— Nonnezoshe Boco •— reče Indijanac.— Ti sad samo idi naprijed, Nas Ta Bega — otpo-vrne Shefford. — Kad Shadd stigne tamo gore, neće te moći vidjeti u (kanjonu. Požuri i povedi sa sobom žene i životinje. Lasisiteru, pođite i vi s njima. Ja ću efe načas ovdje sakriti. Ako Shadd pođe naprijed i po-224

109

15 Duginim tragom225kuša ući u kanjon, pošteno ga dočekajte; u tom će se slučaju naći između dvije vatre.—. Dobra vam je to ideja; mjesto je kao stvoreno za zasjedu — odobri Lassdter.I tako Shefford osta sam. Neko je vrijeme još čuo topot konja po travnatom terenu; poslije se i to stišalo. On se sakri iza izbočine jednog kamena. Baci karabin na gotovs i pričeka obuzet strašnim gnjevom Pogleda u svoje okrvavljene ruke, okrvavljene krvlju djevojke koju je liubio. Dovoljan je bio pogled na tu krv, pa da sasvim zaboravi na prijašnju odvratnost, onu istu zbog koje je još prije par sati želio da ne dođe do borbe.Vrijeme je prolazilo; nigdje nikoga na vidiku. Sunce bijaše oslabilo na snazi; približavalo se u svom spustu rubu stijenke što mu se sučelice dizala. Shefford pomisli kako bi Shadd morao požuriti, jer će inače ostati praznih šaka tog dana. Odjedared odjekne zvuk potkovanih kopita o goli kamen; tih ali ipak jasan zvuk. Shefford se zagleda u put kojim bijahu sišli: nikog nije bilo vidjeti. Zatim izviri glava jednog konja, a čas zatim i drugih; ali iza druge uzvisine Shefford nabroji osam konja. Vjerojatno Shadd nije poznavao put kojim su bjegunci prošli, ili je, bojeći se zasjede, izabrao drugi mada opasniji. Shefford se silno iznenadio opazivši Shadda i još trojicu od njegove bande na mustanzima. Samo je nenadmašiv i luđački odvažan jahač mogao na konju proći tim terenom. Oni drugi što su bili sjahali i pješice se probijali bili su vjerojatno bijelci. Banditi su napredovali oprezno jedan po jedan. Bilo je jasno da im je više brige zadavao strah od zasjede nego teško prohodan put kojim se nitko živ ne bi inače usudio proći.Shadd se sada zaustavio na otprilike dvije stotine metara od mjesta gdje ga je Shefford, sav uzdrhtao, stisnutih zuba, s karabinom na gotovs čekao. Shadd pokaže na kanjon na što oni drugi nešto odgovoriše. Shefford je dobro čuo glasove, ali riječi nije uspio razabrati. Uto banditu uspije skoro na mjestu okrenuti konja te ga potjera uz drugi, isto tako vrletan put. Jedan od Indijanaca pođe za njim. Ostali su u nedoumici promatrali i nešto divljački urlali Shaddu, koji zaustavi mustanga dvadesetak koračaj a iznad njih i226nešto im znakovima odgovori; mislio je valjda kazati kako je uspinjanje dosta lako. Jasno se vidjelo njegovo tamno lice na kojemu su odsijevale sunčane zrake.U tom času Shefford odluči da otvori vatru. On je odlučio da ubije Shadda jer se nadao da će ostali, ostavši bez vođe, odustati od daljnjeg gonjenja. Pažljivo ga uze na nišan. Isprva m»u se karabin malko tresao u rukama, no on ga malo-pomalo umiri. Odjekne pucanj. Shadd ostade u sedlu, ali se njegov mustang, ili što je bio ranjen, ili što se možda prestrašio, propne, posklizne i otkotrlja niz strminu zajedno sa svojim jahačem; njegova se divlja njiska izmiješa s Shaddovim urlicima. Kao kakav usov konj se i Shadd sručiše na ljude i životinje što su se ispod njih zatekli. Strašan sraz i^zva urlanje ljudi, rzanje konja, neopisivu zbrku, a^onda koloplet ljudskog i konjskog mesa pojuri niza strminu na čijem je kraju zjapilo bezdno. Kao u magli, Shefford je vidio nekoliko ljudi kako trče, vidio je kako konji padaju i ruše se u provaliju. On nije više ni pomišljao na pucanje. Preostali Indijanci, koji su predmnijevali da bi mogli uletjeti u zasjedu, dođoše k sebi prije druigih; usipnu se uz vrletni puteljak i nestadoše iza litice. Oas zatim nije se više čulo ni urlanje ni njiska. Nigdje nikakva znaka po kome bi Shefford mogao zaključiti da nije sanjao. Tragični se prizor odigrao takvom brzinom da on skoro nije ni osjetio svu stravičnost i zbilju događaja.Odjednom mu sine u glavi da njegove drugove, jer su nesumnjivo čuli pucanj koji se, odbivši se od stijena, vjerojatno postostrucio, u tom trenutku muči nemir zbog neizvjesnosti što se s njim u stvari dogodilo. Stoga napusti svoj zaklon i što su ga noge nosile i težak mu put dopuštao pojuri dolje u kanjon. Nadao se da će ih dostići prije no se smrači. Prijeđe preko dugih travnatih traka išaranih cvijećem, preskoči preko potočića, preko tog grgora bistre vode, potrči kroz šumarke topola; pretrčao je otprilike milju puta i već se počeo pitati sa strahom u srcu, nije li možda udario krivim putem, kadli iznenada iza grma izroni Indi-jančev miran i budan lik.— Nas Ta Bega! — uzvikne Shefford. — Gdje su Fay... i drugi?15*

110

227Navajac rukom označi mjesto u blizini. Shefford ga zadihan, zgrabi za ruku i dok su hodali, isprekidanim mu dahom ispriča što se dogodilo. ^ ,Indijanac pri tome rakom na osobit način trgne, kao da nešto mete, ali kad je pažljivo zavirio u Shef-fordovo lice, prošla ga volja da još bilo što primijeti. Izišavši iz šumice, opaze Lassdtera kako napušta topole iza kojih se bijaše sakrio. Iz svake mu je ruke virio po jedan pištolj.— Neobično me veseli što vas ponovo vidim — reče ovaj i svojim se, inače krotkim, pogledom prodorno unese Sheffordu u lice.— S njima je gotovo, Lassiteru!' Ili su stradali ili odmaglili — reče Shefford. — Gdje su Fay i Jane?Lassiter glasno zazove, a dvije se žene skoro u istom trenutku izvuku iz gustiša. Fayf spazivši Shef-forda, potrči svojim laganim korakom. Jane je također žurila i sto tako zabrinuta izgledala.— Bio je Shadd sa svojim — objasni Shefford. — Osmero njih, od kojih trojica ili četvorica Piuti. Spuštali su se drugim putem, onda Shadd...I ispriča što je vidio; ma Ikra ju će:— Ne znamo koliko ih je poginulo, ali sigurno je da zbog Shadda i još po nekog od njegovih nikad nikoga više neće zaboljeti glava.— Dobro ste to izveli — primijeti Lassiter. — Već vidim da se više neću morati laćati pištolja.— Zbog one bagre, vjerujem da nećete — reče Shefford nasmijavši se. — Dva Piuta, koji su se sigurno izvukli, mora da su se vratili natrag i naišli na grupu mormona što se osim Shaddove bande bacila za nama u potjeru. Vidjet ćete da će se zajedno stuštiti na nas. Ali ovu noć i možda sutra možemo biti bez brige. U svakom slučaju za to ćemo vrijeme još više zaci u kanjon,Čim je Shefford završio ta svoja objašnjavanja s Janina i Favina lica nesta more i zabrinutost. Shefford će zatim okrenuvši se prema Indijancu:~ Ja bih, Nas Ta Bega, predložio da ovdje podignemo logor. Voda, suho drvlje, trava, sve što nam je potrebno, čini mi se — Fay, a kako je s tvojom rukom?-- Boli me — ona će jednostavno.228jali. Kasnije se opet proširio u čistinu amfiteatarskog oblika, okruženu nakostriješemim stijenama. Sunce je u svom zalazu osvjetljavalo zapadnu stranu. Okrenuše nadesno. Shefford se pitao, hodajući pognute glave, kad će Indijancu, do vraga, pasti na um da bi bilo vrijeme, da stanu i podignu logor. Uto podiže oči: Indijanac je stajao uspravno na izbočini jedne klisure, prekrštenih ruku na prsima, udubljen u promatranje nečega što se nalazilo u dolini s onu stranu kanjona. Shefford se začudi Nas Ta Begovu držanju; srce mu življe zakuca Požuri da ga dostigne i tada, na razdaljenosti od jedne milje otprilike, u prostoru koji se sav caklio od zraka suinca na zalazu, primijeti divotan prirodni luk, koji se poput duge u krasnom luku savio nad uskim klancem.— Nonnezoshe! — svečano objavi Navajac. Glas mu jzatreperi u dubokom 1 zvučnom tonuXVIII POD DUGINIM LUKOMNonnezoshe, most šaren kao duga, predstavljao je hajveličanstveniju prirodnu pojavu koju je Shefford ikada vidio, a osim toga jedinu koja nije izazivala u njenuu izvjesno razočaranje, jer stvarnost se u ovom slučaju podudarala sa predodžbom što ju je on, na temelju čuvenja, bio u svojoj mašti stvorio o mostu.Radilo se zaista o jedinstvenom fenomenu, o čudesnom hiru prirode koji je zainteresirao njegovo oko umjetnika, a uz to je predstavljao ostvarenje jednog cilja, predstavljao je kraj njegovih borbi i njegovih nesigurnosti, bio je to put koji ga je trebao odvesti u miran život. Možda ga raznježilo sjećanje na dugu o kojoj je toliko snatrio u vrijeme svog djetinjstva, na dugu za kojom će, mislio je tada, jednog dana odlutati u potragu da bi pod njom otkrio fantastično, bajoslovno blago. Samo što se sad pred njim nije izdužio providan eteričan snop zraka, već čvrst i opipljiv, koji je, otkinuvši se od crvene kamene stijenke, usjekao u modrinu neba svoj šareni luk.Nas Ta Bega se naposljetku trže iz svog zanosa i krene niz strmi nagib. Shefford, još uvijek zamišljen pođe za njim; ostali su ih slijedili. Izbočeni ugao litice načas sakri pred njima kanjon.

111

Bilo je očito da Indijanac kruži oko amfiteatra. Taj spor, vrlo naporan obilazak, svima je išao na živce, jer je tle bilo oštro kao od stvrdnute lave, a osim toga obraslo bodljikavim kaktusima. Kad su najzad došli na kraj polukruga, purpurni i zlatni odsjaji zalaska sunca netragom ne-232stase. Kanjon ponovo puče pred putnicima, ali sad pritiješnjen između dvije tamne skoro prijeteće stijenke. S prirodnog je luka nestalo dugina spektra.Nas Ta Bega reče da će se ulogoriti kraj sad već bližeg mosta. Ali prije no što su stigli do njega, on se zaustavi i pun vjerskog zanosa upilji u nj. Shefford je shvatio da se on u svom srcu moli onom kamenom božanstvu što su ga njegovi pradjedovi obožavali. Poslije toga se odmaee i Sheffordu dade znak da ostale povede iza mosta. Shefford posluša, izabere desetak metara podalje od mosta ravno zemljište i dade se odmah na podizanje logora; Lassiter stane rastovari-vati iscrpljene konje. Bio je već skoro mrak kad se Indijanac ponovo vratio; sišao je sa stijene što se ocimah do mosta dizala. Shefford je pogađao zašto je Indijanac udario stranputicom umjesto da prođe ispod mosta. Nonnezo'she je bio indijamsiko božanstvo i Nas Ta Bega, iako od bijelaca odgojen, ostao je vjeran sujeverju svojih predaka.Poslije večere, usprkos umoru, Shefford je osjećao potrebu za samoćom i razmišljanjem; stoga se udalji iz logora i ode pod most koji se sad nadvio nad njegovu glavu mračan poput prijetnje, ali i kao sigurna zaštita. Doik je on sjedeći pod jednim nadsvođem, razmišljao o događajima (koji su doveli do tako ozbiljna preokreta u njegovoj duši, Fay mu se približi tiho kao avet i sjedne kraj njega; glava joj se sjala na mjesečini, a lice joj bilo blijedo kao da nije živo već da je lice kakve utvare iz sna.— Mogu li biti malo ovdje... kraj tebe? — upita ona oklijevajući. — Nikako ne mogu zaspati.-.— Svakako! — odgovori on. — Kako to da ne možeš spavati? Zar te ruka boli, ili ne možeš zaspati zbog velikog umora?— Ne, ne znam... Ne mogu kazati što je posrijedi. A zatim htjela bih o nečemu s tobom porazgovarati, ali ne znam... ne znam kako da otpočnem.On ne odgovori, uzme njenu ruku i privuče je bliže k sebi.— Kaži mi — povika ona naglo — zašto si sada drugačiji no što si dosad bio?— Drugačiji? — iponpvi on.233— Da, drugačiji. Ti si i sad ljubazan, razgovaraš sa mnom onim istim tonom kojim si sa mnom oduvijek razgovarao, ali ipak si nekako drugačiji i to otkako... otkako smo otputovali,— Fay, promisli samo koliko je ovaj put bio naporan i pogibeljan. Brige, strah... Oh, ti nikad ne bi mogla pogoditi kakvo je moje stvarno raspoloženje, a kako bih mogao biti onaj .isti čovjek kakav sam bio za onih naših mirnih dana?— Nije to ono o čemu ja govorim.On je previše bio zaokupljen svojom vlastitom patnjom te nije ni obraćao pažnju na značenje što se krilo pod tim riječima.— Ja sam, naprotiv... ja sam skoro sretna — reče ona umilno.— Sretna! Fay! I... nije te strah?— Ne. Ti si uza me i to. mi je dovoljno... Ali reci mi, molim te, voliš li me zaista, htjedoh reći, voliš li me kao što si me i prije volio?— Ti si pravo pravcato dijete! Naravno! — odgovori on nesigurnim glasom i još je bliže privuče k sebi. Još je nikad nije poljubio. Bilo je u njoj sad nešto što je kao svjetlost zračilo iz njene duše: nije nikako mogao skinuti pogleda s njena bijela, njena lijepa lica.— Ja te volim — prošapće ona. — One... one noći sam vjerovala da te ljubim, ali tek sada znam koliko. Došla sam amo samo zato da ti to kažem.— Fay, ja se dosad nisam mnogo izjašnjavao u tom pogledu, zapravo nisam nikad imao prilitke. Ja tebe također volim, stoga... stoga bih te htio upitati ne bi li htjela postati'moja žena?— Naravno da bih! — otpovrne ona prostodušno i pri tome joj se lice naglo oblije crvenilom.— Onda, vjenčat ćemo se čim se izvučemo iz ove postinje— nastavi Shefford; sve ćemo zaboraviti, sve ono što se dogodilo. Ti si mlada pa ćeš lako zaboraviti

112

— Ja bih već bila zaboravila, ali mi se čini da si ti od jučer nekako drugačiji. Uskoro ću, čim budem mogla malo više s tobom biti, zaboraviti na sve, ama sve osim Dolinu iznenađenja... i onih večeri što smo MiIzajednički proveli pri sjaju zvijezda. No treba da ti sada još nešto kažem...— Onda reci, reci što prije.Ona nasloni glavu na njegovo rame, a zatim mu nježno, skoro strastveno stisne ruke.— Znam da nisi mogao drugačije postupiti... Ja sam za sve kriva... Sjećam se dobro što sam kadikad govorila.— A što to? — upitat će on začuđeno.— Pa rekla sam ti: »Mogao bi ga ubiti.« Ja sam te u stvari, natjerala da ga ubiješ.— Da ga-ubijem?!... Ali koga?— Waiggonera. Mene treba zbog toga koriti, ponavljam... Možda si se zato i promijenio, stoga sam ti htjela reći da sam za sve ja kriva. Ništa mi ne bi bilo žao samo kad te ne bih vidjela da patiš Baš ništa! Naprotiv, veseli me što je onaj mrtav...— Ti... znači... ti vjeruješ da sam ja... — mucao je Shefford. Ništa drugo nije uspio reći zbog uzbuđenja što ga bijaše obuzelo. Fay je, dakle, vjerovala da je on ubio Waggonera. U njegovu se mozgu sve zamutilo, no iz toga se muteža probila zraka sreće koja ga kao grom iz vedra neba ošinula. Ona je nevina! ^U tom se času snažna ruka spusti na Sheffordovo rame. On se trže. Nas Ta Bega se stvorio kraj njih i gledao ono dvoje mladih što su mu do nogu sjedili. Indijančevo lice izgledaše mračno i nedokučivo. No u njegovu je držanju bilo toliko plemenitosti i tako je ponosno uzdigao glavu da ga Shefford skoro zapanjeno promatrao.Indijanac brzim pokretom sjede kraj Shefforda a onda, naslonivši ponovo jednu ruku Sheffordu na rame, drugom udari u svoja prsa. Bio je to čisto Indijanski gest, htio je kazati kako se on ponosi izvjesmim junačkim djelom što ga je sam počinio.— Bože sveti! — promrsi Shefford vjerujući da je shvatio.— Oh, Johne, ali što je htio reći? — uzvikne Fay. Shefford je drhtavom rukom obujmi oko pasa;zatim obuzda svoja čuvstva i reče okrenuvši se Indijancu:234235— Nas Ta Bega, jesi li čuo? Ona misli., .da sam ja ubio Waggonera?Svaki mišić na Indijaočevu licu i sve njegovo držanje govorilo je kako je besmislena djevojčina sumnja. Nas Ta Bega mije ni riječi morao reći. On samo ponovi gest odmaloprije, držeći se dostojanstveno kao ratnik koji je izvršio neko junačko djelo.— Fay, on, čini mi se, misli kazati kako je on u stvari ubio mormona. A drugačije i ne može biti jer ja ga zaista nisam ubio.— Ah! — promrmlja Fay i ponovo se nasloni na nj; sva je drhtala od sreće. Bila je žena, žena koja se u tom trenutku oslobodila svog divljeg nagona, te posljedice osamljena života, sretna da ruke čovjeka kojega je ljubila nisu zagrade u (krv. Na njoj se jasno vidjelo da njoj nije bilo do osvete. On je čvrsto obujmi rukama osjećajući da je još nikad nije toliko ljubio.— Nas Ta Bega — reče nastojeći da mu glas što sigurnije zazvuči — Nas Ta Bega, ti si, dakle, ubio mormona! Sad mi je jasno; znam. Ali reci to njoj! Govori da bi i ona to saznala, reci joj to jezikom bijelaca.— Ja sam bio tamo — nastavi Indijanac. — Cuo sam je da viče. Pričekao sam, a kad je on izišao, ubio ga.Sheffordovo lice prekri bolni izraz nerazumijevanja. Zašto, pitao se, zašto se taj čovjek nije htio osvetiti zavodniku svoje sestre, onom što je bio stvarni krivac za njenu smrt, a eto, kidisao je na život mormona kojega možda ni po viđenju nije poznavao? Nas Ta Bega kao da je razumio njegovo premišljanje.— Bi Nai — odgovorio je samo.

113

Izgovorivši te riječi, te riječi koje su značile, brat, udalji se polako u mrak. Indijanac je odgovorio bijelcu.Shefford se nadvi nad Fay, i dok su mu velike suze, možda prve u njegovu životu, tekle niz obraze, pritisne je k sebi, izgovarajući slomljenim glasom riječi pune nježnosti, pune molbe da mu oprosti, riječi zahvalnosti bogu. Sad više nije bilo nikakvih sjena sumnji između njih. On ju je pronašao i spasio, bila je slobodna, bila je nevina. A kad je s hladnim usnama dirnuo zaneseno i bijelo lice, učini mu se taj poljubac236sasvim neobična i potpuno nova stvar. Ona mm je uzvratila drhtavim poljupcima, i on zaboravi na sve prožet čuvstvima neizmjerne slasti.— Ljubljena, moj san je postao stvarnost — reče. — Stigli smo pod dugu i tu sam našao svoje blago. Ti si moje blago. Baš ovdje, pod ovom dugom, upoznao sam tvoje istinsko biće. Nije li ovo ono o čemu sam sanjao? Za snovima sam se dao u potjeru, za snovima na osvijetljenu putu, i oni su me odveli ljubavi i vjeri.XIXVELIKI KANJON KOLOR ADANoć prođe; blijeda i hladna zora svane u kanjonu. Kad je Nas Ta Bega doveo do logora već ose-dlane i natovarene mustange, visoke vrhove stijenki kanjona već jutro bijaše okrunilo zlatom svojih zraka, a taman je luk Nonnezoshea sve više gubio svoju sivu boju.2ene su se dobro odmorile; bile su spremne za put: odlično se osjećale. Jane je bila dobro raspoložena, a što se tiče Fay, ona se naprosto sjala. Često bi je, doduše, zanijela neka misao, te bi izgledalo kao da o nečemu snatri. Za doručkom su razgovarali više nego bučno. Lassiter je često zasmijavao drugove svojim neobičnim ponašanjem. Shefford, kojemu je veliki teret pao s duše otkako su se raspršile sve one njegove sumnje i -sva ona strahovanja, bio je neobično zadovo-ljan; prožimao ga je miran i dubok osjećaj sreće.Indijanac se neobično polako spremao za put Otkako bijaše svanulo, Shefford je od pustih briga bio kao na iglama. Još uvijek mu se činilo da bi trebalo požuriti. Tko zna kakve su im se sve nepredv^dive prepreke još mogle ispriječiti na putu prije no što stignu do rijeke! Ali neuništiva sigurnost Indijančeva i vedro Fayino povjerenje, učiniše ga strpljivim, tim prije sto se nije usudio pokazati da se boji. U svakom slučaju, mislio je, najvažnije će biti da'Joea Lakea nađu na ugovorenu mjestu. 'Naposljetku eto ih opet na putu s Nas Ta Begom, na čelu i Sheffardom u zaštitnici. Nisu prošli ni kilo-238 /^^metar pinta kadli Indijanac skrene u uski klanac na čijem kraju proticaše potok. Nije više nijednom pogledao, »u Nonnezoshe, a nisu se okrenuli da ga pogledaju ni Jane ni Lassiter, ali zato Fay zaustavi svog mustanga na strmom rubu i pogleda. Shefford vidje njeno svjetlucavo smješkanje, vidje kako joj se u očima sjaje suzdržane suze, vidje i shvati da se ona oprašta od Nonnezoshea, tog svjedoka njihove sreće, kao što se opraštala i od Doline iznenađenja. Stoga se i on okrenuo. Čudesan se luk sad prelijevao u svim duginim bojama: zlatno, purpurno, plavetno, ljubičasto i u boji čivita. Sve su se one stapale u cjelinu neizrecive ljepote, u divnu skalu dugina spektra. S velikim kamenim lukom što se tu dizao od onih iskonskih vremena, danju u sjaju svoje divote, noću mističan i mračan, Shefford se oprosti ganutljivo i s puno poštovanja. Nema sumnje, bio je to njegov posljednji pogled na tajnovito mjesto gdje je našao ono što je toliko tražio.Bjegunci su tog dana prevalili na milje puta kroz Nonnezoshe Boco. Kanjon je često izmjenjivao svoje mnogobrojno i cvjetno ruho s< pustom goleti, stješnja-vao se u mračne klance iz kojih su, kako se činilo, još više izgledale vrletne stijenke, a zatim bi se ponovo širio u prostrana polja prošarana cvijećem. Trebalo se prebaciti preko mnogih opasnih prelaza, ali to nije moglo ustrašiti ni ustaviti na njihovu putu putnike koji su svladali sve pogibelji na gornjoj strani kanjona. Shefford je već počeo sumnjati da će tog istog dana stići na kraju kanjona, kadli se iznenada ovaj počeo sužavati tako da između dviju stijenka nije bio širi od petnaest koraka. Boja

114

se litica sada pri vrhu izmijenila u purpurno sivu, a pri dnu skoro u crnu; osvijetljenost je bila slaba, sumračna. Tlo se izravnalo i prekrilo oblucima; u siporom i mirnom toku klizio je tuda.potočić.Indijanac sć naglo okrene i stane osluškivati iz pravca uskog kanjona. Mora da mu je štogod zapelo za uho. Ostali se okupiše oko njega, i ma koliko da su napinjali, uši, nisu mogli osirn žubora vode ništa drugo čuti. Ali njegovo tamno lice ovog puta osvijetli izraz pun samouvjerena ponosa.— Ze Kon Zaigi — reče.Ostali nisu shvatili što mu to znači, ali ih se zato duboko dojmila svečana intonacija njegova glasa, kad je izgovorio te tajnovite riječi.— Očito je čuo da je negdje izgovorena neka riječ — s mirnom će ironijom reći Lassiter.— A šta je zapravo rekao? — radoznalo upita Fay.— Čini mi se da je htio reći »velik« — rastumači Shefford. — Nas Ta Bega, objasni nam, molim te. Mi se nadamo da nešto dobro slutiš.— Veliki kanjon — odgovori Indijanac.— A kako znaš?— Čuo sam huk rijeke.Ako je zaista bio huk, kao što je Indijanac rekao, onda ga je moglo samo vrlo izvježbano uho čuti, jer, ma koliko da su ćulili uši, nitko drugi nije ništa uspio čuti. Produžiše uskim klancem. Shefford bi se svako malo zaustavljao i napinjao sluh, ali tek je nakon izvjesnog vremena njegova upornost bila naplaćena. Do ušiju mu je iz daljine dopirao šum, mukao i dubok, šum koji je čovjeka ispunjao nekom tajanstvenom grozom. Još sto koraka i šum se jasnije čuo, ali još uvijek prigušen, i dalek; sad su ga svi mogli čuti.Iznenada, na naglom zaokretu kanjona, šum se pretvori u snažno bučanje. Putnici su se u čudu pitali kako to da je ono, umjesto da posijane jače s obzirom da siu ma Išli u susret odjekivalo uvijek istom snagom Naposljetku stigoše na pješčani prud: tu se zaustaviše.•Sad je pred njima pukao tamnocrveni kanjon kroz koji je protjecala rijeka da čudnije nikada ne vidješe. U prvi mah im se učini da njena neobičnost zavisi od tamnog crvenila vode, ali naikotn malo pažljivijeg za-gledanja posumnjaše da bi to moglo biti tako. Ono bučanje što su ga bjegunci iz daljine čuli dolazilo je od pola milje u unutrašnjosti udaljenog vodopada što se naglo rušio. Sad se njegovom bučan ju pridružilo bučanje vode koja je u divljem naletu udarala u visoku hrid što se ispriječila ma samom ulazu u kanjon, baš njima nasuprot.— To je veliki kanjon Kolorada — reče Shefford. — Izišli smo iz Nonnezoshe Boco... Tu ćemo sad pričekati Joe Lakea.Ulogorili su se na bijelu pijesku, suhom i jednolična izgleda, u samoj blizini hridi. Nas Ta Bega upali240vatra od nekoliko suhih grančica, a potom odvede mustange na pašu, pošto ih je prethodno napojio. Lassiter je izgledao neobično miran; ispružio se po mekanu pijesku i uskoro odmaranje zamijenio dubokim snom. Fay i Jane su također bile vrlo umorne te je i njih začas san obrvo. Shefford je naprotiv dugo šetao po obali nadajući se da će s časa na čas opaziti Joe Lakea kako se približava. Nas Ta Bega bijaše nekamo odlutao.Sunce je zašlo i počeo se sumrak hvatati. Nas Ta Bega se vrati i reče kako za taj dan treba pokopati nade što se tiče Joeva dolaska. Poslije večere, pošto su se putnici odmorili, Shefford pođe da s Fay malo prošeta. Ona se smiješila, bila je mila, mirna, sušta sreća. Svakom svojom riječi i svakim svojim činom iskazivala mu je veliku ljubav i veliko povjerenje.Noć su svi dobro prospavali, jer nije bilo potrebno da netko ostane na straži.Shefford se probudi kad ga Nas Ta Bega, nadvivši se nada nj, prodrma za rame. Bio je već bijeli dan. Oko pucketave vatre već bijahu posjedali Fay, Jane i Lassiter. Iscrpljen od umora, od napetosti živaca, Shefford je po prvi put poslije tolikih dana dubokim snom prospavao čitavu noć.

115

Poslije doručka bjegunce poče zahvatati izvjestan nemir pun iščekivanja. Čak je i Nas Ta Bega, koga nikad ništa nije moglo uzbuditi, izgledao nemiran; njegove se oči nikako nisu odvajale od koljena što ga je rijeka tvorila na ulazu u kanjon, On zatim, po svom običaju, ode i nestade, a da ni riječi nije rekao. Ostali bi kadikad izmijenili pokoju riječ; sve je pri tome mučila ista mora. Ako je Joe Lake trebao stići, to je moralo biti baš danas, inače mu se nešto dogodilo. U tom slučaju 'kako da prijeđu preko rijeke.Shefford je bio zabrinutiji od ostalih; oko podne osjeti da ga napuštaju sve nade. Već je počeo razmišljati što da se radi pa da bi se izvukli iz škakljiva i opasna položaja. Govoraše sam sebi kako će se morati vratiti natrag , onim istim putem kroz Nonnezoshe Boco i uznastojati da se nekako izvutou jz stupice u koju su se sami ulovili. Uto se iznebuha razlegne oštar uzvik. Svi odjednom podigoše glave i spaziše Nas Ta Bega16 Duginim tragom241kako je, uspravi]en na jednoj stijeni, ruku upravio u jednu tačku što se nalazila uzvodno.Shefford je prvi opazio da se u koljenu rijeke nešto miče. Nešto je plovilo, nešto dugo, onisko, po srijedi svjetlije; nešto je poskakivalo na vodi. Čamac i u njemu čovjek i— JoeL. To je JoeL.. — izvije kao da je poludio. — Eno, tamo dolje... Gledajte!Jane i Fay padoše na koljena, priljubljene jedna uz drugu, okrenuvši svoja blijeda lica prema rijeci. Shefford potrči prema Indijancu i uspentra se na vrletnu stijenu, odakle su obojica jasno vidjela čamac koji samo što nije uletio u struju same okuke. Borio se protiv jake struje, brzo se kretao, približio se izbo-čini o koju je mlatarala voda. Evo, evo, sad je žustro kliznuo, izgubio se začas s vida... nestalo ga u zapjenjenim valovima. Shefford zadrži dah. Čamac se ponovo pojavi, crn, poigravajući na pjeni, a zatim ga nestade. Onda su ga opazili kako se bori protiv brze struje. Sad se jasnije moglo pratiti njegovo kretanje: dugačak i onizak čamac malo-pomalo se udaljavao od opasna mjesta, skrenuvši prema sredini rijeke, zastao nesigurno, kao da njegov kormilar nešto traži, traži... Nas Ta Bega se silno razmahao u tom trenutku, a Shefford shvativši njegovu namjeru, trže s vrata svoj cveni rubac i njime stane mahnito vitlati po zraku. Trebalo je svratiti Joeovu pozornost na se, kako bi onaj, spazivši ih, mogao upraviti čamac tako da se dohvati obale na mjestu gdje su se nalazili. Jer inače bi se moglo slučiti da pokuša pristati mnogo dalje i tako se izložiti opasnosti virova, ili da ga struja zaneše u sredinu rijeke; a moglo ga je mlatnuti o liticu, u tu hrid proždrljivu i strašnu, što se zarila u korito rijeke. Uto i Joe njih opazi. Bili su uvjereni u to jer on im do-mahne rukom, a zatim je stao manevrirati ne bi li pristao na tom dijelu obale. Bio je upola go. Pro-dere se iz sve snage; jeka u kanjonu odbije njegovo urlanje koje nadjača i buk vodopada i one stiiene o koju se lomila pobješnjela voda. Bijaše u njegovu pokliku nečeg pobjedonosnog. Zatim se Joe svim svojim snagama baci na dugo veslo što je s krmenog dijela čamca visilo u vodu, i barka, silovitom snagom po-242tjerana, krene prema obali. Nekoliko minuta poslije toga čamac se nasukao par koraka daleko od mjesta gdje su stajali Nas Ta Bega i Shefford. Joe im dobaci konop koji Indijanac spremno dohvati.— Oh! Oh! — vikao je mormon i izazvao ponovo jeku u kanjonu. Gol do pasa izgledao je mršav, prljav, sav do kože pokisao. Skoči na zemlju gdje ga Shefford spremno dočeka. On bijaše navrat-nanos sišao s male uzvisine, dok se Nas Ta Bega trudio da učvrsti čamac vezavši jedan kraj konopa za krmu, a drugi za oštrac na hridi.— čini sjg da je ono što je od mene još ostalo, ipak uspjelo stignuti ovamo — šaljivo je odgovorio Joe na oduševljene pozdrave kojima ga dočekaše. — Gladan sam... A što se tiče vode, nje mi je i previše. Oh. Gospode, ti sam znaš to! Ali već tri dana što zubom nisam ništa pregrizao... — Nasmije se. — Zamislite, od silne žurbe zaboravio sam sa sobom ponijeti hranu!...Srdačno pozdravi Fay, koja ga je promatrala svojim velikim očima punim divljenja i sažaljenja u isti mah; reče joj kako se čovjeka polumrtva od gladi i umorna zaista ugodno doimlje pojava xta!ko lijepe djevojke, ali da se u tom trenutku nada većoj okrepi od jedne pogače. Časak, ali samo

116

časak je oklijevao pred Lassiterom, pred tim čovjekom o kojemu je čuo da se govori kao o velikom zatorniku mormona a onda mu se krupna šaka ispruži srdačno i stisne ruku starog revolveraša. Kad je poput gladna kurjaka izjeo sve što mu je bilo spremljeno, zaželi da mu ispričaju sve pojedinosti o bijegu. Shefford mu sve potanko ispriča, dodavši na kraju, bez drugog objašnjenja, kako je u stvari Nas Ta Bega ubio Waggonera.— Razmišljajući o svoj onoj zavrzlami, ja sam također došao do uvjerenja da je nešto drugačije čitava stvar morala poteći, u svakom slučaju ne... ne onako kako se isprva vjerovalo — izjasni se mormon. — Svakako je bolje ovako... A Shadd je, dakle, nadrljao? Divna je to stvar; no moram priznati da mfe to iznenađuje. Taj je Piuto bio pravi demon... Ali veliki jahač a imao je i sjajne konje... Dosta: neka se bog smiluje njegovoj duši!16*243Nešto poslije, ostavši par časaka nasamu sa Sheffordom, Joe mu povjeri kako se već na svom putovanju iz Kavente uvjerio u Fayinu nevinost, i manje-više približno pogodio na koji su se način odvijali događaji. On se o svemu posavjetovao s Withersom i zajednički su izmislili pričicu koju će Withers ispripo-vjediti u Stonebridgeu. Prema njihovoj verziji događaja, na Fayi i Sheffordu osim bijega neće biti teže krivice. No, ako Sheffordu pođe za rukom da djevojku skloni izvan tog kraja, sve će se, dakako, na tome i završiti. ' ' . .— Čini mi se da sam se,iskazao kao kormilar, a? — đometne. — Ali sam se izmučio dozlaboga! Mogli bismo reći da je i s tim gotovo, jer prava je šala ono što nam još predstoji. Međutim, treba da mi sad svi pomognete pa da nategnemo preko čamca impregniranu ceradu kako bismo spriječili vodu da nam ulazi u čamac... Četiri sam puta morao izbacivati vodu...Napravili su kao što je tražio; za otprilike pola sata prevukli su ceradu peko čamca, i učvrstili je čavlima za potkivanje konja što ih je Shefford nosio u bisagama da im se nađu pri ruci ako bi im ustrebali. Nas Ta Bega snese sva sedla u barku; što se tiče mustanga, reče, treba ih pustiti slobodne, jer će oni ionako naći svoj put kroz kanjon koji ne oskudijeva ni na vodi ni na paši. Pa neće biti većega zla, dodao je, ako ponovo podivljaju.— A sad će biti najbolje da krenemo — reče malo zatim Joe pošto se dobrano okrijepio i odmorio. Budući da nitko na to nikakve primjedbe ne učini, on dometne. — Naprijed, dakle; svi na brod!Naprijed, u sami pramac smjestio je Jane i Fay; s tog mjesta nisiu mogle vidjeti brzace. Zatim, kad su se i muškarci smijestili u čamac, on se obrati Sheffordu:— Prijatelju — reče — svi su vrazi pakleni u ovoj rijeci. A sad je, uslijed rastapanja snijega, sedam do osam metara iznad normalnog vodostaja, stoga je struja mnogo jača. No to u krajnjoj liniji ispada nama u korist; jer tako je voda svojom masom prekrila opasne brzace. Da nema toga, Joe bi sad vrlo vjerojatno sjedio u raju.Čamac se otisnu od pješčanog pruda, lijeno1 se okrene na jednom viru; odjednom ga neka nevidljiva244snaga zgrabi i zanese u sredinu rijeke, gdje ga struja neodoljivom silom povuče u svoj tok. Bijahu prevalili jedva četvrt milje kadli se Sheffordu učini da se, ne sasvim daleko od njih, rijeka naglo gubi da bi se malo dalje pojavila sva u oblacima pjene što se razbijala o ogromno stijenje.— Pazite — zaviče Joe. — Imajte na umu međutim, da je ovo sitnica. Poznajem ja dobro ovaj brzac; kažem vam, nije to ništa osobito. Kad opazite da mi se kostriješi kosa na glavi, budite spremni i molite se za spas svoje duše! Lassiteru, pazite na žene, a vi, Shef-forde, prihvatite se palja, jer ćemo sigurno zagrabiti vode više no što će nam trebati. A ti, Nas Ta Bega, možda će biti bolje da mi pomogneš na veslu.Bučanje brzaca bivalo je sve zaglušni je; struja je bila vrlo brza, vodeni vrtlozi su se razbijali o bokove čamca. SheffQrd se diže na vrhove prstiju da bi bolje vidio. Pred njim puče širok luk rijeke, a ispod njega uzavrela voda. U zapjenjenoj vodi tu i tamo bi provirile kreste po kojeg grebena. Bilo je strašno i pogledati, tim prije što je bučanje vode sve zaglušilo. Kad su se još više približili, Joe spretnim zahvatom vesla, što je služilo kao kormilo, upravi čamac u sredinu

117

vodenog praga. Barka poleti niz vodu, izvi se, časak zastane s uzdignutim pramcem, zatim se skladno spusti i poput strijele sleti do samog kraja brzaca; tu se odjednom propne; voda uz silno hučanje navali preko oniske strane čamca, sruči se na ceradu a zatim se, pobješnjela i kao razočarana, povuče. Malo-pomalo taj metež prođe, čamac se vrati u normalan položaj i blago zaplovi po nabujaloj vodi rijeke.U čamac se ipak sručilo dosta vode. Sheffordu se sada po prvi put pružila prilika da se upozna s poslom paljanja vode. — Bravo! ■— vikne Joe Lake koji ga je promatrao. — Nastavite samo tako i uzet ću vas za pomoćnika. Uostalom, ova je cerada sjajno poslužila i spasila gospođe od kupanja u hladnoj vodi.Kad je Shefford bio gotov sa svojim poslom oko paljanja vode, vrati se na pramac broda da vidi kako se žene sad osjećaju. Bile su problijedjele u liou, ali naizgled mirne. Bijahu se pokrile preko glave.— Strašne li lomi ja vine! — rekla je Fay.245Jedino je Lassiter bio nešto više potresen; otvoreno je ipriznao da mu se taj način putovanja nikako ne mili.— Bilo bi mi tisuća puta draže sastati se s onom prokletom bandom tamo gore — reče na kraju.Shefford je nastojao da ih umiri praveći se hladnokrvan iako to nije bio, a onda se vrati do Joea.Pola sata otprilike plovili su dosta mirno; pri tome su, doduše, prešli preko dva-tri praga nad kojima je, zahvaljujući spretnom fermljenju Joea, kojemu je pomagao Indijanac, čamac tek nešto malko poigravao. Čini se da je Nas Ta Bega bio isto tako dobar splavar kao što je bio i dobar pješak. Odjednom se začuje mukla tutnjava u daljini, koja je malo-pomalo bivala sve jača.— Eto ti ga na, još jedan slap, i to mnogo ozbiljniji — reče Joe. — Molim, budite na oprezu!Par minuta iza toga, dok je silna tutnjava sve zaglušila, čamac iznenada bude privučen u vir i nagne se; no u slkoro istom trenutku ponovo se ispravi i kao strijela jurne naprijed, Shefford pomoli glavu; pred njim iskrsnu ista slika kao i prvi put, to jest učini mu se da tu rijeka maglo završava; samo što se sada, na mjestu gdje se rijeka rušila, ispriječio red crnih i prijetećih grebena, koji kao da su zatvarali prilaz. Pobješnjela je voda navaljivala na čamac i pod njenim naletom cerada popusti na jednom mjestu. Shefford pogleda u Joea koji je, blijed i nijem, prionuo svom snogoim za veslo što je kao kormilo služilo. Nas Ta Bega je upravljao drugim veslom; kao obično bešćiutna lica.Odjednom barka o nešto grune, a onda poskoči. Joe okrene svoje kao krpa blijedo lice prema Sheffordu.— Prijatelju — poviče pokušavajući da stvari okrene na šalu — zapali smo u ono pravo, pa ako mi se i nije nakostriješila kosa, ipak je tako. Čamac je sada pod većim teretom, ine znam da li ćemo... Dosta, bit će kako se bogu svidi. U svakom slučaju, dobro bi bilo da skočite do djevojke. Ako već ima da se gine, da bar u zagrljaju poginete.Baš je bio prestao s vikom, koja se jedva i čula od silne buke slapa kadli čamac ponovo džipne; ovaj put je izgledalo da će se prevrnuti. Shefford posrćući246ode do pramca i taman je stigao k ženama, a novi ga udarac baci na koljena. On se prihvati za Fay i Jane; čas zatim mu ise učini da se brodica propela, okrenula oko sebe, a onda stala ludo valjati. Silna se voda sručila na nj; oslijepila ga i omamila. Još jedno stravično valjanje, pa skok od kojega kao da će na sve strane prsnuti, a onda se polako i nekako s više muke vraćala normalnoj plovidbi.Fay i Jane kao da su ostale bez svijesti. Shefford im otkrije glave i vidje kako ga djevojčine oči promatraju s izrazom užasa. U Janinu licu nije bilo kapi krvi; imala je zatvorene oči, načas ih otvori, a onda ih opet zatvori. Laissiter se laktovima odupro o koljena, a glavu zario u ruke; najzad se trže i nervozno prođe rukom kroz dugu bijelu kosu.— Fay, gotovo je... — otpoče Shefford nagnuvši se nad njih; ali ga uto trgne Joeova vika. Pojuri što je brže mogao; kad se našao na krmi opazi mormona sva modra i potpuno iscrpljena od napora.

118

— Brzo na paljanje vode! — poviče Joe.Brodica je stvarno do polovice bila puna vode te se zbog toga vrlo sporo kretala; postojala je opasnost da potone. Nas Ta Bega, sa svojom vječnom maskom ravnodušnosti na licu, kao da ga se smrt uopće ne tiče, ujednačenim pokretima crpio je vodu. Shefford mu stiže u pomoć, bacivši se grozničavo na posao.Poslije toga bjegunci pristaše uz obalu. Čim su izišli iz čamca onako iscrpljeni popadaše po još toplom pijesku. Spuštao se suton.Na brzinu su večerali, a zatim svi pozasipaše; spavali su kao zaklani. Noć je učas prošla; u zoru Shefford se prvi probudi, a onda probudi i druge iz dubokog sna u koji su, čini se, svi bili zapali, Poslije pola sata svi su bili na brodu rasporedivši se u njemu kao dan ranije.— Bogami nije ovo baš najugodnije — mrmljao je Lassiter.— Ne govorite loše o mom brodu, molim vas — otpovrne Joe. — Mislim da nas je spasio od velike nevolje.Na tom je dijelu rijeka bila nabujala i mutna, ali dosta mirna, stiješnjena između dvije stijenke. Čamac je ostavljao za sobom milju za miljom, skoro se uopće247ne ljuljajući. Poslije one gužve, virova, bučanja, pogibelji, ova mirna i jednolična plovidba, ova mirnoća koju ništa nije narušavalo djelovali su umirujuće na putnike ,čiji su živci bili dosta prodrmani. Žene ponovo zadrijemaše, a Shefford, ne znajući čega bi se prihvatio u tom trenutku, stajaše kraj njih i promatraše krajolik, što se uvijek isti, ali i različit u tonovima, pred njim mijenjao.Oko podneva, pošto je brod izbio iza oštra ugla, Sto ga je tvorila strma litica usjekavši se u rijeku, stijenke se odjednom raširiše. U daljini su se vidjele ogromne crvenkaste planine. Još milju dalje, rijeka je tekla u mračan i uski klanac iz kojeg je čak do putnika dopirao mukli štropot od kojega se Sheffordu stislo srce; strah ga uhvati od ponovnog susreta sa strašnim brzacima.Ali iznebuha Joe Lake ispusti veslo, digne ruke i gromovito se razdera: isto nako gromovito kao kad je opazio bjegunce na ulazu u kanjon Nonnezoshe Boco. Samo što je njegov krik .sad bio još pobjedonosniji. još divljiji. Čudno je to, ali bila je Fay, kojoj se pri tom obratio.— Mary! Mary! Dižite se, bogamu, i gledajte! Skela! Skela!Ponovo savije opaljena leđa nad veslom-kormilom i brodica lagano klisne prema lijevoj obali, gdje dugi red vrba i topola dočeka umorne putnike kao da im hoće poželjeti dobrodošlicu. Preko puta Shefford opazi veliki brod, nizak i širok, sličan njihovoj brodici samo većih razmjera, kako leži vezan za kameno pristanište.— Oh, gle čuda! — povika Lassiter. — Ako me ne varaju oči, čini mi se da tamo dolje vidim Indijanca s crvenim gunj em preko ramena. Naposljetku smo, izgleda, naišli na čeljad koja nema namjere da nas dočeka iz pušaka.— Da, da, Lassiteru, baš tako! — uzvrati Shefford sav izvan sebe od veselja: — Gledaj, Fay! Gledajte, Jane! Indijanci, kolibe, mustanzi... Gledajte tamo dolje u onu zelenu ravan! Spašeni smo!Čamac se polako bližio obali. Još se čulo strašno, potmulo bučanje rijeke koja je jurila u uski klanac, ali od buke više nisu morali strahovati.248XXWILLOW SPRINGSNi dva dana puta od rijeke, duž planine s nazublje-nim vrhovima, nazvane Echo Cliffs, nalazio se glavni Presbreyev dućan, malo četvorokuto zdanje iz crvenog kamena, smješteno u zelenoj ubavoj dolinici zvanoj Willow Springs zbog dva vrela što su izbijala iz jedne stijene nad kojom je svoju sjenu razastro šu-marak vrba.Sunce se približilo obzorju. Šarena pustinja — tako se naime zvao taj kraj — sva se prelijevala u blješta-vilu boja kad je Shefford sa svojim drugovima na konjima stigao u trgovčev dućan.Prizor što su ga zatekli nije imao one divljine svojstvene Kayenti i Crvenom jezeru. I tu je bilo kola i konja, bilo je Indijanaca, magaradi, ovaca, jagnjadi, bilo je osedlanih mustanga, pasa,

119

gomila namirnica, ali ni traga onom posebnom velebnom dojmu što ga na čovjeka ostavlja trgovište izgubljeno u pustinji.Mlađa žena ljepuškasta i dobroćudna lica stajala je na pragu dućana. Ona je prva opazila približavanje putnika. Presbrey je upravo vagao na kantaru košare 9 vunom; na ženino dozivanje polako se okrenuo kao da se čudi njenoj živosti, smatrajući možda da žena u tom pretjeruje. Ali se odmah iznenađeno trže, zamahne glavom kako bi natrag zabacio kosu što mu bijaše na oči pala, lice mu izgubi onaj nehajni izraz i razvuče se u širok osmijeh.249— Već je šest mjeseci što nisam vidio bijela čovjeka!— bilo je prvo čime je pozdravio putnike kad su se približili.Jedan sat poslije toga obrijavši se i obufeavsi u donekle pristojno odijelo, Shefford se promatrao u ogledalu i ne bez zadovoljstva ustanovi da sada izgleda sasma drugi čovjek. A kad je spazio Fay svu u bijelom, s nekim novim i neodređenim odsjevom u očima, u kojima više nije bilo nekadašnjih sjena, učini mu se da se svijet sasvim izmijenio; osjećao se u sedmom nebu.Već odavna Shefford nje okusio tako dobra 'ručka, a Fay nikada dosad. Obilat ručak i veselo raspoloženje podsjetiše Jane Withersteen na bankete što ih je sama priređivala i na njih bila jako ponosna. Iza toga je trebalo radoznalom trgovcu i njegovoj ljubaznoj ženici ispripovjediti prilično ćlugu pričus otpočinjući od onih vremena kada je Jane bila još bogata djevojka mormonka, pa sve dalje preko događaja u vezi s Dolinom iznenađenja do bijega kroz Nonnezoshe Boco i Veliki kanjon Kolorada. Svršilo je s pohvalama na račun plemenitog držanja jednog mormona i jednog izvanrednog Indijanca.• Presbrey je samo slušao uprijevši pažljivo svoje udubljene oči u pripovjedača i svako malo kimajući cekin javom glavom. Kad je Shefford najzad bio gotov, i kad prestadoše uzvici čuđenja, užasa i veselja koji su pratili pričanje, trgovac, kao čovjek vičan životu u pustinji, reče:— Sutra će nekoliko mojih kola krenuti za Flag-stafl Možete se u njima povesti. Mi ćemo vas otpratiti, moja žena i ja. Kola su dosta lagana i udobna. Za tri, najviše za četiri dana bit ćemo u Flagftaffu. Shef-forde, hoću da vidim vaše vjenčanje s Fay Lankin i da uživam pri tome!Ali Fay, Jane i Lassiter neobično se usprotiviše tom prijedlogu koji ih je odjednom prenosio u civiliziranu sredinu. Shefford se isprva čudio (neočekivanoj poteškoći, ali je shvato da je to protivljenje u stvari posljedica dugih godina provedenih u osamijenosti i primitivnom življenju.250Kad su se žene povukle, Shefford ostane da još razgovara s prijateljima. Iznebuha se Joe Lake diže protežući se.— Prijatelji — reče — priznat ću vam da mi je za danas dosta. Laku noć!Dok je išao prema sobi određenoj za nj, načas se zaustavi kraj Shefforđa i udari ga rukom po ramenu.— Vjerojatno se sutra ujutro nećemo više vidjeti Johne — on će. — Poslije tolikih oluja, najzad ste stigli u luku. Kad hladno o tome razmišljam, ni meni nije jasno kako vam je to uspjelo. Ali osim jednog Indijanca i jednog mormona, još vam je Netko u tome pomogao! Zbogom, prijatelju^! Budite dobar Mary, i... zbogom!Shefford srdačno stisne veliku ruku što se pružila prema njemu; u uzbuđenju mije u tom trenutku shvatio značenje njegovih riječi, niti se dosjetio da ga upita zašto se sutra više neće vidjeti.Poslije jednog sata otprilike prije no što će u krevet, Shefford se zaželi zraka te iziđe da malo pro-šeta i razmišlja. Možda je htio zahvaliti na milosrđu onom Nekom, kojem je Joe pripisivao njihov spas.Tek što se maknuo, odjednom se pred njim stvori Nas Ta Bega, koji mu se, šutljiv kao uvijek, približi i pored njega stane hodati. Sheffordovo srce prepuno zahvalnosti nije moglo da se izlije u riječi. Ali kad se, nakon izvjesnog vremena, spremao da uđe u kuću. Nas Ta Bega stane i pruži mu ruku.— Zbogom, Bi Nai! — reče neobično dubokim glasom, posluživši se engleskim i indijanskim riječima.

120

Shefford je vjerovao da se radi o uobičajenom večernjem pozdravu. Navajčevo lice, nejasno osvijetljeno sjajem zvijezda, bilo je nedokučivo. Mladić mu poželi dobru noć; pogledom ga je pratio dok nije nestao u vrbiku.Ali uijutro je razumio: Joe Lake i Nas Ta Bega otputovali su još prije zore.Taj nagli i neočekivani odlazak ražalosti Shefforda, a ipak mišljaše u sebi, što je drugo mogao kazati obojici? Joe Lake se vratio svom svakidašnjem životu, s osjećajem, možda, duboke ljubavi u svom srcu prema Fay, a Indijanac je nestao iz Sheffordova života naglo kao što je u nj uletio.251Shefforda je uvelike rastužio njihov odlazak. Pri tame je mislio kako je sudbina — koja ga je združila s plemenitim Indijancom i velikodušnim mormonom — od svakoga od njih tražila da se vrati u svoj životni krug.Willow Sprinigs • je toga jutra osvanuo radostan. Presbrev se smiješio i sav se uzbudio od pomisli da će putovati u društvu svojih prijatelja; njegova je žena bila vrlo ljubazna prema dvjema ženama koje njeno dobroćudno srce bijaše posve zavoljelo.Jane Withersteen je, gledajući kako se Fay, njena poćerka, blista od sreće, donekle proživljavala godine svoje mladosti. Opće raspoloženje najzad obuze i dušu starog revolveraša.Tako svi otputovaše ispunjeni nadom i u dobrom raspoloženju. Možda se srce Lassitera i Jane, ispunilo izvjesnom blagom tugom zbog oproštaja od pustinje u kojoj su proveli tolike godine, a koju su sada ostavljali da bi proživjeli životom civiliziranih ljudi radi kojega su kroz toliko stradanja morali proći.Putovali su preko zelenih livada s djetelinom,, kroz beskrajne nizove topola, ostavivši iza sebe gostoljubivu dolinu sa njezinim kolibama iz kojih se dimilo, s njenim Indijancima ogrnutim u skrletne gunj eve, i kroz pustinju krenuše prema zarud jelom istoku.EPILOGU okolici malog gradića u Illinoisu nalazila se farma okružena bogatim i prostranim pašnjacima. Iz bujnog zelenila livade, što se šarenila od cvijeća u svim bojama, stršio je krov drvećem upola skrivene male kuće, čiju je nekad crvenu boju vrijeme pretvorilo u crnu.Jednog majskog popodneva mala se grupica spuštala blagim pašnjacima.— Vidiš, Jane, uvijek sam tvrdio da ćemo ponovo vidjeti naše konje — govorio je Lassiter svojim- kao uvijek otegnutim naglaskom. No ruke su mu pri tome* lagano podrhtavale.— Oh, tko zna hoće li me prepoznati? — upita Jane Withersteen obrativši se krupnom i snažnom čovjeku što joj je hodao sa strane. Bio je to glavom sam Venters, njen nadglednik u ono davno vrijeme; nadglednik i prijatelj..— Prepoznati, Jane? Kladim se u to — btpovrne Venters veselo. — A ti Bess, sta ti misliš?Te riječi raspršiše sjenu što se bila raširila preko Bessina lijepa čela, otrgoše je od uspomena na tužnu i nezaboravnu prošlost.—■ Black Star će vas sigurno prepoznati — odgovori — Kadikad okreće gubicu na zapad i gleda kao da tamo vidi purpurne uhore Utaha i udiše miris divlje trave. Black Star nije nikad zaboravio. Night je, međutim, oglušio, a u posljednje vrijeme i pomalo gubi vid; sumnjam da će vas se još sjećati.§hefford i Fay su dolazili u izvjesnoj udaljenosti od ostalih i držali se pod ruku.253Konji su pasli na livadi. Crni kao sama noć, dugih griva i, mada već ostarjeli, bila je,, milina gledati njihove skladne oblike.— A ti, Fay, da li ih se ti sjećaš? — šapne Shefford.— Sjećam se jedino Black Stara — odgovori djevojka; glas joj je malko podrhtavao, — Koliko su me samo puta stavili na njegove sapi, kad sam bila dijeter... Čudno, ne čini mi se da su prošle tolike godine. Gledaj, mama Jane se približila konjima.Jane je stvarno, odvojivši se od grupice dosta nesigurna koraka, sad bila kraj ono dvoje konja. Tko da kaže, koliko je drage, ali u isti mah i bolne uspomene izazvao u njoj njen vlastiti glas kad je imenom zazvala nekadašnje svoje miljenike? Black Star diže lijepu glavu i pogleda dok je

121

Night i dalje mirno pasao. Jane ponovo zazove; ovaj put je njen glas drhtao. Black Star još više uspravi glavu i zanjišti. Primijeti Jane, zanjišti još jednom i približivši se, stavi joj gubicu na rame. Ona mu oko vrata ovije ruke, sakri lice u njegovu grivu i za jeca.— Bit će bolje da Jani više ne govorim o Wrang-leovoj pobjedi — gunđao je Lassiter više sam za sebe.— Reklo bi se da samo na onu li trku mislite — odgovori Venters smijući se.— Oh, Bern! — upade u tom trenutku Bess. — Budući da je Black Star prepoznao Jane, zar nije najbolje da joj ga vratimo? Bit će joj kao dio njene nekadašnje kuće.-— Ta ti ideja zlata vrijedi; ali ne zaboravi, Bess da će Jane ovdje naći drugo vrstu sreće.U tom se času Jane vraćala k njima vodeći sa sobom oba konja.— Prijatelji — reče — dragi moji prijatelji, ja sam sretna. Danas ćemo sahraniti sve moje jade, a od onog što je prošlo, sjećat ću se jedino svojih hrabrih jahača.Venters se zadovoljno smiješio.— A vi, Lassiteru, čega ćete se vi sjećati?Stari revolveraš pogleda Jane, zatim svoju naboranu ruku, a na kraju pogleda Fay. Oči mu izgubiše onaj njegov stalni izraz nehata; zaiskriše se:— Ja ću će sjećati kako sam nekoć srušio ogromnu kamenu gromadu....254— Sjajno, sjajno; možda to niste nikad ni požalili — ponovo prihvati Venters. — A vi, Fay, čega ćete se vi sjećati? A vi, Shefforde?— Što se mene tiče, sjećat ću se Doline iznenađenja — odgovori Fay sanjalačka izgleda,Shefford samo zaiklima glavom. Za njega je postojalo samo jedno sjećanje iz kojega nikad neće nestati slike divljeg kraja u kojem bijaše proživio, okomitih i visokih stijen'ki litica, uhora što su se u samo nebo zabadali svojim oštracima, 'kanjona i njihovih zlatom prelivenh kamenjara, mirišljavih u šutnju zavijenih dolina po kojima rastu cedrovi i sago ljiljani, zvjezdanih noći za kojih su se budile njegova ljubav i njegova vjera, velikog i samotnog Nonnezoshea, crvenog, mračnog, bučnog Kolorada, kratko rečeno, svega onoga što je postalo dijelom teškog, ali slavnog pothvata na 'kojemu je uspio otkriti blago ispod dugina luka.Kraj

-Ilij? o

122