Španjolska kolonizacija[uredi - уреди]

Kubu i njeno indijansko stanovništvo (Taíno, Ciboney i Guanahatabey) okupirali su Španjolci u prvoj

polovini XVI. vijeka. U narednih par desetljeća, domorodačko stanovništvo je praktički istrebljeno

ropskim radom i bolestima koje su na otok došle iz Europe. Da bi se održala radno intenzivna

privreda na plantažama šećerne trske, na Kubu je dovedeno na desetke tisuća afričkih robova

kroz XVII. i XVIII. vijek. Tokom XVIII. i XIX. vijeka bilo je više ustanaka protiv španjolske vlasti i borbi

za ravnopravnost crnačkog stanovništva. Ropstvo je službeno ukinuto 1886. godine, a nakon novog

ustanka 1895. godine i američke intervencije te španjolskog poraza u ratu sa Sjedinjenim

Državama(1898.), Španjolska se odrekla Kube.

Borba za nezavisnost[uredi - уреди]

Borba za nezavisnost kolonije počela je još 1868. godine. Borbe od 1868. do 1878. poznate su

kao Desetogodišnji ili Veliki rat (Guerra Larga), a od 1878. do 1879.kao Mali rat (Guerra Chiquita).

Godine 1895., kubanski nacionalni heroji José Martí, Máximo Gómez i Antonio Maceo su predvodili

200,000 Kubanaca u borbi protiv španjolskih kolonijalnih vlasti. Međutim, Španjolce je sa Kube

konačno protjerala tek intervencija Sjedinjenih Država u Španjolsko-američkom ratu 1898. godine.

Sjedinjene Države su okupirale otok i držale ga do formalnog proglašenja nezavisnosti 1902. godine,

nakon čega su i dalje zadržale svoju dominaciju na otoku. Takozvanim Plattovim amandmanom, koji

je važio do 1932., Sjedinjene Države su zadržale pravo da interveniraju na otoku u cilju zaštite svojih

nacionalnih interesa. Ostatak ovih posebnih vojnih prava Sjedinjene Države na Kubi je vojna baza

u zaljevu Guantánamo, koja od 2000. služi kao zatvor za zarobljenike iz rata uAfganistanu i Iraku.

Kubanska revolucija iz 1959. godine[uredi - уреди]

Che Guevara i Fidel Castro na fotografiji Alberta Korde iz 1961.godine.

Iako je 1902. godine formirana republika, demokracija nikada nije realizirana kao stabilan sustav. To

je 1952. godine dovelo do toga da bivši predsjednik Fulgencio Batista izvede državni udar i proglasi

sebe diktatorom. U jeku diktature, Fidel Castroje organizirao pobunjeničku vojsku, kojom se pokušao

suprotstaviti Batisti. Njegovi najbliži suradnici bili su Raúl Castro,Camilo Cienfuegos i Ernesto Che

Guevara. Castrov Movimiento 26 de Julio je preuzeo vlast na Kubi 1959. godine, nakon pobjede nad

Batistinim oružanim snagama. U vrijeme trijumfa revolucije, 75% kubanske zemlje je bilo u

vlasništvu stranaca (najviše državljana Sjedinjenih Američkih Država). Godine 1961., Kuba je

proglašena socijalističkom državom.

Nova revolucionarna vlada je izvršila zemljišne reforme i nacionalizirala većinu vlasništva stranih

kompanija, kao i domaćih bogataša. Rezultat toga je bio pogoršanje odnosa sa Sjedinjenim

Državama. Castro se isprva nije deklarirao kao komunist, ali su ga snažne veze sa Sovjetskim

Savezom kasnije privoljele da na taj način organizira vlast, po ugledu na Sovjetski Savez. Nova

vlada je započela reforme kakve je Castro i obećao. Zdravstvo i školstvo su postali besplatni za sve

građane Kube.

Nekoliko narednih desetljeća, Kuba je dobijala značajnu pomoć Sovjetskog Saveza, najviše preko

razmjene šećera za naftu, koju je Kuba dalje plasirala na svjetsko tržište. U to vrijeme, Kuba je

podržavala komunističke pokrete u Latinskoj Americi (Nikaragva, Salvador, Gvatemala i Čile) i Africi

(Angola, Mozambik, Etiopija). Ova je podrška išla do tih razmjera da je Kuba samo u Angoli imala

50.,000 raspoređenih vojnika, koji su sudjelovali u ondašnjem građanskom ratu.