4 živovrelo - Naslovna · 2013-04-10 · Ponajprije, nebo je »područje«, nazovimo ga zasada tako, ko-je je čovjeku nedostižno, ono je izvan čovjekova dosega i isku-stva. Ono

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn4

…i uzašao na nebesaod 14. travnja do 11. svibnja 2013.

2013

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

2013 4God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević Mikić

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Uzašašće i uzdignuće

naša tema: …i uzašao na nebesa 2 »Uzašao na nebesa i sjedi o desnu Oca«,

A. Crnčević

»Krist će opet (odonud) doći – u slavi – suditi žive i mrtve«, I. Šaško

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

A. Crnčević, Ž. Tanjić, I. Raguž, S. Slišković, A. Vučković

Treća vazmena nedjelja

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

u duhu i istini 36 Otajstva svjetla

Molitva krunice s razmišljanjima uz Godinu vjere

trenutak: pisma čitatelja 40 Tko je »animator« liturgijskoga slavlja?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Uzašašće Gospodinovo; Sakramentar iz St. Gallena, Stiftsbibliothek, (Cod. Sang. 340), druga pol. 11. st.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 4–2013

EUzašašće i uzdignuće

Evanđelje, radosna vijest o Kristovu utjelovljenju i njegovu ot-kupiteljskom djelu, kao zadnji događaj opisuje Isusovo uza-šašće u nebo. No, time njegovo otkupiteljsko djelo nije dovr-

šeno. Evanđelist Marko dodaje znakovitu rečenicu koja zaključuje njegov spis: »Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše (synergoũntos) i utvrđivaše riječ popratnim znakovi-ma.« (Mk 16, 20) Gospodinov uzlazak u slavu, u nebesa, nije na-puštanje svijeta i ljudske egzistencije. Njegovo spasenjsko dje-lo (érgon) sada zadobiva novi predznak; Krist postaje suradnikom (synergoũntes) spasenjskih djela koja su povjerena Crkvi. Nebo je slika Božjega svijeta, Božje slave, bivanja u Bogu, pa se može reći da Krist svojom »sinergičom prisutnošću« zemlju čini ozračjem neba. Kristovo uzašašće u nebo, s desne Ocu, govori dakle o trajnoj brizi kršćana da zemlja bude preobražena u nebo, u dom Kristove vidlji-ve prisutnosti.

Tu se duhovnost uzašašća živi u prihvaćanju poslanja koje se vjernicima povjerava. Pitanje »Što stojite i gledate u nebo?« (Dj 1, 11) stoji pred svim vjernicima kao opomena koja bistri njihovu vjeru ot-krivajući da duhovnost uzašašća nije u »stajanju i gledanju« nego u pokretu: »Pođite po svem svijetu…« Biti zagledan u nebo znači ži-vjeti i djelovati težeći »za onim što je gore« gdje Krist sjedi zdesna Bogu (usp. Kol 3, 3), pa tako vjernički život, trajno otvoren Božjemu djelovanju, postaje očitovanjem blizine Neba na zemlji. Sav taj po-kret koji se povjerava vjernicima, vodi prema konačnoj gesti otku-pljenja, prema uzdignuću u Očevu slavu jer svi koji su s Kristom po krštenju suukopani u njegovu smrt i po vjeri suuskrsnuli u novi ži-vot, bit će zajedno s njim suuzdignuti i suposjednuti zdesna istomu Ocu nebeskom, u njegovoj slavi. Slika neba kao prebivališta Božje slave izriče njegovu neranjivu transcendentnost, ali istovremeno go-vori i o njegovoj sveprisutnosti i bliskosti. Kao što je nebo, premda nadvisuje zemlju, uvijek u odnosu s njom, nadkriljujući i štiteći ju, tako i Bog stoji naspram čovjeka, trajno prisutan svojom slavom ko-ja preobražava sav život i sav svijet.

U godini vjere korisno je zaustaviti se pred velikom istinom o Božjoj transcendentnosti, o otajstvu Božje slave, o dolasku u kojemu Krista iščekujemo kao sudca, o obećanom daru potpune uronjeno-sti u božanski život, u vječnost, o otajstvu trajne preobrazbe zemlje Nebom… Je li naša vjera dovoljno zrela da bi mogla govoriti o Nebu?

Urednik

NAŠA TEMA

2

…i uzašao na nebesa

U»Uzašao na nebesa i sjedi o desnu Oca«O nebeskoj dimenziji zemlje i o vječnosti u vremenu

Ante Crnčević

U kršćanskoj predaji ne-besa su postala sinonim

za Boga i za božanski život. Po Kristovu djelu

otkupljenja, koje seže od utjelovljenskoga silaska s neba do tjelesnoga uzdi-gnuća u nebesa, »nebo«

nije više neka daleka i nedostižna stvarnost, već svijet koji pripada Bogu i

koji je preobražen Božjom spasenjskom prisutnošću. No, ne smije se zaboraviti ni misao o Božjoj neobu-hvatnosti jer njega ništa,

pa ni »nebesa nad nebesi-ma ne mogu obuhvatiti«.

Božje nebesko prebivalište najprije dočarava njegovu

neranjivu transcenden-tnost, ali ono, kao i svepri-sutnost neba oko čovjeka, isto toliko znači i njegovu

sasvim blisku prisutnost.

U susretu s Marijom Magdalenom, kako zapisuje evanđelist Ivan (20, 17), uskrsli Gospodin objavljuje istinu o zbilji novo-ga života: »Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu

vašemu, k Bogu svome i Bogu vašemu.« U tim riječima razaznajemo da sâmo uskrsnuće, posvjedočeno očitovanjima pobožnim ženama na grobu te kasnije učenicima, nije dovršetak Kristova puta i njego-va poslanja koje mu je Otac povjerio. Uzašašće se predstavlja kao no-vi korak, kao događaj konačnoga prjelaska u Očevu slavu. Apostolski simbol vjere ispovijeda da je Krist poslije uskrsnuća »uzašao na ne-besa« (ascendit ad caelos), a Nicejsko-carigradsko vjerovanje izriče: »i uzašao na nebo« (et ascendit in caelum). Ta istina otvara niz pita-nja: što znači sâmo uzašašće, što je to »nebo« kamo je Krist uzašao, kako tumačiti Kristovu zbilju od uskrsnuća do uzašašća, što znači da Krist po uzašašću sjedi o desnu Ocu…

Svijet i neboU govoru o Uzašašću prvo što se nameće vjerničkomu razmišljanju jest pitanje kako razumjeti govor o zbilji koja je »negdje iznad«, go-re, povrh ovoga svijeta. Troslojna slika svijeta, u kojemu bi stvarnost zemlje bila uporišna i središnja točka, nije održiva. Zato je u razumi-jevanju Isusova silaska nad pakao, »u podzemlje« (ad inferos) i nje-gova uzlaska u nebo (in caelum), potrebno otkloniti svaku primisao o doslovnom čitanju izričaja u Simbolu vjere kao i zamisao o nekom kozmografskom smještanju Isusa u zasebnu prostornu stvarnost, odijeljenu od ovoga svijeta. Nije moguće zanijekati, niti je potrebno nijekati, da je u izricanju Kristova otajstva kršćanska misao posegnu-la za »predodžbom« koju je nudila antička slika svijeta, ali je istovre-meno potrebno naglasiti da u kršćanskomu govoru ne smijemo osta-ti na toj slici. Potrebno je otkriti istinu koja je izrečena slikom.

Novozavjetni govor o Isusovu uzašašću govori o nebu i oblaku. »Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.« (Lk 24, 50-51; usp. Mk 24, 19) U Djelima apostolskim opis je širi i izravniji: »Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka sta-doše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: ‘Galilejci, što stojite i gleda-te u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.’«

3

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134U razmišljanju nad tim događajem nije moguće izbjeći sli-

ku neba i oblaka. Naprotiv, potrebno je pozabaviti se tom sli-kom, oblikovanom unutar semitskoga i biblijskoga svijeta, kako bismo kroz nju proniknuli u istinu vjere.

Nebo, kao »prostor« koji je dio svemira, pripada Bogu, po-dručju Božjega djelovanja, jer On je »stvorio nebo i zemlju« (Post 1, 1; usp. 2, 4). No, nebo je područje koje je bitno druk-čije od zbilje koja je određena zemljom i bivovanjem na zemlji. Ponajprije, nebo je »područje«, nazovimo ga zasada tako, ko-je je čovjeku nedostižno, ono je izvan čovjekova dosega i isku-stva. Ono je »gore«, iznad čovjeka, iznad njegovih moći, iskusta-va i spoznaja. Lako je razumjeti da se u takvomu poimanju nebo razumijeva kao mjesto gdje pribiva Bog, kao prijestolje Sveviš-njega, Onoga koji je iznad svega. Nebesa postaju sinonim za Bo-ga i za božanski život. No, ne smije se zaboraviti ni misao o Bož-joj neobuhvatnosti jer njega ništa, pa ni »nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti« (1Kr 8, 27). »Božje nebesko prebivalište si-gurno najprije dočarava njegovu neranjivu transcendentnost, ali ono, kao i sveprisutnost neba oko čovjeka, isto toliko znači i nje-govu sasvim blisku prisutnost.« (X. Léon-Dufour) Biblijske slike istovremeno dočaravaju Božju nedostupnost i njegovu bliskost, kao što su slike ljestava iz Jakovljeva sna u Betelu, koje stoje na zemlji, a vrhom dopiru do neba (usp. Post 28, 12).

Rasvjetljenju značenja riječi »nebo« u biblijskom svijetu mo-gu, zacijelo, pomoći i razjašnjenja vezana uz značenjski paralelne pojmove, kao što su gore, iznad i slični pojmovi. Unatoč njihovu značenju vezanu uz prostorna određenja, govorna uporaba po-znaje i druga značenja. Govorom u kojemu se za nekoga kaže da je »gore« ili da na druge gleda »odozgor«, ili pak reći da ima »ši-rok pogled« (ili »uzak«, ovdje je sasvim svejedno), zacijelo se ne misli na mjesto ili prostorno pozicioniranje nego na način življe-nja te na odnose koji ondje vladaju. Tako i u govoru o Bogu koji je na nebesima ne misli se na Božje prebivalište negdje iznad, a time i daleko od svijeta, nego na način kojim Bog živi. On živi tako da nadilazi svijet ne napuštajući ga, nego obuhvaćajući ga.

Božje obećanje spasenja, naviještenog po prorocima, pred-stavlja se kao otvaranje nebesa. Otajstvo utjelovljena i očitovanja Sina Božjega smješta se u sliku otvorenih nebesa (usp. Mt 3, 16; Mk 1, 10) Stoga i pojam nebesa u Isusovim besjedama nikada ne označava neku zasebnu stvarnost, neovisnu o Bogu. Govor o kraljevstvu nebeskom, o nagradi koja nam je pripravljena na ne-besima, o blagu koje treba sabirati na nebu, uvijek je vezan uz misao o Ocu nebeskom i o životu u zajedništvu s njim. Može se reći da je u novozavjet-nome rječniku nebo očinska nevidljiva i pažljiva prisutnost koja zakriljuje svijet (X. Léon-Dufour). Nebesa nisu, dakle, neka daleka i nedostižna stvar-nost, već svijet koji pripada Bogu i koji je preobražen Božjom spasenjskom prisutnošću. Krist je onaj koji »prodrije kroz nebesa« (Heb 4, 14). Njegovo

Božje obećanje spasenja u Starome zavjetu predstavljeno je kao otvaranje nebesa.

Maurice Morel: Prorok i njegov anđeo, studija za vitraj.

NAŠA TEMA

4


uzašašće na nebo, po dovršetku djela koje mu je povjerio Otac, promatra se u poveznici s njegovim silaskom na zemlju jer »nitko nije uzišao na nebo, osim Sina Čovječjega koji je s neba sišao« (Iv 3, 13). »Ono ‘uzađe’ – što dru-go znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju? Koji siđe, isti je onaj ko-ji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni.« (Ef 4, 9-10)

Razmatranje o Kristovu uzašašću ne može zaobići ni njegov silazak nad pakao (descendit ad inferos). Ondje, u iskustvu smrti, u boravištu smrti, među onima koji su po umiranju bili predani vječnoj smrti i zaboravu, zbi-va se zadnja postaja njegova »silaska«. Ta »dubina« silaska »u podzemlje« daje razumjeti uzvišenost Uzašašća. Nasuprot silasku ad inferos stoji uzla-zak ad caelos. Dovođenjem u svezu tih kretnji vazmenoga otajstva biva lak-še razumjeti zašto apostolski simbol rabi pluralni oblik »nebesa« (ad ca-elos). Nebesa je lakše razumjeti kao život u Božjoj slavi, kao uronjenost u njegovu vječnost, imamo li u vidu da uzašašće kreće ex inferis, »iz podze-mlja«, od mjesta koje je lišeno dodira Božje ljubavi. Zato se dinamika vaz-menoga otajstva ponajbolje iščitava u suprotstavljenosti glagola descendit i ascendit, sašao i uzašao.

Biti »u Kristu«, biti »s Kristom«, znači biti novo stvorenje, biti jedno s Ocem, živjeti ne-beskim životom, životom koji je preobražen Bogom i njegovim spasenjem. Budućnost, neodvojiva od Božje pobjede nad grijehom i njegove spasenjske preobrazbe svega, po sje-dinjenju neba sa zemljom, smješta se u sli-ku nebesa, u okrilje Božje vladavine: »Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobli-čiti ga tijelu svomu slavnomu.« (Fil 3, 20-21)

Kristovo je tijelo proslavljeno već samim događajem uskrsnuća. To pokazuju događa-ji očitovanja Uskrsloga učenicima: on im se ukazuje, razgovara s njima, poučava ih, bla-guje s njima i prati ih na putu, ali ga ne prepo-znaju po obličju tijela, po boji glasa, po sjeća-nju na njegov lik. Prepoznaju ga po gestama koje u njima uspostavljaju odnos vjere. Ipak, kroz razdoblje četrdesetdnevnoga očitova-nja učenicima (usp. Dj 10, 41) »njegova sla-va ostaje zastrta pod prilikom obična čovješ-tva« (KKC, 659), a zadnje očitovanje završava se uzdignućem u Božju slavu, simboliziranu nebom i oblakom (usp. Lk 24, 51; Dj 1, 9). Pu-nina njegove proslave jest u uzdignuću i pro-slavi njegova tijela. Oblak koji prihvaća Krista kod događaja uzašašća nedvojbeno podsjeća

I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i bî uznesen na nebo.

Reljef u bjelokosti;motiv na okovu

evanđelistara.

5

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134na prethodne slike objavljenja Božje slave: na oblak iz događaja utjelovlje-nja kad je Djevica bila osjenjena Duhom Svetim (usp. Lk 1, 35), te na oblak iz događaja preobraženja kada se Krist pred očima učenika očitovao u slavi (usp. Mt 17, 1-8). Vrijedno je zamijetiti da je i eshatološki pojavak Sina čo-vječjega u svoj njegovoj slavi predstavljen kao pojavak »na oblacima« (usp. Mt 24, 30; 26, 64). Uzašašće stoga valja razumjeti kao konačnu proslavu Si-na Čovječjega, odnosno kao dovršetak vazmenoga otajstva.

Kristov uzlazak na nebo rasvjetljava čovjekov pogled prema drugoj stra-ni ljudske egzistencije, prema bivovanju koje nadvisuje ovu poznatu nam egzistenciju. Ta »druga strana« koja stoji onkraj smrti, u dvjema čovjeko-vim mogućnostima, prepuštenima njegovoj slobodi: u proslavi kod Boga ili u propasti koja je odsutnost Boga. Te dvije mogućnosti izriču se dvjema oprječnim slikama: nebesa i ponor; raj i pakao. Ponor ili pakao predstav-ljeni su kao život u zatvorenosti pred Božjim darom, život u kojemu čovjek shvaća sebe samodostatnim, život u kojemu čovjek sâm želi stvarati, život koji odbija svaki dar koji bi ga nadvisivao. Nasuprot tomu, raj je život u otvorenosti Bogu i njegovu daru. Nebo ne može biti plod čovjekove stvara-teljske moći, nego samo dar koji se prima, pa je čovjeku ta budućnost »za-tvorena« sve dok sâm ostaje zatvoren pred Bogom i njegovim darom.

Oslanjajući se na te misli, možemo jasnije reći da u izričajima kršćan-skoga vjerovanja nebo nije neko »izvansvjetsko mjesto« ili neka »metafi-zička oblast«, nego ga promatramo kroz otajstvo Božjega djela otkupljenja. Stvarnost koju nazivao nebom »nastaje u prvom redu sjedinjenjem Boga i čovjeka. Nebo treba definirati kao susret ovih dvaju bića; taj susret između Boga i čovjeka definitivno se zbio u Kristu kad je nadrastao bios, prošavši kroz smrt u novi život.« (J. Ratzinger)

Ove su naznake veoma važne i za razumijevanje pojma vječnosti, neri-jetko vezanoga uz značenja riječi nebo. Kao što se nebo poimalo kao plašt nad svijetom, tako se i vječnost razumijevala u zamišljaju nepromjenjivo-sti, u svojoj »statičnosti«, a to znači u nedodirnutosti s vremenom. U nju bi se, kažu antička vjerovanja, stupilo tek kad se ljudsko biće oslobodi vreme-na. Vječnost je, međutim, u potpunoj bliskosti s vremenom, ona se očituje kao »stvaralačka moć svega vremena, moć koja vrijeme što otječe obuhva-ća u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti omogućujući mu tako postojanje« (J. Ratzinger). Krist je svojim utjelovljenjem i uvremenjenjem omogućio istin-sku prožetost vremena vječnošću. Vrijeme je pronašlo ne samo svoj uvir u vječnost, nego i svekoliki tijek vremena trajno dotiče vječnost. Bog nije, da-kle, »sužanj vječnosti«: u Isusu Kristu Bog dotiče čovjeka u vremenu, u svo-me Sinu on »pronalazi vrijeme« za svijet i za čovjeka; štoviše, Sin je »jedino i izvorno mjesto gdje Bog ima svoje vrijeme za svijet« (H. U. von Balthasar). Kao što u Kristovu silasku na zemlju i uzašašću na nebesa nebo nastanjuje zemlju, tako i vječnost ispunja vrijeme, dajući mu smisao i ljepotu koji do-laze od Boga. I kao što Krist silaskom na zemlju nije napustio »nebesa«, ta-ko ni uzašašćem na nebo nije napustio zemlju i ljude. Silazak i uzlazak valja gledati kao povezane geste jedinstvenoga otkupiteljskoga događaja, koji ni-je ‘obilježio’ samo trenutak u povijesti nego je Božjom vječnošću preobra-zio čitavu povijest.

NAŠA TEMA

6


Sjedi s desne OcuU istom članku vjere kojim ispovijedamo da je Krist uzašao »na nebesa« ili »na nebo« susrećemo se i s istinom koja nam priopćava da on »sjedi o de-snu Boga Oca svemogućega« (sedet ad dexteram Dei Patris omnipotentis, kako kaže Apostolsko vjerovanje), odnosno da »sjedi s desne Ocu« (sedet ad dexteram Patris, kako izriče Nicejsko-carigradski simbol vjere). Tim je riječima izrečena Kristova proslava kod Oca, odnosno početak njegova me-sijanskoga Kraljevstva. Slava koja mu pripada »tim mjestom« konačna je pobjeda nad zlom i nad smrću. Zato je uzašašće neodvojivo od proslave u zajedništvu s nebeskim Ocem. Krist nije uzašao »negdje« u nebesa, u me-tafizičko ‘ozračje’ izvan svijeta, »u oblake« koje katkad gledamo kao znak nestvarnosti i nepostojanosti, nego je uzdignut u Očevu slavu, u zbilju koja se ne da predočiti doli slikama koje samo »posuđujemo« iz našega zemalj-skoga iskustva. Zbilju Očeve slave nastojimo razumjeti i u izričaju koji ka-že da je Krist »s desne« Ocu te u izričaju kojim se ispovijeda da Krist on-dje »sjedi«.

U razumijevanje izričaja »s desne Bogu« može nas uvesti Psalam 110 koji započinje riječima: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne podložim dušmane za podnožje tvojim nogama!’« Psalmist prenosi Jahvine riječi upravljene vladaru na dan kada preuzima kraljevsku službu, na dan »ustoličenja zdesna Bogu«, tj. uz Kovčeg Saveza u jeruza-lemskome hramu. Za starozavjetnog je vjernika zavjetni kovčeg bio mjesto koje je bilo promatrano kao trajno prebivalište Božje slave, pa je ustoliče-nje kralja »zdesne Kovčegu« bilo s razlogom gledano kao njegov ulazak u božansku slavu i kao primanje božanske snage. Iz istog je razloga svečano primanje kraljevske službe u Hramu bilo slavljeno kao kraljevo »božansko rođenje«. U duhu te tradicije sâm će Krist, doveden pred Velikoga svećeni-ka i sinedrij, s osloncem na riječi ovoga Psalma izreći njihov dublji smisao: »Gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima ne-beskim.« (Mk 14, 62)

Biti s desna kralju ili vladaru ili sjediti s desne njegovu prijestolju zna-čilo je biti na povlaštenomu mjestu, odnosno biti dionikom kraljevske časti i dostojanstva. Izričaj vjere o Kristu koji sjedi s desne Ocu nebeskomu ot-kriva da je Krist nositelj Očeve božanske moći i slave. Apostol Pavao istinu o Kristovu vazmenome otajstvu proširuje i na ovo djelo proslave pojašnja-vajući da je Bog, »Otac Slave«, bogatstvo svoje slave pokazao u Kristu »kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhov-ništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1, 20-23)

Kristovo uzašašće na nebo potrebno je također pojašnjenja o uzdignu-ću i proslavi tijela. Izričaj »sjedi s desne Ocu« upravo to potvrđuje, otkla-njajući gnostičku misao o Kristovu uskrsnuću i uzašašću kao oslobođenju od tijela i od svega materijalnoga te o ulasku u izvorno i čisto stanje duha koje je vlastito Bogu. »Pod desnom Očevom razumijevamo slavu i čast bo-žanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao

7

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134

Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo na-kon što se utjelovio i njegovo tijelo bi proslavljeno.« (Sv. Ivan Damaščan-ski, De fide ortodoxa, 4, 2, 2; usp. KKC, 663). Unatoč naglašavanju da Krist sjedi tjelesno zdesna Ocu, čuva-jući tako cjelovitost istine o Kristovu bogočovještvu, isti pisac ima potrebu pojasniti da strana s desne Božje ne može biti gledana kao neko mjesto, nego kao slava i čast vječnoga Boga.

Crkva, naviještajući Kristovo evan-đelje i svjedočeći dar spasenja, trajno usmjerava vjernike na susret s Kri-stom o njegovu dolasku, kako bismo bili dostojni stati »njemu s desne«. Zanimljivo je, stoga, zamijetiti da tu sliku susrećemo već u prvoj molitvi Crkve u liturgijskoj godini, u Zbornoj molitvi Prve nedjelje došašća: »Sve-mogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristom dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo u susret pravednim ži-votom te nas, kada dođe, postavi sebi s desne i u uvede u kraljevstvo nebe-sko.« Latinski je izvornik još izričitiji u naglašavanju neodvojivosti Kristove desne od njega samoga jer govori o pro-buđenom vjerničkome htijenju (voluntas) da budemo pridruženi njemu s de-sna (eius dexterae sociati).

U liturgijskom slavlju Crkva zaziva Gospodina da nad svoje vjernike pruži desnicu svoje slave i moći (dexteram tuae maiestatis extende, Moli-tva nad narodom 23); njegova je desnica nositeljica potpore (populus fide-lis dextera tua sublevatus, Molitva nad narodom 26), zaštite (ad prote-gendum nos dexteram tuae maiestatis extende, Zborna molitva u subotu nakon Pepelnice) i pomoći (familiam tuam… dextera tua perpetuo cir-cumdet auxilio, Zborna molitva u utorak V. vazmenoga tjedna). Kristovo mjesto zdesna Ocu nije samo udioništvo u Božjoj slavi, nego i mjesto gdje Krist nastavlja vršiti djelo otkupljenja. Tako u tropiranome pokliku Kyrie, eleison na početku slavlja euharistije molimo: »Gospodine, koji sjediš zde-sna Ocu da nas zagovaraš (qui ad déxteram Patris sedes, ad interpellán-dum pro nobis), smiluj nam se.«

No, vrijedno je vidjeti da je Božja desnica također nositeljica i djelite-ljica Božjega Duha. U molitvi ženidbenoga blagoslova nad mladencima (obrazac B) slušamo riječi: »Gospodine, pruži svoju desnicu nad ove svo-je sluge i izlij snagu Duha Svetoga u njihova srca (Super hos famulos tuos dexteram tuam, quaesumus, propitiatus extende et in eorum corda Spiri-tus Sancti virtutem effunde).

Mogućnost gledanja Uskrsloga nakon njegova uskrsnuća i njegovo uzašašće k Ocu otkrivaju razliku između slave Krista uskrsloga i slave Krista uzvišenoga o desnu Ocu.

Speculum humanae salvationis, Cod. Karlsruhe 3378, sredina 14. st.

NAŠA TEMA

8


Kristovo uzdignuće Ocu zdesna pripravlja mjesto svima onima koji se otvaraju njegovu otkupiteljskom djelu. Njegovim je uzašašćem mjesto Ocu zdesne pripravljeno svim otkupljenicima. Za stolom posljednje večere Isus hrabri apostole riječima: »U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da ne-ma, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.« (Iv 14, 2-3) Krist je prvi consedens Ocu zdesne kako bi svi ondje, po njemu i zajedno s njim, našli mjesto. Zato, slaveći otajstvo uzašašća Crkva moli: »uzdigni i nas k tvorcu našega spasenja, koji prvi sjedi tebi zdesna« (erige nos ad consedentem in dextera tua nostrae salutis auctorem, Zborna u pe-tak VI. vazmenog tjedna).

U duhu ovih riječi i slike o pripravljenom mjestu zgodno je iščitavati eu-hologiju pokojničkoga slavlja. U popričesnoj molitvi za preminuloga bisku-pa Crkva moli da on, koji je na zemlji vršio službu Kristova poslanika, za-sjedne zajedno s njime na nebesima (consedere facias in caelestibus cum ipso). Glagol consedere, »sjediti zajedno«, naslanja se na Pavlovu misao o udioništvu u Kristovu Vazmu: svi koji su s Kristom suukopani u krštenju i s njime suuskrsli, po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (usp. Kol 2, 12), s njime će biti i suposjednuti zdesna Bogu, u njegovoj slavi.

Vjera u Kristovo uzašašće i njegovu proslavu slavom Očevom nalazi ‘opravdanje’ i razjašnjenje u vjeri u osobnu proslavu u Bogu svakoga čovje-ka koji se u slobodi povjerava Božjemu spasenjskomu djelu. Uzašašće ni-

je tek ‘povratak’ Krista u Božju slavu. Kao što njegov silazak nije moguće razumjeti i u vjeri prihvatiti bez pre-poznavanja toga događaja kao spa-senjskoga djela spram čovjeka, ta-ko ni uzašašće ne može biti odvojeno od spasenjske poveznice s čovjekom. U posljednjim poukama učenicima, prije svoje muke, Isus pokazuje smi-sao svoga uzašašća: »Kažem vam isti-nu: bolje je za vas da ja odem jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.« (Iv 16, 7) Uzašašće je početak novoga načina Kristove prisutnosti i spasenj-skoga djelovanja u svijetu. Taj novi vi-dik prepoznajemo kao duhovan, sim-bolički, sakramentalan…

Vjerničko življenje neba i željeno »kripto-kršćanstvo«Kako danas prihvatiti i jasno izreći vjeru u Kristovo uzašašće »u nebo«, u njegovu proslavu u nebu, kod Oca nebeskoga, kako razumjeti istinu vje-

Svi koji su po krštenju s njim suukopani u

njegovu smrt i po vjeri suuskrsnuli, postali su

dionici njegove slave u nebesima.

Sakramentar Karla II. Ćelavoga, oko 870.

9

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134re u njegov ponovni dolazak u slavi, kako prihvatiti istinu o vlastitoj pro-slavi u Bogu…? Sva ta pitanja za mnoge vjernike nerijetko ostaju na rubu njihova vjerničkoga zanimanja. Vjernici se radije pitaju o mogućnosti i na-činima susreta Boga u svakodnevici, o načinima njegove objave, njegovo-ga očitovanja i govora u vremenu, u konkretnim životnim prilikama. Go-vor o Božjoj slavi i o proslavi u Bogu za mnoge ostaje nedohvatljiv jer se svu istinu o Bogu pokušava gledati i razumijevati iz uskoga ovovremenskoga i ovozemaljskoga iskustva. Eshatološka pitanja olako se otklanja iz vjernič-koga razmišljanja, prepuštajući ih nekomu dalekom i konačnom događaju. No, kršćanska eshatologija ne razmatra samo događaje dovršetka povije-sti i vremena. Eshatologija je, može se reći, »perspektiva« cijele teologi-je i vjerničkoga promišljanja sveukupne zbilje stvorenoga. »Kršćanstvo je eshatologija od početka do kraja, a ne samo u svome posljednjem dijelu« (J. Moltmann). Ako se u posljednjim događajima (eshata) nalazi i otkriva smisao svega postojanja, onda misao o eshatologiji nastoji taj smisao pre-poznati i čuvati kroz sveukupni tijek vremena i kroz sva pitanja koja zaoku-pljaju vjerničku misao.

Vjera koja prihvaća dovršetak svega u Bogu i stanovito neznanje o tome dovršetku, mora nužno prihvatiti i sasvim izvjesni nemir mišljenja, o čemu su posebno govorili sv. Augustin i sv. Toma. Vjera uvijek ostavlja prostor tragajućem istraživanju, savjetovanju sa samim sobom, tražećemu promi-šljanju, mislenoj težnji za nečim što još nije u potpunosti nađeno (J. Pie-per). Taj nemir mišljenja (cogitatio) nije jednak sumnji; naprotiv u nemiru mišljenja vjernik se povjerava vjeri koja raste i rastom rasvjetljava i znanje i neznanje. Prihvaćanje »neba« kao nove stvarnosti koja nam je u Kristu da-rovana i u koju trajno uranjamo po vjeri i po slavljima Kristova otajstva, ru-ši »sigurnost zemlje« za koju bismo se kao stvorenja htjeli vezati. Kao što nebo obgrljuje zemlju, tako i vjera u proslavljenost na nebesima rasvjetlja-va i »osjenjuje« sav život i sva pitanja koja čovjeku nameće život na zemlji.

Pozvanost na trajnu težnju za onim što je gore, za nebeskim, znači ta-kođer prihvaćanje istine da je naš život »skriven s Kristom u Bogu« (Kol 3, 3). Stoga sveukupno vjernikovo življenje izvire iz te »skrivenosti«, njome se usmjerava i hrani, a otkrivanje njezine ljepote i smisla postaje zadaćom svakoga vjernika. Život koji se »skriva (kékryptai) s Kristom u Bogu« ot-kriva onaj željeni oblik kripto-kršćanstva, koji se najprije pronalazi u Bo-gu, s Kristom raspetim i uskrslim, da bi se potom jasno i neustrašivo mo-gao predstaviti svijetu. Iz te »skrivenosti« proizlazi jasnoća vjere, u mjeri koja je potrebna za život u svijetu, ali i snaga koja se daje za zalaganje oko naviještanja evanđelja i preobrazbe svijeta. Kao što je za vjeru pogubno jed-nostrano »skrivanje u Bogu«, opravdavano duhovnim zadovoljstvom i vo-đeno strahom od izlaska u svijet – a to bi bio onaj neželjeni oblik kriptokr-šćanstva – jednako je za vjeru opasno ono bezuvjetno »guranje u svijet«, neovisno je li riječ o traženju mjesta u središtima moći ili na periferijama društva, ako taj susret sa svijetom nije prethodno oblikovan i usmjeren skrivenošću Crkve i pojedinaca s Kristom u Bogu. Nebo uvijek pronalazi prostor u čovjekovoj egzistenciji, u njegovu vremenu, kako bi se u konačni-ci sav čovjek pronašao »na nebesima«, s Kristom u Očevoj slavi.

NAŠA TEMA

10


S»Krist će opet (odonud) doći – u slavi – suditi žive i mrtve«

Ivan Šaško

Svaki se čovjek na kraju svoga zemalj-

skoga života susreće s konačnim sudom

(partikularnim, pojedi-načnim sudom), a na

kraju povijesti događa se sud u odnosu na

cjelinu ljudskoga roda (univerzalni, sveopći sud). I u jednome i u

drugome, pred moguć-nošću vječne osude,

živimo vjerničku nadu u svjetlu riječi Knjige

Otkrivenja o zajed-ništvu Boga i njegova

naroda, o brisanju suza i nestanku boli i smrti

(usp. Otk 21, 3-4).

Sama pomisao na to da treba biti suđen stvara u ljudima nela-godu, čak i onda kada netko zna da je nevin, a to bi trebao bi-ti glavni razlog nutarnjemu miru. Pa ipak, nelagoda ostaje. Što

pak reći kada je u pitanju prosudba o cijelome životu i kada znamo da ni jedan čovjek ne može sebi pridati pravednost pred Bogom? I dok su tijekom prošlosti strah i tjeskoba pred Božjim sudom često bili isticani, u novije vrijeme izgleda da se tomu vidiku kršćanstva ne pri-daje velika važnost. Štoviše, o ‘posljednjim stvarima’ govori se usput-no i gotovo uvijek samo u svjetlu Božje ljubavi, kao da čovjek životno nije u to uključen. I baš takav prevladavajući mentalitet potiče nas da razmotrimo istinu vjere koju ispovijedamo.

Naime, bez obzira na stvarnost Božjega suda, radosno ispovije-damo ponovni Kristov dolazak. U Apostolskome vjerovanju molimo: »odonud će doći suditi žive i mrtve« (inde venturus est iudicare vivos et mortuos), a u Nicejsko-carigradskome: »i opet će doći u slavi su-diti žive i mrtve« (et iterum venturus est cum gloria, iudicare vivos et mortuos). Što je razlog te radosti, dok odjekuju riječi nekada u litur-giji često korištene posljednice ‘Dies irae’ (Dani srdžbe): »Quantus tremor est futurus, / quando judex est venturus, / cuncta stricte dis-cussurus.« (Kako li će sve se tresti / kada Sudac dođe sjesti / i svako-ga skroz pretresti! – prijevod A. Stamać). Tekst je očito oslonjen na Vulgatin prijevod biblijskoga teksta Knjige proroka Sofonije 1, 15-16: »Dan gnjeva, onaj dan! Dan tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustoše-nja! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmina i magluština! Dan trublja-vine i bojne vike na gradove utvrđene i na visoka kruništa.«

Sami bismo željeli odlučivati o svome životu, o njegovim vrijed-nostima i o njegovu završetku. Suvremeni svijet pokazuje znakove teškoga prihvaćanja činjenice da sam ne odlučuje o početku postoja-nja, pa je stoga nepoželjno da se netko miješa u čovjekove odluke ti-jekom života, a još manje o svemu što se tiče završetka (uostalom ne-poznatoga i različito interpretiranoga).

Kršćanska istina o tome da će naš život biti prosuđivan i da će sva-ki njegov trenutak (misao, pogled, izbori) biti viđen u svjetlu Najpra-vednijega nije izolirana, ali ima svoje specifičnosti, osobito u činjenici da je riječ o utjelovljenoj Pravednosti. Taj sud, koji u konačnici pripa-da Bogu, u povezanosti je s našim djelima. I, budući da znamo da ne postoji čovjek koji bi se mogao smatrati pravednim i bez grijeha, upu-ćeni smo na Božje milosrđe. Tu živi i ljepota kršćanstva jer objavljuje i

11


navješćuje, nastoji živjeti istinu o milosrdno-me Bogu, Ocu milosrđa. Radosni smo jer zna-mo da on ne želi smrti grješnika i da je zapra-vo najveća i najpravednija mjera ljubav. Ona pak ne izuzima od odgovornosti i ozbiljnosti, osobito ona koja se odnosi na bližnjega. Nai-me, u tome se odnosu zrcali istinitost ljubavi prema Bogu, prema otajstvu života. Kršćan-stvo trajno živi istinu svoga uporišta i nade da Bog nije samo pravedan, nego i milosrdan. A čovjek bez milosrđa ne može opstati. To isto vrijedi i za društvo.

Zbog toga i u najtamnijim naslagama na-vedene posljednice jedan kitica govori: »O Isuse, pomno pazi / na me, razlog tvojoj sta-zi; / tog me dana ti ne zgazi. / Išteš me u sil-nu trudu, / otkupnik na križu hudu; / tolik rad nek nij’ zaludu.« Čovjek je razlog Isuso-vu dolasku, njegovu utjelovljenju. U latinsko-me kaže: »Ne me perdas illa die – Nemoj me izgubiti toga dana«, oslanjajući se na Isusove riječi Ocu: »da ništa od onoga što si mi dao ne izgubim«. Taj Sudac u kršćanstvu je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu, koji je ušao u ljudsku povijest, na se uzeo grijehe, trpio i umro iz ljubavi prema ljudima.

Živeći posljednji časKrist, koga ispovijedamo Gospodinom, zapo-činje svoje kraljevstvo milosti dolaskom na svijet. Njegovo kraljevanje je prisutno u svi-jetu osobito po Crkvi koja živi napetost izme-

Moz

aik u

bapt

ister

iju sv

. Ivan

a Krst

itelja

u Fir

enzi,

oko 1

270.

đu ‘već’ i ‘ne još’ u borbi s protivštinama. Sam je Isus upozorio: »U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33) Povijesno vrijeme koje živimo je ono koje sv. Ivan naziva ‘posljednjim časom’ (usp. 1Iv 2, 18), a to znači posljednje razdoblje koje očituje da je obnova svijeta nepovratno utvr-đena te ju Crkva na zemlji živi kao anticipaci-ju, preduhitraj, u svojoj istinskoj, ali nesavr-šenoj svetosti (usp. LG, 48).

Kao vjernici iščekujemo konačni, slavni Isusov dolazak koji zaključuje povijest. Po-jam ‘paruzija’ (grč. par-uosia: prisutnost, bi-ti uz nekoga) u starini je označavao službeni pohod nekoga vladara, tako da Isusov poja-vak, u Novome zavjetu zvan upravo tako, ni-je sretno preveden kao ‘povratak’, jer se na taj način sugerira da se radi o već dogođe-nome. Naime, sadržaj toga dolaska je ispu-njenje onoga što je započelo Kristovim utje-lovljenjem, križem i uskrsnućem. Radi se o konačnome očitovanju njegove slave, one koja je od samoga početka temelj i središte svake stvarnosti, počelo i svrha (alfa i ome-ga). Sam Isus naviješta i obećava svoj do-lazak u dugome eshatološkom govoru koji se zaključuje u 24. i 25. poglavlju Matejeva Evanđelja.

Poznavanje vremena konačnoga očitova-nja nije dano ljudima (usp. Dj 1, 7; 13, 19-21). Zato Crkva u sakramentima i drugim svojim zbiljnostima koje pripadaju sadašnjemu vre-

NAŠA TEMA

12


menu, nosi sliku prolaznosti ovoga svijeta, posred stvorenja koja iščekuju to očitovanje. Paruzija je istinski cilj cijele povijesti čovje-čanstva, zbog čega Crkva trajno na duhovan, a u svojim raznolikim izražajima i na tvaran način živi ‘orijentaciju’, usmjerenost prema istoku, Suncu koje nas već obasjava svjetlom nove zore. Pobjeda nad tminom ljudima do-nosi »nova nebesa i novu zemlju« (2Pt 3, 13).

Kristovo će kraljevanje biti vječno, ali će mu prethoditi Dan Suda, a to znači rekapi-tulaciju (sažimanje, uglavljivanje, stavljanje pod jednu glavu) svega u Kristu. Tada će se u punome svjetlu vidjeti ponašanja svakoga i skrivenosti srdaca; tada će biti vidljiva ne-vjernost koja nije računala s Božjom milo-šću, a ponašanje prema bližnjima objavit će prihvaćanje ili odbijanje Božje ljubavi (usp. KKC, 678). U tome smislu – čineći dobro naj-manjima – Božji je sud već u tijeku, promiču-ći dobro i oslobađajući od zla.

Svaki se čovjek na kraju svoga zemaljsko-ga života susreće s konačnim sudom (parti-kularni, pojedinačni sud), a na kraju povijesti događa se sud u odnosu na cjelinu ljudskoga roda (univerzalni, sveopći sud). I u jednome i u drugome, pred mogućnošću vječne osude, živimo vjerničku nadu u svjetlu riječi Knjige Otkrivenja o zajedništvu Boga i njegova na-roda, o brisanju suza i nestanku boli i smr-ti (usp. Otk 21, 3-4). Kršćani su od najrani-jih vremena, očekujući skori dolazak, srca i pogled imali usmjerena prema Kristu, znaju-ći da nitko nije isključen iz njegove ljubavi.

Ono što je u Starome zavjetu naznačeno kao Dan Gospodnji, koji je izabrani narod ži-vio i kao sud zbog svojih nevjera (opći potop, progonstvo), u Novome se zavjetu naviješta kao Kristov dan. U svijetu živi pomiješanost žita i kukolja, djeca svjetla i djeca tame, spo-minjući se kako sv. Augustin cijelu povijest vidi kao sukob dvaju kraljevstava. Onaj ko-ji je bio podvrgnut sudu ljudi, postaje Sucem živih i mrtvih. Puno je slika koje su navještaj Božje riječi o svijetu, a ona je čin dijeljenja, kao u Stvaranju kada je Bog dijeljenjem po-zivao u život.

Po uzdignuću na križ bî uzdignut u slavu Oca nebeskoga.

13


Rasuđivanje i nadaS pravom se kaže: Želiš li saznati što netko vjeruje, pitaj ga čemu se nada. Nejasnoće o tome što se nalazi u budućnosti i prijetnje našemu životu u sadašnjosti, hoće li se moći zadržati postignuto, trajno nas pokreću. La-ko se osjeća da ništa nema čvrsto tlo i zajam-čenu trajnost. Svakoga dana do nas dopiru svjedočanstva o tome da se mukom stečeno na zemlji kao stanovita materijalna vrijed-nost u trenu pretvara u bezvrijednost, stubo-kom mijenjajući ljudske živote.

Takve životne prilike tjeraju čovjeka na stvaranje slike o budućnosti i na buđenje ne-koga oblika nadanja. Ima, doduše, i onih koji prilično olako na takva pitanja odmahnu ru-kom jer, kada dođu do nejasnoća, jednostav-no kažu da se i besmisao treba odživjeti. No, ipak, ne mogu se otkloniti od želje za produ-žavanjem života. Jer, onaj tko uistinu izgubi nadu, uništava samoga sebe. Ljudski život i nada pripadaju jedno drugomu.

Odgovor na pitanje čemu se nadaju kršća-ni, nalazimo u cijelome Vjerovanju. Izrijek »ja vjerujem« u sebi uvijek sadrži sastavnicu na-de. Tako je i s Kristovim dolaskom ‘odande’. Najprije, taj ‘odande’ odnosi se na Božje nebe-sko prijestolje, gdje je Krist »s desna Ocu«. Br-zo uviđamo da neke prostorne predodžbe ni-su održive. Zapravo cijela je događajnost Suda takva da ne podliježe ljudskomu imaginariju.

U suvremenim gibanjima, u kojima čo-vjek nema jasno poimanje o napretku, lako se zaključuje da puno toga ovisi o ljudskim stavovima, o njegovoj zauzetosti za dobro, o putu sebičnosti ili nesebičnosti. Kristov po-novni dolazak za kršćane nije nipošto razlog da nezainteresirani za svijet i ljude umrtvlje-ni čekaju taj događaj. Sasvim suprotno, na-čin kršćanskog bdijenja i iščekivanja nalazi se u zauzetosti, u ljubavi, u djelima koja oči-tuju vjeru u Krista koji je ostao prisutan u svi-jetu. Tako se u iščekivanju koje je prožeto kr-šćanskom vjerom i nadom susreću i kriteriji Suda. Zbog toga je navještaj Kristova konač-noga dolaska u svim kerigmatskim tekstovi-ma ujedno i poziv na obraćenje.

Ispovijedati Kristov dolazak na kraju vre-mena ne znači graditi neki optimizam vje-re koji bi zanemario prisutnost zla; niti zna-či iz svoga života izbrisati svijet, prepuštajući ga njegovoj kobi, kako bi se čekalo Božje kra-ljevstvo (GS, 34). Dakle, upućeni smo na dru-gi dio istine, a to je istina da je Krist došao i to kao Spasitelj svijeta, poslan od Oca, koji je ta-ko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca; poslao je Sina ne da bi osudio svijet, nego da se svijet po njemu spasi (usp. Iv 3, 16s). Oda-tle potječe i tvrdnja i njezin smisao da će doći: smisao za budućnost koja polazi od iskustva smisla u prošlosti jer unutarpovijesni događaj Krista upućuje onkraj sebe prema konačno-mu ispunjenju. To je čitanje povijesti u svjetlu vjere, ali s temeljem u povijesti. U Isusu Kri-stu otkupiteljska snaga ljubavi postala je vid-ljivom; u njegovu uskrsnuću Bog je objavio da je ljubav jača od mržnje i da život pobjeđuje smrt. Osim toga, kao vjernici sudjelujemo u životu Uskrsloga tako da Kristov dolazak zna-či prevladavanje smrti, nadu koja punim smi-slom zaokružuje zemaljski život.

Ius – krisisKada u Vjerovanjima izgovaramo riječi o Sudu, tada prvi osjećaj zacijelo ne smije bi-ti strah. U njima se izriče istina da svijet ne ide prema očitome konačištu te da tijek po-vijesti nije po sebi usmjeren prema dobro-mu završetku. Bog nam govori da su čovjek i svijet vrijedni prosudbe, razlučivanja, rasu-đivanja, što je izražaj vrijednosti i dostojan-stva čovjeka.

U latinskome je teže otkriti puninu znače-nja koju pokazuje Sveto pismo, ali ju je mo-guće osjetiti u uporabi grčkoga jezika. Riječi koje u latinskome dolaze od ‘ius’ (iudicium, iudex) u Vjerovanju na grčkome se vežu uz glagol ‘krinein’, tako da je i sam Sud ozna-čen riječju krísis (sudac je krités) – razlučiva-nje. tako u Nicejsko-carigradskome vjerova-nju stoji: »Kai pàlin erhómenon metà dóxes krínai zòntas kai nekroùs.« Glagol koji govo-ri o razlikovanju, o odjeljivanju, razlučivanju, ima svoj prikladan prijevod u hrvatskoj riječi

NAŠA TEMA

14


silnicima; o Lazaru koji živi u Božjoj radosti; o siromasima i odbačenima koji traže naše kr-šćansko prihvaćanje. I sav se moral može zr-caliti u povezanosti Kraljevstva koje je među nama (usp. Lk 17, 21) i Gospodina koji razlu-čuje ovce od jaraca, one koji su svoju ljubav darovali najmanjima. Slavnim Kristovim do-laskom bit će pobijeđene sile zla, od kojih se kao posljednji neprijatelj spominje smrt, da bi Bog bio sve u svemu (usp. 1Kor 15, 28).

»… neka ga i dovrši«Budući da vjera djeluje po ljubavi i da je bez djela mrtva, iščekivanje Kristova dolaska je poziv na budnost, na svakidašnje obraćenje i na evanđeosko nasljedovanje. I tu je lako moguće vidjeti napetost između ljubavi i pra-vednosti, ali je bitno prepoznati da se u Kri-stu ta napetost razrješuje po vjeri, jer za vjer-nike u Krista nema više osude (usp. Rim 8, 34), uz dodatak – osim susreta s Kristovom ljubavlju. Bog opravdava vjernike i baš zato šalje svoga Sina. No, onaj tko sluša Evanđe-lje, a ne živi ga, zapravo niječe Krista. Prizna-ti se Kristovim znači svjedočiti riječju i djeli-ma, priznati ga pred ljudima, prepoznati ga u ljudima, kako bi i on mogao svoje priznati pred Ocem. To je priznavanje prepoznavanje.

Prvi su kršćani svojom molitvom ‘Mara-nathà’ u drugome dolasku vidjeli radostan događaj ispunjen nadom koji su čekali cije-li život. Živjeli su iskustvo uzajamnoga pre-poznavanja. Isus nije stranac, nego Onaj ko-ja poznajemo u vjeri kao darivatelja radosti.

Da bismo i sami mogli biti dar drugima i voljeti ih, potrebne su nada i sigurnost bu-dućnosti. Zapravo istinska ljubav zna razma-trati mogućnosti koje još nisu ostvarene. Vri-jeme koje živimo jest vrijeme udaljenosti od naše konačne Domovine. Svi živimo neku vr-stu iskustva ‘dijaspore’. Ali to je ujedno i vri-jeme sijanja s nadom; vrijeme dara i žrtve, budući da se to vrijeme nalazi na obzoru nove budućnosti. Zbog toga je moguće sebedarje u ovome svijetu, svakidašnja kršćanska ljubav, bez obeshrabrenosti, neprekidno u iščekiva-nju koje nadilazi sadašnji svijet. Upravo je

‘rasuđivati’ koja povezuje razlučivanje i sta-bilnost norme. Baš tu gdje se spaja pravorijek i razlučivanje, nalazi se čvorište ljudske slo-bode i odgovornosti.

Bog, poštujući ljudsku slobodu, koja u se-bi sadrži razlučivanje, očituje važnost ljudskih postupaka do te mjere da izražava svoj sud. U Vjerovanju dakle susrećemo potvrdu ljudske slobode i njezinoga vrjednovanja koje dono-si Bog. Iz toga možemo iščitati i zašto je Isus Krist sudac povijesti, čovjeka i svijeta. On sam u tijelu u koje se utjelovio osjetio je bol i patnju koje imaju svoj izvor u ljudskoj slobodi. On se suočio sa smrću iz ljubavi. Tako onaj koji nas je ljubio do smrti, pobijedivši smrt, postaje Rasuditelj mjereći zahtjevnom mjerom ljuba-vi. Time smo i sami dobili uputu: »Zato ne su-dite ništa prije vremena dok ne dođe Gospo-din koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca.« (1Kor 4, 5)

To je velika utjeha svima koji vjeruju on-kraj svojih slabosti i padova; koji su osjeti-li Božju ljubav i žive je u kreativnosti. Zato je moguće misliti da će biti osuđeni samo oni ko-ji ne prihvaćaju i koji se sami isključuju iz Bož-je ljubavi. Jer, više od pravorijeka, Posljednji je sud objavljivanje krajobraza srca i konač-no otvaranje očiju pred otajstvom svijeta. Pra-vorijek će živjeti u smislu odražavanja istine, obasjavanja ljudskih misli, nakana i djela, ta-ko da ništa ne bude iskrivljeno lažima.

Ma kako zvali sam događaj koji je trajno pred očima kršćana, moleći da pobijedi ljubav i istina, on znači i dokidanje svega što je uvrje-da čovjekovu dostojanstvu, odnosno Božjemu planu Stvaranja. U svojoj pjesmi ‘Drukčija uskršnja pjesma’ Kurt Marti piše: »Moglo bi se to svidjeti svjetskoj gospodi, izgledat im či-sto, ako tu na zemlji sve ostane isto, i ako gos-podarenje gospode i robovanje ljudi i dalje ta-ko bude, bez da ih se sudi… Ali Osloboditelj od smrti uskrsnu…« I taj Uskrsli nas poziva »na uskrišavanje (Auferstehung) na zemlji, na ustanak (Aufstand) protiv gospode ko-ji nama vladaju smrću«. Da, vjera u ponov-ni Kristov dolazak, poput Marijina hvalospje-va govori o uzvisivanju malenih i o zbačenim

15


Liturgijski kalendarT R AV A N J

14 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 15 P Svagdan: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30;

Iv 6,22-29 16 U Svagdan: Dj 7,51-8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab;

Iv 6,30-35 17 S Svagdan: Dj 8,1b-8; Ps 66,1-3a.4-7a; Iv 6,35-40 18 Č Svagdan: Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51 19 P Svagdan: Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 20 S Svagdan: Dj 9,31-42; Ps 116,12-17; Iv 6,60-69

21 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 22 P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,1-10 23 U Svagdan; ili: Sv. Juraj, muč.; Sv. Adalbert, biskup i muč.:

Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 24 S Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezbiter i mučenik

Dj 12,24 – 13,5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50 25 Č SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan

vl: 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20 26 P Svagdan: Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 27 S Svagdan: ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica

Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14

28 N PETA VAZMENA NEDJELJA 29 P SV. KATARINA SIJENSKA, djevica i crkvena naučiteljica,

zaštitnica Europe, blagdan: vl: 1Iv 1,5- 2,2; Ps 103,1-4.8-9.13-14.17-18a; Mt 11,25-30

30 U Svagdan; ili: Sv. Pijo, papaDj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a

S V I B A N J 1 S Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8

ili vl. za spomendan: Post 1,26-2,3 (ili:Kol 3,14-15.17.23-24); Ps 90,2-4.12-14.16; Mt 13,54-58

2 Č Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11

3 P SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdanvl.: 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14

4 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21 5 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 6 P Svagdan: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26-16,4a 7 U Svagdan: Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11 8 S Svagdan: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15 9 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO 10 P Svagdan; ili: Bl. Ivan Merz: Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 11 S Svagdan: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28

otvaranje obzorja budućnosti u Kristu zada-ća kršćanske zajednice u sadašnjemu svijetu.

U slavljima ređenja čuje se rečenica koja je prepuna kršćanske miline: »Bog koji u te-bi započe dobro djelo neka ga i dovrši.« Te se riječi odnose na začetnika našega života i na-ših djela, ali mi ta rečenica dolazi u misli sa-da jer pred sobom imam Krista, u kojemu je Bog započeo djelo preporoda i obnove svijeta i u njemu ga dovršava kako ljubav ne bi nika-da više nestala iz svijeta.

To ponavljamo svaki put kada u euharisti-ji molimo: »tvoj slavni dolazak iščekujemo«, ili u Molitvi Gospodnjoj: »dođi kraljevstvo tvoje«. Za vjernike je to, kako lijepo izriče njemački jezik, doduše sud (‘Gericht’), ali je i uspravljanje i ohrabrenje (‘Auf-richten’). U kontekstu euharistije to se rasuđivanje živi ponajprije u kontekstu vjere i zajedništva ko-je se očituje u svetoj pričesti.

Sveti Pavao piše Korinćanima tekst koji treba uistinu razmatrati u kontekstu suvre-menosti ispovijedanja vjere i shvaćanja slav-ljenja: »Doista, kad god jedete ovaj kruh i pi-jete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pi-je čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razli-kuje Tijela. Zato su među vama mnogi neja-ki i nemoćni, i spavaju mnogi. Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni. Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni dru-ge. Je li tko gladan, kod kuće neka jede da se ne sastajete na osudu.« (1Kor 11, 26-34) Sto-ga je još zanimljivije da njemački jezik ima istu riječ za sud i za jelo/obrok – Gericht.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 108 Kliči Bogu ili: XXI Na nebu zora rudiOtpj. ps.: Veličam te, Gospodine

(Živo vrelo 04/2007)Prinosna: 556 Krist iz groba ustadePričesna: 242 O sveta gozbo Završna: 561-562 Kraljice neba

Prvo čitanje Dj 5, 27b-32.40b-41Svjedoci smo tih događanja mi i Duh Sveti.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Veliki svećenik zapita apostole: »Nismo li vam strogo zabranili učiti u to ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.« Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za začetnika i spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.« Tada zapovjede apostolima da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste. Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b

Pripjev: Veličam te, Gospodine,jer si me izbavio.

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje Otk 5, 11-14Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!« I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: »Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!« I četiri bića ponavljahu: »Amen!« A starješine padnu ničice i poklone se.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUskrsnu Krist koji je sve stvorioi smilovao se ljudskom rodu.

Ulazna pjesmaKliči Bogu sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu, aleluja.

Ps 66, 1-2

Zborna molitvaBože, nek se tvoj narod vazda raduje što si mu obnovio mladost duha. Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve. Ti si uzrok tolikom veselju: daj da nam prijeđe u vječnu radost. Po Kristu.


14. travnja 2013.

17


Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao začetnika novoga života. 1. Bdij, Gospodine, nad svojom Crkvom,

koju si sazdao na ljubavi svoga Sina: daj da uvijek bude poslušna tvojoj riječi i tvoje spasenje svjedoči svakom čovjeku, molimo te.

2. Ispuni svojim Duhom papu našega Franju i sve pastire Crkve: obdari ih mudrošću slušanja tvoje riječi i radošću služenja u ljubavi, kako bi uvijek bili dostojni predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Okrijepi vjeru u svima koji su se predali malodušju i koji su zaboravili na ljubav kojom ih ljubiš, a svima koji su podjarmljeni grijehom podaj snagu povratka k tebi, molimo te.

4. Puninom svoga Duha obdari krizmanike u našoj župnoj zajednici: daj da u njihovim životima zasja ljepota vjere te trajno rastu u predanju tebi, molimo te.

5. Pohodi svojom milošću ovu okupljenu zajednicu vjernika: učvrsti nam vjeru i daruj nam snagu ljubavi za sve ljude koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nas čudesnim darom svoje ljubavi oslobodio od grijeha i smrti. Novi život što si ga u nama začeo neka trajno blista u našim riječima i u našim djelima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Isus stane na kraju, na obali, ali učenici ga ne prepoznaše.

Vladimir Blažanović, 2012.

Popričesna molitva Pogledaj, Gospodine,svoj narod. Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života: daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti u uskrsnuću tijela. Po Kristu.

Evanđelje Iv 21, 1-14 (kraća verzija)Isus istupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus se ponovno očitova uče-nicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribari-ti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žera-vicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Na-to se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mre-žu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I prem-da ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put oči-tova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaIsus reče svojim učenicima:»Hajde, doručkujte!«I uzme kruhi dade im, aleluja.

Usp. Iv 21, 12-13


18

Inteligencija vjere

K ad je već svanulo, stade Isus na kra-ju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Na drugome mjestu, u jednom drugom

očitovanju, evanđelist bilježi da »prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima« (Lk 24, 16). Ta ponizna svjedočanstva svetih pisaca ne go-vore tek o malovjernosti učenika ili o sumnja-ma koje su ih ispunjale u danima nakon što je Isus bio raspet i pokopan. U tim riječima koje govore o nemoći učenika da prepoznaju Uskr-sloga, zbijena je sva poruka o novosti života u koju je Krist kročio svojim uskrsnućem. Isuso-vo se zemaljsko bivovanje dovršilo, ali on ži-vi novim oblikom života. Njegovo je tijelo odu-hovljeno, ne podliježe zakonitostima ovoze-maljskih i ovoživotnih iskustava. Stoga ga se ne može spoznati pogledom, dodirom, niti ga se može prepoznati sjećanjem na izgled njego-va lica. Uskrsloga se prepoznaje vjerom. Uče-nicima ne pomaže činjenica da su Isusa pozna-vali dok su išli za njim, ne vrijedi im što su ga svaki dan gledali i slušali, ne vrijedi im sjeća-nje na njegov lik. Ne vrijede čak ni trenutni su-sreti s njim nakon uskrsnuća. Susret na Tibe-rijadskome moru, o čemu pripovijeda današnji odlomak evanđelja, bio je »već treći put da se Isus očitova učenicima pošto uskrsnu od mr-tvih«. No, ni to nije dostatno da ga se ponovo »prepozna«. Iz prvih dvaju njegovih očitova-nja u njihovu sjećanju nije ostao njegov lik jer ga ni u tim susretima ne prepoznaše po njego-vu izgledu nego po snazi vjere koja je u njima probuđena. Za svaki susret s Uskrslim potreb-na je jasnoća vjere, vjere koja gleda onkraj vid-ljivoga, vjere koja je probuđena njegovim rije-čima, gestama i odnosom koji se uspostavlja između njega i njih.

Sjećanje vjereUskrsloga se ne prepoznaje tjelesnim očima, sjećanjem na izgled njegova lica, nego očima vjere i »sjećanjem vjere«. Riječi kojima im se obraća i geste u kojima očituje svoju ljubav i blizinu, bude u njima sjećanje vjere na Onoga u


koga su nekoć bili povjero-vali. Kroz nje-govo pitanje »Imate li što za jelo?« i kroz poziv »Ba cite mrežu na desnu stranu lađe« ostvaru-je se ono isto iskustvo koje su dvojica učenika živjela za stolom u Emausu: »Nije li gorjelo sr-ce u nama dok nam je putem otkrivao Pisma?« Na Genezaretskom jezeru Isus priziva i u nji-hovim srcima budi zrno vjere koje je upravo na tome mjesto u njih bilo pohranjeno. Upravo tu, neki od njih čuli su prvi put riječi njegova po-ziva, prepoznali u njemu Mesiju, ostavili lađe i mreže i pošli za njim (usp. Lk 5, 1-11). I kao što je na početku čudesni ulov bio znak u koje-mu su prepoznali njegovo mesijanstvo, ista ge-sta sada služi da ga prepoznaju uskrnula od mr-tvih. Njegove riječi i geste uspostavljaju u nji-ma onaj odnos vjere koji ih je ispunjao dok su išli za njim i vjerovali u njegova obećanja. Uče-nicima je potreban identitet vjerujućih kako bi ga prepoznali. Zato u Petrovu uskliku »Gospo-din je!« ne čitamo samo potvrdu prepoznava-nja nego i potvrdu vjere koja je probuđena.

Rado se u životu vraćamo na divna isku-stva Božje blizine. Premda su vezana uz doga-đaje koji su bili znakoviti i pamtljivi, sjećanje vjere nadilazi »vidljivost« tih događaja. Sje-ćanje vjere prodire u našu nutrinu, u odnos koji je u nama plamtio spram Boga, u osje-ćaj dodirnutosti Bogom, njegovim pozivom, oproštenjem, milosnim darom, riječju ko-ja nas je potaknula… Takvi se susreti ne daju smjestiti u riječi, u slike, i ne mogu se u pot-punosti podijeliti s drugima. Ti trenutci mi-losti, čuvani i obnavljani sjećanjem vjere, da-ju iznova prepoznati njegov dolazak i njego-vo milosno djelovanje u našemu životu. Zato se u svakomu susretu s Bogom prepoznava-nje događa unutar čovjeka, u nutrini, gdje se uspostavlja odnos vjere.

19


Radost zbog trpljenja za Isusa Dj 5, 27b-32.40b-41Veliki uspjeh apostolâ u narodu izazvao je ljubomoru velikih svećenika i njihovih pristaša. Naredili su da se uhvate apostoli, ali su ipak bili po noći oslobođeni iz zatvora čudesnom intervencijom anđela. Ponovno su u Hramu i navješćuju narodu »sve riječi života ovoga« (r. 20). Još jedanput ih uhićuju i odvode pred Veliko vijeće, gdje odgovaraju na optužbe velikih svećenika. Taj kratki govor (rr. 29-32) je zajednička obrana. Apostoli moraju više slušati Boga negoli ljude (usp. Dj 4,19) i ponovno iznose kristološku kerigmu o uskrsnuću i uzašašću Isusa, Vođe i Spasitelja, kod kojeg Izrael nalazi obraćenje i oproštenje grijeha. U takvim teškim okolnostima svi su apostoli jednodušni u naviještanju jer ih članovi Velikog vijeća žele ubiti. Gamalijelovim zauzimanjem izbjegnuto je najgore, pa su ih išibali i ponovno im zabranili takvo navjestiteljsko djelovanje. Odlaze radosni jer su smjeli trpjeti zbog imena Isusova.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Unutra i na jezeruU evanđeoskim odlomcima možemo razlikovati dva različita konteksta u kojima se zbivaju Isu-sova očitovanja učenicima nakon njegova uskr-snuća. Ukazuje im se u trenutcima kad su za-jedno okupljeni. Za takva okupljanja Ivan kaže da učenici bijahu unutra (grč. eiso; lat. intus): »nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra« (Iv 20, 26). To da bijahu »unutra« i to »opet«, »nakon osam dana«, govori o intimi za-jedništva. U takvim trenutcima, kad su okuplje-ni zajedno i kad je njihovo zajedništvo zacijelo bilo ispunjeno razgovorom o svim tim događaji-ma, o svemu što su s njim proživjeli i o riječima koje im je govorio, očitovanje Uskrsloga smješta se u okvir vjere. Tada njihovim očima ne bija-še uskraćeno prepoznati ga. Isus staje »u sredi-nu«. Naočigled svima. Naočigled njihove vjere. Možemo tu sliku čitati i u okviru naše zajednič-ke molitve ili liturgijskoga slavlja: gdje su god učenici u vjeri okupljeni, gdje se god prepoznaju kao zajednica vjerujućih, Uskrsli je »u sredini« i lako »prepoznati«. Premda ne umijemo opisa-ti crte njegova lica, osjećamo njegovu blizinu i snagu kojom nas krijepi.

Genezaretsko je jezero mjesto drukčijega očitovanja. Ondje učenici nisu sabrani na mo-

litvu, nego predani radu, uronjeni u brige za ži-vot, suočeni s vlastitim neuspjehom jer te no-ći ne uloviše ništa. Nasuprot onomu blagdan-skom danu okupljanja, ovo je »radni dan«, dan kad su učenici ostavili Učiteljevo poslanje i svoj put ponovno potražili u poslovima koji-ma su se bavili i prije nego što ih je on pozvao. Brige za život zasjenile su njihov osjećaj vjere. No, ni ta iskustva, neminovna za svaki život u svijetu, nisu lišena Gospodinova očitovanja i blizine. Isus staje »na kraj«, na obalu. Nije više »u sredini«. U tim se trenutcima njegovo oči-tovanje i blizinu prepoznaje iz sjećanja vjere, iz one snage koja je rođena i hranjena dok su bili »unutra«, s njim, u zajednici vjere.

I danas Kristovi vjernici žive iz ovoga »unutra« (intus). Našoj je vjeri potrebna na-ša osobna nutrina, ali je još više potrebna nu-trina Crkve, intima zajedništva u kojemu se vjera rađa, rasvjetljuje, svjedoči i krijepi. Sa-mo istinskom inteligencijom vjere, mudrošću koja se rađa unutra bivamo sposobni prepo-znavati i razumijevati (intus legere) Božja oči-tovanja i čitati znakove vremena svaki put kad smo »izvan«, kad smo »na jezeru« svoga živo-ta, zaokupljani mrežama životnih briga i kad je pred našim očima samo zbilja svijeta.

Ante Crnčević

»Te noći ne uloviše ništa.« Ta rečenica opisuje stanje apostolâ nakon što je Isus raspet i pokopan. Vratili su se ribarenju,

ali i to bijaše bez uspjeha. Događaj se smješta u noć, u tamu koja je slika

beznađa i bezizlaznosti, na more koje je simbol sila smrti i podzemlja. Zato

će čudesni ulov biti događaj pronalaska svjetla, otkrića Gospodinove prisutnosti,

Novoga života. Uskrsloga otkrivaju usred svojih briga i neuspjeha. Iskustvo

života bez njega, otvara ih spoznaji njegove čudesne blizine.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


20

21. travnja 2013.

Četvrta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPuna je zemlja dobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana, aleluja!

Ps 33, 5-6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamokamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 13, 14.43-52Obraćamo se, evo, poganima.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Pavao i Barnaba krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. I mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za njima,koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj. Iduće se subote gotovo sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju. Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: »Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin:’Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do na kraj zemlje.’«

Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 100, 2.3.5Pripjev: Njegov smo narod

i ovce paše njegove.Kliči Gospodinu, sva zemljo!Služite Gospodinu u veselju!Pred lice mu dođites radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:on nas stvori i mi smo njegovi,njegov smo narod i ovce paše njegove.

Jer dobar je Gospodin,dovijeka je ljubav njegova,od koljena do koljena vjernost njegova.

Drugo čitanje Otk 7, 9.14b-17Jaganjac će biti pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima.U njima nas trajno ispravljaš:daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

Ulazna: 99 Puna je zemljaOtpj. ps.: 116 Njegov smo narod

(ŽV 04/2007 i ŽV 06/2008)Prinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimoPričesna: 543 Uskrsnu Pastir dobriZavršna: XIX Radujte se, kršćani

21

I reče mi jedan od starješina:»Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati,neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestoljabit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, i ja poznajem ovce svojei mene poznaju moje.

Evanđelje Iv 10, 27-30Ja ovcama svojim dajem život vječni.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus:»Ovce moje slušaju glas moj;ja ih poznajem i one idu za mnom.Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svihi nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.Ja i Otac jedno smo.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaUskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Popričesna molitvaPastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake.Po Kristu.

Ja im dajem život vječni i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.

Psaltir sv. Luja IX., oko 1125., Bibliothèque nationale de France, Paris.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nam je u svome Sinu darovao dobroga pastira koji nas okuplja u Očev dom. Molitvom se utecimo nebeskomu Ocu da uščuva u nama dar vječnoga života:1. Obnovi, Gospodine, svoju Crkvu u vjernosti

evanđelju; daj da bude uvijek poslušna tvome Duhu te bude put spasenja za sve koji te traže, molimo te.

2. Prodahni mudrošću svoga Duha papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da budu hrabri navjestitelji tvoje istine te radosnim služenjem očituju ljepotu Kristove ljubavi svakomu čovjeku, molimo te.

3. Pouzdanjem u tebe ohrabri sve one koje pozivaš na put svećeništva: pomozi im prevladati svaku sumnju i strah te s radošću žive poslanje koje im povjeravaš, molimo te.

4. Obnovi u svima nama dar vjere da spoznamo veličinu ljubavi kojom nas ljubiš i životom ju svjedočimo svakom čovjeku, molimo te.

5. Našoj pokojnoj braći i sestrama daruj radost vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Nebeski Oče, po ljubavi svoga Sina ti nikad ne prestaješ skrbiti za dobro svoga naroda. Ponizno te molimo, daruj nam ustrajnost na putu kojim nas vodiš te jednom prispijemo u nebesko zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ja im dajem život vječni i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.Ja im dajem život vječni i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.

Psaltir sv. Luja IX., oko 1125., Bibliothèque nationale de France, Paris.


22

stirskoga poslanja. Svaki je pastir pozvan bi-ti u dvostrukomu odnosu, u odnosu s Bogom i s onima koji su mu povjereni. Ako nedostaje dimenzija odnosa s Bogom hranjena vjerom, molitvom, slušanjem, slavljenjem, onda ni di-menzija odnosa s povjerenim stadom neće bi-ti poznavanje, ljubav, predanje, služenje, nego traženje vlastite slave i probitka, traženje po-tvrđivanja u vlastitom egoizmu i zatvorenom krugu poznanstava koji ne dopuštaju djelova-nje Kristovog duha.

Biti poslušniKoji je stav onih koji su povjereni pastiru, onih koje Isus naziva svojim stadom i ovca-ma? Prije svega je to stav slušanja i poslušno-sti. Taj stav danas je mnogima nerazumljiv i teško prihvatljiv, ali on je moguć samo ako su i pastiri i oni koji su im povjereni u zajednič-kom stavu slušanja i poslušnosti Božjoj riječi. Autoritet pastira, stav poslušnosti i slušanja njegove riječi i vodstva proizlaze iz predanja i povjerenja u pastirsku utemeljenost i ukori-jenjenost u poslušnosti Božjoj Riječi u zajed-nici Crkve. Samo takvim stavom svi će moći primiti darove koje Isus Krist kao Dobri Pastir daruje svojoj Crkvi. To je upozorenje i poziv svima onima koji su pastiri ili osjećaju da su pozvani u tu službu. Prvo se oni moraju dati

Četvrta vazmena nedjelja

Pastir – biti u odnosu

»Janje ovce oslobodi, Krist nas grješne preporodi.« (Motiv na apsidalnom mozaiku u crkvi S. Maria in Trastevere, Rim, 13. st.)

K rist je Dobri Pastir. U čemu se ogleda posebnost njegovoga pastirskog dje-lovanja i osobnost njega kao pastira?

Prije svega u odnosu. Gotovo cijelo deseto po-glavlje Ivanova evanđelja govori nam i svjedo-či da je Isus Krist uvijek u odnosu. U odnosu spram Oca s kojim je jedno i čiju Slavu navije-šta. Sve što ima i što tvori srž njegovog posla-nja zapravo je Očev dar.

Isus je i u odnosu s onima koji su mu po-vjereni, sa svojim ovcama. Isus Krist ih pozna-je. To je veoma važno. Poznavati znači biti u odnosu sa svakim koji mu je povjeren, znati njegovu nutrinu, njegove životne stavove, mi-sli i osjećaje, znati njegove slabe i jake strane. Poznavati znači prihvaćati, ali i voditi prema nečemu novome i drugačijem, prema onome što nedostaje. Isus tako pokazuje i utjelovlju-je lik dobroga pastira. U središtu je odnos koji je važniji od bilo koje druge organizacijske ili funkcionalne dimenzije, kojoj se često posve-ćuje sva pažnja i sva energija. Ali, ni tu se ne ra-di o vrsti jednostranoga odnosa koji je isklju-čiv ili usmjeren samo prema onima koji nas okružuju. Temelj takvoga odnosa prvenstve-no je odnos s Bogom, Kristov odnos s Ocem

koji je temelj odnosa i poznavanja onih koji su mu povjereni. Krist time poka-

zuje temeljnu bit pa-

daruje svojoj Crkvi. To je upozorenje i poziv svima onima koji su pastiri ili osjećaju da su pozvani u tu službu. Prvo se oni moraju dati

daruje svojoj Crkvi. To je upozorenje i poziv koji je temelj odnosa i poznavanja onih koji daruje svojoj Crkvi. To je upozorenje i poziv svima onima koji su pastiri ili osjećaju da su pozvani u tu službu. Prvo se oni moraju dati

koji je temelj odnosa i poznavanja onih koji su mu povjereni. Krist time poka-

zuje temeljnu bit pa-

23

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134voditi, prvo oni moraju biti poslušni, prvo oni moraju shvatiti da nisu na prvome mjestu i da svoje poslanje, poziv i djelovanje mogu zahva-liti tome što su pozvani i tome da su poslušni.

I pastiri i povjereno im stado moraju za-jedno biti usmjereni i upućeni prema pravo-mu i jedinomu Pastiru, Isusu Kristu. Tek ta-da ćemo biti sposobni ostvariti i međusobne odnose koji će počivati na darovanom i ne-iznuđenom temelju koji nas sve obvezuje i sve povezuje.

Poznavati i nasljedovatiIz te se poslušnosti isto tako rađa poznavanje. Kao što Krist poznaje Oca i jedno je s njim, ta-ko i poslušnost onih koji su mu povjereni, ko-ji su snagom njegove milosti povjereni pastiri-ma u Crkvi, rađa međusobnim poznavanjem. Prepoznati Kristov glas, Kristov stav i vodstvo u pastirima, pretpostavlja da su oni istinski svjedoci Uskrsloga, Dobroga Pastira i zato ih povjerene ovce poznaju i prepoznaju upravo u ovoj službi.

Poslušnost i poznavanje rađaju nasljedo-vanjem koje znači prije svega život u predanju i povjerenju da je Otac veći od svih i da nas on

po Kristovoj ljubavi drži u ruci, da nas drži na okupu i da ne dopušta da budemo izgubljeni i ugrabljeni. Nitko nas tada ne može ugrabiti iz njegovih ruku i tada smo u stanju, kako nam svjedoče Djela Apostolska i Knjiga Otkrivenja, postati nebrojeno mnoštvo koje je okupljeno s raznih strana i koje snagom Kristove muke i uskrsnuća preobražava svijet, mnoštvo u ko-jem se ne gube poznavanje i prijateljstvo, kao i mnoštvo koje je spremno biti odlučno i pod-nositi odbijanje i odbacivanje upravo sa sigur-nošću da nas Otac čvrsto drži u svojoj ruci.

Kristovo uskrsnuće, koje nam je darovalo prostor nove slobode, prostor vjere i prizvalo u postojanje i samu Crkvu, trajno nam dolazi u susret kao novi život i kao izvor cjelokupne obnove Crkve. Ona se kao jedna i jedinstve-na, u različitosti darova, karizmi i službâ, mo-že obnavljati samo ako dopusti da je iznutra zahvati svjetlo uskrsne radosti koje mora pro-žimati posebice pastire Crkve koji izvor svog poslanja imaju u životu i djelovanju Uskrslog Pastira, koji stoji i djeluje posred svoje Crkve. Otvorimo se djelovanju njegovoga Duha i mo-limo da on novošću života preobrazi sve, pose-bice pastire Crkve.

Željko Tanjić

Zrnj

e


Veliko djelo naviještanja evanđelja poganima Dj 13, 14.43-52U Dj 13, 1 saznajemo da se Barnaba i Pavao ubrajaju u proroke i uči-telje antiohijske Crkve. Za vrijeme službe Božje i posta reče Duh Sve-ti: »De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao« (Dj 13,2). Izvršeno »djelo« nalazimo tek u Dj 14, 26 po povratku u An-tiohiju s prvoga misijskog putovanja. Riječi suprotstavljanja Židovi-ma u Antiohiji pizidijskoj tiču se upravo njihovoga odbacivanja rije-či Božje i obraćanja poganima po Gospodnjoj zapovijedi. Ta se zapo-vijed ogleda u riječima iz Iz 49,6 (usp. Dj 13, 46-47). S obzirom na svoj programatski karakter i okolnosti, govor nalazi veliku sličnost s Isu-sovim nastupom u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4, 16-30). No još ve-ću sličnost nalazimo ako usporedimo ovaj govor s Petrovim govorom na Duhove u Jeruzalemu (usp. Dj 2, 14-39). Židovi su ih s bogoboja-znim ženama i prvacima gradskim stali progoniti, pa su otišli u Iko-nij (usp. Dj 13, 51; 14,1-5), a odatle u Listru (usp. Dj 14, 6).

Mario Cifrak

Ostati u zajedništvu s Kristom znači »slušati«. Posluh je slika

zrelosti vjere. No, posluh nije samo vjerno izvršavanje riječi. On je otvorenost njegovoj riječi

i njegovoj volji. Rađa se iz osluškivanja, iz pozornosti na

njegovu riječ. Slušati njegov glas znači biti gluh za glas svijeta,

za zov koji nas udaljuje od njega. Lakše je izvršiti njegovu

zapovijed, nego biti trajno pozoran na njegovu riječ.


24

28. travnja 2013.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Pjevajte Gospodinupjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Ps 98, 1-2

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenjei posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 14, 21b-27Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Vratiše se Pavao i Barnaba u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše.Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145, 8-13abPripjev: Blagoslivljat ću dovijeka ime

tvoje, Bože, kralju moj!Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Nek objave ljudskoj djeci silu tvojui slavu divnoga kraljevstva tvoga.Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno,tvoja vladavina za sva pokoljenja.

Drugo čitanje Otk 21, 1-5aOtrt će im Bog svaku suzu s očiju.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemljujer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli višeneće biti jer – prijašnje uminu.«Tada onaj što sjedi na prijestolju reče:»Evo, sve činim novo!«Riječ Gospodnja.

Ulazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka

(strofe: 2., 3. i 7.)Prinosna: 260 O da bude radostPričesna: Ja sam pravi trs (ŽV 04/2012) ili: 154 Žeđa duša mojaZavršna: XX ili 853 Isus usta slavni

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

25


Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem:ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Evanđelje Iv 13, 31-33a.34-35Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječjii Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge;kao što sam ja ljubio vas,tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, sabrani na ovom sakramentu Božje ljubavi, molitvom zazovimo nebeskoga Oca da snagom Kristove ljubavi preobrazi naše živote: 1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti evanđelju

i pomozi joj da, nasljedujući Kristovu ljubav, ustrajno gradi tvoje kraljevstvo, molimo te.

2. Rasvijetli svojom istinom sve pastire Crkve da budu mudri i sveti predvodnici tvoga naroda te se nikad ne umore učvršćivati u vjeri sve koje si im povjerio, molimo te.

3. Otvori nam srca za ljude koji su potrebni naše pomoći i blizine kako bi osjetili radost i ljepotu života, a nas čuvaj u poniznosti kako bi naša dobra uvijek bila svjedočanstvo tvoje ljubavi, molimo te.

4. Iskaži svoju dobrotu svima onima koje smo ranili ili zanemarili svojom sebičnošću; ti im vrati radost života i snagu pouzdanja u tebe, molimo te.

5. Obnovi u našim obiteljima snagu požrtvovne ljubavi; sve što je grijehom ranjeno ti obnovi svojom milošću, a svako dobro nagradi zahvalnošću i ljubavlju najbližih, molimo te.

Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga Sina potvrdio svoju ljubav prema grješnome čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da naš život bude uvijek dostojan tvoje velike ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Po ovom ćete znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.

Vladimir Blažanović, 2009.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Iv 15, 1.5

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem:ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!


26

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jed-ni druge; kao što sam ja ljubio vas, ta-ko i vi ljubite jedni druge. Po ovom će

svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. Današnje nas evanđelje potiče da se zaustavimo na kršćanskomu poi-manju ljubavi. U tomu nam ovaj put može po-moći sveti Pavao.

»Ljubav pokriva grijehe«Pavao u svojemu poznatom himnu ljubavi spominje kako »ljubav sve pokriva« (1Kor 13, 7). Ta se misao nalazi već u Knjizi mudrih izre-ka (Izr 17, 9: »Tko prikriva prijestup, traži lju-bav.«), kao i u Prvoj Petrovoj poslanici, gdje se misli posebice na grijehe: »Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha.« (1Pt 4, 8) Slika »po-krivanja« daje nam za razumjeti jedan vrlo va-žan vid kršćanskoga shvaćanja ljubavi, a to je njezin odnos prema stvarnosti grijeha. Odmah na početku treba reći da ljubav ne »pokri-va« tako što »skriva« grijehe. Ljubav ne skri-va ništa, a osobito ne grijehe. Ljubav nije na-ivna, ona vidi kakva je stvarnost, stvarnost gri-jeha. Ali ona ih ipa k »pokriva«. »Pokrivanje« podrazumijeva ponajprije to da se ona ne ra-duje grijesima drugih. Ona se na neki na-čin stidi tuđih grijeha, želi što prije otkloni-ti svoj pogled od njih. Važno je to imati na umu jer, nažalost, u ovomu svijetu pre-vladavaju uglavnom »stručnjaci za zlo« (S. Kierkegaard), jer se svi razumiju u zlo, uživaju u grijesima drugih i ne či-ne ništa drugo osim što ih razotkriva-ju drugima. I tako se grijeh širi i ši-ri, od jednih usta do drugih, postaje veći i zahvaća sve više ljudi u svoju zamku. Jer, što li je ogovaranje ako ne uživanje u tuđim grijesima ko-je širimo stalnim prepričavanjima. Nažalost, postoje osobe s kojima se ni o čemu drugom ne može razgo-varati, a da se ne ogovara, da se ne

Peta vazmena nedjelja

bavi tuđim grijesima. I svatko će priznati da se nakon tih razgovora osjeća praznim, a to znači lišenim ljubavi. Zato ljubav izbjegava ogovara-nje, ne raduje se širenju zla i nastoji što manje govoriti o tuđim grijesima.

Ljubav se raduje dobru»Ljubav je jaka kao smrt.« (Pj 8, 6) Ona je ja-ka kao smrt jer je ona, zapravo, jedna vrs ta smrti. U ljubavi se umire grijehu, umire se svi-jetu i počinje se pripadati jedino Kristu. Znademo iz iskustva: kad ljubimo, na pameti nam je samo ljubljeni i nitko nam ništa ne može. Tako i s Kristom: kad ga ljubimo, nitko nam ni-šta ne može (usp. Rim 8, 35). Ra-dost ljubavi pre ma nje-mu pre-vlada-

»Oglavine ljubavi«

Učeništvo u nasljedovanju Ljubavi.

Pavao u svojemu poznatom himnu ljubavi spominje kako »ljubav sve pokriva« (1Kor 13, 1Kor 13, 1Kor7). Ta se misao nalazi već u Knjizi mudrih izre-

17, 9: »Tko prikriva prijestup, traži lju-bav.«), kao i u Prvoj Petrovoj poslanici, gdje se misli posebice na grijehe: »Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha.« (1Pt 4, 8) Slika »po-1Pt 4, 8) Slika »po-1Ptkrivanja« daje nam za razumjeti jedan vrlo va-žan vid kršćanskoga shvaćanja ljubavi, a to je njezin odnos prema stvarnosti grijeha. Odmah na početku treba reći da ljubav ne »pokri-va« tako što »skriva« grijehe. Ljubav ne skri-va ništa, a osobito ne grijehe. Ljubav nije na-ivna, ona vidi kakva je stvarnost, stvarnost gri-jeha. Ali ona ih ipa k »pokriva«. »Pokrivanje« podrazumijeva ponajprije to da se ona ne ra-duje grijesima drugih. Ona se na neki na-čin stidi tuđih grijeha, želi što prije otkloni-ti svoj pogled od njih. Važno je to imati na umu jer, nažalost, u ovomu svijetu pre-vladavaju uglavnom »stručnjaci za zlo« (S. Kierkegaard), jer se svi razumiju u zlo, uživaju u grijesima drugih i ne či-ne ništa drugo osim što ih razotkriva-ju drugima. I tako se grijeh širi i ši-ri, od jednih usta do drugih, postaje veći i zahvaća sve više ljudi u svoju zamku. Jer, što li je ogovaranje ako ne uživanje u tuđim grijesima ko-je širimo stalnim prepričavanjima. Nažalost, postoje osobe s kojima se ni o čemu drugom ne može razgo-varati, a da se ne ogovara, da se ne

smrti. U ljubavi se umire grijehu, umire se svi-jetu i počinje se pripadati jedino Kristu. Znademo iz iskustva: kad ljubimo, na pameti nam je samo ljubljeni i nitko nam ništa ne može. Tako i s Kristom: kad ga ljubimo, nitko nam ni-šta ne može (usp. Rim 8, 35). Ra-dost ljubavi pre ma nje-mu pre-vlada-

Učeništvo u nasljedovanju Ljubavi.

27

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134va sva zla ovoga svijeta. Takav stav ljubavi po-drazumijeva da se ljubav usredotočuje na do-bro, ona je »stručnjak za dobro«, da parafra-ziramo Kierkegaarda. Ili da se okoristimo jed-nom, meni posebno dragom, slikom, a to je oglavina. Kao što znamo, oglavine služe da bi konji mogli biti bolje usredotočeni, da bi mo-gli bolje trčati, prevoziti određeni teret. Bez oglavina lako bi im pogled krenuo prema su-protnoj strani, bavili bi se nečim sporednim, uznemirili se i skrenuli s puta. Tako je to i s čo-vjekom. Bez »oglavina ljubavi« počinje se ba-viti samo negativnim, zlim, ne vidi se više ni-šta dobra, a dobro postaje sporedno. Zapravo, začudili bismo se kad bismo samo malo zašli u svoju nutrinu i preispitali se koliko zapra-vo mi uživamo u dobru, koliko smo sposob-ni sa sobom i s drugima voditi razgovor o do-bromu, o pozitivnomu. Zato su nam potreb-ne »oglavine ljubavi«, oglavine kojima ćemo »pokrivati« grijehe, usmjeravati sve svoje sile i energije na dobro te u tomu tražiti užitak, a ne u zlu. Ono što je poznati francuski mislilac Michel Montaigne rekao o sebi samomu, vri-jedi i danas: »Ne prestajem moliti Boga (a to je moja glavna molitva) da učini da budem za-

dovoljan samim sobom i s onim dobrima ko-ja se u meni rađaju.« Montaigneova je molitva i jedna od važnih molitava pisca ovih redaka. Na istom tragu su i njegove misli o starosti, ali koje vrijede i za svaku životnu dob: »Ono što morate željeti nije da svijet govori o vama, ne-go kako vi morate govoriti sebi. Povucite se u sebe, ali najprije se pripremite na to kako će-te sebe primiti.«

Toliko - kolikoSveti Ivan ističe da je ljubav kriterij raspozna-vanja kršćana: »Po ovomu će svi znati da ste moji učenici...« Nisu time nevažna ostala svoj-stva kršćana, ispovijest vjere, sakramental-ni život. Naprotiv, kao kršćani vjerujemo da se jedino po vjeri i sakramentima može istin-ski ljubiti, da se jedino tako kršćanski ljubi, da ljubav nema žestinu i ljepotu bez vjere u Isusa Krista i bez sakramenata. Ali ništa to ne vri-jedi ako ne ljubimo. Koliko ljubimo bližnjega, koliko ga podnosimo, koliko mu pomažemo, koliko suosjećamo s njim, da, koliko se ne ra-dujemo njegovim grijesima i ne širimo ih, ko-liko ga vodimo prema uživanju Dobroga, toli-ko ćemo znati jesmo li njegovi učenici.

Ivica Raguž


»…kao što sam ja vas ljubio«. To je mjera ljubavi na koju nas Krist

poziva. Ljubav koja nije uvjetovana zaslugama, uzdarjem, nego

ljubav posvjedočena nesebičnošću, predanjem, raspećem… Nasljedovati

njegovu ljubav ne znači samo vršiti »djela ljubavi«, nego biti dionik »iste

misli« s Bogom. »Idem velle atque idem nolle« (Salustije), isto htjeti i isto odbacivati, znači biti istinski povezan

u ljubavi. Jesmo li iste misli s Kristom?

Svjedoci Božjih djela spasenja Dj 14, 21b-27Prvo misijsko putovanje vodi nas iz Antiohije preko Seleucije, Salamine i Pafa na Cipru, Perge, Antiohije pizidijske, Ikonija, Listre i Derbe. Povratak je bio istim putem do Atalije, a odatle u Antiohiju. Taj itinerarij nalazimo u Dj 13 i 14. Na tom putovanju važan je Pavlov susret s vračarom Barjesu na Cipru (usp. Dj 13, 6-11), Pavlov govor u Antiohiji pizidijskoj (Dj 13, 16-41.46-47) te izlječenje uzetoga u Listri (Dj 14, 8-10) i govor koji je potom uslijedio (Dj 14, 15-17). Pavao i Barnaba pozivali su kršćane na ustrajnost jer u kraljevstvo se Božje ulazi kroz mnoge nevolje (usp. Dj 14, 22). Postavljali su po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali (14, 23). Lukina je kristologija teocentrična jer Bog u Isusu Kristu svoj plan spasenja, načinjen već u Starom zavjetu, konačno ostvaruje: »i poganima otvori vrata vjere« (usp. Dj 14, 27; također 15, 4.12; 21, 19).

Mario Cifrak

Zrnj

e


28

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 109 Neka te slave narodiPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 273 Ja sam s vamaZavršna: 559 Nek mine, Majko ili: 561-562 Kraljice neba

5. svibnja 2013.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

usp. Iz 48, 20

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože, neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životui radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 15, 1-2.22-29Čitanje Djela apostolskihU one dane: Siđoše neki iz Judeje u Antiohiju i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepir-ka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama po-radi tog pitanja. Tad apostoli i starješine za-jedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohi-ju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. Po njima pošalju ovo pismo: »Apostoli i star-ješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav! Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega nalo-ga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudi-ma koji su svoje živote izložili za ime Gospo-dina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne name-tati vam nikakva tereta osim onoga što je po-

trebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od blud-ništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8Pripjev: Neka te slave narodi, Bože,

svi narodi neka te slave!Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Otk 21, 10-14.22-23Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaAnđeo me prenese u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. Hrama u gradu ne

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

29


Molitva vjernika

Braćo i sestre, uskrsli Gospodin svojim je učenicima obećao Očev dar – Duha Svetoga, da im on bude trajni pratilac na putu vjere. Smjerno zamolimo nebeskoga Oca da obnovi u nama snagu Duha Svetoga.

Obnovi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Prodahni mudrošću svoga Duha Crkvu,

zajednicu tvojih vjernika, da – po vjernosti evanđelju i po svjedočanstvu ljubavi za sve ljude – bude znak novoga neba i nove zemlje, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve ispuni gorljivošću za život evanđelja te njihovo vjerno služenje bude jasan znak da ti po svome Duhu upravljaš hod Crkve, molimo te.

3. Čuvaj u svojoj istini sve navjestitelje tvoje riječi: daj da uvijek budu poučljivi tvome Duhu te životom svjedoče što riječima propovijedaju, molimo te.

4. Sve kršćane koji teže za obnovom života Crkve, sve molitvene skupine, kršćanske zajednice i pokrete, prodahni svojim Duhom i njihova nastojanja usmjeri k izgradnji jedinstva tvoga naroda, molimo te.

5. Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim mirom i učini nas nositeljima tvoje ljubavi prema svima koje susrećemo, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, po snazi Duha Svetoga ti u nama čuvaš dar vjere i snagu rasta u tvojoj ljubavi. Primi naše molitve i daj da ustrajno nastojimo oko svega za što te molimo. Po Kristu.

vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će moj ljubiti njegai k njemu ćemo doći!

Evanđelje Iv 14, 23-29Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ri-ječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije mo-ja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sve-ti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet da-je. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vra-ćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaAko me ljubite, zapovijedi moje čuvajte, govori Gospodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

Iv 14, 15-16

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

Branitelj, Duh Sveti, koga ću vam poslati, poučavat će vas o svemu.

Bertoldov Misal (iz benediktinske opatije Weingarten, Njemačka), nakon 1232.; Pierpont Morgan Library, New York.

Pričesna pjesmaAko me ljubite, zapovijedi moje čuvajte, govori Gospodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.


30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Šesta vazmena nedjelja

Sva zbivanja opisana u današnjim čitanji-ma vezana su uz Jeruzalem. Iako smo dobrano u vazmenom vremenu, evan-

đelje nas vraća u posljednju večer koju Isus provodi sa svojim apostolima prije nego što je podnio muku i smrt u svetome gradu. Dvade-setak godina kasnije zajednica njegovih učeni-ka u istom gradu održava sabor. Raspravljaju o poteškoćama koje su se pojavile u antiohij-skoj Crkvi zbog spora između kršćana židov-skoga i onih poganskoga podrijetla. Na koncu nas sveti Ivan u Knjizi Otkrivenja, u drugome čitanju, vodi iz zemaljskoga prema nebesko-mu Jeruzalemu. Tako usko »urbano« ozračje poprima univerzalnu dimenziju, a pojedinač-ni događaji prerastaju u opću povijest. Primjer jednoga grada postaje uzorom Crkvi na svim mjestima i u svim vremenima pri suočavanju s raznim poteškoćama i u nadvladavanju prije-lomnih trenutaka te putokazom prema konač-nom cilju njezina puta.

Bog i čovjek zajednoSveti Ivan nam je još prošle nedjelje naja-vio »novo nebo i novu zemlju«, osobito »sve-ti grad, novi Jeruzalem« koji »silazi s neba od Boga«. Danas ga do u tančine opisuje. Premda je ustvrdio kako su »prvo nebo i prva zemlja« uminuli, oni ipak nisu nestali nego su preobra-ženi. »Slava ga Božja obasjala.« Temeljna je po-ruka ovoga čitanja da ljudsko djelo koje se ra-zvija uz Božju prisutnost postaje savršenim. Pi-sac Otkrivenja poziva vjernike da uz Boga budu suizgraditelji »nebeskoga Jeruzalema«. Svo-jim ga djelima činimo blistavim. Nije slučajno Jeruzalem zadržao ime grada ljudskom rukom sagrađenog. To je znak da naši napori surad-nje u Božjem djelu nisu uzaludni. Oni će biti dio novoga svijeta koji je plod zajedničkoga zalaga-nja. Naša ljudska djela neće biti uništena, nego ugrađena u Božji spasenjski plan. Sveti je Au-gustin ustvrdio: »Bog nas je stvorio bez nas, ali nas bez nas ne će spasiti.« U gradnji novoga Je-ruzalema sudjeluju zajedno Bog i čovjek. Novi Jeruzalem spoj je ljudskoga i božanskoga.

Sveti je Ivan znao da njegovi suvremenici imaju potrebu čuti riječi ohrabrenja usred rim-skih progona. Želi im učvrstiti vjeru da upra-vo na taj način pridonose izgradnji Kraljevstva. Dvadeset stoljeća kasnije nama je također po-trebna riječ ohrabrenja i sigurnosti da se nebe-ski Jeruzalem gradi i našim skromnim napori-ma danas. Stoga je cijelo ovo čitanje ispunjeno simbolikom koja na to upućuje. Grad je četvero-kutnoga oblika. Znamenka četiri simbol je ljud-skosti i označava ono što je zemaljsko. Jeruza-lem je ljudsko djelo na zemlji. S druge strane, brojka tri božanski je znak. Umnažajući ove bro-jeve dobije se dvanaest kao simbol savršenstva. Grad je sagrađen ljudskom rukom, ali zahvalju-jući »slavi Božjoj« postaje »sveti grad Jeruza-lem«. Znakovitost je jasna i u veličini utvrda bez kojih je u Ivanovo vrijeme grad nezamisliv. One su tako podignute da je unutrašnjost vidljiva tek s »gore velike, visoke«, koja je također znak su-sreta Boga i čovjeka. Da bi se vidjela slava Je-ruzalema, treba susresti Boga. Dok je u starom Jeruzalemu Hram bio susretište neba i zemlje, Ivan je iznenađen što, kako sam veli, »Hrama u gradu ne vidje«. U Kraljevstvu nije potreban ni-kakav znak Božje nazočnosti. Sam Bog je prisu-

Graditelji nebeskoga Jeruzalema

31

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134tan i vidljiv usred svoga naroda. On ga osvjetlja-va. Svjetlo je u početku stvaranja. Bog kao svje-tlo znak je »novog neba i nove zemlje«.

Otvoren svakoj osobiSvijest o pozvanosti da budemo sustvaratelji s Bogom, uz lako razumljivo oduševljenje može dovesti i do oholosti u kojoj se postavljamo kao mjerilo drugima. Susreli su to i kršćani pristi-gli iz poganstva kod svoje židovske braće. Oni od njih traže da prihvate ponajprije sve židov-ske običaje i propise, a tek onda postanu kršća-nima. Zbog toga je organiziran sabor u Jeruza-lemu. Odluka sabora »ne nametati vam nika-kva tereta osim onoga što je potrebno« odluču-juća je u kršćanskoj povijesti. Svojom je otvo-renošću Crkva potvrdila da gradi nebeski Jeru-zalem »s dvanaest vrata« koja se ne zatvaraju. Nitko ih neće naći zatvorenima niti su za koga zaključana. Otvorena su za svaku osobu. Pozi-vaju na ulazak i iskazuju dobrodošlicu cijelo-mu čovječanstvu. Pravilno su raspoređena na sve četiri strane u znak otvorenosti svim kraje-vima svijeta. Ne će svi ući na ista vrata, niti će svi stići istim putovima. U Crkvi nije nužno da svi isto misle, čine i mole, nego da isto vjeruju. Vjernost ne znači ponavljanje i kopiranje. Isus je reagirao u konkretnim situacijama. U nekim drugim zasigurno bi postupio drugačije. Nema

modela koji bi se moralo slijepo slijediti, nego treba ostati vjeran Gospodinu, ljubiti ga i čuva-ti njegovu riječ u promjenjivim povijesnim si-tuacijama te donositi odluke i o pitanjima na koja ranije nije trebalo odgovarati.

Isus je to najavio riječima: »Duh Sveti, ko-ga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu.« Naziva ga »Branitelj«. Branitelj je u grčkom pravnom sustavu bio onaj koji na su-du zastupa optuženoga, ali jednako tako skrb-nik kojega vlast dodjeljuje malodobnoj djeci ko-ja ostanu bez obitelji kako bi ih štitio i čuvao. Isus je uplakane učenike tješio: »Neću vas osta-viti kao siročad« (Iv 14, 18), a uplašene hrabrio: »Ne brinite se što ćete govoriti« (Mt 10, 19). Za-jednica u Jeruzalemu sigurna je u njegovu pri-sutnost te, nimalo pretenciozno, poručuje: »Za-ključismo Duh Sveti i mi.« Zadaća anđela i ple-mena Izraelovih čija se imena nalaze na vratima jest biti poziv i putokaz svim ljudima na ulazak u slavu nebeskoga Jeruzalema. Temeljni kame-ni na kojima počivaju zidovi grada su »dvana-estorica apostola Jaganjčevih«. Kao što postoji kontinuitet između temelja i zida, tako je i konti-nuitet između izraelskih plemena i apostola. Cr-kva koju je Krist utemeljio nastavlja isto posla-nje koje je Bog dao svome narodu tijekom povi-jesti: Privući sve ljude u sigurnost Svetoga grada.

Slavko Slišković

»Branitelj, Duh Sveti, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što

vam rekoh.« Duh nije samo objavitelj Božje volje, onaj koji daje mudrost

za propovijedanje. On daje mudrost razumijevanja svega što smo čuli, svega

što mislimo da znademo. On »doziva u pamet«, vraća nas na riječ objave,

obnavlja spoznaju, uranja nas u mudrost evanđelja. Tako nas Duh uvijek uči

poniznosti jer po njemu spoznajemo da spoznaju nismo nikada dosegli u punini.

Zrnj

e

Vjernost evanđelju Dj 15, 1-2.22-29U pismu se misli na kršćane iz poganstva s područja Pavlovoga djelo-vanja: iz Antiohije, Sirije i Cilicije (usp. Gal 1, 21). Kršćanima iz pogan-stva naloženo je da se čuvaju onečišćenja od eventualnog kontakta s idolima (ili mesa žrtvovana idolima; usp. Dj 15, 29; 21, 25) i bludništva, od udavljenoga i krvi. Zašto bi se oni morali toga čuvati? Jakov u Dj 15, 21 argumentira: »Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju.« Jesu li po to-me pogani mogli upoznati židov stvo? Ili Z akon? U tome bi slučaju bi-lo posve suvišno na to ih još jedanput podsjećati: judeokršćani i kršćani iz poganstva jesu braća (usp. Dj 15, 28) i redovito blaguju zajedno (usp. Gal 2, 12). Odatle zaključujemo da ova argumentacija želi omogućiti naviještanje evanđelja među Židovima. Ako bi Židovi vidjeli druge Židove s po ganima, tada ne bi htjeli slušati radosnu vijest.

Mario Cifrak



32

Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruh ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 542.4 Evo ja sam s vama ili: Evo ja sam s vama (ŽV 4/2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se

9. svibnja 2013.

Uzašašće Gospodina našega Isusa KristaUlazna pjesmaGalilejci, što stojitei gledate u nebo? Ovaj Isus kao što ste ga vidjeli da odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

Dj 1, 11

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Prvo čitanje Dj 1, 1-11Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«. Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi

na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47, 2-3.6-9Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,

Gospodin uza zvuke trublje!Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Heb 9, 24-28; 10,19-23Čitanje Poslanice HebrejimaKrist ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine,ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

33


i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje. Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga on otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran onaj koji dade obećanje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 28, 19a.20bPođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vamau sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Lk 24, 46-53Svršetak svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.« Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, ja sam s vamau sve dane do svršetka svijeta, aleluja!

Mt 28, 20

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože,ti nam već ovdje na zemljidaješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Đuro Seder: Krist Pantokrator, 2005.

Molitva vjernika

Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama pripravio mjesto u vječnosti. S pouzdanjem zazovimo Krista Gospodina da u nama obnovi božanski život. Molimo zajedno:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Ti si pred očima učenika uzašao u slavu neba:

daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, živeći dar vječnosti uvijek pruža svijetu ljepotu tvoga kraljevstva, molimo te.

2. Ti si svoje učenike poslao da u svijetu budu svjedoci velikih djela tvoje ljubavi: obnovi u svim krštenicima dar vjere te njihov život bude svjedočanstvo tvoje prisutnosti među ljudima, molimo te.

3. Ti si iz trpljenja i smrti uzdignut u novi život: svima koji trpe rasvijetli smisao križa koji nose, molimo te.

4. Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio u vjeri: učvrsti vjeru ove svoje zajednice i usmjeri nam život putem spasenja, molimo te.

5. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto: primi u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Rasvijetli nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo uvijek prepoznati i da naš život bude put k slavi koju si nam pripravio. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJAUzašašće

Gospodinovo

Na Isusovu tijelu dogodilo se ispunjenje Pisma. Neposredno prije opisa uza-šašća Luka opisuje susret Uskrsloga s

učenicima. Isus im pokazuje svoje tijelo, ruke i noge i traži da mu daju jesti. Učenici se ču-dom čude, a on pred njima jede. Probijene ru-ke i noge, iscijeljene rane, dodir s njegovim ti-jelom najbolji je način da se uvjere u njegovo uskrsnuće. Učenicima je bilo daleko lakše po-vjerovati da im se ukazao duh i da su vidjeli ka-kvu prikazu, nego da im je Učitelj uskrsnuo ti-jelom. Zbog istoga su razloga, neposredno na-kon otkrića praznoga groba, povjerovali da je Učiteljevo tijelo ukradeno. To je važna uputa. Ako je to tako, onda čitatelj ne će pomisliti da bi učenici smislili prijevaru o uskrsnuću tijela. S uvjerenjima kakva su imali morali bi smiš-ljati neku drukčiju prijevaru. Da se tijelo spiri-tualiziralo, primjerice. Ili da je postalo sasvim nevidljivo. Mogli su sebe i druge uvjeravati da Učitelj živi u svojoj riječi ili da će njegovo djelo živjeti vječno. Mogli su smisliti bilo što, ali ne i to da je on uskrsnuo tijelom, da je tijelo saču-valo ožiljke rana, da Uskrsli jede i da svejedno ne podliježe poznatim zakonima svijeta.

Uz uskrsno tijelo u središtu je i Božja riječ. Na Isusu se ona ispunja. On otvara svojima pa-met da je razumiju. Pokazujući na svoje tijelo i tražeći hranu pokazuje im kako se Pismo is-punilo. Odmah nakon toga govori o propovije-danju obraćenja i otpuštanju grijeha u njego-vo ime. Pismo se nije ispunilo samo zato da se ispuni. Pismo nije svrha samome sebi. Pismo se ispunilo da bi se zalutali mogli vratiti k Bo-gu i sebi i da bi oni koji su opterećeni grijehom mogli doživjeti oslobođenje. Njegovo uskrsnu-će nije zbog njega. Njegovo je uskrsnuće ispu-njenje Božjeg spasiteljskog plana s ljudima.

Učenici su svjedoci ispunjenja. No, oni ne mogu svjedočiti ako ne razumiju što se dogo-dilo. Zato im Isus najprije otvara pamet. Va-žan je ovaj detalj o otvaranju pameti. Nisu uče-nici najprije razumjeli uskrsnuće pa onda pre-poznali Uskrsloga. On im je došao. Neočekiva-

no, nenajavljeno, iznenada, na neobičan na-čin. Prepoznali su ga po njegovim ranama i on im je tada otvorio um. Razumijevanju prethodi susret s Uskrslim. To će Crkva dobro zapam-titi. Postoje istine vjere koje se ne mogu razu-mjeti izvan i prije susreta s Uskrslim. Susret otvara razum. Tek iz susreta učenici razumiju što se dogodilo i što piše u Pismima. Pisma su oni već čitali, ali ih nisu razumijevali. Čak ni-su ni znali da ih ne razumiju. Neobično je s Pi-smom upravo to da se tek u trenutku otvara-nja pameti pokaže kako ga se do tada nije razu-mjelo. Luka upućuje da se Pisma ne mogu ra-zumjeti bez susreta s uskrslim Isusom.

Čekanje Sile odozgorUčenici su svjedoci, ali još nisu spremni svje-dočiti. Susreli su se s Uskrslim, otvorio im je pamet, ali za svjedočenje treba još nešto. Net-ko. Isus će im poslati Silu odozgor, Duha Sve-toga. Ono što će svjedočiti bit će iz iste Sile koja je pratila Isusovo propovijedanje i uskrsnuće.

Oblačenje u Silu odozgor je slika. Bez Sile odozgor učenici su kao goli i nezaštićeni. Navi-ještati Uskrsloga i svjedočiti za njega traži Bož-ju zaštitu i Božju snagu. Čovjek to nije u sta-nju svojim snagama. Preslab je i lako ranjiv. Ne može biti uvjerljiv. Nema osobnoga isku-stva uskrsnuća. Ima samo ono što je primio.

Uzašašće

no, nenajavljeno, iznenada, na neobičan na-

Kode

ks iz

1180

. Kra

ljevs

ka bi

blio

teka

u De

n Haa

gu.

35


35

Odjednom se pokazuje da će učenici svijetu davati samo ono što su primili: svjedočenje o susretu s Uskrslim, Pisma kako im ih je on tu-mačio i Silu koju im je on dao. Uza sve to, po-trebno im je vrijeme sazrijevanja. Isus im ne daje odjednom zadatak i razumijevanje. Tre-baju čekati. Čekanje je važno. Nema navije-štanja bez čekanja, bez sazrijevanja. Brzople-ti svjedoci nisu dobri svjedoci. Svjedoci trebaju vremena. Iskustvo susreta, razumijevanje Pi-sama, Sila odozgor pa tek onda naviještanje i svjedočenje. Vrijeme čekanja je nalik vremenu u kojemu sjeme leži u zemlji. Ono što su dobi-li i što će drugima naviještati u vremenu čeka-nja treba prožeti njih same. Ovdje se potvrđuje kako nema ničega velikog čemu nije prethodi-lo ozbiljno vrijeme zrenja i čekanja.

Prije nego što im pošalje Silu, Isus odlazi od svojih. Izvodi ih u Betaniju, mjesto koje ga je najotvorenije primilo, gdje je imao prijate-lje i gdje je doživio širinu ljudskih srdaca. Mje-sto je iznad Jeruzalema u kojem je bio uhićen, osuđen i ubijen. Isus blagoslivlja svoje, a nje-gove ruke se podižu i nad Jeruzalemom. Ra-stanak nije ostavio tugu nego radost u srcima učenika. Radost ih je odvela u hram i iz njih je provrlo blagoslivljanje Boga. To je možda i naj-snažnije iskustvo zajednice. Dijele iskustvo su-sreta s Uskrslim, žude za razumijevanjem Pi-

sma i slave zajedno Boga u hramu. Ubrzo će se raspršiti po svijetu.

Zajednica vjernikaNedjeljni susret vjernika je susret s uskrslim Gospodinom. On je među svojima prisutan u riječi i u tijelu. Skupljaju se oko svjedočenja prvih učenika i sami su svjedoci Isusovi i ono-ga što je on činio i čini. Isus ne prestaje po-vezivati zajednice vjernika i otvarati im pamet kako bi razumjeli Pisma. Pisma vjernici čitaju sa sviješću da je u njima opisan njihov Gospo-din. I da im on sam govori kroz Pisma. U Pi-smima se zrcale i njihovi životi. I muke i izlazi iz patnjâ. Jedno od obilježja koje prati susret s Uskrslim jest probuđena žudnja i glad za Pi-smom i njegovim razumijevanjem. Zajednica vjernika to treba prepoznati. Glad za Pismom dobar je znak dogođenoga susreta. No, zajed-nica treba probuđene uputiti i na vrijeme če-kanja. Nije dobro poticati na brzopleto svje-dočenje. Svaki se susret s Uskrslim treba obli-kovati u čekanju, čitanju Pisma i životu u za-jednici. Čekanje prvih učenika bilo je ispunje-no radošću i blagoslivljanjem Boga. Nedjeljni euharistijski susret vjernika nalik je prvoj za-jednici oblikovanoj radošću, blagoslivljanjem Boga i poslušnošću Uskrslomu.

Ante Vučković

Kristovo uzašašće u nebo otvara čo-vjeku put onkraj ljudske egzistencije. Uzašašće je dio vazmenoga otajstva, dovršetak otkupiteljskoga djela. Uve-

deni smo u božanski život, u krilo Oca vječnoga života. Uzići gore možemo samo ako smo uzdignuti, »privuče-

ni odozgor«. Naša je budućnost u uz-dignuću iz ove egzistencije. Zato ju kr-šćanin i živi u stalnoj žudnji za daro-

vanom novošću života.

Zrnj

e

Bî uzdignut, njima naočigled Dj 1, 1-11Jedanaestorica pitaju uskrsloga Isusa o tome hoće li u Izraelu »opet« uspostaviti kraljevstvo. Važna je ova oznaka »opet«, jer nam govori da apostoli nisu očekivali ništa drugo nego obnovu izraelskog zemaljskog kraljevstva. Oni su, očito, držali Isusa za Mesiju, no njihova se predodžba Mesije nije razlikovala od one kakvu su imali i svi drugi Židovi. Isus im ne odgovara izravno na ovo pitanje nego ih upozorava: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1, 7-8). Kraljevstvo se počinje ostvarivati na sasvim drugačiji način, snagom Duha Svetoga, a njegovi su protagonisti sami učenici. Oni će primiti Duha, kao znak mesijanskoga kraljevstva. To je Duh Mesijin (usp. Lk 4, 1.18). Uto je Isus »uzdignut« njima naočigled, a »oblak ga ote njihovim očima« (Dj 1, 9). Oblak je uvijek znak Božje prisutnosti u ovakvim izvanrednim događajima.

Darko Tepert


OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

•• Uvod

U ime Oca i sina i Duha Svetoga.

Vjerujem u jednoga Boga (Apostolsko vjerovanje).

Oče naš…

Zdravo Marijo……koji neka nam umnoži vjeru.…koji neka nam učvrsti ufanje.…koji neka nam usavrši ljubav.

Slava Ocu…

Prvo otajstvo svjetlaIsus kršten na rijeci Jordanu

I pokaza mi anđeo rijeku vode života, bistru kao prozirac: izvire iz prijestolja Božjeg i Ja-ganjčeva. Posred gradskoga trga, s obje stra-ne rijeke, stablo života što rodi dvanaest pu-ta, svakoga mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima. I neće više biti nikakva prokletstva. I prijestolje će Božje i Jaganjče-vo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanja-ti i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo bi-ti na čelima. Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasja-vat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vije-ke vjekova. (Otk 22, 1-5)

Krštenje je, od strane Krista, prihvaća-nje i početak poslanja Sluge patnika. On pri-staje da se uvrsti među grješnike; on je »Ja-ganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta« (Iv 1, 29), već anticipira »krštenje« svoje okrutne smrti. Zapravo dolazi da izvrši »svu praved-nost« (Mt 3, 15), tj. da se podvrgne posve volji svog Oca: prihvaća s ljubavlju krštenje smrti

Otajstva svjetlaMolitva krunice s razmišljanjima uz Godinu vjere

Predloženi način molitve Krunice Blažene Djevice Marije, razmatrajući otajstva svjetla, predviđa mo-gućnost čitanja kraćih tekstova, prikladnih za pobožnost krunice u Vazmenom vremenu, u puku zvanu »svibanjska pobožnost«. Za razmatranje svakoga otajstva donesen je odlomak iz Knjige Otkrivenja, kraći odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve te nekoliko poticaja za razmišljanje koji se zaključuju mo-litvom. Moguće je uz svako otajstvo odabrati samo jedan od predviđenih tekstova.

za oproštenje naših grijeha. Na to prihvaća-nje odgovara glas Oca koji se naslađuje u Si-nu. I Duh, kojeg Isus posjeduje u punini već od začeća, dolazi i ostaje na njemu. Isus će biti izvor Duha za cijelo čovječanstvo. Pri njegovu krštenju »otvaraju se nebesa« (Mt 3, 16) koja Adamov grijeh bijaše zatvorio; silaskom Isusa i Duha posvećene su i vode, kao predznak no-voga stvaranja. (KKC, 536)

Pred otvorenim nebesima Isus je obasjan Očevim svjetlom, njegovom slavom. Sišao je u vodu da bi nas poveo putem očišćenja te nam pokazao da samo uronjenošću u njegov put i njegov posluh Ocu možemo biti dionici očišćenja i nositelji Božjega Duha. U krštenju smo oprani vodom i krvlju Krista Raspetoga, koji sebe predade za naše pomirenje s Ocem. I kao što je na Jordanu Duh na Isusa sišao »po-put goluba«, dakle na način koji se ne može izreći ili opisati, tako je i nad životom svako-ga izliven isti Božji Duh. On uvijek pronalazi nov put izlijevanja i darivanja; daruje se uvi-jek »poput« nečega. U posluhu njemu otkrij-mo snagu njegova očišćenja i posvećenja.

Kratko vrijeme šutnje.

Svemogući vječni Bože, kod krštenja na Jor-danu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Si-nom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Oče naš…Deset molitava »Zdravo Marijo«…

…koji je na rijeci Jordanu kršten bio.Slava Ocu…

37


37

Drugo otajstvo svjetlaIsus i prvo znamenje u Kani Galilejskoj

Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju naroda! Tko da te se ne boji, Gos-podine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja! (Otk 15, 3-4)

Volja je nebeskoga Oca sve ljude učiniti dio-nicima božanskog života. To on i čini sabirući ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je Crkva, koja na Zemlji predstavlja »klicu i po-četak« Kraljevstva Božjega. Krist je u središtu toga ujedinjavanja ljudi u Božju obitelj. Oko sebe ih saziva svojom Riječju, svojim znako-vima koji očituju Kraljevstvo Božje, slanjem svojih učenika. Dolazak svoga Kraljevstva On će ostvariti nadasve velikim Otajstvom svoga Vazma: svojom smrću na križu i Uskrsnućem. »Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću pri-vući k sebi« (Iv 12,32). Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom. (KKC, 541-542)

Na svadbi u Kani Galilejskoj Gospodin po-kazuje svoju moć u neočekivanosti. Kad je po-nestalo vina, on nastupa svojom spasiteljskom brigom kako među ljudima ne bi ponestalo ra-dosti. Sustolnici nisu znali odakle dolazi do-bro vino na njihov stol. Isus se pokazuje izvo-rom prave radosti. Kroz taj znamen on otkriva onu istinsku radost bez koje je sve bezvrijed-no i suvišno. Može se biti s Isusom za stolom i ne prepoznati ga, ne čuti njegovu riječ, ne vi-djeti njegova znamenja, ne znati odakle dolazi dar od kojega živimo. Vjera prihvaća neočeki-vano, daje se iznenaditi, biva spremna prizna-ti da nas je radovala prolazna radost. Vjera ot-kriva izvor prave radost i biva spremna sve ostaviti poradi te radosti.


Svemogući Bože, na svadbi u Kani Galilej-skoj ti si nam Majku svoga ljubljenoga Sina predstavio kao zagovornicu u nevoljama živo-ta, a u svome Sinu objavio nam izvor prave ra-dosti. Daj nam, molimo te, uvijek vjerno hodi-ti putem spasenja te jednom budemo dostojni

vječne radosti za nebeskim stolom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Oče naš…

Deset molitava »Zdravo Marijo«……koji nam se na svadbi u Kani objavio.

Slava Ocu…

Treće otajstvo svjetlaIsus naviješta Kraljevstvo Božje

Blago onomu koji čita i onima što sluša-ju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u nje-mu napisano. Jer vrijeme je blizu! Milost vam i mir od Onoga koji jest i koji bijaše i koji dola-zi i od sedam duhova što su pred Prijestoljem njegovim i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga, Prvorođenca od mrtvih, Vladara nad kraljevi-ma zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Ja sam Alfa i Omega, go-vori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar. (Otk 1, 3-8)

Svi su ljudi pozvani da uđu u Kraljevstvo Božje. Naviješteno najprije sinovima Izrae-la, mesijansko je Kraljevstvo određeno da pri-mi ljude svih naroda. Za pristup u Kraljevstvo, potrebno je prihvatiti Isusovu Riječ: Gospodi-nova se riječ uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju; oni koji slušaju s vjerom i pripa-daju malom Kristovom stadu, primili su sâmo Kraljevstvo; a sjeme svojom snagom niče i ra-ste sve do vremena žetve. Kraljevstvo pripa-da siromasnima i malenima, tj. onima koji ga primaju ponizna srca. Isus je poslan da bude blagovjesnik siromasima (Lk 4,18). Njih pro-glašava blaženima jer je kraljevstvo nebesko njihovo! (Mt 5,3); »malenima« se Otac dosto-jao objaviti ono što mudrima i umnima osta-je skriveno. Isus, od jasala do križa dijeli život siromaha, poznaje glad, žeđ i oskudicu. Štovi-še, poistovjećuje se sa svakom vrstom siroma-ha i djelotvornu ljubav prema njima čini uvje-tom za ulazak u Kraljevstvo. (KKC, 543-544)

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

Isus svojom Radosnom viješću, Evanđeljem, poziva sve ljude da budu dionici Božjega Kra-ljevstva. Evanđelje je navještaj, proroštvo, po-slanje, ispunjenje, ali je uvijek i poziv: Obra-tite se i vjerujte! Hajdete za mnom! Dođite i vidite! Ako tko hoće za mnom… U toj čude-snoj ljubavi koja se povjerava našoj slobodi, bez straha da će našom slobodom biti ranjena i iznevjerena, Isus nas zove da budemo dioni-ci Kraljevstva. Izvodi nas iz robovanja u kra-ljevanje, iz tame u svjetlo. Nek riječi njegova poziva ostanu u nama kroz ovo razmatranje kako bismo životom mogli odgovoriti Ljubavi koja nas nikada ne prestaje ljubiti. Kratko vrijeme šutnje.

Svemogući Bože, otvori svojom milošću na-ša srca, okovana grijehom i zarobljena brigom za zemaljska kraljevstva; ispuni nas svojim Duhom da budemo vjerni vršitelji tvoje riječi spasenja i ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Oče naš…

Deset molitava »Zdravo Marijo«…… koji nam je Kraljevstvo Božje navijestio

i na obraćenje nas pozvao.

Slava Ocu…

Četvrto otajstvo svjetlaIsus, preobražen, otkriva svoju slavu

Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko pr-siju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vla-si bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; u desnici mu sedam zvijez-da, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a li-ce mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi. Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja.« (Otk 1, 12-18)

Na trenutak, Isus očituje svoju božansku sla-vu, potvrđujući tako Petrovu ispovijest. Objav-ljuje da za ulazak u svoju slavu (Lk 24,26) mo-ra proći preko križa u Jeruzalemu. Mojsije i Ilija bijahu vidjeli slavu Božju na brdu; Zakon i proroci bijahu nagovijestili Mesijina trpljenja. Isusova je Muka upravo volja Očeva: Sin djelu-je kao Sluga Božji. Oblak označuje prisutnost Duha Svetoga. Pokazalo se čitavo Trojstvo: Otac u glasu; Sin u čovjeku, Duh u svijetlom oblaku. »Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i učenici tvoji vidješe slavu tvoju koliko im to bi-jaše moguće, da znadu, kad te budu gledali ka-ko te razapinju, da dragovoljno podnosiš mu-ku, a svijetu propovijedaju, da si ti doista Očev odsjev.« (KKC, 555)

Nakon trenutnoga očitovanja slave, oslika-ne sjajnom svjetlošću, Isus ostaje sâm. Nesta-li su Mojsije i Ilija. Utihno je glas s neba. Pred Isusom su opet učenici, začuđeni, prestraše-ni, ali obogaćeni iskustvom koje će propitivati njihovu vjeru, njihov poslušnost, njihovu sna-gu gledanja Boga, umijeće prepoznavanja nje-gove slave. Sjajna svjetlost njegova lica i bjeli-na haljina bijahu znak. Ne razumiju ga. Ostaju puni pitanja, a dobivaju tek uputu da o ono-me što su vidjeli ne pripovijedaju dok Sin čo-vječji ne ustane od mrtvih. Tada će razumjeti. Sve. U novome svjetlu. I ono što su mislili da su razumjeli i da znaju. Kristovo uzdignuće na križ, i po križu u Očevu slavu, ključ je razumi-jevanja Isusova života, njegove riječi i njegova Kraljevstva. To je uzdignuće ključ razumijeva-nja i našega života.


Svemogući Bože, ti nam zapovijedaš da slu-šamo tvoga ljubljenoga Sina. Krijepi nas svo-jom riječju i čisti nam pogled duha da uvijek vjerno hodimo za tobom i trajno se radujemo zbog gledanja tvoje slave. Po Kristu Gospodi-nu našemu.


… koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.

Slava Ocu…

39

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420132013420134420134Peto otajstvo svjetlaIsus u otajstvu Euharistije

Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na pri-jestolje njegovo.

Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!

I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava! (Otk 3, 20-21; 5, 12; 22, 17)

Na Posljednjoj večeri sâm je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovrše-nju Pashe u Božjem kraljevstvu: »A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama pi-ti u kraljevstvu Oca svojega« (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća tog obećanja te upravlja pogled prema onome »ko-ji dolazi« (Otk 1, 4). Ona vapi za njegovim do-laskom moleći: »Marana tha!« (1Kor 16, 22), »Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 2, 20), »Ne-ka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!« Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrive-na. Zato Euharistiju slavimo »čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista«, moleći da svi skupa vječno »uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospo-dinu«. (KKC, 1403-1404)

»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke«, uči nas Isus. Daruje se u kruhu. Daje se ‘blagova-ti’ da bi se na taj način sasvim darovao. Ne da-je nam nešto, nešto od svoga. Daje nam sebe. Zato euharistija nije tek ‘drukčija’ ili duhov-na hrana za zemaljski život. Euharistija nudi blagovanje drukčijega života, novoga života, onoga života do kojega sâmi ne možemo do-prijeti. Ipak u euharistiju je utkan i naš život.

Kruh koji nosi snagu našega rada i našega da-ra, biva unesen u Božji dar. Euharistija sve pretvara u dar, u darovanost, u darivanje. Da-je nam sav život gledati u okrilju dara. I doi-sta, »euharistijski ljudi« bivamo u onoj mjeri u kojoj radosno prihvaćamo Božji dar i u mjeri u kojoj smo spremni sebe i »kruh života« da-rivati drugima. Život vjere ocrtava se u ozrač-ju dara – primljenoga i darovanoga.


Gospodine Isuse Kriste, u presvetom otaj-stvu euharistije ti si nam ostavio spomen svoje Muke i darovao nam predokus buduće slave. Prodahni nas, molimo te, svojom ljubavlju da, hraneći se kruhom života vječnoga, uvijek sve više postajemo ono što u otajstvu primamo te budemo kruh koji se lomi i daruje za bra-ću ljude. Koji živiš i kraljuješ u vijek vjekova.


… koji nam se u otajstvu euharistije darovao.

Drugi način moljenja1. U prvom otajstvu svjetla razmatrat ćemo

kako je na Gospodina našega Isusa Krista na krštenju u Jordanu sišao Duh Sveti, a Otac ga proglasio svojim ljubljenim Sinom.

2. U drugom otajstvu svjetla razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist u Kani Ga-lilejskoj Marijinim posredovanjem pretvo-rio vodu u vino i pobudio vjeru učenika.

3. U trećem otajstvu svjetla razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist navijestio kraljevstvo Božje i pozvao na obraćenje za oproštenje grijeha.

4. U četvrtom otajstvu svjetla razmatrat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist pred uče-nicima na gori preobrazio, a Otac ih pozvao da ga slušaju.

5. U petom otajstvu svjetla razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist ustanovio euharistiju u kojoj nas hrani svojim tijelom i krvlju pod prilikama kruha i vina.

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Suvremena nastojanja u kojima se li-turgijsko slavlje zajednice nastoji »animira-ti« kroz razne oblike aktivnoga sudjelovanja i kroz unošenje u slavlje elemenata koji ne pri-padaju redovitosti obreda, počesto ne zamje-ćuju temeljne poteškoće liturgijskoga pasto-rala te, stoga, i ne pružaju potrebne odgovore koji bi vodili k pronalasku smisla slavlja. Po-najprije, nije sasvim jasno nastaju li spome-nute pojave »animiranja« iz stvarne pasto-ralne potrebe za takvim oblikom odgoja za liturgiju ili je pak riječ samo o težnjama ko-je se bezuvjetno prihvaća kao nov i izazovan oblik stvaranja »dojmljivih i privlačnih« slav-lja. Također malo se tko pita što znači uisti-nu sudjelovati u liturgiji i što znači razumije-vati liturgiju. Uvijek je aktualno i pitanje koje mjesto pripada liturgiji u životu vjere, osobne i zajedničke te u kakvom su suodnosu ispovi-jedanje i slavljenje vjere. Pokušamo li odgovo-riti na ta temeljna pitanja, zacijelo će mnoge rasprave o aktivnom sudjelovanju u liturgiji, o njezinoj »jasnoći« i razumijevanju te o »po-trebi prilagođavanja« raznim skupinama vjer-nika biti uvelike preformulirana.

Prihvatiti liturgiju kao Božje djelo spasenja u Crkvi i u životima vjernika, a ona to neupitno jest, zahtijeva stav koji ne započinje našim ra-zumijevanjem i činjenjem. Liturgijsko je slav-lje čin Božje objave, događaj u kojemu se Bog samokomunicira, otajstvena zbilja po kojoj on sâm vrši djelo otkupljenja u sabranoj zajedni-ci vjernika, preobražavajući i uvodeći ju u svoj božanski život. Pred takvim događajem prvi stav vjernika jest stav poučljivosti, poslušnosti i otvorenosti Božjoj riječi, njegovu Duhu i nje-govu otajstvenom djelu. Zato se valja sa svom ozbiljnošću preispitivati potiskujemo li svojim aktivizmom – obrednim, gestualnim, glazbe-nim – Božju spasenjsku aktivnost. Nismo li se

Tko je »animator« liturgijskoga slavlja?

uslijed mnoštva naših riječi (riječi uvodâ, tu-mačenjâ, zahvalâ te zaglušnih riječi pjesamâ) oglušili na Božju riječ – ne samo onu izrečenu u navještaju svetopisamskih tekstova, nego i onu koja progovara u liturgijskim molitvama, u obrednim dijalozima i poklicima i u obred-noj šutnji? Nismo li odveć truda poklonili na-stojanju da u liturgiji razumijemo jedni druge, umjesto da liturgiju prepoznamo kao mjesto u kojemu razumijemo Boga i sebe u Bogu? Sva ova pitanja mogu se činiti načelnima i općeni-tima, ali ona se ne mogu zaobići ili nadomje-stiti nekim drugim pitanjima i brigama ako doista želimo iskusiti ljepotu liturgije Crkve.

Tragom ovdje naznačenih misli posta-je jasnim da prva zabluda u ovim dvojbama stoji upravo u pomisli da je liturgiju potreb-no i moguće »animirati«. Ako ćemo prihvati-ti mogućnost takvoga načina govora o litur-giji, onda je jedino moguće prihvatiti Krista i njegovo djelovanje po Duhu kao jedinu sna-gu koja animira u liturgiji. Sve drugo bilo bi preuzetno i vjernički upitno pred uzvišenim Božjim djelom koje se zove liturgija. Zato, kako primjećuje belgijski liturgičar Paul De Clerck, svaki naš pokušaj »animiranja« litur-gije ili vjernika u liturgiji redovito vodi k oda-biru alternativa liturgijskomu činu, a što se pokušava opravdati kreativnošću, dojmljivo-šću, aktivnošću… Zamjena pojedinih gesta, simbola, riječi, obrednih čina ili odabir pjesa-ma i glazbenih oblika koji ne pripadaju duhu liturgijske komunikacije ili koji zanemaruju kontekst vlastitoga obrednoga trenutka unu-tar slavlja, narušavaju nutarnju strukturu smisla cjelokupnoga slavlja. Zato je kreativ-no i »animirano« samo ona slavlje u kojemu se izručujemo Božjoj spasenjskoj kreativno-sti. To je mjerilo svih naših nastojanja oko ra-zumijevanja i ljepote slavlja.

Zadnjih godina uobičajilo se govoriti o potrebi »animiranja« liturgijskih slavlja, pri čemu se ta zadaća povjerava svećeniku slavitelju te pojedincima ili skupinama unu-tar liturgijske zajednice – tumačima, solistima, pjevačima… Nameće se pitanje u ko-joj je mjeri ta »služba« potrebna i koji bi bili njezini ciljevi u liturgijskome pastoralu.

M. F., Samobor

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

NAŠA IZDANJAwww.hilp.hr/nasa-izdanja

Tekst

Documents

4 živovrelo - Naslovna · 2013-04-10 · Ponajprije, nebo je »područje«, nazovimo ga zasada tako, ko-je je čovjeku nedostižno, ono je izvan čovjekova dosega i isku-stva. Ono