499_Arbitraza Izmedju Drzave i Ulagaca Na Osnovu Dvostranih Sporazuma

Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ Pravni fakultet, Novi Sad, arbitar Spoljnotrgovinske arbitraže pri PKS

Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i unapređenju ulaganja

Rezime

Proces ulaganja stranog kapitala podrazumeva da se između ugovornih strana stvaraju dugoročni pravni odnosi koji nose u sebi veći rizik nastanka spora od običnih ugovora međunarodnog privatnog i trgovačkog prava. To-kom trajanja ugovora mogu se promeniti okolnosti ili nastupiti viša sila, što može ozbiljno poremetiti ravnotežu interesa između ugovornih strana ili potpuno onemogućiti izvršenje ugovora.

Ugovore o stranim ulaganjima i sporove koji iz njih proističu karakteri-še značajna povezanost sa državom u koju se kapital ulaže (država prijema, država domaćin). Država prijema određuje uslove pod kojima je moguće ulaganje u njenu privredu. Pored toga, u toku trajanja ugovora o ulaganju, država može različitim zakonodavnim i upravnim merama da utiče na prava i obaveze ugovornih strana, a posebno stranog ulagača. U mere državnog uticaja spadaju: mere nacionalizacije ili eksproprijacije i druge mere koje su po svom dejstvu ekvivalentne eksproprijaciji u odnosu na preduzeće sa stranim ulogom, izmene uslova transfera dobiti na koju strani ulagač ima pravo po osnovu svoga uloga i izmene uslove repatrijacije kapitala u sluča-

Aibitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 515 unapređenju ulaganja

ju da dode do likvidacije preduzeća sa stranim ulogom, izmene uslova po-slovanja itd.

U slučaju kada je neposredni ugovorni partner stranog ulagača država, ili njen organ, uticaj države je još jači i neposredniji. U takvim ugovorima, strani ulagač često ima polozaj slabije ugovorne strane, jer druga ugovorna strana (država) može, koristeći svoj suvereni položaj, svojim jednostranim radnjama promeniti međusobna prava i obaveze iz ugovora o ulaganju, ili čak raskinuti ugovor bez opravdanog razloga. Taj rizik postoji naročito ako je za prava i obaveze iz ugovora o ulaganju ugovorena primena prava drža-ve prijema. S druge strane, ako se u ulozi investitora nalazi velika multina-cionalna kompanija, која ugovara sa nerazvijenom državom onda ova ne-ravnopravnost pregovaračke moći moze biti izdražena na drugi način. Tada će privatni ugovarač u momentu ugovaranja uspeti da nametne svoje, često za državu nepovoljne uslove, pa će država naknadno, u momentu kada je ulaganje već izvršeno, pokušati da na razne načine povrati ravnotežu ugo-vornih davanja u svoju korist.

Imajući u vidu rizike koji prate strana ulaganja, s jedne strane i težnju država izvoznica kapitala da izvezu, odnosno država uvoznica da privuku što više stranog kapitala, s druge strane, u međunarodnom pravu se tokom više decenija traga za pogodnim instrumentima koji bi obezbedili veću sigurnost ulaganja i efikasno rešavanje sporova koji nastaju u toku njihove realizacije. Klјиčпе reči: strani ulagač, država prijema, ICSID arbitraža, arbitražna

pravila UNCITRAL-a

Proces ulaganja stranog kapitala podrazumeva da se između ugovornih strana stvaraju dugoročni pravni odnosi koji nose u sebi veći rizik nastanka spora od običnih ugovora međunarodnog privatnog i trgovačkog prava. Tokom trajanja ugovora mogu se promeniti okolnosti ili nastupiti viša sila, što može ozbiljno poremetiti ravnotežu interesa između ugovornih strana ili potpuno onemogućiti izvršenje ugovora.

Ugovore o stranim ulaganjima i sporove koji iz njih proističu karakteriše značajna povezanost sa državom u koju se kapital ulaže (država prijema, država domaćin). Država prijema određuje uslove pod kojima je moguće ulaganje u njenu privredu. Pored toga, u toku trajanja ugovora o ulaganju, država može različitim zakonodavnim i upravnim merama da utiče na prava i obaveze ugo-vornih strana, a posebno stranog ulagača. U mere državnog uticaja spadaju: mere nacionalizacije ili eksproprijacije i druge mere koje su po svom dejstvu ekvivalentne eksproprijaciji u odnosu na preduzeće sa strsnim ulogom, izmeđ-

516 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

ne uslova transfera dobiti na koju strani ulagač ima pravo po osnovu svoga uloga i izmene uslove repatrijacije kapitala u slučaju da dode do likvidacije preduzeća sa stranim ulogom, izmene uslova poslovanja itd.

U slučaju kada je neposredni ugovorni partner stranog ulagača država, ili njen organ, uticaj države je još jači i neposredniji. U takvim ugovorima, strani ulagač često ima položaj slabije ugovorne strane, jer druga ugovorna strana (država) može, koristeći svoj suvereni položaj, svojim jednostranim radnjama promeniti međusobna prava i obaveze iz ugovora o ulaganju, ili čak raskinuti ugovor bez opravdanog razloga. Taj rizik postoji naročito ako je za prava i obaveze iz ugovora o ulaganju ugovorena primena prava države prijema. S druge strane, ako se u ulozi investitora nalazi velika multinacionalna kompa-nija, koja ugovara sa nerazvijenom državom onda ova neravnopravnost prego-varačke moći može biti izdražena na drugi način. Tada ce privatni ugovarač u momentu ugovaranja uspeti da nametne svoje, često za državu nepovoljne uslove, pa će država naknadno, u momentu kada je ulaganje već izvršeno, po-kušati da na razne načine povrati ravnotežu ugovornih davanja u svoju korist.

Imajući u vidu rizike koji prate strana ulaganja, s jedne strane i težnju dr-žava izvoznica kapitala da izvezu, odnosno država uvoznica da privuku što vise stranog kapitala, s druge strane, u medunarodnom pravu se tokom više de-cenija traga za pogodnim instrumentima koji bi obezbedili veću sigurnost ula-ganja i efikasno rešavanje sporova koji nastaju u toku njihove realizacije.1

I Podela sporova koji proističu iz stranih ulaganja prema subjektima

Sporovi koji proističu iz stranih ulaganja (investicioni sporovi), mogu se pojaviti između različitih subjekata, odnosno na tri različita nivoa. U prvu ka-tegoriju spadali bi investicioni sporovi koji se vode između privatnih lica kao ulagača. Takav bi, na primer, bio spor povodom neplaćanja uloga u privredno društvo koje su osnovali strani i domaći ulagač. Investicioni sporovi u kojima su obe stranke lica privatnopravnog karaktera, rešavaju se na isti način kao i drugi sporovi međunarodne trgovine - pred državnim sudom, na osnovu za-konske ili ugovorene nadležnosti suda, ili pred međunarodnom trgovačkom arbitražom (ad hoc ili institucionalnom) na osnovu arbitražnog sporazuma. U našem pravu predviđeno je ograničenje autonomije volje u pogledu mogućno-sti zaključenja prorogacionih sporazuma u korist stranog suda u ovoj vrsti

1. O različitim instrumentima međunarodnopravne zaštite investicija kod nas vidi: P. Cvetković, Međunarodno-pravna zaštita stranih investicija od nekomercijalnih rizika, doktorska disertacija, Pravni fakultet u Nišu, 2005. godine. Za novije domaće radove na ovu temu vidi takođe br. 5-8 časopisa Pravo i privreda od 2002. godine.

Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 517 unapređenju ulaganja

sporova. Ako je reč o ulaganjima u našu zemlju, stranke se ne mogu sporazu-meti o nadležnosti stranog suda.2

U drugu kategoriju spadaju sporovi koji proističu iz ulaganja, odnosno nalaze se u vezi sa njima, a vode se između stranog ulagača i države prijema. Ovi sporovi mogu da se pojave u obliku ugovornog spora (kada je država jed-na od ugovornih strana u ugovoru o ulaganju), ili u obliku spora zbog kršenja međunarodnih obaveza (kada država prijema nije ugovorna strana, ali tužilac - strani ulagač - tvrdi da je ona, protivno svojim obavezama koje proističu iz međunarodnog ugovora, svojom intervencijom narušila prava stranog ulagača koja proističu iz ulaganja). Zbog specijalnog karaktera ovih sporova, u kojima jedna od stranaka raspolaže, a druga ne raspolaže suverenitetom, na međuna-rodnom nivou je uspostavljena posebna institucionalna arbitraža, Centar za re-šavanje međunarodnih investicionih sporova između država i državljana dru-gih država (ICSID) u okviru Svetske Banke u Vašingtonu. Nadležnost Centra koji je uspostavljen Vašingtonskom konvencijom od 1965. godine,3 ograniče-na je na investicione sporove između država i privatnih ulagača, koji se mogu pojaviti u oba navedena oblika. Ratifikacija Vašingtonske konvencije od stra-ne države prijema nije dovoljna da bi se uspostavila nadležnost Centra - po-trebno je, pored toga, da se stranke u sporu pismeno saglase da svoj spor izne-su pred Centar. To znači da samim postojanjem Centra i Konvencije, nije isključena mogućnost rešavanja investicionih sporova i na drugi način, tj. sud-skim putem ili putem neke druge institucionalne ili ad hoc arbitraže. Među-tim, pristanak na nadležnost ICSID arbitraže ne mora biti dat istovremeno od strane obe stranke niti mora biti sadržan u jednom dokumentu. Pismena sagla-snost države može, naime, biti iskazana jednostrano, u zakonu ili dvostranom ugovoru kojima se daje ponuda za arbitražu svim eventualnim ulagačima za sporove koji eventualno budu iskrsli iz njihovih ulaganja. Ulagač može kasni-je prihvatiti tu ponudu u posebnoj pismenoj izjavi, ili samim podnošenjem tužbe.

Treća kategorija obuhvata sporove između suverenih država koji proisti-ču iz kršenja medunarodnih obaveza koje se tiču ulaganja. Do ovakvih sporova dolazi kada jedna od država preduzme diplomatsku zaštitu prava svoga dr-žavljanina koji je izvršio ulaganje u drugoj državi. Diplomatska zaštita može

2. Vidi član 17. bivšeg saveznog Zakona o stranim ulaganjima, koji se primenjuje u Srbiji i clan 39. stav 1. Zakona o stranim ulaganjima Cme Gore.

3. Naša zemlja nije članica ove konvencije. SR Jugoslavija je potpisala konvenciju 31. jula 20002. godine, ali još uvek nije deponovala instrument ratifikacije. Konvenciju je potpisalo 155 država, a ratifikovalo 143. Stanje prema sajtu ICSID-a na dan 8. februara 2006. godine -http://www.worldbank.org/icsid/constate/c-states-cn.htm. Konvencija je bila na snazi u bivšoj Jugoslaviji. Vidi, „Službeni list SFRJ, Medunarodni ugovori" br. 7/67.

http://www.worldbank.org/icsid/constate/c-states-cn.htm

518 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ se pružiti na razne načine - na primer, pokretanjem spora pred Međunarodnim sudom pravde,5 pokretanjem arbitraže na osnovu dvostrane konvencije o zaš-titi i unapređenju ulaganja, ukoliko takva konvencija važi između država, pri-menom mera represalija i retorzije, ili drugim načinima rešavanja sporova koji državi stoje na raspolaganju u Medunarodnom pravu.

II Izvori koji regulišu rešavanje investicionih sporova

Odredbe o rešavanju investicionih sporova mogu biti sadržane u ugovoru zaključenom između ulagača, u zakonu države prijema, u dvostranim međuna-rodnim ugovorima o zaštiti i unapredenju ulaganja i u višestranim ugovorima kao što je pomenuta Vašingtonska konvencija, ali i neki drugi višestrani ugovori koji su zaključeni tokom poslednje decenije.6 U ovom radu posvetićemo pažnju odredbama o rešavanju investicionih sporova između ulagača i države prijema koje su sadržane u dvostranim međunarodnim ugovorima o zaštiti i unapređenju ulaganja koje je naša zemlja zaključila sa drugim državama. Ill Dvostrani međunarodni ugovori o zaštiti i unapređenju ulaganja Ugovori o zaštiti i unapređenju ulaganja su tipski međunarodni ugovori, koji se najčešće zaključuju između dveju država. U početku su zaključivani 4. Tako na primer, Zakon o stranim ulaganjima Crae Gore iz 2000. godine, predviđa u članu 39.:

"Sporove koji nastanu po osnovu ulaganja stranih ulagača rješava nadležni sud u Republici, ako ugovorom o ulaganju, odnosno odlukom o osnivanju nije predvideno da takve sporove rješava domaća ili strana arbitraža u skladu sa medunarodnim konvencijama. Ako je Vlada Republike Crne Gore ugovorna strana, na sporove koji nastanu po osnovu stranih ulaganja, do potpisivanja Konvencije međunarodnog centra za rješavanje investicionih sporova (ICSID Konvencija), primjenjivade se dodatna pravila ICSID Konvencije za zemlje koje nijesu potpisnice ICSID Konvencije od strane domaće ili strane arbitraže." Na osnovu ove odredbe moglo bi se zaključiti da Cma Gora sebe ne smatra obaveznom na osnovu Vašingtonske konvencije, iako je državna zajednica Srbija i Cma Gora ugovornica konvencije. Medutim, poreklo odredbe nalazi se verovatno u činjenici da u vreme donošenja ovog zakona, status SRJ kao sukcesora međunarodnih ugovora SFRJ još nije bio pozitivno rešen.

5. Vidi na primer slučaj Elettronica Sicula S.p.A iz 1989. godine 6. Odredbe o zaštiti ulaganja i rešavanju sporova koji proističu iz ulaganja nalazimo i u sle-dećim

multilateralnim konvencijama: Sporazum NAFTA iz 1993. godine, Piotokol iz Kolonj{je o uzajamnom unapredenju i zaštiti ulaganja unutar Merkosura iz 1994. godine, Pro- tokol iz Buenos Airesa o unapredenju i zaštiti ulaganja iz zemalja koje nisu članice Merkosura iz 1994. godine, oba potpisana u okviru Ugovora iz Asunsiona kojim se osniva zajedničko tržište između Argentine, Brazila, Paragvaja i Urugvaja (Merkosur), Ugovor o slobodnoj trgovini između Kolumbije, Meksika i Venecuele, iz 1994. godine, te Ugovor o Povelji o energiji, iz 1995. godine.


među razvijenih država, s jedne strane i država u razvoju, s druge,7 ali danas su postali univerzalno prihvaćeni instrumenti za zaštitu ulaganja, koje zaklju- čuju i manje razvijene zemlje međusobno. Ovim ugovorima, države ugovoni- ce se uzajamno obavezuju da će omogućiti ulaganja državljana druge države ugovornice u skladu sa svojim zakonodavstvom i da će takvim ulaganjima pružiti odgovarajuću pravnu zaštitu. Stranim ulaganjima se obično garantuje nacionalni tretman i tretman najpovlašćenije nacije. Većina ugovora o zaštiti i unapređenju ulaganja sadrži odredbe koje garantuju ulagaču iz druge države ugovornice pravičan i pošten tretman, punu zaštitu i sigurnost ulaganja. Tako- đe, garantuje se slobodan tranfer profita i kapitala, kao i drugih novčanih iznosa koji su u vezi sa ulaganjem u inostranstvo, zabranjuje se ekproprijacija i na- cionalizacija, kao i druge ekvivalentne mere, te uvodi obaveza promptne, adekvatne i efikasne nadoknade u slučaju da do ekproprijacije, odnosno, nacionalizacije ipak dođe.

Pojava dvostranih ugovora o unapređenju i zaštiti ulaganja vremenski se poklapa sa zaključivanjem Vašingtonske kenvencije. Cilj donošenja konvencije i dvostranih sporazuma bio jeistovetan - pospešivanje investicija. Broj međunarodnih ugovora o zaštiti i unapredenju investicija poslednjih decenija stalno raste. Na primer, 1980. bilo je jedva stotinu takvih sporazuma, a 1992. godine ih je bilo već četiri stotine, da bi se 2001. godine, taj broj popeo na 1800, a danas iznosi preko 2000.8 Ovaj trend prati i Srbija i Crna Gora, koja je do sada zaključila preko četrdeset sporazuma o zaštiti i unapredenju ulaganja, i to uglavnom poslednjih godina.9 Mada jedna studija sačinjena 2002. godine tvrdi da dvostrani ugovori o unapređenju i zaštiti ulaganja nemaju sami po sebi nikakav efekat na povećanje ulaganja iz jedne države potpisnice u drugu, odnosno, da ne doprinose značajnijem porastu ulaganja u državu domaćina,10 ne može se sasvim negirati njihov pozitivan uticaj. Nesumnjivo je da se povećavanje broja dvostranih ugovora ove vrste11 poklopilo sa ekspanzijom stranih direktnih ulaganja u zemlje u razvoju - od 1990. godine do 1999. godine, vrednost stranih ulaganja u ove zemlje porasla je sa 30 milijardi na 180 milijardi dolara.

7. Prvi dvostrani ugovor o zaštiti i unapredenju ulaganja zaključen je 1959. godine izmedu Nemačke i Pakistana, kao deo nemačkog programa za pravnu zaštitu nemačkih investicija u inostranstvu. Vidi D. Nougayrede, "Binding States: A Commentary on State Contracts and Investment Treaties", Business Law International, Vol. 6, No. 3, September 2005, str. 383.

8. Vidi, M. Stevens, „ICSID and Bilateral Investment Treatries, IBA Section on Business Law", Arbitration and ADR, June 2001, p. 37. Trenutno je na sajtu UNCTAD-a zabeleženo je 1900 takvih

sporazuma, a smatra se da ih ima još vise - oko 2200. Vise od 170 država, dakle, gotovo sve države, imaju bar po jedan takav sporazum sa drugom državom. Vidi. D. Nou gayrede, op.cit. str. 384.


Večina dvostranih ugovora SCG o zaštiti i unapređenju ulaganja sadrže odredbe o rešavanju eventualnih sporova i to, s jedne strane, sporova između strana ugovornica i s druge strane sporova između jedne strane ugovornice i privatnog ulagača iz druge strane ugovornice.12 Prvi sporovi tiču se tumačenja i primene dvostranog ugovora, a drugi imaju za predmet međunarodne obaveze države ugovornice na osnovu dvostranog ugovora u odnosu na konkretna ulaganja državljana druge države ugovornice. Jedini izuzetak su spora-

9. Srbija i Crna Gora je zaključila sporazume o zaštiti i unapređenju ulaganja sa sledećim zemljama: Albanija (2002), Austrija (2001 - raniji sporazum između Austrije i SFRJ od 1990. godine prestao je da važi), Belgijsko-Luksemburška unija (2004), Belorusija (1996), Bosna i Herccgovina (2001), Bugarska (1996), Velika Britanija (2002), Finska (2005), Gana (2000), Gvineja (1998), Grcka (1998), DNR Koreja (1998), Egipat (2005 - raniji sporazum između Egipta i SFRJ od 1977. godine prestao je da važi), Zimbabve (1996), Iran (2003), Izrael (2004), Indija (2003), Italija (2001), Kanada (1979), Kina (1995), Kipar (2005), Kuvajt (2004), Libija (2004), Litvanija (2005), Mađarska (2001), Makedonija (1996), Nemačka (1989), Nigerija (2002), Poljska (1996), Rumunija (1995), Rusija (1995), Sjedinjene Američke Države (2001), Slovačka (1996, godine sa izmenama i dopunama 2004), Slovenija (2002), Turska (2001), Ukrajina (2001), Francuska (1974), Holandija (2002 - raniji sporazum između Holandije i SFRJ od 1976. godine, prestao je da važi), Hrvatska (1998), ČeŠka (1998), Španija (2002) i Švedska (1978).

10. M. Hanward-Dreimeier, „Bilateral Investment Treaties: Do They Increase FDI Flows? " Background Paper for Global Economic Prospects 2003: Investing to Unlock Global Oppor-tunities, The World Bank. Washington D.C. 2000.

11. Podaci o postojećim i novim ugovorima o unapređenju i zaštiti ulaganja, kao i tekstovi samih ugovora, mogu se naći u publikacijama Međunarodnog centra za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu i UNCTAD-a http://www.unctadxi.org/templates/-Startpage 718.aspx.

12. Konvencija sa Francuskom, Članovi 2 i 8, Sporazum sa Holandijom, članovi VI i XI, Konvencija sa Svedskom, članovi 6 i 7, Sporazum sa Nemačkom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Rusijom, članovi 8 i 10; Sporazum sa Kinom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Rumunijom, clanovi 8 i 9; Sporazum sa Bugarskom, Članovi 8 i 9; Sporazum sa Belorusijom, Članovi 7 i 8, Sporazum sa Slovačkom, članovi 8 i 9 i clan 4 Sporazuma o izmeni, Sporazum sa Makedonijom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Poljskom, članovi 8 i 9. Sporazum sa Zimbabveom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Gvijenom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Grčkom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Češkom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Hrvatskom, članovi 10, i 11, Sporazum sa DNR Kore-jom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Ganom, članovi 10 i 11, Sporazum sa Italijom, clanovi 8 i 9, Sporazum sa TJkrajinom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Turskom, članovi VII i VIII, Sporazum sa Austrijom, članovi 9 i 10, Sporazum sa ВШ, clanovi 8 i 10. Sporazum sa Holandijom, članovi 9 i 12, Sporazum sa Madarskom, članovi, 8 i 9, Sporazum sa Nigerijom, članovi 9 i 10., Sporazum sa Slovenijom, članovi 9 i 10, Sporazum sa Spanijom, članovi 10 i 11, Sporazum sa Ujedinjenim kraljevstvom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Albanijom, clanovi 10 i 11, Sporazum sa Iranom, članovi 12 i 13, Sporazum sa Belgijsko-Luksemburškom unijom, članovi 11 i 12, Sporaziun sa Kuvajtom, članovi 9 i 10, Sporazum sa Izraelom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Indijom, članovi 9 i 10.

http://www.unctadxi.org/templates/-


zumi sa SAD i sa Kanadom, koji sadrže samo odredbe o rešavanju sporova iz-među strana ugovornica.13

1. Odredbe o rešavanju sporova Među odredbama dvostranih ugovora koje je SCG zaključila postoji zna-

čajna podudarnost kada je reč o rešavanju sporova između države prijema i ulagača iz druge strane ugovornice. To je posledica činjenice da se ovi među-narodni ugovori zaključuju korišćenjem gotovih obrazaca (modela), od kojih se retko odstupa. Gotovo sve odredbe daju mogućnost ulagaču da se obrati Centra za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu (izuzev odredbe sadržane u bilateralnoj konvenciji sa Rusijom), ali se razlikuju u pogledu drugih mogućnosti koje stoje na raspolaganju strankama u sporu, odnosno privatnom ulagaču.

Preovlađuje sledeće rešenje: strani ulagač i država prijema dužni su da po izbijanju spora pristupe pregovorima radi njegovog mirnog rešavanja. Tek po isteku roka za pregovore,14 jedna i druga strana u sporu, ili samo ulagač,15 imaju pravo da podnesu spor na rešavanje sudu ili arbitraži. Obično se stranom ulagaču daje pravo izbora između tri mogućnosti: da spor pokrene pred a) nadležnim sudom one strane ugovornice na čijoj je teritoriji ulaganje reali-zovano, ili b) pred Međunarodnim centrom za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu, ili c) pred ad hoc arbitražom koja če biti formirana u skladu sa arbitražnim pravilima UNCITRAL-a.16 Pored toga, odredba o rešavanju ove vrste sporova u većini dvostranih ugovora, sadrži i izjavu da će arbitražna od-luka biti konačna i obavezujuća i da će se izvršiti u skladu sa zakonima države prijema.

Neki dvostrani ugovori, pak, predviđaju samo jednu mogućnost: da se spor, po proteku roka za postizanje sporazumnog rešenja, na zahtev bilo koje

13. Sporazum sa Kanadom, član 4, Sporazum sa SAD, član 4. 14. Obično se navodi rok od tri meseca ili od šest meseci. Rok se računa od datuma podnošenja

zahteva za rešenje spora putem pregovora drugoj strani ili od datuma prijema takvog zahteva, ili od datuma započinjanja pregovora.

15. Pravo ulagaču da pokrene spor ili da izvrši izbor načina rešavanja spora daju, na primer, Spo-razumi sa Rumunijom, Bugarskom, Slovačkom, Grčkom, Češkom, Hrvatskom, Ukrajinom, Turskom, BiH, Holandijom, Madarskom, Slovenijom, Spanijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Albanijom.

16. Na primer, Sporazumi sa Rumunijom, Bugarskom, Belorusijom, Kinom, Slovačkom, Make-donijom i Poljskom. Sporazum sa Rumunijom predvida primenu pravila UNCITRAL-a na ad hoc arbitražu, samo ako stranke nisu ugovorile drugačije rešenje.


strane ili samo na zahtev ulagača17 podvrgne arbitraži na osnovu Vašington-ske konvencije18.

Mnogi dvostrani ugovori uslovljavaju pravo obraćanja Centru za rešava-nje investicionih sporova u Vašingtonu (ICSID) činjenicom da su obe stranke članice Vašingtonske konvencije. 19 Sporazumi sa Grčkom i Holandijom doz-voljavaju ulagaču da pred ICSID-om pokrene bilo arbitražni postupak, bilo postupak za mirenje. Sporazum sa Indijom predviđa prvo mogućnost pokreta-nja sudskog spora ili mirenja po pravilima UNCITRAL-a, a tek ako pokušaj mirenja ne uspe, daje strankama uobičajeni izbor između ICSID arbitraže i ad hoc arbitraže na osnovu arbitražnih pravila UNCITRAL-a.

Pravo obraćanja arbitraži je u nekim dvostranim ugovorima ograničeno na sporove u vezi sa primenom članova koji se odnose na eksproprijaciju ili na transfer plaćanja koja se odnose na ulaganja.20

Pored prava obraćanja ad hoc arbitraži konstituisanoj na osnovu pravilni-ka UNCITRAL-a, neki sporazumi predviđaju i pravo obraćanja "međunarod-nom arbitražnom sudu"21 odnosno "bilo kojoj drugoj međunarodnoj arbitraž-noj instituciji".22 Sporazum sa Hrvatskom, pored uobičajenih, predviđa još dve mogućnosti: arbitražu MTK i arbitražu na osnovu dodatnih pravila IS-CID-a za zemlje koje nisu potpisnice Vasingtonske konvencije.23 MTK arbi-tražu, kao alternativu, predviđa i Sporazum sa Turskom,24 s tim da je ona uslovljena, jer se postupak može pokrenuti samo ako je zainteresovani ulagač predao spor prvo sudovima države prijema, a konačna presuda nije doneta u roku od godinu dana.25 Sporazum sa Italijom je specifičan po tome što u 2. stavu člana 8. izdvaja sporove iz ugovora o ulaganju koji su zaključeni između države ugovornice i ulagača iz druge države ugovornice (ugovorni sporovi između ulagača i države prijema). Ako su strane u tom ugovoru predvidele proceduru za rešavanje sporova koja je u skladu sa Sporazumom o zaštiti ulaga-

17. Na primer, Sporazum sa Nemačkom. 18. Na primer, Sporazumi sa Francuskom, Svedskom i Nemačkom. Sporazum sa Svedskom ne

predviđa obavezu države ugovomice i ulagača da prvo pokušaju da sporazumno reše spor! 19. Na primer, Sporazumi sa Bugarskom, Belorusijom, Slovačkom, Makedonijom, Poljskom,

Zimbabveom, Gvinejom, Ceškom, Hrvatskom, DNR Korejom, Austrijom, Mađarskom, Nigerijom, Slovenijom, Španijom, Albanijom, Iranom, Kuvajtom, Izraelom i Indijom. Prema podacima za 2005. godinu, sve ove države, osim DNR Koreje, Irana i Indije, jesu članice Vasingtonske konvencije. Međutim, Srbija i Crna Gora za sada nije država članica.

20. Na primer, Sporazum sa Bugarskom i Sporazum sa Kinom. 21. Sporazum o izmenama Sporazuma sa Slovačkom, član 4. 22. Sporazum sa Belorusijom, clan 7. 23. Isto i Sporazumi sa Holandijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Kuvajtom. 24. Isto i sporazum sa Belgijsko-Luksemburškom unijom. 25. Sporazum sa Turskom, član VII, stav 2.


nja i sa zakonodavstvom te države ugovornice, primenjuje se ta procedura, umesto procedure predviđene članom 8. Sporazuma.

U novijim ugovorima o zaštiti i unapređenju ulaganja često se nalazi klauzula da se država ugovornica koja je stranka u sporu sa stranim ulagačem, neće u svojoj odbrani koristiti prigovorom da je ulagač primio obeštećenje na osnovu ugovora o osiguranju za celokupnu štetu ili pretrpljeni gubitak, odnosno za određeni deo takve štete ili gubitka.26 Ova klauzula treba da obezbedi da ne dođe do oglašavanja arbitraže nenadležnom, ili do odbijanja zahteva, usled toga što je ulagač na osnovu investicione garancije, odnosno osiguranja od nekomercijalnih rizika, unapred primio određeni iznos na ime obeštećenja. Inače, postojala bi mogućnost da se država pozove na odsustvo pravnog interesa tužioca da vodi spor zbog toga što je već primio odštetu. Takođe, pojedini sporazumi predviđaju di država ugovoraica ne može da se poziva na imunitet u sporu sa stranim ulagačem.27

U većini sporazuma odredba o rešavanju sporova između države i ulagača iz druge države, daje stranci mogućnost da se opredeli između sudskog i arbi-tražnog postupka, s tim da odabir jednog isključuje drugi način rešavanja spora (sistem „raskrsnice").28 Za razliku od toga, klauzule u manjem broju sporazuma dopuštaju mogućnost vođenja arbitražnog postupka, iako se stranka prethodno obratila državnom sudu države prijema.29 Sporazum sa Kuvajtom precizira da se stranka može obratiti sudu radi izdavanja privremene mere iako je pokrenut arbitražni postupak. Prema ovom sporazumu, ma koja arbitraža da je odabrana, ona se mora obaviti u zemlji članici Njujorške konvencije o priznanju arbitražnih odluka. Arbitražna odluka može da obuhvati i izreku kojom se nalaže plaćanje kamata.

Sporazum sa Izraelom je jedinstven po tome što određuje rok za donošenje arbitražne odluke - 8 meseci od datuma izbora predsedavajućeg arbitra.30

26. Sadrže je Sporazumi sa Rumunijom, Nemačkom, Hrvatskom, BiH, Slovenijom, Austrijom, Spanijom, Albanijom, Belgijsko-Luksemburškom unijom i Kuvajtom.

27. Sporazumi sa Rumunijom i sa Kuvajtom. 28. Sporazum sa Kinom izričito isključuje mogućnost vođenja arbitražnog postupka po istom pitanju o

kojem je odlučivao sud, ali i većina drugih sporazuma to čini prećutno, jer predviđa da se umesto obraćanja sudu, stranke mogu obratiti arbitraži ili da mogu izabrati obraćanje sudu ili arbitraži. Sporazum sa Iranom predviđa da u slučaju da se stranke obrate sudu države prijema i da sud izreknc pravnosnažnu presudu, stranke ne mogu isti spor uputiti na arbitražu

29. Na primer Sporazum sa Zimbabveom i Sporazum sa Izraelom. U Sporazumu sa Izraelom mogućnost pokretanja arbitražnog postupka postoji sve dok sud države prijema ne donese presudu o predmetu spora.


Sporazum sa Kinom takođe sadrži određene specifičnosti. On u slučaju neuspelih pregovora, predviđa pravo jedne i druge strane u sporu da podnese zahtev nadležnom sudu države prijema. Pravo obraćanja arbitraži predviđeno je samo za sporove povodom naknade za eksproprijaciju. Oni mogu biti podneti na rešavanje Centru za rešavanje investicionih sporova (ICSID) ili ad hoc arbitraži, pod uslovom da stranka nije koristila svoje pravo da pokrene spor pred sudovima države prijema. U samoj odredbi preciziraju se određena pravila za formiranje arbitražnog veća, izbor pravila postupka, troškove postupka i način donošenja odluka.

U Sporazumu sa Rusijom, rešavanje sporova između jedne strane ugovor-nice i ulagača drage strane ugovornice regulisano je na sledeći način: u slučaju da se pregovori, koji su obavezni pre pokretanja spora, pokažu neuspešnim, rešavanje spora može se preneti nadležnom sudu ili arbitraži strane ugovornice na čijoj teritoriji su izvršena ulaganja (misli se na arbitražnu instituciju sa sedištem u toj državi ugovornici), ili arbitražnom sudu ad hoc, u skladu sa ar-bitražnim pravilima UNClTRAL-a.

Za uspostavljanje nadležnosti arbitraže posebno je značajno pitanje tuma-čenja odredaba o rešavanju sporova u dvostranim ugovorima o zaštiti i una-pređenju ulaganja: da li se radi o odredbi koja omogućava neposredno pokre-tanje spora protiv države ugovornice ili o odredbi koja zahteva zaključenje po-sebnog arbitražnog sporazuma.

Većina dvostranih ugovora koje je naša zemlja zaključila sadrži odredbe koje obema stranama ili samo ulagaču daju pravo da se neposredno obrate ugovorenoj arbitraži. U nekima od njih je pristanak na arbitražu od strane dr-žave izričito i naveden u samoj odredbi i odnosi se na neodređen broj slučajeva: "Svaka strana ugovornica ovim daje saglasnost da se takav spor podnese međunarodnoj arbitraži".31 Sporazum sa Austrijom je još eksplicitniji: "Svaka Strana ugovornica, shodno ovom Sporazumu, neopozivo i unapred pristaje, čak i u slučaju nepostojanja pojedinačnog arbitražnog sporazuma između Strane ugovornice i ulagača, da uputi svaki takav spor na međunarodnu arbitražu, ukoliko ulagač tako odabere. Ova saglasnost sadrži i odustajanje od zahteva da se koriste interni administrativni i sudski pravni lekovi."32 Nasuprot tome, u starijim dvostranim ugovorima prethodni pristanak države na nadležnost arbitraže nije svuda prisutan. U odredbama prvih konvencija o

30. Rasprave i podnesci moraju da se okončaju u roku od 6 meseci od tog datuma, a rok za donošenje odluke je 2 meseca od datuma okončanja rasprave,odnosno, dostavljanja konačnih podnesaka.

31. Sporazum sa Grčkom, član 9 stav 2. 32. Vidi takođe Sporazume sa Hrvatskom, Holandijom, Slovenijom, Kuvajtom, i Izraelom.


zaštiti investicija, koje je vlada SFRJ zaključila sa vladama Francuske, Holan-dije33, Egipta34, i Švedske tokom sedamdesetih godina, pominje se takođe Centar za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu, ali nadležnost Centra nije u svim ugovorima nesumnjivo ugovorena. Konvencija sa Švedskom, na primer, predviđa da će se spor podneti ovom Centra uz saglasnost obe stranke u sporu. To znači da na osnovu ove konvencije ulagač ne može neposredno da pokrene spor pred Centrom, samo sa pozivom na ovu odredbu, nego, da bi imao to pravo, mora uvrstiti arbitražnu klauzulu kojom se ugovara nadležnost Centra u sam ugovor o stranom ulaganju, ili se mora naknadno sporazumeti sa državom prijema o nadležnosti Centra. Dilemu izaziva odredba sadržana u Konvenciji sa Francuskom (član 2). Prema ovoj odredbi, odobrene investicije "će biti predmet posebne obaveze (organa savezne vlade) koja naročito uključuje obraćanje Međunarodnom centru za rešavanje sporova koji se odnose na investicije, ako u slučaju spora u roku od tri meseca nije moglo biti postignuto sporazumno rešenje". Po našem mišljenju, ovde se radi o neposredno ugovorenoj nadležnosti Centra za sporove koji proisteknu iz investicija francuskih državljana. Ipak, s obzirom da se radi o dosta nejasno sročenoj odredbi, moguća su i drukčija tumačenja, koja mogu dati povoda za osporavanje nadležnosti arbitraže.

Dodatni sporazum stranaka u sporu (države prijema i ulagača) potreban je na osnovu Sporazuma sa Ganom. Međutim, ako se stranke po proteku tri meseca za mirno rešenje spora međusobno ne sporazumeju o tome da li hoće ICSID arbitražu, neku drugu međunarodnu arbitražu ili ad hoc arbitražu po pravilima UNCITRAL-a, onda na osnovu stava 3. člana 10. ovog sporazuma imaju obavezu da podnesu spor na arbitražu u skladu sa arbitražnim pravilima UNCITRAL-a. Stranke mogu da se dogovore u pismenoj formi o eventualnoj izmeni ovih pravila.35

Sporazum sa Nigerijom sadrži nejasnu odredbu koja takođe može izazvati dileme u pogledu tumačenja. Prema članu 10. stav 2., ulagač i država prijema mogu da podnesu zahtev sudu države prijema ili međunarodnoj arbitraži, ako zainteresovani ulagač to želi. Međutim, „ако je sud podnesen (sic!) na rešavanje međunarodnoj arbitraži", ulagač i država prijema mogu da se dogovore da predaju spor ad hoc arbitražnom sudu u skladu sa pravilima UNCITRAL-a ili ICSID arbitraži. Verovatno je da se radi o lošem prevodu i da u originalu sporazum glasi: „ако odluče da podnesu spor na rešavanje međunarodnoj arbitraži". U svakom slučaju, čini se da je za nadležnost arbitraže potrebna naknadna

33. Ova konvencija zamenjena je 2002. godine novim dvostranim ugovorom. 34. Ova konvencija zamenjena je 2005. godine novim dvostranim ugovorom. 35. Sličnu odredbu sadrži i clan 8. stav 2. Sporazuma sa Ujedinjenim Kraljevstvom.


saglasnost stranaka, odnosno da nije dovoljna samo odredba iz člana 10. ovog Sporazuma. Slični problemi sa prevodom odredbe o rešavanju sporova mogu se uočiti i u Sporazumu sa Indijom, koji, po svemu sudeći takođe zahteva do-datnu saglasnost ulagača i države prijema, bar za neke oblike arbitraže koji su predvideni Sporazumom.

2. Pojam ulaganja Pravni pojam ulaganja je značajan, jer određuje u kojim sporovima će

privatno lice moći da tuži državu na osnovu Sporazuma o uzajamnoj zaštiti i unapređenju ulaganja. Možemo reći da opšti i obavezujući pojam ulaganja na međunarodnom planu ne postoji. Vašingtonska konvencija ne odreduje zna-čenje ovog pojma, mada ga uzima kao jednu od odrednica nadležnosti arbitra-že Centra (clan 25). Određene smernice o sadržini ovog pojma sadrži Konven-cija o osnivanju Multilateralne agencije za garantovanje investicija (MIGA) koja u članu 12. definiše pojam „podobne investicije" i dalje ga razrađuje u tački 19. tumačenja koje je sastavni deo ove Konvencije.36 OECD je l995. godine usvojio Preporuku koja sadrži pojam stranih direktnih ulaganja za po-trebe vođenja evidencije o stranim ulaganjima u skladu sa međunarodno prih-vaćenim standardima.37 Takođe, Međunarodni monetarni fond je u svom Priručniku o platnom bilansu dao defmiciju stranih (međunarodnih) ulaganja, za potrebe sastavljanja platnog bilansa države.38

Za primenu arbitražnih klauzula iz dvostranih ugovora o zaštiti ulaganja od najvećeg značaja je način na koji je pojam ulaganja određen u samom dvo-stranom ugovoru. Većina ovih akata ne sadrži defmiciju stranog ulaganja u pravom smislu, već se uglavnom ograničavaju na nabrajanje pojedinih eko-nomskih ili pravnih oblika i kategorija u kojima se strana ulaganja realizuju. Ostavlja se, dakle, sudiji (arbitru) da u graničnim slučajevima odredi, da li konkretni spor proističe iz stranog ulaganja ili ne.

Analizom odredaba dvostranih ugovora dolazimo do zaključka da je pojam ulaganja, određen na osnovu ovih nabrajanja, često veoma širok i da

36. Konvencija o osnivanju Multilaterlane Agencije za garantovanje investicija i tumacenje kon-vencije, sa prilozima, "Službeni list SFRJ, Medunarodni ugovori" br. 4/91. Prema definiciji iz člana 12. "Podobne investicije obuhvataju prava na akcijskom kapitalu, kao i srednjoročne ili dugoročne zajmove koje odobre ili za koje garantuju vlasnici akcija u datom preduzeću, kao i one oblike direktnih investicija koje utvrdi Odbor." "Te investicije mogu uključiti "(i) sve devizne transfere za modernizaciju, proširenje ili razvoj postojeće investicije; i (ii) korišc'enje dobiti od postojećih investicija koje bi se u prodvnom tranferisale iz zemlje domaćina".

37. OECD Benchmark Definition of Foreign Direct Investment, Third Edition, 1995. 38. International Monetary Fund, Balance of Payments Manual, fifth edition.


obuhvati mnogo više od onoga što se tradicionalno podrazumeva pod ulaga-njem u domaćoj pravno literaturi. Na primer, Sporazum o podsticanju i zaštiti ulaganja između SRJ i BiH, sadrži sledeću definiciju "ulaganja": "Izraz "ula-ganje" označava svaku vrstu sredstava koja se ulažu u svrhe sticanja ekonom-ske koristi ili u druge poslovne svrhe od strane ulagača jedne Strane Ugovor-nice na teritoriji druge Strane Ugovornice u skladu sa zakonima i propisima ove druge i uključivaće posebno, mada ne isključivo: (a) pokretnu i nepokretnu imovinu, kao i bilo koja druga imovinska prava in rem kao što su hipoteka, zaloge ili jemstva; (b) akcije, obveznice i bilo koji drugi oblik učešća u kompanijama; (c) novčana potraživanja ili bilo koja druga potraživanja po osnovu ugovora koja imaju ekonomsku vrednost; (d) prava intelektualne svojine, kao što su autorska prava i njima srodna prava, patenti, industrijski modeli, trgovačke oznake, trgovačka imena i know-how; (e) poslovne koncesije date zaknom ili po ugovoru, uključujući koncesije za istraživanje, razvoj, vađenje i eksploataciju prirodnih bogatstava." Slične definicije možemo naći i u ostalim dvostranim ugovorima. Posebno ističemo opasnost da klauzula navedena pod (c) koja se odnosi na novčana potraživanja ili draga potraživanja po osnovu ugovora koja imaju ekonomsku vrednost, bude široko tumačena od strane arbitara, tako da podvede pod arbitražnu klauzulu zahteve na osnovu ma kog ugovora ako se država mešala u njegovu realizaciju. Na primer, ako bi država uvela ograničenja na transfer deviza u inostranstvo, čime bi de facto sprečila domaću ugovornu stranu da izvršava svoje ugovorne obaveze prema inostranom partneru, ona bi mogla biti tužena na osnovu dvostranog ugovora koji predviđa zabranu nepravičnog i nepoštenog tretmana, bez obzira što sam ugovor između domaćeg i stranog ugovarača nije ugovor o ulaganju, već komercijalni ugovor u kojem je predviđeno plaćanje iznosa u devizama inostranom poveriocu.

Postavlja se pitanje da li se pojam stranog ulaganja određen na ovaj način može suziti pozivanjem na odredbe domaćeg prava, s obzirom da se Spora-zum sa Bosnom i Hercegovinom u članu 1 poziva na primenu "zakona i propisa" države na čijoj se teritoriji vrši ulaganje. Moglo bi se tvrditi da se pod ugovorom navedenim u klauzuli "c" podrazumeva samo ugovor o ulaganjima, a ne bilo koji komercijalni ugovor koji bi mogle da zaključe ugovorne strane koje pripadaju državama ugovornicama. Takođe, na osnovu tumačenja dvostranog ugovora o zaštiti ulaganja, njegovog cilja i namere ugovornih strana koje su ga zaključile moglo bi se doći do zaključka da su one nameravale da usvoje užu definiciju ulaganja, koja ne bi obuhvatala potraživanje iz svakog komercijalnog ugovora, već samo iz ugovora o ulaganjima u domaće preduzeće ili drugi pravni subjekt. Pitanje je, medutim, da li će međunarodni arbitri


koji će rešavati eventualne sporove, biti skloni da usvoje takvo uže tumačenje koje bi ih lišilo nadležnosti. 3. Pojam ulagača

S obzirom da je pretpostavljeni tužilac po svim dvostranim ugovorima ulagač iz druge države ugovornice, za uspostavljanje nadležnosti arbitraže je od bitnog značaja ko ispunjava uslov da se smatra ulagačem. Samo lica obuh-vaćena pojmom ulagača mogu se pojaviti kao tužioci protiv države u arbitra-žama konstituisanim na osnovu dvostranih ugovora. Primera radi, na osnovu sporazuma sa BiH izraz "ulagač", označava u odnosu39 na BiH: "(i) fizička li-ca koja uživaju status državljana BiH prema zakonima koji su na snazi u BiH, ako imaju prebivalište ili glavno mesto poslovanja u BiH; i (ii) pravna lica osnovana u skladu sa važećim zakonima u BiH čije se registrovano sedište, centralna uprava ili glavno mesto poslovanja nalazi na teritoriji BiH". Iz citi-rane definicije koja se u sličnom obliku može naći i u drugim dvostranim ugovorima, vidimo da je mesto osnivanja ključni kriterijum kada su u pitanju pravna lica. Naime, ovaj kriterijum dovoljan je za zaključak da se radi o pravnom licu koje pripada BiH, ako se javlja u kombinaciji sa bilo kojim od tri druga kriterijuma: statutarnim (registrovanim) sedištem, centralnom upravom ili glavnim mestom poslovanja u BiH. Činjenica da se delatnost obavlja u SCG i da su vlasnici kapitala državljani SCG ne bi, prema ovoj definiciji, bila relevantna za ocenu pripadnosti pravnog lica, ako je ono osnovano i ima statutarno sedište u BiH. Na taj način, moglo bi se desiti da se preko pravnog lica koje ima pripadnost strane države kao stvarni tužioci protiv SCG pred međunarodnom arbitražom pojave državljani SCG (vlasnici toga preduzeća). To bi svakako bilo protivno opšteprihvaćenim standardima međunarodnog prava, ali se na osnovu ovakve definicije ta mogućnost ne može isključiti. Da bi se ona ipak predupredila, države ugovornice u ovom Sporazumu saglasile su se u odredbi o rešavanju sporova, koja se odnosi na rešavanje sporova između ulagača i strane ugovornice (clan 8), da drukčije tretiraju pravna lica koja su osnovana na teritoriji jedne države ugovornice, a nalaze se u većinskom vlasništvu državljana druge države ugovornice. Član 8. predviđa dva rešenja za ulagača koji smatra da su njegova prava na osnovu dvostranog ugovora povredena - da se obrati nadležnom sudu ili administrativnom tribunalu države prijema ili da se obrati Centra za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu. U drugom slučaju, precizirano je da će se u smislu člana 25. stav 2. (b) Vašingtonske Konvencije, smatrati da je kompanija osnovana na teritoriji jedne dr-

39. U ovom sporazumu pojam ulagača je različito određen u odnosu na BiH i u odnosu na SCG.


žave ugovornice (na primer, BiH), u kojoj je pre nastanka spora većina deoni-ca bila u vlasništvu ulagača druge strane ugovornice (SCG), u stvari, kompa-nija druge strane ugovornice (tj. SCG). Takva kompanija onda ne bi imala pra-vo da pokrene spor protiv SCG pred Centrom. Slične odredbe sadržane su i nekim drugim novijim dvostranim ugovorima.40 4. Merodavno pravo

Mali broj dvostranih sporazuma sadrži odredbe o merodavnom pravu za spor između države prijema i ulagača druge države. U onim sporazumima koji to pitanje regulišu preovlađuje sledeće rešenje: na rešavanje spora primenjuje se a) pravo države ugovornice koja je strana u sporu i na čijoj teritoriji je izvr-šeno ulaganje, uključujući i njena pravila o sukobu zakona, b) odredbe spora-zuma o zaštiti investicija, kao i c) opšte prihvaćena načela međunarodnog pra-va.41 Ni u jednom od sporazuma nije određeno koji od ovih izvora ima priori-tet u primeni, ali se može pretpostaviti da će u slučaju suprotnosti, odredbe sporazuma i načela međunarodnog prava imati prednost nad nacionalnim pra-vom države prijema. Interesantno je da sve navedene odredbe upućuju na pri-menu kolizionih normi države prijema, što znači da se arbitraža koja, po pravi-lu, ne zaseda na teritoriji države prijema, u pogledu određivanja merodavnog prava stavlja u istu poziciju kao arbitraže sa sedištem na toj teritoriji. Spora-zum sa Kuvajtom, osim navedenih mogućnosti, pominje i princip autonomije volje, kao primaran u određivanju merodavnog prava.

Jedini izuzetak od ovog načina regulisanja merodavnog prava nalazimo u Sporazumu sa Grčkom koji je predvideo potpunu internacionalizaciju ovakvih sporova. Naime, na osnovu ovog sporazuma „Arbitražni sud će rešavati spor u skladu sa odredbama ovog sporazuma i primenljivim pravilima i principima međunarodnog prava".42 Takođe, nedavno zaključeni sporazum sa Indijom predviđa samo primenu odredaba sporazuma.43

U ostalim sporazumima, kao što je rečeno, nema odredaba o merodavnom pravu. Ukoliko se stranke na osnovu tih sporazuma opredele za ICSID arbitra-žu, merodavno pravo će se određivati prema članu 42. Vašingtonske konven-

40. Vidi, na primer, član 9. stav 6. Sporazuma sa Holandijom, član 9. stav 5. Sporazuma sa Slov-enijom i član 9. stav 7. Sporazuma sa Kuvajtom.

41. Vidi Sporazum sa Kinom, član 9. stav 7, Sporazum sa Spanijom, clan 11. stav 3, Sporazum sa Albanijom, član XT stav 3, Sporazum sa Kuvajtom, clan 9. stav 6. Sporazum sa Kinom precizira da su to opšte priznata načela međunarodnog prava koja prihvataju obe strane ugovornice.

42. Sporazum sa Grčkom, član 9. st. 4. 43. Sporazum sa Indijom, clan 9 st. 3, (v)(iii).


cije, koji predviđa primenu pravnih pravila koja su ugovorne strane izabrale, a ukoliko nisu izabrale merodavna pravila, pravo države prijema, ukljućujući i njena pravila o sukobu zakona, kao i odgovarajuća načela međunarodnog pra-va. S obzirom da su na osnovu dvostranih ugovora mogući sporovi između dr-žave i investitora iako nije bilo prethodnog ugovora izmedu njih, izbor mero-davnog prava će često izostati. Stranke takođe mogu ovlastiti ovu arbitražu da rešava njihov spor po principima pravičnosti. U ostalim slučajevima (ad hoc arbitraže po pravilima UNCITRAL-a, MTK arbitraže itd.) merodavno pravo biće određeno na osnovu odredaba o određivanju merodavnog prava koje su sadržane u odnosnim arbitražnim pravilima (clan 33 Arbitražnih pravila UN-CITRAL-a, ćlan 17 Pravilnika o arbitraži MTK itd.).

Ill Arbitražni sporovi na osnovu dvostranih ugovora o zaštiti stranih ulaganja

Veliki broj dvostranih sporazuma o zaštiti i unapređenju investicija koji sadrže arbitražne klauzule odrazio se i na broj sporova ove vrste. Dok za ad hoc arbitraže na osnovu pravila UNCITRAL-a nije moguće sastaviti preciznu statistiku, iz evidencije koju vodi ICSID arbitraža može se zaključiti da su sporovi ove vrste u stalnom porastu.44

Najčešci argument koji tuženi iznosi u svoju.odbranu u ovim sporovima jeste nedostatak nadležnosti. To je i razumljivo S obzirom da je pristanak drža-ve ugovornice na nadležnost obično dat generalno i unapred, nemajući u vidu konkretan spor i okolnosti koje su do njega dovele. Države se u osporavanju nadležnosti arbitraže pozivaju na sledeće argumente: da nije bilo ulaganja, da spor između stranaka ne predstavlja „pravni spor koji proističe iz ulaganja", da je ulaganje prestalo pre stupanja na snagu međunarodnog ugovora o zaštiti ulaganja, da ulaganje nije bilo izvršeno na teritoriji tužene strane ugovornice, da nije data saglasnost za arbitražu, da tužilac nije državljanin druge strane ugovornice, da tužilac nije iskoristio sva unutrašnja pravna sredstva, da radnje pokrajine ili državnog preduzeća ne mogu da budu poistovećene sa radnjama države ugovornice, i da nije učinjen pokušaj mirnog rešavanja spora pre po-kretanja arbitražnog postupka.45

Kao predmet rasprave u meritumu najčešće se javljaju tužbeni zahtevi za-snovani na odgovornosti države za neki oblik eksproprijacije bez pravične,

44. Vidi L. E. Peterson, "Emerging Bilateral Investment Treaty Arbitration and Sustainable Development," http://www.iisd.org/pdf/2003/trade_bits_disputes.pdfi M. Stevens, op.cit., str. 37.

45. Vidi, M. Stevens, op.cit. str. 38.

http://www.iisd.org/pdf/2003/trade_bits_disputes.pdfi


hitne i stvarne nadoknade. Takođe, česti su i zahtevi koji se pozivaju na povre-du standarda o „pravičnom i poštenom tretmanu ulaganja", odredaba o nacio-nalnom tretmanu ili tretmanu najpovlašćenije nacije i na povredu standarda „pune zaštite i bezbednosti ulaganja".46

Specifičan karakter arbitražne klauzule koja je sadržana u dvostranom sporazumu i na taj nači „dostupna za upotrebu" svakom ulagaču iz druge drža-ve ugovornice, može da dovede do serije tužbenih zahteva usmerenih protiv iste države i zasnovanih na istim činjenicama, odnosno istim aktima koje je ta država preduzela prema ulaganjima na svojoj teritoriji. Problem je što se takvi tužbeni zahtevi, pogotovo ako se vode pred ad hoc arbitražama, ne mogu spo-jiti, niti se može obezbediti jedinstvena primena prava na isto činjenično sta-nje. Mogući su kontradiktorni rezultati koji mogu nepovoljno da utiču na po-pularnost arbitraže kao načina rešavanja sporova. Tako se u literaturi navode dva spora protiv Češke Republike koji su se završili suprotnim presudama, mada su tužbeni zahtevi bili zasnovani na istom činjeničnom stanju. Sporovi su bili pokrenuti pred ad hoc arbitražama na osnovu UNCITRAL-ovih pravila. U jednom slučaju, tužilac je bila kompanija Central European Media a u drugom R.S Lauder, glavi akcionar iste kompanije. Tužba se odnosila na povredu dvostranog ugovora o ulaganju oduzimanjem vlasničkog udela kompanije u jednoj TV stanici u Pragu. Češka vlada je dobila jedan spor, a izgubila drugi, te joj je drugom arbitražnom odlukom naloženo da plati štetu od 360 miliona dolara.47

IV Zaključak

Veliki obim i značaj stranih investicija u savremenoj svetskoj privredi, sve veći broj dvostranih sporazuma o zaštiti i pospešivanju ulaganja i činjenica da gotovo svaki takav sporazum danas sadrži klauzulu o automatskoj nadležnosti arbitraže za rešavanje sporova između ulagača iz jedne strane ugovornice i druge države ugovornice, jasno nam govore da dolazi vreme masovne pojave ovakvih arbitražnih sporova. Ne možemo a da se ne zapitamo da li će se države koje se budu suočile sa velikim brojem tužbenih zahteva ulagača na osnovu ovakvih sporazuma, odjednom pokajati i poželeti da ih izmene ili čak otkažu, kako bi smanjile svoju izloženost pravnim rizicima i neizvesnostima vođenja arbitražnih sporova sa firmama iz stranih država.

46. Ibidem. 47. Vidi, L.E. Peterson, op.cit. str. 5.


ARBITRATION BETWEEN STATES AND INVESTORS PURSUANT TO BILATERAL INVESTMENT TREATIES ON PROMOTION AND

PROTECTION OF INVESTMENTS

Summary Due to their long-term nature and dependence on actions of host States, in-

vestment contracts involve greater risks of eventual disputes than the ordinary trade transactions. This paper explores the types of disputes that usually occur out of investment contracts and the manner of their resolution. Special attention within this category of disputes is accorded to investment disputes between host States and investors from other Contracting States pursuant to bilateral investment treaties on promotion and protection of investments (the BITS). This type of disputes is on the rise, just as the number of the BITs on the international scene is proliferating. Serbia and Montenegro is a signatory of around 40 treaties of this kind. As a rule the BITs contain provisions giving the investor an opportunity to initiate a direct action against the host State before domestic courts or international arbitral tribunals, notwithstanding the fact that the State may not be a party to the investment contract. The typical solution that prevails in the case of dispute, is that the foreign investor and the host State are bound to enter into negotiations for peaceful resolution of their dispute. If, after a certain period of time, such negotiations do not result in a settlement, the investor is entitled to submit the dispute to (a ) the courts of the host State, (b ) ICSID arbitration, or (c ) an ad hoc arbitration constituted on the basis of the UNCITRAL Arbitration Rules. The key terms for determination of jurisdiction of arbitral tribunals in such cases are the definitions of "an investment" and of "an investor" belonging to the Contracting State. The BITs usually provide such definitions. However, they may be subjected to a broader or more restrictive interpretation by arbitral tribunals, depending on the inclination of the arbitrators to extend the limits of legal protection under the BITs to transactions that may not be qualified as investments at first glance. The noticeable trend of extending the definition of investment to cover claims arising from other types of commercial transactions, especially in ICSID arbitrations, may eventually lead to second thoughts among host States on the utility of the BITs as instruments of promotion of economic development.

Key words: foreign investor, host state, ICSID arbitration, UNCITRAL Arbitration Rules

Documents

499_Arbitraza Izmedju Drzave i Ulagaca Na Osnovu Dvostranih Sporazuma