Vrata i iskustvo pragaod 17. svibnja do 11. lipnja 2015.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list62015

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

urednikova riječ 1 Zastati pred vratima crkve

naša tema: Vrata i iskustvo praga 2 Korak u sveto, I. Žižić

Liturgijska slavlja na vratima crkve, I. Šaško

Pred vratima Susreta, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

M. Nikić, I. Raguž, I. Šaško,A. Vučković, S. Slišković,

Svetkovina presvetoga Srca Isusova

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

pisma čitatelja 40 Klečanje za vrijeme euharistijske molitve

MOTIV NA NASLOVNICI:

Majstor Radovan,Portal katedrale u Trogiru,

1240. godine

Foto: Shutterstock

ISSN 1331-2170 – UDK 2826 • 2015 

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   6–2015.

živo vrelo 1

PZastati pred vratima crkve

Postoje crkve koje nas zovu i privlače grandioznošću svo-jih pročelja i grle otvorenošću vratnica koje svjedoče lje-potu Kristove ljubavi i dara spasenja. Pred njihovim vra-

tima zastanemo; osjetimo se pozvanima i prozvanima jer tu, na pragu, imamo potrebu prignuti se u poniznosti i nedostojnosti, ali ujedno u sebi osjećajući uzdizanje duše, dodirnute snagom darovane ljubavi i ljepotom zajedništva Crkve.

Postoje i crkve u koje ulazimo ne zastajući i ne zamjećujući vrata kroz koja prolazimo. Omogućila su nam ući u prostor ko-jemu pripadaju, ali ne propitujući nas i ne uvodeći nas u zbilju svetoga. I odjednom se, kročivši preko praga, nađemo u isku-stvu drukčijosti za koje nismo pripravljeni i u koje nismo uve-deni. Osjećamo se nesigurnima te tražimo kutak za sebe, gdje ćemo skriti svoju nedostojnost i svoj »nasilni« prodor u prostor slavlja Kristova otajstva.

Vrata su dragocjeni dio svetoga zdanja. Ona su više od mje-sta. Ona, zajedno s pragom i predvorjem, oprostoruju naše iskustvo straha, nedostojnosti, malenosti; ne potiskuju takve osjećaje nego ih ozdravljaju zovom Božje ljubavi, objavljene i darovane u Kristu: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.« (Iv 10, 9) Vrata crkve su ikona Krista i njegovih raširenih ruku kojima u Očev zagrljaj želi okupiti sve ljude. Stoga vrata označuju i kristološki rasvjetljuju mjesto na kojem se u slavlju krštenja vrši obred primanja. Već tu, na vratima, tome mjestu ‘krize’ i ‘straha’, bivamo prihvaćeni i povedeni prema otajstvu Krista, utjelovljenoga u Crkvi, zajednici vjernika. Vrata su, svaki put kad ulazimo u crkvu, mjesto spomena onoga »prvoga prije-laza«, krštenja, koje se predstavlja kao janua fidei, vrata vjere. Vrata i prag nas trajno podsjećaju da život nije samo ‘prolazan’, nego da je sav obilježe prijelazom u zbilju koja je onkraj vrata smrti i onkraj praga zemaljskoga iskustva. Korisno je, stoga, u razmišljanju se zaustaviti nad simbolizmom i širim značenjima vrata u liturgijskoj arhitekturi i obrednosti.

Urednik

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

2

I

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Nitko se ne rađa kao kršćanin već kršćaninom

postaje. Taj je početak sadržan u obrednome prijelazu »preko vrata

života i kraljevstva«. Inicijacija je temeljna

dinamika koja kršćane stavlja pred »vrata vjere«

(ianua fi dei), štoviše, pokreće njihov korak u sveto, očitovano u

Kristu, te se uspostavlja kao trajni proces i trajna preobrazbena dinamika.

Za kršćane živjeti u Kristu znači neprestano

obredno prelaziti: prelaziti u njegovo

Otajstvo, ali i pristupati svojoj vlastitoj biti.

Iskustvo svetoga u religioznoj je svijesti i životu svagda vezano uz prijelaznu dinamiku. Bilo da se radi o prijelazu u sveto vrijeme ili u sveti prostor, religiozni čovjek duboko doživljava iskustvo

prelaženja iz stanja profanog bivanja u stanje svetoga koje ga preo-bražava, uzdiže na neki viši oblik postojanja. No, taj korak u sveto za religioznog čovjeka ne sastoji se samo u susretu s onostranim, viš-njim i božanskim bićem koje podaruje spasenje. Korak u sveto otva-ra pristup čovjekovoj biti i njegovu identitetu. Inicijacija, kao skup obrednih čina pristupa svetome, pojavljuje se također kao ključ razu-mijevanja čovjekova identiteta, njegovoga »biti« i »postati« čovjek, kao biće kulture i subjekt zajednice koje se stvaralački odnosi prema svijetu u sebi i oko sebe, otkrivajući ga u njegovu posljednjem znače-nju. Tragom te ideje, ovo je razmišljanje posvećeno pitanju inicijacije u procesu pristupa svetome, odnosno, u procesu pristupa čovjekovu identitetu, shvaćenu kao stalno »postajanje« i »bivanje«, neprestano prianjanje veličini svetoga, ali i čovjekovoj vlastitoj biti, darovanoj po toj obrednoj preobrazbi.

Inicijacija u novovjekovno dobaDa bismo shvatili što je to prijelaz, inicijacija, iskustvo prijelaza u preobraženo stanje posvećenosti čega je obred forma, za moderne ljude nema drugoga puta doli povratka u prošlost i odlaska u daleke kulture. Na Zapadu je, naime, inicijacija u onom izvornome obliku obrednog ‘prolaska’ i ‘prelaska’ iščeznula. Zato su minulog stoljeća antropolozi odlazili u tzv. primitivne kulture ne bi li pronašli i pro-učili izvorne oblike čovjekova kulturnog nastajanja, među kojima i inicijaciju. Počev od A. Van Gennepa, antropolozi su u obredima inicijacije prepoznali posebnu formu i žarište društvenoga i identi-tetskoga života. Pritom su uočili da obredi inicijacije nisu tek neke prigodne vanjske svečanosti, nego religijski, kulturni, psihološki me-hanizmi stvaranja identiteta. Inicijacija nije egzotična pojava nego ključ razumijevanja čovjeka u njegovu religijskom bivanju. U našoj modernosti inicijacija postoji u alternativnim, često iskrivljenim, ob-licima ezoterizma, političkih i društvenih ideologija, ili se pak povlači u marginalne skupine u stalnoj potrazi za jačanjem svojih identiteta i autoriteta. Obredni simboli, prostori i vremena svetih prijelaza izgu-bili su svoj izvorni značaj za suvremenog čovjeka. Međutim, povlače-

Korak u svetoPreobrazbena snaga obreda

Ivica Žižić

2živo vrelo 3

nje obreda inicijacije iz obrazaca čovjeko-va kulturnog postojanja prati jedna druga pojava – kriza identiteta. Naime, temeljna čovjekova pitanja – tko sam i komu pri-padam – koja u sebi odražavaju identitet, nekoć su posredovana upravo obredima prijelaza, a danas, u izostanku istih, sam subjekt je primoran ‘stvoriti’ svoj identitet. Nekad je identitet bio odnošajno posre-dovana stvarnost koja se ‘predaje’ poje-dincu po obredima i zajednici, a danas se identitetska formacija definira kao status kojega pojedinac sâm treba oblikovati, od-nosno, stvoriti. Ukratko, u tradicionalnim društvima identitet ‘nastaje’ slijedom pri-druživanja svetom autoritetu i zajednici, a u modernim društvima identitet je stvar pojedinca koja se otkriva nekim vlastitim autorefleksivnim zahvaćanjem sebe.

Današnje društvo poznaje samo fluidne identitete, identitete bez čvrstih uporišta, koji se s vremenom ili pod određenim uvjetima mogu izmijeniti, dopuniti ili dokinuti. U moderno doba identitet je ostao bez obreda, izvo-rišta smisla, simboličkih odnošaja, potisnut u subjektivni obzor. Identitet postaje zadatak, a put njegova ostvarenja sadržan je u osobnom, ali nesi-gurnom, poglavito nutarnjem načinu sebeozbiljenja. U tako promijenjenoj kulturalnoj paradigmi obredi ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Ako i postoje, onda su shvaćeni kao izvanjski, ceremonijalni izrazi tradicijâ, koji nemaju nekakvu dublju vezu sa čovjekovim sebeostvarenjem. Inicijacija je »prak-tički nestala iz zapadnjačkog društva« tvrdi M. Eliade. U modernitetu ob-redi prestaju biti mjesta posredovanja identiteta, odnosno, ozbiljenja čo-vjekove humanosti. Kriza obreda početak je krize identiteta, tj. krize onog temeljnoga i neodgodivoga pitanja tko sam i komu pripadam.

Moderno stanje ostavilo je dubokog traga ne samo u širokim kulturnim obrascima i ponašanjima, nego i u samim vjerskim zajednicama i njihovim tradicionalnim simboličkim uporištima. Primjerice, u kršćanstvu je inici-jacija kao obredni proces pristupa praktički nestala, a onda je, zahvaljujući obnovi na Drugome vatikanskom koncilu, ponovno uspostavljena kao od-govor na otkriće one izvorne, inicijacijske dimenzije kršćanske obrednosti, ali i kao odgovor na ovo naše vrijeme likvidnih identiteta. Unatoč tomu, ne može se reći da kršćanske zajednice u punini prakticiraju inicijaciju, niti da je inicijacijska dimenzija tako snažno prisutna u prakticiranom kršćan-stvu, kao što se to predstavlja na teorijskoj teološkoj razini. Inicijacijska dinamika kršćanskih obreda na neki je način zakrivena drugim ciljevima, sadržajima i strategijama djelovanja. Naposljetku, crkveni pastoral sve teže uspijeva odgovoriti zadaći obrednoga uvođenja u vjeru, pa se sve svodi na pojmovni i etički pristup istini vjere. Pristup kršćanskome identitetu izvor-no se predaje u snazi liturgijskih čina – osobito sakramenata kršćanske ini-

Vrata su mjesto susretanja. Giotto: Joakim i Ana pred Zlatnim vratima, 1303.-1310.; Cappella degli Scrovegni, Padova.

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

4

cijacije – a tu praktičnu i ritualnu dimenziju inicijacije suvremeni kršćani žive s poteškoćom. U stvarnosti, potisnuće inicijacijske dimenzije kršćan-ske obrednosti i kršćanskoga identiteta očituje snažan utjecaj moderniteta koji na obrede gleda predrasudno, kao na primitivnu natruhu nezreloga čovječanstva koje se treba osloboditi.

Inicijacija kao obredni čin i stanjeAntropološka misao redovito dovodi pitanje inicijacije do ključnoga pita-nja čovjekova identiteta kao bića otvorenoga smislu, svetomu, zajednici. Riječ je o jednom jedinstvenome procesu kojim čovjek »postaje čovjekom« u krilu simbola svetoga. Inicijacijski obredi su procesi čovjekova (sebe)stvaralaštva. Ta je činjenica razvidna već u onoj osnovnoj kategoriji obredâ inicijacije kojima se prelazi u zrelu dob. Preko inicijacijskih obreda mladi prelaze iz ‘prirodnoga’ stanja u »kulturu zajednice«. Pritom se ne radi samo o posredovanju određenih vrijednosti i predaja zajednice, ili samo o usva-janju određenih načina ponašanja i vjerovanja, nego o obrednom iskustvu ponovnoga nastajanja. Antropolozi su u tome procesu, obilježenu simbolič-kim odvajanjem, a potom i postupnim simboličkim pridruživanjem, prepo-znali srž inicijacije. Obredno ‘umiranje’ i ‘rađanje’ odvija se na simboličkoj

razini, a upravo ta razina posreduje poje-dincu novi identitet radikalno mijenjajući njegovo društveno i religiozno stanje.

Prema antropološkim nalazima, ini-cijacija je u pravome smislu obredni čin, odnosno, obredni proces kao nositelj preobrazbe pojedinca u člana zajednice. Samo je obredni čin sposoban »darovati smisao« i pritom preobraziti čovjeka. Moć obreda u oblikovanju subjekta i njegova identiteta sadržan je upravo u dinamici prijelaza. Prema američkom antropologu V. Turneru, u obrednom prijelazu nalazi se osnovna jedinica društvenoga života, čega je religijski život posebna forma. Taj »dramatični prijelaz« obilježen je s nekoliko uzajamno povezanih trenutaka, u prvom redu prekida i ulaska u period krize, nakon čega slijedi proces ‘obnove’ putem obrednih izvedbi u kojima se dose-že preobrazba na višoj razini. Inicijacijski proces u stvarnosti je dramatsko previra-nje i obredno stvaranje subjekta. A ono se neprestano odvija preko prijelaza iz jednoga stanja u drugo. U tom simbolič-kome kretanju subjekt biva »izgubljen«, raslojen u svojem starome identitetu, na-kon čega nastupa refleksivno i postupno

Isus na vratima Hrama, otkrivajući se u slici vrata.

(G. Rouault)

4živo vrelo 5

stvaranje u novom identitetskom statusu. Obredi inicijacije uranjaju čo-vjeka u sveto, u sveti autoritet, u svetu zbilju koja ga dovodi k njegovu no-vom jastvu. Obredi inicijacije uvode u krizno zaplitanje i raslojavanje, ali i u formiranje identiteta. Inicijacijski proces uvodi u iskustvo krize, izdvajanja, dekonstrukcije, prekida. U tome među-prostoru čovjekov se duhovni svijet »ispražnjava« a zatim »ispunjava« novim vrijednostima i novim simbo-ličkim potencijalima i utvrđuje na novim osovinama. U procesu inicijacije riječ je o procesu sebeiznalaženja u drugome, u tzv. »antistrukturi«, tj. u oponirajućem simboličkome poretku u kojemu se zadaju novi vrijednosni okviri i nove točke smisla, a koje imaju duboke i trajne posljedice za čo-vjeka. Osjećaj duboke pripadnosti, osviještenosti i autentičnosti samo su neke posljedice inicijacijskoga procesa. Na razini svijesti i emocija čovjek se doživljava preporođenim. To više stanje svijesti omogućuje da sebe i za-jednicu oko sebe vidi u novome svjetlu. Zato su inicijacijski obredi prožeti dubokom refleksivnošću. U njima je riječ o osobitoj simboličkoj modifika-ciji svijesti, stavova, vrjednota, što čovjeka čini novim bićem.

Biti uvedenPri proučavanju inicijacijskih obreda u primitivnim društvima antropolozi su došli do zaključka da su upravo ti obredi ključni za razumijevanje čo-vjekova simboličkoga i kulturnoga nastajanja. U tradicionalnim društvima odgovore na pitanja tko je čovjek i komu pripada pružali su upravo inicija-cijski obredi koji kroz tri susljedna obrasca – simbolično odvajanje, obredi kušnji, obredi pridruživanja i obnove – preporađaju čovjeka dajući mu novi identitet i mjesto u zajednici. Tko je iniciran, taj gubi inicijativu i sav se prepušta obrednoj igri. A u igri obreda dramatično se ozbiljuje novo jastvo, nova bit i nov način življenja. Osim toga, obredni prijelaz u novo jastvo ne događa se preko kontinuiteta, nego preko dramatičnoga prekida. Obredom se čovjek iznova stvara kao biće u svome svetom sebstvu i u pripadnosti svetoj zajednici. Pitanje Tko sam prima puni odgovor u snazi odgovora na pitanje komu pripadam. Inicirani pripada svetomu i zajednici; odatle se očituju njegova bit i njegov identitet. Prijeći preko obrednog praga znači ući u dramatično i rizično iskustvo raslojavanja, dekonstrukcije, poništenja, ali i u poetično iskustvo ponovnoga stvaranja, pristupa svetoj zbilji i ozbilje-nja vlastitoga jastva u novoj, višoj i potpunijoj formi postojanja obasjanoj svetim. Ta se forma također očituje u sposobnosti obrednoga djelovanja. Inicirani, naime, nisu samo primljeni u zajednicu i priznati u njihovu no-vome identitetu, već su osposobljeni obredno djelovati i tako uvijek iznova stvarati sebe i zajednicu u odnosu prema svetome.

U tome okviru posebnu ulogu igraju simboli. Simboli djeluju objavitelj-ski. Obznanjuju samomu čovjeku novi status njegove osobnosti, ali također uspostavljaju poseban odnos prema zajednici i prema svetome. Prijelaz u novo stanje događa se ne samo na razini svijesti nego i na razini tijela. Obred se, naime, simbolički odvija polazeći od tijela. Kao tipičan primjer inicijacijske obredne prakse može nam poslužiti nadaleko poznat primjer obrednoga pranja. Obredno pranje tijela pokazuje da čovjek svoj identitet novoga stvorenja, stanje duhovne čistoće, prihvaća tijelom. Pritom, obred-

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

6

no pranje nije upućeno na neku funkcionalnu, neophodnu radnju (higije-na), nego je u njoj simbolički sadržan prijelaz iz jednoga duhovnog stanja u drugo (prijelaz u božanski život). Osim toga, čin pranja u sebi nosi dinamiku simboličkoga odvajanja od onoga što egzistencijalno onemogućuje i ugro-žava pridruživanje otajstvenoj životvornoj dinamici vode u kojoj sve biva stvoreno. U raznim religijskim tradicijama, pa tako i u kršćanstvu, obredno pranje na izvanredan način očituje onaj temeljni čin identiteta, odnosno, pokazuje na koji način obred »stvara« čovjeka u novome statusu. Tu obred-nu ontologiju primjećujemo i u drugim slučajevima, primjerice kod vjen-čanja, sprovoda ili u drugim ‘dramatičnim’ trenutcima u kojima se čovjek izlaže velikim životnim promjenama.

Osim obrednog pranja, na sličan se način može shvatiti obredna gozba kao simboličko prihvaćanje odnosâ koji utemeljuju i preobražavaju čovje-kov identitet. Svetim blagovanjem čovjek prianja Drugomu-božanskomu i drugima-zajednici, na način da s njima biva životno povezan, takorekuć asimiliran od strane onoga što jede. I u blagovanju nastupa inicijacija u ono što utemeljuje, u savez s božanskim kao i u duboko, životno zajedništvo s drugima. Jesti znači urasti u jedan životni tijek. Blagovanjem se čovjek izno-va simbolički stvara, uokviruje, osmišljava, pronalazi u onome što ga omo-gućuje, što mu daje život. Simboli inicijacije trajna su mjesta identitetske obnove i izvori stalnoga čovjekova sebestvaralaštva. Zahvaljujući njihovoj inicijacijskoj dinamici, čovjek ne prelazi samo jednom u zajednicu i u okrilje svetoga, nego trajno prianja i trajno nastaje u onome što je obredno primio.

Prema kršćanskoj obrednosti: uvedeni u OtajstvoAntropo-religiološki obrisi inicijacije već izdaleka ocrtavaju temeljne ele-mente kršćanske inicijacije, odnosno, incijacijske dimenzije kršćanske obrednosti. Kršćanstvo, naime, ne poznaje samo obrede prijelaza – sakra-mente pristupa kršćanstvu, nego je cjelokupna kršćanska obrednost protka-na inicijacijskom dimenzijom. Glavni pokretač i žarište inicijacijskoga dina-mizma kršćanske obrednosti jest euharistija – »trajni sakrament« kršćan-ske inicijacije koji Kristove vjernike neprestano uvodi u njegovo Otajstvo i odatle rađa u njihovu identitetu. Ali i svi drugi sakramenti obilježeni su inicijacijom »jer su svi sakramenti Otajstva« – tvrdi S. Marsili. Naime, sadr-žaj kršćanskog bogoslužja – Otajstvo Isusa Krista – neodvojivo je od uvođe-nja, odnosno, dioništva. Otajstvo nije neka nepristupačna sakralna veličina, već čin kojim uzimamo udjela na onome što je Krist učinio – na njegovu Otajstvu. Tu je činjenicu – inicijacijsko obilježje kršćanske obrednosti – snažno isticao O. Casel, prema kojemu je uzbiljenje Kristova djela spasenja svagda povezano s vjerničkim dioništvom, uvođenje u okrilje tog događaja. Otajstvo je čin i prisutnost Kristova, ali je ono također sam čin uvođenja u kontinuitet spasenjskih događaja. Pritom, ističe Casel, neofit nije stavljen tek u odnos prema nekim intelektualnim sadržajima vjerovanja koje treba prihvatiti, nego je uronjen u samo Otajstvo, u njegovu zbiljnost u kojoj se preporađa na novi život. Drugim riječima, kršćanski obred po svojoj otaj-stvenoj dinamici – kristološkoj i inicijacijskoj – »tvori« kršćanina na način da se on identificira ne samo sa sadržajima vjerovanja nego i sa zbiljnošću

6živo vrelo 7

Otajstva. U tome smislu postaje jasnije što znači biti »suukopan« i »suuskr-snuo« (usp. Rim 6, 3-4), tj. uzeti udjela na onome što je Krist učinio za nas i za naše spasenje. To ujedno znači prijeći u novo stanje, postati »novi stvor« u Kristu. No, biti »suukopan« i »suuskrsnuo« ne znači samo biti pripušten imaginarnoj identifikaciji s pashalnim događajem, nego to znači biti obred-no opran (kršten) i obredno nahranjenjen (euharistija), tj. darovan po dio-ništvu u slavlju otajstva. Upravo po sakramentima inicijacije kršćani postaju sposobni trajno sudjelovati i trajno nastajati iz svojega temelja koji je Krist.

Nitko se ne rađa kao kršćanin već kršćaninom postaje. Taj je početak sadržan u obrednome prijelazu »preko vrata života i kraljevstva«. Inicijacija je temeljna dinamika koja kršćane stavlja pred »vrata vjere« (ianua fidei), štoviše, pokreće njihov korak u sveto, očitovano u Kristu, te se uspostavlja kao trajni proces i trajna preobrazbena dinamika. Za kršćane živjeti u Kristu znači neprestano obredno prelaziti: prelaziti u njegovo Otajstvo, ali i pristu-pati svojoj vlastitoj biti. U znaku Kristove Pashe-Prijelaza u život, kršćani žive preporod u okrilju obrednih događaja, osobito euharistije. Međutim, incijacijska dinamika utkana je u cjelinu kršćanske obrednosti, kao što je prisutna i u cjelini kršćanske egzistencije. Ona je, naime, prijelaz ne samo u određeni status unutar zajednice, nego i prijelaz u formu humanosti posred koje je nazočan i živo djelatan kristološki događaj. Odatle se inicijacija nala-že kao srž vjerničkoga identiteta. Inicijacijska dimenzija kršćanske obredno-sti posreduje i oblikuje kršćanski identitet preko kristoloških čina upisanih u obred, u vrijeme, u prostor, u tijelo i u zajednicu vjere.

Živjeti u Kristu znači trajno »prelaziti«, ulaziti u njego-vo otajstvo, kako bi se otkrio smisao vlastitoga postojanja.

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

8

SSimbolizam vrata ne

razotkriva se u statičnosti i sigurnosti dovrataka ili u grandioznosti vratnica

nego, ponajprije, u dinamici prijelaza.

Vrata ne služe tek da bi otvarala i zatvarala prostor

kojemu pripadaju. Ona omogućuju ulaženje,

susret, prvi doticaj s prostorom u koji se

stupa. Prijelaz iz jednoga stanja u drugo, iz jedne životne zbilje u drugu,

uvijek traži obredni izraz. Poseže se za obredom da

bi se produbilo i istinski doživjelo iskustvo prijelaza.

Sva kršćanska povijest spasenja ispripovjeđena je u nizanju doga-đajâ koji se zbivaju u hodu između dvojih vrata, od vrata Eden-skoga vrta do vrata Nebeskoga Jeruzalema, kroz koja se ulazi u

darovanu vječnost. Vrata su slika čovjekova »izgona« iz iskonskoga zajedništva s Bogom i ujedno slika ponovnoga susreta s njim, pred njegovim milosrdnim licem. Ona su znak razdvajanja i susreta, odla-ska i povratka, gubitka i pronalaska, izgubljenosti i nađenosti. Vrata zrcale iskustvo otuđenosti u izgnanstvu i radost povratka u očinski dom. Ne čudi da su mnogi susreti s Božjim milosrđem smješteni upra-vo pred vrata ili na prag Šatora sastanka, Hrama ili vlastitoga doma.

U nomadskome iskustvu starozavjetnoga naroda vrata su pred-stavljala željeni cilj, odmor, utočište i mjesto sigurnosti. Razapinja-nje šatora nakon napornoga putovanja i ulazak u šator označavali su mir, pronalazak sebe. Šator sastanka bio je govorljiv znak Božje prisutnosti u taboru, a šatorski ulaz prizivao na odnos s Bogom, živ-ljen u napetosti vidljivoga i nevidljivoga. »Kad god bi Mojsije pošao u Šator, sav bi se narod digao; svatko bi stajao kod ulaza u svoj šator i gledao za Mojsijem dok ne bi ušao u Šator. A kad bi Mojsije ušao u Šator, stup bi se oblaka spustio i ostajao na ulazu u Šator dok je Jahve s Mojsijem razgovarao. (…) Sav bi se narod tada dizao i svatko bi se duboko klanjao na vratima svoga šatora.« (Izl 33, 8-10)

U donošenju važnih odluka zajednica bi se okupljala pred ulazom u Šator sastanka: u obredu svećeničkoga posvećenja (usp. Lev 8, 1-4), u polasku na put (Br 10, 3); u trenutcima zajedničkoga kajanja zbog nevjernosti Jahvi (usp. Br 25, 6); ondje se vršila raspodjela zemlje (usp. Jš 19, 51) te kultni čini (usp. Izl 29, 10). Vrata su sveto mjesto, mjesto odluke; tu čovjek nije nikada sâm; pred vratima on »pronalazi sebe« stavljajući se u odnos s Bogom i obećanjima danima njemu te sa zajednicom kojoj pripada.

Simbolizam vrata zadobit će šira značenja nakon zaposjednuća Obećane zemlje i gradnje Hrama u Jeruzalemu. Ponajprije je riječ o gradskim vratima. Osim što jamče sigurnost grada i njegovih stanov-nika, gradska su vrata središnje mjesto života u gradu. Ona su mjesto susreta, sklapanja trgovačkih ugovora, donošenja važnih političkih odluka, sudovanja, pomirenja … Vrata su slika grada, poistovjećuju se s gradom; domoći se gradskih vrata znači pronaći sigurnost i zašti-tu, odnosno zagospodariti gradom (J. Brière). Na sličan će se način govoriti i o hramskim vratima, koja će nositi simbolizam onih nebe-

Pred vratima SusretaO simbolizmu vrata i praga u liturgijskoj arhitekturi

Ante Crnčević

8živo vrelo 9

skih. Tko je stupio na vrata, već živi iskustvo mjesta u koje ona uvode. Vrata su razdjelnica, međa, zaprje-ka, ali ona ujedno objavljuju drukči-jost iskustva, zbilju koja stoji onkraj i koju se kuša jedino prolaskom kroz vrata. Stoga su vrata mjesto preis-pitivanja dostojnosti i prikladnosti, mjesto poklonstva i izuvanja obuće; onamo ulaze samo oni koji su do-stojni kročiti na sveto mjesto. Psa-lam 118 čuva iskustvo hodočasnič-koga susreta s Hramom i hramskim vratima: nakon što je Nehemija dao obnoviti gradske utvrde, narod, na Blagdan sjenica, u svečanome opho-du obilazi zidine te dolazi pred Hram čija su vrata zatvorena, a levit, pred-vodeći puk, poziva: »Otvorite mi širom vrata pravde, ući ću Gospodi-nu zahvaliti!«, dok skupina levita iz Hrama odgovara: »Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni!« Po ulasku u Hram, levit zajedno s narodom kliče: »Zahvalit ću ti što si me usli-šio i moj postao spasitelj. Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo: kakvo čudo u očima našim! Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!« (Ps 118, 19-24)

Svečani obredni dijalog na blagdanski dan pred vratima Hrama nosi svu dramu koja je vlastita simbolizmu vrata. Ona su više od ulaza. Pozivaju na život dostojan Hrama. U Hram ulazi onaj tko je svojim životom već hram Božji. Najavak je to Novoga hrama, uspostavljenoga Kristovim životom i nje-govim djelom spasenja. On će sam za sebe reći: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.« (Iv 10, 9). U njegov hram, koji okuplja zajednicu vjeru-jućih, ulazi onaj tko je kadar ući u Gospodina i u njegov život. Potrebno je sagnuti se – obraćenjem i prihvaćanjem njegove riječi – da bi se ušlo u nje-gov život i da bi se dostojno stupilo u njegov hram. Na to opominju i natpisi uklesani na nadvratnicima vrata mnogih crkava. Tako nad vratima katedrale u Modeni čitamo: Hinc vos pergentes cum corpore flectite mentes. (Vi koji ovuda prolazite, zajedno s tijelom prignite i duh.) Vrata svojim dimenzijama znatno nadvisuju »mjeru čovjeka«, ali upravo na taj način čine ga poniznim i pozivaju da se prigne pred uzvišenošću otajstva u kojega ozračje stupa.

Vazmenim otajstvom smrti i uskrsnuća Krist se očitovao kao istinska vrata. To potvrđuju i evanđeoski opisi njegova ukopa, dajući važnost »vra-tima groba« (Mt 27, 60; Mk 16, 3). U semitskome poimanju ulaz u grob simbolizira »vrata podzemlja« i samu smrt. Grobni kamen, navaljen na ulaz u grob, priječio je svaki doticaj dvaju svjetova (A. Bottino). Kristovim »si-laskom« u smrt i uskrsnućem ta su vrata otvorena zauvijek. On je »otvorio zasune smrti« i vjernima otvorio pristup vječnosti.

Pred vratima Svetoga grada, Isus objavljuje svoju Pashu, Vrata spasenja.Motiv vitraja iz katedrale u Chartresu. 12. st.

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

10

Prijeći pragVrata, vratnice, prag, dovratci i nadvratnici te raskošno oblikovani portali, razigrani u stupovlju, reljefima, kipovima, nadsvođeni timpanonima, u roma-ničkim i gotičkim crkvama pripovijedaju čudesnu igru susreta s prostorom svetoga. Simbolizam vrata ne razotkriva se u statičnosti i sigurnosti dovrataka ili u grandioznosti vratnica nego, ponajprije, u dinamici prijelaza. Vrata ne služe tek da bi otvarala i zatvarala prostor kojemu pripadaju. Ona omogućuju ulaženje, susret, prvi doticaj s prostorom u koji se stupa. Prijelaz iz jednoga stanja u drugo, iz jedne životne zbilje u drugu, uvijek traži obredni izraz. Po-seže se za obredom da bi se produbilo i istinski doživjelo iskustvo prijelaza.

Vrata, nadalje, nisu tek mjesto ili dio prostora; ona su razmeđe između dvaju prostora ili svjetova, određuju granicu svetoga i profanoga (onoga što je pro fanum, »izvan hrama«). Budući da obred po svojoj naravi razdvaja, omeđuje, uvodi i ujedno isključuje, omogućujući susret sa svetim, simboli-zam vrata stoji u službi obreda i obredne igre (R. Hertz). Vrata daju prostornu iskustvenost toj razlikovnosti i razmeđu. Doći na prag i stupiti preko praga svetoga mjesta iziskuje prethodnu »uvedenost« (inicijacija) u zajednicu onih koji se identificiraju sa svetim mjestom. Stupiti na prag svetoga bez prethod-noga obrednoga uvođenja (inicijacija) duboka je povreda svetosti mjesta. Sto-ga vrata, ne dokidajući dimenziju strahopoštovanja onih koji kroz njih pro-laze, objavljuju i produbljuju identitet onih koji stupaju u prostor u koji ona uvode. Zato je kod vrata kršćanskih crkava posuda s blagoslovljenom vodom; ona, zajedno sa znakom križa, vrši spomen na krštenje – uronjenost u Krista i ulazak u njegov život – pa ulazak u crkvu objavljuje vjerniku njegov identitet.

Prijelaz preko praga koji razdvaja dva »svijeta«, objavljuje također pro-mjenu stanja. Nije moguće stupiti u prostor svetoga i pritom u sebi ne osje-titi promjenu, ili barem poziv na promjenu. Vrata nose iskustvo »krize«, propituju naš identitet, dostojnost pristupa, namjeru i iskrenost ulaska u prostor svetoga. »Ne može se biti ‘unutra’ i ‘izvan’ u isto vrijeme. Nije mo-guće tek ‘promatrati’ svijet svetoga. Ili se biva vani, dakle isključeni, izvan vrata, ili se čini korak koji obvezuje i zadaje. Religiozno je iskustvo uvijek svojevrstan »rizik«, skok u drugi svijet.« (A. N. Terrin)

Vrata i prag čuvaju otajstvenost, neizrecivost i neiscrpnost svetoga. Ona nemaju zadaću tek zapriječiti pogled onima koji su isključeni; ona također onima koji ulaze svaki put iznova objavljuju Sveto, svaki put na nov način jer Sveto nije nikada do kraja spoznato; svaki put kada se stupa u svijet sveto-ga, u prostor obrednoga slavlja, živi se iskustvo »krize« iz koje se osjećamo pozvanima i prozvanima, privučenima i opomenutima. Vrata su poziv i pri-jekor, zagrljaj i opomena; daju osjetiti radost i strah.

Dramu prijelaza preko hramskoga praga umirivali su »čuvari« praga. U pretkršćansko doba na dovratcima su likovi božanstava, sfinge ili mitska bića koja čuvaju prag i pozivaju na dostojnost i strahopoštovanje onih koji onamo ulaze. Rimski Janus, božanstvo početka i kraja, božanstvo je vrata (ianua) i praga. On je onaj koji otvara i zatvara. On »otvara« i vrijeme, pa je prvi mjesec u godini nazvan po njemu – januarius. U srednjovjekovnim će katedralama portali i vratnice biti razigrani u prizorima i likovima koji očituju ustaljene ikonografske kanone koji dijelom preuzimaju drevni sim-

10živo vrelo 11

bolizam vrata, ali poglavito nastoje interpretirati njihovo kristološko znače-nje. Među apotropejskim čuvarima vrata na portalima srednjovjekovnih i renesansnih katedrala nerijetko nalazimo istaknut lik lava, redovito u paru (s jedne i druge strane vrata). Valja ipak naglasiti da je kršćanska interpre-tacija lava išla dalje od drevnoga simbolizma prijeteće moći i zaštite. Lav je, naime, znak Judina plemena iz kojega je rođenjem potekao Isus (usp. Heb 7, 14; Otk 5, 5), pa smješten uz vrata katedrale poprima kristološko značenje, potkrjepljujući govor primanja od strane Krista i njegovu objavu u slici vrata spasenja. Na arhitravu (nadvratniku) ili iznad njega nerijetko je prikazan niz (friz) janjaca koji hode prema Jaganjcu, dok je luneta često mjesto prikaza Krista u slavi ili posljednjega suda.

Ikonografski izazovi vratnicâVratnice su uvijek bile izazovno ikonografsko mjesto. Uklade (kasete) ili po-lja na vratnicama reljefnošću su pripovijedale događaje iz povijesti spasenja, posebice iz Kristova života. No, i prije te ikonografske razvijenosti vratnice nisu bez vidljiva kristološkoga značenja. C. Valanziano uspijeva razlikovati tri tipa koji karakteriziraju oblikovanje vratnica katedrala i bazilika iz 11. i 12. stoljeća. Ponajprije je riječ o vratnicama bez izravnoga likovnoga prika-za. Kao primjer navodi vratnice katedrale u Amalfiju (iz god. 1060.): svaka od dviju vratnica podijeljena je na dvanaest polja, a okviri polja »učvršćeni« su zakovicama kojih glave postaju nositeljicama poruke; ondje su, naime, sto četrdeset i četiri zakovice koje preriču govor iz Knjige Otkrivenja o »sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih« (Otk 7, 4). Drugdje se broj zakovica uvećava (govoreći o nebrojenosti onih koji su spašeni krvlju nevinoga Jaganjca), a u središte polja smještaju se forme razlistaloga križa, a ponegdje se samo u nekoliko središnjih polja smještaju likovi Krista, blažene Djevice Marije te svetaca zaštitnika.

U drugu skupinu Valenziano ubraja rješenja s jasno razrađenom ikono-logijom. U polja na vratnicama, zavisno o njihovu broju, smješteni su prizori vezani uz dodekaorton – dvanaest »velikih blagdana« tijekom liturgijske godine, zatim apostoleion – prikazi dvanaestorice apostola, potom likovi starozavjetnih proroka te prizori iz Kristova života. Treća skupina pokazuje razvijenost u stapanju bizantske tradicije sa zapadnom romaničkom, pri če-mu intarzije u kovini bivaju obogaćene skulptorskim ostvarenjima na ukla-dama vratnica, a urešavanje zahvaća čitavu površinu vrata, pa i ‘okvire’ polja na vratnicama, posežući posebice za florealnim elementima koji govore o bogatstvu novoga života u Kristu. Ovaj modul u oblikovanju vratnica naći će snažan izraz u doba renesanse, pri čemu je dostatno spomenuti troja vrata baptisterija u Firenci, po ostvarenju A. Pisana i L. Ghibertija. Drvene vrat-nice splitske katedrale, rad majstora Andrije Buvine iz 1214. godine, mogu se pribrojiti ovome razvijenome nizu prikaza, a znakovite su i po jasnoći kri-stološke poruke jer u dvadeset i osam plitkih reljefa prikazuju Kristov život od navještenja do uzašašća.

»Haec est Domus Dei et porta coeli.« Ovo je Dom Božji i vrata nebeska.

12

Liturgijske posljednice

12

Ne zalazeći u kasniji razvoj ikonografskih rješenja vratnicâ i ne spominjući gubljenje osjetljivosti za njihov kristološki govor, posebice od doba baroka, dobro je zamijetiti da današnja traga-nja u likovnome oblikovanju olako zanemaruju vlastitost govora vrata i njihov dijalog s liturgijom Crkve, koja aktualizira Kristovo vazmeno otajstvo. Za neka suvremena rješenja doista nije mogu-će pronaći pravi razlog njihove idejne povezanosti s liturgijskom ulogom vrata u prostoru kršćanskoga slavlja. Oblikovanje vratnica s, primjerice, središnjim motivima koji prikazuju povijesne bitke ili događaje iz krajevne povijesti, unatoč možda uspjeloj likovno-sti, pokazuju površnost pristupa značenju vrata i zaborav njihova krističkoga identiteta. Još više zanemaruje se činjenica da su pred-vorje i ulaz u crkvu zasebno »liturgijsko mjesto«, predviđeno za obredne čine u slavlju nekih sakramenata i sakramentala, kao i u slavlju pojedinih dana liturgijske godine. Svi ti obredni trenutci, kao i redovita ulazna procesija slavlja euharistije, nose eklezijalnu i kristološku dimenziju kršćanskoga okupljanja i slavlja, pa se vrat-nice »nude« da budu uključene u obredni govor.

Postoje, zacijelo, i zanimljiva novija ostvarenja, bilo da se u li-kovnosti i oblikovnosti naslanjaju na predaju, bilo da posežu za sasvim novim rješenjima. Među njima su, primjerice, vratnice cr-kve Srca Isusova u Münchenu (Neuhausen), gdje se pročelje crkve, konstruirano kao staklena stijena, cijelom površinom otvara dvje-ma vratnicama, na kojim su modernom interpretacijom »klinasto-ga pisma« (oblikovanima čavlima Kristove muke) ispisane riječi iz Ivanova evanđelja: »Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.« (Iv 19, 33-34), što je shvaćeno kao oslonac čašćenja Srca Isusova. Rješenje se može činiti zanimljivim, ali ipak ostaje bez jasnoće kristološkoga koda i bez snage »obredno-ga zova«, osobito ako se promatra plošnost čitavoga pročelja crkve.

Slavlje blagoslova crkvenih vrata – koje bi, primjećuje Valen-ziano, bilo prikladno slaviti na Četvrtu vazmenu nedjelju, kada se naviješta evanđeoski odlomak o Kristu Pastiru – u blagoslovnoj molitvi polazi od Kristova očitovanja u slici Pastira i Vrata te se moli da svi koji kroz ta vrata budu ulazili »po Isusu Kristu u jedno-me Duhu imaju, Oče pristup, k tebi« (Blagoslovi, 956).

Jedinstvena zadaća vrata na crkvi jest ikonizacija Kristove obja-viteljske riječi: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se…«. Tko dođe pred vrata crkve trebao bi »čuti« riječi Ivanova viđenja s Patmosa, upućene Crkvi u Sardu: »Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, male-na je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena. (…) Budući da si očuvao moju riječ u postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi po-zemljari. Dolazim ubrzo. Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca.« (Otk 3, 8.10-11)

Detalj portala katedrale u Modeni. Foto: Shutterstock.com

NAŠA TEMA

12živo vrelo 13 12

Zaboravljena značenja vrataJedan od fenomena koji danas prijete nepredvidivim opasnostima za budućnost čovjeka jest nerazlikovanje, izjednačavanje svega, stavljanje svega na istu razinu, s istim pravima. U žudnji za idealnim društvom i svijetom zagovara se »svijet bez granica«. Žele se – premda samo naizgled i samo za neke – dokinuti »barijere« i granice, pri čemu bi vrata i prag izgubili smisao i zadaću. Takve zablude vidljive su i u suvremenoj arhitekturi. Zazire se od »identitetskoga« pristupa liturgijsko-me prostoru jer se identitet doživljava kao ograničenje, nesuvremenost, zatvo-renost novomu. To što se zapaža u arhitekturi, posljedica je, barem u određenoj mjeri, događanja na razini spoznaje i mîsli, koja zagovara ‘plošnost’ u kojoj je prostor »javnoga« otvoren, dostupan, bez zaprjeka. Liturgijsko se reducira na nejasne i uopćene ideje o sakralnome i transcendentnome, zazirući od svake zadanosti koju obred i zajednica – čuvajući i u obredu obnavljajući svoj identi-tet – nameću prostoru. Dokidaju se granice, prometejski obećavajući da svatko može doći do »središta«. No, samo onaj tko zna gdje su granice, umije pronaći središte« (A. N. Terrin). Red postoji samo ondje gdje postoje granice.

U takvome razumijevanju, vratima se više ne želi dati značenje koje su nekoć ugrađivala u doživljaj ulaza u prostor svetoga. Sve ostaje »otvoreno«, »čisto od snažnih poruka i poziva«. Čovjek se, reći će se, pred i u prostoru sve-toga treba osjećati slobodnim; potrebno mu je omogućiti da se »sam izrekne« i oblikuje svoje osjećaje, da ondje »ostavi« svoje strahove i nesigurnosti, da pronađe mir ponirući u duhovnost koja ga ne obvezuje i koja ne propituje nje-gov identitet. Vrata, kao simbol razdvajanja i identiteta, postaju stoga prijet-nja. Ona, pomišlja se, ne smiju propitivati smisao ulaska u liturgijski prostor, nego svima(!) omogućavati nesmetani pristup. Kao što se više ne usuđujemo reći tko smije stupiti u prostor slavlja kršćanske zajednice – sve do mjere da se niječe svaki govor o disciplini slavlja i uvjetima za pristup sakramentima – tako i vrata gube svoju obrednu zadaću.

Moderni suvremeni svijet živi »iskustvo straha bez objekta« (Terrin), pri čemu nesigurnost postaje još dubljom i razornijom. Vrata, prag i drugi pro-storni simboli svetoga u sebi nose snagu prokazivanja i identificiranja strahova koje ljudi u sebi nose. Vrata daju ime ljudskomu strahu te otkrivaju put kako »prijelazom« i »ulaskom« izručiti svoj strah Onomu koji ozdravlja i oslobađa čovjeka od svakoga straha, pa i od snage smrti. Ipak, kao da osjećaj vjere više nema hrabrosti na nadvratnike crkvenih vrata urezati riječi koje pozivaju na poniznost pred uzvišenošću Otajstva u koje se stupa: Terribilis est locus iste, hic domus Dei est et porta caeli (Strašno je mjesto ovo, ovo je Božji dom i vrata nebeska), kako je stajalo nad vratima mnogih crkava.

Vrata (ostium) govore. Ona su »otvor« na zgradi, poput usta (os). Omogu-ćuju susret i dodir; iziskuju zastati i pitati se o dostojnosti ulaska; pozivaju na poniznost i na prigibanje tijela pred uzvišenošću Zbilje u koju se ulazi. Stoga je lijep osjećaj straha koji katkada, iz možda samo nama znanoga razloga, osje-ćamo stupajući na prag crkve. Stupiti na vrata crkve znači otvoriti se da bismo sami primili Onoga komu dolazimo. Doista, »što ti koristi hram od drva ili ka-mena, ako ti sam nisi živi hram Božji? Što ti koristi da se vrata uzdižu u visoki svod i da se teške vratnice širom rastvaraju, ako se u tebi ne otvaraju nijedna vrata te Kralj slave ne može ući?« (R. Guardini)

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

14

IU liturgijskim slavljima

krštenja i vjenčanja vjer nici su dočekani i primljeni na vratima

crkve. U vazmenoj noći ili pak u onim slavljima u kojima su predviđene

postaje izvan crkve, odno-sno u redovitim slavljima,

u kojima je početak obi-lježen procesijom koja

ulazi na vrata crkve, vjernici mogu otkrivati, razmatrati i živjeti otaj-

stvenu stvarnost koju očituju vrata. Zbog toga je

prikladno da vrata crkve, po svome ustroju i po

umjetničkoj oblikovanosti, budu znak Krista koji je Vrata, kao i svih koji su prošli putem svetosti u dom nebeskoga Oca.

U liturgijskim se slavljima često čuju psalamski stihovi: »Po-dignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!« (Ps 24, 7) Vrata crkve nisu tek jedan dio

građevine, niti je njihovo oblikovanje istovjetno oblikovanju ulaza/izlaza u neki drugi prostor. Vrata crkve jesu dio liturgijske arhitektu-re i ikonografije, s iznimno bogatom, višeslojnom simbolikom, kojoj je u dnu Krist koji je za sebe rekao: Ja sam vrata. (usp. Iv 10, 7)

U nekim liturgijskim slavljima, kao što su sakramenti krštenja i vjenčanja, vjernici su dočekani i primljeni na vratima crkve. U slavlju vazmene noći ili pak u onim slavljima u kojima su predviđene po-staje izvan crkve (npr. na Cvjetnicu), odnosno u redovitim slavljima, u kojima je početak obilježen procesijom koja ulazi na vrata crkve i procesijski kroz njih na kraju slavlja izlazi, vjernici mogu otkrivati, razmatrati i živjeti otajstvenu stvarnost koju očituju vrata. Zbog toga je prikladno da vrata crkve, po svome ustroju i po svojim umjetnič-kim djelima, budu znak Krista koji je Vrata, kao i svih koji su prošli putem svetosti u dom nebeskoga Oca.

Gledano s antropološkoga motrišta, vrata su na pragu ograniče-noga, omeđenoga (obzidanoga) prostora i širega prostora koji ima drukčiji ustroj. U kulturalnoj baštini i imaginariju mnogih naroda vrata su simbol same kuće te, po tome, religijskoga prostora, hrama ili mjesta molitve. Bez obzira je li riječ o raskošnim ili skromnim di-menzijama i ikonografiji, prolazak kroz vrata čuva svoju znakovitost i važnost u redovitosti življenja, te je zbog toga lako usvojiv i odnos te geste prema religijskomu značenju.

Vrata kao govorljiv znakPrigodom jednoga blagoslova vrata, kardinal Piacenza u svojim je mislima sažeo glavna obilježja vrata koja prenosim u ovome prilogu. Vrata kao znak, a još više prolaženje kroz vrata obuhvaća biblijsko iskustvo povratka k Bogu ponajprije naroda koji je postao hodoča-snik, ali i izgubljenik, lutalac bez cilja, u trajnoj čežnji za Bogom. U religijskoj kulturi susrećemo mogućnost prolaska kroz vrata (hra-ma), susretanje s Božjom slavom, tek nakon ispunjenja uvjeta, među kojima su najčešći prethodni pokornički hod i molitva koja ponovno uspostavlja vjernost sklopljenomu savezu ili danomu zavjetu.

Tipičan proces ispunjavanja određenih uvjeta i postavljenih me-đuciljeva jest hodočašće, u kojemu vjernici, slaveći Božje milosrđe, prepoznaju Božje zahvate u svome životu. Zbog toga traže njegovu

Liturgijska slavlja na vratima crkveIvan Šaško

14živo vrelo 15

zaštitu, obećavajući život u svetosti i vjernosti. Litur-gijski znak toga prolaska ostao je očuvan u pojedinim psalamskim izražajima, kao što je: »Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću, Gospodinu zahvaliti! Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni!« (Ps 119, 19-20)

Taj ulazak i prolazak ne mogu se svesti na izvanjski obred jer susret s Gospodinom zahtijeva raskajanost duha i pomirenost srca. Izabrani je narod bio suočen s iskustvom razaranja hrama i razvaljenosti njegovih vrata. Čini se da je u određenim dijelovima svoje reli-gioznosti imao poteškoća sa spiritualizacijom, s pro-duhovljenjem svoga odnosa s Bogom, tako da osjetilni znakovi nisu više bili istinski znakovi duhovnoga stava. Crkvu je, kao novi Božji narod, Isus pozvao da živi svo-ju vjeru »u duhu i istini«, pouzdajući se u spasonosnu Kristovu prisutnost, te s njegovom pomoći prekoračuje pragove nebeske zbilje.

Iz rečenoga je vidljivo da vrata crkve-građevine imaju vrijednost koja se obično naziva ‘funkcionalnom’ ili ‘praktičnom’, a to je ulaženje i izlaženje ljudi. No, uz taj vidik, postoji i mistička dimenzija jer prolazeći kroz vrata-Krista vjernik postaje dijelom velikoga hodoča-šća prema ostvarivanju jednoga stada pod vodstvom jednoga pastira (usp. Iv 10, 16). Tim prolaskom posta-je vidljivo da pojedinac biva preobražen i postaje čla-nom zajednice. U liturgijskim tekstovima u raznim se jezicima može iščitati poveznica s takvim shvaćanjem u završetcima molitava, pri čemu su izrijeci: »po Kristu Gospodinu našemu« ili »po Gospodinu našemu Isu-su Kristu« dobili oblik u kojemu taj ‘po’ znači zapravo ‘kroz’ (na primjer: njemački – durch Christus; engleski: through Jesus).

Mistička dimenzija vrata u sebi nosi i nadziranje ula-ska i izlaska, kako bi dvorana susreta s Bogom i slav-ljenje u zajedništvu pozvanih bili primjereno zaštićeni. Vrata su znak blagoslova, Božje naklonosti i pristupanja čovjeku, budući da govore o tome da je potrebno ‘svad-beno, svečano ruho’, kako bi se moglo sudjelovati u slav-lju kraljevske gozbe (usp. Mt 22, 1-14). Svatko tko odluči prekoračiti taj graničnik, treba se zauzeti u poštivanju mjesta u koje ulazi i prihvatiti ono što govori taj prostor i njegovo ozračje, da bi mogao živjeti vjerničko iskustvo.

Vrata pokazuju i odliku da mogu biti metafora ‘slat-koga jarma i laganoga bremena’, na koje se osvrće Isus (usp. Mt 11, 29-30), jer se ne misli na ponižavajući ula-zak, nalik ulasku u zatočenost i u prostor namijenjen za one kojima je oduzeto ili se kani oduzeti dostojanstvo.

NAŠA TEMA Vrata i iskustvo praga

16

Premda se za taj ulazak traži i stegu i pokorničke čine, i premda je sâm u(z)la-zak zahtjevan, vrata ne postaju teškim teretom i nepodnošljivim bremenom. Ona su omeđena, ali dovoljno široka; čvrsto postavljena, ali ih se može otvo-riti i biti dostojan dragocjenosti za koja se otvaraju. Konačno, Krist je vrata koja su njegovom žrtvom otvorena i koja nitko više ne može sasvim zatvoriti. To su vrata milosrđa i prihvaćanja, koja nas opominju da ne zaboravimo po-nijeti svečano ruho ljubavi i poštovanja. Budući da su vrata govorljiv znak, vjernik treba nedvojbeno biti svjestan te znakovitosti i potican na sve dublje shvaćanje svetoga koje je ostvareno u Kristu. U svojoj ikonografskoj razradbi i umjetničkoj ljepoti primjereno uređena vrata neizbježno su tumači sadr-žaja kršćanske vjere, navjestitelji Radosne vijesti, arhitekstonski ‘katehetski priručnici’ ili pak stanovita prethodnica za susret sa zajednicom koja slavi Kristov vazam.

Vrata crkve su poput glasnika koji poziva, predstavlja, traži i moli, budi i izražava osjećaje. Vjernika trajno poziva na slavljenje Božjih otajstava, a one koji ne osjećaju tako snažan poziv postavljaju pred pitanja i nude da u svojoj svakidašnjoj izloženosti žurbi zastanu i uđu u odvojenost (svetost) prostora koji pokazuje da istinski život živi od prostora koji nam nije na raspolaganju te nas time upozorava da puninu ne tražimo u ‘osvajanju’, nego u prihvaća-nju prostora.

Vrata predstavljaju ono što se nalazi iza njih, stavljajući često pred posje-titelja posvećenost Kristu i njegovim otajstvima te Blaženoj Djevici Mariji i svetima. Osim toga, ona traže stav pobožnosti (usklađenost s Božjim pogle-dom) a time i spremnost na obraćenje (na novi pogled), na sabranost i moli-tvu. Crkvena vrata ne ostavljaju ravnodušnim, nego bude osjećajnost svojim dojmljivim oblicima koji očituju sadržaje ljudske spašenosti u Kristu. Ona uvode u estetski užitak kontemplacije i bude čežnju za nebeskim dobrima.

Vrata kao susret s Kristom-CrkvomSve je to važno istaknuti u vremenu kada se građenje crkava nalazi pred izni-mnim izazovom gubljenja znakovitosti, pred razdvajanjem kršćanskoga sadr-žaja i arhitektonskih formi, pred smjerovima koji traže tehnološka rješenja bez ikonografije duha izgrađena kršćanskom duhovnošću. Zbog toga se događa da se tomu velikom izazovu ne posvećuje takva pozornost, nego je prepušten ‘funkcionalnim rješenjima’ koja oduzimaju okus teološkoga i liturgijskoga obzora. U planiranju građenja crkve-građevine, kada su vrata u pitanju, ar-hitekt-umjetnik je prilično slobodan u izražavanju vlastitoga nadahnuća. Ne sasvim, ali prilično, jer su vrata jedinstven element. Istodobno, ostaje vezan uz povijesno-umjetničku baštinu koja je ostvarena zahvaljujući poglavito liturgij-skim postulatima slavlja. Upravo liturgijski vidik obvezuje da ta vrata, u svojoj zaokruženoj samostalnosti, ne budu odvojiva od cjeline liturgijskoga prostora.

Lako se može pokazati na koji su način prijašnja vremena arhitekton-skim ustrojem i umjetničkim obogaćivanjem skladno očitovala povezanost stvorenosti i kulture, kozmičku, biblijsku, crkvenu i eshatološku narativ-nost, u kojoj je poveznica Stvaranja i Otkupljenja u Kristu. U tim je djelima Krist ne samo vidljivi spoj u arhitektonskim formama, nego kristologija pro-žima kozmološke, ekleziološke, eshatološke i liturgijske teme.

16živo vrelo 17

Nadahnuća koja mogu biti na tragu dobro osmišljenih ulaza u crkvu na-laze se upravo u traženju nekoga od vidika kristološkoga ključa. Isus za sebe kaže da je on vrata, ali jednako tako i da je svjetlo svijeta, da je trs, da je pa-stir. Već tih nekoliko izrijeka mogu biti vodilja za dublje promišljanje odno-sa čovjeka i Boga, njegove ucijepljenosti u Krista u povezanosti s Kristovim utjelovljenjem i njegovim Tijelom koje je Crkva.

Prostor pred njima i sama vrata crkve u liturgijskim slavljima rezervira-na su za ostvarivanje preduvjeta za ulazak. Tako susret s Kristom nije sužen na susret s oltarnim prostorom, nego je prisutan već na samom ulazu, gdje se nalazimo pred slikom Krista koji je Glava Crkve. Na vratima/portalima to je redovito izraženo likovima svetaca koji su posloženi u takvome ritmu da se vidi protjecanje i utjecanje u Krista (u križištu lukova, čitljiv kao zaglavni kamen). Likovi svetaca su redovito podignuti, dok je ispod prikaza nebe-ske crkve, u donjemu dijelu vrata moguće iščitavati biblijske prizore, Božja veledjela u povijesti, s posebnim odnosom prema vratnicama koje čuvaju spomen na specifičnosti dotične Crkve. Na vratnicama se možda najbolje izražava aktualizacija, ‘gipkost Duha Svetoga’ koji se očituje i danas u otva-ranju novim nadahnućima. Jer vratnice govore da je ta Crkva živa: kada su otvorena, pokazuju životnost okupljene Crkve, a kada su zatvorena, prizori na vratnicama upućuju na tu životnost. Statičniji dio vrata (dovratnici, nad-vratnik, luneta) izražavaju uporišta, vidljive pilastre vjere i oslonce u Božjoj Riječi i u svetima. Među otajstvima Krista svakako je dobro paziti da ne izo-stanu sljedeći (razvrstani u binome): Stvaranje-utjelovljenje, Muka-smrt; Uskrsnuće-uzašašće; Pedesetnica i naznaka drugoga dolaska. To je jedan od pristupa koji valorizira cijelu povijest spasenja.

Sadašnja kultura na Zapadu pozvana je ponovno otkriti vrijednost svoje prošlosti i oslonce koji su vlastiti njegovoj kristijanizaciji i kršćanskomu na-dahnuću. Bez obzira što se ponekad čini da živimo u nekom ‘postkršćansko-me vremenu’, umjetnička djela proizišla iz kršćanskoga nadahnuća ostaju otvorena vrata za prihvaćanje čovjeka koji traži, vjernika koji je nesiguran, putnika kroz vrijeme koji zna da je stvoren za vječnost.

»Ego sum ostium…« Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se.Luneta nad portalom Eufrazijeve bazilike u Poreču.

18

litur

gijs

ki k

alen

dar

Liturgija koja oblikuje vrata i vjerničku zajednicuProstor pred vratima u suodnosu s vratima liturgijski je čitan kao bre-menit prostor ‘između’: nutarnjega i vanjskoga, žurbe i smirenosti, trgova-nja i darovanosti, dvojba i sigurnosti, običnosti i neobičnosti, vremenitosti i vječnosti itd. Taj prostor ima (ili bi trebao imati) snagu privlačnosti, pozivanja da se uđe. On već sam po sebi nosi naznake cilja koji se u svoj ljepoti objavljuje u samoj crkvi. Vrata su uistinu predokus neba, življenoga

na zemlji, u zajednici vjere, u prisutnosti Gospodina koji je obećao da će ostati s nama do svršetka svijeta. Vrata su i stanovita pokaznica koja čuva i daje.

Promatrajući liturgijska slavlja koja se događaju na vratima crkve, uočit ćemo kako su ona polazišta za razumijevanje o tome da vrata nisu (slučaj-na) statička zadanost, koja bi dolazila iz djela pojedinca/umjetnika. Vrata su živa arhitektonska stvarnost koja se obnavlja i koja upućuje na izvor te ‘ži-votnosti’. Za to je dovoljno zaviriti u obrede vazmenoga bdjenja. Na početku je mrak u crkvi. Izvan crkve je pripremljen krijes/oganj i prva rečenica koja se predlaže za uvod u slavlje govori o Kristovu prjelasku iz smrti u život. To je ujedno i prva tema za oblikovanje crkvenih vrata. Zatim se govori o Crkvi koja se okuplja. To je njezina narav – pozvanost na zajedništvo. Svrha toga zajedništva jest bdjenje i molitva, slušanje otajstva i slavljenje Vazma, nada da smo dionici njegove pobjede nad smrću i život u Bogu.

Prva riječ Stvaranja jest svjetlo koje je najsnažnije zasjalo u Kristu. Svje-tlo privlači, rasvjetljuje i grije. Ta se dimenzija treba očitovati u raznim inter-pretacijama i reinterpretacijama teme. Ne bi se smjelo dogoditi da je teško pronaći ili razaznati vrata na koja se ulazi u crkvu. Ona su privlačan prostor koji ‘sjaji Kristovim sjajem (ljubavlju)’. Osim toga, Crkva je cjelina nebeske i hodočasničke Crkve, ona koja bdije i koja moli, koja očituje Kristovo tijelo u svijetu. Crkvena su vrata pokaznica nade novoga života.

Ako dublje razmotrimo simbole koji se stavljaju na svijeću, moći ćemo pronaći paralelu s vratima crkve. Na uskrsnu se svijeću temeljno urezuje križ koji govori uskrsnućem. Stavljajući pripadna slova i brojke ističu se ključni sadržaji: Stvaranje (alfa) i Otkupljenje (omega), početak i svršetak; Gospodin koji je gospodar vremena i vjekova, što upućuje na ikonografiju koja će preuzeti slike vremenitosti i vječnosti. To je još snažnije izraženo stavljanjem zrna tamjana, pri čemu se združuju odrednice muke i uskrsnu-ća. Mogli bismo reći da se u tome obredu može pronaći slika sadržaja i kri-terija za osmišljavanje i ikonografsko definiranje vrata.

Nakon paljenja uskrsne svijeće, slavlje se nastavlja njezinim unošenjem, s time da postoje tri mjesta na kojima se pjeva usklik »Svjetlo Kristovo«: na mjestu izvan crkve; na vratima crkve i pred oltarom. To nije nipošto slučajno, jer je to slika našega života: od običnoga, preko praga, do neobičnoga u ljepoti

Susret s Kristom. Motiv s vratnica crkve Bl. Dj. Marije žalosne,

Niscemi, Sicilija.

18živo vrelo 19

L IPANJ 12 P PRESVETO SRCE ISUSOVO 13 S Bezgrješno srce Bl. Djevice Marije;

ili: Sv. Antun Padovanski, spomendanvl.: Iz 61,9-11; Otpj. pj: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-51

14 N JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 15 P Svagdan: 2Kor 6,1-10; Ps 98,1-4; Mt 5,38-42 16 U Svagdan: 2Kor 8,1-9; Ps 146,5-8; Mt 43-48 17 S Svagdan: 2Kor 9,6-11; Ps 112,1-4.9; Mt 6,1-6.16-18 18 Č Svagdan: 2Kor 11,1-11; Ps 111,1-4.7-8; Mt 6,7-15 19 P Svagdan; ili: Sv. Romuald, opat

2Kor 11,18.21b-30; Ps 34,2-7; Mt 6,19-23 20 S Svagdan: 2Kor 12,1-10; Ps 34,8-13; Mt 6,24-34 21 N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 22 P Svagdan; ili: Sv. Paulin Nolanski; Sv. Ivan Fisher i Toma More

Post 12,1-9; Ps 33,12-13.18-20.22; Mt 7,1-5 23 U Svagdan: Post 13,2.5-18; Ps 15,2-5; Mt 7,6.12-14 24 S ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina

Iz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80 25 Č Svagdan: Post 16,1-12.15-16; Ps 106,1-5; Mt 7,21-29 26 P Svagdan: Post 17,1.9-10.15-22; Ps 128,1-5; Mt 8,1-4 27 S Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj

Post 18,1-15; Otpj. pj.: Lk 1,46-50.53-55; Mt 8,5-17 28 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

29 P SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovinaDj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19

30 U Svagdan; ili: Sv. Prvomučenici Svete Rimske CrkvePost 19,15-29; Ps 26,2-3.9-12; Mt 8,23-27

SRPANJ 1 S Svagdan: Post 21,5.8-21; Ps 34,7-8.10-13; Mt 8,28-34 2 Č Svagdan: Post 22,1-19; Ps 116,1-6.8-9; Mt 9,1-8 3 P SV. TOMA APOSTOL, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29 4 S Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Post 27,1-5.15-29; Ps 135,1-6; Mt 9,14-17 5 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Post 28,10-22a; Ps 91,1-4.14-15; Mt 9,18-26 7 U Svagdan: Post 32,23-33; Ps 17,1-3.6-8b.15; Mt 9,32-38 8 S Svagdan: Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a;

Ps 33,2-3.10-11.18-19; Mt 10,1-7 9 Č Svagdan; ili: Bl. Marija od propetog Isusa Petković, djevica

Post 44,18-21.23b-29; 45,1-5; Ps 105,16-21; Mt 10,7-15 10 P Svagdan: Post 46,1-7.28-30;

Ps 37; 3-4.18-19.27-28.39-40; Mt 10,16-23 11 S SV. BENEDIKT, zaštitnik Europe, opat, blagdan

vl.: Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29

litur

gijs

ki k

alen

dar

Kristova euharistijskog dara. Vrata su poput ‘filtra’ ili poveznice natopljene Kristovim svjetlom. To je razlog zašto se u pojedinim slavljima sakramenata daju naznake da liturgijski službenik dočekuje vjernike na vratima crkve. To je ritualizacija važnosti praga, ali i susret s prostorom koji govori o naravi Crkve.

Najjasniji je obred krštenja djeteta. Krstitelj na vratima dočekuje rodite-lje, kumove s krštenicima. U crkvi su svjetlo i pjesma, u crkvi je ozračje pri-hvaćanja zajednice, kao govor novosti života po Kristu, s Kristom i u Kristu. Na vratima se događa razgovor koji sažima želje, radosti i nadu. Vrhunac je u rečenici: »Kršćanska vas zajednica (Crkva vas Božja) prima s velikom radošću. U njezino vas ime znamenujem znakom križa.« To je znamen koji sažima govor s vazmenoga bdjenja, kao konstitutivnoga događaja za kršćan-sku zajednicu i za njezin liturgijski prostor.

Iako se i krštenje i vjenčanje u obrednoj antropologiji smještaju u obrede prjelaska, u kojima prag i liminalnost imaju važno mjesto, i kod sakramenta kršćanske ženidbe je uređeno tako da liturgijski službenik dolazi na vrata crkve i prima zaručnike koji se žele vjenčati, također ističući radost Crkve. Zato bi bilo kakvo odstupanje od toga obrednoga ustroja narušilo kršćanski smisao toga slavlja. Kao što vidimo, prostor u svemu tomu nije nevažan. Štoviše, ponekad nas njegova snaga ustroja iz prošlosti može vratiti na pu-ninu smisla i ispraviti pogrješna shvaćanja, kojima je najčešće razlog preu-zimanje nekih elemenata iz nekršćanskoga nadahnuća u kršćanski obred.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 75.3 Misli su srca njegovaOtpj. ps.: 150 S radošću ćete crpsti Prinosna: 175 O Srce, Sina BožjegaPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 756 U slavu svetog Srca ili: 755 Srce Božansko

12. lipnja 2015.

Svetkovina presvetoga Srca IsusovaUlazna pjesma Misli su srca njegova od koljena do koljena da im od smrti život spasi, da ih nahrani u danima gladi.

Ps 33,11.19

Zborna molitvaSvemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenog Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela crpemo obilne darove milosti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude prijatan te nam izmoli pomirenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Hoš 11, 1.3-4.8c-9 Srce mi je uznemireno.

Čitanje Knjige proroka HošeeOvo govori Gospodin:»Dok Izrael dijete bijaše, ja ga ljubljah,iz Egipta dozvah sina svoga.Efrajima ja sam hodati učio,držeći ga za ruke njegove;al oni ne spoznašeda sam se za njih brinuo.Užima za ljude privlačio sam ih,konopcima ljubavi;bijah im ko onajkoji u čeljustima njihovim žvale opušta;nad njega se saginjahi davah mu jesti.Srce mi je uznemireno,uzavrela sva mi utroba:neću više gnjevu dati maha,neću opet zatirati Efrajima,jer ja sam Bog, a ne čovjek:Svetac posred tebe –neću više gnjevan dolaziti!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Iz 12, 2-3.4b-6Pripjev: I s radošću ćete crpsti vodu

iz izvora spasenja.Evo, Bog je spasenje moje,uzdam se, ne bojim se više, jer je Gospodin snaga moja i pjesma,on je moje spasenje.

I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.Hvalite Gospodina,prizivajte ime njegovo!Objavite narodima djela njegova,razglašujte uzvišenost imena njegova!

Pjevajte Gospodinu jer stvori divote,neka je to znano po svoj zemlji!Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov!

Drugo čitanje Ef 3, 8-12.14-19Spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovje-snikom neistraživog bogatstva Kristova i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjeko-vima skrivena u Bogu, koji sve stvori, da sada – po Crkvi – vrhovništvima i vlasti-ma na nebesima bude obznanjena mnogoli-ka mudrost Božja zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup.Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji:

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

20živo vrelo 21

Braćo i sestre, po snazi Božjega dara u Kristu svi smo djeca nepresušne Božje ljubavi. Kristu Gospodinu, koji nam se daje kao najveći dar te ljubavi, uputimo svoje molitve i zajedno ga zazovimo:Daruj nam, Gospodine, snagu ljubavi.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: prodahni ju svojim

Duhom da uvijek pronalazi put ljubavi do svakoga čovjeka te svima očituje tvoju blizinu i tvoj dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: rasvijetli ih Duhom svoje mudrosti da u ljubavi služe tvomu narodu, kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi svi bili jedna obitelj, molimo te.

3. Za sve koji su ranjeni nemirom svijeta: potakni ih svojom milošću da prihvate riječ evanđelja i u njoj nađu mir i sigurnost, molimo te.

4. Za one koji trpe u osamljenosti i sve koji su ranjeni našom sebičnošću ili nesavršenom ljubavlju: da u tebi prepoznaju Ljubav koja uvijek oprašta i uvijek vjerna ostaje, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce koje si u nama stvorio, obnovi danas u svakome od nas, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti ne prestaješ iskazivati svoje ljubavi prema svakom čovjeku. Okrijepi nas svojom mudrošću da umijemo prihvatiti tvoj dar ljubavi i uzvratiti ti radosnim predanjem. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Ljubav svoju on na drvu križa pokaza. Iz probodenoga boka provre nepresušno vrelo ljubavi.

Postaja križnoga puta u bolničkoj kapeli, Lünen, Njemačka.

Pričesna pjesmaJedan od vojnika kopljem mu probo-de rebra, i odmah poteče krv i voda.

Iv 19,34

Popričesna molitvaNek nas otajstvo tvoje ljubavi, Gospodine, zauvijek privuče k tvome Sinu, nek u nama zapali svetu ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti. Koji živi.

neka vam dadne po bogatstvu slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unu-tarnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima sve-tima što je dužina i širina i visina i dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve punine Božje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja 1Iv 4, 10bBog nas je prvi ljubio i poslao Sina svogakao pomirnicu za naše grijehe.

Evanđelje Iv 19, 31-37Probode mu bok i odmah poteče krv i voda.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuKako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspe-tima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvo-mu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedo-čanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: »Nijedna mu se kost neće slomiti.« I drugo opet Pismo veli: »Gledat će onoga koga su proboli.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Bog je tako ljubio svijet!

objavio kroz svoje probodeno srce. Kad je jedan vojnik, kako čitamo u današnjem Evanđelju, nakon Isusove smrti probo njegov bok, odmah je potekla krv i voda. To su simboli dva važna sakramenta: Euharistije i krštenja. Po njima se duša preporađa i hrani za vječni život.

Što nama poručuje svetkovina Srca Isusova?Što Srce Isusovo, kao simbol božanske ljuba-vi, želi poručiti nama danas? Želi nam poručiti istinu koja oslobađa i donosi duši mir i radost. Želi nam reći: Ne bojte se! Vjerujte u ljubav Božju! O toj ljubavi govori nam danas prorok Hošea u prvome čitanju. Donosi nam nekoli-ko prekrasnih slika brižne ljubavi Božje. Bog u kojega mi kršćani vjerujemo jest Bog koji sam za se kaže: »Efrajima ja sam hodati učio, drže-ći ga za ruke njegove… nad njega se saginjah i davah mu jesti. Srce mi je uznemireno, uzavre-la sva mi utroba…« (Hoš 11, 3-4.8) . Kako je li-jepa ova istina: naš Bog nije daleki, svemoćni, bezosjećajni nadglednik svega, nego dobri naš Otac nebeski koji nas drži za ruke i uči hoda-ti. Isus je došao među nas da nam posvjedoči ljubav Očevu. On je to i učinio svojom ljubav-lju koja ga je odvela na križ. Dubinu te ljuba-vi nije moguće shvatiti tek našom ljudskom

odje

ci r

iječi

Danas, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, želimo razmišljati o neiz-mjernoj Božjoj ljubavi koja nam je

postala vidljivom i opipljivom u osobi Isusa Krista, po simbolu njegova srca. Srce je simbol ljubavi. Simbol je vidljivi znak skrivene stvar-nosti. Tako nam i srce, kao simbol ljubavi go-vori kako iza toga znaka ili simbola postoji jed-na velika ljubav. Često na stablima vidimo taj znak duboko urezan u koru drveta. Dva srca s inicijalima i eventualnim datumom kada se rodila jedna ljubav. I Bog je želio ovome svije-tu, upravo po simbolu srca, posvjedočiti svoju ljubav. On je svoju neizmjernu ljubav prema ovome svijetu utjelovio u srcu svoga Sina Isusa Krista. Isus je najveća ljubav svijeta. Ta ljubav dolazi iz Neba, a u ovome našem svijetu posta-je vidljivom najviše u simbolu Isusova srca. O tome nam svjedoči apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici kada kaže: »U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.«

Snažna poruka svetkovine Srca Isusova navješćuje nam ovu radosnu vijest: Bog je ta-ko ljubio svijet. Otkako se Isus utjelovio u ovu našu povijest i otkad je dao da mu svojim gri-jesima probodemo srce, nitko više nema prava pozivati Boga na odgovornost za nevolje ovoga svijeta. Bog je stvorio dobar svijet, sve što je Bog stvorio bilo je dobro. Istočnim ili iskon-skim grijehom kojim se čovjek pobunio protiv Boga, u ovaj svijet je ušao nered, zlo i sve vrste patnji kao i sama smrt. Ali Bog, koji je bogat milosrđem, nije ostavio čovjeka u njegovoj ne-moći i prokletstvu, nego je milosrdno svima pritekao da ga tražeći u vjeri nađu i da ga po ljubavi posjeduju i uživaju. Da spasi čovjeka od vječnog prokletstva, Bog je poslao svoga Sina da se svijet spasi po njemu.

To je prava slika Boga u koga vjerujemo. Boga ljubavi i milosrđa Isus nam je najviše

22živo vrelo 23

Božja očinska briga Hoš 11, 1.3-4.8c-9Božja briga za Izrael snažno je izražena upravo glagolom ljubiti. Kontekst pokazuje da očinska, odnosno roditeljska ljubav stoji u pozadini uspoređivanja. Zbog toga je Izrael i nazvan »sinom« u smislu posvojenja. Razlog očeve ljubavi je oslobođenje sina iz Egipta. Očinskom pozivu na životvorno zajedništvo pokušava se Izrael oteti poput jogunastog djeteta i odati se Baalovu kultu. To se događalo uglavnom poslije zauzeća obećane zemlje, kada je Izrael mogao spoznati, ali nije htio priznati, da ga je Bog »učio hodati« i kad se umarao da ga je »uzimao na ruke«, brinuo se za njegovo zdravlje i povijao mu rane. Izrael je mogao iskusiti da je ljubljen, kao kad roditelji miluju malo dijete i prigibaju se da ga nahrane. No, to je zaboravljeno služenjem Baalu. Tako je nastupila tlaka u Egiptu (kamo su mnogi pobjegli pred Asircima), osobito za vrijeme asirskoga kralja i njegovog boga Asura, umjesto slobode koju je osiguravao Bog Saveza.

Mario Cifrak

Zrnje…Isusu na križu ne prebiše koljena nego mu vojnik kopljem probode bok. Tom pojedinošću Ivan prikazuje Raspetoga kao Jaganjca nove Pashe. Kao što se za starozavjetnu pashalnu gozbu pripravljalo janje »bez mane«, pazeći da mu se ne slomi ni jedna kost, tako i Krist, nedužan i bez grijeha, biva proboden, bez ijedne slomljene kosti. On je Jaganjac Božji, čijom krvlju bivamo spašeni. Njegova krv biva otkupiteljskom snagom novoga Izlaska i oslobođenja od ropstva grijeha. Danas zato ponizno molimo: Jaganjče Božji…, smiluj nam se.

mudrošću. Zato nam sveti Pavao u Poslanici Efežanima danas poručuje da ćemo tek onda kad budemo ukorijenjeni i utemeljeni u ljuba-vi, moći »pravo shvatiti koja je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu« (Ef 3, 18-19) i tako se ispuniti do sve punine Božje.

Svetkovina Srca Isusova za nas je izvor ne-izrecive radosti. Naš Spasitelj Isus Krist ima sr-ce koje nas neizmjerno voli. Ljubav Isusova pre-ma nama njega je itekako koštala. Autentična ljubav košta! Ne smijemo zaboraviti ovu istinu. Ljubav košta. To vrlo dobro znaju majke koje bdiju nad svojom djecom. »Ne živi se, a da se bar malo ne umire«, kaže jedna pjesma. »Ne ljubi se, a da se puno ne umire«, s pravom bi-smo mogli nadodati ovoj pjesmi.

Nakon što smo, barem donekle, razumjeli i doživjeli ljubav Božju prema nama, izraženu u probodenome Srcu njegova Sina Isusa Krista, pitamo se što nam je sada činiti, kako mi treba-mo i možemo uzvratiti na tu neizrecivu Božju ljubav. Ljubav se ljubavlju uzvraća. »Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni dru-ge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jed-ni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena.« (1Iv 4, 11-13).

Iznad glavnoga oltara bazilike Srca Isusova u Zagrebu nalaze se napisane Isusove riječi: »Dođite k meni svi umorni i opterećeni.« To je Isusov poziv. Samo u Srcu Isusovu naći će-mo spokoj dušama svojim. Želio bih završiti ovo razmatranje o Srcu Isusovu riječima koje je sveti otac Ivan Pavao II. uputio mladima u Parizu 1. lipnja 1980. godine: »Mladi, uzdi-gnite još češće oči prema Isusu Kristu! To je čovjek koji je najviše ljubio, posve svjesno i ho-timice, bez ikakve naknade. Promišljajte o po-ruci Krista Gospodina: ‘Nitko nema veće ljuba-vi od ove da tko položi svoj život za prijatelje’! Promatrajte Čovjeka-Boga, čovjeka s probode-nim Srcem! Ne bojte se! Isus nije došao osudi-ti ljubav, nego osloboditi ju od raznih dvosmi-slenosti i patvorina. On je doveo do promjene Zakejevo srce i srce žene Samarijanke, a još i danas izvodi slična obraćanje diljem svijeta. Čini mi se kao da danas Krist Gospodin šapuće svakomu od vas: Daj mi svoje srce. Očistit ću ga, dati mu snage, upraviti prema svima koji-ma je potrebno…« Neka Duh Sveti očisti na-ša srca da Krist po našoj vjeri mogne u njima boraviti, Bogu na slavu, a nama na spasenje i život vječni.

Mijo Nikić

odje

ci r

iječi

OTAJSTVO I ZBILJA

24

14. lipnja 2015.

Jedanaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga!

Ps 27, 7.9

Zborna molitvaBože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom ti i djelom omilimo. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 17, 22-24Nisko drvo uzvisujem.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih,odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 92, 2-3.13-16Pripjev: Dobro je slaviti Gospodina.Dobro je slaviti Gospodina,pjevati imenu tvome, Svevišnji;naviještati jutrom ljubav tvojui noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravedniki raste ko cedar libanonski.Zasađeni u domu Gospodnjemu,cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,sočni i puni svježine:da navijeste kako je pravedan Gospodin,hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje 2Kor 5, 6-10Trsimo se da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo:Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.Da, puni smo pouzdanjai najradije bismo se iselili iz tijelai naselili kod Gospodina. Zato sei trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni,bilo iseljeni. Jer svima nam sepojaviti pred sudištem Kristovimda svaki dobije što je kroz tijelo zaradio,bilo dobro, bilo zlo.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaBože, ovim darovima ti čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni život. Molimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu. Po Kristu.

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: Dobro je slaviti Gospodina

(www.hilp.hr) Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 136.3 Jedno smo tijeloZavršna: 183 Ti, Kriste, kralj si vjekova

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

24živo vrelo 25

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo Bogu, darivatelju života, da nam udijeli milost nesebičnoga zauzimanja u izgradnji njegova kraljevstva.1. Svoju Crkvu, Gospodine,

ispuni poslušnošću tvojoj Riječi i radošću služenja, da po svjedočanstvu vjere bude dom svima koji te traže, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve okrijepi proročkom snagom u naviještanju evanđelja i u zauzimanju za dobro svih ljudi, kako bi tvoje Kraljevstvo raslo i obnavljalo svijet, molimo te.

3. Nama ovdje okupljenima daj razumjeti da dar vjere niče iz neznatnoga sjemena te raste u skrovitosti, po vjernom izručenju milosti, molimo te.

4. Braći i sestrama koji nose kušnje oskudice, nezaposlenosti ili bolesti budi utjeha u njihovim nevoljama, a kršćane prodahni djelotvornom ljubavlju prema svim potrebitima, molimo te.

5. Našim pokojnicima podari milost vječnoga zajedništva s tobom u kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože, pozvao si nas da u svijetu budemo sjeme tvoga kraljevstva. Čuvaj u nama snagu svoje milosti da povjereni nam dar u našim životima trajno raste i donosi plodove tvoje dobrote za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije EvanđeljaSjeme je riječ Božja, a sijač Krist;tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

Evanđelje Mk 4, 26-34Manje od svega sjemenja na zemljipostane veće od svega povrća.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio,noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljev-stvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i posta-ne veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«Mnogim takvim prispodobama navješćiva-še im Riječ, kako već mogahu slušati.Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaZa jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga.

Ps 27, 4

Popričesna molitvaGospodine, sveta pričest što je primamo označuje zajedništvo svih vjernikas tobom. Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Sjeme klija i raste, a da čovjek ni sâm ne zna kako.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

odje

ci r

iječi

dopušta da u njoj nešto raste, nešto čime ona sama ne može ovladati.

Imajući u vidu današnju prispodobu, možemo slobodno reći da nas ona uči toj »tamnoj volji«, uči nas umijeću puštanja u vremenu grčevita hvatanja, u vremenu pretjerane akcije, djelovanja i pretjerano-ga reflektiranja. Samo tko »pusti«, postaje plodan, samo tko pusti Bogu da djeluje, po-staje Božji. Dakako, puštanje ne isključuje djelovanje. Bog ne poništava čovjekovo dje-lovanje, kako nas izvješćuje prispodoba: »A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« To je pak jedno novo, potpuno drukčije djelovanje, djelovanje koje proiz-lazi iz »puštanja«.

Isus Krist posebno je volio prirodu, na-pose biljni svijet, sjeme, pšenicu, sta-bla, rast, o čemu svjedoče njegove broj-

ne prispodobe, pa tako i dvije prispodobe u ovome nedjeljnom evanđelju.

Sjeme puštanjaPrva prispodoba rabi sliku sjemena bače-na u zemlju te zemlje koja sama od sebe, bez čovjekova djelovanja, donosi plod. U grčkom izvorniku izraz za »sama od sebe« glasi automáte, pa bismo mogli prevesti da zemlja »automatski«, slobodno, sponta-no, bez ikakva djelovanja sa strane, donosi plod. Krist time želi reći da Božje kraljev-stvo, kakvo ono jest u njemu samome i kakvo on naviješta, podrazumijeva čovje-kovu pasivnost. Tu bismo pasivnost mogli nazvati »puštanjem«. Da bi se Božje kra-ljevstvo dogodilo, da bi ono donijelo ploda u čovjeku, potrebno je da čovjek »pusti«, da puštanjem prestane djelovati, da pu-štanjem zapravo dopusti drugomu, Bogu i njegovu kraljevstvu, da ono djeluje. Ono ne može ući u čovjekov život gdje čovjek previše djeluje, gdje svojom djelatnošću zapravo stavlja zaprjeku Božjemu djelova-nju. Posebno je to važno danas, kad živimo u vremenu djelovanja, vremenu akcije ili, kako bi rekao Romano Guardini, u vreme-nu u kojemu prevladava takozvana »svije-tla volja« na uštrb »tamne volje«. Naime, »svijetla volja« aktivna je volja; ona izgle-da poput ispaljene, napete strijele koja ide prema određenome cilju. To je volja koja živi od svrha i ciljeva, koja je uvijek napeta i djeluje. Prema Guardiniju, današnjemu čo-vjeku nedostaje upravo ona »tamna volja«, volja koja je lišena napetosti i djelovanja, volja koja pušta da se na nju djeluje, koja

Dva Kristova sjemena

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Od neznatnosti zrna do razlistala stabla. (G. Hust)

26živo vrelo 27

odje

ci r

iječi

Sjeme sićušnogaDruga pak prispodoba o gorušičinu zrnu vezana je uz prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela. Prorok Ezekiel opisuje neobičan način Božjega djelovanja. Bog otkida s ve-likoga cedra malu grančicu koja će postati velik i »predivan cedar« te zaključuje: »Ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.« Na prvi pogled vrlo neobič-no i jako odbojno, jer nam se čini da Bog ne voli ništa veliko i životno, snažno i moćno. Štoviše, kao da se raduje slabomu, »nisko-mu i suhomu«, kao da želi da čovjek bude slab. Nietzsche bi rekao da je kršćanska vjera za slabiće, odnosno da ona čovjeka či-ni slabim i da je kršćanstvo religija slabih, rezigniranih, neostvarenih. No, takvo tu-mačenje nema veze s navedenim biblijskim tekstom jer Bog od niskoga i suhoga drveta čini veliko i zeleno drvo. Bog želi veličinu, snagu i moć, ali veličinu, snagu i moć ko-je se temelje na njegovim kriterijima. A taj kriterij jest »niskost«, »suhost«, odnosno malenost, sićušnost, kako čitamo u prispo-dobi o gorušičinu zrnu, koje je »najmanje sjeme na zemlji«. Bog, njegovo kraljevstvo,

Božja obnova naroda Ez 17, 22-24Tekst izgleda kao Božji govor i ima oblik alegorije. Završava formu-lom da se Božja riječ ostvaruje. Bog je jedini koji djeluje. On preokreće djelovanje moćnoga orla i daje novo spasenje. Očekuje se ponovna uspostava Izraelova kraljevstva, koji ima dostojno i priznato mjesto među narodima. U obnovljenoj veličini i značenju Izraela prepoznat će narodi veličinu i sjaj Božji koji je snažno i spasenjski djelovao u svojem narodu. U tome očekivanju ponovne uspostave Davidovog kraljevstva vidi se i pretpostavka za obnovu naroda. Očekivanje kra-lja iz Davidove loze izjalovilo se kroz kasnija događanja, ali nije nesta-la nada da će Bog dati novo spasenje svomu narodu. U Kristu se to spasenje povijesno dogodilo. U svjetlu toga iskustva, narod koji se u Kristu okreće Bogu, čuje i razumijeva ovu riječ kao navještaj Božjega spasenja koje u Kristu postaje stvarnim za sve ljude.

Mario Cifrak

Zrnje…Može li se ubrzati rast Božjega kraljevstva na zemlji? Htjeli bismo da posvuda zavlada Božja pravednost i da mir ispuni srca svih ljudi. No, još je toliko otpora pred ljepotom Božjega kraljevanja. Pred strahovima i sumnjama koji nas zbog toga ispunjaju Isus nas ohrabruje slikom sjemena. Božje je kraljevstvo poput sjemena. Čini nam se da umire, da je neznatno i nezamjetno, ali ono – a da i ne znamo – raste. Raste po onome što ne zamjećujemo i što ne plijeni pozornost ljudi. Kršćanstvo živi mudrost sjemena.

može djelovati samo kod onoga tko slijedi Božju logiku malenoga i sićušnoga, tko se sam učinio malenim, sićušnim pred Bogom kako bi primio Boga. Bog ne može doći oni-ma koji su veliki, koji su puni sebe. Zato Bog izabire malene, sićušne, a i dolazi sa-mo k njima. Bog se također i sa svoje stra-ne pretvara u maleno i sićušno, kako bi ga prepoznali i prihvatili samo oni koji su sami takvima postali.

Ovim svijetom, nažalost, vlada potpuno druga logika, logika veličine, moći, sebena-metanja, gdje se uvijek »polazi od sebe«, a nikada od drugoga. A Kristova logika, logika gorušičina zrna, poučava nas da postanemo maleni i sićušni, da »polazimo od Boga«, a ne od sebe samih. Tu se krije istinska moć i snaga, od toga božanski ma-lenoga postaje se istinskim velikim, i to bo-žansko sićušno daje istinski život svima koji ga primaju, jer na njemu se »gnijezde ptice nebeske«. Stoga, dragi čitatelju, ne daj da te zavedu veličine ovoga svijeta, ne odušev-ljavaj se njima. Ignoriraj ih. Budi malen, odluči se za božanski maleno i postat ćeš božanski velikim.

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

28

21. lipnja 2015.

Dvanaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka!

Ps 28, 8-9

Zborna molitvaDaj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjemi ljubavlju. Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Job 38, 1.8-11Tu nek se lomi ponos tvog valovlja.

Čitanje Knjige o JobuGospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:»Tko li zatvori more vratnicamakad burkajuć se navrije iz utrobe;kad oblakom ko haljom ga odjenuhi maglom gustom ovih ko pelenam’;kad njegovu sam odredio među,vrata stavio s prijevornicama?’Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 107,23-26.28-31Pripjev: Hvalite Gospodina

jer dovijeka je ljubav njegova!Oni koji lađama zaploviše moremda po vodama silnim trguju:oni vidješe djela Gospodnja,čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitlašto u visinu diže valove mora.Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,u nevolji duša im ginula.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobii on ih istrže iz nevolja.Smiri oluju u tih povjetarac,valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini,u željenu luku on ih povede.Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Drugo čitanje 2Kor 5, 14-17Novo, gle, nasta!

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo:Ljubav nas Kristova obuzimakad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije,da oni koji žive ne žive više sebi,nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemopo tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor.Staro uminu, novo, gle, nasta!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine,primi žrtvu pomirenja i hvale: po njoj nas očisti od grijeha da ti se svidi ljubav naših duša. Po Kristu.

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu

Otpj. ps.: 119 Hvalite Gospodina Prinosna: 224.1 i 3 Oče naš dobriPričesna: III Gospodin je pastir mojZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

28živo vrelo 29

Nebeskome Ocu, u čijoj je ruci naš život, uputimo svoje molitve, proseći svjetlo vjere da u iskušenjima života možemo prepoznavati njegovu prisutnost i očinsku brigu.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: vodi ju mudrošću

Duha Svetoga da svijetu kojemu je poslana trajno svjedoči novost života u Kristu, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prosvijetli ih svojom istinom da uvijek umiju razaznati put spasenja i biti vjernim predvodnicima tvoga naroda, molimo te.

3. Za sve koji u nedaćama života susreću kušnju vjere: zakrili ih svojom rukom, očuvaj ih od moći zla i pomozi da ih iskušenja života ojačaju u pouzdanju u tebe, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: razbudi nam usnulu vjeru i pomozi da Krista prihvatimo kao jedini put spasenja, molimo te.

5. Za i sestre i braću koji dovršiše životno putovanje: oslobodi ih od tereta grijeha što ga sa sobom odnesoše i obdari ih darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, udijeli nam milost da živom vjerom prionemo uz tvoga Sina te svojim životom i radom gradimo tvoje kraljevstvo među ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja Lk 7, 16Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje Mk 4, 35-41Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!«I smiri se vjetar i nasta velika utiha.Tada im reče:»Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?«Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOči sviju u tebe su uprte, Gospodine, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

(Ps 145, 15)

Popričesna molitvaGospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

»Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?«

Pričesna pjesmaOči sviju u tebe su uprte, Gospodine, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

(Ps 145, 15)

»Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?«

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Tako potreban Bog koji spava

Za neke je propovjednike u prošlosti bilo jednostavno protumačiti čudo oluje na moru. Lađa se tumačila kao naš život s

mnoštvom iskušenja i poteškoća. Bilo je važno u lađi imati Isusa i time se sve riješilo. Zapra-vo, Isus je izgledao kao čarobni štapić, polica osiguranja koja smiruje nesigurnosti. Tako Crkva može prolaziti kroz sve oluje i čini se da što je oluja snažnija, to je Crkva jača. Nije li to prejednostavno?

Isus spava na uzglavku. Ta nas činjenica stavlja pred naše izjave kako smo vjernici, kako nam u životu vjera znači puno toga ili sve. Ali prije upuštanja u pustolovinu vjere, dobro pro-vjeravamo mogućnosti spašavanja, a i onda ka-da uđemo u čamac, plovimo uz sigurnu obalu; razmještamo prepoznatljive svjetionike na sva-kome grebenu i u svakoj uvali. Tako se vjera ne pretvara u skok u nesigurnost, već postaje tek zamijenjena krinka na licu naše nevjere.

Vjera koja se sastoji samo od uskličnika i jasnoće bez prijepora djeluje ne samo teško vje-rojatnom, nego i pomalo neozbiljnom. Susreti s Bogom donose i izazove. Gospodin kao da želi da mu postavimo pitanja: Zašto, Bože? Gdje si? Naše nesigurnosti dovode do stava klanja-nja, do šutnje koja je više od zatvorenih usta, do tišine koja otvara otajstvu. Danas smo zacijelo izazvani olujom iz koje se rađa novost u vjeri.

Lavež vjetra i Isusov miran sanEvanđelist Marko svoj opis temelji i gradi teh-nikom kontrasta. Radi se o vizualiziranome govoru koji najprije ističe vanjske, a zatim i unutarnje suprotnosti. Na početku učenici vo-de brigu o Učitelju; oni situaciju drže u svojim rukama, a na kraju je obratno; na početku oni Isusa žele prebaciti na drugu obalu, a na kraju je on taj koji ih spašava i iskrcava na sigurno tlo. Uđimo malo dublje u prizor.

Činjenica da su uz Isusovu lađu i druge la-đe govori o poznatome i prisnome ugođaju na Tiberijadskome jezeru. Vjerojatno su te večeri

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

ribarske lađe na zrcalnome je-zeru tražile ribe i svoja svjetla gubila u tami, a piscu je stalo do toga da nas uvede u uobiča-jenost svakodnevice. No, osim barki, obilježja su toga jezera oluje, iznenadne i snažne, ukli-ještene s triju strana okolnim brdima. I najiskusniji se ribari boje takvih nepogoda. Vjetar, zatvoren u jezerskome grotlu, pojačava svoj zvuk. Na hrvat-skome kažemo da vjetar zviždi, fijuče, jauče, a hebrejski posje-duje još snažniji izraz: kaže se da vjetar »laje«. U tome je kon-tekstu još snažnija Isusova riječ i zapovijed: Umukni!

To je ujedno i jedino mjesto u evanđelju na kojemu se spominje da Isus spava, i to upravo u dramatičnome trenutku, kada je teško spa-vati i kada ne bi trebalo spavati. Isusov je san svakako posljedica napornoga dana, ali ovdje se može protumačiti i kao povjerenje u učeni-ke. On je ispunio svoju zadaću, a sada je red na njima. No, upravo u tim trenutcima nailaze na sile zla. Isus ih otklanja, ali se obraća uče-nicima, upozoravajući na pomanjkanje vjere. Taj se nedostatak ne odnosi na osobu Isusa Krista; nije riječ o nevjeri u Kristovu svemoć, već je u pitanju vjera u Oca koju Isus pokazuje svojim mirnim snom. I dok učenici Isusu za-mjeraju njegovu neprisutnost, Isus upozorava na neprisutnost povjerenja u Boga, na nedo-statak vjere. No, evanđeoski navještaj nešto važno govori i nama.

Grijeh neprisutne prisutnostiImati Krista sa sobom u lađi vlastita života ne znači sigurnost da će sve biti u najboljemu redu, bez obzira na oluju. Nipošto! Imati kraj sebe Isusa znači da je sve u najboljemu redu u oluji. Isus nas ne osigurava od mogućnosti

30živo vrelo 31

opasnosti na putu kroz život i ne jamči nam bezbrižnost. On traži od nas mjesto pored nas – tek jedno mjesto. Možda zaboravljamo da je cilj našega životnoga putovanja i plovidbe zapravo biti s njim? Apostoli nisu došli na cilj u trenutku kada je pramac dodirnuo drugu obalu, već onda kada su Isusa primili u lađu.

Ova se epizoda ne zaustavlja i ne konzumi-ra u sebi, već se nastavlja i ide dublje. Kristova borba sa zlom ima vrhunac u njegovoj borbi sa smrću. Nije li nakon razapinjanja, nakon ži-votne oluje, u učenike ušao strah? Prije toga se događa zanimljiv obrat. Naime, tada učenici spavaju, a Isus bdije. No, taj san pred Isusovu muku je propust, san koji udaljava od sudje-lovanja u životu. Koliko li puta mi kao Crkva grješno spavamo, samodopadno uživamo u miru uljuljanosti, dok se toliki oko nas znoje krvavim znojem koji ih vodi na križ. I dok je Isusov san u lađi prisutna neprisutnost, naš je san često neprisutna prisutnost.

I danas se još nađe netko tko ponavlja teze o smrti Boga i o mrtvome Bogu. Ovdje se go-tovo nameće govor koji možemo zvati teolo-gijom Božjega sna, o Bogu koji spava. U toj je perspektivi dobro uočiti središnjost tematike

vjere. Vjera koja se traži nije ona vjera koju čujemo kada netko kaže: svi vjeruju u nešto. Riječ je o vjeri trajnoga pročišćavanja u svje-tlu Kristova otajstva; o vjeri koja prestaje biti zahtjevna u nametanju naših očekivanja nje-govih zahvata, naših slika o njegovim postup-cima. Treba vjerovati ne samo zato jer Bog bdije, već i onda kada spava.

Ne bih želio da u svoj život unosimo sliku Isusa kao policu osiguranja. Isusa valja traži-ti u odjeku pitanja: zašto se bojite? Strah je ljudski osjećaj, stav pred opasnošću, reakcija na prilike u kojima nam se čini da Boga nema. Zapravo ulazimo u opasnost da umremo od straha, a ne od oluje, a kada se umire od stra-ha, znači da je prije toga u nama umrla vjera, da je nestao dašak vjere.

Pretrpjeti ‘Boga koji spava’U životu toliko puta treba pretrpjeti Boga koji spava na uzglavku. U vremenima kada je Crkva slavila pobjede, organizirala trijumfalističke povorke, gubila je osjećaj za vrijednosti. Tada je trebala probuditi Krista koji bi ju upitao gdje joj je vjera; koji bi s nje otpuhnuo ‘pozlaćenu prašinu’ koja je iglu na kompasu otklonila od cilja. Uzglavak bi nam mogao govoriti o tomu kako često budimo Gospodina u pogrješnim trenucima, a to isto ne činimo onda kada bi trebalo. Uzglavak na kojemu se Isus odmara, otvara nam oči da smo mi, tako često samozva-ni morski vukovi, izgubljeni na moru koje smo smatrali svojim domom. Onaj koji naizgled spava, jedini je koji omogućuje usmjeravanje prema pravomu cilju i prema drugoj obali.

Možda je ovo čudo najtragičnije koje se spominje u Novome zavjetu. Isus koji spava najnužnija je pouka u čitavoj knjizi. Ako vodi-mo računa o tome da kršćanin ne vjeruje zato jer je to ugodno, već zato jer je istinito, ne će nas iznenaditi zahtjevnost vjere pred strahom. A, kako reče Stanislav Lec, »strah zna zašto mu se sviđa stanovati u ljudskoj kralježnici«. U svoju životnu kralježnicu ipak, umjesto straha, pokušajmo nastaniti Isusovu rečenicu: »Ne bojte se!«

Ivan Šaško

Pod Učiteljevom zaštitom. (V. Blažanović, 1999.)

OTAJSTVO I ZBILJA

32

28. lipnja 2015.

Trinaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNarodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Ps 47, 2

Zborna molitvaBože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 1, 13-15; 2, 23-24Đavolovom je zavišću došla smrt u svijet.

Čitanje Knjige Mudrosti

Bog nije stvorio smrtniti se raduje propasti živih.Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova.I podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 30, 2.4-6.11-12a.13bPripjev: Veličam te, Gospodine,

jer si me izbavioVeličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje 2Kor 8, 7.9.13-15Vaš suvišak neka nadoknadi oskudicu braće.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivo-sti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežlji-vost Gospodina našega Isusa Krista! Prem-da bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jed-nakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedosta-jalo onome koji bijaše nakupio manje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. 2 Tim 1, 10Spasitelj naš Isus Krist obeskrijepi smrti učini da zasja život po evanđelju.

Darovna molitvaBože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi.Po Kristu.

Ulazna: 219 Gospode Bože Otpj. ps.: Veličam te, Gospodine

(ŽV 4-2007) Prinosna: XIV Evo nas, Očeili: 325 Evo, BožePričesna: 199-200 O Kruše, živi milosniZavršna: 189-190 O Oče skrajnje blagosti

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

32živo vrelo 33

Braćo i sestre, s vjerom se utecimo svemogućemu Bogu da nas obnovi svojom milošću i ozdravi od svega što priječi radost života s njim i s braćom ljudima.

1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: da po otvorenosti tvojoj Riječi i po zajedništvu ispovijedanja vjere bude jasan znak tvoga Kraljevstva u svijetu, molimo te.

2. Za braću i sestre, pogođene bolešću i trpljenjem: obdari ih pouzdanjem u tebe i budi im bliz po ljubavi tvojih vjernika, molimo te.

3. Za sve kojima si povjerio brigu za bolesne i nemoćne: obdari ih snagom nesebične ljubavi da ondje gdje vlada trpljenje, unose radost tvoje blizine i tvoga otkupljenja, molimo te.

4. Za nas sabrane u tvoje ime: rasvijetli nas mudrošću Duha Svetoga da u svojim životima umijemo prepoznati znakove tvoje dobrote, molimo te.

5. Za naše pokojnike: po Kristovoj pobjedi nad smrću uvedi ih u radost vječnoga kraljevstva, molimo te.

Primi i usliši, svemogući Bože, naše smjerne molitve i daj da živeći dar otkupljenja budemo dionici tvoje pobjede nad grijehom i smrću. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Mk 5, 21-24.35b-43 (kraća verzija)Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovihs porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vje-ruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakov-ljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugle-da buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djete-tova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I dje-vojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapa-njeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevoj-ci dadnu jesti.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, žrtva kojusmo prinijeli i primili nek nas ojači, da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavii donosimo plod u posto-janosti. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Primi dijete za ruku govoreći:»Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!«Ilustracija iz Evanđelistara nadbiskupa Egberta, Trier, 980-933.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

U Markovu evanđelju ove nedjelje ispre-pletene su sudbine dviju žena. Jedna je dvanaest godina bolesna od krvare-

nja koje ne prestaje, a druga, premda ima tek dvanaest godina, već je na kraju života. Sve počinje uz more, gdje se zgrnuo silan svijet, željan Isusove riječi. Tu ga nalazi nadstojnik sinagoge, Jair. On ga moli da mu dođe kući i stavi ruke na njegovu kćerkicu koja je na umo-ru. Isus polazi s njim. Jair je zabrinuti otac i zna da sâm više ne može pomoći svomu djete-tu. Traži pomoć izvana.

Dotaknem li se samo Marko ovdje prekida izvješće o Jairu i počinje s drugim događajem. U pripovijedanje uvodi ženu koja je već dvanaest godina bolovala i čiji se život sastojao od odlazaka k liječnici-ma, prodaje imanja kako bi mogla platiti sve moguće pokušaje liječenja i iskustva da su je liječnici izmučili, ali joj se stanje nije nima-lo popravilo. Naprotiv, bivalo joj je sve gore. Njezina bolest ne tiče se samo tijela. Ona je zbog krvarenja ujedno isključena iz mogućno-sti sudjelovanja u obredima. Obredno je ‘ne-čista’. Židovi su, naime, razlikovali redovitu mjesečnu obrednu nečistoću i trajnu obrednu nečistoću, uzrokovanu bolešću krvarenja ko-

Stvoreni da »budemo« Mudr 1, 13-15; 2, 23-24Sveti pisac opominje čitatelje da ne skreću na krive putove i da svojim djelima ne navlače na se propast. Doista, nije Bog taj ko-ji čovjeka osuđuje na smrt, nije on taj koji čovjeku želi propast i zlo. Naprotiv, »Bog nije stvorio (grč. poieo) smrt niti se radu-je propasti živih«. Misli se ovdje podjednako na fizičku i na du-hovnu smrt. One su međusobno povezane, a uzrok im je grijeh. Time se podsjeća na biblijski izvještaj o stvaranju. Bog je tada stvorio (grč. poieo) nebo i zemlju i sva stvorenja, no nije stvorio smrt. Njegova je želja da sve opstane (grč. eis to einai; Mudr 1, 14). Propast njegovih stvorenja stoga je protiv njegove nakane. I ne samo to, nego i protiv same Božje naravi, jer on se predsta-vio Mojsiju iz gorućeg grma kao »onaj koji jest« (usp. Izl 3,14). Autor koristi isti glagol »biti« kada govori o stvorenjima čija je svrha da »budu«, baš kao što je i Bog onaj koji »jest«.

Darko Tepert

Da te samo dotaknemje ne prestaje. No, razlika nije mijenjala ništa u odnosu na ishod. On je uvijek isti: obredna nečistoća.

Ta žena, čije ime ne znamo, prilazi Isusu odostraga i dotiče se njegove haljine. Marko nam daje uvid u njezino razmišljanje i njezine osjećaje. Bila je uvjerena da će ju spasiti i sâm dodir Isusovih haljina. I baš se to dogodilo. To što je očekivala, dogodilo se u trenu kada je dotaknula Isusove haljine. Osjetila je da krva-renje prestalo i da je ozdravila.

Marko nam, potom, daje uvid i u ono što je Isus osjetio. Iz njega je izišla sila. Sila koja je izišla iz Isusa ozdravila je ovu ženu. Isus, čini se, ne zna tko je ona. Zna da ju je ozdra-vila njegova sila, ali ne zna tko je ona. I pita tko se dotaknuo njegovih haljina. On je toč-no osjetio da je izlazak sile vezan uz nekoga tko se dotak nuo njegovih haljina. Njegovi ga učenici ne razumiju i daju sasvim razumsko pojašnjenje. U gužvi nije moguće znati tko ga se dotaknuo. No, Isus je daleko osjetljiviji od svojih učenika. On zna da ga se netko dota-knuo drukčije od drugih. Dodir je bio gotovo neprimjetan, ali je bio drukčiji od svih drugih koji su ga se dotaknuli. Marko kao da opisuje ukradeni dodir i ukradeno ozdravljenje. Isus pogledom traži ženu koja ga se dotaknula.

odje

ci r

iječi

Zrnje…

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Žena koja je bolovala dvanaest godina i djevojčica koja je na umoru s navršenih tek dvanaest godina slika su – po simbolizmu broja – »žene Izraela«, koja trpi nečistoću i smrtnost. Isus ju ozdravlja od nečistoće i od smrti. Vraća u život. I onda kad nam se sve čini uzaludnim, i kada se čini da nema smisla »uznemiravati Gospodina«, postoji snaga ozdra-vljenja i klica života jer još uvijek vrijedi riječ: »Ne boj se! Samo vjeruj!«

34živo vrelo 35

Dodir i priznanjeI pronalazi ju. Ona sama pristupa. Marko kaže da je u strahu i trepetu. Nije samo prestrašena, nego je i u nekom posebnome stanju. Trepti. Upravo se dogodila velika promjena u njezinu tijelu i ona je svjesna da se to tiče Isusa. U stra-hu da bi mogla izgubiti to što je upravo dobila. Zna da je učinila nešto što nije smjela. Nečista je dotaknula čistoga. Nečista se odvažila učiniti zabranjeno – dotaknuti se čistoga i tako i nje-ga učiniti obredno nečistim. No, dogodit će se obratno. Ne će ona Isusa učiniti nečistim, nego će on nju učiniti čistom.

Kada se ljudi susreću, uvijek je moguće da mane jednoga prijeđu na drugoga. Kada se lju-di susreću s Isusom, onda se mane koje nose na sebi ne hvataju Isusa. Obratno se događa: sve-tost, čistoća, dobrota, zdravlje zahvaća one koji ga susretnu. Žena se ne opravdava. Govori Isusu sve po istini. Priznaje što je namjeravala i što se dogodilo. Sasvim je otvorena. Isus ju ne napa-da. Suprotno. Naziva ju vrlo bliskim, obiteljskim imenom: kćeri. Kaže joj da ju je ozdravila njezina vjera i upućuje ju da ide u miru i bude zdrava od svoga zla. Nema nikakve prijetnje, prigovora, lek-cijâ. Samo otvorenost, blagost, ohrabrenje i riječi jasnoće o tome kako ju je iscijelila njezina vjera.

Isus je mogao sve to i prešutjeti. No, to nije učinio. Zašto? Zbog ove žene. Ona je doživje-la ozdravljenje, ali joj je bilo potrebno i da čuje kako Isus to vidi. Trebao joj je da ju oslobodi sumnji da je ukrala ozdravljenje ili učinila što nije smjela. Trebao joj je razgovor s Isusom

kako bi mogla nastaviti život bez osjećaja kriv-nje. Ljudima treba ne samo ozdravljenje, nego i društvena potvrda da imaju pravo prilaziti Bogu i društveno priznanje kako ih teret krivnje ne bi ugušio. Njezin strah i trepet znakovi su nadola-zećega osjećaja krivnje. Isus, dakle, nije samo osjetio kako je iz njega izišla sila i da je ova žena ozdravila. Osjetio je da ona nije do kraja ozdra-vila. Ozdravilo je samo njezino tijelo. On ju zato i traži kako bi iz razgovora s njime bili ozdravljeni i njezin duh i njezin društveni status. Ponovo ju vraća u društvo, u slobodu komunikacije i u mir. Kada je Isus pitao tko ga se dotaknuo, to je činio zbog nje, a ne zbog svoga neznanja. Znao je više o ženi, nego svi oko njega i nego žena sâma.

»Talita kum«U tom trenu dolaze nadstojnikovi s porukom da mu je kći umrla. Oni misle da je sada nepotreb-no Isusa voditi u kuću. Smrt ima zadnju riječ. Isus hrabri nadstojnika. I poziva ga da vjeruje. Čini se da je njegov problem bio upravo u vjeri. Možda čak i u njegovoj nevjeri ili nepovjerenju u kćer koju je nazivao kćerkicom. Isus sa sobom uzima samo trojicu učenika, uski krug koji će ga pratiti u važnim trenutcima. U nadstojnikovoj je kući velika buka i Isus im spočitava buku i plač. Zauzvrat dobiva podsmijehe. Potom iz-bacuje iz kuće sve koji buče, preuzima vlast u Jairovoj kući, uzima oca, majku i svoju trojicu učenika i ulazi u prostoriju gdje se nalazi dijete. Uzme ju za ruku i kaže: Talita kum! Naziva je djevojkom. Za razliku od njezina oca, on u njoj vidi djevojku, a ne djevojčicu. Djevojka ustane, hoda i Isus im nalaže da o tome ne govore. Nu-ka ih da djevojci dadnu jesti.

Dvije sudbine, dvije žene, dva susreta s Isu-som, dvije promjene, dva nova života. Kada se vjernici nedjeljom nađu oko Isusa u riječi, kru-hu i vinu, njihovi se životu dodiruju i isprepleću. Čak i onda kada sami toga nisu svjesni. Pa ipak, odlaze iz hrama i svjedoče o čudesnim promje-nama koje se događaju u susretu s njim. Svo-je priče razumiju kroz Markov tekst, a drugi u svijetu kroz njihovo svjedočenje otkrivaju da je Isus uistinu živ u životu zajednice vjernika.

Ante Vučković

Motiv iz katakomba sv. Petra i Marcelina, Rim, 3. st.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prvo čitanje Ez 2, 2-5Rod su odmetnički, ali neka znajuda je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka EzekielaU one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 123, 1-4Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina

dok nam se ne smiluje.Oči svoje uzdižem k tebikoji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodarai oči sluškinje u ruke gospodarice,tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se namajer se do grla nasitismo prezira.Presita nam je dušapodsmijeha obijesnih, poruga oholih.

Drugo čitanje 2Kor 12, 7-10Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo:Da se zbog uzvišenosti objavâne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista.Jer kad sam slab, onda sam jak.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesma Spominjemo se, Bože,tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Ps 48, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

5. srpnja 2015.

Ulazna: 75.1 Spominjemo se Otpj. ps.: Oči su naše uprte

(ŽV 6-2009) Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 100-101 Kušajte i viditeZavršna: 175 O Srce, Sina Božjega

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

36živo vrelo 37

Dođe u Nazaret, uđe u sinagogu i stane naučavati.Freska iz samostana Caldarusani, Rumunjska.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Lk 4, 18Duh Gospodnji na meni je: on me posla blagovjesnikom biti siromasima.

Evanđelje Mk 6, 1-6Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Dođite k meni svi, izmoreni i optere-ćeni, i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Mt 11, 28

Braćo i sestre, poslušni Kristovoj riječi uputimo svoje ponizne molitve nebeskomu Ocu, moleći da Crkva bude urešena snagom vjere, a sav svijet njegovom dobrotom.1. Obnovi Gospodine svoju Crkvu u vjernosti

tvojoj riječi; očuvaj ju od svake zablude i okrijepi ju da živeći evanđelje izgrađuje svijet u pravednosti i miru, molimo te.

2. Budi svjetlo papi našemu Franji i svim pastirima Crkve: okrijepi ih u radosnome služenju tvomu narodu i obdari ih hrabrošću da i u protivljenjima svijeta budu ustrajni navjestitelji evanđelja, molimo te.

3. Milošću svoga Duha pohodi ljude koji još ne upoznaše ljepotu života u Kristu; pomozi im da se otvore snazi Riječi koja preobražava živote, molimo te.

4. Ozdravi u nama ovdje sabranima sve što je ranjeno nevjernošću i grijehom; oprosti nam svako odbijanje tvoje riječi koju si nam slao preko naših bližnjih, i daj da tvoja riječ bude snaga zajedništva u našim obiteljima, molimo te.

5. Molimo te, Gospodine, za braću i sestre kojima nas šalješ kao svjedoke evanđelja: učini ih plodnim tlom za tvoju riječ, a nas vjernim slugama u svjedočenju tvoga spasenja, molimo te.

6. Pokaži svoje milosrđe našoj pokojnoj braći i sestra-ma; po zaslugama žrtve tvoga Sina oprosti im svaki grijeh i primi ih u zagrljaj vječnosti, molimo te.

Primi Gospodine, naše molitve. Ne dopusti da riječ spasenja koju si nam povjerio u nama usahne; pomozi nam da živeći vjernost tebi budemo svjedoci tvoje ljubavi za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

38

u Nazaretu. Nije učinio ništa drugo doli ono što su činili i drugi odrasli muškarci. Čitao je i tumačio Pismo. Evanđelist ne piše o sadržaju Isusova govora, nego o njegovoj mudrosti i si-lini. Problem nije u sadržaju, nego u govorniku. Na koncu je jednako skromno napustio ovoze-mni život u siromaštvu. Tako je poručio da se Božje djelo odvija u jednostavnosti te da je skro-mnost put evangelizacije.

Stojim na vratima i kucamNerazumijevanje na koje je naišao kod svojih sugrađana podsjetilo je Isusa na sudbinu broj-nih proroka. Zato je na sebe primijenio narod-nu uzrečicu kako »nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom do-mu«. Poslovica je s vremenom izgubila izričito religiozni smisao, a prorok je postao sinonim svakoga tko drukčije misli i vidi postojeće sta-nje, ne miri se s njime te nije spreman prihvatiti ono čemu se većina prilagodila. U tome je vje-ran biblijskoj slici proroka. Prorok uvijek nastu-pa u perspektivi Božjega nauma. Ne govori iz vlastitoga interesa ili za potrebe moćnika ovoga svijeta. Nije suglasan s dominantnim mišlje-njem niti u Božje ime opravdava upitne odluke. Osobno njome pogođen, Riječ Božju naviješta svomu vremenu, a često i protiv njega. Tako uznemirava i dovodi u pitanje uspostavljeni red pa je nerijetko prezren, progonjen, a ponekad i ubijen. No, on ne može drukčije.

Nakon što je bio kršten na rijeci Jordanu, započeo svoje propovijedanje praćeno čudesnim znacima, postao poznat i

okupio oko sebe grupu učenika, Isus se vraća u Nazaret gdje je odrastao. Podrijetlo imena ovoga grada različito se tumači. Kao izvor na-vode se glagol »klijati« ili imenica »istina«. Istina koja je proklijala i počela donositi plo-dove u Isusu Kristu željela ih je ponuditi mje-stu na kojemu je stasala i pustila korijenje. U Nazaretu je Isus napredovao »u mudrosti, do-bi i milosti kod Boga i ljudi« (Lk 2, 52).

Ovaj ga je grad dubinski obilježio. S njim je egzistencijalno srastao. Čitav su ga život naziva-li Nazarećaninom, a taj mu je natpis stajao nad glavom i nakon smrti. Stoga je želio s najbližima podijeliti radost kojoj je postao navjestitelj. No, oni ga ne primaju. »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.« (Iv 1, 11) Razočaran je »i čudio se njihovoj nevjeri«. Psalmist je sličan osjećaj ranije opisao: »Da me pogrdio dušmanin, bio bih podnio; da se digao ne me koji me mrzi, pred njim bih se sakrio. Ali ti, ti si to bio, me-ni jednak, prijatelj moj, moj pouzdanik s kojim sam slatko drugovao i složno hodismo u Domu Božjemu.« (Ps 55, 13-15) Želio im se predstavi-ti kao objavljeni Sin Ljubljeni, a oni ga prepo-znaju samo kao sina Marijinog. Čak je i ona tek jedna od slušateljica. Odveć im je poznat da bi bio prihvaćen kao različit. Za njih je ostao za-robljenik svoga obiteljskoga kruga. Znaju sve o njegovu ocu, majci, sestrama i braći. S njima dijele svakodnevicu. Poznaju ga pod jednim vi-dom i odbijaju priznati mogućnost bilo kakve novosti. Očekujući navještaj Boga koji je dalek i izvanredan, ne žele ga vidjeti u svakodnevnim znakovima njegove prisutnosti i ljubavi. Teško im je prepoznati Boga na djelu u bližnjemu, prihvatiti mogućnost čovjekove promjene, ra-zumjeti da je svaka osoba jedna sveta povijest i otajstvo koje je nemoguće zatvoriti u bilo kakve okvire. A Bog je došao u ljudsku svakodnevicu vrlo skromno, putem siromaštva i poniznosti. Tako je Isus započeo i svoje javno djelovanje

Nazarećanin i Nazarećani

odje

ci r

iječi

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Prorok u zavičaju. (G. Barbieri – Guercino)

38živo vrelo 39

Prorok Ezekiel iz čije Knjige je današnje pr-vo čitanje primjer je proročkoga života. Poslan je narodu »tvrdokorna pogleda i okorjela sr-ca«. Pogled mu je vezan uz zemaljski probitak, a savjest ne razlikuje zlo od dobra. Proročka je zadaća gotovo unaprijed izgubljena, ali je nuž-na. Bog poručuje: »Poslušali oni ili ne poslu-šali, neka znaju da je prorok među njima.« On uvijek mora biti znak i ukazivati na više vrijed-nosti. Bog po njemu daje ljudima putokaz, pa makar ga oni ne iskoristili. Ezekiel je svojom spremnošću na osporavanje i ustrajnošću u zvanju slika samoga Isusa Krista. On se tako-đer uklapa u proročku sudbinu. Njegova riječ uznemiruje suvremenike. No, on ne inzisti-ra, ne navaljuje niti se nameće. Sveti Ivan za njega veli: »Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.« (Otk 3, 20). Može ga se prihvatiti ili odbiti. Silom ne će ući. Međutim, neprihvaćanje se odmah očituje. »I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo.« Vjera u Krista i vjera u njegovo čudesno djelovanje međusobno su povezane. Isusu je potrebno čovjekovo povjerenje da bi mogao na njemu moćno djelovati. Ne dolazi se čudima do vjere, nego vjera dovodi do čudesa!

Poslanje proroka Ez 2, 2-5Prorok je nazvan »sinom čovječjim« (heb. ben adam), čime se naglašava udaljenost između Boga i čovjeka, kao i različitost ljud-skoga stanja u odnosu na Božju svetost. Prorok je poslan »sinovi-ma Izraelovim«, koji su »narod odmetnički« (heb. goj hamoredim). Isti hebrejski izraz prisutan je i u poglavlju u kojemu Bog govori o povijesti Izraelovih nevjera. Ondje kaže: »Razlučit ću između vas sve koji se pobuniše (hamoredim) i odvrgoše od mene: izvest ću ih iz zemlje u kojoj kao došljaci borave, ali – u zemlju Izraelovu nikad ući neće!« (Ez 20,38). Narod, tako, u svome sadašnjemu stanju nema nade da će njegovo progonstvo završiti povratkom u »zemlju Izraelovu«. Prorok mu ipak mora prenijeti Božju riječ. Tako je on poput gradskog stražara koji mora upozoriti narod na obraćenje. Njegova je odgovornost prenijeti poruku, a na narodu ostaje hoće li poslušati ili ne.

Darko Tepert

Zrnje…

odje

ci r

iječi Isus je u Nazaretu. Ondje, u sina-

gogi, susreće odbijanje, otpore pre-ma riječi koju je naviještao. »I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo.« Gdje je srce zatvoreno za Božju riječ i gdje nema otvorenosti vjere, naše oči ne umiju prepoznati Božja djela, njegova čudesa i tragove njegove dobrote. Očekivati čudesa koja bi se zbila u skladu s našim željama i htijenjima, nije otvorenost vjere. Gdje je vjera bezuvjetno otvorena svemu što dolazi od Boga, tu sve, pa i svagdanji život, zadobiva lje-potu čudesnosti i postaje mjestom prepoznavanja Božje blizine.

Nazarećani ili NazarećaninoviVećina nas smo kršteni kao djeca. Ponosimo se svojom osobnom vjerom kao i višesto-ljetnim kršćanstvom našega naroda. Sigur no ćemo se bez ustručavanja priznati Nazare-ćaninovim učenicima. Držimo da je Isus me-đu nama »u svome zavičaju«. No, to osim prednosti može biti i veliki nedostatak. Poput Nazarećanâ lako možemo umisliti kako zna-mo sve o Isusu te ne dopustiti da nas nje-gova riječ iznenadi, a njegovo priznavanje svesti na naučene formule i rutinske obrede. Poznavanje njegovih riječi radosnu vijest mo-že pretvoriti u priču koja uspavljuje umjesto da uvijek iznova uznemiruje, usmjerava naš pogled na svijet i određuje životna opredjelje-nja. U opasnosti smo Živu Riječ Božju ‘mu-mificirati’ u sliku Isusa Krista koju nam je namrla obiteljska, društvena, nacionalna ili neka druga pripadnost, a njegovo Kraljevstvo svesti na rang utopije. Dok on nenametljivo čeka, mi smo svakodnevno pred izborom: Biti Nazarećaninovi ili Nazarećani!

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

živo vrelo40

Stavovi tijela u liturgijskim slavljima no-se značenja koja su vlastita pojedinim obrednim trenutcima. Stajanje se u kršćanskoj duhovnosti i obrednosti razvilo i prihvatilo poglavito kao stav uskrslih, na sliku Krista koji je »ustao« iz groba i sve ljude oslobodio robovanja grijehu i smrti. Sta-janje je, dakle, eminentna gesta kršćanske litur-gije, koja proslavlja i aktualizira Kristovo vazme-no otajstvo. Valja, stoga, zamijetiti da je stajanje gesta ispovijedanja vjere, kao što je poklonstvo poglavito čin kajanja, a prostracija izraz izruče-nja snazi Božje milosti u poslanju Crkve. Moliti zajedno s Kristom znači suobličiti se njemu, pri-hvatiti »stav Uskrnuloga«, kako bi riječi molitve zrcalile sliku kršćaninova života.

Da je stajanje kršćanima vlastit molitveni stav, pokazuje najstarija kršćanska ikonogra-fija, oslikana na stijenama rimskih katakomba (orante). Do koje je mjere stajanje u kršćan-skoj liturgiji poimano kao stav Uskrsnuloga, pokazuje činjenica da vjernička osjetljivost ni-je dopuštala klečanje nedjeljom. Bila bi to sta-novita povrjeda dostojanstva nedjelje i zasje-njenje njezinoga središnjega smisla. Tertulijan smatra da su post i klanjanje nedjeljom, kada se kršćanska zajednica okuplja na slavlje Kri-stova uskrsnuća, bezbožno (nefas) djelo (De corona 3, 4). U tome je duhu Nicejski koncil (325.), zamjećujući uvođenje prakse klečanja u liturgiji, odredio da se nedjeljom te u dane od Nedjelje Gospodinova uskrsnuća do Pe-desetnice u liturgiji moli stojeći. Najnovija liturgijska obnova htjela je sačuvati vlastitost toga molitvenoga stava pa je unutar slavlja eu-haristije predvidjela trenutke klečanja samo u određenim trenutcima. Tako se za vrijeme eu-haristijske molitve stoji, izuzev kod izgovara-nja riječi posvećenja (epikleze) i Gospodinovih riječi ustanovljenja euharistije, kada se kleči.

Klečanje za vrijeme euharistijske molitve

No, klečanje je ovdje svojevrsna epikletska ge-sta i nema značenja pokore ili osobne pobož-nosti. Zajednica se u tome trenutku klečanjem pridružuju svećenikovoj epikletskoj gesti (po-ložene ruke), odnosno nagnutosti tijela dok on izgovara riječi ustanovljenja, usvajajući tako riječi molitve i sudjelujući u njima. Na jednak način se stojeći pridružuje iskazivanju hvale kroz ostatak euharistijske molitve.

Osim što stajanje u molitvi očituje radost uskrsnuća i »dostojanstvo od smrti oslobođe-nih«, tomu molitvenom stavu daje se i eshato-loško značenje: iščekivanje drugoga Kristova dolaska. Pasha i Eshaton nerazdvojivi su. Vjerni-ci, slaveći spomen-čin Kristova vazmenoga otaj-stva, stoje »opasani i spremni« te »s upaljenim svjetiljkama« čekaju svoga Gospodara kako bi mu mogli otvoriti vrata čim dođe. Ta spremnost vjere i upućenost prema drugome Kristovu do-lasku nerijetko pokazuje više zrelosti od poklon-stvene zatvorenosti u sebe i u vlastitu pobožnost.

Liturgiju slavimo kao Crkva, koja je »jedno tijelo«. Priliči, stoga, da i geste slavlja očituju jednost i jedinstvo Tijela, zajedništvo duha i prožetost istim osjećajem vjere. Liturgijski či-ni, naime, »nisu privatni čini; oni su slavlja Cr-kve koja je ‘sakrament jedinstva’« (SC 26). Po-trebno je izručiti se stavu Tijela koje je Crkva, izričući i na taj način svoje udioništvo u molitvi i slavlju, kako bi zajedništvo slavlja izgrađiva-lo liturgijsku pobožnost i duhovnost. Slavlje uvijek iziskuje poniznost, odreknuće u nekoj mjeri od vlastitih stavova, osjećanja i nagnuća, prepuštajući se osjećaju i stavu zajednice koja slavi. Ako se liturgija treba odlikovati »pleme-nitom jednostavnošću«, onda toj jedno-stav-nosti, zacijelo, može pridonijeti i zajedništvo u istome molitvenome stavu po kojemu Crkva združuje riječi s tijelom..

Primjećujem da na nedjeljnome euharistijskome slavlju dio vjernika ostaje kle-čati od trenutka posvećenja do kraja euharistijske molitve. Može li se klečanje u euharistijskoj molitvi smatrati prikladnijim stavom od stajanja?

Damir M., Zadar

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Novom knjigom Ivica Žižić je, razotkrivajući društ-veni i kulturni svijet nedjelje, ponudio jednu moguću znanstveno utemeljenu interpretaciju toga relevan-tnog segmenta religijskog života i kulturnih dje-latnosti kojima se on oblikuje. Pritom je potvrdio postavku da je za katolike nedjelja sveto vrijeme njihove vjere i identiteta, tj. da po nedjelji religiozni ljudi osmišljavaju svoje življenje, oblikuju stavove i formiraju svoj pogled na svijet.

Prof. dr. sc. Ivica Žižić

NEDJELJABLAGDANSKI ETOS

U VJERI I ŽIVOTU KATOLIKAKulturno-antropološko istraživanje

Knjigu može nabaviti u knjižari Glasa Koncila, Kaptol 8, Zagreb ili na www.knjizara.glas-koncila.hr.

Detal

j por

tala k

atedr

ale u

Mode

ni. (F

oto:

Shut

tersto

ck)