6. STOICI

Posljednja tri stoljeća prije Krista etika se razvija u okviru triju škola: stoicizma, epikurejaca i neoplatonizma. To je vrijeme helenizma, koji ostavlja duboki trag u povijesti civilizacija.

S razvitkom rimske kulture grčka je filozofija prevođena na latinski jezik i prilagođena problemima i prohtjevima Rimskog Carstva. Filozofija postaje manje spekulativna a više praktična. Osnovni je problem: kako čovjek može dobro živjeti. Religiozna učenja time postaju sastavni dio ovih filozofija. Čovjekova sudbina i mogući odnos prema božanskom novi je nezaobilazni interes. Neki filozofi, posebice stoici i neoplatonici, postaju religijski vođe. U prvim stoljećima poslije Krista pojavljuje se vrsta intelektualnog poganstva, kao privremeni rival kršćanstvu, što ostavlja duboki trag na razvoj etike.

Stoička etika

Stoicizam se pojavio u prvoj polovici četvrtog stoljeća prije Krista kada je Zenon Citijski (336.-264.) došao u Atenu naučavati na mjestu koje se naziva stoa odnosno mjesto na trijemu. Zenon je napisao nekoliko djela: O ljudskoj prirodi, O življenju u skladu s prirodom, i O dužnosti. Djela su izgubljena. Rimski se stoicizam pojavljuje mnogo kasnije, u prvom i drugom stoljeću. Istaknuti predstavnici su Seneka, Epiktet, i Marko Aurelije.

Stoičko gledanje na zbilju strogo je materijalistički obojeno: za stoike sve što postoji jest neka stvar. Stoicizam naučava uobičajenu klasičnu teoriju o četiri elementa (zemlja, zrak, voda, vatra) ali vatru smatra posljednjom supstancijom. U materiji se nalaze racionalni elementi (logoi spermatikoi) koji omogućuju sve promjene.

Stoici su smatrali kako su opće stvari dane ljudima prije osjetne spoznaje, tako da je njihova teorija graničila s teorijom o urođenim idejama. Iako su stoici bili deterministi u pogledu uzročnosti, nije im bilo nemoguće priznati određenu razinu slobode ljudskih čina. Čovjek, naravno, nije u mogućnosti upravljati svjetskom poviješću i događajima, ali je u mogućnosti upravljati vlastitim nutarnjim težnjama, kao i afektivnim odgovorima na te težnje.

Etički gledano, stoici su još uvijek razmišljali u okvirima grčkog eudaimonizma. Kraj, ili posljednji cilj, kojem su težili bila je potpuna nepomućenost i mir, tzv. “lagano protičući život”.

Stoički ostvarena osoba bila bi ona koja je ostvarila misaonu kontrolu nad svojim osjećajima, i koja bi vrlo rijetko naginjala krajnostima. Afektivne pojave kao što su: ugoda (hedone), tuga, požuda, i strah (phobos) - iracionalne su i neuskladljive s ljudskom prirodom. Idealna vrlina (apatheia) je stanje u kojem su emocionalna stanja u potpunosti iskorijenjena, pa se ne moraju ni kontrolirati niti suzdržavati. Dobro je živjeti u skladu s prirodom, jer priroda je po naravi razumska (ima logoi spermatikoi), iz čega proizlazi druga stoička maksima da je dobar život usklađen razumom.

Najviša instanca razuma je Bog (Zeus) i božanski zakon koji upravlja i uređuje sve događaje u svemiru. Poznata je Kleanteova Himna Zeusu:

Zeuse, vladaru prirode, koji upravljaš svim stvarima prema zakonu. Živio! Jer pravedno je da se svi smrtnici obraćaju tebi. Zato jer smo darovani tebi, primajući sliku tvojega glasa, kao i sve smrtne stvari koje žive i kreću se po zemlji. Zato pjevamo tebi u čast i pjevat ćemo zauvijek. Tebi se cijeli svemir oko zemlje pokorava, krećući se. Ti ga vodiš, i dragovoljno ti služi. (…) Ništa se bez tebe ne događa na zemlji niti na nebesima, niti u moru. Zaboravi djela koja zli ljudi čine u svojem neznanju.

Da, ti znaš pronaći mjesto za suvišne stvari i urediti one koje su u neredu, jer stvari koje nisu drage ljudima drage su tebi. Stoga usklađuješ sve dobre i loše stvari kako bi postojao jedan i vječan razum u njima. A to, zli među smrtnima izbjegavaju i o tome ne vode računa: odvojeni, uvijek željni posjedovanja dobra, oni ne čuju niti vide univerzalni božji zakon, kojem, kada bi se njihova srca pokorila, dobila bi dobar život. Ali oni žure bez milosti svojim ciljevima; neki slaveći želju za slavom, pobjedu zla, a neki monstruoznim dobicima, neki pak budalastim užicima tijela, ne trudeći se kako bi postigli ostvarenje ne ovih nego suprotnih stvari. Ali t, Zeuse, svedajući, putniče kroz tamu oblaka, gospodaru gromova, čuvaš i spašavaš ljude od njihovih nesretnih gluposti, koje ti, o oče, rastjeruješ iz njihovih duša; dajući im snagu da razotkriju mudrost, u čijoj sigurnosti ti vladaš sa svim stvarima pravedno. Tako darivani, mogu ti biti zahvalni slaveći te, pjevajući o tvojim slavnim djelima neprestance, kako ih vidi smrtan čovjek. Kako ne može biti veće slave za čovjeka ili boga od ove, pokorno služiti univerzalnom Zakonu.

U ovom sažetku rane stoičke etike predstavljeno je grčko etičko naučavanje svevladajućeg zakona. Božanski vladar vlada svim pojavama, uključujući i ljudske aktivnosti. Ovo je gledište blisko teoriji o božanskoj providnosti u kršćanstvu. Kleant nam govori kako su sve stvari uređene prema racionalnom planu ili Logosu koji je ugrađen u materijalni svemir i koji je istovremeno implicitan božanskom umu. Kršćanski moralni pisci kroz mnogo su stoljeća bili pod dojmom ove stoičke doktrine prirodnog zakona koji je izvor naravno-zakonske etike.

Panecije Rodoški (189.–109.) naučavao je u Rimu i postao poglavar stoičke škole u Ateni 129. pr. K. Zahvaljujući Paneciju stoička etika koju su Rimljani naučavali u drugom stoljeću prije Krista manje je inzistirala na idealnom životu i manje se vraćala “apathei” a više umjerenosti. Jedan od Panecijevih učenika Posejdon (135.–51.) poučavao je Cicerona na Rodosu i tako imao ogroman utjecaj na rimsku kulturu. Rimski stoicizam naučava da je sva priroda umski uređena, da je pod vodstvom božanskog razuma, i da je čovjek moralno dužan oblikovati svoju savjest prema univerzalnom razumu. Pojavljuje se praktična psihologija u kojoj se naglašava funkcija volje.

Jedna od karakteristika rimske etike je društvena promišljenost. Grčki su stoici poznati po svojoj brizi za opće dobro čovječanstvaž (da su živjeli u dvadesetom stoljeću zasigurno bi bili snažni zagovaratelji Ujedinjenih Naroda). Ciceron je u skladu s tom naukom isticao važnost ljudskog bratstva.

Od svih rimskih moralista Seneka (4. pr. K. – 65. p. K.) je najplodniji i najčitaniji. Njegova Pisma i Moralni eseji pokazuju veliki interes za etičku teoriju, ali razvijaju i praktični nauk ljudskih vrlina. Dugačku listu dobrih kvaliteta ljudske osobe možemo naći u njegovim djelima. Samokontrola, umjerenost, misaonost, i samodostatnost karakteristične su Senekine osobine. Pisao je s velikim poštovanjem o višim stanjima svijesti ljudske prirode, kao i o utjecaju božanskog na ljudski život. Radi toga su ga rado bio citirali kršćanski pisci.

Najveći etičar među kasnijim stoicima zasigurno je bio Epiktet Hijerapolski (50.–138. p. K.) grčki rob u službi Nerona. Epiktet je dobio slobodu i time stekao mogućnost učenja filozofije u Rimu i Nikopolisu. Izvanmentalne i tjelesne aktivnosti nisu pod kontrolom volje i karakteristika je mudrog čovjeka da to uvidi:

Neke su stvari u našoj moći, a neke nisu. U našoj je moći mišljenje, kretanje prema stvarima, želja, gadljivost, odvraćanje, jednom riječju svi naši čini. U našoj moći nisu tijelo, vlasništvo, ugled, službe, jednom riječju sve ono što nisu naši čini. Stvari u našoj moći su po naravi slobodne, nisu zabranjene ili otežane; dok su stvari koje nisu u našoj moći slabe, ropske i pod utjecajem drugih.

Osobno ispunjenje dolazi s prihvaćanjem slijeda vanjskih događaja i božanskog uređenja čovjeka i svemira: Hoćete li biti ljuti i zavidni redu koji je uspostavio Zeus, kao i sudbini koja visi nad vašim glavama? Znate li kako ste maleni u odnosu na cjelinu? Jer prema tijelu i duši niste inferiorni bogovima, niti su oni vama, jer veličina razuma nije određena niti duljinom niti visinom nego odlučnošću volje.

Praktična etika Marka Aurelija može biti sažeta u sljedećih devet pravila činjenja:

1) budi spreman oprostiti susjedu kada te uvrijedi jer svi živimo u zajedništvu s ljudima; 2) razmišljaj o posljedicama loših čina drugih i njihovog učinka; 3) ne sudi drugima; 4) sjeti se vlastitih grijeha; 5) znaj da ne znaš što tvoji bližnji misle; 6) kada se razdoblje bijesa pojavi, znaj da ćeš uskoro umrijeti;7) ne smetaju nas grijesi drugih nego naše mišljenje o njima;8) upamti da bijes i tuga mogu imati gore učinke prema tebi nego loša djela drugih ljudi; 9) znaj da je nježnost i prisnost najbolja za sve.

U suvremenim verzijama stoička je etika bila dominantna u poganskim rimskim školama i nastavila se u kršćanskim školama prvog i drugog stoljeća. Platonizam je bio prenapuhan i težak; aristotelizam nije bio dovoljno poznat. Uz stoičku etiku, jedina tadašnja moralna filozofija bila je epikureizam, ali je on bio stajalište manjine.