7 Ahmed Omerovic

Izbori za Bosanski sabor Mr. sc. Amir AhmetovićAhmed Omerović, prof.

Izbori za prvi Bosanski sabor

Sažetak U ovom radu istražujem principe, metode, svrhu i posljedice izbora za prvi Bosanski sabor. Cilj ovog rada jeste da prikaže prve izbore u BiH u 20. stoljeću, začetke parlamentarnog života, kao i prve ustavne principe, koji imaju svoju refleksiju i na modernu Bosnu i Hercegovinu.Tekst se bavi historijskim prikazom organizacije Austro-Ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini, donošenju pravnih akata koji su imali za cilj organizaciju parlamentarnog života i regulisanje legistlativnog polja, kojem su izbori za prvi Bosanski sabor trebali osigurati legitimitet.Na izborima za Bosanski sabor uveden je prvi put u historiji Bosne i Hercegovine princip podjele političkih stranaka po etničom osnovu. U svrhu rješavanja ovih podjela koje imaju refleksiju na bosanskohercegovačko društvo u cjelini, a radi izgradnje modernog građanskog društva, neophodno je da se vratimo anlizi tog perioda i izbora na kojima je ustanovljen etnički princip organiziranja političkih stranaka u našoj državi.

Ključni pojmovi: političke stranke, ustav (zemaljski štatut), bosanski sabor, izbori, izborni red (izborni zakon)

Uvod

Bosna i Hercegovina je odlukom međunarodne zajednice, na Berlinskom kongresu 1878. godine, izuzeta iz Otomanskog carstva i data na upravljanje Austrougarskoj monarhiji. Ulasku novog okupatora pružen je snažan oružani otpor. Na čelu oružanog otpora bila je, na brzinu formirana, narodna vlada. Ona je birana, bez izbora - naravno,1 jer je bilo ratno stanje, ali je bila u jednoj mjeri i višenacionalna i nastala je na terenu. Narodna vlada je, u tih par mjeseci koliko je trajao oružani otpor, kontrolisala cijeli slobodni teritorij. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović. Muslimansko (bošnjačko) stanovništvo i pored žestokog otpora nije uspjelo zaustaviti daleko moćniju i moderniju austro-ugarsku vojsku.

Po slamanju otpora, i uvođenju austrougarske uprave, bh. muslimani, koji su tragično primili odvajanje od Otomanskog carstva, i koji su se prvi put, nakon nekoliko stoljeća, našli pod vlašću kršćanskog imperija, reagirali su dvojako: jedan dio muslimana (po nekim procjenama oko 250.000 stanovnika) se iselio u Tursku2 a ostali su nevoljko3 prihvatili novu vlast i pokušali se prilagoditi – bilo insistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva), bilo modernizacijom u evropskom stilu.

1 Taj bi se izborni provizorij mogao smatrati prvom demokratski formiranom institucijom u novijoj historiji Bosne i Hercegovine.2 Vidjeti tabelu o broju stanovnika u Florian Bieber, BiH poslije rata-politički sistem u podijeljenom društvu; Buybook, Sarajevo, 2008., str. 15. (ili Tabela 1, u ovom radu, devet strana naprijed)3 Kallay je uzroke iseljavanja vidio u samim stanovnicima BiH koji «mrze sve što je tuđinsko, bilo to ljudi ili ustanove». U tom se smislu u jednom aktu Zemaljske vlade tvrdilo da stanovnici BiH navodno osjećaju averziju prema pravnoj državi, koja za mnoge znači «okove a ne korist». (Bošnjaci u emigraciji: monografija «Bosanskih pogleda» 1955-1967; Mustafa Imamović; Sarajevo: Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo, 1996. god.; str. 57.)

1


Iako je BiH, zajedno s regijom Sandžaka, de jure ostala pod osmanlijskom vlašću, zemljom je de facto vladala Austro-Ugarska, koja je imala i vojnu kontrolu nad regijom. Bosnom i Hercegovinom upravljalo je zajedničko austrougarsko Ministarstvo finansija, a u ekonomskom pogledu zemlja je funkcionisala kao kolonija.4 »Međunarodne okolnosti okupacije, unutrašnji odnosi, finansijski i socijalno-strukturalni problemi veoma su otežavali uključivanje BiH u Monarhiju... Pokazalo se ubrzo da postojeći ustavni sklop Austro-Ugarske, moguće spoljnopolitičke teškoće, a naročito nespremnost i nemogućnost nijedne od dviju država Monarhije da u većoj mjeri podnosi finansijske terete jedne ekspanzivne politike u BiH, nameću kao jednostavnije i bezbolnije rješenje preuzimanje i postepeno mijenjanje i poboljšavanje zatečenog osmanskog pravnog i upravnog poretka. Tako je uporedo sa preuzimanjem turskog tanzimatskog prava, poreskog sistema i agrarnih odnosa zadržan privremeno u svojim osnovnim elementima osmanski upravni poredak i organizacija vlasti. Bosna Vilajet je tako postao Reichsland, sandžaci ili live postali su okruzi (Kreise), kaze (srezovi) pretvoreni su u kotare (Bezirke) a nahije u kotarske ispostave (Exposituren)«.5

Za cara Franju Josipa I. i vojne krugove oko njega Bosna je bila samo polazna tačka za izvođenje njihovih planova na Balkanu. Zbog toga je bilo potrebno učvrstiti poziciju Monarhije u Bosni i privremenu okupaciju pretvoriti u aneksiju. Za izvršenje priprema za aneksiju odabran je, kao najpogodnija ličnost, Benjamin Kallay (u to vrijeme načelnik odjeljenja u Ministarstvu finansija). Benjamin Kallay6 je 04. juna 1882. imenovan za zajedničkog ministra finansija, čime je neposredno preuzeo odgovornost za upravnu vlast Bosne i Hercegovine.7 «Uz sva nastojanja i znatne rezultate u privrednom razvoju u vrijeme njegove uprave, a i kasnije, čak i nakon aneksije 1908. upravno-politički režim u BiH zadržao je dva bitna obilježja svog državnopravnog provizorijuma: (1) Vrhovna upravna vlast pripadala je Zajedničkoj vladi, u čije je ime administraciju vršilo Zajedničko ministarstvo finansija, što nije bio slučaj ni sa jednom drugom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji; (2) Cijelo vrijeme austrougarske vladavine u BiH nisu bili potpuno odvojeni ni razgraničeni vojna i civilna vlast».8

Kallayevom smrću (16.7.1903.) počeo je proces kojim je u narednih 6-7 godina u znatnoj mjeri izmjenjen apsolutistički režim u BiH.9

4 Od dolaska Austro-Ugarske uprave do pred kraj prve decenije 20. stoljeća BiH nije imala izbora niti samoupravu.5 Dr M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997., str. 59–60.6 B. Kallay je pokušao administrativno stvoriti uslove za nastanak bošnjačke nacije. U praksi se to ogledalo u finansiranju probošnjačkih publikacija i udruženja, aktivnom podrškom u školstvu, kao i gušenju srpskih i hrvatskih udruženja i srpske i hrvatske propagande iz okruženja.7 B. Kallay je važio za najboljeg poznavaoca Balkana u Monarhiji. Bio je generalni konzul Monarhije u Beogradu, član parlamenta i zajednički ministar finansija (od 1882. do svoje smrti 1903.)8 Dr M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997., str. 9 Iste 1903. godine u Hrvatskoj je pao apsolutistički režim Khuena Hedervaryja, čime je stvoren prostor za politiku «novog kursa» i politiku zbližavanja Srba i Hrvata. Majskim prevratom 1903. godine u Srbiji nestaje dinastija Obrenovića i na scenu se vraća dinastija Karađorđevića. Ilindenskim ustankom 1903. godine počela je nova, revolucionarna etapa u dugoj i teškoj borbi makedonskog naroda za njegovo nacionalno oslobođenje.

2


Ono što Kallay nije mogao ili nije htio da uradi, učinio je novi zajednički ministar finansija Istvan Burian.10 Već u svom prvom istupu u Delegacijama Burian je nagovjestio, mada oprezno, promjene u bosanskoj politici. On najavljuje poresku reformu i priznaje potrebu da pojedine konfesije dobiju autonomiju u svojim prosvjetnim i vjerskim poslovima.

Većina austro-ugarskih intelektualaca je smatralo da u BiH, koja je u državno-pravnom pogledu dio Osmanlijskog carstva, a na Berlinskom kongresu data na upravu i uređenje Austro-Ugarskoj, nema nikakve «parlamentarne podloge» i da se ne mogu stvarati klasične političke stranke.11 Nasuprot njima neki bh. intelektualci, iz tog perioda, su ipak odlučili da pokušaju stvoriti političke stranke u BiH.

Uvođenje parlamentarizma u austrougarske provincije Bosnu i Hercegovinu

U 20. stoljeće bh. muslimani ulaze sa nedovoljno razvijenim nacionalnim identitetom. Svijest o vjerskoj, kulturnoj i političkoj vlastitosti oni donekle imaju, ali svijest o nacionalnoj posebnosti im posve nedostaje. Muslimani u BiH se ponašaju, osjećaju i predstavljaju kao vjerska a ne nacionalna skupina. Oni figuriraju pod skupnim nazivom «muslimani», a ne «Bošnjaci».12

Svoj kulturno-nacionalni preporod na početku 20. stoljeća Bošnjaci počinju s književnim listom «Behar». U maju 1900. godine Edhem Mulabdić, Safet-beg Bašagić i Osman Nuri-Hadžić pokreću «Behar» kao 15-dnevni «list za pouku i zabavu». Iza «Behara», u čijem je podnaslovu odrednica «muslimanski» a ne «bošnjački», kao njegov vlasnik i izdavač finansijski je stao ugledni veletrgovac i poduzetnik Ademaga Mešić iz Tešnja.

U prvoj deceniji 20. stoljeća, borba za vjersku i vakufskomearifsku autonomiju prerasta u borbu za političku autonomiju BiH i kao rezultat takvog stanja i novih potreba pojavljuju se nezavisni muslimanski politički listovi. U nastavku prve decenije 20. stoljeća u BiH, iz vjersko-prosvjetnih pokreta, formiraju se građanske političke stranke. Te stranke po svom obliku, političkoj ideologiji i ponašanju aktera odgovaraju tipu narodnih organizacija, nastalim u kolonijalnim i zavisnim zemljama13

u vrijeme njihove borbe za nacionalno oslobođenje. Većina tadašnjih bh. političara smatrala je da u BiH kao okupiranoj zemlji sa neriješenim državno-pravnim statusom, bez «parlamentarne podloge», nema uslova za djelovanje klasičnih političkih stranaka. Smatrali su da njihovi narodni pokreti moraju ostati jedinstveni dok ne ostvare svoje nacionalno-političke, odnosno državno-pravne ciljeve, a tek nakon toga mogu se preko stranaka i parlamenta rješavati socijalna pitanja.

U takvoj situaciji politički život bh. muslimana bio je opet fokusiran na očuvanje onoga što su oni sami smatrali za najvažnije, a to je bila vjera i vjerski identitet. Tako je borba bh. muslimana za svoj identitet, za prava, za državu i za puko

10 Burian je na položaj zajedničkog ministra finansija imenovan 24. jula 1903., došao iz Atine gdje je bio austrougarski poslanik a prije toga službovao je u Srbiji i Bugarskoj.11 Krajem 1905. godine izlazilo je u BiH 19 različitih listova, od čega jedan zvanični, 7 političkih, 5 književnih, 2 naučna i 4 vjerska. Ukupan tiraž ovih novina, ne računajući njemački list «Bosnische Post», iznosio je 20.292 primjerka sa 16.260 pretplatnika, od kojih 9.809 u zemlji a ostatak u Monarhiji i inostranstvu. Ovi podaci o razvitku štampe su dovoljna indicija o politizaciji građanstva i sazrijevanju političkih prilika u BiH. 12 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. god., str. 5.13 U 1907. bilo je 67,7 % stranih činovnika i državnih službenika a domaćih je bilo samo 32,22 % (i to: katolika 61,56 %, pravoslavnih 29,92 % i muslimana 8,5 %). Šire vidjeti u: dr Vladimir Ćorović, Političke prilike u BiH, Beograd, 1939., str. 47.)

3


održavanje odvijala najprije u znaku borbe za očuvanje vjerskog identiteta, a ne nacionalnog. Kašnjenje u nacionalnom sazrijevanju i osvješćivanju, Bošnjaci su pokušali nadoknaditi sklanjanjem u okvire isključivo vjerski identitet i svi oblici udruživanja (od čitaonica, humanitarnih, zanatlijskih, omladinskih društava do političkih partija u to vrijeme se osnivaju pod odrednicom «muslimanski» a ne «bošnjački». Taj izbor odrednice «muslimanski» bio je slobodan, ni od koga nametan.14 Tako su 1908., prema jednom zvaničnom popisu, u Bošnjaka registrirana 124 društva i udruženja od kojih je svako nosilo naziv «muslimansko» a ne «bošnjačko».15 Zato je vjersko ime bh. muslimana dominiralo tim događajima, dok je nacionalno ime Bošnjak - padalo u zaborav. 16

Prva građanska politička stranka u BiH koja je istakla svoj program i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okružnim i mjesnim odborima, bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO). Ova stranka je evoluirala iz Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju. Osnovana je 03.12.1906. godine na sastanku muslimanskih prvaka iz cijele zemlje u Slavonskom Brodu. Zvanično glasilo stranke je bio list «Musavat» (Jednakost). Njen osnivač i prvi predsjednik je bio Ali-beg Firdus. Uglavnom su je činili muslimanski begovi i imućniji zemljoposjednici, ali je uživala veliku popularnost među muslimanskim stanovništvom. Početkom 1907. godine obavljeni su i izbori za lokalna rukovodstva u cijeloj BiH. U svim većim mjestima u BiH izabrani su tkz. «milletski odbori» MNO, koji su poslali svoje delegate na prvu stranačku skupštinu u Budimpeštu 11.03.1907. godine. Preko 100 delegata ponovo su izabrali Egzekutivni odbor od 18 članova, «kojima je povjereno, da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod u BiH».17 Od tada je MNO vodio Egzekutivni odbor za čijeg je prvog predsjednika izabran Alibeg Firdus. U svom programu MNO je na prvom mjestu zahtijevala muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju (ali se nakon dobijanja te autonomije 1909. posvetila i pitanju agrarne reforme) i političku, tj. državnopravnu autonomiju. Muslimanska narodna organizacija (MNO) je uživala podršku ogromne većine svih slojeva muslimanskog stanovništva, mada su njezino rukovodstvo činili uglavnom imućni zemljoposjednici. Njihov agrarni program u osnovi sadrži zahtjev da se seljak oslobodi svog kmetskog prava i time pretvori u običnog najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu.

Nasuprot MNO postojala je jedna dosta heterogena grupa čiji su pripadnici, kao pokretači raznih kulturnih, prosvjetnih i privrednih akcija (nezavisni intelektualaci, režimski orijentirni građani i državni činovnici) na Skupštini održanoj u Tešnju od 24. do 26. augusta 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku (MNS) a glasilo stranke je bio list «Muslimanski svijet». U osnovnim društvenim pitanjima program MNS nije se u biti razlikovao od programa MNO ali je ova stranka u nacionalnom pitanju zastupala prohrvatski stav. Pošto, zbog takvog stava i orijentacije, nije imala podršku širokih muslimanskih slojeva, vođstvo MNS je 31. januara 1910. godine revidiralo program, odreklo se hrvatske nacionalne ideje i promijenilo ime u Muslimanska samostalna stranka (MSS) a svoj dotadašnji list

14 Ovo govori o odnosu nacionalnog i vjerskog kod muslimanskih intelektualaca i uleme u tom periodu: prvo islam, pa onda Bošnjaštvo (nacionalnost); prvo islam, pa onda Bosna (država). Bez države koja bi ih štitila kao naciju i vjernike nije ni čudo što su toliko puta stradali u kriznim vremenima...15 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. god., str. 5.16 Muhamed Filipović, Bošnjačka politika, Svjetlost, Sarajevo, 1996. god., str. 65.17 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 137.

4


«Muslimanski svijet» je zamjenila novim glasilom «Muslimanska sloga».18 Pred prve saborske izbore iz MNO se izdvojila i grupa mlađih aktivista, prosprski orijentiranih, sa Osmanom Đikićem na čelu i pokrenula list Samouprava, u kome su pisali protiv vođstva MNO-a.19 Ova se grupa, međutim, nije uspjela konstituisati u stranku niti steći neki uticaj u narodu.

Prvi praktični korak pravoslavne inteligencije u BiH, početkom 20. stoljeća, bilo je osnivanje srpskog kulturnog i potpornog društva «Prosvjeta». Ovo društvo osnovali su Srbi činovnici, kojih je u to vrijeme sa fakultetskim obrazovanjem bilo svega 29, na skupštini 18.08.1902. godine u Sarajevu. Osnovna ideja «Prosvjete» je stvaranje nacionalne inteligencije, rad na nacionalnom vaspitanju i jačanju nacionalne kohezije. Društvo je iz svojih sredstava izdržavalo u prosjeku svake godine 302 pitomca na školovanju u srednjim i visokim školama.20 Kada je u pitanju političko organizovanje bh. Srba, maja 1907. dr Lazar Dimitrijević, sarajevski ljekar, je formalno osnovao Srpsku narodnu samostalnu stranku, a zatim je tokom septembra, oktobra i novembra 1907. osnovana Srpska narodna organizacija i usvojen njen program. Srpska narodna organizacija (SNO) je funkcionisala kao koalicija tri srpske političke grupe, koje su bile poznate po nazivima svojih glasila («Srpska riječ», «Otadžbina» i «Narod»). Ubrzo nakon izbora za Bosanski sabor se raspala na tri frakcije okupljene oko tri časopisa: "Srpska riječ", koja se zalagala za kompromis s austro-ugarskim vlastima; "Narod" koju su činili nacionalisti i pristaše što bližih veza s tadašnjom Kraljevinom Srbijom, te grupa oko časopisa "Otadžbina" i popularnog Petra Kočića koja se zalagala ne samo za nacionalno oslobođenje, nego i za socijalne reforme.

Hrvatski politički pokret u BiH, u kojem su se početkom 20. stoljeća jasno ispoljile dvije struje, klerikalna i građansko-liberalna, da bi održao svoje jedinstvo, sporo je i oprezno pristupao formalnom organiziranju. Godine 1885. u Mostaru je pokrenut «Glas Hercegovca», prvi hrvatski list u Hercegovini kojeg su pokrenuli franjevci. Krajem 90-ih godina 19. stoljeća u Mostaru franjevci su pokrenuli list «Osvit» u kojem su zastupane ideje pravaša. Godine 1902. s radom započinje Hrvatsko kulturno društvo Napredak koje će odigrati značajnu ulogu u buđenju hrvatske nacionalne svijesti bh. katolika u Bosni i Hercegovini. Nakon dužih priprema, krajem februara 1908. godine osnovana je Hrvatska narodna zajednica (HNZ) na inicijativu građansko-liberalne struje i franjevaca. Njen prvi čovjek u to vrijeme bio je ugledni hrvatski političar i privrednik Nikola Mandić.

Osnivačka skupština Hrvatske katoličke udruge21 (HKU) održana je 18.01.1910. godine u Sarajevu. Tu je usvojen program HKU koji se temeljio na programu Starčevićeve stranke prava od 26.6.1894. godine, a vodio ju je vrhbosanski nadbiskup, dr Josip Štadler. HKU je zastupala stav da sva politička udruženja u BiH

18 Pokušaj ujedinjenja stranaka pred izbore je propao zbog ambicija pojedinaca u njima na štetu naroda.19 da je vođstvo MNO zanemarilo socijalne i kulturne probleme muslimanskog naroda, posebno seljaštva... 20 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 150.21 U BiH je 1881. uspostavljena redovna crkvena organizacija. Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja i umjesto njih su uspostavljene 3 biskupije (Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka i Mostarska biskupija). Stadler je po dolasku za nadbiskupa pokrenuo novine «Vrhbosna» i «Hrvatski dnevnik».

5


trebaju odražavati vjersku i nacionalnu podjelu stanovništva. HNZ i HKU su se kasnije, a pogotovo za vrijeme Prvog svjetskog rata, približile, ali je stranka prestala s radom nakon raspada Austro-Ugarske i formiranja Kraljevine SHS.

Poslije poznatog generalnog štrajka u svim većim industrijskim centrima Bosne i Hercegovine 1906. godine austrougarske vlasti su odobrile osnivanje organizacija Glavnog radničkog saveza, preteče Socijaldemokratske partije BiH. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je osnovana u junu 1909. godine. Nastala je od predstavnika sindikata i radničkih grupa, a većinu članstva su joj na početku činili strani radnici dovedeni iz drugih dijelova Austro-Ugarske. Zbog toga je uglavnom bila marginalizirana, a za službenu ideologiju uzela je austromarksizam. Glavni radnički savez za BiH i SDP BiH, za razliku od ostalih stranaka tog vremena u BiH, okupljali su u svojim redovima pripadnike svih nacionalnosti. U Glavnom radničkom savezu za BiH, koji je idejno i organizaciono bio tijesno vezan za SDP BiH 1911. bilo je: 2030 Hrvata, 1619 Srba, 737 Muslimana, 305 Čeha, 300 Slovenaca, 287 Nijemaca, 282 Mađara, 166 Jevreja i 342 ostalih.22

U tom periodu (početkom 20. stoljeća), u političkim vrhovima Monarhije preovladalo je uvjerenje da se bez obzira na činjenicu što pitanje državnopravnog statusa BiH u okviru Austro-Ugarske nije raščišćeno, može izvršiti aneksija BiH ukoliko se steknu povoljni uslovi (povoljne međunarodne okolnosti). Mir i red u BiH su bili odavno uspostavljeni, postignut je i izvjestan materijalni napredak. Apsolutistička uprava u rukama austrijskih i mađarskih birokrata bila je nepopularna i kod domaće buržoazije i, pogotovo, domaćeg seljaštva. Postajalo je jasno da ta situacija zahtijeva «drastičan postupak».

«Kada je izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908., austrougarska zajednička vlada je ocjenila da je Turska pala pod likvidaciju i da je, prema tome, došao dugo čekani trenutak za aneksiju. Štaviše, taj čin je bio neophodan da se spriječi uticaj mladoturske revolucije na BiH, koji se manifestirao u snažnom pokretu za uvođenje ustavnosti, ali bez promjene državnopravnog položaja okupirane zemlje».23

Proklamacija o aneksiji, upućena Bosancima i Hercegovcima, publikovana je u Sarajevu 07.10.1908. godine. U proglasu car i kralj opravdava aneksiju potrebom uvođenja ustava. «Došlo je vrijeme da stanovnicima obiju zemalja (Bosne i Hercegovine, op. a.) ukažemo nov dokaz naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi BiH digli na viši stepen političkog života, odlučili smo se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovim prilikama i zajedničkim interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za prestavništvo njihovih želja i koristi. Neka se sluša i vaša riječ, kada se unaprijed izodlučuje o stvarima vaše domovine, koja će kao i do sada imati svoju zasebnu upravu. No prvi je neophodni uslov za uvođenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S tog razloga, a i držeći na pameti one veze koje su u starijim vremenima postojale između našijeh predaka na ugarskom prijestolu i ovijeh zemalja, protežemo mi pravo naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red nasljedstva, koji vrijedi za našu kuću. Tako će stanovnici

22 Dr Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje, Svijetlost, Sarajevo, 1977., str. 15.23 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 188.

6


obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove dosadašnje veze. Novi će poredak biti jemstvo, da će kultura i blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište. Bosanci i Hercegovci, među mnogijem brigama, koje naš prijesto okružuju, neće unaprijed biti pošljednja ona za vaše duhovno i materijalno dobro. Vaša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti, jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ova dobra uživaćete u punoj mjeri».24

Austrougarska je 1908. godine, na ovaj način i formalno pripojila Bosnu i Hercegovinu što je ubrzalo formiranje domaćih političkih institucija a 1910. će proglasiti Ustav za Bosnu i Hercegovinu i formirati savjetodavni Zemaljski sabor.25

Donošenje ustava za Bosnu i Hercegovinu

Nakon diplomatskog i unutrašnjeg političkog sređivanja aneksione krize ostalo je i dalje otvoreno pitanje državnopravnog uključivanja BiH u postojeću ustavnu strukturu Dvojne Monarhije, pa je Zemaljska vlada počela pripreme za donošenje Ustava početkom 1909. godine.

Radi umirenja javnog mnijenja, Vlada se odlučila da 8. februara 1909. godine sazove ustavnu anketu u Sarajevu. Anketu je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je u dužem govoru izložio principe budućeg ustava.26 Njegov govor je poslužio kao osnova za raspravu u anketi.

U političku borbu oko ustava27 uključile su se: Srpska narodna organizacija (SNO), Muslimanska narodna organizacija (MNO), Muslimanska napredna stranka (MNS), Socijaldemokratska partija i druge kroz zborove koje su držali povodom ove teme ili kroz stranačke listove (Musavat, Srpska riječ...).28

24 Sarajevski list, br. 120, od 07.10.1908., prema; Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 188.25 To je bilo reprezentativno - konsultativno tijelo u kojem su bili zastupljeni tri konfesije i različiti socijalni slojevi.26 Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu čina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama. Pošto je Ustav trebao garantirati osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio područije djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajednički poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se uređuju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i Hercegovinu, kao treću državu u Monarhiji, u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije države, Austriju i Ugarsku.27 Pojam ustav u današnjem smislu riječi je nastao relativno kasno, mada je termin s sličnim značenjem upotrebljavan još u antičkoj Grčkoj i Rimskoj republici. Termin ustav je u većini jezika izveden iz latinske riječi constitutio. Konstitucijama su u starom Rimu nazivani imperatorski edikti kojima su regulisana najvažnija privredna i politička pitanja i pitanja državne organizacije. U borbama za građanska prava i ograničavanje apsolutne vlasti vladara, razvila se tokom 18. stoljeća ideja da se jednim pisanim dokumentom konstituiraju organizacija i granice državna vlasti. To je značilo da novoj građanskoj klasi treba neki zakon (konstitucija) koji će predstavljati branu ili ustavu apsolutnoj vlasti monarha. Vjerovatno je odatle u našem jeziku nastao termin ustav. Bitno je u tom pogledu utvrditi da je ustavna vlada ograničena vlada. Ustav odatle u biti znači zahtjev da se javna vlast vrši u skladu sa pravom. Stepen normativnog ograničenja nosilaca javne vlasti zavisi uvijek od konkretnog odnosa političkih snaga. (Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910.; priredio i uvodnu riječ napisao dr Uzeir Bavčić; autor uvodne studije dr. Mustafa Imamović, Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., str. 14-15)28 Tokom rada ankete dolazilo je do oštrih sukoba oko agrarnog pitanja između pripadnika MNS-a (u čije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i dr. Lazar Dimitrijević, koji je tražio radikalno rješenje ovog pitanja potpunim oslobađanjem seljaštva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u BiH u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bošnjake.

7


Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. maja 1909. godine izašla u Musavatu sa više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulisali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom udruživanju i organizovanju. Ova dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inače je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati političku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla da će i dalje sarađivati sa Srbima, jer i oni zahtjevaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno sa 1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa, te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao.

Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da se nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, još od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca.Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri tačke:

Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega od katoličkog prozelitizma;

Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu sa ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine;

Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo; Zaštita muslimanskog bračnog, porodičnog i nasljednog prava.

Rad na ustavu tekao je krajnje sporo i bezvoljno. «Mi u Bosni gnjavimo sa ustavom», zapisao je L. Thalloczy 31. marta 1909. godine.29 Nakon godinu i po dana, Zemaljski ustav za BiH i za njega vezane zakone Car austrijski, Kralj češki it.d. i Apoštolski kralj ugarski Franjo Josip I. je sankcionirao (proglasio) 17. februara 1910. godine, a svečano su proglašeni u velikoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu 20. februara 1910. godine. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko saopćio nastale promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava.

29 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 211.-212.

8


Ustavni poredak u Bosni i Hercegovini je tada reguliran sa šest zakona koji predstavljaju cjelinu:

1. Zemaljski štatut za BiH (Ustav);2. Izborni red (Izborni zakon);3. Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora);4. Zakon o društvima za BiH (Zakon o strankama, itd.);5. Zakon o skupljanju za BiH (Zakon o načinu udruživanja);6. Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća).

Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije: a. Sabor, b. Zemaljski savjet i c. kotarsko vijeće.

Najvažnija ustanova je Sabor, iako sa vrlo ograničenim legislativnim pravima.30 Uloga Sabora u zakonodavstvu određena je članom 21. Ustava (ili Štatuta): «Na zakonima sarađivaće Sabor u koji će stanovništvo Bosne i Hercegovine odašiljati poslanike».

Prvi Bosanski sabor je sastavljen kombinacijom specijalnog nacionalnog, virilističkog31 i kurijalnog sistema veoma složenog karaktera. «U objašnjenjima kojim je zajedničko ministarstvo finansija propratilo saborski red, naglašeno je da se 'ovo zastupničko tijelo ima stvoriti na načelu zastupanja interesa', tako da bude 'što je moguće vjerniji odraz nacionalnih, konfesionalnih i političkih prilika' u BiH. U skladu s tim, građani su bili podjeljeni u tri kurije po nacionalnim grupama,32 čime se svakoj konfesiji osiguravao odgovarajući broj poslanika srazmjerno njenoj veličini. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije. Pored izabranih poslanika u Sabor je ulazio i određeni broj virilista». Članom 22. Zemaljskog ustava (štatuta) za BiH određeno je ukupno 20 lica koja po položaju ulaze u Sabor. To su: reis-ul-ulema, vakufsko-mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija; četiri srpsko-pravoslavna mitropolita i potpredsjednik Velikog upravnog i

30 To područje nije bilo beznačajno, ali Saboru ipak nije data prava zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar (Car) to odobri. Ustav kao pisani pravni akt sa najvišom pravnom snagom u pravilu se donosi po posebnoj proceduri, obično uz svečano proglašavanje i uvođenje u život, pri tome treba znati da se svaki ustav javlja u isto vrijeme i kao normativni poredak i kao dato stanje političkih odnosa. Odnos političkih snaga se mijenja na izborima u skladu sa postojećim izbornim zakonom i izbornim sistemom. Mehanizmi izbornih sistema i sami izbori na prostoru BiH u 20. stoljeću, u pravilu su uvijek više išli tragom već načinjenih promjena nego što su sami mijenjali tok njene historije. Više su služili okivanju narodne volje u šeme postojećeg stanja nego njenom iskazivanju. Tako je i danas, kada i kompetentne osobe (npr. Wolfgang Petritsch) porede važeći ustav BiH sa ''ludačkom košuljom''...31 viriliste – lica po položaju32 Prva kurija se obično nazivala veleposjedničkom, ili intelektualnom, sastojala se iz dva izborna razreda. U prvom izbornom razredu bili su svi muslimanski posjednici zemlje koji plaćaju zemljarine barem 140 kruna. Veleposjednici drugih vjeroispovijesti mogli su glasati po sopstvenoj želji u ovom izbornom razredu ili u drugom izbornom razredu. Pravo da glasaju u drugom izbornom razredu prve kurije imala su sva ona lica koja plaćaju bar 500 kruna neposrednog poreza. Tu su glasali i svi oni koji su svršili neku visoku školu u Monarhiji, ili neki drugi njoj ravan naučni zavod; zatim sveštenici svih priznatih vjeroispovijesti; svi aktivni i penzionisani zemaljski činovnici, učitelji, željezničari i vojni činovnici i na kraju penzionisani oficiri. Drugu kuriju sačinjavaju svi stanovnici gradova koji ne spadaju u neku od naprijed pomenutih kategorija. Najzad, svi stanovnici seoskih općina koji ne pripadaju prvoj kuriji (veleposjednici) predstavljaju birače treće kurije.

9


prosvjetnog savjeta SPC; rimokatolički nadbiskup, oba redodržavnika (provincijala) franjevačkog reda i dva rimsko-katolička dijecezanska biskupa; sefardski nadrabin; predsjednik Vrhovnog suda; predsjednik Advokatske komore u Sarajevu; načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu».33

«Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Zemaljski odjel za statistiku je procijenio da je krajem 1909. godine u BiH bilo 1.800.000 stanovnika. Polazeći od ovog broja i računajući da jednog poslanika treba birati na 25.000 stanovnika utvrđeno je da će se u budući Bosanski sabor birati 72 poslanika. Ovaj broj se imao podijeliti na tri pomenute kurije... Od 72 birana poslanika otpadalo je na prvu kuriju 18, na drugu 20, a na treću 34 poslanika.34

Mandati u kurijama dijeljeni na sve vjeroispovijesti srazmjerno broju njihovih pripadnika. Članom 5. Izbornog reda određeno je da u prvoj kuriji pripadaju katolicima 4 mandata, Muslimanima 6 i Srbima 8 mandata. U drugoj i trećoj kuriji zajedno katolicima je pripadalo 12 mandata, Muslimanima 18 i Srbima 23 mandata. Jedan mandat u drugoj kuriji pripadao je Jevrejima».35

Aktivno biračko pravo, prema članu 1. Izbornog reda imali su «svi bosansko-hercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24. godinu, samovlasni su i koji u zemlji stanuju barem od jedne godine amo». Aktivno biračko pravo imaju i austrijski i ugarski državljani ukoliko su namješteni u upravnoj, prosvjetnoj i željezničkoj službi u BiH. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u prvom razredu kurije. Pravo glasa nemaju lica koja se nalaze pod stečajem, dok traje postupak, zatim koja su u aktivnoj službi, te lica koja su pod istragom ili su već osuđena zbog krivičnih dijela.

Pasivno biračko pravo, po članu 4. Izbornog reda imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava. Lica u aktivnoj državnoj službi, u upravi, željeznicama i javnim školama, nisu imala pasivno biračko pravo.

1870. 1879. 1895. 36 1910.Pravoslavci 534.000 37,2 % 496.485 43,0% 673.246 42,9% 825.418 43,5%Muslimani 694.000 48,3 % 449.00037 38,9% 548.632 35,0% 612.137 32,2%Katolici 208.000 14,5 % 209.000 18, % 334.142 21,3% 434.061 22,9%Ostali ------- ------- 26.428 1,40%Ukupno 1.436.000 100 % 1.154.485 100 % 1.568.092 99,2% 1.898.044 100%

Tabela 1.: Rezultati popisa stanovništva od 1870.-1910. 38

33 Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910.; priredio i uvodnu riječ napisao dr Uzeir Bavčić; autor uvodne studije prof. dr. Mustafa Imamović, Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., str. 68-6934 Očigledno da je pri izborima vlada željela održati ravnotežu i paritet između nacionalnih grupa. Držanje ove ravnoteže i pariteta bio je jedan od osnovnih principa austrougarske politike u BiH.35 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 211.-212.36 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 215.37 Treba provjeriti zašto je tako veliko odstupanje u popisu 1879. u odnosu na 1870. godinu38 F. Bieber, BiH poslije rata-politički sistem u podijeljenom društvu; Buybook, Sarajevo, 2008, str. 15.

10


Izbori 1910. godine za prvi Bosanski sabor

Zemaljska vlada je 24. marta 1910. godine raspisala prve saborske izbore za 18.-28. maja 1910. godine. Izbori u trećoj kuriji imali su se obaviti 18. maja, u drugoj – 23. maja, u drugom razredu prve kurije – 25. maja, i na kraju, u prvom razredu prve kurije - 28. maja.39

Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je, da je u BiH tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 673.246 pravoslavca, 548.632 muslimana, te 334.142 katolika. U Sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava.

U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio obavezan da pazi da se na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije.

Nakon raspisivanja izbora Muslimanska narodna organizacija i Muslimanska samostalna stranka su povele pregovore o zajedničkom istupanju na njima. Pregovori su vođeni uglavnom o podjeli mandata, mada su samostalci podnijeli jedan program o ujedinjenju dviju stranaka. Egzekutivni odbor MNO-a je samostalcima nudio 6 mandata, ali su oni tražili više. Kako Egzekutivni odbor MNO-a Muslimanskoj samostalnoj stranci nije htio ustupiti više ni jedan mandat, to su pregovori prekinuti.Odziv birača je bio veoma masovan, čak i u trećoj, seoskoj kuriji, gdje se to najmanje očekivalo. Od 162.980 Srba birača u seoskoj kuriji glasalo je 138.771 glasač ili 85 %.40 Kod Muslimana od 105.734 upisana birača u seoskoj kuriji glasalo je 88.205 glasača ili 83 %. Kod Hrvata, upisanih u seoskoj kuriji bilo je 78.215 glasača, a glasalo je svega 49.876 ili 61 %.41

Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, dok je Dimitrijevićeva Samostalna stranka dobila svega nekoliko glasova i time se potpuno ugasila. MNO je dobila sve muslimanske mandate (ukupno 24).42 Od 16

39 Sarajevski list, br. 79., od 02.04.1910. godine40 Pred izbore je došlo i do sporazuma različitih frakcija unutar Srpske narodne organizacije. Tako privremeno ujedinjena SNO pozvala je srpski narod na «slogu» proglasivši svakog Srbina koji ne glasa za njih izdajicom (Juzbašić, 1999., str. 48)41 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 226.42 MSS je priznala svoj poraz kao «žalosnu istinu» da je njihova stranka pri «prvom koraku naišla na neophodne zaprijeke taštine i džehalata (neznanja)... U bosanski sabor izabrato je i nekoliko muslimanskih analfabeta, koji za nas neće moći ništa učiniti prije, nego nam posluži na sramotu pred čitavim kulturnim svijetom». (Muslimanska sloga, br. 33., od 27.05.1910.)

11


katoličkih mandata, HNZ je dobila 12, a "stadlerovci" (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKU – Hrvatsku katoličku udrugu) samo 4 mandata. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji. Međutim, uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali slušati njegove govore, kao i one od Smail-age Ćemalovića.

Mada je Sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad BiH. Prvi sukobi počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti Sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počinje i Prvi svjetski rat.

Sastav i struktura Bosanskog sabora

Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je sa radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i virilističko-kurijalnog sistema (u Sabor, pored izabranih članova, ulaze i virilistički članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora). Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema Saborskom redu (izbornom zakonu), građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:

Kurija veleposjednika i intelektualaca, Gradska kurija, Kurija seoskih općina.Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv.

Predsjednika i potpredsjednika Sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed.43

Pored izabranih zastupnika u Sabor su ulazili već pomenuti virilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:

Pravoslavci: četiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice; Muslimani: Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i

mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija; Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda; Jevreji – sefardski nadrabin; Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu,

načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu.

Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za svaki slučaj obezbijedila članom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije općiti sa drugima predstavništvima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju pustiti nikakve deputacije, a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previšnje odobrenje.

43 Predsjednici sabora: Ali-beg Firdus - od 1910 (umro je iste godine); Safvet-beg Bašagić - do 1910. do raspuštanja sabora 1915. godine

12


Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno područje sa jedinstvenim položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje čine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimično se izražavao i kroz Sabor. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebala u budućnosti da osigura bolji pravno-politički život BiH u okviru Monarhije. Ali bez obzira na sva ograničenja,44 Bosanskohercegovački sabor je bio pozornica i okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini. Djelokrug Sabora obuhvatao je široko područje upravnih, privrednih, socijalnih, finansijskih, kulturno-obrazovnih, pravosudnih i drugih poslova koji su taksativno navedeni u 27 tačaka člana 42 Zemaljskog štatuta (Ustava).

Bosna i Hercegovina nakon raspuštanja Sabora

Do izbijanja Prvog svjetskog rata, prema Ustavu BiH iz 1910. godine, Bosna i Hercegovina je predstavljala posebno upravno tijelo u strukturi Habsburške monarhije, sa posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih građana, koji nisu tretirani ni kao Austrijanci ni kao Ugari. Taj politički subjektivitet, kako je već u gornjem tekstu navedeno, se posebno izražavao kroz Bosanski sabor. Njegovim raspuštanjem Bosna i Hercegovina je i dalje zadržala svoj poseban položaj u Monarhiji, u čijem se vrhu mnogo raspravljalo oko njenog državno-pravnog statusa.Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić je predlagao da se umjesto raspuštenog Sabora formira administrativni savjet, kao neka vrsta predstavničkog tijela. Zajednička vlada u Beču je to odbila, a obrazloženje je bilo to, da Bosanski sabor nije raspušten, te da će se ponovo sazvati, čim to okolnosti dopuste.

Kombinacije oko državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su sa ciljem da se spriječi eventualni raspad Austro-Ugarske, te da se onemogući rješenje jugoslavenskog pitanja. Austrija je insistirala da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok je Ugarska tražila pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj.45 Takođe su postojali razni planovi o podjeli Bosne i Hercegovine između ove dvije države; Ugarskoj bi pripali banjalučki i bihaćki okruzi, a ostala četiri okruga (sarajevski, travnički, tuzlanski i mostarski) bi pripali Austriji...

Rad muslimanskih predstavnika u Bosanskom saboru

MNO je u predizbornom periodu aktivno sarađivala sa srpskim građanskim političarima. Srpska narodna organizacija dobila je sve srpske, Muslimanska narodna organizacija sve muslimanske, a dvije hrvatske stranke sve hrvatske glasove. Odmah poslije saborskih izbora car Franjo Josif posjetio je BiH. Tom prilikom Car je 31. maja izdao patent kojim je sazvao Sabor za 15. juni 1910. godine.46 Na drugoj sjednici

44 Izvan djelokruga Sabora bila su npr. pitanja u vezi sa odbranom (vojna obaveza, određivanje regrutnog kontigenta...), u vezi sa servisiranjem zemaljskog duga i sl.45 Predsjednik ugarske vlade grof, István Tisza, je smatrao, da bi politička ravnoteža u Monarhiji jedino mogla uspostaviti priključenjem BiH Ugarskoj, pošto je ista bila poremećena priključenjem Poljske Austriji. Od ove ideje je odustao kada su mu jugoslavenski orijentirani sprski i hrvatski bosanskohercegovački političari predali 20. septembra 1918. memorandum u kome se traži rješenje bosanskog pitanja na principu samoopredjeljenja naroda. Sa druge strane je tekao proces rješavanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedničke jugoslavenske države, Kraljevine SHS.46 Ibid., str. 227.

13


održanoj 16. juna 1910., Bosanski sabor je sporazumno izabrao Zemaljski savjet od 9 članova (4 Srbina, 3 Muslimana i 2 Hrvata). Za proračunski (budžetski) odbor izabrano je 18 članova (8 Srba, 6 Muslimana i 4 Hrvata). Bosanskom saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima, koji se tiču uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini. To područje nije bilo beznačajno, ali Saboru ipak nije data prava zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar (Car) to odobri.

Model u kojem su tri nacionalne stranke nosioci političkog života, svaka ispred svog naroda, zaživio je još u Zemaljskom saboru. U Saboru je, usljed i austrougarske politike, došlo do nesporazuma između muslimanskih i srpskih političara, posebno oko rješenja agrarnog pitanja.

Koliko su predstavnici bh. muslimana u Saboru bili nacionalno neosviješćeni i van evropskih tokova govori i činjenica da su se sami odrekli svog povijesnog bosanskog jezika. U vrijeme rasprava o tkz. zemljišnom pitanju za koje su posebno bili zainteresirani bogati muslimani (begovat), predstavnici bh. muslimana su pokazali koliko su nevješti i nacionalno i državotvorno neemancipirani. Predstavnici bh. muslimana su tada napravili nagodbu sa Hrvatima u Bosanskom saboru o tome da Hrvati prihvate zakon o otkupu kmetova, koji je odgovarao muslimanima zemljoposjednicima, a za uzvrat predstavnici bh. muslimana bi prihvatili da službeni jezik za unutrašnju i vanjsku upotrebu u BiH bude hrvatski ili srpski, sa latiničkim ili ćiriličnim pismom, umjesto do tada važećeg bosanskog jezika za sve građane BiH. Tako je u Bosanskom saboru i zvanično utvrđen naziv jezika u BiH kao srpsko-hrvatski sa latiničnim ili ćiriličnim pismom i to će ostati tako skoro do kraja 20. stoljeća.47

O tome Dževad Juzbašić piše: «Neposredno prije izglasavanja zakona o fakultativnom otkupu kmetova sklopljen je 31. marta 1911. godine i formalni pakt između Muslimanskog saborskog kluba i obiju hrvatskih političkih grupa. Između ostalog, oni su se paktom uzajamno obavezali da će hrvatski poslanici glasati za fakultativni otkup, a muslimanski za jezičku osnovu koju su izradili Hrvati. Hrvatsko-muslimanska koalicija je imala namjeru, u slučaju ako joj ne pođe za rukom, da se jezičko pitanje postavi na dnevni red Sabora neposredno po izglasavanju agrarne osnove, da se njegovo rješenje poveže sa odobrenjem budžeta za 1912. godinu...48

Inače, kod samih muslimana bio je ukorijenjen bosanski jezik pa je njima, i onda kada je prestalo da bude oficijelna oznaka, posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29.11.1907. godine bilo dopušteno da u okviru svojih samoupravnih institucija narodni jezik i dalje nazivaju bosanskim.»49

Tako se desilo da je usljed političke nedomišljenosti kod bh. muslimana nestalo i bošnjaštvo i bosanski jezik.50 Svijest o značaju jezika za ustroj nacije i

47 Na temelju načela prirodnoga prava usvojenog u 19. stoljeću Srbi su sada tražili zajedničku državu za istu etničku zajednicu, kojoj je osnovno obilježje bilo – isti jezik.48 Zakon o uređivanju zvaničnog i nastavnog jezika u BiH od 30. decembra 1913., vidjeti u: Dževad Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910 – 1914), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999. god., str. 227.49 Dževad Juzbašić, Jezičko pitanje u Austro-Ugarskoj politici, Svjetlost, Sarajevo, 1973. god., str. 39.50 Vjerojatno ni jedno identitetsko obilježje nije bilo toliko zlorabljeno kao jezik i nigdje toliko mnogo kao u BiH. A jezik je postao problem kad se u njega umiješala ideologija. U 19. st., u stoljeću rađanja nacija, Vuk Stefanović Karadžić i drugi srpski prosvjetitelji primijenili su turski milletski sustav organizacije društva i na područje jezika te je populacija koja je govorila štokavskim narječjem imenovana srpskom etničkom skupinom (“Srbi sva tri zakona”), čime su nestali hrvatski, crnogorski i bosanski jezik a ti narodi su bili svedeni na skupine “plemenâ” na uskim geografskim područjima.

14


iskazivanje vlastite duhovnosti bh. muslimani tad, nažalost, nisu imali.51 ''Zato su olako prihvatali tuđa rješenja bez spoznaje pogubnosti takvih postupaka za razvoj naroda i države''.52

Bošnjačko-muslimanska kulturna, vjerska i politička elita, u ovakvim bh. društvenim okolnostima, na austrougarski režim apsolutizma, a kasnije i na režim pseudoparlamentarizma i formalnog ustavnopravnog poretka, odgovorila je prihvatanjem i prakticiranjem politike konformizma.53 Uslijedio je Principov atenat i Prvi svjetski rat. Bosanski sabor se, poslije atentata, više nije ni sastajao a raspušten je patentom Cara i kralja od 6. februara 1915.

ZAKLJUČAK

Nakon proglašenja aneksije (1908.) Austro-Ugarska je već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u BiH, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost. Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije: Bosanski sabor, Zemaljski savjet, Kotarsko vijeće. Uz to je Ustav zakonski garantirao osnovna građanska prava i regulisao javno udruživanje i ''sakupljanje'', jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života.

Bosanskohercegovački sabor, je bio samo provincijsko predstavničko tijelo, a ne državni parlament. Sastojao se od ukupno 92 člana, od čega su 20-orica (ili više od 21 %) članova ulazili u Sabor po položaju (virilisti). Ovako veliko učešće virilista (crkvenih i laičkih velikodostojnika) trebalo je da osigura konzervativni karakter Sabora. To je trebao da osigura i cjelokupni izborni sistem zasnovan na glasanju po kurijama.

Sa današnje tačke gledišta, Zemaljski štatut (Ustav) i Izborni red (izborni zakon) nije bio demokratski, iz više razloga, a između ostalog i: ograničenosti aktvinog biračkog prava (žene nisu mogle glasati, ako nisu veleposjednici); Kurijalni izborni sistem izrazito je favorizovao ekonomski i intelektualno izdvojene; Članom 42. Izbornog reda određeno je da glasanje u III. kuriji bude javno; Monarh kao apsalutni vladar mogao je sam ukinuti ili izmjeniti Ustav bez pitanja Bosanskog sabora.

Zanimljivo je da je Zemaljska vlada, nakon sarajevskog atentata, došla do zaključka da je sistem izbora poslanika po odvojenim konfesionalnim izbornim tijelima pogodovao da najradikalniji elementi dospiju u Sabor, što je imalo za posljedicu rascjep i radikalizaciju nacionalno-konfesionalnih odnosa, pa je to

51 Pitanje nacionalnog identiteta kompleksna je stvarnost i o tome se stvorila bogata filozofijska tradicija [Stanley I. Benn,”Nationalism”, The Encyclopedia of Philosophy, vol 5 and 6, Macmillan – Free Press, New York – London, 1967., 442-445.]. Pod utjecajem Johanna Gottfrieda Herdera, Novalisa i drugih njemačkih prosvjetitelja krajem 18 st. ustalilo se mišljenje da je temelj nacionalnog identiteta zajedništvo jezika. Jezik je, naime, sredstvo kojim se prenosi tradicija te tako čuvaju i prenose osjećaji, simboli, emocionalne veze i mitovi, što znači da ujedinjuje pojedince u zajednicu kulture. S time je povezano i uvjerenje da svaka nacija ima svoju osobitu ulogu u svijetu, svoju misiju koja je jednostavno dana, tj. od Boga predodređena. Srbima su u tim nastojanjima uvelike pomogli slovački slavisti Jozef Dobrovski, Jozef Šafařik i Jan Kollar. 52 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. god., str. 34-35.53 Esad Zgodić, Bosanska politička misao austrougarskog doba, DES, Sarajevo, 2003. god., str. 23.,

15


podsticalo i rascjep među stanovništvom. Međutim, planovi o izmjeni izbornog sistema i novim izborima za Sabor bili su zbog izbijanja rata, osuđeni na neuspjeh. To je srž tada uspostavljenog modela - "živjeti jedni pored drugih". Sličan nacionalni ključ postoji i danas i postao je bosanski usud.

16


Literatura:

1. Arnautović, Suad (2009.) Političko predstavljanje i izborni sistemi u BiH u XX stoljeću, Promocult, Sarajevo

2. Bieber, Florian (2008.) BiH poslije rata-politički sistem u podijeljenom društvu; Buybook, Sarajevo

3. Bogičević Vojislav, redaktor (1954.) Mlada Bosna pisma i prilozi, Tipografija, Zagreb.

4. Bosanski ustav (1991.) fototip izdanja iz 1910.; priredio i uvodnu riječ napisao dr Uzeir Bavčić; autor uvodne studije prof. dr. Mustafa Imamović, Muslimanski glas, Sarajevo.

5. Dr Purivatra, Atif (1977.) Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje, Svijetlost, Sarajevo.

6. Filandra, Šaćir (1998.) Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo7. Filipović, Muhamed (1996.) Bošnjačka politika, Svjetlost, Sarajevo8. grupa autora (1956.) Enciklopedija Jugoslavije II, Bosna – deo; Izdaje i

naklada Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb9. Ibrahimagić, Omer (1998.) Državno-pravni razvitak BiH, VKBI, Biblioteka

Posebna izdanja, Sarajevo10. Imamović, Mustafa (1996.) Bošnjaci u emigraciji: monografija «Bosanskih

pogleda» 1955-1967; Sarajevo: Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo.11. Imamović, Mustafa (1997.) Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH

od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 12. Imamović, Mustafa (2006.) Osnove upravno-političkog razvitka i

državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet, Sarajevo.13. Juzbašić, Dževad (1999.) Nacionalnopolitički odnosi u bosanskohercego-

vačkom saboru i jezičko pitanje (1910 – 1914), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

14. Magazin za političku kulturu i društvena pitanja Status (2008.) broj 13, Historiografija, jesen/zima

15. Oslobođenje od 30.3,1990., str. 16. (feljton: «Građanske političke stranke u BiH između 1918. i 1920.»)

16. Zgodić, Esad (2003.) Bosanska politička misao austrougarskog doba, DES, Sarajevo.

Mr sc. Amir AhmetovićAhmed Omerović, prof.

17

Documents

7 Ahmed Omerovic