Document9

SADRŽAJ

Tema broja:

KULTURA I OBRAZOVANJE U MULTIETNIČKOM DRUŠTVU

Zoran JORGAKIESKI: Podrška demokratskom razvoju 5

Prof, dr Hidajet REPO VAC: Za reafirmaciju multikulturalnog obrasca življenja 7

Prof, dr Braco KOVAČEVIĆ: Kultura belicizma ili multikulturalnosti? 10

Prof, dr Munib MAGLAJLIĆ: Priznavanje prava na različitost 14

Prof. Muhamed GANIBEGOVIĆ: Jedan ili više obrazovnih programa u BiH? 16

Prof, dr Slavo KUKIĆ: Nacionalno kao dio vrijednosti sustava obrazovanja 21

Prof, dr Nenad SUZIĆ: Za multietničko, a ne antietničko obrazovanje 24

Prof, dr Juraj MARTINOVIĆ: Politička dimenzija obrazovanja u BiH 29

Prof, dr Egvin GIRT: Kakav je univerzitet potreban u BiH 32

Prof. Milivoje JEFTIĆ: Tabuizmi i totemizmi u multietničkim idiomima 34

KULTURA, UMJETNOST, TRADICIJA

Man HOROZOVIĆ: Prodavnica noževa 39

Željko IVANKOVIĆ: Otmica nad Atlantikom 43

Dr Ibrahim KRZOVIĆ: Snažna i dramatična umjetnička reakcija 46

Dr Ilijas HADŽIBEGOVIĆ � Dr Husnija KAMBEROVIĆ:

Organizacije civilnog društva u BiH � porijeklo i kontekst 48

EKOLOGIJA

Prof, dr Ljubomir BERBEROVIĆ:

Ekološke posljedice rata u Sarajevu �šta i kako se nositi sa njima 59

DNEVNIK

Prof, dr Gajo SEKULIĆ 65

PISMA, REAGOVANJA

Izet SARAJLIĆ: Prijateljski odgovor Eugenu Glickmanu 71

IN MEMORIAM

Prof, dr Ivan ÐURIĆ � Prof, dr Kalmi FINCI � Mirza IDRIZOVIĆ 73

UVODNIK

Uokviru svoje stalne saradnje sa OSCE Misijom za BiH

Asocijacija nezavisnih intelektualaca KRUG 99 do sada je

organizovala nekoliko veoma uspješnih susreta i dijaloga

me�u intelektualcima sa područja čitave BiH. Osnovni

cilj takvih susreta bio je da se doprinese obnovi me�usobnog pov�

jerenja, tolerancije i razvoju i promociji ideja civilnog društva u

BiH. Ono što političarima nikako ne polazi za rukom nezavisni

intelektualci uspješno čine: susreću se bez predrasuda i straha, raz�

govaraju otvoreno i tolerantno, a dogovaraju se iskreno i razumno.

Kultura je prostor u kojem se veoma dramatično reflektu�

ju posljedice tragičnog rata u BiH, ali i produbljenih političkih i

me�unacionalnih animoziteta koji onemogućavaju ili otežavaju pro�

ces pomirenja i društvene stabilizacije. Ponašanje i odgovornost

intelektualaca u tom procesu mogu presudno utjecati na mogućnost

obnove i revitalizacije multietničkog, multireligijskog i multikultur�

alnog duha i sadržaja bosanskohercegovačkog društva i države.

Pomirenje, tolerancija i povjerenje preduvjet su izgradnje civilnog

društva i države ljudskih prava i zakonitosti.

S tim ciljem KRUG 99 i OSCE Misija za BiH, u saradnji

sa GRAÐANSKIM FORUMOM iz Banje Luke, organizovali su od 7.

do 9. novembra/studenog 1997. godine u Laktašima (Republika

Srpska) Okrugli sto sa temom "KULTURA I OBRAZOVANJE U

MULTIETNIČKOM DRUŠTVU". U veoma otvorenoj, ali tolerant�

noj raspravi učestvovali su brojni intelektualci nezavisne orijentaci�

je, kao i predstavnici nacionalnih kulturnih društava "Preporod",

"Prosvjeta", "Napredak", "La Benovolencija" i Vijeća Kongresa

bošnjačkih intelektualaca.

S obzirom na značaj teme i stavove izražene u raspravi i

završnoj Izjavi Okruglog stola u Laktašima, u ovom broju revije

"99" objavljujemo autorizovana izlaganja jednog broja učesnika u

raspravi i zajedničku IZJAVU, čime želimo da ih učinimo dostupni�

ma široj javnosti.

3

PODRŠKADEMOKRATSKOM

RAZVOJUUvodna riječ na Okruglom stolu "Kultura i obrazovanje

u multietničkom društvu"

KULTURA IOBRAZOVANJE U

MULTIETNIČKOMDRUŠTVU

Dame i gospodo, prijatelji,

Danas je u BiH izuzetno lijep dan. Hvala vam što ste došli. I da se ovdje ne desi

ništa više od ovoga da ste se Vi okupili jeste velika stvar. Ja mislim da je veoma dobro da

se ovoliki broj intelektualaca iz svih krajeva BiH, iz svih struktura društva, svih etničkihgrupa, pojavljuje na jednom mjestu.

Srdačno vas pozdravljam u ime Misije OSCE�a (OEBS�a) u BiH, koja izme�u

ostalog, ima svoje programe za izgradnju povjerenja i dijaloga. To je dio aktivnosti Odjela

za demokratizaciju, različit od komponenata misije koji se bave ljudskim pravima, izbori�

ma i stabilizacijom.

Odjel za demokratizaciju podržava stvaranje demokratskih uslova i struktura u

društvu. Programi ovog Odjela su usmereni na: razvoj me�uetničkog dijaloga i jačanju tol�

erancije, promociju civilnog društva i povećanja učešća gra�ana u radu njihovih zajednica,

podršku razvoju demokratskih institucija, promoviranju poštovanja ljudskih prava i slo�

bodnog izražavanja.

OSCE hoće da pomogne da se prevazidu predrasude, nepovjerenje i strah. Neki

tragični doga�aji i činjenice ostaju iza, to je prošlost, a ispred nas je budućnost koju, eto, i

mi možemo, bar u nekim segmentima, da sklopimo po našem ukusu. Bolje je kad se čuje

više glasova, pogotovo kada se radi o tako osjetljivim temama kao što su kultura i obrazo�

vanje. Ovo su teme koje su aktuelne u oba entiteta BiH.

Hoću sa zadovoljstvom da istaknem da su ovde prisutni, pored organizatora

skupa: Gra�anskog foruma Banja Luka, Kruga 99 iz Sarajeva i OSCE�a, učesnici iz više

gradova Bosne i Hercegovine, pretstavnici kulturnih društava: srpske "Prosvjete",

bošnjačkog "Preporoda", hrvatskog "Napretka" i jevrejske "La Benevolencije". Posebno

pozdravljam značajno prisustvo pretstavnika Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca iz

Sarajeva. Imamo čast da su me�u nama i pretstavnici Ministarstava za obrazovanje i kul�

turu Federacije BiH i Republike Srpske. Moram podvući da su najveći broj učesnika

značajni profesori � pedagozi, ljudi iz kulture i umjetnosti, uključujući akademike. Veliki je

broj novinara i ja ih pozivam da časno otslikaju ovaj veliki doga�aj.

Imam potrebu da kažem da ovdje niko nije došao zbog pritiska me�unarodne

zajednice. Vi ste sami došli, a OSCE je dovoljno dugo u BiH da može razumjeti neke

situacije i pomogne koliko može. Razgovarajući sa mnogim pojedincima širom Bosne i

Hercegovine, i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, znamo šta ljudi govore, šta misle i

5

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU čemu se nadaju. Ono u šta sam siguran jeste da je ljudima dosta propagande i manipulisa�

nja sa svim i svačim, a to znači i sa kulturom i obrazovanjem. Molim vas, kao slobodni i obra�

zovani ljudi recite sa puno odgovornosti šta mislite o kulturi i obrazovanju u jednom mul�

tietničkom društvu, tj. da li multilingvizmu, multitradicionalizmu i multireligioznosti treba

prići kao isključivosti ili kao bogatstvu društva.

Vama je predodre�eno da živite u jednoj državi u kojoj ima mjesta za sve. Ono

što nedostaje jeste veći stepen tolerancije. Ona je nužna karakteristika savremenog svijeta.

Neko će reći da je neprirodno da se narodi tjeraju silom da žive zajedno ako oni to neće i

ako su se tako izjasnili. To nije tačno. Ja mislim da je ovaj slučaj obrnut: prirodno je da se

živi onako kako se živjelo stoljećima, zajedno ili jedan pored drugog sa svim kulturnim

utjecajima, običajima i vjerama, i to skoro uvijek u ovim istim prirodnim fizičkim grani�

cama BiH. Neprirodno je upravo ono što se dešavalo tokom zadnjih godina, kada su ljudi

prisiljavani na raseljavanje, podjele i življenje u etnički čistim teritorijalna i to pomoću

progona i zločina. Razum će svakako pobijediti. Pitanje je samo koliko će ko da kasni.

Mjerilo kulture je kreativnost i stvaralaštvo. Tu granice ne postoje. Ništa nije

prirodnije nego sura�ivati sa ljudima sa kojima ste do juče sura�ivali. Jedan film, slika ili

pozorišna predstava neće biti kulturne vrijednosti zato što pripadaju odre�enom narodu,

već zato što imaju vrijednost.

Obrazovanje je oblast od izuzetne važnosti za svako društvo. To je profesija koju

treba uzdići na najvišoj ljestvici društva. I programe i ljude treba odabirati pažljivo. Nije u

interesu nijednog društva da stvara zbunjene i opterećene generacije, koje će sutra rasti sa pre�

drasudama i mržnjom prema susjedima. Koji pametan pedagog to želi? Ne mogu vaša djeca

učiti tri različite istorije u kojima će svaka strana ispasti pobjednik. Ja ne znam koliko od vas

ovdje želi od svoje djece napraviti mrzitelje koji bi kroz 20�30 godina ponovo vodili rat da

isprave stare nepravde.

Želim da vam pri tome kažem da nemate nikavih zabluda oko toga da li je Bosna

i Hercegovina jedna država. Definitivno da. BiH je država koja je me�unarodno priznata i

suverena i drugih država unutar nje nema. Jedino pitanje koje se postavlja jeste kako ćete

živjeti u ovoj državi i koliko će vam vremena trebati da se dogovorite. Koliko će to dogo�

varanje duže trajati, toliko ćete dugo biti udaljeni od savremenih evropskih i svjetskih normi

i tendencija, a naravno isto toliko dugo ćete biti izolovani i biti predmet posmatranja. Da li

ćete svojoj djeci u nasle�e ostaviti ljubav ili mržnju? To je pitanje iznad svih ostalih pitanja

i ja mislim da kada govorimo o kulturi i obrazovanju u potsvijesti stoji upravo to.

Želim vam uspješan rad.

Zoran JORGAKIESKI

(Predstavnik Misije OSCE u BiH �

Odjel za demokratizaciju)

6

ZA REAFIRMACIJUMULTIKULTURNOG

OBRASCA ŽIVLJENJAOcean konformizma i čamotinje producira vrijednosni sistem

u kojem su svi elementi pomjereni

Prof, dr Hidajet REPOVAC



Da li je danas uopšte moguće biti aktualan i kritičan prema stvarnosti, da li je

moguće izdići se iznad sveprisutnog konformizma i poplave političke fraze i

političkog kiča i biti na razini mišljenja dostojnog kraja dvadesetog stoljeća?

Postoji li mišljenje koje nadrasla krizu i koje može biti uvod u neku novu prak�

su, sasvim različitu od one koju smo, na nesreću, iskusili u posljednjoj deceniji drugog

milenijuma? Ili je, možda, ovo pitanje koje je postavljano ko zna koliko puta u povijesti

sasvim izlišno, jer nikada iz njega nije izvučena ozbiljnija pouka trajnijeg karaktera?

Tragika mišljenja sastoji se u tome što ono, ukoliko je prethodnica i upozorenje nastupa�

jućoj krizi, biva u pravilu anatemisano i odbačeno, ili pak, ukoliko se javlja post festum,

dolazi kao probu�ena savjest i etički melem na rane koje je surova praksa ostavila iza sebe.

Lagano plivanje izme�u ove dvije krajnosti tragičnog razlaza mišljenja s prak�

som jesu različite forme i stupnjevi konformizma i subordiniranosti važećoj ideologiji i

političkom establišmentu. Ovo je najširi prostor, čitav ocean, u kojemu se po pravilu uta�

paju nauka, kultura, umjetnost, obrazovanje, javno komuniciranje, proizvodnja ideja i svi�

jesti u najširem smislu riječi i sve drugo što na neki način čini duhovnu komponentu našeg

života. Ovaj ocen konformizma i čamotinje producira vrijednosni sistem u kojemu su svi

elementi pomjereni ili okrenuti naglavačke. Taj sistem vrijednosti se ne gradi prema kri�

terijima humanosti, prema kriterijima vrijednosti ljudskog života i potencijama koje u sebi

krije svaka individualnost, već su u njegovoj konstituciji pohlepa, egoizam, mržnja,

obožavanje autoriteta, subordinacija isl. Na šiljcima kopalja takvog sistema vrijednosti

mogu se naći ljudske glave, čitave učionice djevojčica i dječaka, može se naći kompletna

generacija mladih ljudi.

U Bosni i Hercegovini je pomenuti razlaz uistinu bio tragičan, jer je ostavio iza

sebe nebrojene mrtve i neprocjenjivu materijalnu štetu. Ukoliko je bilo anticipatorske

kritičke misli koja je uistinu upozoravala na veliku krizu društva i na zastrašujuće posljedice

koje može imati nadolazeći nacionalizam, ona je bila proskribirana kao recidiv

prevazi�enog mišljenja i kao oštra barijera koja se protivi novim demokratskim procesima.

Njena reafirmacija tokom rata išla je sporo i teško i u takoreći nemogućim uvjetima, tako da

je svako njeno sudjelovanje u oblikovanju nove stvarnosti bilo ad hoc marginalizirano. Ona

se i sada u okvirima nezavisnih intelektualnih krugova javlja kao etički korektiv grube

prakse i kao kritička svijest i savjest koja krmu »uklete la�e« za sada ne može pomjeriti niti

7

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU za milimetar. Ona je poput igle na busoli koja trza u suprotnom smjeru, ali o kojoj podivl�

jali kormilari više ne vode računa. Takva la�a, me�utim, nikada nije ugledala »novi svijet«.

U tom kontekstu postavlja se pitanje mogućnosti reafirmacije nekih vrijednosti

koje su conditio sine qua non budućeg zajedničkog života i Bosne i Hercegovine kao

cjelovitog političkog, ekonomskog i kulturno�civilizacijskog prostora. Naime, sa jedne

strane, u formi političke fraze, postavlja se zahtjev za reafirmiranjem multikulturalnog

obrasca življenja prisutnog stoljećima na ovim prostorima, dok se, sa druge strane, prak�

tički radi na njegovom daljem razbijanju i potpunom uništenju. Ovdje se pojavljuje jedan

paradoks kojim se intelektualni krugovi u Bosni i Hercegovini moraju ozbiljno baviti.

Sažeto rečeno, taj dugo gra�eni multikulturalni obrazac koji je u Bosni i Hercegovini bio

zaista sui generis, prošao je kroz sve oblike despotskih i autokratskih sistema, od

Osmanske imperije, preko Austro�ugarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije do kolek�

tivizma staljinističkog tipa prethodne Jugoslavije, ali ni u jednoj situaciji nije bio radikalno

doveden u pitanje. Čak je u krilu najvećih despotija bio najviše podržavan i razvijan. U

trenutku kada su Bosnu i Hercegovinu zahvatili »demokratski procesi« taj obrazac zajed�

ničkog duhovnog prostora potpuno se raspao. Ova konstatacija je, dakako, teška ali je

istinita. Iako su se na Balkanu i u Bosni smjenjivali veći i manji despoti, jaka multikultur�

alna strujanja stvarala su temelj jedinstvenom duhovnom prostoru Bosne i Hercegovine.

Me�utim, demokratski procesi nisu došli na ovaj prostor preko demokratskih

pokreta kojima bi taj obrazac života poslužio kao osnova i kao otskočna daska za razvoj

demokratskog društva, već su došli preko jakih nacionalnih opcija kojima je takav obrazac

mogao biti samo smetnja i kamen spoticanja u ostvarivanju uskih nacionalnih interesa.

Nacionalne opcije su »glatko« prošle na »prvim demokratskim izborima«, ne zato što se u

njima vidjela neka bolja perspektiva, jer one, u pravilu, ne mogu biti utemeljivači demokrati�

je u multinacionalnom društvu, već što je demokratski pokret kukavički potpisao potpunu

kapitulaciju. On se izjednačio sa onim teorijskim mišljenjem koje je abdiciralo u korist novih

nacionalnih teorija (i teoretičara) koje su pripremile nove karte dezintegrirane Bosne i

Hercegovine. Na taj način pomenuti paradoks postaje jasan, a sve posljedice proizašle iz

njega imaju svoju logiku. Ta logika implicira dalje podjele i one su, takoreći, neumitne.

Sistem vaspitanja i obrazovanja došao je na red onda kada je establišmentu

postalo jasno da je on »opasna karika« u povezivanju rastrganog duhovnog prostora.

Naime, šifra novog civilizacijsko�kulturnog života Bosne upravo se sada stvara, jer način

na koji se upravo obrazuju mlade generacije odredit će prirodu i kvalitet budućeg kulturno�

civilizacijskog obrasca na ovom prostoru. Stoga se, što institucionalno, što zakulisno, nas�

toji podijeliti vaspitno�obrazovni proces po nacionalnim kriterijima koji vjerovatno ni svo�

jim kreatorima nisu sasvim jasni. Odre�ene naučne discipline dobile su strogo nacionalna

obilježja, koja omogućuju potpuno različito shvaćanje historije, filozofije, društva, jezika,

pa čak i geografije itd. Ovdje, naravno, nije suština u različitim interpretacijama, već u kar�

dinalnim greškama čije su posljedice nesagledive. Dakako, postojanje triju historija, triju

filozofija, sociologija, geografija i sl., zahtijeva postojanje triju razreda koji će odvojeno

recipirati sadržaje pomenutih nauka. Logično je da ukoliko jedan obrazovni nivo inzistira

na podvojenosti naučnih spoznaja i na usmjeravanju djece u projektovanom pravcu, onda

je nemoguće tu grešku ispraviti na drugim vaspitno�obrazovnim nivoima. U tom maniru

projektuju se nastavni planovi i programi na svim nivoima, radi se udžbenička literatura,

masovno se produkuju knjige koje su već sahranile Bosnu i Hercegovinu kao multikulturni

prostor. Time se, dakako, devalvira ono što je uistinu vrijedno u nacionalnim kulturama

8

Bosne i Hercegovine, ono neprocjenjivo blago različitih etnosa i njihovih tradicija, bogat�

stvo jezika, umjetnosti, običaja i sl. a što je imalo za rezultat jedinstveni multikulturni

obrazac življenja. Ona djeca kojoj će biti ponu�ene krhotine ovog jedinstvenog modela niti

će moći shvatiti vrijednosti cjeline višestoljetne kulture Bosne i Hercegovine, niti će moći

biti budući graditelji jedinstvenog bosansko�hercegovačkog duhovnog prostora.



KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU KULTURA BELICIZMA ILI

MULTIKULTURALNOSTEtničke i konfesionalne grupe u BiH mogu opstati samo ako budu iskreno

izgra�ivale multikulturalnost koja neće negirati i isključivati kako individualne,tako i kulturalne i nacionalne posebnosti, već će ih priključiti i sjediniti sa uni�

verzalnim mondijalnim kulturama

Prof, dr Braco KOVAČEVIĆ

Čovjek je bitno kulturno biće, odnosno biće kulture. Upravo kultura oblikuje nje�

govu individualnost i društvenost, njegovo individualno i društveno biće.

Čovjekova osjećanja, mišljenje i ponašanje odre�eni su kulturom kojoj pripada.

Svaka manifestacija njegova individualnog i društvenog bića nosi pečat kulture

kojoj pripada. Plač i smijeh, ljubav i mržnja, način ishrane, simbolička i normativna svi�

jest, interpersonalna komunikacija, i slične pojave su pojave koje svoju determinaciju

zadobivaju od kulture kojoj čovjek pripada i koja ga oblikuje. Upravo, zato je kultura važna

kako za pojedince, tako i za društvo u cjelini. Posebno je važna u multikulturnim zajedni�

cama u kojima kulturni antagonizam dovodi do napetosti i antagonizma njenih grupa. Ali,

vratimo se ukratko odre�enju pojma "kulture", te odnosu izme�u kulture i pojedinaca i

grupa, sa kraćim osvrtom na fenomen "društvene važnosti kulture" kod nas.

Kao što znamo, riječ "kultura" ima svoje etimološko uporište u latinskoj riječi

"cultus", koja se odnosila na "gajenje", "njegovanje", "obra�ivanje" (zemlje). Danas se ova

riječ ne dovodi i ne veže isključivo za obra�ivanje zemlje, jer je zadobila znatno šire pa i

drugačije značenje. Smatra se da je prvi teoretičar koji je zaslužan što je proširio pojam

"kulture" od "obra�ivanja zemljišta" na duhovne pojave � Ciceron. On je govorio o "cul�

turi animi". odnosno o kulturi duše, ili "kulturi duha", nazivajući filozofiju "kulturom

duha" (philosophia cultura animi est). Negdje od 18. vijeka se pojam "kulture" počinje

upotrebljavati kao termin kojim su se teoretičari suprotstavljali pojmu žDkulture prirode",

a nešto kasnije i pojmu "varvarstva". Znamo da se danas ovaj termin upotrebljava u veoma

širokom značenju. Neki teoretičari su znatno ranije utvrdili da postoji oko 257 značajnih,

me�usobno sličnih, ali i me�usobno različitih, definicija "kulture". Danas ih ima i više, ali

mi ćemo se zadržati na nekolicini onih koje će nam poslužiti kao polazna osnova objašnjen�

ja "društvene važnosti kulture".

Ralf Linton ističe da kultura predstavlja skup naučenih ponašanja, sistema vri�

jednosti i znanja članova društva. Rut Benedikt ističe da kultura ima svoje karakteristične

običaje u svakom društvu, te da se zato kulture društava posebno oblikuju i nikad ne liče u

cjelini jedna na drugu. Prema Sapirovom mišljenju, kulturu treba odre�ivati na najmanje

tri načina. Prvo, kultura obuhvata društveno naslije�ene obrasce čovjekova života, bili oni

materijalni ili duhovni, kao što su: običaji, stavovi i djelatnosti koje se akumuliraju i svjes�

nim nastojanjem šire i unapre�uju. Upravo, ta činjenica pokazuje da su sve ljudske grupe

10

"kulturne grupe", odnosno (u etimološkom smislu) "od�gajane", "od�njegovane", "iz�

obradivane", odnosno "kultivisane", i da se kao takve razlikuju po stepenu svog udjela u

istorijskom razvitku, jer je u jednih taj stepen manji, a u drugih veći. Uporedimo, recimo,

francuski ili španski kulturni "udio u istorijskom razvitku" i eskimski, srpski, hrvatski i

Bošnjački (Muslimanski) kulturni "udio u istorijskom razvitku", pa će nam stvari biti jas�

nije. Drugo, kulturu treba shvatiti i kao sistem vrijednosti koji socijalizacijom oblikuje

ličnosti tako što one "upijaju" odre�ene kulturne obrasce i kulturne ideale. Tako se pokazu�

je da su neke osobe bliže osnovnoj kulturnoj matrici jednog društva, a druge od nje dalje,

neke osobe su više a neke manje socijalizovane, ponašanje jednih je "kulturno", a drugih

ne, i tako dalje. Treće, kultura se može posmatrati i kao duhovni posjed grupe ljudi koji

pokazuje kako društvo funkcioniše. Jer, "naglasak nije toliko na tome što jedan narod čini

i vjeruje, nego više na tome kako to što čini i vjeruje funkcioniše u njegovom cjelokupnomživotu i koji to smisao za njega ima".

Kultura, dakle, predstavlja svojevrstan "način života" pripadnika jednog

društva, predstavlja ukupnost ideja, vrijednosti, znanja, običaja, navika, stavova, kulturo�

loških slika svijeta, simbola, mitova, itd. koje se uče i koji predstavljaju "nacrt za življen�

je". Tako kultura odre�uje kako će članovi društva misliti, osjećati i kako će se ponašati.

Kultura Srba, kultura Hrvata i kultura Bošnjaka (Muslimana) odre�uje kako će individue i

grupe koje im pripadaju misliti, osjećati i kako će se ponašati. Upravo su kulture ovih

etničkih grupa u odre�enim nama dobro poznatim društvenim odnosima dovele do etničkih

i konfesionalnih sukoba, pa i rata. Kakva bi to bila moguća multikulturalnost koja bi

doprinijela afirmaciji kultura tih etničkih grupa a ne njihovoj me�usobnoj negaciji i

isključivosti? Da li baš takva o kojoj govori Urs Altermat kada u knjizi Etnonacionalizam

u Evropi kaže: "Multikulturalna društva mogu preživjeti kao političke zajednice jedino ako

im uspijeva da razdvoje kulturalne i političke identitete". I dalje: "Prijetećoj opasnosti

jednog nacionalističkog instrumentaliziranja crkve i religiozne zajednice mogu se odupri�

jeti jedino ako se distanciraju od nacije kao etničkog ili jezičkog jedinstva. Kao što

naglašava Hoze Kazanova, one bi se trebale zauzimati za civilno društvo koje daje pred�

nost individualističkom pravu državljanstva u odnosu na etničku pripadnost". Dakle, mul�

tikulturalnost je moguća, ukoliko je utemeljena na individualizovanom transetničkom

civilnom društvu a ne na etnijeu. Pojednostavljeno rečeno, nije važna naša etnička pripad�

nost, to što smo Srbi, Hrvati i Bošnjaci (Muslimani) u BiH; važno je da smo ljudi (gra�ani)

koji, eto, imaju pravo na državljanstvo. Neki novi "melting�pot"? Kao, na primjer, onaj u

SAD (za sada), ali da li baš i u Bosni i Hercegovini? Ali, vratimo se kraćem odre�enju

odnosa izme�u kulture i individua.

Znamo da čovjek (kao ličnost) predstavlja razvojni sistem ili cjelinu bio�

psihičkih i psiho�socijalnih svojstava koji omogućavaju da se aktivno odnosi prema okoli�

ni ili, drugim riječima, predstavlja organizaciju ili cjelinu osobina koje se formiraju uza�

jamnim djelovanjem jedinke i sredine i koji odre�uju sasvim odre�eni način mišljenja,

osjećanja i ponašanja. Ove osobine ili svojstva oblikuju društvo i kultura svojim procesom

socijalizacije. Dakle, individue ne predstavljaju samo proizvod bioloških već i socijalnih

faktora, odnosno faktora kulture (društvenog načina proizvodnje, političkog ure�enja,

pravnog sistema, porodice, škole, "mass�media", religije, kulturnih i drugih institucija).

Upravo procesom socijalizacije se formiraju odre�ene osobine, svojstva i crte u kulturama

i društvima koje se smatraju tipičnim za sve pripadnike jednog društva ili kulture (što, nar�

avno, ne znači da se pojedinci me�usobno ne razlikuju po svojim individualnim crtama).



11

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU Kulturna antropologija, kao što znamo, nastoji da utvrdi razlike izme�u crta koje su lične

i onih crta koje pripadaju jednom društvu i koje su lične i onih crta koje pripadaju jednom

društvu i koje su karakteristične za jedno društvo. Bilo bi interesantno kada bi utvrdila

sličnosti i razlike izme�u crta koje su lične i sličnosti i razlike izme�u crta koje pripadaju

različitim etničkim i konfesionalnim grupa u BiH.

Pored ličnih crta, tj. crta karakterističnih za jednu ličnost, postoje i opšte crte "za

zajedničke ličnosti", tj. opšte crte karakteristične za jedne društvo, narod, naciju. Takvu

ličnost, koja je tipična zajedno društvo, plame, narod, naciju, Kardiner naziva "bazičnom

ličnošću". From primjećuje da društvo i kultura stvaraju neku vrstu normativnog

"društvenog karaktera" pad kojim podrazumijeva "karakternu strukturu koja je zajednička

većini članova te grupe" ili "jezgro karakterne strukture većine članova jedne grupe koje se

razvilo kao posljedica osnovnih iskustava i oblika života zajedničikih toj grupi". U mirn�

odopskim uslovima "društveni karakter" jedne (etničke) grupe razumljivo ima nešto

drugačiji profil od "društvenog karaktera" te iste grupe u militantnim i belicistički deter�

minisanim društvenim odnosima.

Sasvim je jasno da "društveni karakter" proizlazi iz konformističke potrebe pri�

lago�avanja individue. U nacionalističkim i šovinistički iznijansiranim društvenim odnosi�

ma individue postaju nacionalisti i šovinisti jer idejna, ideološka i duhovna hidraulika

grupe ne ostavlja prostor individualnoj odvojenosti i isključenosti. U takvim odnosima se

zahtijeva da svi Srbi budu nacionalisti i šovinisti, da svi Hrvati budu nacionalisti i šovin�

isti i da svi Bošnjaci (Muslimani) budu nacionalisti i šovinisti. Tako "društveni karakter"

ima svoju funkciju kako za pojedince, tako i za društvo. "Ako se karakter jednog pojedin�

ca manje�više tijesno saobražava sa društvenim karakterom, glavni nagoni u njegovoj

ličnosti navode ga da čini ono što je pod odre�enim društvenim uslovima njegove kulture

nužno i poželjno". Odnosno, "društveni karakter internalizuje spoljašnje potrebe, te tako

ljudsku snagu upreže u izvršavanje zadataka datog ekonomskog i društvenog sistema".

Tako se pokazuje da je ideologija biologija, a tačnost ove tvrdnje još je izraženija upravo u

antagonistički i belicistički determinisanim društvenim odnosima.

Prema tome, društvo i kultura oblikuju "društveni karakter" i svojevrsnu

"bazičnu ličnost". Prisjetimo se, na primjer, spartanskog militantnog načina vaspitanja ili

fašističkog, nacističkog i boljševičkog načina vaspitanja i oblikovanja autoritarnih crta

ličnosti ili, recimo, humanističkog ideala proklamovanog od strane teoretičara Renesanse i

Prosvjetiteljstva. Rut Benedikt je izučavajući plemana u Americi i Polineziji utvrdila i to

da su izvjesne crte ličnosti tipične za "civilizovanog" bijelog čovjeka nepoznate pripad�

nicima "primitivnih" plemena kao, na primjer, Edipov kompleks ili pubertetska kriza. Ove

pojave su, prema njenom mišljenju, posljedica razvoja patrijarhalne civilizacije i interper�

sonalnih odnosa u patrijarhalnoj porodici. Margaret Mid je pokazala kako su karakterne

razlike "bazične ličnosti" uslovljene društvenim odnosima i kulturnim specifičnostima.

Tako je, na primjer, jedno pleme kod svojih pripadnika razvijalo osjećaj za društveni

položaj i ugled, takmičarski duh i isticanje; drugo je razvijalo agresiju, nasilništvo i mili�

tantnost podstičući frustraciju svojih pripadnika, a treće vrijednosti kao što su: pažnja i

razumijevanje u odnosu prema drugim ljudima i estetski odnos prema prirodi. Ove grupe

su živjele na manjem lokalitetu autarhično, ali kako da svoje kulturološke "bazične

ličnosti" autonomno razvijaju različite etničke grupe u projektovanom compositum mix�

turn multietničkom društvu u kojem je upravo balkanska afirmacija kulturalne i nacionalne

12

"bazične ličnosti" jedne etničke grupe ugrožavala i negirala "bazičnu ličnost" drugih

etničikih grupa. Prije ovog rata, u samom ratu, pa i poslije njega "bazična ličnost" etničkih

grupa u BiH je utemeljena na nacionalizmu, šovinizmu, belicizmu i makijavelizmu. Narodi

su gotovo uvijek na ovom prostoru bili u ratu i ratovi u njima. Neprestalno su živjeli u hob�

sijanskom društvenom stanju "rata svih protiv sviju", u nekom društvenom, vojnom, poli�

tičkom, ekonomskom, ideološkom, religijskom, duhovnom, estetskom, etičkom, sim�

boličkom, psihološkom ratnom dobu i ratu u kojem su se me�usobno dijelili na Srbe,

Hrvate i Bošnjake (Muslimane), na "Nas" i "njih", "prijatelje" i "neprijatelje", "naše" i

"njihove". Znamo dobro da rata nema bez "neprijatelja" a tamo gdje je on, neophodno ga

je uništiti. Upravo, uništavanje, poražavanje i ponižavanje "neprijatelja" je osnovni smisao

i cilj ratovanja. Kako, onda, stvoriti nekakvu multietničku društvenu zajednicu u kojoj će

kulturalni tipovi "bazičnih ličnosti" etničkih grupa u BiH biti u komplementarnom (toler�

antnom, prijateljskom, dijaloškom) a ne belicističikom odnosu? I da li je to moguće, tim

prije što kultura, pored ostalih, ima i funkciju zaštite jer svojim članovima pruža zaštitu

oblikujući kako materijalne, tako i duhovne, psihološke, simboličke i emocionalne modele

zaštite svojih članova. Upravo u tome i jeste imanentna "društvena važnost kulture" za sve

etničke i konfesionalne grupe u BiH koje ne mogu opstati ukoliko ne budu iskreno

izgra�ivale multikulturalnost koja neće negirati i isključivati kako individualne tako i

nacionalne posebnosti, već će ih priključiti i sjediniti sa univerzalnim mondijalnim kul�

turnim vrijednostima.



13

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU PRIZNAVANJE PRAVA

NA RAZLIČITOSTDugoročno će biti na dobitku one nacionalne zajednice koje se ne budu

zatvorile u nacionalni ekskluzivizam i koje u primanju utjecaja, te sticanjuznanja o "onom drugom" budu vidjele 5 put vlastitog bogaćenja

Prof, dr Munib MAGLAJLIĆ

Pitanje kulture i obrazovanja u multietničkom društvu ukazuje se u punoj

složenosti naročito u razdoblju nakon velikih potresa na prostoru koji tu mul�

tietničnost živi. Historijski tok života takvih prostora ni u kojem primjeru � pa

ni u primjeru Bosne, o kojoj je ovdje riječ � ne podrazumijeva ujednačen hod,

bez ubrzavanja, usporavanja ili padova u tempu svega onog što u svojoj ukupnosti

označava životnu zbilju. Koegzistencija najbrojnijih, kao i naroda koji su se njima

pridružili u historijskom hodu Bosne, imala je svoja svjetlija i tamnija razdoblja u iznijan�

siranosti koja ne trpi isključivost i crno�bijele optike. Složena drama življenja na ovim

prostorima, gdje su se susretale i preplitale četiri svjetske monoteističke religije, u čijim su

civilizacijskim okriljima oblikovali svoje biće narodi koji su s jednakim pravima i obaveza�

ma vidjeli Bosnu kao nezamjenjivu domovinu � ta složena drama života bila je iskušenje

kojem se na valjan način nisu othrvali ni najizrasliji umjetnici riječi na ovim prostorima.

Najupečatljiviji primjer u tom smislu je Andrićevo djelo, čije su temeljne

poruke opteretile multietničku zbilju, kao životnu praksu Bosne u gotovo polustoljetnoj

vertikali trajanja. Samo djelo, kao "nova zbilja", ipak ne smije biti sporno, niti mu se, kao

tvorevini mašte, smije suditi. Nesporazum je nastao upotrebom Andrića i nametanjem

piščeve vizije kao vjerodostojne povijesne zbilje. Nametanjem Andrićeva vi�enja prošlosti

Bosne, kao zamjene za historijsku sliku koja bi težila objektivnosti, pratilo je kontinuirano

nametanje krivice jednom sudioniku multietničkog života na ovim prostorima zbog nje�

govog učešća u vlasti Carevine koja je svojim prisustvom na Balkanu izolirala Bosnu od

razvoja kakav su imale druge evropske zemlje u tom razdoblju.

Zamišljajući i planirajući danas život naroda na istom prostoru, gdje se niko

neće osjetiti kao podstanar, uljez ili nepoželjan sudionik, mora se odlučno stati ukraj bilo

kakvom projiciranju krivice koja se vezuje za neki od naroda na bosansko�

hercegovačkom prostoru. Djelatno provo�enje duha tolerancije, tj. priznavanja "onom

drugom" prava na različitost i podnošenje raznovrsnih ispoljavanja te različitosti � vjer�

ske, civilizacijske, najšire shvaćeno kulurne � može pospješiti proces obnavljanja pov�

jerenja i otvaranja za saradnju, koja je dugoročno nezamisliva bez uzajamnog uvažavan�

ja sudionika. Pozitivni modeli suživota na ovom prostoru postoje i uvijek su se zasnivali

na duhu toleracije, koja je u prošlosti podrazumijevala veće poznavanje "onog drugog"

nego što se to općenito misli.

14

Nacionalne isključivosti vode homogenizaciji i nacionalističkim ekskluzivizmi�

ma, te konačno šovinizmu i ugrožavanju "onog drugog", čija se prava na posebnost i

samosvojnost bezobzirno bacaju pod noge. Me�utim, nacionalno se kao kategorija ne smije

potcijeniti i vidjelo se u proteklih pola stoljeća (od 1990. unazad) čemu vodi prigušivanje i

pokušaj poliranja nacionalne posebnosti, uz prikriveno nametanje hegemonističkog kon�

cepta kao navodno nadnacionalnog. Ne smije se, dakle, nacionalno poistovjetiti sa nacional�

ističkim i šovinističkim, ili drugim riječima kazano � ne smiju se različiti oblici ispoljava�

nja nacionalne posebnosti u kulturi prepoznati kao nacionalistička opasnost.

U vremenu koje je pred nama treba relativizirati neka opterećenja i projiciranja

krivica, zasnovane na ideologiziranoj svijesti koja je tražila i nalazila "krivce" me�u

južnoslavenskim i balkanskim narodima zbog navodne izdaje "vjere pra�edovske" ili

učešća u vlasti Carevine koja je, navodno, pogubno odvojila Bosnu od Evrope, u koju

svrhu su predstavnici spomenute ideoligizirane svijesti koristili za svoje ciljeve, prije sviju,

djela Njegoša, Mažuranića i Andrića. U multietničkoj Bosni, u postupku obnavljanja prov�

jerenja i saradnje me�u narodima, djelima spomenutih pisaca i njima sličnih treba pristu�

pati sa dužnom pažnjom i kritičnošću, ne vidjeti u njima zamjenu za objektivnu sliku his�

torijske zbilje, niti ih koristiti kao sredstvo za naturanje historijske krivice "onom drugom".

U procesu nastave i obrazovanja o ovim djelima treba govoriti imajući u vidu svu složenost

balkanske zbilje, u kojoj su nerijetko ideološka suprotstavljanja dobivala krvave pečate.

Dugoročno će biti na dobitku one nacionalne zajednice koje se ne budu zatvo�

rile u nacionalni ekskluzivizam i koje u primanju uticaja, te sticanju znanja o "onom dru�

gom" budu vidjele i put vlastitog bogaćenja. U ovom času još se ne vidi istinski početak

tog procesa, ali sastajanja i razgovor o tome svakako da taj proces mogu pospješiti. Bitna

je pri tome volja da se na tome radi, a putevi i načini će se već ukazati. Valja imati u vidu

onu narodnu poslovicu: "Ako čeljad nije bijesna, nije kuća tijesna". Ohrabruje da smo svje�

doci da se javlja glas i one čeljadi koja se od one bijesne nije do sada čula ili se nije

usu�ivala oglasiti. Ohrabruje tako�er i činjenica da su nacionalna kulturna društva/zajed�

nice svo vrijeme � barem u dijelu te zajedničke kuće koju predstavlja Bosna i Hercegovina

� razgovarali, pa i sara�ivali. Tu praksu treba nastaviti i još življe razvijati. U tom smislu,

nacionalna kulturna društva/zajednice mogu uraditi vrlo koristan posao i njegov obim će

ovisiti o iskrenosti i snazi volje da se na tom složenom i teškom poslu izdrži, nenaklon�

jenom vremenu usprkos.



15

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU JEDAN ILI VISE

OBRAZOVNIHPROGRAMA U BIH

Ukoliko želimo dobro ovoj državi i narodima koji u njoj žive, moramonapraviti disperzivni, a ne uskonacionalni sistem obrazovanja

Prof. Muhamed GANIBEGOVIĆ

Pitanje obrazovnog procesa u multietničkoj zajednici može se podvesti pod

pitanje obrazovnog procesa u BiH. Ovo tim prije što je BiH svojim bićem

genetski predodre�ena i samo kao takva može se u tom svjetlu i posmatrati.

Obrazovni proces u BiH, bar posljednjih 100 godina, nije nikada imao one kom�

ponente koje su karakteristične za njene susjede Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku, ili pak one

zemlje koje su čisto jednonacionalnog karaktera. Ovdje mislim prije svega na ustroj nas�

tavnih planova i programa koji su uglavnom bili dirigirani i sprovedeni od strane Beograda

ili Zagreba. To se isto odnosi i na upotrebu udžbenika i literature. Tek u posljednje vrijeme,

demokratizacijom društvenih odnosa, došlo je do odre�enih promjena koje su na izvjestan

način prekinute agresijom na Bosnu i Hercegovinu.

Postdejtonski period ovu tematiku je ponovo aktuelizirao, čini mi se više u poli�

tičkom smislu, nego u onom koje čini pravu odrednicu obrazovanja i vaspitanja. Da bismo

izbjegli politiziranje ove tematike i odredili pravi smisao potrebno je u najkraćem reći šta

je to i šta čini sadržaj obrazovanja i vaspitanja u nastavi. Njega čini Nastavni plan iNastavni program.

I Nastavni plan je školski dokumenat trajnije vrijednosti (znači ne privremene)

kojim se u obliku tabele odre�uju:

1. koji će se nastavni predmeti izučavati u odre�enoj školi;

2. u kojim razredima će se izučavati pojedini nastavni predmeti;

3. broj sedmičnih časova za svaki nastavni predmet;

4. ukupna vremenska opterećenost učenika u sedmici.

Nastavni predmet je didaktički prera�ena znanost, što znači da se nastavni predmeti

izvode na temelju sistema naučnih disciplina koje su u direktnoj vezi sa naukama, za izradu

korektnog i kvalitetnog Nastavnog plana vrlo je bitno pitanje izbora nastavnih predmeta.

II Nastavni program je dokumenat, tako�er trajne vrijednosti, kojim se

propisuje šta će se u predvi�enom nastavnom predmetu izučavati.

16

Nastavnim programom se odre�uje sadržinski okvir nastavnih predmeta zastu�

pljenih u nastavnom planu i daju osnovna didaktičko materijalna uputstva za obradu.

Izme�u nastavnog plana i programa mora da postoji jedinstvo. Ukoliko smo pravilno

shvatili sadržaj obrazovanja i kvalitetno napravili nastavne planove i programe onda nema

mjesta zabrinutosti niti za mononacionalnu niti za multinacionalnu sredinu, jer cilj će biti

postignut: odgajati, obrazovati, naučiti i osposobiti ličnost za život.

Me�utim, pojave i zbivanja u postdejtonskoj BiH nametnule su odre�ena pitan�

ja bez nekih već unaprijed predvi�enih rješenja, a ishitreni potezi odre�enih političkih

struktura i državnih institucija koje se prirodom svog posla, preko pravnih regula, bave

vaspitanjem i obrazovanjem od najnižeg do najvišeg stepena uzburkala su širu javnost koja

s pravom postavlja pitanje: kuda vodi takav način obrazovanja, da li on služi dnevnoj

politici odre�enih individua i struktura, kakvi su rezultati takvog načina obrazovanja i

konačno, koji je cilj?

Neovisno od naše volje nameće se zaključak da se ima prevashodno politički

cilj, a manje onaj koji bi po svom karakteru trebalo da bude.

Nažalost, niz svakodnevnih promašaja ovog ili onog karaktera, političkog, soci�

jalnog, privrednog, kulturnog, neminovno se odražavaju na obrazovanje koje je najsuptil�

nije i najosjetljivije, a posljedice mogu biti (i one to u pravilu i jesu) katastrofalne i svaka

učinjena greška višestruko se plaća.

Svugdje u svijetu, pa i kod nas, obrazovanje bi trebalo da ima obilježje

nacionalnog, ali u smislu suverene države, gdje bi nastavni planovi i programi na izvjestan

način izražavali njenu suverenost i nezavisnost što bi regulirao državni zakon o obrazo�

vanju o kojem bi trebalo u principu da brinu ljudi od struke, a ni u kom slučaju političke

stranke koje uglavnom protežiraju svoje programe neutemeljene na naučnim principima.

Želim da kažem, da razmišljati, kreirati i raditi u obrazovanju, znači uvijek činiti

korak dalje u sagledavanju perspektive savremenog obrazovanja, njegovog dometa i

ograničenja koja prate promjene. Tradicionalno obrazovanje temelj je pokretačke sile savre�

menog svijeta; ali i baza procvata obrazovanja u svijetu koji se mijenja.

Promjena kao sociološko�obrazovni koncept, predstavlja operativnu snagu

djelovanja pojedinaca. Promjena transformira tradicionalne sisteme u prelazne, a onda ih

nastavlja unapre�ivati. Prema tome, imati posla sa promjenom znači suočiti se sa nedvos�

mislenim aksiomom: "Postojati, živjeti � znači mijenjati se"1. Dakle, veoma su bitni

pokreti i promjene u obrazovanju, ali ne kao povratak nazad, nego kao put da se do�e do

jedne više tehnološke ere.

A mi, poslije tolikih stradanja; nakon dugogodišnjeg zastoja trošimo energiju,

um razmišljajući kako se vratiti nazad � kako usmjeriti podjele, a sve pod okriljem potreb�

nih promjena.

Ako je utvr�ena nužnom potreba za promjenom u obrazovanju, onda to treba

sistematski planirati. Planiranje promjena u bilo kojoj oblasti ljudskog života neophodno je

ukoliko želimo da postavimo ciljeve čijim bi se ostvarenjem prevazišla ograničenja vlasti�

tog svijeta.



1 John Naishitt, Megatrends, New York, 1984.

17

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU Značajno je:

1. Shvatiti razloge promjena;

2. Sagledati uzroke proistekle iz obrazovne tehnologije;

3. Sagledati odgojno�obrazovne probleme iz jedne globalne perspektive;

4. kanalizirati postignuća i pogreške školskih sistema u drugim zemljama.

Period u kojem se nalazimo zahtijeva obrazovanje budućih stručnjaka za

uspješno obavljanje naučno�istraživačkog rada. Stoga bi napor naše zemlje, obrazovni cil�

jevi, planovi, programi i metodologije trebale da davedu do promjena u sadržaju, meto�

dama i kontekstu obrazovanja kako bismo bolje pripremili mlade da budu gra�ani svijeta.

Zašto tražiti nove nastavne planove i programe različite od onih koje ima drugi narod iste

zemlje? Naravno, treba se obezbjedili realizacija specifičnih oblasti u sklopu nacionalnih

predmeta.

Postoje programske specifičnosti koje mogu doprinositi prevenciji novih

društvenih nemira, sukoba političkih snaga. Ovaj stav pomaže u shvatanju etničkih

raznovrsnosti, uspostavljanju osjećaja pripadnosti, čuvanje kulturološke vrijednosti.

Razlike se moraju prihvatiti kao prednosti, ne kao negativni elemenat. Identitet

i samopoštovanje se moraju očuvati, a isto tako se mora izgra�ivati i osjećaj pripadnosti

zajednici u kojoj se razvija više kultura.

Promjena treba da znači novi obrazovni sistem, jedan za sve, koji će integrirati

obrazovanje etničkih grupa sa nacionalnim i kulturnim raznolikostima, ali tako da se ne

utope u homogene elemente društva.

Naša jedinstvena modifikovana škola treba da bude mjesto gdje će se čuvati

naslje�ene tradicije, kulturološke razlike. One trebaju pružiti programe i aktivnosti koji će

omogućiti razmjenu etničkih osobenosti i pomoću kojih će etničke grupacije učiti od

drugih i učiti druge kako bi sačuvali, modificirali i kreirali svoje ciljeve.

Ovu mogućnost daju predmeti koji se izučavaju u školi, a prije svega tzv: grupa

nacionalnih predmeta. Ali ta grupa mora da sadrži zajednički imenitelj koji se zove bosan�ski, gdje će se istaknuti vrijednosti svih obrazovnih i kulturnih zbivanja, svih naroda koji

žive u Bosni i Hercegovini.

Neshvatljivo je da o nekom doga�aju iz historije, književnosti ili pak neke

druge oblasti imamo tri ili više mišljenja i stavova kada je nauka već nešto utvrdila.

Zvuči morbidno i pataloški da djeca neće da uče pisati ćirilicu ili latinicu, samo

zato što neko iz svojih bolesnih političkih ambicija ima neko drugo vi�enje. Ovakvih prim�

jera možemo da navedemo skoro u svim predmetima. Tako je zabilježeno, ovo moram da

navedem kao drastičan primjer, da učenik piše pismeni iz latinskog jezika ćirilicom, ili iz

matematike piše ćirilično X ili Y punim slovima, jer zaboga on je na taj način nacionalno

ugrožen. To se dešava slično i na drugoj strani kao npr: učenik kaže "ja ne znam i neću da

znam bilo šta o Srbima, jer mi to moji kući zabranjuju".

Ovo su samo neki od primjera (zbog kratkoće vremena) mada ih mogu navesti

daleko više.

18

No, bez obzira ma koliko se ja trudio da izbjegnem politiziranje ove teme, ipak

sam prinu�en da praveći rezime, upadnem u tu zamku i kažem slijedeće:

Ukoliko želimo dobro ovoj državi i narodima koji u njoj žive moramonapraviti disperzivni, a ne uskonacionalni sistem obrazovanja.

1. Nastavni plan i program obrazovanja mora biti jedinstven. Ne uvoditi i ne pri�

hvatiti planove i programe drugih zemalja, ali u sopstveni nastavni plan i program unijeti

sve ono što je kvalitetno i to ne samo iz Srbije i Hrvatske, već i iz drugih zemalja. Znači

ne različite, dvojne, uskonacionalne programe već jedinstven, ali raznovrstan u kvalitetu,

tim prije, što se može i pravno regulirati odre�eni procenat koliko je toga što bi moglo biti

čak i nacionalno ugra�eno. Sada to odstupanje iznosi 20% što ne znači da taj procenat ne

može biti i veći.

2. Nastavne planove i programe praviti na nivou države Bosne i Hercegovine, a

ne na nivou entiteta i angažirati ljude od struke koji će znati, moći i htjeti sagledati sve rel�

evantne činioce za stvaranje kvalitetnog i jedinstvenog programa države Bosne i

Hercegovine.

3. Ne dozvoliti stvaranje čisto nacionalnih odjeljenja koja su pogubna, ali omo�

gućiti nacionalnim manjinama (Romi, Albanci ili pak neki drugi) da i njihove vrijednosti

do�u do izražaja, bilo dopunskom, dodatnom nastavom ili pak na neki drugi način za što

sigurno postoje mogućnosti. Ukoliko budemo gledali samo usko nacionalne interese i to

svoje gledanje i stavove prenesemo na obrazovanje, a to je najperfidniji način podjele

Bosne i Hercegovine i njeno definitivno rastakanje, onda na ovim prostorima za duže vri�

jeme zagarantiran je aparthejd i segregacija.

Nažalost, neće to biti samo nacionalna i vjerska podijeljenost i netrpeljivost, već

i svaka druga, sa nesagledivim posljedicama.

Suprotno svim pedagoškim i sociološkim principima, a mi smo odgovorni što

činimo i što će mlade generacije činiti u buduće, naša djeca neće biti nasmijana, živjeće u

stalnom grču nepovjerenja i straha i sve one moralne norme koje čine čovjeka čovjekom

biti će im tako strane i daleke.

Otuda se postavlja pitanje: otkud to da dijete iz svojoj starosnoj dobi od 10�17

godina ima neskrivenu mržnju (a to nam je TV pokazala, koja je provodila različite ankete)

prema svom vršnjaku koji je drugačije nacionalnosti?

TV BiH nam je pokazala da skupina djece, koja nije zanemarljiva, ne zna u

kojoj zemlji živi. Rezultat takvog neznanja proisteklo je upravo iz dvojnosti nastavnih

planova i programa BiH iz susjednih država. Ovdje moram naglasiti da se na ovakav način

vrši vrlo ružna indoktrinacija djece. Istina, ta indoktrinacija vrši se dobrim dijelom i u

porodici, sredini u kojoj se kreću, ali kvalitetni nastavni planovi to mogu dobrim dijelom

amortizirati. Ne smijemo zaboraviti da najveći dio svog vremena učenici provode u škola�

ma i drugim mjestima zauzetim vannastavnim aktivnostima, a ukoliko su roditelji

zaposleni onda se djeca vrlo malo vremena vi�aju s njima i njihovo prisustvo u školama je

daleko više i duže.

Čini mi se da ta podvojenost koja proističe iz nastavnih planova i programa nije

nigdje došla do takvog izraza kao u sistemu obrazovanja.



19

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU Obrazovanje je podjednako važno za sve nacionalnosti ma koliko ih bilo i iz

njega se regrutuju budući ljudi koji će da ureduju sve odnose: društvene, političke, kul�

turne, privredne i sve druge.

O nastavniku koji treba da prezentira nastavnu gra�u, neću i ne želim ovom pri�

likom govoriti, jer to je tema vrlo aktuelna, široka i kompleksna, ali mogu sažeti u jednoj

jedinoj riječi, a to je da bude korektan.

A korektnost učenika zavisi najvećim dijelom od njegovog učitelja.

Ovdje sa žaljenjem moram da konstatujem da sve što ne valja prelama se preko

obrazovanja i nevine djece koja se uglavnom nizašto ne pitaju, pa je tako došlo i do nji�

hovog nacionalnog podvajanja.

Šta bi se, na primjer, desilo da jedan igrač centarfor nekog tima u prilici da da gol,

on to neće samo iz razloga što je na golu vratar njegove nacionalnosti? Apsurdno, zar ne?

Vjerovatno bih imao još niz primjera, ali da ne gubimo vrijeme, želim i da

završim, u nadi i uvjerenju da ćemo više računa voditi o tim mladima, budućim odgovorn�

im ljudima sa kineskom, mada imamo i naših, poslovicom: "U tek izniknutim cvjetovi�ma leže pupoljci divnih ruža".

20


MULTIETNIČKOMDRUŠTVU1

NACIONALNO KAO DIOVRIJEDNOSTI SUSTAVA

OBRAZOVANJAPitanje je mudrosti kako napraviti sretan spoj zajedništva u različitostima

Prof, dr Slavo KUKIĆ

Bosna i Hercegovina je u novije vrijeme, osim elementarnih pitanja koja se tiču

njenog opstanka, opterećena i još jednim, samo u prvi mah novim i manje bit�

nim. Radi se o pitanju profiliranja njenog obrazovnog sustava. Želi li se pitan�

je maksimalno pojednostaviti, ono se može postaviti i u slijedećoj formi: treba

li u Bosni i Hercegovini izgra�ivati jedinstveni sustav obrazovanja ili se pak, društvena

energija treba usmjeriti na oživotvorenje tri paralelna nacionalna sustava obrazovanja?

Imaju li se u pitanju konkretne BiH okolnosti, pitanje se može stilizirati i nešto drugačije.

Treba li suživot u BiH uvjetima izgra�ivati na poznatim europskim i svjetskim temeljima

tolerancije, uvažavanja i zajedničkih civilizacijskih vrijednosti ili ga je, u konkretnim uvje�

tima BiH, prihvatljivije ozbiljiti uz respektiranje uzroka i posljedica, koje je za sobom

ostavila ratna drama? Drugim riječima, može li se, možda, te vrijednosti u konkretnom BiH

ambijentu izgra�ivati i u uvjetima egzistiranja paralelnih nacionalnih programa obrazo�

vanja, čak i usprkos činjenici da oni na prvi pogled mogu djelovati i previše rigidno i

upućivati na opasnost produbljivanja nacionalnih dioba koje su i onako već dosta duboke?

Iako na prvi pogled postavljena pitanja i ne moraju tako djelovati, ona su

naglašeno i prije svega politička. Drugim riječima, pitanje jednog ili više paralelnih obra�

zovanih programa nije ništa drugo nego na drugi način postavljeno pitanje, želi li se ili ne

Bosnu i Hercegovinu kao državu, ali i kakvu se državu Bosnu i Hercegovinu hoće. O čemu

se, zapravo, radi i zbog čega se ovo kao problem postavlja u ovako radikalnoj formi?

Izvjesno je da su svjetska iskustva na strani definiranja i profiliranja jedin�

stvenih programa obrazovanja. Razlozi tome nisu ni o kojem slučaju prozaični. Naprotiv.

Njih treba tražiti, prije svega, u zahtjevu za profiliranjem zajedničkog sustava vrijednosti

koji se ima izgraditi i kroz ukupni sustav obrazovanja. Ali, ne može se tvrditi kako je takvo

iskustvo bez ikakva izuzetka. Dapače, iskustva nekih europskih zemalja, prije svega ono

belgijsko, govore i o potpuno drugačijim pristupima.

Me�utim, u BiH slučaju stvari izgledaju ponešto drugačije. Da bi to pokazali

potrebno je na samom početku da uputimo i na neke činjenice. One se mogu grupirati u

dvije skupine. Na jednoj se strani radi o zahtjevu za izgra�ivanjem jedinstvenog obra�

zovnog sustava koji bi apstrahirao sve što se u ovoj zemlji doga�alo u predhcdnih pola

desetljeća. Argumenti se izvlače iz impozantne mase svjetskih iskustava, na temelju kojih

21

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU se formulira i filozofija da je svako odstupanje retrogradno, rigidno i protivno strategijskim

interesima države Bosne i Hercegovine.

Na drugoj strani, i u ovom vremenu veoma agresivan je koncept o teorijskoj utemel�

jenosti i društvenoj opravdanosti egzistiranja triju paralelnih obrazovnih sustava, utemeljenih na

paralelnim obrazovnim programima koji bi okupljali pripadnike triju BiH nacionalnih popu�

lacija � hrvatsku, bošnjačku i srpsku. Polazi se od toga da su raniji sustavi obrazovanja bili dio

ukupne filozofije nacionalne nejednakopravnosti, da su oni, prema tome, i sami pridonijeli

otvorenijoj manifestaciji, ali i kulminaciji, nacionalne netrpeljivosti i, na koncu, i izbijanju same

ratne drame. Rješenje stoga ne može biti ni u kakvom modelu koji se temelji na tim, dakle

premisama jedinstvenog obrazovnog programa. Naprotiv, rješenje se u konkretnim BiH uvjeti�

ma treba tražiti u odvojenim obrazovnim sustavima koji će svim nacionalnim grupacijama,

dakle Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, omogućiti punu nacionalnu emancipaciju i u sferi obra�

zovanja i kulture.

Konceptualno promatrano, a uz uvažavanje konkretne BiH pragme, s dosta

visokim stupnjem pouzdanosti se može ustvrditi kako ni jedan od ova dva modela ne može

pripomoći stabiliziranju i afirmaciji BiH kao suvremene europske države. Postavlja se

pitanje, zbog čega?

Razlozi su više nego jasni. Integralan sustav obrazovanja, koji uključuje i jedin�

stven program obrazovanja, je sine qua non svakog društva gra�anske demokracije u kojem

je implementacija jedinstvenog sustava vrijednosti u funkciji svih njegovih gra�ana.

Me�utim, Bosna i Hercegovina se ne može bez poteškoća "trpati" u takve modele zajed�

ničkog življenja. Naprotiv. Njeno iskustvo, ali i najnovija ratna drama, govore o osobenos�

tima koje se moraju uvažavati. I upravo zbog tih osobenosti inzistiranje na sustavu obrazo�

vanja, koji se temelji i na jedinstvenom programu obrazovanja, bi značilo svojevrsno silo�

vanje i ne bi bilo u funkciji integracije BiH društva. Dapače, moglo bi se pronaći dosta argu�

menata koji govore u prilog tezi o dezintegrativnosti takve filozofije u sferi obrazovanja.

S druge strane, inzistiranje na paralelnim obrazovnim sustavima, utemeljenim

na istodobnom funkcioniranju tri nacionalna programa obrazovanja, je dio jedne političke

koncepcije koja je u BiH u dobroj mjeri već poražena, iako se i dalje žilavo odupire svome

definitivnom uklanjanju sa društvene scene. Radi se, zapravo, o zahtjevu za implementaci�

ju takvih sadržaja koji će na sporedna vrata ponovo uvesti logiku podjele ove države. Po�e

li se od podjele kao krajnjeg cilja ove grupe zahtjeva onda je i svaka daljnja polemika s

njima bespredmetna.

Objektivno, ono što ima bilo kakvih izgleda na uspjeh s pozicije integracije BiH

društva kao temeljnog cilja može biti samo odre�en tip kombinacije dva naprijed izložena

modela. Pri tome se kao aksiom mora uzeti polazište da se integracija ne može ozbiljiti u

uvjetima dominacije dezintegrativne logike. Ne može se osmišljati integracija u uvjetima

fizičkih nacionalnih podjela od samih početaka čovjekovog života. Čak i ako bi postojao

politički konsenzus o uvo�enju paralelnih nacionalnih odjeljenja ili škola, posljedice koje bi

njihovo egzistiranje dugoročno proizvelo civilizacijski bi bile više nego zastrašujuće. Prema

tome, i svaki zahtjev na njihovom zaživljavanju je i retrogradan, ali i civilizacijski morbidan.

Me�utim, u konkretnim BiH uvjetima nije moguće zamisliti ni potpuno unifici�

ran obrazovni program koji bi bio u funkciji integracije. Naprotiv. Naime, neovisno o tome

kako na rat u BiH gledali, izvjesno je da on naglašeno opterećen predznakom nacionalnog.

22

I sva rješenja koja se Bosni i Hercegovini nude kao model njene moguće budućnosti su,

isto tako, u značajnoj mjeri ispunjena elementom nacionalnog. To, drugim riječima, znači

da se element nacionalnog kao dio vrijednosti sustava obrazovanja, pa i obrazovnog pro�

grama, neće moći izbjeći želi li se u Bosni i Hercegovini ozbiljiti projekt društvene inte�

gracije. Pitanje je mudrosti kako napraviti sretan spoj zajedništva u različitostima. Izvjesno

je samo da to nije i nemoguće, dakako samo pod pretpostavkom da postoji spremnost da

se obrazovni sustav izgra�uje na programu obrazovanja koji uvažava minimum zajedničkih

vrijednosti i temeljnih obrazovnih postulata, ali i potrebu da se u njega ugrade dominantne

BiH različitosti. Postoji li taj tip spremnosti problemi u značajnoj mjeri prestaju biti kon�

cepcijski, a u većoj mjeri se ispoljavaju kao organizacijski.



23

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU ZA MULTIETNIČKO,

A NE ANTIETNIČKOOBRAZOVANJE

Danas civilizacija traži modernu ličnost, spremnu da brzo uči i brzo sudi, dasara�uje sa svojom okolinom i svoja znanja produktivno koristi

Prof, dr Nenad SUZIĆ

N užno je da krenemo od razgraničenja pojmova. Nužno je odvojiti tri pojmovne

sintagme: multietničko obrazovanje, a�etničko obrazovanje i anti�etničko obra�

zovanje.

Multietničko vaspitanje i obrazovanje podrazumeva uvažavanje etničkog i

prihvatanje svih prava etnosa koji nisu većinski na datom prostoru. Oslanja se na pozitivne

istorijske etničke vrijednosti: kultura, jezik, vjera, običaji, istorija...

A�etnički pristup u vaspitanju i obrazovanju je odricanje svega etničkog. To

je ne�etnički ili nad�etnički pristup. Svi etnosi datog područja ili date države se trebaju

odreći svojih etničkih obilježja u ime ne�etničkog zajedništva. Primjer takvog pristupa je

komunistički period u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.

Anti�etničko vaspitanje i obrazovanje je etnocentričko obrazovanje koje ima

uporište u osporavanju drugog ili drugih etnosa uz glorifikaciju vlastitog. Primjer takvog

pristupa su usko�nacionalni ili nacionalistički pristupi u balkanskim državama nakon

gra�anskog rata 1991�1995. godine.

Poznato je da pritisak, ortodoksija i jednoumlje vode ka povlačenju, izbjega�

vanju a na koncu i agresiji. Potiskivanje ili odricanje etničkog karaktera u vaspitanju i obra�

zovanju je suprotno samoj suštini multietničkog pristupa. Daleko je važnije graditi toler�

anciju i etničko uvažavanje nego pokušavati obnavljati neku vrstu a�etničkog pristupa.

Poznati pedagog Mušinski je u četverogodišnjem eksperimentu utvrdio da pro�

gram u školi, koji je eksperimentalno sadržavao kooperaciju medu učenicima, zajedničke

ciljeve, nastavnikovu podršku dječijim stavovima i partnerske odnose u nastavi, rezultira

svojstvima učenika na osnovu kojih oni bolje razumiju ostale, imaju više tolerancije prema

razlikama medu ljudima (nacija, religija, boja) i čini djecu spremnijom da pomognu drugi�

ma (Muszynski, 1976). Ovaj eksperiment jasno ukazuje na smijer, odnosno poželjni pravac

multietničkog pristupa u vaspitanju i obrazovanju. U suštni se radi o dokazu da vaspitanje

i obrazovanje ima izuzetnu snagu te da bitno utiče na formiranje kognitivnih struktura koje

služe kao osnova vrijednosnog su�enja u socijalnim situacijama.

24

Ideja da kognitivni sistemi mogu generisati vrijednosti je implicitno sadržana u

radovima Pijažea (Piaget, 1932) i Kolberga (Kohlberg, 1963). Kakvi će kognitivni obras�

ci biti u podlozi vrijednosnih sudova učenika bitno zavisi od sadržaja vaspitno�obrazo�

vanih modela kroz koje oni prolaze tokom školovanja. Tradicionalistički moralni obrazac

u našim školama je godinama kočio slobodu ličnosti, slobodno mišljenje i odlučivanje. Taj

vaspitni obrazac se zasnivao ma moralisanju kao osnovi moralnog su�enja. Suština moral�

isanja je u posredovanju etike i morala putem dociranja gotovih moralnih sudova ili normi.

Ličnost treba samo da ih usvoji ili interiorizuje, kako bi rekao Pijaže, a ne da do njih do�e

samostalno. Po tom obrascu je dovoljno propisati šta će se učiti i sve je riješeno, vrijed�

nosni obrazac sigurno čini svoje! Posledice moralisanja su povlačenje, izbjegavanje i na

koncu agresija. A�etnički komunistički obrazovni koncept je tipičan primjer za ovu vrstu

moralisanja, a rat koji je nakon pedeset godina tog morala nastao bio je šokantno izne�

na�enje za laike, ali ne i za neke dobre stručnjake, poznavaoce izvjesnih principa ovakvog

vrijednosno�moralnog stereotipa.

U našim školama se vrijednosti zasnivaju na dogmatsko�religijskom moralu

"obezbje�ivanja ulaznice za raj", kako bi rekao Robin Barou (Barrow, 1995, str. 25) i "oti�

manju djece od adolescencije" (ibidem, str. 25). Sve se u moralu već zna i sve je propisano,

a mladi treba da se pridržavaju gotovih maksima � i ne samo da se pridržavaju, nego da ih

i usvoje. Umjesto ovog moralističkog obrasca Barou predlaže moral argumenata � moral

koji će se zasnivati da činjenicama i argumentima koje će ličnost sama odvagnuti, prihvatiti

ili odbaciti. Školstvo treba da razvija snažne kognitivne procese koji će ove sudove valori�

zovati, ali i da pruži što više argumenata.

Barbara Šeid smatra da škola mora razviti nove kognitivne strategije ličnosti.

"Radovi u literaturi sugerišu da uspješno funkcionisanje aktuelnog unutarškolskog koncep�

ta zahtijeva kognitivne strategije koje se mogu opisati kao 1) sekvencijalne, 2) analitičke, i

3) prema objektu orijentisane" (Shade, 1982, str. 238). Kao sekvencijalne kognitivne strate�

gije možemo označiti one po kojima ličnost sudi iz svog vlastitog ugla. Šeidova to ilustruje

opisom koji daje Milton Rokič: Svaka ličnost vrednuje informacije dobivene izvana na

osnovu svoje unikatne perspektive. Ovaj sistem rezultira time da individua ili grupa, upotre�

bljavajući sistem vjerovanja, iskrivljuje svijet ili suzuje okvir promatranja. Ličnost sa dom�

inacijom ovog kognitivnog stila svijet posmatra sekvencijalno. Analitičke kognitivne strate�

gije su, po Šeidovoj, svojstvene osobama otvorenog sistema vjerovanja. Karakterišu ih:

otvorenost misli, otvorenost za nove ideje i iskustva, tolerantnost u kontradiktornim situaci�

jama, potreba za novim informacijama prije su�enja u donošenju odluka. Prema objektu

usmjerene kognitivne strategije su karakteristične za osobe zatvorenog sistema vjerovanja, a

tendiraju nekim svojstvima kao što su: rigidnost, stereotipima u vjerovanjima, indiferent�

nosti na nova nepoznata iskustva, spremnosti su�enja na osnovu malo informacija.

Očigledno je da odre�eni kognitivni stil vjerovanja odgovara odre�enim poli�

tičkim strukturama, i da će one, svjesno ili intuitivno (nesvjesno) tendirati njegovanju

takvog školskog sistema koji rezultira za njih poželjnim kognitivnim strukturama. Potreba

političke strukture da manipuliše masama, da razvije stereotipe u vjerovanjima, da docira

su�enje na osnovu malo informacija, da mase zaštiti od novih, stranih ili vanjskih iskusta�

va rezultira školskim sistemom po mjeri tih struktura, po mjeri aktuelne vlasti ili po

najužem sistemu vjerovanja koji u pravilu vodi u sužavanje ili zatvaranje u nacionalno�cen�

tristički okvir ili, u krajnjem slučaju, a anti�etnički koncept vaspitanja i obrazovanja. Kakav



25

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU će kognitivni stil podržavati škola zavisi, pored ostalog, od sadržaja vaspitanja i obrazo�

vanja. Težnja da se u nastavnim sadržajima isključi nacionalno ili etničko ne ide u prilog

multietničkog koncepta obrazovanja. Multietnički koncept vaspitanja i obrazovanja bi se

morao osloniti na analitičke kognitivne strategije i razvijati etiku ili moral argumenata, a

ne dogmi, recepture i moralisanja.

Naša tradicionalna nastava se zasnivala na pedagogiji poučavanja koja, sama

po sebi, rezultira kognitivnim stilom usmjerenim na objekte. Nastavnik prenosi ili docira

gradivo i pri tome dijeli moralne savjete, pridike ili pouke � moralise.

Nastavnik je najviše vremena trošio na gradivo u namjeri da ga prenese

učeniku, da ga posreduje, odigra ili odglumi na nastavnoj sceni. Subjekt takve nastave,

odnosno onaj na koga se najviše nastavnog vremena trošilo bilo je gradivo. Učeniku je

ostalo da kao epizodista sudjeluje sekvencijalno, a da se usmjeri na objekat rada, na gradi�

vo kao već datu "vrhovnu vrijednost". Neslobodne ličnosti, skučene takvim kognitivnim

okvirom, pribjegavaju traganju za izlazom ili podrškom. Bježanje ili napuštanje takvog

medija je normalna posljedica ponašanja djece � opšta vriska oduševljenja kada se iznena�

da saopšti da nastave neće biti. Tako vaspitane nesamostalne i nesigurne osobe traže

podršku u konformizmu prema nastavniku u djetinjstvu, a kao odrasli sklonište u nacional�

noj grupi u snazi mi�identiteta nacije ili etnosa. Tako neslobodne ličnosti lako prihvataju

anti�etničke pristupe u vaspitanju i obrazovanju, ali i u odnosu medu ljudima.

Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka se na Zapadu razvija novi koncept psi�

hologije efikasne nastave i učenja (Brophy, E. J., Glaser, R.). Nastoji se razriješiti problem

jednodimenzionalnosti nastave i u nastavu uvesti što više modela učenja, naučiti učenike

da uče, da sami tragaju za činjenicama, da su osposobljeni da slobodno sude i brzo uče

(Šire kod Suzić, 1995).

Potrebu za novim ciljevima obrazovanja Evropa već nekoliko decenija prepoz�

naje kao važan problem. Žan Mari Domenah, francuski filozof, 1989. godine predlaže sli�

jedeći koncept obrazovanja: Zadatak obrazovanja je da razvije pojedinačno samo�

izražavanje i kritički smisao; pojedinac bi trebao da uči kako da uči, da stekne odgovara�

juće sposobnosti, prati argumentovanu raspravu, ovlada predmetom i da bude sposoban da

verifikuje i asimiluje informaciju (Šire u Nedeljković, 1991, str.14). Ovaj prostor je uočen

kao važan i zapostavljeni nastavni odnos u tradicionalnoj školi.

Tek u novije vrijeme, poslije 1990. godine u svijetu se posebna pažnja pridaje

interpersonalnim odnosima i obrazovanim postignućima kao i vezi ovih odnosa sa nastavn�

im sistemima i strategijama. Već poznati Gilfordov model intelekta nadgra�uje i dalje razvi�

ja Hauard Gardner, šireći razumijevanje prostora inteligencije na sedam područja: 1) ver�

balno�lingvistička, 2) logičko�matematička, 3) vizuelno�prostorna, 4) tjelesno�kinestetička,

5) muzičko�ritmička, 6) interpersonalna, i 7) intrapersonalna (Ramos�Ford and Gardner,

1991). Razmotrimo ovde samo područje interpersonalnih sposobnosti ličnosti. Gardner izd�

vaja deset interpersonalnih kvaliteta ličnosti: davanje povratne informacije, podsticanje

tu�ih osjećanja, kooperativno učenje, komunikacija "oči u oči", sposobnost razumijevanja,

podjela rada, umijeće saradnje, primanje povratnih informacija, osjećanje tu�ih pobuda,

grupni projekti. Ako pogledamo bilo koji elemenat interpersonalnih sposobnosti iz

Gardnerove liste vidjećemo da je smjer otvaranja, slobodnog mišljenja, rasu�ivanja na

osnovu argumenata, dakle, analitička kognitivna strategija u interesu svih etnosa današnjih

26

država na Balkanskom poluostrvu, nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije. Suprotan smi�

jer od toga vodi u sužavanje, u interpersonalnu netoleranciju, isključivost i zatvaranje u

odnosu na svijet. Nemoguće je težiti ka integraciji u savremeni civilizacijski prostor, a pri

tome razvijati a�etnički ili anti�etnički model vaspitanja i obrazovanja.

Mediji su u najnovije vrijeme izazvali veliku pometnju u obrazovanju, donijeli

novu osnovu saznanja koja je uzdrmala tradicionalne moralističke i moralizatorske školske

modele, razvila sasvim novu osnovu učenja i poučavanja koja izmiče nastavnicima, ali i

političkim etnokratijama. Stoga nije čudno što svaka nacionalna etnokratija nastoji para�

noično kontrolisali medije, docirati rigidne modele i kontrolisali (cenzurisati) sve sadržaje.

U prostoru medija svijet danas razvija nove modele multimedijskog učenja.

Pojavom interneta i moderne računarske tehnologije, svijet postepeno ali sigurno, postaje

"veliko selo", a ulazak u učeću civilizaciju dostupan svima. Nacionalna etnokratija neće

moći svoje gra�ane spriječiti da putem satelita prate programe iz čitavog svijeta, pa makar

se radilo i o programima medija iz "neomiljenih" etničkih centara. Što se prije uključimo

u ovaj svjetski trend i otvorimo�osposobimo škole za korištenje savremenih medija u obra�

zovne svrhe to ćemo prije otvoriti šansu da se uključimo u svjetske tokove.

Kada analiziramo budućnost obrazovanja, poslužimo se nekim vi�enjima

Nedeljka Trnvca, koje je on izveo iz radova Hermana Kana. U najkraćoj interpretaciji izd�

vajamo tri aspekta budućnosti obrazovanja: 1) Kraj industrijske i postindustrijske ere i

radno�tehničkih vještina i nastup novih profesionalnih sposobnosti: komunikacija, brzina,

timski rad..., 2) Od "tehničkih resursa" ka "ljudskim resursima", i 3) Kretanje ka

"otvorenom društvu", multikulturalnom ambijentu (emancipacija radi socijalizacije)

(Trnavac, 1997). A�etnički i anti�etnički koncept vaspitanja obrazovanja je u direktnoj

suprotnosti sa ovim perspektivama svijeta. Ovi koncepti vode unazad, u srednji vijek, u feu�

dalne okvire. U osnovi je nostalgija za feudalnom kompetencijom i moći feuda, kada je feud

bio dovoljan za proizvodnju svega što je tada bilo potrebno za život. Niko se nije miješao

sa strane, nije bilo "loših uticaja trulog Zapada", a svu moć odlučivanja vlastodržac je imao

na raspolaganju za dugi period.

Danas civilizacija traži modernu ličnost, spremnu da brzo uči i brzo sudi, da

sara�uje sa svojom okolinom i svoja znanja produktivno koristi. Berai i Broudbent su

istraživanjem otkrili da učenje u kompleksnim industrijskim situacijama zahtijeva brzu

akciju "pokušaja i pogrešaka" radije nego promišljena nastojanja koja će teći sporo i tražiti

dugo vrijeme za stupanje u akciju (Berry and Broadbent, 1984). Oni koji zagovaraju

uključivanje u Evropu, a žele balkanski sistem obrazovanja, nacionalno egocentričan, zas�

novan na vraćanju u prošlost", ili pak a�nacionalan, nemaju jasnu viziju budućnosti, ne

doprinose slobodi svoga etnosa. Multietnički koncept vaspitanja i obrazovanja je ujedno i

etnički koncept, uz punu toleranciju svih etnosa, uz njegovanje etničkih vrijednosti, kul�

ture, tradicije i ponosa, a ne osjećaja krivice.

Rusi i Amerikanci danas sara�uju na svemirskim projektima iako nemaju zajed�

nički sistem obrazovanja. U Švajcarskoj su vrlo različiti nastavni planovi po pojedinim

kantonima, pa im ipak ne smeta da se svi osjećaju kao gra�ani Evrope i kao Švajcarci.

Francuzi i Nijemci imaju istoriju "psa i mačke" i danas im ne smeta da formiraju zajed�

ničku policiju, da rade na zajedničkom programu svemirskih istraživanja, da privredno

sara�uju... Sve to ukazuje da multietnički koncept obrazovanja nije suprotan etničkom kon�

ceptu vaspitanja i obrazovanja.



27

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU

LITERATURA:

1. Barrow, R. (1995). The erosion of moral education. International Review of

Education, 41, 21�32.

2. Muszynski, H. (1976). Zarys teorii wichowania. Warszawa: PWN.

3. Kohlberg, L. (1963). Moral development and interaction, In H. W. Stevenson (Ed.),

Child Psychology � Year�book of the National Society for the Study of Education.

Chicago: Univ. of Chicago Press.

4. Nedeljković, Č. (1991). Putevi obrazovanja � strana iskustva, S. Nedeljković (Izd.).

Beograd: Saša Nedeljković.

5. Piaget, J. (1932). The moral judgment of the child. London: Routledge.

6. Ramos�Ford, V. and Gardner, H. (1991). Giftedness from a multiple intelligences

perspective. In N. Colangelo and G. Davis (Eds.). Handbook of Gifted Education.

Boston: Allyn and Bacon.

7. Shade, B. (1982). Afro�American cognitive style: A variable in school success.

Review of Educational Research, 2, 219�244.

6. Suzić, N. (1995). Osobine nastavnika i odnos učenika prema nastavi. Banja Luka:

Univerzitetska i narodna biblioteka.

7. Trnavac, N. (1997). Pretpostavke o budućnosti i mogući odgovori škole. Nastava i

vaspitanje, 7�8, 529�539.

28

KULTURA IOBRAZOVANJEU

MULTIETNIČKOMDRUŠTVUPOLITIČKA DIMENZIJA

OBRAZOVANJA U BIHU multietničkoj državi, kakva bi po Daytonu ponovo trebalo da bude Bosna iHercegovina, i to u oba svoja entiteta, djeca u školama moraju se upoznavatii sa zajedničkim civilizacijskim temeljima koji povezuju sve njene narode, ali

i sa osobenostima i vrijednostima drugih naroda i religija. U obrazovnomsistemu i nastavnim programima nacionalnih predmeta to bi značilouvo�enje zajedničkog jezgra radi zajedništva i upoznavanja drugih

uz punu slobodu razvijanja svih vrijednosti koje su ugra�eneu vlastiti nacionalni identitet.

Prof, dr Juraj MARTINOVIĆ

Obrazovanje u multietničkom društvu nužno sadrži i političku dimenziju, koja će

biti utoliko produktivnija, a time i manje uočljiva, ukoliko je više u funkciji

demokratizacije, tolerancije i nacionalne ravnopravnosti. Me�utim, problem

obrazovanja u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku gotovo je isključivo poli�

tičko pitanje, a dramatična neusaglašenost izravna je posljedica djelovanja nepomirljivo

suprotstavljenih političkih koncepcija. Daytonskim sporazumom postavljena je brana dez�

integracionim procesima koji su doveli do raspada nekadašnje Jugoslavije, a potom i do

rata u Bosni i Hercegovini, ali time nije bilo i konačno zaustavljeno njihovo djelovanje, što

se očituje u svim sferama našeg političkog i javnog života, a prvenstveno u mukotrpnoj i

još uvijek neizvjesnoj realizaciji u Daytonu donesenih odluka i preuzetih obaveza. Mada

tim odlukama oblast obrazovanja nije bila izravno obuhvaćena, logiku dezintegracije svo�

jim karakterom i uzajamnim odnosom možda najzornije predočavaju tri paralelna nastavna

plana i programa na teritoriji Bosne i Hercegovine, čija je primjena ome�ena granicama

dominacije tri nacionalne ideologije.

Ova je pojava mogla biti i očekivana budući da je nacionalna komponenta odu�

vijek bila od izuzetne važnosti u svakom obrazovnom sistemu, dok se, istovremeno, indok�

trinizacijom pomoću odgoja i obrazovanja ostvaruju dugoročni ideološki ciljevi vladajuće

politike. Zagovornici i realizatori koncepcije odvojenog školstva kao argumentaciju često

ističu postojanje tri različita jezika, što samo po sebi onemogućava zajedničku nastavu,

iako bi tezu o različitim jezicima vrlo teško mogli potkrijepiti lingvističkim argumentima.

Kao što je potpuno legitimno pravo svakog od tri naroda da, unatoč svemu ipak zajednički

jezik naziva svojini imenom, tako nije nimalo sporno da je svaki u njemu očuvao i razvi�

jao izvjesne posebnosti, koje bi, upravo radi zajedničkog života, bilo više nego štetno poli�

rati u ime neke programirane unifikacije.

Problem je u tome što je i područje jezika izloženo programiranom političkom

djelovanju kojim se planski i sistematski potenciraju i njeguju sve posebnosti kako bi se

što više istakle različitosti, čime se zajednički jezik postepeno razgra�uje i otežava komu�

29

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU nikacija me�u pojedinim etničkim grupama. Pravi smisao ovih nastojanja najprovidniji je

u Republici Srpskoj, gdje je i zakonski kao obavezna ustanovljena ekavica i time napušten

izvorni govor bosanskohercegovačkih Srba koji je verificirao i sam Vuk Karadzic. Ovakvo

odricanje vlastitog jezičkog naslije�a moglo je biti motivirano jedino željom da se

vještački uspostavi razlika u odnosu prema jeziku Bošnjaka i Hrvata u ime isto tako jezički

vještačkog jedinstva svih Srba. Slične, mada prikrivenije tendencije ispoljava i hrvatska

jezička politika, a indikativno je da se u tom pogledu ni bošnjačka bitno ne razlikuje, iako

bi proklamiranom opredjeljenju za cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu bila prim�

jerena težnja za stvaranjem jedinstvenog komunikativnog sistema, a ne jezičkog

nacionalnog ekskluzivizma. Otuda i nesuglasje izme�u ove jezičke politike i nastavnog

plana i programa donesenog u Republici Bosni i Hercegovini 1994, dakle prije Daytona,

koji je, budući inspiriran vizijom jedinstvene i cjelovite države, očuvao multietičnost.

Nasuprot tome, programi Republike Srpske i bivše Herceg�Bosne u punoj su

suglasnosti s jezičkom situacijom; oni su ekskluzivno nacionalni i, što je posebno karak�

teristično, preuzeti su iz susjednih država: Srbije i Hrvatske. Drugačije rečeno, to su

dosljedno izvedeni programi nacionalnih država, koji mogu uspješno funkcionirati samo u

nacionalno homogenom ambijentu, kakvi su, na žalost, danas najvećim dijelom "etnički

očišćeni" prostori Bosne i Hercegovine. U paradoksalnosti naše današnje situacije sva tri

konstitutivna naroda na odre�enim se teritorijama nalaze u položaju nacionalnih manjina,

i to, vrlo često, i bez najosnovnijih manjinskih prava, garantiranih me�unarodnim konven�

cijama, pa i u obrazovanju. Nije potrebno posebno isticati koliko je to u suprotnosti s ide�

jom multietničkog društva kakvu je proklamirao i Dayton, i to u oba entiteta, na čemu je i

utemeljen smisao Aneksa 7 o povratku izbjeglih i prognanih. Moglo bi se, dakle, zaključiti

da je stanje u obrazovanju s tri paralelna nastavna programa u direktnoj suprotnosti s

Daytonskim sporazumom, budući da i samo doprinosi etničkom čišćenju otežavajući,

istovremeno, povratak izbjeglica u krajeve gdje ne predstavljaju većinsku nacionalnu

skupinu. Pokušaj, pak, da se situacija razriješi kasnije povučenom instrukcijom ministra

obrazovanja, nauke, kulture i sporta Federacije i njegovog zamjenika o ravnopravnosti dva

nastavna plana i programa naišao je na jednodušni otpor javnosti, koja je u njemu prepoz�

nala uspostavljanje segregacije, što primjer škole u Tešanjci i potvr�uje.

Problem se, dakako, u najzaoštrenijem obliku ispoljava u grupi tzv. nacionalnih

predmeta, a prvenstveno u jeziku s književnošću, odnosno u historiji ili povijesti, odnosno

poznavanju prirode i društva u nižim razredima osnovne škole. U vrijeme agresivnog

nacionalizma kojim je zahvaćeno i obrazovanje potpuno zakonomjerno će se javiti i tri

različite interpretacije povijesti zasnovane na imanentnim vrijednostima pojedinih

nacionalnih ideologija, a ne na težnji za sagledavanjem objektivne historijske istine.

Situacija je naročito delikatna kada je riječ o doga�ajima tek minule prošlosti. Vjerovatno

se ona razlikuje od sredine do sredine, pa i od nastavnika do nastavnika, ali najčešće, čak i

u nekim udžbenicima, isticanje isključive krivice pripadnika drugog ili drugih naroda, koji�

ma se nerijetko pripisuju i kolektivna etički negativna svojstva, sigurno će kod djece izazi�

vati osjećanje mržnje i želju za osvetom, a neće ih pripremati "za odgovoran život u slo�

bodnom društvu, u duhu razumijevanja, mira, tolerancije, jednakosti spolova i prijateljstva

me�u narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama i osobama autohtonog pori�

jekla", kako od država zahtijeva Konvencija o pravu djeteta, koja je, kao sastavni dio

Daytonskog ustava, ustavna obaveza i Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta.

30

Niko razuman ne bi danas mogao dovoditi u pitanje pravo svakog naroda da se

radi očuvanja vlastitog identiteta upoznaje sa svojom prošlošću, da njeguje i razvija vlastite

kulturne i druge značajke i vrijednosti. Uostalom, to pravo me�unarodne konvencije garan�

tiraju i pripadnicima nacionalnih manjina, pa u toliko više ne bi smjelo biti sporno kada su

u pitanju konstitutivni narodi, ali, odmah da dodamo, i na područjima i u sredinama gdje

njihovi pripadnici ne predstavljaju većinsko stanovništvo.

Srž problema je u nečem drugom; pored razvijanja osjećanja nacionalne pri�

padnosti svaki obrazovni sistem njeguje i razvija, čak i kada je riječ o nacionalnim manji�

nama, osjećanje pripadnosti državi i odgovornost prema njoj. U multietničkoj državi,

kakva bi po Daytonu, ponovno trebalo da bude i Bosna i Hercegovina, i to u oba svoja

entiteta, to znači da bi se djeca u školi morala upoznati i sa zajedničkim civilizacijskim

temeljima koji povezuju sve njene narode, ali i sa osobenostima i vrijednostima drugih nar�

oda i religija. U obrazovnom sistemu i nastavnim programima nacionalnih predmeta to bi

značilo uvo�enje zajedničkog jezgra radi zajedništva i upoznavanja drugih uz punu slobo�

du razvijanja svih vrijednosti koje su ugra�ene u vlastiti nacionalni identitet. Jedino tako

bismo mogli odgojiti nova pokoljenja za život u istinskom prijateljstvu, razumijevanju i

toleranciji i omogućiti im integraciju u suvremenu evropsku civilizaciju.



31

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU KAKAV JE UNIVERZITET

POTREBAN BIH?Prof, dr Egvin GIRT

Dužan sam kao uvod reći da se bavim intenzivno naučno�istraživačkim radom

preko 35 godina i cijelo vrijeme susretao sam se sa raznim teškoćama vezanim

za razvoj naučno�istraživačkog rada. U mnogim slučajevima bilo je prisutno

pitanje u kojoj mjeri je opravdan taj rad. Moji kontakti sa laboratorij ama uni�

verzitetskih centara širom svijeta uvjerili su me da je taj rad opravdan. Jer put ka pros�

peritetu svake društvene zajednice ide preko rezultata nauke.

Pošao bi od jedne izjave koju je dao H. B. G. CASIMIR, istaknuti fizičar koji

je dugo godina bio voditelj Philipsovih razvojnih laboratorija, a koja glasi: "Čuo sam da je

uloga akademskih istraživanja u novim tehnološkim dostignućima mala. To je vjerovatno

najplića besmislica na koju sam naišao."

Razmišljanja o tome da su akademska istraživanja u novim tehnološkim

dostignućima mala, na moju žalost, su kod nas stalno prisutna gotovo u svakoj diskusiji

kada je riječ o fundamentalnim naukama. Koliko je to pogrešno ilustrirao bih na dva prim�

jera. Za prvi ću uzeti pronalazak tranzistora. Ovaj pronalazak je kamen temeljac savremene

tehnološke revolucije. Tranzistor je prona�en i usavršen od strane ljudi koji su radili i stvar�

ali u fizici, dakle, u fundamentalnoj nauci.

Drugi primjer čuo sam od osnivača Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu

akademika Mladena Paića. Akademik Mladen Paić za vrijeme drugog svjetskog rata radio

je u Francuskoj u razvojnoj laboratoriji njihove najveće fabrike aluminijuma i aluminijskih

legura Pechiney. Razvojna laboratorija ove fabrike trebala je napraviti leguru aluminijuma

i olova. To im nije polazilo za rukom. Mnoge ideje, zaista mnoge, pa i vrlo smiješne, su

primjenjivane.

Problem je riješio akademik Mladen Paić, poznavajući zakone termodinamike

brzo shvativši da temperatura miješanja komponenata treba biti viša za 20°C od korištene

temperature. Dakle, opet je fundamentalno znanje riješilo ovaj važan aplikativni problem.

Ovakvih primjera je veoma mnogo, ali da se vratim našoj temi "Kakav uni�

verzitet treba državi Bosni i Hercegovini".

Nema sumnje da je stepen razvijenosti akademskih istraživanja i mjera razvi�

jenosti neke zemlje kako u tehnološkom tako i kulturnom smislu.

Unutrašnja društvena struktura Bosne i Hercegovine značajno se izmijenila u

odnosu na predratno stanje. Sada postoje dva entiteta i deset kantona, sve sa visokim ste�

penom autonomije. Kako u tim okolnostima sagledati univerzitetski život? Kako to učiniti

u trenutku kada uzburkana svijest, duboko uronjena u mitske apstrakcije, daleko od

humane realnosti, još vlada?

32

Ono što se čini poželjnim jest da se bar vide dalji ciljevi. U tom smislu ja želim

iskazati neke vlastite poglede koji u svojoj osnovi sadrže iskustvo jedne industijski razvi�

jene zemlje.

Odlučio sam se da našu situaciju uporedim u kratkim crtama sa Holandijom i

zbog ranije istaknutog razloga ograničim se na fiziku. Holandija ima sedam fakulteta za

fiziku i približno 3.000 studenata. Broj fakulteta za fiziku je približno jednak broju fakul�

teta na kojima se izučava fizika u BiH i Federaciji BiH u odnosu na jednog stanovnika.

Me�utim, broj studenata u Holandiji je oko pedeset puta veći. Primjer je veoma ilustrati�

van, a pokazuje da Holandija može da apsorbira godišnje barem 2.000 studenata kojima je

osnovna djelatnost fizika. Ja sam tu predpostavio da su trećina diplomiranih studenata

stranci ili iz bilo kojih razloga odlaze van zemlje. Ovo dalje pokazuje u kojoj je mjeri fizika

aktuelna u industrijski razvijenim zemljama. Me�utim, analiza navedenih činjenica u smis�

lu odgovora na pitanje: "Kakav univerzitet treba državi Bosni i Hercegovini" neminovno

vodi i do pitanja sadržaja i kvaliteta nastave na našim univerzitetima a ne nužno na broj

univerziteta odnosno fakulteta. Gledajući ovo sa aspekta naše situacije kada, kao što je

ranije istaknuto, postoje dva entiteta i deset kantona, od kojih svi imaju visok stepenom

autonomije, univerziteti odnosno fakulteti trebaju biti veoma profesionalno dizajnirani u

odnosu na mjesto njihove lokacije. Visokoškolska ustanova mora da ima jasnu svrhu svoga

postojanja i pri tome kriteriji, specijalno za izbor visokoškolskog kadra, moraju biti iden�

tični za sve univerzitete odnosno fakultete države BiH. Pri tome treba insistirati da namet�

nuti kriteriji budu kampatibilni sa kriterijima odgovarajućih univerziteta odnosno fakulte�

ta u inostranstvu. Samo takvi univerziteti odnosno fakulteti će omogućiti transformaciju

države BiH da bude:

1. Visoko civilizirana zemlja,

2. Ima adekvatnu modernu tehnologiju.

3. Ima kvalitetan visoko obrazovani kadar.

Daytonski sporazum omogućava organiziranje cjelokupnog procesa obrazovan�

ja u kantonu što dozvoljava formiranje više fakulteta odnosno univerziteta. Posljedica, koja

direktno slijedi iz primjera zastupljenosti fizike u Holandiji, može biti dvojaka. Prvo, kan�

ton dobija instituciju od najveće koristi kroz koju formira za dotični kanton potreban

kadrovski potencijal i kroz koju se podiže intelektualni i civilizacijski nivo. Drugo, fakul�

tet (fakulteti) odnosno univerzitet postaju "politički ukras" koji vrlo brzo postaje veliko

opterećenje za kanton i cjelokupnu državu. Ostvarivanje prvog cilja je svo�enje potreba

edukacije na realne okvire kantona i prihvatanje me�unarodnih kriterija pri izboru nas�

tavnog kadra. Druga, štetna, solucija je posljedica nerealnih želja obično vlade dotičnog

kantona i ambicija pojedinaca.

Na kraju želim istaći da ću uvijek podržati, u skromnim granicama svojih

mogućnosti, svako otvaranje novog fakulteta ili formiranje univerziteta za koje postoje

kadrovski potencijali verificirani prema me�unarodnim standardima i ekonomska oprav�

danost istog.



33

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU KAKAV JE UNIVERZITET

POTREBAN BIH?Prof, dr Egvin GIRT

Dužan sam kao uvod reći da se bavim intenzivno naučno�istraživačkim radom

preko 35 godina i cijelo vrijeme susretao sam se sa raznim teškoćama vezanim

za razvoj naučno�istraživačkog rada. U mnogim slučajevima bilo je prisutno

pitanje u kojoj mjeri je opravdan taj rad. Moji kontakti sa laboratorij ama uni�

verzitetskih centara širom svijeta uvjerili su me da je taj rad opravdan. Jer put ka pros�

peritetu svake društvene zajednice ide preko rezultata nauke.

Pošao bi od jedne izjave koju je dao H. B. G. CASIMIR, istaknuti fizičar koji

je dugo godina bio voditelj Philipsovih razvojnih laboratorija, a koja glasi: "Čuo sam daje

uloga akademskih istraživanja u novim tehnološkim dostignućima mala. To je vjerovatno

najplića besmislica na koju sam naišao."

Razmišljanja o tome da su akademska istraživanja u novim tehnološkim

dostignućima mala, na moju žalost, su kod nas stalno prisutna gotovo u svakoj diskusiji

kada je riječ o fundamentalnim naukama. Koliko je to pogrešno ilustrirao bih na dva prim�

jera. Za prvi ću uzeti pronalazak tranzistora. Ovaj pronalazak je kamen temeljac savremene

tehnološke revolucije. Tranzistor je prona�en i usavršen od strane ljudi koji su radili i stvar�

ali u fizici, dakle, u fundamentalnoj nauci.

Drugi primjer čuo sam od osnivača Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu

akademika Mladena Paića. Akademik Mladen Paić za vrijeme drugog svjetskog rata radio

je u Francuskoj u razvojnoj laboratoriji njihove najveće fabrike aluminijuma i aluminijskih

legura Pechiney. Razvojna laboratorija ove fabrike trebala je napraviti leguru aluminijuma

i olova. To im nije polazilo za rukom. Mnoge ideje, zaista mnoge, pa i vrlo smiješne, su

primjenjivane.

Problem je riješio akademik Mladen Paić, poznavajući zakone termodinamike

brzo shvativši da temperatura miješanja komponenata treba biti viša za 20°C od korištene

temperature. Dakle, opet je fundamentalno znanje riješilo ovaj važan aplikativni problem.

Ovakvih primjera je veoma mnogo, ali da se vratim našoj temi "Kakav uni�

verzitet treba državi Bosni i Hercegovini".

Nema sumnje da je stepen razvijenosti akademskih istraživanja i mjera razvi�

jenosti neke zemlje kako u tehnološkom tako i kulturnom smislu.

Unutrašnja društvena struktura Bosne i Hercegovine značajno se izmijenila u

odnosu na predratno stanje. Sada postoje dva entiteta i deset kantona, sve sa visokim ste�

penom autonomije. Kako u tim okolnostima sagledati univerzitetski život? Kako to učiniti

u trenutku kada uzburkana svijest, duboko uronjena u mitske apstrakcije, daleko od

humane realnosti, još vlada?

32

U minulom ratu u našoj državi Bosni i Hercegovini jedna od ključnih značajki u

(ne)sporazumijevanju jeste da je postojanje pojma (jezičkog) počelo da se zamjenjuje poj�

mom krivice. (Ovdje je svrsishodno navesti riječi Fridriha Ničea: "Ludilo je kod pojedinaca

rijetkost � ali kod skupina, stranaka, naroda i razdoblja � pravilo".). Samo ime čovjekovo

tovareno mu je na le�a kao grubo tesan samar na kome je svaki pustahija i nehljebović mogao

jahati, pucati bičem, urlati, pljuvati, tjerati sa ognjišta i ubijati.

Nakon svih strahota što su preživjeli prognanici iz Bosne, često su u izbjeglištvu upozora�

vani: "Mi ne prodajemo hljeb, već kruh" ili: "Mi ne pravimo kruh već hleb (hljeb)." Često su

polukvalifikovani ugostiteljski i trgovački pomoćnici najžešći jezički cenzori (policajci). A

budući da je veliki broj (ako ne i dominantan) Balkanaca na takvom nivou i u ocjenjivanju šta

je demokratsko, a što nije, onda nije ni čudno što u ratnom i poratnom jeziku imamo pojavu

tabua za riječi (vox interdicta seu soneta; zabranjena upotreba riječi zbog mitoloških vjerovan�

ja, praznovjerja, predrasuda, postojanja cenzora; R. Simeon: Enciklopedijski rječnik...).

Proučavanje pojave ovih (izvanlingvističkih) južnoslovenskih TABUIZAMA bilo bi dostojno

jedne interdisciplinarne studije.

Izrazit primjer stvaranja tabuizama je presuda ideologa kojom se zabranjuje ime

bosanski i Bosna (u toponimima, administraciji i drugdje), te zabrana ijekavskog izgovora

u javnim medijima itd. Nismo se više rodili u Bosanskom Brodu, Bosanskoj Dubici,

Bosanskom Petrovcu, Bosanskom Miloševcu, nismo ni Bosanci zabranjeno nanije. Srbi ne

smiju izgovarati ijekavski u medijima, kao što su to činili u knjigama i životu: Vuk, Njegoš,

Matavulj, Kočić, Šantić, Ćorović, Marko Miljanov, Stjepan Mitrov Ljubiša, Lalić, Ćopić,

Oljača i desetine drugih značajnih književnika i naučnika (da ne govorimo koliko su ovi

pisci prevo�eni u inostranstvu počevši od Vuka i 1814.). Da li to služi interesima srpskog

naroda? Staje uopšte njima važno kada im ovi pisci i ovaj izgovor nisu važni? Istorija već

izriče svoj sud � nasilje, bezumlje, grehota i sramota.

Na drugom polu tabuizma mogu se naći riječi � TOTEMIZMI (totem � indijanski �

predmet, biljka ili životinja specijalnog poštovanja; jedan od najranijih oblika religije; B.

Klaić: Rječnik...). Npr. kada poznati general učestalo pominje riječ priopćenje, onda

nacionalni trabanti, političari i cenzori uporno ponavljaju tu riječ, pa čak cenzurišu druge

istog značenja i iz istog naroda. Nema više: saopćenja, obavijesti, obavještenja, poruke,

izlaganja i tome slično, što bi bilo ponekad i prikladnije za nijansiranje značenja. Sada

će narod usrećiti riječ vo�e kao amulet, ili talisman, ili amajlija (hamajlija) praznov�

jernog nosioca.

Stiče se utisak da se u bh. štampi i na televiziji izbjegava sufiks lac (tabuizam?), a for�

sira samo sufiks telj (totemizam?). Pravopis bosanskog jezika korektno propisuje paralel�

nu upotrebu: Branilac/branitelj; gonilac/gonitelj; tužilac/tužitelj i sl. Me�utim, čini se da u

Pravopisu nije uvijek sve korektno u vezi sa sinonimijom i još nekim rješenjima. Ovo

zaslužuje da bude tema posebnog osvrta. Zasada samo ovo da spomenemo: Zašto

Pravopisni rječnik ne dozvoljava i šedrvan, pored šadrvan? Zašto može kafanski (samo), a

ne može i kafa, već samo kahva? Kafedžić prezime i kafić je pravilno, a kafenisati nije?

Zar se nije pored lahko, moglo ostaviti i lako i sl.?

Na 154. str. Pravopisa (Napomene uz Pravopisni rječnik) nalazimo ovu napomenu:

"Otuda uz pojedine odrednice stoji skraćenica v. (vidi), kojom se upućuje na pravilnu riječ

ILI RIJEČ KOJOJ SE IZ BILO KOJIH RAZLOGA ŽELI DATI PREDNOST."



35

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU TABUIZMII TOTEMIZMI

U MULTIETNIČKIMIDIOMIMA

Slabog opšteg, a pogotovu leksikografskog znanja � osrednjii loši pisci (a vrlo uspješni politikanti) u suštini se

izjednačavaju sa onima koji su palili biblioteke

Prof. Milivoje JEFTIĆ

Već desetak godina to u Bosni traje � dobre riječi su sve više zaraćene, a sve

manje zastupljene. Političke presude u oblasti jezika naročito su uzele maha

pred rat, a ni danas ne jenjavaju. Me�utim, jezička pitanja nisu tako jednos�

tavna da bi se mogla riješiti stavljanjem u plitke crno�bijele stranačke korpice.

Važno je da se govor oštro bijeli ili crni, a divljaštvo, siromaštvo i glupost se pripisuju uvi�

jek drugima. I tako se i danas okreće po tupavo parničarskoj osi truli ili truhli, ili ustajali,

ili sramni, ili pokvareni balkanski cirkulus viciosus.

Prema danskom lingvisti Luisu Hjelmslevu, u nekim afričkim jezicima postoje dvije

posebne riječi � jedna za bijelu, druga za crnu kravu, ali riječ krava kao zajednički pojam

za odre�enu životinjsku vrstu ne postoji. Razloge za postojanje ove dihotomije ovako bi

vjerovatno, nalazili učeni ljudi: Oni (uro�enici) u svom mentalnom dometu (sklopu, dal�

tonizmu, agnoziji) samo pridaju važnost razlikovanju bijelo�crno, a potrebu za bitnim, tj.

oznakom opšteg, apstrakcijom, tj. višim oblicima istine i života � nemaju. Možda bi etno�

grafi i antropolozi ovo pravdali animizmom i totemizmom, zapravo poštovanjem viših

duhovnih i vanprirodnih vrijednosti u svetim pojmovima bijelo�crno (ili bjelava�galava

kako bi to u nas u Bosni stočari rekli), a sve ostalo bi predstavljalo strah od svetogr�a

mrtvih, moštiju, duhova i nadnaravnih sila.

Prepreke u komuniciranju nisu samo naša aktuelna bosanska realnost � one su nemi�

novne, nepredvidive i nesagledive. Govor se realizuje kao obavještavanje, ali istovremeno

i kao mogućnost prikrivanja istine. Otuda i za naše prilike sjajna kineska poslovica: "Laže

kao očevidac". U Predgovoru Pigmalionu So piše da Englez ne može da otvori usta, a da

ga drugi Englez ne zamrzi.

Zanimljiva je situacija što ju je Ante Kovačić opisao u romanu "U registraturi" (1888),

Na Uskršnji ponedjeljak, u jednoj krčmi, dvije suprotstavljene pijane grupice seljaka, iz istog

sela, isto zahtijevaju: piće i hranu, ali različitim riječima. U ime jedne grupe jedan "dojčfer�

beruje nijemštinu", a u ime druge jedan "nekakvom mješavinom furlansko konjske

talijanštine". Zatim jedni traže da im kafanska glazba svira ma�arsku melodiju ("kliknu

Miha"; "Mali Kanonik dograbi praznu bocu"), a drugi da im se svira ciganska melodija ("lupi

kumordinar šakom o stol, a oči mu se silno zakrijesiše"). U stvari ista je melodija i ma�arska

i ciganska samo su različiti nazivi (sinonimi). Tako je počelo, a kasnije će izbiti krvava tuča

34

KULTURA IOBRAZOVANJE UMULTIETNIČKOMDRUŠTVU Još tridesetih godina u lingvistici (čuvena praška škola) smatrano je da je zastario

pristup: strogo odsustvo razlika u jeziku i traženje jedinstvene fizionomije (najčešće zastu�

pljen u zemljama sa totalitarnim režimima; za vrijeme vladavine, npr., Todora Živkova

mijenjana su i starcima imena, pa su prije nego što podu ljekaru morali, zbog zaboravnos�

ti, da u džepu nose ceduljice sa novim imenima da bi se prisjetili u ambulanti da se umjesto

Mehmed zovu Hristo i tako mogli da dobiju lijekove). U savremenoj lingvistici smatra se

KAO PRIRODNIJI I FUNKCIONALNIJI PRINCIP ELASTIČNE STABILNOSTI KOJI

SINONIME SMATRA NEZAOBILAZNO FUNKCIONALNIM. Princip elastičnosti

implicite je zastupan prije više od dvije hiljade godina u grčkoj i rimskoj retorici u vezi sa

eufonijom � koja je definisana približno ovako: kada imaš više izraza istog značenja (dakle,

priznanje sa više izraza), biraj onaj koji bolje zvuči u datoj prilici (pravilo o eufoniji,

milozvučnosti, blagoglasnosti).

Odavno se već "nad šedrvanom i šadrvanom leptiri gone"; "šedrvani i šadrvani

šapću", "dršću", "kraj njih šetaju, pale se fenjeri" � pa se čini da je ona odredba na str. 154

Pravopisa "pravilno hladna" poput vodoskoka od betona ("KOJOJ SE IZ BILO KOJIH

RAZLOGA ŽELI DATI PREDNOST").

Otkako postoji pisana riječ u BiH postoji obrazac bogaćenja i njegovanja izražajnih

mogućnosti (vidjeti Povelju Kulina Bana; Ivan Frane Jukić u Bosanskom prijatelju štampa:

križ, krst, papir, hartija, samostan, manastir, liječnik, ljekar i sl. Mehmed�beg Kapetanović�

Ljubušak pisao je i kruh i hljeb, i čuvstvo i osjećaj, i obitelj i porodica, i znanost i nauka, i

pučki i narodni itd. Suvišno je i spominjati Šantića, Ćorovića, Bosansku vilu itd.

Slabog opšteg a pogotovu leksikografskog obrazovanja � osrednji i loši pisci (a vrlo

uspješni politikanti) u ovim smutnim vremenima, provlačeći bodljikave žice kroz jezik, u

suštini se izjednačavaju sa onima koji su palili biblioteke jer djeluju pogubno na svoje nar�

ode sijekući im korijenje i zatirući slavensko suštastvo.

Pravilo je da veće podjele i više zabrana u jednom jeziku vode osiromašenju, a siro�

maštvo u ovom smislu u upravnoj je proporciji sa opštim siromaštvom (u kulturi, nauci,

ekonomiji, standardu i slobodi).

36

PRODAVNICA NOŽEVA

Trgovina je bila u slijepoj ulici, u sjeni starih kestenova, koji su sav prostor do

ulaza ogrtali teškim hladom. Ljeti je to bilo korisno, posebno u jednom

trenutku. To je onaj osjećaj neopisivog olakšanja kad jara i bučno blještavilo

ostaju iza vas, u nekom drugom svijetu. Inače, nije ugodno predugo stajati u

kamenom hladu, iz sata u sat, sa slutnjom da se memla penje u kosti, iz poda, preko

kamene tezge, ma kakva da je zapara. U hladnim mjesecima je neiskaziva, posebna stu�

den navirala tu, baš na tom mjestu, u trenutku prodirala kroz zimsku odjeću i kožu,

kradući toplinu iz tijela ledenim usnama. Na ulazu su bila gvozdena vrata, kao kod starih

magaza, sa lokotima i poprečnim šipkama.

Pokraj vrata, umjesto izloga, virio je niski prozor, prašnjav i umašćen, s neko�

liko pobacanih noževa i sabalja, u koricama ili bez njih. Prljavština i paučina mogle bi

nekog navesti na zaključak da posao ne ide dobro. Me�utim, nije bilo tako. Oduvijek je ova

mala prodavnica svom vlasniku donosila dovoljno za život. I više od toga.

I ulica je bila nekako zabačena, u njoj nije bilo ni jedne krčme, niti bilo čega

sličnog gdje se ljudi vole sastajati i dolaziti. Zatočena, kunjala je izme�u dva reda sivih

kuća, porodičnih nastambi, gdje stanovnici nisu bili pravi susjedi. Nisu se pozdravljali

niti posu�ivali malo kafe u fildžanu, ili soli, kao što je običaj. Nikad nisu ti trotoari bili

prenuti zvonkim dječijim smijehom. Većina stanara nije imala djece, a koji jesu,

odvodili su ih rano jutrom u školu ili vrtić. Ljudi su se nekako krili jedni od drugih kao

krivci, kao da to što žive, baš u ovoj ulici smatraju zlom igrom sudbine ili kaznom.

Doduše, na prvi pogled, ulica je izgledala sasvim drukčije. Dvostruki red kestenova,

premda umornih, činio se dostojanstvenim ostatkom nekog vremena u kojem je imala

svoje mjesto i značaj. To se naročito moglo zapaziti u proljeće, u mirisu rijetkih rasc�valih malih bijelih piramida.

Ploče s natpisima i kućni brojevi bili su potpuno posivjeli i stočili se sa zidovi�ma, ili ih nije bilo samo mali ome�eni kvadrat ili pravokutnik nešto blje�e boje.

Oživjela bi ulica jedino kad bi neko umro ili se ženio, a i to je trajalo kratko i

završavalo se brzo, negdje iza vrata, me�u gluhim, sivim zidovima, u utišanim riječima, ilidaleko, daleko.

Tako je rijetki prolaznik, koji bi se ponekad pojavio, bio smatran zalutalim

radoznalcem ili mušterijom prodavnice iza velikih kestenova. Pratilo bi ga poneko oko izazatvorenog prozorskog okna, šapatom izrečena sumnja, čak optužba.

Gvozdena vrata prodavnice nikad nisu bila potpuno otvorena. U vrijeme dok jeprodavač radio bila bi malo odškrinuta, kao poziv da se može ući. Došljak bi uz škripu

pomjerio vrata i kroz gusti, tanini zastor od opšivene čohe, zbunjujući, provlačio se u

polumračnu odaju sa tezgom i vječito upaljenom svjetiljkom. Zaustavile bi ga ispitivačke

oči prodavača, koji je stajao s obje ruke naslonjen na pult, kao da ga odavno očekuje.

Razgovor je bio vrlo škrt. Majstor je obično nastojao sam pogoditi želju kupca.

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJA

39

Irfan HOROZOVIĆ

Nekad su ovdje kupovali kose i srpove, različite makaze, sjekire i noževe nar�

avno. Pravio ih je i prodavao još djed njegov, i djedov djed, ali se i trgovalo. Putovali su

vlasnici ove prodavnice na mnoge strane svijeta, skupljali rijetke i skupocjene primjerke i

prodavali ih. Neke ne. Ni u kom slučaju. To je bila tajna riznica čija je svrha da postoji tu,

da se ponekad nekom pokaže.

Škripnuše vrata i zaveslaj odgrnute čohe prekri prostoriju uznemirenom sjenom.

Prodavač, pošto je dobro osmotrio došljaka u šeširu i svog zamračenog, skinu

naočari, kao da se umorio, obrisa ih žmirkajući kratkovidim očima, ne obraćajući više ni

jednim pokretom pažnju na posjetioca, kao da ovaj i ne postoji. Došljaku se šutnja i muk

u zamračenoj prodavnici učiniše ponešto nepoćudnim i neprijatnim, te prozbori nekoliko

suhih riječi, kao da ga zanimaju noževi ili nešto tome slično. Prodavač slegnu ramenima i

odgega iza vrata radionice, vukući desnu nogu. Čulo se kako hrlja u prostoriji iza vrata i

uskoro se vrati noseći jedan mali nož s drškom od jelenskog roga. Stavi ga na tezgu i gurnu

prema gostu. Ovaj jedva da pogleda nož. Prodavač ga je jedan trenutak ravnodušno gledao

i potom htjede uzeti nož, ali došljak kao da se predomisli. Nož je sad ležao na njegovom

širokom dlanu najednom drukčiji nego na prljavoj tezgi u prašini. Sječivo mu je bljesnule

kad je drugim dlanom kupac prešao preko njegove površine, kao da je oživljavao, poput

probu�ene zmije.

� Nije loš � napokon priznade kupac.

� Od najboljeg je čelika.

� Ipak, ne odgovara mi. Htio sam nešto bogatije, kao poklon. Sječivo je doduše

dobro, ali drška nije ono što sam želio...

� Zavisi čemu će poslužiti. Skupocjen nož vam nije potreban. Ovaj je sasvim

pouzdan, a nije ni naročito skup.

� Ipak bih htio nešto bogatije, � malo mrzovoljno odvrati kupac � ovaj je isuviše

prostački.

� Kako hoćete � slegnu prodavač ramenima � u krajnjoj liniji meni bi to trebalo

biti svejedno, ali, vidite, nije. Ne želim da neki od mojih noževa završi bilo kako.

� Otkud vi znate kako će završiti?

� Znam, ili bar naslutim.

Kupac se zbuni. Okrenuo se nekoliko puta naokolo, motreći da li je još ko prisu�

tan. Nož je čvrsto držao desnom šakom.

Iako nevoljno, prodavač se okrenu i uroni u zastor koji je služio umjesto vrata

radionice. Vratio se, s dva noža srebrenih, fino ura�enih drški s poludragim kamenom na

kraju. Jedan je kamen bio tamnožut, a drugi crven kao zgrušana kaplja krvi. Kupac s

velikom radoznalošću uze noževe. Mrmljao je poluglasno neke riječi i dijelove rečenica iz

kojih prodavač zaključi da se radi o znalcu. Sad je i on sa zanimanjem gledao u noževe koje

je donio. No, premda je očigledno pokazivao zadovoljstvo okrećući ih u ruci, izgledalo je

da to još uvijek nije ono što kupac želi. Prodavač mu polako, s nekoliko probranih riječi,

ispriča porijeklo i put ovih noževa�blizanaca do njegove radnje. Naravno, njihova vrijed�

nost zbog tog je mnogo veća. Kupca cijena nije impresionirala. Nije ličio na kasapina, niti

KULTURA,

UMJETNOST,

TRADICIJA

40

bacača noževa cirkusu. Vjerovatno nije bio ni lovac, premda se prodavač ne bi smio zak�

leti da u čitavoj kupčevoj pojavi nema nešto od lovca, progonitelja.

� Kolekcionar ste?

� Na neki način � lažno se nasmija kupac.

Prodavač je bio zbunjen. Iznio je već punu tezgu svakovrsnih noževa, bodeža,

sabalja, jatagana. Vadio je i neke iz same riznice, brižljivo sklanjane još od djeda u veliku,

okovanu seharu. Došljak je sa sve većim interesom birao primjerke, pažljivo prevlačio ruku

preko njih, prinosio ih do grla svjetiljke i nastojao da pročita svaku riječ ili zapazi znak,

ako ih je bilo na drški i sječivu. Postao je govorljiviji. Njihov razgovor se prožimao i već

su se mogli sporazumijevati s jednom ili dvije riječi, nabačene u vezi s legurom, majstorom

koji je izradio ili gradom u kom je kupljeno. Činilo se da je došljak dobro poznavao sva

ona mjesta gdje je trgovao djed, otac i drugi prije njih. Obišao je gradove i sajmove, čuvene

majstore kod kojih je išao i prodavač. Ponekad čak iste godine. I u isti dan. Poznavao je

Veneciju kao svoj džep, mnoge gradove na Istoku. U Damasku su jednom kupili istu sablju,

u razmaku od nekoliko minuta možda, a da se nisu vidjeli. Bile su samo dvije takve sablje,

identične gotovo, s razlikom u dužini od nekoliko milimetara.

Pokazivao mu je handžar izra�en u Sarajevu, a došljak je odgovorio pričom o

jednom svom toledskom primjerku. Kao da su ih uzbu�enje i radoznalost obuzimali obo�

jicu, ali prodavač se ipak nije mogao otresti nekog neprijatnog osjećaja, nespokoja. Nije

vidio pravu svrhu ovog razgovora. Kupac želi nešto ali šta, šta? Ne može mu dati ono što

i sam ljubomorno čuva, što ponekad gleda i čisti u zatvorenoj sobi, čemu se divi, a ni sam

ne zna zašto.

� Mnogima izgleda besmisleno skupljati svu tu skupocjenu starudiju � reče

došljak zagonetno. Prodavač se nijemo složi.

� Naravno, riječ je o glupacima. Ne postoji nijedna stvar na zemlji koja nema

svoju svrhu. Ovako plemeniti, umjetnički izra�eni predmeti pogotovo.

Prodavač se osjeti stiješnjen u svojoj šutnji. Zamišljeno je lupkao drškom jata�

gana po tezgi i nije podizao pogled. Odlučio je da mu sve pokaže. Odgegao je u radionicu

i donio šarenu seharu, da bi pažljivim pokretima istresao svu sadržinu na tezgu. Potom je

gurnuo ruku unutra i, otkopčavši remen, izvadio jedan dugački, na prvi pogled venecijan�

ski bodež.

Kupac brzo preleti pogledom po hrpi noževa, neke uze u ruku, neke samo

dotaknu, puštajući kratke uzdahe divljenja, ali kad ugleda bodež, zastade, ispusti neki krat�

ki mač iz ruke i obje ruke prinese drški i sječivu bodeža, isturajući naprijed glavu, kao da

će ga i ustima prihvatiti.

Bodež je zaista bio vrhunac majstorstva, pravo čudo. Sječivo mu je bilo tako

pažljivo izra�eno da je izgledalo kao sačinjeno od svjetlosti. Obje njegove oštrice i vrh

zračili su. Štitnik izme�u sječiva i drške bio je od zlata izra�eni raskriljeni zmaj koji je pod�

sjećao na galiju, uronjenu u oluju. Oči su mu bile dva mala, crvena dragulja, a krljušt inkru�

stirana dijamantima. Drška je tako�e bila od zlata i sastojala se od četiri manje i jedne veće

kugle na kraju. Bodež skladno kliznu u došljakovu ruku, koju je sad potpuno prekrivao i

štitio raskriljeni zmaj. On osjeti reljefhost drške i prinese je ponovno glavi svjetiljke.

Bareljef je obavijao svaku kuglu na dršci. On se pažljivije zagleda i ugleda na prvoj kugli

KULTURA,

UMJETNOST,

TRADICIJA

41

KULTURA,UMJETNOST,TRADICIJA

čovjeka koji izlijeva vodu, uz njega dva blizanca u igri i vagu. Na slijedećoj kugli bili su

izra�eni škorpion, ribe i rak, a ispod nje lav, ovan i strijelac�kentaur. Na četvrtoj kugli bik

se ustremljivao na djevicu iza koje je stajao jarac. Posljednja, najveća kugla bila je u stvari

globus, sa pažljivo izra�enim kontinentima i morima. Na vrhu je imala mali šiljak, kao da

stremi nekud. Došljaku se učini da na njoj vidi neke mrlje i pjege i poče da je trlja.

Prodavač ga je gledao nadmoćno, ali s razumijevanjem. Došljak shvati da to nisu mrlje

nego utisnute tačke, od srebra, bakra ili dragog kamena različitih boja. Pažljivije se zagle�

da. Jedna tačka je bila baš na mjestu gdje je na globusu trebala biti Venecija. On podiže

pogled i vidje kako mu prodavač klima s odobravanjem. Da, radio je venecijanski majstor.

Ali ne samo on. Ovaj jedinstveni bodež nije djelo jednog čovjeka. Proputovao je gotovo

čitav svijet, ali samo od ruke do ruke najvećih majstora. I svaki od njih je izradio nešto

svoje. I potpisao se. Sad tek primijeti mnoštvo tih tačkica, više ih je osjećao nego što je

vidio. Prodavač mu dodade lupu. Sasvim je jasno vidio Istambul, Toledo, neki grad u Šved�

skoj... Činilo mu se da prepoznaje te radnje u kojima je još uvijek lebdjela sjena starih

majstora, jedan mali dio njihove vještine u oku potomaka�prodavača i tajna u djelu koje je

ostalo iza njih. Zar je to bilo moguće. Stvorili su zajednički bodež i potpisivali se

višestruko, dodavši mu onaj dio svoje vještine koji je nedostajao drugome i izradivši svoj

zodijački znak sa inicijalom iz svog alfabeta. Bodež je prošao zrak, vatru i vodu i opet je

na zemlji, iz čije je utrobe kovan.

Došljak duboko uzdahnu.

� Da. Mislim da je to � promumla komadajući riječi.

Ušutjeli su.

Prodavač osjeti na stisnutim usnama naviranje riječi. Htio je da mu ispriča kako

se ova čudesna stvar našla u njegovom posjedu, kako je tekao taj mukotrpni, tajni i pun

magične strasti put do sehare u njegovoj prodavnici. Kako su se različite misli o tajni

bodeža sjedinjavale u jednu i kako je njegova konačna, veličanstveno ubistvena ljepota

skovana. Ali nije prozborio ni riječ. Osjetio je da došljak sve to zna. Bio je sad već posve

siguran u to. Došljak je le�ima bio okrenut svjetiljci i pratio je okom njeno svjetlo koje je

žarilo bodež. Šutnja je sad već predugo trajala, suviše dugo. Prodavač je kao omamljen

počeo da se pomiče naprijed, ispružajući ruke, kao da želi svoj bodež natrag. Osjećao je da

nešto nepovratno gubi, ali istovremeno da taj predmet, koji je počivao u njegovoj sehari,

dobija svoju, prvotnu i neugasivu, elementarnu svrhu.

Došljak se polako okrenuo i približio, po prvi put, svoje lice prodavaču. Njegova

desna ruka se uzdigla uvis i tražila pravo mjesto odakle će se sručiti u grudi pred sobom.

U tom jedinom trenutku prodavač je vidio, sasvim dobro kao da se otkrilo

posve, došljakovo nadneseno lice. I prije nego što mu je bodež uronio u grudi, tražeći srce,

pogodila ga je misao, jasna kao ro�enje.

Učinilo mu se da stoji pred ogledalom.

42

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJA

OTMICA NADATLANTIKOM

Željko IVANKOVIĆ

Dugo je čekao ovaj trenutak. Zrakoplov se zarulao pistom najvećeg europskog

aerodroma i tridesetak sekundi potom odlijepio se i u svojoj utrobi prema

Americi ponio četiri stotine ljudi i barem dvostruko toliko putnih torbi i kofera,

želja i snova.

Nakon tri i pol godine rata u Sarajevu sve mu je ovo izgledalo kao varljiva igra

ogledala u koju je uvučen zarad nečijeg zadovoljstva. Nakon višemjesečnih eksperimena�

ta s ljudima u Sarajevu iz domene ljudske izdržljivosti, a na temu koliko dugo ljudsko biće

može bez vode, bez struje, bez plina, bez hrane, koliko čovjek može izdržati hladnoće,

koliko detonacija granata najvećih kalibara pod uvjetom da fizički preživi, sad netko s njim

igra igru izdržljivosti šok�terapije iluzijama.

Gleda oko sebe. Nije iluzija. Sve živi ljudi. Doduše, svezani za svoje stolice, ali

živi. Slušalice im na ušima, udubljeni u svijet glazbe ili čitanje novina. Pravo životno šare�

nilo. Istinito da istinitije ne može biti.

On lista novi "Stern". Glamur. U svijetu u kojemu izlazi taj list ne postoji

nikakav rat. Pogotovu ne na europskom tlu. Ne postoji svijet u kome je nemoguće dobiti

putovnicu, izići izvan granica jednog grada, a kamoli zemlje. A ovaj svijet ovdje, tu oko

njega, ide u Ameriku na najobičnijoj, redovitoj, svakodnevnoj Lufthansinoj liniji

Frankfurt�Los Angeles. A on još jučer praktično nije mogao otići majci na sahranu u

četrdeset i pet kilometara udaljeni Vareš, ne samo nikakvom redovitom linijom, kakva je u

miru bila desetak�petnaest puta dnevno, nego ni specijalnim linijama kakve je možebit

imala vojska ili policija. A tu, gleda on na monitoru, za jedanaest sati prevalit će se raz�

daljina od oko šest tisuća milja. Za toliko sati po Bosni, uz najbolju sreću da imaš sigurnu

pratnju i da ne pogineš na svakih deset kilometara po nekoliko puta, možeš prijeći 100 do

150 kilometara. A nekakva smo Europa ili smo to do jučer još bili.

Osjećao je, uz snažno zadovoljstvo da je prevladao sve zapreke koje su mu sta�

jale na putu do ovog uzlijetanja, od kojih nipošto najmanja nije bila ona s dobivanjem

američke vize, i tihu sjetu da je toliko ponižen u vlastitoj nemoći da bude tek i samo mali

obični dostojanstveni gra�anin svijeta. Osjećao je tugu i što je u Sarajevu ostavio svoje, a

sam se dao na put, u turizam, kako je morao objašnjavati konzularnom činovniku, a kako

iz današnjeg Sarajeva izgleda svaki izlazak u svijet.

Zabavljao se otkrivanjem svih ugo�aja koje mu može pružiti transkontinentalni

let, dok mu je iz slušalica u uho, dakako po njegovom izboru, dopirao Mozart, a na moni�

toru na kojemu su im obećali usput prikazati i dva filma vrtjela se naizmjence karta s

maršrutom i trenutnom pozicijom aviona, te tehnički podaci o letu: udaljenost u miljama

do cilja, vrijeme leta do destinacije, osnovna brzina zrakoplova, visina na kojoj se leti

43

KULTURA,

UMJETNOST,

TRADICIJA

iskazana u feetima i lokalno vrijeme. Sve mu je to bilo prvi put i svemu se tome i čudio i

divio kao dječak u prvom doticaju s novom igračkom.

A onda se, uz Mozartov Koncert za klavir br. 26, udubio u knjigu koju je ponio

za usput, Wolfgang Georg Fischer "Stanovi; Namještene sobe". Potpuno predan trenu�

tačnom zadovoljstvu, predao se, nakon toliko vremena, užitku potpune opuštenosti. Čitao

je, ali je više bio obuzet mislima na ono što mora uraditi za tromjesečnog boravka u svije�

tu šansi i izazova kamo se otisnuo na poluvremenu izme�u rata i očekivanja stabilnog mira

kako bi se to reklo u svijetu u koji ide.

Lagani polusan razmišljanja, planiranja i opuštenosti u kojoj je prebirao sve

neprospavane noći na putu od Sarajeva do Splita, pa preko Zagreba i Frankfurta do nad

Atlantik, negdje na pola puta izme�u Manchestera i Reykjavika, naglo prekide glas

kapetana aviona:

� Zbog tehničkih poteškoća umjesto po planiranom letu... Tu njegov glas zani�

jemi, a iz slušalice se začu drugi:

� Cijenjeni putnici, ovaj je avion otet. Jako žalimo i molimo vas da ostanete

mirni. Nikome se ništa neće dogoditi. Mi nismo nikakvi teroristi, mi smo "Muslimanska

braća" koji ovom gestom želimo ukazati na težak položaj naše braće u Bosni. Zato će se

ovaj avion spustiti na sarajevski aerodrom...

Ništa više nije čuo. Oh, Bože, samo ne opet u Sarajevo. Samo to ne.

Nije istina! Ne može biti istina. Tko je još čuo da netko otme zrakoplov

Lufthanse? Još nije ni domislio misao o sigurnosti nekih zračnih luka i nekih aviokom�

panija, a već su posvuda po zrakoplovu bili naoružani crnomanjasti ljudi, svakako arapske

boje kože.

Kako, pomisli, ovi nisu teroristi, a imaju toliko oružje? I odmah zatim: zaboga,

zar bi i mogli ostvariti svoj cilj bez oružja.

A, kako su uopće unijeli oružje u avion? Kako se uopće može unijeti oružje uz

sve onolike kontrole gdje je i sam i zadnji pfenig iz džepa morao istresti? Misli su mu stru�

jale glavom, a strah ne toliko od terorista, koliko od toga što će ponovno u Sarajevo bio je

u njega prodro do kostiju. Egzistencijalni strah, onaj koji nije osjetio od početka rata.

Ne, on mora naći vo�u "Muslimanske braće" i zamoliti ga da to ne čine ili ne

barem s ovim avionom. Zbog njega da to ne čine. Zbog ostalih i briga ga, čak i kad bi svaki

dan na nekom europskom aerodromu oteli po neki avion. Briga ga, jer nitko od ovih ljudi

ne želi znati za nesreću koja se dolje doga�a.

Ali, Bože, to nije istina. Pa, Europa doista čini... A i da je istina, što uopće briga

ovaj svijet ovdje što se tamo nekakvi narodi tuku umjesto da žive slično svim normalnim

ljudima.

A da kaže vo�i terorista koliko mu je dana trebalo za putovnicu u Sarajevu,

koliko za papire za izlazak, koliko za tranzitnu vizu kroz Hrvatsku, koliko mu je trebalo da

službeniku u američkom konzulatu objasni kako ide na poziv američke fondacije i kako mu

ne pada napamet ostati u toj njegovoj Americi iz barem dva razloga: prvo jer više voli svoju

Bosnu od njegove Amerike, unatoč svima onima koji su danima obijali pragove američkog

konzulata da bi dobili useljeničku vizu, i drugo, što u Sarajevu ostavlja suprugu i sina, a

44

njima se svakako namjerava vratiti. I sad da opet mora na polazište... u Sarajevo... Sve

može, samo ne ovo. Ne, zaboga! � vrisnuo je u strahu netko drugi iz njega. On nije, on sig�

urno nije. On je čovjek koji može izdržati mnogo više. On je mnogo više i izdržao. Pa, to

svatko zna.

Od vriska se probudio. Pogledao je oko sebe. Je li itko čuo njegov vrisak? Nitko

se nije ni osvrnuo na njega. Niti je vrisnuo. Nigdje Arapa, a na monitoru se vrtio film.

Nekakva luda komedija kojoj su se svi okolo smješkali. Njegove slušalice bile su još uvi�

jek namještene na glazbu.

Bože, pa ja sam sve to samo sanjao!

A baš je vo�i terorista htio još nešto jako važno reći. To da zbog svijeta ne

spominje svoju muslimansku braću u Sarajevu i Bosni i drugo da u Sarajevu treba ukazati

na težak položaj svih, jer tamo su svi patili. I još uvijek pate, dakako. Evo, naprimjer, moj

slučaj. Mogao je navesti stotine drugih slučajeva. Uostalom, kad već nisu teroristi, bilo bi

dobro zbog Zapada koji ima osjetljive uši, spomenuti patnju cijelog grada, svih ljudi.

Pogledao je uokolo. Nije bio jedini koji je spavao. I drugi još uvijek spavaju.

Drugi su, bilo je očito, sanjali ljepše snove.

Kad si iz Sarajeva, pomisli, nemaš čak pravo ni na lijepe snove.

Duboko uzdahnu, namjesti se udobnije u sjedištu i priključi onima koji su

gledali komediju.

Pacific Palisades, 8. 2. 1996.

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJA

45


SNAŽNA I DRAMATIČNAUMJETNIČKA REAKCIJA

Povodom izložbe Halila Tikveše "POZDRAV IZ MOSTARA"Sarajevo, Galerija MAK, 25. VIII � 7. IX 1997.

Prema jednoj definiciji arhitektura je ono što ostane kada se ukloni materijal od

kojeg je neko arhitektonsko djelo sazdano. Naravno, ovo uklanjanje materijala

ima smisla samo kao misaona operacija kako bi se potcrtao značaj ideje u

gra�enju. Nažalost, ovakvu definiciju mi provjeravamo na drastičan način i u

direktnom smislu evo već nekoliko godina na našem graditeljskom naslje�u.

Puno je primjera arhitektonskih ostvarenja koja mogu da postoje u sferi imaginacije,

zapamćenja i misaonog oblikovanja i nakon njihovog fizičkog iščeznuća. Svako ko je

jedanput vidio Aladžu džamiju u Foči, Ferhadiju u Banja Luci može ih u jednom trenu ocr�

tati u svijesti.

Slika oblika u smislu ove definicije nigdje se ne potvr�uje koliko u primjeru

Starog mosta u Mostaru. Njegov vitki luk i blistavi oblik svoda ukazuje se već pri pomisli na

Mostar, svakom, i malom i starom, laiku i intelektualcu, slikaru i arhitekti. To djelo mimara

Hajrudina postalo je predmetom multimedijske reinkarnacije; opjevano, opisano, nacrtano i

naslikano od postanka i poslije nestanka, i što je rijetko, u trenutku samog nestanka.

Stari most jeste simbol Mostara i djelo svjetske kulturne baštine, ali i sve osta�

lo u Mostaru nekako se približilo Starom mostu. Kule, Kujundžiluk, Tabašnica, biserne

niske sokaka, kuća, prozora, sve do kamenih obronaka, pa i sama brda i okolina; svi

učestviju u toj jedinstvenoj slici. Sve je to bilo gra�eno stoljećima rukama majstora i

dobrotvora. Sve, ili gotovo sve, razoreno je i spaljeno u jednom mračnom trenutku.

Blistavu ljepotu kamenih zdanja pomračeni um i neshvatljiva mržnja pretvorili su u

ruševine i zgarišta. Ono što je ostalo doima se čas kao vizija pre�ašnjeg, čas kao oblik

strave i tragedije. U Mostaru se može vidjeti i nešto izvan svega očekivanog, nešto što bi

rušenje i ruševinu moglo predstaviti kao pervertnu umjetnost. Treba otići na Bulevar i

pogledati sablasnu sliku ruševina koje su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane "oblikovali"

oružjem. Fasade i zidovi kuća nalazeći se na liniji odbrane Mostara i naspram hrvatskih

položaja, nazubljeni su, "štokovani", i izbušeni i preoblikovani hiljadama udara metaka i

granata. Sve se doima kao jedno novo ambijentalno (zlo)djelo, kao metafizika novog

križarsko�nacionalističkog ambijenta u kojem obitava ogromna i sjedinjena energija zlo�

duha i mrakoumlja.

Na crtežima Halila Tikveše vide se tragovi djelovanja tog povampirenja

nesrećnog ljudskog roda u kojem se kreativnost preobrazila u zavist, mržnju i ujedinila u

rušilačkoj i zločinačkoj energiji. Nekad prije, gdje god bi se stalo u Mostaru, pogled se

46

Dr Ibrahim KRZOVIĆ

zaustavljao na nekom obliku i mjestu iz koga je zračila plemenitost darova predaka. U

takvu metafiziku grada nebeske vedrine i ljudske duševnosti nasilno je utisnuta metafizika

zla i mraka. Gdje god se sada okrenete, pogled se susreće, sudara, odbija i lomi o ruševine.

Halil Tikveša, jedan od najpoznatijih savremenih umjetnika, porijeklom iz nedalekih

Šurmanaca, decenijama je ovuda prolazio na putu za svoj zavičaj i prema delti Neretve. Tu

su nastajali njegovi crteži a potom i grafike s poetskim prizorima života čovjeka u slobodi

prirode; negdje izme�u pastoralne realnosti i poetske imaginacije. U velikom opusu ovog

umjetnika svi njegovi crteži i grafike pronosili su Hajamov duh koji je obitavao u ovim

predjelima i u srcima ljudi s Neretve. U crtežima koje je Halil Tikveša napravio u Mostaru

krajem 1996. i početkom 1997. iščezla je poetska vizija našeg južnog podneblja. Ovi crteži

nastali su u trenutku dramatičnog suočenja umjetnika sa slikom Mostara koja se nije mogla

zamisliti u mentalnoj prirodi ovog umjetnika. Ipak, Tikveša je reagovao snažno i dra�

matičnom gestom.

U ciklusu crteža što ih je napravio, kao što je to uvijek radio, na mjestu, en plein

air, posebno su uočljivi oni koji su ra�eni na predhodno toniranom papiru. Toniranje kojim

je ranije umjetnik oplemenjivao podlogu ovaj put je poslužilo za naznaku polazišta njegove

nove ekspresije, za naznaku sfere uništenja i sablasne pustoši, za naznaku sfere smrti. Na toj

tamnoj podlozi umjetnik bijelom kredom ocrtava sablasne kamene kosture što su se od bis�

erno�srebrenih zdanja, obasjanih mediteranskim svjetlom, pretvorili u fosilizirane ostatke.

Težišna tema ovakve ekspresije su panoramski zahvati poznatih arhitektonskih ansambla

Kujundžiluka koji se kaskadno uzdižu iznad Neretve. Ovim crtežima slični su i neki s pred�

stavom nekog od poznatijih objekata Mostara i koji nude prisniji kontakt umjetnika i pred�

meta. U svakom slučaju u svima se opaža jedan novi osjećaj i jedan novi stav umjetnika.

Istina, mogli bi se izdvojiti neki od crteža mostarskog ciklusa u kojima ima

nešto od prepoznatljive vedrine i bistrine umjetnikova stila, kakvim se čine pojedini detalji

ili fragmenti urbane intime Mostara � šadrvani, bijeli pervazi prozora. Ipak, sve govori o

ponoru i sunovratu, o ponoru u koji su dospjela ljudska dobra, o sunovratu civilizacije.

Izložba crteža Halila Tikveše izražava, prije svega, umjemikov stav na način kako to mogu

učiniti samo jake umjetničke ličnosti. Ciklus crteža mostarskog nokturna, kao produkt

geste umjetnika, nije, me�utim, prvi gest ovog umjetnika spram zla koje prijeti svugdje i

svakome. Izložbama ovih crteža u Beogradu i Novom Sadu, u centrima nad kojim lebdi

crna mora odgovornosti za mnoga zla, Tikveša je donio svoj "Pozdrav iz Mostara"! Prije

toga izlagao je svoje velike panoe�kolaže, jednu vrstu savremenog dadaističkog Merz�bau�

a, koje je gradio od isječaka aktuelne grafike (naslova i fotosa) tamošnje dnevne štampe.

Etička pozicija umjetnika uvijek je izražena likovnim sredstvima. Snazi etičke

geste odgovara snaga likovne ekspresije. Likovna gesta svjedoči o umjetniku klasičnog

soja koji umije likovne mudrosti iskazati lapidarnim jezikom, tanahnom linijom, nekad

širinom i snagom, nekad oštrinom i rezom, nikad više od nužnog.

Ali, šta je sa definicijom arhitekture? Je li nam ovdje potrebna? Skoro da nije,

jer se snagom sugestije sunovrata i tragike nekih crteža Halila Tikveše i sami, empatijom,

sunovraćujemo u ništa, gubeći nadu u povrat. Ipak, dovoljan je jedan pogled na crtež "Stari

most" pa da se u našoj svijesti razvije cijela vizija Hajrudinovog djela i neuništivog sim�

bola stvaralačkog duha.

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJA

47


GRAÐANSKO DRUŠTVO UBOSNI I HERCEGOVINI �PORIJEKLO I KONTEKST

Uposljednja dva stoljeća Bosna i Hercegovina je mijenjala pet različitih državnih

okvira i sistema: osmanski, austrougarski, jugoslavenski, NDH�zijski i socijal�

ističke Jugoslavije. Bilo je mnoštvo kombinacija oko njezine podjele i pripa�

janja na razne strane, ali nijedna nije uspjela trajnije razgraditi njezin prirodno�

historijski i društvenohistorijski okvir. Naprotiv, u Bosni se, uprkos pojedinim teškim i

mutnim vremenima, izgra�ivalo i čuvalo specifično bosansko društvo sa prepoznatljivom

civilizacijskom fizionomijom i kulturnim kontinuitetom od srednjovjekovlja preko orijen�

talno�islamskoga naslje�a do modernoga bosanskoga društva. Premda se radi o izrazito

agrarnom društvu u kojem većinu čini poljoprivredno i seosko stanovništvo (neposredno

pred Drugi svjetski rat u BiH bilo je oko 85% poljoprivrednoga stanovništva, a učešće

gradskoga stanovništva je tek 90�ih godina dostiglo 40%), bosansko je društvo, ipak,

pokazivalo brojne specifičnosti. Važnu ulogu u povijesnom konstituiranju bosanskoherce�

govačkog društva odigrala su razna udruženja i kulturna društva koja su se pojavljivala kao

značajan faktor u kulturnom, prosvjetnom, socijalnom i nacionalno�političkom razvitku

Bosne i Hercegovine. Ova udruženja na historijsku scenu stupaju sa epohom civilnoga

društva u BiH koja počinje osmanskim reformama u 19. stoljeću. Ove su reforme označene

Hatišerifom od Gilhane 1839, kojim je ukinut osmanski timarsko�spahijski vojno�feudalni

sistem � čime je označen prelazak na civilno društvo, i Hatihumajunom 1856, kojim su for�

malno izjednačeni svi gra�ani u Osmanskome Carstvu. Posljedica je bila postepeno

popravljanje položaja inovjernih zajednica čiji pripadnici se emancipiraju i počinju djelo�

vati kroz nove, autonomne institucije � crkveno�školske općine, koje se bave organizacijom

vjerskog i kulturno�prosvjetnog života. Ove institucije osnivane su iza 1862. kada se prvi

put daje pravo na autonomiju i udruživanje u osmanskoj državi. One su, osim vjerskog,

igrale i značajnu političku, socijalnu i kulturnu funkciju me�u pripadnicima nemusliman�

skoga stanovništva. Kod muslimana tu funkciju imaju vakufi koji su se brinuli o svim

vrstama vjerskih ustanova, te o prosvjetnim, kulturnim, socijalnim i milosrdnim instituci�

jama muslimana. Rezultat toga je bio da se čitavo obrazovanje odvijalo unutar vjerskih

škola koje su preživjele sve promjene nastale u austrougarskoj epohi. Tek koncem

osmanske vladavine javljaju se srednje škole svjetovnoga karaktera koje mogu poha�ati

djeca svih konfesija.

Intenzivniji razvoj institucija gra�anskoga društva počinje nakon uspostave aus�

trougarske vlasti na ovim prostorima 1878. godine. Osnivaju se nova društva i udruženja

čija je velika zasluga u bu�enju i odgajanju nacionalne svijesti, iako se tek od 1897. mogu

služiti nacionalnim imenom (hrvatskim i srpskim), i nacionalnim zastavama, ali ne i

nacionalnim grbovima. Ova su društva djelovala kroz različite oblike samoorganiziranja i

48

Dr lljas Hadžibegović � Mr Husnija Kamberović

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJAsamofinansiranja, a od austrougarskih vlasti ne samo da nije bilo finansijske podrške nego

je često nedostajalo i razumijevanja za njihove probleme izrasle iz vjerskog i etničkog

mozaika i heterogene socijalne strukture Bosne i Hercegovine. U vrijeme austrougarske

vladavine često se činilo da se sva ova udruženja kuhaju u zajedničkom kazanu nadna�

cionalne i nadstranačke države koja ne trpi nacionalnu i vjersku homogenizaciju čija bi

posljedica moglo biti suprotstavljanje habsburškoj državnoj ideji (dualizam) i stvaranju

vlastitih nacionalnih država. U takvoj ambijentu su se razvijala ova društva i stoga svaka

historija demokratskih procesa u BiH mora računati s ovim društvima i udruženjima kao

faktorom razvoja i demokratizacije. Osnove ovim društvima se postavljaju upravo u vri�

jeme austrougarske vladavine. Osim nekih institucija koje su imale humanitarnu i socijal�

nu funkciju (poput vakufa, na primjer) sve ostale institucije, društva i udruženja važna za

historiju civilnoga i demokratskog društva u BiH nastaju u vrijeme austrougarske vla�

davine. U kasnijim je razdobljima samo varirao njihov broj i uvjeti u kojima su djelovala.

Poticaj nastajanju ovih društava došao je ne samo iz unutarnjeg socijalnog

dozrijevanja bosanskoga društva nego više iz dodira domaćeg tradicionalnog gra�anstva,

koje je zanatsko�trgovačko� rentijerskog profila i doseljeničkog gra�anstva koje se ovdje

doseljava iz raznih zemalja Monarhije gradeći time novi nacionalni i vjerski mozaik mod�

ernog gra�anstva potrebnog Austro�Ugarskoj kako bi ovo područje integrirala u svoj

ekonomski, socijalni, politički i kulturni sistem. U tom su smislu ova društva i udruženja

učinila mnogo na nacionalnom, socijalnom, prosvjetnom i humanitarnom polju, i pred�

stavljala su snažan integrirajući faktor u Bosni i Hercegovini. Tijekom austrougarske vla�

davine u Bosni i Hercegovini je osnovano 1.256 društava i udruženja u 258 naselja. Najviše

je ovih društava bilo u Sarajevskome okrugu (300), zatim u Banjalučkom (248),

Tuzlanskom (222), Mostarskom (198), Travničkom (181) i Bihaćkom (107).

Društva koja organizira domaće stanovništvo zasnovana su na ideji nacionalno�

ga pokreta, bez obzira što je sadržina njihova djelovanja uvijek bila kulturna, socijalna,

prosvjetna i humanitarna. U uvjetima apsolutizma, koji je vladao u Bosni do 1910, nije se

moglo govoriti otvorenim i jasnim političkim jezikom pa se željene ideje krijumčare u

nepolitičkim društvima različitih usmjerenja.

Zbog toga je djelovanje ovih društava strogo nadzirano i ograničavano na strik�

tno pridržavanje zakona. Društva doseljenika imala su dva osnovna zadatka: prvo, da dosel�

jenicima heterogenog socijalnog sastava omogući kulturan život u BiH i drugo, da dosel�

jeničkoj djeci i omladini osiguraju upoznavanje osnova nacionalne kulture: jezika, historije,

književnosti kako bi se sačuvao njihov nacionalni identitet. Ova društva doseljenika nisu

posebno ometana ali ni posebno podržavana jer je cilj vlasti bio da se doseljenici što prije

asimiliraju u domaći elemenat i postanu vrijedan integrirajući faktor. Vlasti su podržavale

jedino ona društva i udruženja koja su širila austrougarsku državnu ideju. Bila su to,

uglavnom, internacionalna društva koja nisu vodila nacionalnom ekskluzivizmu.

Za razliku od ovih, nacionalna društva domaćeg stanovništva nisu uvijek imala

podršku vlasti. Politički se život odvijao unutar vjerskih i nacionalnih "nepolitičkih"

društava, a kada se iza 1905. organiziraju političke stranke one se oslanjaju na svoje već

ranije oformljene vjerske, kulturne, prosvjetne, sportske, privredne i finansijske institucije,

društva i udruženja. Zbog toga se prvo počinje sa osnivanjem pjevačkih društava i čitaon�

ica, a kasnije se prelazi na kulturno�prosvjetna, humanitarna i sportska društava. Poseban

značaj u ovoj oblasti djelovanja imala su društva s kultumo�prosvjetnim i humanitarnim

49


ciljevima: srpska "Prosvjeta", muslimanski "Gajret" i hrvatski "Napredak". Njihovi

osnovni zadaci bili su pomaganje siromašnih �aka i studenata, odnosno stvaranje

nacionalne inteligencije i obrazovanje modernih zanatlija i tgrovaca. Vremenom su ova

društva postala prave matice nacionalnih pokreta u Bosni i Hercegovini. Sva su ova

društva imala puno podružnica po gradovima i varošima Bosne i Hercegovine.

Pred Prvi svjetski rat bosanski Srbi su, osim 99 podružnica "Prosvjete", imali

još i 297 drugih organizacija i udruženja (pobratimstva, čitaonice i klubovi, sokolska

društva, pjevačka društva, zanatlijska udruženja, dobrotvorne zadruge i slično). Najviše je

ovih srpskih društava i udruženja bilo u banjalučkom okrugu (108), zatim u Tuzlanskom

(88), Mostarskom (77), Sarajevskom (56), Bihaćkom (36) i Travničkom (31). Od ukupnog

broja ovih srpskih (pravoslavnih) društava više od 30% je bilo na selu (od ukupno 396 u

gradu je bilo smješteno 276, a na selu 120), pri čemu je taj omjer udruženja u gradu i na

selu u Banjalučkom okrugu bio gotovo jednak (59:49).

Kod muslimana je slučaj nešto drukčiji jer je početkom austro�ugarske vla�

davine svaki četvrti musliman živio u gradu. Od ukupno 187 društava i udruženja pred Prvi

svjetski rat, u gradu je bilo 175, a samo 15 na selu. Muslimani su najviše imali čitaonica!

klubova (119), zatim Gajretovih podružnica (21), antialkoholičarskih društava (13), sokol�

skih (12), dobrotvornih (6) i tako dalje. Osim što su, uglavnom, koncentrirana u gradovi�

ma, muslimanska društva pokazuju još jednu karakteristiku: gotovo ravnomjerno su ras�

pore�ena na prostoru čitave Bosne i Hercegovine (gotovo u svakom okrugu po 30�ak, pri

čemu je najviše bilo u Tuzlanskom okrugu �36, a najmanje u Bihaćkom �22).

Kod muslimana je funkcionirala i jedna važna institucija vakufa. Vakufi su, kao

dobrotvorne zaklade, igrale važnu ulogu u društvu. Na kraju osmanske vladavine bilo ih je

oko 900, a 1905. u Bosni i Hercegovini je evidentirano 995 vakufa.

Bosanski su katolici doseljavanjem znatnog broja Hrvata iza 1878, i to većinom

u gradove, poboljšali svoju socijalnu strukturu i raspored stanovništva. Pred Prvi svjetskih

rat u BiH su imali 223 društava i udruženja, od kojih je 175 bilo u gradu, a 48 na selu.

Najviše je ovih društava bilo u Travničkome okrugu (56), a najmanje u Bihaćkom (16). Od

ukupnog broja ovih društava i udruženja najviše je bilo "Napretkovih" filijala (44), zatim

čitaonica i klubova (43), sokolskih društava (24) i slično.

Osim ovih pravoslavnih, muslimanskih i katoličkih društava i udruženja posto�

jala su i jevrejska društva. Pred Prvi svjetski rat bilo ih je 24. Karakteristika ovih jevrejskih

društava je da su, uglavnom, imala vjerske i dobrotvorne ciljeve. Najviše ovih društava je

bilo u Sarajevu (14), zatim u Tuzli (4), Travniku (2), Banjoj Luci, Bijeljini, Zenici i

Zavidovićima po jedno. Me�u njima je bilo 8 dobrotvornih , 4 vjersko�humana, 3 nacional�

na, 2 kulturna, l pjevačko, l društvo za druževnost, l omladinsko i 2 gimnastička. Me�u

njima najviše zasluga steklo je društvo "La Benevolencija".

Domaće je stanovništvo osim ovih nacionalnih imalo i nekoliko mješovitih

društava. Pred Prvi svjetski rat bilo ih je 3: Srpsko�hrvatski klub u Sarajevu, Hrvatsko�mus�

limanski klub u Višegradu i Hrvatsko�muslimanski soko u Maglaju.

I doseljeno stanovništvo je osnivalo svoja nacionalna društva i udruženja.

Nijemci iz Njemačke i Austrije imali su 21 društvo, Ma�ari 4, Česi 2, Poljaci su osnovali

dva kluba, Slovenci l klub, a Rusini l čitaonicu.

50

Osim ovih nacionalnih društava postojala su i internacionalna društva, koja su

se zvala i interkonfesionalna, opća, narodna i slično. Radi se o društvima koja kod svoga

članstva nisu pravila nikakve vjerske ili nacionalne ograde. Članovi su im, većinom, bili

doseljenici, a i sve brojniji domaći ljudi. Ovakvih je društava bilo ukupno 391, medu koji�

ma su bila najbrojnija radnička (77), zatim društva za zaštitu staleških interesa (63),

klubovi, kasina i čitaonice (57), vatrogasna društva (32), pčelarska (29), gimnastička,

sportska i turistička (28), Flotenverein i patriotska (17), ratna (41), dobrotvorna (12), vet�

eranska (7), vjerska (5), pjevačka (3), pogrebna (3), zanatlijska (6), trgovačka (4), ženskih

zadruga (2) i ostalih (3). Ova su društva, uglavnom, bila koncentrirana u gradovima (od

ukupno 391 u gradu je bilo 377, a na selu samo 14). Najviše ih je bilo u gradovima

Sarajevskoga okruga (130), a najmanje u Bihaćkom okrugu (30). Ova društva su, uz krup�

na preduzeća i državne škole, najznačajniji integrativni faktor u BiH do 1918. godine.

Izbijanjem Prvoga svjetskog rata gotovo sva ova društva su prestala egzistirati.

Izuzetak su činila ona društva koja su služila ratnim potrebama ( ratna dobrotvorna,

Flotenverein i patriotska). Rat je u značajnoj mjeri utjecao na razvoj bosanskohercego�

vačkog društva. Nakon ustanaka i otpora okupaciji 1878. godine, Bosna i Hercegovina je

1918, nakon 40 godina, ponovo morala krenuti ispočetka u potpuno novom državnom

okviru. Raspadom Habsburške Monarhije i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i

Slovenaca (1.12.1918) BiH je u svojim historijskim granicama ušla u sastav te države.

Njezin teritorijalni integritet i historijske granice garantirane su posebnim članom Ustava

iz 1921. godine. Ona je krenula iz socijalne u finansijsku krizu, zatim u poljoprivredno�

ekonomsku i na kraju duboku političku krizu koja je dovela do zavo�enja diktature 1929.

godine. Bosna i Hercegovina je podjelom na banovine doživjela svoju prvu dekompozici�

ju u modernoj historiji. Podijeljena je izme�u četiri banovine, da bi deset godina kasnije,

neposredno pred izbijanje Drugoga svjetskog rata, doživjela nove teritorijalne promjene

kada je 13 njezinih kotareva pripojeno Banovini Hrvatskoj. Tako podijeljena Bosna je ušla

u rat i ubrzo postala sastavnim dijelom NDH i podijeljena njemačkom i talijanskom oku�

pacionom zonom.

U Prvom svjetskom ratu ukupna šteta procijenjena je na blizu 2,5 miliona zlat�

nih franaka, a demografski gubici su iznosili oko jedne petine njezina stanovništva. Uz sve

to, politički potezi nove vlasti su razarali vezivna tkiva bosanskoga društva stvaranog u

prethodnim epohama na osmansko�turskoj i austrougarskim evropskim idejama.

U takvom političkom i socijalnom ambijentu, a na temelju ustavnoga prava na

udruživanje radi ostvarenja ciljeva "koji nisu po zakonu kažnjivi", djelovala su razna

društva i udruženja u Bosni i Hercegovini. Obnavljanje rada društava i udruženja nastalih

u doba austrougarske uprave odvija se na temelju jedne vladine naredbe o ukidanju svih

ograničenja donesenih u ratu za njihovo djelovanje, a novoosnovana društva se, uglavnom,

bave problemima nastalim u ratu � radi se o raznim udruženjima ratnih invalida, veterana,

dobrovoljaca i slično. Ipak, najznačajnija su nacionalna kulturno�prosvjetna društva koja

ubrzo nakon prestanka rata obnavljaju svoj rad ("Prosvjeta", "Napredak", "Gajret", "La

Benevolencija"). Ova društva zadržavaju ranije proklamirane ciljeve, s tim što je djelo�

vanje "Gajreta" ubrzo veoma ispolitizirano od strane vlasti, pa je 1923. osnovano još jedno

muslimansko kulturno društvo � "Narodna uzdanica". Sva su ova društva zadržala svoju

raniju organizacionu strukturu sa mjesnim odborima, pododborima i podružnicama, s tim

što se njihov broj značajno uvećavao. Tako je, na primjer, broj "Gajretovih" pododbora

povećan sa 46 u 1920. na 121 u 1940. godini. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" je

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJA

51


1941. u Bosni i Hercegovini imao 98 podružnica. Značaj ovih društava u podizanju

nacionalne inteligencije i zanatlijsko�trgovačkog podmlatka u razdoblju izme�u dva svjet�

ska rata povećavao se činjenicom da nije bilo krupne industrije koja bi sama reproducirala

širu socijalnu osnovu društva, pa su dio tih zadaća obavljala ova nacionalna društva.

Premda su u ovo vrijeme djelovale i političke stranke, ova su društva objedinjavala rad

većine ostalih nacionalnih udruženja. Tako su, na primjer, unutar "Gajreta" i "Narodne

uzdanice", ili u uskoj vezi s njima, djelovala brojna druga udruženja preko kojih je "Gajret"

realizirao svoje ciljeve: društva za borbu protiv alkoholizma "Trezvenost", "Kolo Trezvene

mladeži" i slično, zatim brojne biblioteke i čitaonice, ženska i privredna udruženja.

Karakteristika ovih društava u razdoblju izme�u dva rata je da su djelovala na

čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, ali je postojao čitav niz lokalnih društava čiji se rad

ograničavao na male prostore. Pravna osnova za njihovo djelovanje sadržana je u

državnom ustavu 1921, stim što je nakon zavo�enja diktature 1929. njihov rad zabranjen i

ponovo odobren Oktroiranim ustavom 1931. i na njemu zasnovanim zakonima. Izbijanjem

Drugoga svjetskog rata mnoga od ovih društava su ukinuta, a ona kojima je dozvoljen nas�

tavak rada zakonskom odredbom od novembra 1941. uvrštena su u savez u okviru

Hrvatskog ustaškog pokreta, pri čemu je zakon odre�ivao obavezu učlanjenja u staleško

odnosno stručno udruženje.

Izme�u dva rata u BiH je postojao znatan broj ženskih udruženja koja su se bav�

ila prosvjećivanjem žena. Ženskih je udruženja bilo kako nacionalnih tako i internacional�

nih. Najznačajnija nacionalna ženska udruženja kod pravoslavnih žena su "Dobrotvorna

zadruga Srpkinja", koja je djelovala još iz austrougarskoga vremena i "Kolo Srpskih ses�

tara". Kod Hrvatica su značajna "Hrvatska katolička ženska udruga" i "Hrvatska žena", te

ženska sekcija društva "Napredak". Muslimanke su imale "Osvitanje", "Gajretov" ženski

pododbor, dva ženska kluba, "Muslimansku žensku zadrugu", dok su se Jevrejke okupljale

oko "Ženskog Aškenaškog društva" i društva "La Humanidad".

Od internacionalnih ženskih udruženja značajnu ulogu su igrala "Društvo za

prosvjećivanje žena i za zaštitu njihovih prava", "Zajedničko udruženje žena bez plemen�

skog i vjerskog obilježja", "Materinsko udruženje", "Udruženje univerzitetski obrazovanih

žena" i tako dalje. Osnivanje ovih ženskih društava imalo je prvorazredni značaj u eman�

cipaciji žena uopće, koje su sputane patrijarhalnom i vjerskom tradicijom teško dolazilo do

svjetovnog obrazovanja i javnog djelovanja.

Karakteristika za društva izme�u dva svjetska rata je postojanje znatnog broja

radničkih i strukovnih udruženja. Historija sindikalnoga organiziranja u Bosni počinje

početkom 20. stoljeća, a pred Prvi je svjetski rat internacionalni sindikalni pokret, izrežen

kroz Glavni radnički savez, okupljao 17 sindikalnih saveza i preko 120 sindikalnih

podržnica. Djelovali su i nacionalni sindikati (Organizacija radnika Hrvata, kasnije naz�

vana Matica radnika Hrvata, te Organizacija mladih katoličkih radnika). Izme�u dva svjet�

ska rata karakteristično je postojanje više pravaca sindikalnoga organiziranja: uz nezavisne

internacionalne sindikate postojali su i sindikati lojalni vlastima, te malobrojni sindikati i

koji su okupljali radnike na nacionalnoj osnovi. Ovi su sindikati djelovali u teškim poli�

tičkim uvjetima čestih zabrana, ali su, uglavnom, preživjeli čitavo me�uratno razdoblje.

Iza 1945. sva društva koja su djelovala u Bosni i Hercegovini, bez obzira na

ustavnu odredbu po kojoj se zajamčuje sloboda štampe, govora, udruživanja i zborova, bila

su u funkciji izgradnje društva na idejnim osnovama zacrtanim u programskim dokumenti�

52

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJAma vladajuće Komunističke partije. U tim se programskim dokumentima teži izgradnji

društva u kojemu nema mjesta za gra�anske ideje, koje se potiskuju u "ilegalu" i preživl�

javaju djelujući kroz razna legalna društva koja formalno nisu imala gra�anski karakter.

Godine 1945. na ovim se prostorima odvija veliki lom u razvoju gra�anskoga duha.

Potiskuje se sve što miriše na "ostatak gra�anskih snaga", a posljedice su bile toliko duboke

da je čak posve izmijenjeno poimanje pojma "gra�anskoga društva", pa se pod tim pojmom

"neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata podrazumijevalo nešto sasvim drugo

nego što se podrazumijeva nakon 90�tih godina. Forsirana industrijalizacija i deagrarizacija

dva su osnovna procesa unutar kojih su se odvijale sve ostale preobrazbe unutar bosansko�

ga društva i koje su stvarale socijalni ambijent u kojemu su egzistirale gra�anske ideje.

Posljedica tih procesa je ne samo socijalno dozrijevanje bosanskoga društva nego i značajna

nacionalna emancipacija. Prema statističkim podacima Bošnjaci su 1948. bili pri dnu soci�

jalne ljestvice bosanskoga društva dok su koncem 80�ih godina na samom vrhu.

Ideje gra�anskoga (civilnoga) društva njegovane su u udruženjima i društvima

koja formalno nisu imala gra�anski karakter, premda je od 1945. do 1949. postojao izv�

jestan broj i takvih institucija. To su institucije i udruženja gra�anskoga društva koja imaju

kontinuitet još od doba austrougarske vladavine, ali smisao koji poprimaju nakon 1945.

godine mijenja njihov karakter. Radi se, prije svega, o nacionalnim kulturnim društvima.

Prema Zakonu o udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima od 25. augusta

1945. sva udruženja koja su djelovala prije Drugoga svjetskog rata morala su se prijaviti

nadležnim vlastima ako namjeravaju obnoviti svoj rad. Time, ipak, nije prekinut njihov

kontinuitet. U razdoblju od 1945. do 1950. obnovljen je rad ili je tek osnovano 30

društava. Tako su i nacionalna kulturna društva obnovila svoj rad, ali su neka, poput mus�

limanskog kulturno�prosvjetnog društva "Preporod", tek osnovana. Odluka o obnovi i

odobrenju rada ovih kulturnih društava objavljena je početkom oktobra 1945. godine. U

organizacionom pogledu sva su se ova udruženja na terenu poklapala sa postojećim

državnim administrativno�teritorijalnim jedinicama, odnosno mjesnim, sreskim i

okružnim odborima, ali su udruženja isticala kako njihova organizacija "treba da se proširi

i osloni na selo, na fabrike i radionice svih vrsta". Ona su dugo vremena bila glavni

nositelji gra�anskoga duha u kulturi. Kao takva su 1949. godine ukinuta. Tada su, zapra�

vo, ukinuta nacionalna kulturna društva Bošnjaka, Srba i Hrvata ("Preporod", "Prosvjeta"

i "Napredak"), ali ne i kulturna društva nacionalnih manjina, kao ni "Seljačka sloga", koja

je kao političko�ekonomska i kulturna institucija, djelovala od sredine 30�tih godina i bila

razgranala po svim hrvatskim selima u Bosni i Hercegovini. Iza 1945. ona se bavi kul�

turno�prosvjetnim radom, opismenjivanjem i organiziranjem čitalačkih grupa, održavan�

jem kulturnih priredaba u hrvatskim selima i slično. Ovo nije bila državna institucija, ali

je vlast preko nje nastojala politički ovladati hrvatskim seljaštvom. To je osnovni smisao

odobravanja djelovanja Seljačke sloge i iza 1949, budući da je vlast dotad već uspjela

politički ovladati i nad pravoslavim i nad muslimanskim seljaštvom, što se posebice vid�

jelo u kampanji skidanje yara i feredže kod muslimanskih žena. Do 1949. to su bile jedine

institucije koje su njegovale gra�anski duh u kulturi, ali su unutar njih mogle djelovati i

druge gra�anske snage. Iako se obnavljaju i društva na tradicijama nekoliko predratnih

radničkih društva, pa čak i na tradiciji društava iz austro�ugarskoga vremena ("Proleter"

u Sarajevu, "Pelagic" u Banjoj Luci, "Abrašević" u Mostaru i slično), i mada se nakon

toga osniva i niz novih amaterskih kulturno�umjetničkih društava, koja kasnije objedin�

javaju svoj rad kroz Savez amaterskih kulturno�umjetničkih društava Bosne i

53


Hercegovine, ne može se argumentirano pobijati tvrdnja da su do 1949. nositelji

gra�anske kulture i gra�anskoga duha u kulturi koncentrirani isključivo unutar nacional�

nih kulturnih društava.

Zbog toga je 1949. prelomna godina. Iza toga nastupaju nešto drukčiji uvjeti za

njegovanje i razvoj gra�anskoga društva. Od tada u kulturi glavnu ulogu igraju amaterska

kultumo�umjetnička i kulturno�prosvjetna društva, amaterska pozorišta, te narodni i radnički

univerziteti. Njihov je zadatak bio njegovanje kultumo�historijske baštine kao zajedničke

tekovine svih bosanskohercegovačkih naroda, a ne isticanje i naglašavanje posebnih

nacionalnih tradicija. Ukazuje se na me�usobne kulturne utjecaje i prožimanja sa tendenci�

jom stvaranja nove kulture zasnovane na novijim ideološkim osnovama zajedništva (ideja

bratstva i jedinstva). Godine 1954. u BiH je bilo ukupno 388 kultumo�umjetničkih i kulturno�

prosvjetnih društava, 7 amaterskih pozorišta, 88 narodnih i radničkih univerziteta.

Teritorijalna rasprostranjenost ovih društava pokazuje relativnu izbalansiranost. Od ukuno

388 kultumo�umjetničkih i kultumo�prosvjetnih društava 1954. godine u čitavoj BiH, u

gradu Banjoj Luci ih je bilo 10 (a u banjalučkom kotaru još 19), u Bijeljini je bilo 19, u

Bosanskom Samcu 14, u Brčkom 17, u Doboju 10, u gradu Sarajevu 23 (a u sarajevskom

kotaru još 8), u Stocu 11, u Trebinju 10, gradu Tuzli 3 (a u tuzlanskom kotaru još 10). U ostal�

im mjestima je bilo manje od po 10 ovih društava (u gradu Mostaru, na primjer, samo 4, a u

mostarskom kotaru još 7). Ova su društva nakon rata organizirala brojne analfabetske

tečajeve i na taj način mijenjala društvenu svijest i otvarala prostor za izmjenu čitavoga

društva. Tijekom vremena se njihov broj smanjivao, tako da ih je početkom 80�ih godina bilo

222. (oko 11% svih u Jugoslaviji). Objašnjenje je jednostavno: broj kultumo�umjetničkih i

kulturno prosvjetnih društava stoji u obrnutoj srazmjeri sa stupnjem razvoja gra�anskoga

društva. Kako se gra�ansko društvo razvijalo smanjivao se prostor za djelovanje kulturno�

prosvjetnih društava u onom obliku u kojem su djelovala iza Drugoga svjetskog rata.

Što se tiče narodnih i radničkih univerziteta valja primijetiti da je 1954. godine

bilo gradova u kojima nije bilo niti jednog ovakvog društva (Bihać, Bos. Novi, Kalinovik,

Mostar, Posušje, Tuzla i Zenica), a najviše ih je bilo u banjalučkom kotaru (6), u gradu

Banjoj Luci još 2, u Bijeljini, Kiseljaku, Loparama, Prijedoru i Zavidovićima po 3, a u

ostalim mjestima po 1. Uočljivo je da je tijekom vremena broj narodnih i radničkih uni�

verziteta blago rastao: od 88 koliko ih je bilo 1954. godine njihov je broj povećan na 99

početkom 80�ih godina (od 166 koliko ih je bilo na prostoru čitave Jugoslavije), uz

napomenu da je početkom 80�ih godina djelovalo i 26 domova kulture (od 437 u čitavoj

Jugoslaviji). Sva su se ova društva bavila tzv. masovnom kulturom, ali su sa općim tehno�

loškim i informatičkim razvojem mijenjala polja svoga djelovanja. Umjesto analfabetskih

tečajeva nakon rata, ova su društva početkom 80�ih godina organizirala tečajeve stranih

jezika, kompjutora i slično.

Razvoj gra�anskoga duha u kulturi nakon ukinuća nacionalnih kulturnih

društava u BiH, odvijao se djelovanjem pojedinaca u društvima i udruženjima kojima nije

prevashodni zadatak bio razvoj gra�anske kulture. Takva su bila razna udruženja književni�

ka i umjetnika, kao i udruženja koja su bila više profesionalnoga karaktera. U ovu kategori�

ju društava i udruženja ubrajamo: Udruženje književnika; Udruženje pravnika"; Udruženje

likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUBiH); Udruženje likovnih umjetnika

BiH (ULUBiH); Udruženje novinara; Udruženje kompozitora; Udruženje filmskih radnika;

Udruženje muzičkih umjetnika; Udruženje opersko�horskih radnika; udruženje opersko�

simfonijskih umjetnika; Udruženje dramskih umjetnika; Udruženje stomatologa; Udruženje

54

distrofičara; Udruženje stenografa i daktilografa; Savez radio�amatera i mnoge druge.

Ovakvih je udruženja, koja su bila institucionalizirana na razini BiH, početkom 90�ih god�

ina bilo preko 20 i sva su imala brojne svoje podružnice diljem Bosne i Hercegovine.

Tako�er su sva bila sastavnim dijelom udruženja na razini Jugoslavije. Gra�anski se duh

unutar njih razvijao utoliko ukoliko su ona doprinosila razvoju slobode duha.

Slično ovim udruženjima djelovala su i društva koja su imala cilj razvoj onih ele�

menata društva koji ne spadaju u oblast kulture u užem smislu, ali su važan kotač u razvo�

ju gra�anskoga duha. Radi se o društvima koja su po načinu djelovanja i ciljevima bliska

ranije spomenutim udruženjima. U ovu kategoriju ubrajamo saveze i društva počevši od

Saveza za borbu protiv alkoholizma i drugih toksikomanija do Društva historičara, Društva

filozofa i tako dalje. Ovakvih je društava početkom 90�ih godina bilo blizu 40, ne računajući

udruženja pčelara, lovaca, ribolovaca, razna planinarska udruženja, Ferijalni savez i slično,

kao i razna druga udruženja koja su imala sličnu ili istu zadaću ali su djelovala unutar vjer�

skih organizacija, poput Udruženja ilmijje, Udruženja katoličkih svećenika, Udruženje srp�

sko�pravoslavnog narodnog sveštenstva. Gotovo sva ova udruženja su imala niz svojih orga�

nizacija po pojedinim mjestima i gradovima Bosne i Hercegovine i gotovo sva su, osim onih

koja su djelovala unutar vjerskih organizacija i koja su imala status kakav je po zakonu pri�

padao vjerskim organizacijama i zajednicama, imala status društvenih organizacija koje su

djelovale kao sastavni dio Socijalističkoga saveza radnog naroda (SSRN).

Osim ovih društava i udruženja koja su na kulturnom polju utjecala na egzisti�

ranje gra�anskoga društva, u BiH nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo značajnijih

strukovnih organizacija budući da je sindikat bio vladina organizacija čija je zadaća bila

držanje pod kontrolom vladajuće partije radničke klase. Jednako je tako postojao i neznatan

broj zadužbina i vakufa koji su pomagali razvoju gra�anskoga društva. Sama je država

osnivala neke svoje fondacije (poput fondacije za školovanje djece pod nazivom Titov

fond, čiji je cilj bio potpora školovanju odre�enih kategorija �aka), ali je ukinula gotovo

sve fondacije koje su imale predkomunističku tradiciju. Tu je posebno karakterističan

slučaj sa muslimanskim vakufima koji su iza 1945. uglavnom razvlašteni, a njihova je

imovina nacionalizirana. Prvo se na udaru našlo vakufsko zemljište. Zbog činjenice da je

"socijalističku revoluciju" izvelo seljaštvo ono je nagra�eno besplatnom dodjelom

zemljišta, čime su i vakufska zemljišta oduzeta, nacionalizirana i rasparčana agrarnom

reformom. Nacionalizirana je i ostala vakufska imovina, pa su vakufi iza Drugoga svjet�

skog rata faktički prestali funkcionirati. Slično je bilo i sa imovinom ostalih fondacija.

Jednako tako su prestala funkcionirati dobrotvorna društva, budući da je nji�

hovu ulogu na sebe preuzela država. Pravilo je, inače, da dobrotvorna društva na jednom

prostoru djeluju samo u kriznim situacijama. U Bosni i Herecgovini su, me�utim, postojala

društva koja su djelovala permanentno, a razlog leži u tome što je polje njihove djelatnos�

ti prevazilazilo dobrotvorni i humanitarni rad. Tako je, na primjer, muslimansko

dobrotvorno društvo "Merhamet", koje je osnovano 1913, kontinuirano djelovalo sve do

1946. jer se brinulo o sve brojnijom muslimanskoj sirotinji. Neposredno iza rata društvo je

obnovljeno, s tim što mu je dodatni zadatak bio i "bratstvo i jedinstvo naših naroda u svakoj

prilici produbljivati, intenzivirati i doprinositi tome da se odstrane sve smetnje i teškoće

koje stoje na putu toj velikoj tekovini narodno oslobodilačkog rata". Slične su zadaće

davane i ostalim dobrotvonim društvima zbog čega su one gubile svoj prvobitni smisao.

Zbog toga je sredinom 1946. ukinuta većina ovih društava (osim Crvenog križa) i obnov�

ljena tek koncem 1990. ili početkom 1991. godine.

KULTURA,UMJETNOST,

TRADICIJA

55


S obzirom da je Bosna i Hercegovina u posljednja dva stoljeća često mijenjala

državne okvire i državne sisteme mijenjalo se i poimanje pojma "gra�ansko društvo" ovis�

no o trenutnom državnom okviru i vladajućoj ideologiji u toj državi. Nekad je to bio ideal,

a nekad ideološka kontroverza.

Historija gra�anskoga društva u BiH počinje u prvoj polovini 19. stoljeća sa

reformama u Osmanskome Carstvu, a značajnije korake čini sa uspostavom austrougarske

vladavine 1878. kada se formira veći broj institucija koje njeguju ideje gra�anskoga društva.

U vrijeme austrougarske vladavine broj ovakvih institucija je narastao na 1.256

u 258 naselja. Radi se o udruženjima koja imaju za cilj da medu svojim članovima razvi�

jaju pismenost, opće obrazovanje, bu�enje i njegovanje nacionalne svijesti i kulture, te

ekonomskog i socijalnog progresa. Obuhvaćena su pjevačka društva, čitaonice, klubovi,

kasine, kultumo�prosvjetna i dobrotvorna društva, ženska i sindikalna udruženja, narodni i

radnički univerziteti. Sve su to nevladina udruženja, ali su neka od njih ponekad imala

podršku vlasti.

Praćena su kako ona društva koja osniva domaće autohtono stanovništvo tako i

udruženja koja su formirali doseljenici.

Značaj ovih društava je sadržan i u tome da su najznačajnija od njih postale mat�

ice nacionalnih pokreta u Bosni i Hercegovini. U tome i jeste osobenost procesa nacional�

nih integracija na ovom prostoru.

Više od jedne trećine čine društva zasnovana na internacionalnom principu.

Osnivali su ih doseljenici uz znatno učešće domaćih ljudi čime se bosansko društvo otvar�

alo evropskim kulturnim i drugim utjecajima i integracijama.

Ova se društva, uz velika privredna preduzeća, saobraćajnu infrastrukturu i

komunalni (državni) školski sistem, pojavljuju kao osnovni integrirajući faktor bosansko�

ga društva. Vjerske škole i sitna preduzeća su u predsocijalističkom razdoblju više gajila

nacionalnu zatvorenost u predsocijalističkom razdoblju.

(Finansijsku podršku za istraživanje ove teme pružila je organizacija

Dialogue Development}

56

EKOLOGIJA

EKOLOŠKE POSLJEDICERATA U SARAJEVU:ŠTA SU I KAKO SE

NOSITI S NJIMAProf, dr Ljubomir Berberović

Danas je uobičajeno posmatrati grad kao integralni sistem sa primarnom zadaćom

održavanja (biološke) egzistencije njegovih stanovnika, tj. � kao specifičnu

čovjekovu životnu sredinu. U skladu sa ovim stavom, urbane komponente koje

pripadaju živoj prirodi nisu tek ukrasni detalji u strukturi grada, nego bitan fak�

tor njegove osnovne funkcije. Grad se, dakle, može vidjeti kao vještačka priroda, koja treba

da bude maksimalno "prirodna" u tom smislu što optimalno zadovoljava zahtjeve za

kvalitetom života prisutne (humane) populacije.

Nedavno završeni rat je nanio velike štete Sarajevu kao ekološkom okruženju

njegovih gra�ana. Potrebna su obimna i ozbiljna istraživanja s ciljem da se ustanove

dimenzije nastalih problema i da se preporuče moguća rješenja.

Šta se dogodilo?

Šesnaest lokaliteta u centru grada, koji odgovaraju jedinicama u inventaru grad�

skih parkova, pažljivo je pregledano nakon što je proteklo približno trideset mjeseci rata.

Rezultati ovog istraživanja ukazuju na katastrofalne razmjere nastalih šteta: na pregledan�

im mjestima uništeno je preko 90% odraslih stabala i preko 80% travnih površina1. Dru�

gim riječima, drveće gotovo svih parkova i avenija (bulevara, drvoreda) u gradskom cen�

tru praktično je nestalo, a i travnjaci tako�er.

Slično stanje se može naći i u perifernim dijelovima grada, osobito na padin�

skim dijelovima. Postoje osnovane procjene da je više od 50 000 odraslih drveta posječeno

na području grada u periodu izme�u maja 1992 i juna 1994, što se može smatrati ekološki

jednakovrijednim površini od 2000 zrele šume2.

Kako se to dogodilo?

Stanovništvo Sarajeva, zatvoreno u opsjednutom gradu tokom dvije sukcesivne

surove kontinentalne zime, bilo je upućeno uisključivo na lokalne izvore goriva. Za punih

trideset mjeseci u odsječeni grad nije dospjela ni kap nafte, ni komadić drveta, ni grumen

uglja za "široku potrošnju". Tako su gra�ani bili prisiljeni da sijeku drvo u svojoj najbližoj

59

EKOLOGIJA

okolini. Bilo je i nešto sječe u komercijalne svrhe. Rezultat je bio � uništenje vegetacije, ne

baš cjelokupne vegetacije, ali njenog dobrog dijela3.

Posljedice: Povećana zaga�enost zraka

Devastacija zelenog pokrivača u jednom gradu neizbježno ima brojne

ekološke posljedice. To prije svega ugrožava čistoću vazduha. Može se izračunati da će

atmosfera iznad Sarajeva svakodnevno ostati bez mnogo tona dragocjenog kisika usljed

uništenja drveća i trave. Neposredne procjene obima ove pojave mogu se zasnovati, na

primjer, na pretpostavci da 14.500 hektara šume proizvodi oko 200.000 tona kiseonika

za jedan vegetacijski period, dok u isto vrijeme apsorbuje približno polovicu te količine

ugljičnog dioksida4. Moć prečišćavanja niske vegetacije tako�er nije zanemariva: jedan

hektar obične livade izdvaja nepoželjne sastojke iz 18 miliona kubnih metara vazduha.

Dakako, atmosfera bilo kojeg grada predstavlja otvoren sistem u kojem se zrak ne

prečišćava i obnavlja isključivo djelovanjem biljaka lociranih u samom gradu i njegovoj

okolini. Me�utim, poznato je da postoji značajna lokalna promjenljivost kvaliteta zraka,

koja ima i fiziološku važnost. Zaga�enost zraka u jednom dijelu grada može biti umje�

rena, dok u drugim dijelovima dostiže nepodnošljivu razinu. Nepobitna je činjenica da

zelenilo jako i specifično utiče na lokalnu varijaciju (mikro)klimatskih prilika. S druge

strane, postoji pozitivna korelacija izme�u stupnja vazdušnog zaga�enja i incidencije

mnogih (naročito respiratornih) oboljenja, što je jasno dokazano mnogim naučnim

istraživanjima5.

Posljedice: Povećana radijacija

Redukcija sloja visokog drveća u lokalnoj vegetaciji može uzrokovati i druge,

manje upadljive i češće previ�ene posljedice. Me�u promjene usljed deforestacije spada

porast radijacije. Naime, drveće veoma utiče na intenzitet i raspodjelu ambijentalnog

zračenja. Hladovina ne štiti samo od pretjerane topline, Sunčevo zračenje pod krošnjama

iznosi tek oko desetine zračenja na otvorenim prostorima6.

Pojačana radijacija se općenito smatra potencijalno štetnom po ljudsko zdrav�

lje, iako je teško otkriti direktnu uzročnu vezu izme�u povećanog zračenja i pojedinih

slučajeva bolesti koji su time eventualno uzrokovani. Ipak, u savremenoj medicini se tvrdi

da ultravioletno (UV) zračenje treba smatrati jednim od glavnih inicijalnih faktora u meha�

nizmima nastanka raka kože7. Izgleda da je obolijevanje od raka kože jasno povezano sa

intenzitetom solame radijacije, jer je znatno češće u područjima sa jačom insolacijom.

Postoje i mnoge druge moguće biološke posljedice povećane radijacije, čiji je značaj izuze�

tan, ali se vrlo teško ustanovljavaju8.

Pored svega toga, slučaj eko(sui)cida u Sarajevu 1992�1994 otvara niz teorij�

skih problema u oblasti društvenih nauka, koji se tiču poimanja i definicije ekocida i tret�

mana ekocida u me�unarodnom zakonodavstvu9.

Koncipiran je raspis rad utvr�ivanja elemenata za istraživački projekat

posvećen utvr�ivanju ekoloških šteta nanesenih opsadom Sarajeva 1992�1995, u svim rele�

vantnim aspektima. Uskoro će biti objavljen javni poziv za prijedloge i savjete u tom

pogledu10

. Ovaj članak ima sličnu svrhu, tj. da privuče pažnju na problem i na pristup

pronalaženju rješenja. Jedna verzija (istog sadržaja) biće objavljena u inostranstvu.

60

PRIMJEDBE

1 Berberović Lj.: Eco(sui)cide in Sarajevo. "99" � Review of Free Thought (Sarajevo),

Nr. 1, p 22.; April 1995.

2 Uščuplić M.: Greenery and development of Sarajevo. Conference on Reconstruction

and Long�Term Development Strategy of the City of Sarajevo, Abstracts p 98;

Sarajevo, 1994.

3 Berberović Lj.: op. cit.

4 Klepac D.: Zelenilo � ukras, zaštita i zdravlje grada Zagreba. Jugoslavenska akademi�

ja znanosti i umjetnosti (Znanstveni Savjet za promet), Zagreb, 1990; str. 7 i 12.

5 Šarić M. & Fugaš M.: Air pollution � Effects on physical health. Proceedings of the

International Conference on Environmental Health, Primošten, 1973, p 81. Union of

Medical Societies, Belgrade, 1973.

6 Penzar I. & Penzar B.: Agroklimatologija. "Školska knjiga", Zagreb, 1985; str. 211.

7 Lemberg S. I. & Lemberg L.: Skin Disorders (in �1983 Medical and Health Annual,

pp 302�305). Encyclopaedia Britannica Inc., Chicago, 1984.

8 Berberović Lj., Babić N. & Rakić R.: Frekvencija spontanih pobadaja s obzirom na

promjene globalnog nivoa radioaktivnosti okoline. Godišnjak Biološkog instituta

Univerziteta u Sarajevu, Br. 42, str. 5�14, 1990.

9 Berberović Lj.: Eco(sui)cide in Sarajevo. "99" � Review of Free Thought, Nr. 1, p 23;

April 1995.

110 Berberović Lj.: War and environment. Fondeko World, No. 2, October 1997 (in

Bosnian; in print).

EKOLOGIJA

61

DNEVNIK

DNEVNIKProf, dr Gajo Sekulić

Subota, četvrti oktobar

Tokom putovanja u Tuzlu, još od napuštanja Sarajeva, sa svakom novom

srušenom ili oštećenom kućom, proganja me ubitačna rečenica Radomira Konstantinovića

iz knjige "Dekartova smrt" koja glasi: "Ko je umro kad je umro moj otac?" Svaki pojed�

inac je u smrti nezamjenljiv i jednokratan. Sam. Ona prekida vezu s Drugim. Otprilike tako

se to činilo i Hajdegeru i Marksu. Konstantinoviću ne. Polako mi biva jasna njegova

svakako neodre�ena i neizvjesna putanja misli. Od Semizovca do Olova previše tragova

rušilačkih strasti. Olovo, opkoljeno brdima, na sreću vatrenih vojnika i oficira, veoma je

pogodno za artiljerijska i druga dejstva sa distance. Sve do Tuzle, sa obje strane puta, sve

od Sarajeva, zajedno sa lijepim krajolicima u odori jeseni, nadiru mi slike ubijenih, prot�

jeranih, izbjeglih, ranjenih, beznadnih, obeščašćenih, ostavljenih ljudi Bosne. Koliko ih

samo iz Njemačke ili Skandinavije čezne za ovim brdima, šumama, potocima i izvorima?

Prijatelj iz švajcarske, Roland S., čijim kolima putujem u Tuzlu, već blizu četiri godine radi

u Bosni, sada kao ekspert za ljudska prava u Visokom komesarijatu za BiH, već nas na

našem jeziku veoma dobro razumije. Njegova osmomjesečna Anuk je čedo bosanko�švaj�

carske ljubavi. Najčešće je tužan zbog oholog i fatalističkog propuštanja šansi za normal�

niju Bosnu. Ipak se nada: biće Bosne.

U Tuzli je već počeo me�unarodni skup "Živjeti zajedno" koji prire�uju Forum

gra�ana Tuzle i Američki institut za demokratiju. Ima preko 80 učesnica i učesnika.

Upravo stižem u trenutku kada Marko Oršolić s predstavnicima katoličke, pravoslavne i

islamske konfesije nastavlja svoju tvrdoglavu borbu za me�ureligijski dijalog i saradnju.

Pošto kasnim šaljivo to komentira mojim metodičkim ateizmom. Odgovaram, dakako s pri�

jateljskom ironijom, da me poslovi "crvenog popa" ne zanimaju. Uzdam se da će nepoz�

natim za njegovim stolom objasniti našu obostranu strast za pretjerivanja crnog humora.

Imam utisak da Marko odavno razumije tajnu poruke Radomira Konstantinovića. Nju razu�

mije i Jakob Finci, naročito kada nas podsjeti na staru jevrejsku mudrost u dva koraka: "Ko

ubije jednog čovjeka, ubio je čitavo čovječanstvo. Ko spasi jednog čovjeka, spasio je čitavo

čovječanstvo".

Konstantinovićevo pitanje "Ko je umro kad je umro moj otac" počinjem da

shvatam kao pitanje "Ko je umro kada su ljeta 1995. godine masovno i gotovo pred kam�

erama svjetske javnosti umirali Srebeničani i Srebreničanke?"

65

DNEVNIK

Nedjelja, peti oktobar

Danas sam na tuzlanskom skupu prvi govornik na temu o postjugoslovenskim

zemljama i demokratiji. Prije samog početka moli me izvršna direktorica Američkog insti�

tuta za demokratiju da objasnim neke osnovne pojmove i to zbog inostranih učesnika iz 17

zemalja. Radi se o sljedećim pojmovima: Srbin, Bošnjak, Hrvat, Bosanac, četnik, ustaša,

nacionalizam itd. Uredno sam izvršio presudu nad ovim pojmovima za desetak minuta,

osjećajući bezdan razlike izme�u "nas" i Amerikanaca. Naime, Amerikanci već odavno

žive s pouzdanom i sigurnom perspektivom, te su zato sasvim sigurni da postoje zgotovl�

jene definicije o svemu. Jedva Svetom ocu uspijeva da objasni bojazan od pragmatizma, pa

se u to neću upuštati, kao ni u najmanji pokušaj da strancima objasnim našu nelagodu s

tačnim definicijama, budući da bismo mi mirno živjeli bez bestijalnih ratova kada bismo

imali pouzdane i opšteprihvatljive definicije navedenih i sličnih pojmova.

Srećem gradonačelnika Tuzle Selima Bešlagića koji me je prvi ugledao. Kao i

drugi obični gra�ani ne moram ga juriti da bih ga pozdravio. On sam srdačno prilazi kao da

je prodavač novina u obližnjem kiosku a ne jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Takvo neprimjetno podnošenje i nošenje zaslužene slave odavno me oduševljava, naročito u

pore�enju s nadutim novim etno�intelektualcima i etno�političarima. I njega zadirkujem da

nije slučajno falsifikovao dobijene izbore. Odgovara da nije, a da je mogao � bi.

Ponedjeljak, šesti oktobarS drugim čovjekom Ambasade Švajcarske u Sarajevu Wolfangom Amadeusom

Briilhartom dočekujem profesora historije Ursa Altermatta iz Frajburga odnosa Fribura,

jedinog dvojezičkog univerziteta u Švajcarskoj, čiju sam knjigu "Svjetionik Sarajevo.

Etnonacionalizam u Evropi", objavljenoj u septembru prošle godine u Cirihu, preveo sa

njemačkog. Već je s mojim predgovorom o "Etnonacionalizmu kao trajnoj evropskoj

nelagodi" objavljena u Sarajevu. Sa Ursom sam već godinu dana u stalnom telefonskom

kontaktu i prvi put ga vidim. Jednostavan, nepretenciozan, srdačan, znatiželjan. Prema pro�

tokolu dočeka obilazimo linije ratnog dodira i razdvajanja u neukusno dugoj opsadi

Sarajeva. Najprije, turisički bez vodiča, razgledamo legendarni ulaz u tunel ispod aero�

dromske piste. Kuća koja je maskirala ulaz veoma je razorena, i tek po svjedočenju vlas�

nice počinje rekonstrukcija krova i jedne sobe. Toliko je velika takozvana donacija, čarob�

na riječ poslije svakog rata. Linija dodira ispod Jevrejskog groblja ostavlja neizbrisive

utiske. Hirošima, Drezden, Berlin, Vukovar. Vijećnicu odnosno Narodnu biblioteku

susrećemo u jeku djelimične rekonstrukcije. Austrijska vlada finansira opravku krova.

Bježim od patetike, ali me ova Kuća knjige opominje da hitorijska utakmica izme�u

Knjige, Pluga i Mača nije još nigdje završena. Mač još vlada. Ubjedljivo.

Švajcarski gost Urs Altermatt je gost Univerziteta u Sarajevu i Kruga 99 iz

Sarajeva. Predsjednik kruga profesor Vlatko Doleček, profesor historije Dževad

Juzbašić, poeta Izet Sarajlić i ja prire�ujemo večeru u njegovu čast. Interesantan razgo�

vor. Dominira tema o Sarajevu i htjeli mi to ili ne � Izet Sarajlić. On se nikome ne

nameće. Rečenice su mu � najčešće � same po sebi pjesma. Duboka tuga zbog razbijanja

jednog lijepog svijeta s ogromnim neiskorištenim mogućnostima može se, možda, izri�

cati samo postmelanholičnom poetikom. On je sam sobom poruka da nisu u pravu oni

koji kažu "Moja poetika � to je moja nacija". Čim vidiš Izeta, ne mora govoriti, već znaš,

da ovi Novi � lažu.

66

Utorak, sedmi oktobarNa FPN u Sarajevu počinje sedmodnevni seminar "Etnonacionalizam u Evropi"

koji drži profesor Urs Altermatt. Dekan Halim Mulaibrahimović pozdravlja gosta, a

Altermatt govori o etnonacionalizmu kao evropskoj, a ne samo, balkanskoj bolesti. On se

javlja s projektom nacionalne države. Upozorava da su etnička čišćenja i etnonacionalizam

veoma žilavi historijski fenomeni. Specifičnost i novost njegovog opsežnog istraživanja

sastoji se u veoma uspjelom pokušaju dokazivanja da etnonacionalizam nije neka uni�

verzalna historijska neminovnost, već fenomen s kojim dobre demokratske institucije i pro�

cedure mogu izaći na kraj. Demokratija može garantirati da nije po svaku cijenu potrebno

poklapanje političkog i kulturalno�etničkog identiteta ljudi. Dakle, moguća je dobra

demokratska država i sa više etničko�kulturalnih identiteta. Za mene je ovdje inspirativna

ozbiljna i plodna razlika prema Ernestu Gelneru, piscu utjecajne knjige o "Nacionalizmu i

naciji" koji tvrdi da nijedna nacija odnosna nacionalna država nije stvorena bez nacional�

izma � odnosno bez nasilja.

Srijeda i četvrtak, osmi i deveti oktobarSeminar na Fakultetu ide dobro. OSCE usporeno objavljuje rezultate lokalnih

izbora. Nadrealističke situacije, naročito u opštinama u kojima dobijaju predstavnici naro�

da koji tu odavno više ne stanuju. Vlasti bez naroda. Veliki ispit za sve u Bosni i za strance

u Bosni.

Petak, deseti oktobarOpet putujem u Tuzlu. Ovaj put na promociju Ursove knjige o etnonacionali�

zmu. On mi je donio Jaspersovu knjigu "Pitanje krivice", za kojom dugo tragam. Jedini

primjerak u Sarajevu za koji znam uništen je rušenjem stana profesora Šarčevića u zgradi

"Lorisa". Odlučujem se da govorim o krivnji, polazeći od Jaspersove teze da smo prvo

ljudi, pa tek onda Nijemci, odnosno Hrvati, Bošnjaci, Srbi. Ako je to tačno, onda se mora

odgovarati za zločine protiv ljudi, tj. čovječnosti. Dobar početak za promociju, a možda i

dobar kraj dnevnika.

(za Radio"SIobodnu Evropu" od 4. do 11. oktobra 1997. godine� Emitirano 12. oktobra 1997. godine �)

PISMA,REAGOVANJA

67

PRIJATELJSKI ODGOVORGLICKMANU

PISMA,REAGOVANJA

Nismo politički nostalgičan

Ne znam, dragi gospodine Glickman, ko Vam je to rekao da u Krugu 99 rasprav�

ljamo uglavnom etnička pitanja. Ja lično, kao jedan od najstarijih članova Kruga,

mnogo više se sjećam naših rasprava o umjetnosti u službi zla, o krivici evrop�

skog intelektualca, o krizi morala u svijetu, o budućnosti Bosne kojoj malo ko

predvi�a ikakvu budućnost, o totalnoj neodgovornosti najodgovornijih, o tome da li bi naša

tragedija bila izbjegnuta daje pala u vrijeme Vili Branta i Hajnriha Bela, Šarla de Gola i Žan

Pol Sartra, Hruščova (onog iz pedesetih godina u koga smo svi polagali tolike nade) i Uje

Erenburga, Sandra Pertinija i Karla Levija, Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže. Vjerujem,

naime, da ćete se sa mnom složiti da živimo u epohi ljudi druge klase, a ljudi druge klase

jednostavno i nisu u stanju da čovječanstvo povedu u nekom pozitivnijem pravcu. U svije�

tu drugorazrednih ljudi Čečenije, Bosne, Ugande i Albanije naprosto su neizbježne.

Znamo mi, me�utim, čak i nakon tri miliona granata, i da zapjevamo, pa čak

i da se našalimo. A ponekad, usred sastanka, neko zna da se prisjeti i Lorkinog stiha

"Si muero desde el balcon abierto". Taj neko ne mora biti pjesnik kao onaj koji Vam

ovo piše, ali je važno da se u Sarajevu, osim Kinkela i generala Džulvana, citira i

Lorka. Na kraju, mi smo prolazili kroz slična iskušenja i patnje. Ako je u Madridu

1936. s uspjehom obavljena generalna proba zapadnog fašizma, u Bosni je na sličan

uspjeh računao i istočni fašizam. Djelimično mu, možda, to nije uspjelo zahvaljujući i

aktivnosti Kruga 99.

Ne znam ni odakle Vam razlog za primjedbu o našoj tobožnjoj idealizaciji peri�

oda Titove vladavine. Neka se Zapad ne zavarava daje on rodno mjesto najkritičkije misli

našeg vremena. Ta, najubojitija kritička misao krenula je upravo iz nekadašnjih socijal�

ističkih zemalja. Podsjećam Vas na imena "dodisidentskih disidenata" Evgenija Jevtušenka

i Bulata Okudžave, zatim Aleksandra Tvardovskog, Tadeuša Ruževiča, Lešeka

Kolakovskog, Bertolta Brehta, Gaje Petrovića, Adama Mihnika, Predraga Matvejevića,

Milovana Ðilasa. Solženjicina ne pominjem namjerno. Solženjicin je, ako ćete se sa mnom

složiti, završio u pravoslavnom fašizmu. Ni dobar broj naših članova nije u tom periodu

spadao medu laskavce režima. Laskavci su se kasnije vrlo lako preselili u rukovodstva

nacionalističkih stranaka. Ja, doduše, imam jednu pjesmu o Titu, ali napisanu u ovom ratu.

Za njegovog života ni sam nisam dobro prolazio: 1953. bio sam izbačen iz Saveza pisaca

Jugoslavije, 1970. iz Saveza komunista. Bio sam, istina, u tom periodu i predsjednik

Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, ali samo � sedamnaest dana! To je, me�utim,

bila moja biografija pisca. Neku drugu mi sigurno ne bi odobrio ni moj brat Ešo, strijeljan

kao maturant trebinjske gimnazije 1942. godine. Nego, da ne bi bilo nekog nesporazuma,

da Vam kažem i tu pjesmu o Titu, napisanu u podrumu uz svijeću na stogodišnjicu nje�

govog ro�enja:

71

PISMA,REAGOVANJA

Kakav god da je bio

bio je šef najsretnije jugoslovenske države.

U toj državi

Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati.

A mi u njegovoj

ne bismo mogli ni da dišemo.

I znate šta, dragi pariški Sarajlijo: u šesdesetsedmoj godini života čovjek može

da bude samo � obrnuti futurista. Kažite mi da me u oktobru mjesecu umjesto književne

večeri u Strazburu čeka književno veče u "Miljenku Cvitkoviću" 1947. godine � i ja ću na

to veče poći trčeći.

Nikakva, dakle, politička nostalgija nije u pitanju, ako je i ima, već naprosto

osjećanje da si tada bio mlad i da su zajedno s tobom živjeli i mnogi tvoji čitaoci tako

mučki, i na očigled čitavog svijeta, ubijeni u ovom ratu!

A etnika koju pominjete � šta možemo! Kod nas je, izgleda, naprosto neizbježno

da se svi naši razgovori umjesto etičkom završe etničkom pričom. To su nam svima na

Balkanu nametnuli srpski nacionalisti sa svojom mitomanijom, sa svojim četrnaestim

vijekom, sa svojim kosovskim bitkama. Svaki Musliman je sada dvostruki Musliman,

svaki Hrvat � dvostruki Hrvat, svaki Makedonac � dvostruki Makedonac, svaki Slovenac �

dvostruki Slovenac, svaki Bugarin � dvostruki Bugarin, svaki Albanac � dvostruki Albanac.

Samo je po sebi razumljivo da mi u Krugu 99 niti smo dvostruki, niti za

dvostruke. Oni će uvijek naći razloga za sukobe. Antagonizam je njihova hrana. A mi

bismo da volimo!

U nadi da ćete ovo pismo primiti kao pismo prijatelja, srdačno Vas pozdravlja

Izet Sarajlić

72

IN MEMORIAM

Prof, dr Ivan ÐURIĆ(1947�1997)

UParizu je 24. novembra 1997. godine, poslije duge i teške bolesti, preminuo

prof, dr Ivan ÐURIĆ. Ro�en je u Beogradu 1947. godine, gdje je završio

klasičnu gimnaziju i studije istorije na Filozofskom fakultetu. Godine 1982.

odbranio je doktorsku disertaciju iz istorije. Bio je istaknuti vizantolog.

Predavao je istoriju Vizantije i srpskog srednjeg vijeka, a bavio se i teorijom istorije. Pored

predavanja na Univerzitetu u Beogradu bio je i gostujući profesor i saradnik više naučnih

ustanova u Francuskoj, Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Grčkoj. Bio je naučnik kome je glav�

na preokupacija bila istraživanje veza izme�u vizantijske civilizacije i slavenskog svijeta.

Iako je za jednog istoričara živio relativno kratko, ostavio je monumentalna djela, kao što

su knjige "Sumrak Vizantije" i "Istorija � pribježište ili putokaz".

Prof. dr. Ivan ÐURIĆ bio je predsjednik Liberalnog saveza Srbije i glavni i

odgovorni urednik nezavisnog lista "Demokratija danas". Pripadao je "Evropskom pokre�

tu", organizaciji koja djeluje u okviru Evropskog parlamenta u Strazburu. Na prvim

višestranačkim izborima u Srbiji, održanim 1990. godine, bio je kandidat Ujedinjene

demokratske inicijative (UJDI) i Saveza reformskih snaga za Srbiju, kada je dobio 277.398

glasova i osvojio treće mjesto. Tom prilikom uvjerljivo je porazio Slobodana Miloševića

na teritoriji Vojvodine. Ne želeći da sudjeluje u nacionalističkom ludilu koje je zahvatilo

Srbiju, poslije mnogih ličnih neprijatnosti i direktnih prijetnji Ðurić odlazi u Pariz, gdje je

namjeravao ostati kraće vrijeme, ali je ostao sve do svoje smrti. U Parizu je bio predsjed�

nik Pokreta za demokratske slobode. Ove godine je pokušavao da se uključi u izborni pro�

ces u Srbiji, ali ga je teška bolest zaustavila upravo na početku kampanje.

Sarajevo je posjetio prvi put 1994. godine, u jeku rata, kada je učestvovao u

radu prve sjednice Srpskog gra�anskog vijeća. Tih dana primljen je za člana KRUGA 99.

Kasnije je još nekoliko puta dolazio u Sarajevo.

Prof. dr. Ivana ÐURIĆA poznavali smo, voljeli i poštovali kao blistavog

intelektualca i veoma časnog i dragog čovjeka. On je, kao rijetko koji beogradski intelek�

tualac, vrlo rano otkrio suštinu stanja u Srbiji i Beogradu. Svoje mišljenje i stavove o tome

analitički je izražavao i iznosio u svakom svom javnom istupu ili susretima sa svojim

sagovornicima. Zbog tog svog intelektualnog poštenja i hrabrosti morao je, izme�u osta�

log, i da napusti svoj rodni grad, ne odustajući ni za trenutak od intelektualne borbe za

razvoj demokratskih odnosa u Srbiji i Beogradu. Na našem posljednjem zajedničkom sas�

tanku u Sarajevu o tome nam je veoma dugo i temperamentno govorio, sa žarom i uvjerlji�

vošću vrsnog intelektualca. Taj posljednji susret s njim ostaće nam u trajnom sjećanju.

Posebno ćemo ga uvijek cijeniti i poštovati zbog toga što je, kao častan intelektualac i naš

veliki prijatelj, kao jedan od rijetkih intelektualaca sa prostora ex�Jugoslavije, imao snage

i hrabrosti da do�e u opkoljeno Sarajevo i da na javnoj sceni iskaže svoj stav o svemu

onome što se ovdje dogodilo.

73

IN MEMORIAM

Kao što je bio izuzetno elegentan u svom nastupu, Ivan Ðurić je plijenio sve

svoje sagovornike svojim blistavim poznavanjem i analitičkim pristupom aktuelnim prob�

lemima. Zato ćemo uvijek čuvati uspomenu na njega i poštovati njegovo naučno djelo i

političku misao, koju je uvijek usmjeravao u interesu pobjede istine i pravde.

Prof. dr. Vlatko Doleček

Prof, dr Kalmi FINCI(1926 �1997)

Na svom životnom putu profesor Finci je prošao na iskonski način lukove

napetosti vijeka koji ispraćamo. Od internacija u Italiji i Švicarskoj u ponorima

drugog svjetskog rata, do Sarajeva 1992�95, Sarajeva koje gotovo otkad mu ime

postoji jeste i Sarajevo porodice Finci. Nakon tri mjeseca u blagodetima Novog

svijeta, jedva izdržana premda okružen ljubavlju bližnjih, vraća se preko piste sarajevskog

aerodroma u opsjednuti grad. Povratak je uzrokovan porastom pneumonije, koja će sve

više slabiti njegovo tijelo za napore koji su predstojali.

Svojom tihom otmjenošću, kao što su tihe neposvećenom oku neprimijetne sve

trajnije vrijednosti, profesor Finci podupire statiku dobrog na Sarajevskom univerzitetu, u

čije prostore je ušao kao student Odsjeka za matematiku na Filozofskom fakultetu, da bi

1958. na tadašnjem Tehničkom fakultetu, zamijenio stranu katedre. Otada do sada svi

arhitekti obrazovani u ovom gradu vezivaće Sticanje svojih matematičkih znanja za lik pro�

fesora Kalmija Fincija. Isto tako, mnogim matematičarima elegancija linearne algebre,

topoloških prostora ili Lebosgueove mjere ostaće vezana za diplomska ili postdiplomska

predavanja profesora Fincija. Naravno, kolega Kalmi Finci prošao je sve one etape koje

čine sadržaje i odgovornosti jedne univerzitetske karijere u njenom prirodnom toku � od

asistenta do redovnog profesora, šefa Odsjeka, voditelja postdiplomskih studija.

Svi koji su poznavali profesora Kalmija Fincija ozračeni su odsjajem smiraja i

harmonije njegovog duha. Čovjek ostaje da živi po svom djelu. A djela profesora Fincija

su, naravno, njegove teoreme iz sumabilnosti beskonačnih redova i funkcija, Fourierove

analize u dimenzionalnom prostoru, asimptotike razvoja funkcije po sopstvenim funkcija�

ma izvjesnih rubnih problema matematičke fizike, rezultati mnogih istraživanja objavljeni

u brojnim Radovima Odjeljenja prirodnih i matematičkih nauka i Odjeljenja tehničkih

nauka Akademije nauka i umjetnosti BiH, prikazani u mnogim inostranim stručnim

časopisima i publikacijama, predstavljeni na mnogim me�unarodnim naučnim skupovima.

74

IN MEMORIAM

Trajni su Fincijevi doprinosi uzidani u izgradnju sistema matematičkog obrazovanja, kao i

ukupnog znanja matematike u BiH kroz rad u stručnim komisijama Prosvjetno�

pedagoškog savjeta, Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, itd.

Koji to još izbijaju sastavci od kojih je satkano sjećanje na profesora Kalmija

Fincija? Potreba za ljepotom kojom se okruživao u domu, u druženju, u razgovorima, nje�

govo traganje za estetskim u misli, u zvuku, u svjetlu. Jezici, kojima je s lakoćom ovla�

davao, da izvorno upozna ljude i narode, njihova najviša dostignuća, ali i svakodnevne

običaje. Najbitnije djelo obuhvata sve ono što je uhvaćeno u ogledalima duša ljudi koje je

volio, koje je poznavao, s kojima se susretao. Ti titraji zauvjek će nas pratiti.

Profesor dr. Kalmi Finci bio je čovjek Universitasa.

Kao takvog ćemo ga uvijek pamtiti.

Prof. dr. Muharem Avdispahić

Mirza IDRIZOVIĆ(1939 �1997)

Ugodini kada bosanskohercegovačka kinematografija obilježava svoj "zlatni

jubilej" (pedesetogodišnjicu) zatečeni smo viješću � filmski i televizijski red�

itelj, pisac scenarija i publicista, predsjednik Udruženja filmskih umjetnika

BiH, pedagog i mnogostrani kulturni poslenik, član KRUGA NEZAVISNIH

INTELEKTUALACA 99, Mirza Idrizović umro je u 59 godini života. Bolest sa kojom se

borio bila je jedna od najopakijih, ali ona do posljednjeg dana nije umanjila vedrinu nje�

govog duha i njegov optimizam. Planirao je projekte, bez zastoja, neke čak i započeo,

utvr�ivao termine realizacije, pripremao se... uprkos bolesti, uprkos njenom toku. Ali! To

stravično "ali", taj signal za našu gorčinu, taj znak neke nadnaravne nadmoći od koje zavise

sve naše nade i sva ostvarenja naših planova, to neumoljivo i surovo sudbinsko "ali" i ovdje

se "desilo", presjeklo je i okončalo Idrizovićevu živomu i kreativnu biografiju, u trenutku

kada je svoje zavidno profesionalno iskustvo i poznavanje filmske teorije spremao da sje�

dini u novim projektima za igrani film, novim televizijskim emisijama, novim... Danas,

nakon saznanja tragične vijesti, za sve nas nastala je gorčina trajne šutnje Mirze Idrizovića.

Nama ostaje samo da naslućujemo brojnost djela i raznovrsnost njihovog sadržaja, koja bi,

sigurni smo, značila vrijedne i dragocjene trenutke naše filmske i televizijske produkcije.

Arhitekta po obrazovanju, ali bezgranični ljubitelj i zanesenjak filma, Mirza

Idrizović je u oblasti igranog filma našao osnovni prostor svoje kreativnosti. Snimio je pet

75

IN MEMORIAM

igranih filmova (RAM ZA SLIKU MOJE DRAGE, ŽIVOT JE MASOVNA POJAVA,

PJEGAVA DJEVOJKA, MIRIS DUNJA i AZRA), kojima Idrizović kao autor u bosansko�

hercegovački filmski milje unosi koncept igre, maštovitosti, svježinu inspiracije i nekon�

vencionalnost prosedea. U njegovim igranim filmovima, posebno onim iz prvog perioda,

prisutna je fina mjera intelektualne sumnje i ironičnosti, neka vrsta insistirane ležernosti i

težnje ka razbijanju klišeja realističke forme i drugih vidova filmske stereotipije. Vukao je

on te svoje naklonosti iz francuskog "novog vala" i uopšte novijeg francuskog filma, pa je

za mnoge prijatelje bio � "Leluš", nadimak koji je dobio po francuskom reditelju Klodu

Lelušu. Ta "boja" Mirzine ličnosti dala je cjelokupnom njegovom opusu (igrani filmovi,

dokumentarni i televizijski filmovi, serijali...) kvalitete fine dopadljivosti i šarmantne

autorske profilacije.

Posebno je zanimljivo Mirzino ljudsko i stvaralačko prijateljstvo sa osobenom

ličnošću � Zukom Džumhurom. Taj stvaralački tandem obogatio je produkciju za "male"

(TV) i "velike" (bioskopi) ekrane obiljem nadahnutih sadržaja, u kojima je lokalna temati�

ka (najčešće stara Bosna) otkrivana i interpretirana jezikom lepršave moderne i sjetne

humoreske. Tim"druženjem" nastalo su divne KASABE (dokumentarni film), popularni

televizijski serijal HODOLJUBLJA, igrani film MIRIS DUNJA...

Izuzetno je značajan i doprinos Mirze Idrizovića ratnoj produkciji u vremenu

opsade Sarajeva. Snimajući za producentsku kuću SAGA, Idrizović je snimio više doku�

mentarnih filmova, koristeći se elektronskom tehnikom, što je tada bilo jedino moguće. Svi

su ti Mirzini radovi dragocjeni i kao dokumenti trenutka, ali i kao primjeri nekonven�

cionalne, nestereotipne dokumentaristike, čemu je Idrizović, u svemu čime se bavio, bio

uvijek sklon. Taj bijeg od klišea, šarm i lepršavost naracije, ta "lakoća pričanja", bio je,

rekli bismo, Mirzin horoskopski znak � na filmu, na televiziji, u tekstovima, u životu.

Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, od Zlatne arene (Pula) za scenario

(MIRIS DUNJA) do najviših nagrada za dokumentarne filmove i televizijske realizacije.

Kao jedan od autora cjelovečernjeg SAGINOG filma "MGM", sa kojom je učestvovao na

festivalu u Kanu i drugim svjetskim festivalima, dobitnik je, sa ostalim koautorima, bro�

jnih nagrada kojima je svjetska filmska javnost dočekala ovaj film � djelo sarajevskih

sineasta i patriota, medu kojima je Mirza Idrizović i kao reditelj i kao svestrani animator i

učesnik u kulturnom otporu Sarajeva bio jedan od najistaknutijih.

Slava mu i hvala za sve ono čime je obogatio kulturni prostor Bosne i Herce�

govine.

Vefik Hadžismajlović

76

REVIJA SLOBODNE MISLIBroj 9�10, septembar � decembar 1997.

Izdavač:

Asocijacija nezavisnih intelektualacaKRUG 99

Za izdavača:

Vlatko DOLEČEK

Glavni i odgovorni urednik:

Hidajet REPOVAC

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:

Slavko ŠANTIĆ

Redakcija:

Lidumil ALIKALFIĆ, Marko BEROŠ, Sead FETAHAGIĆ, Ne�o MILIĆEVIĆ,Zlata KURT, Enver REDŽIĆ, Izet SARAJLIĆ, Gajo SEKULIĆ, Midhat UŠČUPLIĆ

Sekretar redakcije:

Mira DUVNJAK

Adresa redakcije:

Sarajevo, Vrazova l, tel/fax: + + 387 71 538�926

DTP: »Magistrat«, Sarajevo

Štampa: "RABIC", Sarajevo

Za štampariju: Goran MIKULIĆ

Cijena 5 DM, za inostranstvo 10 DM

Ovaj broj štampan je uz pomoć:

SOROS � Fonda otvoreno društvo BiH i

US AID � US Agency for International Development � Office of Transition Initiatives

Na osnovu Uvjerenja Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta RBiH broj 08�483�4/94

od 29. novembra 1994. časopis "99" upisan je u evidenciju javnih glasila u skladu sa Zakonom

o javnom informisanju ("Službeni list SRBiH, broj 21/90)

Mišljenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta RBiH broj 08�204�4/95 od 19. 04. 1995.

časopis "99" je oslobo�en poreza na promet proizvoda.

Naslovna strana i likovni prilozi u ovom broju:

Halil TIKVEŠA, akademski slikar

Documents

Document9