UVOD – BOSANSKOHERCEGOVAČKA POEZIJA IZMEĐU DVA RATA

Evropski kontekst

- dva svjetska rata kao dva najveća događaja u XX stoljeću; dva planetarna događaja; ujedno i dvije najveće nesreće;

- poslije ovih ratova mijenjala se slika svijeta; svijet više nije bio isti;- te promjene odražavale su se u svim sferama života, pa i u književnosti;- avangarda : nekoliko raznorodnih književnih pokreta i stilskih formacija koji

se mogu nazvati imenom avangarda; avangarda (fr. avantgarde, tal. avanti garde – prethodnica) je periodizacijski termin za oznaku modernih književnih pravaca u prvoj polovini XX stoljeća: futurizam, ekspresionizam, konstruktivizam, dadaizam, nadrealizam; Aleksandar Flaker ukazuje na dva bitna aspekta avangarde: 1) negirajući ili osporavajući odnos prema postojećim i starim pravcima i formacijama te 2) usvajanje novih poetičkih načela i afirmacija nove formacije ili pokreta; težište avangardnih pokreta je na osporavanju, tako da je Flaker s pravom avangardnu okvalificirao kao poetiku osporavanja (Flaker Poetika osporavanja);

- 1910. godina : je prijelomna godina za pojavu novih težnji, novih pokreta – futurizma i ekspresionizma; sa završetkom Prvog svjetskog rata ova dva pokreta ulaze u završnu fazu svoga trajanja;

- modernizam : prema jednima avangarda je samo nastavak ideje moderne o književnoj zbilji kao zasebnoj zbilji; ideje da se jezikom može baš sve iskazati i sve oblikovati bez obzira na svakodnevnu zbilju; prema drugima avangarda je nastavak prosvjetiteljske ideje o inovativnosti, ideje o traganju za novim izrazima a ne slijeđenju zadatih antičkih obrazaca; avantura “umjetničke samovolje” (Šlegel);

- osjećaj egzistencijalne nesigurnosti : izazvan spoznajom o autodestruktivnosti ljudske civilizacije; potvrda u literaturi: U potrazi za izgubljenim vremenom Prust (1913-1927); Proces Kafka (1925.);

- futurizam : 1) talijanski – (lat. futurum – budućnost) i umjetnički i politički pokret; Filipo Tomazo Marineti proglas (program) Manifest futurizma 1909; radikalan raskid sa svim tradicionalnim vrijednostima i obnova talijanske književnosti i umjetnosti; Futurizam ustaje protiv svih postojećih institucija, veliča borbu i opasnost te staje u odbranu rata. Umjetnost se mora zasnivati na ritmu nove mašinske civilizacije, na energiji i ludoj smjelosti, na drskosti i pobuni, na brzini automobila i aviona, na ljepoti i zanosu borbe, na plamenu rata. Za talijanske futuriste rat “predstavlja jedinstvenu higijenu svijeta”, što se nimalo ne razlikuje od fašističke apologije rata. Stoga je i logično bilo što su futuristi završili u fašizmu kao zvanični propagatori Musolinijevih ideja;

1

2) ruski - javlja se godinu dana kasnije 1910. pa traje do 1919. Prilično dinamična i heterogena književna pojava koju sačinjavaju čak četiri grupe: od još uvijek tradicionalnih egofuturista, preko grupe mecanin poezija, pa do radikalnijih i značajnijih grupa centrifuga i kubofuturisti. Najznačajniji pisci dolaze iz treće i četvrte grupe: Boris Pasternak, Vladimir Majakovski i Velimir Hljebnikov. Programski članak neobičnog naslova Šamar društvenom ukusu potpisuje V. Majakovski. Ruski futuristi su na strani socijalnog bunta a samim time i na strani revolucije. Revoluciju, međutim, treba sprovesti i u umjetnosti, posebno na materijalu riječi. Odatle borba za nova značenja riječi koja je dovela do čudesnog zaumnog jezika i potpunog napuštanja smisla. Futuristi zagovaraju umjetnost primjerenu novoj tehničkoj civilizaciji, zahtijevaju “izlazak umjetnosti na ulice” i njenu estradnu prezentaciju pred najširim masama.

- EkspresionizamDefinicija

Ekspresionizam (lat. expressio – izraz) je književni pokret koji se javlja u Njemačkoj i Austriji 1910. i traje do 1925. godine. Naziv dolazi iz slikarstva, gdje je pokret već odranije postojao (slikari Sezan, Van Gog, Munk, Kandinski, Kle, Kokoška, Barlah i dr.). Prije nego što će se definitivno nazvati tako ekspresionisti su sebe nazivali neopatetičarima (“novi zanesenjaci”), apstraktistima, eternistima (lat. aeternus – vječan), futuristima, aktivistima itd. pokret koji pravi revolucionaran zaokret u tematskom i u pogledu jezičkog izraza.

KrikRaspala se cjelovita slika svijeta, subjekt se našao u čudu i užasu, pritisnut

strahom i beznađem. Trebalo je, stoga, jezik oblikovati tako da najbolje izrazi sav taj užas i strah a najprirodniji odgovor na sve to je bio ljudski krik. To je krik uplašenog čovjeka u svijetu koji je imperijalističke antagonizme pretvarao u klaonicu Prvog svjetskog rata.- Možda je taj krik najbolje izrazio slikar Advard Munk na svojoj čuvenoj slici

istoimenog naslova Krik.

PobunaDok su futuristi slavili tehnološki napredak i ratove dotle su ekspresionisti

dizali svoj glas protiv mehanizacije života i stravične sudbine čovječanstva. Istovremeno, na čisto književnome planu, ekspresionizam je bio pobuna protiv impresionizma. Književno djelo ne smije nastajati kao rezultat površnih impresija o stvarnosti, ono mora biti istinski izraz doživljaja te stvarnosti. Impresionistički usitnjenoj slici svijeta treba suprotstaviti cjelovitu viziju toga svijeta.

Ritam

2

Cilj je sada tako uhvaćenu viziju ritmički oblikovati. Ekspresionističko razumijevanje ritma dovodi do rušenja forme, do probijanja strukture rečenice. Rečenica se redukuje na nizanje glagola i imenica, pri čemu su glagoli nosioci emocionalno-vizionarskog značenja. Tradicionalnu logičku strukturu rečenice, tu “građansku jezičku arhitekturu”, treba jednostavno minirati.

ŽanroviŽanrovski preovladavaju lirika i drama, lirika kao trenutak u akciji

saznavanja svijeta, i drama kao razvijanje i sudaranje akcija. Iz zahtjeva za novim ritmom javila se potreba za slobodnim stihom, gdje se sa vanjskih/formalnih manifestacija prešlo na unutrašnji doživljaj ritma Drama se raspada na niz scena i ima skokovitu radnju. Opis ustupa mjesto radnji. Pripovijetke imaju malo epskog u sebi a roman je bio jednostavno neprimjeren ekspresionističkoj poetici.

Pisci i djelaPoezija: Gotfrid Ben, Franc Verfl, Ernest Toler, Georg Trakl, Goerg Hajm,

Bertolt Breht i dr.Drama: 1. Ernest Toler Prepobrazba, Masa čovjek, Borci protiv stroja.2. Bertolt Breht: Majka Hrabrost i njezina djeca, Kavkaski krug kredom.

DOVDEEEE!!!

NadrealizamManifest nadrealizmaKnjiževni pokret koji se javlja u Francuskoj kao produžetak dadaizma i

kao francuska varijanta ekspresionizma. Zvanični početak nadrealizma pada u 1924. godinu kada Andre Breton objavljuje Manifest nadrealizma, a nastavlja da traje i poslije Drugog svjetskog rata. Za razliku od drugih avangardnih pokreta nadrealizam, osim rušilačkog revolta prema naslijeđenoj tradiciji, pokazuje i konstruktivan graditeljski duh. To naročito dolazi do izražaja priklanjanjem nadrealista uz ideje Oktobarske revolucije 1930. Osnovna nadrealistička teza “Izmijeniti život!” tada se zamjenjuje Marksovom devizom “Izmijeniti svijet!”

Psihički automatizamCilj je da se otkrije jedna viša skrivena stvarnost, nadrealnost, u kojoj

vlada prvobitni haos. U tu nadrealnost može se prodrijeti jedino psihičkim automatizmom, bez kontrole razuma, pomoću metode koju je Rembo nazvao

3

“rastrojstvo čula”. Očigledno je da nadrealisti svoje ideje temelje na psihoanalizi Sigmunda Frojda.

Pisci i djelaLuj Aragon: Seljak iz Pariza, Rasprava o stiluAntoan Arto Umjetnost i smrtAndre Breton Nađa, Spojni sudovi, Luda ljubavPol Elijar Umrijeti da se ne bi umrlo, Javna ruža

Socijalna literaturaU najširem smislu književna pojava labavog stilskog jedinstva, koja se

javlja 20-tih pa traje sve do 50-tih godina XX stoljeća. Ima svoje preteče u djelima sa početka XX stoljeća Džeka Londona, Maksima Gorkog, Eriha Kestnera, Hajnriha Mana i dr. Iako ima pobornike i u redovima avangardnih pokreta ekspresionizma, ruskog futurizma, dadaizma i nadrealizma, javlja se kao posljedica promjena izazvanih Oktobarskom revolucijom.

Socijalistički realizamUnutar prilično razuđenog pokreta socijalne literature može se

socijalistički realizam posmatrati kao njegova krajnje ekstremna varijanta. Aleksandar Falker ga definira kao “normativnu književnu doktrinu i stilsku formaciju koja se konstituirala u 30-tim godinama XX stoljeća” u sovjetskoj književnosti, a poslije Drugog svjetskog rata i u drugim socijalističkim zemljama. Termin je definitivno prihvaćen na Prvom kongresu Saveza sovjetskih pisaca 1934. Tvorci doktrine socijalističkog realizma su tražili od pisaca “da istinito, historijski konkretno prikazuje zbilju u njezinu revolucionarnom razvitku” (Statut Saveza sovjetskih pisaca). To znači da književnost u društvu ima odgojnu i socijalno-pedagošku funkciju i da je treba maksimalno približiti širokom krugu čitalaca. Da bi se to postiglo moralo se posezati za tradicionalnim stilskim oblicima, što je u Rusiji značilo obnovu realističkih postupaka. Najpogodniji žanr za takve pothvate bio je roman sa tradicionalnom socijalno-psihološkom motivacijom karaktera.

Glavni pisci socijalističkog realizma u Sovjetskom Savezu bili su Gladkov (Cement) i Šolohov (Uzorana ledina).

4

Južnoslavenski kontekst

SRPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA

Vrijeme poslije Prvog svjetskog rata donosi burno rasplamsavanje pokidanih književnih tokova. Sve počinje sa časopisom “Slovenski jug”, koji izlazi od 1918-1919. u Zagrebu. Bio je to zajednički časopis hrvatskih i srpskih pisaca.

Beograd ponovo postaje kulturno središte. Pisci koji se vraćaju iz emigracije, naročito iz Francuske, presudno utiču na oblikovanje književnog života. Nove generacije raskidaju sa prošloću, ruše nekadašnje idole i odbacuju sistem vrijednosti koji su uoči rata uspostavili Jovan Skerlić i Bogdan Popović.

U vremenu između dva rata pojavit će se i ugasiti mnogo različitih pokreta: ekspresionizam, futurizam, dadaizam, sumatraizam, hipnizam i zenitizam. Kao najprivatljiviji naziv za sve pokrete, izuzev nadrealizma, mogao bi se uzeti ekspresionizam.

ČasopisiDan (1919-1920.) – uređivao Miloš CrnjanskiProgres (1920.) – Dragiše VasićaZenit (1921-1926.) – Ljubomira MicićaHipnos – Rade DraincaNova svetlost i Raskrsnica – časopisi Velibora GligorićaPutevi i Svedočanstva – časopisi nadrealistaUmetnost i Večnost – časopisi neoromantičaraSrpski književni glasnik

EkspresionizamPrvi modernistički talas

Ekspresionizam u srpskoj književnosti počinje sa imenom Miloša Crnjanskog, sa njegovom zbirkom pjesama Lirika Itake (1919.), sa njegovim časopisom “Dan”, koji je bio prvi poslijeratni časopis u Srbiji, i sa Objašnjenjem sumatre (1920.), najvažnijim programskim člankom o ekpsresionizmu. Glavni ekspresionistički časopis bio je “Progres” (1920.) Dragiše Vasića.

Nova književnost odlučno raskida sa tradicionalnom književnošću, nju ne interesuje ni historijska ni socijalna dimenzija čovjeka, već čovjek “u kosmičkim tajanstvenim visinama” (Crnjanski). Takvo kosmopolitsko osjećanje čovjeka Crnjanski naziva sumatraizmom (po ostrvu Sumatra u Malajskom arhipelagu). Sumatraizam izražava čežnju za visinama i daljinama, vjeru da su sve stvari povezane nevidljivim nitima i da se svi udaljeni predjeli stapaju u jedan lirski fluid. “Pišemo slobodnim stihom, što je posledica naših sadržaja”, pisao je Crnjanski.

5

Središnja ličnost beogradskog modernističkog kruga bio je svestrani književnik Stanislav Vinaver, autor Manifesta ekspresionističke škole.Drugi modernistički talas

U drugom modernističkom talasu oko 1922. godine, sa prvobitne pobune protiv tradicije akcenat se prenosi na način građenja djela, na njegovu konstrukciju, na geometriju odnosa unutar djela. Ovaj vid konstruktivizma slijedi Rastko Petrović, jedan od najznačajnijih avangardnih pjesnika i prozaista.Ljubomir Micić je pokrenuo časopis “Zenit” i lansirao novi pokret – zenitizam. Zenitizam je zagovarao konstruktivističko ustrojstvo književnog djela. Sličnih ideja bio je i dadaizam, kojega, po uzoru na francuske dadaiste, predvodi Dragan Aleksić.

Socijalna lietraturaIzvan aktuelnih avangardnih tokova našli su se tzv. folklorni modernisti

Momčilo Nastasijević i Desimir Blagojević i pripadnici lijeve struje ekspresionizma. Ovi drugi su sebe nazivali još i neoromantičarima, a 30-tih godina će približiti pokretu sicijalne literature. Središnja ličnost te grupe bio je Risto Ratković, a osim njega tu su još pripadali Desimir Blagojević, Jovan Popović, Rade Drainac i dr.

NadrealizamBeogradski nadrealizam pojavio se i razvijao kao ogranak jednog šireg

evropskog pokreta sa središtem u Parizu.

Srpski nadrealizam prolazi kroz dvije faze:a) prednadrealistička faza 1922-1930: prihvatanje nadrealističkih stavova

ali pod drugim imenom;b) nadrealistička faza 1930-1932; nadrealizam se javlja kao organiziran

književni pokret.

Nadrealisti pokreću brojne publikacije: almanah Nemoguće (1930.), Pozicija nadrealizma (1931.), Nadrealizam danas i ovde (1931-1932.) itd. Grupu čine Koča Popović, Marko Ristić, Oskar Davičo, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Đorđe Jovanović, Aleksandar Vučo, Milan Dedinac i dr. Poslije 1932. grupa se praktično raspada: jedni se javno odriču nadrealizma (Jovanović), drugi pristupaju pokretu socijalne literature (Vučo, Matić, Dedinac, Davičo), treći se približavaju Krleži (Ristić). Međutim, i poslije raspada većina članova grupe nastavlja da piše nadrealistički, čak i u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

6

MEĐURATNA KNJIŽEVNOST U HRVATSKOJ

Godina 1914.Već u godini početka Prvog svjetskog rata dešava se sudbonosni raskid sa

modernom i najava novih avangardnih pravaca. Raskid sa starim ogleda se više simbolično u smrti najznačajnijeg pisca moderne Antuna Gustava Matoša 1914, a najava “nove književnosti” dolazi sa objavljivanjem zbornika Hrvatska mlada lirika i Krležine prve drame Legenda, te iste godine. Zbornik sačinjavaju pjesme dvanaestorice pjesnika, a među njima i Ive Andrića i Tina Ujevića. O značaju zbornika Ljubo Vizner (Ljubo Weisner) je zapisao:

Ovo su obećanja. Na pragu u Novo ovo su tek vrata.

EkspresionizamPrva djelaRat za hrvatsku književnost nije značio prekid kontinuiteta. Poslije

dramskog prvijenca Krleža nastavlja objavljivati poetsko-ekspresionističke drame Kraljevo (1915.), Kristofor Kolumbo (1917.) i Michelangelo Buonarotti (1918.). Sa svojom prvom knjigom Lude priče (1915.) pojavit će se i Ulderiko Donadini, kasniji pokretač prvog ekspresionističkog časopisa Kokot.

Prvi časopisiPrvi ekspresionistički časopis “Kokot” pokreće 1916. Ulderiko Donadini.

Već sljedeće godine pridružit će mu se i Antun Branko Šimić sa časopisom “Vijavica” (1917.), a prve poslijeratne godine i Krleža sa svojim časopisom “Plamen” (1919.). Pojavom ovih časopisa osvaja se prostor za objavljivanje djela u duhu nove škole, kao i za programsko-manifestne interpretacije pokreta.

Antun Branko ŠimićCentralna ličnost ekspresionizma u Hrvatskoj. Do te pozicije će ga dovesti

dva sudbonosna “dramatična zaokreta” u životu. Prvi je odlazak iz Bosne i Hercegovine u Zagreb, a drugi je odluka da napusti svoje školovanje, pokrene časopis “Vijavica” (1917.) i potpuno se posveti književnom radu. Nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom “Juriš” (“Der Sturm”) nastupa kao pjesnik i kritičar, te pokreće svoj drugi časopis istoga naslova “Juriš” (1919.). U kritičkim člancima sažeto obrazlaže suštinu pobune protiv dotadašnje književnosti. Nova književnost mora iz sebe odbaciti sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i ‘lepota’, to će reći sve ono što je suvišno i da govorimo istinu.

Najveći doprinos novoj književnosti daje, ipak, svojom jedinom i kratkom zbirkom Preobraženja (1920.). Zbirka je označena kao “kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva”. Otkriva nam pjesnika tijela, grada i siromaha, pjesnika astralnih prostora ali i čovjekovih egzistencijalnih ponora. Prilično štura u izrazu zbirka je na najefikasniji način demonstrirala Šimićev “stiješnjeni ekspresionizam”.

7

Pred kraj života pokreće i treći časopis “Književnik” (1924-1925.), čime svoj kratki život još više ispunjava a hrvatsku književnost još više zadužuje.

Miroslav KrležaStupio je u hrvatsku književnost kao “razbarušeni ekspresionista” a

nastavio i završio kao pisac naglašene socijalne i političke orijentacije. Ipak, i obimom i umjetničkim dometima, njegovo djelo se otima jednostranim programskim razvrstavanjima.

Pobrojanim ekspresionističkim dramama Krleža pridodaje i svoj prvi časopis “Plamen” (1919.), u kojemu obznanjuje lenjinističku obojenost svoga ekspresionizma. Do početka Drugog svjetskog rata će pokrenuti još tri časopisa: “Književna republika” (1923.), “Danas” (1934.) i “Pečat” (1939.).

Iz impozantnog književnog upusa izdvajamo samo neka djela: romane Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Na rubu pameti (1938.) i Banket u Blitvi I-III (1938/39/62.), zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922.), dramski ciklus o Glembajevima itd.Tin Ujević i Gustav Krklec

U sjeni novih avangardnih ideja, ali i nesvodiv ni na jednu od njih, javlja se i veliki pjesnik Tin Ujević, autor četiri zbirke pjesama između dva rata: Lelek sebra (1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.) i Ojađeno zvono (1933.).

Gustav Krklec sa Šimićem uređuje časopis “Juriš”, i iste godine objavljuje prvu ekspresionistički nadahnutu zbirku pjesama Lirika (1919.), a dvije godine kasnije i još jednu – Srebrna cesta (1921.). Poslije toga će, pod uticajem njemačkih neorealista, skrenuti u socijalni aktivizam i otvorenu pobunu protiv pasivističkog ekspresionizma. Od pasivističkog do lijevog ekspresionizma

Već je Krleža u svojim djelima napravio put od pasivističkog, u prvim dramama, do lijevo orijentiranog ekspresionizma, u zbirci Novela Hrvatski bog Mars. Sličan put prevalit će i njegov sauređivač iz časopisa “Plamen” August Cesarec, samo što će njegovo skretanje biti još radikalnije. Cesarec će već u svojim prvim ekspresionističkim radovima (novele Za novim putem, 1926.) popustiti pred jakim dojmovima ideja Oktobarske revolucije.

Pokret socijalne literature

I Krleža i Cesarec istovremeno su bili utemeljivačima ekspresionizma i predvodnicima lijeve struje hrvatske književnosti. Ovaj detalj jasno govori da ni ekspresionizam (izuzev kod Donadinija i u “stiješnjenoj” varijanti kod Šimića), ni pokret socijalne literature se nisu izdiferencirali do kraja kao samostalni pokreti. U tom smislu se “čisti” ekspresionizam” Donadinija i Šimića može posmatrati kao prijelazna faza ka “lijevo začinjenom” ekspresionizmu Krleže i Cesareca i dalje ka “čistom” socrealizmu (neorealizmu ili “modernom objektivizmu”) Mile Budaka, Slavka Kolara, Vjekoslava Kaleba, Vjekoslava Majera i dr.

8

Zapravo, Krleža i Cesarec se nisu mogli zadovoljiti samo sa dosljedno izvedenom revolucijom u oblasti književnosti, nego su se poduhvatili slijeđenja revolucionarnih ideja i u samoj zbilji. To je nadalje značilo stavljanje književnosti u službu opće revolucije. Radikalizacijom ovog drugog – utilitarnog! – aspekta književnosti, gubila je na značaju sama književnost, kao u pojedinim Cesarčevim djelima i djelima brojnih revolucionarnih pisaca koje je povijest književnosti brzo zaboravila.

9

Bosna i Hercegovina

MEĐURATNA KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI

- Međuratna književnost u Bosni i Hercegovini, poslije četverogodišnjeg ratnog zatišja, nastavlja tamo gdje je stala pred početak rata. A to znači, na unutrašnjem planu, obnovu rada nacionalnih kulturnih društava i nacionalnih časopisa kao centara književnog života, i, na čisto književnom ili vanjskom planu, aktivnu recepciju aktuelnih književnih ideja iz evropskih književnosti.

- Književnost se i dalje djelimice koristi kao sredstvo političke borbe, bilo u sprovedbi nacionalnih (književnici oko “Mlade Bosne”), bilo u službi klasno-socijalnih (pokret socijalne literature) ideja.

- Kao direktna posljedica nepriznavanja bosanskohercegovačke zasebnosti unutar nove državne zajednice Sarajevo gubi status kulturnog centra a bh pisci se sve više okreću ka Beogradu i Zagrebu kao političkim i kulturnim središtima nove države;

- za vrijeme rata knjiž stvaranje zamire: mladobosanski pisci su silom prilika utihnuli; Sv Ćorović, Risto RAdulović i Jovan Palavestra otjerani su u internaciju; Ivo Andrić i Borivoje Jeftić doplai su zatvora; Miloš Vidaković, Risto RAdulović i M. Ć. Ćatić umiru 1915; Kočić i Vl Gaćinović umiru 1916; 1919 umire Sv Ćorović; bošnjački pisci prestaju da pišu: Osman-Aziz, Bašagić i Mulabdić; hrvatska knjiž u BiH poslije rata gotovo da se sasvim gasi;

Književnost “Mlade Bosne”- “Mlada Bosna” je bio naraštaj buntovnih intelektualaca okupljenih oko ideje otpora protiv austro-ugarske i južnoslavenskog ujedinjenja, te ideje radikalnog prevrata u književnosti i kulturi. Svoje književne ideje crpili su iz evropske avangarde, posebice ekspresionizma i futurizma. Centralna ličnost bio je Dimitrije Mitrinović a njihov se rad može pratiti od vremena aneksije 1908. pa do početka rata 1914. Svoj književni rad podredili su političkoj borbi za ideju jugoslavenstva kao jedinom mogućem rješenju. Za Vladimira Gaćinovića književnost je bila samo sredstvo političke i nacionalne akcije. Njegovali su kult mučeništva i jake potrebe za žrtvovanjem, što će kulminirati sarajevskim atentatom 1914. Ako ičim drugim, ovim činom su uticali na dalji tok povijesti, ne samo u Bosni i Hercegovini.

U vrijeme mladalačkog književnog stasavanja i Ivo Andrić je bio blizak ovome naraštaju. On je već u zborniku Hrvatska mlada lirika (1914.) objavio svoje prve pjesme u slobodnom stihu. Uz aktivnosti “Mlade Bosne” treba spomenuti još imena pisaca Miloša Vidakovića i Borivoja Jevtića.

10

Dvije književne struje- U rat Bosna i Hercegovina ulazi kao sastavnica Austro-Ugarske a poslije rata

ulazi u novu državnu zajednicu – Kraljevinu Srba, Hrvata, Slovenaca, odnosno, Kraljevinu Jugoslaviju (01. 12. 1918.). Bosanskohercegovački pisci su stvaranje jugoslavenske države dočekali sa mnogo nada.

- Već pri kraju rata u Zagrebu su se oglasile dvije književne struje, koje će imati uticaja na književni život Bosne i Hercegovine. Prva je bila grupa oko časopisa “Književni Jug” (1918-1919.) sa urednikom NIkom Bartulovićem i saradnicima iz BiH Vladimirom Ćorovićem i Ivom Andrićem; u slijedili su ideju književnog jugoglovenstva: jedno narječje i jedno pismo, sa namjerom da se ekavica uzme kao zajedničko narječje svih pisaca Bih, Srbije i Hrvatske; sarađuju još Tugomir Alaupović, Vl Ćorović, Al Šantić, Fadil Kurtagić, Borivoje Jeftić; Andrić objavljuje dijelove svoje pripovijetke Put Alije Đerzeleza i Ex Ponto; struju oko “Književnog juga” uglavnom su sačinjavali preživjeli mladobosanci, koji su na ovaj način produžavali svoju borbu za jugoslavenski (književni i jezički) integralizam, okrećući se sve više ka Beogradu kao novom političkom središtu;

- Drugu grupu je predvodio Antun Branko Šimić, sa svojim časopisima “Vijavica” i “Juriš”, čiji su saradnici bili Nika Milićević, Hamza Humo i Ahmed Muradbegović; naporedo sa prihvatanjem ekspresionizma Šimić pokreće svoj prvi časopis Vijavica, kojega izlaze samo 4 broja u razdoblju od dec 1917. do febr 1919; zatim objavljuje još tri broja časopisa Juriš;

-

- prvi se književno oglašavaju Andrić Ex Ponto i B. Jeftić Zalasci 1918; iste godine i posthumno Carski soneti M. Vidakovića;

- 1919. Nutarnji život Hume i Stihovi F Kurtagića; Bašagić objavljuje prepjev Hajjamovih Rubaija; Bjelevac Rene Logotetides i drugo izdanje Minke;

- izvan BiH Andrić objavljuje Put Alije Đerzeleza u Bg a Nemire u Zg; još Studije i feljtoni Ilije Jakovljevića; 1920. Preobraženja Šimića u Zg;

Obnova rada nacionalnih časopisaU novim političkim i kulturnim okolnostima dolazi do obnove rada

nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava i njima pripadajućih časopisa. Časopis srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” prvi kreće sa izlaženjem već 1919., a “Gajret”, kao novina muslimanskog (bošnjačkog), i “Napredak”, kao novina hrvatskog društva, 1921. godine. Godine 1927. pokreće se “Novi Behar”, nasljednik starog “Behara” iz 1900-1910. Jevrejsko društvo “La Benevolencia” kontinuirano izdaje svoje časopise sve do 1941; «Židovska svijest» od 1918, «Jevrejska tribina» od 1921 i «Jevrejski život» od 1924;

“Pregled” i Sarajevska grupa

11

- Uz već pobrojane nacionalne časopise “Pregled” (1927-1940.) ima najvećeg uticaja na književne prilike u Bosni i Hercegovini između dva rata. Časopis postaje glasilom Sarajevske grupe pisaca koja se osniva već sljedeće godine. Grupu čine: Borivoje Jevtić, Jakša Kušan, Hamza Humo, Isak Samokovlija, Jovan Kršić i dr.

- U prvom almanahu grupe Sa strana zamagljenih (1928.) Jovan Kršić piše predgovor pod naslovom Pripovedačka Bosna. Po njemu samosvojnost pripovjedačke Bosne crpi se iz usmene poezije: iz orijentalnog senzualizma sevdalinke i epskog narativa.

“Knjiga drugova” i književna ljevica- Kao protivteža Grupi sarajevskih književnika pisci okupljeni oko lijevih ideja

obznanjuju Knjigu drugova (1929.), knjigu “ekspresionističkog napona i socijalnog temperamenta” (Rizvić), u kojoj uzimaju učešća i bh pjesnici Novak Simić, Hamid Dizdar, Husnija Čengić, Hasan Kikić, Ilija Grbić, Rizo Ramić, Eli Finci i dr. I “Pregled” od 1935, pod Kršićevim uredništvom, otvara svoje stranice za pisce sa ljevice. U bošnjačkoj književnosti posebno mjesto zauzima časopis “Putokaz”, koji je izlazio u Zagrebu od 1937-1939. Njega su pokrenuli lijevo orijentirani bošnjački pisci Hasan Kikić, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo Ramić, a kasnije će im se pridružiti još i Zija Dizdarević.

EkspresionizamBosanskohercegovački pisci su odmah poslije rata aktivno, svojim

djelima, odgovorili na izazove ekspresionističkog prevrata u književnosti. Humo i Muradbegović, koji su u Zagrebu sarađivali u Šimićevim časopisima “Vijavica” i “Juriš”, prvi izlaze sa svojim ekspresionističkim djelima: Humo sa pjesničkom zbirkom Nutarnji život (1919.) a Muradbegović sa pripovjedačkom zbirkom Nojemova lađa (1924.). I jedan i drugi će i kasnije djelimice slijediti zahtjeve ekspresionističke poetike (npr. Humo Grozdanin kikot i Slučaj Raba slikara, Muradbegović u svojim dramama i pripovjetkama). Borivoje Jevtić, pisac iz zagrebačke grupe oko Književnog juga, također se oglasio pripovjetkama (zbirke Zalasci, Scene i O profanim stvarima) pisanim ekspresionističkim manirom.

Bosanskohercegovački se pisci, pod jakim dojmom lijevih ideja, nisu mogli a ni htjeli zadovoljiti samo književnim prevratom, što je od njih tražio ekspresionizam. Stoga je kasnih tridesetih godina nastala čudna kombinacija lijevog ekspresionizma ili ekspresionističkog neorealizma (pokreta socijalne literature) u djelima Novaka Simića i Hasana Kikića.

- o književnom životu: A. Muradbegović:

12

Pisci i djelaBošnjački:

1. Abdurezak Hifzi Bjelevac Rene Logotetides (1919.), Ana Zolotti (1927.)

2. Hamza Humo Nutarnji život (1919.), Zgrada na ruševinama (1939.), Grad rima i ritmova (1924.), Sa ploča istočnih (1925.), Grozdanin kikot (1927.), Pod žrvnjem vremena (1928.), Slučaj Raba slikara (1930.).

3. Ahmed Muradbegović Nojemova lađa (1924.), Haremske novele (1924.), Na Božijem putu (1936.).

4. Hasan Kikić Provincija u pozadini (1935.), Ho-ruk (1936.), Bukve (1938.).

5. Alija Nametak Bajram žrtava (1931.), Dobri Bošnjani (1937.)6. Hamid Dizdar Arabeske (1929.), Zapisi u kamenu (1936.).7. Zija Dizdarević, pripovjetke.8. Mak Dizdar Vidovopoljska noć (1936.).

Srpski:1. Borivoje Jevtić Zalasci, Scene (1918.), O profanim stvarima (1920.).2. Marko Marković Kriva Drina (1935.).3. Novak Simić Nepoznata Bosna (1937.), Suton Tašlihana (1937.),

Voćnjak (1938.)4. Branko Ćopić Pod Grmečom (1938.), Bojovnici i bjegunci (1939.),

Planinci (1940.).5. Jovan Radulović Za utehom (1926.), Jesenja pregaranja (!928.).6. Ivo Andrić Ex Ponto (1918.), Nemiri (1920.), Put Alije Đerzeleza

(1920.)

Hrvatski:1. Antun Branko Šimić Preobraženja (1920.)2. Nikola Šop Pjesme siromašnog sina (1926.), Nocturno (1928.), Isus i moja

sjena (1934.), Od ranih do kasnih pijetlova (1934.).3. Zvonimir Šubić Fazliša potok (1934.), Heroj u papučama (1935.), Kaljuga

(1937.).4. Jakša Kušan Pesme (1925.).

Jevrejski:1. Isak Samokovlija Od proljeća do proljeća (1929.), Pripovijetke (1936.).2. Laura Papo-Bohoreta.

13

14