ADAM I EVA

LICA:

ČOVJEK, ADAM

ŽENA, EVA

KELNER u hotelu

GOSPODIN U CRNOM, hotelski susjed

GOSPODIN S LULOM u brzovlaku

KELNER U KRČMI pod zemljom

GENERAL

GOSPOĐA U CRNINI

DAMA

GOSPODIN SA ZAGONETKOM

GLAS MAJKE

OPATICA

TRGOVAČKI PUTNIK

GLAS LAĐARA

Hotelske sluge, grob ranima, dame u crni putnici u brzovlaku,,

gospoda sa cilindrima, svećeni grobari u podzemlju. glasovi serenade.

Soba u petom katu velegradskoga stjeničavog hotela što su ga u ovo naše doba kada je i

ljubav industrijalizirana prozvali patetičnim imenom: “Eden”. Šablonska hotelska

prostorija, s tapetama neodređene smeđe boje što su na mnogima mjestima poderane i

oguljene te se na njima vide krvavi tragovi zgnječenih stjenica. Postelja od žute mjedi, vrata,

okviri prozora tamni, gotovo crni! U cjelini, soba je malena, zagušljiva i antipatična.

Električna svjetiljka na stoliću uz postelju zaklonjena. Zelena polusvjetlost. Kad se zavjesa

digla, vidi se da su se čovjek i žena, gospodin i dama, Adam i Eva, tukli. I to kako se već tuku

ljubavni parovi po hotelima. Grčevito, u stravi da se ne čuje “prijeko u drugu, susjednu

sobu”. Žena kleči pred Čovjekom i ne da mu da ode. On hoće da ode. Tek, čovjek se ipak

otkinuo i već je na vratima. Izaći će. U ogrtaču ie. Šešir u ruci. Žena energično ustane s poda

i potrči za njim.

ŽENA:Pa dobro je! Ako ti tako hoćeš, onda je dobro! Ja imam ioš jedan adut! I ja kažem, ja

ću ga izigrati!

ČOVJEK, razdraženo, na krajnjoj međi normale: A kakav ti to adut imaš, molim ja tebe? Što

ćeš ti meni još izigrati? Bacit ćeš se pod lokomotivu? Je li? Molim! Izvoli! Izvoli se samo

baciti pod lokomotivu! Neka ti prereže i vrat, i pupak, i glavu, do đavola! Hoćeš li se

otrovati? Molim! Treba li ti otrova? Nemaš ga? Ja ga imam! Evo! Molim! Izvoli! Koliko god

želiš! Ja imam otrova za čitavu žensku rasu, molim lijepo! Postavlja doze otrova na stol.

Jednu. Drugu. Treću. Uzrujano: Dakle, molim lijepo. Ustrijelit ćeš se? Skandal ćeš mi

učiniti? Pisat ćeš pisma svima znancima i mojoj supruzi? Polit ćeš me vitriolom? Molim

izvoli! Evo me! Tu sam! Polij me vitriolom! Molim! Gdje ti je taj tvoj adut? Da ga vidimo!

No! Što je? Što šutiš?

Zena je klonula na stolicu i tamo glasno zaplakala. Stanka.

Taj fakat da je žena klonula na stolicu i glasno zaplakala zbio se ovu istu noć valjda po

stoti put, i on je svejedno tako djelovao na Čovjeka da ovaj nije izašao, nego se povratio i

ushodao se sobom.

ČOVJEK:Smiješno! To je ipak smiješno, s tima tvojim kartama, do vraga! Uvijek i

uvijek samo te tvoje karte i taj tvoj hipotetični adut! Šta je to tvoje neozbiljno dječje

naricanje, taj tvoj adut? Što mi se toliko groziš tim svojim adutom?

ŽENA: Ti nisi čovjek! Ti nemaš ni toliko smilovanja koliko bi crnog pod nokat stalo!

Ti si zvijer!

ČOVJEK:Zvijer! Pa dobro je! Molim lijepo. Ja sam zvijer! Samo, molim te, upamti

ovo: ja sam zvijer koja je sita te tvoje uzvišene, eterične ljubavi! Zvijer koja je naprosto sita

da bude zvijer! Meni je svega toga, vidiš, dovde! Kažiprstom pili svoj vrat. I preko glave mi

je sve to što se zbiva medu nama! I kako sam rekao: clara pacta! To je najbolje. Niti ja tebi

što dugujem, niti ti meni! Ni za dlaku! Meni je dosta već tih hotela i tih odurnih soba i tog

skrivanja po crkvama i po kavanama! Tvoj gospodin! Pa dvoboji! Pa brakorazvodne parnice!

Pa trokuti! Paralelogrami! Obziri! Veze! Konvencionalnosti! K vragu sve to! Meni je svega

toga dosta. Ja nisam tat! Ja ne kradem ništa! A ja uvijek živim kao da milijunima svojih

akcija igram na burzama. Svaki dan dobivam od tebe pet telegrama! Kad god tko zvoni:

telegram! I, opet, tko je? Telegram! Ja nisam siguran ni trena ne ću li morati opet da pakujem

pak da otputujem brzim vlakom na novi randevu! Opet telegram! Opet kriza! Opet ekspres!

Ti si savršeno luda! Ti nisi pri sebi! Što je to tebi tri stotine kilometara? Trista amo, trista

tamo! Ti visiš nada mnom kao giljotina! Ja

(Iat.), Čisti računi

sam mislio da si ti čovjek koji nešto hoće! Ali da! Vraga! Ti si ludakinja! Ti si najobičnija

luđakinja!

ŽENA, očajno: Pa reci mi što treba da činim? Reci mi!

ČOVJEK:Sada više ništa! Sasvim ništa! Sada je već sve svršeno. Amen! Circum de

derunt, amen! To je sve što ti ja imam da kažem!

ŽENA: Ti si našao drugu! Zato tako govoriš!

ČOVJEK:Naravna stvar! Ne jednu! Ne samo jednu! Sto i pedeset sam drugih našao i

svaka toliko vrijedi koliko ti! Ne mislim više da si ti jedina! Ne trpim više na fiksnim

idejama!

ŽENA: Drugačije si ti govorio — onda!

ČOVJEK:Kada to — “onda”? Daj govori jasnije! Što znači to vječno tvoje patetično

»onda«?

ŽENA: Pa kad si me ljubio!

ČOVJEK:Ja sam tebe ljubio? Kad sam ja tebe “ljubio”? Ja nikada nisam bio bestidan

da uopće izustim tu glupu i praznu frazu: “ljubiti”. To je opet tvoja fiksna ideja! Nikad ja tebe

nisam “ljubio”. To nije istina! Ja sam bio korektan spram tebe! A ti si se držala posve

nedvosmisleno.

ZENA: Kad si bio tako bijedan kao da su te utopljenoga izvukli iz vode! Sažalio si mi

se.

ČOVJEK:Oh, ti, draga moja najljubeznija samaritanko! Čudne ste vi sentimentalne

samaritanke! Sve se to kod vas dogada iz samilosti i uvijek vam netko izgleda kao da su ga

izvukli iz vode!

ŽENA: Da se nisam smilovala, ti bi se onda bio ubio, tako si bio bijedan! Što sam

mogla? Htjela sam, pa...

ČOVJEK:»Htjela si«, pa onda »nisi htjela«, pa si onda opet “htjela”! Mizerijo! Ništa

»nisi htjela«! Nikada ništa “nisi htjela” ! Ti uopće ne znaš “htjeti”! »Htjela si” ! Sve si samo

zaplela i zamutila! Ali sad je gotovo! Sad puklo kud puklo! Meni je svega toga dosta!

ŽENA: Čuj me, molim te!

ČOVJEK:Budi čovjek! Moj voz ide u dva! Sad je jedan i petnaest! Dakle još trideset -

četrdeset minuta! Molim te! Slušaj! Sve to što je bilo bilo je! Zbogom! On hoće da ode, ona

za njim kao padavičava, zapjenjenih usana, neki grleni animalni poluglasovi, duboko iz

prsnoga koša. Plač.

ZENA: Čuj me, čuj me, čuj...

Svjetlost se ugasi.

ŽENA, zaprepašteno, očajno: Što je to? Što je to? Potres! Vatra! Gospode bože jedini!

Što je to?

ČOVJEK kod prekidača: Što bi bilo? Prekinuta je struja! Kratki spoj!

ŽENA: Nije to nikakav kratki spoj! To je znak! Užasan crni znak!

ČOVJEK:Kakav znak vražji? Kratki spoj! Otvara vrata i gleda u hodnik gdje je tmina

kao u rogu. Po cjelom hotelu stala su zvonca električna da zvrndaju.

ČOVJEK: Izgleda da se struja prekinula u čitavom hotelu! Zvoni i on.

ŽENA: Slušaj, molim te, kao boga te molim, nemoj sad otići! Ne ostavljaj me tu samu u

tmini!

ČOVJEK:Ti nisi normalna! Ja sam već treći dan ovdje bez dopusta! Ja još imam

nekoliko minuta! Ja više ne mogu ništa da riskiram, meni se žuri! Pali žigice: Zbogom!

ZENA: Ako ti sad odeš, ja ću početi tako vikati da će se ovdje skupiti čitav hotel! Ja ću

sebi oči iskopati! Gdje je, gdje je igla? Tapka po stolu za šeširom i vadi iglu. Ja ću skočiti

kroz prozor, molim te, ne idi sada, oh, kako je to grozno! Okrutno! Bezobzirno! Bacila se na

divan. Jeca.

ČOVJEK zvoni neprekidno: Ooo! Ma ja ću zakasniti na voz! Ooo! Kucanje. Ulazi

kelner sa svjećnjacima. Jednu svijeću ostavlja na stolu. Pa gdje ste, molim ja vas? Već

zvonim cijelu uru.

KELNER:Ne mogu ja na sve strane, molim lijepo! Kratki spoj, molim lijepo, u gornjim

spratovima! Pardon, oprostite, molim lijepo! Za deset minuta bit će sve u redu! Ljubim ruke,

klanjam se! Ljubim ruke!

ŽENA se baci na koljena pred čovjekom u poluludom strahu: Eto! Ne molim te više

ništa! Bit ću tiha, ne ću ni pisnuti, samo ostani još ovu noć! Nemoj me pustiti samu kod te

mrtvačke svijeće! Tu je grozno kao u mrtvačnici! Tu ću ja poludjeti!

ČOVJEK:Ali, zar nisi čula? Za deset minuta sve će biti u redu! Ja nemam vremena!

Moj vlak...

ŽENA: On laže! To je laž! Zato je i donio svijeću. To će tako ostati! To je mrtvačnica!

To je grozno i ja ću poludjeti kad ti odeš! Molim te! Samo do sutra ostani! Sutra ide brzi voz

u sedam! Imaš vremena! Eto! Ja ću leći tamo na otomanu i bit ću kao gluhonijema! Sasvim

gluhonijema, kao mrtva! Samo ostani! Ništa te ne ću pitati, niti moliti, ništa! Ništa, ništa! Ni

scene, ni riječi, ništa! Ujutro ćemo se rastati kao ljudi! Pa dobro! Ako si tako odlučio da ideš,

a ti idi! Ali samo sada ne! Molim te! Sada nikako ne! Na koljenimaje dopuzala do Čovjeka i,

obujmivši mu noge, vuče ga do otomana. Čovjek popušta. Stanka. Onda Čovjek u ogrtaču sa

šeširom i kovčegom i kišobranom u ruci popušta cjelivanju žene i sjeda na otoman. Ona do

njegovih nogu. Mol.

ČOVJEK, kao toplo i direktno: Slušaj me molim te! Budi dobra! Ja sam bio večeras

nekorektan! To, medutim, nije moja krivnja! Ja sam nepromišljeno reagirao na tvoj neljudski

ispad! Što se zbilo izmedu nas, ako se uzme mirno i objektivno? Jedan doživljaj koji sam, pa

dobro, neka bude, koji sam dakle isključivo ja skrivio! Dobro je! Ali ja onda nisam imao ni

moralne ni intelektualne ravnoteže! Ja je još niti danas nemam! Ima takvih perioda u životu

kada se gubi ravnoteža! Ali držim da je potrebno da čovjek ima, barem tako dugo dok živi,

svoj unutrašnji stabilitet, bez toga se ne može! A ja danas osjećam jednu jedinu potrebu u

sebi, a to je da dodem do neke — kakve-takve — ravnoteže! Da izađem iz te vječne anarhije

i kaosa! Da! Tako je najbolje rečeno: ne ću anarhije više! Barem u odnosu spram žene, ja ne

ću anarhije! Osjećam potrebu nekih direktnih skladnih odnosa. Onda se, dakle, sada pita što?

Možeš li sa mnom živjeti kao čovjek s ravnopravnim čovjekom? Što? Šutnja. Stanka. Dakle,

što je? Što šutiš demonstrativno? Ja ne mogu da živim s tobom kao sa ženom! Ono je sve bila

zabluda koja je danas jasna. I tu leži težište cijele stvari! Treba se pomiriti sa stanjem fakata

kakvi oni jesu!

ŽENA: Ali kad se ja tako silno patim! Meni nije stalo ni do kakve ravnoteže! Mene sve

to boli kao otvorena rana!

ČOVJEK:Smiješno! Pa nisi ti jedina koja se pati! Danas, kako danas stvar izgleda,

poslije svih onih muka, danas je sve to sasvim prirodno upaljena rana. I boli! Naravna stvar

da boli! Sve je to bilo krivo gledano! Nije to bila nikakva inspiracija ni zanos, kako je to

nama onda u vrućici izgledalo! Onda se činilo da stvar zanosi! Cijeloj stvari se barem mogla

dati neka motivacija! Mogla se stvar tako objasniti! Ali danas se vidi jasno i plastično: bilo je

suvišno! Danas je sve rana. Ali kada ta rana zacijeli, a sve u životu zacjeljuje s vremenom...

ZENA plače: Nikada, nikada! Ja to ne mogu, pa ne mogu.

COVJEK:No, eto! Molim lijepo! To je već treća noć što govorim neprestano i, eto, do

sada sve bez rezultata! Ti si čovjek? Ti imaš smionosti da za sebe tvrdiš da si čovjek! Ti ćeš

se izgraditi do druga i prijatelja? Ti? Ti si guska, a ne čovjek! Jesi li me razumjela? Guska!

Već tri puna dana i tri noći neprestano u toj groznici! Od objeda do večere, od večeri do jutra,

neprestano i neprestano isto! I onda rezultat: ništa! Ja sam već dotučen! Ja više ne ću! Ta

valjda se nismo srasli! Ja više ne mogu! Ja nemam vremena! Eto! Sada je jedan i dvadeset!

Još četrdesetak minuta! A gdje je još kolodvor? Zbogom! Pusti me! Zbogom! Istrgnuo se iz

naručja žene i ustao energično.

ZENA: Ti ideš? Ti doista ideš? Pa dobro! Ja sam već i sama umorna i dosta mi je

svega! Prenapeto je sve to! Meni se sve vrti! Kao da sam pijana, sve mi se vrti. Ali, velim ti

to posljednji put! Ako ti sada odeš i mene pustiš samu u ovoj mrtvačnici, kod ove svijeće, u

ovom užasu, ti ne ćeš biti niti na drugom katu, a ja ću već biti dolje na dnu lihthofa! Ovo je

peti kat...

ČOVJEK:Tako, dakle? To je tvoj adut? Je li? Peti kat? Pa dobro! VrIo dobro! Molim

te! To je ipak preglupo! Poslije svega toga sada opet pripovijest o petom katu? Pa dobro!

Znaš li što? Molim te! Nemoj ni čekati da odem! Baci se odmah! Molim! Izvoli! To je peti

kat! Dolje je lihthof asfaltiian! Bit ćeš dolje brže nego ja liftom! Taj lift kroz prozor putuje sa

devet i osam akceleracije! Molim, gospođo, izvolite! S nekom egzaltiranom gestom skočio je

do prozora, koji je zavješen tamnom zavjesom. Otvorio je prozor na način na koji sluge po

hotelima otvaraju liftove. Stanka. Čuje se kako u žljebovima negdje u lihthofu curi dosadna

kiša. No! Što čekate? Gospođo! Što čekate? Izvolite molim! Peti kat! Obrat u temperamenat:

Da imaš samo mrvu karaktera, ti bi se sada morala baciti dolje! To bi ti bila dužnost! Nikada

još nisam spavao tako mirno kao što bih spavao noćas da te vidim u onoj ponjavi Crvenoga

krsta! Cinično i okrutno: Lijepo bih se zamotao u topli pled i slušao bih vagon kako pleše

preko šina! Upravo bih osjećao kako sam sa svakim kilometrom slobodniji! Perverzno:

Molim, dakle! Šta će biti? Ja više nemam dugo vremena! Meni se žuri!

ŽENA, u jecanju: Ma što me mučiš! Hladno je! Zatvori!

ČOVJEK, sve dublje u temperamentu: A, tako dakle? Ti ne ćeš dolje iz petog kata? I ja

tebe mučim? I zima ti je? To je skandal! Kakve su to banalne provincijalne geste? Tako rade

obične kukavice! Mrzim te! Gadiš mi se! Prokleti čas kad sam te ugledao! Životinjo ti

ograničena! Ti ćeš se meni groziti svojim kartama? Ti nemaš nikakvog aduta! Tvoja je igra

izgubljena! Sve su tvoje karte izigrane! Tako se ne da dobiti ništa! Čuješ li? Apsolutno ništa!

Gradacija bijesa: To je ipak skandal! Trebalo bi te pograbiti i izbiti do krvi. To je jedini

argumenat! Ispljuskati te do krvi. Pograbio je stolicu i takoje furiozno udario njome o pod da

se stolica slomila. Žena cvili.

ČOVJEK nasrne na ženu i hoće da je bije: A šta cviliš, do đavola? Skandal? Je li?

Skandal? To tebi godi? Skandal? To je ono pravo? Kucanje. Stanka. Tko je?

GOSPODIN U CRNOM: Ja sam! Ulazi.

ČOVJEK: Što je? Što želite?

GOSPODIN: Oprostite što vam smetam, ali ta vaša svađa čuje se po cijelom katu! Ja

imam sobu pokraj vas i ja naprosto ne mogu ni da mislim, ni da spavam, ništa! To već sada

traje treću noć! Eto! Ljudi filistri su po hodnicima otvorili vrata i slušaju taj vaš skandal.

ČOVJEK: A što se vi miješate u tuđe poslove, molim ja vas? Tko vas je zvao? Tko ste

vi? I kakavje to način ulaziti u tuđe sobe?

GOSPODIN: Molim lijepo! Ja sam iz pokrajne sobe broj sto i trinaest! Ja sam gost

»Hotela Edena« kao i vi! Ista prava, iste dužnosti! Pa meni je konačno svejedno! Ja sam

mislio da je u vašem interesu da vas upozorim da ta vaša vika odjekuje po čitavom spratu!

Uostalom! Pardon! Izvinite me! Ali to što vas dvoje ovdje već treću noć radite, to nije

ljudski!

ZENA: Oprostite, to se vas savršeno ništa ne tiče!

GOSPODIN: Ne, gospodo! To se mene tiče bezuvjetno i nije ljudski kada ne ćete da

uvidite da se to mene tiče! Zar je moguće da ste toliko subjektivni da ne ćete da vidite stvar!

Stvar je ustvari vrlo jednostavna! Nema tu nikakve naročite komplikacije! Prije svega, niste

vi jedini ljubavni pacijenti noćas u groznici. »Hotel Eden« je pun takvih pacijenata! Boluju

na istoj groznici kao i vi, moja gospodo! U petom katu nema osim vas ni jednog ljubavnika!

Sami trgovački agenti! I jedan oficir, taj putuje na frontu. Hrče kao hrčak. Svi oficiri koji

putuju na frontu hrču bezobzirno glasno! Ali zato dolje, molim lijepo, u spratu ispod vas,

soba broj dvanaest, šezdeset i sedam, sedamnaest! Pa onda u trećem katu cijeli red soba, i u

drugom i u prvom spratu cijeli red soba, spavaju sve sami odabrani pacijenti ljubavne

groznice! Ali ipak to nije kod njih tako violentno! I nije »Hotel Eden« sam! I »Esplanade« i

»Central« i »Continental« i »Imperijal« i »Royal«, sve to vrvi kao košnica, sve se to bode kao

osinjak! Pljuje! Kune! Ždere! Ogovara se, kleveće, mrzi, ubija, kolje, prezire se, i to tako

bezobzirno glasno da je spram toga ono glasno oficirsko hrkanje — sitnica! A je li to način?

Je li to ljudski? Zar je moguće da ste tako slabi da ne možete ništa izmedu sebe i svojih

crijeva udesiti kao ljudi? Što je, gospođo? Što me promatrate kao da sam poludio? Što se

čudite tome kao nevina djevojčica? Nije to ništa novo što ja tu govorim! Kako se zove ona

vaša knjiga u kojoj je sve to žalosno zbivanje prvi put zapisano? Kako se zove? Biblija! Da,

Biblija! Tamo je zapisano kako je gospođa stala u negližeu, pod tajanstvenom rajskom

jabukom! »Hotel Eden«! Afera s jabukom! Pojeli ste jabuku i onda je počelo, i odonda pa do

danas to neprekidno i intenzivno traje. Što se toliko uzrujavate, gospođo? Pustite ga da ode!

Zakasnit će opet na voz! Sada je jedan i dvadeset i sedam! On će jedva stići! Nem~na

dopusta, komplikacija, šef uzrujan, traže ga policijom! A vi ćete se već umiriti, moja

gospođo! Kako se ne biste umirili? Naravna stvar! Sitnica! Sasvim neznatna sitnica! Čovjeku!

No! Gospodine! Što čekate? Vrijeme je! Jedan i dvadeset i osam! Posljednji je čas! Jeste li

me čuli? Što k vragu sada mislite? Teško je to s vama svima! Ne može nikako da se raskine!

Ko hruštevi u maju! Što mislite? Vi mislite da bi se gospođa mogla baciti kroz prozor? O

tome nema govora! A, najposlije, ako se baci? Što će biti? To je svakom čovjeku suđeno prije

ili poslije! Pokopaju ga, naravna stvar, jednostavno ga pokopaju, i gotovo! Smiješno! Zbog

toga se uzrujavati! Idemo, dragi moj! Idemo! Doviđenja! Doviđenja, draga moja! Kasno je!

Idemo, gospodine! Laku noć, gospodo! Izvuče čovjeka koji popušta njegovoj sugestji.

Žena u paničnoj ukočenosti, kao hipnotizirana, promatra crnu četvorinu vrata što se

tiho škripeći zatvorila. Stanka. Potrči do vrata i sluša. Ne usuđuje se otvoriti. Tišina. Onda

bezglavo jurne do prozora koji je još uvijek otvoren, i gleda dolje, te se po njenim gestama

vidi kako je neodlučna i prestrašena. Stanka. Iz nje provali očajan plač i ona plače na

otvorenom prozoru. Čuje se kiša u žljebu. Onda se grozničavo trgne, prekrsti

se i skoči kroz prozor.

Čuje se mukli pad tijela, duboko dolje, u zatvorenom asfaltiranom prostoru lihthofa. Stanka.

U hotelu glasovi alarmantni koji se ne razabiru, ali bujaju. Javljaju se hotelska zvonca. Onda

zagrmi hotelski gong. Gong grmi sve silnije i zvonjava polako prelazi u grmljavinu

pogrebnih zvona. Dok zvona zvone, pada tmina i vidi se hotelski lihthof rasvijetljen šarenim

hotelskim prozorima, i vide se crni ljudi kako donose mrtvačku škrinju i zabijaju mrtvo tijelo

žene u lijes i nose ga desno, a zvona neprekidno zvone sve jače i pada tmina.

Dižu se crne zavjese i vidi se scena, prepolovljena u horizontali, te se iznad te linije

vodoravne, koja markira prol prerezane zemlje jednoga groba, vidi groblje. Groblje je u

kasnoj jeseni i kiša pada i magle su, a krošnje drveća su crvene. Gospoda u cilindrima i

dame u crnini sa kišobranima kao pratnja običnog, malograđanskog sprovoda, sve to treba

da je prikazano irealno daleko, negdje u jednoj nedohvatnoj dimenziji. Mrtvačka škrinja nad

otvorenim grobom; svećenik blagoslivlje škrinju po rimskom obredu. Ceremonija teče kao

obično. Gospoda i gospođe, crni statisti, brišu suze bijelim rupčićima, sanduk se spušta u

crnu rupu groba koja je u profilu prerezana. Čuje se neugodna grmljavina kada grude zemlje

udaraju po daskama, grobari zatrpavaju grob, i sve se nad horizontalom raspline u crninu

bez jedne jedine riječi. Stanka. Grmljavina zemlje po daskama sanduka. Zvona utihnuše.

Vidjelo se kako je sanduk spušten na dno groba i vidi se kako škrinja stoji u crnini na

dnu groba. Stanka. Žena je stala da se giba u sanduku i čuje se šuštanje papirnatog jastučja

ispunjenog pilovinom. Dvije- tri jače geste, a nesolidne daske lijesa drugoga razreda stale su

pucati. Udar-dva nogom i Žena je probila svoj sanduk i sjela promatrajući tminu. Pipa oko

sebe sanduk, vjence, cvjjeće, ustaje.

ZENA: Crna magla, gusta crna magla! Što je to? To je prazno, i, eto, mogu da gibam

rukom vodoravno! I okomito! I mogu da hodam! Tu može da se hoda! To je golemi crni

nepoznati prostor! Spotakne se i padne: Što je to? To je tvrdo? Uglato! Gazi preko tih

predmeta i ponovno tek što nije pala, a onda je napipala zid, zaustavila se pred stijenom: Tu

se dalje ne može! To je sve vlažno! Stijena nekakva! Blatna je! Fuj! Kao da su kanali

nekakvi! Vraća se. Oh, a tu su oni predmeti! Odavde duva! Tu će biti izlaz! To je pivnica, što

li? I tu je stijena, i voda curi po njoj! Što je to sa mnom! Tmina! Sama tmina! Gdje sam to ja?

Kako je ono bilo? Ja sam otputovala i bila sam u hotelu, i kiša je padala! Samo je kiša padala,

i kelner je donio svijeću. Dalje se ne sjećam ničega! Hvata se od straha za glavu i osjeti svoju

vlastitu krv na prstima: Što je to? Krv! Zaboga, to je krv! Kiša je padala, magle su bile, imali

su ljudi kišobrane, zvona su zvonila! Negdje davno, davno, daleko! A tu nema ničeg! Zidani

svodovi od cigle. I sve je krvavo! I bluza, i ruke, i rublje! Zaboga, to je moja vlastita krv!

Liže svoju vlastitu krv i ispljune. Čovjek je pod nebom tako stvoren da mu se gadi njegova

vlastita krv! Šta je to? Šta ja to radim? Jesam li ja poludjela? Kamo sam ja to pala? To su

crne škrinje, to je nekakav magazin u pivnici! Hoće da podigne jednu škrinju, ali ne može.

Preslaba je: To je teško, tako strašno teško! Puno nečeg masivnog! To je zemlja u tim

škrinjama, blato? To izgleda da je mrtvački lijes! Pa to i jeste mrtvački lijes! Sami mrtvački

lijesovi! Tako sam umorna! Tako me boli glava! Sve je to tako teško i tako mutno! Čudno!

Kiša je padala, zvona su zvonila, imali su ljudi kišobrane. A sada ovdje? Ništa ne mogu da

sredim! Sve je kao razbijeno! To je tvrdo! To je daska, to je papir! To nisu moje cipele, to su

mrtvačke papirnate šlape! To je nečija knjiga! Molitvenik? Roman? A možda to sve nije

istina? Možda svega toga nema? To ja sada čitam roman! Tako neobično čudan roman? Ja

sam u šestom liceju, šesti be razred, treća klupa kod prozora lijevo, i sutra je matematika, prvi

sat, a ja nemam još zadaće. Ništa! Prepisat ću od djevojčica! Oh, kako je to divno! On stoji

pod balkonom i gitara se čuje. On pjeva, don Rodrigo, dona Clara! Čuje se gitara i serenada.

Ona lista svoju šestolicejsku knjigu nervozno: I petrolejka šumi, i ja čitam, toplo je, zima,

snijeg, a prijeko u drugoj sobi spava moja mama! Stanka. Kao da se čuje iz druge sobe

majčino disanje, i tikatakanje ure i šum petro1ejke. A sada don Rodrigo pjeva serenadu i

onda će doći po donu Claru i povest će je u crkvu!

GLAS MAJKE, iz druge sobe: Dijete moje drago! Dodi, dušo, lezi! Sutra se opet ne češ

dati iz postelje! Dodi, dušo, kasno je!

ŽENA: Odmah, mama! Oh, kako je ta serenada don Rodriga božanska! Mjesečina,

konji, ljubav, život. Sve je još na početku, ništa se još nije dogodilo...

GLAS MAJKE: Dijete moje jedino, kasno je. Dosta je bilo za večeras!

ŽENA: Ali odmah, mama! Sada je baš najljepše! Mladenci idu u crkvu, mlada u svili s

mirtovim vijencem, orgulje, don Rodrigo, dona Clara! Sreća, velika sreća nas čeka u životu!

Same radosti!

Čuju se orgulje. Stanka.

Vjetar. Šum vode u daljini. Pijuk ptica, visoko u zraku, a netko se daleko giba s

fenjerom.

Tamo prolazi sprovod sa svjetiljkama.

ŽENA, magnetizirana pojavom dalekih prikaza, ustane i potrči za njima. Viče za njima.

Ljudi! Stanite! Kamo idete?

Stanka. Ljudi prolaze. Crne maske nose mrtvački sanduk.

ŽENA viče: Ljudi! Ljudi! Stanite! Kamo idete?

GLASOVI, iz velike daljine: Ne znamo.

ŽENA je potrčala desno i nestala je. Stanka. Čuje se kako viče: Ljudi! Stanite! Kamo

idete?

Čuje se iz daljine šum željeznice u noći.

Željeznica dolazi sve bliže i bliže i vidi se u kupeu drugoga razreda osam putnika kako

sjede jedan uz drugoga, u noćnome vlaku koji je prenatrpan. Rano je. Vani sviće. Do

Čovjeka, koji je pobjegao od svoje prjateljice iz “Hotela Edena", a sada putuje kući, sjedi

opatica i moli se bogu. Jedan general, koji je ubio sto i trideset hiljada svojih bližnjih, jedna

dama u crnini, jedan trgovački putnik koji je skinuo cipele i zadovoljno hrče. Nasuprot

Čovjeku jedan putnik koji rješava križaljke i sav je okupiran odgonetavanjem svojih

nepoznanica, i Gospodin koji puši lulu, promatrajući Čovjeka s velikim zanimanjem.

GENERAL, u razgovoru s Gospodom u crnini:

Da, tamo sam izgubio sto i trideset hiljada svojih junaka, ali su me odlikovali, i tako sam

postao barun, a sretan sam što sam se rodio u vremenu o kome će još vjekovi govoriti s

najvećim respektom, moja gospodo!

Jedna dama u kutu neprekidno plače poluglasno.

GOSPOĐA U CRNINI spram generala: To je krajnja bezobzirnost spram tudih živaca

kad netko tako istrajno plače, a nije ipak sam na svijetu!

DAMA: Ja putujem na sprovod, a vama ako nije pravo, izvolite se odstraniti!

GENERAL: Ja sam pokopao u životu sedam stotina hiljada junaka, a nisam prolio ni

jedne suze. To je stvar dobrog odgoja. A treba da znate, gospođo, da je gospođa

savjetnikovica reumatična, a u hodniku je razbijeno staklo! To je nesnosno kada je čovjek

pao tako nisko te je prisiljen da putuje s ljudima koji glasno plaču i s ovakvim trgovačkim

putnicima koji misle da smo na Levantu! Da, kada smo osvajali Lemberg, sto i trideset

hiljada ljudi ostavio sam u grabama, a nismo skinuli cipele prije toga devet mjeseci, i nikome

od nas nije palo na pamet da plače ili da se izuje!

GOSPODIN SA ZAGONETKOM Čovjeku: Pardon, gospodine, ne znate li možda kako

se zove lepeza koju nose pred svetim ocem papom?

ČOVJEK: Ne znam, gospodine!

Stanka. Neznanac nasuprot Čovjeku odbija debele dimove iz svoje lule. Trgovački

putnik hrče. Dama plače. Opatica se moli poluglasno. Gospoda u crnini se

zakašljala od Neznančeve lule.

GENERAL: Ne biste li možda, gospodine, bili obazriviji spram svoje gospođe

suputnice?

GOSPODIN S LULOM: Ne bih, gospodine! Ovo je kupe za pušače!

GENERAL: Uljudnost, gospodine, zapovijeda...

GOSPODIN S LULOM: Uljudnost, gospodine, uopće ništa ne zapovijeda jer

zapovijedaju samo generali, ali uljudnost umoljava da dobro odgojeni ljudi ne kašlju u

kupeima za pušače!

GOSPODIN SA ZAGONETKOM: Ne znate li možda, gospodine, tko je autor

Esmeralde i Quasimoda?

ČOVJEK: Ne znam, gospodine! I ako me budete još nešto pitali, pljusnut ću vas, jeste li

me razumjeli? To je ipak preglupo da ima takvih kretena na svijetu! Ustane i, nervozno

zalupivši vratima, ostane na hodniku. Gospodin s lulom ustao je i izašao za Čovjekom na

hodnik vagona. Stanka. Grmljavina točkova, ritmičko jaukanje vagona, snopovi iskara na

četvorinama prozornim, zvižduk parostroja, dinamika noćnog putovanja.

GOSPODIN S LULOM: A vi ste, gospodine, prilično nervozni?

ČOVJEK: Zakasnio sam na vlak, dva dana sam izostao protupropisno iz ureda, nisam

produžio mjenice, boli me zub, nisam spavao dvije noći, i sada tu moram u nekakvome

smrdljivom prenatrpanom kupeu da odgovarain tko je autor Esmeralde i Quasimoda

nekakvom kretenu, i još da ne budem nervozan? Dozvolite!

GOSPODIN S LULOM: To je život civiliziranog čovjeka: zakašnjava na vlakove,

nema dopusta, odgonetava križaljke, putuje na sprovod, dobro je odgojen i ubio je sto i

trideset hiljada svojih bližnjih, a jedina mu je briga njegov dvanaestoropalačnik i zato putuje

čitavu noć da ispita nekakvog specijalista što misli o njegovom dvanaestoropalačniku, kao

ovaj naš stari suputnik: gospodin general! Ali vi ste nervozni izvan svake mjere, gospodine!

To vam je već trideseta cigareta!

ČOVJEK: Pedeseta! Sedamdeseta! To je potpuno otrovanje nikotinom! To je slom!

GOSPODIN S LULOM: Žena?

ČOVJEK: Žena.

GOSPODIN S LULOM: Gubiti i dangubiti sa ženama je bespredmetno! Upravo tako

glupo kao: čačkati zube, moliti se bogu, moljakati milostinju, svađati se o ljepoti, liječiti se

homeopatskim metodama, vjerovati u prekogrobne tajne, hraniti se isključivo biljkama ili

bilo što slično čime se ljudi danas bave po gradovima! Sve je to savršeno bespredmetno! Sve

je to tako sivo u sivom! I tako dosadno!

ČOVJEK: Da, pa dobro! A što da se radi? Čovjek se od dosade zaplete i vidi sebe

jasno, promatra se u izvjesnim stanjima kao da se gleda u zrcalu, izgleda sam sebi svojim

vlastitim dvojnikom i smiješan mu je onaj drugi medu ženinim nogama, ali kako k vragu van

kada to ženi nije smiješno? Ne može se čovjek dok je živ izdvojiti iz samoga sebe!

GOSPODIN S LULOM: Čim sebe čovjek gleda kao nekoga drugog sa ženom u

postelji, već se odvojio. Žena je onda već za nj mrtva kao lutka u voštanom kabinetu! Onda

bi Čovjek trebao da bude dosljedan: da ne puši od strave pedeset cigareta jer se boji njenog

skoka iz petog kata! Jer ženu je Gospodin takvom stvorio! Ona će skočiti iz petoga kata samo

zato da dokaže kako je ipak skočila! To je u ženskoj prirodi irreparable’?

ČOVJEK: Zar vam je poznat moj slučaj? Dvije me je noći terorizirala tim svojim

skokom iz petoga kata, a onda ipak nije skočila!

GOSPODIN S LULOM: A onda je ipak skočila!

ČOVJEK: Kako znate?

GOSPODIN S LULOM: Evo, izvolite! U današnjim novinama. Daje mu novine.

ČOVJEK, nervozno: Samoubojstvo u hotelu “Eden”. Noćas bacila se iz jedne

petorospratne sobe hotela “Eden” jedna gospoda i ostala na mjestu mrtva! U stvari — Ona se

ubila? Tako? Da mi dokaže kako može da se ubije, ona se doista ubila? Pa dobro! Ako je

mogla ona, mogu i ja! Otvori vrata od vagona i baci se pod točkove. Gospodin s lulom puši

hladnokrvno dalje. Čuje se kako željeznica nestaje i sopti u daljini. Tmina. ŽENA se vraća

na scenu: Ona je svjetlost izgleda tako bliza! Tako mi se činilo da ću je stići za čas! A eto,

mislim da hodam već barem tri noći i više, i sama ne znam koliko i ništa ne znam! Umorna

sam! Sve me boli. Sjeda na jedan sanduk. Ondje je bila mutna voda i ptice su pijukale, a

onda se sve rasplinulo, i ja sam samo hodala i hodala! I neku su svjetlost nosili ljudi, i vikali

su, i ja sam ih čula, i željeznice su jurile...

Lijevo se zapali svjetlost i vidi se u prerezu soba u kući koja je pala žrtvom požara. Ta

je soba morala biti svojedobno tapetirana jer se još vide figure rastrganih tapeta, ali je

sve musavo, garavo i začadeno. Nad izgorjelim prozorima crni jezici ognja; okvira i

stakala nema, nego rupe zjape u tamu. Nad kućom tavan na kome strše rogovi

pougljenjeni kao crna rebra. Nad raspuklim tavanom jasno zvjezdano nebo preko koga

prelijeću oblaci. Gospodin u crnom, kao kelner, dekorira tu prostoriju. Tamo stoji dugi

stol, prebačen crnim suknom kad odar, sa srebrnim sedmokrakim svijećnjacima koje

kelner pali. Srebro, ljiljani, bijele ruže, voštanice, kroš‚ (franc.), nepopravlji vonjati

oleandri i lovori, sve to podsjeća na mrtvačku pompu. Kelner servira šampanjac i

zakusku.

Zena gleda u svjetlost što pada iz te vizije kroz okno na scenu i kreće se kao leptirica

kada osjeti svjetiljku. U daljini, u magli, sirena lade.

ŽENA: To je krčma! Tu izgleda da ću se moći konačno odmoriti! Ide spram svjetlosti.

Vidi se da joj je glava povezana bijelim povojem kroz koji kulja krv. Kako je sve to čudno; ta

je kuća, izgleda, pogorjela! Tu sve vonja po dimu! Sama paljevina kao da su stare vreće

izgorjele! Gdje sam ja to vidjela da gori kuća, a jedna baba plače sa gorućom svijećom u

ruci? Gori kuća, a baba nosi svijeću u ruci i plače. Još su neki semafori modri ili zeleni bili

ondje! Kako se svega dobro sjećam! To je bilo davno negdje! Daleko! Ulazi u kuću: Dobar

večer! Molim vas, dragi, oprostite! Ja izdaleka idem! Umorna sam! Recite mi, molim vas,

hoću li se moći ovdje odmoriti? Ima li u blizini kakva civilizacija? Hotel, gostionica?

KELNER: Ljubim ruke, milostiva gospodo! Ne mogu služiti, molim lijepo! Nema tu

nigdje nikakvoga grada u blizini. To je jedino što ima! To je jedini hotel ovdje! Dobar,

prvorazredan hotel, molim lijepo! Prvoklasna kuhinja, molim lijepo! Izvolite, molim lijepo,

bogat izbor jela, pila, kako zapovijedate, molim lijepo! Hotel se zove “Hotel Eden”, molim

lijepo, milostiva gospodo, i prvi put je reklamiran u svetoj knjizi Bibliji prije šesnaest hiljada

godina. Ta je reklama prevedena na sve jezike kugle zemaljske. »Hotel Eden«! Izvolite,

molim lijepo! Vina! Hladne ribe s majonezom! Sendviča! Likera! Crne kave! Čaja! Punča!

Servira pladnjeve, srebro, cvijeće, Čaše, ubruse.

ŽENA: Tu sve po dimu zaudara! Zadimljeno je sve! Ah, gle! Paštete ima! I malage ako

ima, molim vas, dajte mi jednu čašicu!

KELNER: Malage nema, milostiva gospođo. Cigareta zapovijedate možda? Crne kave?

Žena jede. Sjela je do crnoga stola koji izgleda kao katafalk.

ŽENA: Umorna sam! Sada tek osjećam kako sam umorna! Strah, vode, ptice, svijetla,

kiša, sve me je to umorilo! Nervi! Ne osjećam tijela, samo nerve! A htjela bih da se ispavam!

Čujte! Molim vas! Recite mi da li bih mogla dobiti sobu?

KELNER: Prvorazrednu sobu! Hladna i topla voda! Telefon!

Čuje se izvana glas lađara: Hoj, hoj! Sirena lade koja je stigla.

ZENA: Što je to?

KELNER: To lađar viče! To je znak da je stigla lađa.

ŽENA: A kakva lađa? Odakle?

KELNER: Pa sa druge strane, milostiva gospodo! Stigla je lađa isprijeka! Izlazi u

tminu i vani viče. Vide se neke sjene kako prolaze desno. Stanka. Istovaruju sa lađe sanduke.

Sja zelena svjetlost koja se poshje vidi kako nestaje u daljini.

KELNER se vraća: Nema putnika prvoga razreda! Jedan jedini gospodin! Ostalo sve

druga i treća klasa. Gospodin je naručio večeru! Izlazi.

GOSPODIN ulazi. To je Čovjek iz hotelske sobe “Hotela Edena” koji se bacio pod

točkove jurećeg brzovlaka. Dobar večer! Klanjam se! Nema nikoga! Prazno sve! Oho!

Izvinite, nisam vas primijetio, gospođo! Čovjek u tmini oslijepi! Ružno vrijeme! Cijelo nas je

vrijeme pratila kiša! Na tim je lađama sve tako primitivno. Nema niti kabine, nego uvijek

vani na vjetru, na palubi!

ŽENA: Vi ste, dakle, isprijeka? S one druge strane! Pa mi smo onda zemljaci. I ja sam

isprijeka! A kada ste krenuli, molim vas? To je lijepo da smo se našli!

GOSPODIN: Prošlu noć, gospodo! Ako dozvoljavate! Osobito mi je milo! Skida šešir,

blijed je kao maska, a iz slijepog oka mu curi vrpca krvi u usta. Glava mu je omotana

bandažom.

ŽENA: A ja sam na smrt umorna! Ja nisam znala da idu lađe nego sam lutala okolo, ni

sama ne znam kako dugo! Sve same blatne vode, ponori, pivnice! Grozno! Ali drago mi je

da vidim nekoga isprijeka koji mi je bliz! Vi ste prošlu noć krenuli? Onda ćete znati pričati

novosti! Što je novo? Kakvo je vrijeme?

GOSPODIN: Vrlo ružno vrijeme, moja gospodo! Neobično ružno vrijeme! Guste magle

iz jutra u jutro! Zahodi svi zaudaraju, a na nebu nigdje ni rupe ni promaje, i sve je tako

grozno dosadno! Sve je tako umorno! Bolesno!

ŽENA: Da ste barem novine donijeli!

GOSPODIN: Pa imam ja i novina! Ali nema u njima ništa. Međunarodna situacija

uvijek jednako zapletena! Mobilizacije, deficiti, revolucije! U parlamentima slijeva nadesno,

pa onda opet zdesna nalijevo, već kako to biva...

ŽENA: Ah, šta je meni do međunarodne situacije? Kako je u teatru? Moda? To mene

zanima, moda, toalete, svile...

GOSPODIN koji je tražio novine po džepovima i našao ih: Izvolite! Molim! Teatar!

Ništa! Nema ničega! Nema stila, nema ničega! Drame! Ljudi se kolju, teče krv! A s modom

je uvijek jednako! Jedne sezone ovo, druge ono! Mnogo se nosi svila i krzno, i krzno i svila,

već kako-tako! Dugo, kratko, ovo, ono...

ŽENA: Ništa! Ništa! Sasvim ništa! Oho, što je to? Kakva je to senzacija? Ljubavna

drama u hotelu! Ona se bacila iz petoga kata i ostala na mjestu mrtva, a on se bacio pod

kotače jurećeg vlaka! Bože moj! Kako su ljudi glupi! Kako je to dosadno! Baca novine.

Uvijek jedno te isto!

KELNER donosi večeru na tasama: Izvolite molim lijepo!

GOSPODIN: Svejedno sada! Ljubavne drame: amo-tamo! Svejedno! Potpuno

svejedno! Nego dopustite mi, draga moja gospođo, kada smo se već tako lijepo našli,

dopustite mi da vas pozovem na večeru! Budite mi gostom!

ŽENA: Ja sam na smrt umorna! Ne mogu! Vrlo ljubezno od vas, ali ja se jedva držim

na nogama.

GOSPODIN: Ali, gospođo! Vi valjda ne ćete biti tako okrutni? Valjda me ne ćete ovdje

ostaviti samoga? Gospođo! Izvolite molim, nemojte biti zli.

ŽENA: Nije dobro to, pa nije ni pretjerano pristojno, s nepoznatim čovjekom, umorna

sam, ali okolnosti su tako bizarne!

GOSPODIN: Ništa, te okolnosti nisu ni po čemu bizarne! Ali, ali, ostat ćete, naravna

stvar! Zašto ne biste ostali? Uvijek je lijepo biti gostom! Ona ostaje. Počinje večera. Kelner

obilato natače. U zdravlje, moja gospođo! To će vam razbiti glavobolju! Pustite novine,

pustite ljubavne drame, sve je to laž! Istina je da smo mi tu, i dalje ništa! Samo to je istina!

Kucaju se. Dramama su obično isključivo žene krive! Svemu su, uostalom, žene krive!

Koliko žena, toliko afera! Ležiš sa ženom na tratini u suncu, plešu sjenke po okeru, rodi se

dijete iz cijele te svibanjske afere i pitanje krivnje. Ti, ja, sunce, oker, cura, dijete, tko je kriv?

Nitko nije kriv. Takva je stvar! Šta se tu može? Tu se ništa ne može! Pijmo, gospodo! Pijmo!

“Lažeš, ti si kriv!” “Lažeš, ti si kriva!” “Lažeš”, “lažeš” i “lažeš”! Sve je laž, a nitko ne laže!

»Laž!« »Laž!« »Okrao si me!« »Zaveo si me!« »Prevario si me!« »Ti si mene!« »Ti mene, a

ne ja tebe!« »Tko je prvi otkopčao bluzu? Rame, batist, bijelo meso, ja ili ti ?” A nitko nije

kriv! U zdravlje, gospodo! Oprostite što ja ovako u zrak brbljam, ali tako! Srce mi je puno!

Odatle to! To znači žena! Tako počinje da se javlja žena! Koljeno, gnjatovi, bedro, afera!

Čovjek je mlad, Čovjek je u svibnju, Čovjeku se grči utroba, i tako počinje s aferom i

pismima i skandalima! I tako prva, tako druga, tako peta, tako deseta afera. Problem duše,

problem sreće i harmonije! »Ti mene ne razumiješ!« »Ti ne razumiješ moju dušu!« Majmuni

i papige! Kako je to pakleno glupo! Čovjek osjeća u sebi samilost za takvu bolesnu djecu

kojoj po koži niču crveni cvjetovi kada ih dirneš. Slatke mesnate mimoze! Kako su slatke

bile! Slatke jabuke! A što daju Čovjeku te mimoze? Zar svaki dan, koji Čovjek među

njihovim nogama prospava, nije smrtan? Zar sve ono nije opereta? Krvava opereta!

ŽENA: Pa nemojte mene identificirati s tim svojim historijama!

GOSPODIN: Sve je konačno isto, jedno kao drugo! U zdravlje! Pijmo! Čovjek nađe

takvu jednu bolesnu mačku pak je uzme u krilo! Miluje je, mazi je, zataji sebe i poživi

životom te mačke. Lupom svojih nerava povećava njene ogrebotine i gleda brazde i kratere

ondje gdje su tek februarske rane! Sve se mačke grebu u februaru! Oh, a Čovjek cjeliva tu

mačku kao boga te ne osjeća kako ga ta mačka poživinčuje svaki dan! Ćovjek postaje

životinja i klao bi se i tukao...

ZENA: Ubogi moj! Koliko mora da ste patili! Kako ste nesretni bili s takvim banalnim

ženama! A treba da znate da ima i drugih žena na svijetu!

GOSPODIN: A čovjek vidi! Nije da ne bi vidio! Vidi on dobro kako je! Ali ne će da

vidi! Ne će! Laže sam sebi! Stisne oči i žmiri, samo da ne vidi. Krastaču drži u ruci, a govori

da je smaragd. Kristal! Duša! Kristal! Htio sam jedamput da razbijem jedan takav kristal!

Proljetna noć je bila! Andromeda, Kasiopeja, a ja sam ležao na livadi i vode su tekle! Preda

mnom cijeli jedan životni problem, a ovdje jedna dosadna žena. Olovo! Propast! I počeo sam

da je davim, da se oslobodim, a ona mi ljubi ruke i plače, oh, tako, da, tako je to sa ženama!

ŽENA klekne pred Čovjeka samaritanski i ljubi mu ruke: Mili moj! Koliko ste patili!

Kako mi se milite!

GOSPODIN: Čovjek je djevičanski naivan! On vjeruje u svaku ženu! Čovjek je žedan

ljubavi kao trulo cvijeće u teglama sunca! Čovjek je dijete! On bi da se igra ekvatorom i da

zvijezde daruje ženi kao broš! A što daje žena Čovjeku? Truje mu volju, gazi mu ideale,

ždere mu živce...

ZENA: To nije istina! Čuje se glazba. To je laž! Žena može da sučuvstvuje! Ona može

da razumije! Žena je Čovjeku jedina inspiracija!

GOSPODIN pridiže ženu k sebi: Kako ste mi simpatični! Tako nekako osjećam kao da

ste mi blizi! Ja ne znam! Meni se čini kao da me doista razumijete! I tako mi se čini kao da

sam vas negdje davno, davno poznao! Da ste bili dio mene...

ŽENA: I jeste! Mi smo se negdje već sastali u životu! Davno! Davno! Ja tako pojmim

da ste tražili ženu i da je niste našli! Ali ima i dobrih žena u životu! Žena koje su potpuni,

dobri, pozitivni ljudi! Plemeniti, izgrađeni ljudi!

GOSPODIN: Doista! Kad vas držim za ruku, osjećam da je istina što govorite! Istina je

da ima sreće i harmonije i duše. To nisu fraze, toga ima! Čovjek može da se obnovi, da izade

van!

ŽENA: Doista! Podimo! Ovdje sve po paljevini vonja! Po požaru! Po katastrofama!

Meni se tako čini kao da su ovdje nekoga pokopali! Sve se same voštanice dime!

GOSPODIN: Majalis! Život može da je mrtvačnica i majalis! Vedrine, sunčane

vedrine, idemo, idemo!

Glazba je nabujala.

Izlaze van ispod one horizontale ispod koje je bio spušten mrtvački sanduk. Tamo

je tropski park. Vodoskoci pršte, sunce sja, ptice pjevaju, a na sredini se razraslo

granato drvo čije se grane svjaju pod crvenim plodovima.

Žena skida jedan plod i daje ga Čovjeku. On kleči pred njom kao pred božanstvom

i uzima plod pobožno kao hostiju. Za njima je na izvjesnu distancu išao kelner i stao je

pod korjenjem drveta u tmini, a u taj se čas stala oko stabla obvijati debela zelena

zmija.

KELNER: Čudna li su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se sada

cjelivaju djevičanski kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv izmedu njih

i kao da ne će opet teći krv izmedu njih! Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva,

a za minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se, i strijeljati, i bacati pod

kotače vlaka, proklinjati, i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane

prostore, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako? Čudna li su ta

djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa! Dok to kelner govori, gore se par svija u

klupko, a edenski se perivoj pretvara u stjeničavu hotelsku sobu, zeleno rasvijetljenu,

banalnu i prljavu.

Polagano zavjesa

237