AKMADŽA Miroslav Uzroci Prekida Diplomatskih Odnosa Između Vatikana i Jugoslavije 1952 Godine

8/10/2019 AKMADA Miroslav Uzroci Prekida Diplomatskih Odnosa Izmeu Vatikana i Jugoslavije 1952 Godine

1/32

171

CCP 52 (2003), str. 171202

UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEU

VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE

Miroslav AKMADA, Zagreb

Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast dola Komunistika partija, koja je u skla-du sa svojom ateistikom ideologijom bila nesklona vjerskim zajednicama, a posebice Katolikojcrkvi, koju je optuivala za navodnu suradnju s ustakim reimom. Odmah nakon rata komunistikije reim krenuo u otvorenu borbu protiv Katolike crkve, a posebice povezanosti katolikih biskupau Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapenja i ubijanja biskupa i sveenika, onemogu-avanje i zabrana vjeronauka u dravnim kolama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskogtiska i drugi oblici guenja vjerskih sloboda. Takvom ponaanju komunistikog reima oduprli suse katoliki biskupi, na elu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritikimpastirskim pismom u rujnu 1945. godine. Komunistiki je reim na pismo odgovorio jo otrijimmjerama, to je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na teku robiju 1946. godine.

Potom je komunistiki reim pokrenuo kampanju stvaranja sveenikih udruenja, radi ra-

zbijanja jedinstva u Katolikoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naiao na estok otpor katolikihbiskupa, koje je Vatikan u tome podravao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatnozaotrila svoju politiku prema Katolikoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupskakonferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani sveenikih udruenja,jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu otru notu i optuila ga za mijeanje u unutranjestvari. Budui da je u meuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardi-nalom, jugoslavenska je vlada iskoristila taj in kao povod za prekid diplomatskih odnosa sVatikanom.

KLJUNE RIJEI:Politika povijest, diplomacija, Jugoslavija, Vatikan, povijest XX. stoljea

Razvoj crkveno-dravnih odnosa u prvim poratnim mjesecima

Veu prvim danima nakon ulaska partizanskih snaga u Zagreb po

eli su prvi potezi pred-stavnika nove vlasti koji su vodili prema zaotravanju dravno-crkvenih odnosa. Tako je

ve17. svibnja 1945. nadbiskup Stepinac prvi put uhien,1a uhieni su jo neki biskupii sveenici, zapljenjivana je crkvena imovina, ukinut je vjeronauk u viim razredima

1 G. MASUCCI,Misija u Hrvatskoj, Valencia, 1967., 200.

UDK: 327.8:262.13:949.71 (1952.)Izvorni znanstveni rad


2/32

172

M. Akmada, Uzroci prekida diplomatskih odnosa izmeu Vatikana i Jugoslavije 1952. godine

srednjih kola, te je u niim razredima postao fakultativan, oteavano je i zabranjivanoizlaenje vjerskog tiska i sl. Svi ti potezi izazivali su kod katolikog sveenstva strah inepovjerenje prema novoj vlasti.

U meuvremenu je u Zagreb stigao i predsjednik savezne vlade Josip Broz Tito, te jepozvao predstavnike Nadbiskupije zagrebake na razgovor, koji je odran 2. lipnja 1945.Iznosei tom prigodom svoje osobno miljenje o odnosima Crkve i drave i o odnosimanaroda i Crkve, on je rekao: Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam biozadovoljan s dranjem katolikog sveenstva u ovim tekim historijskim momentima, kojisu kotali velikih rtava, napominjui da ne osuuje sveenstvo uope.2Naglaavajui dase odnosi Crkve i drave ne mogu rijeiti dekretom, zatraio je da se izradi jedan elaboratkako Katolika crkva misli da treba rijeiti njezin poloaj u novonastalim okolnostima.Zatim je kritizirao Vatikan zbog njegove naklonjenosti Italiji, smatrajui da Katolika

crkva u Hrvatskoj treba biti vie nacionalna,3

tj. da eli da Katolika crkva u Hrvatskojsada, kad imamo sve uslove tu, ima vie samostalnosti, istiui da je to osnovno pitanje,

a da su sva ostala pitanja sekundarna. Zastupnici zagrebakog klera stali su u obranu SveteStolice, naglaavajui da ona podupire slavensku ideju, te da katolici u Hrvatskoj ne traeod Svete Stolice veu slobodu nego to je veimaju.4

Kao rezultat tog razgovora bilo je putanje nadbiskupa Stepinca sutradan na slobodu. Noveiz tog razgovora dalo se naslutiti da jugoslavenskim vlastima ne odgovara odanost bi-skupa Svetoj Stolici, jer je to oteavalo vladi da nametne svoj utjecaj na Katoliku crkvu,koju je smatrala jedinom dobro organiziranom, ali opozicijski nastrojenom organizacijomu zemlji. Iako e dan poslije J. Broz Tito primiti na razgovor i nadbiskupa Stepinca, vetada se moglo zakljuiti da su ti razgovori bili tek zatije pred buru.

U meuvremenu J. Broz Tito je 3. lipnja 1945. primio i papina izaslanika opata Ramira

Marconea5

s njegovim tajnikom Giuseppeom Carmelom Masuccijem u prisutnosti pred-sjednika hrvatske vlade dr. Bakaria. Marcone je upozorio J. Broza Tita na neispravnost

2 V. Bakarije poslije u svom pismu V. Dedijeru priznao da su oni (predstavnici vlasti) u svom izvjeu medi-jima izbrisali Titove rijei ja kao Hrvat i katolik (V. DEDIJER,Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, sv. 2,Rijeka-Zagreb, 1981., 563).

3 U svom podsjetniku o tome koja pitanja treba raistiti u Vatikanu, Petar Benzon, otpravnik poslova ju-goslavenske vlade pri Svetoj Stolici, uoi odlaska na tu dunost pie da nacionalizacija Katolike crkvepodrazumijeva stvaranje jednog takvog hijerarhinog poglavara, koji bi u katolikom obliku bio pendantpravoslavnom patrijarhu i na kojeg bi se samo prenijele one prerogative, koje su nekada na naem podrujuimali tudjinci t.j. mletaki patrijarh i ostrogonski primas (Hrvatski dravni arhiv [dalje HDA], Osobni fondSvetozara Ritiga [dalje OF Ritig], kut. 7 preslika bez datuma i potpisa, ali zbog slina podsjetnika s Ben-zonovim potpisom moe se zakljuiti da je rijeo njegovu podsjetniku).

4 J. B. TITO, Govori i lanci, Zagreb, 1959., 281-283, Slubeni vjesnik Zagrebake nadbiskupije (daljeSVZN), br. 2, 1945.

5 Giuseppe Ramiro Marcone imenovan je u srpnju 1941. papinskim legatom pri episkopatu u NDH, te gaje, iako to nije bio, Pavelitretirao diplomatskim predstavnikom Svete Stolice, pa ak i doajenom diplo-matskog zbora. Nakon kapitulacije Italije 1943. ustake su ga vlasti pokuale uhititi ( esto je protestiraokod Pavelia zbog progona ljudi), ali je to energinom intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo sprijeeno.Nakon to je u kolovozu 1945. otputovao u Rim, nije se mogao vratiti jer su mu jugoslavenske vlasti odu-zele putovnicu.


3/32

173

CCP 52 (2003), str. 171202

njihove komunistike politike, osuujui novinske napade na Vatikan, konstatirajui danarod s takvom politikom nije zadovoljan jer je ateistika.6

Sutradan, 4. lipnja Tito je primio nadbiskupa Stepinca zajedno s dr. Bakariem (nadbisku-pa je istoga dana prvo primio Bakari). Tom je prigodom nadbiskup Stepinac nazvao raz-govore vlasti s biskupima korisnim, ali je naglasio da jedino Sveta Stolica moe donositiodluke za Katoliku crkvu. Predloio je uspostavu konkordata ili bar modus vivendi kaou bivoj ehoslovakoj. Zatim je branio ulogu Vatikana u ratu, te predloio J. Brozu Tituda se sastane s vodstvom hrvatske seljake stranke (daljeHSS) i nekim estitim pristaamaustakog pokreta. Takoer je zamolio J. Broza Tita da potedi ljudske ivote gdje je godto mogue. Tijekom razgovora J. Broz Tito je ponovno izrazio sumnju u sklonost SveteStolice Slavenima, to je nadbiskup kao i biskup Salis-Sewis dva dana prije demantirao.J. Broz Tito je takoe traio potporu Katolike crkve u pitanju Istre (u svezi s razgranie-

njem s Italijom), na to je nadbiskup Stepinac kazao da je Katolika crkva najzaslunijato je Istra jo danas hrvatska. Na kraju je nadbiskup zakljuio da bi se uz obostranu dobru

volju sve tekoe mogle prebroditi.7

Teko je iz svega to se u to vrijeme dogaalo zakljuiti zato je J. Broz Tito dao nadbisku-pa Stepinca prvo uhititi pa tek onda s njim razgovarati. Moglo bi se zakljuiti da je J. BrozTito zatvaranjem Stepinca htio vidjeti koliki je njegov utjecaj u narodu i Crkvi te da li ega uspjeti smekati i tako privoliti na suradnju radi stvaranja samostalne Katolike crkve uHrvatskoj. No to je bilo i vrijeme kada je J. Broz Tito imao problema sa saveznicima oko

pitanja Koruke i Julijske krajine, te mu meunarodna situacija dovodi u pitanje opstanaki stabilnost jugoslavenske drave. Stoga mu nije odgovaralo zaotravanje odnosa u dra-vi, a zatvaranje nadbiskupa Stepinca bio bi rizian potez u takvoj situaciji. No daljnji erazvoj dogaaja pokazati da je J. Broz Tito svoj obraun s nadbiskupom Stepincem samo

odgodio za mirnija vremena.U skladu s dogovorom s J. Brozom Titom da se svi dogaaji vezani uz naruavanje vjerskihsloboda stave do znanja Predsjednitvu vlade Federalne Hrvatske, Nadbiskupski duhovnistol u Zagrebu poslao je 5. lipnja 1945. navedenom tijelu dopis u kojem navodi takve doga-aje, a koji je potpisao generalni vikar dr. Franjo Salis-Sewis. U dopisu se protestira protiv

provoenja ateistike propagande meu mladei, protiv skidanja krieva u kolama, posta-vljanja povjerenika u isto crkvenim zavodima-sirotitima, hapenja biskupa i sveenika,klevetanja nadbiskupa i sveenika, zapljenjivanja crkvene imovine i sl.8

Budui da se Vlada nije oitovala o prvoj predstavci, Nadbiskupski duhovni stol alje25. lipnja 1945. novu predstavku predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr. VladimiruBakariu, koju je potpisao nadbiskup Stepinac. U novoj predstavci nadbiskup Stepinac

podsjea na prvu predstavku i Titova obeanja te ponavlja navode iz prve predstavke koji

su dopunjeni novim primjerima naruavanja vjerskih sloboda. Tako u ovoj predstavcitrae nesmetanu obuku vjeronauka u kolama i protestiraju protiv ukidanja vjeronauka u

6 G. MASUCCI, nav. dj., 203. 7 A. BENIGAR,Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Zagreb, 1993., 468-469. 8 Nadbiskupski arhiv Zagreb (dalje NAZ), br. 4122/45, Pismo Nadbiskupskog duhovnog stola Predsjednitvu

vlade Federalne Hrvatske, od 5. lipnja 1945. god.


4/32


5/32

175

CCP 52 (2003), str. 171202

Na ovu predstavku Bakarije poslao sljedei odgovor: Vidim da ste po jednim pitanjimaloe obavijeteni, o drugim pitanjima ne dijelim vae miljenje, dok o treim pitanjima mi-slim da ste apsolutno u pravu, te obeava da e s njim o tome raspraviti im ozdravi.14

Budui da se dr. Bakarina neke postavke iz navedene predstavke osvrnuo u vespo-menutom govoru na zasjedanju ZAVNOH-a, nadbiskup Stepinac se u svom odgovoruBakariu 2. kolovoza 1945. osvre ponajprije na taj govor. Prvo zadovoljno konstatira da

je Bakariotklonio sumnje tumaei Titov govor, da su tendencije nove vlasti udaljiti Ka-toliku crkvu u Hrvatskoj od Rima i pape. Zatim je nadbiskup odluno porekao da je meuhodoasnicima do Marije Bistrice bilo mnogo ustaa, izvrui postavku iz njegova pismada su u logorima zatvoreni roaci bistrikih hodoasnika. Na kraju demantira Bakarievetvrdnje kako su popisi zatvorenika koje su crkvene vlasti sastavile, napravljeni da bi setuakala nova vlast Englezima.15

Poslije navedenih prepiski slijedile su nove predstavke

crkvenih vlasti, kao to su pred-stavka o novim zakonima o kolama i vjerskom odgoju, predstavke o agrarnoj reformi,devastiranju katolikih groblja i sl.

Odnosi izmeu Katolike crkve i drave posebno su zaotreni nakon to su biskupi tije-kom odravanja biskupskih konferencija u rujnu 1945. godine uputili vjernicima pastirsko

pismo u kojem vrlo otvoreno kritiziraju komunistiki reim.

U pismu biskupi uglavnom iznose injenice koje je nadbiskup Stepinac veiznio u svojimpredstavkama. Posebno se osvru na ubijanja i hapenja sveenika, na pitanja odgoja mla-dei, oduzimanja crkvene imovine, sravnjivanja grobova, oduzimanja katolikog tiska,

pljenidbe tiskara i druge probleme koji su vespominjani te zakljuuju: I kad sve ovoiznosimo pred vas, predragi vjernici, to ne inimo u elji, da izazovemo borbu s novomdravnom vlau. Mi te borbe ne traimo niti smo je traili. Nae su misli bile uvijek

upravljene k miru i sreenju dravnog i javnog ivota. Na kraju pisma trae, napominjuida od tih zahtjeva ni pod kojim uvjetima nee odustati: punu slobodu katolike tampe,punu slobodu katolikih kola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima niih i srednjihkola, potpunu slobodu katolikog udruivanja, slobodu katolike karitativne djelatnosti,

potpunu slobodu ljudske linosti i njezinih neotuivih prava, puno potivanje kranskogbraka, te vraanje svih oduzetih zavoda i institucija.16

Pismo je proitano 30. rujna 1945. u katolikim crkvama cijele drave. Poslije su vlastii mediji iznosili primjere sveenika koji iz raznih razloga nisu proitali pismo, nastojei

prikazati javnosti nejedinstvo Crkve oko teksta pisma. No to samo po sebi nije bilo bitnojer je pismo snano odjeknulo diljem zemlje, a i u inozemstvu. Da vlast ne bi sprijeilaitanje pisma, nadbiskup Stepinac je tekst pisma dostavio Komisiji za vjerske poslove

pola sata prije nego ga je on u katedrali proitao, tako da je dravna vlast saznala za tekst

pisma kad je ono vebilo proitano.17

14 S. ALEXANDER, nav. dj.,92. 15 N. KISI-KOLANOVI, nav. dj.,156-158. 16 V. RANILOVI,Nevin a osuen. Istina i dokumenti o kardinalu dr. Alojziju Stepincu, II. dopunjeno izdanje,

Koprivnica, 1997. Cijeli tekst pastirskog pisma nalazi se na str. 17- 30. 17 A. BENIGAR, nav. dj.,501.


6/32

176


Pastirsko pismo dolo je za komunistiki reim u nezgodno vrijeme, jer su se pripremaliizbori za Ustavotvornu skuptinu,18a i meunarodna situacija nije bila povoljna.19Da je tobio posebno teak udarac za dravnu vlast, govori i izjava nadbiskupa Stepinca kraikomupniku u veljai 1957. godine u kojoj kae: Nikada se nisam pokajao, da smo onako na-stupili. Da smo utjeli, jo bi gore udarili po nama. Sve bi oni meni oprostili, samo da nije

bilo onoga, za njih nesretnoga pisma. Pa i to bi mi oprostili da sam ga kasnije opozvao.Ali, oslobodi me, Boe, takve pameti.20

Komunistika vlast bila je zateena te jedno vrijeme nije uope bilo reakcija. I novine suutjele ekajui reakciju politiara. Prvi je o pismu progovorio dr. Bakariu razgovoruza Vjesnikod 6. listopada 1945., u kojem, izmeu ostalog, kae da ali to je na pismunaao i potpise nekih biskupa koje nije trebalo ondje oekivati te na kraju zakljuuje dasu u pismu napisane i rijei za koje se moe odgovarati po krivinom zakonu.21To je bila

i svojevrsna najava uhienja koje je Stepinac predvi

ao. Zanimljivo je i to da Vjesniknijeobjavio sadraj pisma, koje e ubudue biti esta tema njegova pisanja.

U meuvremenu Sveta Stolica 18. listopada 1945. slubeno protestira kod jugoslavenskevlade glede vjerskih progona, istiui da na Balkanu u povijesti nije bilo toliko mrnje

protiv Katolike crkve.22Tim je protestom Sveta Stolica dala do znanja jugoslavenskojvladi kako podrava zakljuke Biskupske konferencije, to je nadbiskupu Stepincu biloveoma vano u tadanjoj situaciji.

Napokon se 25. listopada 1945. o pastirskom pismu oitovao i sam J. Broz Tito, koji ukritici pisma kao glavno pitanje postavlja to to biskupi nisu izdali takvo pismo za vrije-me ustake vlasti te stali protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Dalje konstatira da su biskupisada spremni na rtvu, a da su za vrijeme ustaa utjeli, ne zbog straha, nego zato to suih podravali. Na kraju je zanijekao da se Katolika crkva u Jugoslaviji progoni jer da su

kanjeni samo oni koji su bili krivi.23

Napetost izmeu Katolike crkve i drave dovodila je do sve eih incidenata. Prvo su 1.studenoga 1945. nadbiskupu Stepincu dola dva partizanska oficira kako bi ga prije miseupozorili da pazi to govori jer da e ga napasti narod. Nadbiskup je o tome obavijestio

18 Srpski historiar B. Petranovitvrdi da je glavni cilj pisma bio da se otea poloaj DFJ-a uo i izbora zaUstavotvornu skuptinu (B. PETRANOVI, Aktivnosti rimokatolikog klera protiv sreivanja prilika uJugoslaviji [mart 1945-septembar 1946.],Istorija XX. veka, Zbornik radova V, Beograd, 1963., 296).

19 Tuitelj u kasnijem sudskom procesu protiv nadbiskupa Stepinca, Jakov Blaevi, tvrdi da je pismo biloporuka nekim saveznicima vani da ovdje nije gotovo (J. BLAEVI,Povijest i falsifikati, Zagreb, 1983.,165). Blaevije takoer smatrao da je na dranje nadbiskupa Stepinca i visokog klera imalo utjecaja dranjeChurchila u grkom sluaju, kada je on zapovjedio svojim asnicima da protjeraju komuniste iz Atene (J.BLAEVI,Maa ne mir, za pravnu sigurnost graana, Zagreb, Beograd, Sarajevo, 1980., 12), a u pred-

govoru zaMagnum crimenBlaevipie da je nadbiskup Stepinac tzv. pastirskim pismom nastojao predmeunarodnom javnou prikazati Jugoslaviju kao zemlju u kojoj se proganjaju nevini sveenici, kleveui

narodne sudove koji su sudili ratnim zloincima (V. NOVAK,Magnum crimen,Pola vijeka klerikalizma uHrvatskoj, reprint: Beograd, 1986., str. XVI).

20 A. BENIGAR, nav. dj.,502. 21 Vjesnik, Zagreb, 6. listopada 1945., 2. 22 M. LANDERCY,Kardinal Alojzije Stepinac,akovaki Selci, 1989., 132. 23 Vjesnik, 25. listopad 1945., str. 1.


7/32

177

CCP 52 (2003), str. 171202

narod na misi i rekao kako se ne boji.24

Jedan od veih incidenata dogodio se 4. studenoga1945. kada je nadbiskup Stepinac napadnut kamenjem i jajima pri dolasku na otvorenjenove upe u Zapreiu (nekoliko dana prije upozorio ga je major Odjeljenja zatite naroda(OZNA) da ne ide u Zaprei jer e biti napadnut). Budui da su i vlast i mediji o tomdogaaju donosili kontradiktorne informacije i uglavnom optuivali nadbiskupa Stepinca,on je o dogaaju izvijestio dr. Bakaria i poslao okrunicu sveenstvu. U okrunici jesveenike posebno upozorio da ne dopuste da im izmakne ni jedna rije, ni u propovije-dima ni u ispovjedaonicama, koja bi se mogla tumaiti kao politika izjava.25U pismu dr.Bakariu upozorava na sve ee incidente usmjerene protiv Katolike crkve te demantirasaopenje Ministarstva unutranjih poslova o dogaaju u Zapreiu, detaljno opisujui tose tamo dogodilo i iznosi dokaze da je napad organiziran od strane SKOJ-a (Savez ko-munistike omladine Jugoslavije) i iniciran preko medija te upozorava dr. Bakaria da onnosi punu odgovornost za navedene i budue dogaaje pred povijeu.26 Bakariu svomodgovoru na nadbiskupovo pismo 10. studenoga 1945., otklanja sa sebe odgovornost zanavedeni dogaaj i mogue dogaaje u budunosti. Takoer izraava aljenje zbog inci-denta u Zapreiu, napominjui da se ne slae s nadbiskupovim tvrdnjama o uzrocima kojisu do njeg doveli. Kritizirajui pastirsko pismo zakljuuje da krivnju za navedena zbivanjatreba traiti na strani crkvenih vlasti. Dalje prigovara da se upe otvaraju bez znanja na-rodnih vlasti, pa ni budue mogue proteste protiv otvaranja upa nee moi predvidjeti.Pismo zavrava napomenom da e za sva navedena zbivanja odgovornost pred narodom i

povijeu snositi dio visokog klera i nadbiskup Stepinac osobno, a da e on poduzeti sveda do slinih incidenata ne dolazi.27

Iz ova dva pisma uoljivo je da je stanje do te mjere zaotreno, da se nikakvo smirivanjestanja nije moglo oekivati u skoroj budunosti. U skladu s navedenim stanjem uslijedilo

je i hapenje Stepineva tajnika alia 15. studenoga 1945., pod optubom da je 23. listo-pada 1945. blagoslovio kriarsku zastavu. alije te optube poricao ali je priznao da jebio prisutan kod blagoslova.28

U meuvremenu su 11. studenoga 1945. odrani izbori za Ustavotvornu skuptinu, na ko-jima je pobijedila lista Narodnog fronta (to je bila i jedina lista na izborima jer je opozicijabojkotirala izbore), koju je osnovala Komunistika partija Jugoslavije (KPJ), koja je takopreko Narodne fronte preuzela svu vlast u zemlji, a najbitnije odluke u dravi donosio jePolitbiro, kao ue tijelo Centralnog komiteta KPJ na elu s J. B. Titom.

Nakon to je i slubeno preuzela vlast, KPJ je nastavila pripreme za konani obraun snadbiskupom Stepincem i Katolikom crkvom. Vladimir Bakari je na savjetovanju sasekretarima okrunih komiteta iz sjeverne Hrvatske 15. prosinca 1945. najavio poetakkampanje protiv popova. Takoer je na savjetovanju sa sekretarima okrunih komiteta

24 G. MASUCCI, nav. dj.,230. 25 S. ALEXANDER, nav. dj.,97-98. 26 N. KISI-KOLANOVI, nav. dj.,171-174. 27 Isti, 174-176. 28 S. ALEXANDER, nav. dj.,98.


8/32

178


june Hrvatske, odranom 20. prosinca 1945., reeno da je pokrenuta kampanja na ras-krinkavanju popova kao ustakih gnjezda.29

U meuvremenu su u tiini nastavljeni pregovori izmeu Svete Stolice i jugoslavenskevlade o reguliranju meusobnih odnosa. Naime, Vatikan je elio imati u Jugoslaviji svog

promatraa koji bi ga izvjetavao o crkveno-dravnim odnosima, koji su bili sve napetiji.S druge strane jugoslavenska je vlada eljela zaobii nadbiskupa Stepinca i izravno ko-municirati s Vatikanom. Uskoro je Sveta Stolica imenovala amerikog biskupa Josepha P.Hurleya30 za upravitelja papine nuncijature u Beogradu, gdje je stigao 30. sijenja 1946.Vatikan je vjerovao da e jugoslavenska vlada bolje prihvatiti Amerikanca nego nekog Ta-lijana, zbog razmirice Jugoslavije i Italije o pitanju razgranienja. J. Broz Tito ga je primioi zatraio da Svetoj Stolici prenese elju jugoslavenske vlade da se opozove Stepinac i po-stavi drugi nadbiskup, jer e inae biti prisiljeni da ga uhapse.31Sveta Stolica je prosudila

da razlozi koje je iznijela jugoslavenska vlada nisu dovoljni da opravdaju takav potez.32

TaTitova izjava bila je i slubeni navjetaj da e nadbiskup Stepinac biti uhapen.

Nadbiskup Stepinac je u opirnom pismu izvijestio Hurleya o svim problemima s kojimase susree Katolika crkva u Jugoslaviji te ga je pozvao da doe u Zagreb i sam vidi to sezbiva i bude neovisan svjedok dogaaja.33

U meuvremenu je za predstavnika jugoslavenske vlade u Vatikanu pripreman Petar Ben-zon, koji je, meutim, u Vatikan otiao tek u proljee 1947., nakon to je Niko Moscatello,dotadanji otpravnik poslova, podnio ostavku u znak protesta zbog presude nadbiskupuStepincu. I dok Jugoslavija nije bila zadovoljna djelovanjem mons. Hurleya, istodobno jeu jugoslavenskoj vladi bilo pokuaja da se raznim optubama makne Benzona iz Vatikana,kojeg su optuivali da podrava nadbiskupa Stepinca, ali je u njegovu obranu vrsto staomons. Ritig, koji ga je za tu dunost i predloio. Ritig je, naime, uvjeravao najvie dravne

dunosnike da to to je P. Benzon vjernik i to nastoji biti objektivan u prikazivanju djelo-vanja nadbiskupa Stepinca za vrijeme Drugoga svjetskog rata, istiui njegovo zalaganjeza zatitu Srba i idova, ne znai da nee ispuniti svoje obveze i predati dokumente kojitrebaju posluiti kao dokaz o djelovanju nadbiskupa Stepinca i nekih drugih biskupakojim su se ogrijeili o crkvene zakone i politike interese Jugoslavije.34

U tekstu svog referata za nastup u Vatikanu, P. Benzon istie da je njegov primarni za-datak pripremiti i olakati sporazum izmeu Svete Stolice i jugoslavenske vlade o odno-sima izmeu Katolike crkve u Jugoslaviji i Federativne Narodne Republike Jugoslavije(FNRJ), napominjui da e se takav sporazum moi postii samo ako se budu uzele uobzir potrebe jedne i druge strane, koje prije toga treba da se meusobno shvate. Da bi se

29 Z. RADELI,Kriari: gerila u Hrvatskoj 1945-1950., Zagreb, 2002., 217. 30 Dr. Bakarije poslije tvrdio da je Hurley postavljen na inicijativu ubaia, te tvrdi da im je Hurley bio

otvoreni neprijatelj, (V. DEDIJER, nav. dj., 563). 31 Josip BROZ TITO, Govorii lanci, Zagreb, 1959., 79. 32 S. ALEXANDER, nav. dj.,98. 33 Isto, 99. 34 HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga naslovljeno Vele potovani drue Potpredsjednie, vjerojatno se

odnosi na potpredsjednika jugoslavenske vlade E. Kardelja (najvjerojatnije je rijeo radnoj verziji pisma).


9/32

179

CCP 52 (2003), str. 171202

to dogodilo, smatra kako je potrebno da se iscrpno i temeljito ispitaju i pretresu sva pitanjakoja zanimaju jednu i drugu stranu, jer kad se ta pitanja rasvijetle i ocijene, nee vie bitiprepreka meusobnom shvaanju, to bi trebalo stvoriti uvjete za potpun i konaan spo-razum. Na kraju istie kako jugoslavenska vlada ima vrstu nakanu da Katolikoj crkviu Jugoslaviji osigura potpunu slobodu u vrenju njezine duhovne misije te kako je voljnada joj u tome prui svaku pomopredvienu dravnim zakonima.35U jednom podsjetnikuza razgovore u Vatikanu, P. Benzon navodi najbitnija pitanja koja treba raistiti u rim-skim krugovima. Meu tim pitanjima navodi se da treba iz Zavoda sv. Jeronima raselitiustae, razjasniti djelovanje katolikog klera za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske(NDH), pojasniti pojam nacionalizacije Crkve, potaknuti pitanje zaokruenja biskupijai istarskog administratora (predlae se B. Milanovia ili moda Dukia), pitanje utjecajaVatikana na dranje nadbiskupa Stepinca, pitanje vjerske obuke (usporedba s Poljskomi ehoslovakom), pitanje amnestije za sveenike, uz uvjet da se ne vraaju na vodeamjesta u crkvenoj slubi, pitanje uz koje uvjete dopustiti vjerski tisak te pitanje opstankaBogoslovnog fakulteta u sastavu Sveuilita. Takoer se navodi da Hurleyevo dranje nijezadovoljavajue za jugoslavensku vladu te da treba rijeiti pitanje imenovanja biskupa uz

potrebu prethodne obavijesti jugoslavenske vlade o tim imenovanjima. Istie se takoerda mnogi sveenici oekuju novi rat te da o tome ovisi i njihovo dranje i da bi biskupitrebali osuditi kriarske organizacije. Na kraju se napominje da bi trebalo razgovarati omoguoj reviziji agrarne reforme i povratu sjemenita Crkvi.36

Nakon dolaska biskupa Hurleya, G. Masucci je bio prisiljen na inzistiranje jugoslavenske vla-de napustiti Jugoslaviju. O tome dr. Bakariu pismu mons. Ritigu od 14. oujka 1946. kae:

Ne znam po emu se smatra postupak prema Masucciu nasiljem. On nema nikakvogtitula za daljni boravak ovdje. Mislim da je to svakome, pa i njemu jasno. Mislim da ni

jedne zemlje nema, gdje bi on uope i tako dugo mogao boraviti.

im je doao pronunciju Beograd, on je potpuno izgubio svaki rezon svog boravka ovdje i na je postupak sasvim

opravdan i pravilan. Ne moramo mu mi nita saopavati o tome, da se on mijeao u naestvari i Ministarstvo vanjskih poslova nema s timuope nikakvog posla. Ono uope nemanikakvog posla sa Masucciem, jer on nema nikakvog diplomatskog kvaliteta. isti je be-zobrazluk s njegove strane, da se on nije htio odmah zahvaliti i da zbog svojih poslova,koji su uglavnom (izgleda) pijunske naravi, otee itavu stvar. Na je postupak premanjemu bio sasvim pravilan, vrlo utiv i mislim sasvim u redu.37

U meuvremenu je vlast nastavila medijsku kampanju protiv nadbiskupa Stepinca i Kato-like crkve te se sustavno pripremala optunica za nadbiskupa Stepinca, ekajui najpo-voljniji trenutak za sudski proces.

Na zaotravanje crkveno-dravnih odnosa bitno je utjecalo i donoenje nekih zakona koji

su utjecali na funkcioniranje Katolike crkve. Neki su zakoni doneseni prije donoenjasaveznog i republikih ustava te su potvreni donoenjem Ustava, dok su drugi bili poslje-

35 Isto, Tekst nacrta referata P. Benzona. 36 HDA, OF Ritig, kut. 7, Podsjetnik za razgovore u Vatikanu. 37 HDA, Fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (dalje KOVZ), kut. 326, Pismo dr. Bakaria mons.

Ritigu od 14. oujka 1946. god.


10/32

180


dica nekih ustavnih odredaba. Jedan od prvih zakona koji je utjecao na crkveno-dravneodnose bio je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945., kojim suKatolikoj crkvi oduzete velike povrine poljoprivrednog zemljita te je tako Crkva ostala

bez jednog od svojih najbitnijih izvora prihoda.

Za presude protiv sveenika najee se koristio Zakon o krivinim djelima protiv dra-ve, donesen u kolovozu 1945., a prije njegova donoenja primjenjivala se ZAVNOH-ovaOdluka o zatiti nacionalne asti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, donesena u travnju 1945.

Katolika crkva posebice je otro reagirala na donoenje Zakona o braku. Naime novaje vlast jo prije donoenja Ustava donijela dvije zakonske odredbe o braku. Jedna odnjih odreivala je da e ubudue dravne vlasti na itavom podruju Jugoslavije smatrativaljanim ne samo onaj brak koji stranke sklope u crkvi nego i onaj koji sklope samo predinovnikom gradskih ili mjesnih narodnooslobodilakih odbora. Druga odredba odreiva-

la je da se ubudue enidbene parnice nee kao dotad voditi pred crkvenim enidbenimsudovima, nego pred graanskim narodnim sudovima, iznimno samo ako obje strane za-trae da parnicu vodi crkveni enidbeni sud. Nadbiskup Stepinac je u svezi s navedenimuputio Okrunicu vjernicima 5. srpnja 1945. godine.38

Katolika crkva s negodovanjem je reagirala i na donoenje Zakona o matinim knjigama.Po tom zakonu, koji je donesen 1. travnja 1946., sve crkvene matine knjige morale su

biti predane dravnim matiarima radi zakljuivanja tih knjiga kao zajednikih za Crkvui dravu. Poslije je nadopunama Zakona o dravnim matinim knjigama u sijenju 1949.

bilo zabranjeno vjerskim predstavnicima vriti nove ili naknadne upise u crkvene matineknjige koje su s 9. svibnja 1946. zakljuene kao zajednike matice za Crkvu i dravu. Zanepotivanje te odredbe sveenik bi bio novano kanjen, a knjige su mogle biti oduzetei predane na uvanje nadlenom matiaru. Nakon toga su zaredala sve ea oduzimanja

crkvenih matinih knjiga, protiv ega je Katolika crkva protestirala kod Ministarstvaunutranjih poslova.39

Na crkveno-dravne odnose utjecalo je i donoenje Ustava FNRJ 1946. godine. Najva-nija odredba novog Ustava bila je ona o odvajanju Crkve od drave i odvajanju koleod Crkve. Katolika crkva nije slubeno reagirala na novi Ustav, pouena dotadanjimiskustvom uzaludnosti svojih predstavki, a tek su pojedini biskupi i biskupije upuivali

predstavke u svezi s pojedinim odredbama Ustava. Jedino je mons. Ritig kao zastupniku Ustavotvornoj skuptini bezuspjeno pokuao promijeniti neke formulacije u svezi s

pojedinim odredbama Ustava.

Svo to vrijeme jugoslavenske su vlasti pokuavale utjecati na katoliku hijerarhiju u Jugo-slaviji da se udalji od utjecaja Vatikana, pa ak i da se prekinu veze s Vatikanom, odnosnoda se stvori nacionalna Katolika crkva, tzv. Narodna crkva, koja bi bila u formalnoj vezi

s Vatikanom, ali bi bila pod kontrolom drave. Na to pitanje osvrnuli su se i katolikibiskupi u svojoj poslanici o kranskom odgoju mladei od 27. kolovoza 1946., u kojoj otom pitanju kau:

38 HDA, OF Ritig, kut. 4, Okrunica o kranskom braku, br. 4851/45, od 5. srpnja 1945. god. 39 SVZN, br. 2, 1949. god., Predstavka Biskupskog ordinarijata u akovu Ministarstvu unutranjih poslova

NRH, br. 130-1949, od 18. sijenja 1949. god.


11/32

181

CCP 52 (2003), str. 171202

Kidanje odnosa s papinskim Rimom znailo bi likvidaciju ivog kranstva i propastkatolicizma u Jugoslaviji. To znaju dobro oni, koji nam savjetuju, da rasklimamo svojeveze s Petrovom Stolicom u Rimu. Mi ih ne emo posluati. Svi napadaji na papinstvo zanas e biti pobuda i opomena, da se jo tjenje i srdanije poveemo s Ocem kranstvana Petrovoj Stolici.40

injenica je da je za takav stav biskup vlast uglavnom okrivljavala nadbiskupa Stepincate je Vatikanu predlagano da ga povue iz Jugoslavije, a kad joj to nije uspjelo, onda ga jedala zatvoriti raunajui da bi drugi biskupi mogli popustiti pritiscima. No bez obzira nato to je bilo biskupa koji su bili skloni pregovorima s dravnom vlasti,41nitko od njih nijeokrenuo lea ni nadbiskupu Stepincu ni Svetoj Stolici.

Suenje nadbiskupu Stepincu, zatvor i konfinacija

Crkveno-dravne odnose definitivno je zaotrilo suenje nadbiskupu Stepincu krajemrujna i poetkom listopada 1946. godine.

Uoi poetka suenja Tito je prilikom razgovora s predstavnicima studentske omladinestranih zemalja 26. rujna 1946. rekao: Mi smo uhapsili Stepinca i uhapsit emo svakogonog, tko se odupre sadanjem stanju, bez obzira da li e nekome biti pravo ili ne. Zatim

je dodao: Ne postoji nikakva opasnost da e zbog toga razloga, to je Stepinac uhapen,da e zbog toga nastati neki progon crkve. Nikakvog progona crkve nee biti, svaki in-dividualno, svaki pojedinano e odgovarati za svoja djela, jer mi znamo da se kod ljudireligija ne moe ni dekretima ni nasilno iupati iz njihova srca, to je stvar svakog poje-dinca.42

Sudski proces trajao je vrlo kratko, te je presuda donesena ve11. listopada 1946., kada

je sudbeno vijee Vrhovnog suda donijelo presudu kojom se nadbiskup Alojzije Stepinacosuuje na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom politikih i graanskih pravau trajanju od 5 godina.43

Dva dana prije presude dr. Bakari je u razgovoru sa stranim novinarima izrazio naduda e u budunosti doi do suradnje izmeu Crkve i drave, tvrdei da je Stepinac biotaj, koji je natrag gurao one ljude koji su bili za sporazum.44Iako su predstavnici vlastivjerovali da e zatvaranjem nadbiskupa Stepinca lake djelovati na ostale biskupe, osim

privremenog zatija u odnosima Katolike crkve i drave ti odnosi nisu poboljani. Da-pae, poetkom pedesetih godina biti e dodatno zaotreni. Mons. Ritig izvjetavao je

40 NAZ, Izvadci iz SVZN, Okrunica Katolikih biskupa Jugoslavije o kranskom odgoju mladei, br. 35/BK,

od 27. kolovoza 1946. god. 41 Politbiro CK KPH na sjednici 21. veljae 1947. konstatira da su sveenici manje buni, ali da su crkve pre-

pune. Bakaritada tvrdi da su neki biskupi (Buri, Mileta, Akamovi) skloni normalizaciji odnosa, pa traida se ne mora primjenjivati isti stav progona kao do sad, (D. BILANDI,Hrvatska moderna povijest,Zagreb, 1999., 257).

42 Vjesnik, Zagreb, 27. rujna 1946., str. 1. 43 J. HRNEVI, Svjedoanstva, Zagreb, 1986, 232. 44 Vjesnik, Zagreb, 10. listopada 1946., str. 1.


12/32

182


jugoslavensku vladu da e, budui da je nadbiskup Stepinac u zatvoru, Vatikan imenovatidefinitivnog apostolskog administratora Nadbiskupije zagrebake, pozivajui se na nekesvoje izvore u beogradskoj papinskoj nuncijaturi. Takoer je napominjao da odnosi izme-u Vatikana i Jugoslavije nisu nipoto prijazni, ali da ipak postoje, te je predlagao da seMinistarstvo vanjskih poslova treba pozivati na praksu da Vatikan obavjetava draveo imenovanju biskupa kako bi vlasti imale priliku uloiti mogui prigovor.45No niti suinformacije o novom administratoru bile tone niti je Vatikan u sluaju Jugoslavije, zbog

posebno loih odnosa i nepostojanja takvog sporazuma, prakticirao to da jugoslavenskuvladu obavjetava o imenovanjima novih biskupa.

Poetkom sijenja 1947. godine, Bakari je na sjednici Centralnog komiteta (CK) KPJkazao da je proces protiv nadbiskupa Stepinca imao dubok odjek kod popova, te datreba udariti na centar i Hurleya i unijeti razdor meu biskupe.46

Osuda nadbiskupa Stepinca snano je odjeknula ne samo u domaoj javnosti nego i ucrkvenim i politikim krugovima diljem svijeta, dok je dravna vlast nastojala uvjeritidomau i svjetsku javnost u nadbiskupovu krivnju i opravdanost presude.

Nakon suenja nadbiskupu Stepincu Vatikan je ekskomunicirao sve one koji su sudjelova-li u suenju ili mu na neki nain pridonijeli.47

Poslije je Josip Broz Tito u razgovorima za strane medije suenje nadbiskupu Stepincupravdao pritiskom pravoslavnog stanovnitva, te tako neizravno i sam priznavao da nad-biskup nije kriv, nego je rtva politike. Tako je u razgovoru s C. L. Sulzbergerom dopi-snikomNew York Timesa6. studenoga 1950. izjavio: da bi se pravoslavno stanovnitvo

pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio puten na slobodu te kad bi bio otputovao uinozemstvo, te nastavlja pravoslavno stanovnitvo, smatra Stepinca ratnim zloincem.I tu nita ne moemo mijenjati. Moramo raunati s osjeajima pravoslavnog puanstva.

No ostaje znakovita i njegova reenica u istom razgovoru: Bilo je sluajeva u svijetu dasu i neduni ljudi, u interesu drave, sjedili u zatvoru, pa ak i ubijani.48

Sam tuitelj Jakov Blaevije u razgovoru zaPoletpriznao: Taj proces protiv Stepincaje nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastiniji, nije trebalo procesa. A on ga jenametnuo jer je bio politiki ograniena osoba.49A jugoslavenski diplomat Vladimir Po-

povikazao je Ivanu Metroviu: Da je pustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradanosloboen. I nas bi potedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu,odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.50

45 HDA, KOVZ, kut. 129, Izvjetaj mons. Ritiga Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, od 21. veljae1947. god.

46 B. PETRANOVI, M. ZEEVI,Jugoslavenski federalizam ,Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokume-nata, 1941-1987, Beograd, 1987., knj. II., 309.

47 S. ALEXANDER, nav. dj.,128. 48 V. NIKOLI, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedoanstava i dokumenata, Knjiga prva, Mnchen-

-Barcelona, 1978., 318-319 (Intervju J. B. Tita zaNew York Times). 49 B. STANOJEVI,Alojzije Stepinac zloinac ili svetac, Beograd, 1985., 67. 50 G. MATTEI,Kardinal A. Stepinac, Zageb 2000., 51.


13/32

183

CCP 52 (2003), str. 171202

Da je pitanje zatoenitva nadbiskupa Stepinca, posebno u meunarodnom pogledu, zajugoslavensku vlast bilo vrlo kompromitirajue, potvruje i to to je Josip Broz Tito 1951.ponudio Vatikanu spremnost da pusti nadbiskupa Stepinca iz zatvora pod uvjetom da odeiz Jugoslavije u Vatikan ili drugdje. Budui da Vatikan na tu ponudu nije odgovorio, Tito

je kazao da e to pitanje rijeiti i bez Vatikana, ali da nadbiskup Stepinac ne moe vritifunkciju visokog crkvenog glavara.51U skladu s tom izjavom uskoro je 5. prosinca 1951.nadbiskup Stepinac prebaen iz zatvora u Lepoglavi u kuni pritvor u rodni Krai. Usvezi s odlukom o premjetanju nadbiskupa Stepinca u Krai, Tito je u oujku 1952., urazgovoru s delegacijom prvog kongresa Saveza studenata Jugoslavije, kazao:

Mi smo Stepinca pustili zbog toga, da Vatikanu izbijemo propagandistiko oruje iz ruke,oruje da je Stepinac muenik. Sada oni imaju neprijatnosti to je Stepinac vani.52

U svezi s Titovom ponudom da ode u Vatikan, nadbiskup Stepinac je kazao: Takve stvari

ne ovise o maralu Titu. One ovise jedino o Sv. Ocu Papi, i o nikom drugom, te dodaje:Ako me maral Tito eli osloboditi, on o tome treba da razgovara sa Sv. Stolicom. Kato-lika Crkva ne moe biti robom nikome, ni kojoj dravi.53Slino je odgovorio i novinaru

belgijskogLa Liberteau travnju 1952. kada je kazao: Hrvatsko sveenstvo ostaje vjernoRimu i podlono mom auktoritetu posredstvom jednog delegata. Tito me je elio vidjeti,kako naputam zemlju, ali je stanovite Vatikana jasno: ako sam kriv, moram ispatati ka-znu; ali, ako nisam kriv, morao bih smjeti vriti svoje funkcije. elim ostati meu svojimvjernicima i dijeliti s njima njihove potekoe.54

Suenje nadbiskupu Stepincu, u svakom sluaju, bez obzira na to to jo uvijek postojerazliita gledita o samom nadbiskupu, bilo je neosporno politiki montiran proces. Osimsuenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata odra-no je niz sudskih procesa biskupima, sveenicima, asnim sestrama i drugim slubenicima

Katolike crkve. Bilo je takoer i nekoliko procesa poglavarima i slubenicima drugihvjeroispovijesti u Hrvatskoj. Budui da je pravosue bilo u slubi politike, suenja su bilabrza i uinkovita, a o objektivnosti se ne moe ni govoriti. Tako je po evidenciji Komisijeza vjerske poslove55na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. godine osuena ukupno271 crkvena osoba, a od toga iz redova Rimokatolike crkve 236 osoba. No budui da jena popisu uoljivo kako nema imena nadbiskupa Stepinca, ne moe se tvrditi da je popisu potpunosti toan.

51 Borba, Beograd, 28. XI. 1951., str. 2 (Odgovor Tita na pismo amerikog radio-komentatora Drew Pearsonau svezi s pitanjem: kako bi se mogao rijeiti sluaj Stepinac?).

52 Isto, 16. oujka 1952., str. 1. 53 V. NIKOLI, nav. dj.,384 (Iz razgovora nadbiskupa Stepinca sa C. L. Sulzbergerom, novinaromNew York

Timesa11. studenog 1950. god. u Lepoglavi). 54 V. NIKOLI, nav. dj.,409. 55 HDA, KOVZ, kut. 341, Pregled osuenih sveenika, asnih sestara i crkvenih funkcionara svih vjeroispovi-

jesti na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. god.


14/32

184


Staleka sveenika udruenja

Poslije presude nadbiskupu Stepincu, odnosi Katolike crkve i drave bili su u prividnojfazi zatija. No da su diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije visili o tankojniti, potvruje i Titova izjava predstavnicima amerikih crkava poetkom kolovoza 1947.godine, u kojoj kae:

Ako Vatikan i dalje bude uzrok to sveenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema dr-avi, razumije se, odnosi e se pogorati. Situacija je vebila takva da je skoro dolo do

prekida. Ali za sada nema izgleda da e odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.56

No 1948. godine dolo je do problema u odnosima Jugoslavije sa Staljinovim SSSR-om iInforbiroom te se drava sve vie bavila tom i drugom meunarodnom politikom. ak je inadbiskup Stepinac u jednom trenutku smatrao da se stanje poelo smirivati.57No to je bilo

samo prividno, iako je u periodu 1950.-1951. godine bilo nekih neslubenih inicijativa odstrane drave, uglavnom posredovanjem mons. Ritiga, koje su imale za cilj normalizacijucrkveno-dravnih odnosa, ali su suprotnosti bile prevelike da bi se postigao bilo kakavnapredak.58

Drava je sustavno ali postupno nastojala umanjiti utjecaj religije u drutvu postupnimsmanjivanjem prava na vjersku obuku, onemoguavanjem zapoljavanja ili napredovanjaza one koji nisu bili lanovi Komunistike partije i sl. No drava je krenula u pripremusvoje najvee akcije, radi razbijanja crkvenog jedinstva, koje je trebalo oslabiti mocr-kvene hijerarhije, a Katoliku crkvu ako vene slubeno odvojiti od Vatikana, onda barem

politikom stvaranja tzv. narodne Crkve staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla, dravaje uz pomovlasti lojalnih sveenika poticala osnivanje stalekih sveenikih udruenja.Vlast nije prezala ni od najgorih moguih metoda pritisaka (ucjene, prijetnje zatvorom isl.) na pojedine sveenike kako bi ih natjerala da postanu lanovi navedenih udruenja.

U tom procesu stvaranja udruenja krenulo se prvo u onim krajevima gdje su crkvenahijerarhija i vei broj sveenstva bio skloniji suradnji s vlastima, kao to je to bilo u Istri,Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Udruenja su osnivana i u drugim vjerskim zajednicama,ali je to imalo drugi karakter, jer je ostale vjerske zajednice vlast veimala pod svojomkontrolom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruenj imale su komisije za vjer-ske poslove, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig, koji je bio idoivotni zaasni predsjednik Drutva katolikih sveenika Hrvatske.

Prvo staleko udruenje katolikih sveenika osnovano je u Istri, na poticaj Boe Mila-novia, bliskog prijatelja mons. Ritiga. Staleko udruenje katolikih sveenika za Istru,uz podrku dravne vlasti, osnovano je 16. rujna 1948. pod novim nazivom Drutvo

56 Josip BROZ TITO, Govori ...,77. 57 S. ALEXANDER, nav. dj.,134. 58 A. CASAROLI,Muenitvo strpljivosti, Sveta Stolica i komunistike zemlje 1963.-1989., Zagreb 2001.,

300-304 (Kardinal Agostino Casaroli bio je 60-tih godina XX. st. podtajnik Kongregacije za izvanrednecrkvene poslove, posebice zaduen za uspostavu kontakata s komunistikim zemljama te je bio glavni pre-govaraSvete Stolice prigodom pregovora s vladom SFRJ uoi potpisivanja protokola 1966. godine. Poslijeje obavljao niz poslova vanjskopolitikog karaktera za potrebe Svete Stolice.)


15/32

185

CCP 52 (2003), str. 171202

sveenika sv. irila i Metoda u Pazinu,59

poslije u crkvenim krugovima nazivaniMD iliMD-ai. No zbog specifinosti situacije u Istri, ali i zbog programa po kojem su maksi-malno potivali crkvenu hijerarhiju, to je udruenje crkvena hijerarhija posebno tolerirala,ali se u njega nisu smjeli ulanjivati sveenici iz drugih dijelova zemlje, jer su udruenjau svakoj biskupiji trebala biti odobrena od svojih biskupa, to je tada imalo samo istarskoudruenje.60

Glavna kampanja osnivanja MD udruenja krenula je iz Slovenije, u kojoj se sveenstvomasovno ulanjivalo u udruenje. To je udruenje osnovano u srpnju 1949., na inicijativuskupine sveenika.61

Posebno velik broj lanova imalo je udruenje sveenika u Bosni i Hercegovini Dobripastir, osnovano na zborovanju u Sarajevu 25. i 26. sijenja 1950. Glavni inicijatori i no-sitelji tog Udruenja bili su bosanski franjevci, dok su u bitno manjem broju sudjelovali

hercegovaki franjevci. Razlog velikom odazivu redovnika u udruenja vjerojatno je biotaj to su redovnike zajednice inae bile u loim odnosima s dijecenskom hijerarhijom,ponajprije zbog pitanja raspodjele upa. Na osnivakoj skuptini udruenja istaknuto jeda je glavni cilj udruenja:

Da se putem njega lake i bre u najprisnijem i najlojalnijem kontaktu s narodnimvlastima rjeavaju sva pitanja, koja iskrsnu na terenu, da tangiraju Crkvu i pastoralnosveenstvo; da se putem Udruenja poduzme sve, kako bi katoliki sveenik postao prvi

pobornik najsvetijih ideala, za koje su milijoni Jugoslavena rtvovali svoje ivote, idealeslobode i socijalne pravde, bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije.62

Mons. Harley, nezadovoljan osnivanjem udruenja, pozvao je bosanskoga i hercegova-koga franjevakog provincijala da pokua sprijeiti osnivanje udruenja, to oni nisu

prihvatili.63 Franjevaki su provincijali imali problema u svezi s udruenjem jer se tome

protivio njihov generalni ministar u Rimu. Zbog toga su oni generalnom ministru franje-vakog reda uputili pismo u kojem se ale na prigovore koje od njega dobivaju putemNuncijature u Beogradu. Takoer objanjavaju razloge osnivanja udruenja, iz kojih semoe zakljuiti da je glavni razlog taj to bi u suprotnom, zbog veoma malog broja sve-enika koji jo djeluju u Bosni i Hercegovini, mogao doi u pitanje opstanak katolikihsveenika u toj republici uope.64

Osim to su odnosi izmeu Katolike crkve i drave bili dodatno zaotreni zbog osniva-nja udruenja katolikih sveenika, dravna je vlast dodatno zaotrila stanje odlukama oizbacivanju vjeronauka iz svjetovnih kola 31. sijenja 1952. i o izbacivanju bogoslovnihfakulteta u Zagrebu i Ljubljani iz sastava Sveuilita iste godine. Te su odluke bile poslje-

59 S. ALEXANDER, nav. dj.,169. 60 B. MILANOVI,Moje uspomene, Pazin, 1976., 172. 61 M. VIDOVI,Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., 425. 62 Dobri pastir, god. I., broj 1-2, 1950., str. 9. 63 HDA, KOVZ, kut. 136, Pismo mons. Ritiga Predsjednitvu vlade NR Hrvatske, od 30. sijenja 1950.

64 HDA, OF Ritig, kut. 1, Pismo franjevakih provincijala iz Bosne i Hercegovine Generalnom ministru fra-njevakog reda u Rimu, od. 15. rujna 1950. god.


16/32

186


dica zaotravanja odnosa s Katolikom crkvom zbog njezine nepopustljivosti u pitanjusveenikih udruenja.

Biskupi u Jugoslaviji jo nisu imali jedinstven stav oko doputanja osnivanja MD udru-enja. Jedni su tolerirali, ali ne i slubeno odobravali, dok su neki preutno odobravali,a neki su, posebno oni u kontinentalnoj Hrvatskoj, odmah bili protiv. No Biskupska jekonferencija odluila 26. travnja 1950. da je lanstvo u tim udruenjima suvino, tj. ne

preporuuje se (Non expedit), ali su postupci biskupa u primjeni tog dekreta bili razli-iti. Neki su udruenja tolerirali, a neki su prijetili sankcijama lanovima udruenja. No isveenstvo je tumailo taj dekret na razliite naine pa se i dalje ulanjivalo u udruenja.65Bilo je i sluajeva da su sami sveenici molili da im se zabrani pristup u udruenja, da biimali opravdanje pred vlastima za neulanjivanje u udruenje.66

Vlast je svim sredstvima podupirala udruenja. Obeavala je da e sveenici dobiti soci-

jalno osiguranje i druge pogodnosti, ako se ulane u udruenja. Posebno je iskoritavalasveenike koji su bili u zatvorima, koje je nagovarala da se ulane u udruenja, a neki suod tih zatvorenika postajali nakon izlaska iz zatvora vodei ljudi udruenja.67 PripadniciUDB-e koristili su se raznim metodama ucjena i pritisaka kako bi natjerali sveenike da seulane u udruenje. O tome svjedoi i kardinal Kuhari, na osnovi osobnog iskustva:

Godine 1956. pokuali su me dovesti na sud jer nisam htio ui u udruenje ... Neki agentipozvali su me kako bi mi predloili da se upiem ... Neke su sveenike privukli osobniinteresi, kao mirovina i zdravstveno osiguranje.68

Na prigovore da udruenja ele oslabiti crkvenu hijerarhiju, predstavnici udruenj odgo-varali su da ona ne nadomjetaju redovitu crkvenu upravu niti se uope mijeaju u njezine

poslove.69

Najvei otpor biskupa udruenjima bio je u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok je u Dalmaciji

kod nieg sveenstva postojao velik interes, ali su biskupi (Bani, Bonefai, Puii po-slije Frani) bili najradikalniji u borbi protiv udruenjatva.70Na sveenstvo kontinentalneHrvatske vjerojatno je imao utjecaj i nepokolebljiv stav nadbiskupa Stepinca, koji bezobzira na izoliranost, koristi svaku prigodu da porui sveenstvu o opasnostima udrue-njatva o emu nije uope dvojio. Tako nadbiskup Stepinac u pismu od 23. srpnja 1954.(nije naznaeno komu je upueno), pie:

U pitanju MD napose biti nepopustljiv! To je ista izraslina pakla, da se razbije CrkvaBoja. Zato sam verekao nekim biskupima ako bi doao pokuaj osnutka tobonje 'na-cionalne Crkve', onda bez milosra gladio excomunicationis odsjei trule sa zdravogstabla Crkve i proglasiti to svemu puku po svim crkvama navevi razlog.71

65 A. BENIGAR, nav. dj.,643. 66 S. ALEXANDER, nav. dj.,137. 67 A. BENIGAR, nav. dj.,643. 68 G. MATEI, nav. dj.,68-69. 69 Dobri pastir, God. I., broj 3-4, 1950., str. 31. 70 G. MATEI, nav. dj.,72. 71 E. K. BELUHAN, Stepinac govori, Valencia, 1967., 200 (pisac u knjizi nije navodio kome su upuena pisma,

da te osobe ne bi imale problema s vlastima).


17/32

187

CCP 52 (2003), str. 171202

Isto tako u pismu od 23. kolovoza 1954. nadbiskup pie:A nai alosni MDai si utvaraju, da e oni stvoriti mir toboe izmeu Crkve i drave.Vidi se da nemaju pojma o biti komunizma ... Molim Vas, upozorite na to i Vae susjede,da se vedulje uka o tobonjoj nacionalnoj Crkvi. Toga se ne treba ni najmanje plaiti,nego istupiti svom energijom.72

Aktivnosti P. Benzona i S. Ritiga u pitanju jugoslavensko-vatikanskih odnosa

U sijenju 1947., govorei o odnosima Crkve i drave, Bakarije optuio papinsku nunci-jaturu u Beogradu da vri ulogu instruktora Katolike crkve u Jugoslaviji. No priznao je ida je vlast inila pogreke prema Crkvi, koje su bile smetnja crkveno-dravnim odnosima,dodajui da su te greke svedene na minimum. Kazao je takoer da su mnogi rukovodioci

i aktivisti postali prevepopustljivi, da i ne reagiraju na otvorene faistike provokacijei razbijake manevre.73

Nedugo zatim jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je Apostolskoj nun-cijaturi u Beogradu notu u kojoj predlae da se u nadbiskupije i biskupije u Sarajevu, Ba-njaluci, Krievcima i Ljubljani, iji su biskupi napustili zemlju, imenuju novi biskupi kojinisu imali veze s neprijateljem i koji bi svojim dranjem pridonijeli razvoju crkveno-drav-nih odnosa. Ti su zahtjevi upueni na osnovi Ritigovih ideja. No Apostolska nuncijaturaodgovorila je 30. sijenja 1947. kako je od Svete Stolice dobila uputu da odgovori kakoSveta Stolica djeluje potpuno neovisno o civilnim vlastima uvijek kada imenuje biskupe uonim zemljama s kojima nema specijalne konvencije glede tih imenovanja.74

No bez obzira na dodatna zaotravanja sukoba, i dalje su se s obje strane pokuavali odr-avati koliko je bilo mogue normalniji odnosi. Posebno se za smirivanje odnosa izmeu

Vatikana i Jugoslavije zalagao predsjednik Komisije za vjerske poslove pri Predsjednitvuvlade Narodne Republike Hrvatske mons. Svetozar Ritig. U jednom svom izvjeu od 21.veljae 1947. mons. Ritig konstatira da diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavijenisu prijazni, ali da ipak postoje. U skladu s tim on se zalae da se od Vatikana trai poti-vanje prakse po kojoj Vatikan dravama s kojima ima diplomatske odnose (navodi primjerFrancuske i Brazila), stavlja odnosnoj dravnoj vlasti do znanja imena svojih kandidata,kako bi dobio povratnu informaciju ima li ta dravna vlast prigovora njihovu imenovanjuna biskupski poloaj. Ritig takoer zapaa da jugoslavenska vlast nema u Rimu osobukoja bi svojim politikim znanjem i iskustvom mogla parirati protivnikim strujanjima.

Na kraju upozorava da politiki rukovodioci u Jugoslaviji moraju biti vrlo oprezni i dokraja strpljivi u diplomatskom ophoenju s Rimskom kurijom i izbiti iz ruku svako orue,to ga anglosaksonska propaganda svakodnevno iri u svojoj medijskoj propagandi.75

Prije odlaska na dunost u Vatikan u proljee 1947. godine, P. Benzon je prigodom posjetaSloveniji, zajedno s S. Ritigom, izloio Marjanu Brecelju i Borisu Krajgeru svoju ulogu

72 Isto, 202. 73 Politika,30. I. 1947., str. 3. 74 R. RADI,Drava i verske zajednice, 1945-1970., knj. I., 277. 75 HDA, KOVZ, kut. 129, Izvjee mons. Ritiga od 21. II. 1947. god.


18/32

188


u Vatikanu, odnosno upute koje mu je dao Tito. Benzon je u Vatikanu trebao protestiratizbog zatite ratnih zloinaca u Zavodu sv. Jeronima, iskazati stav da vlada nikad neepriznati imenovanja biskupa u Jugoslaviji bez svoje prethodne suglasnosti, da odgoj ka-tolikog klera treba imati slavenski karakter te da se u Jugoslaviji u crkvama uvede bogo-sluje na slavenskom jeziku, u smislu tradicije sv.irila i Metoda.76

Nakon to je doao u Rim, 27. svibnja 1947., P. Benzona je 30. lipnja primio v. d. dravnogsekretara Vatikana, mons. Tardini. Benzon mu je predao referat o prilikama u Jugoslaviji,s posebnim osvrtom na ulogu Katolike crkve u Drugome svjetskom ratu i nakon njega.Tardini se Benzonu poalio na pisanje jugoslavenskog tiska i postupke prema nadbiskupuStepincu. Benzon je zatim iznio primjere biskupa koji dobro surauju s vladom, te im

je vlada u odreenim pitanjima izila u susret (Akamoviu vraen dio zemljita oduzetagrarnom reformom i odobreno skupljanje priloga za Crkvu, Buriu novana pomoza

popravak senjske katedrale, Mileti vraeno sjemenite

77

). Benzon je ponovno postaviopitanje imenovanja biskupa, na to je ponovno dobio isti odgovor, da je to mogue samosa zemljama s kojima Vatikan ima poseban ugovor. Nakon posjeta Tardiniju, Benzon jeoekivao da e biti primljen i kod pape, no u meuvremenu je L Osservatore Romanoobjavio lanak o progonu Crkve te je jugoslavenski tisak najavljivao mogunost prekidadiplomatskih odnosa. Na to je odmah reagirao S. Ritig te je 3. srpnja 1947. pisao Titu iu pismu okrivio Hurleya za odnose s Vatikanom. No takoer je iznio miljenje da zbog

jednog lanka ne bi bilo opravdano prekidati diplomatske odnose, pogotovo u trenutkukada dolazi do poboljanja suradnje s Katolikom crkvom.78

Da su diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj niti, potvruje i Tito-va izjava predstavnicima amerikih crkava poetkom kolovoza 1947. godine, u kojoj kae:

Ako Vatikan i dalje bude uzrok to sveenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema dr-

avi, razumije se, odnosi e se pogorati. Situacija je vebila takva da je skoro dolo doprekida. Ali za sada nema izgleda da e odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.79

Ritigovim posredstvom u Rim su otili dr. Janko Oberki i dr. Josip Maris Bogoslovnogfakulteta u Zagrebu, radi otvaranja pregovora o moguem sporazumu izmeu Svete Stoli-ce i Jugoslavije. Po pisanju Christian Science Monitorau rujnu 1950. godine, Tito je po-nudio urno oslobaanje svih sveenika, ukljuujui i nadbiskupa Stepinca pod uvjetomda odmah napusti zemlju, ponovno uvoenje vjeronauka u kole, obnovu katolikog tiska,financijsku pomo za gradnju rimokatolikih kola i uspostavu izravne komunikacijeizmeu Vatikana i katolike hijerarhije u Jugoslaviji. Zauzvrat je traio prekid neprijatelj-ske propagande protiv Jugoslavije, objedinjavanje katolikog sveenstva u jedan jedininacionalni savez, te suradnju Crkve u vladinim drutvenim i ekonomskim programima.

No ti pregovori nisu urodili plodom, ponajprije zbog pitanja o obveznom lanstvu sveen-

stva u sveeni

kim udruenjima, to Vatikan nikako nije mogao prihvatiti.

80

76 R. RADI, nav. dj.,knj. I., 277. 77 Isto, 278, biljeka 1023. 78 Isto, 278. 79 Politika, 3. VIII. 1947., str. 4. 80 S. ALEXANDER, nav. dj.,133-134.


19/32

189

CCP 52 (2003), str. 171202

U meuvremenu je i nadbiskup Stepinac nekim novinarima koji su ga posjetili u zatvorukazao da se kompromisno rjeenje izmeu Crkve i drave mora nai u interesu obijustrana, ali da u kljunom sporu ne moe biti kompromisa, jer da mora postojati jasnorazgranienje izmeu crkvene vlasti u duhovnim pitanjima i dravne vlasti u svjetovnim

pitanjima. Takoer je istaknuo da Crkva mora imati pravo odgajati djecu, da Crkva nemoe prihvatiti obvezno civilno vjenanje ali da nema nita protiv civilnog obreda koji biuslijedio nakon vjerskog sakramenta, da mora postojati sloboda katolikog tiska i socijal-nog rada Crkve.81

O pokuajima pregovaranja izmeu Jugoslavije i Vatikana mons. Ritig poetkom 1952.godine u pismu dr. Bakariu pie:

Na posljetku naa situacija u Rimu nije nikako onako loa kako se prikazuje. To doka-zuje rjeenje pitanja Senj-Rijeka. Ne bi se to bilo uinilo da nije jasno saznanje da Istra u

dananjem obliku ostaje u Jugoslaviji. To mi pouzdano saznajemo od sveenika koje smoprole godine 1951. poslali u Rim o. Aljinovia, kanonika prof. Dra Maria te nae vrlougledne franjevake oce definitora o. Jeliia, uenjaka o. K. Balia, koji su s o. Mandi-em (sada je na istragi u Americi protiv amerikih franjevaca Vasilja i njegovih drugovaustaa) u solidarnom radu, da bi dolo do usklaenja odnosa izmeu Sv. Stolice i Jugosla-vije. Takoer u pismu tvrdi da po nekim vezama u Vatikanu saznaje kako bi Vatikan elioda Tito odredi osobnog izaslanika koji bi sa Svetom Stolicom najkraim putem i u tajnostidogovorio nain rjeavanja odnosa Vatikana i Jugoslavije.82

Isto je mons. Ritig zapisao u radnoj verziji pisma maralu Titu 7. veljae 1952.,83 a uispravkama tog pisma od 15. veljae 1952.,84navodi kako preko svojih veza u Vatikanudoznaje da Vatikan za modus vivendi s Jugoslavijom postavlja uvjete: da se rijei pitanjenadbiskupa Stepinca i biskupa ule, da se provede to ira amnestija za sveenike, da se

rijei pitanje vjeronauka u kolama i crkvama bez smetnji na terenu, da se omogui veasloboda katolikog tiska te prestane izolacija klera u narodnom i javnom ivotu.85Na to jepismo vjerojatno, uz to to se u pismu jo ali na ukidanje Bogoslovnog fakulteta, mons.Ritig bio ponukan i Titovom izjavom koju je objavio zagrebaki Vjesnik24. studenoga1951., u kojoj kae:

Mi svakako ne moemo dozvoljavati da se bilo tko od strane Vatikana mijea u naeunutarnje stvari. To je jedino pitanje, na kome se mi razilazimo u svojim odnosima s Va-tikanom. Mi elimo da ti odnosi budu bolji i mi smo to nekoliko puta podvlaili. Danas ja

ponovno podvlaim, da elim da se ti odnosi potpuno normaliziraju, jer ovakvo stanje nemoe pridonijeti niem pozitivnom.86

81 Isto, 134. 82 HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga dr. Bakariu, od 31. sijenja 1952. god. 83 Isto, Radna verzija pisma mons. Ritiga maralu Titu, br. Kab. 16/52, od 7. veljae 1952. god. 84 Rijeje o istom pismu s ispravkama za kojeg nisam naao original, ali je oito da je pismo dugo pisano

i ispravljano prije nego je poslano Titu, pa mi toan datum slanja nije poznat. 85 HDA, KOVZ, kut. 326. Istopismo kao u prethodnoj biljeci, s novim ispravkama, datirano 15. veljae

1952. god.86 Vjesnik,Zagreb, 24. studenog 1951., str. 2


20/32

190


No nedugo nakon te izjave Tito je na sjednici Politbiroa CK KPJ 15. sijenja 1952., na-kon konstatacija da jaa katolika reakcija u Hrvatskoj i Sloveniji, istaknuo da treba iina kidanje odnosa s Vatikanom. Poslije tog sastanka, 22. sijenja upuene su direktive odaljnjem radu republikim partijskim komitetima, u kojim se trai izbacivanje vjeronaukaiz kola, pojaan odgojni i ideoloki rad s omladinom protiv religioznosti i misticizmate da se mobiliziraju partijske i masovne organizacije u borbu protiv reakcionarnih po-

pova.87

Odmah je uslijedila odluka o izbacivanju vjeronauka iz dravnih kola i izbacivanjubogoslovnih fakulteta iz sastava Sveuilita. Svi daljni dogaaji ili su u pravcu namjerada se prekinu odnosi s Vatikanom.

Mons. Ritig je 27. oujka 1952. uputio jo jedno pismu maralu Titu, u kojem se ali nanapade dravnog tiska i politiara na Vatikan, te pie:

Nepravedna je omraza govoriti, kako je Rimska Crkva dumanski raspoloena premaSlavenstvu. U sadanjem asu stojimo u nevoljkim odnosima s italijanskim narodom. Tajnam je spor obadvjema muan. On baca teke sjene i oblake i na nae odnose sa SvetomStolicom, koja je vrhovna i najjaa vjerska oblast u svijetu. Naa hrvatska crkvena orga-nizacija stoji s Rimskom Crkvom vie nego tisuu godina u hijerarhijskoj jedinstvenoj or-ganizaciji. U toj vezi imao je na katoliki narod najveu pomoi snagu u svom razviu...

No nikako nije opravdano poistovjeivati Vatikan s Venecijom i faistikom Italijom... Po-tovani drue Marale, arka mi je molba da bi se sprijeilo ono uljivo pisanje u naemnovinstvu protiv Rima, koje nikojemu dobru ne vodi, i mnogo oteava usklaenje boljihodnosa ba na najdelikatnijem, ali vrlo vanom terenu.88

Svi Ritigovi pokuaji da se smiri situacija u odnosima Vatikana i Jugoslavije ostali su uza-ludni, jer je daljni razvoj dogaaja nezaustavljivo vodio ka prekidu tih odnosa.

Non liceti nota jugoslavenske vlade Vatikanu

Odnos Jugoslavije prema Vatikanu dodatno se zaotrio nakon odluke Londonske konfe-rencije o Trstu u svibnju 1952., zato je jugoslavenska vlada okrivila Vatikan da je prido-nio takvoj odluci, o emu Tito u govoru u Zrenjaninu kae:

Ovdje je glavni mutitelj Vatikan, katolika crkva, ona je tu inicijator... Jer katolika crkvai reakcionarni krugovi u katolikoj crkvi oni najreakcionarniji u itavom svijetu nasvim linijama vode ogorenu borbu protiv nae zemlje i u Americi, i svugdje. I ovdje sunam oni napakostili koliko su vie mogli, i jo e nam pakostiti.89

Takoer je u razgovoru s amerikim kulturnim i javnim radnicima krajem srpnja 1952.godine Tito kazao da poglavari Katolike crkve u Jugoslaviji stoje pod utjecajem izvana,

a da Vatikan provodi nacionalnu talijansku politiku.90

87 R. RADI, nav. dj.,knj. I., 346. 88 HDA, KOVZ, kut. 326, Pismo mons. Ritiga maralu Titu, od 27. oujka 1952. god. 89 Vjesnik, Zagreb, 13. svibnja 1952., str. 2 90 Isto,31. srpnja 1952., str. 2.


21/32

191

CCP 52 (2003), str. 171202

Situacija je zbog pitanja Trsta te pitanja udruenj katolikih sveenika bila toliko zao-trena, da je nedostajao samo konkretan povod za prekid diplomatskih odnosa Jugoslavijes Vatikanom.

Biskupi Jugoslavije odluili su u rujnu 1952. odrati Biskupsku konferenciju na kojoj jejedna od glavnih tema bila kako se postaviti prema stalekim udruenjima katolikih sve-enika. Biskupi su u tajnosti zatraili upute od Vatikana, koji je preko nuncijature poslaoodgovor nadbiskupu Ujiu, koji ga je dalje prenio ostalim biskupima na konferenciji. Uodgovoru je izraena nada da e se biskupi u Jugoslaviji oduprijeti tekoj prijetnji koju

predstavljaju sveenika udruenja. Otpravnik poslova Svete Stolice u Beogradu napustioje tih dana Beograd da ne bi izgledalo kako on vri pritisak na biskupe, a poruku je nad-biskupu Ujiu prenio tajnik nuncijature, dopustivi nadbiskupu da ponese kopiju.91

Biskupska konferencija je 26. rujna 1952. uputila Predsjednitvu vlade FNRJ memoran-

dum u kojem su biskupi izjavili da ovo udruenje nema onih svojstava koja su potrebnada bi udruenje moglo izvesti zadau koju je sebi postavilo. Prije svega zato to stoji podsnanim utjecajem politike stranke, a zatim i zbog uputa koje izjavljuju prestupke protivcrkvene stege i slabe vjerski ivot, ime nee ostvariti postavljeni cilj, a to je ureenjeodnosa izmeu Crkve i drave. Biskupi su zatim naglasili da bi prihvatili udruenje

jedino uz uvjet da se pravila udruenja prilagode crkvenom pravu i da se udruenje stavipod nadzor episkopata.92Biskupi su jednoglasno donijeli i izjavu Non licet (Zabranjujese), kojom se otro osuuju staleka udruenja katolikih sveenika i zabranjuje njihovoosnivanje.93

No dvojica slovenskih biskupa, Vovk i Drenik, na konferenciji su pravili biljeke kojenisu unitili, te se tako doznalo za vatikansku poruku biskupima, pa su se biljeke, koje je

pronala tajna policija, pojavile u tisku. To je vlastima bio neoboriv dokaz da iza odluke

biskupa stoji Sveta Stolica.94

Reakcije vlasti i tiska na tu biskupsku izjavu bile su veoma estoke. Odmah je, po pisanjubiskupa Akamovia mons. Ritigu, reagirao i javni tuitelj NR Hrvatske, koji je pozvaona sasluanje biskupa Salis-Sewisa, rezidencijalnog biskupa i administratora hrvatskogdijela transko-koparske biskupije Dragutina Neia, biskupa skopljanskog i admini-stratora banjalukog Smiljana Franju ekadu, akovakog biskupa Stjepana Bauerleina inadbiskupa beogradskog Josipa Ujia. Javni tuitelj optuivao ih je za zloupotrebu Crkveu politike svrhe, ograniavanje slobode udruivanja graana i podizanja uzbune time to

potie na nepotivanje Ustava i na krivina djela. Na te optube biskup Akamoviodgo-vara, da se raspravljalo o crkvenim, a ne o politikim pitanjima, da udruenja spadaju podcrkvenu disciplinu te da nije podignuta nikakva uzbuna, jer da je rezolucija poslana samo

91 S. ALEXANDER, nav. dj.,137. 92 A. BENIGAR, nav. dj.,644. 93 HDA, KOVZ, kut. 140,Declaratio de asscciationibus cleri, izdana na skupu biskupa Jugoslavije u Zagrebu

22-25. rujna 1952. god. (Izjavu su potpisali svi prisutni biskupi: Uji, Pui, Salis-Sewis, Akamovi, Bo-nefai, Srebrni, Buri, Butorac, ekada, Vovk, Drenik, Nei, Alaupovi, Bani, Bauerlein, Garkovi,elik, Bukatko, apostolski administrator jugoslavenskih dijelova gorike arhidieceze M. Toro i izaslanikmostarskog biskupa mons. A. Maji.)

94 S. ALEXANDER, nav. dj.,137.


22/32

192


sveenstvu, i to na latinskom jeziku. Takoer osporava tuiteljevu tvrdnju da drava osni-va sveenika udruenja, jer ih ona samo odobrava nakon to ih osnuje Crkva.95

Jugoslavenskoj je vladi saznanje da iza odluke biskupa o zabrani sveenikih udrue-nja stoji Vatikan, bio povod da Vatikanu uputi notu 1. studenoga 1952., zbog uplitanjaVatikana u unutarnje poslove FNRJ. U toj noti, izmeu ostalog, pie da se vlada FNRJosjetila obveznom vevie puta skrenuti pozornost Apostolskoj nuncijaturi na odree-ne nedoputene postupke, kojima se Sveta Stolica, posredstvom nuncijature, uplitala uunutranje poslove FNRJ, to predstavlja zlouporabu ustaljenih meunarodnih obiaja i

prava, koja uiva jedno diplomatsko predstavnitvo u nekoj suverenoj zemlji. Takoer jeistaknuto da je tim postupcima Sveta Stolica oteavala odnose izmeu katolikog klera idravnih vlasti. Posebno je u noti kao takav primjer istaknut naputak Svete Stolice bisku-

pima Jugoslavije u svezi sa sveenikim udruenjima, u svezi s kojim u noti stoji: Vlada

FNR Jugoslavije je u posjedu neospornih dokaza, da je uoi konferencije jugoslavenskogepiskopata (koja se odrala od 22. do 25. rujna) u Zagrebu, Apostolska Nuncijatura do-

stavila Monsignoru dru Ujiu, beogradskom nadbiskupu, vriocu dunosti predsjednikabiskupskih konferencija poruku, koja je proistekla iz Dravnog Tajnitva Svete Stolice, ukojoj je izraena nada, da e kler Jugoslavije biti u stanju da suzbije teku opasnost, koja

proizlazi iz sveenikih udruenja. Jugoslavenska Vlada zna isto tako, da je pod izravnimutjecajem te poruke, koja je proitana na ovoj konferenciji, bila prihvaena deklaracijao sveenikim udruenjima (Non licet), u kojoj je reeno: Nije doputeno ustanovititakva udruenja, niti u njima sudjelovati.

Vlada FNR Jugoslavije dri, da ova poruka, sadravajui nedvoumne upute jugoslaven-skomu katolikom kleru, predstavlja jedno novo nedopustivo uplitanje Svete Stolice,zloupotrebljujui svoj autoritet i crkvenu disciplinu, potiui stanovite krugove visokoga

katolikog klera FNR Jugoslavije na djelatnost protivnu probitcima i zakonima njihovezemlje, prijeei sveenicima podanicima FNR Jugoslavije da se okoriste njihovim

temeljnim pravima graanina, pravima zajamenima Ustavom, s namjerom, da obustavinapore jednog dijela klera u korist normalizacije odnosa izmeu crkve i narodnih vlasti.

Imajui u vidu sve, to se prije dogodilo, kao i injenicu, da Sveta Stolica podnosi slinasveenika udruenja u drugim zemljama, Vlada FNR Jugoslavije prosvjeduje najenergi-nije protiv ove nedopustive djelatnosti Svete Stolice, i smije protumaiti posljednji inSvete Stolice samo kao nov dokaz, koji utvruje, da Sveta Stolica ostaje vjerna svojoj

politici, koja tei da pogora odnose s FNR Jugoslavijom.

Vlada FNR Jugoslavije bi htjela isto tako upozoriti ovom prigodom, da nikakva promjenanije nastala ni u njezinom naklonom dranju, ni u njezinoj dobroj volji u vidu, da bi se do-lo do obostranog zadovoljavajueg poravnanja s obzirom na odnose sa Svetom Stolicom,

temeljenoga na ustavnim naelima, t. j. da je crkva rastavljena od Drave i da je slobodabogosluja zajamena, poravnanja, koje je ostvareno na zadovoljavajui nain s ostalim

crkvama FNR Jugoslavije.96

95 HDA, OF Ritig, Pismo biskupa Akamovia mons. Ritigu, br. 36/1952, od 17. listopada 1952. god. 96 V. NIKOLI, nav. dj.,391.


23/32

193

CCP 52 (2003), str. 171202

Dok je jugoslavenska vlada ekala odgovor Svete Stolice na svoju notu, jedna odluka Sve-te Stolice posluila joj je kao pogodan povod za odluku o prekidu diplomatskih odnosa sVatikanom, prije nego je odgovor na njenu notu stigao.

Nota Vatikana jugoslavenskoj vladi i prekid diplomatskih odnosa

Radio Vatikan je 29. studenoga 1952. objavio popis novih kardinala na kojem je bilo iime nadbiskupa Stepinca.97To je za jugoslavensku vlast bio udarac koji vie nije mogla

podnijeti, te je uslijedila estoka kampanja u tisku protiv tog ina. Mediji su svakodnevnoobjavljivali tekstove u kojima politiari i druge istaknute linosti i organizacije osuujutaj in. Tako npr. beogradskaBorbaobjavljuje, uz ostale, izjavu Marina Franievia, pred-sjednika Drutva knjievnika Hrvatske, koji kae:

Bilo bi neobino i nenormalno kad bi neki poten ovjek postao kardinal jer se to vieni sluajno ne moe dogoditi, pogotovo ne u naoj zemlji prema kojoj Vatikan vjekovimavodi neprijateljsku politiku.98

Vatikanu je trebalo dugo vremena da odgovori na jugoslavensku notu, te je jugoslavenskojvladi kao odgovor na njezinu notu uputio svoju notu tek 15. prosinca 1952., u kojoj seistie da je Sveta Stolica, vjerno svom poslanju i svom programu da doprinese, koliko

joj je mogue, umirenju duhova i duhovnom blagostanju naroda, stalno proeta eljomda uspostavi i sauva dobre odnose s dravnim vlastima razliitih zemalja. Ali, isto tako,s druge strane, Sveta Stolica ne moe ne izvriti svojih dunosti, koje joj nalau, da titinezastariva prava vjere i Katolike Crkve posvuda, gdje su ona nepriznavana ili povrije-ena, te se ova djelatnost ne moe smatrati kao nedolino mijeanje u unutarnje poslove

jedne Drave, budui da katolici, osim to su podanici neke stanovite drave, takoer su

i lanovi Crkve.Takoer se istie da Sveta Stolica mora ustanoviti s dubokim aljenjem da u Jugoslavijiisto tako predstavnici Vlade kao to i druge reprezentativne linosti komunizma, oitujusveanim i opetovanim izjavama otvoreno ispovijedajui bezbotvo namjeru da otmunarodima a posebno mladei svaku vjersku ideju i osjeaj, te vode bez odaha borbu

protiv vjere, a osobito protiv Katolike Crkve. Bit e dovoljno ograniiti se na nekolikoprimjera, koji su izabrani izmeu najnovijih, a koji se tiu posebno Hrvatske i Slovenije,gdje katolici sainjavaju pretenu veinu puanstva. Jedan od tih primjera bile su i tvr-dnje Vicka Krstulovia, predsjednika Sabora NR Hrvatske, na jednom partijskom sastan-ku u Osijeku, a koje je prenio partijski listNaprijed 1. lipnja 1952. Naime, V. Krstulovi

je meu inim kazao: S revolucijom, koju smo izvrili, mi smo unitili bivi burujskikadar, razorili smo materijalnu osnovu, na kojoj je poivala buroazija i uzeli smo sve u

svoje ruke. Zasad ne moemo, unititi crkvu kao ustanovu ne zato to su nae zemlje i naeVlasti slabe, nego to u svijesti velikog broja ljudi, osobito seljaka, jo uvijek postoje jakiostaci vjere. Mi smo svjesni da je Crkva zastarjela kao ustanova, i moramo se boriti protivnje u politici, prosvjeti, uzdiui istovremeno s materijalnom razinom ivota svijest

97 S. ALEXANDER, nav. dj.,137. 98 Borba, Beograd, 15. XII 1952.


24/32

194


naroda, da bi ovaj sve bolje razumio, da se svijet nije razvio po duhu svetomu (sic), negopo zakonima prirode. Moramo mobilizirati javno mnijenje po selima i gradovima protivtetnog rada (sveenika). Isto tako se uz niz drugih primjera navodi Titova izjava pred-stavnicima Kongresa udruenja profesora i uitelja Jugoslavije, koju je prenijela Borbaod 30. travnja 1952., u kojoj kae: Ja znam, da e nam se u inozemstvu predbaciti, toudaljujemo mlade od boga (sic), od crkve. (Ali) mi ne moemo dopustiti da ovi ljudi

prakticiraju praznovjerje. Mi se moramo boriti protiv praznovjerja.

U nastavku se tvrdi da zakonodavne odredbe na podruju vjere, poduzete mjere odpostavljenih vlasti, inicijative Komunistike partije i sindikalnih organizacija, postupakkoji se primjenjuje prema mnogim vjernicima i situacija stvorena biskupima i velikomdijelu klera, ima za cilj da postupno iskorijeni vjeru, a posebice Katoliku crkvu. Te sutvrdnje potkrijepljene nizom injenica, kao to je npr. zabrana vjerskog tiska, oduzimanje

tiskara, zatvaranje odgojnih ustanova, ukidanje vjeronauka u dravnim kolama, izbaciva-nje odgojitelja i uenika iz kola zbog prakticiranja vjere, hapenja i ubijanja sveenika,napadi na kler preko tiska radi poticanja graana na mrnju i prezir prema sveenicima,osiromaenje sveenstva agrarnom reformom, nametanjem pretjeranih poreza na crkvenavlasnitva i prijeenjem vjernicima da materijalno pomau Crkvu. Navode se i primjerineprijateljskih mjera prema biskupima: Dok se Nj. Preuzvienost, zagrebaki Nadbi-skup, koji je iziao iz zatvora, nalazi na uvjetnoj slobodi, Nj. Preuzvienost Msgr. ule,mostarski Biskup, jo je u tamnici. Nj. Preuzvienost Msgr. Garkovi, Apostolski Admi-nistrator Zadra, sada je zatoen u tom gradu; Nj. Preuzvienost Msgr. Nei, Administra-tor Porea, Pule i Pazina, nalazi se pod istim okolnostima u Pazinu. Biskupi nailaze velike

potekoe u vrenju svoje slube, osobito za vrijeme pastirskih posjeta. Zabranjuje im seda posjete stanovite upe: u drugima komunisti organiziraju nekanjeno neprijateljske inasilnike manifestacije. Dne 20. sijenja 1952. Nj. Preuzvienost Msgr. Vovk, ljubljanskiApostolski Administrator, bio je napadnut na kolodvoru u Novom Mestu, kad je bio iaou jednu upu zbog vjerskih obreda, i duboke opekline, koje je zadobio, prisilile su ga, dase lijei nekoliko mjeseci. Samo je jedan od krivaca bio osuen uvjetno na 9 dana zatvora.

Nj. Preuzvienost Msgr. Bani, ibenski Apostolski Administrator, bio je takoer predme-tom raznih napadaja za vrijeme pastirskog posjeta. Policija podvrgava Biskupe estim

presluavanjima, zastraivanjima i prijetnjama. Vespomenuti Msgr. Vovk bio je osuenu proljee 1952. godine na velike novane globe zato, to je u okrunicama upuenimasvom sveenstvu bio izloio katoliki nauk o pobaaju i o ispovijedanju vjere.

Takoer se navode tekoe u radu sjemenita, napominjui da je osam sjemenita bilozatvoreno, a nekoliko zgrada sjemenita koji su jo otvoreni, dijelom je zaposjednuto uZagrebu, Ljubljani i Splitu. Istie se da su sjemenita, koja ivotare, izvrgnuta smetnjamai nalaze se u tekim ekonomskim okolnostima, ne samo zbog injenice da su zaplijenjena

crkvena dobra nego takoer to im je gotovo uvijek praktiki onemogueno sakupiti do-prinose vjernika u zemlji (u novcu ili u naravi) te primiti pomoponuenu im od katolikaiz inozemstva.

Dalje se navodi da su u Sloveniji, Bosni i Hercegovini rasputene enske vjerske kongre-gacije, a da su katolike organizacije zabranjene gotovo svuda u zemlji. Takoer se napo-minje da su posveene zgrade bile oduzimane od upotrebe, ili ak, u stanovitim sluajevi-


25/32

195

CCP 52 (2003), str. 171202

ma, oduzete katolicima sa svrhom da se dadu nekatolicima: kao to je to sluaj s crkvomTeutonskog Reda u Ljubljani, koja je bila predana starokatolikoj sekti, koja skoro ninema pristaa u tom gradu. Velika crkva Presvetog Odkupitelja na Rijeci bila je razorena;druge crkve su bile sruene u Banatu i drugdje. Vano marijansko svetite u Ptujskoj Gori

bilo je pretvoreno u muzej protiv volje crkvenih vlasti. Dravne vlasti odbijaju dati dozvo-lu za gradnju novih crkava i s tekom mukom daju pristanak za popravak stanovitih ve

postojeih crkava. Istiu se zabrane procesija, ogranienja u katehizaciji zabranom nje-zine provedbe u dravnim kolama i zabranama sakupljanja djece zbog poduke katekizmau crkvenim zgradama, odnosno u upnim kuama i u privatnim stanovima, te izdavanjem

posebnih ovlatenja za sveenike koji poduavaju vjeronauk unutar crkve, kao npr. u Slo-veniji, a u Bosni i Hercegovini od 1946. godine katehizacija je bila zabranjena u kolama,pod lanom izlikom, da je Crkva odijeljena od Drave: ali, s druge strane, nije dozvoljenau crkvama, jer se svaka poduka mora vriti u kolama.

Navode se i zapreke kod podjele sakramenata te se tvrdi da su brojni vjernici napadnuti unovinama, odputeni iz njihove slube zbog toga to su sklopili vjerski brak, to su krstilisvoju djecu, to imaju sina u sjemenitu, to su bili odsutni s posla na blagdane i sl., a samainjenica polaska u crkvu predstavljala je za mnoge ljude veliku opasnost, jer su zbog toganeki uitelji bili smijenjeni od obuke, a uenici istjerani iz kole. Takoer se napominjeda ni vojnici nisu smjeli prisustvovati vjerskim obredima, a vrenje vjerskih ina bilo jezabranjeno svim komunistima, te su vlasti ukinule sve vjerske sveanosti, pa ak i Boi,nalaui obavezu da se ide u kolu u te dane, odnosno da se ide u ured ili na rad.

Upozorava se i na to da je policija prisutna ak i unutar crkava za vrijeme svetih obreda danadzire i kontrolira sveenike i vjernike, te se daje do znanja Ako su, unatosvemu tome,crkve u Jugoslaviji vrlo posjeene, to nipoto ne svjedoi na uhar vjerske slobode, koja ne

postoji, nego jednostavno pokazuje, kako je iv i dubok vjerski osjeaj ovih vjernika. Takodugaak niz odredaba i neprijateljskih ina protiv vjere i Crkve jo je k tome popraen i

poduprt estokim kampanjama tiska; ove esto puta bezobzirno izvru rijei, injenice,isprave i nabacuju se bez prestanka klevetama te tekim i uvredljivim napadajima protivnajpotovanijih ustanova i linosti Katolike Crkve.

Posebna pozornost u nastavku note posveena je pitanju sveenikih udruenja, koja supostala glavni kljusporenja izmeu Jugoslavije i Vatikana, o emu se u noti kae: Uokviru ove vjerske situacije treba uzeti u razmatranje pitanje udruenja t. zv. narodnihsveenika. Poznato je da Dravne Vlasti stoje iza ovih udruenja. Mnogobrojni sveenicisu bili prisiljavani i jo uvijek se prisiljavaju, da im pristupe, zastraivanjem, prijetnjom,obeanjem, da e moi slobodnije vriti upsku slubu, primamljivanjem ekonomskim

prednostima, koje se pruaju sveenicima, koji su lanovi tih udruenja. I tako, jedinozbog toga, to nisu lanovi tih udruenja, prave se teke zapreke stanovitim sveenicimau vrenju njihove svete slube; drugi nisu mogli preuzeti slubu u upi, gdje ih je Biskupimenovao, ili pak nisu mogli u njoj boraviti. U krilu spomenutih udruenja oni, koji vreosobit utjecaj po nalozima iz vana jesu sveenici, koji esto puta nisu u redu s boan-skim zakonom ili s crkvenom disciplinom, to je opet izazvalo kanonske sankcije. Policija

je prisutna na sjednicama, na kojima sudjeluju esto takoer i politike linosti. Tu se dregovori, gdje se otvoreno i javno psuje djelatnost Biskupa, pa ak i Crkve. Uska suradnja je


26/32

196


ujedinjavala i ujedinjuje ova udruenja s Narodnim Frontom, a preko ovoga ih je ujedi-njavala s Komunistikom Strankom, a sada sa Savezom Komunista Jugoslavije.

Takvo stanje stvari nije moglo ne zabrinuti Biskupe, a osobito zato, to ova udruenjateko remete crkvenu stegu i sainjavaju opasnost rascjepa izmeu sveenstva i Hierarhije.Ove su bojazni Biskupa opravdane takoer i injenicom, to Pravila ovih udruenja nezajamuju dovoljno potovanja i ovisnosti, koji se duguju biskupskom autoritetu. Naravdunosti, koje veu sveenike s Biskupima, a jedne i druge sa Svetom Stolicom, poznata

je uostalom itavom svijetu, kako ih utanauje Codex Iuris Canonici.

Na kraju note zakljuuje se da pred tako alosnim okolnostima, stvorenima katolicima uJugoslaviji, smatra Sveta Stolica, da joj je dunost ukratko utanaiti, koja su temeljna pra-va Katolike Crkve, prava, kojih se Sveta Stolica ne moe odrei i kojih bi nepriznavanjeuinilo neplodnim moebitne razgovore s jugoslavenskom Vladom, a ta prava su:

Katolicima e morati biti zajamena sloboda ne samo pohaanja crkava, nego takoer ioitovanja njihove vjere prisustvovanjem i sudjelovanjem svetim obredima i Sakramenti-ma, prireivanjem hodoaa i procesija.

Nitko nee smjeti biti uznemirivan uslijed takvih motiva: nikome se nee smjeti prijeitiili zabranjivati vrenje vjere.

Katolikim e roditeljima morati biti priznato pravo ne samo da smiju krstiti svoju djecui slati ih u crkvu, nego isto tako smjeti ih dati pouavati i odgajati u katolikim kolama,kojih e opstanak i djelovanje morati potovati dravne vlasti. Zaista je teka povredaslobode savjesti prisiljavati katolike roditelje, da daju uzgajati svoju djecu prema protu-vjerskim naukama i programima.

Katolici nee smjeti vie biti stavljeni u okolnosti, koje e ih liiti njihova tiska, koji eizlagati i tumaiti razne toke katolikog nauka.

Istim katolicima e morati biti dana mogunost da osnuju drutva, iji je cilj ujediniti vjer-nike u vjerske svrhe oko programa pobonosti, milosra, dobrotvornosti i akcije, progra-ma, koji su uvijek i samo usmjereni prema opem dobru. Pored toga e vjernici morati bitislobodni doprinositi uzdranju sveenstva, bogosluja, djelima dobrotvornosti, popravkusvetih zgrada i izgradnji novih hramova.

U itavoj ovoj djelatnosti, kako je iziskuju nauk i stega Katolike Crkve, vjernici e smjeti bez nedozvoljenog mijeanja i zapreke sa strane Dravnih Vlasti biti u dodiru i ovisno-sti o njihovim Biskupima. Ovima se pak ne e moi odbiti mogunost da posjeuju upe,da obavljaju funkcije i svete obrede, da propovijedaju katoliki nauk i da ire dokumenteza poduku i pastirsku upravu svoga naroda. Ne manje nego li Biskupima ne e se smjetisveenstvu stavljati zapreke u mnogostrukoj djelatnosti vjerske slube vjernicima i u

propovijedanju katolikog nauka. Vjerska poduka e se smjeti davati ne samo u crkvama,

nego i u kolama, bilo upskim, bilo diecezanskim, i ne e se praviti smetnja djeci da ihpohaaju.

I budui da je budunost Crkve izravno povezana sa sjemenitima (velikim i malim), ovae se smjeti slobodno uspostaviti i vriti svoju nenadomjestivu funkciju.

Vjerske kongregacije, muke i enske, imaju u ivotu Crkve posebnu vanost: njihovavjerska, karitativna i odgojna djelatnost morat e se, dakle, smjeti vriti bez zapreka.


27/32

197

CCP 52 (2003), str. 171202

Na kraju se istie da bi Sveta Stolica eljela nadati se kako se jugoslavenska vlada ne eustruavati zajamiti priznanje navednih sloboda i prava.99

No nota je, navodno, stigla u Beograd sa zakanjenjem, pa je Beograd tu notu odbio vra-tivi je nuncijaturi u Beogradu naizgled neotvorenu, s obrazloenjem da je ne moe primiti

budui da ne postoje diplomatski odnosi.100Naime, 17. prosinca 1952. pomonik ministravanjskih poslova dr. Ale Bebler uruio je otpravniku poslova Apostolske nuncijature uBeogradu, monsinjoru Silviju Oddiju, notu u kojoj vlada FNRJ izjavljuje da je suvinodalje odravanje diplomatskih odnosa izmeu FNRJ i Svete Stolice.101Vlasti su poslijetvrdile kako je Vatikan izmislio da je poslao notu vladi FNRJ.102

Ako je nota i stigla prije prekida diplomatskih odnosa, zahtjevi za potivanje temeljnihprava Katolike crkve navedenih u noti, i ostali navodi u noti sigurno nisu bili prihvatljivijugoslavenskoj vladi, te joj je bilo jednostavnije odgovoriti da notu nije na vrijeme primila

pa je, navodno, neotvorenu vratiti i prekinuti diplomatske odnose.

Reakcije na prekid diplomatskih odnosa

Odmah nakon prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, Tito je prigodom govora u Sme-derevskoj Palanci kazao:

Vatikan vodi talijansku imperijalistiku politiku. Oni se dopunjuju. Talijanska vladapridonosi vatikanskoj dominaciji irei reakciju u svijetu, a Vatikan pomae talijanskoimperijalistike aspiracije prema Jugoslaviji i druge. Osim toga Vatikan je ispunjen veli-kim ogorenjem prema naoj socijalistikoj zemlji, on mrzi socijalizam i radi sve mogue

protiv nas. On je napravio i takvu podlost da je ratnog zloinca Stepinca proglasio za kar-dinala i hoe da mu metne kardinalski eir. Vidite, on je uvrijedio itavu nau zemlju. Zar

nema u Jugoslaviji jo drugih biskupa ima ih starih kao Metuzalem, ali ovo je politikibiskup. On je posluio u aranmanu izmeu Aleksandra i Vatikana prilikom konkordata ipostao je biskup preko noi. Nije on to postao zbog neke svetosti i velikih zasluga, kao tobi to mogao rei Papa, nego je to bilo i onda politiko pitanje kao to je i danas. Ali oninee doekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja im to garantiram.103

O pitanju prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom raspravljao je i vanjskopolitikiodbor Narodne skuptine FNRJ, gdje je razloge tog postupka objanjavao potpredsjednikSavezne vlade Edvard Kardelj, koji je prvo iznio kronologiju odnosa vlasti i Katolikecrkve te o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom i prekidu diplomatskih odnosa sVatikanom kazao:

Ovaj gest vatikanskih krugova dakle, sam po sebi raskrinkava, da je njemu namijenjenauloga otvaranja jednog novog sukoba izmeu

Documents

AKMADŽA Miroslav Uzroci Prekida Diplomatskih Odnosa Između Vatikana i Jugoslavije 1952 Godine